Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Sretna sam što je baka našla prijatelja

Tog petka baka me je pozvala na ručak. Već sam se osjećala pomalo krivom jer odavno nisam bila kod nje, ali jednostavno nisam stizala od brojnih školskih obaveza. Ali, i baka je u posljednje vrijeme počela voditi aktivniji život. Imala je prilično gust tjedni raspored, tako da zbog brojnih aktivnosti u kojima je sudjelovala ni sama često nije imala vremena. Upisala se na gimnastiku za umirovljenike, na tečaj kuhanja, a vikendom je odlazila na ples. Odjednom je postala vrlo aktivna i to me je neizmjerno veselilo. Bilo je lijepo vidjeti je tako dinamičnu i punu života. Teta Ruža je, naprotiv, očito bila neugodno iznenađena tom promjenom jer je samo kritizirala baku.

– Trebala bi se posvetiti obitelji, a ne trošiti novac i vrijeme na gluparije. To uopće ne priliči ženi njenih godina – žalila se nedavno mojoj majci.

Po njenom mišljenju, baka bi svu svoju energiju i novac trebala usmjeriti isključivo na obitelj, preciznije za njene potrebe. Nije bila stara da joj bude na raspolaganju kad god se njoj to prohtije, da joj pomaže u kući, glača i kuha, ali je bila prestara za stvari koje njoj odgovaraju. Ja, iako imam tek sedamnaest godina, mislim da je izvrsno što je baka obogatila svoj život novim interesima i što se bavi stvarima zbog kojih se osjeća sretno i ispunjeno. Naravno, nije više u cvijetu mladosti, ali nije ni bolesna i osim povremenih blažih tegoba u super je formi, u stanju da savršeno samostalno vodi svoj život, iako je već bila blizu sedamdesete. Dakle, tog petka sam odmah nakon škole otišla k njoj na ručak, ali prvo sam svratila u cvjećarnicu i kupila joj buket margareta, njenog omiljenog cvijeća. Obožavala sam baku. Nas dvije oduvijek smo imale poseban odnos jer sam s njom provela veći dio djetinjstva. Čuvala me dok su moji roditelji bili na poslu, vodila me u šetnje, u park da se igram s drugom djecom, na more, zajedno smo kod kuće pripremale najbolje kekse na svijetu. Uvijek mi je ponavlja da sam za nju bila čudotvorni lijek jer sam joj pomogla da se oporavi od djedove smrti koja ju je gotovo slomila. Tada je prolazila vrlo teško razdoblje, a moje rođenje pomoglo joj je da prebrodi sve to i vratilo joj je volju za životom. Za mene je ona bila kao druga majka. Zato nisam podnosila kad je teta Ruža kritizirala i govorila da se ne posvećuje dovoljno obitelji, jer je baka takoreći odgojila i mene i njenu kćer Doru, moju sestričnu.

Već sam pred njenom kućom osjetila fantastični miris ragua. Nitko ga nije znao tako dobro pripremiti kao ona. Moja je majka stavljala iste sastojke i radila ga na isti način kao ona, ali okus je nekako neobjašnjivo bio drukčiji. Kad je baka otvorila vrata, bacila sam joj se u zagrljaj. Oči su joj zablistale od sreće vidjevši da sam joj donijela buket njenog omiljenog cvijeća.

– Hvala, dušo! Zaista je divno, ali nisi se trebala trošiti – rekla je.

– Sitnica, bako. htjela sam te razveseliti tvojim omiljenim cvijećem.

Ušavši u kuhinju iznenadila sam se kad sam vidjela da je stol postavljen za troje.

– Zar nismo same? – upitala sam je.

– Pa… ne – odvratila je nesigurno. Oborila je pogled i činilo mi se da je čak malo porumenjela.

– Nernoj mi reći da si pozvala i Doru? – upitala sam je.

– Ne. dobro znaš da tvoja sestrična nikad nema vremena za mene! Pozvala sam jednog svog prijatelja…

– Ah, ali zašto baš danas kad sam ja tu?

– Stalo mi je do toga da ga upoznaš. Zanima me što misliš… – rekla je.

Pregača i ruž

Tek tada sam je pažljivije pogledala i shvatila da je dotjeranija nego inače. Ispod pregače je imala lijepu haljinu, na usne je nanijela čak malo ruža, a oko vrata je imala bisernu ogrlicu koju je nosila samo u posebno svečanim prigodama.

– Opa, što se događa, bako? – upitala sam je veselo.

– Ništa, dušo… Samo sam na tečaju kuhanja upoznala jednog muškarca. Zove se Martin. Idemo zajedno i na ples svaki vikend. Jako je fin i pristojan, pravi gospodin, vidjet ćeš, simpatičan je i obrazovan.

– Bako, nisi se valjda zaljubila? – upitala sam je sa smiješkom na usnama.

– Ali što ti pada na pamet – rekla je brzo pocrvenjevši do korijena kose. – On mi je samo prijatelj. Ako si ti toliko zgrožena, što li će tek reći ostatak obitelji! – dodala je ojađeno.

– Ma ne, bako, nisam zgrožena, štoviše, drago mi je. Oči ti tako blistaju dok govoriš o njemu.

– Misliš?

– Da, i nema ništa loše u tome što imaš prijatelja. Pa čak i da si se zaljubila u njega.

– Ne, nisam – rekla je odmahnuvši glavom. – Nije ono što misliš, ne može biti, prestara sam ja za to.

– Nikad nije kasno za ljubav. Možeš se zaljubiti u bilo kojim godinama i više puta u životu. Oprosti, zašto se to ne bi moglo dogoditi i tebi?

– Ali, možeš li zamisliti kako bi samo reagirala teta Ruža? Bio bi pravi skandal da se takvo što dogodi. Ona to sigurno ne bi tolerirala.

– Joj, bako, to su gluposti, ta odrasla si žena, a ljubav je najljepša stvar na svijetu i ne pita za godine. Nikad nije kasno, znaš. Bilo bi divno da imaš nekog i uopće se ne trebaš skanjivati u tom smislu.

– Nikad nisam mislila da bi mi se to moglo… možda je to moja sudbina – u tom je trenutku prišla prozoru i uzbuđeno uzviknula:

– Njegov auto, stigao je!

Brzo je skinula pregaču i popravila frizuru. Nasmijala sam se jer je izgledala poput zaljubljene djevojčice.

– Hoćeš li ti otvoriti? – upitala me.

– Ne, bako, pa i ne znam čovjeka. Ti otvori pa nas upoznaj.

Čim je začula zvono, baka je požurila otvoriti vrata. Prije lica njenog prijatelja ugledala sam veliki buket prekrasnih crvenih ruža. Baka se sva spetljala i nije znala kamo bi s njim. Nasmijala sam se raznježena tom scenom. Zaista su oboje bili slatki. Naravno da ostatak moje obitelji ne bi dijelio moje mišljenje! Pogotovo teta Ruža.

– Ti si sigurno Nera – rekao je gospodin Martin pruživši mi srdačno ruku. Imao je dubok glas i male, živahne oči. – Gordana mi je puno pričala o tebi.

– I meni o vama, u posljednjih šezdeset sekundi – rekla sam kroz smijeh.

– Idemo za stol – predložila je baka.

Uz slasne zalogaje i ugodan razgovor vrijeme je proletjelo. Morala sam priznati da je gospodin Martin simpatičan i zanimljiv sugovornik. Baka je izgledala preporođeno u njegovu društvu, blistala je od sreće, a kako su se tek nježno gledali… bilo je jasno da tu ima puno više od običnog prijateljstva! Njihovi su pogledi sve govorili. Skoro mi je bilo žao kad sam morala otići. Kad sam te večeri došla kući, nikome nisam spomenula Martina, smatrala sam da to treba učiniti baka, ako i kada bude htjela. Sutra sam opet svratila k njoj da joj kažem kako joj je prijatelj simpatičan i drag.

– Drago mi je što to kažeš. Bojala sam se da ti se neće svidjeti.

– Svidio mi se i prije nego što sam ga vidjela, čim sam ugledala onaj predivan buket ruža koji ti je donio rekla sam kroz smijeh. – Vidi se da ti se sviđa, bako, puno više nego što želiš priznati – dodala sam.

Poput djevojčice

– Ma ne, Nera, ne umišljaj svašta! – rekla je zarumenjevši se. – Ne traži probleme tamo gdje ih nema.

– Kakve probleme? To nije nikakav problem, štoviše… nikad te nisam vidjela tako sretnu kao jučer. Zar je loše željeti muško društvo, nekoga s kim se osjećaš lijepo i ugodno. Ta udovica si već sedamnaest godina i dobro znaš da samoća nije baš najugodnija.

– Ali ja i ne pomišljam na to, dušo! Već sam bila udana, nikad ne bih mogla iznevjeriti uspomenu na tvog djeda.

– Bako, to ne bi bila nikakva izdaja! Djeda već odavno nema, dakle nema ništa loše u tome da se zbližiš s drugim muškarcem i da poželiš da ti bude partner.

– Uvijek sam bila protiv takvih stvari: ljudi se na to sablažnjavaju, krivo te gledaju, ogovaraju, čak se rugaju – odvratila je. – Ne bih to podnijela.

Loading...

– Pa što te briga za druge ljude? To je tvoj život i trebaš raditi ono što te čini sretnom ne mareći za druge. Moraš slijediti svoje srce – uvjeravala sam je. – Zaista tako mislim. Jučer si bila tako sretna, poput djevojčice. Zar ne bi bilo lijepo da je uvijek tako?

Baka je nekoliko trenutaka šutjela. Odrezala mi je komad svoje fantastične torte i ulila čaj u šalice.

– Za jednu djevojčicu imaš prilično jasne stavove. Imaš pravo u svakom pogledu, ali znaš, nije sve tako jednostavno – rekla je. – Nisam zaljubljena u Martina, kao što ti misliš. A i da jesam, ne znam bih li imala snage suočiti se sa svim posljedicama. Zamisli samo što bi rekla teta ,Ruža?

Prasnule smo u smijeh, ali odmah zatim baka se uozbiljila.

– Kako god bilo, nisam zaljubljena u Martina – rekla je. – Budi sigurna u to.

Nije me gledala u oči dok je izgovarala te riječi, što me još više raznježilo.

– Torta je izvrsna, bako. Jesi li dala Martinu da proba? – upitala sam je.
– Nisam još…
– Onda ga pozovi, obasut će te komplimentima! Ova torta će ga oboriti s nogu.

Na rastanku me čvrsto zagrlila i nasmiješila se.
– Divna si unuka – rekla je ganuto i otpratila me do vrata.

Kad sam došla doma, počela sam oprezno ispitivati teren s majkom.

– Što bi rekla da se baka zaljubi? – upitala sam je.
– Ma daj, to je besmislica – rekla je majka kroz smijeh. – Što ti pada na pamet?
– Zašto ne? Zar ne bi bilo lijepo da ima nekoga uza se, da nije sama? – odvratila sam.

– Iskreno, nikad nisam ni pomislila na tu mogućnost. Jednostavno ne mogu zamisliti vlastitu majku uz nekog muškarca koji nije moj otac. Bilo bi mi čudno… Uostalom, nije sama, ima nas.

– Ali, djed je već godinama mrtav, a baka se super drži. Vitalna je i puna energije, pogotovo u posljednje vrijeme.

– Da, primijetila sam da je u formi. Ali, čemu sva ta pitanja, odakle sad to?

– Onako, bez veze. Ja bih jako voljela da baka ima nekog. Na kraju krajeva, važna je samo sreća onih koje volimo. Ti si mi to uvijek govorila.

– Pa da – priznala je nesigurno.

Bila je stjerana u kut i nije se mogla povući. Možda sam cijelu tu priču s Martinom i bakom preuveličala u svojoj glavi i možda se baka nikad ne odluči ponovno zbližiti s nekim muškarcem, ali bolje je pripremiti teren, zar ne? Ubrzo je došao bakin rođendan i kao i svake godine, cijela je obitelj bila pozvana na ručak. Bili su to lijepi susreti i jedna od rijetkih prilika kad se okupi cijela obitelj. Ručkovi kod bake bili su već legendarni, prave gozbe, jer je baka bila izvrsna kuharica.

Poziv na rođendan

– Pozvat ćeš i Martina? – upitala sam je.
– Što ti pada na pamet?! – rekla je baka.
– A zašto ne? Zar već ima neki dogovor, neke obaveze?
– Ne znam… mislim da ne. Ali zašto bih ga pozvala, to je obiteljsko okupljanje?
– Zato što ti je prijatelj i to je izvrsna prilika da ga upoznaš sa svima i da svi zajedno provedemo ugodan dan.
– Ne znam, dušo, osjećala bih se nelagodno…
– Ma ne, dovoljno je da sve prethodno obavijestiš da ćeš imati gosta. Naravno, ako bi tebi bilo drago da ga ugostiš na svoj rođendan – rekla sam.
– Iskreno govoreći, voljela bih!
– Onda, gotova stvar! Sigurna sam da ćemo provesti nezaboravan dan!

Upravo je tako i bilo, iako se teta Ruža držala uvrijeđeno jer nije mogla shvatiti što neki neznanac radi na obiteljskom okupljanju i cijelo ga je vrijeme gledala kao uljeza. Kad je saznala da će baka dovesti svog prijatelja, prasnula je u smijeh, ali ja sam je odmah ušutkala. Mama je shvatila da se nešto događa i pitala me znam li nešto o tome. Rekla sam joj samo da sam već imala priliku upoznati Martina i da je vrlo simpatičan i drag. Ništa drugo nisam rekla, ali majka je već počela naslućivati što je posrijedi i možda čak prihvaćati tu ideju. Da, možda sam isfantazirala cijelu tu priču između bake i gospodina Martina, ali činilo mi se da baka iskreno uživa u njegovu društvu i da su stvoreni jedno za drugo.

– Kako to da je baka pozvala tog prijatelja? – upitala je moja sestrična Dora kad smo ostale same u kuhinji. Vidjelo se da gori od želje da istrača baku. – Ne pomišlja valjda na neke gluposti! U njenim godinama… – dodala je podrugljivo.

– Zašto ne? Zar je već mrtva? Zdrava je, vitalna i mlada duhom. Ima srce kao i svi drugi, a osjećaji ne poznaju godine. Ili misliš da samo mi mladi imamo ekskluzivno pravo na ljubav i život u paru? Što ima loše u tome da započne život uz nekoga tko je čini sretnom?

– Možda si u pravu – rekla je moja sestrična razmislivši na trenutak. – Na kraju krajeva, to je njen život i može raditi što je volja…

Mojim roditeljima se gospodin Martin odmah svidio, jedino su se teta Ruža i njen muž držali rezervirano. Ali, izuzmemo li njih, dan je zaista prošao ugodno, a baka i gospodin Martin su svako malo izmjenjivali nježne poglede. Idući dan sam opet otišla k njoj. Činila se nekako zabrinuto i umorno.

– Ne razumijem što mi se događa – rekla je. – Preplavljuju me tako oprečni osjećaji i raspoloženja. Jučer sam bila zabrinuta i nervozna jer sam pozvala Martina, a istodobno tako sretna što je tamo…

Njen izbor

– Vidjelo se, znaš, tako ste se lijepo gledali. Vidjela vam se radost u očima!

– Zbunjuje me sve to. Možda nisam navikla na to da imam muškog prijatelja pa sam s jedne strane sretna, a s druge ne znam što bih mislila o sebi. A da ne govorim što bi sve drugi mogli misliti o meni.

– Bako, molim te, prestani već jednom misliti na druge! Važno je da si ti dobro i da si sretna. Proživljavaš jedno divno razdoblje i trebala bi uživati u njemu. Vjerojatno to više nisi očekivala od života. Zar je loše imati prijatelja i biti sretan?

– Da, upravo tako, nisam se tome nadala – rekla je.
– I vjerojatno se nisi nadala ni da će ti se dogoditi ljubav, zar ne?

– Ali, ja sam udovica, stara sam, to je… nepojmljivo i neprilično u mojim godinama. Ne bih mogla… – nastavila se braniti.

– A tko ti je to rekao? – prekinula sam je nježno. – Zar nisi čula izreku ‘nikad ne reci nikad’?

Baka je bila sve zbunjenija, pa sam je odlučila ostaviti samu s njenim mislima. sumnjama i strahovima.

– Tek toliko da znaš, moji roditelji bi bili sretni. A što se tiče tete Ruže, na kraju bi i ona to morala prihvatiti.

– Misliš? – upitala me baka nesigurno.
– Sigurna sam u to. Ali ne misli na nju, nego na sebe. barem jednom u životu.

– Voljela bih to, znaš. Nikad to nisam mogla ni zamisliti, ali želim promjenu, želim… živjeti!

Napustila sam bakinu kuću zadovoljna, presretna što je vidim odlučnu i spremnu da se upusti u nešto novo, nešto što je istodobno plaši, ali i usrećuje. Ne bi mi bilo mrsko imati novog djeda, tim više što sam se osjećala pomalo zaslužna za njihovo zbližavanje. Baka nas je iduće nedjelje opet pozvala na ručak u svoj dom, ali teta Ruža je odmah rekla da neće sudjelovatiu toj lakrdiji.

– Bojim se da nam opet sprema neko neugodno iznenađenje – rekla je. – Nimalo mi se ne sviđa mamino ponašanje u posljednje vrijeme. Kao da je poludjela pod stare dane!

– Šališ se, teta? Baka nikad nije bila ovako sretna i poletna! – rekla sam prijekornim tonom. – Trebala bi biti sretna zbog nje.

– Mislim da je vrijeme da prihvatimo njen izbor, Ružo. Naša majka to zaslužuje jer se toliko žrtvovala za nas. Ja samo želim da je ona sretna – dodala je moja majka.

Baka nas je tako iduće nedjelje dočekala držeći gospodina Martina pod ruku. Bila je malo zbunjena, ali smiješila se. Kasnije, kad smo na trenutak ostale same u kuhinji, rekla mi je:

– Hvala, Nera! Samo zahvaljujući tebi danas sam ovako sretna. Ti si me ohrabrila da promijenim svoj život!

Čvrsto me zagrlila, a ja sam se nasmiješila, sigurna da ćemo uskoro svi biti pozvani na jedno lijepo vjenčanje…

Loading...