Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Sudbonosni susret

Iako sam prešla četrdeset i treću, nisam se udala. U dvadesetoj godini, zaljubljena do ušiju, zaručila sam se za mladića kojega sam upoznala na planinarskom izletu što ga je organizirao fakultet na kojem sam studirala. Godinu dana smo bili nerazdvojni, učili zajedno, odlazili u duge šetnje prirodom, uživali u dobroj glazbi i plesu. Marljivo smo polagali ispite kako bismo što prije završili fakultet i vjenčali se. On je bio apsolvent, a ja na trećoj godini ekonomije.

Jednoga dana dogodila se nesreća koja je zauvijek promijenila moj život. Vraćali smo se sa koncerta poznatog pijanista koji je gostovao u našem gradu. Robert me vespom dovezao do kuće, pred vratima smo još malo porazgovarali i dogovorili se za sutrašnji susret. Na rastanku me nježno poljubio, a ja sam se sretno osmjehivala i mahala mu dok je uz zvuk motora nestajao u noći.

Te večeri, skrećući prema ulici u kojoj je stanovao, udario je u automobil koji je dolazio iz suprotnog smjera i njegov mladi život ugasio se zauvijek. Nikada više nisam vidjela svojeg Roberta. Osim u mrtvačnici. Kada su zatvorili lijes, zatvorili su i sve naše snove i planove za budućnost o kojima smo sanjali.

Godine su prolazile. Prva je bila najteža, puno boli i izgubljenosti, bez volje za životom i za sve što me okružuje. Uspjela sam nekako završiti fakultet i zaposliti se. Radila sam marljivo, da zaboravim, dajući sve od sebe. Magistrirala sam i polako ali sigurno napredovala u poslu. Nakon nekoliko godina bila sam nezamjenjiva u poslu vezanom za poslovanje mog poduzeća s inozemstvom. Putovala sam često, imala sam puno poslovnih kontakata, poznanika i prijatelja. Bila sam zgodna mlada žena, uvijek elegantno i ukusno odjevena, ambiciozna i pametna.

Kod kuće, u svom malom stanu, skidala sam skupu ljušturu i bila ono što zapravo jesam – jednostavno i osamljeno ljudsko biće. Moj jedini pravi prijatelj bio je Homer, veliki sivi mačak zelenkasto žutih očiju.

Stanujete li u ovoj kući

Bilo je proteklih godina i nekoliko intimnih veza. Mogla sam se čak i udati za pristojne i dobrostojeće mladiće iz kruga mojih poznanika. Ali u tim vezama mi je nešto nedostajalo, osjećala sam prazninu i jednostavno se nisam mogla zaljubiti. Zbog toga sam odabrala varijantu za koju sam mislila da je bolja nego nesretan brak: ostala sam djevojka.

Često, gotovo svakog tjedna ako nisam bila na putu, posjećivala sam maminu prijateljicu Mariju. Bila je to obaveza koju sam preuzela nakon majčine smrti, jer gospođa Marija, 85-godišnja starica, nije imala nikoga da se brine o njoj. Išla sam joj u kupovinu, nabavljala drva, brinula se za zimnicu i plaćanje računa. Osim toga, voljela sam navraćati u tu kuću. Bila je stara i neugledna, ali tu sam bila rođena i provela svoje uzbudljivo i nezaboravno djetinjstvo.

Jednoga ljetnog popodneva, nakon posjeta gospođi Mariji, na prvom katu srela sam visokog muškarca u laganom svijetlom odijelu.

– Oprostite, gospođo, stanujete li možda u ovoj kući? – upitao me s čudnim naglaskom u glasu.

– Ne stanujem, ali vam mogu pomoći ako koga tražite.

– Ja sam tu rođen, ali već gotovo četrdeset godina živim u Americi. U Rijeci sam službeno, kao predstavnik svoje tvrtke koja posluje s Rafinerijom nafte, pa sam navratio da vidim svoju rodnu kuću – objasnio je.

Promatrala sam ga bez riječi, gotovo bez daha. Bila sam opet mala djevojčica Mia, s dugačkim plavim pletenicama. Vrata pekare bila su odškrinuta i osjećao se miris kruha. Kao onda, davno.

Stanovali smo visoko, ispod krova zgrade, na mansardi, gdje studen nije imao milosti, a za ljetnih dana gušili smo se od nesnosne vrućine. Prozori su bili mali, smješteni nisko, gotovo uz drveni pod.

Moj je otac bio komunist

Moj otac bio je pošten i vrijedan čovjek. Živjeli smo dobro i normalno kao i ostale obitelji u gradu. Nije pio, ni kartao, ni krao, ali je imao najstrašniju manu za ondašnje okolnosti. Bio je komunist, ne samo po opredjeljenju nego jedan od vođa i organizatora radničkih štrajkova u Tvornici papira na Sušaku, gdje je radio. Unatoč njegovoj stručnosti i marljivosti, uprava ga je pod pritiskom vlasti i policije otpustila. Slijedili su mjeseci bez posla. Na svojem malenom čamcu otiskivao se na more da ulovi nešto ribe za izgladnjelu obitelj. Ponekad bi, noću, tim čamcem odvodio svoje drugove na tajne sastanke daleko na pučinu. Povremeno je u luci uspio raditi po nekoliko sati na utovaru ili istovaru tereta. I tu je nastavio svoju političku aktivnost. Dijelio je radnicima letke, održavao zborove i poticao ih na štrajk.

Kada se moja majka udavala za mog oca, nije ni slutila u što se upušta. U budućnosti je vidjela veliku i sretnu obitelj, dobro situiranu i poštovanu, a sebe kao vrsnu učiteljicu koja napreduje u poslu. Međutim, gdje god je tražila posao, zatvorili su joj vrata, jer je bila označena kao žena nepoželjnog i opasnog komunista. Kada je otac i u luci ostao bez posla, prihvatila se posla kućepaziteljice, prala stubište i čistila pekaru u prizemlju. Zauzvrat imali smo besplatan stan i dobivali jedan kruh dnevno. Često nam je taj kruh morao biti dovoljan za sva tri obroka.

Jednog dana dok je majka ribala stube, začula je korake iza sebe. Dvije grube ruke odgurnule su je u stranu a dva para nogu u crnim ulaštenim cipelama prošla pored nje. Osjetila je strahovitu zebnju, zatvorila oči i počela moliti. Agenti su se pojavili opet, vodeći oca okrivljenog i u lisičinama. Odveden je u jedan od najgorih zatvora, u staru ogulinsku kulu, gdje je proveo više od dvije godine.

Vratih se nazad u stvarnost. Čovjek je još uvijek stajao nasuprot mene i čekao.

– Je li možda kućepaziteljica Klara još živa?

– Ne, nije više.

– A što je s njezinom djecom? Imala je dva sina i kćer.

– Sinovi su odselili, jedan u Šibenik, drugi u Trst.

– A kći, gdje je ona?

Spustila sam pogled. – Pa, ona još uvijek živi u ovom gradu, ali ne više u ovoj kući.

Počela sam silaziti stubama. On je još neko vrijeme neodlučno stajao, a onda požurio i sustigao me u prizemlju. Pogledao je prema meni i velikim drvenim vratima i upitao:

– Je li pekara još uvijek ovdje? Osjećam miris svježe pečenog kruha, kao onda kada sam bio dječak.

Upravo tu, u ovom predvorju, mi smo se često okupljali. Moja braća Ivan i Marko bili su stariji dječaci, a Andrej, sin vlasnika kuće i pekare, bio je njihov vršnjak. Ja sam bila najmlađa i pravi mali priljepak. U svojim dječačkim igrama nastojali su se skriti i pobjeći od mene. Ispod stubišta, u jednoj šupi, imali smo svoje skrovište. Tu nam je Andrej donosio pecivo i najfinije kolače iz svoje pekare. Stisnuti jedno pored drugoga, pričali smo izmišljene priče koje smo najviše voljeli, one pune strave i užasa. Nije ni čudo kada smo bili česti posjetioci stare gradine Frankopana na Trsatu i poznavali gotovo svaki kamen i skriveni kutak. Ja bih se tada još više stisnula uz Andreja, jer jedino je on pokazivao razumijevanje za moj povremeni strah.

Povest ću vas do vidikovca

Andrejeva majka, gospođa Vilma, bila je visoka, mršava i ružna žena. I vrlo zla. Nitko je u pekari i u kući nije volio, i svi su se bojali njezinog oštrog jezika. Mi smo za nju bili obična gladna komunistička sirotinja i često je vikala na sina braneći mu da se igra s nama. Moju majku nikada se nije udostojila ni pogledati, a kamo li s njom razgovarati.

Andrejev otac bio je rijetko dobar čovjek, za glavu niži od svoje žene, miran i staložen. Uvijek nam je lijepo otpozdravljao, a za blagdane nas je darivao novcem, koji nam je i te kako trebao.

Unatoč zabrani, Andrej je, osim kad je bio u školi ili na satovima klavira, sve vrijeme provodio s nama. Ponekad, kada je bio sam kod kuće, pozvao bi me da slušam njegovo muziciranje. Moju braću to nije zanimalo. Sjedila sam na sofi odmah do vrata kao da bih na vrijeme mogla pobjeći ako se gospođa Vilma vrati kući. Bili su to nezaboravni trenutci. Samo Andrej, ja i ta divna glazba u prostranoj i lijepo namještenoj sobi, s velikim prozorima i mnogo svjetla. Ta je glazba ostala u mom sjećanju zauvijek, kao i mali virtuoz koji je tada imao dvanaest godina.

Buknuo je Drugi svjetski rat. Za moju obitelj ništa se bitno nije izmijenilo. Živjeli smo i dalje u bijedi, majka je i dalje prala stubište i povremeno radila u skladištu južnog voća koje je držao neki Sicilijanac. Oca su prognali i poslali u logor negdje u Italiji.

Za Andrejevu obitelj, međutim, puno se toga promijenilo. Pogotovo nakon kapitulacije Italije, kada je počeo lov na Židove. Andrejev otac, Danilo, bio je Židov. Prije nego su Nijemci umarširali u naš grad, Andrejeva obitelj nestala je preko noći. Meni je tada bilo samo sedam godina.

Izašli smo iz kućne veže. Sunce nas je gotovo zaslijepilo i vratilo iz dalekih dana u sadašnjost.

– Dopustite, gospođo, da vam se predstavim – reče i pruži mi ruku. – Ja sam Andrej.

– Ja sam Ana – rekla sam i nerazgovjetno promrmljala svoje prezime. Zagledao se u mene, a onda se srdačno nasmiješio i rekao: – Ne bih htio biti nametljiv, ali možda imate malo slobodnog vremena. Želio bih razgledati grad, a bojim se da sam puno toga zaboravio i da se neću snaći.

– Pa, danas popodne sam slobodna. Povest ću vas do vidikovca. Odatle se vidi čitav grad i okolica.

Uputili smo se prema mostu na Rječini, a zatim preko Jelačićevog trga skrenuli k stubama što vode na Trsat. Bile su to najduže stube u našem gradu. Uspinjale su se od središta do vrha brda na kojemu je bila smještena stara tvrđava, koju su u 13. stoljeću podigli knezovi Frankopani. Trebalo nam je dobrih dvadeset minuta da se popnemo na vrh. Iako je već bilo kasno poslijepodne, sunce je nemilo pržilo. Zadihani, naslonili smo se na zid i polako vraćali dah. Ispod nas vijugala je Ulica Račkog, a korito Rječine bilo je gotovo bez vode.

Andrej je jedno vrijeme radoznalo promatrao sve oko sebe, a onda se sjetio:

– Vidite Ana, ovim stubama sam jurio i utrkivao se sa svojim prijateljima. Natjecali smo se tko će prvi stići na vrh i sjesti na onaj veliki kamen tamo. Sirota mala Mia, nikada nas nije uspjela stići.

Šutjela sam i željela da se i on prepusti sjećanjima.

– Ona crkva tamo, je li to ona gdje su svake godine dolazili hodočasnici? – zanimalo ga je.

– Da, ono je crkava sv. Marije iz Loreta. A ono pored nje je franjevački samostan.

Andrej me pozvao na večeru

Godinama i godinama na Veliku Gospu dolazile su procesije vjernika iz svih krajeva. Na velikom prostoru ispred crkve, pod krošnjama stoljetnih stabala, trgovci su na svojim tezgama prodavali nezamislivo šaroliku robu. Za nas djecu bio je to jedan od najvećih blagdana. Čitav dan vrludali smo sajmom i napasali oči kojekakvim drangulijama. Andrej bi od svog džeparca svakom od nas kupio poneki dar i počastio nas sa sladoledom. Sladoled smo obično jeli sjedeći jedno pored drugoga, baš na ovom zidu, i promatrali ljude koji su stubama u velikom broju neprestano dolazili.

Andrej me dotaknuo rukom:

– Možemo li pogledati crkvu?

– Ako je otvorena, možemo. Vrlo je stara, podignuta u 15. stoljeću, i puna povijesnih zanimljivosti – odgovorila sam.

Crkva je bila otvorena. Nakon nesnosne vrućine dočekao nas je ugodan hlad. Polako samo se privikavali na polumrak, a onda smo krenuli prema najstarijem dijelu crkve. Iza umjetničkih izrađenih baroknih vrata nalazilo se svetište s lijepim mramornim oltarom i zidovima ukrašenim freskama talijanskog slikara Raffaella. Bili su tu i grobovi nekih članova obitelji Frankopan.

– Sada, kada sam opet ovdje, na ovom mjestu gdje je vrijeme stalo, čini mi se da nikada nisam ni odlazio – preplavljen osjećajima rekao je.

– Znate, i ja ponekad, kada sam umorna od čestih i odgovornih poslova, pobjegnem tu gore i onda neko vrijeme nalazim mir i duševno spokojstvo. Ali, želimo li vidjeti najljepši zalazak sunca, požurimo!

Nekoliko minuta kasnije ušli smo u stari grad Trsat. Nekada, kad smo kao djeca dolazili, bile su to samo napuštene ruševine, a danas, nakon obnove, bila je to jedna od najznačajnijih i najatraktivnijih riječkih znamenitosti. Pred nama se pružao veličanstveni pogled na prostrani Kvarnerski zaljev i susjedne otoke. Čitav obzor kupao se u purpurnom crvenilu, a sunce je polako nestajalo iza Učke. Prizor nas je potpuno opčinio, mislim da smo tu stajali jako dugo. – Sutra će opet biti lijepi dan – rekoh.

Okrenuo se prema meni, nasmijao i uhvatio me za ruku.

– Da, nadam se da će biti. A sada, mogao bih svog dražesnog vodiča pozvati na večeru. Vidio sam da su u jednoj od kula uredili lijepi restoran – nasmiješio se.

Priznao je da me prepoznao

U restoranu s posebno stilskim uređenim interijerom nije bilo puno gostiju. Sjeli smo u udobne stolice i počeli se opuštati. Dok smo ispijali svoj aperitiv, Andrej me netremice promatrao. Osjećala sam da se počinjem crvenjeti. A onda je opet prihvatio moju ruku i držeći je dugo u svojoj, rekao:

– Zahvaljujem vam što ste me doveli ovamo. Kao da sam opet proživio svoje najljepše i najbezbrižnije godine života. Tada sam poznavao jednu djevojčicu, koja je imala isto tako zelene oči i madež na desnom obrazu. Zvala se Mia.

Čaša, koju sam upravo prinosila ustima, zastade mi u zraku. Od silnog iznenađenja ostala sam bez riječi. Jedno smo vrijeme šutjeli i gledali se, a onda sam polako upitala:

– Znači, znao si?

– Da, znao sam. Kada sam te ugledao kako silaziš sa stubama, nisam te prepoznao. Tek vani, kada si se okrenula prema suncu i kada sam vidio tvoj madež i tvoje oči, znao sam da si to ti. I zato sam te zamolio da mi pokažeš grad.

Počela sam se smijati.

– O, Andreje, ja sam bila tako sigurna da me nisi prepoznao!

– Ali, zašto nisi željela da te prepoznam?

– Htjela sam najprije da ti se malo osvetim.

– Osvetiš?

– Da, osvetim. Otišao si bez riječi oproštaja, bez zbogom. Toliko smo te voljeli, bio si nam kao brat, a nikada se nisi javio, nikada nam pisao.

– Nisam imao pojma da ćemo te noći otputovati. Roditelji su to držali u najvećoj tajnosti. Tri mjeseca nam je trebalo da preko raznih veza stignemo do Amerike. Čim smo stigli i bili na sigurnom, htio sam vam pisati. No, moj me otac odgovorio od toga. Rekao je da kao obitelj jednog komunista imate i bez mog pisma dosta neprilika i neka sačekam dok se rat ne završi. Otac je uskoro umro. Majka i ja smo se preselili kod njezinog brata, koji je bio udovac i živio sam u velikoj kući. Poslao me u najbolje škole i želio da jednog dana nastavim njegov posao. Završetak rata zatekao me na jednom koledžu daleko od kuće. Došlo je ljeto i ja sam provodio školski odmor s majkom i ujakom. Nakon mog dolaska i svečanog ručka, sjeli smo u sjenoviti dio travnjaka, odmarali se i pričali. U jednom trenutku majka mi reče:

– Znaš, primila sam pismo od gospođe M. iz Šuška. Pisala sam joj prije dva mjeseca da vidim što je s našom kućom i pekarom. Prokleti komunistički gadovi, sve su nam oduzeli, sve nacionalizirali, sve je otišlo u nepovrat!

Ujak ju je počeo smirivati govoreći da je njegova kuća i naš dom, a njegov imetak ionako će pripasti nama, jer nije imao djece. Nakon nekog vremena usudio sam se upitati:

– A obitelj R.? Je li možda i o njima pisala?

– Ah, da. Rekla je da su ih Nijemci sve odveli u logor i da se nitko nije vratio. Poubijali su, izgleda, cijelu obitelj.

Osjetio sam kako gubim dah i jedva promucao:

– Mama, to nije moguće, to nije moguće …

Oteturao sam u svoju sobu i legao, sav u suzama i nemoćan od od očaja. Čitavo sam ljeto tugovao, tumarao šumama i lovio na obali udaljenog jezera. Sam samcat, u mislima na vas i na sve one dane koje smo zajedno proveli.

Na jesen sam se vratio na koledž. Počela su predavanja, trebalo je učiti, davati ispite. Vrijeme je polako prolazilo i uspomene blijedjele, ali nikada vas nisam zaboravio.

Nije se više bavio glazbom

Izvadio je lisnicu i izvukao staru požutjelu fotografiju, s koje su me promatrala tri mršava dječaka i jedna mala plava djevojčica. Bila sam duboko ganuta, a ruka mi je držala fotografiju i podrhtavala.

Andrej je nastavio:

– U veljači ove godine, za vrijeme one jake zime, majka se prehladila, dobila gripu, a zatim jaku upalu pluća. Bolovala je tri mjeseca, a onda umrla. Bila je već vrlo stara i, nažalost, još uvijek zla. Često sam žalio oca i sve one godine koje je morao provesti s njome. Mene je voljela na svoj način. Bio sam njezino vlasništvo koje nitko nije smio dotaknuti, a pogotovo voljeti. Jedne večeri, dok je lijevala jaka kiša, ušao sam u njezinu sobu. Imao sam vremena, pa sam odlučio srediti dokumente koje je držala u svojem pisaćem stolu. Između pisama, kojih nije bilo mnogo, našao sam i one koje je davno primila od gospođe M. Bilo je dugačko, s opisom situacije nakon oslobođenja, o nacionalizaciji i konfiskaciji, o sudbinama ljudi koje smo poznavali, a gotovo pri kraju pisalo je:

“Muž naše kućepaziteljice poginuo je u partizanima. Ona i njezina djeca uživaju sada sve privilegije kao obitelj ratnog heroja. Dobili su lijepi stan, a ona posao učiteljice”.

– Bože, zašto je to učinila? – nije mi bilo jasno.

– Nikada vas nije voljela, pogotovo vašu majku.

– Jadna mama, morala je dočekati očevu smrt kako bi njezina djeca konačno bila sita i ona mogla raditi ono za što se u mladosti školovala i to godinama priželjkivala. Nakon kapitulacije Italije otac se vratio kući, ali je već nakon tjedan dana otišao u partizane. Poginuo je u posljednjim danima rata, nadomak Rijeci, koja je uskoro bila oslobođena – objasnila sam mu.

S drugog kraja restorana začuli su se zvuci klavira. Nasmiješio se kao nekad i upitao:

– Sjećaš li se?

– A kako se ne bih sjećala? U onoj neimaštini, napola gladni, u onom bijednom stanu ispod potkrovlja, tvoje muziciranje u onoj prekrasnoj sobi punoj svjetla i cvijeća bilo je kao glazba iz divnoga nestvarnog svijeta – brzo sam govorila. – Kada su Nijemci, nekoliko dana nakon vašeg bijega, upali u stan i počeli odnositi sva ona prelijepa i vrijedna ulja na platnu i skupi namještaj, ja sam stajala na stubama i promatrala. Ali kad su počeli odnositi tvoj glasovir, toliko sam se rasplakala da sam ridajući otrčala gore do majke, koja me nikako nije mogla utješiti.

– Bio je to glasovir neprocjenjive vrijednosti. Nikad i nigdje više nisam našao takav. Toliko sam se želio posvetiti glazbi i sanjao kako ću jednog dana postati učenikom slavnog Arthura Rubinsteina. Divio sam se njegovoj virtuoznosti, kupovao sam sve njegove ploče, želio dosegnuti vrhunac. Tko zna, možda i bih da nije bilo moje majke? Čvrsto je odlučila da nastavim ujakov posao i jednog dana preuzmem njegovo poduzeće. Umjesto glazbe, završio sam drugu školu i fakultet koji nisam volio. Još i danas osjećam prazninu i neizrecivu tugu za neostvarenim snovima. Ali, to je potisnuto duboko u meni.

– Šteta, a bio si takav talent.

– Pustimo tužna razmišljanja, reci mi radije što je s Ivanom i Markom – zanimalo ga je.

– Marko i njegova supruga su projektanti i rade zajedno u jednom uredu u Trstu. Imaju zgodnu dvadeset jednogodišnju kćer Juliju i lijepu kuću na periferiji. Uglavnom, zadovoljan je poslom i sretan u braku.

– A Ivan?

– Ivan je bio lošije sreće. Škola mu nije išla najbolje, pa je završio automehaničarski zanat. Kao dvadesetogodišnjak bio je na odsluženju vojnog roka u Šibeniku, tamo upoznao jednu djevojku, oženio se i ostao. Dobili su troje djece: dva dečka i djevojčicu, i živjeli u skromnim uvjetima. A onda mu se dogodila nesreća na poslu. Dok je popravljao kamion, jedna teška poluga je popustila i prikliještila mu nogu. Tako je ostao invalid. Danas žive još teže i još su podstanari u bijednom stanu.

– Znaš, prvo ćemo skočiti do Marka, on je tu blizu. A onda ćemo jednog vikenda otići u Šibenik. Želim pomoći Ivanu i omogućiti mu pristojan život. Nikada nisam zaboravio jedan vrlo ružan i tužan događaj iz našeg djetinjstva. Na početku rata tri nadobudna snažna mladića napala su me odmah iza ugla naše zgrade, počeli strahovito tući i vikati: “Židove, prokleti Židove, promijenit ćemo ti malo tu tvoju židovsku fizionomiju!”. Odnekud se pojavio Ivan i zaletio na njih. Dobio je više batina od mene, a ja sam mu onda postao posebno privržen. Nikada o tome nismo nikome pričali.

Danas živimo svoje snove

Bilo je već prilično kasno. Andrej je pozvao taksi i dopratio me do kuće.

– Mia, ne znam kako da te upitam, želio bih te vidjeti i sutra, a ti možda imaš obaveza, možda nisi slobodna?

– Slobodna sam, Andrej, i nemam nikakvih obaveza.

I tako smo se dogovorili za sutrašnji dan.

Andrej je autom došao po mene ujutro. Bila je subota, a vrijeme bez ijednog oblačka na nebu, pravo ljeto. Uputili smo se prema Opatiji, a onda nastavili za Brestovu da uhvatimo trajekt koji vozi na otok Cres.

Pronašli smo malu skrivenu plažu. More je bilo kristalno bistro, a na morskome dnu jasno se ocrtavao svaki kamen i školjka.

Bili smo u moru gotovo čitav dan. Plivali smo uz obalu do susjedne plaže, malo se odmorili, a onda vratili. Andrej je ponio i pribor za ribolov. Sjeli smo jedno pored drugoga na stijenu ispod koje je more bilo dublje i tamnije, i čekali da riba zagrize. U jednom me trenu upitao:

– Mia, jesi li se udavala?

– Ne, udavala se nisam. Ali bila sam dva puta zaljubljena. Mladić za kojeg sam se trebala udati je poginuo u prometnoj nesreći. Imala sam tada dvadeset godina.

– Strašno, tako tragično završila se tvoja prva ljubav.

– Bila je to moja druga ljubav. Svoju prvu ljubav, valjda kao i većina djevojčica, proživjela sam puno prije.

Gledala sam ga, a on u mene. Tada je shvatio.

Konačno je zagrizla jedna riba. Stavili smo je u kantu s morskom vodom i smjestili ispod bora.

– A ti, Andrej, jesi li se ti ženio?

– O da, jesam. Prije mnogo godina. Jannie sam upoznao na teniskim terenima. Bila je jedna od najljepših djevojaka u tom kraju, visoka, dobro građena, s prekrasnom crvenom kosom. Svi su muškarci ludovali za njom, a kada je ona izabrala mene, bio sam neobično ponosan i pun sebe. Bile su mi tada dvadeset i četiri godine i mislio sam da je lijep izgled dostatan za sretan brak. Prvu godinu nekako smo izgurali, a onda sam je viđao sve manje. Bavila se manekenstvom i uvijek nekamo putovala. Djecu nije željela. Svaki put kada bi joj to spomenuo, dobila bi živčani napad. Na jednoj od svojih modnih turneja po Europi upoznala je nekog Francuza, pjevača, i našem braku bio je kraj. Nakon toga imao sam još nekoliko veza, ali nije išlo. Sve te žene su previše emancipirane, opsjednute seksom, karijerom i bogatstvom. U Americi je to prava pošast.

– Valjda nisu sve takve?

– Valjda nisu, ali ja nisam imao sreće da upoznam ni jednu koja je drugačija. Znaš, kad sam odlazio, ujak mi je nekoliko puta ponovio: “Dovedi curu iz starog kraja. Jesi čuo? Tamo su one prave.”

– Nisu ni kod nas sve prave. Ali, kako narod kaže: tko traži, taj i nađe – nasmijala sam se.

– Upravo tako, Mia. Da te nisam potražio i posjetio našu staru rodnu kuću, nikada te ne bih sreo i našao.

Pomilovao me po obrazu i gledao očima punim ljubavi. Zapuhao je blagi povjetarac, borovi su se lagano zanjihali. Kroz glavu mi je prostrujala misao o mom proteklom životu. Valjda je sve tako moralo biti. I tragična smrt Roberta, i raskidanje svih ostalih veza koje su mogle završiti brakom, i toliko godina samoće. Valjda je bilo zapisano u zvijezdama da će jednog dana Andrej ući u moj život.

Vratili smo se u sumrak. Naslonjeni na ogradu trajekta, zagrljeni i sretni, promatrali smo Cres, koji se polako gubio za nama. Galebovi su još neko vrijeme kružili i hvatali hranu, a onda se vratili na otok da tamo prenoće.

Andrej i ja danas živimo u Pasadeni pored Houstona, u velikoj i lijepoj kući koju smo naslijedili od ujaka Valentina. Nakon što smo se oženili i otišli u Ameriku, kao stariji par postali smo roditelji dječaka Filipa. Danas smo sretni baka i djed troje naših unučadi koji sa svojim roditeljima žive u blizini. Naš Filip je vrsni pijanist. Geni ipak nisu šala. Nije nam palo na pamet da ga prisiljavamo da preuzme obiteljsku tvrtku i bude nesretan, kao što je bio moj suprug. Tek slušajući svog sina kako svira, polako se otapa i nestaje Andrejeva stara tuga.

U stalnoj sam vezi sa svojom braćom i dobrom prijateljicom Nedom, koja mi piše duga pisma i ublažuje nostalgiju za starim krajem. Jednog dana ćemo se možda i vratiti, no teško mi je pomisliti da bih bila tako daleko od sina i unučadi. Ipak, jednom godišnje dođemo u jednu malu kućicu pored mora i opet uživamo u divnim zalascima sunca iza Učke.