Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Svjesno širim sidu

Nakon pogibije svoje starije sestre Jasmine, godinama se nisam mogla povratiti u normalnu životnu kolotečinu. Iako je od njene smrti prošlo pet godina, nikako nisam mogla popuniti prazninu koju je ostavila iza sebe. Kao da je jedan dio mene umro zajedno s njom. Njena mi je smrt otvorila oči i navela da shvatim kako je život tako prolazan, da ga moramo živjeti, a ne mu dopustiti da on prolazi pored nas, kao što sam ja radila posljednjih godina. Bilo mi je krajnje vrijeme da se trgnem, jer su godine moje najljepše mladosti bile iza mene.

Zovem se Dijana i imam dvadeset godina. Ovako nisam mogla dalje. Pred očima mi je iskrsnuo Jasminin lik. Bila je tako mlada, tako puna života i često puta mi je nalikovala na leptira. Kad bi me ona sada mogla vidjeti, sigurno bi plakala od tuge. Morala sam živjeti, morala sam nastaviti tamo gdje je njezin život stao, jer ako ne učinim tako, njezina je smrt bila uzaludna.

Umjesto da se trgnem, ja sam sve više upadala u bezdan ravnodušnosti. Gledala sam u Jasmininu sliku i obrisala krupne suze koje su mi klizile niz lice.

– Sestro, od danas okrećem novu stranicu svoga života. Imam život, to kratkotrajno blago neprocjenjive vrijednosti, a ponašam se kao da sam mrtva.

To je prošlost – rekla sam glasno.
Spremila sam sliku i zovnula svoju prijateljicu Dariju. Iznenadila se kad je čula moj glas. Nije mogla prikriti iznenađenje koje joj se osjećalo u glasu.

– Dijana, ne mogu vjerovati! Sve sam mogla očekivati osim tvog poziva. Zar ti nešto treba? – njen je glas zvučao veselo.

Nasmiješila sam se pokušavajući zamisliti njeno lice. Bila je tako prekrasna osoba, a u mojim najtežim trenutcima bila je uz mene. Kad je čovjek u nevolji, tek onda shvati tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj. Tek se u tim trenucima vidi koliko je u svakom prijateljstvu bliskosti, a koliko praznine.

Ona mi je u neku ruku pokušala nadomjestiti sestru, a ja sam se svojom krivicom sve više udaljavala od nje. Podigla sam nevidljivi zid oko sebe i predala se očajanju. Godinama me pokušavala promijeniti, ali joj to nisam dopuštala.

– Naravno da mi treba. Jesi li raspoložena da iziđemo van? – oklijevajući sam je upitala.
– Molim, – zagrcnula se jesam li dobro čula?
– Jesi – rekla sam kroz smijeh.
– Samo reci kada i gdje? Tako se veselim.

Njeno mi je čavrljanje bilo tako ugodno da sam se odmah nakon prekida razgovora počela spremati. Nakon tuširanja, otvorila sam ormar i neodlučno zastala. Moja je odjeća bila prava katastrofa. Već je godinama nisam obnovila, nisam imala volje za to. Nakon podužeg vremena, odlučila sam se za hlače od džinsa i sasvim običnu majicu. U toj sam se odjeći osjećala tako ugodno i u njoj sigurno neću odskakati od okoline. To je bila odjeća koja se mogla vječno nositi i nikada nije izlazila iz mode. Svoju sam dugu kosu pustila da slobodno pada, a od šminke sam upotrijebila samo ruž pastelne boje. S njim sam samo blago prešla preko svojih punih usana. Pogledala sam se u ogledalo i osmijehnula. Oči su mi neobično sjale, a moja je blijeda put još više došla do izražaja. Pogledala sam kroz prozor i ostala bez daha. Sunce je upravo zalazilo. Široka paleta najrazličitijih boja prelijevala se jedna u drugu. Sjela sam ne skidajući pogled s tog prizora. Osjećala sam se kao slijepac koji je nakon nekoliko godina progledao, a to sam uistinu i bila.

Što se s tobom događa?

Ovaj se prizor ponavljao stoljećima, a mi smo ga skoro zaboravili primjećivati. Od prirode bi trebali učiti. Ona je ta koja nas upozorava na prolaznost, na to da smo samo privremeno tu, a mi se ponašamo kao da smo vječni. A što bi doista bilo da jesmo? I ovako je zlo potisnulo dobro i ono hara svijetom kao kuga.

Još sam neko vrijeme stajala tu, a onda sam pogledala na sat. Bilo je vrijeme da pođem. Javila sam se roditeljima i uskoro izišla iz kuće. Čim sam vidjela Dariju, suze su mi nahrupile na oči.

– Kako si? – upitala me je i odmjerila jednim brzim pogledom, a zatim se na njenom licu ukazao širok i topao osmjeh.

Zagrlila me a zatim uhvatila pod ruku. Nisam je vidjela već nekoliko mjeseci i u to se vrijeme doista promijenila. Činilo mi se kao da je sazrela. Njeno je lijepo lice bilo isto, a ipak tako različito. Krenule smo u noć. Od tog sam se dana doista promijenila. Počela sam
živjeti i udisati život punim plućima. Željela sam nadoknaditi sve ono što sam propustila, a to nije bilo malo. Čak su se i roditelji radovali mojoj promjeni. Često su govorili da nisu izgubili samo jednu kći, nego obje. Jednoga dana netko je iz društva spomenuo da odemo na more i svi su sa oduševljenjem prihvatili tu ideju. Uskoro smo svi bili zaokupljeni pripremama, a što se dan
našeg polaska bližio, uzbuđenje je raslo. Ni mene nije mimoišao val oduševljenja. Uskoro smo svi bili
na jednom od najljepših dalmatinskih otoka, na Braču.

Nije nam smetalo to što spavamo pod vedrim nebom, jer je i to imalo svoju draž. Mi smo se ravnali prema svojim mogućnostima, a one su bile doista skromne. Mogu reći da nam je bilo prelijepo, a i sklopili smo mnoga poznanstva. Od svih, mene se najviše dojmio William. Bio je tako različit od naših mladića. Iako nije bio odveć lijep, posjedovao je nešto što me snažno privuklo k njemu. Bio je blag i imao je neodoljiv osmjeh.

Čar nepoznatog, more, sunce, sve je to utjecalo na ljubav koju sam osjetila prema njemu. Nisam znala što on osjeća, a sama činjenica da je neprestano bio uz mene, dovoljno je govorila. Perfektno sam govorila engleski, tako da s komunikacijom nisam imala nikakvih problema. William je za mene bio most koji je vodio prema ostvarenju svih mojih snova.

Nakon pet godina stagniranja, ovo je za mene bilo nešto potpuno novo. Amor, taj Bog ljubavi, usmjerio je svoju strelicu ravno prema mom srcu. Ponesena snažnim valom osjećaja, uopće nisam mislila ni na što, osim na njega.

– Dijana!- Darija je pokušala utjecati na mene.
– Što se s tobom događa? Prije je tvoje ponašanje bilo nerazumno, ali je i sada.
– Na što misliš? – začuđeno sam upitala.
– Na Williama. On je stranac i jako dobro znaš zašto je došao ovamo. Dovela ga je želja za avanturama, a ti si se za njega naprosto zalijepila. Pazi. Nemoj biti nepromišljena. Naša je država prepuna prekrasnih momaka, a o njemu ne znaš ama baš ništa – rukom je pokazala prema Williamu.

– Oni su tako različiti od nas, a i ti si previše velika da bi vjerovala u bajke. One ne postoje. Sudbini se ne može pobjeći, ali joj ne treba ni prkositi. Prijateljica sam ti, a ako misliš da sam ljubomorna, to isključi. Samo te želim sačuvati od novih rana, jer su ti i stare još uvijek svježe. Ne obaziri se na ljubav. Lakše ćeš ga preboljeti ako ne budeš imala ništa s njim, nego ako se upustiš u vezu koja nema budućnosti.

Odmahnula sam glavom. Zašto mi ovo govori ona, koja je imala bezbroj avantura. Bila sam sigurna da ni ona sama ne zna koliko je muškaraca prošlo kroz njen život. Savjetuje me osoba koja je olako shvaćala život i kojoj se sve svodilo na izlaske i avanture. U duši je bila dobra i vjerna i upravo sam je zbog toga i voljela.

– Poslušaj me. Ovo govorim za tvoje dobro – uhvatila me za ruku i pogledala direktno u oči.
– Pogledaj sebe. Koliko si ti imala avantura? Zašto se tvoje razlikuju od ove? – nisam mogla a da joj ne prigovorim.
– To nije isto. Radi što hoćeš, to je tvoj život ali mi poslije nemoj reći da te nisam upozorila – ljutito se okrenula i otišla od mene.

Zamišljeno sam gledala za njom. Ljutilo me njeno ponašanje. Odmahnula sam rukom i krenula prema Williamu. Nasmiješio mi se, a oči su mu zasjale od želje.

Kobni susret s Williamom

U sebi sam donijela čvrstu odluku: neću ga se olako odreći. Bila sam sigurna da nikada više neću osjetiti ovoliku ljubav. Zanosila sam se poput šiparice. Ljubav i pamet nikada ne idu zajedno ali sam ja u tom trenutku mislila da pametno postupam. Ništa me nije moglo spriječiti da potpuno pripadnem Williamu. Ako ako naša veza i ne preraste u nešto veće, imat ću lijepa sjećanja. To će mi biti dovoljno.

Tu sam se večer izdvojila iz društva i s Williamom krenula u šetnju. Nismo odmaknuli daleko kad se on okrenuo prema meni i snažno me privukao k sebi. Ljubio me tako strastveno, kao nitko do tada. Zaplovila sam na krilima strasti. Sagorijevala sam u njegovu zagrljaju, u maloj borovoj šumici. Naše nas je fizičko spajanje vinulo do neslućenih visina. Činilo mi se da bih mogla i umrijeti u njegovu zagrljaju. Osjećala sam se tako jedinstveno. On me je uveo u meni do tada nepoznat svijet fizičkih užitaka.

– Volim te – rekla sam u zanosu.
Ništa nije odgovorio, tek me kasnije, dok smo mirno ležali, privinuo čvrsto uz sebe. U njegovim se očima pojavila neka čudna tuga. Začuđeno sam ga promatrala. Sumrak se počeo spuštati, pa sam pomislila da mi se učinilo, jer nije bilo razloga da bude tužan. Tko zna? Kao što je Darija rekla, ja o njemu ništa nisam znala, a živjela sam u nadi da će se to promijeniti. Bila sam sigurna da je i on osjećao ono što i ja i da to nije samo fizička želja nego nešto trajnije, a o nama je ovisilo koliko će ti osjećaji ostati trajni. Darija me je upozorila, ali se ja nisam na to obazirala. Vjerovala sam da će sve biti u redu.

Pozorno sam promatrala Williamovo lice. U njemu je bilo nešto od one ledene hladnoće po kojoj su Englezi bili poznati. Svijetle i hladne oči bile su tako daleke, a plava mu je kosa bila mokra od znoja. Uskoro sam se obukla i osmijehnula mu se.

Željela sam da pođemo, jer je naše odsustvo bilo predugo. Svi će znati što se dogodilo, a ja nisam željela toliko svjedoka svoje avanture. Među njima su bili i momci koji su mi se udvarali i znala sam da bi bili pogođeni mojim ponašanjem.

U iduća tri dana neprestano sam bila uz Williama. Pokušavala sam ne obraćati pozornost na njegova obećanja, ali nisam mogla. Oni su u meni budili nadu i raspirivali moje djevojačke snove. Kad je došlo vrijeme rastanka, ostavio mi je adresu i broj telefona. Grčevito sam stiskala papirić u ruci. Svim sam se silama trudila da zadržim suze ali to je bilo tako teško. Činilo mi se da me sve osobe koje mi nešto znače, napuštaju. Ne sjećam se najtočnije rastanka. Imala sam tako opipljiv osjećaj da ga nikada više neću vidjeti, a to je još više pojačavalo moju tugu.

Ostatak ljetovanja za mene je izgubio svaku draž. S nestrpljenjem sam očekivala da dođem kući. Williamov sam broj čuvala poput najveće dragocjenosti. Čim sam došla kući, pohitala sam k telefonu. Okrenula sam njegov broj telefona ali me je glas sekretarice upozorio da sam birala nepostojeći broj. Ponovo sam zvala ali mi se opet javio automat. Razočarano sam spustila slušalicu. Bila sam sigurna da sam ga pogrešno zapisala. Preostalo mi je još samo da mu pišem. To sam i učinila. Umjesto odgovora, vratilo mi se moje pismo.

Tek mi je tada postalo jasno da sam prevarena. On mi uopće i nije dao svoju adresu. Briznula sam u plač, a zatim sam bijesno ustala. Nije bilo razloga da se prepustim očajanju. On me nije silio ni na što. Sama sam pristala na ono što se dogodilo. Sjetila sam se Darijinih riječi. Kako je samo bila u pravu! Kao da je vidjela što će se dogoditi.

Zašto je bolest izabrala mene?

U iduće dvije godine, često sam se puta sjetila svoje avanture. Ona mi je trebala biti pouka za budućnost. U posljednje se vrijeme nisam dobro osjećala. Kao da je sva snaga iscurila iz mene i neprestano sam bila prehlađena. Majka se zabrinula za moje zdravlje i samo da njoj udovoljim, pristala sam otići liječniku. Iako mi je dao antibiotike, meni je bivalo sve gore i gore. Nakon bezbroj pretraga, ustanovljeno je da sam HIV-pozitivna. Skamenjeno sam promatrala liječnika. U nevjerici sam odmahivala glavom. Nadala sam se da su pogriješili, ali je doktor isključio svaku mogućnost zabune.

Njegovo mi je ozbiljno lice jasno govorilo da pred sobom gleda potencijalnog mrtvaca, ili bolje rečeno, živo stvorenje kojemu su dani bili odbrajani. Oblio me hladan znoj. Čudna jeza prostrujala mi je tijelom. Još uvijek nisam mogla vjerovati da je to istina. Toliko sam čitala i slušala o sidi, ali ona je bila tako daleko od mene, u sasvim drugom svijetu, daleko od onog u kojem sam živjela. To je bila bolest o kojoj sam gledala filmove, a ne dio mene. Činilo mi se da se sva nesreća ovoga svijeta srušila na mene. Zašto? Zašto ja? Zašto sam baš ja bila žrtva te kuge dvadesetog stoljeća? Što ću reći roditeljima? Kako da im kažem da im se i druga kći nalazi u zagrljaju smrti. U tom sam trenutku bila potpuno shrvana. Znala sam da svi koji zakorače stazom života, moraju doći i do njenog kraja, ali zašto se baš na moju obitelj slilo to prokletstvo? Zašto se moja staza morala prekinuti tako brzo? Koračala sam tako kratko, a sada sam došla do samog ruba ponora. Pokrila sam lice rukama
i briznula u plač. Bila sam tako ogorčena i kivna na sudbinu, na Boga, na Williama, na sve oko sebe.

Tek sada, kad sam se našla pred licem smrti, shvatila sam da želim živjeti, želim više od ičega. često sam razmišljala o smrti, ali nikada o vlastitoj. Ona je za mene bila tako daleko, nešto o čemu nije imalo smisla razmišljati. Još sam bila tako mlada. Sa dvadeset i dvije godine, tek sam počela živjeti. Još sam mogla toliko toga uzeti od života, ali uvijek postoji jača sila koja nam poremeti sve planove.

– Hoćete li vi reći mojim roditeIjima? Ja to ne mogu. Nemam hrabrosti. Molim vas. želim da i oni saznaju, da se pripreme na ono što ih čeka, ako se itko može pripremiti za smrt svog djeteta – zamolila sam liječnika.

Potvrdno je klimnuo glavom. U idućih nekoliko dana, koliko
sam ostala u bolnici, mnogo sam toga naučila o sidi, načinu na koji ću zaštititi druge i o svemu što me zanimalo. Vremena za razmišljanje imala sam napretek, a umjesto da se pomirim s neminovnim, ja to nikako nisam mogla. Nitko me nije mogao zaraziti sidom, osim Williama.
Nekad sam mislila da je on nešto najljepše što mi se u životu dogodilo, ali tada nisam znala da je on u meni posijao klicu smrti koja je u protekle dvije godine bujala u meni i sve više uzimala maha. Tek mi je sada postalo jasno zašto je on onu večer imao tako tužan pogled. Znao je da umire, a nije se mogao pomiriti s tim. Želio je sa sobom povesti što više ljudi, ali zašto?

Odgovor me je na to pitanje sve više proganjao. Njegovo mi se ponašanje činilo suludim, a kad sam malo bolje razmislila, imalo je smisla. Nije želio umirati sam, ni podnositi muke koje su ga čekale. Možda ga je pomisao da su i drugi u bezizlaznoj situaciji kao i on, tješila.
Doista, tko bi mogao pomisliti da su najljepši trenutci povezani sa smrću? Ma koliko bila blizu smrti, ja se nisam željela tako olako predati. Morala sam se boriti. Trebala sam brzo živjeti i proživjeti barem djelić onoga što sam morala.

Čim sam izišla iz bolnice, roditelji su me čekali. Nisam znala kako da se ponašam. Znala sam da oni znaju sve ali nisam znala kako će prihvatiti moju bolest.

– Dijana majka me zagrlila, a suze su joj same klizile niz lice. Nije željela da ih ja vidim no nisu mi promakle.
– Majko, tako mi je teško. Ne mogu reći da se ne bojim smrti, ali mi je od nje mnogo gora pomisao da ćete vi ostati sami.

Ne smiješ se predati očaju!

Putem do kuće, nitko nije govorio. Svatko je bio zaokupljen svojim crnim mislima. Svatko se hvatao za onu malu slamku nade, ali sve je bilo uzalud. Nismo mogli plivati uz bujicu. Morali smo se prepustiti rijeci života, a ona će nas odvesti onamo kamo ona želi. Kradomice sam se pogledala u ogledalo. Iako mi je lice bilo blijedo, nitko ne bi ni pomislio da bolujem od side. Možda to i nije toliko strašna bolest, koliko je strašna pomisao da treba umrijeti mlad.

U idućih nekoliko dana, roditelji mi nisu dopuštali da iziđem van. Bunila sam se protiv te zabrane. Oni me nisu mogli shvatiti, ali nisam ni ja njih. Uzalud su im bile zabrane. One nisu mogle odgoditi ono neminovno. Sav se moj svijet rušio pred mojim očima. Iz očajanja sam zapadala u duboku apatiju. Ništa me nije moglo trgnuti.

– Dijana – vikala je majka na mene zašto mi to radiš? Još si živa, čuješ li! Ne smiješ se tako ponašati. Ne smiješ se predati. Bori se. Trgni se, radi bilo što, samo nemoj tu stajati poput mumije!
Užasnuto sam je promatrala.
– Lako je tebi. Ti nećeš uskoro umrijeti – planula sam na nju, a zatim sam ustala.
– Lako je meni? Kako to možeš i pomisliti? Zar misliš da i mene ne boli kao i tebe? – lice joj je bilo blijedo i upalo.

Čini mi se kao da je u ovih nekoliko dana naglo ostarjela. Duboke bore izbrazdale su njeno, još uvijek mlado lice, a koža joj je bila neobične boje.
– Ti sigurno nećeš umrijeti od toga! – ljubomorno sam uzviknula i unijela joj se u lice.
– Kamo sreće da hoću. To bi bio spas za mene. Da mogu, tako bih te rado zamijenila. Mene boli ovdje – rukom je pokazala prema grudima i nastavila – moje srce krvari od ove silne boli. Voljela bih umrijeti barem pet minuta prije tebe. Kako ću živjeti? Zbog koga? Svoj sam život ugradila u vas dvije. Dala sam vam sve što sam mogla. Mislila sam da ćete mi vi to vratiti kada jednog dana budem stara i nemoćna. Dijete moje – nježno me je pomilovala po licu, a zatim mi je pramen kose stavila iza uha. Glas joj se tresao od snažnih osjećaja koje je zatomivala i koje nije htjela pokazati predamnom. Zapekla me savijest. Doista sam bila nepravedna prema njoj. Bila sam svjedok svega što je proživjela kada mi je sestra poginula. Danima nije mogla doći k sebi. Od onda nije bila ista osoba. Postala je samo sjena one nekadašnje žene. Bila sam tako nepravedna prema njoj. Ona je najmanje bila kriva za moje stanje. Ja sam pogriješila i samo sam ja mogla snositi odgovornost za ono što sam učinila. Moja avantura neće samo naškoditi meni, nego i mojim roditeljima. Ja ću podnositi fizičku bol, a oni će biti psihički uništeni. Njihova će patnja biti veća od moje ali ja sam bila u takvom stanju da nisam mislila ni na što, osim na ono što se meni događalo.

– Tako mi je žao – rekla je tužnim glasom.
– Majko, ne trebam tvoje sažaljenje, trebam podršku.
– Ti znaš da si je uvijek imala.
– Znam, ali sada mi je najpotrebnija. Osjećam se tako… Ne znam ni sama, kao da ću prsnuti. Toliko se toga nakupilo u meni.
– Moraš se kretati u svom društvu. Nitko od njih ne mora znati da imaš sidu. Ako saznaju, izbjegavat će te. Vidim da nema smisla da ti branim izlaske. Postižem sasvim suprotno od onog što sam očekivala. Kada budeš u društvu, možda zaboraviš na sve, a možda ti bude još gore. Molim te, samo pazi.
– Naravno da hoću – požurila sam joj odgovoriti.

Dinko, Siniša, Mario, Denis…

Sumnjičavo me odmjerila. Lice mi je oblilo blago rumenilo.
Znala sam da je primijetila da lažem i zato sam je morala razuvjeriti.
– Ne mislim nikoga povući za sobom. Ja najbolje znam kako je meni nakon što me je William zarazio. Ne mogu vjerovati da je to slučajnost i da on nije znao da je zaražen. Nije mi dao pravu adresu ni broj telefona. To mi dovoljno govori. Tko zna je li mi rekao i pravo ime? Uostalom, to mi nije ni važno. Ponekad mala nepromišljenost može imati nesagledive posljedice, a meni se upravo to dogodilo.

Tu sam večer izišla van, ali sama. To je bilo dovoljno da se neki od mladića prilijepi za mene. Na čelu mi nije pisalo od čega bolujem, a za ono što se krilo u mom tijelu, nitko nije trebao znati.

Obukla sam izazovnu odjeću, a debelim sam slojem šminke sakrila bljedilo svog lica. Dok sam razgovarala s Martinom, mojim novim poznanikom, osjećala sam kako me guta pogledom. To mi je donekle uljepšalo moju okrutnu stvarnost, a njegovo je ponašanje jasno govorilo što želi od mene: moje tijelo. Nisam imala ništa protiv. On je spadao u onu vrstu ljudi koji su bili lovci na osamljene duše i koji nikada ne ulaze u dublje veze. On je tražio provod za jednu noć, a ja nekoga tko će mi se pridružiti na putu za smrt. Dok smo razgovarali, ljubomorno sam slušala njegove planove.

Misli su mi bile potpuno odsutne. Uopće nisam odgovarala na njegova pitanja, samo bih povremeno klimnula glavom.

Sigurno je mislio da sam glupa, ali me njegovo mišljenje ni najmanje nije zanimalo. On se nije razlikovao od ostalih muškaraca. Odmah je krenuo u napad, a meni je to odgovaralo. Željela sam se još jednom napiti strasti iz izvora života.

Tu sam večer provela s Martinom, a zatim su uslijedili: Dinko, Siniša, Mario, Denis… Kasnije sam ih prestala brojati. Takav mi je način života odgovarao, jer u njihovim zagrljajima nisam mislila ni na što. Postala sam prava gutačica muškaraca, nimfomanka koja im se podavala iz samo njoj znanih razloga.

Ponekad osjećam kajanje

Nisam bila zarobljenik strasti i nisam ovisila o muškarcima, jednostavno sam se željela provoditi, iako sam u dubini duše znala pravi razlog takvoga svog ponašanja. Nisam se mogla pomiriti sa životom bez budućnosti, nisam željela umrijeti ali me sudbina nije pitala za moje želje.

Bila sam ljubomorna na sve mladiće i djevojke. Sa zavišću sam promatrala njihova bezbrižna lica. Ja sam morala otići i ostaviti svu ljepotu koja me okruživala i koju sam mogla doživjeti.

Moje je tijelo osjetno slabilo. Koža mi je bila čudne boje, a malene su rane izbijale svuda po mom tijelu. Više nisam mogla izlaziti. Preostalo mi je samo da se ovo malo života što mi je ostalo, sjećam lijepih trenutaka koje sam doživjela u posljednje vrijeme. Ponekad bih osjećala kajanje i strah zbog svih onih momaka s kojima sam spavala, a ponekad me sama pomisao da sam nekoga zarazila ispunjavala čudnom srećom i inatom. To je bio moj način osvete.

Danas me je posjetila Darija. Ne znam zbog čega je to učinila. Nisam je željela vidjeti. a nisam ni htjela da ona vidi mene. Ja više nisam pripadala svijetu u kojem je ona bila. Ona je bila prošlost. Možda me je majčina patnja boljela više od moje, jer ja ću umrijeti ali će se njezina agonija nastaviti. Pokušavam živjeti i ne misliti na smrt. Pronalazim sitne radosti koje nisam primjećivala svih ovih godina i shvaćam da smo svi mi u rukama sudbine, a ovo je moja sudbina.

Sve se više povlačim u sebe i utjehu pronalazim u molitvi. Svjesna sam da živim iz trenutka u trenutak i ova me neizvjesnost ubija.