Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja: 060300007

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Svoja je neraspoloženja iskaljivala na meni

Mama! To je prva riječ koju nas uče izgovarati. Ispočetka je to samo nekakvo kmečanje. Poslije naučimo modulirati glas pa nakon dugog niza kreveljenja i svakojakih glasova, evo, izgovorena je dugoočekivana riječ.

Mama! To je prva riječ koju nas uče napisati. Uz puno napornih vježbi uspijevamo nacrtati dvije okomite usporedne crte povezane nevještim krakovima trokuta. Tako se materijalizira čarobna riječ u našoj bilježnici na crte.

Mama! To je prva osoba koju naučimo voljeti. Prepoznajemo njezin glas, pamtimo je otkad nas počne nositi u naručju, a neke note njezinog melodičnog glasa prenose nam osjećaj zaštićenosti, sigurnosti.

Vjerovala sam da ne može biti veće i potpunije ljubavi od one koja se osjeća za vlastitu majku sve dok i sama nisam postala mama. Tada sam otkrila da postoji nešto puno veće, beskrajno i bezvremeno – ljubav koju majka osjeti prema svom djetetu.

Bila sam kći jedinica i rasla sam u zaštićenom i pomalo osamljenom svijetu poput svih jedinaca. Sve se činilo prekrasnim, imala sam čak i pravu mačku. Tada sam se osjećala kao u raju: bacanje u topao zagrljaj roditelja, mamin lijep miris i tatina snaga kojom me bacao u zrak … Cijeli dan iščekivala bih taj trenutak. Činilo mi se da me ništa ne može lišiti tog bezgraničnog veselja. Ali pogriješila sam.

Jednog dana, tek što sam navršila osam godina, tata mi je rekao da će se on i mama razvesti. Slijedile su uobičajene fraze: Među nama se ništa neće promijeniti, viđat ćemo se svaki tjedan, mi te i dalje jako puno volimo, pa i ako nećemo više biti zajedno, mi ostajemo tvoji roditelji … Sve te lijepe riječi nisu mogle ublažiti moj očaj. Pa i da prođe još tisuću godina, neću zaboraviti tjeskobu što sam je tog dana osjetila.

Tata mi ipak nije rekao istinu: promijenilo se sve, baš sve. Od dana kada je otišao od kuće, moj život više nije bio isti. Svijet je postao siv, kao da ništa oko mene nije bilo vrijedno osmijeha, nisam imala nikakvih drugih želja osim spavati, spavati …

Čak mi je i škola postala živa muka. Imala sam problema i s čitanjem, nisam se uspijevala usredotočiti a i za najmanje sitnice oblile bi me suze. Učiteljica se osjećala obveznom pozvati moju mamu.

Kad se navečer vratila s posla, čula sam je kako baca torbu na stol, otpušta dadilju, a zatim je došla do praga moje sobe s rukama prekriženim na prsima i mrkog pogleda.

– I ti si me odlučila izludjeti – napala me. – Sad ste protiv mene i ti i tvoja prokleta škola? Znaš da sam morala tražiti dopuštenje od šefa samo da bih mogla slušati tvoju učiteljicu kako se žali?

Osjetila sam kako mi se obrazi crvene, a oči pune suzama, ali ona se nije sažalila.

– Moraš prestati s tim mučeničkim držanjem. Koliko ja znam, tvoj otac je napustio mene, a ne tebe, dakle, prestani s glupostima! Radi svoje zadaće inače ćeš skupo platiti ako me opet pozovu u školu!

Izišla je iz moje sobe zalupivši vratima i ostavivši me povrijeđenu i poniženu. Nikad je nisam vidjela takvu, nikada prije nije tako vikala na mene.

Koliko ja znam, tvoj je tata napustio mene, a ne tebe. Ta rečenica bubnjala mi je cijeli dan ma u glavi. To je zapravo bilo točno. I dalje sam viđala tatiu makar svaka dva tjedna. Kako sam pravo imala jadikovati?

Uplakano djetinjstvo

Ne znam kako, ali uvjerila sam se da moram više pomagati mami: ona je imala više prava biti tužna. Iako sam svakodnevno i fizički osjećah strepnju od njezina povratka kući, trudila sam se da je dočeka prostrt stol, njezin kućni ogrtač ležao je na krevetu, a ja sam uspijevala smjestiti smiješak na lice, ma koliko on bio prisilan i lažan. Mama se doimala zadovoljnom mojom suradnjom, ali to je trajalo kratko, jedva pola sata, a onda bi opet postajala razdražljivom. Stalno sa smiješkom na licu, pretvarala sam se da se ne događa ništa i tjeskobno čekala vrijeme počinka kad bih dala oduška suzama. Nadljudskim naporima uspijevala sam održati barem pristojne školske rezultate premda to nisam činila ni zbog ambicija, ni iz osjećaja dužnosti, već iz čistog straha. Nakon sastanka s učiteljicom mama je stvorila groznu naviku kontrolirati sve moje zadaće, pa kad ne bi bile napravljene savršeno, načinila, bi scenu. Nisam je više prepoznavala. Moja mama, ona koja je lijepo mirisala, koja mi je pričala priče i ušuškavala me u krevet … Kako se mogla pretvoriti u ovakvo čudovište?

S druge strane, tata nikada nije bio ljutit. Kad bi došao po mene, uvijek je bio nasmiješen, a njegov zagrljaj bio je snažan i iskren. Počela sam sve više željeti da budem s njim, živjela sam za te vikende u mjesecu kad me vodio sa sobom. Četrdeset osam sati mira.

U takvoj klimi prošlo je više godina. Nikada nisam rekla tati da je mama stalno ljutita. On bi sigurno tražio objašnjenje i tko zna kako bi to završilo, a ja nisam htjela riskirati taj dragocjeni vikend svakih četrnaest dana.

Kad sam krenula u srednju školu, preda mnom su bile još četiri godine noćne more proživljene u strahu da ću pasti razred.

– Padneš li razred, kunem se da ću te poslati u dom – bila je svakodnevna prijetnja moje majke.

Dok su se moje prijateljice bavile sportom, izlazile s prijateljima, nalazile se kako bi zajedno učile, meni ništa od toga nije bilo dopušteno. Nisam smjela gubiti vrijeme u drugim aktivnostima, morala sam učiti i to sama jer po maminim riječima, u društvu se nikada nije ništa postizalo. Nisam imala ni prijateljica jer me majka nikamo nije puštala.

Samo jedanput zamolila sam je da pozovem društvo za rođendan i, za živo čudo, ona je pristala. Bila je to prava katastrofa. Smjestila se usred sobe i kritizirala sve moje goste primjedbama tipa: Zar te majka stvarno pušta da izlaziš tako odjevena? Od tada više nitko nije htio dolaziti k meni. Preostale godine školovanja provela sam u samoći, uvijek zadubljena u učenje.

Drži se, Mihaela, i ovome će doći kraj, govorila sam sama sebi. Nikako nisam prestajala pokušavati shvatiti što se dogodilo mojoj majci da se pretvorila u ovako hladnu i tvrdu ženu. Iz prijekora koje mi je upućivala kad bi se razljutila vidjelo se koliko je frustrirana zbog neuspjelog braka i tereta koji sam joj ja predstavljala i koji su je, po njezinim riječima, onemogućavali da si ponovno izgradi život. A što sam ja mogla učiniti osim da šutke i bez prosvjeda sve podnosim?

Jednom sam joj prilikom predložila da odem živjeti kod tate, ali ona se samo još više uzrujala.

– Nema ni govora o tome, samo bi se još više iskvarila kad bi imala onu ženturaču za primjer – proderala se.

Tako sam doznala da tata ima drugu ženu, iako me nikada nije upoznao s njom. Ali on je uvijek bio tako vedar da mu stvarno nisam imala što zamjeriti.

– Tako dakle, to je tvoja zahvalnost nakon što sam te othranila i podigla? Krasna si mi ti nezahvalna kći! – odmah je mama imala svoj odgovor.

Nisam joj odvratila, već duže vremena znala sam kako progutati gorku pilulu.

Pa ipak, jako sam žalila svoju majku. Zatvorena u svojoj mržnji, život je samo prolazio pokraj nje.

Daleko od kuće

Kad sam postala punoljetna i nekoliko mjeseci poslije maturirala, prvi put me preplavio osjećaj slobode. Sad sam sama imala mogućnost izbora.

Otići živjeti kod oca bila je moja najveća želja. Time bih stekla bezbrižnost koju sam zaslužila, ali to bi u tom trenutku bila samo izlika da pobjegnem od majke. Osim toga, ona bi se uvrijedila i nikada mi ne bi oprostila. Zauvijek bih je izgubila. Ne, morala sam otići živjeti sama, a jedini način da to postignem bio je odabrati studij na nekom fakultetu u drugom gradu.

Kad sam izrekla tu svoju namjeru, tata se nije nimalo protivio, a, začudo, ni mama. Lice joj se pretvorilo u već uobičajenu grimasu, ali nije se usprotivila. Mora da joj je zaista bilo dosta toga da joj se vrzmam po kući.

Daleko od kuće, život mi je opet okrenuo svoju nasmiješenu stranu. Čak mi je i učenje predstavljalo zadovoljstvo kad je nestalo majčine nesmiljene kontrole. Sprijateljila sam se s gomilom ljudi i ponovno postala vedra osoba. Majka me nikada nije nazivala, ali kad bih ja to učinila, doimala se raspoloženijom.

Na fakultetu sam upoznala Roberta, danas moga muža i oca našeg predivnog Darija. Njega se dojmio moj nježan i dobrostiv karakter koji je po potrebi znao biti čeličan i odlučan.

Pričala sam mu o svojoj majci i životu koji sam vodila s njom, a kad sam se osjetila dovoljno snažnom da joj se suprotstavim, odlučili smo ozakoniti našu vezu pa sam ga povela da se upoznaju.

Očekivali smo da će nas primiti hladno i sumnjičavo, ali mama nas je dočekala nasmiješena i dobro raspoložena. Nevjerojatno, činilo se da je ista osoba kao u doba dok je moja obitelj još bila jedinstvena.

– Nemoj sad misliti da sam neka luđakinja – prošaptala sam Robertu čim smo nakratko ostali sami. – Nisam ti pričala izmišljotine o njoj. Kunem ti se da je se ne sjećam ovakve otkad sam imala osam godina. Stvarno ne znam koji joj je vrag …

– Tko zna, možda je ponovno pronašla ono što je tada izgubila – došapnuo mi je sa smiješkom.

Moj je otac kao i obično bio sjajan. I njegova družica Dora bila mi je jako simpatična.

– Znaš tata – rekla sam mu – mama mi se čini potpuno promijenjena. Vesela je, dobro raspoložena … Znaš li ti možda što je tomu razlog?

On me pogledao.

– Zar tebi nije ništa rekla? – nesigurno me upitao.

– Rekla što?

– Pa … zaručila se! – smješkajući se rekao je tata.

Čak se i Robert nasmijao načinu na koji mi je tata priopćio novost. Ja sam, pak, ostala zabezeknuta.

– Mama je našla nekoga? – u nevjerici sam upitala.

– Čini se da jest. Spremaju se živjeti zajedno. Otkad smo se rastali, ništa mi nije govorila o svom privatnom životu sve do sada. Ona je znala za Doru i s time se nije mogla pomiriti, ali sada je sve drugačije. Kad je i ona upoznala nekoga posebnog i kad se sa mnom izjednačila, ponovno može razgovarati sa mnom. Možda ti se čini neobičnim, ali tako je, Mihaela, vjeruj mi. Priznala mi je da je živjela u strahu da će zauvijek ostati sama, pa čak i da nije sposobna sama te odgajati. Plašila se da ćeš bez oca u kući postati asocijalna buntovnica, pa je u strahu da ne bude previše popustljiva prema tebi postala previše oštra. Zbog toga je jako grize savjest. A i meni je žao što nisam bio sposoban učiniti više za tebe.

Uzela sam ga za ruku i pomilovala je.

– Ne možeš ni zamisliti koliko si mi bio važan, tata.

Obrisao je suze što su mu se skupljale u očima i ponovno se nasmiješio.

– Nemoj mami uništiti iznenađenje – rekao je. – Pretvaraj se da ne znaš ništa. Usput, sviđa mi se tvoj prijatelj, dobar je mladić – dodao je ispod glasa. – I zaslužuješ ga.

Napokon pomirene

To mi je nakon mnogih godina bio prvi lijep trenutak u obitelji. Zahvalno sam ga pogledala i poljubila. Večer prije našeg odlaska moja je majka objavila veliku novost. Čestitala sam joj što sam bolje mogla, a i Robert je odigrao svoju ulogu. Mama mi je objasnila kako će poći živjeti u kuću svoga zaručnika te da tako naš stan ostaje slobodan za mene. Dok je govorila, oči su joj blistale i bila je uzbuđena poput tinejdžerice.

Kasnije, dok sam ležala u krevetu u svojoj staroj sobi zbunjena svim neočekivanim obratima, začula sam kucanje na vratima.

– Naprijed – odgovorila sam misleći da je Robert koji me dolazi poljubiti za laku noć. Uopće nisam očekivala da ću vidjeti svoju majku.

– Ja sam – prošaptala je. – Mogu li svejedno ući?

– Naravno da možeš! Dođi – pozvala sam je pokazujući rukom da sjedne na krevet do mene.

Bilo je očito koliko joj je neugodno.

Istinite priče: Svoja je neraspoloženja iskaljivala na meni

Oprostila sam majci prestrog odgoj.

– Odavno nisam ovo učinila, ha? – primijetila je. – Mislim, sjela ovako pokraj tebe. Žao mi je, Mihaela, jako mi je žao. Bila sam užasna majka, napravila sam puno više pogrešaka nego dobrih stvari … Uopće ne shvaćam kako si ti ispala ovako slatka i uzorna, trebala si postati čudovište. Bila sam toliko obuzeta svojim strahovima i manama da nisam uspijevala naći ravnotežu. Žao mi je. Otkad sam s Eduardom opet otkrila životno veselje, tek sad sam postala svjesna svega na što sam te silila i sramim se toga. Ti nisi ništa bila kriva, to sam dobro znala, ali nisam znala kamo bih drugdje usmjerila svoje frustracije …

Plakala je, a ja sam je pustila da isplače sve suze koje su joj se nataložile tijekom svih onih mračnih godina.

– Pustimo sada prošlost, mama – rekla sam joj nježno – i potrudimo se stvoriti novu budućnost, lijepu i vedru kakvu smo oduvijek željele.

Od te večeri moj se život još jednom promijenio. Moje nebo više nije bilo oblačno. Robert i ja vjenčali smo se prije dvije godine i uskoro dobili našeg malog Darija. Moji su roditelji postali djed i baka, a naročito je baka bila oduševljena prinovom. Stalno mazi svog unučića i kad god ima priliku, dođe u posjet s Eduardom.

– Propustila sam tvoje najljepše godine – rekla mi je jednog dana – i ne želim da mi se isto dogodi i s mojim unukom.

Iskreno govoreći, nikada nisam mislila da me moja majka ne voli, ali otkad je rođen Dario, još sam više uvjerena da me je uvijek voljela, kao što svaka majka voli vlastito dijete. Moja je majka mene voljela na svoj način i dok je bila u lošoj životnoj fazi nije znala kako biti nježna i uviđavna pa je postala oštra i neumoljiva od straha da sama neće uspjeti ili da će joj situacija izmaći iz ruku. Sada znam koliko je patila i nema potrebe da joj opraštam jer joj nemam što ni oprostiti.