Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Svojim je fanatizmom ugrozio našu bebu

Jako je zgodan, dobar i nevjerojatno osjećajan! – opisivala sam prijateljici svoju novu ljubav dan nakon što sam prvi put izašla s Nevenom. Sjedile smo u gradu na kavi, a Marijana me sumnjičavo gledala. Nikakvo čudo, zapravo, s obzirom na to da sam oduvijek bila sklona poput magneta privlačiti zgodne, ali samožive i bezosjećajne muškarce.

– Ne, ne! – odlučno sam zatresla glavom – Neven nije kao ostali, drugačiji je, vjeruj mi!
– Ma, vjerujem ja tebi… – rekla je, no nije zvučalo tako.
– Ali? Sigurno postoji nekakav ali, osjećam ti u glasu! – uzvratila sam iritirano. Zašto mi jednostavno nije mogla vjerovati?
– Nema nikakvog “ali” – Marijana mi je prijateljski položila ruku na rame. – Bit ću presretna ako je zaista tako kako kažeš. Dakle, veliš: zgodan i dobar – ponovila je moje riječi, ovaj put značajno nadižući obrve.
Da, upravo takav je bio Neven: muškarac iz snova!
– Poznajemo se tek jedan dan, ali imam osjećaj da bih mogla provesti ostatak života s njim – rekla sam gorljivo.
– Izgleda kao Tom Cruise, samo visok gotovo dva metra, a ima srce poput kakvog janjeta. Zamisli, kakva čarobna kombinacija!
– A da nije gay? – Marijana je ponovno zvučala sumnjičavo.

Sad mi je već polako išla na živce. Zašto se jednostavno nije mogla veseliti tome što je barem jedna od nas dvije naletjela na tako rijedak primjerak savršenog muškarca? Kao da nije znala kakva sam loša ljubavna iskustva imala iza sebe!

– Nije! – ljutito sam joj odbrusila i odlučila da joj neću reći više ni riječi o mojoj novoj ljubavi. Možda je samo ljubomorna, pomislila sam i inatljivo prekrižila ruke na grudima.

Najava vjenčanja

Od mog razgovora s Marijanom prošlo je otprilike pola godine, kad sam ostala u drugom stanju s Nevenom.

– Udaješ se? – moja prijateljica me gledala u čudu. Uostalom, kao i svi kojima sam rekla neočekivanu vijest.
– Slavice, pa poznajete se tek nekoliko mjeseci! – odmahivala je glavom u nevjerici.
– Da, i? Ne razumijem zašto ljudi misle kako su potrebne godine da bi se nekoga upoznalo! Neven je savršen muškarac: osjećajan, nježan, pažljiv – onakav kakvog bi svaka majka poželjela za zeta – uvjeravala sam Marijanu u ono u što sam tada i sama vjerovala.
– Ako je tako, onda ti čestitam! – pomirljivo je slegnula ramenima i zagrlila me. Nisam joj zamjerala što je još malo prije bila skeptična jer sam znala da iz nje ipak progovara briga.

– Onda? Hoćeš li mi biti kuma ili ne?
Naravno da je htjela. I bila je. Anakon svadbenog obreda, kad je vidjela kako Neven, ne obazirući se na stol prepun mesnih delicija, pika po svojoj salati, priznala mi je da je moj novopečeni muž stvarno “nevjerojatno zgodan” i “nevjerojatno poseban”.

Pa to sam joj cijelo vrijeme i govorila! Nevenova osjećajnost bila je prije svojstvena ženskom negoli muškom rodu, no usprkos svojoj feminiziranoj strani on je ipak bio pravi muškarac. U prilog tome najbolje je govorio i moj zaobljeni trbuščić koji se jedva primjetno nazirao ispod vjenčanice. Na moju beskrajnu radost, Neven bi ga svako malo pogladio, upućujući mi pritom nježne poglede.

Da, nije bilo sumnje: ja sam bila jedna od rijetkih sretnica koja je uspjela upecati istinski osjećajnog muškarca! Moj brak će biti bajka, razmišljala sam zaneseno dok su se gosti oko nas dobro zabavljali. Ono što mi tada nije palo na pamet bila je činjenica da svakoj bajci kad-tad dođe kraj. U našem slučaju, to se dogodilo daleko prije nego što bi čovjek mogao i pomisliti. Da Neven nije onakav kakvim sam ga zamišljala, shvatila sam već prvi dan nakon vjenčanja.

– Sad, kad živimo zajedno, trebali bismo se uskladiti po svim pitanjima – izjavio je dok smo doručkovali u našoj novoj kuhinji.
– Po kojim to pitanjima, ljubavi? – promrmljala sam mažući maslac na tost.
– Pa, po svima, kao što sam rekao.
Odmah potom trebala sam saznati što je značila ta njegova izjava. Na moje čuđenje, obuhvaćala je doista sve: od hrane koju ćemo jesti do ljudi s kojima ćemo se družiti. Oni s kojima sam se ja družila Nevenu se uopće nisu dopadali.
– Jedu sve do čega stignu, piju previše, puše, psuju – imala sam za čuti.

Čudni prijatelji

No dobro, možda moji prijatelji i nisu bili najuzorniji na svijetu, ali takva njegova kritika ipak me duboko iznenadila. Konačno, svi su ga na svadbi dobrohotno tapšali po ramenu, željeli mu sretan brak i iskreno mu nudili svoje prijateljstvo. Uostalom, kao da su se meni sviđali njegovi prijatelji. Bili su za moj ukus suviše šutljivi i čudni, no nisam mu to spočitnula odmah nakon prve bračne noći!

– Osim toga – zaključio je Neven gledajući s negodovanjem kako mažem maslac na tost – ti bi sad kao moja žena isto trebala razmisliti o prehrani. Kako misliš da ćemo moći zajedno funkcionirati ako budemo jeli različite stvari?

Taj njegov prijedlog još mi se i nije učinio toliko strašnim, budući da mi meso nikad nije bilo suviše važno. Ono što me poljuljalo bio je dodatak koji je uslijedio:

– Naravno, najbolje bi bilo da postaneš veganka kao i ja. Jer, tek ćemo tada biti savršeno usklađeni – jedno s drugim, i oboje s Bogom!

Biti vegan kao i Neven značilo je ne jesti baš ništa što je životinjskog podrijetla: niti mliječne proizvode niti jaja – a ja sam sve to voljela. Gledala sam ga nekoliko trenutaka u nedoumici, a onda, ni sama ne znajući zašto, pristala na njegov zahtjev. Pretpostavljam da sam to učinila zato što smo bili tek friško vjenčani, što sam čekala njegovo dijete i što sam ga voljela. No, tu nije bio kraj Nevenovim željama.

– Volio bih da bolje upoznaš moje prijatelje. Gnjave me da te uvedem u zajednicu još otkad smo prohodali. Mislim da sad, kad si postala moja žena, ne možemo to više odgađati.

Znala sam, naravno, da Neven ima nekakvu “zajednicu” s kojom se obavezno sastaje svaki tjedan, no, da budem iskrena, nikad nisam osjetila potrebu upoznati te ljude. Znala sam da su njegovi istomišljenici i to mi je bilo dovoljno. Sad sam ih, htjela-ne htjela, morala pobliže upoznati. Tjedan dana kasnije lijepo sam se uredila za tu priliku, no Neven nije bio zadovoljan.

– Kao prvo, ova haljina ti nije nimalo prikladna, ima prevelik dekolte – rogušio se. A što se tiče bombonjere i vina – ljutito je upro prstom u vrećicu koju sam pripremila za domaćine – kako ti je samo palo na pamet kupiti takvo što? Pa rekao sam ti da moji prijatelji žive apsolutno prirodnim načinom života!

Čedna haljina

Zar je ta prirodnost isključivala čokoladu i vino? Iako sam bila zbunjena, nisam postavljala nikakva daljnja pitanja i samo sam se na brzinu preodjenula. Ovaj put sam odabrala haljinu s manjim otvorom oko vrata, a vrećicu s poklonima ostavila doma. Naravno da sam već tada trebala shvatiti da u cijeloj toj priči nešto debelo ne štima, ali nisam. Svatko ima svoje mušice, običavala je govoriti moja mama, a ja sam se, kao i mnogo puta ranije u životu, priklonila tom njenom mišljenju. Muhe očito ima i moj savršeni muž, razmišljala sam dok smo se vozili na najčudniju večeru kojoj sam ikad prisustvovala.

Nisam se dobro osjećala u društvu tih ljudi. Koliko sam mogla primijetiti, niti između njih samih nije postojala velika bliskost. Djelovali su vrlo kruto i rezervirano. Cijele večeri razgovor se vrtio oko “jednostavnosti života” i “prava životinja”. A onda se počelo pričati i o nekakvom kraju te o životu nakon njega.

– Kakav kraj? Kraj čega? – upitala sam zbunjeno. Zaista nisam shvaćala o čemu govore.

– Kraj svijeta, naravno – objasnila mi je jedna sredovječna žena koja mi se ranije predstavila kao Barbara. – Samo će pravedni preživjeti. Mi se već pripremamo za taj dan. Vidiš, to što smo mi vegani, to je pitanje vjere. Mi naime vjerujemo da su životinje jednake nama ljudima i da ih ne smijemo iskorištavati niti ubijati. Uzgajati životinje, loviti ih ili klati je nasilje nad njima.

Kakvi čudni ljudi, prošlo mi je kroz glavu dok sam je slušala. Njihova samouvjerenost i sigurnost u ono što su tvrdili bila mi je gotovo zabavna. Barem tako dugo dok Barbara nije izjavila nešto što me doslovce šokiralo.

– Naša vjera nam također nalaže da odbijamo liječničku pomoć ili transfuziju – rekla je mirno, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.
Ali, što radite u slučajuteških bolesti? – s nevjericom sam je upitala.
– Molimo se! Naš Gospodin nas neće nikad napustiti i uslišat će naše molbe. No, ako molitva ipak ne pomogne i sustigne nas propast, tada moramo biti svjesni toga da smo to zaslužili svojim djelima u nekom od ranijih života. U tom se slučaju moramo pomiriti sa sudbinom i pokorno je prihvatiti.

Druga obitelj

Neven se ovdje umiješao u razgovor i pokušao ga skrenuti na drugu temu. Vjerojatno je primijetio kako se na mom licu vodi borba između zgražanja i poriva da prasnem u smijeh i uplašio se da ga ne osramotim.

Dok smo se vozili doma, razmišljala sam kako reći mužu da mi se njegovi prijatelji nimalo ne sviđaju.

– Nego, reci, ljubavi… – započela sam oprezno. – Ti valjda ne vjeruješ u sve ono o čemu se večeras pričalo? Mislim, u svemu tome ima puno primitivizma i praznovjerja…

Neven je smjesta skrenuo razgovor na drugu temu, no ja nisam popuštala.
– Koliko dugo poznaješ te ljude? Kako si se uopće zbližio s njima?

U polumraku auta mogla sam jasno vidjeti kako se njegovo lice smrknulo i zatvorilo.
– Poznajem ih od malih nogu. Moja je mama ušla u zajednicu kad nas je moj otae napustio. Oni su nam tada pomogli da se podignemo na noge i da odaberemo jedini ispravan životni put.
Njegove su me riječi iznenadile. Znala sam, doduše, da ga je majka sama othranila, ali to da mu je čudna zajednica bila poput druge obitelji, to sam sad čula prvi put. Zabrinuto sam ga iskosa pogledala, a ostatak puta proveli smo u šutnji.

No, činilo se da nisam imala razloga za brigu. Neven je možda bio povezan s čudnim ljudima, ali još uvijek je bio onaj divan muškarac u kojeg sam se zaljubila. Ja sam se, njemu za ljubav, odrekla svih namirnica životinjskog podrijetla, a on se prema meni ophodio s nevjerojatnom pažnjom i nježnošću. Njegovi odlasci u zajednicu su se nastavili, ali sad me barem više nije prisiljavao da idem s njim.

Neko vrijeme je trajala idila, a onda su stvari naglo krenule nizbrdo. Neven je počeo češće odlaziti u zajednicu, istodobno postajući rigorozniji prema meni. Ako sam ranije još i mogla pojesti komadić mesa ili ribu, sada mi to više nije uopće dopuštao. Nije da sam uopće imala nekakav apetit na takvu hranu, s obzirom na izraz gađenja na njegovu licu kad bih je jela, no osjećala sam se sputanom. Pogotovo kad je počeo striktno izbacivati iz kuće sve ono što sam voljela: mlijeko, jogurt, vrhnje, sir, jaja. Naš se jelovnik sastojao od kruha, salate,
kuhanog povrća, žitnih kaša, sjemenki, voća, soje, algi i biljnih čajeva.

Loading...

– Dobivamo li mi putem ovakve prehrane zaista i sve vitamine i minerale koji su nam potrebni? – zanimalo me.
– Naravno, čovjek nije svežder, nego je genetski predodređen da bude biljožder! – dobila sam siguran odgovor.

Nemam mlijeka

Ipak, sve sam se češće osjećala slabo i umorno. A osim što sam s gubitkom omiljene hrane imala osjećaj da sam izgubila i djelić životne radosti, brinula sam se i za našu bebu. Liječnica mi je potvrdila moja strahovanja.

– Sve će biti u redu ako budete unositi dovoljno bjelančevina biljnog podrijetla, poput soje – rekla mi je. – Međutim, čim se dijete rodi, prijeđite radije na normalnu prehranu. Premava vašoj krvnoj slici i tjelesnoj težini vidi se da niste baš u najboljoj formi za dojenje djeteta.

I zaista, kad se naša mala Nikolina rodila, doktoričine riječi su se obistinile. Bila sam slaba, iscrpljena i nisam imala dovoljno mlijeka.

– Morat ću je dohranjivati – rekla sam Nevenu, jadna što sam samu sebe dovela u takvo stanje.
– Mi ne koristimo mliječne proizvode, Nives, i ti to dobro znaš! – strogo me opomenuo.
Ali… – mucala sam, – Ima raznoraznih proizvoda za nadohranu beba…
– Nikakvo dohranjivanje ne dolazi u obzir! – Neven je bio rezolutan.
– Ali, Nevene! – vrisnula sam očajnički. – Slušaš li ti što ti govorim? Nemam dovoljno mlijeka! Hoćeš li da naše dijete gladuje?
Neven me prostrijelio hladnim pogledom.
– Ti si možda majka našeg djeteta, ali ja znam bolje što je dobro za njega! – rekao mi je tonom koji nije trpio pogovora.

Inače sam se uvijek pokoravala njegovim željama, ali ne i ovaj put, jer sada se ipak radilo o našem djetetu. Tako sam, dok Neven nije vidio, kriomice malenoj dala bočicu sojinog mlijeka. No, to nije bio dobar potez. Nikolina je postala nemirna, počela bez prestanka plakati, dobila proljev, kožni osip i konačno mi nije preostalo ništa drugo nego otići s njom pedijatru. Neven je išao sa mnom. Bio je vrlo zabnut. Doktorica također.

– Čime ste je hranili? – upitala me nakon što je pregledala Nikolinu.
– Moja žena doji – brzo je umjesto mene odgovorio Neven.
– Hm… – doktorica je bila u nedoumici. – Bebe obično dobro podnose majčino mlijeko.
Postiđeno sam izbjegavala njezin upitan pogled. A onda, kad je htjela propisati Nikolini blagi lijek protiv proljeva i mast za smirivanje osipa, Neven se žestoko usprotivio.

– To ne dolazi u obzir! Mi odbijamo svaki oblik takvog liječenja. To je čista kemija!
– Ali, ovo su proizvodi na biljnoj bazi – rekla je doktorica, vidno zapanjena njegovom reakcijom.
– Ljudski organizam ima moć iscijeliti sam sebe – rekao je Neven umotavši bebu žurno u dekicu.
Dok smo već stajali na vratima, doktorica je meni pružila recept.
– Uzmite ovo, molim vas, i dođite obavezno za nekoliko dana na kontrolu!

Agresivni ispadi

Njen zapanjen pogled pratio nas je dok me Neven doslovce izvukao za ruku iz ordinacije. Osjećala sam se bijedno jer mu se nisam suprotstavila, no s druge strane, bojala sam se njegove reakcije. U međuvremenu sam, naime, imala prilike upoznati i njegovu prilično agresivnu stranu. Kao primjerice onda kad je bacio cijeli kolač koji sam ispekla u smeće, nakon što je u kanti pronašao ljuske od nekoliko jaja. Nakon toga je postalo uobičajeno da pretražuje našu kantu za smeće.

Osip i proljev su nakon nekoliko dana zaista nestali, no situacija je bila loša. Nikolina ni nakon tri mjeseca nije dobila puno na kilaži, a meni se, dok sam gledala njeno sićušno izgužvano lice, slamalo srce. Kad sam Nevenu rekla da namjeravam ponovo otići pedijatru, eksplodirao je.

– Nemaš pošto ići tamo! Vidiš da je djetetu prošao proljev i bez njenih kemikalija. Ne odobravam to! Jesi li me razumjela?

Naravno da nisam. Tko je mogao razumjeti Nevena, osim njegove zajednice? Zato sam se i opet obratila svojoj najboljoj prijateljici. Kad sam joj ispripovijedala što se događa kod nas, Marijana je bila užasnuta.
Ne možeš dopustiti da nekakva vjerska zajednica upravlja tvojim životom, Nives! Moraš zaštititi svoje dijete!
Naravno da je Marijana bila u pravu, to sam i sama dobro znala, pa ipak, bojala sam se. Kad se zapravo onaj muškarac kojeg sam držala za idealnog pretvorio u okrutnog terorista? I kad sam se to ja iz normalne žene pretvorila u njegova taoca?

Umire od gladi

Jedne večeri, nekoliko dana nakon razgovora s Marijanom, nešto me prenulo iz sna. Bio je to zvuk koji je dopirao iz Nikolinina krevetića i koji nije slutio na dobro. Kad sam prišla bliže, uvjerila sam se da beba zaista teško diše, a čelo joj je doslovce gorjelo. Uzela sam je u naručje i stala hodati s njom gore-dolje po sobi. Neven je došao iz noćne službe i nemirno se vrtio po krevetu. Čim je zaspao, umotala sam malenu u deku i odvezla se zajedno s njom taksijem u dječju bolnicu. Dok smo se vozile, zabrinuto sam je gledala kako otežano diše i kako se njen maleni grudni koš s mukom uzdiže i spušta. U bolnici su Nikolini izmjerili temperaturu. Imala je trideset i devet stupnjeva!

– Dijete je pothranjeno i na rubu je upale pluća. Mora biti hospitalizirano i primiti kuru antibiotika – rekao je dežurni liječnik mrko me gledajući. Nisam ni trena dvojila da se pita kakva to majka dopušta da joj dijete oboli od gladi.
Kad je vidio kako se dvoumim, liječnik je pooštrio ton:
– Malena je u suviše teškom stanju da biste je mogli liječiti kod kuće. Vidim da vam nije pravo da je zadržimo ovdje, ali nemate izbora!

Naravno da mu nisam mogla reći ono što me istinski brinulo: Nevenova reakcija kad sazna da sam postupila protiv njegove volje.

– Ne znam o čemu razmišljate, ali ponavljamvam: vašem djetetu je hitno potrebna medicinska njega. Ili želite riskirati?

Naravno da to nisam htjela. Ionako sam slušajući Nevena nanijela previše zla našoj kćeri.

– Oprostite… – promrmljala sam postiđeno. – Naravno da ću učiniti kako god kažete.
Zadovoljan što sam konačno protisnula nekoliko suvislih riječi, doktor se okrenuo sestri i rekao joj neka pripremi injekciju penicilina. No, upravo u trenu kad se spremao dati Nikolini lijek, u čekaonici ispred ambulante začulo se glasno komešanje. U jednom sam trenutku prepoznala Nevenov glas i smjesta se prestrašeno ugrizla za usnicu. Kako sam bila glupa što sam mu ostavila na stolu poruku kamo sam odvela Nikolinu! Nisam ni sanjala da bi on mogao doći za nama, no sad je očito bio tu.
Već u sljedećem trenutku uletio je u ordinaciju i poput luđaka krenuo prema stolu na kojem je ležala Nikolina i plakala. Zgrabio je malenu u naručje te držeći nju jednom rukom, drugom uhvatio mene.

– Ne mogu vjerovati da mi ovako radiš iza leđa! – vikao je, ne obazirući se na liječničko osoblje niti na ljude u čekaonici koji su se znatiželjno navirivali kroz otvorena vrata. – I ti bi zaista dopustila da našem djetetu ubrizgavaju kojekakva sredstva? E pa ja sigurno neću takvo što dopustiti!

Gledala sam u svog podivljalog muža širom otvorenih usta i odjednom mi je postalo jasno: više ga ne volim. Ne, to nije više bila ljubav. Samo sam ga se bojala…
No, sad nije bio trenutak za preispitivanje osjećaja. Morala sam hitno djelovati. Zato sam prišla korak bliže Nevenu i obratila mu se odlučnim glasom.

– Je li ti jasno da je naše dijete u životnoj opasnosti? Želiš da umre? Da živimo s tom krivnjom do kraja života?

Činilo se da sam ga pogodila u žicu jer je njegovo lice na trenutak poprimilo zbunjen izraz. A čim sam to spazila, zgrabila sam dijete iz njegovih ruku i sklonila se iza doktorovih leđa. Bojala sam se da će Neven ponovno nasrnuti na mene, ali to se nije dogodilo. Na doktorov zahtjev da napusti ordinaciju, on je to smjesta učinio i našem je djetetu konačno mogla biti pružena spasonosna pomoć.

Kazneno djelo

Iduće dane Neven je proveo u svojoj zajednici. S ljudima do kojih mu je bilo više stalo negoli do njegova djeteta i žene. Nikolina je morala ostati nekoliko tjedana u bolnici. Njezin je oporavak tekao vrlo sporo. No, ubrzo nakon užasnog incidenta u bolnici posjetila me socijalna služba. Doktor ih je obavijestio po službenoj dužnosti.

– Zanemarivanje djeteta je kazneno djelo. Kad se djevojčica oporavi, najprije ćemo je dodijeliti skrbničkoj obitelji, dok ne preispitamo cijeli vaš slučaj – rekla je službenica dok sam je ja užasnuto gledala. Ne, to nije moguće. Da mi uzmu moje dijete! Pa nisam ja bila fanatik koji je ugrozio njeno zdravlje, nego moj muž!
Željela sam to reći službenici. Posvađati se s njom i dati joj do znanja da me nitko nema pravo razdvajati od mog djeteta! No, riječi mi nisu prelazile preko usana. Odjednom kao da mi je netko skinuo povez s očiju. Nisam mogla vjerovati da sam bila tako slijepa. Pa ja nisam bila ništa manje kriva od Nevena. Slušala sam ga poput nekakve glupe guske, pokoravala se njegovim nemogućim željama, u ime ljubavi i mira u kući ugrozila život našeg djeteta!

– Molim vas… – rekla sam uhvativši ženu čvrsto za ruku. – Nemojte mi je oduzimati! Znam da sam užasno pogriješila. Ne znam gdje mi je bila pamet. Moj muž, Nikolinin otac, vjerski je fanatik i nekako je uspio i mene uvjeriti u to kako djetetu ne treba ništa
što nije prirodno.
Žena me sumnjičavo gledala.
– No, ja naravno shvaćam kakva je to strašna zabluda i koliko sam pogriješila! – brzo sam dodala.
– Vidjet ćemo, gospođo – rekla je neodređeno, no glas joj više nije imao onako ledeni ton.
Dok sam je ispraćala, znala sam da za mene i moje dijete postoji samo jedno rješenje: razvod. Neven je predugo živio u svojim uvjerenjima i preduboko zaglibio u njih da bih mogla očekivati kako će se ikad promijeniti. No, za Nikolinu i mene još je postojala šansa.

– I, kakav je? – Marijana me znatiželjno gledala. Nakon dugo vremena, opet smo se družile kao nekad i pijuckale našu kavicu u gradu. Od razvoda s Nevenom prošlo je godinu dana. Ja sam ponovo radila, a Nikolina se pretvorila u bucmastu i zdravu bebu.

– Ne razumijem… – zbunjeno sam je pogledala. – Na koga misliš?

Novi početak

Marijana mi se samo značajno osmjehnula. Zar je bilo moguće da je shvatila da imam novu simpatiju a da joj nisam još ništa rekla?
– Dobro, ima jedan, zove se Luka. Novi je u našoj firmi. Razveden je i ima djevojčicu dvije godine stariju od Nikoline. Nije nešto prezgodan, ali…
– Ali? – Marijana je značajno podigla obrve.
– Ali je tako prekrasno normalan! Voli životinje, ali jede meso. Vjeruje u Boga, ali nije član nikakve zajednice. Voli prirodno, ali ne odbija lijekove kad je to potrebno. I tako je istinski brižan prema kćeri. Zamisli, žena je ostavila i njega i malenu zbog drugog.
– Nevjerojatno, da majka napusti tako malo dijete. Čega sve nema na ovome svijetu – Marijana se zgrozila.

– Da, čega sve nema… – složila sam se s njom. Ja sam to najbolje znala nakon svega što sam u životu prošla, a pogotovo nakon braka s pritajenim fanatikom. No, život ide dalje i uvijek pruža nove šanse za nov početak. A moj bi se mogao zvati Luka.

Loading...