.: Život čuva mnoge tajne, a mi vam otkrivamo tek poneku :.

Anoreksija

There has been an error.

We apologize for any inconvenience, please hit back on your browser or use the search form below.

Hana je moja prijateljica oduvijek. Otkad znam za sebe, znam i za nju. Tako je to u malom gradu, svi se znamo, a s Haninima smo i susjedi. Roditelji su nam bili prijatelji prije nego što smo se mi i rodile. A rodile smo se iste godine pa smo bile u istoj grupi u vrtiću, poslije u istoj školi, istom razredu. Toliko smo vremena provodile zajedno da smo i fizički počele nalikovati jedna na drugu. A to u našem kraju i nije teško. Nekad nas nisu smatrali atraktivnim dijelom svijeta. Živjeli smo tako mirno svoj život, zaštićeni šumama i brdima. Svjetski događaji nisu nas previše potresali. U šumama i brdima nitko ranije nije vidio prednost. Više nam se to činilo kao nedostatak. Tek su odnedavno rođaci i susjedi koji su otišli trbuhom za kruhom počeli pričati priče o tome kako smo mi sretnici jer imamo čist zrak, zdravu vodu, nezagađena polja, nezagađene međuljudske odnose. Neki su čak počeli maštati o tome da se vrate ovamo živjeti. Sagradit će pansione, hotele, seoska imanja na koja će dolaziti ljudi iz grada odmoriti se, napuniti novom energijom. Ma svašta se pričalo, a priča se još uvijek, ali malo se toga radi. U očekivanju tih boljih vremena koja samo što nisu došla, mi djeca iz toga kraja gledamo što prije otići na školovanje u veliki grad. Tako ni Hana ni ja nismo mogle čekati da se dogodi taj naš predviđeni turistički procvat, nego smo kao i brojne druge djevojke spakirale svoje putne torbe i krenule na studij u Zagreb. Hana se silno veselila odlasku od kuće. Ja puno manje. Veliki grad mi je bio privlačan, ali ne kao njoj. Ona je već u srednjoj školi maštala o tome kako će se, kad se oslobodi roditeljske stege i očiju susjeda, nesmetano provoditi 24 sata na dan. A učenje? Pa nije znanje zec, neće pobjeći, a mladost jest. Važno je zato iskoristiti svaku priliku za dobar provod. Iako smo rasle zajedno, nas dvije smo po temperamentu sasvim različite. Ona je oduvijek bila sklona avanturama. Čim je prohodala, teta Mara ju je morala tražiti po susjedstvu. Svaka otvorena vrata za nju su bila izazov. Ne samo otvorena, kad je mogla dohvatiti kvaku, i sama ih je otvarala i hrabro se upuštala u istraživanje svijeta. Ja sam, za razliku od nje, bila mirna i plaha. Držala sam se za mamine skute i nisam išla dalje od susjednog dvorišta. A i tamo tek kad sam znala da se za tren mogu vratiti u sigurnost svoga doma. A susjedno dvorište s lijeve strane bilo je dvorište Haninih roditelja. Moji i njezini roditelji jako su držali do dobrosusjedskih odnosa pa su između naših dvorišta napravili vrata kako bismo se nas dvije mogle posjećivati bez opasnosti da nekud odlutamo. Tako smo odmalena bile upućene jedna na drugu. Ta je veza ipak imala i svoje malo pomaknuto težište. Pošto sam starija od Hane, pa makar nepunih pet mjeseci, na mene se gledalo kao na stariju i pametniju. - Pazi na nju, ti si starija, pametnija - svi su govorili. A ako bismo se posvađale, svi bi opet rekli: - Ma popusti, ti si starija i pametnija. Pametnija popušta. I tako i da nije bilo tog mog mirnog temperamenta, moji i njezini roditelji bi mi odgojem usadili zaštitnički stav prema njoj. Hana je to oduvijek koristila. Znala je da ću joj ja uvijek oprostiti, jer je tako moralo biti. Ali, nisam se bunila. Nismo bile ni sestre ni rođakinje, ali bile smo i više od toga. Svi su nas oduvijek doživljavali kao "Hanu i Anu". Tako smo uvijek zajedno bile pozivane na rođendane, upisivane u školu, na tečajeve stranih jezika, vođebe u kino, pa čak i u kupovinu. Naročito u kupovinu odjeće. Što je imala jedna, željela je imati i druga. Osim toga, kad smo već bile malo starije i mudrije, znale smo da se u paru lakše izbori za kakvu novu majicu, traperice, tenisice i slično. Ani će njeni to kupiti ili Hana to već ima, bili su naši čvrsti argumenti.

ISTA ODJEĆA

Kasnije nam je, naravno, postalo glupo nositi istu odjeću, štoviše, ni za živu glavu nismo htjele iste komade odjeće da se ne dogodi da se u društvu pojavimo jednako odjevene. Na studij smo tako stigle s različitom garderobom. Treba li reći da smo zajedno stanovale? Ne treba, naravno. To se podrazumijeva. Ipak upisale smo različite fakultete i malo se odlijepile jedna od druge. Ja sam se sukladno svom temperamentu upisala na filozofski, a Hana na pravni fakultet. Nova sredina donijela je i nova poznanstva. Došlo je vrijeme simpatija, zaljubljivanja i odljubljivanja i sve kako to već ide u tim godinama. Sve, ama baš sve se odvijalo onako kako se moglo i predvidjeti: temperamentnija Hana brže se zaljubljivala, ali i odljubljivala. Ja sam bila mirnija i često sam s neodobravanjem pratila njezine, usuđujem se reći, lude avanture. Ipak, plaha i povučena, kakva sam po prirodi, da nije bilo Hane, studentske bih dane provela u biblioteci, a ona nikad ništa ne bi završila da joj ja nisam sjedila za vratom. Sve u svemu, odlično smo se nadopunjavale. - Ana, imam večeras spoj s jednim izuzetnim tipom: pametan je, obrazovan, ima ukusa. - Ma mogu si misliti, dok se sastaje s tobom. - Eto kakva si. A što meni fali? - Ma ne fali ti ništa, imaš i previše. Punu glavu gluposti. Gdje li si ga samo upoznala? - Nisam ga još upoznala, tek ću ga upoznati. Moja frendica s faksa, znaš ona što joj starci imaju ogromnu vilu na moru s bazenom, pričala mi je o njemu. Njezini su roditelji i njegovi. - Joooj, Hana, prekini, molim te. Moram učiti, a ti opet pričaš gluposti. Oduševljavaš se nekim koga još nisi ni vidjela. - Ali vidjet ću ga, danas popodne. Ta me frendica pozvala k sebi, a doći će i on. - Hajde, dobro, to će biti popodne. Izvjestit ćeš me kad se vratiš, a sad me pusti da na miru pročitam ovu knjigu. - Spremaš ispit? - Spremam, a i tebi bi bilo pametnije da se baviš time nego upoznavanjem novih "izuzetnih" tipova. Koliko si ih već upoznala. Dva dana su divni i krasni, a treći te više ne zanimaju. - Ana, to znači da ti danas nigdje ne izlaziš - Hana se nije dala zbuniti mojim primjedbama. - Ne izlazim ni danas, ni sutra, ni prekosutra jer imam ispit. Rekla sam ti već sto puta i sad me pusti na miru. - OK, stara, nema problema, puštam te čim mi kažeš da mogu večeras odjenuti tvoju jaknu. - Koju jaknu? - Pa onu novu, naravno, neću valda staru. Ti i tako nigdje ne ideš, a meni bi baš dobro došla. Znaš kako je, prvi dojam je jako važan. A ako je pola od onoga što Lana priča o tom tipu istina, onda je to čovjek mojih snova. Idem na sastanak koji će mi promijeniti život. - Hana, prekini, molim te, s glupostima, dosadna si kao ... - nije vrijedilo trošiti riječi. Najjednostavniji način da je se riješim bio je da joj dopustim da uzme moju jaknu. Kasnije se ispostavilo da bi uz nju možda dobro pristajala i moja majica, šal. Ma neka uzme sve, samo neka me pusti da na miru dovršim knjigu. Ali, postavila sam i jedan uvijet: može uzeti moju jaknu pod uvjetom da ne ide na neko zadimljeno mjesto. Jednom se tri dana nisam mogla riješiti mirisa dima u šalu koji je ona nosila samo jednu večer. Kad se vratila s tog "sudbonosnog" susreta, ja sam već spavala, a ujutro kad sam ja odlazila, ona je spavala snom pravednika. Izgledala je anđeoski mirna i blaga. Eh, kako izgled vara. Razbacana odjeća po stolcima govorila je suprotno. Opet je došla u sitne sate. Ušuljala se da je ne čujem. Na stolu je bila poruka za mene: Super sam se provela. Ne kvari mi doživljaj ranim buđenjem. Hvala i pusa. E Hana, Hana, hoću li se ikad moći ljutiti na tebe? Hoćeš li ikad odrasti? Što sam drugo mogla nego se nasmiješiti. Malo sam pospremila, tek toliko da imam gdje sjesti i popiti kavu. Moja je jakna bila prebačena preko naslonjača. Da ju je barem lijepo stavila, da se ne gužva. Ali bilo bi previše očekivati to od nje. Uzela sam je i pomirisala. Dobro je, barem je održala obećanje. Jakna nije smrdjela po dimu, nego mirisala po njezinu novom parfemu. Dobar znak, možda taj dečko i odgovara Laninu opisu. Možda nisu išli u neki smrdljivi klub, nego na neko kulturnije mjesto. Možda ovaj put veza potraje. Ili će oduševljenje ispariti prije mirisa novog parfema. Nisam se imala vremena baviti time. Žurila sam se na fakultet. Jaknu sam za svaki slučaj ostavila na balkonu da se izvjetri.

POZIV NA RUČAK

Bila sam već u biblioteci kad sam osjetila da mi se torba trese. Mobitel me luđački pokušavao dozvati. Znam da je to glupo reći, ali moj mobitelkao da se ne javlja uvijek istim intenzitetom. Jačina javljanja ovisi o temperamentu onoga tko me zove. Znam da to nema veze s istinom, ali znala sam, bila sam sigurna da me zove Hana. - Ana, gdje je jakna? Kamo si je stavila? - Hej, polako, curo. Dobro jutro radni narode, izvolite na ručak. Jakna je na balkonu, ali gdje gori? - Kasnim, uspavala sam se, obećala sam ga nazvati, ali ne znam broj. Posjetnica mi je sigurno u džepu jakne. - E, to ne znam, nisampregledavala džepove, samo sam ponjušila da ne smrdi. A taj tvoj kavalir kad čeka da ti nazoveš njega, zar ne bi bilo logičnije da on tebe nazove? - Pa zvao bi on mene da ja nisam predložila drugačije. Znaš da volim dugo spavati i ne bi bilo baš lijepo da me prene iz sna. - Joj, nepopravljiva si. Pričat ćeš mi kako je bilo kad dođem kući. Sad ne mogu razgovarati. Ni kod kuće nije bilo previše prilikeza razgovor. Kad sam ja došla, ona se spremala izaći. Sve što sam od nje čula bilo je da je tip stvarno fenomenalan i da bi s takvim mogla ostati cijeli život, zato treba djelovati mudro i ne zalijetati se. Opa! Bila je to velika izjava za nekoga poput Hane. Nisam je baš preozbiljno shvaćala, ali da joj se momak svidio, to stoji. Kad je izlazila van, kao najnormalniju stvar na ovom svijetu uzela je moju jaknu. - Hej, da se nisi malo zabunila? Ti opet u mojoj jakni?! - Pa moram, bila sam i jučer. Čak je i Dinko primijetio da je vrlo lijepa. Elegantana i decentna. Da, baš je tako rekao. - Jakna jest, a ti? Ma ti si sasvim poludjela otkad smo došle na studij. Daj se malo saberi, nismo došle tulumariti, nego učiti. - Kako tko, kako tko - rekla je smijući se - nije znanje zec. Jedva čekam da te upoznam sa Dinkom, sigurna sam da će ti se svidjeti. Kladim se da nećeš imati nikakvih primjedbi. Mogle bismo ga pozvati na ručak, na one tvoje fenomenalne odreske. - Samo sam te tu čekala. Pozvat ćeš dečka na ručak, a ja neka kuham. Fino si to smislila. Gospođica ima i kuharicu. Hajde sada kamo si krenula, vidiš da radim, ne smetaj mi.

MLAD I PERSPEKTIVAN

Nisam trebala čekati, odjurila je kao vjetar. Iza nje je ostao samo oblak novog parfema. Očito da mi je jaknu zalila novom količinom tog mirisa. Kad će se to izvjetriti ... Sljedećih nekoliko dana slušala sam priče o Dinku. Osim da je divan i krasan, doznala sam i to da je rodom iz Dalmacije, iz stare kapetanske obitelji. Brodogradnja i more su mu u genima. Nije se bunio. Volio je oboje. Volio i imao sreću da se zaposli odmah nakon diplome. Rijedak slučaj u današnje vrijeme. Rijedak za neke, ali normalan za njega. Cijelo vrijeme studija već je nešto radio. Nekad zbog novca, a nekad zbog iskustva. Firma u kojoj je prvo volontirao, a onda bio na praksi, odmah ga je zaposlila. Tako se mlad popeo do značajnog mjesta. Nije, dakle, istina da se ljudi zapošljavaju isključivo preko veza i poznanstava moćnih roditelja. Neki si i sami stvaraju veze. Hana je pričala i pričala o njemu, a ja sam slušala i ne slušala. Kamo bih ja dospjela da sam slušala sve što mi je pričala. U svakom slučaju, i tjedan dana nakon upoznavanja s njim njezino oduševljenje nije jenjavalo. Ali ju je malo i zabrinjavalo. Susretali su se u društvu, okruženi prijateljima, ali nikad nasamo. Ne samo da je nije pozvao u svoj stan ili vikendicu, nego je uopće nije pozvao na sastanak. To joj je bilo čudno. - Da nije gay? - Nije. Nema ni govora o tome, provjereno. - Da nema djevojku? - Koliko se zna, nema. Imao je jednu vezu koja se raspala i sad je već neko vrijeme sam. Pa koga vraga onda čeka? Hana je to doživljavala kao udarac na svoju ženstvenost i šarm. Većina bi je dečki ubrzo nakon upoznavanja pozvala na sastanke ovakvog ili onakvog tipa. Ona jest bila malo zvrkasta, ali ne toliko da bi sve pozive prihvaćala. Ne, nije ona od tih. Ma super je ta moja Hana, vesela, razigrana, pomalo luckasta, ali u biti super cura kojoj je falio samo pravi dečko koji će je razumjeti, moći pratiti u njezinim idejama. Baš me zanimalo koliko će je dugo držati interes za tog Dinka koji, eto, ne gubi glavu za njom. Nakon petnaest dana počeli su se javljati znaci zamora. Na horizontu se pojavio novi junak. Nikola. Nije kao Dinko, ali je zanimljiv, rekla je onako usput.

VINA KAO MAMAC

Ne znam zašto, ali nekako sam navijala za Dinka. Iz njezinih priča mi se učinio stvarno posebnim. Ali tko zna što je od svega istina. - Pa dobro, ali ako Dinko ne poziva tebe, zašto ti ne pozoveš njega? Vrijedilo bi pokušati prije nego odustaneš, zar ne? Možemo izmisliti neki povod. Napravit ćemo ručak, večeru, sendviče, što već hoćeš. Pozovi ga ovamo da vidimo kako će se ponašati na tvom terenu. Da ja škicnem sa strane o kakvom se tipu radi, isplati li se uopće truditi - predložila sam. Prihvatila je moj prijedlog. Dogovorile smo se za subotu. Subota popodne je pravo vrijeme za ugostiti nekoliko prijatelja kod nas. Imale smo tjedan dana za spremiti stan, kupiti sve potrebno, organizirati igre. U srijedu je Hana došla s idejom da među gostima bude i Nikola, koji se u međuvremenu počeo opasno vrtjeti oko nje. Nisam znala je li to baš pametno. Priređujemo zabavu zbog jednog dečka, a pozivamo i drugog, ali možda malo ljubomore u cijeloj priči i nije naodmet. U četvrtak sam svratila u dućan. Privukla me reklama na vratima. Na akciji su bila kvalitetna vina. Štedljiva kakva jesam, odmah sam izračunala da treba odmah reagirati. Akcija je trajala samo taj dan, a ušteda bi nam mogla biti znatna. Uzela sam kolica i dala se u kupovinu. Što sam učinila, shvatila sam tek kasnije kad sam platila račun i odmaknula se od blagajne da se ne bi stvarao red. Bila je to izuzetno dobra, ali i nepromišljena kupovina. Pa kako ću ja sama sve te boce odnijeti kući? Pokušala sam ih staviti u dvije vrećice, ali nije išlo, a i da jest, bile bi preteške. Shvatila sam da samučinila veliku glupost. I što sad? Nije bilo druge nego zvati Hanu da mi dođe pomoći. Odgurala sam kolica u jedan kut i nazvala. Mobitel nije uspio ni zazvoniti, a ja sam na svom ramenu osjetilanečiju ruku. - Čini mi se da netko treba pomoć - glas je pripadao nepoznatom muškarcu. Kad sam se okrenula, moje je iznenađenje bilo jednako njegovom. - Oprostite, ali pogriješio sam. Imate istu jaknu i šal kao moja prijateljica, mislio sam da je ona. A čak i tu negdje stanuje pa sam bio siguran da je ona i da treba pomoć. - Ne, nisam na žalost vaša prijateljica, ali pomoć bi mi dobro došla. Upravo zovem zbog toga. - Kad sam se već bio spreman ponuditi za nosača, stojim na raspolaganju i vama. - Ma ne, ne treba, ja zovem cimericu, valjda će čuti pa ćemo nas dvije to već nekako riješiti. - Kako god želite, ali ako treba, ako se ne javi, ja sam tu. Hana se nije javila. Mobitel joj je bio isključen. Pomoć sam, dakle, trebala. Nepoznati mladić zamolio me da pričekam da on obavi svoju kupnju pa ćemo onda sve zajedno prevesti kamo treba. - Pozvan sam u subotu kod prijateljice koja ima istu jaknu kao i vi pa sam pomislio da bi bilo zgodno nešto kupiti. I ja sam ugledao ovu akciju. Takva prilika se ne propušta. Pričekajte samo trenutak da i ja kupim ovo vino pa ćemo zajedno. Ja sam, naime, automobilom. - Pa to je super. Mogu onda i ja kupiti još nešto: mineralnu vodu, sokove ... - Dapače, možemo ovo odvesti u auto pa se vratiti po još.

KUPOVANJE U DVOJE

Rečemo, učinjeno. Bilo je zabavno kupovati udvoje. Diskutirali smo o tome koji sir ide uz koje vino, što bi bilo dobro od narezaka, koje su masline bolje: crne ili zelene? Kupiti sada ili pričekati do petka? Nismo se ni upoznali, a razgovarali smo kao dvoje ljudi koji pripremaju zabavu za prijatelje. - A sad kad smo sve fino pokupovali, idemo k nama na kavu - pozvala sam nepoznatog mladića. No, da se prije upoznamo. Ja sam Ana - pružila sam ruku. - A ja sam Dinko, a vi ne samo da imate istu jaknu kao moja prijateljica bego se i slično zovete. Ona se, naime, zove Hana. - Hana?! Vi ste Dinko! E pa ovo je stvarno više od slučaja. Vjerovali ili ne, mi kupujemo za istu zabavu. Hana je, naime, moja cimerica i prijateljica iz djetinjstva. A što se tiče jakne, niste pogriješili, ona je ... - tu sam malo zastala. Zar priznati Dinku da Hana nosi moju odjeću? To ustvari nije nikakav grijeh, ali ipak. - Znači ne samo da se slično zovete, nego se slično i odjevate, neobično. E sad sam morala na brzinu nešto smisliti. I smislila sam. - Da, ukus nam je sličan, a Hana je bila toliko darežljiva da mi je poklonila svoju jaknu kad je vidjela koliko mi se sviđa. Takva je, dobra dušica - nisam znala što bih dalje lagala. Iz neugodne situacije spasio me zvuk mobitela. Bila je to Hana. - Hej cimerice, zvala sam jer sam trebala tvoju pomoć, ali sad je stvar riješena. Jesi li kod kuće? Odlično, spremi na brzinu taj nered jer dolazim s gostom. Tko je? Ne budi nestrpljiva, vidjet ćeš. Upoznala sam ga u jakni koju si mi poklonila. Kako koju? Pa onu žutu što si mi poklonila zajedno sa šalom. Ma ne pitaj previše, sve će ti biti jasno kada vidiš gosta. Dolazimo za par minuta. Hanino iznenađenje je stvarno bilo veliko. Samo je treptala očima i češkala se po glavi, što je kod nje oduvijek bio znak velike zbunjenosti. Čak je i kavu morala kuhati dvaput. Jednu je, naime, uspjela proliti prije nego što ju je donijela na stol. Dinko se, za razliku od nje, ponašao vrlo sabrano i trezveno. Popričao je malo s nama i ponudio se da nam pomogne u svemu oko pripreme subotnjeg druženja. Sve u svemu, bio je stvarno onakav kakvim ga je Hana opisala. Kad je odlazio, Hana ga je ispratila. Kad je zatvorila vrata, duboko je uzdahnula: Huuu, ovo je bilo baš neobično. A ti, što kažeš na sve to? Nisam imala što reći osim još jednom joj zahvaliti na poklonu. - Jakna je stvarno divna. Znala sam da si velikodušna, ali da si baš toliko, nisam znala - obje smo prasnule u smijeh.

SAVRŠEN PAR

Dinko je nazvao i u petak, pitao imamo li sve što trebamo, što on može pomoći, treba li što prevesti. Nije trebalo, ali nisam htjela propustiti priliku da ga vidim i prije subote. Rekla sam da trebamo pomoć. Dok se Hana bavila spremanjem stana, nas dvoje smo pripremali salate, sendviče. Sve je bilo tako jednostavno i normalno, kao da smo to oduvijek zajedno radili. Toliko smo bili dobar par da mi je postalo neugodno zbog Hane, ali ona me riješila neugode. - Ana, nemaš pojma koliko sam sretna zbog tebe. To je prst sudbine. - Zbog mene, o čemu govoriš?! - Ma daj, ne pravi se glupa, pa jasno je kao dan da Dinko to ne radi zbog mene. Kemija između vas dvoje osjeća se na kilometar. Ne brini se, i neka ti ne bude neugodno. I sam znaš da među nama nije bilo ničega, tek malo moje povrijeđene taštine. To je prvi kojeg znam da me nije odmah obasuo praznim komplimentima i da se nije pokušavao upucavati. Usput rečeno, meni se Nikola sve više sviđa, Dinko je preozbiljan za mene, on je baš pravi čovjek za tebe. Dakle, isplatilo ti se posuđivanje jakne. Eto, tako je bilo. Subotnja je zabava protekla u najboljem redu. Dinko i ja smo zaključili da je od nas dvoje bilo dovoljno što smo pripremili hranu i piće, pranjem suđa neka se poslije zabave Hana i Nikola, mi ne želimo nedjelju trošiti na to. Idemo na izlet, a oni neka se snalaze kako znaju. Svi smo se odlično zabavili i odlučili barem jednom mjesečno tako sastajati. Bilo je to prije gotovo godinu dana. Uskoro ćemo proslaviti i godišnjicu. Svi četvero, uz puno dragih prijatelja, naravno.
Popis priča koje su ispovijest stvarnih ljudi i njihovih sudbina : [posts-list category="1"]
Moram reći da nikome, ali baš nikome, nije bilo jasno zašto sam se odlučila na ulazak u vojsku. Lijepa, pametna i talentirana djevojka poput mene mogla je birati, kako su mi svi govorili. Naravno da je moja odluka imala veze s tim što je moj otac bio visoki oficir i što sam od najmanjih nogu dolazila u kontakt s vojskom. No, to nije bilo sve. Ono što me još više ponukalo na takvu odluku bio je osjećaj koji me proganjao od djetinjstva, a to je da je moj otac više želio sina koji bi nastavio vojničku tradiciju negoli kćer. Time sam mu željela dokazati da mogu biti jednako dobra kao i sin, ako ne i bolja! Pretpostavljam da je moj otac prozreo moje motive, iako mu ih nisam otvoreno rekla. S druge strane, dovoljno je dobro poznavao vojsku da bi znao kako oni nisu ispravni, tako da mu se čelo namrštilo kad sam mu rekla svoju odluku. - Jesi li sigurna da je to pametno? Da je to zaista ono što želiš? – upitao me sumnjičavo. - Naravno! – odgovorila sam energično, između ostalog i zato da bih prikrila svoje razočaranje što sumnja u mene. Nakon toga nekoliko me trenutaka ispitivački promatrao. - Ti si vrlo svojevoljna, Mila – rekao je konačno duboko uzdahnuvši. – Nikad nisi htjela previše slušati što ti se kaže. U vojsci toga nema. Ondje vlada red, disciplina i poslušnost. Nema šminke, nema lijepih haljina, nema dugog spavanja, nema prigovaranja. Misliš li zaista da možeš prihvatiti takav poredak? Ne samo da sam mislila, nego sam u to bila sto posto sigurna! Sve što može podnijeti jedan muškarac, mogu i ja! Naravno, tada još nisam mogla ni sanjati što me očekuje. A kad to kažem, tada ne mislim na kilometarske marševe po vrućini, kiši i vjetru, baš kao ni na iritantni zapovjednički ton zapovjednika koji su postali moja svakodnevnica. Ne mislim ni na brojne „duhovite“ primjedbe muških kolega, koje vjerojatno mora otrpjeti svaka žena koja se drzne ući u njihove redove. Sa svim time sam se, na vlastito iznenađenje, još mogla sasvim dobro nositi. Da bih spoznala što znače istinske muke u vojsci, morala sam upoznati njega: natporučnika Kleka! Nadaleko ga je bio glas kao nemilosrdne „metle“ koja čisti novake pred sobom tako da ih poljulja u njihovu uvjerenju kako su sposobni za vojsku. Isto se tako o njemu govorilo i kao o mrzitelju žena u uniformi. Da su glasine istinite, mogla sam se uvjeriti neposredno po svom primitku u jedinicu. Naime, već prilikom prve smotre natporučnik me dugo promatrao, a potom jasno i glasno rekao svima ono što je imao reći. Ako ste mislili da ćete se ovdje odmarati i brati cvijeće, onda ste se grdno prevarili! Nema odmora u mom vodu i nema posebnih uvjeta – ni za koga. Pa baš da su i generalske kćeri!

NEODOLJIV TIRANIN

Naravno da je time mislio na mene. Takve otvorene aluzije su mi smetale, ali još me više iritirao natporučnikov pogled koji se uvijek iznova vraćao na mene. Imala sam osjećaj da u meni uopće ne vidi vojnika, nego isključivo ženu koja je zalutala gdje joj nije mjesto, a to je bilo krajnje iritantno. - Voljno! – zazvonilo je na kraju smotre preko poligona. Dok smo se vraćali u kasarnu, imala sam snažan osjećaj da natporučnikov pogled počiva na mojim leđima. Zapravo, prije bih rekla na mojoj stražnjici. - Što misliš o natporučniku Kleku? – upitala sam Stjepana, jednog od svojih kolega koji je došao iz Slavonije. – Imam osjećaj da me uzeo na pik jer sam žena! - Ja bih prije rekao da je bacio oko na tebe – nasmijao se Stjepan glasno, pokazujući dva reda čvrstih bijelih zuba u kockastoj vilici. Meni se pak činilo da je upravo Stjepan bio taj koji je od prvoga dana bacio oko na mene, ali da se to nije usudio otvoreno pokazati. I bolje da je bilo tako jer bih mu u suprotnom morala dati košaru. - Ja da se sviđam Kleku? Nema šanse! - uzvratila sam odmahujući glavom. Ipak, te noći nisam mogla dugo zaspati. Pred očima mi je stalno lebdio natporučnikov lik. Nije mogao biti mnogo stariji od mene, možda tri-četiri godine. Tijelo mu je bilo dobro izvježbano, što se vidjelo čak i preko uniforme, a njegove plave oči djelovale su hladno poput leda na uskom licu. Bio je zgodan na poseban, grub način. Od te noći natporučnik više nije izlazio iz mojih misli. U ono vrijeme bila sam uvjerena da razmišljam tako mnogo o njemu isključivo zato što me otvoreno pred svima šikanirao. Međutim, osvrnem li se danas unatrag na to razdoblje, rekla bih da sam već tada bila preko ušiju zaljubljena u njega. Trebalo mi je mnogo vremena prije nego što sam priznala samoj sebi da sam se zaljubila u čovjeka kojeg su svi smatrali tiraninom. Osim toga, kao da nije bilo već dovoljno loše to što se pritom radilo o jednom natporučniku, kao za peh morao je biti i moj nadređeni. U vojsci je takvo što bilo čista katastrofa. Ljubavne veze između pripadnika različitih rangova su zabranjene kako bi se spriječila makar i najmanja mogućnost bilo kakve protekcije. Konačno, ocjena nadređenog izuzetno je važna za daljnje napredovanje u karijeri svakog časnika i normalno je da su emotivne veze isključene. Naravno da sam znala za taj propis - na žalost, moje srce ništa nije znalo o njemu. Kako bih skrenula Tomislavovu pozornost na sebe, nisam birala sredstva, a kako se najjednostavnijim načinom pokazalo dati mu povoda da me prekori, upravo sam to često i činila. Jednom je to bio "slučajno" nezakopčan gumb na mojoj uniformi, drugi put nepropisno složen ruksak ili vreća za spavanje. Jednom sam mu seotvoreno nasmiješila kad me pogledao za vrijeme smotre. Gotovo istodobno je do mene doprla grmljavina. - Poručnice, što se tako blesavo smijete! - Bez razloga, gospodine natporučniče - odgovorila sam ne skidajući osmijeh s usana. I opet sam imala njegovu pažnju samo za sebe, a to je bilo najvažnije!

ZABAVA NA KIŠI

Približio mi se krupnim koracima, stao tik ispred mene i prostrijelio me svojim čeličnim pogledom. Osjećala sam kako mi srce udara u grlu od uzbuđenja. - Prestanite se cerekati! Niste u vrtiću! - urlao je na mene. Lupila sam petama i salutirala: - Razumijem, gospodine natporučniče! Zvučala sam ozbiljno, no smiješak i dalje nisam mogla potisnuti. Neki drugi nadređeni možda bi ovdje čak i okončao cijelu priču, ali ne i natporučnik Klek. Prišao mi je još korak bliže. Zaustavila sam dah. Sada smo bili tako blizu jedno drugome da su nam se gotovo dodirivali vršci nosa. Unio mi se nakratko šutke u lice, a potom tako glasno zaurlao da me prožela jeza: - Vi se još uvijek smiješite, poručnice. Ali, smijeh će vam prisjesti. Svi voljno osim poručnice! Ostali su se na naredbu povukli u nastambe. Na poligonu smo ostali samo Tomislav i ja. Stajala sam nepomično, iščekujući napeto što će se dalje dogoditi. Odstupio je korak unatrag, mjereći me provokativno od glave do pete, kao da na svojevrstan način odmjerava snage. - Vama je izgleda, do zabave - rekao je sad mirnijim glasom, no ipak ništa manje strogim. Ja sam pak, u svojoj zanesenosti, mislila da u njemu čujem nježnost. - Rado bij se zabavljala, gospodine natporučniče - odgovorila sam, bez trunke primjese ironije u glasu. Već tijekom smotre počeli su se navlačiti tamni oblaci na nebu, nagovještavajući dolazak nevremena. Grmljavina koja se do tada čula samo potmulo u daljini sad je bila sasvim blizu. Nije bilo nikakve sumnje gdje će se nevrijeme istresti: upravo iznad naših glava. - Ako je tako, neka zabava počne, Glazba već svira - nasmiješio se Tomislav izgovarajući ovo tako tiho da sam ga jedva čula, o onda je iznenada dreknuo tako glasno da je nadjačao grmljavinu: - Trčećim korakom, poručnice! Marš! Jen dva, jen dva ...! Tjerao me da trčim preko poligona dok su munje sijevale oko nas, držeći cijelo vrijeme korak sa mnom. Natporučnik Klek bio je poznat po svojoj vrhunskoj kondiciji, a sada sam se u nju imala prilike i sama uvjeriti. Po nama je pljuštala kiša, a mi smo trčali i trčali - ni sama ne znam koliko dugo. U nekom trenutku do mojih je ušiju kroz tutnjavu gromova stigla komanda da pjevam neku borbenu pjesmu i ja sam posljednjim snagama počela pjevati. Moj glas se gubio u naletima vjetra, ali nisam posustajala. Ako je mislio da će me ovom svojom metodom slomiti, onda se prevario. Bila sam spremna trčati i pjevati dok se ne srušim! Vjerojatno bi na kraju tako sve i završilo da u nekom trenutku njemu samome nije dosadilo. Taman kad sam pomislila da ću se morati predati, on me ljutito otpustio.

JEDINSTVENA PRIGODA

Kasnije, kad sam se vratila u nastambu mokra do kože, moji muški kolege su bili zgranuti. Neki od njih upućivali su pogrdne riječi natporučniku, neki mi savjetovali da bih se trebala požaliti njegovom nadređenom. - To je čisto šikaniranje - ljutio se Stjepan. - Ne može to raditi! Što bi bilo da dobiješ upalu pluća? Tko bi odgovarao? Odmahnula sam glavom. Pokazat ću ja njemu i bez cinkanja da me ne može slomiti - rekla sam tobože odlučno, no to je bila čista varka. Dokazivanje svoje snage natporučniku bilo je zadnje što mi je bilo na pameti. Kako sam svojim kolegama mogla priznati da još nikad u životu nisam bila tako sretna kao maloprije s Tomislavom na kiši? Između ostalog i zato što sam imala osjećaj da sam zahvaljujući svojoj čvrstoći stekla poštovanje u njegovim očima. Od toga dana moja je zaljubljenost eskalirala do neslućenih razmjera. Čim bi se našla u Tomislavovoj blizini, napetost u meni postajala bi neizdrživa. Nije mi to doduše bilo prvi put da sam se zaljubila, ali prvi put u životu sam iskusila što znači biti lud za nekim. Taj me osjećaj doslovce razdirao iznutra. Bilo mi je jasno da ovakvo stanje između nas dvoje neće moći potrajati na dulje staze. Nešto se moralo dogoditi, pitanje je bilo samo što? Nisam mogla jednostavno istupiti pred njega i reći mu: "Gospodine natporučniče, javljam pokorno: ja vas volim!" Danas, kad se osvrnem unatrag, gledam na sva ta događanja s izvjesnom dozom humora, no u ono vrijeme ni najmanje mi nije bilo do šale. Koliko sam bila ozbiljna u svojoj nakani da pridobijem natporučnika za sebe, najbolje pokazuje ono što sam učinila - najveću glupost u svom životu. A sve je počelo tako što sam jedne večeri nenadano naletjela na natporučnika Kleka izvan kasarne ... Bila sam u gradu na piću s nekoliko svojih kolega i već smo bili dobro raspoloženi kad sam za jednim stolom na kraju gostionice ugledala Tomislava. Nisam ga vidjela kad je ušao, a na sreću nisu ni ostali. Srce mi je smjesta počelo ubrzano tući, a mozak kovati plan. Bila je to za mene velika prilika koju sam dugo čekala. Kad su moji kolege odlučili da bismo mogli krenuti dalje u noćni obilazak grada i naručili taksi, ja sam se tobože složila s njima. Međutim, čim smo izašli, ispred gostionice sam počela glumiti kao da mi je iznenada pozlilo. - Idite vi, ja ću još morati na zahod i možda popiti čašu vode - poticala sam ih u nadi da ću ih se što prije riješiti. No, baš su se te večeri inače grubi dečki morali pokazati savršenim kavalirima! Odbijali su ostaviti me samu, inzistirajući da će ostati uz mene. Morala sam upotrijebiti svu svoju moć uvjeravanja da ih potjeram. A kad sam u tome konačno uspjela, odahnula sam s olakšanjem i brzo se vratila u gostionicu. Tomislav je sad sjedio na kraju šanka i gledao u polupraznu čašu piva ispred sebe. Djelovao je potišteno. Možda sad razmišlja o meni, prošlo mi je kroz glavu. Koljena su mi klecala dok sam hodala prema njemu, a srce snažno udaralo. - Dobra večer, gospodine natporučniče! - pozdravila sam ga. - Slobodno? - upitala sam pokazujući na barski stolac pokraj njega. Djelovao je iznenađeno pa sam pretpostavila da mu je trebalo nekoliko sekundi prije nego što me prepoznao bez uniforme, raspuštene kose i našminkanu. - Ah, to ste vi, poručnice - rekao je samo kad me pogledao.

NE ODUSTAJEM

Budući da nije odgovorio na moje pitanje, nego vratio pogled na svoju čašu piva, sjela sam pored njega. - Mislite li da je to pametno? - upitao me. Pritom nije gledao izravno u mene, već me promatrao u ogledalu iza šanka, baš kao i ja njega. - Kako to mislite? - Ako nas vidi netko iz kasarne. Mislim, najprije dođete ovamo sa svojim kompanjonima, onda se odvojite od njih kako biste se vratili ovamo i sjeli pokraj mene. Moram li vam objašnjavati kako to izgleda nekome sa strane? Naravno da nije morao. Uostalom, to mi nije bilo ni važno. Ono što me daleko više dirnulo bila je činjenica da je on ugledao mene prije nego ja njega i da me promatrao. - Ja sam vaš nadređeni - nastavio je. - Poznati su vam propisi. Već samo i glasine mogu izazvati drastične posljedice. Pitala sam se jeli mi to on svojim opomenama želi nešto poručiti. Možda da me voli, ali da ne smije tu ljubav otvoreno pokazati? Barem ne u javnosti. Odjednom mi se učinilo da znam što mi želi reći: vjerojatno da ga trebam pričekati vani. - Dobro onda. Vidimo se kasnije - rekla sam vedro skliznuvši s barskog stolca. Tomislav me gledao bezizražajno. Samo jedna sićušna iskra kao da je na trenutak zasvijetlila u njegovim očima, no već i to je bilo dovoljno da uvjerim sebe kako je moja pretpostavka točna. Izašla sam, dakle, i odlučila ga pričekati. Sklonila sam se u sjenu, na mjesto zaklonjeno od ulične rasvjete. Kako je vrijeme prolazilo, a on nije izlazio, pretpostavila sam da želi biti siguran da nas nitko neće povezati. Na sreću, noć je bila ugodna i topla, kao stvorena za ljubav. Tako sam razmišljala u svojoj naivnosti. A onda se konačno pojavio. Najprije sam čula njegove dugačke korake, a potom zveckanje njegovih ključeva. Kad mi se dovoljno približio, izašla sam iz sjene na svijetlo. - Ovdje sam, Tomislave - zazvala sam ga glasom koji je podrhtavao od uzbuđenja. Srce mi je opet divljački udaralo, grlo se stisnulo, a dlanovi ovlažili. Zastao je i začuđeno me pogledao. - Što hoćete? - upitao me. - Ne moraš mi govoriti "vi". Sami smo ovdje. Baš kao što si želio. Zakoračila sam prema njemu. - Volim te, Tomislave. Ali, to sigurno znaš. I ti voliš mene, zar ne? Ne moraš to sada skrivati. Htjela sam ga poljubiti, no on je ustuknuo korak unatrag. - Ne moraš se bojati - šaptala sam gladna ljubavi. - Ovdje nas nitko neće vidjeti. - Saberite se poručnice! Što vam pada na pamet! - podviknuo je na mene. - Volim te, Tomislave. A znam i da ti voliš mene - nastavila sam kao da nisam čula njegove riječi.

OPREČNI OSJEĆAJI

Nepomično je stajao i gledao me. U njemu se morala voditi borba, u to sam bila sigurna. Njegovo srce mu je govorilo da me želi, no s druge strane u njemu se javljao vojnik kojem su dužnost i disciplina bili na prvome mjestu. - Želite li sve uništiti? I sebe, i mene? - upitao me nakon podulje šutnje. Ovaj put ne kao nadređeni koji se boji za svoju karijeru, nego kao muškarac koji se bori između čežnje i zabrane. Zatresao je glavom i prošavši pored mene krenuo prema svom vojnom džipu. No, iznenada se u pola koraka okrenuo, zgrabio me za ramena i privukao k sebi u strastven zagrljaj. Privila sam se čvrsto uz njega, uzvraćajući mu poljupce poput gladne zvijeri. U jednom me trenutku pritisnuo o automobil, nakratko me prestao ljubiti i zagledao mi se duboko u oči. - Ti si luda - prošaptao je hvatajući zrak. - Potpuno luda. - Da - kimnula sam sjajnih očiju. - Luda za tobom! Potom smo se ponovno našli u strastvenom zagrljaju i nastavili se požudno ljubiti. Ne znam koliko je to trajalo jer sam potpuno izgubila osjećaj za vrijeme, ali onda je iznenada sve prestalo. Tomislav me naglo ispustio iz zagrlaja, odmaknuvši se čak korak od mene, i okrenuo glavu u stranu. - Što ti je? - upitala sam ga šapatom pokušavajući mu se ponovno približiti. U trenutku kad sam ga dotakla prstima po licu, tako je naglo okrenuo glavu prema meni da sam se lecnula. Neprijateljski pogled u njegovim očima me plašio. - Ovo se nije dogodilo! - dreknuo je na mene. - Jeste li me razumjeli, poručnice? Nije se dogodilo! Odjednom više ništa nisam shvaćala. Kako je to mislio? Prije nego što sam stigla bilo što reći, on je već uskočio u svoj auto i odjurio dodajući tako snažno gas da su gume zacviljele na asfaltu. Neko vrijeme sam još ostala stajati na parkiralištu kao oduzeta, a onda potišteno krenula prema kasarni. Što se to upravo dogodilo? Slijedećeg dana prijavila sam službenom liječniku da nisam dobro. Zaista i nisam bila. Događaji od prethodne noći suviše su uzburkali moje osjećaje da bih mogla normalno izdržati vježbu. Stjepan me posjetio u ambulanti i prenio mi pozdrave od drugih. - Znači, ona mučnina od jučer ti nije prestala. Da nisi nešto pojela? Ili možda imaš one dane? - smijuljio se. - Nije mi ništa. Samo nisam raspoložena da me natporučnik naganja po poligonu - odgovorila sam nadureno poput djeteta. - Zbog toga nisi morala glumiti bolest. Taj se jutros nije pojavio. Srjepan je slegnuo ramenima. Naćulila sam uši. - Kako to? - upitala sam trudeći se zvučati nezainteresirano. - Valjda je opet nešto s njegovom djevojkom. Sad sam na trenutak zaustavila dah. Tomislav ima djevojku?

DRUGA ŽENA

Vidjevši moj zbunjeni izraz lica, Stjepan mi je prepričao ono što je čuo od nekog drugog natporučnika. Prema njegovim riječima, Tomislav je imao djevojku koja je nakon automobilske nesreće prije dvije godine završila u invalidskim kolicima. - No, to nije sve: navodno je upravo naš natporučnik vozio. I iako nije on skrivio nesreću, svejedno se od tada osjeća krivim. Čuvši to, doslovce sam zanijemila. U svom ljubavnom zanosu uopće nisam razmišljala o tome da bi u Tomislavovom životu mogla postojati neka druga žena. Tek sad sam shvatila u kakvu sam ga situaciju dovela. Odjednom sam se posramila, a taj osjećaj srama je automatski promijenio i moju ljubav prema njemu. Je li to uopće i bila ljubav, pitala sam se. Ili samo strast? Ili još gore, možda samo želja osvojiti najnedostupnijeg muškarca? Već sljedećeg dana, kad smo se oboje vratili u službu, Tomislav me pozvao k sebi. Pogled kojim me dočekao bio je hladniji no inače. Pozdravila sam ga vojnički, po propisu, i stala uspravno ispred njega, pogleda usmjerenog ravno ispred sebe, ruku pripijenih uz tijelo. Ostavio me neko vrijeme da tako stojim, prije nego što mi je dao dopuštenje da se opustim. - Htio sam razgovarati s vama o incidentu na parkiralištu, poručnice - rekao je. - Ja ne znam ni za kakav incident, gospodine natporučniče, i nisam u posljednje vrijeme bila ni na kakvom parkiralištu - odgovorila sam kruto. Pogledao me ispitivački. - Pretpostavljam da ste se, dakle, sabrali? - upitao me. - U potpunosti, gospodine natporučniče! - odgovorila sam izbjegavajući ga pogledati u oči. - Svi smo mi samo ljudi - rekao je zamišljeno. - Ljudi s obavezama. Ponekad postanemo preopterećeni njima i dopustimo si da nas povuku ... - ovdje je zastao i pribrao se. - Svejedno. Glavno je da ne zaboravimo na naše dužnosti i da ih obavljamo kako propisi nalažu. Onako kako to naša čast zahtijeva od nas! Kimnula sam. - Kako će sad dalje ići, poručnice? Želite li premještaj? - upitao me. - S vašim dopuštenjem - rekla sam ukočeno, želeći naglasiti svoju odlučnost - ostala bih radije ovdje, gospodine natporučniče! Kratko je razmišljao, a onda odgovorio, opet u tonu strogog nadređenog: - Vaša odluka, poručnice! Želite li još nešto reći? - Ništa, gospodine natporučniče! Odnosno, možda ... - ovdje je moj glas izgubio vojničku čvrstinu. - Nisam znala da ste vi ... mislim, da imate djevojku. - Dobro, dobro! - prekinuo me, podigavši ruku. Ponovo sam ga vojnički pozdravila i brzim korakom napustila njegov ured. S vremenom mi se ono što se dogodilo na parkiralištu sve više činilo nestvarnim. Između mene i natporučnika Kleka nije više bilo nikakvih emocija. Barem ne ljubavnih s moje strane. On me, naime, i dalje imao "na piku", tjerajući me da još češće trčim dok ne bih dobila žuljeve na stopalima, ili da se valjam po blatu dok mi uniforma ne bi promočila. Zbog svega toga sam ga proklinjala, no na kraju sam mu morala priznati da je pravedan. Očito uvjeren u moje vojničke kvalitete, na kraju obuke dao mi je ocjenu koja mi je koristila u mom daljnjem napredovanju. Ipak, ono najvažnije što mi je natporučnik Klek dao bila je životna škola. Naučila sam da uz vrline kao što su odgovornost i disciplina, na žalost, često ide i odricanje ...
Ma daj, Danijela, pa zašto se toliko odu­pireš izlascima s nama - navaljivala je moja najbolja prijateljica Maja. Zato što mi je dosta muškara­ca za cijeli život, pa i više od toga - grubo sam joj odgovorila. Glupost. Tek su ti dvadeset i dvije godine. Uostalom, ako si jed­nom naišla na budalu, ne znači da ćeš ponovno. Moraš si dati prili­ku da upoznaš srodnu dušu, a nećeš je upoznati sjedeći doma pred televizorom - nije popuštala Maja. Znala sam da je Maja u pravu: da mi želi samo sve najbolje. Bi­le smo najbolje prijateljice još od vtića, dijelile sve tajne, zajedno rješavale probleme i iskreno se ra­dovale sretnim trenucima one dru­ge. Kad sam upoznala Igora, Ma­ja mi je odmah govorila kako joj se čini da on nije za mene. Narav­no, zaslijepljena i nerazumnam, ni­koga nisam slušala. Bio mi je prva srednjoškolska ljubav, stariji ne­koliko godina od mene i izrazito naočit dečko. Sve su ga cure gleda­le i uzdisale za njim, a meni je to itekako imponiralo. Nisam se sma­trala nekom ljepoticom, dolazila sam iz prosječne radničke obite­lji pa nisam imala mogućnosti pratiti modne trendove. Kada me je Igor pitao bih li hodala s njime, bi­la sam u oblacima. Takav se dečko zaljubio u mene, mislila sam da sanjam. Ali, snu je brzo došao kraj kad sam ga uhvatila u zagrljaju dugonoge brinete iz paralelnog ra­zreda. Naravno da me Maja tješila i bila uz mene. Nakon Igora imala sam još ne­koliko veza, ali ništa ozbiljno. Godine su prolazile, završila sam srednju kozmetičarsku ško­lu, našla posao u struci i mali pod­stanarski stan te bila zadovoljna svojim životom. - Dakle, izlaziš večeras s nama? Pa Valentinovo je - i dalje je nava­ljivala Maja. - Baš zato mi se i ne ide nikamo. Bolje mi je ostati kod kuće nego gledati zaljubljene svuda oko sebe, a znam da sam sama. - Budi spremna u sedam sati. Čekamo te ispred zgrade - okre­nula se i otišla. Još mi je samo usput dobacila da stavim dekolte i minicu, na što sam se ja kiselo nasmiješila. Ma baš sam ja za de­kolte i minicu. Uvijek sam u tra­pericama i tenisicama ili niskim cipelama, kose svezane u rep. Bu­dući da sam kozmetičarka, ipak sam pažljivo njegovala lice i nok­te pa su mi svi govorili da izgle­dam zdravo i svježe, samo bih se trebala malo ženstvenije odijeva­ti. A ja kao da sam bježala od svo‑ je ženstvenosti. Ipak sam djelomično popusti­la Maji. Odjenula sam majicu s de­kolteom, uske traperice i visoke pete, a kosu pustila da slobodno pada. Malo sam se jače našmin­kala te moram priznati da sam i sama sebi ovako izgledala nekako drugačije. Maja bi rekla ženstve­nije. - Opa, netko si je dao truda! - odmah je veselo komentirala Iva­na, a ostale su je cure smjelo po­držale. - Ma dajte, curke, pretjerujete. Pa to sam ja, samo sam malo po­slušala Majin savjet. - Bilo je i vrijeme da me poslušaš i pokažeš svoju ljepotu, a ne da je stalno skrivaš ispod širo­ke odjeće - cvrkutala je Maja.

U dobrom raspoloženju

Tako veselo raspoložene naj­prije smo otišle na ribice. Narav­no da uz ribu nismo pile sok. Je­dino Valentina nije pila jer smo se dogovorile da večeras ona vozi. S obzirom na to da nam je prije ne­koliko godina poznanica poginu­la upravo zbog alkohola i neprila­gođene brzine, svaki put jedna cu­ra nije pila i ona bi vozila. Nisam ja bila na redu, pa sam si dala ma­lo oduška. Ne. mogu reći da sam se napila, ali osjećala sam se ne­kako opušteno i veselo. Nakon toga otišle smo u obliž­nji noćni lokal. Nije bila prevelika gužva, što mi se posebno sviđalo budući da nisam baš pretjerano voljela nagužvane klubove. Odmah sam ga uočila. Sjedio je sam za šankom, opušteno pijuc­kao pivo i ležerno promatrao lju­de oko sebe. Na licu mu je titrao la­gani, jedva primjetan smiješak, što mu je davalo notu lagane zagonet­nosti. Imao je gustu, lagano kovrčavu tamnu kosu i velike oči. Prijateljice i ja sjele smo blizu šanka i naručile piće. Bile smo mu tako blizu i pogled mi je stalno bježao prema nepoznatom mladiću. - Danijela, primjećujem da više gledaš onog zgodnog tipa nego nas. - Da, zaista je zgodan. Možda je malo stariji od nas, ali bolje da je tako, barem je iskusan - smijala se Valentina. - Opet me zezate. Pa što vam je večeras? Uopće ga ne gledam, to vam se samo čini - opravdavala sam se i pocrvenjela. - A ne, ne. Poznajem te i bolje nego što misliš. To tvoje crvenjenje ne događa se često, ali je znak da si uznemirena - nastavljala je prijateljica Maja. Znala sam da su u pravu. Prečesto sam ga pogledavala, i protiv svoje volje. Jednostavno me nešto vuklo, ni danas si ne mogu opisati što. - Idem do toaleta - rekla sam i otišla. Pred ogledalom sam samoj sam sebi govorila da se sredim, da će me ponovno povrijediti. Ipak, srce kao da nije slušalo razum. Kad sam izašla iz toaleta, u malom hodniku stajao je on. Prigušena svjetla i ugodna glazba činili su ga još privlačnijim. Pogledi su nam se sreli, a meni kao da su se noge odsjekle. - Misliš da te nisam primijetio? Morao sam doći za tobom i bolje te upoznati, dalje od pogleda tvojih prijateljica - rekao je ugodnim dubokim i muževnim glasom, potpuno samouvjeren i siguran u sebe.

Gubim razum

Nisam znala što da mu kažem, samo sam stajala kao ukopana, vjerojatno sam mu izgledala pomalo i smotana. - Ja sam Alan - rekao je i pružio mi ruku kao znak formalnog upoznavanja. - Danijela - pružila sam ruku. Držao ju je u njegovoj i duže nego što je uobičajeno kod običnog rukovanja. Nakon dugo godina samoće bila sam osjetljivija nego što sam trebala biti. Alan kao da je to odmah primijetio i igrao je na moju najslabiju kartu. Došao mi je vrlo blizu, mogla sam osjetiti njegov topao dah na vratu dok mi je nježno govorio kako mu se sviđam i da bi me želio bolje upoznati, kako nikada nije sreo takvu ljepoticu kao što sam ja. Puno mi je toga još te večeri govorio, a ja sam se topila kao snjegović na suncu. Sa svakom njegovom novom riječi nestajao je moj razum i pretvarala sam se u nešto što nikad nisam htjela biti, a to je zaljubljena djevojka koja ne vidi dalje od svoga nosa. Kada sada bolje promislim o svemu, shvaćam da je Alan od početka bio veliki lažljivac i prevarant. Cijelu je večer govorio samo o meni, a o sebi ni riječi. Naravno da tada o tome nisam razmišljala i nije mi bilo ništa sumnjivo. - Već znaš sve o meni od djetinjstva, reci mi sad nešto o sebi - rekla sam u jednom trenutku. - Pored tebe ja nisam bitan. Želim samo da se opustiš i uživaš - mudro je izbjegao moje pitanje, a ja se više nisam ni sjetila ništa pitati. Prijateljice nisam više ni primjećivala. Sjećam se da je u jednom trenutku Maja došla do mene, veselo mi namignula i otišla dodavši da je zvrcnem bude li mi što trebalo. Ma ništa te večeri meni više nije trebalo. Bila sam u dobrom društvu, obasipana komplimentima i pažnjom. Godine samoće i dugo potiskivani osjećaji sada su isplivali na površinu i dali si oduška. Ta mi je večer bila najljepša u životu. Osjećala sam se poput princeze koju je došao spasiti njezin princ. Plesali smo, pijuckali vino i razmjenjivali nježnosti. Nije dugo trebalo, a ja sam potpuno izgubila razum. Napokon sam počela vjerovati kako sam i ja, nakon dugo vremena, pronašla svoju srodnu dušu. Ipak, s vremenom sam htjela saznati više o njemu čime se bavi, gdje živi i slično. Sok je uslijedio ubrzo. - Moram ti nešto priznati, Danijela. Oženjen sam i imam dvoje djece, kćer i sina. Ali, to ništa ne mijenja u odnosu prema tebi. Sviđaš mi se i želio bih da budemo zajedno. Moji su osjećaji prema tebi duboki i iskreni. Supruga i ja se ne slažemo, živimo zajedno isljučivo radi djece koja su još mala, čak i ne spavamo zajedno priznao je. Točno je znao kako da me i dalje drži uza se.

Neshvaćena duša

I umjesto da mi se upali alarm u glavi, ja sam mu povjerovala i još ga jače zavoljela. Činjenica da je oženjen i ima djecu, a da ja sam slobodna mlada djevojka, trebala me odvratiti od njega, ali nije. Smatrala sam da je Alan neshvaćena duša koja pati u lošem braku, ali se kao brižan suprug i otac žrtvuje radi djece. Jadan moj Alan, odriče se radi žene i djece, ali zato sam ja tu da ga utješim i pružim mu barem malo radosti u njegovoj patnji. Tada sam tako razmišljala, bila sam uvjerena da je to ispravno i nije postojala osoba na svijetu koja bi me razuvjerila. Čak su me i prijateljice počele upozoravati kako moram biti opreznija s njim jer su ga vidjele u nekim čudnim društvima. - Urazumi se, Danijela. Taj te čovjek može uništiti. Druži se s čudnim tipovima, lopovima i narkomanima, često odlazi u barove i izlazi pripit. Jednom ga je Sofija vidjela sa ženom i djecom. Kaže da je bila u šoku kad ih je vidjela. On je koračao ispred, a oni su ga šutke slijedili poput psića. Žena je bila mršava, blijeda i ispijena, potpuno zapuštena - govorila mi je Maja. - Ma nije tako kako vam se čini. Išli su šutke jer se ne slažu najbolje, žive zajedno samo radi djece. Kad djeca još samo malo porastu, Alan će se razvesti i oženiti mno- me. Živjet ćemo zajedno i biti sretni - govorila sam naivno. - Vidimo da nas uopće ne slušaš, ali nemoj reći da te nismo upozorile. Alan je opasan čovjek dodala je Maja, naglašavajući kako ima najbolje namjere. A ja, glupa i naivna, zaslijepljena ljubavlju prema muškarcu koji to nimalo nije zaslužio, mislila sam kako su moje prijateljice zapravo ljubomorne na mene što sam našla tako zgodnog i dobrog mladića. U to je vrijeme Alan bio zaista pažljiv i nježan prema meni. Na posao mi je slao cvijeće, izvodio me na večere u otmjene restorane, kupovao skupu odjeću i nakit. Imao je dobar auto i puno novca, a to je meni itekako imponiralo budući da sam bila iz siromašne radničke obitelji. Još malo i razvest će se od žene, živjet ćemo zajedno lagodnim životom, mislila sam. Govorio mi je da ima privatnu tvrtku koja se bavi prodajom nekretnina, a posao mu doslovno cvjeta. Da, posao mu je doslovno cvjetao, ali ne od prodaje nekretnina, nego od nečeg drugog. Moja je idila trajala skoro cijelu godinu i u to sam vrijeme bila presretna. Ali, više me nije onako često izvodio u restorane, nije mi više kupovao odjeću i nakit, govoreći da ima problema na poslu. Tješila sam ga da će on to riješiti, ta sposoban je poduzetnik. Međutim, sve je češće gubio strpljenje te bi mi dobacio i pokoju grublju riječ. Naša su se druženja svodila na čisto zadovoljenje njegove tjelesne potrebe, a potom bi odlazio pravdajući se poslom koji mora završiti. Pravdala sam ga obvezama i problemima na poslu, još uvijek ga beskrajno voleći i opravdavajući svaki njegov postupak. - Trebam tvoju pomoć, ljubavi. Večeras idemo na večeru s posebno važnim kupcem. Dolazi čak iz Crne Gore i u pitanju je jako veliki hotelski kompleks. Ako nam ta prodaja uspije, zaradit ćemo veliki novac. Trebaš mi kao pratnja na večeri. Odjeni onu malu crnu haljinicu koju sam ti kupio i lijepo se dotjeraj, kako ti i priliči - rekao mi je jednoga dana.

Treba pratnju

Pa naravno da ću ići. I uredit ću se najbolje što mogu, a znaš da mi to nije nikakav problem, već zadovoljstvo, posebno ako je za tebe - odgovorila sam mu uz poljubac. Lijepo sam se uredila i vidjela sam da je Alan zadovoljan. Pa kako se ne bih uredila ako će to pomoći Alanu u poslu, a i zaradit ćemo mnogo novca. Gospodin je bio zaista fin i uljudan, samo što mi se činilo da me nekako čudno promatra. Ali, dok sam s mojim Alanom, ništa me nije brinulo. Večera je protjecala u ugodnoj atmosferi, razgovaralo se o svemu, pili smo kvalitetno vino i svi bili dobro raspoloženi. U jednom je trenutku Alan rekao kako mora nakratko otići, ali će se brzo vratiti, a ja neka ostanem s gospodinom i pravim mu društvo dok njega nema. Čim je Alan otišao, gospodin mi se približio i stavio ruku na moje koljeno. Ustuknula sam, a on me čudno pogledao i pitao što mi je, zar mi se ne sviđa. - Što ti je, pa Alan je rekao da za mene ima najbolju djevojku koja će me sigurno zadovoljiti. - O čemu pričate? Kakvo zadovoljavanje? Pa ja sam Alanova djevojka s kojom će se ubrzo vjenčati - u šoku sam odgovorila - Kakva ženidba? Nemoj me zezati. Ovih sam dana poslovno ovdje i želim se malo opustiti dok sam sam - mlatio je pripitim jezikom. - Sigurno je došlo do nesporazuma. Nazvat ću Alana pa ćemo odmah sve razjasniti. Zvala sam Alana na mobitel, ali nije se javljao. Ne znajući što da radim, zamolila sam ga da me odveze doma. - Dobro, ako nećeš, nema problema, vozim te doma - rekao je gospodin tobože glumeći finoću. Tijekom vožnje, umjesto da skrene prema mom stanu, vozio je prema izlazu iz grada. Stao je ispred nekog motela, a ja sam već počela paničariti. - Hajde, ne pravi se naivna. Znam ja dobro djevojke poput tebe. Misliš da me odbijanjem privlačiš, ali zaista sam već dugo sam i želim biti nasamo sa ženom - sve mi se više približavao. Ponovno sam nazvala Alana. Ovaj sam ga put dobila i odmah mu počela histerično govoriti kako me gospodin s večere ne želi odvesti doma, već me zove u neki motel izvan grada. - Ništa se ne brini, ljubavi. Rekao sam mu da si vrsna maserka te da ćeš ga nakon večere lijepo izmasirati - uvjeravao me da se ne brinem, da je sve pod kontrolom. Još me jednom podsjetio koliko je novca u igri te da se i ja malo žrtvujem. Kad smo došli u sobu, čovjek se počeo skidati. Ubrzo mi je postalo jasno da ne očekuje nikakvu masažu, već provod sa mnom. Panično sam se pokušavala izvući, ali uzalud. Bio je puno jači od mene. O tome što se događalo i sada mi je prebolno govoriti. Uzeo me na silu, grubo i primitivno. Plakala sam i molila da prestane, ali nije me čuo. Naravno, kad me Alan predstavio kao prostitutku, a ne svoju djevojku i buduću suprugu. Na putu do kuće nismo progovorili ni riječi. Šutke sam izašla, sva slomljena i jadna. Odmah po dolasku u stan nazvala sam Alana. Na mobitel mi se javila njegova žena. Bila sam u još većem šoku što mi se ona javila. - Znam da si ti, Danijela. Alan se tušira pa sam se ja javila. Slušaj me dobro, riješi ga se dok još možeš. Previše je djevojaka završilo poput tebe, a o sebi da i ne govorim. Za mene je kasno, meni nema izlaska iz ovog pakla - plakala je.

Ima suprugu

Vjerojatno bi mi još nešto rekla, ali sam čula jak tresak i viku kako se ona može javljati na njegov telefon. Tu se veza prekinula. Jadna žena, vjerojatno ju je udario zato što se usudila javiti. Bila sam u potpunom šoku. Ni plakati više nisam mogla. Zar se to zaista meni događa? Što se dogodilo s mojim Alanom? Ma sigurno je posrijedi neka greška, tješila sam samu sebe. Nedugo nakon razgovora s njegovom ženom došao je do mene. - Hvala Bogu da si došao. Da znaš što mi se večeras sve dogodilo - odmah sam počela plakati, očekujući od Alana samilost i pomoć. Još sam se nadala da je sve velika pogreška i da će se sve riješiti i biti u redu, kao nekad. Ali, otrežnjenje je bilo bolno i veoma gorko. - Pa što ti se moglo dogoditi? Toliko si se puta meni dala, pa što ako se jednom daš i za veliki novac - počeo je sarkastično. Uostalom, što misliš, odakle mi novac za večere, odjeću, nakit, tvoj lagodan život na visokoj nozi? Sigurno nije pao s neba - nastavljao je, sad već vidno uzrujan i podižući glas i na mene. - Ne razumiješ. Čovjek me silovao. Pa ja sam tvoja buduća supruga, kako ti može biti svejedno. - Nisi ti nikakva moja buduća supruga. Ja već imam jednu i nje mi je preko glave. Stalno nešto zanovijeta, često je moram dovoditi u red batinama. Mislio sam da si ti drukčija. Ali, sve ste vi iste - vikao je opasno mi se približavajući. Tko zna što se još moglo dogoditi da mi se u zadnji tren nije upalila lampica. Potpuno smireno i pribrano, mirnim sam mu glasom počela govoriti kako sam ja za sve kriva, kako sam pogriješila, neka mi oprosti i da se takvo moje ponašanje nikad više neće ponoviti. Nakon takvog mog uvjeravanja Alan se smirio i otišao. Naravno da sam odmah nazvala Maju. Moja Maja, pametna i pribrana u svakome trenutku, pažljivo me saslušala, ništa mi ne predbacujući. Zaključile smo kako je najbolje da sutra ujutro odem na policiju i sve im ispričam s obzirom na to da imam posla s opasnim kriminalcem. Tako sam i učinila. U policiji su me uljudno primili i uputili inspektoru za drogu. Začudila sam se zašto baš njemu, ali mi je ubrzo postalo jasno. Inspektor mi je rekao da me već dulje vrijeme prate jer žele uhvatiti Alana. Međutim, on se uvijek vješto izvuče jer ne ostavlja konkretne tragove za sobom. Ispostavilo se da je Alan zapravo preprodavač droge s velikim brojem sitnih dilera koji rade za njega, a usput se bavi i svodništvom. - Gospođice Danijela, morate nam pomoći da uhvatimo Alana. I vama bi trebalo biti u interesu njegovo uhićenje jer mislim da ste u opasnosti. Kad vas je jednom lansirao kao prostitutku, vjerujte mi da će pokušati ponovno. A što vrijeme bude dalje odmicalo, sve ćete ga se teže osloboditi - govorio je inspektor, a meni je postajalo sve jasnije kako me zaveo i iskoristio opasan grubijan i kriminalac. Naravno da sam pristala. Dalje se sve odvijalo kao u kriminafističkim filmovima. Dali su mi policijsko ozvučenje, pratili me i govorili što da radim. Navodili su me kako da Alana dovedem to postupaka koji bi policiji koristili kao nepobitni dokazi. Iako sam znala da imam policijsku zaštitu, nije mi bilo svejedno. Tko zna što bi Alan bio u stanju učiniti kada bi saznao da pomažem policiji. Vjerojatno bi me i ubio, no baš mi je to davalo snage da budem jaka i da ga zatvorimo. Jedne sam ga večeri pozvala u stan. Bila sam ozvučena, a policija nas je pratila. Došao je ništa ne sluteći. Pripremila sam mu večeru i najbolje vino koje je najviše volio. Navodila sam ga pije, kako bi mu razum popustio. Upotrijebila sam svoje ženske vještine i iz njega pomalo izvukla sve podatke koji su policiji trebali. Kada su dobili što su trebali, policajci su u trenutku bili u našem stanu i priveli ga. - Kurvo, smjestila si mi, nemoj misliti da ćeš se izvući. Vratit ću se ja po tebe, a onda si gotova - vikao je Alan dok su ga policajci odvodili. Policija je imala dovoljno dokaza da ga osude zbog preprodaje droge i svodništva. Dobio je dugogodišnju zatvorsku kaznu. Iako je bio u zatvoru, znala sam da je bijesan na mene i samo čeka priliku da mi se osveti. Nisam mogla mirno čekati. Mislila sam da je najpametnije da odem. I u sebi sam pronašla snagu i odlučnost za koje nisam ni znala da postoje.

Bijeg u inozemstvo

Nazvala sam prijateljicu Maju i sve joj ispričala. - Majo, odlazim na dulje vrijeme. Ne mogu ti reći kamo, javit ću ti kad za to dođe vrijeme. Strašno mi je žao zbog svega što se dogodilo, ali valjda je tako trebalo biti. - Čuvaj se, znaj da te volim i mislim na tebe - poljubila me i snažno zagrlila. Sada daleko, u stranoj zemlji, potpuno promijenjenog izgleda i imena, pokušavam zaboraviti Alana i svoju mladenačku nepromišljenost koja me umalo stajala života. Ne bojim se budućnosti, znam da sam ispravno postupila pomažući policiji uhvatiti kriminalca poput Alana. Ne bojim se ni njegova izlaska iz zatvora za dvije godine. Vjerojatno me nikad neće pronaći, a ako me i pronađe, vjerujem da ću imati snage nositi se sa svime što me čeka. Pomoć će mi sigurno dati moj suprug Patrick, bez kojeg više ne mogu zamisliti svoj život.
Od prvog trenutka kad smo se ugledali, nisam mu mogla odoljeti. Kao svaka djevojka koja se prvi put upusti u nedopušteni odnos, i ja sam vjerovala da će Nikola ostaviti svoju suprugu Mirelu. Uostalom, toliko mi je puta rekao da nije sretan s njom. Prvi put sam ga vidjela dok su se useljavali u kuću preko puta moje. Stajala sam na ogradi i gledala ga. Kad mi se nasmijao i mahnuo u znak pozdrava, osjetila sam kako mi noge klecaju. Dok je s majstorima unosio stvari ispalo mu je neko pismo i ja sam ga podigla. Osjećala sam rumenilo na licu, no ipak sam pozvonila. Nešto me snažno privlačilo k njemu. - Mislim da je ovo vaše – rekla sam kad je otvorio vrata i pružila mu kuvertu. - Hvala, moje je. A mi smo susjedi? - upitao je. - Da, živim preko puta – rukom sam pokazala na svoju kuću. - Mi se tek useljavamo. Želiš li popiti sok? Ili možda kavu? - pozvao me. Znala sam da ovo neće biti obična dobrosusjedska kava. Već toga dana među nama se dogodilo puno više nego što sam očekivala. Nikola mi je ispričao da su se ovamo doselili jer je dobio novi posao. Ekonomist je i ovamo je došao poboljšati rad poslovnice banke. Njegova supruga Mirela radila je u istoj firmi pa nije imala problema s nalaženjem novog posla. Djecu nisu imali i mogli su se seliti iz grada u grad. - Ne znam koje nam je ovo preseljenje po redu. Svaku godinu ili dvije pakiramo stvari – rekao je. - To mi zvuči zanimljivo, posebice dok ste mladi i nemate djece – odgovorila sam. - Mireli je upravo zato pun kufer svega. Svaki put mi ponavlja da je ovo naša zadnja selidba. Čak mi je zapritila razvodom ako ne stanem na loptu. Silno želi djecu, a ja mislilm da smo u godinama kada se gradi karijera. Uostalom, živimo u vrijeme kada se ni jedna prilika za napredovanje ne smije propustiti. - Ne može li oboje? Zašto bi djeca smetala u karijeri? - začudila sam se. - Čemu žuriti? Za djecu još ima vremena. Tek smo u tridesetima – nasmijao se. Iako je toplo govorio o njoj, primjetila sam njegove požudne poglede, pitala sam se kakva je njegova žena, je li ljubomorna, gleda li Nikola i pred njom mlađe djevojke na ovaj način. Što smo duže razgovarali, to mi je bio zanimljiviji. Pomislila sam kako je njegova Mirela prava sretnica. To blijedo lice s velikim podočnjacima kao da je pripadalo buntovniku novog doba, a ne ozbiljnom obiteljskom i poslovnom čovjeku. Djelovao je autoritativno i ambiciozno, a s druge strane imao je onu dječačku, meni neodoljivu iskru. Razgovarali smo i o mom studiju prava, zanimalo ga je što učim. Raspričala sam se o dasadnim zakonima koje sve moram znati napamet i žalila se na suhoparno gradivo. - No, to je cijena koju moram platiti da bih jednoga dana bila uspješna odvjetnica – slegnula sam ramenima. - Baš kao one iz američkih filmova. Zgodna, privlačna, mlada i uspješna – rekao je. Osjetila sam crvenilo na svojim obrazima. Nije mu promaknulo da me zbunio, a po njegovu osmijehu zaključila sam da mu se baš to svidjelo. Nastavili smo razgovarati o njemu novom susjedstvu i nismo ni primijetili da su prošla gotovo dva sata. Zahvalila sam mu na soku, on meni na pismu i pomislila sam da će doista sve ostati na tom običnom dobrosusjedskom razgovoru. Nije mi to bilo drago, željela sam puno više jer sam osjećala da nešto struji u zraku. Privlačnost među nama bila je izuzetno jaka. Poslije tog, prvog susreta bilo je lako smisliti nove. Kako je bilo kasno proljeće, ispite sam spremala sjedeći u našem velikom dvorištu. Mirela je na posao odlazila u isto vrijeme kad i moji roditelji, pa sam baš tada iznosila knjige i kavu. Nikola je na poso išao kasnije. Kad bi me ugledao, veselo bi mi mahnuo, a ja sam ga jednoga jutra pozvala na kavu. Nije trebalo puno da završimo u mojoj sobi, a onda sljedećeg jutra u njegovom bračnom krevetu. Mjesec dana kasnije bila sam zaljubljena preko ušiju. Znali smo dugo ležati u krevetu, šaputala sam mu koliko ga volim i očekivala da će mi reći da će zbog mene ostaviti Mirelu. Na kraju pameti nije mi bilo da sam tek jedna u nizu. Kako je Nikola vješto izbjegavao tu temu, jednoga jutra sam ga direktno upitala. - Voliš li me? - Naravno, zašto me to uopće pitaš? - zagrlio me. - Voliš li me dovoljno da ostaviš Mirelu i sa mnom započneš novi život? - Prerano je za takve razgovore. Zajedno smo ipak samo mjesec dana – odgovorio je. Mirela je uvijek bila ljubazna prema meni. Svaki put kad bi me vidjela da sjedim u vrtu, mahnula mi je, nasmijala se i upitala kako ide studij. I mojim se roditeljima svidjela pa su je svako malo pozivali na kavu. Izbjegavala sam sjediti s njom za istim stolom i uvijek se izgovarala učenjem. Mrzila sam je zbog njezine nježnosti, blagosti, bilo bi mi puno draže da je bila neka namrgođena rospija od koje bi svaki muškarac rado pobjegao. Najradije bih joj sama rekla da je Nikola vara, ali bojala sam se njegove reakcije. Je li moguće da sam mu samo draga, mlada studentica s kojom razbija bračnu monotoniju, pomislila sam i osjetila kako me steže oko grla. Jednog jutra odvezao me do fakulteta, a kolegica s godine, Snježana, vidjela nas je zajedno. Iznenadila sam se kad su se njih dvoje pozdravili. - Poznajete se? - upitala sam ga. - Živjeli smo u istom gradu dok nije otišla na studij – odgovorio je. Primijetila sam da mi se Snježana znakovito smješka pa sam joj prišla i upitala je za Nikolu. - Nemoj mi reći da i ti imaš nešto s njim? - smijala se. - Naravno da nemam. Doselio se u kuću preko puta moje. - Pa te kao dobar susjed vozi na ispite? - Snježana mi nije povjerovala. - Izašli smo iz kuće u isto vrijeme i upitala sam ga može li me povesti. Što je tu čudno? - uvjerljivo sam glumila. Snježana me ispitivački gledala, a onda se grohotom počela smijati. - Naravno da ga poznajem, i to jako dobro. Ja i još desetak žena. Nije propustio zavesti ni jednu koja mu je zapela za oko. A manje-više zapela mu je svaka. I ja sam imala avanturu s njim, ali tada još nije bio oženjen. Čuvaj ga se, opasan je muškarac. Slama srca, a onda ostavlja. - Ali ja... - Znam, nemaš ništa s njim. Samo te je ljubazno odbacio do fakulteta. Ali nemoj kasnije reći da te nitko nije upozorio. Tako to počinje, dobrosusjedskom vožnjom – dodala je. Za upozorenja je već bilo kasno, kad sam shvatila kako stvari stoje, trebala sam ga ostaviti, no osjećaji su bili jači od razuma. Previše sam ga zavoljela, toliko da više nisam ni pokušala sakriti ljubomoru. - Mirela se sprijateljila s mojom mamom, svako malo je kod nas i govori samo o tebi. Uvjerena je da je s vašim brakom sve u redu, a to me izluđuje – započela sam. - Nemojmo o tome. Vodim te na more za vikend. Oboje ćemo se bolje osjećati kad otputujemo negdje gdje nas nitko ne poznaje. Imat ćemo dva dana samo za sebe – obećao mi je, a ja sam pristala i na te mrvice njegove ljubavi. Slagala sam svojima da idem s prijateljicom u njezinu vikendicu. Nikola i ja na more smo došli oko podneva i proveli dan kao u bajci. Vodili smo ljubav nježnije i opuštenije nego ikad. Nismo razgovarali o Mireli, kao da smo oboje to odgađali, znajući da se to zapravo nikada neće dogoditi. Gledajući njegovo usnulo lice pomislila sam da je taj vikend zapravo oproštajni. Već sutra se vraćamo, a prije povratka sigurno će me ostaviti. Zato me i doveo ovamo, osjećala sam. Dok je Nikola mirno spavao, ja sam sjedila pored prozora, gledala u nebo i brisala suze. Osjećala sam se prevarenom i iskorištenom. Nisam htjela da prekinemo, niti sam željela biti odbačena. U grčevitim mislima kako da ga zadržim, sjetila sam se starog ženskog trika. Probudila sam ga i ponovo smo vodili ljubav. Te noći nisam se čuvala. Ostanem li trudna, bit će moj, a tako će nestati osjećaj poniženja koji me već tjednima proganja, mislila sam. Nikola je ustao nasmijan i odmoran, a za doručkom se poveo razgovor od kojeg sam strepila. Nikola je bez okolišanja sve karte stavio na stol. - Ovo među nama otišlo je predaleko. Mirela je moja supruga i ne mogu je tek tako ostaviti. Bilo je lijepo dok je trajalo, ali više od ovoga ne mogu ti pružiti – rekao je. - Ali govorio si kako se ne slažete. Rekao si da je ona već spominjala razvod – hvatala sam se za slamku. - Mlada si, sigurno ćeš naći nekog tko će te voljeti – rekao je. Više mi se nije ostajalo s njim. Trebala sam poslušati Snježanu i odmah ga ostaviti. Ovako se pridružujem čitavom nizu njegovih ljubavnica, žena koje je ostavio slomljena srca, pomislila sam. - Ne moramo se zato gledati preko nišana. Zašto ne bismo ostali prijatelji? Želiš li da prije polaska prošetamo uz more? - prekinuo je zlokobnu tišinu. Zgrozila me njegova bezosjećajnost. Sinoć smo se voljeli kao najzaljubljeniji par na svijetu, a danas bi sa mnom prijateljski šetao. - Ne, voljela bih da što prije krenemo kući – tiho sam odgovorila. Pola sata kasnije smo krenuli. Cijelim putem smo šutjeli. Mislila sam da ću umrijeti od tuge, no nikog za to nisam mogla kriviti. Svjesno sam se upustila u vezu koja me emotivno ubila, a s osjećajem iskorištenosti i odbačenosti nisam se znala nositi. Nikola me ostavio nekoliko ulica prije naše a on se odvezao na posao. - Nemoj da ti kakva ludost padne na pamet, pa da Mirela odjednom sazna za našu vezu. Neka to zauvijek ostane naša slatka tajna – rekao je i ponizio me do kraja. Ušla sam u kuću u trenutku kad su moji roditelji izlazili. - Iva, baš dobro da si došla. Baki je pozlilo, hitna ju je odvela u bolnicu i idemo k njoj. Nadamo se da ćemo se vratiti za dan ili dva. Ako ti bilo što zatreba, javi se Mireli. Rekla je da će te posjetiti – rekla je mama. Sjeli su u auto i krenuli. Nisam mogla biti sama i kroz prozor gledati Nikolinu kuću. Još manje ugostiti Mirelu i smješkati se ženi zbog koje ne mogu imati ljubav svog života. Zato sam nazvala prijateljice i predložila da nekamo izađemo. Rado su prihvatile i cijelu smo se večer ubijale u alkoholu. Ja sam tako liječila svoju tugu, a one su mi pravile društvo. Te sam večeri u diskoteci ugledala Ratka. Znamo se od djetinjstva, odrasli smo zajedno, a kao djeca nerijetko smo se tukli. Ratko je uvijek bio sirov, divlji i svako malo upadao u probleme. I kao odrastao muškarac često se tukao, imao problema sa zakonom. Fizički je bio privlačan, ali imao je malo veza jer je djevojke odbijao njegov prgavi karakter. I on je mene primijetio, prišao mi i zavrtio me u ritmu glazbe. U tim bi mi trenucima očaja i depresije godila bilo čija pažnja. Zato sam mu se zavodnički nasmijala i zaplesala s njim. Ratko je našem ženskom društvu naručivao najskulji šampanjac, nasmijavao nas, a meni je posvećivao najviše pažnje. Kad je njegova ruka počela kliziti po mojim leđima, nisam se opirala. U sekundi sam smislila kako ću Nikolu napraviti ljubomornim. Željela sam ujutro piti kavu s Ratkom u svom dvorištu, nadajući se da će moj bivši ljubavnik svisnuti od muke. Zato sam u kasne sate Ratka pozvala k sebi doma. Srećom, bili smo dovoljno pijani da se oboje strovalimo na krevet i zaspimo. Kad smo uz prve gutljaje kave polako dolazili k sebi, bila sam sretna jer sam vidjela da nas Nikola ljutito gleda. No to mi nije bilo dovoljno, htjela sam ga izluditi ljubomorom pa sam nazvala Mirelu i pozvala ih da nam se pridruže. Došla je samo ona. - Drago mi je da nisi sama. Neću ni pitati znaju li tvoji za Ratka. Od mene sigurno neće doznati ni riječ – rekla je. Da mi nije bila glavna suparnica, pomislila bih kako tu ženu zaista treba imati za prijateljicu. Sve razumije i uvijek je spremna pomoći. - Ne znaju, ali i oni bi jedva dočekali da napokon imam nekog. Prerano je govoriti im, tek smo počeli – odgovorila sam. Mirela se zadržala pola sata, a onda rekla da mora završiti ručak, ne bih li Nikolu dovela do ludila, upitala sam Ratka hoćemo li ponovno izaći. - Nećemo se ni rastajati. Idem se doma presvući, a onda te vodim na ručak – rekao je. Ručak se produžio na večeru, a nakon nje smo ponovno obilazili klubove. Te se noći nismo napili, nego smo završili u mom krevetu. Očajnički sam na sebi željela osjetiti nečije ruke, mislila sam da tako prkosim Nikoli. I sljedećih dana nastavili smo se viđati i bilo mi je ugodno s Ratkom. Iznenadilo me što se taj kvartovski grubijan nije sramio pokazati nježnost. Sviđalo mi se i što bez bojazni zagrljeni šetamo gradom. Nikolu sam i dalje sretala, u meni je još budio čežnju, bol, ali stisnula sam zube i nisam mu to htjela pokazati. Mislila sam da će me negdje presresti i upitati za Ratka. Nadala sam se da sam povrijedila njegovu taštinu, no Nikola nije pokazivao ljubomoru. - Drago mi je da si tako brzo pronašla sreću. Vidiš da sam bio u pravu – rekao mi je jednom. Ponovno sam se zgrozila nad njegovom hladnoćom. Pomislila sam kako je sigurno i on već našao neku s kojom se zabavlja kao i donedavno sa mnom. No više mi nije bilo teško oko srca. Sad je Ratko bio uz mene. Kad mi je prvi puta izostala mjesečnica, pomislila sam na sve osim na trudnoću. Već sljedeći mjesec liječnik me suočio sa istinom. Gotovo sam se srušila od šoka. Po izlasku iz njegove ordinacije sjela sam na prvu klupu i tupo gledala ispred sebe. U mojoj glavi je bila velika zbrka. Nije bilo sumnje, dijete je Nikolino. S Ratkom sam se čuvala, s Nikolom one noći nisam. Prvo sam pomislila na pobačaj. Onda sam pomislila što bi Nikola napravio kad bi doznao da nosim njegovo dijete? S Mirelom nije imao djece, možda bi me iznenadio. No nada me brzo napustila. Djetetom ga nisam mogla vratiti, znala sam. Znala sam da laži i prevara nisu dobar početak, ali Ratko je bio moja slamka spasa. Veza s njim počela je iz bijesa, želje za osvetom, inata. Istina, promijenila sam mišljenje o njemu, ali nisam mogla znati kako će reagirati kad čuje da sam trudna. Hoće li povjerovati da je dijete njegovo? Bila sam svjesna da moja razmišljanja idu u pogrešnom smjeru. Ratko nije zaslužio da mu podmetnem tuđe dijete. Izašla sam u vrt i ugledala Nikolu i Mirelu kako nešto prisno šapuću. Smješkali su se jedno drugome, a ja sam se ugodno iznenadila kad sam shvatila da me to uopće nije pogodilo. Pod mojim srcem rađale su se puno važnije stvari od njegove selidbe. - Trudna sam – rekla sam Ratku kad je istog popodneva došao na kavu. - Ljubavi! - nježno me zagrlio. To je bilo prvi puta da me tako nazvao. Gladio me po kosi, a ja sam naslonila glavu na njegove grudi i prepustila se divnim osjećajima. - To je divno. Nikad ti o tome nisam govorio, ali silno sam se bojao da ne mogu imati dijete. Svi moji prijatelji prošli su te situacije, a sa mnom ni jedna nije ostala trudna. Sam sam sebe uvjerio da sam sterilan i sada sam presretan jer nije tako. Obožavam te, vratila si mi muškost – govorio je. Grlo mi se stezalo od jada, nisam mu mogla reći da dijete nije njegovo. Ratka bi to ubilo u pojam. Šutjela sam nadajući se da će se sve riješiti samo od sebe. Sljedećeg smo tjedna Ratko i ja dogovarali zajednički život. - Ti se samo čuvaj i uči. Završi fakultet čim prije, a ja ću brinuti o svemu ostalom – govorio mi je. Teško ga je bilo prepoznati. Od nekadašnjeg grubijana, pretvorio se u brižnog i požrtvovnog muškarca. Bio je toliko odgovoran i pažljiv da sam se lako zaljubila u njega. I moji su roditelji bili zadovoljni budućim zetom. Uklopila sam se u njegovu obitelj koja je činila sve kako bi mi ugodila. Nitko nije slutio kakvu tajnu skrivam. Čekali smo naše prvo dijete i sve je izgledalo idilično dok me, usred noći, u šestom mjesecu trudnoće nije presjekla neopisiva bol u trbuhu. Kad se počela ponavljati, shvatila sam da su to trudovi i probudila Ratka. Panično smo jurili prema bolnici, a na putu sam osjetila kako mi se nešto toplo slijeva niz noge. Pomislila sam da mi je puknuo vodenjak, a kad smo izašli iz auta, vidjela sam krv. Pala sam u nesvijest. Na trenutke sam se budila, onda opet tonula, čula sam glasove, osjećala jaku bol, a kad sam se doista probudila, bebe više nije bilo. Zbog komplikacija napravili su carski rez. Kako moja djevojčica nije bila dovoljno razvijena, stavilli su je u inkubator. Na žalost, nije preživjela. Vikala sam kao ranjena zvijer, a Ratko je sjedio pored mene. Šutio je, gutao suze i hrabrio me da izdržim. Je li moguće da sam tako okrutno kažnjena za svoju laž, pomislila sam. Sljedećih sam dana bila neutješna, stalno sam plakala. Žalila sam za svojom izgubljenom kćeri, proklinjala svoju lakomislenost koju sam tako skupo platila. I Ratko je bio potišten. Neko vrijeme oboje smo šutjeli, a onda je Ratko odjednom živnuo. Nisam mogla dokučiti razlog promjene negova raspoloženja, sve dok mi jedno jutro nije rekao. - Ne trebamo toliko tugovati. Kako smo napravili jedno, napravit ćemo i drugo dijete. Glavu gore, ljubavi. Imat ćemo mi veliku obitelj – rekao je. - Misliš? Želiš li drugo dijete sa mnom? - Naravno da želim. I samo je pitanje vremena kada će se roditi – pokušao me umiriti. No tek me je ta rečenica bacila u depresiju. Postojala je velika mogućnost da Ratko doista ne može imati djecu. - Naravno , ljubavi. Jedva čekam da počnemo raditi drugo dijete – tiho sam odgovorila. Šest mjeseci kasnije ponovno sam zatrudnjela. Ovaj put nije bilo dvojbe. Dijete je bilo Ratkovo. Sretnu smo vijest odmah svima objavili i proslavili u vrtu naše kuće. Bila sam ponosna na sebe jer u susjednu, nekad tako važnu kuću, nisam ni pogledala. Nikola mi više nije bio važan. Nadala sam se da sam okajala grijehe prema Ratku. Lagala sam svome mužu, vezu s njim započela kako bih napakostilla drugom muškarcu, čak sam mu i tuđe dijete htjela podmetnuti. Strašno sam za to bila kažnjena, ali sada doista želim vjerovati da je sreća na našoj strani. Ratko je to zaslužio, a potom i ja, koja sam na najgori način platila za svoju laž. Svoju djevojčicu nikad neću preboljeti. Za nju sam bila spremna cijeli život nositi težak teret prijevare, no sada sam sretna jer je preda mnom i Ratkom novi početak.
U vrijeme puberteta, unatoč majčinu negodovanju, ponašala sam se kao pravi razbojnik. Roditelji su me, naravno, upozoravali da djevojke ne bi smjele psovati, svađati se, a još manje tući se međusobno, no u tim sam godinama doista bila poput kauboja. - Sredi napokon svoju sobu i primi se knjige. Nemoj slučajno na kraju godine doći doma i reći kako ćeš ponavljati razred. I ti, Mirko, progovori napokon. Ovo naše dijete će me izludjeti - majka je svakodnevno histerzirala po kući. Oca su od ocjena više zanimale neke druge stvari. - Imaš li ti, kćeri draga, neku dužu suknju? - upitao me svaki put kad bih izlazila. - Što nedostaje ovoj? - okretala sam se oko sebe. - Materijala - odgovorio bi tata i kimao glavom. A kad bi mama ušla u dnevni boravak i dvojila na čiju će stranu stati, otac bi se i njoj ljutito obratio: - Zašto joj uopće kupuješ ovako izazovnu odjeću? Zar nema po dućanima nešto pristojnije - okomio bi se na nju. - Kao da me nešto pita! Na sve što joj pokažem ona okreće očima. I zato ćeš, dragi moj, sljedeći put ti u kupovinu s našom kćeri - naljutila se mama. Ludi provodi Tih su mi godina njihove svađe odgovarale jer kad bi se među njima zahuktalo, neprimjetno bih izašla iz stana. Baš te njihove sve glasnije svađe bile su mi opravdanje i za sve kasnije povratke kući. Voljela sam zabave s prijateljima, a klubova je u našem mjestu bilo napretak. Nerijetko bih se iz ludih provoda vratila tek sljedećeg jutra, a zabrinutoj majci objašnjavala kako ne mogu svaki dan slušati njihove svađe. Nisam osjećala grižnju savijesti, iako bih je redovito nalazila za kuhinjskim stolom s velikim podočnjacima jer me čekala cijelu noć. - Ovako dalje neće ići! - jednom mi je mahala prstom pred nosom. - Zašto? Niste mi ni rekli kada da dođem. Bili ste prezauzeti svojim svađama - drsko sam odgovorila i produžila na spavanje. Riječju, tih sam godina bila nemoguća. Tri godine kasnije, nakon maturalne večeri u stan sam, na zgražanje svojih roditelja, ušetala pijana. I to u vrijeme doručka. Počela sam i pušiti i moji su me već proglasili izgubljenim slučajem. I dalje su htjeli razgovarati sa mnom, a kad im to nije uspjelo, pokušali su galamom i kažnjavanjem. Na kraju su nemoćno slijegali ramenima. Sve je izgledalo kao da je pitanje trenutka kada će im zbog mene i policija pozvoniti na vrata. Živjela sam kako sam htjela, nisam marila ni za koga, sve dok nisam upoznala Tomislava. I danas se sjećam tog izlaska sa svojim prijateljicama. Na sebi sam cijelu večer osjećala muške poglede. Sjedile smo u separeu jedne diskoteke kad namje prišao Ivo, stari školski prijatelj. - Tanja, netko te želi upoznati - rekao je smješkajući se. - Zar je toliko sramežljiv da mi se ne usudi prići? - narugala sam se nadmeno. - Što da mu kažem? Želiš li se upoznati? - upitao je Ivo. - Reci što god želiš - hinila sam ravnodušnost. - Zvučiš kao da ti je svejedno. Hoćemo li onda zaplesati? - čula sam dubok muški glas iza Ivinih leđa. Moj se prijatelj odmaknuo, a preda mnom se pojavio visok, zgodan muškarac. Imao je poludugu plavu kosu i čarobno tople plave oči. Osjetila sam kako struja prolazi mojim tijelom. Gdje si se dosad skrivao, pomislila sam, pružila mu ruku i krenula za njim na plesni podij. - Ja sam Tomislav - predstavio se i sa sigurnosti muškarca koji zna što hoće smjestio je svoju ruku oko mojega struka. - A ja Tanja. Nisam te ranije viđala - jedva sam promucala. Njegov je dodir bio vruć, a zbunila me i privlačnost, velika već taj prvi put. - Nisi me ni mogla vidjeti. Živim u Švedskoj, a ovdje imamo bakinu kuću. Tata je kao mladić otišao trbuhom za kruhom, upoznao moju majku i ostao tamo. On svake godine dolazi na rodnu grudu, a sada je i meni žao što nisam redovito išao s njim - šaputao je svojim zanosnim dubokim glasom. Sve je te večeri bilo čarobno. Željela sam ga što prije odvući iz diskoteke na neko mjesto gdje ćemo biti sami. Strpljivo sam čekala da to predloži, no činilo se da se Tomislav odlično zabavlja u diskoteci prepunoj ljudi. Sjedio je uz mene, ali razgovarao je sa svima, a moje je prijateljice častio pićem. Ni jednu od njih nije zapostavio pa sam čak osjetila trunčicu ljubomore. Htjela sam ga samo za sebe, a on se ponašao kao pravi kavalir. Nije navaljivao, ni jednom gestom nije pokazao da želi nešto više od poznanstva. Riječju, bio je drugačiji od svih mladića koje sam poznavala. Valjda sam se zato i posramila jer sam u neko doba noći prvi put nekom muškarcu predložila da se prošetamo. - Miriše na kišu. Želiš li se umjesto šetnje malo provozati? - ponudio je kad smo izašli na ulicu. Romantika na kiši Pomirljivo sam slegnula ramenima i krenula za njim. Dvadesetak metara dalje bio je parkiran crveni sportski dvosjed kakav dosad naš grad nije vidio. Bio je njegov. Tomislav mi je otvorio vrata i trenutak kasnije vozili smo se u nepoznato. Točnije, on nije znao kamo ide, meni je mjesto na koje sam ga vodila bilo dobro poznato. - Kamo vodi ovaj put? - upitao je. - Zar doista ne znaš? - pogledala sam ga ispod oka. - Zadnji put sam ovdje bio kao dječak, prije petnaest godina. Ali ako me sjećanje ne vara, mislim da idemo prema nekom izletištu. - Tako je - slagala sam. Nekada to doista jest bilo izletište na koje sam i ja odlazila s roditeljima. No, s godinama se zapustilo i pretvorilo u mračnu, gotovo sablasnu šikaru. Nije me brinulo što sam u autu muškarca kojeg sam upoznala prije samo nekoliko sati. Ništa nisam znala o njemu, no ipak sam jedva čekala da utonem u njegov zagrljaj. Na moju veliku žalost, te noći nije se dogodilo ništa osim nježnih poljubaca. Zaustavio je auto tik uz jezero. Mjesto je to na koje su rado dolazili zaljubljeni parovi. Bila sam sigurna da razgovaramo tek toliko da se opustimo, a onda će lijepi Tomislav biti moj. Uostalom, mislila sam, zašto bi me inače doveo ovamo. Pričali smo o njegovu odrastanju, životu u Švedskoj i bilo je jako zanimljivo slušati ga. Ja se nisam imala čime pohvaliti, nikad se nisam maknula iz rodnog grada. Odjednom su u daljini počele sijevati munje, čula se sve jača grmljavina i samo koji trenutak kasnije na nas se srušio snažan pljusak. Tomislav je podigao krov na autu ne bi li nas zaštitio od kiše, no nebo se nad nama otvorilo. Nije mogao voziti jer od snažnog proloma oblaka ne bismo vidjeli prst pred nosom. - I što sad? - upitala sam koketno zabacivši glavu na naslon sjedala. Sve je bilo tako romantično. Nježna glazba, kiša koja lije kao iz kabla, udaranje kapljica po staklima, mrak svuda oko nas. - Ništa, čekat ćemo da prođe. Ovo je ljetni pljusak, ne može trajati dugo, a i nije pametno sada voziti - rekao je. - Što ćemo raditi dok ne prestane? - izazivala sam. Uništene tenisice Iako sam ga navodila da me poljubi, Tomislav to nije učinio. Izvadio je jedan CD i ubacio drugi. - Ovo je najveći hit u mojoj diskoteci - rekao je. - I to imaš? - širom sam otvorila oči. - Zapravo je više kafić nego diskoteka. Ali nije to tako glamurozno kao kod nas. - Ovdje rijetki imaju svoje klubove. Ljudi su sretni kad dobiju bilo kakav posao, a o pokretanju vlastitog ne mogu ni sanjati. - U Svedskoj je gotovo normalno imati privatni posao, a kafić nije teško otvoriti. Puno su važniji oni koji imaju svoje ordinacije, odvjetničke urede. I važniji i bogatiji. Meni je otac dao početni kapital da pokrenem posao - rekao je i prebacio ruku preko mog sjedala. Privlačnost među nama bila je očita, kemija se osjećala u zraku, a ja sam se prisjetila svojih bivših koji su koristili svaku priliku da me zagrle, poljube. Nakon sat vremena kiša je stala, a mi krenuli natrag prema gradu. Bila sam razočarana, pomalo i tužna kad je Tomislav rekao je da je umoran i odveo me kući. Parkirao je ispred zgrade, izašao i kavalirski mi otvorio vrata. Nikad nisam doživjela da me muškarac u naručju prenese preko lokve vode, a Tomislav je baš to učinio. Dok je trenutak prije zavrtao hlače, gledala sam ga sva u čudu. Podigao me na ruke kao da sam perce, a na moje iznenađeno što to radi nasmijao se i rekao da me spašava poput pravog viteza. - Nisi valjda mislila da ću te ostaviti da preplivaš ovu lokvu? - smijao se. Kad me spustio na sigurno i suho tlo, pogledala sam u njegove tenisice. Vrijedile su cijelo bogatstvo, a bile su sasvim mokre, gotovo uništene. - Tvoje tenisice... - Ti si važnija od njih prekinuo me. Prišao mi je bliže, prstom podigao moju bradu i nježno me poljubio. Ako ne dobijem temperaturu, vidimo se sutra u diskoteci - rekao je i namignuo mi. Ponovo je zakoračio u tu hladnu lokvu, a kad je sjeo u auto, dovikinuo je: - Sviđaš mi se. Ma, to je malo reći. Već sam se zaljubio! Nisam mu stigla odgovoriti jer je Tomislav već upalio auto, mahnuo mi i krenuo. Zatečena njegovim riječima i cijelom tom bajkovitom večeri, stajala sam kao ukopana na ulazu svoje zgrade. Sljedećih tjedana viđali smo se svakodnevno. Svi koji su me poznavali nisu se mogli načuditi promjeni. Nakon samo dva mjeseca strastvene veze postala sam drukčija osoba. Odjednom su i moji roditelji znali gdje sam i s kim, kada ću doći kući. Upoznala sam ih, baš kao i on mene, sa svojim roditeljima. Mama i tata su odahnuli jer su dočekali da se i njihova kći smiri. A prijateljice su mi zavidjele na ljubavi kojom me Tomislav obasipao. Sve je upućivalo na to da će naša veza završiti zarukama. Ipak, ti isti bliski ljudi godinama kasnije uvjeravali su me da ga moram zaboraviti. I nisu mogli shvatiti kako mi to ne uspijeva. - Možda to i nije bila tako velika ljubav. Trebaš dati priliku nekome drugome - govorile su mi prijateljice deset godina kasnije. Čeznutljivi uzdasi Sve smo već dobro prošle tridesetu i sve su osim mene bile u braku. S velikim vremenskim odmakom nerijetko sam pomislila da su možda u pravu. Možda to i jest bila avantura, ali za mene svakako fatalna. Ni dvadeset godina kasnije za drugog muškarca nisam htjela čuti. Odbijala sam udvarače, čak i prijateljske izlaske, nikome nisam dala priliku da mi se približi jer nijedan nije bio poput njega. Da nije bilo našeg sina, ne bih ni primijetila kako godine prolaze. Dva sam desetljeća živjela u prošlosti, mogle su me oraspoložiti samo naše zajedničke fotografije koje sam svako malo gledala. I pritom nisam plakala, nego čeznutljivo uzdisala. I svaki put bih se upitala je li moralo baš tako završiti. Tijekom dva mjeseca naše veze često smo odlazili i u kuću njegove bake. Njegovi roditelji, ugodni i dragi ljudi, blagonaklono su gledali na našu ljubav. Posebice mu se otac ponosio jer je Tomislav zaljubljen u djevojku iz njegova rodnog kraja. Nadao se taj divan čovjek da ću se s njima vratiti u Švedsku i bio silno razočaran kad sam se došla oprostiti. Tomislav i ja znali smo besciljno lutati ulicama ili sjediti pored jezera. Nije nam bilo dosadno čak ni kad bismo dugo šutjeli. Najvažnije nam je bilo da smo zajedno. Našem je odnosu ipak nešto nedostajalo. Tomislav je tada imao dvadeset i četiri godine, a ja tri manje. Nismo bili ni maloljetni ni nezreli, a ipak još nismo vodili ljubav. Dva mjeseca ljubili smo se kao tinejdžeri, a on nije pokazivao želju da napravi korak više. Sve češće mi je tada padalo na pamet da s njim nešto nije u redu, da ga možda nisam dovoljno upoznala, da nešto skriva od mene, a onda me jedne večeri ponovno iznenadio. Iz jakne je izvukao ključ hotelske sobe i rekao: - Moji roditelji su konzervativni i ne mogu te pozvati da prespavaš kod mene. Neću se ljutiti ako ne želiš u hotel ili možda još nisi spremna. Bez lažne nade Tomislav se doista uvelike razlikovao od mladića koje sam poznavala. Baš ta blagost činila ga je jedinstvenim, posebnim. Njegovo strpljenje, želja da sve napravimo u pravi trenutak, bez ikakve žurbe, i mene je promijenila. Smirila sam se, postala nježnija, ženstvenija. Nikome nisam pričala što se te večeri, kao i svih sljedećih, događalo u našoj hotelskoj sobi. Ali pamtim to i danas. - Tanjice, odlazim za desetak dana - rekao mi je jedne noći. Naslonjena na njegove grudi slušala sam kako mu lupa srce. - Znam - šapnula sam. - Želim ispuniti tvoje želje, ali ne znam jesu li iste kao i moje. Nisam spreman na brak i ne želim ti davati lažnu nadu. - Čekat ću te - prošaptala sam. - Nemoj, jer ne znam hoću li ponovo doći. Ne volim ni rastanke ni ženske suze, a ne želim se osjećati krivim jer nas dijele tisuće kilometara. Bilo mi je divno s tobom, ali ništa ti ne mogu obećati. - U pravu si. Neka vrijeme pokaže što će biti s nama - trudila sam se sakriti razočaranje. Do njegova odlaska rastanak više nismo spominjali. Čak i tijekom našeg posljednjeg susreta ponašala sam se kao da se ništa važno ne događa. Kao da nikad neće svanuti jutro u kojem njega više neće biti pored mene. Nisam htjela otežavati ni sebi ni njemu, pa sam se i s njegovim roditeljima srdačno pozdravila. Nitko nije slutio da je ovo bio naš oproštaj. Toga jutra, nakon što sam njegovima poželjela sretan put i donijela im jelo koje je moja mama spremila tek da imaju što prigristi, Tomislav me dovezao kući. Iz njegovog sam auta izašla bez pozdrava, tek ovlaš sam ga poljubila. Nisam tada osjećala bol. Tomislav me naučio kako se rastaje bez suza. Na neki čudan način bila sam sretna jer u njegovom sjećanju neću biti uplakana djevojka, razmazane šminke, nego lijepa i nasmijana, kao i prvi put kad me ugledao. Kad je otišao, moji roditelji nisu primijetili koliko patim. Po kući sam hodala nasmijana, pjevušeći i pretvorila se u kćer kakvu su oduvijek željeli. Mislili su kako čekam da Tomislav dođe po mene, a ja sam im, dokle god sam mogla, tajila razlog svog veselja. Tek kad je bilo kasno za pobačaj, priznala sam da se u meni rađa novi život. - Što? - oboje su bili šokirani. - Čuli ste me. Želim roditi svoju bebu. Ako mislite da ću vas time osramotiti, recite mi sada pa ću sebi i djetetu potražiti stan. Ako želite to sakriti, mogu se i odseliti u drugi grad - bila sam odlučna. - Ima li to dijete oca? - upitala je mama. - Naravno, ali on neće živjeti s nama - nasmijala sam se. Samohrana majka Moji se nisu lako pomirili s odlukom da budem samohrana majka. Nagovarali su me da potražim Tomislava, uvjeravali kako ima pravo znati da će postati otac. Ja pak ni za što na svijetu ne bih potražila njegov broj. Iskreno mi je rekao da nije spreman na brak i poštovala sam njegovu odluku. Roditeljima sam zaprijetila da ćemo i dijete i ja nestati iz njihovih života ako mu jave na svoju ruku. Pao mi je kamen sa srca kad je tata stao na moju stranu. - Nemamo se pravo petljati u njezin život. Tanja valjda zna zašto mu to ne želi javiti, a ja svojoj kćeri neću okrenuti leđa. Ona i moje unuče ne mogu živjeti sami - rekao je. Mama je zašutjela, a ja ga nisam mogla prestati ljubiti. Dani su nam prolazili u slatkom iščekivanju. Željela sam sina koji će nalikovati Tomislavu. Bog je uslišao moje molbe i pet mjeseci kasnije, baš na dan kad smo se Tomislav i ja upoznali, rodila sam prekrasnog dječaka. Dala sam mu njegovo ime. Kako su godine prolazile, moj sin je doista sve više nalikovao na Tomislava. Gusta plava kosa, prodorne velike oči, neodoljiv osmijeh. Baš sam uživala gledajući ga kako raste. Svi koji su se sjećali naše ljubavi lako su zaključili čiji je sin. I nitko na moje dijete nije gledao s podsmijehom. - Razumijem da si ga voljela i rodila njegovo dijete, ali Tomislav će uskoro krenuti u školu, ne misliš li da je vrijeme da okreneš novu stranicu u svom životu? - svako malo bi me upitali. Moje prijateljice nisu shvaćale zašto ne želim drugog muškarca pored sebe. - Dobro mi je i ovako - odgovarala bih. - Nemoj nas ni pokušati uvjeravati da Tomislavu nijedan nije ravan. - Nisam upoznala nikoga sličnog. - Imala si momke i prije i poslije njega. Zar ti se baš ni jedan nije svidio? Ni s jednim nije vrijedilo barem pokušati? - čudile su se. Znala sam da ti naši razgovori nemaju smisla jer moje prijateljice nisu osjetile takvu fatalnu ljubav i nisu mogle razumjeti. Godine su prolazile, moj sin je već počeo izlaziti s djevojkama, a ja sam dobrano zašla u četrdesete. Prorijedili su se i susreti s prijateljicama, okupljale bismo se samo za rođendane. I uvijek bismo odlazile u restoran otvoren na mjestu nekadašnje diskoteke. Možda smo nesvjesno žalile jer se bezbrižni dani koje smo tamo provodile nikad više neće vratiti. Te večeri, u jednom trenutku, uz isprike što nas prekida, konobar je na naš stol spustio butelju finog francuskog vina. - Poslao je gospodin koji sjedi u kutu - rekao je i brzo se povukao. Skupo vino Moja je prijateljica provirila tko nam šalje tako skupo vino, problijedila i raširila oči. - Tanja, danas ti je rođendan i mislim da si dočekala pravi poklon. Nemoj pasti u nesvijest, molim te! - obazrivo je govorila. - Zašto? - nisam shvaćala što priča. - Okreni se! Kad sam za drugim stolom ugledala Tomislava, samo što nisam doživjela srčani udar. - Nisi se promijenila. Još si veoma lijepa - prišao je našem stolu. - I ti - rekla sam pogledavajući uokolo. Osvrtala sam se očekujući kako će se odnekud pojaviti njegova supruga kojoj će me predstaviti kao staru poznanicu. - Ne boj se, sam sam. Supruga mi je umrla prije pet godina - rekao je kao da mi je pročitao misli. - Ipak si se oženio? - I nikad nisam prežalio što ti nisi sa mnom bila pred oltarom. - To nije bila moja odluka. - Znam. Nikad te nisam prežalio i ne mogu reći da sam imao sretan brak. - Imaš li djecu? - prekinula sam ga. - Nemam. Nije ih željela. -A zašto si sada došao? Nakon toliko godina? - oprezno sam upitala. - Nisam zbog tebe. Nisam se usudio jer sam s vremenom shvatio koliko sam te povrijedio. Godine su prošle, a onda sam mislio da je kasno jer sigurno imaš nekoga. Nisam želio da moj povratak unese nemir u tvoj život. Poštovao sam očevu želju. I on je godinu dana udovac pa želi na rodnoj grudi provesti starost - rekao je. - Čudne su ljudske sudbine. Imao si ženu koja nije htjela djecu, a ja imam sina iako se nisam udavala - tiho sam odgovorila. - Barem imaš smisao života, znaš za koga živiš - zvučao je beskrajno tužan. - Tako je. Sve ove godine živim samo za njega - rekla sam i pogledala ga ravno u oči. Pomislila sam kako je tih dvadeset godina naše razdvojenosti proletjelo kao u trenutku. Osjetila sam iste one trnce kao kad me prvi put pozvao da zaplešemo. Priznala sam si da ga nikad nisam prestala voljeti. No tada mu još nisam rekla za našeg sina. Zapravo nisam znala kako pa sam lukavo smislila njihov susret. Dok su stajali jedan nasuprot drugoga, jedan se mogao prisjetiti kako je izgledao kao mladić, drugi vidjeti kako će izgledati za dvadeset godina. Neko vrijeme samo su se gledali, a potom dirljivo zagrlili. U očima svog sina pročitala sam iskrenu zahvalnost. Valjda zato što nisam drugom muškarcu dopustila da preuzme ulogu njegova oca. Muškarac mog života rasplakao se poput djeteta. Plakala sam i ja, ali nisam dopustila da se ovaj susret umjesto u veliko veselje pretvori u dramu. - Zar nisi jednom rekao da ne voliš suze? - podsjetila sam ga. - Rekao sam da ne volim ženske suze zbog rastanka, a ovo je sastanak i to su muške suze. Nije isto. Zašto mi nisi javila? - Kako? Tvoja je ideja bila da ne razmijenimo brojeve telefona. Sretni nastavak Tomislav je na trenutak zašutio. - Jesam li ti rekao da je moj otac jako konzervativan i tradicionalan? - Jesi, jednom, ali nisi mi pojasnio što to znači osim da nisi kući smio dovesti djevojke da prenoće! - odgovorila sam. Srce mi je zatreperilo jer sam slutila kamo vodi ovaj razgovor. - To znači da je ljubomoran kad voli i da čuva ono što je njegovo. A i tebe je odgajao na isti način - nasmijala sam se. Tomislav me prekinuo strastvenim poljupcem. Pomislila sam da će mi od prevelike sreće srce stati jer dvadeset sam godina čekala svoju ljubav i napokon je i dočekala. A Tomislav me uvjerio kako to nije novi početak, nego nastavak ljubavne priče iz koje više nikad neće otići.
Smjestila sam se u krevet. Umorna sam i noge me bole, ali nisam sigurna da ću odmah moći zaspati jer sam još uzbuđena. Danas sam proslavila 93. rođendan. U mojoj su obitelji s očeve strane svi dugovječni. Moj je otac doživio 98 godina i planirao je treći brak neposredno prije smrti. Hoću reći, bio je do posljednjeg dana vrlo vitalan, a vitalna sam i ja, osim što sad već malo teže hodam. No, još uvijek sama prošećem kvartom i popijem kavu u nekom kafiću s prijateljicama. Jedino sad već koristim dizalo kako bih se popela na drugi kat. Slavila sam sa sinom, snahom, unukom, unukovom suprugom i praunućetom. Donijeli su mi na dar novi televizor, onaj s jako velikim ekranom jer moje oči više ni uz naočale ne vide slova u titlovima koja su na malom ekranu vrlo sitna. Instalirao mi ga je unuk jer se moj sin u to ne razumije. Dobila sam i novi mobitel kako bi me mogli čuti i onda kada nisu sa mnom. Snaha mi je ispekla pitu mađaricu, koju najviše volim. Kad su mi sin i unuk objašnjavali kako ću se služiti novim uređajima, to je najviše nasmijavalo mog osmogodišnjeg praunuka Silvija jer on se takvim uređajima služi kao od šale još odmalena. - Nona, a tko je učio djeda upotrebljavati mobitel i kompjutor - nasmijao nas je sve svojim pitanjem. Zove me nona, a drugu baku, Dariju, baka. Nakon toga uslijedio je najljepši dio dana. Odveli su me na ručak u restoran. - Nema smisla da se i na rođendan gnjaviš kuhanjem, a pogotovo pranjem posuđa nakon svih nas - rekao mi je sin Teo. On se ljuti na mene jer ne koristim perilicu za posuđe što mi ju je kupio još prije nekoliko godina. Ja mu pak objašnjavam da mi je lakše tanjur ili dva i kakvu posudu što je uprljam pripravljajući sebi ručak premalo da bih se mučila s uključivanjem perilice. - Osim toga, koristi mi da se malo gibam po stanu i da obavim kakav kućni posao. Otkako mi dolazi gospođa Ivka pospremati i otkako se ona brine o rublju, ja u kući više nemam nikakvog posla - objašnjavala sam sinu. No, u restoranu mi je bilo lijepo. Hrana je bila izvrsna, popila sam i čašu vina, ali najviše mi se svidjela prekrasna terasa na kojoj smo sjedili. Naš je stol bio u jednom uglu, ispod guste krošnje starog kestena, a to me podsjetilo na stabla u dvorištu kuće u kojoj sam provela brojne lijepe dane s pokojnim suprugom, ali koja mi je donijela i mnogo gorčine nakon njegove smrti. Nekoliko dana nakon što sam pokopala Zvonimira, na vrata mi je pozvonio čovjek kojeg sam jedva poznavala. Bio je to Ivan, Zvonimirov bratić. - Žao mi je, Barbara, što vam to moram reći, ali Zvonimir mi je oporučno ostavio kuću. Dakako, imate pravo doživotno uživati u njoj - rekao mi je, što me potpuno šokiralo. Riječ je o našoj kući malo dalje od zagrebačke Dubrave. S prostranim dvorištem u kojem sam imala cvijetnjak i nekoliko stabala oraha s vrlo gustim krošnjama koje su stvarale prekrasan hlad. Uživali smo ondje od proljeća do jeseni, osim onog jednog ljetnog mjeseca što smo ga provodili u vikendici na moru koju sam je naslijedila od svoga oca. A kad je Zvonimir otišao u mirovinu, znali smo ostati i dulje. Inače smo živjeli u stanu u kojem sam i sada. Ta kuća iznad Dubrave nije bila osobito komforna, ali nama se sviđala. Grijanje je bilo na drva, u prostoriji koja nam je bila i kuhinja i dnevni boravak imali smo kamin. A u sobi u kojoj smo spavali, kad bismo tamo bili za hladnijih dana, koristili bismo električnu grijalicu. Zvonimir je u kući imao malu radionicu. Imao je zlatne ruke i znao je svašta izrađivati od drva i metala. Dok se on zabavljao u toj svojoj radionici, ja sam uživala uređujući svoj cvijetnjak i prerađujući orahe. Uglavnom sam ih poklanjala snahi za kolače, ali od dijela sam znala napraviti izvrsnu rakiju koju nikad nismo prodavali nego smo je poklanjali prijateljima ili posluživali gostima. Zvonimir i ja vjenčali smo se kad sam ja imala tridesetak godina, a on dvadeset i tri. Kažu da sam bila vrlo lijepa žena dok sam bila mlada. Njemu, a ni meni, razlika u godinama nimalo nije smetala. Osim toga, ono što sam u njemu vidjela kao najveću vrijednost kad me zaprosio, bilo je to što je prihvatio mog desetogodišnjeg sina kao svog. Naime, ja sam tada bila udovica. Prvi suprug se razbolio i umro nakon šest godina braka. Dugo ga nisam mogla preboljeti, a kad sam se počela viđati sa Zvonimirom i kad je naša veza postala ozbiljna, a on me zaprosio, sanjala sam svoga muža. U snu mi je poručio da je moj novi prosac dobar čovjek i neka ga uzmem za muža. Tako sam se opet udala. Mog novog supruga prihvatili su i moji roditelji i moj sin Teo. I on njih. Lijepo smo živjeli godinama. Međutim, Zvonimir je u pedesetima počeo pobolijevati. Od stolarskog obrta stradala su mu leđa jer je često radio uz otvorena vrata. Kako si je osigurao pristojnu mirovinu, zaključio je da može prestati raditi. Osim toga, prodao je obrt pa smo bili financijski zbinuti. Bilo je to jedno od ljepših razdoblja našeg zajedničkog života. Zimu bismo provodili u stanu u Novom Zagrebu, u proljeće bismo odlazili u kuću, a ljeta smo provodili u kući moga oca na moru. Kad je zašao u šezdesete, mog je muža zabolio želudac. Unatoč brzim pretragama, što ih je uz pomoć svojih liječničkih veza organizirao Teo, nije se uspio izvući. Dijagnosticiran mu je rak i unatoč brzoj operaciji i izvrsnoj njezi koju je imao, za samo godinu dana je umro. Čudna odluka Nismo imali svoje djece, jer je moj muž bio neplodan i valjda je baš zbog toga i prihvatio Tea kao da je njegov pa mi nikako nije jasno zašto je kuću ostavio svom bratiću, vršnjaku. I, najvažnije, zašto ja uopće nisam znala da ta oporuka postoji. - Mamica, ti ćeš skoro navršiti sedamdesetu. Pa, znaš i sama koliko je posla uvijek bilo oko te kuće. Zvonimir je znao da sam ja u tome beskoristan, pa vrlo vjerojatno nije htio da se ti sama mučiš. Još bi manje htio, koliko ga ja znam, da ušteđevinu i mirovinu trošiš na kojekakve majstore. Vjerojatno nije htio ni to da kuću, koja je sto godina u njegovoj obitelji, prodaš nekom strancu. Valjda ju je zato ostavio tom svom bratiću - pokušavao se Teo sjetiti svih mogućih razloga zbog kojih sam ostala bez kuće koju sam toliko voljela. Naravno, moj je sin angažirao dobrog odvjetnika koji je pokušao osporiti valjanost oporuke, ali, na žalost, pokazalo se da to nije moguće, oporuka je bila valjana. Bila je napisana rukom, uredno ovjerena i na njoj je bio vrlo prepoznatljiv potpis moga supruga. - Zapravo, Zvonimir je napravio izvrsnu stvar. Ti u kući možeš uživati sve dok živiš ili dok želiš, a s njom nemaš nikakve brige. Uostalom, sasvim dovoljno brige imat ćeš sad, kad si sama, s djedovom kućom na moru - tješio me Teo. Naime i moja je snaha podrijetlom Primorka. Tako su, dok je Zvonimir bio živ, on i njegova obitelj ljetovali u kući koju je Darija naslijedila od svojih. Istini za volju, to s brigom o kući doista je bilo samo Teova utjeha, jer njegova je žena arhitektica. Tri, četiri godine prije nego što je umro, kao da je predosjećao da će me prerano ostaviti, muž me nagovorio da očevu staru kuću uz Darijinu pomoć potpuno preuredimo. Obnovili smo tada podove, krov, uredili kupaonicu, renovirali sav iskoristiv starinski namještaj i kupili još nešto novoga, imali smo novu perilicu rublja, novi bojler, zidne grijaće ploče ... S tom kućom još dugo neće biti problema. Moj unuk Renato, koji je tada imao dvadeset i pet godina, više baš i nije htio ljetovati s roditeljima. Unukov doprinos - Baka, posudiš mi malo viksu, otišao bih s prijateIjima na nekoliko dana, a ne ide mi se u našu. Sad, kako je došlo lijepo vrijeme, starci su skoro svaki vikend tamo - kako svom unuku nisam nikad ništa mogla odbiti, uvijek sam pristajala. Ne znam s kim se to Renato družio, ali ta je mladež bila vrlo pristojna jer sam kuću, kad sam ja došla po običaju polovicom srpnja na more, uvijek zatekla u besprijekornom stanju. Štoviše, nakon što je gotovo godinu dana bila zatvorena, uvijek je bila pospremljena, bez prašine, čista i mirišljava. Renato i njegovo društvo temeljito bi je pripremili za moj dolazak. Kako god bilo, morala sam prihvatiti da muževu kuću nisam naslijedila, ali nisam se željela odreći uživanja u njoj. U sedamdesetima sam doista bila pokretna premda se nisam nikad pravila mlađom no što sam bila, mnogi su bili uvjereni da imam tek šezdeset. Čim je u proljeće zatoplilo, počela sam odlaziti u kuću iznad Dubrave i opet sam uredila cvijetnjak. Kad su orasi bili zeleni, pozvala sam svog unuka. - Renči, mogao bi s nekoliko prijatelja navratiti koji dan i pokupiti mi orahe za rakiju. Možete si napraviti roštilj, ja vam neću smetati - predložila sam, a on je oduševljeno pristao. Čim se vratio, Renato mi je donio orahe. - Bakice, smijem li te nešto zamoliti? Kad smo brali te orahe, malo sam zavirio u Zvonimirovu radionicu. Znaš i sama da me opušta rad s drvom, smijem li je upotrebljavati? I, još nešto. Vidio sam da se boja oljuštila na jednom mjestu u kući. Ja bih, sad dok je toplo, okupio opet nekoliko prijatelja pa bismo ti mogli u dva-tri dana oličiti kuću. Obećavam, sve ćemo poslije očistiti i vratiti stvari na mjesto - sav je iskrio dok mi je predlagao. Slutila sam da mu je na pameti uređenje kuće, jer Renči je bio arhitekt kao i njegova mama. Dopustila sam mu, a već sljedećeg tjedna on je počeo s radovima. Radovi su trajali malo dulje od dva-tri dana. Potrajali su nekoliko tjedana, jer moj unuk nije doveo svoje prijatelje, kako mi je ranije rekao, nego je angažirao neku građevinsku tvrtku s kojom je njegov projektni biro radio. Nisu samo zidovi bili svježe oličeni nego je obnovljen i dotrajali namještaj. Sve je bilo isto, samo je blistalo novim sjajem. Čak je stari plehnati umivaonik koji je stajao s vanjske strane kuće bio kao nov. I, uz to, drvarnica je bila do vrha napunjena nacijepanim drvima. - Izmijenili smo neke dotrajale instalacije, malo sam ti obnovio kuhinju, iz kupaonice smo izbacili neke dotrajale stvari, ali sačuvao sam ti tamo onu kamenu kadu i kameni umivaonik - obavještavao me unuk. Dok su radovi još trajali, nazvao me uzrujano Ivan. - Barbara, kuća i dvorište puni su nekih ljudi koji nešto rade po kući. Što se događa? - gotovo je vikao u slušalicu. - Ništa se ne brinite, Ivane. Moj unuk obnavlja kuću. Znate i sami da je to prije radio Zvonimir, a ja sama ne mogu - mirno sam mu odgovorila. - Nismo se tako dogovorili - odvratio mi je on. - Ne, oporuka kaže da se ja mogu služiti kućom dok sam živa. A ja ne želim poginuti u toj kući zbog dotrajalih instalacija ne daj Bože, da mi se žbuka sa stropa sruši na glavu dok spavam. Osim toga, budite zahvalni što nisam vas kao vlasnika tražila da sve to učinite o svome trošku - odbrusila sam mu i zaklopila slušalicu. Ipak, taj me razgovor prilično uznemirio i odmah sam nazvala svoga sina i prepričala mu što je bilo. - Mama, privikni se na to da će te taj Ivan gnjaviti. On bi htio da ti što prije umreš da se on okoristi kućom. Zapravo, dobro si mu odgovorila. Po oporuci, koliko se ja sjećam, on bi trebao održavati kuću, a ne ti. I da se Renato nije zapalio, jer ga veseli renovirati nešto tako da bude novo, a da izgleda kao staro, imala bi sva prava tražiti Ivana i da oliči i da promijeni instalacije. Osim toga, Renato je, koliko mi je rekao, dao obnoviti čak i pročelje. Na kraju, ako ti imaš pravo uživati u toj kući, imaju na to pravo i svi članovi tvoje obitelji kojima ti to dopustiš - smirio me Teo. Nove kosilice Ja sam ubrzo zaboravila na taj događaj. Osobito kad sam nakon obnove ušla u svoju staru-novu kuću. Doista sam uživala jer Renato ju je izvrsno obnovio. Zvonimirova radionica bila je pospremljena, a u jednom kutku stajala je mala motorna kosilica i uz nju jedna ručna, električna. - Bako, to su sasvim lagani modeli. Ova na kotače je slična usisivaču, a ne moraš se čak ni saginjati. I što je najvažnije, skuplja pokošenu travu pa je na kraju samo istreseš u vreću. Ne moraš grabljati. Ova mala ti služi da pokosiš oko ovih svojih grmića s cvijećem. Probaj, ali ako ti je teško, doći ću ti ja to obaviti. Dvorište je malo i meni će trebati sat vremena za taj posao - odmah me nagovorio da iskušam nove strojeve koji su me oduševili. - Mislim, dušo, da ću bez problema moći upotrebljavati obje. A i razgibat će me to - veselo sam mu odgovorila. Ali rođaku mog muža i to je zasmetalo. Ovaj put me posjetio. - Vidim, vidim. Vi obnavljate alat. Da nemate namjeru i novu kuću sagraditi? - bio je bezobrazan. - Ne, ali ne želim boraviti u zapuštenom prostoru. No, ja kosilice mogu dati svome sinu da ih odnese na more. I tamo oko kuće moraju kositi travu, a vi možete jednom tjedno doći i pokositi ovdje. Ako nemate čime, možete je i počupati rukama - bila sam i ja bezobrazna i naoko mirna, a u sebi sam titrala od straha. - Hvala, imam ja svoga posla. Samo si vi kosite. Pitam samo zato što sam zabrinut za svoju imovinu - rekao je umjesto pozdrava na odlasku. Ja sam pak popila jednu svoju orahovaču kako bih se smirila. Uvečer sam nazvala Tea i ispričala mu što je bilo. - Tip je zbilja bezobrazan. Imat će i on posjet. Renato i ja ćemo otići razgovarati s njim. A pozvat ću i odvjetnika, onoga koji te zastupao, da nam se pridruži - sad je već i Teo bio ljutit na Ivana. Moj sin je uvijek ispunjavao svoja obećanja. Za nekoliko dana doista su on, unuk i odvjetnik posjetili Ivana. - Neće te više uznemiravati. Imat ćeš mira dok uživaš ovdje. Rekli smo mu da ćemo, bude li te uznemiravao, osporiti oporuku jer se on ne pridržava uvjeta - ispričali su mi poslije. Opet prigovori Koliko je Ivan povjerovao u to, ne znam, ali prestao me gnjaviti. Nekoliko sljedećih godina, četiri, možda pet bio je mir, izuzmem li njegove povremene pozive u kojima je provjeravao u kakvom je stanju kuća. Mogao je i sam provjeriti, barem izvana, i vidio bi da je u boljem stanju nego kad ju je naslijedio. Ali, onda je jednog proljeća nazvao i inzistirao da mu dam ključeve kuće kako bi provjerio u kakvu je stanju i očitao brojila za struju i vodu. Inače, svi su računi, oduvijek, otkako ja znam, stizali na adresu stana upravo zbog toga da tijekom zime ne moramo odlaziti onamo po uplatnice. To sam mu lijepo objasnila pa je ostao pokunjen. Sve sam, naravno, opet rekla sinu. - Čuj, mama, sad već imaš dosta godina. Bit će ti sve teže samoj u kući. Budi pametna. Sljedeći put mu reci neka te isplati da iziđeš iz posjeda pa da on može raditi s kućom što ga je volja. On će ti to vjerojatno odbiti, ali ništa te ne košta da ti uzrujaš njega - savjetovao mi je. Početkom ljeta moj se unuk planirao vjenčati. Prije toga htio je napraviti momačku večer i pitao me smije li to napraviti u kući. Naravno da sam pristala. Ali, drugi dan, mislim da su dečki još spavali u kući, nazvao me Ivan. - Cijelo poslijepodne i noć u toj je kući bio tulum! Te se radio roštilj, dečki su svirali gitaru i pjevali, čuli su se i ženski glasovi, svirala je glazba! Tko da spava kraj toga - vikao je u slušalicu. - Ivane, koliko ja znam vi uopće ne živite tako blizu. A i susjedne kuće su dovoljno udaljene da im buka nimalo nije mogla smetati. Osim toga, bila je subota, pa su svi mogli u nedjelju dulje spavati. Da je galama bila tako velika, intervenirala bi policija. Ali, kad vam već toliko smeta što uživam u toj kući, imam prijedlog. Ta kuća je vrijedna, vi je želite. Isplatite me, ne pristajem ispod sto tisuća kuna jer kuća vrijedi barem pola milijuna, ja ću se odreći doživotnog uživanja - predložila sam mu mirno. - Vi, vještice stara! Nema šanse da vam dam i jednu kunu. Ionako ćete uskoro crknuti! - bijesan kao ris poklopio mi je slušalicu. I doista, prestao me maltretirati. Ni sama nisam mogla vjerovati da cijelo ljeto i cijelu jesen imam mir. Ivan nije dolazio niti je zvao. Ja sam se divila genijalnosti svoga sina. Mislila sam kako je napokon nešto upalilo pa me Ivan više ne opsjeda. Prošle su dvije godine. Bližila sam se osamdesetoj. Više nisam mogla sama kositi travu uopće, sve sam rjeđe u kući ostajala dulje vrijeme. Došla bih dva-tri puta tjedno i uglavnom sam više sjedila u dvorištu no što sam nešto radila. Moj unuk više nije stizao kositi travu pa je angažirao jednog mlađeg čovjeka koji je ostao bez posla da mi dva ili tri puta tjedno, kako se već dogovorimo, dođe urediti dvorište ili nešto sitno popraviti po kući. Odvagala sam No, jednog prijepodneva, baš sam orezivala božure, imala sam namjeru složiti buketić za snahu Dariju i unukovu suprugu Brunu, kad mi je u dvorište ušao nepoznat čovjek od kojih pedesetak godina. - Dobar dan. Vi me ne poznajete. Ja sam Ivanov sin, Josip - pristojno se predstavio, a meni je srce zastalo od straha. No, on je bio vrlo miran i gotovo skrušen. - Tata je prije mjesec dana umro. Sad sam ja vlasnik kuće. Znam da vas je tata gnjavio, ali bio je bolestan, imao je rak koji je metastazirao, stalno je mislio da neće dugo poživjeti, ali, eto, dugo se mučio. Zato je htio prije smrti nešto ostaviti meni, zapravo, on je ovu kuću planirao ostaviti unuku, mom sinu. No, za to ima vremena. Moj sin ima dvadeset godina, studira i još nekoliko godina neće samostalno živjeti. Naslijedit će je ne od djeda nego od mene. No, ako ste vi još uvijek zainteresirani da vas isplatimo, ja sam to voljan učiniti - ponudio je, a ja sam mu odgovorila da se moram konzultirati s obitelji. - Nema problema, gospođo Barbara. I, još nešto. Vi ste, ako se dobro sjećam, mom ocu rekli da biste izišli iz kuće za sto tisuća kuna. Ja sam voljan cijenu udvostručiti jer kuća doista puno vrijedi, a vi ste je posve obnovili - otišao je, a nije kušao ni moju finu rakijicu. - Mama, odluka je samo tvoja. Ovaj put nitko od nas ne može odlučiti umjesto tebe - rekao mi je Teo kad sam ispričala sve o Josipovu posjetu i prijedlogu. Moj je sin bio u pravu. Razmišljala sam gotovo mjesec dana. Josip me ni na koji način nije požurivao. Pomno sam vagala sve za i sve protiv da zadržim kuću. Zaključila sam da me makar i povremeni boravci u toj kući još uvijek vesele. S druge strane bila sam svjesna da će mi vrlo brzo postati teret. Odnosno ne meni. Ali i mom sinu i, još više, mom unuku koji plaća čovjeka da je održava. A zašto? Zato da je u što boljem stanju ostavimo njezinu pravom vlasniku. Također sam pomislila kako bih bila nepravedna kad bih tome čovjeku uskratila da već sad počne preuređivati tu kuću za svoga sina ili raditi s njom što god hoće. Iskreno govoreći, svidjela mi se i njegova financijska ponuda. S tim novcem moći ću si osigurati više nego ugodne posljednje dane, a uz to moći ću nešto ostaviti sinu, a još više unuku koji se otpočetka, otkako sam ostala udovica, brinuo da ta kuća ne propadne. - Josipe, pristajem na vašu ponudu - razveselila sam ga svojim pozivom prije mnogo godina. Vrlo brzo smo sve riješili kod odvjetnika i oboje smo bili zadovoljni dogovorom. Ne veselim se nimalo što je Ivan umirao dugo i bolno, ali ironija je što je on, koji je meni vikao da crknem, umro mnogo prije mene. Eto, s današnjim rođendanom nadživjela sam ga gotovo petnaest godina. Sjećanja su me smirila i opustila. Mislim da ću uskoro usnuti s veseljem što me očekuje novi dan.
Nora, nemoj mi reći da si to opet učinila! - dramatičan ton koji je Katica, moja kolegica s posla i moja najbolja prijateljica, pridala svom čuđenju dijelom me zabavljao, a dijelom nervirao. - Što? - pravila sam se da ne razumijem o čemu govori mada sam bila sigurna da je vidjela kratak razgovor između Siniše i mene koji se odvijao u blizini prijemnog pulta na bolničkom odjelu na kojem smo radili. - Nemoj se praviti ludom! Znaš ti vrlo dobro o čemu govorim. Mora da si stvarno poludjela kad nemogućom upornošću odbijaš takvu priliku kakva je naš omiljeni, najzgodniji i k tome neoženjeni doktor. Čovjek bi povjerovao da o njemu znaš neku mračnu tajnu koja te sprečava da popustiš njegovim pokušajima da te nagovori na makar jedan spoj, ali je nemaš hrabrosti ili volje podijeliti s drugima. Je li, što to s njim nije u redu? Ili je vjerojatnije da ti imaš nekakav problem, da kod tebe nešto škripi i zapinje? Hajde, molim te, objasni mi, meni, svojoj najboljoj prijateljici, zašto uporno propuštaš priliku života za kojom gine većina pripadnica ženskog spola! - Katica je na sebi svojstven način nastavila pretjerivati. Odmahula sam rukom u njezinu smjeru i nasmiješila se jer me Katica uvijek uspijevala nasmijati svojim vatrenim primjedbama o svakoj temi koje bi se dotaknula pa makar i vrlo površno. A moj odnos s muškarcima, posebno s neodoljivim doktorom Sinišom, bio je jedna od tema koje su je u hipu mogle izbaciti iz ravnoteže. Još od prvog dana u srednjoj medicinskoj školi, kada smo se slučajno našle u istoj klupi, nas smo dvije razvile duboko, blisko prijateljstvo koje je izazivalo čuđenje svih koji su nas poznavali, a i nas smo se dvije ponekad našle zatečene time što naš čvrst odnos nimalo ne nagrizaju ogromne razlike koje među nama postoje. A te su razlike zaista bile velike i sveobuhvatne, počevši od našeg izgleda, preko podrijetla, navika i stavova, pa sve do najtananijih karakternih osobina. Ukratko, Katica je potjecala iz dobrostojeće, liječničke obitelji, a svoje je roditelje strašno iznenadila, a zatim i duboko razočarala kada je tvrdoglavo ustrajala na tome da bude "samo" medicinska sestra umjesto da nastavi tradiciju, upiše medicinski fakultet i odluči se za neku od prestižnih specijalizacija. U toj svojoj odluci Katica nije naišla ni na čiju podršku nego samo na sveopće nerazumijevanje. Meni je bilo jasno da se ne radi o nedostatku intelektualnih sposobnosti, upornosti ili volje za učenjem, čak ni o običnoj pobuni protiv roditeljskog autoriteta, nego o Katičinu sustavu vrijednosti koji je bio bitno drukčiji od onoga njezine okoline, ali i o samosvijesti koju je izgradila i koja joj je jasno ocrtavala životni put. Jedino ja, jednako zaljubljena u posao medicinske sestre kao i ona, mogla sam je razumjeti. Za razliku od nje, ja sam potjecala iz gotovo siromašne obitelji. Roditelje sam izgubila vrlo rano; oca u tragičnoj nesreći na poslu za koju nitko nije odgovarao, mada se prešutno znalo tko je kriv, a mama je umrla dvije godine kasnije od zloćudne bolesti koja je iz nje postupno isisala svu životnu snagu. Imala sam sedam godina kada je skrb o meni preuzela moja baka, tatina mama, hrabra i ponosna udovica koja je u bolnici radila kao medicinska sestra. Odgajala me čvrstom rukom, ali s najboljim namjerama te s puno ljubavi i prikrivene nježnosti. Između ostalih blaga koja mi je podarila tu je bila i ljubav za posao koji će i meni, kao i njoj, postati životni poziv. Osim ovih obiteljskih i društvenih razlika, između Katice i mene protezao se cijeli niz osobnih razlika koje su naše prijateljstvo činile tako tajanstvenim većini onih koji su nas poznavali. Katica je bila vedra, brbljava, glasna, nametljiva, uvijek u potrazi za akcijom, dok sam ja bila tiha, šutljiva, povučena i samozatajna. Ona je bila niska, ali vrlo ženstvena te je zračila nevjerojatnom privlačnošću koja je muškarcima bila neodoljiva. Ali, moja je prijateljica bila stalno u potrazi za ljubavlju i stalno nesretno zaljubljena. Naime, muškarci su, najprije privučeni njezinom neodoljivošću, vrlo brzo bivali potpuno iscijeđeni njezinom nepresušnom energijom, a mnogi, sigurna sam, i prestrašeni njezinom snagom i strašću. Iako nisam imala velikog iskustva, više sam joj puta pokušavala dokazati da mora malo popustiti, da mora naučiti kontrolirati svoj neobuzdani temperament, na što je ona bijesno odgovarala da to neće učiniti ni po koju cijenu jer joj slabići ionako ne trebaju. Ja pak nikad nisam bila u potrazi za ljubavi i nikad nisam bila zaljubljena. Istina, bila sam u nekoliko kraćih i vrlo površnih veza koje su imale malo toga sa zaljubljenošću, a još manje s ljubavi te sam ih prekidala s velikom lakoćom i osjećajem olakšanja. Katica nije vjerovala mojim najiskrenijim riječima kojima sam joj pokušavala objasniti da je prava ljubav, što se mene tiče, dar koji zaslužuju rijetki, a da ja nisam sigurna nalazim li se u tom krugu odabranih. Namjeravala sam čekati da mi se dogodi prava ljubav, a ne iscrpljivati se uzaludnom potragom koja bi me na kraju mogla dovesti samo do emocionalne praznine. A ako se i ne dogodi, neću imati nikakav problem s tim da zauvijek ostanem izdvojena kao jedinka bez svog para, jer samoća je uvijek bolja od lažnih osjećaja i samozavaravanja. Zbirka trofeja Dok bih joj to govorila, Katica me promatrala kao da sam poludjela. Kao prava prijateljica pokušavala je prihvatiti moje stavove, ali nikad nije odustajala od pokušaja da me gurne u zagrljaj nekog muškarca kojeg je smatrala osobito dobrom prilikom. Uz to ju je dodatno izluđivalo to što meni nikada nije nedostajalo udvarača. Ta je činjenica meni bila prilično neugodna, ali tumačila sam je čudnom navadom muškog dijela našeg svijeta da ga privlače upravo one žene koje za njih ne pokazuju zanimanje. A jedan od najreprezentativnijih primjera svoje "vrste" bio je upravo Siniša, slavan ili ozloglašen kao veliki zavodnik i slamatelj ženskih srca. - Ponavljam ti već stoti put da je upornost tvog najdražeg doktora u nastojanju da me nagovori na spoj motivirana samo njegovom željom da i mene uključi u zbirku svojih trofeja. Što bi dobro iz toga moglo proizaći? - odjednom sam bila umorna od tog razgovora koji je bio repriza već nebrojenih koje smo ranije vodile. - Halo, ima li koga kod kuće? - Katica je lupkala kažiprstom po mojem čelu i odmah nastavila zauzevši pozu stroge učiteljice koja nepažljivom đaku drži lekciju: - Što bi moglo biti dobro u spoju s prezgodnim frajerom koji je, usput, vrlo perspektivan liječnik? Pa, na primjer, moglo bi se dogoditi da se dobro zabaviš, da malo uživaš u seksu, da se zaljubite i tko zna što još. Nasmiješila sam se njezinim upornim pokušajima i progunđala da trebam požuriti kući kako bih se stigla bar malo odmoriti prije noćne smjene u koju sam se morala vratiti za manje od osam sati. U prizemnom stanu sumorne višestambene zgrade, kao i svakoga dana, dočekali su me polumrak i tišina. Moja je baka, koju su pozne godine i dva slabija moždana udara gotovo potpuno prikovali uz krevet, drijemala pred upaljenim televizorom. Nakon što je veći dio života provela njegujući bolesnike, teško se mirila s tim da je sada ona ovisna o tuđoj pomoći te je zbog toga uvijek pomalo gunđala uz blagu dozu samosažaljenja. Trebala sam uložiti podosta truda i vremena da bih joj dokazala kako mi se nije nimalo teško skrbiti o njezinim potrebama, da to činim iz čiste ljubavi i jer mi je najbliže biće na svijetu te da mi velike brige zadaje svojim uzaludnim pokušajima održavanja samostalnosti. Još dok se nije probudila, iskoristila sam priliku i na brzinu očistila kupaonicu te uspjela obaviti još ponešto sitnijih kućanskih poslova kada sam po zvukovima iz dnevnog boravka shvatila da se baka probudila. Uz jednostavan lagani kasni ručak zabavljala sam je bolničkim pričama koje joj nikad nisu uspijevale dosaditi, a tada sam se povukla u svoju sobu kako bih ukrala koji sat sna. Nekome bi se ovakva moja svakodnevica mogla učiniti ispraznom, nezanimljivom i napornom, ali ja sam u poslu i svojoj vrlo suženoj, dvočlanoj obitelji nalazila smisao, zadovoljstvo i mir. Noćna smjena u bolnici ima svojih nedostataka, ali i svojih prednosti. Što se mene tiče, ja sam voljela raditi noću jer bi tada bolničke sobe, utonule u polutamu, na nekoliko sati utihnule u nadi oporavka. Svakodnevna bi se strka vizita, pretraga, čišćenja, preodijevanja, podjele lijekova i obroka i svih onih aktivnosti kojima je odjel tijekom dana vrvio pretočila u prigušeni šum koji ipak, na žalost, nikad nije bio potpuno lišen boli i mučne borbe pojedinih bolesnika. - Imamo novog pacijenta u petici. U prilično je lošem stanju i prima infuziju pa ga treba pomno pratiti - poslijepodnevna smjena rutinski je prosljeđivala informacije meni i Ružici, prosijedoj sestri premorenoj napornim godinama službe, koja je jedva čekala skori odlazak u mirovinu kako bi se mogla posvetiti svojim unucima i malom vrtu iza kuće. Nisam joj zamjerala što je veći dio noćne smjene običavala prespavati na uskom ležaju u maloj prostoriji koja je služila kao garderoba. Dapače, to mi je odgovaralo. Soba broj 5 Sat vremena kasnije, kada se cijeli odjel prepustio noći otežaloj od šumova i uzdaha koji su pratili bolesničke snove, ušla sam u sobu broj pet gdje se na krevetu do prozora, ispod bolničkog pokrivača, nazirao lik visokog, mršavog muškarca čija je glava, uokvirena gustom, valovitom, nešto dužom crnom kosom mirno počivala na jastuku. Prema ravnomjernom, dubokom disanju činilo se da mirno spava. Sa željeznog okvira kreveta uzela sam bolesničku listu kako bih s nje pročitala podatke te odmahnula glavom vidjevši da sve ukazuje na vrlo teško stanje. Začudila sam se pročitavši godinu rođenja, jer sam shvatila da je od mene stariji samo godinu dana. Pretpostavila sam da je stariji, vjerojatno zbog težine njegove bolesti, što je uvijek teško povezati s mladošću, a možda i zbog dojma koji je ostavljalo njegovo mršavo, blijedo lice prekriveno jednodnevnom bradom koja je samo naglašavala općeprisutnu iscrpljenost. Kao začarana Provjerila sam infuziju i upravo se spremala otići kada je iznenada otvorio oči usmjerivši pogled ravno na mene. Bile su to najljepše plave oči koje sam ikada vidjela, najsjajniji pogled koji mi je itko ikada uputio, a sve sam to vrlo jasno vidjela unatoč polutami koja nas je okruživala. Snažan dojam koji je susret s njegovim pogledom ostavio na mene može se usporediti samo s onim koji se doživi kada se usred ljetnog mediteranskog dana iznenada otvore škure pa nas kroz prozor zabljesne plavetnilo neba i mora. - Je li sve u redu? Treba li vam što? - prenula sam se iz neprimjerenog sanjarenja zauzimajući profesionalan stav. Nijemo je odmahnuo glavom, očigledno suviše iscrpljen da bi išta rekao. Uz napomenu da svakako pozvoni ako mu nešto treba, poželjela sam mu laku noć i izišla iz sobe. Te sam ga noći obilazila svakih sat vremena i svaki bi me put najprije dočekalo njegovo mirno, naizgled usnulo lice, a zatim i vedro plavetnilo njegova pogleda. Iduća dva dana bila sam slobodna, ali mi modrooki mladić nikako nije izlazio iz misli, uplevši se u njih tako duboko da me nije napuštao ni u snovima. Zapravo sam s nestrpljenjem čekala da ga vidim pa sam trećeg dana na posao krenula s neodređenim očekivanjem koje je bilo popraćeno nekim neobičnim uzbudenjem. Stoga sam osjetila veliko razočaranje kada sam krevet "svojega" pacijenta zatekla praznim, ali mi je laknulo kada mi je glavna sestra rekla da je pacijent na pretragama. Njezino sam kratko objašnje brže-bolje iskoristila kako bih se još malo raspitala. Iako ipak pomalo sumnjičava zbog mog povećanog zanimanja, glavna mi je sestra objasnila da je pacijent primljen u vrlo lošem stanju, dehidriran, s visokom temperaturom, jakim bolovima i krvarenjem. Sumnjalo se na rak debeloga crijeva, ali bilo je potrebno napraviti sve pretrage kako bi se vidjelo koliko je bolest uznapredovala i jesu li operacija i liječenje mogući. Poznajući opaku narav ove bolesti i njezinu nepredvidljivost, osjetila sam kako mi ledena ruka tjeskobe steže srce, istodobno se čudeći i prekoravajući zbog osjećaja koji su me obuzeli. Što se to događa sa mnom? Zašto mi je toliko stalo do nepoznatog mladića koji bi morao biti samo jedan od mnogih čije sam bolesti, propadanja, oporavke, ozdravljenja ili smrti do sada vidjela? Bila sam ljutita na sebe jer sam prekršila najsvetije pravilo zvanja koje je bez iznimke određivalo da se medicinsko osoblje ne smije osobno vezivati uz pacijente, ali sve moje profesionalne odluke pale su u vodu kada sam se iznova susrela s njegovim modrim pogledom. Ujedno, bio je to trenutak kada sam shvatila nešto nevjerojatno, da sam se zaljubila na prvi pogled, i to u vrlo bolesnoga, možda umirućeg mladića s kojim zapravo još nisam progovorila gotovo ni riječ. Ta me spoznaja zbunila, gotovo postidjela, ali mi je ujedno u srcu zapalila iskru koja se ubrzo rasplamsala u želju za njegovom blizinom i prilikom da ga upoznam. Poticana ovakvim žudnjama toga sam prijepodneva, naočigled sviju, pretjerivala brižnim oblijetanjem oko njega, izmamljujući njegove sve šire osmijehe i molbu da mu se obraćam imenom. Nikola, njegovo inače obično ime, meni je zvučalo poetično, poput stiha kakve pjesme. Nekoliko šturih ljubaznih riječi koje mi je uputio bilo je dovoljno da me do sutradan poslije podne drže na opasnim visinama zaljubljenosti. Istog poslijepodneva zaskočila me ljubomora, neugodna pratiteljica neizvjesnosti zaljubljenih, osobito onih koji još ne znaju jesu im osjećaji uzvraćeni ili ne. Možda je oženjen ili ima djevojku? Bilo je to pitanje koje mi je prostrujalo mislima, popraćeno neugodnom mišlju da je jedno od toga dvoje vrlo vjerojatno. Iz nekog razloga koji mi nije bio potpuno jasan, nisam skupila dovoljno hrabrosti da ga otvoreno upitam pa sam pokušala pribjeći sitnom lukavstvu. - Želiš li da ti pomognem da se obriješ prije nego što ti dođu posjete? - upitala sam ga, na što je on odgovorio odmahivanjem ruke uz komentar kako to nije važno. Razgovor u svitanje Ugledavši lijepu mladu ženu koja je elegantno sjedila na rubu njegova bolesničkog kreveta i prisno se naginjala prema njemu govoreći nešto zbog čega se Nikola osmjehuo, a oči mu se ispunile nježnošću, zamalo sam svisnula od muke. Zastala sam u hodniku krišom je promatrajući, ranjavajući samu sebe sviješću o povezanosti koja je među njima postojala, a koja se odražavala u svakom pogledu, pokretu i dodiru koji su razmijenili. Začuđena svojim sumanutim ponašanjem i besmislenim osjećajima, gledajući teško bolesnog mladića kako pogledom prati prelijepu, visoku, vitku crnokosu djevojku na odlasku, pitala sam se kako je moguće da se takvo što dogodi meni, da me ljubav pogodi u nemogućem trenutku, da gorko-slatke muke zaljubljenosti tako uspješno opsjedaju nebranjenu utvrdu moga razuma. - To ti je djevojka? Prekrasna je! - nisam mogla odoljeti ovom naizgled olako izrečenom komentaru dok sam stavljala novu vrećicu infuzije. - To mi je sestra. Nemam djevojku - od iscrpljenosti je teško izgovorio i ovih nekoliko riječi, ali njegov mi je pogled nedvosmisleno govorio da je shvatio sve moje neizrečene poruke. Pocrvenjela sam, ne samo zato što sam ostala razotkrivena, razgolićenih osjećaja, nego još više zato što sam shvatila da mi Nikola nijemo poručuje kako mu slabost uzrokovana zlokobnom bolešću ne ostavlja nimalo snage za složene igre uobičajene između mladića i djevojaka među kojima se pojavi "ono nešto". To me duboko posramilo jer, naravno, on i ja bili smo svjetlosnim godinama daleko od toga da budemo obični mladić i djevojka u igri zavođenja, a ja sam svoje nagle, hirovite osjećaje sebično stavila ispred njegovih okrutno stvarnih potreba. Nekoliko dana kasnije bila sam svjesna da osjećaji koje gajim prema Nikoli nisu ni slučajni, ni varljivi, ni površni. Tih je nekoliko dana bilo dovoljno da, manje kroz kratke razgovore, a više kroz ono neizrečeno, shvatim kako sam zavoljela čovjeka nevjerojatno tople naravi, otvorenog optimista koji je gajio silnu ljubav prema svijetu i životu i neobičnu vjeru u budućnost. Bilo je upravo tragično da se takva osoba, i još tako mlada, zatekne suočena sa stravom koju nosi bolest. - Bojim se - rekao mi je pred svitanje onoga dana kada su napokon trebali doći njegovi nalazi, kada je trebala biti izrečena presuda. - Bilo bi čudno da se ne bojiš - odgovorila sam šaptom, sjedajući na rub njegova kreveta i obuhvativši dlanovima njegovu hladnu ruku. Ostala sam tako sjediti uz njega sve dok nije svanulo i dok nije došla jutarnja smjena, pokušavajući ga zabaviti bolničkim zgodama i tračevima kako bih mu misli odvratila od strepnje koja ga je cijeloga prožela. Iščekivanje nalaza Toga jutra nisam otišla kući nego sam u bolničkom restoranu pila kavu za kavom, čekajući da mi Katica javi kakvi su Nikolini nalazi i što je njegov liječnik odlučio. - Vijesti su i loše i dobre. Loša je vijest da je zaista tumor, a dobra da je otkriven na vrijeme i da će za nekoliko dana biti operiran. Ali, zašto se tako zanimaš za njega? Što se događa? - Katica mi je prenijela vijest i bez oklijevanja prešla na stvar. Pokušala sam izbjeći odgovor zamatajući svoje riječi u neuvjerljiva objašnjenja, ali moja me prijateljica predobro poznavala. - Ti si se zaljubila! Nevjerojatno! - s mješavinom zgražanja i oduševljenja, ove je riječi izgovorila preglasno pa su se ljudi za susjednim stolovima okrenuli prema nama. Budući da sam ja samo zbunjeno šutjela, zažarenih obraza, izbjegavajući njezin pogled, ona je nastavila govoriti: - Znaš, da su neke druge okolnosti, ovo fenomenalno otkriće koje potvrđuje da si i ti samo obično ljudsko biće, slabo na ljubavne boljke kao i svi ostali, oduševilo bi me. Ali, zaljubiti se u pacijenta koji boluje od teške bolesti graniči s ludilom. Da i ne spominjem kako nije baš sasvim etično niti bi naišlo na oduševljenje i odobravanje nadređenih kada bi za to saznali. Daj mi učini uslugu i objasni što se to s tobom događa?! Kako bih ikome mogla objasniti što se događa kada ni sama nisam pronalazila objašnjenje koliko god ga uporno tražila kroz beskrajna preispitivanja? Kako opisati osjećaj koji me obuzeo kada se prvi put moj pogled susreo s njegovim? Kako uopće pojmiti što se nalazi iza i u podlozi mojih osjećaja koji su sa svakim novim susretom postajali sve dublji, slojevitiji i ljepši? Kojim riječima opisati onaj radosni drhtaj koji je prostrujao mojim tijelom kada sam shvatila da niti Nikola nije ravnodušan prema meni ili onaj val tuge koji me poklopio kada sam osjetila distancu koju odlučno održava među nama bojeći se čvršćim sponama povezati svijet zdravih i bolesnih, živih i umirućih. Budući da sam uspjela promrmljati tek nekoliko nesuvislih riječi, Katica je donijela pobjedonosan zaključak: - Znam! Sigurno boluješ od nekakvog sindroma Florence Nightingale. To je to! Jer nikako drukčije nije moguće objasniti tvoje ponašanje. Pogledaj se samo: radiš kao medicinska sestra, živiš s nepokretnom bakom koju svakodnevno njeguješ i ne želiš ni čuti da potražiš pomoć, a sada si se još zaljubila u teško bolesnog mladića. Zajednička crta koja se tu provlači čini mi se jasnom kao dan. Osim toga, nije li zaista pomalo pomaknuto zaljubiti se u potpunog stranca o kojemu znaš gotovo samo jednu informaciju: da možda neće doživjeti idući tjedan ili mjesec? Nije Katica izrekla ništa što se već kao sumnja nije oblikovalo i u mojim mislima. Ali, iako se Nikola u mom životu pojavio tek prije nekoliko dana, meni je to kratko vrijeme bilo dovoljno da shvatim i potvrdim iskrenost svojih osjećaja. Nikola je bio pametan i pažljiv, a kada bi mu se snaga na trenutak dovoljno vratila, iz njega bi zabljesnula vedrina duha uvijek spremnog na šalu, snaga osobe koja u svemu pronalazi nešto dobro. To su bile osobine koje su me njemu privukle, ta pozitivna energija utjelovljena u njegovu pogledu, a ne bolesna želja da se vežem uz nekoga tko bi bio ovisan o meni, o njezi koju mu mogu pružiti. Sve sam to željela opisati Katici, ali su mi se u tim trenucima sve riječi učinile nedovoljnima. Bit će vremena i za to, pomislila sam. Sada želim biti uz Nikolu, ohrabriti ga onim što je pozitivno u nalazima i prognozama liječnika, podsjetiti ga da ću mu biti potpora na svakom teškom koraku koji ga očekuje. Umalo premještaj Dva dana kasnije, upravo u vrijeme dok su Nikolu pripremali za operativni zahvat, u prostoriju za liječničko osoblje pozvao me Siniša. Odmah mi je bilo jasno da je ili čuo govorkanja, ili mu je netko nešto zlonamjerno natuknuo, ili je sam primijetio posebnost mog odnosa prema jednom odabranom pacijentu. - Ovo je službeni razgovor - sjedio je za jednim od dva omanja pisaća stola i oštro me promatrao. - U redu, doktore - odgovorila sam pomislivši kako se ja njemu ionako uvijek obraćam samo službeno. On je bio taj koji si je, bez pitanja, uzeo slobodu da me oslovljava s "ti" i obraća mi se imenom. - Načuo sam nešto o nekakvim nepriličnostima između vas i jednog našeg pacijenta. Moram vas upozoriti da to na ovom odjelu ne toleriramo i da ni u vašem slučaju nećemo učiniti iznimku - još se više uspravio na stolcu ne bi li time svojim riječima dao veći značaj. - Nije se dogodilo ništa neprilično - kratko sam odgovorila. Nekoliko me trenutaka šutke promatrao, a onda hladno dodao: - Nedostatak ozbiljnosti s kojom pristupate svojim dužnostima ne ostavlja mi druge mogućnosti nego da se zauzmem za vaš premještaj na drugi odjel. - Kako god želite. Samo bi bilo dobro da razmislite vodi li vas u tome briga za pacijente i odjel ili povrijeđena taština - ne čekajući odgovor izišla sam odlučno zalupivši vratima. Iako me Sinišino ponašanje povrijedilo i uzrujalo, tih su trenutaka moje misli bile posvećene samo želji da Nikolina operacija dobro prođe. Siniša je zaista pokušao isposlovati moj premještaj, ali su u moju obranu stale glavna sestra i nekolicina liječnika. Njihovo mi je povjerenje mnogo značilo mada me ni premještaj ne bi spriječio da se što je više moguće posvetim Nikoli i njegovom što bržem i uspješnijem oporavku. Tri mjeseca kasnije Nikola i ja zajedno smo izišli kroz bolnička vrata, a nakon još tri mjeseca napokon me prvi put poljubio. - Zašto ti je trebalo toliko dugo? Znaš li da si mi zamalo slomio srce? - promrmljala sam nakon što sam uspjela doći do daha. - Želio sam to učiniti kao zdrav čovjek - rekao je to ozbiljnim, gotovo svečanim tonom. - Ali, ti znaš, mislim svjestan si toga da nisi niti ćeš ikada više biti potpuno zdrav čovjek? - oprezno sam ga upitala. - Znam, znam, ali sam makar dovoljno ojačao da te mogu poljubiti kako treba. Uostalom, više i ne moram biti potpuno zdrav jer imam vlastitu, samo svoju, privatnu medicinsku sestru - rekao je uz širok osmijeh dok su se njegove usne približavale mojima kako bi se stopile u još jednom slatkom poljupcu.
Andrej je bio savršen zaručnik. Pomogao mi je izići iz automobila, otpratio me sve do ulaznih vrata moje kuće, a zatim nježno poljubio u obraz. - Hvala ti na prekrasnoj večeri, draga - rekao mi je. Krenuo je prema svom autu, no zatim se naglo okrenuo i dodao: - Ne zaboravi na nedjelju. Obećala si mojoj majci da ćeš doći na ručak. Uzdahnula sam. Nedjeljni ručak s obitelji mog budućeg muža predstavljao mi je pravu muku. Atmosfera je uvijek bila vrlo službena i cijelo sam se vrijeme osjećala kao da sam pod povećalom. - Oprosti - rekla sam - ali potpuno sam zaboravila na to. Obećala sam Tinu da ću ga odvesti u zoološki vrt. Na svu sreću, dodala sam u sebi. On je zastao i namrštio se. - Mama će biti baš razočarana. - Žao mi je, Andrej. Ne želim je razočarati, ali kad nešto obećam Tinu, uvijek se trudim održati to obećanje. Magdalena, moja buduća svekrva, uvijek je bila zbog nečega razočarana. Naročito kad se nešto ne bi odvijalo onako kako je ona to zamislila. Nakon smrti muža njoj je pripala uloga glave obitelji i očekivala je da svi udovoljavaju njezinim prohtjevima. Ja sam imala problema s ulogom poslušne buduće supruge njenog sina jedinca, kakvu mi je očigledno namijenila. Ponekad mi se činilo da se nikad neću uspjeti uklopiti u njihovu obitelj. - U redu, Larisa - uzdahnuo je Andrej. U tom mi je trenutku jako nalikovao svojoj majci. - Prenijet ću mami tvoje isprike. No pokušaj ne zaboraviti na ručak iduće nedjelje, u redu? Laku noć, ljubavi. Ostala sam ga promatrati dok je hodao prema svom autu. Bio je visok, zgodan, elegantan i vjerojatno bi sve slobodne žene koje sam poznavala bile presretne da mogu biti na mome mjestu. No ja sam na trenutak došla u iskušenje da ga pozovem i kažem mu da nisam više sigurna da se želim udati za njega. Bojim se da smo zajedno iz sasvim pogrešnih razloga. Imamo posve drukčije poglede na svijet. Njemu je potrebna supruga, netko tko bi ga pratio na njegovim pojavljivanjima u javnosti. Meni je potreban muškarac koji bi bio dobar otac mom Tinu, netko uz koga bih se osjećala sigurno i tko bi mi pomogao da riješim svoje probleme. Takavje bio moj brak s Robertom. Nas smo se dvoje jako voljeli i uvijek smo se dobro zabavljali. Bili smo vrlo bliski, pravili zajedničke planove za budućnost i bili jedno uz drugo, kako se kaže, i u dobru i u zlu. Ali, ako sam se namjeravalaudati za Andreja, trebala sam ga prestati uspoređivati s Robijem, najdivnijim muškarcem na svijetu, koji je nesretnim slučajem poginuo jedne noći, sletjevši sa zaleđene ceste. Financijska sigurnost Ostala sam stajati na kućnom pragu sve dok Andrejev auto nije nestao iza zavoja, a zatim sam namjestila osmijeh na lice i ušla u kuću. Tin i ja smo nakon Robertove smrti stanovali s mojim roditeljima. Moj je otac bio odlučan u namjeri da se preselimo k njima. Ja sam se isprva protivila, no ipak sam duboko u sebi osjetila olakšanje što nećemo biti sami. A otkad sam bila u vezi s Andrejem, više se nisam morala brinuti za financije i znala sam da će mom sinu biti osigurano lagodno djetinjstvo i kvajitetno obrazovanje. Osjećala sam malu grižnju savjesti zbog takvog kalkuliranja, ali ionako sam, zapravo, sve što sam radila, radila zbog svog djeteta. - Andrej je upravo muškarac kakav ti treba - zadovoljno je ustanovila moja majka prije mjesec dana kad sam joj pokazala zaručnički prsten koji mi je poklonio. Imala sam dvadeset i osam godina, bila sam još mlada i lijepa, no imala sam i osmogodišnjeg sina, i ni sama ne znam čime sam to privukla najpoželjnijeg neženju u gradu. On je bio nasljednik imućne obitelji i nije mi bilo sasvim jasno što je tog muškarca natjeralo da se odluči oženiti mnome? Jadni Andrej, imao je toliko dobrih osobina. Bio je veliki radnik, aktivan u brojnim humanitarnim organizacijama i živio je sa svojom majkom udovicom. Pratio ju je svake nedjelje na misu, zatim bi ručao s njom, a svakog bi je utorka vodio na većeru u kakav ekskluzivni restoran. On je bio taj koji ju je vodio k doktoru, zubaru, pratio je na sve važne događaje. Boljeg sina Magdalena zaista nije mogla poželjeti. No, bilo je i mnogo stvari koje su mi smetale kod njega, sitnice, nevažne gluposti. Na primjer, držao je kovanice u malom kožnom novčaniku kako ne bi deformirale džepove njegovih skupocjenih hlača. Uvijek je nosio odijela i kravatu i nikad ga nisam vidjela u trapericama ili razbarušene kose. Ja sam ipak željela više od toga. Željela sam osjetiti strastveni poljubac na svojim usnama kao dokaz ljubavi i iskrenih osjećaja nekog muškarca. Željela sam da me netko uvjeri da je život predivan i da sam mu ja najvažnija osoba na svijetu. Uz Roberta sam se tako osjećala. Možda to nije bilo u redu od mene, no nikako nisam mogla prestati uspoređivati Andreja i svog pokojnog muža. Ušla sam u dnevni boravak i majka je podigla pogled s knjige koju je čitala i nasmiješila mi se. - Jesi li se večeras lijepo provela, Larisa? - upitala me. Nasilu sam zijevnula. - Jesam, mama. No jako sam umorna i idem odmah leći. Znala sam da bi ona najradije da ostanem s njom i pričam joj o Andreju, našim zarukama i skorom braku. Bila je uzbuđena zbog priprema za vjenčanje i željela je da sve isplaniramo do najsitnijeg detalja. Turobna kućerina Dok sam izlazila iz dnevnog boravka, primijetila sam očev zabrinut pogled. Nas smo dvoje uvijek bili na istoj valnoj duljini i vjerojatno je naslućivao da nisam sretna smjerom kojim je krenuo moj život. Nekoliko je puta pokušao razgovarati sa mnom, ali ja bih uvijek spretno promijenila temu. Imala sam osjećaj da nije fer da se žalim. Barem sam to dugovala Andreju. Požurila sam u svoju sobu. Bila je mala i udobno namještena, baš kako sam je ostavila kad sam se udala za Roberta. Ispružila sam se na krevet i zagledala kroz prozor, promatrajući zvjezdano nebo. U srpnju, nakon vjenčanja s Andrejem, Tin i ja trebali smo se preseliti u njegovu ogromnu vilu. Bila je to mračna kuća, s antiknim pokućstvom, a osim toga, i Andrejeva je majka trebala ostati živjeti s nama. Andrej mi je rekao da se unutarnje uređenje kuće nije mijenjalo otkad zna za sebe. Bila sam sigurna da mi Magdalena neće dopustiti da išta promijenim u njoj. Meni bi bilo draže živjeti u malom stanu, s puno svjetla, koji bih mogla urediti po svom i natrpati ga svojim drangulijama, kako ih je nazivao Robert. Užasavala me i sama pomisao da će moj živahni Tin uskoro živjeti u toj turobnoj kućerini. Idućeg sam jutra, stojeći ispred kuhinjskog prozora i pijući kavu, opazila našeg novog susjeda u vrtu kuće pokraj nas. Na sebi je imao izblijedjele traperice i ispranu plavu majicu, a kosa mu je bila poprilično razbarušena. Zastao je zamišljeno promatrajući vrt, s rukama u džepovima. Zatim je izvadio ruke iz džepova kao netko koga očekuje hrpa posla, protrljao ih i ušao u kuću. Zapitala sam se gdje su mu žena i djeca. Ponovno sam ga ugledala te večeri, dok sam sjedila u vrtu ispred kuće, čekajući da Andrej dođe po mene. I on je sjedio vani i čitao. Idućeg je jutra bila subota i ugledala sam svog susjeda kako izlazi iz kuće elegantno odjeven. Sjeo je na svoj veliki motocikl i odjurio. Ponovno sam se zapitala gdje su mu žena i djeca i kako to da vozi motocikl, a ne automobil. Odlučna u namjeri da se pokažem kao dobra susjeda i da u isto vrijeme zadovoljim svoju znatiželju, ušla sam u kuhinju i počela mijesiti kolač. Tin mi se pridružio i promatrao me dok sam mijesila tijesto. - Imaju li novi susjedi djecu? - upitao me. - Ne znam, Tine. Vidjela sam samo jednog muškarca. On je napravio razočaranu grimasu i gurnuo prst u čokoladnu kremu. - Volio bih imati susjeda s kojim bih se mogao igrati - rekao je polizavši prst. - Ovdje su svi tako stari. Prijekorno sam ga lupnula po ruci kad je ponovno htio umočiti prst u čokoladu. - Znam kako se osjećaš, srce. Ovdje je sve previše mirno, zar ne? Dok sam ja bila mala, naša je ulica bila puna djece i neprestano je odzvanjala smijehom. Igrali smo se skrivača, graničara, dečki su znali zaigrati nogomet, a često smo znali sjediti na zidiću i razgovarati. Sada su u tim kućama ostali samo stariji ljudi. Kolač dobrodošlice Tog poslijepodneva, kad sam začula zvuk motocikla kako se zaustavlja ispred kuće, uzela sam kolač i krenula upoznati našeg novog susjeda. Stigla sam upravo u trenutku kad je spremao motocikl u garažu. Čim me ugledao, zaustavio se i nasmiješio. Imao je lijepo, izražajno lice i djelovao vrlo srdačno. - Dobra večer! - veselo me pozdravio. Bio je vrlo privlačan, na sasvim drugačiji način od Andreja, možda malo muževniji. - Dobra večer, zovem se Larisa - predstavila sam se. - Stanujem u kući do vaše. Donijela sam kolač vama i vašoj obitelji u znak dobrodošlice. Bio je vrlo visok i to mi se sviđalo, budući da sam i ja bila visoka metar i osamdeset. Na licu mu se ponovno pojavio osmijeh. - Vrlo ljubazno od vas. Puno vam hvala. Dođite, uđite pozvao me. Pošla sam za njim u kuću i ušli smo u staromodnu kuhinju. On je nešto tražio po ladici, a zatim je izvadio nož i tanjure i odmah počeo rezati moj kolač. Sa smiješkom sam ga promatrala. - Takav radi i moja majka - oduševljeno je primijetio. Zatim je pokazao na lončić za kavu. - Radite li i tako dobru kavu? - Pa kažu da radim - nasmijala sam se. Uzeo je posudu i stavio je na štednjak. - Htio bih se presvući. Ako vi skuhate kavu, dotle ću se presvući i odmah se vraćam. Bio je već na vratima kad se naglo okrenuo. - Nisam se ni predstavio, zovem se Sven - rekao je vrativši se i pruživši mi ruku. - Nadam se da vas nisam probudio svojim motociklom. Dogodio mi se kvar na automobilu dok sam se selio ovamo. Nije ga imalo smisla popravljati, tako da moram početi razmišljati o kupnji novog. Vratio se malo kasnije odjeven u traperice i majicu od jučer. - Vaša supruga još nije stigla? - upitala sam. On je raširio oči, a zatim je sa smiješkom odmahnuo glavom, uzevši još jedan komad kolača. - Nisam oženjen. Živim sam. - Kako to onda da ste kupili ovako veliku kuću? Ima četiri spavaće sobe - nisam mogla izdržati, a da ga ne upitam. - Pa pretpostavljam da neću zauvijek ostati sam - vragolasto se nasmiješio i ulio kavu u šalice. - Čekam onu pravu. Eto zašto s trideset i pet godina još nisam oženjen. I dalje je tražim, ali izgleda da dosad nisam imao sreće - objasnio je. - Što se čudite? Samo vam govorim istinu. Voli djecu Uzvratila sam mu smiješak. Taj je muškarac zaista bio vrlo zanimljiv. Odložila sam šalicu i bacila pogled na vrt. - Mislim da Tinu to neće biti drago - rekla sam. - Tinu? - Mom osmogodišnjem sinu. Silno želi imati prijatelja za igru - objasnila sam i pokazala na vrt obrastao korovom. - Uvijek se u ovom vrtu igrao s djecom para koji je prije vas stanovao ovdje. On je nemoćno podignuo ramena. - To je logično. Kad imaš osam godina, vrt je mjesto u kojem možeš doživjeti razne avanture. Zašto niste doveli i Tina i svog muža? Volio bih ih upoznati. Izišli smo u vrt. - Nemam muža - priznala sam i na trenutak sam imala osjećaj kao da flertujem s njim. Bilo mi je neugodno. - Udovica sam. On me pažljivo pogledao. - Onda dovedite samo Tina. Ja jako volim djecu. - Pretpostavljam da i žena vaših snova voli djecu - našalila sam se. - U to sam duboko uvjeren - uozbiljio se on. - Ja ne bih mogao živjeti bez njih. I tako sam otišla po Tina. Nešto kasnije sjedila sam na stepenicama pred svojom kućom i promatrala Tina i Svena kako igraju nogomet. Bilo je tako divno čuti mog sina kako se smije. Već dugo ni s kim odraslim nije igrao nogomet, a da ne spominjem da mu je Sven promijenio i gume na biciklu! Andrej nije bio za te stvari. On je očekivao da dijete od osam godina cijeni skupe restorane u koje nas je vodio. No, Tinu je bila draža kriška pizze ispred televizora nego trosatno sjedenje uz probrana jela. Iduće nas je večeri Sven pozvao k sebi na roštilj. Dok smo sjedili i promatrali Tina kako umače krumpiriće u kečap, Sven mi je podigao lijevu ruku. Dlan mu je bio topao i hrapav. Za nekoga tko se bavio poslom komercijalista imao je previše ožiljaka. Ali vjerojatno ih je zaradio radom u vrtu i kući. - Tko je on, Larisa? - upitao me. Uznemirena njegovim dodirom, povukla sam ruku i zagledala se u prsten koji sam nosila. - Zove se Andrej - odgovorila sam, dodavši da je njegova obitelj jedna od najimućnijih u gradu. Moj je prsten bio prekrasan i skupocjen: mali blistavi dijamant na tankom obruču od bijelog zlata. - Nevjerojatno, ne živim dugo ovdje, ali već sam čuo za tu obitelj. - Zatim me iznenada ponovno uhvatio za ruku. - Voliš li ga? To je pitanje bilo neprimjereno i odmah sam reagirala. - Nemaš mi pravo postavljati takva pitanja. - Oprosti - ispričao se i pustio moju ruku. Svekrvino upozorenje Odmah sam požalila što sam ga prekorila. Iduće je nedjelje Sven pozvao Tina da zajedno odu na izlet. Bilo mi je žao što i mene nisu pozvali da pođem s njima. Ja sam toga jutra bila na misi s Andrejem i njegovom majkom, a zatim kod njih na ručku. Sve bi žene koje sam poznavala prodale dušu vragu samo da budu na mom mjestu. Ali ne i ja. Nisam mogla prestati razmišljati o Svenu i Tinu i izletu koji su isplanirali za to popodne. Dok su nam posluživali čokoladni mousse za desert,Andrej se ispričao i otišao pozdraviti poznanika za susjedni stol. Magdalena me pažljivo promatrala, poigravajući se slasticom u svom tanjuru. Na kraju je odložila vilicu i strogo me pogledala. - Čula sam da imaš novog susjeda. - Ah, da. Tek se nedavno doselio u naš grad - objasnila sam joj, pitajući se zbog čega je on zanima. Stisnula je usnice i salvetom dotaknula rub usana. Na licu joj se pojavio izraz neodobravanja. - Znaš, Larisa, ne bi bilo dobro da krenu govorkanja o tebi i tvom novom susjedu. Zbunila sam se. - Molim? - upitala sam i dohvatila čašu s vodom. Skliznula mi je iz ruke i voda se prolila po stolnjaku. Konobar je odmah dotrčao obrisati stol, a ja sam osjećala kako u meni raste bijes. Kako se usudila izreći takvu glupost? - Bojim se da ne shvaćam o čemu to pričate. - Viđena si s njim, Larisa. To ne možeš poreći - rekla je, a zatim je, udaljivši tanjur od sebe, dala znak konobaru. I ja sam odgurnula svoj tanjur. Nisam bila gladna i bila sam ljuta. Nisam se željela raspravljati s njom, ali sasvim sigurno nisam željela ni šutke slušati njezina predbacivanja. - Moj sin i ja smo viđeni s njim. I nismo radili ništa neprimjereno. Jeli smo hamburger i on je igrao nogomet s Tinom. Uvjeravam vas da je to sve što smo radili. Osvrnula sam se oko sebe, tražeći pogledom Andreja. On je to primijetio i vratio se za stol. - Je li sve u redu? - upitao je pogledavajući čas majku čas mene. - Sve je u redu - promrmljala sam. - No, sada bih se vratila kući, ako nemaš ništa protiv. U autu nismo progovorili ni riječ. Ja sam sjedila odostraga, a Magdalena sprijeda, uspravna i ohola poput kakve kraljice. Andrej me otpratio do ulaznih vrata. - Nazvat ću te kasnije, može? - U redu - odgovorila sam. Tin je odabrao upravo taj trenutak da istrči van. - Bok, mama. Sven i ja smo čekali da se vratiš da te pitamo hoćeš li s nama. - Znaš što, Tine? Mislim da je jedna lijepa šetnja šumom upravo ono što mi sada treba - odlučno sam odgovorila. Jadni Andrej. Nije imao pojma zašto smo se njegova majka i ja držale tako rezervirano. Ali bila sam sigurna da će se ona pobrinuti servirati mu svoju verziju čim ostane nasamo s njim. Ugodna šetnja U svakom slučaju, ta mi je šetnja baš prijala. Popravila mi je raspoloženje nakon one mučne diskusije s Magdalenom. Pomogla mi je da zaboravim na zabrinute Andrejeve poglede dok smo se vraćali. Bilo je divno promatrati Tina kako pun energije trči šumom i neprestano zapitkuje Svena o biljkama, cvijeću, životinjama. I bilo je divno vidjeti s koliko strpljenja mu Sven odgovara na naizgled banalna pitanja. Tin i ja smo se već bili prilično vezali uz Svena i nisam željela svog sina lišiti njegova novog prijatelja. Ignorirala sam činjenicu da ni ja više nisam mogla bez njega. Bio je prekrasan sunčani dan, nebo je bilo bez oblačka i pri kraju šetnje osjetila sam neopisivo blaženstvo i spokoj. Fizički zamor me oslobodio briga i nakon posljednjeg uspona zaustavila sam se i sjela na travu da dođem do daha, primijetivši da mi je odjeća mokra od znoja. Sven se zaustavio pokraj mene. - Ne uspijevam pratiti tvog sina - rekao je sav zadihan. - Ni ja - priznala sam. - Larisa... - promrmljao je i naglo se uozbiljio. Skočila sam na noge i zamakla za jedan rascvjetali grm. Trudila sam se ostati pribrana, ali nešto se u meni uznemirilo, nešto što je mirovalo još od Robertove smrti. - Larisa - ponovio je on, približivši mi se. - Ne - rekla sam i pobjegla niz puteljak na kojem nas je čekao Tin. Morala sam pobjeći od Svena. Nisam bila spremna čuti ono što mi je mogao reći. Te večeri, nakon što smo se Tin i ja vratili kući, nazvao me Andrej. - Moja majka ti se ispričava. Imala je užasnu glavobolju i nije željela biti neugodna prema tebi - objasnio mi je. Ma kakva glavobolja! Počela sam vjerovati da mu je majka prava vještica! Nekoliko dana poslije Tin je sav zadihan dotrčao kući. - Mama, Sven želi da mu pomogmem odabrati novi auto! Smijem li? Ha? Smijem? - od silnog uzbuđenja nije mogao dočekati moj odgovor. Raznježio me pogled na njega. Zaista je uživao sa Svenom. - Naravno da možeš - odgovorila sam mu. On je već poletio prema vratima, no zatim se naglo okrenuo prema meni. - Zašto i ti ne bi pošla s nama? - Ja? - iznenadila sam se. - Zašto? Mislim da vam moje mišljenje nije potrebno. - Oh, mama! - nestrpljivo je uskliknuo moj sin. - Bit će nam zabavnije u troje, a i lakše ćemo izabrati auto za Svena! - Oh - promrmljala sam, pokolebana njegovim molećivim pogledom. Tin me tada uhvatio za ruku i natjerao da ustanem s kauča. - Hajde, mama! Znaš da će Svenu biti drago. Dvosjed ili džip? Čim smo ušli u autosalon, Tin je počeo proučavati jedan džip, a zatim je prešao na crni sportski dvosjed. Zadivljeno je rukom prelazio po njegovoj sjajnoj karoseriji, a Sven je stajao uz njega. - Što kažeš, Tine. Baš je lijep, zar ne? - Da, jako - odgovorio je moj sin. -Ali ne treba nam takav - zaključio je odlijepivši se teška srca od sportske jurilice. - Tine - prekorila sam ga. Zabrinulo me što je govorio u množini. - Ne možeš... Sven me prekinuo pokretom ruke. - Što ti misliš, što nam treba? - upitao me. - Ne želim se miješati u to - odlučno sam odgovorila. - Evo ga - pobjedonosno je uskliknuo Tin. - To je to! Pogledala sam sivo vozilo sa zatamnjenim staklima. Sven se okrenuo prema meni. - Što misliš, Larisa? Sviđa li ti se? - ponovno me upitao. - Već sam ti rekla - nestrpljivo sam odgovorila. - Moje mišljenje nije važno. - Hajde, molim te - nije se predavao. - Želim čuti tvoje mišljenje. - Mislim da je preglomazan! Sven je prasnuo u smijeh. - U pravu si. Tin mi je dobacio ljutit pogled. - Preglomazan? Nije uopće preglomazan. Pogledaj koliko ima mjesta u njemu - rekao je, obišavši vozilo sa svih strana. - U njega može stati šest osoba, a ima mjesta i za psa i za stvari. - Tine - odvratila sam smirenim glasom - Svenu ne treba mjesta za šest osoba, a nema ni psa. On je sam. Moj sin je odmahnuo glavom i zakolutao očima, a zatim se okrenuo prema Svenu kao da mu se želi ispričati što ima tako blesavu majku koja ništa ne shvaća. - On će se oženiti, mama. Rekao mi je. I imat će puno djece i psa. Velikog psa kojeg će nazvati Reks, jer mu se tako zvao pas kojeg je imao kad je bio mali. Osim toga, jako voli pse i... Sve to izrekao je u jednom dahu. Zbunila sam se. Zar se Sven doista ženio? Trudila sam se suzdržati da ne zaplačem jer sam bila svjesna toga da me Sven promatra. Jadni moj Tin. On je toliko želio imati braću i sestre i psa za igru. No kako su trenutno stajale stvari, Andrej i ja mu nikad nećemo pružiti ništa od toga. Već smo razgovarali. - Imaš Tina - rekao mi je Andrej. - Nema potrebe da imamo još djece. - Ali, dragi, pa barem si ih mi možemo priuštiti još. - Larisa, ne misliš valjda da na djecu gledam kao na novčani izdatak? Znaš da financije uopće nisu u pitanju. Stvar je u tome da djeca kompliciraju život. Ne, mislim da nam je Tin sasvim dovoljan. Obiteljska zabava Sada kad sam saznala da se Sven uskoro ženi, imala sam osjećaj kao da me netko ošamario posred lica. Bila je to potvrda da sam si utvarala stvari koje nisu postojale. Morala sam se pomiriti s tim. Udat ću se za Andreja, a Svenov me se život uopće nije ticao. - Mislim da je ovaj karavan najbolji izbor za veliku obitelj - procijedila sam na kraju na jedvite jade. Idućeg popodneva, kad sam se vratila kući s posla, počela je padati kiša. Upalila sam radio i stojeći uz prozor i čekajući da kiša prestane ugledala Svena. Parkirao je svoj novi automobil na pločnik i utrčao u kuću, pazeći da previše ne pokisne. Nešto kasnije glasno kucanje na vratima prekinulo me u razmišljanju što ću kuhati za ručak. Otvorila sam vrata i zatekla Svena potpuno mokre kose. - Dođi, moraš nešto vidjeti - pozvao me uzbuđenim glasom. - Što? - upitala sam. Dođi - ponovio je nestrpljivo. Poveo me prema stražnjem dijelu vrta. - Pogledaj! - zadovoljno je usmjerio prst prema nebu, na kojem su se pojavile dvije duge. - Oh, moj Bože! - zadivljeno sampromrmljala. - Dvostruka duga. On je uzdahnuo. - To je vrlo rijetka pojava, znaš li? Izraz lica bio mu je ushićen. I dalje mi je čvrsto stiskao ruku i činilo mi se kao najprirodnija stvar na svijetu stajati ondje s njim i oduševljeno promatrati dugu. U tišini smo stajali sve dok duge nisu nestale, a zatim smo se pogledali i nasmiješili jedno drugom. On mi je ležerno prebacio ruku preko ramena. - Hvala ti što si podijelila sa mnom ovaj trenutak - rekao je, a zatim smo se rastali i krenuli svatko prema svojoj kući. U nedjelju poslijepodne Sven je priredio roštilj u vrtu za svoju obitelj, koja mu je došla u posjet. Ja sam stajala na prozoru kuhinje i brojala ih. Bilo ih je osam odraslih i jedanaestero djece različite dobi. Smijali su se, šalili i pravili veliku galamu. Otišla sam u dnevni boravak i pokušala čitati. Zatim sam odlučila gledati televiziju sa svojim ocem, ali nikako se nisam uspijevala usredotočiti na program. Ne mogu reći da mi je smetala buka iz Svenova dvorišta, već se činilo da se on i njegovi odlično zabavljaju, a ja sam se iz nekog glupog razloga osjećala isključenom. Netko je pozvonio na vrata. Pošla sam otvoriti i ugledala Svena s osmijehom od uha do uha. - Vaše veličanstvo - rekao je teatralno se naklonivši - biste li vi i vaš sin bili tako ljubazni i pristali pridružiti nam se u odbojci? Nasmiješila sam se sva sretna. - Dolazimo odmah. Svi su bili potpuno obuzeti igrom. Jedna o Svenovih sestara slučajno me srušila na travu. - Hej, izgleda da u tvojoj obitelji baš i nisu najnježniji - kroz smijeh sam spočitnula Svenu. Skidam prsten On je bio zadihan, a majica mu je bila mokra od znoja. - Znaš što, Larisa? Fantastična si - promrmljao je. Maknuo mi je lišće iz kose i odmaknuo pramen sa čela. - Većina žena uvijek brine o frizuri i odjeći. Tebi to uopće nije važno. - Je li to kompliment? - Nego što! - odgovorio je vrativši se u igru. U tom mi je trenutku prišla Sonja, jedna od njegovih šogorica. - Divan je, zar ne? Ne ispuštaj ga iz ruku. - Na žalost, zauzeta sam - rekla sam, pokazavši joj zaručnički prsten. - Prsten se lako da skinuti odvratila je. Nakon što sam te večeri stavila Tina na spavanje, izašla sam u vrt. Pomislila sam na Andreja. Mog dragog, ozbiljnog, zgodnog Andreja. Kad god bih pomislila na njega, osjetila bih sažaljenje. Jesam li zaista bila spremna provesti ostatak života s muškarcem kojeg nisam voljela, samo zato jer sam se uz njega osjećala sigurno? Iznenada sam shvatila da to neću moći. To ne bi bilo pošteno prema nijednome od nas. Nervozno sam okretala prsten na svom prstu. Zatim sam uzdahnula i zagledala se u mjesec. Iako me Sven doživljavao samo kao prijateljicu, ja se više nisam željela udati za Andreja. Nisam željela život satkan od dosadnih nedjelja u restoranu, nisam željela svekrvu koja će me kontrolirati i neprekidno kritizirati. Nije mi trebao sav taj novac. Željela sam se igrati u vrtu sa svojim sinom, željela sam da bude sretan. I željela sam, da, željela sam Svena. On je izašao upravo u tom trenutku i okrenula sam se da ga pogledam. Nakon nekoliko trenutaka krenuo je prema meni. Skinula sam prsten i stavila ga u džep. - Razmišljam o tome da se ponovno preselim - rekao mi je nakon što je sjeo do mene na stepenice. - Zašto? - zbunjeno sam ga upitala. On je uzdahnuo. - Bio sam uvjeren kako ću uskoro pronaći onu pravu i imao osjećaj da se sve odvija kako treba, ali kad sam konačno pronašao ženu s kojom sam poželio provesti ostatak svog života, otkrio sam da je ona zaručena za drugog. Srce mi je od radosti poskočilo u grudima. Govorio je o meni! - Svaki put kad sam te poželio uzeti u naručje i ne ispuštati te, ugledao bih taj prokleti prsten, koji je poput disko kugle blistao na tvom prstu! Taj muškarac ti može pružiti sve ono što ti ja ne bih mogao ni da se još jednom rodim. Pokazala sam mu svoj prstenjak bez prstena. - Ne nosim više taj prsten, Svene. Nisam to još rekla Andreju, ali ne mogu se udati za njega. Skinula sam prsten kad sam te ugledala kako dolaziš k meni. Strastveni poljubac S uzdahom olakšanja privukao me k sebi. Usne su nam se konačno spojile u strastveni poljubac za kojim smo oboje toliko žudjeli. Kad smo se konačno uspjeli odmaknuti jedno od drugoga, on me nježno uhvatio za ruku i dobacio mi tobože ozbiljan pogled. - Postoji samo jedan mali problem, kad se budemo vjenčali. - Koji problem? - zbunila sam se. On je prasnuo u smijeh. - Što si antitalent za odbojku. Inače bi bila savršena. - Morat ćeš me naučiti kako se igra - mazno sam mu prošaptala na uho. - Ne želim te razočarati ... Naše su se usne ponovno potražile i ovaj nam se put bilo puno teže odvojiti. Sven je teška srca ustao. - Bolje da sada odem, inače bih mogao zaboraviti da sam pristojan i odvući te u svoju kuću i voditi ljubav s tobom sve do jutra. Osjetila sam ugodnu toplinu pri pomisli na to i shvatila da sam ludo zaljubljena u tog muškarca koji je, šaljući mi rukom poljupce, koračao prema svojoj, uskoro našoj kući.
Jako je zgodan, dobar i nevjerojatno osjećajan! - opisivala sam prijateljici svoju novu ljubav dan nakon što sam prvi put izašla s Nevenom. Sjedile smo u gradu na kavi, a Marijana me sumnjičavo gledala. Nikakvo čudo, zapravo, s obzirom na to da sam oduvijek bila sklona poput magneta privlačiti zgodne, ali samožive i bezosjećajne muškarce. - Ne, ne! - odlučno sam zatresla glavom - Neven nije kao ostali, drugačiji je, vjeruj mi! - Ma, vjerujem ja tebi... - rekla je, no nije zvučalo tako. - Ali? Sigurno postoji nekakav ali, osjećam ti u glasu! - uzvratila sam iritirano. Zašto mi jednostavno nije mogla vjerovati? - Nema nikakvog "ali" - Marijana mi je prijateljski položila ruku na rame. - Bit ću presretna ako je zaista tako kako kažeš. Dakle, veliš: zgodan i dobar - ponovila je moje riječi, ovaj put značajno nadižući obrve. Da, upravo takav je bio Neven: muškarac iz snova! - Poznajemo se tek jedan dan, ali imam osjećaj da bih mogla provesti ostatak života s njim - rekla sam gorljivo. - Izgleda kao Tom Cruise, samo visok gotovo dva metra, a ima srce poput kakvog janjeta. Zamisli, kakva čarobna kombinacija! - A da nije gay? - Marijana je ponovno zvučala sumnjičavo. Sad mi je već polako išla na živce. Zašto se jednostavno nije mogla veseliti tome što je barem jedna od nas dvije naletjela na tako rijedak primjerak savršenog muškarca? Kao da nije znala kakva sam loša ljubavna iskustva imala iza sebe! - Nije! - ljutito sam joj odbrusila i odlučila da joj neću reći više ni riječi o mojoj novoj ljubavi. Možda je samo ljubomorna, pomislila sam i inatljivo prekrižila ruke na grudima. Najava vjenčanja Od mog razgovora s Marijanom prošlo je otprilike pola godine, kad sam ostala u drugom stanju s Nevenom. - Udaješ se? - moja prijateljica me gledala u čudu. Uostalom, kao i svi kojima sam rekla neočekivanu vijest. - Slavice, pa poznajete se tek nekoliko mjeseci! - odmahivala je glavom u nevjerici. - Da, i? Ne razumijem zašto ljudi misle kako su potrebne godine da bi se nekoga upoznalo! Neven je savršen muškarac: osjećajan, nježan, pažljiv - onakav kakvog bi svaka majka poželjela za zeta - uvjeravala sam Marijanu u ono u što sam tada i sama vjerovala. - Ako je tako, onda ti čestitam! - pomirljivo je slegnula ramenima i zagrlila me. Nisam joj zamjerala što je još malo prije bila skeptična jer sam znala da iz nje ipak progovara briga. - Onda? Hoćeš li mi biti kuma ili ne? Naravno da je htjela. I bila je. Anakon svadbenog obreda, kad je vidjela kako Neven, ne obazirući se na stol prepun mesnih delicija, pika po svojoj salati, priznala mi je da je moj novopečeni muž stvarno "nevjerojatno zgodan" i "nevjerojatno poseban". Pa to sam joj cijelo vrijeme i govorila! Nevenova osjećajnost bila je prije svojstvena ženskom negoli muškom rodu, no usprkos svojoj feminiziranoj strani on je ipak bio pravi muškarac. U prilog tome najbolje je govorio i moj zaobljeni trbuščić koji se jedva primjetno nazirao ispod vjenčanice. Na moju beskrajnu radost, Neven bi ga svako malo pogladio, upućujući mi pritom nježne poglede. Da, nije bilo sumnje: ja sam bila jedna od rijetkih sretnica koja je uspjela upecati istinski osjećajnog muškarca! Moj brak će biti bajka, razmišljala sam zaneseno dok su se gosti oko nas dobro zabavljali. Ono što mi tada nije palo na pamet bila je činjenica da svakoj bajci kad-tad dođe kraj. U našem slučaju, to se dogodilo daleko prije nego što bi čovjek mogao i pomisliti. Da Neven nije onakav kakvim sam ga zamišljala, shvatila sam već prvi dan nakon vjenčanja. - Sad, kad živimo zajedno, trebali bismo se uskladiti po svim pitanjima - izjavio je dok smo doručkovali u našoj novoj kuhinji. - Po kojim to pitanjima, ljubavi? - promrmljala sam mažući maslac na tost. - Pa, po svima, kao što sam rekao. Odmah potom trebala sam saznati što je značila ta njegova izjava. Na moje čuđenje, obuhvaćala je doista sve: od hrane koju ćemo jesti do ljudi s kojima ćemo se družiti. Oni s kojima sam se ja družila Nevenu se uopće nisu dopadali. - Jedu sve do čega stignu, piju previše, puše, psuju - imala sam za čuti. Čudni prijatelji No dobro, možda moji prijatelji i nisu bili najuzorniji na svijetu, ali takva njegova kritika ipak me duboko iznenadila. Konačno, svi su ga na svadbi dobrohotno tapšali po ramenu, željeli mu sretan brak i iskreno mu nudili svoje prijateljstvo. Uostalom, kao da su se meni sviđali njegovi prijatelji. Bili su za moj ukus suviše šutljivi i čudni, no nisam mu to spočitnula odmah nakon prve bračne noći! - Osim toga - zaključio je Neven gledajući s negodovanjem kako mažem maslac na tost - ti bi sad kao moja žena isto trebala razmisliti o prehrani. Kako misliš da ćemo moći zajedno funkcionirati ako budemo jeli različite stvari? Taj njegov prijedlog još mi se i nije učinio toliko strašnim, budući da mi meso nikad nije bilo suviše važno. Ono što me poljuljalo bio je dodatak koji je uslijedio: - Naravno, najbolje bi bilo da postaneš veganka kao i ja. Jer, tek ćemo tada biti savršeno usklađeni - jedno s drugim, i oboje s Bogom! Biti vegan kao i Neven značilo je ne jesti baš ništa što je životinjskog podrijetla: niti mliječne proizvode niti jaja - a ja sam sve to voljela. Gledala sam ga nekoliko trenutaka u nedoumici, a onda, ni sama ne znajući zašto, pristala na njegov zahtjev. Pretpostavljam da sam to učinila zato što smo bili tek friško vjenčani, što sam čekala njegovo dijete i što sam ga voljela. No, tu nije bio kraj Nevenovim željama. - Volio bih da bolje upoznaš moje prijatelje. Gnjave me da te uvedem u zajednicu još otkad smo prohodali. Mislim da sad, kad si postala moja žena, ne možemo to više odgađati. Znala sam, naravno, da Neven ima nekakvu "zajednicu" s kojom se obavezno sastaje svaki tjedan, no, da budem iskrena, nikad nisam osjetila potrebu upoznati te ljude. Znala sam da su njegovi istomišljenici i to mi je bilo dovoljno. Sad sam ih, htjela-ne htjela, morala pobliže upoznati. Tjedan dana kasnije lijepo sam se uredila za tu priliku, no Neven nije bio zadovoljan. - Kao prvo, ova haljina ti nije nimalo prikladna, ima prevelik dekolte - rogušio se. A što se tiče bombonjere i vina - ljutito je upro prstom u vrećicu koju sam pripremila za domaćine - kako ti je samo palo na pamet kupiti takvo što? Pa rekao sam ti da moji prijatelji žive apsolutno prirodnim načinom života! Čedna haljina Zar je ta prirodnost isključivala čokoladu i vino? Iako sam bila zbunjena, nisam postavljala nikakva daljnja pitanja i samo sam se na brzinu preodjenula. Ovaj put sam odabrala haljinu s manjim otvorom oko vrata, a vrećicu s poklonima ostavila doma. Naravno da sam već tada trebala shvatiti da u cijeloj toj priči nešto debelo ne štima, ali nisam. Svatko ima svoje mušice, običavala je govoriti moja mama, a ja sam se, kao i mnogo puta ranije u životu, priklonila tom njenom mišljenju. Muhe očito ima i moj savršeni muž, razmišljala sam dok smo se vozili na najčudniju večeru kojoj sam ikad prisustvovala. Nisam se dobro osjećala u društvu tih ljudi. Koliko sam mogla primijetiti, niti između njih samih nije postojala velika bliskost. Djelovali su vrlo kruto i rezervirano. Cijele večeri razgovor se vrtio oko "jednostavnosti života" i "prava životinja". A onda se počelo pričati i o nekakvom kraju te o životu nakon njega. - Kakav kraj? Kraj čega? - upitala sam zbunjeno. Zaista nisam shvaćala o čemu govore. - Kraj svijeta, naravno - objasnila mi je jedna sredovječna žena koja mi se ranije predstavila kao Barbara. - Samo će pravedni preživjeti. Mi se već pripremamo za taj dan. Vidiš, to što smo mi vegani, to je pitanje vjere. Mi naime vjerujemo da su životinje jednake nama ljudima i da ih ne smijemo iskorištavati niti ubijati. Uzgajati životinje, loviti ih ili klati je nasilje nad njima. Kakvi čudni ljudi, prošlo mi je kroz glavu dok sam je slušala. Njihova samouvjerenost i sigurnost u ono što su tvrdili bila mi je gotovo zabavna. Barem tako dugo dok Barbara nije izjavila nešto što me doslovce šokiralo. - Naša vjera nam također nalaže da odbijamo liječničku pomoć ili transfuziju - rekla je mirno, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Ali, što radite u slučajuteških bolesti? - s nevjericom sam je upitala. - Molimo se! Naš Gospodin nas neće nikad napustiti i uslišat će naše molbe. No, ako molitva ipak ne pomogne i sustigne nas propast, tada moramo biti svjesni toga da smo to zaslužili svojim djelima u nekom od ranijih života. U tom se slučaju moramo pomiriti sa sudbinom i pokorno je prihvatiti. Druga obitelj Neven se ovdje umiješao u razgovor i pokušao ga skrenuti na drugu temu. Vjerojatno je primijetio kako se na mom licu vodi borba između zgražanja i poriva da prasnem u smijeh i uplašio se da ga ne osramotim. Dok smo se vozili doma, razmišljala sam kako reći mužu da mi se njegovi prijatelji nimalo ne sviđaju. - Nego, reci, ljubavi... - započela sam oprezno. - Ti valjda ne vjeruješ u sve ono o čemu se večeras pričalo? Mislim, u svemu tome ima puno primitivizma i praznovjerja... Neven je smjesta skrenuo razgovor na drugu temu, no ja nisam popuštala. - Koliko dugo poznaješ te ljude? Kako si se uopće zbližio s njima? U polumraku auta mogla sam jasno vidjeti kako se njegovo lice smrknulo i zatvorilo. - Poznajem ih od malih nogu. Moja je mama ušla u zajednicu kad nas je moj otae napustio. Oni su nam tada pomogli da se podignemo na noge i da odaberemo jedini ispravan životni put. Njegove su me riječi iznenadile. Znala sam, doduše, da ga je majka sama othranila, ali to da mu je čudna zajednica bila poput druge obitelji, to sam sad čula prvi put. Zabrinuto sam ga iskosa pogledala, a ostatak puta proveli smo u šutnji. No, činilo se da nisam imala razloga za brigu. Neven je možda bio povezan s čudnim ljudima, ali još uvijek je bio onaj divan muškarac u kojeg sam se zaljubila. Ja sam se, njemu za ljubav, odrekla svih namirnica životinjskog podrijetla, a on se prema meni ophodio s nevjerojatnom pažnjom i nježnošću. Njegovi odlasci u zajednicu su se nastavili, ali sad me barem više nije prisiljavao da idem s njim. Neko vrijeme je trajala idila, a onda su stvari naglo krenule nizbrdo. Neven je počeo češće odlaziti u zajednicu, istodobno postajući rigorozniji prema meni. Ako sam ranije još i mogla pojesti komadić mesa ili ribu, sada mi to više nije uopće dopuštao. Nije da sam uopće imala nekakav apetit na takvu hranu, s obzirom na izraz gađenja na njegovu licu kad bih je jela, no osjećala sam se sputanom. Pogotovo kad je počeo striktno izbacivati iz kuće sve ono što sam voljela: mlijeko, jogurt, vrhnje, sir, jaja. Naš se jelovnik sastojao od kruha, salate, kuhanog povrća, žitnih kaša, sjemenki, voća, soje, algi i biljnih čajeva. - Dobivamo li mi putem ovakve prehrane zaista i sve vitamine i minerale koji su nam potrebni? - zanimalo me. - Naravno, čovjek nije svežder, nego je genetski predodređen da bude biljožder! - dobila sam siguran odgovor. Nemam mlijeka Ipak, sve sam se češće osjećala slabo i umorno. A osim što sam s gubitkom omiljene hrane imala osjećaj da sam izgubila i djelić životne radosti, brinula sam se i za našu bebu. Liječnica mi je potvrdila moja strahovanja. - Sve će biti u redu ako budete unositi dovoljno bjelančevina biljnog podrijetla, poput soje - rekla mi je. - Međutim, čim se dijete rodi, prijeđite radije na normalnu prehranu. Premava vašoj krvnoj slici i tjelesnoj težini vidi se da niste baš u najboljoj formi za dojenje djeteta. I zaista, kad se naša mala Nikolina rodila, doktoričine riječi su se obistinile. Bila sam slaba, iscrpljena i nisam imala dovoljno mlijeka. - Morat ću je dohranjivati - rekla sam Nevenu, jadna što sam samu sebe dovela u takvo stanje. - Mi ne koristimo mliječne proizvode, Nives, i ti to dobro znaš! - strogo me opomenuo. Ali... - mucala sam, - Ima raznoraznih proizvoda za nadohranu beba... - Nikakvo dohranjivanje ne dolazi u obzir! - Neven je bio rezolutan. - Ali, Nevene! - vrisnula sam očajnički. - Slušaš li ti što ti govorim? Nemam dovoljno mlijeka! Hoćeš li da naše dijete gladuje? Neven me prostrijelio hladnim pogledom. - Ti si možda majka našeg djeteta, ali ja znam bolje što je dobro za njega! - rekao mi je tonom koji nije trpio pogovora. Inače sam se uvijek pokoravala njegovim željama, ali ne i ovaj put, jer sada se ipak radilo o našem djetetu. Tako sam, dok Neven nije vidio, kriomice malenoj dala bočicu sojinog mlijeka. No, to nije bio dobar potez. Nikolina je postala nemirna, počela bez prestanka plakati, dobila proljev, kožni osip i konačno mi nije preostalo ništa drugo nego otići s njom pedijatru. Neven je išao sa mnom. Bio je vrlo zabnut. Doktorica također. - Čime ste je hranili? - upitala me nakon što je pregledala Nikolinu. - Moja žena doji - brzo je umjesto mene odgovorio Neven. - Hm... - doktorica je bila u nedoumici. - Bebe obično dobro podnose majčino mlijeko. Postiđeno sam izbjegavala njezin upitan pogled. A onda, kad je htjela propisati Nikolini blagi lijek protiv proljeva i mast za smirivanje osipa, Neven se žestoko usprotivio. - To ne dolazi u obzir! Mi odbijamo svaki oblik takvog liječenja. To je čista kemija! - Ali, ovo su proizvodi na biljnoj bazi - rekla je doktorica, vidno zapanjena njegovom reakcijom. - Ljudski organizam ima moć iscijeliti sam sebe - rekao je Neven umotavši bebu žurno u dekicu. Dok smo već stajali na vratima, doktorica je meni pružila recept. - Uzmite ovo, molim vas, i dođite obavezno za nekoliko dana na kontrolu! Agresivni ispadi Njen zapanjen pogled pratio nas je dok me Neven doslovce izvukao za ruku iz ordinacije. Osjećala sam se bijedno jer mu se nisam suprotstavila, no s druge strane, bojala sam se njegove reakcije. U međuvremenu sam, naime, imala prilike upoznati i njegovu prilično agresivnu stranu. Kao primjerice onda kad je bacio cijeli kolač koji sam ispekla u smeće, nakon što je u kanti pronašao ljuske od nekoliko jaja. Nakon toga je postalo uobičajeno da pretražuje našu kantu za smeće. Osip i proljev su nakon nekoliko dana zaista nestali, no situacija je bila loša. Nikolina ni nakon tri mjeseca nije dobila puno na kilaži, a meni se, dok sam gledala njeno sićušno izgužvano lice, slamalo srce. Kad sam Nevenu rekla da namjeravam ponovo otići pedijatru, eksplodirao je. - Nemaš pošto ići tamo! Vidiš da je djetetu prošao proljev i bez njenih kemikalija. Ne odobravam to! Jesi li me razumjela? Naravno da nisam. Tko je mogao razumjeti Nevena, osim njegove zajednice? Zato sam se i opet obratila svojoj najboljoj prijateljici. Kad sam joj ispripovijedala što se događa kod nas, Marijana je bila užasnuta. Ne možeš dopustiti da nekakva vjerska zajednica upravlja tvojim životom, Nives! Moraš zaštititi svoje dijete! Naravno da je Marijana bila u pravu, to sam i sama dobro znala, pa ipak, bojala sam se. Kad se zapravo onaj muškarac kojeg sam držala za idealnog pretvorio u okrutnog terorista? I kad sam se to ja iz normalne žene pretvorila u njegova taoca? Umire od gladi Jedne večeri, nekoliko dana nakon razgovora s Marijanom, nešto me prenulo iz sna. Bio je to zvuk koji je dopirao iz Nikolinina krevetića i koji nije slutio na dobro. Kad sam prišla bliže, uvjerila sam se da beba zaista teško diše, a čelo joj je doslovce gorjelo. Uzela sam je u naručje i stala hodati s njom gore-dolje po sobi. Neven je došao iz noćne službe i nemirno se vrtio po krevetu. Čim je zaspao, umotala sam malenu u deku i odvezla se zajedno s njom taksijem u dječju bolnicu. Dok smo se vozile, zabrinuto sam je gledala kako otežano diše i kako se njen maleni grudni koš s mukom uzdiže i spušta. U bolnici su Nikolini izmjerili temperaturu. Imala je trideset i devet stupnjeva! - Dijete je pothranjeno i na rubu je upale pluća. Mora biti hospitalizirano i primiti kuru antibiotika - rekao je dežurni liječnik mrko me gledajući. Nisam ni trena dvojila da se pita kakva to majka dopušta da joj dijete oboli od gladi. Kad je vidio kako se dvoumim, liječnik je pooštrio ton: - Malena je u suviše teškom stanju da biste je mogli liječiti kod kuće. Vidim da vam nije pravo da je zadržimo ovdje, ali nemate izbora! Naravno da mu nisam mogla reći ono što me istinski brinulo: Nevenova reakcija kad sazna da sam postupila protiv njegove volje. - Ne znam o čemu razmišljate, ali ponavljamvam: vašem djetetu je hitno potrebna medicinska njega. Ili želite riskirati? Naravno da to nisam htjela. Ionako sam slušajući Nevena nanijela previše zla našoj kćeri. - Oprostite... - promrmljala sam postiđeno. - Naravno da ću učiniti kako god kažete. Zadovoljan što sam konačno protisnula nekoliko suvislih riječi, doktor se okrenuo sestri i rekao joj neka pripremi injekciju penicilina. No, upravo u trenu kad se spremao dati Nikolini lijek, u čekaonici ispred ambulante začulo se glasno komešanje. U jednom sam trenutku prepoznala Nevenov glas i smjesta se prestrašeno ugrizla za usnicu. Kako sam bila glupa što sam mu ostavila na stolu poruku kamo sam odvela Nikolinu! Nisam ni sanjala da bi on mogao doći za nama, no sad je očito bio tu. Već u sljedećem trenutku uletio je u ordinaciju i poput luđaka krenuo prema stolu na kojem je ležala Nikolina i plakala. Zgrabio je malenu u naručje te držeći nju jednom rukom, drugom uhvatio mene. - Ne mogu vjerovati da mi ovako radiš iza leđa! - vikao je, ne obazirući se na liječničko osoblje niti na ljude u čekaonici koji su se znatiželjno navirivali kroz otvorena vrata. - I ti bi zaista dopustila da našem djetetu ubrizgavaju kojekakva sredstva? E pa ja sigurno neću takvo što dopustiti! Gledala sam u svog podivljalog muža širom otvorenih usta i odjednom mi je postalo jasno: više ga ne volim. Ne, to nije više bila ljubav. Samo sam ga se bojala... No, sad nije bio trenutak za preispitivanje osjećaja. Morala sam hitno djelovati. Zato sam prišla korak bliže Nevenu i obratila mu se odlučnim glasom. - Je li ti jasno da je naše dijete u životnoj opasnosti? Želiš da umre? Da živimo s tom krivnjom do kraja života? Činilo se da sam ga pogodila u žicu jer je njegovo lice na trenutak poprimilo zbunjen izraz. A čim sam to spazila, zgrabila sam dijete iz njegovih ruku i sklonila se iza doktorovih leđa. Bojala sam se da će Neven ponovno nasrnuti na mene, ali to se nije dogodilo. Na doktorov zahtjev da napusti ordinaciju, on je to smjesta učinio i našem je djetetu konačno mogla biti pružena spasonosna pomoć. Kazneno djelo Iduće dane Neven je proveo u svojoj zajednici. S ljudima do kojih mu je bilo više stalo negoli do njegova djeteta i žene. Nikolina je morala ostati nekoliko tjedana u bolnici. Njezin je oporavak tekao vrlo sporo. No, ubrzo nakon užasnog incidenta u bolnici posjetila me socijalna služba. Doktor ih je obavijestio po službenoj dužnosti. - Zanemarivanje djeteta je kazneno djelo. Kad se djevojčica oporavi, najprije ćemo je dodijeliti skrbničkoj obitelji, dok ne preispitamo cijeli vaš slučaj - rekla je službenica dok sam je ja užasnuto gledala. Ne, to nije moguće. Da mi uzmu moje dijete! Pa nisam ja bila fanatik koji je ugrozio njeno zdravlje, nego moj muž! Željela sam to reći službenici. Posvađati se s njom i dati joj do znanja da me nitko nema pravo razdvajati od mog djeteta! No, riječi mi nisu prelazile preko usana. Odjednom kao da mi je netko skinuo povez s očiju. Nisam mogla vjerovati da sam bila tako slijepa. Pa ja nisam bila ništa manje kriva od Nevena. Slušala sam ga poput nekakve glupe guske, pokoravala se njegovim nemogućim željama, u ime ljubavi i mira u kući ugrozila život našeg djeteta! - Molim vas... - rekla sam uhvativši ženu čvrsto za ruku. - Nemojte mi je oduzimati! Znam da sam užasno pogriješila. Ne znam gdje mi je bila pamet. Moj muž, Nikolinin otac, vjerski je fanatik i nekako je uspio i mene uvjeriti u to kako djetetu ne treba ništa što nije prirodno. Žena me sumnjičavo gledala. - No, ja naravno shvaćam kakva je to strašna zabluda i koliko sam pogriješila! - brzo sam dodala. - Vidjet ćemo, gospođo - rekla je neodređeno, no glas joj više nije imao onako ledeni ton. Dok sam je ispraćala, znala sam da za mene i moje dijete postoji samo jedno rješenje: razvod. Neven je predugo živio u svojim uvjerenjima i preduboko zaglibio u njih da bih mogla očekivati kako će se ikad promijeniti. No, za Nikolinu i mene još je postojala šansa. - I, kakav je? - Marijana me znatiželjno gledala. Nakon dugo vremena, opet smo se družile kao nekad i pijuckale našu kavicu u gradu. Od razvoda s Nevenom prošlo je godinu dana. Ja sam ponovo radila, a Nikolina se pretvorila u bucmastu i zdravu bebu. - Ne razumijem... - zbunjeno sam je pogledala. - Na koga misliš? Novi početak Marijana mi se samo značajno osmjehnula. Zar je bilo moguće da je shvatila da imam novu simpatiju a da joj nisam još ništa rekla? - Dobro, ima jedan, zove se Luka. Novi je u našoj firmi. Razveden je i ima djevojčicu dvije godine stariju od Nikoline. Nije nešto prezgodan, ali... - Ali? - Marijana je značajno podigla obrve. - Ali je tako prekrasno normalan! Voli životinje, ali jede meso. Vjeruje u Boga, ali nije član nikakve zajednice. Voli prirodno, ali ne odbija lijekove kad je to potrebno. I tako je istinski brižan prema kćeri. Zamisli, žena je ostavila i njega i malenu zbog drugog. - Nevjerojatno, da majka napusti tako malo dijete. Čega sve nema na ovome svijetu - Marijana se zgrozila. - Da, čega sve nema... - složila sam se s njom. Ja sam to najbolje znala nakon svega što sam u životu prošla, a pogotovo nakon braka s pritajenim fanatikom. No, život ide dalje i uvijek pruža nove šanse za nov početak. A moj bi se mogao zvati Luka.
Tako si dobra, zlato. Tata i ja jako smo ponosni na tebe - rekla je mama spuštajući na stolić pladanj s upravo pečenim kolačima. - A sa mnom se, naravno, ne ponosite - na ljutiti Anin glas okrenula sam se. Moja je sestra stajala na vratima dnevnog boravka odjevena za izlazak i s ruksakom preko ramena. Namrgođenim pogledom gledala je mamu i mene. - Znaš da nije tako, Ana. Bojana je odlučila volontirati i zbog toga sam... - Ne trudi se. Ne zanima me njezino novo dobročinstvo - prekinula je mamu i izišla zalupivši za sobom vratima. Mama je samo uzdahnula, a licem joj je preletjela sjenka tuge. - S njom je sve teže. Dok ste bile male, lijepo ste se slagale. Ne znam što je ušlo u nju u zadnje vrijeme - rekla je mama utučeno. - Pubertet, eto što. Istina je da smo se malo udaljile i da je Ana često ljuta na mene bez razloga - priznala sam i sama nezadovoljna svojim sve lošijim odnosom s tri godine mlađom sestrom. - Nije ona više mala. Navršila je sedamnaestu. Ti uvijek nalaziš opravdanje za nju. Uzmi kolač, zlato. Kada moraš ići? - Za desetak minuta. Raznosit ću ručkove po kućama - pogledala sam na sat. - Jesi li sigurna da ćeš sve to uspijevati? Sad si na drugoj godini, imaš više učenja. - Ne brini se, mama. Ispite polažem redovito, a imam i slobodnog vremena. Želim pomagati ljudima. I Marija već nekoliko mjeseci pomaže u Caritasovoj kuhinji. - Možda bi to i tebi bilo bolje nego obilaziti korisnike po kućama. Moram priznati da se malo brinem. Ići ćeš po tuđim stanovima. Ne možeš znati tko je kakav i... - Mama, to su sve stari i nemoćni ljudi koji primaju hranu iz pučke kuhinje. Raznosit ću im obroke, malo s njima porazgovarati i to je sve - na brzinu sam pojela kolač i ustala. Nisam željela kasniti pa sam se radije požurila. Dok sam se vozila na svoj prvi volonterski radni dan, razmišljala sam o Ani. Tijekom odrastanja bile smo složne i dobro se slagale. No, kad je krenula u srednju školu, a ja sam već bila pred maturom, naš se odnos počeo pogoršavati. Ana se stalno svađala s roditeljima, naglo mijenjala raspoloženja. Postala je ljubomorna na mene i sve češće svoj gnjev iskaljivala na meni. Tvrdila je da meni roditelji poklanjaju veću pažnju, a da se na nju svaljuje krivnja za sve. Oduvijek smo bile različite. Ja sam bila marljiva i odlična učenica, ona se radije izvlačila i samo jedan razred uspjela proći s vrlo dobrim. Uglavnom je kući donosila trojke, a razrednica je često naše roditelje pozivala na sastanke u školu i žalila se na njeno nerijetko drsko ponašanje. Dok sam se ja rano počela vrzmati po kuhinji i pomagati majci, ona je radije s tatom prčkala po njegovu motociklu. Ni po vanjštini nismo bile slične. Ja sam bila visoka i vitka, a ona niža i uvijek s viškom kilograma. Stalno je bila na dijeti i ljubomorno gledala kako ja bez problema jedem kolače i sladoled. Jedino što smo obje bile plavokose, na mamu. Žalostilo me njezino ponašanje i ljutnja na mene koju ničim nisam zaslužila. Ali, nikad joj nisam prigovarala, a baš je ta moja mirna narav Anu još više nervirala. Bila je temperamentna, dok je mene rijetko što moglo izbaciti iz takta. Prvi obroci Ana je bila pred maturom, loše je učila i roditelji su bili na sto muka. Nije namjeravala studirati, a dečko iz razreda s kojim je hodala mojim roditeljima nije bio po volji. I on je bio loš učenik, ali iz imućne obitelji, od oca poduzetnika. Ja sam upisala dizajn jer sam se oduvijek željela baviti uređenjem i dekoracijom. I dok je moja soba bila uređena s puno ukusa, uvijek čista i uredna, u Aninoj sobi vječito je vladao nered. - Nemaš valjda tremu? - Marijino pitanje trgnulo me iz razmišljanja. Stavljale smo posude s hranom u prtljažnik dostavnog vozila. - Ma, nemam. Samo, Ana opet pravi probleme. Ne znamo ni hoće li uspjeti maturirati - požalila sam se prijateljici. - Previše se brineš zbog nje. Razmažena je i drska - Marija nije baš obožavala moju sestru smatrajući je nezrelom. - Samo se osjeća zapostavljenom - opravdavala sam je, no prijateljici se nije pričalo o mojoj sestri. - Imaš li sve adrese? - upitala me. Provjerila sam još jednom i sjela za upravljač kombija. Iako nisam imala tremu, malo sam se brinula kako će proteći raznošenje objeda po domovima ljudi koje nisam poznavala. No, nakon prvog korisnika sva je bojazan nestala. Bili su to mahom stari ljudi koji su me dočekivali susretljivo i s puno zahvalnosti. Kod većine se nisam zadržavala, tek bih im dostavila obrok uz uobičajene pozdrave. - Hvala ti, djevojko. Dosad mi je dolazio momak, ali draže mi je vidjeti tako lijepu curu. Još jednom hvala - iako na štakama, stari ljubazan čovjek ispratio me do vrata. U nepunih sat vremena već sam većinu obroka podijelila. Preostala mi je još jedna gospođa i jedan bračni par. Na vratima na kojima sam uporno zvonila stajalo je ime Bojka. Zar nema nikoga? Čekala sam i konačno začula otključavanje. Vrata je otvorila gospođa koja, na moje iznenađenje, nije izgledala staro. Mogla je imati najviše pedeset godina. No, rukom se podupirala o štaku. - Izvolite - obratila se ne baš ljubaznim glasom. - Donijela sam vam obrok. Iz Caritasa - pojasnila sam držeći u ruci posudu s hranom. - Tko ste vi? Gdje je Marin? - pitala je sada još neljubaznije. Ako mislite na dečka koji je dosad raznosio hranu, on je otišao na neki drugi zadatak. Od danas ja raznosim objede - objasnila sam joj i dalje ljubazno. S obzirom da me nije puštala unutra, pružila sam joj hranu. - Inače, ja sam Bojana - usput sam se predstavila. Moja ruka s pruženom posudom ostala je ispružena u zraku jer je gospođa nije prihvatila. Šutjela je i promatrala me nekim ispitivačkim pogledom. - Molim vas, uzmite hranu - zamolila sam, osjećajući se već neugodno. Slobodnom rukom konačno je prihvatila pruženo, dok se drugom i dalje oslanjala o štaku. Bez riječi, i dalje je zurila u mene. - Doviđenja - pozdravila sam je i s olakšanjem se spustila niz stube. Nije mi uzvratila pozdrav. Kakva neugodna žena, mislila sam vozeći se do posljednjih korisnika Caritasovih obroka s moga popisa koji su svi, s iznimkom gospođe Bojke, bili vrlo ljubazni i nudili me sokom i keksima. Kod Bojke Sutradan sam se ponovno našla pred njezinim vratima. Nadala sam se da će ovaj put biti manje neljubazna. Otvorila je već nakon prvog zvona i odmah prva progovorila: - Dobar dan, Bojana - njene riječi su me začudile. Iako je i dalje imala ozbiljan, pa i nepovjerljiv izraz na licu, obratila mi se ljubazno. - Dobar dan - uzvratila sam, a ona se pomaknula propuštajući me unutra. Malo sam se dvoumila jer mi naš jučerašnji susret nije ostao u ugodnom sjećanju. Ipak, ušla sam u kuhinju i odložila hranu na stol. Bojka je živjela u malenom stančiću, s prilično malo pokućstva. Odmah sam primijetila da je sve skromno opremljeno, no to nije bilo neobično jer su korisnici obroka bili siromašni ljudi koji su dobivali hranu iz pučke kuhinje. - Zovete se Bojana? - njeno pitanje još me više iznenadilo jer me njime maločas oslovila. - Da, a vi ste Bojka - povezala sam sličnost u imenima. Nije ništa rekla nego me i dalje pronicljivo promatrala. - Morat ću ići dalje - rekla sam i krenula prema izlazu. - Radite u Caritasu? - raspitivala se. - Volontiram. Inače studiram - objasnila sam već na izlazu, čekajući da mi otvori vrata. - A što studirate? - na moje iznenađenje bila je vrlo razgovorljiva. - Dizajn. - Doista? Ja sambila krojačica - povjerila mi je. Kimnula sam glavom: - Više ne šijete? - moje pitanje učinilo mi se glupim jer je Bojka hodala uz pomoć štake. Očito je bila bolesna, a ja postavljam tako neumjesno pitanje, skoro sam se zasramila. - Već dugo ne. Prije par godina imala sam moždani udar. Od tada teže hodam, ali ipak je sve dobro završilo. Hvala na hrani - otvorila mi je vrata. - Vidimo se sutra - dodala je još toga četvrtka kad sam je obišla drugi put. Radovala sam se predstojećem vikendu jer sam cijelog tjedna naporno učila, a počela sam i volontirati. Iako me to veselilo, bila sam pomalo umorna. S Marijom sam se dogovorila da ćemo u petak navečer otići u kino. Nisam ni sanjala da će se od sljedećeg dana početi raspetljavati klupko mog života, do tada prepunog tajni o kojima ništa nisam znala. - Kako ide volontiranje? - upitala me mama tog petka ujutro nakon doručka. Tata je kasnio na posao, a Ana ih je već uspjela iznervirati traženjem novca za novi mobitel. Bijesno je izjurila iz kuće, nakon što joj je tata prigovorio da su joj novi mobitel kupili prije nepunih godinu dana, a da ja već tri godine koristim znatno stariji model i ne gnjavim ih, kako je rekao, da mi kupe novi. - Zlato, čuješ li me? Kako je u Caritasu? - mama je ponovila pitanje. Majčina pitanja Dobro je, već sam upamtila sve adrese i upoznala ljude - rekla sam pomalo odsutno, misleći kako me moja sestra doista ne podnosi. Jučer me nije ni pozdravila. - A ljudi kojima donosiš hranu? Kako su te primili? - Svi su vrlo dragi. Samo jedna gospođa nije bila baš najsretnija što sam došla umjesto nekog momka - prisjetila sam se uz osmijeh prvog susreta s Bojkom. - Što ćeš, ima raznih ljudi - dodao je tata već na izlazu. - Ali i Bojka se jučer odobrovoljila. Sretna sam što tim ljudima mogu pomoći - rekla sam i počela skupljati posuđe sa stola. - Bojka? - majka je uzviknula te sam je začuđeno pogledala. - Tako se zove gospođa - rekla sam. Tata se okrenuo na vratima kuhinje. - Gdje živi ta gospođa? - upitala je mama. - Ne znam napamet naziv ulice. Blizu Kvaternikova trga. - Je li stara? Koliko joj je godina? - majčina pitanja su me začudila, a još više kad sam shvatila da i tata čeka odgovore. - Zašto pitaš? Uglavnom su svi stariji ljudi, u mirovini. Bojka je mlađa, ali je bolesna. Imala je moždani. - Što ti je još rekla? - mama me i dalje ispitivala, iako je počela prati posuđe. Bila je okrenuta leđima, ali glas joj je odavao zabrinutost. - Zaboga, zašto je to važno? - počelo me zamarati takvo, po meni, nepotrebno ispitivanje. - Nije važno. Samo pitam. Zašto se ljutiš? - sad me mama uvrijeđeno ukorila. - Rekla mi je još da je bila krojačica - odgovorila sam, a u taj čas majci je iz ruke u sudoper ispala šalica. - Ništa, nije se razbila - prokomentirala je tiho. - Milka, idem ja - oglasio se konačno i tata ozbiljnim glasom. Kad sam uhvatila kako su razmijenili dugačak pogled, naljutila sam se: - Što se događa? - Ništa, zlato. Malo smo zabrinuti zbog Ane. Opet se posvađala s tatom. - Znam. Pa, bila sam prisutna - rekla sam gledajući majku. Bila je blijeda kao da je vidjela duha. - Je li ti dobro, mama? Naravno, samo me Ana brine - odložila je kuhinjsku krpu i otišla otvoriti prozor. Tata je već izišao. Iz glave mi nije izlazilo njihovo čudno ponašanje. Zašto ih je spominjanje Bojke tako uznemirilo? Pa oni je sigurno ne poznaju. Možda sam sve pogrešno protumačila, pomislila sam i skoro zaboravila na neobičan razgovor toga jutra. Bojka je toga dana bila još ljubaznija prema meni. - Sjedni, Bojana. Drago mi je što s nekim mogu porazgovarati - ponudila me je. Tajna novčanika Nije mi se ostajalo, ali nisam je željela odbiti. Bilo mi je žao jer je očito bila usamljena i rijetko je izlazila. U zgradi je trenutno dizalo bilo u kvaru pa sam je upitala treba li joj što kupiti u trgovini. - Nemoj se ti brinuti. Imam ja svega, a i susjeda mi donese. Inače, mogu sama polako do trgovine, ali lift je zadnjih dana u kvaru - objasnila je, odbivši moju ponudu. Inzistirala je da mi skuha kavu, pa sam pristala. Promatrala sam je dok je pripremala kavu. Sada mi se učinila još mlađom nego jučer. Imala je prosijedu kosu, ali vidjelo se da je bila plavokosa. Bila je visoka i mršava, uskog lica pa je možda zbog toga na prvi pogled djelovala nekako strogo. - Imaš li braću ili sestre? - pitala me. - Imam sestru. Još ide u srednju školu. - Kako se ona zove? - Ana. - Tvoje ime je ljepše, Bojana - opet se vratila na moje ime koje je, činilo mi se, rado izgovarala. Možda zato jer je slično njenom, zaključila sam, no ubrzo me razuvjerila. - Poznavala sam jednu Bojanu - rekla je tiho kad je sjela za stol. Ulila mi je kavu u šalicu, a onda uzviknula: - Pa ja nemam šećer. Sjetila sam se da sam ga jučer potrošila. - Ja ću vam otići do trgovine - opet sam se ponudila. - Ma, ne, samo kako ćeš sada piti gorko? - zabrinula se u nelagodi. - Ne smeta mi, doista. Kad popijemo kavu, skočit ću vam po šećer i ako trebate još nešto - nisam odustajala jer sam joj željela pomoći. Konačno je pristala. Dok smo pile kavu, upitala sam je: - Gdje je Bojana koju ste poznavali? Nije odmah odgovorila. Zagledala se u jednu točku na stolu. - Oprostite - odjednom mi je bilo neugodno. Vjerojatno živi u Splitu. Prošle su godine otkako sam je vidjela. Bilo je to tako davno. Tako davno - zadnje riječi je izgovorila šapatom i kao da je govorila samoj sebi. Nisam je baš razumjela te je više nisam ništa pitala. Popila sam gorku kavu, a onda joj opet spomenula trgovinu: - Ti si, Bojana, baš uporna. I dobra si djevojka. Evo, ovdje je novčanik. Kupi mi šećer i naranče. Dvije naranče. I jednu paštetu - pružila mi je stari, oguljeni novčanik. Skoro sam rekla da ću joj to kupiti od svog novca, ali bila sam sigurna da bi je to uvrijedilo. Zato sam uzela novčanik i izišla iz stana uz obećanje: - Vraćam se brzo. - Ne moraš se žuriti. Puno ti hvala - zatvorila je za mnom vrata. U maloj trgovini sam čekala red, a onda kupila sve što je rekla. U novčaniku je bilo pedeset kuna. Platila sam i krenula iz trgovine, spremajući vraćeni novac u novčanik. I tada sam ugledala fotografiju. Bila je to crno-bijela fotografija malog formata, umetnuta iza prozirne pregrade za sliku, uobičajene u novčanicima. Na njoj su bili mlada žena i muškarac s djetetom. Žena je držala u naručju bebu, još novorođenče koje je cijelo bilo umotano u neku deku, pa mu je virila samo glavica. Sjedili su na kauču. U mladoj ženi svijetle kose prepoznala sam Bojku. Na slici je možda imala oko dvadeset i pet godina, a muškarac se činio stariji. Pretpostavila sam da joj je to muž i njihovo dijete. Gdje li su sada? Sličnost s mamam Gledala sam i dalje fotografiju. Kao da se od nje nikako nisam mogla odvojiti. Bila je to Bojka, ali imala sam osjećaj kao da gledam nekog drugog. I tada sam shvatila. Bojka je jako nalikovala na moju majku. Mamine stare slike toliko sam puta vidjela. I mama je imala plavu kosu, bila visoka i vitka. Tata je često govorio da sam ja na mamu, a Ana na njega. Bojka je kao mlada jako nalikovala na moju mamu, shvatila sam. Sada se sličnost izgubila jer je mama uvijek bila dotjerana i dobro se držala za svojih pedeset godina, a Bojka, iako očigledno mlađa, izgledala je starije. Lice joj je već bilo naborano, kosa prosijeda, a moždani udar je na njoj ostavio neizbrisiv trag. No, njihova sličnost bila je evidentna, pa i zapanjujuća. Bojka i moja mama izgledale su kao sestre. No moja mama je bila jedinica, razmišljala sam i konačno zatvorila novčanik. Kad sam se vratila s namirnicama, Bojka nije bila raspoložena. Odmah sam to primijetila na njezinu licu koje je opet poprimilo neki namrgođen izraz. Ostala sam stajati na vratima. - Hvala - rekla je pomalo hladno i uzela namirnice. - Hvala vama na kavi - uzvratila sam. Samo je kimnula glavom i promrmljala nešto kao pozdrav. Htjela sam joj reći da sam vidjela njezinu fotografiju na kojoj nalikuje mojoj majci, ali nije mi dala priliku. Zatvorila je vrata, a ja sam izišla iz zgrade. - Vi donosite obroke, zar ne? - zateklo me pitanje nepoznatog sredovječnog muškarca s kojim sam se mimoišla na izlaznim vratima Bojkine zgrade. - Da, volontiram - kratko sam potvrdila, želeći nastaviti dalje. - I kako vas je Bojka dočekala? Prilično je ćudljiva pa se nadam da nije preplašila tako zgodnu curicu - odmjerio me od glave do pete. Bio je prilično zgodan, ali i prilično star da bih prihvatila njegov kompliment bez ljutnje. Bez riječi sam produžila, ali su me njegove sljedeće riječi zaustavile na mjestu. - Trebate znati da je ta žena bila u zatvoru. Ne kažem da je i dalje opasna, ali ipak joj ulazite u kuću. - Što kažete? - zaprepastila sam se. - Odrobijala je poprilično godina. Nije nam bilo baš drago što nam se doselila u zgradu, ali eto, i takvi moraju negdje stanovati - muškarac je očito bio bezosjećajan, ali nisam mogla zanemariti njegove riječi. Ponovno sam mu prišla, što mu je očito laskalo. Razvukao je usne u osmijeh i još jednom me dobro promotrio. No, sada sam zanemarila njegov pokušaj očijukanja i upitala ga: - Zbog čega je bila u zatvoru? Pa ona je bolesna, imala je moždani. - Da, ali tek kad je izišla. Možda se nije mogla prilagoditi normalnom životu. Nije lako biti tolike godine iza rešetaka. Nego, jeste li za kavicu, tu je kafić - pokazao je u nekom smjeru. - Nemam, na žalost, vremena. Ali recite mi, što je Bojka napravila? Nije mi sada baš svejedno ići k njoj - pretvarala sam se samo da izvučem od njega još koji podatak. Približio mi se i tiho rekao: - Ubojstvo. Srce mi je poskočilo od straha pa se nisam stigla ni odmaknuti. Tek kad me blago uhvatio za nadlakticu, ustuknula sam i udaljila se od nasrtljivca: - Moram ići - krenula sam, iako sam željela doznati više. Ali muškarac je očito bio ženskar i bolje ga se kloniti. - Šteta. A baš smo mogli na kavicu - doviknuo je za mnom. Sjela sam u vozilo i odvezla se. Nisam mogla prestati razmišljati o onome što sam doznala. Je li to moguće? Da je Bojka nekog ubila? Možda je čovjek lagao samo da me zainteresira za razgovor? No, činjenica je da je Bojka bila pomalo čudna. Neugodna pitanja Tada sam se sjetila fotografije iz njenog novčanika, a onda i neobičnog ponašanja mojih roditelja toga jutra kad sam je spomenula. Osjetila sam grč u želucu i neka zastrašujuća slutnja svu me obuzela. Bojka i moja majka bile su izgledom tako slične. Zašto je mama čudno reagirala kad sam spomenula Bojku? Morala sam to što prije doznati. Pribojavala sam se ponedjeljka kad sam trebala ponovno ići kod Bojke i već sam pomišljala prekinuti volontiranje koje sam tek započela. No, prije toga odlučila sam mamu otvoreno upitati o Bojki. Kad se toga dana vratila s posla, tate još nije bilo, kao ni Ane, što mi je odgovaralo. - Zlato, ideš u kino? - Kino? - posve sam zaboravila na dogovor s Marijom. - Rekla si da idete u kino. Ti i Marija. - Zaboravila sam - priznala sam, pomislivši kako moram javiti Mariji da neću ići u kino. - Ti nisi zaboravna. Je li sve u redu? - mama me pogledala začuđeno jer me dobro poznavala. - Zapravo, htjela sam te nešto pitati - počela sam u nedoumici. Nisam ni znala što točno želim doznati ni odakle da počnem. - Dobro, idemo u kuhinju. Mislila sam ispeći nešto za večeru... - Mama, daj, sjedni trenutak - pozvala sam je ozbiljnim glasom pa se s upitnim izrazom na licu spustila u naslonjač. Kad su nam se pogledi sreli, učinilo mi se da u njenom vidim strepnju. - Reci, Bojana - glas joj je sada bio zabrinut i kao da je sa strahom iščekivala moje pitanje. - Danas sam bila kod Bojke. Znaš, ona žena kojoj dostavljam obrok. Ona što je bila najprije neljubazna. Danas me ponudila kavom. - Da, i? - mama je u naslonjaču sjedila nekako ukočeno. U taj čas bila sam uvjerena da poznaje Bojku. Nisam više htjela okolišati. - Otišla sam joj kupiti nešto u trgovinu. I u novčaniku sam vidjela sliku. Na fotografiji je bila Bojka kao mlada djevojka. Začudila sam se jer jako sliči na tebe, mama. Mama je šutjela, ali oči su joj se iznenada raširile. U njima sam prepoznala ogroman strah. Tada sam se sjetila da je Bojka bila u zatvoru zbog ubojstva. Mama ju očito poznaje i boji je se. Ali zašto, nisam shvaćala. - Jedan čovjek iz te zgrade rekao mi je da je bila u zatvoru. Da je nekog ubila. Reci mi, poznaješ li Bojku? Jutros mi se učinilo daje poznaješ - pitala sam. Nastupila je duga, neugodna šutnja. - Bojana, ne smiješ više tamo ići - izgovorila je konačno tiho. - Zašto? Pa neće me valjda ubiti? - čak sam se nasmijala, ali mama je ostala smrtno ozbiljna. - Nisi mi rekla! Poznaješ li je? - inzistirala sam, sada uvjerena da mama zna tko je Bojka. Saznajem istinu Dušo, da barem nisi išla tamo, nu taj Caritas - rekla je jedva čujno. Naljutila sam se jer je izbjegavala odgovor. - Reci mi! Tko je ta žena? - Bojana, dušo... nastavljala je molećivo, a u očima su joj se pojavile suze, što me još više zaprepastilo. Tada mi je palo na um da je Bojka možda njezina sestra. To bi objasnilo tako veliku sličnost među njima. Bojka je dugo bila u zatvoru i majka je se možda odrekla. Tko zna što je učinila? Je li ona tvoja sestra? Tako ste slične. Reci mi - inzistirala sam dalje, no kako je ona i dalje šutjela, izgubila sam živce. - Zaboga, trebam li nju pitati? Ako mi nećeš reći, otići ću još danas kod nje i... - Istina je. Ona je moja sestra - konačno je priznala. Djelovala je i dalje uplašeno, gotovo izvan sebe. - Zašto mi nisi odmah rekla? Zašto to skrivaš od mene? Zna li tata? - nastavljala sam s pitanjima. Sjedila je nijemo i izbjegavala moj pogled. - Mama! - morala sam je opet potaknuti povišenim glasom. Konačno, majka me pogledala u oči. Znala sam da će mi sada napokon odgovoriti pa više nisam navaljivala. Čekala sam da započne. - Bojka je moja sestra. Jutros kad si je spomenula, nisam bila sigurna, ali sada jesam. Tata je provjerio. - Provjerio? - bila sam zatečena. - Kad si rekla da živi kod Kvaternikova trga, otišao je provjeriti. Obišao je ulaze i pronašao njeno ime na sandučiću. - Zaboga! Kako to da niste znali gdje živi? Zar ne razgovarate s njom? - nisam shvaćala čemu takva tajnovitost samo zato što je Bojka majčina sestra s kojom očigledno nije u dobrim odnosima. Zato je sigurno nikad nije spominjala, zaključila sam. - Nismo znali ništa o njoj već godinama. Osim da je u zatvoru. Nismo znali ni da je izišla. Bila je osuđena na dugo godina. Mislim na petnaest - mama je govorila tiho pa sam se nagnula da je bolje čujem. - Znači, ona je tvoja sestra. I moja teta - zaključila sam. Na te riječi mama je pokrila lice rukama. Zar plače? - Mama, što je? Zašto je Bojka bila u zatvoru? Koga je ubila? Osudena za ubojstvo Mama je podigla glavu, ali opet je izbjegavala moj pogled. - Što je učinila? - morala sam svaki odgovor izvlačiti iz nje. - Ubila je svog muža. Bili su u braku tek godinu dana. Zlostavljao ju je. Bio je alkoholičar i nasilnik. Nagovarala sam je da se razvede, ali nije me slušala. Nikad nismo bile osobito bliske. Otac nam je rano umro, a Bojka je šest godina mlađa od mene. Ja sam ostala uz majku, a ona se rano odvojila od nas. Zaposlila se u nekoj radnji kao krojačica čim je navršila osamnaestu. - Zašto se nije razvela ako ju je muž tukao? - pitala sam potresena. - Zato što je željela naslijediti njegovo imanje. Živjeli su na selu, on je bio jedinac i otac je na njega prepisao veliki vinograd. Mislila je, ako se razvede, ostat će bez ičega. Zato je trpjela njegove batine, sve dok... - Do kada? - polako sam shvaćala tek dio šokantne istine. - Dok ga nije odlučila ubiti. Bojana, isplanirala je to ubojstvo. Zato je osuđena na dugu kaznu. Udarila ga je nečime po glavi. Mislila je da će to uspjeti prikazati kao krađu, pa je sakrila neke stvari iz kuće. Ali policija je sve povezala i osudila je za isplanirano ubojstvo. Znam da ju je tukao i da je s njim puno patila, ali to što je učinila je tako grozno... - Ali odslužila je kaznu, zar ne? Platila je već dosta u životu. Ipak je ona tvoja sestra. Možda je vrijeme da se zaboravi ružna prošlost - pokušala sam nekako opravdati Bojku, a onda sam se sjetila fotografije. - Na toj je slici, znači, njezin muž? - Vjerojatno, bio je dosta stariji od nje - potvrdila je mama. - A beba? Držala je u naručju bebu - uzviknula sam prisjetivši se. Mami se iz grudi oteo jecaj. - Gdje je ta beba? Je li to njeno dijete? - pitala sam gledajući mamu koja je sada tiho plakala. Zurila samu nju, dok mi se Bojkina rečenica kako je poznavala jednu Bojanu vraćala u sjećanje. Osjetila sam kako mi niz kralježnicu prolazi hladnoća. Odjednom, kao da sam bila paralizirala. Ne znam koliko je vremena prošlo prije nego što sam jedva uspjela izgovoriti: - Gdje je ta beba? - Zlato... - mama više nije mogla kontrolirati emocije. Počela je glasno i neutješno plakati. Sve sam shvatila. Ta beba sam bila ja! Ali to nije moguće. Mama, to ne može biti... - u nevjerici sam odmahivala glavom. - Bojana, zlato, tata i ja smo ti toliko puta željeli reći - započela je kad se malo smirila. Sjela je do mene u kauč, ali sada ja nisam gledala u nju. Posvojili su me - Bojka te rodila, ali ti si oduvijek naša kći. Kad se to dogodilo, imala si osam mjeseci. Njoj su sudili i otišla je u zatvor. Prije toga dogovorili smo se da ćemo ti mi biti obitelj. - Dogovorili?! - ponovila sam zaprepašteno. Ponadala sam se da je sve to samo ružan san. Ali nije bio. - Ostala si sama. Dali bi te u dom, a to nismo mogli dozvoliti. Ni mi, ni Bojka. Molila me da te uzmem, ali to nije ni bilo potrebno. Voljeli smo te otkako si se rodila. Nismo kao sestre bile bliske, ali tebe sam odmah zavoljela. Brinula sam se kako ćeš odrastati uz takvog oca. A onda se sve to dogodilo. Takva tragedija. Bojka je potpisala da se odriče bebe, a mi smo te posvojili. Bojana, molim te, pogledaj me... Uz veliki napor pogledala sam ženu za koju sam do prije par minuta mislila da je moja majka. A bila je to zapravo moja teta. A tata? On je moj tetak. Moja mama je ona ćudljiva žena kojoj sam tri dana donosila obrok. To nije moguće, ponovno sam se rasplakala. - Zlato, znam da ti je sve ovo šok, ali valjda se tako moralo dogoditi. - A Ana? Zna li ona? - sjetila sam se svoje sestre, točnije sada rođakinje. I dalje sam bila u potpunom šoku, ali sam počela povezivati stvari. - Ana ništa ne zna. Kad se ona rodila, nastojali smo da ti nikad ne pomisliš da nam je ona važnija. Jer nije bila. Uvijek smo vas jednako voljeli. Ali bojali smo se da ne posumnjaš. - Znači, zato ste meni poklanjali veću pažnju - tek sada pomislila sam da je Ana s pravom bila ljubomorna. Možda nije za to imala dokaze, ali očito je u duši osjećala da sam na neki način privilegirana. Šutjele smo dulje vrijeme, dok se konačno nismo obje malo pribrale. - Je li Bojka, misliš li da je posumnjala? - upitala me mama sa strahom. - Mislim da nije. Spomenula je Bojanu koju je davno poznavala i rekla da je vjerojatno u Splitu - pogledala sam je upitno. - Kad je otišla u zatvor, mi smo se odselili u Split. Ali tata je nakon samo godinu dana dobio bolji posao u Zagrebu pa smo se vratili. Zato ona misli da još živimo u Splitu. Ni ja ne mogu vjerovati da se sve ovo dogodilo. Da barem nisi počela volontirati... - Zar bi ti više voljela da i dalje živim u laži? - naljutila sam se, ali i odmah pokajala. - Oprosti - znala sam da je mami jako teško. Nisam je ni sada mogla gledati drukčije nego kao svoju majku. Bio je to nevjerojatan dan. Iako su i mama i tata željeli da Ani zasad ništa ne govorimo, ja sam inzistirala na otvorenom razgovoru. Ništa nije vrednije od istine, bila sam uvjerena da sam u pravu, a to se ubrzo i pokazalo. Iskren i otvoren razgovor, koji smo sve četvero vodili do duboko u noć, kao da nas je sve oslobodio. Odlučila sam s mamom već sutradan otići kod Bojke. Zbližavanje sa sestrom Iako sam se susreta sa svojom biološkom majkom pribojavala, još iste večeri znala sam da će sve biti u redu. A ona koja mi je ulila najviše hrabrosti bila je upravo Ana. Odavno je prošla ponoć kad je došla u moju sobu i sjela na krevet. Počela je kao da se ispričava: - Htjela sam ti reći da se ne brineš. I meni je sve to nevjerojatno, ali nije to neka tragedija. Mi smo i dalje obitelj, a ja tvoja sestra. - Naravno, Ana. Ja nemam drugu obitelj, bez obzira na sve - rekla sam ganuto, uvjerena da saznanje kako me Bojka rodila neće umanjiti moju ljubav prema onima koje sam dosad najviše voljela. - Znam da sam nekad nemoguća, ali nadam se da nemaš negdje i neku drugu sestru - Ana se nasmijala, a meni je kamen pao sa srca. - Ni jednu drugu ne bih mogla voljeti kao tebe - zagrlila sam je, shvaćajući da nas je nevjerojatna istina ponovno zbližila.
Kroz prozor svoje kuće gledala sam valove koji se razbijaju o obalu. Ponovno sam bila sjetna i neraspoložena. Upravo sam se vratila iz bolnice gdje sam nekoliko sati operirala trogodišnjeg dječaka i razmišljala hoće li preživjeti. Posao me ispunjavao. Sa trideset i četiri godina bila sam ugledna kirurginja i spasila brojne živote. No bilo je i mučnih trenutaka kada sam, kao i sada, strepjela nad životima svojih pacijenata. Sve obaveze koje sam trebala obaviti bile su mi dodatni teret zbog kojeg sam priželjkivala nestati odavde, barem na dva tjedna nekamo otputovati i dobro se odmoriti. Nije ta iscrpljenost iz operacijskih dvorana bila jedini razlog zbog kojeg sam silno htjela otići na drugi kraj svijeta. Iza mene je propali brak čiji sam slom teško podnijela te jedna velika i iskrena ljubav koje sam se odrekla upravo zato da postanem ovo što jesam. I tek sada shvaćam da ni ova divna kuća u kojoj živim, velika primanja i zavidan status u struci ne mogu ispuniti moje srce. Tek kad me moj muž Silvio ostavio zbog puno mlađe, shvatila sam kakvu sam bol nanijela Ratku, svojoj jedinoj ljubavi. Kako sam bila odlična studentica, kad sam prije deset godina završila studij medicine, dobila sam priliku za specijalizaciju u Italiji. Iako sam bila uvjerena da ću se vratiti, ipak sam izgradila dom u Genovi. Pet godina nakon razvoda duša mi je još uvijek prazna jer u mom životu odavno nema ljubavi. Kao kazna za svu patnju koju sam nanijela Ratku. Tišinu moga doma narušilo je zvono telefona. Bila je to moja starija sestra Lucija. - Mandice, imam važne vijesti, a ja ne znam trebam li im se radovati ili plakati - uzbuđeno mi je rekla. - Što se dogodilo? - Darija se udaje! - Kud prije? Pa još ni gimnaziju nije završila?! - šokirala sam se. Moja nećakinja Darija, jedinica moja sestre, imala je samo sedamnaest godina. Išla je u treći razred gimnazije, a studij je planirala upisati kod mene u Genovi. Nas smo dvije bile veoma povezane. Sve praznike provodila je kod mene i stalno ponavljala da će ići mojim stopama. Bila je fascinirana ovom kućom, luksuzom, odjećom iz talijanskih dućana. Najviše od svega sviđalo joj se što zarađujem toliko da ne trebam gledati cijene niti kupovati na sniženjima. Svojoj jedinoj nećakinji priuštila sam sve što je poželjela i ponosila se time što je najmodernije odjevena djevojka u gradu. No udaja se u njezine planove nije uklapala. - Trudna je, a vjenčanje je dogovoreno za tri mjeseca. Ni ja ne mogu vjerovati da ću uskoro biti baka. Podrazumijeva se da te očekujemo na vjenčanju - rekla je. - Naravno da ću doći. Ne bih to propustila ni za što na svijetu, iako sam pretrpana obavezama. Uostalom, prošle su godine otkako nisam bila kući. No nisi mi rekla tko je sretnik - rekla sam. Lucija je duboko uzdahriula, a onda rekla: - Tvoj kolega doktor. Sjećaš se Ratka? Osjećala sam se kao da me grom pogodio. Sve drugo bih lakše prihvatila, ali Ratko nije bio samo moj kolega ili prijatelj iz mladosti. Bio je moja jedina prava ljubav i Lucija je to jako dobro znala. - Kako je to moguće? Stariji je od Darije više od dvadeset godina? - šokirala sam se. - Ni meni nije jasno otkud njih dvoje zajedno. Tim više što Darija do sada uopće nije pokazivala zanimanje za mladiće. Gimnazija, a potom studij kod tebe bili su njezini jedini snovi. Od kada si otišla, ponavlja kako će i ona poput tebe biti liječnica. Ni ja nisam mogla vjerovati kad su mi to saopćili - rekla je. - Zna li ona za Ratka i mene? - oprezno sam upitala. - Ne, a zašto bi? Pa to je bila veza iz srednjoškolskih dana... - Koja se produžila i tijekom studija - ispravila sam je. - Kako god! Udala si se za drugog, ostavila ga, a od tada je prošlo deset godina. Nema smisla to joj govoriti - upozorila me. Kad smo završile razgovor, sjela sam, a sjećanja su se samo vraćala. Bila sam Darijinih godina kad sam se preko ušiju zaljubila u Ratka. Prvi poljupci i velika, nepomućena sreća u tom čarobnom svijetu ljubavi... sve mi je to pružio upravo Ratko. U vezi smo bili od prvog srednje pa dok nisam diplomirala i otišla u Italiju. Kad sam dobila stipendiju, bila sam uvjerena da će ljubav na daljinu potrajati. No nije nam bilo suđeno. Prvo vrijeme smo se dopisivali, Ratko mi je obećavao da će prvim zarađenim novcem kupiti avionsku kartu za Genovu i posjetiti me. Pisao mi je i o ljubomori koja ga izjeda. Nije mogao podnijeti da sam sama u stranom svijetu, a ja sam ga umirivala da za takve slutnje nema razloga jer sam ionako po cijele dane na fakultetu. Nisam mu lagala, ali sam prešutjela da je Silvio, jedan od profesora, bacio oko na mene. Prvo me uočio kao marljivu studenticu, a potom kao ženu. Nekoliko mjeseci kasnije naša druženja su se nastavila i izvan fakulteta. Godilo mi je njegovo udvaranje, imponirali su mi njegov šarm, iskustvo sa ženama i ugled koji je uživao kao vrhunski stručnjak. Ratku to nisam imala srca reći. Zato sam mu poslala pismo u kojem sam ga ostavila. Zamolila sam ga za oprost, naglasila kako nisam željela vezu s drugim, ali jednostavno se dogodila i tek na kraju dodala da se udajem. Lucija mi je tada govorila da je Ratko očajan. Znala sam da se mjesecima nije trijeznio, no to je umjesto sažaljenja u meni budilo otpor. Dobro sam učinila. Ako je tome sklon, prije ili kasnije, od života bi mi napravio pakao, pomislila sam i još se više vezala uz Silvija. Kobna pogreška Ratko mi je pisao, preklinjao me da se predomislim, no ja sam već odlučila. Emocije prema Silviju, mogućnosti koje mi je taj brak otvarao bile su puno jače od želje da se vratim Ratku. Zaslijepila su me ta širom otvorena vrata uspjeha, prilika da živim životom svjetski priznatih stručnjaka i za Ratka više nisam htjela ni čuti. Puno stvari tada nisam primjećivala jer sam bila opijena njegovim šarmom, no moja je sreća kratko trajala. U braku sam bila više sama nego s njim. Silvio je žene mijenjao kao čarape, a pet godina kasnije ostavio me zbog dvostruko mlađe djevojke od mene. Poslije ovog brodoloma i za mene ogromnog razočaranja, nisam mogla nazvati Ratka i reći mu da sam pogriješila. Svaki dan sam se kajala zbog toga što sam ga ostavila, ali bila sam uvjerena da mi Ratko to nikad ne bi oprostio. Zato sam se posvetila karijeri. Dariju sam obožavala, voljela je kao da je moja kći i strahovala nad njezinom željom da doista krene mojim stopama. Ne kaže se uzalud "Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti". Zato sam jako strepjela zbog njezinih snova. Jer nikome, a najmanje voljenoj nećakinji, ne bih poželjela takvo ljubavno razočaranje. I Silvio je od mene, baš kao i Ratko od nje, bio dvostruko stariji. Hoće li i ona doživjeti razočaranje, pitala sam se. Tri su mjeseca brzo prošla i ja sam pakirala kovčege za vjenčanje. Nakon što sam sletjela u zagrebačku zračnu luku, sjela sam u autobus i krenula do svog rodnog mjesta. I cijelim putem sam razmišljala o njima. Lucija mi je rekla da me Ratko prebolio. Prestao je piti i završio medicinu. Zaposlio se u našem mjestu kao liječnik opće prakse. Nije bio ambiciozan kao ja i o specijalizaciji nije razmišljao. Nije se ni oženio. Iako mi je sestra govorila da je još uvijek privlačan, žene kao da ga nisu zanimale. I onda, kao grom iz vedra neba, stigla je vijest da ženi moju Dariju. Voli li je kao što je nekad volio mene? Hoće li je povrijediti jednako kao mene Silvio? Sto pitanja prolazilo mi je glavom, a ni na jedno nisam imala odgovor. Nazvala sam sestru i rekla da sam već u autobusu. - Za dva sata sam kod kuće - zacvrkutala sam joj. - Sjajno! Ratko će doći po tebe - odgovorila je. - Zašto on? Znam i sama sjesti u taksi. - Mandice, prošlo je deset godina. Osim toga, Ratko će uskoro biti dio naše obitelji. Prije ili kasnije moraš se pomiriti s tim. Dobro. To mi zapravo odgovara jer ćemo kratko vrijeme biti sami, a ja ću mu reći što mislim o njegovu vjenčanju i zavođenju maloljetnice, pomislila sam. Bila sam ljuta na njega iako znam da na to nisam imala pravo. Nije Ratko mene povrijedio nego ja njega. Deset je godina bio sam, možda je i čekao da se vratim, a onda se zaljubio. Ima pravo na sreću, pravdala sam ga. Iako ga godinama nisam vidjela, odmah sam ga prepoznala. Još uvijek je imao isti osmijeh, isti sjaj u očima. Drhtala sam dok sam izlazila iz autobusa i nadala se da on to neće primijetiti. Raširio je ruke, krenuo prema meni, a ja sam se odmah obrušila na njega. - Ti si zadnji muškarac za kojeg bih mislila da će oženiti moju Dariju. I nadam se da ne očekuješ čestitke. Sjaj u njegovim očima je nestao i Ratko me tužno pogledao: - I meni je drago vidjeti te opet. Zašto si tako ljuta? - Jer si iskoristio Darijinu mladost i nezrelost. Mogao bi joj biti otac. Zašto joj želiš uništiti mladost? Željela je na studij, a ti ćeš je ovim djetetom zauvijek vezati uz sebe i kuću. Zašto nisi našao neku svojih godina? Ovo je nemoralno! - Iznenadit ćeš se kad doznaš koliko to zapravo jest moralno i časno! - odgovorio je. Darijino priznanje Očekivala sam da će reći kako nemam pravo miješati se u njegov život. Bila sam spremna na svađu, no on nije. Naježila sam se od tuge i nježnosti koju sam čitala u njegovu pogledu. Sjela sam u njegov auto i tih nekoliko minuta vožnje, koliko je trebalo do Lucijine kuće, šutjeli smo. - Moram ići. Večeras je momačka večer. Žao mi je što si toliko ljuta, no nadam se da će ti Darija sve objasniti. S tobom je uvijek mogla razgovarati o svemu pa čak i o stvarima koje ne govori vlastitoj majci - rekao je. Tek tada sam bila zbunjena i ogorčena jer on nije imao pravo tako govoriti. S kojim se pravom petlja u naše obiteljske odnose, procjenjuje s kime Darija može razgovarati? Najviše me zasmetalo što je spomenuo moral. Čim sam ušla u kuću, Darija mi se bacila u zagrljaj. Lucija je po gradu obavljala zadnje stvari oko vjenčanja, a nas dvije smo sjele u kuhinju. Iako se trudila smijati se, mene nije mogla prevariti. Oči su joj bile natečene, a tuga i očaj koje su iz nje izbijali i kamen bi slomili. Jako dobro sam poznavala osjećaj tuge, nezadovoljstva, zato me tim namještenim osmijehom nije mogla prevariti. Darija, priznaj mi, što se događa? Je li te Ratko povrijedio? - Nije. On me spasio. - Spasio? Ne pričaj gluposti! Normalno je da se oženi tobom nakon što ti napravi dijete? Osjećam poriv da ga primim za gušu i davim dok ne shvati da ti uništava život! - ponovo je bijes govorio iz mene. Darija je tada briznula u neutješan plač, a kad se desetak minuta kasnije malo umirila, ponovo me šokirala. - Teta, u krivu si. Ratko je divan čovjek koji brani moju čast. On nije otac mog djeteta! - Nego, tko je? Objasni mi što se događa! - Damir, moj dečko. - Pa zašto se onda udaješ za Ratka? I gdje je Damir sada? - ništa mi nije bilo jasno. - Damir i ja ne možemo se vjenčati jer smo maloljetni, a njegovi se roditelji protive vezi sa mnom. Ponašaju se kao da me mrze, o meni govore kao o propalici bez morala. Rekli su mu da neće dopustiti da njihovu jedincu ovim djetetom uništim život. Poslali su ga stricu u Zagreb da tamo završi gimnaziju, a meni ponudili novac da se riješim djeteta rekla je. Otvorila mi je dušu i sve priznala. Naglasila je kako Luciji o tome nije govorila jer s mamom nikad nije bila u tako prisnim odnosima kao sa mnom. Moja sestra joj je stalno govorila kako prvo treba završiti školu, a tek potom razmišljati o ljubavi. I nas dvije smo se kao djevojke svađale oko toga jer Luciji su emocije uvijek bile iza razuma. Darija se bojala sve joj priznati jer Lucijinu reakciju nije mogla predvidjeti. Zato je Damirovim roditeljima otišla bez nje. Kao janje u vučju jazbinu. Damir ju je tada branio, ponavljao roditeljima da želi vjenčanje, dijete, Dariju, no njegovi su bili neumoljivi. - Kako se usuđuju? Bolju snahu ne bi mogli poželjeti! Ne mogu se tako ponašati. Razgovarat ću s njima - odlučno sam odgovorila. - Nemoj. Znaš kakva je naša sredina. Ionako smo se sve dogovorili. - Što ste se dogovorili? I tko s kime? I dalje ne razumijem što Ratko ima s tvojom pričom? Zašto je on mladoženja? - U to sam vrijeme bila očajna, a nakon pregleda šetala sam gradom i srela Ratka. Odmah je vidio da nešto nije u redu i pozvao me na kavu. Povjerila sam mu se i obećao je da će me spasiti. - Tako što će te oženiti? - To bi bio brak na papiru, samo dok Damir i ja ne postanemo punoljetni. Tada bismo se razveli. - Zašto bi Ratko to učinio? - I ja sam se to pitala. No dao mi je vrlo jasan odgovor. Rekao je da bi radi tebe i tvoje obitelji i po žeravici hodao. Jako sam mu zahvalna, znaš i sama kako bi u ovom malom gradu gledali na samohranu majku izvanbračnog djeteta. Doista me spasio - ponavljala je. Ratkova žrtva Zavrtjelo mi se u glavi, a srce mi je brže zakucalo. Ratko to, dakle, čini radi mene jer me još uvijek voli i ne želi da bilo tko iz moje obitelji bude nesretan nakon svega što sam mu učnila?! Za ovakvo što potrebno je mnogo plemenitosti pomislila sam i posramila se svojih postupaka. Način na koji sam ga ostavila, moj brak sa Silvijom, riječi koje sam mu uputila na autobusnoj stanici... sve je ukazivalo da sam jedino ja negativka u našoj priči. Unatoč svemu, on je spreman i oženiti se samo da moja obitelj ne dođe na loš glas. U meni su se ponovno probu- dili najljepši osjećaji prema njemu, godinama potiskivana ljubav jače nego ikad isplivala je na površinu. I što sada? Kad sam napokon shvatila koliko ga volim, on se ženi mojom nećakinjom?! Hoćemo li ikada biti zajedno? Zar doista nikad neću dobiti priliku, priznati mu koliko sam pogriješila, razmišljala sam. Darija je naslonila glavu na moje rame i pustila da je milujem po kosi. Nekoliko minuta tako smo sjedile a onda je zazvonio Darijin mobitel. Bio je to Damir. Izašla sam iz sobe kako bi dvoje mladih moglo nesmetano šaputati, no njihov je razgovor kratko trajao. Darija je istrčala za mnom i izbezumljeno vikala: - Neću se udati za Ratka! - Kako nećeš? Sve je spremno za vjenčanje?! - Damir je očajan i ne vjeruje da se udajem samo zbog papira. Kako mi Ratko za godinu dana neće dati razvod i prijeti da će se baciti sa sedmog kata ako to doista učinim - govorila je uzbuđenim glasom. - Neće se ubiti, uvjeravam te! - Jako je ozbiljan. Molim te, idi Ratku i otkaži vjenčanje. Zahvalna sam mu što me htio spasiti sramote, ali Damirov život znači mi najviše na svijetu. Neka me nazivaju kako god hoće, baš me briga za bapske priče. To je samo godinu dana, a onda će Damir sve ispraviti - jecala je. Tek sada sam se uhvatila za glavu. Ratkova je obitelj najuglednija u cijelom kraju. Pozvali su tristotinjak gostiju, a svi oni ismijavat će ga kao ostavljenog mladoženju. Ionako, zahvaljujući meni, godinama o njemu govore kao o starom dečku. Darija me grčevito uhvatila za ruku i nastavila preklinjati: - Ti si jedina koja mu to može objasniti. Ispričaj mu kako se osjeća Damir, sve mu objasni. Kako bih mogla izgovarati ono 'da' i razmišljati je li se Damir ubio ili će to tek sada učiniti?! Da ostvari svoje prijetnje i ja bih, zajedno s djetetom, skočila u rijeku - plakala je. Nove okolnosti Požurila sam Ratkovoj kući. Trčala sam kao bez duše u nadi kako ću ga naći prije nego što ode na momačku večer. Kad sam ušla u dvorište, Ratko je upravo izlazio iz kuće. - Što se dogodilo? - iznenadio se mom dolasku. - Vjenčanja neće biti! - rekla sam. - Što si sad smislila? - oprezno je upitao. Ispričala sam mu sve o Damirovim prijetnjama te njegovu očajničkom pozivu prije pola sata. Darija se također prijeti da će se baciti u rijeku. Ne trebam ti kao liječniku govoriti kako jake u njihovim godinama emocije mogu biti i što su oboje spremni učiniti. Kad je tako, nema nam druge nego doista otkazati vjenčanje - mirno je rekao. Iznenadila me njegova reakcija, ali istovremeno sam strahovala da skriva kako ga je Darija barem malo privukla. Odlučila sam to i provjeriti. - Ostao si bez mlade i lijepe žene, a tebi nije žao? - upitala sam. - Nije li ti Darija objasnila da bi naš brak bio formalnost? Mandice, Darija mi doista može biti kći. Uostalom, koliko sam puta s Lucijom šetao i gurao kolica. Nikad u tvojoj nećakinji nisam gledao ženu - govorio je s toliko topline da je u meni probudio osjećaj krivnje. - Molim te, oprosti. Kako sam mogla i pomisliti da si zaljubljen u nju? Nasmijao se, zagrlio me i poveo u njegov vrt. - Znaš da sam oduvijek volio samo tebe. Dariji sam ponudio brak zato da je zaštitim. Žao mi je što s tobom nisam bio odlučniji i jednostavno se pojavio u Italiji s prstenom. No slomilo me što su svi govorili da si tamo našla svoju sreću. - Ne diraj u bolne rane, molim te. Teško mi je to slušati. Kad bi samo znao koliko sam se zbog toga kajala, koliko je neprospavanih noći iza mene. Izjedala me krivnja, a nisam ti se javljala jer sam mislila da mi nikad ne bi oprostio - jedva sam izustila. - Nikad ni jednu drugu nisam volio. Nisam prestao misliti o tebi ni kad sam doznao da si se udala. Znao sam da ćeš se jednom vratiti. Druga mladenka Tada sam mu otvorila dušu i priznala sve što me tištilo tolike godine. Nismo ni primijetili da su sati prolazili, a nas dvoje sjedili na toj klupici i razgovarali. To je bila najduža ali i najljepša večer u mom životu. Večer puna sjećanja, uspomena iz mladosti, večer tijekom koje smo si sve priznali. Napravila sam velike pogreške u životu, a najveća je bila udaja za Silvija. Sljedeća pogreška bile su moje ideje o emancipaciji. Mislila sam da mogu sama kroz život, a tek sam sada shvatila da je nečiji dodir, topla riječ sve što mi treba da budem sretna. Sve to imala sam u Ratku kojeg sam ostavila. Italija, lijepa zemlja u kojoj sam provela tolike godine, odjednom mi se činila jako dalekom. Moje mjesto je ovdje, s Ratkom u njegovoj kući, shvatila sam i privila se u njegov zagrljaj. - Više ne mogu zamisliti život bez tebe. Odeš li još jednom, ponovno ćeš mi slomiti srce. Godinama sam sanjao o tome da ovako razgovaramo i da te na kraju upitam hoćeš li se udati za mene - iznenadio me. Ni jednog trenutka nisam dvojila. - Hoću, naravno, i to već sutra, ako matičaru neće smetati zamijeniti ime mladenke. Žao mi je što smo toliko vremena propustili - priznala sam. Nakon toliko godina bila sam ispunjena mirom jer sada sam znala da je ovo jedino ispravno. Ne znam koliko bismo vremena još proveli u tom vrtu, sjedili na klupi i ljubili se da nas nije prekinula buka s ulice. Njegovi pripiti prijatelji kojima je očito dosadilo slaviti momačku večer bez mladoženje došli su po njega. Nikada neću zaboraviti njihove izraze lica kad su umjesto Darije u njegovu zagrljaju ugledali mene. Sljedećeg jutra otišli smo u matični ured. Matičarka, inače naša prijateljica iz djetinjstva, samo se smješkala. I ona je znala našu priču, zato ništa nije ispitivala. Brzo je izvadila moj rodni list i sredila sve papire potrebne za vjenčanje. Vjenčanje, koje je trebalo biti Darijino, bilo je moje. Raskošno i s puno uzvanika. Darija se cijeloga dana nije odvajala od nas. Jako se trudila biti najveseliji gost na našem piru i tako je začepila usta svima. A šok se čitao na licu svakog uzvanika. Dan nakon svedbe, Ratko i ja posjetili smo Damirove roditelje. Dugo smo razgovarali i bili presretni jer je završilo onako kako smo htjeli. Njegovi su roditelji, naime, ipak pristali na vjenčanje i potpisat će dopuštenje da se dvoje maloljetnika uzme. Iako strogi i rigidni, pokleknuli su pred strahom da si njihov jedinac doista ne pokuša oduzeti život. Bila sam presretna jer je ljubav dvoje mladih pobijedila. Damir se istog mjeseca vratio u svoju gimnaziju, a vjenčanje su dogovorili nakon što im se rodi dijete. Ratko i ja smo na medeni mjesec otputovali u Italiju; prodali smo moju kuću i spakirali stvari koje sam željela ponijeti sa sobom. Dio tog novca poklonila sam Dariji i njezinom budućem mužu i njime su kupili kuću. Ratko je uvjerio Damirove roditelje da vjenčanje neće omesti njihova sina u školovanju. Dok će Damir studirati, Darija će biti doma i čuvati dijete. Ona pak studij planira upisati izvanredno, a ja sam joj obećala sve platiti. Kao šlag na tortu ove dvije ljubavne priče došla je i Mandica, njihova kćer kojoj je Darija dala ime po meni. Beba s kojom Ratko i ja rado šetamo i radujemo se trenutku kada ćemo tako izlaziti i s našim djetetom.
Dobro jutro! - pozdravila sam kao i svakog jutra gospođu Zdenku za prijamnim pultom u autosalonu. Odjevena u traperice i običnu majicu, niti toga se dana, baš kao ni bilo kojeg drugog, nisam uklapala u blještavilo izložbenog prostora ispunjenog luksuznim autima. S obzirom na to da sam ovdje samo kao apsolventica kroatistike zarađivala džeparac preko praznika, to i nije bilo toliko čudno. Moj se posao sastojao u telefonskoj komunikaciji s klijentima i jako mi se sviđao. Svijest o tome da vjerojatno nikada neću postati vlasnicom nekog od skupocjenih, ovdje izloženih vozila, nije me ni najmanje pogađala. Na brzinu sam uzela čašu iz čajne kuhinje u prizemlju, a potom se stubama uspela na prvi kat. Uredi koji su se ovdje nalazili bili su daleko manje luksuzni od izložbenog salona. Funkcionalna gradnja iz sedamdesetih godina sada je već polako pokazivala znakove oronulosti, no to za poslovanje kuće nije bilo važno jer ovdje ionako nisu zalazili klijenti. Sjela sam za svoj radni stol i stavila pred sebe popis klijenata koje sam tog dana trebala kontaktirati. Pažljivo sam počela proučavati podatke svakog pojedinog kupca jer je za svakog, već ovisno o tome je li kupio auto nedavno ili prije više vremena, valjalo primijeniti drukčiju strategiju. Moj je zadatak bio raspitati se jesu li zadovoljni vozilom koje su kupili kod nas i planiraju li možda kupnju novog. Nezgodno je znalo povremeno biti s onim mušterijama koje su u međuvremenu prešle na neku drugu marku automobila, no to su ipak bili rjeđi slučajevi. Obično su ljudi bili ljubazni, pogotovo umirovljenici koji su se vrlo rado upuštali u razgovor sa mnom. Kao i svakog, tako sam i ovog dana nizala jedan telefonski poziv za drugim. Taman kad sam napravila malu stanku, zazvonio je telefon na mom stolu. - Autokuća, dobar dan! - Ja sam - oglasio se muški glas s druge strane. Uzdahnula sam. Ovaj poziv najradije bih bila preskočila. Bio je to Lovro, moj bivši dečko. Već sam htjela izmisliti neku ispriku da ga se riješim, kad me pretekao. - Moramo se dogovoriti kada mogu doći do tebe po ostatak svojih stvari - rekao je u jednom dahu. - Dođi večeras. Ja neću biti doma. Svoj ključ od stana možeš ostaviti na ormariću u hodniku. - Ira, znam da sam pogriješio kad sam ono s Leom... ali daj, molim te, da još jednom o tome razgovaramo. - Ne želim te više vidjeti - odvratila sam suho. - A što je s tobom i Matijom? - bocnuo me odjednom promijenivši taktiku. - Dobro znaš da smo samo prijatelji i ništa više - zarežala sam i ljutito tresnula slušalicom. To što je on svoju prljavu prijevaru uspoređivao s mojim dugogodišnjim prijateljstvom bilo je stvarno više nego nisko. No to i nije bilo toliko čudno s obzirom da je oduvijek bio ljubomoran na Matiju. Došlo mi je da glasno zaplačem, ali onda sam se sjetila da me čeka još brdo posla te se uz duboki uzdah vratila svojim telefonskim pozivima. Sad, kad mi je trebala svaka kuna da skupu stanarinu podmirim sama, morala sam misliti samo na posao. - Dobar dan, gospodine Davore. Pri telefonu Ira, zovem iz autokuće. Imate trenutak vremena, zanimalo bi nas jeste li zainteresirani za neki od naših najnovijih modela automobila. Gospodin Davor, kako je pisalo na papiru preda mnom, bio je ljubitelj sportskih kola, kojeg u principu nisu zanimale naše raskošne limuzine. Svejedno se rado upustio u razgovor sa mnom. - Ja doduše jesam u četrdesetima - rekao je pri čemu mi se učinilo da sa svojim godinama pomalo koketira - no, usprkos tome osjećam se premladim za neki od auta koje mi vi nudite. Vjerojatno ću voziti sportski auto i kad mi bude sedamdeset. Mnogo o samoj prodaji, doduše, nisam znala, ali neke trikove sam ulovila u letu od naših prodavača. Zato sam nastavila. - Ne preferirate generalno naše marke automobila ili se radi samo o tome da nisu sportske? - Bit ću iskren, ne vjerujem da u vašoj ponudi ima neki auto koji bi me zainteresirao. - A možda ipak ima - nisam odustajala. - Na proljeće izlazi novi model roadstera. Upravo je u prošlom broju automagazina izišla reportaža o njemu. Ima potpuno nov dizajn i izuzetno je lijep. Muškarac očito nije bio zainteresiran. - U tom slučaju zahvaljujem vam se na razgovoru, gospodine Davore. - Ali ne, zadovoljstvo je bilo moje. Kako ste ono rekli da se zovete? Ah, da, Ira. Pa, onda doviđenja. Spustila sam slušalicu, unijela križić u rubriku „trenutačno nezainteresiran" i nastavila zvati dalje. Sljedeće subote u salonu se održavalo svečano predstavljanje novog, vrlo luksuznog modela automobila. Vlasnik me osobno zamolio da dođem kao ispomoć i ponudio mi za to ekstra dobru plaću. Zapravo sam se jako radovala mirnom vikendu, ali novac mi je trebao pa sam prihvatila ponudu. Otkako se Lovro iselio iz stana, brojne sam noći provela plačući. U tom smislu, radna subota bila je dobar način za skretanje misli u drugom smjeru. Odjevena u poslovni, i jedini kostim koji sam imala, hodala sam s pladnjem punim čaša pjenušca između gradske kreme, loveći usput djeliće razgovora koje su vodili. Uglavnom se radilo o tome kako najbolje investirati novac ili uštedjeti na porezu. Iako sam znala da izgledam dobro u svom kostimu, ipak sam se bojala da se na njemu vidi, da je iza njega već mnogo više od jedne sezone. Odjednom mi je pažnju privukao muškarac za jednim od stajaćih stolova. Bio je odjeven u traperice, držao pred sobom čašu piva i znatno se razlikovao od ostatka posjetitelja. Unatoč tom odudaranju, ni na trenutak nije ostavljao dojam da ne pripada ovamo. Njegov opušteni i samouvjereni stil nije zahtijevao nikakav vanjski statusni simbol. Nešto me natjeralo da se sa svojim pladnjem uputim upravo k njegovom stolu. Šampanjac i pivo - Oh, vi pijete pivo - rekla sam. Svakodnevni telefonski razgovori istrenirali su me i dali mi samouvjerenost za ovakve razgovore. Muškarac se nasmiješio i bacio pogled na pločicu s mojim imenom. - Da, ali sada gotovo da mi je žao kad vidim da upravo vi, gospođice Ira, dijelite šampanjac. Izgledao je bezobrazno dobro. Preplanula put, koja sigurno nije bila posljedica solarija ili kreme za samotamnjenje, crna, tek pokojom srebrnom lasi prošarana kosa, sitne bore od smijanja oko sivih očiju - sve ga je to činilo tipičnim primjerkom muškarca kakvi se običavaju vidjeti na kinoplatnima. Zatečena njegovom primjedbom na trenutak sam ostaia bez riječi, no neugodnu situaciju spasio je on ispruživši mi ruku. - Davor. Razgovarali smo neki dan telefonom. Sjećate se? - Ljubitelj sportskih automobila - izletjelo mi je. - Upravo taj. - I onda ste danas došli ovamo? Model koji se predstavlja sigurno nije po vašem ukusu. Začudila sam se da mogu s njime razgovarati jednako opušteno kao i preko telefona. Nasmijao se. - Bez brige, sigurno ga neću kupiti. Ovdje sam jer je vlasnik autosalona moj prijatelj. Htjela sam nešto nadodati, no šef mi je već domahnuo s drugog kraja dvorane. - Ispričajte me, imam još posla - rekla sam. - Bilo mi je vrlo drago osobno vas upoznati. Već sam se okrenula i počela udaljavati kad sam začula kako mrmlja: - I meni. Dok sam u kuhinji punila pladanj s novim čašama, ruke su mi podrhtavale i malo je nedostajalo da jedna čaša koja se prevrnula ne sruši desetak drugih. Kad sam se vratila natrag u salon, vidjela sam šefa i svog zgodnog sugovornika od malo prije kako zajedno izlaze van na dvorište. Moje su ruke su još uvijek tako snažno drhtale da sam teškom mukom uspijevala zaustaviti zveckanje čaša na pladnju. U ponedjeljak rano ujutro šef me pozvao na razgovor. - Izvolite sjesti - ljubazno mi je ponudio i odmah prešao na stvar. - Vi ste u subotu ostavili snažan dojam na mog prijatelja. Htjela sam se pobuniti, ali on mi nije dopustio da dođem do riječi. - Ne morate se brinuti, ne ljutim se na vas. Naprotiv. Samo... - zbunjeno je protrljao rukom bradu. - Ovo nas je oboje dovelo u pomalo glupu situaciju. Znate, Davor želi kupiti auto - novog roadstera kojeg ste mu toliko nahvalili. I želi da mu ga upravo vi prodate. Progutala sam knedlu. - Jeste li mu rekli da sam ja studentica kroatistike? - Dijete drago - budući da je imao šezdeset i tri godine, ovakvo oslovljavanje mu se nije moglo zamjeriti. - Ja već gotovo dvadeset godina pokušavam prodati Davoru jedan od naših auta, no nikad mi to nije uspjelo. Inače, on je vrlo utjecajan i to bi bilo dobro za naše poslovanje. Ako se sad odlučio za jednu od naših marki zato jer se zagledao u vas, ja ne mogu odoljeti da ne udovoljim njegovom zahtjevu. - Ali... to je nemoguće! Pa ja nemam pojma o autima. Bude li mi postavljao pitanja, sve će se srušiti kao kula od karata! Vlasnik je podigao obrve. - Zato ćemo Vas lijepo pripremiti. Do prekosutra ćete naučiti sve o tom autu što morate znati. - Prekosutra? - ponovila sam zgroženo. - Vaši trgovci imaju dugogodišnje iskustvo... - Uspjet ćete vi to, uopće ne sumnjam u vas. I odjenite nešto zgodno! Odmahnula sam glavom tražeći nekakav izlaz da se izvučem iz neugodne situacije, ali kad sam uvidjela da neće popustiti, pokušala sam barem okrenuti nešto u svoju korist. - A što je s provizijom? Ne mogu vam, doduše, obećati da ću ga uspjeti nagovoriti na kupnju, ali... - Dobro, dobro. Dobit ćete punu proviziju ako mu prodate auto - uzdahnuo je. Primamljiva provizija Potom je ustao i otpratio me do vrata. Na izlazu mi se osmjehnuo. - Vidite, već počinjete razmišljati kao trgovac! Navečer je do mene svratio Matija. Nekako sam imala osjećaj da se naš odnos promijenio otkako sam prekinula s Lovrom. Kad sam mu prepričala priču s prodajom auta, reagirao je čudno. - I ti se stvarno misliš upustiti u to? Lagat ćeš da si profesionalni trgovac i prodavati nekom tipu auto koji usput hoće kupiti i tebe! - Provizije za prodaju su velike. a novac mi treba i ti to dobro znaiš! Matija se činio vrlo ljutitim. - Naravno da ti treba kad moraš plaćati taj snobovski stan koji ti je nametnuo Lovro! - Slušaj me, Matija, ja volim ovaj stan. U Lijepom je kvartu i volim njegovu veliku krovnu terasu. Osim toga, ovdje sve savršeno funkcionira, što se ne može reći za tvoj stan. Ako ti želiš stanovati u rupi, samo izvo- ja neću! Matija je zatresao glavom. - Lovro te u nekim stvarima pokvario za sva vremena. Sjećaš li se kako si nekada bila u škvadri sa Željkom, Vedranom i Zrinkom, maštala o životu na nekoj seoskoj farmi? - Da... - uzdahnula sam. Sjećala sam se, ali takva razmišljanja su danas bila miljama iza mene. - Svi smo se promijenili - uzvratila sam mu. - Ni ti više ne maštaš o životu u hipijevskoj zajednici! - Priznaj, Ira, da ti nije toliko do provizije koliko do tog tipa s debelom lisnicom! - A zašto bi to, čak da i jest tako, trebalo tebi smetati? - upitala sam. Matija je ustao trenutak potišteno šuteći. - Ako ti ne razumiješ zašto, onda ti ni ja ne mogu pomoći. Zbunjeno sam gledala za njim dok je žurnim korakom hitao prema vratima. Činilo se da Lovro ipak nije bio toliko u krivu kad je govorio da je Matija zaljubljen u mene. Ali, veza s Matijom... to je za mene bilo nezamislivo. On mi je uvijek bio poput starijeg brata. - Sada moram razmišljati o prodaji i zaradi! - rekla sam samoj sebi i uzela u ruke knjižicu koju sam morala proučiti do u najsitnije detalje. Dva dana kasnije osvanuo je i taj veliki dan. Ponovno sam odjenula kostim koji sam nosila na prezentaciji. - Zar nemate ništa drugo? - upitao me šef i natjerao mi time crvenilo u obraze. - Iskreno, ne - otvoreno sam priznala, osjećajući kako mi se odjednom poljuljalo samopouzdanje. Majetić je promrmljao nešto što nisam uspela razumjeti i nestao u svom uredu. Ja sam ostala sjediti za prijamnim pultom i zuriti u zidni sat. Moj je klijent došao gotovo pola sata kasnije nego što je bilo dogovoreno. Ovaj put je na sebi imao odijelo, po mojoj slobodnoj, procijeni Armani, no niti to nije utjecalo na njegov ležerni stil. Uputila sam se prema njemu, nadajući se da se na meni ne vidi koliko sam nervozna. Razgovor o prodaji mogao je započeti. Grozna blamaža Neko vrijeme išlo mi je prilično dobro, i možda sam ga čak uspjela uvjeriti da se zaista razumijem u ono što mu govorim, no onda sam se zapetljala u neke tehničke detalje i prvi put shvatila pravi smisao izreke „zemljo, otvori se". Kad više nisam vidjela nikakav način da popravim loš dojam koji sam ostavila, pribjegla sam jedinom izlazu koji sam još vidjela - istini. - Ja bih vam zaista vrlo rado prodala auto - rekla sam gotovo na rubu suza - no ako želite da vas netko istinski uputi u karakteristike ovog auta, onda biste se trebali obratiti profesionalnom trgovcu. Znate, ja sam samo studentica kroatistike. Davor me začuđeno pogledao. - Da, dobro ste me čuli - nastavila sam. - Ja nisam trgovac. Ja radim u autokući samo kao ispomoć za telefonske kontakte s kupcima, no gospodin vlasnik vam je toliko želio prodati auto da vam to nije htio priznati. Nadam se da mi nećete zamjeriti. Odmahnuo je glavom uputivši mi neodoljiv smiješak. - Ne ako pristanete danas izaći sa mnom na večeru. - Ako je večera neobavezna, vrlo rado. Je li to zvučalo dovoljno ležerno? Nisam htjela da primijeti koliko mi se sviđa. Vjerojatno je bio naviknut da ga žene salijeću, a ja svakako nisam htjela biti samo jedna u nizu njegovih obožavateljica. - Možda ne izgledam tako, ali vjerujte da ne kupujem svaki dan aute kako bih zaveo prodavačice - rekao je. - Znači li to da više ne želite kupiti auto? - upitala sam zabrinuto. Nisam smjela ni pomisliti što će mi vlasnik reći ako ne ispunim njegova očekivanja. - Naprotiv. Auto mi se jako sviđa. Mislim da ću ga uzeti kad vam za dva mjeseca stigne isporuka. Ustao je i pružio mi ruku. - Dakle, do večeras. Nakon što sam mu rekla svoju adresu, zahvalio mi se i gipkim korakom, napustio autosalon. Kad je otišao, ostala sam još neko vrijeme sjediti kao oduzeta. Ne bih se zacijelo ovako osjećala niti da sam dogovorila sastanak sa samim Richardom Gereom. U trbuhu su mi zalepršali rojevi leptira. Je li to bila ljubav? Ako jest, onda nikada prije nisam bila istinski zaljubljena. Činilo mi se da mi treba čitava vječnost da se uredim. Trebala sam samo zamisliti kako su morale izgledati žene s kojima je Davor izlazio pa da me uhvati užasna trema. željela sam mu se svidjeti. Večer je bila topla i mirna. Davor je stigao na vrijeme i ubrzo smo već jurili u njegovom sportskom automobilu. - Ima jedna zgodna gostionica nadomak gradu. Mislim da će vam se svidjeti - rekao je dok se krajolik kroz koji smo prolazili počeo mijenjati iz urbanog u livade i polja. Neko vrijeme vozili smo se šutke, no bila je to vrlo ugodna tišina u kojoj sam se osjećala opušteno. - Stvarno se niste naljutili što vam nitko nije rekao da nemam pojma o autima? - prva sam prekinula tišinu. - Ne - Davor je odmahnuo glavom osmjehnuvši se. - Auto mi se ionako odmah svidio čim sam pročitao članak o njemu u novinama, kako ste mi vi preporučili. Naravno da sam htio i vas upoznati. Zvučali ste tako posebno preko telefona, tako iskreno i osvježavajuće. A onda, kad sam vas još vidio... Na prvi glas Njegove riječi natjerale su mi crvenilo u obraze. - Znači, ne biste me pozvali van da sam bila ružna? Davor je zabacio glavu i glasno se nasmijao. - Biste li vi prihvatili moj poziv da sam ja ružan? - uzvratio mi je pitanjem, a potom nadodao: - Iskreno, pozvao bih te van i da si bila manje lijepa. Ja sam se, naime, zaljubio u tvoj glas. To što je odjednom prešao na "ti", zvučalo je potpuno prirodno. Isto kao i to što smo ostatak vožnje ponovno zapali u šutnju. No, ni ovaj put se nije osjećala nelagoda. Bilo je to više poput nekog prešutnog sporazuma. Kao da se više nema što za reći jer ionako oboje znamo što ono drugo osjeća. Tek na kraju večere, kad nam je konobar donio desert, Davor se ponovno vratio na temu koju je ranije načeo. - Istina je, Ira, zaljubio sam se u tebe - najprije u tvoj glas, a potom u tebe. Osjetila sam kako mi je vrućina jurnula u glavu. - Znam, i ja osjećam isto - priznala sam otvoreno ohrabrena utjecajem crnog vina. - Iako, moram priznati da mi se sve to čini nekako prebrzo. Tek sam izašla iz jedne propale veze... Davor je odložio čašu i posegnuo za mojom rukom preko stola. - Ne želim biti nametljiv, ili nešto požurivati. Što se tiče veza, ionako sam previše griješio. Ovaj put bih želio napraviti sve kako valja. Na trenutak je zašutio, a potom nastavio. - Za dva tjedna planiram otputovati na nekoliko dana u Grčku. Želiš li poći sa mnom, to bi bila prilika da se bolje upoznamo. Ne moraš mi odmah odgovoriti. Razmisli, pa mi možeš kasnije javiti. Samo sam klimnula glavom, opijena čarolijom trenutka, a ne vinom. Kasnije, kad me dovezao kući, Davor me poljubio na kućnom pragu. Osjećaj koji je pritom pobudio u meni bio je potpuno nov. Nikad prije nisam tako nešto osjetila, a jedino objašnjenje koje sam pronalazila za to glasilo je: to je morala biti ljubav! U normalnim okolnostima, bila bih nazvala Matiju da prokomentiram s njime što mi se dogodilo, no sada, kad je njegova neuzvraćena ljubav stala izmedu nas, to je naravno postalo nemoguće. Na poslu u autokući bila sam rastresena i spora, no nisam mogla ne primijetiti da me šef promatra budnim okom. Jedan dan došao je do mene u ured i zatvorio za sobom vrata. - Što se to događa s vama, dijete drago? - upitao me oslonivši se rukama na moj stol. - Je li vam stvarno toliko zavrtio glavom? - Na koga mislite? - upitala sam zbunjeno. - Pa na Davora, naravno, na koga drugoga! Klimnula sam pokunjeno glavom. Moj šef je bio drag čovjek i jedini koji je pobliže poznavao Davora, a ja sam imala silnu potrebu s nekime razgovarati o nedoumici koja me mučila. - On želi da pođem s njim na putovanje u Grčku - povjerila sam mu se i nehotice. Šef se osmjehnuo. - I sad se bojite da je on samo obični Casanova - rekao je protrljavši bradu. - Gledajte, dijete drago... Ja poznajem Davora dugi niz godina. I istina je da iza njega leži čitav niz ljubavnih veza, ali isto tako je činjenica da je on čovjek s velikim srcem i da je uvijek tragao za onom pravom. Tko zna, možda ste baš vi ta... Nakon što je to rekao, okrenuo se i uputio prema vratima. Ondje se još jednom zaustavio i pogledao prema meni. - No mislim da se trebate brzo odlučiti. U ovom stanju čovjek vas više ne može puštati na telefon. Navečer, kad sam stigla kući i zatvorila za sobom vrata, podignula sam slušalicu s aparata i odložila je postrani. Bacila sam se u prvi naslonjač i utonula u razmišljanje. Kad su mi misli sve više počele nalikovati zamršenom klupku, uzela sam u ruke komad papira i povukla olovkom crtu po sredini. Na lijevu stranu lista počela sam pisati sve ono što mi se u vezi s Davorom činilo upitnim: dobna razlika između nas, različitost naših društvenih statusa, te konačno, pitanje na koje još uvijek nisam znala odgovor: zašto se zaljubio baš u mene? Na desnu stranu sam htjela navesti sve pozitivno vezano uz njega, no pritom mi je na pamet padala samo jedna stvar: to da ga volim! Za i protiv Odjednom sam se osjetila sigurnijom. Nazvala sam Davora i zamolila ga da se još iste večeri vidimo. Kad smo se nešto kasnije našli, dugo smo šutke hodali jedno pored drugog. Tišinu je ovaj put prvi prekinuo on. - Jesi li se odlučila? Na trenutak smo zastali. Kao i uvijek, kad bi nam se pogledi sreli, i ovaj put su mi tijelom prošli trnci. - Ima jedan problem koji me muči, Davore - rekla sam odlučivši igrati otvoreno, na sve ili ništa. - Ti si zreo muškarac koji, kako si i sam rekao, ima iza sebe mnogobrojna ljubavna iskustva. S druge strane, ja sam toliko mlada da bih ti mogla biti kći. Međutim, ja sam... - na trenutak sam zastala tragajući za pravim riječima. - Ja nisam žena koju ćeš u bilo kojem smislu moći odgajati. Ja razmišljam vlastitom glavom. - Ali, pa ja ti ni ne želim biti zamjena za oca - spremno je odgovorio. - A što se tiče razlike u godinama... ja sam ovdje - kucnuo se prstom po glavi - mnogo mlađi od datuma rođenja koji mi stoji u osobnoj. - Da, znam. To sam shvatila još onda kad smo prvi put razgovarali telefonom - rekla sam nasmiješivši se. - Ipak, postoje stvari koje me još uvijek plaše. Na primjer, kako će reagirati tvoja i moja obitelj, ili prijatelji. Na trenutak sam pomislila na Matiju, no njega sam ionako već bila izgubila. Davor je ispružio ruku prema meni i pomilovao me po licu. - I ja imam svoje strahove i dvojbe - priznao je. - Na primjer, uvijek razmišljam voli li me neka žena zbog mene samog ili samo zbog mog novca. No, ne želim o svemu tome razmišljati. Na kraju krajeva, moj životni moto glasi da probleme treba rješavati kad iskrsnu, a ne si unaprijed zagorčavati život sa "što bi bilo kad bi bilo". Potom me nježno privukao u svoje naručje. - Vjeruj u budućnost, vjeruj u ljubav. - Da - dahnula sam kao opčinjena. - Ljubav je rizik, ali ja želim riskirati. - Mislim da će ti biti lakše prepustiti mi se nego prodati mi auto - rekao je, na što smo se oboje glasno nasmijali. Nakon toga smo se još samo smijali i ljubili. U svojim mislima precrtala sam lijevu stranu popisa i sada je postojala još samo desna: voljela sam Davora svim srcem i nisam željela dopustiti da mi bilo kakva sumnja pokvari tu sreću.
Jadna moja Tea. Nije joj baš išao hrvatski. Matematika, fizika, kemija, biologija, to da, ali hrvatski... Već je u osnovnoj školi zapinjala s ovim predmetom, no sad u srednjoj, pogotovo s dolaskom nove profesorice, sve se odjednom pretvorilo u ozbiljan problem. - Nikad neću položiti tu prokletu maturu! - vikala je moja kći kad se jedno popodne vratila doma iz škole s jedinicom velikom poput Eiffelova tornja. - Zlato, što je bilo? - upitala sam je zabrinuto. U tom trenutku još nisam znala o čemu se radi, ali ipak sam naslućivala. Znala sam, naime, da je prije nekoliko dana pisala esej iz hrvatskog i da je bila vrlo nezadovoljna svojim uratkom. - Mislim da to baš nisam dobro napisala - rekla mi je čim je došla. Eto, očito su se njena očekivanja obistinila. - Hajde, reci svojoj dosadnoj i znatiželjnoj mami što te je naljutilo - pokušavala sam izmamiti nešto više iz nje. Nema goreg za majku nego kad joj je dijete nesretno. Tako je uvijek govorila moja mama, a s godinama sam se i sama u to uvjerila. - Kulja, eto što je! Prokleta kulja iz prokletog hrvatskog! - povikala je zavitlavši bijesno školsku torbu u kut sobe. Nisam ni trepnula okom na njenu divlju reakciju. Moja starija sestra, koja je svog sina od malih nogu držala pod strogim nadzorom, sad bi joj vjerojatno zalijepila pljusku ili već izmislila nekakvu prikladnu kaznu, no ja se nisam nimalo naljutila na svoju kćer. Znala sam da je u onim "osjetljivim" godinama i da joj hormoni rade na turbo pogon. Zato sam umjesto prijekora radije pokušala s razgovorom. - Zlato moje - ispružila sam pomirljivo ruke prema njoj. - Zašto se toliko uzrujavaš? Pa što ako si dobila jedinicu? Nije to smak svijeta! - Meni je smak! I samo da znaš, dođe mi da se ubijem zbog te glupe krave! Pod ovim epitetom mislila je, naravno, na svoju omraženu učiteljicu iz hrvatskog. Ta nova profesorica u Teinoj školi bila je navodno strah i trepet svih učenika. - Pa nije valjda baš tako grozna. Mislim, krave su ipak drage i lijepe životinje. Znaš da ih u Indiji čak smatraju svetima. Dok sam joj govorila, radila sam nekakve blesave grimase, sve samo da bih je udobrovoljila. Lagala bih kad bih rekla da me njeno ponašanje nije nimalo uzrujalo, no s druge strane, Tea je bila premlada da bi se ovoliko živcirala. Znala sam vrlo dobro iz vlastitog iskustva što znači živcirati se jer je moj posao u novinskoj redakciji s godinama postajao sve stresniji. Ako nešto nisam željela, onda je to definitivno bilo da moje dijete već u školi iskusi svu strahotu stresa. - Mama, prestani! - Tea je ljutito odmahnula rukom, ali u kutovima njenih usana dao se nazreti smiješak. Potaknuta ovakvim napretkom, odmah sam nastavila valjati gluposti. - A kakva je ta tvoja krava? Plavuša ili brineta? Ili možda nosi šešir da prekrije rogove? - Ne, rogovi joj strše do neba! I crnka je. Sad smo obje prasnule u smijeh. Dakle, stvarno, tko se ne bi nasmijao: krava, pa crnka! - Teice, zlato moje - privila sam je u zagrljaj, sada već gotovo potpuno smirenu. Onaj grč s kojim je maloprije došla doma naočigled je nestajao s njenog lica. - A možda uopće nije tako loša kako ti se čini - pokušala sam oprezno primijeniti novu taktiku, odnosno prikazati joj profesoricu simpatičnom. - Ne, u pravu si, nije loša. Užasna je! Mama, daj shvati, ta žena nije normalna. Ona uživa kad nas ponižava i muči! Hm, nisam baš vjerovala u tu njenu izjavu, no s druge strane, sve je bilo moguće. Ma, ne! Morala sam se nasmijati samoj sebi kako me mala skoro preveslala. Kao da nisam znala kakvi su gimnazijalci i kakve priče kruže među đacima o profesorima! Pogotovo onim strožima. - Dobro, recimo da si u pravu. Da ti je profesorica stvarno užasna i luda - prekrižila sam ruke na grudima. - Što ti imaš od toga da se pjeniš zbog toga? Hoće li ti to olakšati učenje hrvatskog? Ili ćeš možda sljedeći put bolje napisati esej? Naravno da ne. Dakle, moramo smisliti plan kako da riješimo problem. - Nikako ga nećemo riješiti - Tea je tvrdoglavo zavrtjela glavom. - Baš nikako... - Zašto tako misliš? - Zato što njoj nikad ništa ne valja! Ili mi kaže da je sastav predugačak, ili da je prekratak, ili da sam profulala temu...! - A što ako je u pravu? Jesi li uzela takvu mogućnost u obzir? Tea je prkosno isturila bradu i puhnula kroz napućene usnice. - Možeš si mislit'! Ona, pa da je u pravu! Uvidjevši da ovaj razgovor ne vodi nikamo, rekla sam ono što sam već dulje vrijeme imala na pameti. - Imam rješenje za taj tvoj problem, znaš. Sada me kći znatiželjno pogledala podignuvši obrve. - Kada imaš sljedeći put sat hrvatskog? Sutra? Dobro! Onda ću izaći s posla, otići u školu i razgovarati s njom! - A, to ne! - smjesta je skočila. Na licu joj se ocrtavalo nešto poput straha. - Zašto ne? - Zato jer će me onda zamrziti još više nego sada, a ako se to dogodi, onda mi stvarno nema spasa! Nisam se htjela dalje s njom svađati, ali nisam imala namjeru ni popustiti pred njenim besmislenim zahtjevom. Što je, na kraju krajeva, bilo normalnije na svijetu nego da se roditelj informira u školi o svom djetetu? Ipak, budući da se ona toliko tome protivila, zaključila sam da mi je najjednostavnije provesti svoj naum potajno, bez njenog znanja. - Dobro, nećemo više o tome! - rekla sam odsječeno. - Sve će se već nekako riješiti. Nego, hajdemo jesti. Čekala sam te s jelom i sad već umirem od gladi. Pokušaj da skrenem razgovor na drugu temu nije prošao bez rezultata. Tea se veselo uputila prema štednjaku i na brzinu nadigla poklopce na loncima. - Hmm, mljac! Moje omiljeno jelo: paprikaš i njoki! Baš dobro da sam skuhala što voli, pomislila sam zadovoljno. Kao da sam znala da će doći doma utučena i da će joj trebati utjeha. A sutra, sutra ću svoj plan provesti u djelo... - Dobar dan! Drago mi je, ja sam Anita. Teina mama - rekla sam pruživši ruku profesorici ispred školske zbornice. Mogla sam se samo nadati da se na meni nije vidjelo koliko sam iznenađena. Onako kako mi je moje dijete opisivalo ovu ženu, imala sam predodžbu o njoj kao o kakvoj muškobanjastoj grubijanki pred čijim pogledom svima klecaju koljena. No, stvorenje preda mnom bilo je čista suprotnost takvom liku. Bila je to sitna, krhka, plavokosa ženica krupnih zelenkastih očiju koje su me sad upitno promatrale. - Renata, drago mi je - rekla je melodioznim glasom prihvativši moju ispruženu ruku. - Oprostite ako zurim u vas, ali djelujete mi tako mladoliko. Upravo ne mogu vjerovati da ste mama jedne moje učenice. Nisam imala pojma da Tea ima tako lijepu mamu! Što?! Zar je bilo moguće da je moja kći izgovorila sve one strahote za ovo divno stvorenje? Moram reći da sam bila vrlo ugodno iznenadena njenim komentarom i odmah sam joj odlučila uzvratiti kompliment. - I vi izgledate sasvim drukčije nego što sam vas zamišljala - rekla sam, pomislivši kako sam sretna što ona nikad neće saznati kakvom sam je zamišljala. - Vrlo ste mladi za profesoricu. Instrukcije u kući Gospođica Renata, pretpostavila sam da je gospođica jer nije imala nikakav prsten na ruci, blago je porumenjela i smeteno pognula glavu. - Hvala vam na komplimentu - rekla je, a meni je kroz glavu i nehotice prošla ugodna misao kako će ova naša međusobna simpatija zasigurno utjecati na poboljšanje Teinih ocjena. No onda sam se ponovno spustila na zemlju i sjetila zbog čega sam uopće došla u školu. Jedno je bilo sigurno: nisam došla razmjenjivati komplimente s Teinom profesoricom. Zato sam naumila brzo prijeći na stvar, no nisam ni otvorila usta, a sitna crnka je zakimala glavom. - Znam, znam, došli ste zbog Teinih loših ocjena. Potpuno shvaćam vašu zabrinutost, ali, vjerujte mi, zaista nemate razloga za brigu. Nije mi bilo jasno kako je to mislila. Pa dijete mi je imalo već nekoliko jedinica iz njenog predmeta, a i bilo je gotovo na rubu živčanog sloma! No, profesorica je odmah pojasnila svoje riječi. - Ponekad jedinica služi i kao edukativna mjera. Znate, Tei nedostaje malo više smjelosti u izražavanju pa je na ovaj način pokušavam motivirati. Jedinica kao motivacija? Morala sam priznati da za to još nikad nisam čula! No nisam joj htjela proturječiti. - Hoćete reći da njeno znanje nije toliko loše? - upitala sam. - Pa, sad... Na trenutak sam ostala zbunjena. Što je sad bila istina? Jesam li ili nisam imala razloga za zabrinutost? - Tea ima izvjesnih problema s pismenim izražavanjem - rekla je izgovarajući riječi polako, kao da ih važe. - Zato možda ne bi bilo loše da neko vrijeme ide na instrukcije. Znate, ja sam joj najmanji problem. Ja sam joj spremna i zažmiriti na jedno oko ako zatreba, no na maturi... Tu bi zaista moglo biti ozbiljnih problema. Jesam li ja to dobro čula? Žena koja je iz "edukativnih razloga" udijelila već nekoliko jedinica mojoj kćeri, bila je sada spremna zažmiriti joj na jedno oko? - Ne znam uopće kome bih se obratila za instrukcije... - promrmljala sam uhvativši se zamišljeno palcem i kažiprstom za bradu. Tea zaista nije bila neki lumen za književnost, ali nikada dosad nije bila toliko loša da bi joj trebale instrukcije. Naprotiv, uvijek je bila odličan đak. Kad bolje promislim, problemi su se javili upravo s odlaskom stare i dolaskom nove profesorice iz hrvatskog. No, s druge strane, ova ženica zaista nije izgledala kao da bi htjela namjerno nekome prouzročiti probleme... - Ja bih Tei privatno mogla davati instrukcije - trgnula me iz zamišljenosti u koju sam na trenutak utonula. Njezin je prijedlog stigao naglo i potpuno neočekivano, tako da sam u prvi mah ostala zatečena. - Naravno, ako želite! - dodala je očito pogrešno protumačivši moju šutnju. - Ma naravno, svakako - požurila sam se reći. Nadala sam se da neće tražiti neki bajoslovni iznos za te svoje satove jer u posljednje vrijeme baš i nismo financijski predobro stajali. No, tražila koliko tražila, njezin prijedlog mi se ipak učinio savršenim rješenjem. Bude li ona podučavala Teu poslije nastave, razmišljala sam, nema šanse da joj na kraju godine radi probleme oko završne ocjene. - To je vrlo ljubazno od vas i ja sam vam na toj vašoj ponudi izuzetno zahvalna - uvjeravala sam je gledajući je izravno u oči. Htjela sam da shvati da joj govorim istinu. Renata mi je uputila neobičan pogled koji si tada još nisam znala protumačiti. Uz stisak ruke zapečatile smo naš dogovor. S instrukcijama su ona i Tea trebale početi već sljedeći tjedan. U našem domu. Pakt s vragom Dok sam se vozila kući, razmišljala sam o tome kako će Tea poludjeti kad joj kažem da sam ipak, protiv njene volje, otišla u školu. A tek kad joj kažem za instrukcije! Morala sam se osmjehnuti. Već sam mogla vidjeti svoju strastvenu kćer kako uzrujano skače kad čuje kakav sam dogovor sklopila s njenom "najdražom" profesoricom. I zaista... - Što si učinila?! - vrisnula je Tea. Onako sićušna skakala je kao na federima kad je čula vijest. - Kako ti ne shvaćaš? To je kao da si sklopila pakt sa samim vragom! - Tea, ne lupetaj - obrecnula sam se nervozno na nju. Otkad sam osobno upoznala profesoricu, više nisam mogla dopustiti svojoj kćeri da priča ovakve besmislice. Ta osobno sam se uvjerila da je žena bila mila i draga. - Nisu to gluposti! Samo kad shvatiš, bit će već prekasno - zaključila je Tea vatreno, očito duboko uvjerena da je u pravu. - Dobro, dopusti mi onda da se sama uvjerim u istinitost tvojih riječi! U međuvremenu te molim da se ponašaš normalno i da budeš sretna što ti je ovako izišla ususret! Tea se snuždila, ali je ipak bez pogovora pristala na moj zahtjev. - I da nisam više čula niti riječi - preduhitrila sam je s podignutom rukom kad je zaustila da će još nešto reći. Na kraju sam morala zaključiti da je biti roditelj jogunastom tinejdžeru jedan od najgorih zadataka koji čovjek može imati u životu i primila se posla po kući. Kuhinja je bila puna neopranog posuđa, a čekalo me još i brdo rublja koje je trebalo izglačati. Bilo je tu još i niz drugih poslova koje je trebalo obaviti prije nego što profesorica nogom zakorači u naš stan. Prošla sam pogledom preko mutnih stakala na prozorima i potamnjelih zavjesa. O da, svašta je još trebalo učiniti da stan zablista kad stigne cijenjena gošća... Tjedan je projurio u svakodnevnim obvezama i dan kad je Renata trebala održati instrukcije Tei stigao je iznenađujuće brzo. Prije njenog dolaska još sam jednom očitala bukvicu svom tvrdoglavom djetetu i zataknula joj nestašni pramen kose iza uha. - Budi pristojna prema njoj i radi sve kako ti kaže. Shvaćaš valjda da su ti ove instrukcije karta za dobru ocjenu iz hrvatskog. Nije djelovala kao da shvaća išta od onoga što sam joj govorila. Prije je djelovala zabrinuto. Pa ipak je, na moju veliku radost, šutjela i bila pokorna. Kasnije, kad je Renata došla, pristojno ju je pozdravila i zahvalila joj na velikodušnoj pomoći. Baš onako kako sam je učila! Nakon instrukcija obje su djelovale zadovoljno. Kako se kasnije ispostavilo, Tea zato što je mučni sat konačno bio iza nje. - Jeste li za kavu? - ljubazno sam upitala Renatu. Iskreno, nisam se nadala da će prihvatiti moj kurtoazni poziv, no činilo se da se ona iskreno razveselila. - Vrlo rado! Voljela bih još malo porazgovarati s vama o Tei... I tako su se satovi instrukcija zaredali. Renata je dolazila svakog petka jer je to bio dan kad je imala slobodnog vremena. Na moje golemo iznenađenje, nije tražila nikakvu novčanu naknadu, ali je zato vrlo rado prihvaćala moje pozive na kavu nakon poduke. Tada bi mi pričala o svemu i svačemu iz svog života, a najmanje o onome što je mene zanimalo - o Tei. Tako sam primjerice saznala da se nikada nije udavala i da to nikada i ne namjerava učiniti. Kad sam joj rekla da sam ja već pet godina razvedena od Teinog oca, oči su joj zasjale neobičnim sjajem. Nije mi bila jasna njena reakcija. Barem ne tada. Tea je i dalje ostajala pri svome, tvrdeći kategorički da je profesorica "čisto zlo od žene". Tvrdila je to i kad su počele stizati prve dobre ocjene iz hrvatskog. No, više mi nisu bila važna naklapanja moje mušičave kćeri. Važno je bilo da je problem s ocjenama riješen i da je sada sigurno kročila prema maturi. Tako sam mislila, no tada još nisam znala kakvo me iznenađenje čeka... Posebna kemija Jednog petka Renata je došla k nama ranije nego što je bilo dogovoreno. Iznenadeno sam podigla obrve kad sam je ugledala na našim vratima. Zar nije znala da je Tea još na nastavi? Znala je, kako je rekla, ali je namjerno došla ranije jer je htjela nasamo razgovarati sa mnom. - I ti si to osjetila, zar ne? - upitala me čim smo ušle u dnevni boravak, obraćajući mi se odjednom na moje nemalo iznenađenje sa ti. Blijedo sam je gledala. Nisam imala pojma o čemu ona to govori. - Tu posebnu kemiju među nama - pojasnila mi je zajapurenih obraza, a meni zamalo da nisu ispale čaše sa sokom iz ruku. Sve mi je ovo prije nalikovalo na scenu skrivene kamere negoli na stvaran život. - Čim sam te ugledala tamo na školskom hodniku, znala sam da je to sudbina - nastavila je gorljivo zakoraknuvši prema meni, dok sam ja automatski ustuknula korak unatrag. - Anita, ti i ja, mi smo jednostavno stvorene jedna za drugu! Reci da i ti tako misliš. Znam da misliš! Vraga sam tako mislila! Što se to za ime Boga dogodilo s ovom ženom? Još prošli tjedan djelovala je sasvim normalno. Sad se ponašala kao da je sišla s uma. - Volim te! - rekla je i prije nego sam se snašla, obavila mi ruke oko vrata i utisnula poljubac na usta. Pustite me! - viknula sam odgurnuvši je od sebe, pri čemu sam prolila sok po sebi i njoj. - Što vam pada na pamet? O čemu vi to pričate? O kakvoj privlačnosti, o kakvoj sudbini? - kreštala sam promuklo. - A zašto si onda pristala da ti dolazim u kuću? - Renatine oči stisnule su se u dva uska proreza. Pa zar je uopće to trebalo pitati? Zbog mog djeteta, naravno! Zar je zaboravila kakve je ocjene Tea imala kod nje iz hrvatskog? - Želiš li ti to meni reći da sam ja pogrešno shvatila sve one tvoje poglede i osmjehe koje si mi upućivala? - prosiktala je, ne djelujući odjednom više ni najmanje ljubazno. Gledala sam u nju i slušala je širom otvorenih usta. Nisam mogla vjerovati da mi se ovo događa. Zaista nisam. O kakvim je to ona pogledima govorila. I osmjesima! Pa bila sam samo ljubazna prema njoj. - Žao mi je ako ste nešto pogrešno protumačili, ali uvjeravam vas da je sve ovo veliki nesporazum. Ja sam vam zaista zahvalna što ste podučavali Teu, ali... Ne rekavši više ni riječi, Renata se žustrim korakom uputila prema hodniku. Lice joj je sada bilo tamnocrveno od ljutnje. Zgrabivši kaput s vješalice, dohvatila je kvaku na vratima. Prije nego što ju je pritisnula, okrenula se još jednom prema meni i zaškrgutala zubima. Kod ravnatelja - Ovaj bezobrazluk neće proći bez posljedica. Još me nikad nitko nije ovako iskoristio! Potom je naglom kretnjom otvorila vrata i zamalo se sudarila s Teom koja se upravo vraćala doma iz škole. Ne pozdravivši je, čak je i ne pogledavši, projurila je pokraj nje i nestala. - Što je bilo ovo? - Tea me gledala širom razrogačenih očiju, a ja nisam imala pojma što bih joj odgovorila. Nisam naime ni sama znala odgovor na to pitanje. Zaista: što je to bilo? Renatine posljednje riječi nisu bile samo pusta prijetnja. Njezina ljutnja zaista je imala posljedica, što se uskoro dalo primijetiti po ocjenama koje su uslijedile. - Mama, reci mi, što se dogodilo onog dana? Oko čega ste se posvađale? Što si joj rekla da je sad tako bijesna na mene? Uostalom, tako ti i treba kad mi nisi vjerovala da je ta žena užasno zla! Rekla mi je da će me najvjerojatnije poslati na popravni - cviljela je moja kći kad je jedno popodne došla doma s novom jedinicom. - E pa neće! - dreknula sam ljutito, odlučna boriti se za svoje dijete. - Ništa se ne brini, dušo, mama će sve to riješiti! Već sljedeći dan otišla sam u školu. Bila sam bijesna poput furije dok sam čekala na razgovor s ravnateljem. Nakon što sam mu ispripovijedala sve o nepravednom ocjenjivanju i nekorektnom ponašanju njegove djelatnice, prešutjevši ipak onaj dio u kojem me ona zamalo napastuje, ravnatelj je duboko uzdahnuo. - Imali smo već više pritužbi na nju, ali sve vam je to komplicirano. Kolegica je naime vrlo stručna u svom poslu i teško joj je nešto dokazati po tom pitanju. - Stručna, kažete? - vrisnula sam kao da me ujela zmija. Pa ta je žena dijelila ocjene kako joj se prohtjelo! Možda je zaista bila stručna što se ticalo znanja, ali zasigurno nije imala niti pedagoški niti objektivan pristup svojim učenicima. - A što ćete reći ako vam kažem da se osvećuje mome djetetu jer sam odbila njezin pokušaj da me zavede? Da iz čiste pakosti prijeti mojoj Tei rušenjem na kraju godine? - provalilo je iz mene. Bilo mi je više nego neugodno govoriti o onom nemilom dogadaju, ali istina je morala izići na vidjelo. Ravnatelj je na moje riječi ostao bez teksta i zinuo u čudu. - Zahtijevam da se preispita podobnost te žene da predaje djeci! - završila sam odlučno razgovor. Nepuna dva tjedna nakon mog posjeta ravnatelju Renatu su zamijenili novom profesoricom hrvatskog jezika. Uz duboku ispriku, ravnatelj je priznao da su testiranja kojima se Renata na zahtjev škole podvrgla pokazala da je psihički nestabilna osoba te da nije podobna za rad s djecom. - Zaista ne znam kako nam je to promaklo prilikom njenog zapošljavanja. Imala je sve samo najbolje preporuke... Tea je s više nego zadovoljavajućim ocjenama završila razred i položila maturu. Ja sam se pak na osnovi ovog upravo nevjerojatnog iskustva još jednom, uvjerila da ništa u životu nije crno ili bijelo. Ponekad i osobe od kojih to najmanje očekujete mogu biti negativci, baš kao što i mušičavi tinejdžeri mogu biti u pravu!
Kad sam prije godinu dana završila srednju školu, bila sam puna planova za budućnost. Moja velika želja bila je da se upišem na ekonomski fakultet. Premda nisam nimalo sumnjala u svoje sposobnosti, znala sam da će to biti dodatni udarac mojoj obitelji jer financijski baš nismo najbolje stajali. Ove je godine i brat trebao krenuti u srednju školu, a to je značilo i nove troškove, što me dodatno brinulo. Jedini izvor prihoda u našoj skromnoj obitelji oduvijek je bila tatina radnička plaća od koje, nakon što bismo podmirili režije i kupili hranu, najčešće ne bi preostajalo ništa. No, ne kaže se uzalud da nevolja nikad ne dolazi sama. Kad sam navršila četrnaest godina, mama se iznenada razboljela, a dijagnoza, na žalost, nije bila nimalo ohrabrujuća. I danas vjerujem kako su jedino ljubav i snaga njezine volje učinili čudo te se mama nakon nekoliko godina intenzivnog liječenja ipak uspjela izvući. Premda je i dalje obilazila liječnike i svakodnevno trošila hrpu lijekova, bili smo sretni što je živa. Svim sam srcem željela nastaviti školovanje, no s druge strane - kako roditeljima natovariti toliki trošak. Nakon što sam im jednom prilikom natuknula kako bih željela na studij, unatoč postojećoj situaciji oboje su me svesrdno u tome podržali. - Ne brini se, kćeri, već ćemo nekako izgurati. Izvrsna si učenica i bila bi šteta da odustaneš od svojih snova. Premda nam neće biti lako, snaći ćemo se. I mama i ja želimo da naša mala djevojčica jednoga dana bude svoj čovjek - rekao je tata. - Slažem se. Dijana je pametna djevojka i bila bi prava šteta da ne ide za boljim životom - tiho je rekla. - Hvala vam, puno vam hvala, jer znam koliko se žrtvujete za mene. Obećajem da vas neću iznevjeriti - ganuto sam odgovorila ljubeći ih. Ipak, moje su želje bile jedno, a stvarnost nešto posve drugo. Nekoliko dana nakon našeg razgovora tata je poginuo u automobilskoj nesreći. Prema policijskom izvješću, zaspao je za volanom i sletio s ceste. Šok, tuga i nevjerica danima mi nisu dali mira. Djelomično sam se osjećala krivom jer je tata naporno radio, a sve kako bih ja mogla na fakultet. Moji su se snovi srušili poput kule od karata. Izgubila sam glavni oslonac u životu i nisam znala kako dalje. Jedino sam bila svjesna da hitno moram pronaći nekakav posao. Studij u ovome trenutku više nije dolazio u obzir. Znala sam, ne zaposlim li se, moja obitelj uskoro bi se mogla naći u dugovima do grla. Već sljedećeg dana krenula sam u potragu za poslom. Obišla sam nekoliko trgovina, no ondje su mi rekli da trenutačno ne trebaju radnike. Nisam gubila nadu. Odlučila sam iskušati sreću i obići nekoliko kafića, možda bih mogla raditi kao konobarica. I to bi bilo nešto za početak, tješila sam se. U prvom kafiću u koji sam ušla, na moju veliku žalost, također nisu primali radnike. Simpatična konobarica koja je radila za šankom objasnila mi je da u lokalu rade isključivo članovi obitelji. - Doista mi je žao što vam nisam mogla pomoći. No, u okolici ima još nekoliko kafića. Možda da ondje iskušate sreću? - ljubazno me otpravila. Oglas pod otiračem Baš šteta, a ovdje mi je moglo biti tako lijepo, razmišljala sam na odlasku. Kada sam u drugom, ali i trećem kafiću dobila gotovo isti odgovor, obuzela me panika. Bližila se večer i premda sam cijeli dan tražila, posao još uvijek nisam imala. Odlučila sam se vratiti kući, kad mi je pozornost privukao papir tik ispod mojih nogu. Činilo se da je to nekakav oglas jer su na njemu još uvijek bili ostaci ljepljive vrpce kojom je jednom zacijelo bio negdje pričvršćen. Tko zna kako je dospio ovamo? - pitala sam se ogledavajući se kao da ću tako pronaći odgovor na svoje pitanje. "Potrebna konobarica za rad u ekskluzivnom lokalu. Plaća izvrsna" - stajalo je u oglasu. Ispod je radi bržeg kontakta bio naveden i broj mobitela. Nisam dvojila niti trenutka. Dograbila sam mobitel iz torbe i otipkala navedeni broj. Premda nisam imala pojma o tome koliko je oglas star, sve skupa mi se učinilo toliko neobičnim da sam to doslovce shvatila kao poruku s neba. - Halo? - začula sam dubok muški glas s druge strane linije. - Dobar dan, moje ime je Dijana i zovem u vezi s vašim oglasom za posao konobarice - rekla sam u dahu s nadom kako ovaj put neću čuti da je posao već zauzet. - Ah, da, tražimo konobaricu. Možete li navratiti da vas upoznam? Nadam se da razumijete, ali pravilo po kojem zapošljavam radnice jest to da moraju biti zgodne - rekao je bez ustezanja. - Osim toga, punoljetni ste, zar ne? - upitao je. Premda mi se ton njegova glasa nije nimalo svidio, nisam imala previše izbora. - Naravno. Kada me možete primiti? - upitala sam uzdahnuvši. Kad mi je rekao adresu, shvatila sam da se lokal nalazi na suprotnoj strani grada. To je otprilike značilo da ako i dobijem posao, još moram riješiti pitanje putovanja. Za tramvaj i ostala prijevozna sredstva nisam imala novca. Već ću nešto smisliti. Važno je da dobijem posao, a kasnije ću razmišljati o svemu ostalom, tješila sam se. Trebalo je prilično vremena dok napokon nisam stigla na naznačenu adresu. Budući da kod sebe nisam imala ni kune, cijeli put sam prevalila pješice. "Kaffe Bar Miki" stajalo je na reklami iznad ulaza. Evo, to bi trebalo biti to. Bože, pomozi mi, pomislila sam ulazeći. Lokal je bio gotovo prazan. Sve u njemu odisalo je luksuzom. Pogled mi je pao na kožne naslonjače u separeu i nisam mogla a da ne pomislim kako su zacijelo stajali pravo bogatstvo. Nije loše, ako već moram tu raditi, neka mi barem bude ugodno, razmišljala sam osvrćući se oko sebe. - Izvolite, molim? Kako vam mogu pomoći? - upitao me čovjek za šankom. - Dobar dan, moje ime je Dijana. Imam dogovor sa šefom. Oprostite, vi ste šef? - upitala sam pribravši se. - Ah, tako - kratko je rekao. - U tom slučaju pođite sa mnom! - naredio je. Ako je unutrašnjost kafića bila luksuzno uređena, onda je ured u koji me konobar uveo sličio onom predsjedničkom. Za masivnim hrastovim stolom sjedio je krupni ćelavi muškarac. - 'Šefe, mala je stigla - s vidljivim strahopoštovanjem obratio mu se konobar. - Dakle, ti si Dijana, naša nova konobarica. Lijepo, lijepo - mrmljao je odmjeravajući me. - Jesi li već gdje radila? Ta pridi bliže, što si se tako ukipila? Opusti se malo - rekao je. - Ne bih, hvala. Ovo će biti moj prvi posao, naravno, ako me primite - bojažljivo sam promucala. - Dakle, tako. Pa dobro. Spreman sam ti dati priliku ako se i sama malo potrudiš jer svi znamo kako je prvi dojam najvažniji, nije li tako? Da pojasnim, mogu slobodno reći da je ovo najekskluzivniji kafić u gradu, što znači da imamo isključivo odabranu klijentelu - pomalo nadmeno je rekao. - Dijana, ti si veoma lijepa djevojka i ne bi se trebala sramiti to i pokazati - znakovito je dodao pogleda prikovanog uz moje jednostavne traperice i majicu. Dobivam posao - Da, naravno, samo... - zaustila sam, no on me odmah prekinuo. - Želim te vidjeti ovdje već u šest ujutro. Otvaramo u sedam, tako da ćeš imati dovoljno vremena pohvatati najosnovnije. Ne brini se, Dino će ti već sve pokazati - rekao je ustajući. Shvatila sam da je naš razgovor završen. Premda sam željela doznati još milijun stvari, susrevši se s njegovim hladnim pogledom brzo sam od toga odustala. - Pa, hvala vam. Onda, vidimo se ujutro - tiho sam rekla okrenuvši se. - I, da, još samo nešto! Nemoj mi slučajno sutra doći u trapericama. Ovdje očekujem privlačnu i dotjeranu mladu damu, a ne nekog dečkića - hladno je rekao, na što sam osjetila kako rumenim. Koji napuhanac! Moš' si mislit! Kao da se i sama ne bih željela atraktivnije odijevati, samo što to i košta. Vani je bilo prilično mračno i znala sam da se mama brine za mene. Ipak, bila sam ponosna na svoj uspjeh, a znala sam da će i mama biti sretna što sam dobila posao. No, možda bi ipak bilo bolje da joj zasad ne pričam o tome gdje i što ću točno raditi. Već će biti prilike za to kad se malo uhodam, pomislila sam. Baš kao što sam i predvidjela, mamu je vijest o zaposlenju silno obradovala. Nisam imala srca kvariti joj radost, stoga sam slagala kako ću od danas raditi u jednom uglednom restoranu. - Draga moja Dijana, što bih ja bez tebe. Nemaš pojma koliko mi je laknulo što ćemo imati koliko toliko siguran prihod u kući, no s druge strane, toliko si željela na taj fakultet. Da sam barem malo zdravija... - zaplakala je grleći me. - Mama, ne plači, molim te! Bit će sve u redu, vidjet ćeš. Osim toga, za studij nikad nije kasno - tješila sam je iako ni sama nisam bila uvjerena u istinitost svojih riječi. Preostalo mi je još samo riješiti problem putovanja, no i tome sam brzo doskočila. Nakon kraćeg razmišljanja sjetila sam se bratovog starog bicikla u podrumu. Možda mu kočnice i ne rade najbolje, ali imam li uopće izbora? Unatoč laganoj nervozi, prvi radni dan prošao je prilično glatko. Dino me uputio u tajne konobarskog zanata tako da sam već nakon nekoliko sati osjećala kao da taj posao radim oduvijek. Gosti su bili fini i ljubazni i nitko nije bio sretniji od mene. Do kraja večeri dobila sam i pokoju napojnicu, na što sam bila posebno ponosna. Kada sam navečer završila, šef me pozvao u svoj ured kako bismo dogovorili detalje. Po izrazu njegova lica shvatila sam da je prilično zadovoljan sa mnom. - Dakle, mala, što kažeš? Nije loše za prvi radni dan, ha? Budeš li pametna, dobivat ćeš i trostruko veće napojnice. Moji su gosti imućni ljudi. Koja kuna manje ili više njima ne znači ama baš ništa, a tebi će dobro doći. Ah, da, još nešto, zatrebaš li kakav predujam, samo reci. Nije problem - započeo je odmjerivši moju skromnu crnu suknju i bijelu bluzu koje sam nosila toga dana. - Hvala, to neće biti potrebno, znate, moram štedjeti - zbunjeno sam rekla zacrvenjevši se. Još malo smo razgovarali, a kada je šef rekao koliku ću plaću dobivati, nitko nije bio sretniji od mene. Bilo je to više od svih mojih očekivanja. Taj ugostiteljski posao i nije tako loš, razmišljala sam po povratku. Još samo malo i ovaj ću bicikl zamijeniti kakvim skromnijim automobilom - kovala sam planove. Kako je vrijeme odmicalo, postajala sam sve opuštenija i sigurnija u sebe. I šef i mušterije bili su više nego zadovoljni. A tada je jedne večeri u moj život ušao Toni. Bilo je deset sati navečer i bližio se kraj radnog vremena kad je ležerno ušetao u lokal. Bio je najljepši muškarac kojeg sam ikad vidjela. Visok i tamnoput, u skupom odijelu plijenio je pozornost svih prisutnih. Nalikovao je filmskoj zvijezdi i bilo je očito kako je toga itekako svjestan. Usta su mi još uvijek bila napola otvorena kad je prišao šanku, pritom nemarno spustivši ključeve, pretpostavljala sam, jednako skupocjenog automobila. Miris njegova skupog losiona ispunio mi je nosnice. - Viski s ledom, ostalima po želji. Naravno, i ti popij nešto! - rekao je pozorno me motreći. - Hej, ti si ovdje nova! Nije li tako? A što je s Ninom? Zar više ne radi ovdje? - zasuo me pitanjima. Umjesto odgovora, samo sam kimnula glavom. Ionako nisam imala pojma o tome tko bi trebala biti ta Nina. Osim toga, blizina i prodoran pogled ovog čovjeka silno su me zbunjivali. Kao da sam izgubila dar govora. Sva sam se spetljala. Posluživši mu piće, odmah sam krenula uslužiti i ostale goste. Vrativši se nešto kasnije ponovno za šank, zatekla sam neznanca u prisnom razgovoru sa šefom. Upoznajem Tonija - Dijana, dođi, upoznaj našeg uvaženog gosta - pozvao me šef. - Dijana - sramežljivo sam se predstavila pruživši mu ruku. - Toni, drago mi je. Dijana, divno ime za divnu djevojku. Nego, nisam vidio jesi li što popila. Mogu li te sada počastiti? - upitao je smiješeći se. Osjetila sam kako počinjem crvenjeti. Zaboga, što se to sa mnom događa? Zašto u blizini ovog muškarca osjećam uznemirenost? Dobro, jako je zgodan, što jest, jest, no, ne može li me već jednom prestati tako promatrati? - razmišljala sam. - Oprostite, bilo mi je zadovoljstvo, no moram se vratiti poslu - pokušala sam se izvući. - A, ne, ne! Samo ti sjedni s Tonijem i odmori malo. Bude li potrebno, ja ću uskočiti - rekao je šef zavjerenički se nasmiješivši Toniju. - I kako je raditi ovdje? - upitao me kad smo ostali sami. - Nije loše, nemam se na što požaliti - uspjela sam promucati. - Miki je dobar čovjek, no budeš li ikad imala problema s njim, obrati se meni - našalio se. - Neko sam vrijeme bio odsutan, inače sam ovdje redovit gost. Nego, reci mi, kako ideš kući? Koliko znam, živiš na drugom kraju grada - objasnio je, a ja sam osjetila kako me preplavljuje ljutnja. Najradije bih istog trena zadavila šefa jer sam bila sigurna kako je Toni to morao doznati upravo od njega. - Biciklom, ako vas baš zanima - ispalila sam kao iz topa, na što je on prasnuo u gromoglasan smijeh. Nakon što mi je očitao bukvicu o svim opasnostima noćne vožnje biciklom, ponudio se da me večeras odveze kući. Shvatila sam da Toni nije tako uobražen kako sam mislila i osjetila sam kako se polako počinjem opuštati. Toliko smo se zadubili u razgovor da nisam ni opazila kad smo ostali sami u lokalu. - Eh, da, da ne bih zaboravio platiti - rekao je Toni pruživši mi novčanicu od petsto kuna. Uredno sam naplatila njegovo dugovanje pruživši mu ostatak. - U redu je. Zadrži ga - rekao je odmahnuvši rukom. Zabezeknuto sam ga pogledala. Ostatak novca prelazio je dvjesto kuna i smatrala sam kako je to previše za napojnicu. Osjetila sam nelagodu i nisam znala što učiniti. - Ne mogu uzeti toliku napojnicu. Previše je - mucala sam. - Molim te, ne kompliciraj! Spremi to već jednom u džep. Samo da nešto obavim, a tada, ako si spremna, možemo krenuti - rekao je potapšavši me po ramenu. Nakon što sam oprala i pospremila i posljednju čašu, Toni je još uvijek s nekim razgovarao na mobitel. Ispod očiju sam promatrala njegovu skladnu figuru. Sada sam bila posve sigurna u razlog svoje nervoze. Ovaj muškarac me neodoljivo privlačio, štoviše, mislim da sam se na prvi pogled zaljubila u njega. Odjednom sam jedva čekala da krenemo kako bih barem još malo uživala u njegovoj blizini. No, činilo se da je Toni u posljednji tren ipak bio prisiljen promijeniti svoje planove. Osjetila sam silnu tugu kada mi je u znak pozdrava kimnuo glavom odmah potom odjurivši u noć. Vjerovala sam da će se Toni ubrzo vratiti, no prevarila sam se. Kada se ni nakon sat vremena nije vratio po mene, razočarano sam uzela bicikl i krenula kući. Sljedećeg dana Toni je ponovno svratio u kafić. Baš kao da se ništa nije dogodilo, nije se čak ni ispričao zbog toga što me prethodne večeri ostavio na cjedilu. Možda mu ipak ne bih trebala vjerovati. Uostalom, što ja zapravo znam o njemu? - razmišljala sam. - U jedanaest sam ovdje! Budi spremna - iznenada je rekao. Premda pomalo zatečena njegovim ponašanjem, nisam mu proturječila. Priznala ja to ili ne, Toni mi se sve više sviđao. Kad sam te večeri završila s poslom, dočekao me ispred kafića. Njegov skupocjeni automobil blistao je na mjesečini. - Izvolite, mlada damo - rekao je otvorivši mi vrata automobila. - A kamo ću s biciklom? - zbunjeno sam upitala. - Sad imaš mene i bicikl ti više neće trebati. No, uđi već jednom. Bez brige, malena, možeš mi vjerovati. Obećavam - nježno je rekao uvidjevši moje kolebanje. Raskošni darovi Od te smo večeri Toni i ja postali nerazdvojni. Koristili smo svaki trenutak kako bismo bili zajedno. Mazio me i pazio poput princeze. Neprekidno mi je donosio darove tako da mi je često znalo biti i neugodno zbog toga. - Ovo je zacijelo koštalo pravo bogatstvo. Ne želim da toliko trošiš na mene. Ti si moje najveće blago i ništa mi više ne treba. Uostalom, otkud ti toliko novca? Jesi li dobio na lutriji? - prigovorila sam mu jednom prilikom kada mi je poklonio predivnu zlatnu ogrlicu. - Što mogu kad ti svakoga dana iznova poželim pokazati koliko te volim. Zar je toliko važno čime se bavim? Važno je jedino to da mi posao donosi dobit i dok god je tako, moja će princeza imati što god poželi - rekao je mazno se privinuvši uz mene. Premda me njegov odgovor nije potpuno zadovoljio, u njegovu sam naručju sve brzo zaboravljala. Nekoliko dana kasnije Toni je najavio kraći poslovni put u inozemstvo. Otkada smo bili u vezi, nismo se razdvajali i znala sam da će mi tih dana silno nedostajati. Na odlasku mi je protiv moje volje ostavio pozamašnu svotu novca. - Ovo ti je za taksi i ostale sitnice dok me nema. Ne želim da se u gluho doba noći gradom vozikaš na biciklu. Uostalom, bio bih najsretniji kada uopće ne bi radila - rekao je utisnuvši mi poljubac. - Volim kad si ljubomoran - nasmijala sam se uzvrativši mu poljubac. Ipak, nije mi promakla sjena koja je u tom trenutku preletjela njegovim licem. Te večeri sam doista uzela taksi, no kad sam shvatila koliko je skup, već sutradan sam ponovno na posao krenula biciklom. Novac koji mi je ostavio Toni dala sam mami kako bi sebi i bratu kupila nešto odjeće. To je ipak bio prioritet u odnosu na svakodnevnu vožnju taksijem. Sumnjivo putovanje Toni se javio već sljedećeg jutra šturo mi rekavši da je došlo do nekih promjena da će morati produžiti svoj boravak u Frankfurtu. Učinilo mi se da u njegovu glasu čujem zabrinutost. - Je li sve u redu? Imaš li kakvih problema? - nježno sam upitala. - Naravno da jest! Moraš li baš uvijek postavljati glupa pitanja? - zavikao je u slušalicu i prekinuo vezu. Ostala sam potpuno šokirana. Toni nikad nije vikao na mene i ovo mu doista nije bilo slično. Postalo mi je jasno da doista nešto nije u redu. Nadala sam se samo da će brzo riješiti probleme ma kakvi oni bili i što mi se prije vratiti. Prošlo je nekoliko dana, a Toni se nije javljao. Pokušavala sam ga dobiti na mobitel, no bio je nedostupan. Silno sam se zabrinula pa sam počela vjerovati da mu se dogodilo nešto loše. Na poslu sam se teško koncentrirala, no činilo se da to nitko ne primjećuje. Čak je i šef tih dana bio nekako odsutan i tih. Da ga nisam poznavala, rekla bih čak da je bio prestrašen. Ubrzo sam shvatila i zašto. Već iduće večeri, pri kraju radnog vremena u lokal su banula dva muškarca. Premda im s lica nije silazio ljubazan osmijeh, hovi hladni pogledi govorili su suprotno. Čovjek ih nije morao dvaput pogledati kako bi shvatio da su opasni. Čak je i šefov strah u njihovu društvu bio očit. Kriomice sam promatrala dok su njih trojica o nečemu žustro raspravljali. Učinilo mi se da su u jednom trenutku spomenuli i Tonija. No, što bi Toni radio s ovim ljudima? - razmišljala sam prije nego što me pozvao šef. - Dijana, što se danas događa s tobom? Sva si usporena. Brzo posluži gospodu pićem! Zapravo, donesi cijelu bocu! Kuća časti - dodao je uz dodvoravajući osmijeh. Kad sam im donijela bocu najboljeg viskija koji smo imali, ponovno sam se odmaknula od šanka. Nekoliko minuta kasnije opazila sam kako im šef iz nekog razloga pokazuje u mom smjeru. Nisam mogla čuti o čemu je riječ, no to nije bilo ni potrebno. Na njihovim se licima jasno vidio gnjev, premda nisam imala pojma kakva bi trebala biti moja uloga u svemu tome. Još kad se jedan od gorila prijeteći zapiljio u mene, osjetila sam da me obuzima sve jači strah. Čim su nekoliko minuta kasnije napustili lokal, osjetila sam golemo olakšanje. Kada sam te večeri napokon bila gotova s poslom, bila sam umornija no ikad. Znala sam da je tome uvelike pridonijela briga za Tonija, ali i neki loš predosjećaj koji mi nije dao mira. Nakon što sam šefu predala dnevni utržak, izvukla sam bicikl iz garaže i krenula kući. Cesta je bila sablasno tiha i gotovo nije bilo prometa na njoj. U svakom atomu svog bića osjećala sam neku neobjašnjivu nelagodu. Na žalost, uskoro se pokazalo da me intuicija nije prevarila. Kada sam već bila na pola puta, presreo me crni automobil. Gotovo mi je stalo srce kad je iz njega izišao jedan od muškaraca iz kafića. U smrtnom strahu otvorila sam usta kako bih upitala što se događa, no nije bilo vremena za to. Bez riječi me zgrabio i premda sam se snažno opirala, ugurao me u automobil. Iz sveg glasa sam dozivala pomoć, ali znala sam da su mi šanse da na pustoj cesti privučem nečiju pozornost gotovo nikakve. Čim sam se našla u automobilu, osjetila sam kako mi golema ručetina tog muškarca stavlja nešto pod nos. - No, no, pogledaj ti to! Mala je prava tigrica. Možda se kasnije i poigramo - raskalašeno je rekao. - A sada, slatko snivaj - bilo je posljednje što sam čula prije negoli sam utonula u tamu. Kad sam napokon došla k svijesti, počela sam shvaćati ozbiljnost situacije. Bila sam oteta, a ova dvojica su zacijelo namjeravali od Tonija tražiti otkupninu za mene. Oh, Bože, a kako će ga uopće pronaći kada ni ja nemam pojma ni gdje je niti kada se vraća - razmišljala sam. - Hajde, glupačo, diži se, idemo! - osjetila sam kako me nečija ruka poteže za kosu. Oteta sam Nakon što me grubo izvukao iz automobila, shvatila sam da se nalazimo u vinogradu. Točno ispred nas stajala je nekakva koliba koju je već odavno nagrizao zub vremena. Dok me jedan čvrsto držao, drugi je petljao oko brave. Tko zna što će mi učiniti, pomislila sam. Nakon nekog vremena brava je popustila i uz stravičnu škripu vrata su se otvorila. - Prestani cmizdriti i hodaj! - zarežao je krupniji od njih pritom me snažno pljusnuvši. Od jačine udarca osjetila sam kako mi je iz nosa potekla krv. Toni, oh, Toni, gdje si? Pomozi mi, molim te - zavapila sam u sebi. Ipak, koliko god sam bila prestrašena, shvatila sam da plakanjem neću postići ništa. - Što želite od mene? Ne nadajte se da ćete za mene dobiti ikakvu otkupninu. Siromašna sam poput crkvenog miša - začudila sam se vlastitoj hrabrosti. - Slušaj, glupačo! Još ne znamo praviš li se glupa ili to uistinu jesi, no, ne brini, uskoro ćemo i to saznati. Bilo bi najbolje da nam odmah kažeš gdje je Toni, u protivnom... - rekao je sitniji od njih s prijetećim sjajem u očima. - Ali ja doista ne znam gdje je Toni! Posljednji put kada se javio bio je u Frankfurtu. Uostalom, kakve veze on ima s ovim? - upitala sam ništa ne shvaćajući. Umjesto odgovora pogledali su se pritom prasnuvši u smijeh. - Dobro, smatraš li ti nas budalama kad nam pokušavaš prodati priču o tome da nisi zajedno s njim dilala našu robu? Da sam na tvom mjestu, ne bih se tako šalio - zaprijetio je krupniji. - Ali, ne razumijem o kakvoj je robi riječ? Mora da je u pitanju greška. Nemam nikakvu vašu robu - zbunjeno sam promucala. - Dobro, kako god želiš! Toni je zbrisao s našom robom koja vrijedi milijune i zbog toga mora platiti. Sigurni smo da nije bio sam u igri. Netko mu je pomogao i premda glumiš nevinašce, siguran sam da si to upravo ti! Ali, dobro, ako se želiš igrati, možemo i tako. Daj mi svoj mobitel! Vrijeme je da i drugoj ptičici uđemo u trag. Siguran sam da će Toni, kada ga dohvatimo, pjevati puno bolje od tebe - zacerekao se otrgnuvši mi torbicu koja je nekim čudom još uvijek stajala na mom ramenu. Spoznaja da moj Toni ima neke veze s ovim o čemu je govorio ovaj čovjek ošinula me poput groma. Kako je samo mogao, vrištala sam u sebi. Stravično iskustvo Prekopavši moju torbu, našao je mobitel i nazvao Tonija. Prema sam svim srcem željela da se Toni javi, dođe i izvuče me odavde, s druge strane, sada sam strahovala i za njegov život. Ovi se nisu šalili. Ako već meni nema spasa, možda se makar on uspije izvući. Na sreću ili pak nesreću, Toni ni ovaj put nije odgovorio na poziv. - Nema veze, nama se ne žuri. Nije li tako, Gorane? - upitao je krupni obilno potežući iz boce koja se odjednom tko zna odakle stvorila u njegovitn rukama. - Budalo, rekli smo bez imena! - bijesno je uzviknuo mršavko. - Učiniš li to još jednom, prosvirat ću ti mozak, jasno? - Što se pjeniš? Mala nam ne može ništa. Ionako ćemo je se uskoro riješiti. Ili bismo se najprije mogli malo zabaviti! - dvosmisleno je dodao, na što mi je strava paralizirala tijelo. - Molim vas, nemojte mi nauditi - uzaludno sam preklinjala sada već sigurna u njegove namjere. - Radi što hoćeš. Ja idem malo na zrak. Pazi na telefon naravno, nemoj je ubiti. Ne zaboravi da nam je još uvijek potrebna. Bez nje nikad nećemo uhvatiti Tonija - savjetovao ga je Goran izlazeći. Nije uspio ni zatvoriti vrata za sobom, a njegov se prijatelj već bacio na mene. Uzaludno sam plakala i molila za milost. Jednom mi je rukom zatvorio usta, dok je drugom silovito trgao odjeću s mene. Uzalud sam se pokušavala osloboditi njegova stiska. Ne znam koliko je trajalo dok nije zadovoljio svoju prljavu pohotu jer sam već nakon nekoliko trenutaka grčevite borbe izgubila svijest. Kad sam nešto kasnije došla k sebi, shvatila sam da potpuno naga ležim na tlu. - Stvarno si prava tigrica, no ni ja nisam tako loš, ha? - samodopadno je rekao bacivši mi moju poderanu odjeću. Nikad u životu nisam osjetila veće poniženje i sram. Najradije bih ga bila zadavila golim rukama. Proklet bio! Nećeš me uništiti samo tako, borit ću se! Preživjet ću, a tada će te već stići zaslužena kazna, bijesno sam pomislila. Iz razmišljanja me trgnula zvonjava mobitela. - Ohoho, čini se da imamo ptičicu - rekao je vidno obradovan. - Halo, Toni, nismo se dugo vidjeli - prijeteće je zarežao u slušalicu. - Slušaj, imaš dva sata da se pojaviš s našim novcem. Ne zanima me gdje si ni što si! Imamo tvoju Dijanu i ako ne dođeš ... Nadam se da shvaćaš - hladno je rekao pruživši mi telefon. - Golupčić te želi čuti. Ispričaj mu kako smo se lijepo zabavili naravno, ne zaboravi napomenuti kako se ja nikad ne šalim. Dva sata! - podrugljivo je rekao. - Toni... - uspjela sam promucati prije negoli sam ponovno briznula u plač. - Molim te, ne plači. Bit će sve u redu. Dolazim odmah. Nisu ti valjda naudili? Stiže spas Nisam stigla odgovoriti jer mi je moj tamničar istrgnuo mobitel iz ruke prekinuvši vezu. Još sam jače zaplakala, na što me on samo prezrivo odmjerio. U tom trenutku u kolibu je ponovno ušao Goran. - Zvao je Toni. Dogovorili smo mjesto i vrijeme. Čim uzmemo lovu, brišemo odavde. Već sam se za sve pobrinuo. No, požuri već jednom, idemo! - rekao je. - A što ćemo s malom? - Ostaje ovdje. Ne umre li od gladi, netko će je već pronaći. Uostalom, baš me briga - hladno je rekao. Premda sam i dalje drhtala cijelim tijelom, na njegove riječi sam ponešto odahnula. Dakle, ipak me neće ubiti, i to je nešto, razmišljala sam. Nakon što su me njih dvojica zaključali i otišli, nekako sam se uspjela osoviti na noge. Nisam imala pojma o tome koliko dugo sam već ovdje. Dan, dva ili čak tri. Osjećala sam silnu slabost, a bolno kruljenje u želucu podsjetilo me da već dugo ništa nisam pojela. Dok su mi suze klizile licem, bezuspješno sam se ogledavala po mračnoj kolibi u potrazi za nečim čime bih mogla razvaliti vrata. Na žalost, nisam uspjela pronaći ama baš ništa. Sjela sam u kut i glasno zaridala. Bože, čini se da ću doista skončati ovdje - zavapila sam posljednjim snagama. U tom trenutku učinilo mi se da me netko doziva. Već sam pomislila da umišljam, no glas je postajao sve bliži i razgovjetniji. Toni, pa to je moj Toni, srce mi je poskočilo od sreće. Znači, živ je! Oh, Bože, hvala ti! - zahvaljivala sam u sebi. Premda mi je Toni morao koješta objasniti, bila sam sretna što mu se ništa nije dogodilo. Vrata kolibe su se otvorila i zabljesnula me svjetlost. - Dijana, ljubavi, što su ti učinili? Oh, Bože, pa ti krvariš. Kako sam mogao biti takva budala i ostaviti te samu. Oprosti mi, ljubavi, molim te, oprosti mi. Ako ti to uopće išta znači, sve sam im dao samo da mi kažu gdje si. Nemaš pojma koliko sam se bojao da te neću pronaći i da će biti prekasno. Bože, što li sam ti to učinio? Životinje su te silovale, zar ne? - bila je to više tvrdnja negoli pitanje. - Volim te više od života, a skoro sam te ubio - zaplakao je poput malog djeteta privivši me u zagrljaj. Ni sama ne znam koliko smo dugo tako stajali i plakali. Vidjela sam da Toni zbog svega osjeća golemu krivnju. - Bit će sve u redu - uspjela sam promucati, na što je Toni ponovno zaplakao. - Da, ljubavi, hoće! Premda više nemam novac, stan niti automobil, imam tebe. Tako si lijepa, neiskvarena i čista. Jedino ti vrijediš u mom životu i samo zbog tebe se želim promijeniti. Naći ću normalan posao, samo mi obećaj da ćeš mi postati ženom. Volim te, Dijana, želim da to znaš, ma kakva bila tvoja odluka. Dođi, ljubavi, vodim te u bolnicu - dodao je podignuvši me u naručje poput djeteta. - Nemam o čemu razmišljati. Već sam odlučila. Nećeš li više nikad odlaziti na poslovna putovanja, rado ću se udati za tebe - pokušala sam se našaliti. Licem su mi ponovno potekle suze, no ovaj put od sreće.
Sandra, govorila sam ti puno prije nego što je sve počelo. Srećko je zavodnik. Ni s jednom ženom ne može izdržati dulje od mjesec dana. Redom im slama srca i nije za tebe! Da si mi barem vjerovala, sve bi bilo drugačije - tješila me moja najbolja prijateljica Olja. - Bit će ti bolje bez njega! Isplači se i zaboravi ga. Olja je u pravu, zaslužuješ boljeg - dodala je Anita. Što god mi njih dvije rekle, nisu me mogle umiriti. Trebala sam poslušati Olju i ne vjerovati mu, no zaljubila sam se kao nikad dosad. Srećko je preko noći postao najvažnija osoba u mom životu. Radi njega sam zapostavila obitelj i prijatelje, a sada mi upravo Olja i Anita brišu suze s lica. I dalje sam gorko plakala i prisjećala se kako su te iste rečenice izgovorile još prije osam mjeseci, kada smo Srećko i ja prekinuli. Vrijeme koje je prošlo nije umanjilo moju bol. I dalje je osjećam kao da smo jučer prekinuli. Olja i ja poznajemo se od malih nogu i znamo sve jedna o drugoj. Anitu smo upoznale na studiju i od tada smo nas tri nerazdvojne prijateljice. Upravo zato što obje znaju koliko sam nježna i osjetljiva, boljela su me njihova upozorenja. Zar nisu mogle naći nešto lijepo o njemu? Primjerice, da sam ja prava osoba koja će ga promijeniti, razmišljala sam tada. Olja je predskazivala kako će se Srećko poigrati sa mnom, slomiti mi srce i ostaviti me. Ja sam se tada naljutila i nekoliko mjeseci nismo razgovarale. Ni Anita nije odobravala moj izbor, ali me nije odgovarala od njega. U vrijeme naše ljubavi s njom sam više razgovarala o Srećku, jer Olja je bila previše ljuta na njega, a zabrinuta za mene. Tako sam se radije povjeravala i jadala Aniti jer Olja bi jedva dočekala priliku da mi ponovi kako Srećko nije za mene. Pokazalo se da je bila u pravu i sada je, iako to nisam zaslužila, ponovno uz mene. Između mene i Srećka sve je počelo na najšaljiviji dan u godini - prvoga travnja. Sjedila sam na poslu kad mi je stigao mail. Otvorila sam poruku i iznenadila se. Pisalo je: Već duže vrijeme te srećem po hodnicima i sviđaš mi se. Volio bih te upoznati. Ime pošiljatelja bilo mi je nepoznato pa sam u jednoj šturoj rečenici odgovorila kako je mail poslan na pogrešnu adresu. Nisam dugo čekala odgovor. U samo desetak minuta stigao je njegov novi mail. - Adresa je prava. Tjednima te promatram i želim te upoznati. Zašto ne bismo popili piće? Bila sam uvjerena da netko od kolega sa mnom zbija prvoaprilske šale pa sam prihvatila i odgovorila u istom tonu. - Dobro, moj budući ljubavniče. Ali prije nego što se nađemo, zanima me koliko imaš godina i tko ti je dao moj mail. - Prošli mjesec sam napunio dvadeset i šest, a čim sjednemo za stol, reći ću tko mi je dao tvoj mail - odgovorio je. Počela sam se grohotom smijati jer suludo mi je bilo i pomisliti kako ću se naći s nekim klincem. Kojeg k tome i ne poznajem. Oduvijek sam voljela starije, ozbiljnije muškarce, a ovaj je bio tri godine mlađi od mene. Ipak, znatiželja mi nije dala mira pa sam se sutradan našla s njim na ručku. Srećko je za mene bio klinac, ali izgledao je starije. Imao je smeđu, kovrčavu kosu, zelenkaste oči, bio je ugodan sugovornik s predivnim osmijehom. Izišli smo još nekoliko puta i ja sam bila zaljubljena. Očarao me u samo nekoliko susreta. Radimo u različitim tvrtkama, ali u istom neboderu i primijetio me prije nekoliko mjeseci. Moj je ured na sedmom, a njegov na dvanaestom katu. Rekao mi je kako smo nekoliko puta bili zajedno u dizalu, a meni je bilo neugodno jer ga nisam primijetila. - I, hoćeš li mi naposlijetku reći tko ti je dao moj mail? - upitala sam. - Tvoja kolegica Tamara. Zajedno smo odrasli, pa sam je mogao to zamoliti - priznao je. Nisam se ljutila na nju jer, osim što ga dugo poznaje, učinila je to u najboljoj namjeri. Prije nego što smo se Srećko i ja upoznali, dugo sam bila sama. Tamara me stalno pozivala da izlazimo zajedno, upoznavala me sa svim svojim prijateljima puna nade kako će mi se neki od njih svidjeti. Godinama se to nije dogodilo jer je bol zbog prekida dugogodišnje veze s Mirkom bila još jaka. Zbog njega sam izgubila povjerenje u muškarce i ljubav. S Mirkom sam se upoznala u srednjoj školi i zajedno smo bili pet godina. Planirali smo zajednički život, a onda me ostavio zbog druge. Način na koji sam to doznala ne bih poželjela ni najvećem neprijatelju jer Mirko nije imao hrabrosti reći mi to u lice. Prepustio je da to doznam od zlih jezika. Uz izgovor da ne možemo izlaziti jer mora učiti. - Kad god te nazovem, nisi kući, a meni govoriš kako učiš?! - prigovorila sam mu. - Učim kod prijatelja. Zar je to nešto neobično? - nervozno mi je odgovarao. Ni tada nisam slutila da se nešto događa sve dok po fakultetu nisam počela osjećati sažaljive poglede. Primijetila sam kako grupice djevojaka pričaju o meni, a kad bih im se pridružila, počinjale bi neku drugu temu. Jednom prilikom nisam izdržala pa sam ih upitala: - Zašto imam dojam da me izbjegavate? čini mi se kao da razgovarate o meni, a kad vam priđem, mijenjate temu. Događa li se nešto što ne znam, a trebala bih? Scenarij se ponavlja Sve tri su skrenule pogled u stranu i bilo mi je jasno kako moram inzistirati na odgovoru jer ću čuti nešto važno. Zato sam i dalje navaljivala da mi kažu istinu. - Neugodno nam je da ti mi to govorimo. Zašto ne upitaš Mirka? - prekinula je napetost jedna kolegica. - Što Mirko ima s tim? - glas mi je zadrhtao jer sam predosjetila nešto jako loše. - Već mjesecima izlazi s našom prijateljicom i zaljubljeni su jedno u drugo. Mirko je uvjerava da ju voli, ali ne zna kako bi prekinuo s tobom. Misli da ti to ne bi podnijela. Pred očima mi se zamračilo i uhvatila sam se za zid. Zavrtjelo mi se u glavi, zadnjim sam se snagama trudila da ne padnem. Svijet mi se rušio pod nogama, svi su naši planovi pali u vodu. Od toga dana odbijala sam sve njegove pozive. Nakon dva tjedna šutnje, Mirko mi je poslao sms poruku. Napisao je da želi prekinuti sa mnom jer mu ne pada na pamet izlaziti s djevojkom koja mu se ne želi ni javiti na telefon. Nije imao hrabrosti reći mi da voli drugu, ali bio je toliki slabić da je krivnju zbog prekida prebacio na mene. Nisam se upuštala u dalje rasprave. Ne znam je li itko rekao Mirku da sam doznala za njegovu vezu, no dugo sam se bojala zavoljeti nekoga u strahu da ne budem opet ostavljena i povrijeđena. I onda sam napokon upoznala Srećka. Zaljubila sam se preko ušiju i voljela bih da su naši susreti bili češći. Prisjećala sam se kako mi se upravo to događalo s Mirkom, ali bila sam uvjerena kako je Srećko drugačiji i nikad takvo što ne bi napravio. Ipak, crv sumnje uvukao se u mene pa sam mu svako malo prigovorila što me muči. Naime, iako smo radili u istoj zgradi i svakodnevno se nalazili na kavama, izvan radnog vremena viđali smo se samo jednom tjedno. Ili još gore, jednom u dva tjedna. - želim svaki slobodni trenutak provoditi s tobom. Ovo mi je malo, čak i s prijateljima se više viđam - prigovorila sam mu. Srećko se smijao, uvjeravajući me kako je lud za mnom. Naše rijetke izlaske pravdao je svojim honorarnim poslovima. - Dušo, shvati me! Imam dosta kredita i plaća mi nije dovoljna. Moram raditi sa strane kako bih ih otplaćivao - pojašnjavao je. S druge strane, kad god bih mu rekla da izlazim s prijateljicama, obuzela bi ga ljubomora. Sumnjao je da ga varam, optuživao da koketiram s drugim muškarcima dok on radi, a ja sam mu bila vjerna čak i u mislima. No nisam ga uspjela uvjeriti u to. Svako malo me je provjeravao i tražio od mene da izlazim samo s njegovom sestrom i njezinim mužem. Vrlo sam brzo shvatila koliko je teško biti u vezi s tako posesivnom osobom koja ne daje ništa, a očekuje - sve. Ipak, prekid mi je teško pao. Toga je dana u mom uredu zazvonio telefon, a Tamara je rekla da je za mene. - Moram ti reći nešto važno - započeo je. - Reci, slušam te - nasmijala sam se, ništa ne sluteći. - Ne mogu preko telefona. Bolje da se nađemo. Možeš li večeras? Zašto me zove kad je samo nekoliko katova iznad mene? Zašto se ne spusti k meni? Nismo jednom tako ispijali kave. O čemu se radi, sumnjičavo sam razmišljala. - Tko zna kada ćemo se vidjeti i hoće li tebi večeras opet nešto iskrsnuti. Reci mi sada - navaljivala sam. - Slušaj Sandra, nije ovo zato što te ne volim ili zato što sam našao drugu... - započeo je. Ostavlja me, odmah sam shvatila i problijedila. Suze su mi krenule niz lice jer sam znala što slijedi. - Želiš reći da je među nama gotovo? - upitala sam drhtavim glasom. - Da, ali to je zato što se ne viđamo. - A zašto se ne viđamo? Jer ti stalno radiš! - predbacila sam mu. Oboje smo zašutjeli. Iako je šutnja trajala samo nekoliko sekundi, činilo mi se kao vječnost. Osjetila sam na sebi poglede kolega, no u ovom je trenutku bio važan samo Srećko. Ima načina da ga zadržim, grčevito sam razmišljala. - Jesi li još uvijek tu? - upitao je. - Da, tu sam. - I? Što kažeš? Slažeš li se? - zvučao je nesigurno. Slažem li se? Zar će se nešto promijeniti ako mu kažem da ne želim prekid, boljelo me njegovo pitanje. - Nebitno je što ja mislim. Uostalom, zar nisi već donio konačnu odluku? Zvučala sam kao da mi do naše veze nije nimalo stalo. Htjela sam se boriti, zadržati ga, upitati za sto stvari, reći mu koliko ga volim, no nisam imala snage. S nekoliko rečenica Srećko mi je slomio srce i jedva sam čekala da završimo razgovor. U trenutku kad sam htjela prekinuti, upitao me možemo li ostati prijatelji. - Da, naravno - izustila sam i spustila slušalicu. Cijeli taj dan gušila sam se u suzama, ali ga nisam htjela nazvati jer bih mu time pokazala koliko mi je teško. Ljetna osveta Plakala sam tjednima. Bol nije prestajala i više nisam bila ona ista. Nisam imala apetita, smršavjela sam, nije mi bilo do uređivanja. Izgledala sam kao duh. Nakon nekoliko tjedana čula sam kako je Srećko požalio zbog odluke. Našim je prijateljima govorio kako mu je žao, ali ništa nije poduzimao. Ja sam se iz dana u dan nadala kako će nazvati, poslati još jedan mail, učiniti bilo što. Pokušavala sam ga preboljeti, ali uzalud. Sve me je podsjećalo na njega, i na poslu i kod kuće. Svi su me tješili, ali ništa nije pomoglo. Tata mi je svakoga dana ponavljao kako nitko nije vrijedan mojih suza, a ja sam svake noći iznova plakala. Došlo je ljeto i godišnji odmori i svatko od nas krenuo je na svoju stranu. Srećko je otišao na more, a ja svojima na selo. I dalje sam se trudila preboljeti ga. Kao visoka, lijepa djevojka, lijepog osmijeha, za kakvu sam slovila, bila sam meta drugih muškaraca. Natjerala sam se da prihvatim njihovo udvaranje i poigrala s tim mladićima baš kao što se Srećko poigrao sa mnom. I na taj sam mu se način svetila. Slučajan razgovor Nakon godišnjeg odmora, kad sam mislila da sam ga zaboravila, sreli smo se na ulici. Razmijenili smo nekoliko riječi, i to je bilo to. Poslije toga danima mi je slao ljubavne poruke. A ja sam se naivno ponadala da ćemo ponovno biti zajedno i otplovila u svoje ružičaste oblake. Zaboravila sam njegovu posesivnost, previše vremena koje je provodio sa svima osim sa mnom. Ništa od toga više nije bilo važno. Želja da ponovo bude moj bila je jača od razuma. A onda sam doznala istinu. Srećku sam bila samo jedna u nizu, trofej kojim se hvalio pred prijateljima. I ponovno sam se uvjerila da je Olja bila u pravu. A onda sam nekoliko mjeseci nakon našeg prekida stojeći s Tamarom u redu na pošti, slučajno čula razgovor koji me sledio. - Vidjela sam sinoć Anitu i Srećka. Ne djeluju više zaljubljeno kao nekad - govorila je jedna poznanica s posla drugoj u redu ispred nas. - Sve se vraća, sve se plaća, kaže se. Preotela ga je najboljoj prijateljici pa ne misli valjda da će ona biti bolje sreće. Već je se zasitio, kao nekad Sandre - odgovorila je druga. - Ta je Sandra draga djevojka. Nije mi jasno što je pored nje vidio u Aniti. I kako to da ih nije otkrila. Razlog našeg prekida bila je, dakle, moja prijateljica Anita. Ona ista koja me je tješila kad me Srećko ostavio i pred kojom sam isplakala more suza. Shvatila sam kako je moja ljubav postala glavna tema uredskih tračeva. Svi bruje o meni, Srećku, Aniti... ogovaraju nas, a mene sažalijevaju. Grozno, pomislila sam. Izašla sam iz reda i pognute glave napustila poštu. Tamara me prijateljski zagrlila, želeći mi pokazati kako je uz mene. U tom sam trenutku osjetila agresiju. Poželjela sam Anitu zadaviti vlastitim rukama. Da mi je bila blizu, sigurno bih se izvikala na nju, uvrijedila je, a ne jamčim da joj ne bih opalila i koju pljusku. Zadržavala sam bijes u sebi, suzdržavala suze. Kako mi je to mogla učiniti, razmišljala sam. Nisam se odmah mogla vratiti na posao, pa sam malo prošetala. Trebalo mi je vremena da se smirim. Iako sam joj svašta mogla izgovoriti, nešto me zadržavalo. Anita je uvijek bila draga prema meni i tko zna zašto je to učinila. Nadala sam se da će mi prići i sve mi objasniti, a do tada ću se truditi da nitko ne primijeti što se sa mnom događa. Samo je Tamara, koja je zajedno sa mnom slušala taj razgovor, znala što se događa u mom srcu. Anita je istoga dana primijetila kako je drugačije gledam. - Sandrice, što ti je? - prišla mi je i slatkasto upitala. Kako može glumiti prijateljicu? Njoj nije mjesto u računovodstvu nego u kazalištu. Trebala bi se prijaviti na audiciju za film, kad je tako savršena glumica, pomislila sam puna gorčine. - Nije mi ništa, malo me boli trbuh, i to je sve - lagala sam glumeći jednako dobro kao i ona. - Znam te dobro i mislim da nisu bolovi, nego nešto drugo - nastavila je izigravati nevinašce. - Ma očito sam pojela nešto pokvareno - ni ja nisam odustajala. Jednostavno joj nisam mogla reći: Slušaj, ti otimačice tuđih muškaraca, s njim sigurno nećeš biti sretna! Licemjerna si i podla osoba, a tko gradi sreću na tuđim suzama... Znam da su upravo to riječi koje je od mene trebala čuti, i to pred svim kolegama, no ipak ih nisam mogla izgovoriti. - Kako i dalje možeš razgovarati s njom? Umjesto da mučiš sebe, trebala bi joj svašta izgovoriti u lice. I to pred svima nama - rekle su mi. Već sutradan bila sam slučajnim svjedokom njihova prekida. Čula sam je na vlastite uši kako mu šapatom govori da je među njima gotovo. Hodajući hodnikom, tiho se s njim objašnjavala, nije primijetila da se među silnim ljudima iza nje nalazim i ja. Možda ga je ostavila jer je naslutila da sam doznala za njih. Trebala je oprost Moja se tužna priča jako brzo proširila i uskoro su svi bili šokirani Anitinim postupkom. Svi su joj dali do znanja kako je nepoželjna u njihovu društvu. Jedino ja nisam imala srca povrijediti je bez obzira na to što je upravo ona to učinila meni. Tek kad su kolege od nje počeli okretati glavu, shvatila je da je jedino ja mogu vratiti u društvo. Trebala je moj oprost i zatražila ga. Očiju punih suza ispričala mi je njihovu priču. - U početku sam ga odbijala, ali Srećko je bio uporan. I neodoljiv. Uostalom, ne trebam tebi govoriti kako zna biti šarmantan - sa sjetom je objašnjavala. - Ali znala si da je sa mnom. Tisuću puta sam ti rekla koliko ga volim. I ti si mi odgovarala kako si sretna zbog mene. Kako si mi to mogla učiniti? - Ti si bila jedini razlog zbog kojeg sam ga dugo odbijala. No onda sam se i sama zaljubila u njega. Mislila sam da ćemo ovako obje biti sretne, a onda sam shvatila da sam učinila najgoru moguću stvar. Kad te ostavio, pekla me savjest jer sam vidjela koliko patiš, a baš sam ja bila razlog tvojim suzama. Osjećala sam se loše i naposljetku ga ostavila. Nisam ti više mogla pogledati u oči - priznala je. Povjerovala sam u sve što mi je rekla i shvatila je, ali ostali nisu. Srećko i ja sreli smo se nekoliko dana kasnije. Najprije se pretvarao da je to laž, ali je zašutio kad sam mu rekla kako mi je Anita sve priznala. Dok smo razgovarali, primijetila sam kako mi srce više ne lupa onako brzo, dlanovi mi se više ne znoje, glas mi više ne drhti. Očito sam već bila hladna prema njemu. - Zar poslije tebe nisam smio nastaviti živjeti? Nisi valjda mislila kako nikoga više neću ni pogledati? - upitao me pomalo iznerviran. - Tko ti brani? Ali ovo nije bilo poslije mene - nasmijala sam se. - Želiš reći da ti je svejedno? - šokirao se. - Upravo tako! Srećko me zbunjeno pogledao, a ja sam bila ponosna na sebe. Uspjela sam mu tim svojim ravnodušnim držanjem pokazati kako mi više doista nije stalo do njega. Za mene je to bila završena priča. Prošlo je još nekoliko tjedana. Anita, Tamara i ja nismo ga spominjale. Ali, Srećko mi nije dao mira. I dalje je izigravao velikog zavodnika. Očito se teško nosio s mojom hladnoćom. Ili ga je upravo ona zainteresirala. Ponovno me počeo zasipati porukama, slati mi cvijeće, no više me doista nije zanimao. Pokušao me impresionirati pozivima na večere, ali zaboravio je na ono najvažnije: osjećaji se ne mogu kupiti. U međuvremenu, upoznala sam Matka. Drag je i trudi se uvjeriti me kako je drukčiji od ostalih. No meni riječi više nisu dovoljne. Dvaput sam slušala kako sam nekome najvažnija na svijetu i dva puta bila grubo povrijeđena. Više si to nikad neću dopustiti. Ako mu je stalo, imat će strpljenja.
Mirko! Probudi se! - žestoko sam prodrmala čovjeka koji je spavao do mene. Sneno se protegao i dalje spavajući. Pogledala sam ga. Imao je četrdeset i pet godina. Bio je mnogo stariji od mene, mogao mi je biti otac, ali meni to nije smetalo. Što godine znače u ljubavi? Ništa. One su samo lako savladiva prepreka. On je bio muškarac kojeg sam obožavala iako je to mnogima bilo neshvatljivo. Bio je moja sušta suprotnost. Ja sam bila visoka i vitka. Imala sam lijepo lice i prekrasno tijelo, a to mi je i odredilo sudbinu. Još kao djevojčica, počela sam se baviti manekenstvom, a prestala sam prije nešto više od dvije godine na Mirkovo inzistiranje. Nastavila sam ga promatrati. Imao je prosječno lice, mnogi su rekli ružno, ali oni nisu vidjeli ono što ja vidim. U ničemu nismo bili par, on je bio čak i manji od mene, ali ja sam i pored toga bila slijepo zaljubljena. Još uvijek nisam mogla shvatiti što me tako snažno privuklo njemu. Znala sam samo jedno, svakim sam ga danom voljela sve više i više, i nijedan ljepotan ne bi ga mogao zamijeniti. On mi je otvorio vrata snova i s njim sam plovila nepreglednim prostranstvima. Uzdahnula sam, a zatim ponovo zovnula Mirka. - Moraš ići. Obećao si ženi. Promeškoljio se, a zatim otvorio oči. Bile su tako crne i tople. Duge trepavice oko njih su pravile vijenac, dajući im čudan i zagonetan izraz. Nevoljko je ustao, a zatim krenuo pod tuš. Pogledom sam ispratila njegovo nago tijelo, a zatim sam i ja ustala. Ovakvi su me trenutci neopisivo boljeli. Kad sam se upustila u vezu s njim, nisam ni slutila da ću postati emocionalno ovisna o njemu. On mi je bio potreban poput zraka kojeg sam udisala i svaki trenutak proveden bez njega činio mi se kao prava vječnost. - Gotov sam - rekao je veselo i krenuo prema meni. Nešto sam ti zaboravio dati. Nadam se da ću te obradovati - zagonetno se smiješio. Pokušala sam mu uzvratiti osmijehom ali nisam uspjela. - Ne možeš mi poklonima zamijeniti ono što mi treba - rekla sam hladnije nego što sam namjeravala. - To i ne želim - začuđeno je rekao. Njima ti samo želim pokazati koliko te volim. - Ne znam. Osjećam se tako jeftino. Imam osjećaj kao da mi novcem plaćaš usluge koje ti pružam. Meni novac ne znači — ništa, iako sam nekad mislila sasvim drugačije. Moja su se uvjerenja promijenila. U ove tri godine, koliko sam s tobom, shvatila sam koje su prave vrijednosti. Volim te, ali te ne mogu voljeti onako kako bih željela. Moram te dijeliti. Ja te želim cijelog, iako znam da je to nemoguće - dok sam govorila, gledala sam u neodredenu točku. Ne znam zašto, ali tek sam ovu večer shvatila da me svaki Mirkov odlazak pogađa sve više. Bio oženjen i imao je troje djece. Ona su mu bila sve. Zbog njih se nije želio rastavljati. Nikada mi nije rekao što točno osjeća prema svojoj ženi, a ja ga nisan ni pitala. O njoj sam znala tako malo, a sama činjenica što nije tražio razvod dovoljno je govorila sama za sebe. Sanja, ne sanjaj. Pružio sam ti sve, ono što nijednoj ženi nisam. Dođi - poveo me prema kuhinji. Od čega su ovi ključevi? Ovo sam ti namjeravao odmah dati, ali sam te toliko želio da sam potpuno zaboravio. - Zatvori oči. - Učinila sam kako mi je rekao. Čula sam šuštanje papira, a zatim hladan dodir metala u svojoj ruci. Otvorila sam oči. S nerazumijevanjem sam gledala u ključeve. Nisam znala od čega su. Upitno sam pogledala. - Od čega su ovi ključevi? - začuđeno sam upitala. - Pođi sa mnom. Moram ti nešto pokazati. - Što? - iako sam bila tužna, njegovo je ponašanje u meni probudilo radoznalost. Što je to toliko važno da ne može sačekati do idućeg dana? On me volio. Svakim mi je danom dokazivao svoju ljubav, a ja nisam bila zadovoljna. Obukla sam se i krenula za njim. Savjest me pekla. - Idi sa svojim autom. Prati me - mirno je rekao dok je otvarao vrata. Vratila sam se po ključeve i uskoro sam bila u svom autu. Pratila sam ga do elitnog dijela grada i kad se on parkirao pred sasvim novom zgradom, i ja sam učinila isto. Još uvijek nisam mogla pretpostaviti zašto me doveo ovamo. Izišla sam. Uskoro mi se i on pridružio. Poveo me prema ulazu, a zatim smo se popeli do prvog kata. Stao je ispred jednih vrata i otvorio ih. Neprestano me pogledavao. Ušla sam u stan i ostala bez daha. Sve je bilo novo i namješteno s ukusom. Okrenula sam se prema Mirku. - Još uvijek ništa ne razumijem - nervozno sam cupkala s noge na nogu. Nikada nisam voljela nedokučive situacije. Tajanstvenost je u meni budila strah. Prišao mi je i uzeo me za ruku. Pokazao mi je cijeli stan. Doista, nikada nisam vidjela ništa ljepše. - Ovo je tvoje - na kraju mi je rekao. - Molim - zagrcnula sam se. - Čije? - upitala sam ga. Učinilo mi se da nisam dobro čula. Zatresla sam glavom i okrenula se oko sebe. Sigurno sam ga krivo shvatila. Ovo nikako nije moglo biti moje. On je samo pronašao komforniji stan u kojem ćemo se sastajati. - Tvoje. Ne mogu primati od tebe mnogo, a ne davati ništa. Bez obzira na ishod naše veze, želim ti pomoći. Ovo shvati kao "volim te", ali na opipljiv način. Zanijemila sam. Lice mi se zajapurilo od uzbuđenja. - Ja... ja... - pokušala sam nešto reći, ali nisam mogla. - Ne govori ništa. Sutra ćeš dobiti i papire. Sve glasi na tvoje ime. Žao mi je, ali je krajnje vrijeme da pođem. Volim te, Sanja. Nikada to nemoj zaboraviti. Otkad sam tebe upoznao, ja sam sasvim drugi čovjek. Spustio je usne ne moje, ovlaš me poljubio, a zatim otišao. Ne znam koliko sam stajala na istome mjestu. Bila sam šokirana. Pomakla sam se i zaključala vrata. Ponovo sam išla iz prostorije u prostoriju. Ovakav me Mirkov postupak dirnuo ondje gdje sam najosjetljivija. Sve me je čvršće vezao za sebe. I da sam htjela, nikada ga ne bih mogla napustiti. On je za mene bio poput droge. Krenula sam prema sobi i bacila se na krevet. Stavila sam ruke ispod glave i pogledala u strop. Ovaj me je događaj vratio na početak naše veze. Shvatila sam da se sve događa s nekim razlogom. Pronašla sam drugu polovicu Rođena sam prije dvadeset i osam godina u obitelji koja nije mnogo marila za mene, pa su me u trećoj godini života socijalni radnici odveli u dom za nezbrinutu djecu. Od malih sam se nogu naučila boriti za svoje mjesto pod suncem. Vrlo rano počela sam se baviti manekenstvom, samo da bih dobila džeparac, a kasnije mi je taj posao bio jedini izvor prihoda. Znala sam da u domu ne mogu ostati vječno i da ću na kraju školovanja morati otići iz njega. Marljivo sam radila i štedjela. Znala sam cijeniti svaku kunu koju sam dobila. Novac nisam trošila na izlaske, kao većina mojih vršnjaka. Kupovala sam samo ono najnužnije. Nikada nisam imala ništa svoje, pa sam ljubomorno čuvala tu malu svotu novca. Bila sam tako ponosna na nju. Živeći u domu, shvatila sam osnovno pravilo: u čovjeku treba cijeniti čovjeka i ljepotu duše, a ne izgled. Kad sam završila školu, pronašla sam skroman stančić u kojem sam živjela sama. Činilo mi se kao da mi je cijeli svijet na dlanu, ali kako je vrijeme odmicalo, moja se uštedevina topila. U zadnji sam trenutak dobila ponudu od najveće tvrtke u gradu. Od mnoštva djevojaka izabrali su mene da poziram za novogodišnji kalendar. Pristala sam bez razmišljanja. Nakon probnih snimaka s kojima su bili zadovoljni, nastavili smo sa snimanjem. Pred sam kraj, upoznala sam Mirka. Čim sam zaronila u tamu njegovih toplih očiju, u meni se nešto pokrenulo. Zraka ljubavi dotakla je moje srce i u njemu se nastanio biser vrijedniji od svih bisera koji postoje. Osjećala sam se tako čudno, kao da sam pronašla svoju drugu polovicu koju sam davno izgubila i za čije postojanje nisam ni znala. Samo sam se u njegovu prisustvu osjećala kao kompletna osoba. Čim me pozvao van, odmah sam pristala. Znala sam da je primijetio što osjećam prema njemu, jer s obzirom na njegovo iskustvo, to mu nije moglo promaknuti. Sanja, zar si poludjela? Rekao mi je da je oženjen i da ima djecu. To me nije iznenadilo. Ništa drugo nisam ni očekivala. Kad mi je rekao da je on vlasnik tvrtke za koju sam radila kalendar, već smo mjesec dana bili u vezi. Na njegovo inzistiranje, preselila sam se u veći stan i uskoro napustila manekenstvo. Moje me malobrojne prijateljice nisu mogle shvatiti. Sva moja uvjeravanja da ga volim, dočekale su s odmahivanjem glave. - Sanja, zašto mi lažeš? - upitala me Zdenka. Pogledala sam je s čudenjem. Ona mi je bila jedina prava prijateljica u koju sam imala potpuno povjerenje. - Što ti lažem? Ja ga volim. Što u tome ima čudnog? - Što je s tvojom zdravom pameti? Očito te napustila. Imaš li ti oči? Pogledaj kako izgleda. On ni u kom slučaju nije za tebe - iz njenih je usta izišla prava bujica riječi. Dobro sam znala da nije zlonamjerna, a ni ljubomorna. Ovo je bio prvi put da se mimoilazimo u razmišljanjima. - Zar misliš da sam poludjela? - podrugljivo sam je upitala. Tako nekako - promrsila je jedva razumljivo. - U čemu sam ja bolja od njega? - znala sam što smjera i zato sam joj postavila to pitanje. - U svemu. Ti si mlada, a on je dvostruko stariji od tebe. Mislila sam da si ambicioznija i da dobro znaš što želiš u životu. Zašto igraš ulogu koja ti ne pristaje? i dalje me pokušavala urazumjeti. - Kakvu ja to ulogu igram? - Jesi li ti uopće svjesna u što si se upustila? Ti si njemu samo druga violina na kojoj će tek povremeno svirati. Mlada si i lijepa, a to privlači muškarce poput magneta. Ne nadaj se da će se rastaviti, a ako ti je takvo nešto obećao, ne vjeruj mu. To je tipično za njih. Svi oni traže izlaz iz braka, ali ga nikad ne pronađu. Nabroji mi barem jednog koji je ispunio svoje obećanje. - Slegnula sam ramenima. - Ja ne želim da se on rastavi. To mi nije cilj. Volim ga. - Čudna je ta tvoja ljubav - dodala je podrugljivo. - Zašto? Zato što je oženjen i stariji od mene? - Nije samo to u pitanju. On uopće nije lijep. Jedino što je kod njega privlačno, to je novac. Znam da ga nikada nisi imala, ali ima i drugih načina da se dođe do njega. Zašto si izabrala najgori od svih? Koliko dugo ćeš se moći zadovoljiti samo ulogom ljubavnice? Uz njega ćeš provesti najljepše godine mladosti, a što će biti kada jednom dođe mlađa i ljepša? - zamišljeno mi je iznijela svoje mišljenje. Uzela sam šalicu i otpila gutljaj već hladne kave. Zamislila sam se nad njenim riječima. One su bile logične. Razmišljala je mozgom, a ja srcem. Nikada nisam mislila na daleku budućnost. Živjela sam od danas za sutra, jer sam se uvjerila da se ništa planirano ne ostvari. Nervozno sam lupkala prstima po šalici. Bila sam potpuno nemoćna. Ja nisam upravljala sudbinom, nego ona sa mnom. Zdenka se vara ako misli da sam zakinuta. Ja se tako nisam osjećala. Bila sam sretna. Dobro sam znala da naša veza ima mana, ali koja je bila savršena? Za sada mi je odgovarala uloga ljubavnice. Ništa drugo nisam mogla dobiti od Mirka, a ni on mi ništa nije obećao. - Ne znam kakav je Mirko u tvojim očima, ali kad bih ti ja mogla posuditi svoje da ga barem jednom pogledaš kroz njih, shvatila bi da je on najljepši muškarac na svijetu zaneseno sam govorila. - Kad si zadnji put bila kod okulista? - postavila mi je pitanje koje sam najmanje očekivala u tom trenutku. Čini mi se da ti uopće ne vidiš. Kako možeš tvrditi da je Mirko najljepši muškarac na svijetu? Pokušavam te urazumjeti, ali to mi ne polazi za rukom. Ja vidim ono što doista jest i znaš li do kojeg sam zaključka došla? - Ne - odmahnula - sam glavom. Tebi je potreban muškarac koji će ti ujedno oca zamijeniti, inače se sigurno ne bi vezala za njega. Kako drugačije da objasnim ovu tvoju vezu? Njena me primjedba doista naljutila. Znala sam da moja veza ne izaziva odobravanje okoline, ali meni to nije bilo toliko važno. Ne znam zašto izmišljaš toliko verzija o mojoj vezi. Vjeruj samo meni i svojim osjećajima Zato što želim znati što se točno događa. Tvoja je priča potpuno neprihvatljiva. Već smo godinama skupa, a tako te malo poznajem. Tvoji su me postupci iznenadili. - Zašto? Zato što sam ja ljepša od njega? Ti uopće ne razumiješ život. Meni moja ljepota ne znači ništa. Ona je tako prolazna. Važni su mi samo osjećaji - kruto sam rekla. - Zar i oni nisu prolazni? - uporno mi je željela pokazati koliko griješim. - Ne. Kada dvoje nešto imaju, onda to ostaje za cijeli život - ustala sam i stala ispred nje. - Koja je razlika između mene i tebe? Moraš priznati da sam ja ljepša - vragolasto sam rekla. Nije ništa odgovorila, samo je klimnula glavom. A jednog dana kada ostarimo, obje ćemo biti iste. U ničemu se nećemo razlikovati, ali ono što osjećamo ovdje... rukom sam pokazala prema srcu. - ...to nikada neće nestati. Ono će zauvijek ostati u nama. Ja nisam vrijednija od tebe. Iako smo fizički različite, nas veže nešto što je neraskidivo. Nije me briga što će drugi reći, važno mi je samo kako se ja osjećam. Slegnula je ramenima. Rukom je napravila neodređen pokret koji je bio tako karakterističan za nju. - Jednom, kada se zaljubiš kao ja, onda ćeš me shvatiti, a do tada prihvati ovo što se događa. Nakon što sam je ispratila, sjela sam i ponovno odvrtila cijeli naš razgovor. Ovo nije bilo samo njeno mišljenje, to je bilo i mišljenje okoline. Svi su mislili da sam s Mirkom samo iz interesa, a nitko se nije potrudio da dozna pravu istinu. - Oni su vidjeli ono što su željeli, a ja nisam mogla utjecati na njihovo mišljenje. Ljudi su ponekad tako okrutni. Cijelo sam to poslijepopodne bila rastrgana dvojbama. Čim je došao Mirko, odmah sam mu se povjerila. Željela sam njegovu potporu. Htjela sam da me uvjeri da ispravno postupam, da mi obeća da me nikada neće odbaciti jer je strah u meni bivao sve veći. To ne bih mogla podnijeti, to bi me dotuklo. - Zašto se brineš, ljubavi? - upitao je kroz smiješak. - Ali naša veza nije kao ostale. Ona će uvijek biti pod pritiskom. Bojim se da će jednog dana doći do kraha - drhtavom sam rukom obrisala suze. - A koja veza to nije? Ne obaziri se na nikoga. Vjeruj samo meni i svojim osjećajima. To sam i učinila. Iduće dvije godine pokazale su koliko je Mirko bio u pravu. Naša je veza odolijevala svim pritiscima. On mi je svoju ljubav pokazivao na svakom koraku. Neprestano mi je nešto poklanjao, ali ja nisam željela biti potpuno ovisna o njemu. Iako se on protivio, zaposlila sam se i tako lakše podnosila prazninu koja je ostala iza svakog njegovog odlaska. Ljubav koju sam osjećala prema njemu bila je potpuno različita od one slijepe strasti koju sam osjećala prema njemu u početku. Ona se razvila u nešto duboko i trajno. U meni se počela buditi ljubomora. Toliko sam ga voljela, da sam uvijek željela biti s njim, a znala sam da to nije moguće. - Tvoja me ljubav guši - jednom mi je priznao. To mi je potpuno otvorilo oči. Nisam se smjela i dalje ovako ponašati. Bila sam na dobrom putu da ga izgubim, a to si nisam smjela dozvoliti. Trebala sam promjenu, a da ni sama nisam znala kakvu. Ova me je neizvjesnost ubijala i to je ostavilo duboke brazde ne mojoj psihi. Toliko sam ga voljela i željela Ustala sam i ponovo prošetala po stanu. Radoznalo sam zavirivala u svaki kutak. Tek kada sam otvorila vrata od manje sobice, neobična ideja pala mi je na pamet. Tada sam shvatila što mi je nedostajalo cijelo ovo vrijeme. Pronašla sam čarobnu formulu. Dijete! Ono bi bilo idealno rješenje. Na takvu mogućnost nisam ni pomišljala, ali sada kada imam stan, sve se promijenilo. Ono će mi ispuniti život, a i vezati Mirka za mene. S nestrpljenjem sam čekala iduću večer. Sve sam više uviđala koliko je moj plan savršen, ali nisam znala kako će Mirko reagirati na njega. Kad sam čula otvaranje ulaznih vrata, zadrhtala sam od uzbuđenja. Krenula sam mu u susret. Na moje iznenađenje, bio je svečano obučen. Buket prekrasnih crvenih ruža potpuno mu je prekrio lice. Iznenađeno sam zastala, a zatim prasnula u smijeh. Izgledao je poput kakvog dječarca. Nikada nisam mogla predvidjeti što će on uraditi. Uzela sam buket, a zatim ga odložila. Nisam imala vremena da ga odnesem u vazu. Željela sam iskoristiti svaki trenutak Mirkovog prisustva. Bacila sam mu se u zagrljaj i pripila uz njega. Toliko sam ga željela. Samo je on mogao izazvati ovoliku glad mog tijela. Zatvorila šam oči i prepustila se njegovim poljupcima. U tom sam trenutku potpuno zaboravila na moju odluku i sve ono što sam mu namjeravala reći. - Sanja! - uzviknuo je on i odmakao me od sebe. Idemo van. Rezervirao sam stol. Iznenađeno sam ga pogledala. Vrlo rijetko smo se pokazivali u javnosti. On je morao paziti na svoj ugled, a ja sam se morala zadovoljiti susretima u stanu. U njemu sam se mogla prepustiti osjećajima, a vani sam morala paziti na svakipokret. To me sputavalo i užasno živciralo. - Van? - upitala sam uz osmijeh. - Želim te izvesti na večeru. Uhvatila sam ga za ruku i pogledala u oči. - Ima vremena. Moramo prije razgovarati. Možda će te ovaj moj prijedlog iznenaditi, ali ja to svim srcem želim - rekla sam promuklim glasom. Želim tvoje dijete Što? - upitao je i krenuo prema sofi. Sjeo je, a zatim naglo ustao. Njegovo je ponašanje bilo sasvim neuobičajeno. Sigurnost koja je uvijek zračila iz njega, netragom je nestala. On nije bio jedini koji se tako osjećao. I ja sam bila nervozna. Ljubav, za koju smo oboje tvrdili da postoji, sada će se naći na velikoj kušnji. Njegov će odgovor pokazati koliko mu je stalo do mene. - Želim tvoje dijete - iznenada sam rekla. Zastao je u pola pokreta. Lice mu je problijedilo, a zatim se naglo zažarilo. Spustio je pogled. Rukom je prošao kroz kosu i sjeo. Primjetno je drhtao. - Reci nešto - došla sam do njega i pomilovala ga po oznojenom licu. - Znaš li ti što znači imati dijete? Ti si još premlada. Ja te želim samo za sebe - rekao je čudnim glasom. Ne znam što da mislim. Ovo je tako neočekivano. Potpuno si me šokirala. To nije odluka koja se može donijeti u jednom trenutku. Ne trebaš se toliko žrtvovati zbog mene - grčevito me uhvatio za ruku. - Ja te volim i sasvim je prirodno da želim tvoje dijete. Ono neće ništa promijeniti između nas - nisam se dala zbuniti. - Ne zavaravaj se. A što će biti ako jednog dana otkriješ da ja nisam ono što si cijelo vrijeme mislila da jesam, ako se zaljubiš u nekoga drugog? Dijete će ti biti samo teret. Ono će te sputavati u životu, isto kao što mene sputavaju moja djeca. Ono će nas zauvijek vezati, ali... - Ja to i želim - prekinula sam ga. Za mene drugi muškarci ne postoje. Ti si oličenje svega onog što sam željela uvjeravala sam ga. - Da. Vjerujem da tako osjećaš, ali meni treba vremena. Moram dobro razmisliti o svemu. Ako pogriješimo, tu, grešku nećemo moći više ispraviti. Idemo. Već je prekasno - ustao je. Pričekao me dok sam uzela torbicu, a zatim smo krenuli prema izlazu. Ništa nismo govorili. Svatko je bio zaokupljen svojim mislima i večera je bila potpuni promašaj. Kad je otišao, briznula sam u plač. Njemu je bilo lako. On je imao sigurno utočište, a što sam ja imala? Ništa. Cijelo sam vrijeme lutala po labirintu i zavaravala samu sebe. Sve sam podredila ljubavi. Nisam tražila mnogo, zadovoljavala sam se s malim, ali očito je i to bilo previše za mene. U gluho doba noći čula sam šum i ustala. Pretrnula sam od straha. Ulazna su se vrata otvarala. - Sanja! - čula sam Mirkovo dozivanje, a zatim je upalio svjetlo. Još uvijek je bio u istom odijelu. Oči su mu grozničavo sjale. Bilo je vidljivo da je pod utjecajem alkohola, ali na moje iznenađenje, korak mu je bio čvrst i siguran kad je krenuo prema meni. - Prepao si me - kruto sam rekla. - Sanja, razmislio sam o tvom prijedlogu. Pristat ću na sve što želiš, samo da te ne izgubim. - Otkud tako nagla promjena? - iznenađeno sam upitala. - Nije to nagla promjena. Ja sam te želio samo zaštititi. Nisam htio pristati za tvoje dobro. Htio sam da uživaš u životu, da imaš odriješene ruke. Ne mogu te osuditi na takav život - tužno je rekao. - Ali ja to želim. Na licu mu se vidjelo olakšanje. Prišao je i uzeo me u naručje. Srce mi je udaralo tako snažno i činilo mi se da je tako nabreklo u grudima da sam jedva hvatala zrak. Zadovoljno sam se osmjehnula. Sada, tri godine nakon te večeri, mogu mirne savjesti reći da sam ja jedna od najsretnijih žena na svijetu. Imam dvoje djece koja su popunila sve praznine u mom životu. Nikada se nisam pokajala zbog svoje odluke. Vrijeme je pokazalo koliko sam bila u pravu. Iako se nalazim u situaciji koje se sve žene groze, ja se nimalo ne osjećam zakinuto. Imam sve što imaju i one, zdravu djecu i voljenog muškarca. Samo se u jednom razlikujemo, one nose prezime voljenog čovjeka, a ja ne. Meni nije važan taj komad papira, nego iskrena i duboka ljubav koju osjećam prema Mirku, ljubav koja me potpuno preobrazila. Mirne savjesti mogu reći da sam zadovoljna ulogom ljubavnice i majke njegove djece.
U moje mjesto toga se hladnog siječnja doselila nova djevojka iz Vinkovaca. Imala sam skoro osamnaest godina a ona je bila samo tri godine starija od mene. Za razliku od mojih prijatelja koji su isti dan potrčali kako bi je upoznali, ja baš i nisam imala tu želju, iako sam bila vrlo društvena po prirodi. Možda i previše društvena u toj osjetljivoj adolescentskoj dobi. U ratu sam ostala bez oca, a majka prema meni nikada nije bila stroga. Naprotiv, čak mi je sve dozvoljavala pod uvijetom da poštujem neka njezina pravila i uglavnom smo se slagale odlično. Sve do tog dramatičnog siječnja. Tu sam novogodišnju noć provela na usamljenom mjestu sa 20 godina starijim muškarcem s kojim sam imala potajnu avanturu protekla tri mjeseca. Bio je pred razvodom i to sam znala. Na dočeku je ispala čitava frka kad ga je žena krenula tražiti i usput ugledala njegov auto na kojem smo bili naslonjeni ljubeći se, malo podalje od folklornog doma u kojem se održavala proslava. Noge su mi zaklecale kad se odjednom stvorila pored nas i histerično počela galamiti i psovati batrgajući se iz njegovih ruku. Htjela me dohvatiti pod svaku cijenu. Sva izvan sebe od bijesa nekako se vratila u auto i zaputila ravno mojoj mami koju je poznavala iz viđenja. On nije znao što bi učinio. Iznerviran, stajao je pokraj mene bez riječi dok sam ja u sebi proklinjala i njega i nju i sebe. Tek kada sam stigla kući kasnije te noći, po izrazu lica moje majke bilo mi je sve jasno. Po prvi puta nasrnula je na mene opalivši mi dva šamara. - Glupačo - urlala je - s oženjenim čovjekom se smucaš! Kako si samo mogla?! Žena mi tu dolazi na vrata i pred mojim nosom viče kako mi je kćerka kurva! Ti i ja više nemamo o čemu razgovarati! Nema ti više izlazaka i poslije devet sati ne želim te vidjeti ni u dvorištu! Ako ti smeta - odlazi mi iz kuće i točka! Svidio mi se na prvi pogled Mislila sam da će vrijeme sve promijeniti i da će je ljutnja proći ali nije. Razgovarala je sa mnom samo onoliko koliko je bilo neophodno. Bila sam usamljena. Čak ni prijatelji nisu mi tada smjeli dolaziti a ja sam se, i kad bi me pustila do njih, morala vratiti najduže za sat vremena. Moje je očajanje postalo uskoro još veće jer se ubrzo za taj incident saznalo. Susjed je rekao susjedu i ja sam uskoro bila na lošem glasu a moja je popularnost u društvu naglo opala. Zadirkivali su me kad bih prolazila, a jedna grupa djevojaka stalno mi je dobacivala sramotne riječi i podrugivanja. Većina momaka koji su me prije toga gledali kao jednu od najpoželjnijih u mjestu, sada su javno izjavljivali da bi sa mnom bili samo na jednu noć i izmišljali razne priče od kojih ni jedna nije imala veze sa istinom ali tu nije bilo pomoći. Upala sam u pravu pravcatu depresiju iz koje nisam vidjela izlaza. Pomišljala sam i na smoubojstvo. Jednoga lijepog sunčanog dana. sjedila sam na klupi pred svojom kućom, kad je došetala ta nova djevojka, Silvija, koju sam spomenula na početku. Iako smo se još prije upoznale, nismo se baš simpatizirale. Svejedno je navraćala i narednih dana i pravila mi društvo. Razgovarale smo o svemu i svačemu i uskoro se sprijateljile. Prolazili su dani i došao je travanj. Jednog popodneva Silvija je došla sva zadihana i uzbuđeno mi objavila kako je jučer upoznala novog momka koji je nedavno stigao iz Like. - Sve što znam o njemu je da se zove Dragan, ima 25 godina i tu je s majkom. Dao mi je svoju adresu pa sam te došla zamoliti da mi pomogneš da ga nadem. Situacija između mene i mame sad je već bila nešto bolja pa je popustila s kaznom. Otišle smo i pronašle ga na toj adresi. Stigavši pred kuću ugledale smo u dvorištu stariju gospođu za koju smo zaključile da mu je majka i upitale je za Dragana. Bila je vrlo ljubazna pa je odmah ušla unutra kako bi ga pozvala. - Da budem iskrena, po fotografijama Silvijinih bivših momaka koje mi jednom pokazala, bila sam prilično sigurna da je i taj Dragan također neki moj anti-tip muškarca. Ni jedan od njezinih bivših meni se ne bi svidio. Sad kada sam obavila svoju misiju i dovela je na tu adresu željeia sam se vratiti doma, no ona je inzistirala da ostanem i upoznam ga jer je željela čuti moje mišljenje o njemu. Par minuta kasnije, dok smo tako stajale i tiho raspravljale, Dragan je izišao na vrata. - Ajoj, pogledaj ga samo... - uzdahnula je Silvija. Okrenula sam se i tri metara od nas ugledala visokog crnokosog momka, izuzetno lijepo građenog, kako gol do pojasa u nekoj laganoj trenerci stoji ispred širom otvorenih vrata. Obje smo otvorile usta u isti tren gledajući u njegovom smjeru, dok je on ugrabio minutu kako bi se protegnuo a onda nam prišao. Moj pogled je bio fiksiran njegovim predivnim osmijehom na tim prekrasnim, punim usnama. - Bok cure, lijepo od vas da ste se prošetale. Baš sam se probudio. Bio sam na nekoj utakmici pa me uhvatio umor. Nadam se da vam nije bilo teško pronaći me? - uljudno je pitao. Što god da je Silvija govorila tada, ja nisam čula ni riječ, niti sam obračala pažnju. Čula sam samo da me predstavila. - Ovo je moja prijateljica Sonja - rekla je, a on mi prišao i pružio mi ruku. - Sonja... Baš lijepo ime. Drago mi je Sonja. Ja sam Dragan. Njegove krupne smeđe oči djelovale su tako iskreno ali dok me promatrao osjetila sam u njima i neku neobičnu radoznalost. - Naravno... - izustila sam - drago mi je također, Dragane. Na njihovo inzistiranje ušla sam unutra i zadržala se jedno pola sata. Njegova majka bila je predivna prema nama i zbog nje sam osjećala manju tremu koja je ipak treperila u meni cijelo vreme. Laknulo mi je kad sam konačno krenula kući, makar sam cijelim putem razmišljala o njemu i brdo osjećaja pratilo me cijelo vreme. Ne vjerujem tuđim pričama Kako su prolazili dani, Silviju sam sve manje viđala, a kad bih je i viđala bila je s Draganom. Bilo mi je užasno teško gledati ih zajedno jer sam si već nakon nekoliko dana priznala da sam se u Dragana užasno zaljubila. Međutim, on je bio sa Silvijom i, koliko sam ja znala, veza je savršeno funkcionirala. U ono malo vremena što smo se viđale nasamo pričala mi je kako je divan, koliko ga voli i kako boljeg ne bi mogla zamisliti ni u snovima. Sve više i više bilo mi je krivo zbog njihove sreće. Sama, u tami svoje sobe patila sam i ponovno tonula u depresiju. Naravno da njoj nisam rekla prave razloge mog ponašanja i uporno sam odbijala izaći s njima van. Znala sam da pred Draganom neću moći sakriti svoje osjećaje. Nakon mjesec dana konačno sam pristala izaći sa sestričnom, koju je moja majka jako voljela. Valjda je smatrala da u njezinom društvu neću praviti gluposti i pustila me. Tu večer obišle smo naše omiljene kafiće i diskoteke u blizini. Kako i uvijek, upoznale smo novo društvo i počele se dobro zabavljati, makar mi više nije bilo toliko zabavno jer sam oko sebe imala dosta neprijatelja pa ih je teško bilo stalno ignorirati. Izvukla sam se iz gužve u prepunoj diskoteci i odšetala van. Nisam ni slutila da je Dragan bio također unutra i da me pratio. Zapravo, izašla sam jer sam se imala potrebu isplakati zbog odvratnih pogleda onih koji su me mrzili a bili su unutra. Našla sam u mraku jednu malu klupicu na kojoj nije bilo nikoga i tiho zaplakala. Minutu kasnije iza leđa mi se pojavio poznati lik. - Sonja nam je nešto tužna večeras - znatiželjno je podigao obrvu. Nabrzinu sam prstima obrisala suze ali odao me glas. - Ma neeee... - uzalud sam brisala neposlušne suze koje su mi i dalje klizile niz obraze jedna za drugom. Sjeo je pokraj mene i nježno ih obrisao dodirom koji sam jedva i osjetila. Nakon par šutljivih trenutaka lagano se okrenuo prema meni. - Ne vjerujem u tuđe priče kad nekoga procjenjujem. Veliki pritisak vrše na tebe ljudi koji nemaju na to pravo, Sonja. Zašto im dozvoljavaš da te povrijeđuju? Zašto, kada su oni potpuno nebitni? - rekao je kao da me poznaje čitav život. Tu noć proveli smo skupa skoro do zore razgovarajući o svemu kao stari znanci. Dok smo šetali i pričali tu noć upoznali smo se možda bolje nego što je to ikada itko uspio za tako kratko vrijeme. Tu sam noć ponovno vratila samopouzdanje, hrabrost, vjeru i nadu u život. Rastali smo se laganim poljupcem u obraz. Silviju nitko nije ni spomenuo. Tješio me da će sve biti u redu Sutradan sam se probudila s glavoboljom. Prva pomisao bila mi je: Dragan! Što se to dogodilo sinoć? Zašto je sa mnom proveo čitavu noć? Umišljam si ili tu ima nešto više? Što? Pitanja nisu prestajala zujati u mojoj glavi. Ako osjeća nešto prema meni, kako će to reći Silviji? Znala sam da je zatreskana preko ušiju i zaista je nisam željela povrijediti, ali taj momak privukao me kao ni jedan do sada. Negdje oko podneva Dragan me nazvao. - Bok, tužna ljepotice, nadam se da si danas malo bolje - čula sam poznati glas s druge strane žice. - Jesam. Joj, stvamo mi je žao ako sam te noćas zagnjavila. Znaš, nisam inače takva. Ne volim puno pričati o sebi. Ti si kriv, bio si tako dobro rame za plakanje - odgovorila sam sa smješkom. - Super! Onda danas možemo na jednu ležernu kavu. Bez velikog filozofiranja o životu i glupim ljudima. Samo ti i ja i dobra zezancija? - Pa... - grozničavo sam prebirala po mozgu što će biti ako negdje sretnemo Silviju, no vrag mi nije dao mira. - Može ali kasnije. - Okej, doći ću po tebe u osam - zaključio je i prekinuo vezu. Ostala sam na hodniku sa slušalicom u ruci, sva u čudu. Što se događa? Kako to da se on ne boji da ćemo u gradu nabasati na Silviju? Moja razmišljanja prekinula je majka koja je upravo ulazila u kuću i s vrata me zvala da joj pomognem okopati ruže. Cijeli dan sam joj nešto pomagala u dvorištu i vrijeme je brzo prolazilo pa nisam stigla previše razmišljati o tome što ću i kako večeras kad se nađemo. U sedam sam se poćela spremati. Majka me sumnjičavo promatrala ali nije ništa rekla. Već neko vrijeme vratila je povjerenje u mene pa više nije gnjavila za svaki izlazak. Počela me hvatati lagana trema. Neugodna, a opet nekako ugodna. Imala sam dobar predosjećaj za tu večer. U osam sam izišla ispred kuće i dvije minute kasnije Dragan me pokupio autom. Prvih nekoliko trenutaka samo me pogledavao dok je vozio. - Gdje me voziš? - napokon sam smogla hrabrosti upitati. - A gdje bi dama željela? - odgovorio je. - Ne znam, ti si zvao, ti biraš mjesto. - Dobro. Onda se opusti i uživaj - namignuo je i upalio laganu glazbu na radiju. Nešto više od pola sata kasnije našli smo se na vidikovcu obližnjeg brda. Bilo je to omanje izletište koje je vikendima bilo puno mještana i planinara ali nedjeljom navečer nije bilo nikoga jer mala krčma nije radila. Sjeli smo na velike hrastove klupe okupljene oko masivnoga drvenog stola na proplanku i zagledali se u dolinu. Mjesečina je osvjetljavala okolicu kao da je dan. Lagano me uhvatio za ruke. - Sonja, znam o čemu razmišljaš. Ni meni nije lako zbog Silvije ali privukla si me više nego ijedna do sada. S njom mi je bilo zanimljivo prva dva, tri tjedna, djevojka je vrlo draga i sve... - zastao je kao da mu je knedla zapela u grlu i potom polako nastavio. - ...znam da ste dobre prijateljice ali vidim da i ti osjećaš nešto prema meni. Bilo bi glupo to ignorirati, a nema ni potrebe. Imaš li hrabrosti pokušati sa mnom? Spustila sam glavu uz duboki uzdah. - Užasno mi je teško, Dragane - prošaptala sam. Silvija mi je dobra prijateljica a usto sam već došla na zao glas zbog one glupe afere. Ljudi će stvarno misliti da sam neka otimačica muškaraca. Naše mjesto nije toliko veliko i sve će se brzo saznati. Ne znam što da radim... - Voliš li me? - kratko je upitao. Srce mi je poskočilo u grudima i jednostavno nisam mogla lagati. Samo sam lagano kimnula glavom. To mu je bilo dovoljno. Prešao je na moju klupu s druge strane stola, zagrlio me i poljubio. Ostali smo tako ljubeći se skoro do ponoći, kad sam mu rekla da stvarno motram natrag jer će se majka ljutiti. - Ostavljajući me ispred kuće rekao je samo da ne brinem, jer će on srediti sve sa Silvijom. Ti si zadnje smeće! Sutradan me nazvao opet oko podneva i rekao mi da je sve riješeno. Zadrhtala sam od straha. Nisam znala što joj je točno rekao ali bila sam sigurna da ću je uskoro ugledati na svojim vratima. Tako je i bilo. Nepuni sat kasnije došla mi je sva u suzama. Zahvaljivala sam Bogu samo što mi majka nije kod kuće. Ušla je uplakana i vrlo bijesna. - Stvarno si prava prijateljica! - odmah je zaurlala. Ma, bolju si nitko ne bi poželio! Kako si mogla, Sonja? Vjerovala sam ti, podržala te kad su ti svi okrenuli leđa... Lijepo si mi vratila, nema što! Stvarno si zadnje smeće! Ne želim više čuti ni za tebe ni za njega! Pokušala sam je smiriti i objasniti joj da ništa od toga nisam planirala, ali nije me htjela ni čuti. Okrenula se i izjurila van kao furija. Sjela sam na kauč i probala se sabrati. Bilo mi je krivo, naravno, samo što se tu moglo? Odlučila sam je zaboraviti i ne razmišljati o prošlosti. S Draganom sam vidjela svoju budućnost koja kao da je svjetlila u mraku i davala mi neizmjernu nadu. Nastavili smo se viđati svaki dan: svako slobodno vreme i svaki dragocijeni trenutak poklanjali smo jedno drugome. On me tada iščupao iz kandži depresije i sa mnom se skupa borio protiv svih onih koji su me vrijeđali na svakom koraku. On je bio taj kojemu sam se mogla uvijek potužiti, isplakati na rukama, radovati se svakom budućem danu i još mnogo, zaista mnogo toga. Tri godine proveli smo skupa. Prvi zalazak sunca opazila sam sa njim, naučila se radovati životu, biti ono što jesam i ne bojati se toga već koračati sigurnim koracima naprijed. Ostavila sam ga iz dosade Volio me iskreno i čisto. Uvijek je bio otvoren i priznavao mi svoje osjećaje, a nije se libio ni suzu pustiti kada se tako osjećao zbog mene. A ja? Vremenom ga nisam više voljela na isti način i to nisam skrivala, čak sam se i trudila to pokazati ne obazirući se na količinu bola i patnje kroz koju je prolazio uz mene takvu. Nisam ga htjela ostaviti ali ni biti s njim kao na početku. Sve više mi je djelovao kao mlakonja i znala sam da ga mogu iskorištavati uzduž i poprijeko bez posljedica. Osjećala sam da me voli sve više i debelo to koristila. Uprkos svemu, nikada mi nije okretao leđa već me i dalje branio od drugih ponosan na mene. Nije me proganjao, čak štoviše, stalno je u prvi plan stavljao moje osjećaja a na svoje kao da nije želio ni misliti. Dok su mu se ostali čudili što trpi moje hirovito ponašanje i govorili mu da nisam vrijedna ni mrvice njegove pažnje, on je stajao na mojoj strani i nepokolebljivo me držao iznad svega toga. Čak ga je i moja majka zavoljela kao da je njezino dijete. Ostavila sam ga jednoga nedjeljnog jutra iz čiste dosade. Rekla sam mu da mi se već neko vrijeme sviđa drugi momak, što je bila istina, i predložila mu da ostanemo prijatelji. Jedva suzdržavajući suze ponosno je prihvatio. Nije imao izbora. Ruku na srce, taj drugi koji mi se sviđao nije mi ništa značio. U njemu sam vidjela samo neko novo zadovoljstvo i provod, uostalom bio je oženjen i nije vrijedan ni da mu ime spomenem. Zabavljali smo se kratko a onda se vratio ženi. Bilo mi je svejedno, ništa prema njemu nisam osjećala. I druge moje veze poslije njega bile su kratkotrajne i uvijek su u pitanju bili oženjeni muškarci ili oni koji su već bili u vezama. Znala sam ponekad biti s njima samo na jednu noć. Ovoga puta bila sam pažljivija pa sam mahom birala one iz susjednih mjesta. Događalo se čak da nakon toga nisam željela ni čuti za njih i izbjegavati daljnje susrete. Ponekad bih naletjela na tipove koji baš i nisu tolerirali takvo ponašanje pa bi se grubo postavljali predamnom, prijetnjama i galamom. Kad god sam bila u takvoj situaciji Dragan se uvijek našao tu negdje da me obrani, zaštiti, podigne, utješi i ohrabri. Znao mi je govoriti: "Glavu gore. Te tvoje prelijepe plave oči ne smiju biti tužne. Zaslužuješ bolje, Sonja. Nađi onoga koji će te znati cijeniti i prihvatiti te takvu kakva jesi, a ne one koji u tebi vide samo provod. Ne moram to biti ja, ali netko bolji za tebe sigumo postoji." Imao je i on mnogo prilika. Čim se doznalo da smo prekinuli mnoge su pokazivale interes i trudile se biti u centru pažnje, uvijek u njegovoj blizini. Nije želio ni jednu. U ono vrijeme zaista nisam shvaćala puno toga. Bila sam mlada, glupa, neiživljena i nepromišljena. Danas bih sve napravila skroz drugačije... Tamo te čeka bolja budućnost Prošlo je četiri godine otkako sam se odselila. Više ne živim u svojoj zemlji, ne živim čak ni u Europi. Dragana sam zadnji puta vidjela mjesec dana prije odlaska u domu folklora na zabavi. Zaustavila sam ga dok je prolazio kroz gužvu i rekla mu da odlazim preko oceana. Taj njegov blistavi osmijeh, prirodan i pun nekog mira, zablistao je dok je simpatično raširio svoje krupne smeđe oči i rekao kako mu je drago zbog mene da idem. - Tamo te čeka bolja budućnost, ovdje je sve propalo - kratko je rekao. Grlo mi se stisnulo od podmukle boli. Već tada u duši sam osjećala koliko će mi nedostajati. Poželjela sam mu reći da ga volim i da bih željela početi s njim ispočetka. Željela sam mu zahvaliti jer je uvijek bio tu za mene, i onda kada nitko drugi nije, ali nisam. Istrčala sam van, sklupčala se oslonjena leđima na zid doma i zaplakala. Poslije nekoliko trenutaka osjetila sam njegove ruke na svojim ramenima kako me nježno podižu. Pričali smo dugo, prstom me milovao po obrazima i sklanjao mi pramenove kose s lica. - Iskoristi tamo dobre prilike koje ti se budu pružale za nastavak školovanja. Pametna si i znam da ćeš uspjeti. Zapamti, uvijek ćeš imati moju podršku bez obzira koliko si daleko. Ne osvrći se na prošlost, samo gledaj naprijed. Kad se vratiš i dođeš nam u posjetu, ja ću te čekati - nesebično me bodrio. Zagrlio me i tako držao neko vrijeme. Po prvi puta nakon dugo vremena osjećala sam se sigurnom i voljenom. Prva godina u stranoj zemlji bila mi je najteža u životu i depresija me gutala iz dana u dan. Ništa me nije interesiralo a kajanje i misao na propuštenu ljubav ubijali su me iz dana u dan sve više. Od poznanika sam čula da je Dragan morao odseliti u veći grad jer se zdravstveno stanje njegove majke poljuljalo. On, pak, nikako nije mogao pronaći posao i depresija ga je polako počela stajati zdravlja. Dobio je tešku upalu bubrega i hitno mu je potrebna operacija - bilo je zadnje što sam čula od jednog poznanika. Pokušala sam doći do njegovog broja i nazvati ga ali nikako nisam uspjela. Kako nisam uspostavila s njim kontakt dok je još bilo vrijeme, sada kad sam izgubila vezu i sa tim poznanikom, zameo mi se svaki Draganov trag. Poželjela sam ispričati svoju priču kako ne bih zaboravila jer u zadnje vrijeme sve manje razmišljam o njemu. U mojim mislima ostao je kao neka prelijepa slika koja ipak vremenom blijedi. Sada imam novi život: diplomirala sam i našla odličan posao u privatnoj školi u kojoj predajem, iznajmila sam i uredila lijep dvosobni stančić koji mi je i više nego dovoljan, imam svoju karijeru i nezavisnost. Jedino što me muči jest to da sam još uvijek sama. Kad mi se netko i svidi, saznam da je zauzet. Ne znam zašto uvijek želim tuđe muškarce? Možda se bojim dublje vezati za nekoga? Ne znam, ali ne opterećujem se previše s tim. Ima još vremena za mene. Zapravo sam vrlo zadovoljna i ponosna na sebe. Ipak sam uspjela! Draganove molitve za mene su se obistinile, a nadam se da će se obistiniti i moje molitve za njega.
Odrastala sam u obitelji koja je naoko djelovala normalno. Na žalost, bilo je puno problema. Odnos mojih roditelja bio je očajan. Otac je bio nepopravljivi ženskar koji to nije nimalo skrivao. Čak se znao i hvaliti svojim uspjesima kod žena i majka je bila duboko nesretna. Što se tiče odnosa prema njoj, otac je bio patološki ljubomoran. Vjerojatno sudeći po samom sebi. Majka nije imala prijateljica, odlazila je samo u nabavku hrane i potrepština za kuću i vodila mene i moju sestru u školu. S nama je živjela i baka, očeva majka koja je bila izuzetno zahtjevna osoba. Očekivala je od moje majke da je opslužuje i zabavlja. Mama više nije željela izlaziti sa tatom na javna mjesta jer je naočigled buljio u svaku imalo zgodniju ženu i dobacivao ako nije bila u muškom društvu. Mislim da nije bila ljubomorna, nego se sramila. Nije bila zaposlena jer je otac zaključio kako je bolje da je kod kuće s djecom. Nije imala nikakav izvor prihoda osim novca koji je otac davao za troškove kućanstva. S godinama takvog života mama je izgubila volju za dotjerivanjem. Nije ni imala nikada novaca da kupi sebi nešto jer je uvijek trebalo djeci ili nešto za kuću. Bila je duboko nesretna. Mojem ocu na poslu nije išlo dobro tako da je svoj bijes i nezadovoljstvo počeo iskaljivati na mami, meni i sestri. Urlao je za svaku sitnicu i sve češće tukao mamu. Mijenjala sam dečke kao cipele Sjećam se ne jednom kako bi sestra i ja izjurile iz kuće drhteći od straha da će ubiti mamu. Nama se činilo sve još strašnije jer smo bile malene. Preklinjale smo mamu da se rastane, ali nije htjela. Izvlačila se na svoju nezaposlenost, na naše školovanje i slično. Kako smo odrastale sestra i ja bivale smo sve samostalnije i malo vremena provodile u kući. Više nismo bile tako bliske. Ja sam nekako ispala zgodnija, tako su barem dečki govorili. Stalno sam se dotjerivala i cijele noći provodila po klubovima. Danju sam spavala. Sestra je željela što prije financijsku neovisnost da se može odseliti iz roditeljskog doma. Počela je raditi odmah nakon srednje škole i naravno, odselila se. Rijetko smo se viđale. Nije imala veze sa mladićima i bila je dosta osamljena. U međuvremenu je završila fakultet uz rad i potpuno se posvetila profesiji. Mislim da je bila duboko traumatizirana odnosom oca prema majci i to je bio razlog njezine samoće. Sa mnom je bilo potpuno drugačije. Ostala sam živjeti s roditeljima i počela studirati. Učenje mi ispočetka nije išlo obzirom da sam cijele noći lumpala. Dečke sam mijenjala kao cipele. Imala sam razvijenu strategiju kako ih što više i jače povrijediti. Namjerno sam birala one koji su slovili kao ženskari i koji su bili jako popularni kod drugih djevojaka. Znala sam ih zavesti i navesti ih da se zaljube, a onda bih prekidala. Moje prijateljice čudile su se što ne mogu izdržati u vezi dulje od mjesec, dva. Tada nisam ni bila svjesna da se takvim ponašanjem zapravo podsvjesno osvećujem ocu zbog njegova ponašanja prema majci. Stekla sam reputaciju fatalne žene. Nakon nekoliko godina takvog života bila sam umorna. A onda sam dobila poziv za veliki rođendanski party u Poreču kod dobre pr jateljice. Oko podneva stigla sam u Darijinu vilu. Opremila sam se maksimalno. Bila sam sama i u toj zabavi vidjela priliku da upoznam nekog novog i zanimljivog. Zagreb mi je postao premalen. Darija je bila presretna što me vidi. Otkad je diplomirala nije bila u Zagrebu a to je bilo skoro prije godinu dana. Odmah smo se zapričale, ne obraćajući pažnju na njenu obitelj i rođake koji su već bili stigli. Tko je onaj ljepotan? Gosti su u većem broju počeli stizati oko osam. Ja sam, naravno, blistala i znatiželjno ih mjerkala. Bilo je zajedničkih prijatelja i prijateljica iz Zagreba ali i puno meni nepoznatih lica, uglavnom Darijinih prijatelja iz škole i s novog posla. U jednom trenutku ugledala sam divne plave oči koje su me istraživački promatrale. Uhvativši moj pogled brzo su skrenule na okolinu. Pošla sam prema mladiću kao hipnotizirana. Imala sam osjećaj kao da se poznajemo, ali došavši do njega shvatila sam da ga vidim prvi put u životu. - Bok, ja sam Klea. Oprosti, mislila sam u prvi čas da se poznajemo. Odgovorio mi je uz najšarmantniji osmijeh koji sam ikada vidjela. - Bok, Danijel, drago mi je, i ja sam pomislio da se poznajemo ali bih te zapamtio. Neobično, zar ne? Bila sam zaljubljena prvi put u životu, i to već u prvoj minuti. No, moj mozak me grozničavo upozoravao da on može imati svaku koju poželi. Osim što je izgledao senzacionalno vidjelo se i da ima puno novaca, po satu, nakitu i garderobi. Znala sam da takve kao što je on djevojke opsjedaju. I sada je imao dvije u pratnji, od kojih sam jednu viđala po časopisima, bila je manekenka. - Oprosti što sam ovako dojurila i predstavila se, malo sam zbunjena, bila sam sigurna da se znamo. Idem se dalje družiti, vidimo se - čula sam samu sebe kroz tutnjavu u glavi. Nikad se nisam ovako osjećala. On me nekako tužno pogledao s tim divnim očima i samo slegnuo ramenima uz stidljivi smješak. Nisam bila sigurna jesam li zaista vidjela tugu ili sam si to umislila obzirom da me nije pokušavao zaustaviti. Pojurila sam naći Dariju. Bilo je oko stotinjak gostiju u vrtu i bio je pravi pothvat vidjeti gdje je. - Napokon, Darija! - uskliknula sam. Tko je onaj ljepotan Danijel sa plavim očima? Mislim da sam zaljubljena! - ispalila sam kao iz topa. Ona me ozbiljno pogledala. - Molim te nemoj to govoriti, čula sam to već puno puta, a Danijel ne zaslužuje da bude odbačen kao stara krpa nakon mjesec dana. Nađi si neku drugu žrtvu - hladno mi je rekla. Bila sam iznenađena. - Što bi ti to trebalo značiti, pa vidiš i sama da je nakinđureni plejbojčić! - Nije Klea, varaš se. Danijel je najbolja osoba koju poznajem i nema nikakve veze sa plejbojima na kakve si ti navikla. Pusti ga na miru. Ne želim da se zaljubi u tebe i bude nesretan, a ti si za to specijalista. Sada sam već bila uvrijeđena. Nisam shvaćala o čemu se radi. Možda je zaljubljena u njega? Ali Darija je bila zaručena za Tonija već dvije godine i znala sam da se udaje na jesen. Uopće, takvo što ne bi joj bilo slično. - Reci mi iskreno o čemu se radi, molim te - zavapila sam. - Klea, on je jako drag mladi čovjek. Možda bi, da nije imao tu nesreću, danas i bio bahat i pun sebe, ali takva mu je bila sudbina. Nisi primijetila da šepa dok hoda? Čula si da je mom Toniju majka poginula u nesreći kad je imao 15 godina. E pa, Danijel je bio s njegovom mamom u autu, preživio je ali teško ozlijeđen. Noga mu je bila gotovo smrskana. Doktori su je uspjeli spasiti, ali otada ne može normalno hodati ni baviti se nekim sportom. On pokušava sakriti hramanje što se više može ali vidi se. Udaj se za mene! Nakon toga se dosta povukao u sebe. Nema djevojku. Toni kaže da je to zato jer misli kako one žele njegov novac a ne njega invalida. Otuda moj strah. Znam da tvoje veze ne traju dulje od dva mjeseca, a on bi se sigurno zaljubio u tebe. Meni se strašno sviđa na prvi pogled, draga Darija, i obećavam ti da ga neću povrijediti - bila sam iskrena. Darija je s nevjericom klimala glavom. - Dobro, idem, gosti me čekaju. Potražila sam ga. Bilo mu je drago kad me vidio. Cijelu večer je sjedio na istom mjestu. Njegove prijateljice su nestale, a mi smo satima razgovarali. Gosti su se razišli. Darija i Toni streljali su me očima. Dogovorili smo se sutra za ručak. Dariji sam prije spavanja objasnila da ga ne želim povrijediti, da mi se nikada nije netko tako svidio i da osjećam potrebu za mirnijim životom. I ja sam trebala diplomirati za par mjeseci i vrijeme mi se činilo idealnim za zasnivanje obitelji. Nisam joj rekla da je Danijel savršen kandidat zbog svoje nesigumosti u sebe i nepovjerenja prema ženama. Sljedeći mjeseci bili su najljepši u mojem dotadašnjem životu. Za vikende sam jurila u Poreč i provodila dane sa Danijelom. Nije me smetalo njegovo hramanje. Čak mi se činilo šik kada je ponekad nosio štap! Strašno brzo smo se zbližili i teško nam je bilo čekati vikende. Dogovor je pao da će mi pomoći naći posao u Poreču. Tako je i bilo. Nakon diplome odmah sam počela raditi i doselila se k njemu u vilu. Nisam bila previše popularna među njegovim rijateljicama. Shvatile su da je moj i da ga mogu zaboraviti. Među nama je bila neka čudna povezanost. Na trenutke sam znala pomisliti kako sam pripremana cijeli život za susret s njim. Bila sam sretna, kao i on. Čak su i Darija i Toni bili zadovoljni jer su vidjeli da je sretan kao nikada do sada. Jedan dan donio je bijele gardenije, moje omiljeno cvijeće, kleknuo na pod ispred mene i iz džepa izvadio kožnu kutijicu. - Draga Klea, udaj se za mene molim te - šapnuo je i stavio mi na prst najljepši prsten s najvećim dijamantom koji sam do tada vidjela. Bila sam ushićena. - Naravno da ću se udati za tebe, danas sam najsretnija žena na svijetu! uskliknula sam. I to je bila istina. Zagrljeni smo sjeli i počeli s pripremama za vjenčanje. Oboje smo bili velike estete i imali smo dosta sofisticirane ukuse. Novac nije bio problem. Uživali smo u dogovaranjima i pripremama slijedećih mjeseci. Došao je napokon i taj dan. Stotinjak uzvanika se okupilo na divljoj plaži tog ljetnog dana. Imali smo postavljenu ogromnu bijelu tendu na stupovima pokrivenim cvijećem i dugački stol za sve goste. Unajmili smo agenciju za vjenčanja iz Venecije kako bi bili sigurni da će se realizirati sve naše zamisli. Sama ceremonija je obavljena također na plaži, malo dalje od stolova. Mali gudački orkestar je svirao neko vrijeme, a poslije ga zamijenio poznati DJ. Bilo je u isto vrijeme jednostavno i elegantno. Hrana je također bila vrhunski spremljena. Svi su bili iznenađeni odabirom mjesta ali uvidjeli su da je to bila fantastična ideja. Cijelo poslijepodne i večer bili su nekako lelujavi i nestvarni. Gosti su na odlasku plakali od oduševljenja, govoreći nam kako se još nikada, nigdje nisu tako dobro i uzvišeno osjećali. To nam je bio i cilj. Navečer u krevetu, iscrpljeni ali sretni, zaspali smo zagrljeni. Brak nam nije bio novost jer smo već neko vrijeme prije živjeli zajedno. Nismo nikada pričali o djeci, ne znam kako to, valjda smo bili previše zaokupljeni sami sobom. A onda sam jedno jutro otkrila da sam trudna. Ne želim biti otac Pjevala sam od sreće i jedva čekala da vidim Danijela i kažem mu sretnu vijest. Bila sam uvjerena da će dijeliti moju sreću. Bio je na putu i vraćao se navečer. Pripremila sam njegovu omiljenu hranu, vino i šampanjac, te zapalila desetke svijeća po kući i vrtu. Bilo je čarobno. On se sa smiješkom čudio što se događa. Napokon sam mu rekla. Najblaže rečeno, ostao je šokiran. - Zašto? - upitao je i totalno me iznenadio. - Kako zašto, pa volimo se, mladi smo, situirani, imamo idealne uvjete za odgoj djece. Činilo mi se da voliš djecu. Imaš jako lijep odnos sa nećacima i djecom od prijatelja. Logično mi je bilo da ćeš se veseliti našem djetetu - bila sam u nevjerici. - Mislio sam da se parovi dogovaraju oko tako važnih stvari kao što su djeca. Iznenadit ćeš se, ali ja nisam imao namjeru biti otac. Meni je više nego dobro ovako. Ovo je sve vrlo neugodno za mene - procijedio je zlurado. Bila sam u šoku. Noge su mi počele klecati, imala sam osjećaj da ću povratiti, a u glavi mi je bubnjalo. Odjednom mi je postalo neobično hladno. Trudila sam se pronaći prikladne riječi. - Pobacit ću ako to želiš. Žao mi je. Pogriješila sam ne pitajući te ništa. Ne znam što bih ti drugo rekla. Ne osjećam se dobro, moram leći. Laku noć odjurila sam u spavaću sobu grcajući u suzama. Danijel nije prozborio ni riječ, samo me pratio pogledom dok sam izlazila. Sutradan ujutro nismo komunicirali, osjećala se strašna napetost oko nas. Jedva smo čekali da svatko ode svojim poslom. Bili smo odjednom kao dva stranca koji se slučajno susreću. Nakon pet dana sam mu prišla. - Nisi se izjasnio po pitanju pobačaja. Ja to moram što prije znati. - Pa nemoj pobaciti, to je naše dijete. Žao mi je što sam onako reagirao ali strašno si me iznenadila - nevoljko je odgovorio i to je bilo sve od njega. Moja trudnoća je bila tužna. Nestale su nježnosti među nama i postali smo kao dvije osobe prisiljene na zajednički život. Nakon par mjeseci pitala sam Dariju što se to događa. Mislila sam da preko Tonija zna nešto više. Na kavi mije ispričala u čemu je problem. - Da draga prijateljice, on je jako težak. Nije da te ne voli dovoljno da bi imao djecu s tobom. Obožava te, a i djecu jako voli i želi imati potomke. Problem je što je Danijel iskompleksiran zbog svoje hromosti. Misli da neće moći biti potpun otac takav kakav je, da neće moći igrati nogomet sa sinom ili trčati po plaži sa kćeri. Nisam znala da je tako kompliciran i da toliko pati zbog te nesreće. Boji se da će njegovu djecu druga djeca zadirkivati zbog njega, baš kao što su se njemu rugali da je šepav. To ti je cijela priča. Daj mu vremena da se privikne, bit će sve u redu - pojasnila mi je. To je zvučalo logično ali još uvijek sam bila ogorčena. - Zašto je tako hladan prema meni? Ne želim ga prisiljavati. Ako je za njega to toliko mučno trebao je sa mnom razgovarati, a ne se zatvoriti u sebe. Darija me utješno uhvatila za ruku. - Bit će sve u redu, vjeruj mi i imaj malo strpljenja. Bilo mi je ipak lakše. Znači da još uvijek ima ljubavi a to je najvažnije. Odmah po povratku kući počela sam neprimjetno raditi na obnovi komunikacije. Iz dana u dan bivali smo bliskiji. Ponekad smo pričali i o bebi. Znali smo termin poroda i spol - muško. Nekako smo svakim danom bili uzbuđeniji i radosniji. Danijel se očito saživio sa novom ulogom u svom životu. Nije lako biti otac ali bila sam sigurna da će on biti jedan od najboljih. Bila je to prva velika kriza u našem braku koju smo uspješno prebrodili. Napokon sam rodila slatog dečkića sa tatinim plavim očima. Nazvali smo ga Luka po mom ocu. Koliko god je moj tata bio loš suprug, nije bio loš otac, a i najviše se veselio unuku. Kako je Luka rastao i počinjao pomalo hodati, ja sam pretjerano pazila da ne padne i ne ozlijedi se. Drhtala sam nad svakim njegovim pokretom. Postao je sav moj svijet. Danijela sam nekako izgurala i nisam mu dopuštala da sa mnom podijeli roditeljsku brigu i sreću. Ne znam jesam li to svjesno radila ali užasno sam griješila. Plašila sam se da bi se Luka mogao ozlijediti u njegovoj blizini jer ne može reagirati jednako brzo kao ja zbog svoje hromosti. Danijel je to jako dobro primjećivao jer sam stalno ciktala: Nemoj, ja ću! Osjećam se kao da imam kugu Nakon nekog vremena više nije pokazivao nikakvu želju la bude sa Lukom. Opet smo sve manje komunicirali. Bila sam previše umorna jer sam se opteretila preko svojih mogućnosti. Danijel je sve više izbivao iz kuće, a kada smo bili zajedno djelovao je utučeno i žalosno. Počela sam shvaćati da radim upravo ono što ne smijem, da direktno pothranjujem njegove strahove i komplekse. Ali bojala sam se za sina! Nisam znala što da učinim, kako da popravim učinjenu štetu, a bila sam i previše okupirana djetetom da bih imala vremena za razmišljanje. Mislila sam da će sve biti bolje kad Luka bude veći i sigurniji. Ali Danijel je sve manje bio doma, a sve više u uredu i na poslovnim putovanjima. U meni se rodio crv sumnje. Viđa li se s nekom djevojkom? Sve više sam razmišljala o tome i izluđivala samu sebe. Počela sam ga ispitivački promatrati kada je bio u kući, tražiti vlasi kose po odijelima i autu, mirisati garderobu i slično. Znala sam kako prepoznati tragove ljubavnice, naučila sam od majke još u djetinjstvu. Sada je tu još bio i mobitel koji sam manijakalno provjeravala kada je u kupaonici. Malo po malo bilo je sve više znakova koji su govorili da su moje sumnje opravdane. Nisam znala kako da mu dam do znanja ono što sam otkrila. Sramila sam se same sebe, ali nisam mogla podnjeti da me vara. Strašno mi je bilo žao mame i zaklela sam se sama sebi da si nikada neću dozvoliti da imam takav brak ili vezu s muškarcem. Bojala sam se osjećaja boli i mizernosti s kojim je ona živjela. Na kraju, tražila sam muškarca s kojim ću se vezati i koji neće imati ljubavnice, a ja sam pogrešno pretpostavila da Danijelova hromost uklanja svaku mogućnost za ljubavne avanture. Donijela sam odluku: pratit ću ga jedan dan da se uvjerim prije nego što mu išta kažem. Tako sam i napravila. I naravno, nakon završenog posla u uredu vidjela sam kako se nalazi sa zgodnom mladom ženom. Zagrlio ju je, poljubio i otišli su u restoran na ručak. Čekala sam budna navečer da dođe. Začudio se kad me vidio jer obično spavam u to doba. Sva sam se tresla od ljutnje, razočarenja i povrijeđenosti. - I što mi imaš za reći? - pitala U vezi čega? - odgovorio je iznenađen, pitanjem. - Pa u vezi tvoje mlade prijateljice ili ne znam kako da je nazovem obzirom da se grlite i ljubite. Kako to možeš objasniti? - oči su mi bile pune suza. Moj najveći strah se realizirao. Neki ljudi se boje potresa, aviona i slično a ja sam se bojala ljubavnica. Osjećala sam se kao najveći gubitnik na svijetu. Ne znam što mi je trebao reći da bih mu oprostila. U svom tom uzbudenju uspjela sam primijetiti da mu je neugodno. Brzo mi je odgovorio. - Pa to je bilo za očekivati! Tada sam eksplodirala. - Kako to možeš reći? Ja padam s nogu od brige oko djeteta a ti uživaš s ljubavnicama. Može te biti sram. Sutra ću otići u Zagreb a ti sredi sve oko razvoda. Ne mogu te više vidjeti. Luka ide sa mnom, ti ionako nemaš vremena za njega. Moraš brinuti za svoju novu prijateljicu. - Tipično za tebe Klea. Ja sam kriv što se viđam s nekim tko mi pokazuje naklonost i možda ljubav. Jesi li se zapitala kada si me zadnji put poljubila ili zagrlila? A o djetetu da ne govorim. Osjećam se kao da imam kugu ili koleru kada sam u blizini tebe i Luke. Užasnuto buljiš u mene kao da ću učiniti nešto nažao djetetu. I to samo zato jer hramljem! Pa zar ti zaista misliš da nisam sposoban preuzeti dio brige oko djeteta!? Znala si da me strah imati djecu jer sam mislio da nisam potpun ovakav kakav sam i mjesecima si me uvjeravala kako ću biti najbolji otac na svijetu, a sada ne mogu Luku ni uzeti u naručje da ti ne prigovaraš. Otiđi u Zagreb, ali razmisli tamo o nama jer ja volim i tebe i Luku najviše na svijetu. Nena je prijateljica i ljubakao sam s njom, ali sigurno ne bih nikada da me nisi svakodnevno isključivala iz života. On je lud za tobom Mada sam već ridala od plača jako dobro svjesna da govori istinu ali nisam mogla popustiti. Uvreda je bila prevelika. Mogao mi je prigovoriti, reći što ga muči, a ne odmah naći ljubavnicu. - Idem u Zagreb, pošalji mi papire za razvod - odjurila sam u sobu i pokušala zaspati. Ujutro sam se odvezla skupa s Lukom. Mama i tata su bili sretni što me vide. Vidjevši da sam donijela jako puno stvari sa sobom pitali su što se događa. Kratko sam im rekla da Danijel ima ljubavnicu na što se moj otac nasmijao i rekao da to nije razlog za rastavu. Kako tipično za njega. Danijel je zvao svaki dan da pita kako je Luka. Obično je razgovarao s mojim tatom. Ja sam puno razmišljala i znala sam da sam se loše ponašala prema Danijelu, ali i on je napravio veliku grešku. Tim više što je znao moj stav o preljubnicima. Bilo mi je teško, ali nisam imala namjeru pomiriti se i opet živjeti s njim. Bojala sam se da će, kad god nam iskrsne neki problem, on pronaći ljubavnicu. Nakon dva tjedna nazvala me Darija i pitala me kada se vraćam. - Ne vraćam se, ostajem u Zagrebu i rastat ću se - kratko sam odgovorila. - Griješiš, on je lud za tobom, znao je da će te tako povrijediti, na kraju osim poljubaca nije ništa imao s Nenom. Poznam je od prije, ispitivala me o šogoru, bio joj je čudan jer nije išao do kraja. Vrati se, Danijel je već bolestan bez tebe. Sada smo svi već zabrinuti. - Nemam volje to slušati ni razgovarati o tome. Ako imaš nešto drugo za ispričati, dobro, ako ne - moram ići. Čujemo se neki drugi dan. Nakon još dva tjedna Danijel mi se pojavio na vratima s gardenijama i punim rukama poklona. Izgledao je dosta izmučeno, kao da je bolovao. Moj tata se zadovoljno smijao. Pozvao me van na večeru da razgovaramo u miru. Ponovio je Darijinu priču i jako često spominjao ljubav prema meni. Dobro sam ga poznavala i znala sam da je iskren. Molio je za još jednu priliku. Priznala sam sebi da sam i ja griješila i dogovorili smo se da pokušamo ponovo, samo ćemo ovoga puta razgovarati o svemu. Nećemo prešućivati jedno drugome što nam smeta i akumulirati nezadovoljstvo. Bila sam sretna. Nedostajao mi je i priželjkivala sam da bude tako kako je na kraju i ispalo. Sutradan smo se vratili u Poreč. Život se vratio u kolotečinu, ali sada smo se ponašali kao prava obitelj. Napravili smo plan dužnosti oko Luke i ravnomjerno ga rasporedili. Uživali smo jedni u drugima. Danijel se divno snalazio s Lukom i zaključila sam kako je moj strah bio potpuno neopravdan. Darija i Toni bili su presretni zbog nas, a moji roditelji također. U međuvremenu se udala moja sestra i rodila curicu. Njen muž je slijep. Interesantno, zar ne? Sretna sam jer sam nedavno saznala da će se naša mala obitelj povećati za još jednog člana. Doktor kaže da je ovoga puta curica. Danijel se iskreno veseli sa mnom i skupa kujemo planove da nam ovoga Božića u Poreč dođu moji roditelji, sestra sa svojim mužem, Darija i Toni, i Tonijev i Danijelov tata. To će biti prvi puta poslije vjenčanja da smo svi na okupu. Sretna sam što sam nakon svega s Danijelom ipak pronašla svoju sreću i vjerujem da će ona potrajati.
Još uvijek ne mogu vjerovati da mi se ovo događa. Kako je samo moj život bio lijep! Kako sam bila sretna, a nisam to znala cijeniti. Da mi je netko pričao... Prije bih umrla nego povjerovala da će mi se ovakvo što dogoditi! Ne znam odakle bih započela. Ah, valjda otpočetka. Rodila sam se u Zagrebu prije 28 godina. Majka i otac vodili su privatnu tvrtku koja se bavila knjigovotstvom pa mogu reći da bratu i meni ništa nije nedostajalo. Zapravo, bili smo neki srednji sloj duštva, ni prebogati ni siromašni. Kao djevojčica išla sam na balet i svirala klavir ali nisam se nastavila time baviti nakon srednje škole. Zainteresirao me biznis pa sam odlučila upisati Ekonomski fakultet, smjer menadžmenta. I nisam pogriješila. Kao jedna od najboljih studentica sve sam položila u roku, uzela akademsku godinu na kojoj sam polako počela spremati diplomski rad, nakon godinu dana diplomirala i tako si osigurala egzistenciju za budućnost. Cijelo vrijeme fakulteta povremeno sam se zabavljala s momcima koji su mi se sviđali. Nikada nisam bila pretjerano sramežljiva pa su intimni odnosi za mene bili normalna stvar među ljudima koji se privlače. No ipak ih nisam imala puno, svega dvojicu. Prvi, Matej, bio je moja ljubav još iz srednje škole. Prekinuli smo dok sam bila još na prvoj godini. Nismo se svađali, jednostavno je svatko otišao za svojim interesima, na svoju stranu. Ostao mi je u lijepom sjećanju, ipak mi je on bio prvi i voljela sam ga kao što se voli prva ljubav. Drugi, Tomislav, bio mi je ljubav na prvi pogled. Nikada neću zaboraviti noć kada sam ga upoznala: dan prije Stare godine s prijateljicama sam otišla u jedan mali bar smješten na barci uz Savu i odmah ga spazila. Sa nekolicinom prijatelja plesao je u ritmu žive kubanske glazbe, kao da je cijeli svijet njegov. Oči su mi se zalijepile za njega. Kao da je osjetio, okrenuo se i nasmiješio mi se najljepšim osmijehom koji sam do tada vidjela. Velike crne oči zračile su nemirom koji mi je uzburkao dušu u trenutku. Obuzeo me čudan, slatkasti osjećaj... Već te večeri strastveno smo se ljubili dok me pratio kući. Ostali smo skupa pune dvije godine, a bili su to mjeseci bura i strasti u svakom pogledu: strasno smo se voljeli i još strasnije svađaii. Nakon nekoliko prekida i ponovnih mirenja, definitivno smo zaključili da nismo jedno za drugo. Prekinuli smo kada su se emocije stišale, mirno i prijateljski. Poslijediplomski u Londonu Zadnju godinu fakulteta provela sam sama, nadoknađujući propuštene izlaske s prijateljicama, učeći i spremajući se za neki posao. Bilo je par sitnih flerotva ali ništa ozbiljno. Nitko me nije previše zaintrigirao pa se u površne veze nisam željela ni upuštati. Smatrala sam kako sam još dovoljno mlada i sve će doći na svoje. Kad sam diplomirala, kao odlikašici iskrsnula mi je neplanirano izvanredna prilika da nastavim školovanje, poslijediplomski studij u trajanju od jedne godine u Londonu. Nisam ni znala da je moj otac povukao neke svoje poslovne veze kako bi mi osigurao stipendiju i stažiranje, pa za financije nisam morala brinuti. - Ti si odlikašica i zaslužuješ to, Ksenija - uvjeravao me dok sam se ja malo nećkala, samo zbog straha od nepoznatog. Znala sam da će mi u karijeri i poslu stručno usavršavanje u inozemstvu biti od velike koristi, nije mi bilo svejedno na godinu dana otići u nepoznato, ipak se ja u sve te godine nisam odvojila od roditeljske kuće. Na kraju je razum pobijedio i strah je zamijenilo uzbuđenje. Napokon, što sam to morala ostaviti da ne bih otišla? Pa kada ću živjeti ako ne sada?, mislila sam. Ovakva mi se prilika nikada neće pružiti. Sa slatkim uzbuđenjem i velikim očekivanjima ukrcala sam se u zrakoplov. Ponijela sam sve što bi mi moglo zatrebati. Bila sam presretna kad smo poletjeli, bilo mi je to prvi put da letim i osjećaj je bio božanstven. Velika metalna ptica kao da me na svojim krilima nosila u prekrasnu budućnost. Stigavši u studentski dom u kojem sam bila smještena, odmah sam se sprijateljila s cimeicom Goldom, prekrasnom Izraelkom duge kovrčave crne kose i živahnih očiju. I ona je tu bila na studiju, kao i uostalom i svi mi drugi, iz svih krajeva svijeta. U ritam predavanja brzo sam ušla, jezik sam ionako otprije dobro znala pa tu nisam imala poteškoća, a malo-pomalo počela sam upoznavati i mnoge druge ljude, izlaziti i dobro se zabavljati. Nisam se ni okrenula a prvi je mjesec već bio iza mene. Osjećala sam se odlično. Te večeri Golda me povela na otvorenje izložbe, u poznatu galeriju, argentinskog slikara Diega. - Vidjet ćeš kako je odličan - bila je sva uzbuđena dok smo se spremale - nisam još vidjela toliko nadarenog slikara a znaš da se ja razumijem u umjetnost - oduševljeno je mahala rukama. Golda je studirala na umjetničkoj akademiji i znala sam da je u pravu. Nikada je još nisam vidjela toliko uzbuđenu. Sva je prštala od sreće. Uskoro smo se našle na Green Hillu, u povećem salonu u kojem je bilo otvorenje. Gužva pred ulazom dala je naslutiti kako je autor zaista cijenjen. Kad smo konačno ušle, od sparine me uhvatila nesvjestica. - Jeste li dobro? - visoki crni mladić primio me za lakat. - Uf, ovdje je očajno vruće - zavapila sam - da sam znala da će bili ovako ne bih došla ni zbog samog Picassa! - mahala sam rukom ispred lica hladeći se i tjerajući mušicu. - A zbog Diega? - mladić je znatiželjno podigao obrvu. - Ne znam tog Diega a, kako stvari stoje, od ove gužve neću ni vidjeti njegove slike. - To se ne smije dogoditi! - mladić me povukao za ruku. - Mjesta, molim! - viknuo je dok su se ljudi, kao omađijani, raširili i pustili nas da prođemo. Odjednom, sa svih se strana začulo vikanje. - Diego, Diego! Bravo! - gomila je zapljeskala. Ostala sam skamenjena. Pa taj je mladić bio slikar Diego! Htjela sam propasti u zemlju od srama. Kad se žamor stišao, prišla sam mu i ispričala se. Nasmiješio mi se pokazavši savršeno bijele zube koji su se isticali na njegovome tamnom tenu. Tamne oči sjale su vrckavim sjajem. - Ispriku uvažavam samo ako uz nju ide i kava - vragolasto mi je namignuo. Moram priznati da sam ostala zbunjena. - Sutra u osam? Gdje da dođem po sramežljivu damu? - on se nije dao zbuniti. S uzdahom i klimanjem glave lijevo-desno dala sam mu adresu. Ne zato što mi se nije sviđao, baš naprotiv! Zato što mi se jako sviđao, a nisam željela da pomisli kako će sa mnom lako. Za Diega sam se odlučila udati Sutradan, oboružala sam se cinizmom do zuba. Ali i prekrasnom lanenom haljinom te sandalama koje čuvam samo za posebne prigode. Golda me s divljenjem promatrala. - Koja si ti sretnica! Uspješan i zgodan! - zadirkivala me. Došao je točan kao sat i odveo me u jedan nepoznati ali atraktivan klub gdje su se okupljali uglavnom umjetnici. Početnu tremu brzo smo razbili. Čaša-dvije šampanjca, dobra glazba i žamor oko nas potpuno su me opustili. Nakon malo vremena shvatila sam da mi cinizam uopće nije potreban s ovim momkom. Toliko smo se dobro razumjeli da su uskoro sve maske pale i ja sam se s njim ponašala kao da ga poznajem stotinu godina. Bila sam Ksenija kakva i jesam. Vrijeme nam je proletjelo u trenu a tema nam nije uzmanjkalo. Ispričala sam mu skoro sve o sebi, a on mi je uzvratio istom mjerom. Saznala sam kako mu je slikarstvo u genima, naime, i njegov otac i djed su također slikari. Otac je prije nešto više od trideset godina doselio u Englesku, gdje je kupio kuću na selu. Diego se tu rodio. Majka mu je umrla još prije jedanaest godina od raka. S ocem živi sam i nikada nije pomišljao da se preseli u London. Na selu mu je ljepše jer je daleko od gradske gužve. U Argentinu ode često u posjet djedu i baki, koji pak ne žele napustiti domovinu na dulje od dva-tri tjedna. Otac mu živi isljučivo od slikarstva i priznati je umjetnik. Susret po susret i... Već nakon dva mjeseca Diego i ja odlučili smo se vjenčati. Mojim roditeljima nije bilo drago isprve jer nisu znali u što se upuštam a bili su i skeptični jer se radi o momku iz tako daleke zemlje. No nakon brojnih telefonskih razgovora u kojima sam im sve ispričala o njemu i njegovima, i kada su uvidjeli koliko sam zaljubljena u njega, složili su se s našim brakom. Nas dvoje prštali smo od sreće i nismo uopće htjeli trošiti vrijeme: željeli smo se vjenčati odmah! Odlučili smo svoju vezu ozakoniti upravo u Londonu, gdje smo se i upoznali. Tek kad smo odredili datum svadbe, Diego je dogovorio moj posjet njegovoj kući i upoznavanje s ocem. Nikada u životu nisam imala toliku tremu i isčekivanja! Veliki slikar ženi sina jedinca! Znala sam da mi neće biti lako zadobiti njegove simpatije. Pripremila sam se na i na najgore. Dok smo automobilom klizili vijugavom cestom prema Diegovom domu, u meni je raslo nestrpljenje. Diego me smirivao, komentirajući kako zaista uzaludno brinem jer je njegov otac spontan i pristupačan čovjek ali nisam mu vjerovala. Nevini zagrljaj bio je fatalan Sva djeca tako misle - kukala sam neutješno. Uskoro smo stigli. - I ti ovo zoveš kućicom?!? - zaprepastila sam se kad se parkirao na ogromnom parkiralištu nedaleko od prave pravcate vile. Smještena na samom rubu šume, na tri kata i poprilično hektara zemlje, djelovala je kao dvorac koji je dominirao okolinom. - Dobra večer! - u susret nam je prišao nasmiješeni markantan lik. - Ti si moja buduća snaha? Ja sam Armando - prišao je i snažno me zagrlio. Sledila sam se a koža mi sva naježila. Zašto? Ne mogu si to ni dan-danas objasniti. Tek, nevini zagrljaj u meni je pokrenuo lavinu strasti. Bila sam mokra od glave do pete. I potpuno zbunjena. Jedva sam promumljala svoj ime. Armando me zagrlio dok smo kretali prema kući veselo mi objašnjavajući sve o okolici, voćkama koje je svojedobno zasadio, ljekovitim biljkama koje su mu hobi a smještene su tu nedaleko od sjenice... Uopće ga nisam čula što govori. Plamen strasti ključao mi je u venama i jedino o čemu sam razmišljala bilo je: kako li se taj čovjek ljubi? Pune usne, malo podignute u uglovima, bile su kao stvorene za grijeh. - Sada znam od koga je Diego naslijedio šarm - morala sam to izustiti. Armando se malo odmaknuo od mene, znatiželjno me mjerkajući. - A meni je drago da je od oca naslijedio i dobar ukus kad su žene u pitanju - namignuo mi je. Srce mi je poskočilo od sreće. Samo, što ja to radim?! O tome ne smijem ni misliti!, tutnjalo mi je u glavi. Ali, bura u meni nije se stišala ni sat vremena kasnije, kad smo svi troje sjedili za velikim hrastovim stolom u dnevnom boravku, na večeri. Armando me prethodno upoznao sa sićušnom sluškinjom Mariom, koja im je kuhala i pospremala, proveo me kroz kuću, pokazao mi u kojoj sobi ću spavati, a koja je bila odvojena od Diegove... I nije mi se prestajao unositi u lice dok mi je sve objašnjavao. Posramljena onim što sam iznenada osjetila prema ocu svoga budućeg supruga, stalno sam skretala pogled u stranu. Bože, još će pomisliti da sam stvarno zadnja seljanka - grozničavo mi je prolazilo glavom ali pogleda jednostavno nisam mogla dići prema njemu. Imala sam osjećaj da će mi taj iskusni muškarac u očima pročitati sve. Nakon večere, dok se Diego tuširao, Armando me poveo u svoj atelier nedaleko od kuće, na samom ulazu u šumu. - Ovo je moja oaza u kojoj provodim najviše vremena - rekao je dok je otključavao vrata velikim metalnim ključem. - Pogledaj! - nastavio je upalivši svjetla. Osupnuta, blenula sam u raskoš ispred sebe. Bezbroj ulja na platnu velikih dimenzija gledalo me sa zidova i s poda, iz kuteva. Bilo je jasno da je Armando čovjek velike maštovitosti; platna su vrvila mnoštvom boja a na njima se ocrtavao simbolizam u punom jeku. Mjesečina, usamljeni pas koji zavija, prekrasna djevojka s mačem u ruci, tamni horizont pred kišu... Naspram ovih, Diegove su mi se slike činile mlakima. Duboko sam uzdahnula. Kao da je shvatio o čemu mislim, nježno mi se osmijehnuo. - Usamljen čovjek najbolji je umjetnik - kratko je izustio. Morala sam se složiti s njim. Iz svih je slika izvirala velika osamljenost. Tada, u tom djeliću sekunde, najradije bih mu se bacila u zagrljaj i ne pustila ga nikada više od sebe. Ali nisam. I vječno ću žaliti. Možda sam već tada trebala učiniti nešto što bi promijenilo sve naredne događaje. Nisam. Bila sam prevelika kukavica i mislila sam da je ovo samo jedna moja ludost koja će me ubrzo proći. Samo ... Nije. Zbunjena do u dubinu duše, napustila sam nakon dva dana njihov dom. Trebalo je pripremiti sve za dolazak roditelja na vjenčanje. U pripremama za taj veliki dan Armanda sam izgurala na sami rub mozga i nisam o njemu uopće željela razmišljati. Tješila sam se kako će me sve te glupe misli proći kad jednom kažem vječno "da". Diego nije ni naslutio da sa mnom nešto nije u redu. Moju povišenu nervozu odmah je pripisao predstojećem vjenčanju. Da je samo znao o čemu razmišljam... Umro bi na mjestu! Pristala sam na zajednički život Vjenčali smo se i bili smo prekrasan par. Čak su i moji roditelji zaključili kako boljeg nisam mogla naći. Rekli smo im sve o našim planovima za budućnost: ja ću završiti svoj poslijediplomski i u Londonu naći posao u struci, on će slikati a živjet ćemo kod njegovog oca. - Kuća je i tako velika i ima mjesta za sve - čula sam Diega kako veselo objašnjava mom ocu. Pristala sam na zajednički život misleći kako će me grešne misli o svekru napustiti. Kako sam se samo prevarila! Ni sada, dvije godine nakon našeg vjenčanja, ne mogu ga izbiti iz glave. Život s njim, a bez njega, za mene je pravo mučenje. No Diego ne želi ni čuti da odselimo. Nije mu jasno zašto bih mijenjala ovaj komfor za mali stančić u Londonu. A ja? Očajna sam. Povrh svega, čini mi se da je Armando shvatio da sam zaljubljena u njega. Još gore, počela sam primjećivati njegove skrivene poglede koji su mi upućeni. Zuri u mene kada misli da ga ne vidim. Kao žena, osjećam da me želi. Samo, kako ćemo utažiti tu glad i istovremeno se ne pokajati? Njegov sin, moj muž... Ulog je zaista previsok. Nadam se samo da će mi Bog dati pameti i snage da sve ovo izdržim i ostanem čistog obraza.
Rođena sam u predgrađu velikog grada i tu sam provela sretno djetinjstvo, a i dio djevojaštva. Vjerovala sam da život ima svoj pravac i da je nama samo preostalo da ga slijedimo. Kako sam samo bila naivna, a tu ću svoju naivnost shvatiti tek mnogo godina kasnije. Od trenutka kada sam upoznala Dalibora, nesreća me počela pratiti u stopu. Još uvijek ne znam što me privuklo k njemu. Fascinirana njegovom ljepotom, nisam vidjela da se iza nje krije čovjek bez duše, bez skrupula i bez imalo ljudskosti u sebi. Svi su me upozoravali na njegovo problematično ponašanje i neprestano konzumiranja alkohola, ali se ja nisam obazirala na nikoga. Mislila sam da mi oni brane da budem sretna samo iz ljubomore, i što su me oni više odvraćali, ja sam bila upornija. Bila sam slijepo zaljubljena u njega i gledala ga nestvarnim očima u kojima su njegove mane bile vrline vrijedne svake hvale. I sada, nakon koliko godina, morala sam priznati da je bio fascinantno lijep, ali vanjština je bila jedino lijepo što je posjedovao. Imao je nebesko plave oči i tako varljiv, nevin pogled koji je bio obrubljen dugim trepavicama. Lice mu je bilo prava harmonija lijepo izvajanih crta, a vitko mišićavo tijelo samo je upotpunjavalo tu sliku. Kad me nakon godinu dana hodanja zaprosio, mislila sam da nema sretnije žene od mene. I bila sam sretna sve dok se nisam udala za njega. Tek je u braku njegovo lice ostalo bez maske. Odmah mi je jasno stavio do znanja da će njegova riječ biti prva i posljednja i da ga moram pokorno slušati u svemu, inače... Dobro sam znala što znači ono nedorečeno. Nisam se obazirala na njegove riječi. Mislila sam da je to uobičajen muški postupak i da će moja ljubav biti dovoljna da od njega napravim pravog čovjeka po svojoj mjeri. Na njegove sam se riječi samo tajanstveno osmijehnula. Umjesto da mi odgovori na moj osmijeh, on je samo napravio kiselo lice i izišao. Slegnula sam ramenima i počela pripremati ručak. Imali smo dobre temelje na kojima smo mogli sagraditi stabilan brak. Roditelji su mi darovali malu kuću i nismo morali živjeti u zajednici kao većina mladih parova, a to nam je bila velika prednost. Kad sam skuhala ručak, servirala sam stol i čekala. Moje se čekanje odužilo. Kad je Dalibor stigao, ponoć je odavno prošla. Čekajući ga, zaspala sam na fotelji. Ustala sam i sneno protrljala oči. Lice mi se izobličilo od ljutnje kad sam vidjela koliko je pijan. Jedva je stajao na nogama. Hitro sam ustala i krenula prema njemu. Obujmila sam ga u namjeri da mu pomognem, ali me ljutito odgurnuo. Da se nisam pridržala za rub stola, pala bih. Pokušala sam zatomiti ljutnju i dobrim sam dijelom uspjela u tome. - Gdje mi je večera? - pijano je promrmljao. - Večera je tu, a gdje si ti bio? - planula sam. Nakon mojih riječi, kao da se odmah otrijeznio. Kriknuo je a zatim se okrenuo prema meni. Prišao mi je nevjerojatnom brzinom i snažno me udario. Nakon prvog udarca, uslijedio ih je cijeli niz. Vrištala sam i zvala u pomić, ali me nitko nije mogao čuti. Kad se napokon smilovao i prestao me tući, okrenuo se i pošao prema stolu. Sjeo je mrmljajući nešto u bradu. - Daj mi večeru - zagrmio je njegov glas. Razmišljala sam samo djelić sekunde, a zatim sam ustala. Šutke sam mu servirala večeru; a zatim napustila kuhinju. Krenula sam prema kupatilu i pogledala se u ogledalo. Lice mi je bilo crveno i puno podljeva, a svaki me djelić tijela nesnosno bolio. Shvatila sam da sam pogriješila i da je moja udaja bila velika pogreška. Što sada, upitala sam se. Što mi je preostalo? Ništa. Bila sam previše ponosna da bih razvrgnula brak na samom početku i svima priznala da su bili u pravu. Morala sam se pomiriti sa sudbinom i trpjeti, nadajući se da će jednom biti bolje. Odjeća umrljana krvlju Moja se nada vrlo brzo rasplinula. Dalibor je bio sve agresivniji i neprestano je izbivao iz kuće. Iduće sam godine rodila kćer, a nakon nešto više od pet godina i sina. Iz djece sam crpila snagu i zbog njih sam trpjela razna poniženja kojima sam bila izvrgnuta. Dalibor je od mene uspio napraviti ono što je želio. Slomio je sav moj otpor i zgazio mi ponos, tako da sam sama sebi sličila na robota. Iako sam ga već odavno zamrzila, nisam imala hrabrosti razvrgnuti brak, a i mislila sam da je bolje da djeca imaju oca, ma kakav on bio. Postala sam ono što sam mislila da nikada neću biti, potlačena žena pored koje je prolazio život. Tako je prošlo više od šest godina braka, a meni su se one činile kao prava vječnost. Ta je večer bila neobično tiha, a ja se nikako nisam mogla oteti neprijatnom predosjećaju. Došla sam do prozora i pogledala u nebo. Zvijezde su blistale poput najljepših dragulja. Prinijela sam stolicu prozoru i sjela. Već sam godinama bila slijepa za prirodne ljepote. Da bi čovjek uživao u njima, mora biti sretan, a ja to nisam bila. Tužno sam uzdahnula. U daljini sam primijetila nečiju siluetu. Pretpostavljala sam da je to Dalibor i ustala. Odmaknula sam se od prozora i prišla štednjaku. Naslonila sam se na njega, pažljivo osluškujući svaki šum. Kad sam čula otvaranje vrata i dalje sam ostala na istom mjestu. - Žana! - zovnuo me Dalibor. Krenula sam prema predsoblju i šokirano sam zastala. Njegove hlače, jakna, košulja, rukavice i cipele - sve je bilo umrljano krvlju. Pretrnula sam od straha. Pretpostavljala sam da se dogodilo ono čega sam se najviše i bojala. Jednom je morao prijeći granicu. Znala sam da ga njegova agresivnost podjarena alkoholom, pretvara u divlju zvijer bez skrupula. - Što se dogodilo? - užasnuto sam upitala. - Pomozi mi da se skinem i ovo odmah operi. Da nikomu nisi rekla ni riječi, inače će te mrak posjesti. Uradila sam onako kako mi je rekao. Dok sam skidala njegovu odjeću, netremice sam promatrala krv na njoj. Bez sumnje, bila je ljudska, a bila sam sigurna i da se ta osoba nije dobro provela. Kad se skinuo, krenuo je pod tuš. Više mi nije rekao ni riječi. Dok se tuširao, sjela sam i briznula u plač. Činilo mi se da je sve već odavno izmaklo kontroli. Željela sam saznati istinu, a ipak sam je se bojala. Bila mi je muka. Izišla sam na svježi zrak i naslonila se na zid. Što je učinio? To mi se pitanje neprestano vrzmalo po glavi. Znala sam da od Dalibora neću izvući ni riječi, sve do trenutka dok mi on sam ne odluči reći istinu. Kad se istuširao, ušla sam u kupaonicu i počela prati odjeću. Čini mi se da sam je prala nekoliko sati, ali nikako nisam mogla oprati miris krvi koji mi se uvukao u nosnice. Kad sam napokon bila gotova, krenula sam u kuhinju. Dalibor je mirno sjedio za stolom i večerao, kao da se ništa nije dogodilo. - Ja sam cijelu večer bio u kući s tobom i djecom - rekao je i pažljivo me pogledao. Klimnula,sam glavom. Hoćeš li mi napokon reći što se dogodilo? - usudila sam ga se upitati. Začuđeno je zastao. - Bio sam kod tvoje tete Pavice. Malo sam je udario, ništa strašno - rekao je jednoličnim glasom. - Otkud onda toliko krvi? - Šuti! Nema nikakve krvi. Samo sam je udario nekoliko puta i to je sve. Ona je kriva zbog toga. - Je li živa? - Ne znam, a i ne zanima me. Ja nisam kriv. Moja je savjest mirna. Ona je samo dobila ono što je cijelo vrijeme i tražila - rekao je s čudnim sjajem u očima. Odmahnula sam glavom u nevjerici. Tog sam trenutka pomislila da mi laže, da on uopće i nije bio kod moje tete. Što bi on imao tražiti kod nje? Ona je živjela nekoliko kilometara od grada, a Dalibor nije imao automobil da bi tu daljinu prešao bez nekog valjanog razloga. Bila sam sigurna da je on nikada ne bi ni pipnuo, jer nam je ona pomagala više od svih. Sigurno se opet negdje potukao, tješila sam se. Nadala sam se da sam u pravu. Pogledala sam kroz prozor. Počeo je svitati novi dan. Nije imalo smisla da idem spavati, jer ionako ne bih mogla zaspati. Pristavila sam kavu, a Dalibor je ustao od stola i krenuo prema sobi. Povirila sam u nju nakon nekoliko minuta, a on je mirno spavao kao da se ništa nije dogodilo. Ostavi je, proklet bio! U iduća dva dana ništa nisam čula. Odahnula sam. To je značilo da je sve u redu, ili... Odmahnula sam glavom. Nisam željela ni misliti na to. Kad je trećeg dana policija pokucala na moja vrata, sa strahom sam pogledala u Dalibora. - Samo šuti, to je sve što tražim od tebe - rekao je prije nego što je otvorio vrata. Sam Bog mi je svjedok kolika se borba odvijala u meni u tim trenucima. Vidjela sam strah u njegovim očima, a on je isto kao i ja znao da je njegova sudbina u mojim rukama. Što da radim? Nervozno sam grčila prste u šaku. Ako budem šutjela, savjest će me peći cijeloga života, a ako progovorim, moja će djeca snositi najveće posljedice. Kad su policajci ušli, pokušala sam se ponašati što normalnije. Rekli su mi da je moja teta ubijena s nekoliko uboda nožem. Slomljeno sam zaplakala. Dok sam ja plakala, Dalibor je mirno odgovarao na postavljena pitanja. Ja sam klimanjem glave potvrđivala njegove riječi. U idućih nekoliko dana, dok je policija tapkala u mraku, mi smo pokopali moju jadnu tetu. Život pod istim krovom s ubojicom pretvorio se u pravi pakao. Ako sam nekad i mislila da on ne može biti gori nego što je bio, sada sam se uvjerila da nisam bila u pravu. Dalibor je pio i tukao me svakodnevno, čak i po nekoliko puta. Više mu nije bilo dovoljno da svoj bijes iskali samo na meni, pa je počeo tući i djecu. Potpuno se preobrazio. Više u njemu nije bilo nimalo ljudskosti, kao da je sam vrag upravljao njegovim postupcima. Mrzio me, mrzio iz dna duše. Znao je da u ruci imam moćno oružje s kojim ga mogu upropastiti, a i ja sam znala kuda vodi njegovo ponašanje. Želio me ubiti isto kao i moju tetu, želio je da moja usta zanijeme ali na svu sreću nije uspio u tome. Niti mjesec dana nakon smrti moje tete počeo me salijetati da kuću prepišem na njega, jer namjerava dignuti kredit i proširiti se. Iako sam ga odlučno odbijala, on je bio zadivljujuće uporan i previše miran. Nije bilo ni traga njegovoj svireposti. Potpuno se preobrazio. - Žana, promijenit ću se, obećavam ti. Ja samo želim svojoj djeci osigurati budućnost - rekao je slatkorječivo. - Neću - odgovorila sam kruto. - Pogledaj - izvadio je svežanj papira za kredit i poredao ih po stolu. Pažljivo ih je razvrstavao, objašnjavajući o čemu je riječ. - Ovako bi izgledala naša buduća kuća - ugrubo ju je skicirao. Sumnjičavo sam ga odmjerila. Morala sam priznati da se i meni sviđa njegov prijedlog, ali kao da me je neki unutarnji glas upozoravao da mu ne vjerujem. - Dobro, ne moraš je prepisati na mene. Daj mi samo punomoć. Iako nerado, pristala sam. Vjerovala sam da će se promijeniti i da mu samo moram pružiti šansu. Već idućeg dana, kad sam mu potpisala punomoć, otišao je i nije dolazio nekoliko dana. Kad je napokon došao, rekao mi je da se spremim i da ćemo otputovati u drugi grad. Njegov dobar prijatelj ima automobil i izići će nam u susret, objašnjavao je. Učinila sam onako kako mi je rekao. Nakon duge vožnje, malo prije ulaska u grad, prijatelj mu je zaustavio automobil, a Dalibor nas je pozvao u šetnju. Čim smo zamakli iza gustog drveća, bacio me na zemlju ne obazirući se što mi je sin u naručju i počeo me tući. Kupila sam se pod njegovim udarcima pokušavajući zaštititi dijete, svog dvogodišnjeg sina Denisa, ali me njegova vriska uvjerila da ni njega nije mimoišao očev bijes. Nakon što se iživio na nama, počeo je tući moju sedmogodišnju kći. - Ostavi je, proklet bio! - pokušala sam ga spriječiti. Optužio me za suučesništvo Ovo ti je samo zato što si odugovlačila da mi daš punomoć. Prodao sam ti kuću, a sada se snalazi sama. Ovo sam trebao odavno učiniti. Mislila si da ćeš me moći ucjenjivati i vladati nadamnom, ali ti me još uvijek ne poznaješ. Ovo ti je samo upozorenje. Ako ti ikada padne na um da me prijaviš policiji, bolje bi ti bilo da te nema. Tek onda neću imati milosti prema tebi, a ni prema djeci - rekao je i okrenuo se. Nemoćno sam gledala kako odlazi. Uskoro sam čula paljenje automobila i zvuk koji se sve više udaljavao. Prigrlila sam djecu i krenula prema gradu. Suze su mi tekle niz lice. Nisam se obazirala na radoznale poglede, nije me bilo briga za njih. Boljela me je nepravda koja mi je nanesena. U meni se počeo buditi revolt, bijes i gorčina. Dok sam išla prema centru, pretučena i bez novčića u džepu, pogled mi je pao na jednog prosjaka koji je sjedio pružajući prema svima svoje drhtave ruke. Uvijek sam bila osjetljiva prema tuđoj nevolji, a sada od svoje nisam ni vidjela tuđu. I ja sam bila poput ovog prosjaka, bez krova nad glavom. Što sad? Kako stići do svojih roditelja? Nisam mogla prositi, bila sam previše ponosna za to, a isto tako sam bila svjesna da moram nešto poduzeti. Prolazeći pored crkve, zastala sam i ušla u nju. Ako mi je itko mogao pomoći i smilovati se nad mojom djecom, bila sam sigurna da je to svećenik. I bila sam u pravu. Dobila sam nešto novca, dovoljno da se s djecom vratim u rodni grad i kupim nešto za jelo. Čim sam stigla, laknulo mi je. Ostavila sam djecu kod roditelja i pošla prema policijskoj postaji. Odlučila sam napokon olakšati dušu i umiriti savjest priznavanjem istine. Sve sam ispričala istražnom sucu. Nisu me zadržali, pustili su me kući ali uz uvjet da ne napuštam grad. Kad su nakon nekog vremena uhvatili Dalibora, on me optužio za suučesništvo u ubojstvu. Tri sam mjeseca provela u istražnom zatvoru i napokon bila oslobođena optužbe. Laknulo mi je što ću napokon biti uz svoju djecu, ali isto tako sam bila svjesna da ću teško moći nastaviti živjeti u ovom gradu. Sama u nepoznatoj zemlji Pečat sramote pao je na mene i njih i bez obzira na to što smo bili nevini, okolina nas je osudila. Dok sam ja bila u istražnom zatvoru, moja je kći krenula u školu. Odvjetnik i roditelji nagovarali su me da pođem u Italiju i nakon dugog razmišljanja shvatila sam da mi je to jedino preostalo ako želim živjeti životom dostojnog čovjeka. Tada sam se našla u dilemi. Ako odem u inozemstvo, moj će sin poći sa mnom, ali ne i kći. Ona će ostati kod bake i djeda zbog škole. Ipak, teška srca sam se oprostila od nje i krenula putem u neizvjesnost. Nisam imala što izgubiti. Gori mi život od ovog kojeg sam živjela nije mogao biti. Čim sam došla u Italiju, odmah sam se pokajala. Sama s djetetom u naručju, u nepoznatoj zemlji, bez znanja jezika, ništa nisam mogla očekivati. Uzela sam papirić koji mi je majka dala na rastanku i otvorila ga. Na njemu se nalazio broj telefona njezine prijateljice koja je već godinama bila u Milanu. Znala sam da mi je ona pronašla maleni stančić, ali ne i posao. Nazvala sam je i u idućih se nekoliko dana pokušala naviknuti na novi život. Bilo mi je tako teško bez moje kćeri. Osjećala sam krivnju i grižnju savijest, ali sam se pokušala utješiti da drugačije nisam mogla postupiti. Uskoro sam pronašla posao, a Denisa smjestila u vrtić. Ubijala sam se od rada, jer je to bio jedini lijek za moju ranjenu dušu. Štedjela sam svaku liru da bih je mogla poslati roditeljima. Često sam razmišljala o svemu što mi se dogodilo. Ponekad sam mislila da sam dobro postupila što sam Dalibora prijavila policiji, a ponekad sam sumnjala u ispravnost svoje odluke. Da on nije prodao moju kuću i izbacio nas na ulicu, možda bi ta užasna tajna zauvijek ostala u meni, ali on me natjerao da tako postupim. Željela sam mu se osvetiti za sve ono što mi je učinio, a to je bio jedini način. Nisam tako postupila zbog ljubavi prema pravdi, a to me najviše i boljelo. Jednog dana, kada on iziđe iz zatvora, njegova će osveta biti strašna. Bojala sam se. Noćima nisam mogla mirno usnuti. Moj je san bio košmaran i u njemu sam proživljavala pravi pakao. U njemu mi je budućnost izgledala mnogo strašnije od prošlosti. Znala sam da sam u pravu, slutila sam to. Iduće godine, kad je počelo suđenje, morala sam doći zbog svjedočenja. U toku dugotrajnog postupka, Dalibor je priznao krivnju: ubio ju je zato jer je želio njezin novac. Nije ni slutio da je ona bila više nego siromašna, a oporuka je to i potvrdila. Vjerovao je da novca ima u izobilju i kada mu ga nije htjela dati, potpuno je izgubio kontrolu nad sobom. Osuđen je na dvadeset godina zatvora. Kad je napokon sve bilo gotovo, odahnula sam. Imala sam dovoljno vremena pred sobom da bih organizirala svoj život i to je bilo jedino što me tješilo. Ponovo sam se vratila u Italiju i pokušala početi iz početka. Ali to je bilo tako teško, mnogo teže nego što sam zamišljala. Neprestano me proganjao njegov prijeteći pogled. Kako je život čudan. Opasnost mi je prijetila od osobe koju sam voljela više od ičega na svijetu, i uz koju sam željela dočekati starost. Ništa nije tako slijepo kao mladost i neiskustvo, a ja sam bila očiti primjer da je tako. Naivno sam mislila da imati ljubav znači imati i sreću, a sada, kad se osvrnem iza sebe, uviđam da ja njegovu ljubav nikada nisam ni imala. On je bio čovjek koji je volio samo sebe, a to najbolje dokazuje činjenica da nije imao milosti ni prema vlastitoj djeci. Stvorio ih je da bi ih uništio i to je bila bolna istina. Ja sam se morala boriti za njih, morala sam im biti otac i majka, ali to nisam mogla biti s kćeri. Život se potrudio da nas razdvoji i ja sam se trudila da joj ljubav nadomjestim lijepom garderobom, igračkama i novcem. No, time sam zavaravala samu sebe. Kći mi se počela otvarati Znala sam da je ona dovoljno velika da bi sve shvatila, ali se ipak prema meni ponašala kao prema strancu. Boljela me njezina hladnoća i zatvorenost. Znala sam da me krivi za sve zlo koje nam se dogodilo, a najviše me krivila što sam je ostavila s mojim roditeljima i odvojila je od brata. Nisam mogla udovoljiti svima. No, pokušala sam se prilagoditi novonastaloj situaciji. Često sam razmišljala o Daliboru. Iako nije zaslužio moju ljubav, ipak nisam bila ravnodušna prema njemu. Sažalijevala sam ga, iako sam znala da on to nije zaslužio. Tako su prošle tri godine, a onda me zatekla vijest kako je Dalibor u zatvoru preminuo od srčanog udara. Nisam imala snage ni zaplakati. Toliko toga ružnoga... Ovako je za sve najbolje, pomislila sam i odlučila ga, koliko mogu, zaboraviti. Zapravo sam odahnula i tek tada počela živjeti punim plućima. Vratila sam se u domovinu i sa znanjem stranog jezika ubrzo pronašla posao. Nedavno mi se kćer počela sve više otvarati. Sada je malo starija pa lakše razumije ono što svojim malenim dječjim mozgom prije nije uspjevala dokučiti. Postajemo prave prijateljice. Prošlo je još godinu dana i ja sam konačno upoznala pravu ljubav. Trebalo je proći mnogo vremena dok sam odgovorila na Marinkova udvaranja. Nakon onog što sam doživjela uz Dalibora, nije bilo nikakvo čudo što sam bila oprezna i puna nepovjerenja. Jedan od razloga što sam pristala na njegovo udvaranje bio je i taj što sam bila sama, a samoća mi je sve više postajala teretom. Nisam imala lijepih sjećanja da bih se tješila s njima, a i trebao mi je netko tko će mi pomoći, tko će biti melem za moje izranjavano srce. Marinko je bio sušta Daliborova suprotnost, nježan, pun razumijevanja i uvijek spreman pružiti ljubav. Umjesto udarcima, obasipao me poljupcima, umjesto vike, pružao mi je razumijevanje. Uz njega sam naučila voljeti, a i bila sam voljena. Osjećala sam se ženom, a što sam mogla više očekivati? Nadam se da će moja sreća potrajati, jer sam je i zaslužila, a što je najvažnije, Marinko me naučio praštati. Oprostila sam Daliboru sve što mi je učinio. Više ne živim u prošlosti.
Već dugo ne mislim ni na što, samo na tugu i osamljenost koju osjećam. Hladnoća se pomalo uvlači u moje onemoćalo tijelo. Smijem se i spuštam pogled na svoje ruke. Već ih godinama nastojim ne gledati. On su dio mene, ali i nijemi svjedok vremena koje je netragom prohujalo. Prsti su mi nekako ukočeni, a koža naborana, posuta staračkim pjegama. Nosim težak teret od sedamdeset godina, ali i breme koje je život ostavio na mojim leđima. Nikako se ne mogu pomiriti s godinama koje imam. Moj duh je mlad, ali zarobljen u ovom smežuranom oklopu. Tijelo me odavno već ne sluša kao prije. Odjednom, misli mi se počinju vraćati u prošlost, u dane kada nisam mogla ni naslutiti da mi život priprema sve ono što sam proživjela. Hranim se sjećanjima, jer samo još njih imam. Rođena sam u krševitom selu Dalmatinske zagore, gdje smo živjeli od poljoprivrede. Težak je to bio život. Zemlja je uzimala mnogo truda, a tako je škrto uzvraćala. Bila sam najstarija od petoro djece, a samim tim se podrazumijevalo da ću se, čim malo porastem, uputiti u obližnji grad u potrazi za poslom. Nisam mogla birati. Znalo se da su poslovi koji su najslabije plaćeni, i oni koje nitko neće, rezervirani za ovakve poput mene. Čim sam napunila petnaest godina, otišla sam u grad. Kako je dojmljiv bio taj prvi susret! Osjećala sam se poput Pepeljuge koja je išla na svoj prvi bal. S nevjericom sam gledala zgrade, kuće, ljude koji su bili tako smiješno odjeveni, a što mi je najčudnije bilo, nitko nikoga nije pozdravljao. Na nekoliko prvotno upućenih pozdrava, majka me samo jače stisnula za ruku. Nadala se da ću shvatiti, a pošto nisam, ljutito se okrenula prema meni. - Ne pozdravljaj nikoga - rekla je kruto. Znala sam da se iza tog hladnog držanja krije ogromna tuga i nisam se obazirala na njene riječi. - A zašto? - naivno sam upitala. - Zato što ovdje vrijede druga pravila. Mi u selu smo poput velike obitelji, a ovi ljudi se niti ne poznaju. - A kako oni tako mogu živjeti? - željela sam toliko toga znati, ali mi majka nije objasnila ili možda ni ona nije znala. - Vidjet ćeš kako žive. To je sasvim drugi svijet. Nemoj nikada dozvoliti sebi da te zavede lažni sjaj novca ili života koji nikako ne bi priličio jednoj djevojci. Budi poštena, vrijedna i uzmi samo ono što si svojim radom zaslužila. Uskoro će doći gospođa kod koje trebaš raditi. Bilo je tako teško pronaći ti posao. Moraš biti odgovorna. Ako ti nekad i ne bude pravo, sjeti se da tvoja braća i sestre ovise o tebi. Koliko god ti bilo teško, nama je na selu još teže. Samo jedna pogreška i vraćaš se kući - pokušala me posljednji put upozoriti, a ujedno i podsjetiti na sve one riječi koje mi je mjesecima neprestano ponavljala. Činilo mi se da smo satima čekali dok nisu došli po nas. Tek kad su nas odveli u prekrasnu kući u samom centru grada, shvatila sam da je život nepravedan. Ljudima poput mene davao je samo mrvice, a drugi su uživali u životu i živjeli ga onako kako bi i dolikovalo svakom čovjeku. Dok je majka s gospođom razgovarala, ja sam stajala i zapanjeno promatrala sav onaj luksuz koji me okruživao. Većinu stvari nikada nisam ni vidjela, i u sebi sam se pitala čemu su služile. - Dođi, Suzana - majka me uskoro pozvala. Bojažljivo sam im prišla. Ruke sam grčevito stiskala u šaku. Bojala sam se. Ja sam jednostavno bila na mjestu kojem nisam pripadala. - Ja moram ići kući. Gospođa Domina će ti objasniti sve što budeš trebala znati - majka je brzo rekla. Kimnula sam glavom. Majka se ubrzo oprostila. Imala sam osjećaj kao da je pobjegla. - Dođi - čula sam glas tete Domine. Prišla sam joj. S negodovanjem je gledala u moju čistu ali iznošenu odjeću koja je odudarala od odjeće koju je ona nosila. - Dođi, pokazat ću ti tvoju sobu. U ormaru ima nešto odjeće koja će ti sigumo odgovarati. Ne boj se - rekla je, kao da je pročitala moje misli. Zašto mu to dopuštate? Kod nje sam ostala sve do njene smrti, pune četiri godine. Ne mogu reći da mi je bilo idealno, jer nije, ali sam bila zadovoljna. Bila je grintava poput većine starih ljudi, ali i plemenita. Voljela me je na neki svoj čudan način, onako kako je najbolje znala. Tek nakon njene smrti nastao je pravi pakao. Mjesecim sam tražila posao, ali bez uspjeha. Moji su ovisili o meni, a ja nisam imala prihoda. Prihvatila sam prvi ponuđeni posao, i to je bio početak pravog pakla koji je trajao skoro cijeli život. U kući u koju sam došla vladala je nekakva čudna atmosfera. Ljudi su bili bogati, ali i pravi tirani. Gospodarica se bojala i svoje sjene, a kamoli ne muža. Prvih nekoliko mjeseci nekako sam i izdržala, ali kad me je njezin muž silovao, za mene je to bio početak kraja. Znala sam da mu žena zna za ono što on radi ali se ne protivi. - Zašto mu to dozvoljavate? - planula sam idućeg dana. Pogledajte što mi je učinio? Znali ste to, ne možete mi reći da niste - plačući sam joj objašnjavala. - Žao mi je, jedva je prošaputala. Bila je blijeda, iscrpljena, i puna očaja. Tek kasnije sam shvatila kolika je bila njezina agonija. - Ne odobravam to, ali što mogu? - Što možete? Kako je to jadan odgovor! Ja sam svoju nevinost čuvala za brak, a ne za nekog luđaka koji misli da za ono malo bijedne plaće može dobiti i moje tijelo. Vi ste gori od njega. Trebali ste me upozoriti - bila sam na rubu živčanog sloma. - Ni mene nitko nije upozorio. Život je takav. Ne mogu se boriti protiv njega. Previše je utjecajan. Ovisim o njemu, isto kao i ti. Okrenula sam se i izišla van. Nije mi se vraćalo u onaj stan ali nisam imala kamo. Vratila sam se nakon nekoliko sati. - Gdje si bila? - njezin muž je planuo. Da nisi ni pomislila da bi mogla otići. Nikada više nigdje ne bi radila. Svi bi znali kakva si! Moja si dok te budem želio, a poslije idi gdje te je volja - s visine je rekao. Roditelji su me osudili i otjerali Pogledala sam u pod. Lice mi se zajapurilo od nelagode. Toliko toga sam mu željela reći, ali nisam. Bila sam svjesna da bi on bio u stanju ostvariti svoju prijetnju. Kao da je on obilježio početak kraja. Uskoro sam ostala trudna i njegova žena me izbacila na ulicu. Slijedeći logiku, vratila sam se u svoje selo. Kad sam svojima rekla razlog zbog kojeg sam se vratila i što sam sve proživjela, s gađenjem su me gledali. - Lažeš! - očev glas odjekivao je poput grmljavine. - Naravno da je lakše reći da lažem, nego priznati sebi da sam tvoja žrtva, žrtva djece koju si ti trebao hraniti. Kad je trebalo vama pomagati, ja sam morala, a sada, kad je pomoć meni potrebna, nemam je od koga dobiti - bila sam ogorčena na njih. - Ne kukaj mi tu i ne laži mi! Osramotila si ovu obitelj i u ovoj kući nema mjesta za tebe. Od sada, više mi nisi kći! Možeš prespavati do sutra, a onda idi kamo te volja. Sama si izabrala put kojim si krenula, ali na nas zaboravi - bio je nepokolebljiv. - I ti si mi otac? - ogorčeno sam izustila. Gledala sam ga s mržnjom u očima, s mržnjom koja me razarala iznutra. Tek tog trenutk sam shvatila svoju situaciju. Dok sam im pomagala, bila sam dobra za svakoga i nitko se od njih nije pitao kako je meni, kako sam ja podnosila ovu životnu stvarnost. - Da, otac sam ti. Nisam te tako odgajao. Dobro si znala posljedice svoje požude, ali je ona bila jača od savjesti i svega onog što sam ti kao roditelj odgojem usadio. - A što si mi usadio? Rad, rad i samo rad. - Da. Dobro si rekla, ali širenje nogu nikako ne možeš nazvati radom. - Zar stvarno misliš da sam to dobrovoljno napravila? - Nisam progutao tu tvoju priču. Otišla si u grad i željela si biti moderna, poput njih. I budi, ali samo daleko od moje kuće. - A što da radim? Kamo da idem? - Idi ocu svojeg djeteta, ako uopće znaš tko bi to mogao biti. - Ali... - Ne želim raspravljati o tome. Mrtva si za mene, mrtva. Kamo sreće da jesi. Tvoja smrt bi mi bila manja tuga od ove sramote. Boljele su me njegove riječi, boljele kao živa rana. Pogledala sam prema majci. Sjedila je u kutu i plakala. Činilo mi se da je u ovih nekoliko posljednjih minuta nekako ostarjela, smanjila se. Znala sam da je njezina tuga golema, ali je šutjela. - Majko?!- tiho sam je zovnula. - Bit će onako kako ti otac odluči - tiho je rekla. Oči su mi se napunile suzama. Nemoćno sam gledala jedno, pa drugo. Bila sam osuđenik, a sudili su mi moji roditelji, oni koji su mi dali život. Nikada jedno zlo ne -lolazi samo, a to se pokazalo istinitim i u ovom slučaju. - A što si ti? Zar ti -nemaš nikakva prava? ljutito sam viknula. - Ja mu se moram pokoravati. Mrzim vas. Mrzim, i uvijek ću vas mrziti. - Mrtva si za sve nas. Ako ti se itko od moje djece usudi javiti, on će biti sljedeći koji će ići na ulicu. Ne trudi se da stupiš u kontakt s nama. Ne brini, neću - plačući sam rekla. Krenula sam prema prostoriji u koju sam odložila svoje stvari. Svih ovih godina, sebi ništa nisam kupila, sve sam njima davala. Nisu mogli shvatiti da sam ja žrtva. Lakše im je bilo otjerati kći od kuće, nego trpjeti porugu cijelog sela. Kako su mogli? Otjerali su me poput šugavog psa. A kamo da odem? Što da radim? Gdje ću se smjestiti? Kamo s djetetom? Toliko se pitanja vrzmalo po mojoj glavi, a ni na jedan nisam imala odgovor. Išla sam u nepoznato, ali ovaj put situacija je bila kudikamo teža. Uskoro neću biti sama. Trudnoća se ne može skriti. Ma koliko grad bio velik, ipak se u njemu sve znalo. Svi će upirati prstom u mene, i bojala sam se da mi nitko više neće htjeti dati posao, jer moj "nemoral" će me pratiti poput sjene. Paul je održao obećanje Idućeg dana sam otišla iz svojeg doma. Nisam se ni okrenula, nisam imala razloga da to učinim. Kad sam došla u grad, prvih nekoliko dana sam provela u iznajmljenoj sobici. Po cijeli dan sam tražila posao, ali ga nisam uspjela pronaći. Gotovo da nisam jela. Nisam se imala kome obratiti. Višegodišnji boravak u gradu sveo se samo na rad, tako da gotovo nikoga nisam ni poznavala. Ono malo ušteđevine se topilo, i kad sam ostala bez ijednog novčića, pala sam u duboki očaj. Bila sam sama na svijetu. Kad sam se prestala nadati, pronašla sam posao. Nije bio dobro plaćen ali sam barem imala krov nad glavom i koliko-toliko pristojan obrok. Nisam mogla birati. Uskoro sam rodila kćer. I samim tim što sam kod nekog radila, bila sam dovoljna neprijatnost za ukućane. Godinama sam se borila na samo meni znan način. Čak i ne znam kako sam uspijevala u tome. Bila sam uvijek na rubu, ali sam opstajala. Kad je Karla napunila sedam godina, upoznala sam predivnog momka koji se zvao Paul. Došao je na ljetovanje kod svojih predaka, ali je živio u Americi. Bila je to ljubav na prvi pogled. Bili smo vršnjaci ali je bio neobično zreo za svoju dob. Nije mu smetalo dijete i mojoj sreći nije bilo kraja. Nakon mjesec dana, otišao je uz obećanje da će mi poslati kartu, te da ću mu se i ja uskoro pridružiti. Sumnjala sam da će se to ostvariti. Pomirila sam se s tim. Znala sam da rijetko imamo priliku za sreću i zato sam te mrvice čuvala poput najveće dragocjenosti. Na moje veliko iznenađenje, održao je obećanje. Već nekoliko mjeseci poslije, ja sam bila u Americi, udana za čovjeka kojeg sam obožavala. Koliko li je to samo bilo olakšanje! Daleko od rodnog grada, od podozrivih i podrugljivih pogleda. Po prvi put u životu se nisam morala brinuti kako da prehranim sebe i svoje dijete. Imala sam sve. Predivnog muža, dijete, miran život pun ljubavi. Dobila sam od života mnogo više nego što sam se nadala. Prošla sam trnovit put do sreće, ali je vrijedilo. Sva ona žrtva mi se činila ništavnom, bila je samo zaobilazan put do cilja. Godine su se nizale kao perle na nisci, a svaka mi je i bila poput najljepšeg bisera. Znala sam cijeniti sva- ku sekundu sreće i maksimalno sam uživala u svakom trenutku. Već sam se pomalo i uljuljkala u sigurnost te su mi kočnice opreza znatno popustile. Jednostavno, to je bilo sasvim normalno u toj situaciji. Katarina je rasla i već je duboko zašla u pubertet. S mojim mužem se neobično dobro slagala. Bio je tako ponosan na nju. Imali su vrlo prisan odnos, pa sam im ponekad čak i zavidjela na tome. Nije mi bilo ni na kraj pameti da u nešto posumnjam. Istina je da je ona bila predivna mlada žena. Sve na njoj je bilo skladno, od vitkog tijela do lica. Jednostavno, nije imala nikakvu manu. Njegovi osjećaji nisu bili očinski A onda, Paul se počeo mijenjati. Više nije bilo nikakvih intimnosti između nas. Smatrala sam to prolaznom krizom i nije me previše zabrinjavalo. Bilo je očito da ga nešto muči. Pokušavala sam na razne načine proniknuti u srž problema, ali sam nailazila na zid šutnje. Pošto se nije mijenjao na bolje, alarm za uzbunu je zazvonio. - Je li druga žena u pitanju? - sa zebnjom sam ga jednom upitala. Ništa nije odgovorio, samo je šutke gledao u pod. Protrnula sam od straha. Nastojala sam uhvatiti njegov pogled ali nisam uspjela. - Paule! - uzviknula sam u strahu. Što se događa? Umjesto odgovora, samo je slegnuo ramenima. U taj trenutak ušla je Katarina. Nije bilo smisla da nastavimo s razgovorom, ako tako mogu nazvati to što sam samo ja pričala, a on je šutio. - Mama, moramo razgovarati - oprezno mi se obratila. - To nam očito u posljednje vrijeme nikako ne ide. Kao da ste svi mutavi. Obraćate mi se samo kad vam nešto treba - bila sam na rubu živaca. - Trudna sam - gotovo je s osmijehom rekla. Trgnula sam se kao oparena. Došla sam u iskušenje da joj pljuskom skinem taj samouvjereni izraz lica ali sam se suzdržala. I ja sam nekad bila u njezinoj situaciji. Očito se povijest ponavljala. - Trudna si? - okrenula sam se. - Da. A što je tu čudno? - očito smo zamijenile uloge. Ja sam bila zbunjena, a ne ona. - Čije je to dijete? - napokon sam upitala. Ponovno mi se nasmiješila. Pogledala sam u Paula. Tražila sam potporu od njega ali je ona izostala. Promatrao je Katarinu nekako čudno, kao da su njih dvoje sami u prostoriji. Imao je potpuno promijenjen izraz lica. Ništa mi nije bilo jasno. Gledala sam u jedno, pa u drugo ali ipak ništa nisam povezala. - Pitaj svoga muža - rekla je s likovanjem. - Molim? - skočila sam kao oparena. Otkud bi on to mogao znati? Svirepo mi se nasmiješila. Tog mi je trenutka sve postalo kristalno jasno. - Ne! - kriknula sam. To nije istina! To ne može biti istina! Paule, o čemu ona to govori? - Žao mi je - jedva čujno je rekao. - Ali, ti si joj kao otac - rekla sam rečenicu koja u ovakvoj situaciji doista nije imala smisla. - Moji osjećaji prema njoj nisu nimalo očinski. Volim je kao ženu, a ne kao kći. Okrutna igra muža i kćeri Klonula sam. Ponestajalo mi je daha. Lice mi je postalo avetinjski blijedo. Ponovno su me izdali moji najdraži. Bol je postala gotovo neizdrživa. Izdala me moja kći, ista ona zbog koje me moja obitelj odbacila. Prošla sam Kalvariju zbog nje ali mi se činilo da me to nije boljelo ovoliko kao sada. Zašto mi se ovo dogada? O, Bože, zašto? Nisam imala snage ni plakati. - Kao ženu? - tiho sam ponovila. Kako si mogao? Sigurno si iskoristio njenu naivnost i mladost. - Ako je itko ovdje naivan, onda si to ti. Jednostavno, dogodilo se. Nisam se mogao boriti protiv osjećaja. Kada je ljubav u pitanju, onda ništa nije važno. Mi se volimo. Pomiri se s tim - ustao je i prišao Katarini. Stao je iza nje i zaštitnički je obgrlio. Skamenjeno sam ih gledala. Pokrila sam lice rukama i zajecala. Nisam ni primijetila da sam ostala sama. Moj svijet se srušio, srušilo se sve. Trebala sam ih mrziti ali ni to nisam mogla. Moje srce je bilo mrtvo, oni su ga upravo ubili. Bila sam samo spomenik boli, osoba koja je samo fizički bila živa. Rukom sam krenula prema grudima. Imala sam osjećaj da mi je u njima vatrena kugla koja je pekla poput pakla. U prsima vatra, ali u glavi praznina. Tupo sam zurila u svoje ruke koje su se nekontrolirano tresle. Dva bića koja sam najviše voljela, na moju ljubav su uzvratila paklom. Ne znam koliko sam tako stajala. Kad sam se pomaknula, udovi su mi bili ukočeni. Ovako nisam mogla dalje. Sjedenjem u naslonjaču ništa se neće promijeniti. Tromo sam ustala i krenula prema kupatilu. Pogledala sam se u ogledalo. Samoj sebi sam bila neprepoznatljiva. Oči su mi sjale kao u groznici, a lice je bilo blijedo poput kreča. Još uvijek sam bila mlada i lijepa. Godine gotovo da nisu ostavile traga na meni ali sam itekako bila svjesna da se nisam mogla boriti s nekim mlađim od sebe, a nisam ni željela. Kakvog bi smisla imalo boriti se za nekog tko te je izdao, i da nije moja kći bila u pitanju? On je jednostavno postao bezvrijedan nakon ovog. Bijes je počeo mijenjati tupilo i rastao je iz trenutka u trenutak. Ovo nisam zaslužila, to nikako! Kako su mogli? Nekako sam i mogla razumjeti Paula, ali ne i svoju kći. Zašto mi je to učinila? Dobro je znala koliko sam propatila u životu, i to upravo zbog nje. Gdje su sada? S užasom sam zamišljala različite scene. Stresla sam se od jeze. Moja kći i Paul? Nemoguće! Još uvijek mi se sve sličilo na ružan san, ali sam znala da nije. Neizdrživa bol me podsjećala da je sve to bila stvarnost. Muškarci? Svi su isti, samo što neke upoznamo u janjećoj koži, u dobro upakiranoj ambalaži. Jadni su. Sve bi učinili samo da zadovolje sebe i ništa im nije sveto. Mislila sam da ju je prihvatio kao kći, ali ne! On je jednim udarcem ubio dvije muhe. Bio je sa mnom, a odgajao je drugu za sebe. Oblikovao ju je onako kako je želio, jerje s Karlom od njene sedme godine. A zašto sam se čudila? Zar još nisam naučila da je ovaj svijet tako beskrupulozan? Kako sam ikad i mogla pomisliti da mu je ona kći, i da su njegovi osjećaji samo roditeljski prema njoj? Nije imalo smisla sažalijevati samu sebe. Trebala sam nešto poduzeti, ali što? Po drugi put u životu našla sam se pred problemom kojem se nije ni nazirao izlaz. Činilo mi se da sam nekada imala više snage za borbu. Bilo mi je loše u mladosti ali dobro nisam ni upoznala sve dok se nisam udala. A tko bi se nadao da ću ovo doživjeti? Sreća je tako varljiva, kao magla. U jednom si trenutku okružen njom, a već u drugom nema joj ni traga. Teturajući sam krenula u sobu. Uzela sam kofer i počela trpati stvari u njega. Ono malo svojih stvari lako sam spakirala. Zar misliš da si mi naškodila? S tugom sam pogledala u njih. To je bila sva moja višegodišnja imovina. Živjela sam skromno. Sve što sam imala ulagala sam u Paula i Karlu, a za sebe gotovo da nisam ni marila. Tek mi je u tom trenutku sinulo da ja uopće nemam gdje. Čak ni putovnicu nisam imala. Sjela sam na jednu torbu i tužno zajecala. Iz mene su istekli potoci suza ali mi bol nimalo nije bila lakša. Nisam mogla ostati ovdje, to bi bilo kopanje po živoj rani, a nisam mogla ni u Hrvatsku. Uskoro sam čula otvaranje vrata i smijeh. Protrnula sam. Poželjela sam propasti u zemlju, ali su to bile samo puste želje. - Još uvijek si tu? - Paul me je začuđeno pogledao. - A kamo da idem? - rekla sam s gorčinom u glasu. - Možeš ti živjeti i ovdje. I tako će nam trebati dadilja za dijete - rekao je krutim glasom, glasom u kojem se osjećao trijumf. - Ne! - naglo sam ustala. Ne dolazi u obzir. - A kamo ćeš? - Samo što dalje od vas dvoje. Uopće mi nije važno gdje ću biti. Teško mi je moliti te, ali ipak imam pravo na to. Treba mi novac - jedva sam izustila. - Novac? Mislim da je meni, odnosno nama, potrebniji nego tebi. Ipak, dat ću ti samo da te se riješim. Karla se kikotala. Očito joj je sve ovo bilo zabavno. Ustala sam i došla do nje. Nekoliko trenutaka sam je promatrala pokušavajući joj uhvatiti pogled, a onda sam je snažno pljusnula. Činilo mi se da sam nakon tog udarca osjetila ogromno olakšanje. Trgnula se, a onda pogledala s mržnjom. - Zar misliš da si mi naškodila? Jadan je taj tvoj pokušaj. To ti je posljednja mrvica ponosa, ponosa kojeg nikada nisi ni imala. Gadiš mi se. Uvijek si bila beskičmenjak i plesala si oko Paula. A sada on pleše oko mene. Bez njega si nitko i ništa, kao što si bila prije njega. Nikada ga nisi voljela kao što ga ja volim. Za tebe, on je bio samo osoba koja ti je pružila ono što ti nitko nije htio pružiti. Sa ulice si došla, tamo se i vrati - u njenim se riječima jasno mogla nazrijeti mržnja. - Koga sam ja to odgojila? - postavila sam pitanje više sebi nego njima, uzela svoje kofere i bez okretanja izišla na ulicu. Naučila sam biti odbačena Suze su mi zamaglile pogled. Bila sam jedna od mnogih beskućnika. Danima sam tražila posao, preživljavala proseći, što me zbilja dokrajčilo. Nikada nisam pala toliko nisko. Ali, bila sam uporna. Obilazila sam kuće i restorane u potrazi za poslom, i napokon mi se nasmiješila sreća. Dobila sam zaposlenje. Bilo je slabo plaćeno, ali ja sam bila sretna. Godinama sam ostala u Americi. Nisam se željela vratiti u Hrvatsku bez novca. Tek kada sam dobila invalidsku mirovinu, pokupila sam svu svoju ušteđevinu i vratila se u rodni grad. Kupila sam sebi malenu kućicu i napokon se smirila. Sve sam nekako podnosila ali me je samoća pritiskala poput najtežeg tereta. S vremenom sam stekla uski krug prijatelja ali nitko od njih nije znao moju tajnu. Kako je samo sudbina okrutna?! Mene se moj otac odrekao, a i ja sam isto, odrekla se svoje kćeri. On je imao svoje razloge, ja svoje. Kći mi se nakon nekoliko godina pokušala približiti ali ilisam htjela ni čuti za nju, a najmanje za Paula. Čak mi ni njezina djeca nisu ništa značila. Možda sam pogriješila, ali sam smatrala da je to jedini način da opet ne budem povrijeđena. Naučila sam biti odbačena, no nikome nisam željela pružiti priliku da to opet učini. Sada, na zalasku života, mogu zaključiti da je život ipak bio nepravedan prema meni. Odbacili su me svi koji su bili u krvnom srodstvu sa mnom. Život me satirao ali me nije i dokrajčio, Ja sam ipak naučila da život treba voljeti, da treba uzimati ono malo što ti pruži, i nikada se ne predati. Ipak, imala sam lijepu i mirnu starost, a to je san mnogih mojih vršnjaka. Iz svega toga čovjek iziđe jači i nauči cijeniti svaki trenutak u kojem se nazire barem tračak sreće.
Viziju svojeg života imala sam od malenih nogu. Željela sam sresti osobu koju ću voljeti do kraja života, koja će mi pružiti sigurnost i udobnost doma ispunjenog ljubavlju, a ako se tome pridoda i moja želja da imam mnogo djece, sve je bilo posloženo u idealnu sliku i viziju koju sam željela ostvariti. Nekako sam idealnog muškarca smatrala nekog tko će biti nalik na mojeg oca. On je bio miran čovjek kojem je obitelj bila na prvom mjestu, i koliko god da sam živjela uz njega, nisam mu pronašla nijednu manu. Nikada nije imao pretjerano burne reakcije, niti ga je bilo što moglo izbaciti iz takta. Na sve je gledao kao iz neke udaljenosti, i kao da sebe nije unosio ni u jedan događaj koji je bio u tijeku. Odrastala sam mirno na obiteljskom imanju koje se nalazilo samo desetak kilometara van grada. Kilometrima oko nas nije bilo kuća, ali meni moji vršnjaci nisu nedostajali jer sam išla u školu u grad, a i svi su rado dolazili kod nas, tako da je kod mene uvijek bilo veselo i živo. Sve je bilo nekako tiho, bez adrenalina, predvidljivo u svakom pogledu. Iako sam navikla na takav način života, ponekad mi je nedostajalo malo divljine u njemu, ali sam se u većini slučajeva suzdržavala da ne izazovem očevo zgražanje. Za razliku od njega, majka je prštala od života, ali je taj njen entuzijazam s godinama kopnio, te je na kraju ona postala gotovo kopija mojeg oca. Ta bezličnost mi je počela smetati u adolescenciji. Cijelo vrijeme sam mislila da je tako kod svih obitelji, a kada sam se uvjerila da nije, logično je bilo da krenem u istraživanje života. Prve ljubavi označile su i prve promjene mišljenja i uvjerenja. Nesvjesno sam tražila sve ono što sam mislila da nikada neću, momke koji su bili divlji, kojima je avanturizam označavao način života. Svoj intimni život držala sam podalje od moje obitelji. Za njih sam još uvijek bila curica na koju su bili ponosni i ponašali su se kao da previđaju da sam odrasla. Velika prekretnica se dogodila u mojoj dvadesetoj godini. Pošto se naše imanje nalazilo nadomak grada, a oko nas je bilo zemljište koje ničemu nije služilo, nerijetko su Romi bili naši jedini susjedi. Sjećam se trenutka kada su prvi put došli. Moj se otac ponašao kao da su nam susjedi neka bića koja treba pod svaku cijenu izbjegavati. Mene je taj način razmišljanja zabavljao, ali sam morala samoj sebi priznati da sam i ja ponekad znala biti sumnjičava. Teško je bilo ne prisjetiti se svih onih priča koje sam čula o njima. Njihov način života mi je bio nepojmljiv. Bez doma, u stalnom pokretu, bez sigurnosti za kojom smo svi čeznuli, bez stalnog zaposlenja, oni su preživljavali skupljajući otpad. Ipak, koliko god da je grupa prošlo pored našeg doma, nikada s njima nismo imali problema. Oduvijek sam radoznalo gledala kroz prozor. Zanimalo me je sve što je bilo povezano s njima. Ponekad sam ih sažalijevala, a ponekad sam im zavidjela na toj slobodi koja je većini ljudi bila neprihvatljiva. Uvjeti u kojim su oni živjeli smatrala sam nemogućima. Kako im je polazilo za rukom živjeti tako, bez zaraza i bez topline doma, bez udobnosti koja je meni bila sastavni dio života? Bilo je trenutaka kada sam osjećala grižnju savjesti. Nisam imala razloga buniti se ni za što. Okrenula sam se oko sebe. Naša kuća je bila udobna, a toplina koja je dolazila iz velike peći, te primamljivo pucketanje, podsjećalo me je da sam sve uzela zdravo za gotovo. Meni je bilo normalno da imam skuhan obrok, da imam televizor u sobi, da mi je dostupan Internet i sve ono što je većina imala. A oni? Doista sam bila radoznala. Kao nikada do tada, imala sam želju zaviriti u njihov život. Radoznalost u meni neprestano je rasla, a ponekad je imala tolike razmjere da sam se jedva suzdržavala da ne prijeđem ogradu i zadovoljim taj poriv koji je u meni bujao poput kvasca u vlažnom i toplom tijestu. Majka je često promatrala moje ponašanje. - Margarita - prišla mi je, prateći moj pogred. - Što promatraš? - nije joj bilo jasno. Moja majka i bezličnost života Dugo vremena sam stajala pred prozorom, promatrajući komešanje i živost koja je vladala oko daščara koje su njihovi prethodnici na brzinu sklepali. Djeca su se bezbrižno igrala, a kako su išli u školu? Toliko misterija je bilo oko njihova načina života da sam bila svjesna koliko je to moje neznanje. Bez obzira na to što sam bila školovana i što sam dobila dobar posao, moj mozak je grcao od praznina koje je trebalo popuniti. - Gledam njih - rukom sam pokazala prema mjestu koje je vrvjelo od života. - Što je tu čudno? - majka me je zaprepašteno pogledala. - Njihov način života - odgovorila sam kruto. Okrenula sam se prema majci. Vidjela sam izraz gađenja na njenom licu: Ne samo da ona nije odobravala njihov način života, već je prema njemu imala i predrasude koje su meni bile neshvatljive. - Oni za nama kaskaju nekoliko stotina godina rekla je bezbojnim glasom i odmahnula rukom. - A možda kaskamo mi za njima? - pogledala sam je u oči. - Margarita - upozorila me je. - Kakvo je to razmišljanje? - nije joj bilo jasno. - Tko bi se mogao odreći topline doma i sigurnosti, da bi živio vani? - čuđenje na njenom licu bilo je vidljivo. Da sam mogla pročitati njene misli, sigurno me one ne bi oduševile. Ona je bila osoba koja nije prihvaćala ništa što je virilo iz okvira njene osobne škučenosti. Možda je nisam mogla ni kriviti. Njen odgoj je bio drugačiji od mojeg. Ona je bila nalik na mirnu rijeku koja je prošla sve brzace i u tišini se ulijevala u ušće. Nju je jedino zanimalo da sve u njenom domu bude savršeno, a bezličnost života kao da nije ni primjećivala. Možda se s vremenom pomirila s tim, jer ništa drugo joj nije ni preostalo. Otac je bio savršen muž, pazio je na nju. Obasipao ju je lijepim riječima i poklonima, no je li to bilo dovoljno za sreću? Razmišljala sam o mišljenju koje se kod mene potpuno izokrenulo. Nekad mi je idealan muškarac bio nalik na oca, a sada sam tražila sve ono što on nije bio. Zov avanture kolao mi je žilama. Nekada sam taj poriv mogla kontrolirati, a ponekad bih mu se samo prepustila. - Oni tako oduvijek žive - rekla sam oporo. - Pogledaj to zajedništvo! Na njemu im svatko može pozavidjeti. Oni imaju međusoban odnos kojeg smo mi izgubili u potpunosti. Civilizacija i napredak su uzeli danak, a oni su najbolji primjer da je to istina. - Zavaravaš se - majka je odmahnula rukom. - To nikako drugačije i ne mogu nazvati. Oni su svijet za sebe, pa neka tako i ostane - promrmljala je. Da su njene riječi istinite, znala sam i sama. Doista su bili posebni u svakom pogledu. Generacije su živjele zajedno, a nije im bilo pretijesno. Oni se sigurno neće svađati oko nasljedstva, pomislila sam u sebi. S ničim su došli na ovaj svijet, kao i svi, ništa nemaju tijekom života, a tako i odu. Jedino čime su se oni zamarali jest način da prežive, a kuda god da bi krenuli, sve svoje su nosili sa sobom. - Nije mi nimalo drago što ovdie ostaju neko vrijeme - majka je pokazala svoju bojazan. - Zašto? - nije mi bilo jasno. - Nikada nismo imali s njima nikakvih problema. Ponašaju se kao da su nevidljivi. Neko vrijeme su tu, a onda odu kako su i došli. - Ali ih zamijene neki drugi - majka je bila na granici ljutnje. - Jednom bi se moglo dogoditi da nam nešto učine, da nas opljačkaju. - Ne budi luda - planula sam. Oni nisu razbojnici - branila sam ih, a da ni sama nisam znala zašto. Nekako sam te ljude sažalijevala u pojedinim trenucima, ali im i zavidjela na zajedništvu koje je meni bilo potpuno strano. Kad je jedan imao, imali su svi. Sve su međusobno dijelili. Čak i onda kada su bili u oskudici, imali su dovoljno ljubavi, a to je bilo najvažnije. Znam da bi mi mnogo njih reklo kako ljubav ne puni želudac, ali ja se s tim nikada ne bih složila. Ljubav je najvažnija u životu. - Nemam povjerenja u njih - majka je ostala ustrajna. - To je zato što ih ne poznajemo, kako njih, tako njihovu kulturu, ali i običaje. - Zar oni imaju kulturu? - majka je podrugljivo upitala. - Ti si stvarno tvrdoglava - promrmljala sam. Nisam imala volje ni želje da se raspravljam s njome. Njena tvrdoglavost mi je išla na živce, kao i njeno zastarjelo shvaćanje. - Nisi li me učila da su svi ljudi isti? - upitala sam je uz osmijeh. - Jesam, ali to nije istina. Svi smo različiti - pokušala je opravdati svoj trenutačni stav. Bih li ja mogla bez svoje komocije? Nekad smo isti, a nekad različiti? - podrugljivo sam je pogledala. - Pa... - ni ona nije znala što kaže. Upala je u zamku riječi koje je sama izgovorila. - Odrasla sam, majko napomenula sam joj. - Sposobna sam sama misliti, ali i razlučiti o sličnostima i različitostima. - Valjda je to istina majka je slegnula ramenima. Sumnjičavo me je odmjeravala. - Ne odobravaš valjda njihov način života? - njeno pitanje me je zateklo na neki način. Napravila sam grimasu. O tome nisam razmišljala. Oni su živjeli onako kako su znali, a takav način života bio je njihovo nasljedstvo. Vrela krv tražila je putovanja, žudjela je za njima. Vjetar se ne može smiriti, pa tako ni oni. On se igra sa zrakom onako kako se i oni sa svojim životom. Za razliku od njih, mi smo voljeli imati mjesto gdje možemo pustiti korijenje. Sigurnost nam je značila vrlo mnogo, njoj smo pridavali veliki značaj, možda veći nego što smo trebali. Na taj način smo ugađali samima sebi. Da nam ne treba mnogo, Romi su bili najbolji dokaz. Čovjek može biti sretan s malim, ali smo mi to odavno zaboravili. - Ujutro rano ustajem - promijenila sam temu. Meni je tako odgovaralo, a činilo mi se i mojoj majci. Zaostajem s poslom, pa bih to morala nadoknaditi - ni sama nisam znala zašto sam se pravdala. - Posao je jako važan - majka me je uhvatila za ruku. - Drago mi je da si odgovorna - iako su joj se usne izvile u osmijeh, bilo je to tek pokretanje mišića, jer taj osmijeh nije dopirao do njenih očiju. - Moram biti nehajno sam rekla. - Idem se odmoriti - željela sam biti sama, a odmor je uvijek bio dobar izgovor da se pobjegne s mjesta koje nam nije odgovaralo. - Idi - majka je ravnodušno rekla. Kada sam došla u svoju sobu, okrenula sam se oko sebe. Sve je tu bilo namješteno po mojem ukusu. Svaku sitnicu sam sama odabrala. Željela sam imati mjesto na kojem bih se osjećala ugodno, a soba je bila moja oaza. U njoj je bilo doista mnogo sitnica koje su imale značenje za mene. Naravno, tu je bio i televizor, isto kao i kompjutor. Sve je bilo podređeno mojoj ugodi. Bih li ja mogla bez svega toga? Teško mi je to bilo zamisliti. Umjesto kuće ne imati ništa osim zavežljaja u koji stane samo ono najosnovnije... Odmahnula sam glavom. Ja u krvi nisam imala takav način života, zaključila sam. Prišla sam kompjutoru. Istraživala sam njihov način života, ali je sve bilo nekako šturo i nije bilo ni približno istini. Želju da se zbližim s nekim zatomila sam u sebi. To je ionako bilo nemoguće. Svoj avanturistički duh sam trebala zatomiti u svojoj nutrini. Mene nikada ne bi prihvatili jer ja nisam bila jedna od njih. S kim da sklopim nekakvo poznanstvo? Sa starijim ženama? Ne, to nije dolazilo u obzir. Gotovo da sam mogla zamisliti njihov pogled koji dopire do same srži moje duše. Kako usporediti njihove žuljave ruke s mojima koje su bile mekane poput paperja? Samo jedan pogled bi bio dovoljan da se vide gotovo sve razlike koje su nas dijelile. A mladi? Ideja mi se nije činila nimalo privlačnom. Ni sama nisam znala zašto. Uvijek sam ljude dijelila po onom što se nalazi u njihovoj nutrini, nikakva drugačija mjerila nisu dolazila u obzir. Misli koje sam im posvetila nekako su me oneraspoložile. Vrlo rijetko mislimo na druge. Kada je nama dobro, u stanju smo pomisliti da je tako svima, ali je to bilo daleko od istine. Dokaz sam imala pred sobom, nedaleko od vlastite kuće. Nisam više željela razmišljati o toj strani života koja me se zapravo nije ni ticala. Imao je takav život svojih draži, ali ja sam znala da ih nikada neću upoznati iz prve ruke. Susret s vatrenim Romom Dva dana nakon razgovora sa majkom u kojoj se vodila rasprava o ljudima koji su privremeno živjeli pored nas, dok sam se vraćala kući, automobil mi je stao. Nisam znala što da radim. Cesta kojom sam prolazila vodila je samo prema našem imanju. Nije imalo smisla čekati. Nikoga ne bih dočekala. To mi je bilo jasno. Uzela sam samo aktovku i neke sitnice, zaključala sam automobil i krenula prema kući. Trebala sam prijeći nekoliko kilometara. Nije me nimalo veselila šetnja na visokim potpeticama po neravnom putu. Čim dođem kući, zovnut ću svojeg mehaničara, razmišljala sam. Ideju da kupim novi automobil odgodila sam za neka bolja vremena. Mrzila sam situaciju u kojoj sam se nalazila. Tek sam u tim trenutcima shvatila kako uopće nemam nikog komu bih se mogla obratiti. Sva moja prijateljstva su bila površna, i iako je najvjerojatnije bilo onih koji bi mi pomogli, ja nisam imala volje, a ni želje nekoga zvati i moljakati. Činilo mi se da hodam satima. Do kuće sam imala još samo nekoliko kilometara. Nemalo sam se iznenadila kada sam u daljini čula zvuk motora. Zastala sam, zaklonivši oči dlanovima da se obranim od sunčevih zraka. Pomaknula sam se u stranu, radoznalo očekujući putnika koji je dolazio prema meni. Kada sam vidjela pohabani žuti kamionet, razočarano sam odmahnula glavom. Mogla sam i pretpostaviti tko je u pitanju. Taj kamionet sam viđala kod Roma. Mojem razočarenju nije bilo kraja. Nada koja je dosegla same nebeske visine, pala je okrutno na samo dno. Kad se kamionet zaustavio pored mene, okrenula sam glavu. Ja sam bila ta koja se ponašala kao da dolazi iz srednjeg vijeka. Kada sam uhvatila svoje misli, osmjehnula sam se. Pogledala sam prema kamionetu. - Automobil vam je ostao u kvaru? Čula sam pitanje, a nakon toga iza otvorenog prozora pojavila se glava muškarca. Nisam se začudila tamnom tenu kojeg sam prvog uočila, nego sam ostala bez riječi zbog ljepote muškarca. Promatrala sam ga bez daha. Bila sam toliko zatečena da sam zaboravila odgovoriti na njegovo pitanje. - Ja sam Meho - muškarac se i dalje osmjehivao. Ugasio je automobil i izišao iz njega. Nisam tako zamišljala bilo kojeg Roma. U mojoj viziji su oni bili potpuno drugačiji, mnogo niži i ne toliko lijepi. - A vi ste? - radoznalo mi se približio na dva koraka. - Margarita rekla sam. Nisam mu pružila ruku. Nisam ni imala namjeru to učiniti. Ni sama ne znam zašto. Možda sam se bojala da moje drhtanje ruke ne oda ono što se u meni događalo. Najvjerojatnije je to bila istina. - Da vas povezem? njegovo pitanje me je iznenadilo. - Ili da vas otpratim do kuće da budete sigurni, pa ću se ja vratiti po kamionet - predložio mi je ono što nijedan muškarac ne bi. - Nisam toliko nemoćna - pokušala sam se pribrati. - To nisam rekao - osmijeh kojeg mi je uputio, natjerao je moju krv da uzavre. Bio je to najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela. Biserni zubi bili su naglašeni zbog tena koji je bio taman, kao da je mnogo vremena provodio na suncu, što i jest bila istina. Taman ten bio mu je u genima, isto kao i visina, ali i mišićavost. Bio je izrazito vitak, viši od mene desetak centimetara. Tamna kosa, i još tamnije oči, ako je to bilo moguće, samo su bile dio sklada koji se nalazio na njegovom licu, i to prelijepog sklada. - Ja sam samostalna - napomenula sam mu. - Ne sumnjam - dalje se osmjehivao. Promatrao je moju nježnu put, plavu dugu kosu i vitko tijelo čije obline nije mogao skriti ni kostim koji je bio dio moje radne uniforme. Da je bio zadovoljan sa onim što vidi, bilo je očito. - To da ste samostalni, bilo mi je jasno već pri prvom pogledu - rekao je tiho. Nisam mu mogla odrediti godine. Pretpostavljala sam da je bio nekoliko godina stariji od mene, i sigurno je kod kuće imao ženu i cijeli čopor djece koja su ga čekala. - Prelijepi ste - rekao je jednostavno. Zatečeno sam ga promatrala. - Najljepša ste djevojka koju sam ikada vidio. Možda nisam u prilici da vas pozovem da iziđemo, ali ću ja to ipak učiniti. Naići na božicu i propustiti priliku, to sebi ne bih mogao oprostiti nikada. Zagrcnula sam se. Što da mu odgovorim? Ono što mi je razum nalagao, ako je uopće i bio sposoban za tu radnju u tom trenutku, ili ono što je srce željelo? Moja šutnja ga je očito razočarala. - Znam rekao je s dozom hladnoće. - Boriti se s predrasudama nije nimalo lako, pogotovo kada smo mi Romi u pitanju - kiselo je dodao. - Ja nemam predrasuda - odmah sam odgovorila. - Onda bih mogao očekivati potvrdan odgovor na moje pitanje - likovao je. Prasnula sam u smijeh. I on mi se pridružio. Napetost koja je vladala između nas netragom je nestala. - Postoji li žena u tvojem životu koja bi se bunila mojem potvrdnom odgovoru? - otvoreno sam ga upitala. - Ne - rekao je mirno. - Moje srce je slobodno, isto onoliko koliko sam i ja. Čekam onu pravu - pogledao me je onim svojim pogledom koji me je opet ostavio bez riječi. - Za početak bih bio zadovoljan da te upoznam s načinom života kojeg vodimo - ni sama nisam znala zašto u tom trenutku nisam znala da postoji riječ 'ne'. - Sutra nakon posla... - zastala sam. - Imam mobitel - pročitao mi je misli. Razmijenili smo brojeve i dopustila sam mu da me odveze do kuće. Na sreću, moja majka nije vidjela tko me je dovezao. Da jest, znala bih da bi mi očitala bukvicu koju nikada ne bih zaboravila. Pozdravila sam se s Mehom. Kada sam ušla u kuću, sjela sam. Osjećala sam kako mi cijelo tijelo drhti. Taj muškarac je nada mnom imao nevjerojatnu moć. Već od prvog susreta! Nisam mu se mogla oduprijeti. lzići ću s njim pa kud puklo da puklo! Ta a fatalna privlačnost očito nije zahvatila samo mene. I on se našao u tom vrtlogu. Magnetizam između nas bio je gotovo opipljiv, i morala sam samoj sebi priznati da bi njemu teško bilo odoljeti, gotovo nemoguće. Vatra iz njegovih očiju plamtjela je dok je stajao preda mnom. Bio je vatren muškarac, možda najljepši primjerak svoje rase, a žena koja se u meni probudila tražila je da krenem stazom koja bi me mogla odvesti u pakao strasti. Teško je tome bilo odoljeti... Brojala sam minute do idućeg jutra. Čitala sam o fatalnim ljubavima koje su se događale već pri prvom pogledu, ali u njih nisam vjerovala. U tom trenutku sam bila spremna zauvijek promijeniti mišljenje. Gubila sam glavu, a to mi se nikada nije dogodilo. Uvijek sam sebe smatrala osobom koja je čvrsto stajala na zemlji i to sam nastojala zadržati, ali je bilo nemoguće. Krila su mi rasla. Ja sam lagano plovila na tim krilima mašte. Sagorijevala sam u plamenu koji je buktao u meni, a samo jednom sam ga srela. Bila sam u stanju pomisliti da su se osjećaji probudili u krivo vrijeme, prema krivom muškarcu, u količini koje sam se gotovo posramila. Izazov je bio velik. Nisam uopće imala dilemu prihvatiti ga ili ne? Znala sam, doista sam odmah znala da bih mogla sagorjeti u plamenu strasti i preuzeti sav rizik. Znala sam zašto mi je predložio da me upozna s njegovim načinom života, ili njihovim. Želio me je razriješiti zabluda i srama. Bio je svjestan da neću tako olako izići u grad s njime, pa je napravio prvi korak koji me je potpuno zadivio. Cijelu večer sam razmišljala o njemu. Bila sam zbunjena, isto kao i moje misli. U jednom trenutku sam donosila jednu odluku, u drugom drugu, a rezultat mi je bio itekako poznat. Izići ću s njim pa kud puklo da puklo! Imala sam osjećaj da između nas ne postoje nikakve razlike, kako one vjerske, tako i sve one koje su nas dijelile. Doista je bila istina da u ljubavi nikakve granice ne postoje. Jedva sam čekala da se vratim s posla i da se sastanem s Mehom. Kako se taj trenutak bližio, ja sam postajala sve nervoznija. Nazvao me je i rekao mi gdje će me sačekati. Sišla sam i rekla majci da idem u šetnju. Nije ni reagirala na te moje riječi. Navikla je na moje odlaske u prirodu, a da je znala povod, sigurno bi se srušila od užasa koji bi se probudio u njoj. S Mehom sam se susrela u šumarku koji se nalazio pored moje kuće. Kako da opišem trenutak kada sam ga vidjela. Nešto u njemu me je privlačilo neodoljivom snagom, a ja sam bila nemoćna i nesposobna oduprijeti se toj sirovoj snazi, magnetizmu koji me je opčinio i natjerao moje tijelo da naprosto poludi a da me još nije ni taknuo. - Margarita... - prišao mi je i uhvatio me za ruke. Imala sam osjećaj da sam doživjela strujni udar. Nisam mogla odvojiti pogled od njega. I on se tako osjećao. Bilo je to očito. - Ne mogu vjerovati da si tu - šaputao je. Morala sam izabrati: Meho ili roditelji Ne znam kako sam se našla u njegovu zagrljaju. To mi ni dan danas nije jasno. Uživala sam u njegovim poljupcima bez srama. Njegove su ruke istraživale moje tijelo, ali meni nije bilo ni na kraj pamti da ga odbijem. Uživala sam u svakom njegovom dodiru. Krv je uzavrela u meni, ali i u njemu. Onaj maleni dio mojeg razuma me je natjerao da se odmaknem od njega. - Ne - rekla sam odlučno. Ja nisam bila osoba koja bi strancu dala da uživa u mojem tijelu. A sve je upućivalo na to da bi se moglo dogoditi ono što nisam željela, ne na takav način, i ne tako brzo. - Ne - ponovila sam, odmičući se od njega. - Ali... - Meho je jedva kontrolirao samog sebe. - U redu - pristao je na kraju, razočaran. - Ti imaš pravo odbiti, a ja tražiti - rekao je naočigled mirno, ali sam znala da se teko kontrolira. To je bio početak našeg druženja, početak jedne velike ljubavi. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam mu prvi put pripala. Nije to bilo samo tjelesno sjedinjenje, bilo je to nešto mnogo više od toga. Pamtila sam svaki trenutak, jer su ti trenuci bili početak promjena, oni sti odredili moju sudbinu. Po tko zna koji put proživljavala sam te osjećaje, taj tajfun što je harao u meni tada, ali i svakim idućim pripadanjem. Nije mi smetalo što je on Rom. Nije mi ništa kod njega smetalo. On je bio muškarac kojeg sam voljela i kojeg ću zauvijek voljeti. Svega sam se bila u stanju odreći da bih bila s njim. Znala sam što će uslijediti i na kakve osude ću naići, ali mi to nije bilo važno. Meho će ostati još neko vrijeme, a onda ću ja krenuti s njim. Postat ću dio onih koje sam nekad gledala s nerazumijevanjem, a to sam smatrala izuzetnom srećom. Imali smo mi mnogo planova, a većinu smo donosili nakon što bi se naše strasti smirile. - Margarita... Moja Rita... - Meho me je gladio po kosi. - Vjenčanje je logičan nastavak - iako je njegova prošnja bila čudna, ja sam ga jače stisnula za ruku. Ne bih mogao živjeti bez tebe - ozbiljno je rekao. Rukama je prelazio preko mojih ušnih školjki, zatim je pratio liniju lica, da bi mu se prsti zaustavili na mojim usnama. Ljubila sam ih nježno, te ruke koje su ogrubjele od rada. - Ni ja bez tebe - prošaputala sam. Nalazili smo se u prirodi. Nisam osjećala bockanje trave, nisam osjećala ništa osim njegova prisustva. Naša je ljubav bila prirodna kao i sve ono što nas je okruživalo. Nastavio je milovati moje grudi. Pokreti su mu postajali sve slobodniji. Imali su samo jedan cilj: da ponovno probude strast u meni, jer je on već gorio u plamenu koji je dosezao i do samog neba. Ni ja nisam zaostajala za njim. Imala sam samo jednu želju: da mu opet pripadnem, a on je te moje želje uvijek ispunjavao. Poljupcima je obasuo svaki milimetar mojeg tijela. Pred njim nisam osjećala sram, jer je ljubav sve te osjećaje potisnula. Promatrala sam njegovo prelijepo lice, lice čovjeka koji će zauvijek ostati uz mene. Pogled mi se mutio od strasti, ali sam znala da će on opet pomaknuti granicu izdržljivosti. Njemu je bilo važno da probudi svaku stanicu u mojem tijelu, da ga svaka moja stanica želi, i nije u pitanju bio samo seks, nego vođenje ljubavi. Bila su to dva različita pojma koja se često brkaju, a samo oni koji su doživjeli ono što sam ja doživjela, znali su prepoznati razliku. On me je odveo do neslućenih visina, čak i dalje. Želio je da mu obećam da ću zauvijek biti samo njegova, i obećala sam. Kad su se strasti po drugi put stišale, zatvorila sam oči. Morala sam razgovarati s roditeljima, a znala sam da oni neće shvatiti moje postupke. Ako budem morala birati između njih i Mehe, znala sam, ni jednog trenutka se neću dvoumiti. - Sutra ću razgovarati s roditeljima - rekla sam mu. Poljupcima me je prekinuo. Hoću - rekla sam odlučno. Znala sam da se on boji, a bojala sam se i ja, no taj je strah bio manji od onog kojeg bih imala da je prijetila mogućnost da njega izgubim. Svaki rastanak s njime, pa makar on bio i privremen, sličilo mi je na maleno odumiranje duše. Živjela sam za njega, i za svaki trenutak proveden s njime. Ne trebam govoriti kako je moj razgovor s roditeljima tekao. Nevjerica, prijetnje, strah suze, sve se to mijenjalo iz trenutka u trenutak. Čak i moj otac čiji su postupci uvijek bili odmjereni, gotovo je rikao od bijesa. Nisam se dala odgovoriti. Ne, to nikako. Moje stvari, bolje rečeno, samo ono što mi je bilo neophodno, već je bilo spremljeno. Više mi nije ni trebalo. Meho me je čekao, jer sam mu rekla da je postojala mogućnost da ću već te večeri doći. Čak ni teške riječi koje su pale između mene i mojih roditelja, nisu me pokolebale. Sat vremena nakon što je razgovor započeo, ja sam izlazila iz kuće. Bila sam ispraćena suzama i prijetnjama, ali se na njih nisam obazirala. Kad sam se odmaknula od kuće stotinjak metara, okrenula sam se. Oči su mi bile pune suza, ali na usnama mi je bio osmijeh. Odrekla sam se svega u ime ljubavi. Bila sam spremna promijeniti način života i svoja uvjerenja, i prihvatiti sve ono što je Meho predstavljao. Ako je on živio bez kuće, to mogu i ja. Nisam mogla očekivati oprost od roditelja, ali sam znala da će on jednom doći. Bila sam siguma da će nas put opet nanijeti na isto ovo mjesto, a onda bi sve moglo biti drugačije. Ljutnja će splasnuti i prevladat će ljubav. Bila sam uvjerena da će tako biti. Roditelji djeci opraštaju neoprostivo, no njima je trebalo vremena za to, a imali su sve vrijeme ovoga svijeta. Dvadesetak minuta kasnije, ušla sam u sklepanu kućicu u kojoj se nalazio Meho. Raširio je ruke i privinuo me u zagrljaj. - Ja sam ono što si ti - rekla sam mu jasno. - Živjet ću po tvojim običajima, jer ništa više od tebe mi i ne treba. Poveo me je prema improviziranom krevetu. Cijelu večer me je držao u zagrljaju, objašnjavao mi je svoj način života i otkrivao mi tajne koje su ih činile drugačijima od drugih. Bili su izopćeni, radili su najprljavije poslove da bi preživjeli, ali povezanost između njih je bila na zavidnoj razini. Sada sam dio njih, dio njega i dio života koji nije nimalo lagan za mene, ali se ničega ne bojim. Predala sam se ljubavi s povjerenjem, i koliko god mjesta da promijenimo, bit ćemo zajedno, a to je jedino važno. Između nas dvoje više nema prepreka. Ljubav ih je sve srušila. Ako mi ikada bude teško, snagu ću crpiti iz njegove ljubavi, jer me on nikada neće iznevjeriti. Osjećam da je to istina. I da je to moja sudbina.
Odrasla sam u obitelji koja je bila siromašna. Roditelji sa završenih četiri razreda osnovne škole nisu mogli pronaći baš neki osobit posao. Majka je radila kao kuharica, a otac kao zidar, pa su im primanja oduvijek bila prilično niska. Trebalo je odhraniti troje djece sa tako skromnim primanjima. Da, bilo nas je troje, dva brata i ja. Tomislav, Petar i ja. Još kao dijete osjetila sam što znači imati oštroga i strogog oca. U jednom periodu nas je napustio i odselio se od kuće jer je našao ljubavnicu. Mama je bila očajna jer nije znala kako ćemo preživjeti bez njegove plaće. Njegovo izbivanje nije predugo potrajalo. Brzo se vratio kući i napustio ljubavnicu. Ponekad se pitam bi li nam bilo bolje da se nije nikada ni vratio. - Molim te dozvoli mi da vam se vratim! - molio je majku. - Ostavio si me samu s troje djece, kako da ti oprostim!? - bila je ogorčena. - Znam, to se više neće ponoviti, obećavam! - kajao se. - Opraštam ti samo ovaj put! I znaj, pristajem samo zbog djece! - naglašavala je to kao i puno puta poslije u našem zajedničkom životu. Kasnije sam shvatila da to nije istina, mama je bila preslaba da nešto promijeni. Otac je to jako dobro znao iskoristiti i znao se dobro dodvoriti majci. Pomagao joj je oko kućanskih poslova i kuhao jer je znao da ona ne stigne sve sama pored svih nas malenih. Na taj način se pokušavao iskupiti za svoja nedjela prema njoj. Majka, kakva je dobra bila, jako je to cijenila, ali nije shvaćala koliko je nama štete nanijela neprestanim opraštanjem i uvažavanjem njegovih pogrešaka. - Ti si najbolja žena na svijetu! Znaš li da te jako volim? - grlio ju je s leđa dok je prislanjao svoje lice na njeno rame. Bio je nedvojbeno nježan prema njoj, ponekad je izgledao poput malenog dječaka koji traži utočište u njenom majčinskom krilu. Majka je miješala jelo na štednjaku i bila je nijema, ali lagani smješak joj je titrao na licu. I opet ju je on uspio pobjediti svojom slatkoriječivošću. Otac nikada nije ozlijedio majku, ali je zato bio teške ruke kad se radilo o nama djeci. Zabrane izlazaka bile su vrlo česte i to baš ne s nekim dobrim razlogom. Njegove odgojne metode uvelike su se razlikovale od odgojnih metoda ostalih roditelja. Jednom prilikom sam ignorirala njegovu zabranu, mislivši da neće primjetiti moj izlazak, ali gadno sam prevarila! - Govori! Gdje si bila? - vikao je. - Sa Melitom kod škole, nemoj se ljutiti molećivo sam plakala. Melita je bila moja najdraža prijateljica od malih nogu. Bile smo nerazdvojne. - Ne laži, vidio sam te sa nekim klipanima. Nećeš se ti meni vucarati okolo sa huliganima! - vrijeđao me. - Tata, nisam se s nikim vucarala. Bila sam s Melitom - uvjeravala sam ga, ali nije ništa koristilo. Udarao me gdje je stigao i vjerno pokazao svoju snagu i nadmoć nadamnom. Drugog jutra ostala mi je masnica na licu kao podsjetnik. Ljutito sam stisnula olovku u ruci i napokon je bacila u zid kao znak protesta kad sam vidjela svoj odraz u ogledalu. - Mrzim ga! - vikala sam gledajući mamu. Mama je bila preslaba za tatu Nikolina, ne izazivaj sreću! Znaš da se tata lako naljuti - nježno me gledala. - On je divljak i nasilnik - uvjeravala sam je, a ona je nemoćno slegnula ramenima. - Znam da tata ponekad izgubi živce, ali on je dobar čovjek i jako se trudi da vas usmjeri na pravi put - branila ga je. - Na ovakav način neće me sigurno usmjeriti na pravi put, može mi samo ostaviti vidljive ožiljke, kao što i jest! - razočarano sam rekla. Njegovu nadmoć nisam samo ja osjetila, već i moja braća. Jednom prilikom pozvali su mamu u školu jer je brat Tomislav pravio probleme, što se desilo nakon velikog sukoba između njega i oca. Tomislav je čak imao i tikove, što mu je ostalo kao posljedica kasnije u životu i nikada poslije nije izliječen. Doktorica je govorila majci da se to najčešće pojavljuje uslijed nekakvog šoka. Ispitivala je o situaciji u našoj kući i slala je Tomislava psihologu na razgovor. Ništa se ipak nije promijenilo, tata je i dalje mislio da ima potpuno pravo postupati kako postupa, a mama je bila i dalje preslaba da nešto poduzme i promijeni. Uskoro su uslijedili crni dani za mog oca, a tako i za nas. Osim što mu je preminuo otac, naš djed, ostao je i bez posla. Isprva se izmotavao da ne može pronaći novi posao, a kasnije ga više nije niti pokušavao pronaći. Mama je bila jedina koja je radila u našem kućanstvu i jedva smo spajali kraj s krajem. - Neću ti ja raditi za nekog privatnika koji će me izrabljivati! - ljutio se. - Bilo bi dobro da nađeš bilo kakav posao jer ne možemo više plaćati račune! - molila je majka. - Ma kako ne bi mogli, treba samo živjeti skromnije i odreći se prevelikih zahtijeva - tvrdio je i pri tome otpuhivao dim cigarete kroz usta. - A da se ti ostaviš svog luksuza, cigareta? - upitala je mama. - To je moj jedini luksuz i neću ga se odreći! Nemaš pravo to tražiti od mene! - vikao je. Molitva mi je postala utjeha Djeca trebaju novu odjeću i pribor za školu, a ti imaš pravo na luksuz?! - predbacivala mu je, ali on nije mario. Nerijetko sam izostajala sa školskih izleta i falilo mi je školskog pribora, ali to me nije pokolebalo da popustim u školi. Obećala sam samoj sebi da nešto moram poduzeti u životu, kako bi se maknula od njih. Čim sam napunila osamnaest godina i završila srednju školu, odlučila sam otputovati u London. Čuvala sam djecu neke obitelji i zahvaljujući njima upoznala sam moć molitve i vjere u protestanskoj crkvi. Molitva je postala moja velika utijeha i utočište, a ja sam postala iskrena vjernica. Obitelj me izvrsno prihvatila, čak su me vodili na godišnji odmor u Španjolsku, gdje su imali prekrasnu kuću. Djeca su se vrlo brzo sprijateljila sa mnom. Iako su bili nestašni, uspjevali smo se dogovoriti oko nepotrebnog kršenja pravila. U slobodno vrijeme kretala sam se u društvu ljudi koji su bili vjernici poput mene i to je uvelike utjecalo na moj život i unijelo velike promijene u njega. Nedjelje sam provodila u crkvi, tražeći snagu i odgovore u molitvi. Tada sam upoznala šarmantnog Alija i prvi put se iskreno zaljubila. Na žalost, ljubav mi nije bila uzvraćena. Bio je ljubazan prema meni, ali to je bilo sve! - Više ti ne trebam kriti jer mi je srce čisto! Mislim da sam zaljubljena u tebe! - rekla sam mu nakon jedne mise, iako mi to nije bilo nimalo lako. - U mene? Stvarno mi je žao ako sam ja na ikakav način potaknuo da se zaljubiš u mene, ali ja ti ne mogu uzvratiti osjećaje jer moje srce pripada drugoj! Tebe volim kao i svaku sestru ili brata u našoj crkvi - s nelagodom je izjavio. - Oprosti, više nikad to neću spomenuti! Nadam se da možemo ostati prijatelji nakon ove moje izjave - rekla sam zacrvenjevši se. Što će ljudi misliti o nama? Da, naravno! - nasmiješio se u znak odobravanja, ali bilo je jasno da stvari više neće biti kao prije. Tako je i bilo, viđala sam ga sve rjeđe i rjeđe. Brzo sam preboljela svoj pregaženi ponos i svoje neuzvraćene emocije, ali nikad nisam zaboravila koliko sam u tom čudnom odnosu dobila. Dobila sam puno od svih tih ljudi koje sam tamo upoznala i bilo mi je teško vratiti se u rodni grad gdje sam se osjećala neprihvaćenom zbog svog vjerskog izbora. Kad sam pričala s oduševljenjem o svojim iskustvima i čudima, ljudi su me prekidali ili izbjegavali. Postala sam znana kao vjerski fanatik. Nije bilo mjesta za takve priče u njihovom srcu, što nije bilo čudno. Ni moja obitelj nije imala razumijevanja za moj izbor, dapače majka je inzistirala da odlazim s njom u katoličku crkvu, gdje je ona imala potrebu odlaziti sve ćešće pod starije dane. - Molim te, ne pričaj okolo o tome da odlaziš u protestansku crkvu. Što će ljudi misliti o nama? - molećivo je rekla jednom prilikom, sjećam se. - Zašto mama, zašto je bitno što netko misli o nama? čudila sam joj se. - više nisi u Londonu, nema tu takve slobode kao tamo! - korila me. - A nije bila sramota kad sam izlazila van s masnicama na licu koje sam zadobila od tate? Zar to nije bila veća sramota, draga majko? - bila sam očajna. Znala sam da ću pri povratku u rodni grad imati problema jer je vjera kojoj sam se predala bila protestantska, ali nadala sam se barem podršci moje majke. U našoj obitelji vjera nije postojala, zato sam joj se tako lako prepustila tamo u Londonu. Otac nikad nije kročio u crkvu, za razliku od majke. I tako sam ušutjela da ne bih nanijela neugodnosti svojima najbližima i osramotila ih, kako su uobičavali govoriti. Još za mog boravka u Londonu, moj brat Petar je povećao obitelj, dobio je sina. Upravo sam u to vrijeme dobila poziv na vjenčanje drugog brata, što je ujedno i bio razlog mog povratka u rodni grad. Tomislav se kanio oženiti s mojom prijateljicom Helenom. Tomislava i mene s Helenom je upoznala Melita, moja najdraža prijateljica dok smo bili na ljetovanju. Nisam ni slutila da će se Tomislav tako zaljubiti u Helenu, ali nije mi bilo žao. Vrijedi li stan narušenog odnosa? Otputovala sam za stalno iz Londona veseleći se njihovoj svadbenoj svečanosti i nagradivši ih lijepim poklonom. Ponovno sam uselila pod krov svojih roditelja i živjela sam svoju vjeru u četiri zida svoje malene sobice. Tada su počeli problemi oko stana u kojem su živjeli naši roditelji i ja. Taj stan postao je uzrok mnogih velikih svađa u bliskoj budućnosti. - Nikolina, tata je darovnim ugovorom darovao stan meni jer ja otplaćujem hipoteku godinama. Tako smo se dogovorili. Ja sam im ipak pomagao financijski - rekao mi je nenadano Tomislav pokušavajaći se opravdati preda mnom, prije svadbe. Pretpostavljam da se grizao u sebi zbog toga i nije mogao pričekati bolji trenutak da mi to priopći. - Kako to misliš, pa ja ću ti vratiti novac i stan se može podijeliti na nas troje! A osim toga, što je s Petrom, na njega si zaboravio? - uvrijeđeno sam pitala. - Petar je rekao da ga ne zanima stan jer ima gdje stanovati, a ti ionako nemaš posao. Kako bi ti mogla plaćati? - čudio se. - Pa zar je to razlog da me lišite moje jedine prilike da ne završim na ulici?! Zar i ja nisam u ovoj obitelji zaslužila jednaka prava kao i ti? - Kakvi su to uopće planovi dok su još mama i tata živi? - povisila sam ton. - Mama i tata ne mogu plaćati račune jer se mama sprema u mirovinu, a ja ću preseliti sa Helenom kod njenih roditelja. Žao mi je, tako smo odlučili da se osiguramo. Tebe nije bilo, a Petar nije želio dio stana, niti pomoći plaćati račune. Helena čeka bebu, moramo osigurati budućnost našeg dijeteta - gledao je u pod s nelagodom. Nije izgledalo kao da uživa u tome, ali me ipak povrijedio. U tom trenu nisam više prepoznala brata. Nisam imala ni volje ni snage raspravljati o tome s Tomislavom ili s ocem. Znala sam da je otac dvoličan i da bi preda mnom smislio neku laž. Znam da je sve to učinio kako bi osigurao sebe i poboljšao svoj bijedni život, mogla sam to razumijeti. Pokušala sam porazgovarati s Helenom o tome, no ona me ignorirala rekavši da se to nju ne tiče. U kasnijem razgovoru s majkom saznala sam da je Helena bila glavni posrednik oko sređivanja papira, tako da mislim da je itekako marila za sve što se oko stana događalo! Iskoristili su moju odsutnost i prepisali stan na sebe još za života oba roditelja, a ja sam se samo mogla nadati nekom nužnom dijelu. S druge strane nisam se htijela zamarati oko toga jer su roditelji još bili živi, pa sam na to zaboravila i nadala se da će se nekako stvari promijeniti. Ubrzo sam pronašla stalni posao zahvaljujući svojoj majci i kolegama s kojima je nekoć radila. Ona je u međuvremenu otišla u mirovinu i jako se radovala što odlazim raditi u njezinu firmu. Sada sam ja imala stalna primanja i pomagala financijski roditelje, pa sam se nadala da će se Tomislav predomisliti oko stana. Suprotno tome, još se više suprotstavljao, a Helena se posvađala sa mnom. Sada su već očekivali drugo dijete i bili su još uporniji i odlučniji u svojoj namjeri. Neko vrijeme nismo komunicirali, što mi je bilo prilično bolno jer sam razmišljala da taj stan nije vrijedan narušenog odnosa. Što god da sam pokušavala popraviti u našem odnosu, oni nisu pristajali. Na koncu sam odustala. Sada mi je ostao jedino moj drugi brat Petar. On me nije napustio. - Petre, zašto si dozvolio da tata prepiše stan na Tomislava, pa ti imaš dvoje djece? Zar ti nije stalo da i tebi pripadne dio stana? - čudila sam se. - Ma daj me pusti s tim stanom, uopće me na zanima taj stari krš bez grijanja - narugao se cinično. - A što misli Paula, tvoja žena? - bila sam znatiželjna. - Dosađuje mi i ona, ali ja sam rekao da me se ne tiče i da ne želim dati ni kune u taj stan. Ja sam iz njega otišao, a i imam gdje živjeti. Pauli i meni je dobro. Osim toga, i Tomislav sada ima drugo dijete! - sjetio se. Petrova žena Paula bila je priča za sebe. Služila se ucijenama i rijetko je dozvoljavala da viđamo njihovo dvoje djece. Dok sam povremeno dolazila iz Londona s bogatim poklonima, dozvoljavala je da vidim djecu, ali kasnije me počela izbjegavati i odbijati. - Znaš Nikolina, danas imam posla i ne odgovara mi da nas dođeš posjetiti. I tvoji roditelji su pomalo naporni jer stalno zovu i propitkuju kad bi mogli doći posjetiti djecu - rekla je uvrijeđeno. - Mislim da se ne bi trebala ljutiti. Ako ti ne odgovara da oni dođu, barem dozvoli da djeca dođu k njima. Prirodno je da žele vidjeti unučad - pokušala sam je urazumiti. - Ne, to nikako! A ti ako želiš, nazovi nekoliko dana prije nego što želiš doći, pa ćemo vidjeti da li smo slobodni - odlučno je rekla. Vaš sin mi je umro na rukama Bili smo na milost i nemilost te žene, očekivali dan kada će nam dati da vidimo dječicu. Roditelje je ucjenjivala također zbog stana. Bila je uvrijeđena jer je Petar izostavljen. Kako nije mogla postići dogovor s njim, iživljavala se na mojim roditeljima. Roditelji, već tada stariji ljudi, bili su jako žalosni radi toga, ali Petar se nije trudio da nešto promijeni u tom pogledu. Kao da nije shvaćao koliko njima znači da češće viđaju unučad. - Petre, zar ne možeš ti porazgovarati s Paulom i uvijeriti je da dopusti da mama i tata vide češće djecu? Mislim da nije u redu da im ona to zabranjuje! - rekla sam mu začuđena. - A što da ja učinim, ona je tvrdoglava. Kad bude u popodnevnoj smjeni na poslu ja ću ih dovesti, ali ona ne smije saznati! - prijeteći me pogledao i uzdahnuo. - Od mene neće saznati, ne brini! Samo upozori djecu! - rekla sam tužno jer mi je bio žalostan taj plan o igri skrivača. Taj plan se na žalost ili na sreću nije uspio odigrati zbog tužnog događaja koji je uslijedio. Brat Petar, koji je radio kao poštar koji raznosi mirovine umirovljenicima, ubijen je. Bili smo shrvani od boli i šokirani. Ubio ga je čak štoviše poznanik koji ga je neko vrijeme pratio gdje raznosi mirovine i toga kobnog dana ga dočekao i upucao. Preminuo je nekom prolazniku na rukama dok su čekali kola hitne pomoći. Kasnije se pričalo da je Petar čak izlazio u isti kafić kao taj čovjek i da su zajedno svirali gitare i pjevali. - Draga gospođo, primite moju iskrenu sućut. Toliko sam potresen, vaš sin mi je preminuo na rukama. On je branio novac tih umirovljenika, nije želio predati novac lopovu. Mislio je da se lopov neće usuditi pucati. Bio je hrabar i nije se prepao pištolja, a trebao je predati novac i pustiti ga! Trebao se plašiti tog luđaka! Sve sam vidio, draga gospodo! - zapomagao je nepoznati čovjek koji je držao mog dragog brata dok je bio na izdisaju. - Moj jadni sin! Hvala vam i zavidim vam što ste bili u posljednjim trenucima uz mog sina. Ja sam bila uz njega u trenucima kad se rodio i ja sam ta koja je trebala otići prije njega. Kako je to nepošteno! - plakala je i očajavala majka. U blizini zgrade skupili su se svi Petrovi dragi prijatelji i uz upaljene svijeće svi smo se oprostili od njega. Ubojica je ulovljen i osuđen na petnaest godina zatvora. Petar je ipak platio previsoku cijenu u odnosu na toliko godina zatvora. Dobio je mogućnost pomilovanja u slučaju primjerenog ponašanja, što znači očekivala ga je još kraća kazna. Nadala sam se da će takav događaj promijeniti odnose u našoj obitelji, i bilo je tako, ali kratko. Paula je nakon nemilog događaja dozvolila roditeljima da čuvaju i viđaju djecu jer ih je trebala. Trebala je njihovu pomoć. Roditeljima je to bila velika utijeha, pa su pristajali na sve njene zahtjeve kako bi joj ugodili. Čak je i moj kruti otac smekšao i postao dalek i zamišljen. Promijenila ga je bratova smrt. Bio je spreman na svaki ustupak kako bi bio sa dijelićem pokojnog sina. Paula je branila da viđamo djecu Petrov sin bio je kao njegova kopija. Kad smo ga pogledali, kao da je i Petar bio s nama. Ta sličnost je bila nevjerojatna, a Paula je također bila dobro svijesna toga. Majka je liječila tugu još češćim odlascima u crkvu i postala pomalo izgubljena. Bratova smrt ostavila je traga na roditeljima, a Paula je to dobro iskoristila. - Tata, trebam vas nešto pitati - rekla je Paula želeći izmanipulirati još jednim svojim prohtijevom oca. - Pitaj snajo, reci što te muči! - obazrivo se obraćao i birao rječi da je ne uvrijedi. - A što će na kraju biti sa vašim stanom? - htijela je znati. - Stan ostaje Tomislavu, tako smo riješili i nema povratka. Kad sam ja trebao novčanu pomoć, pokoj mu duši, Petar nije želio pomoći. Ja mu ne zamjeram, ali Tomislav je jedini pomogao! - strogo je rekao. - Tata, ja mislim da to nije u redu, svi zaslužujemo dio tog stana. Ja sam sada udovica s dvoje djece. Kad je Petar bio živ govorila sam mu da nešto poduzme oko toga, ali on nije htio! - ljutila se. - Paula, jeste li ti i djeca stambeno osigurani? Zašto onda toliko inzistiraš na ovome stanu? Pa još nismo ni pokopani, a ti bi već našu imovinu dijelila. Ja nisam svojoj kćeri prepisao stan, a ti se raspituješ za svoju korist - razljutio se. - Ne radi se o meni, već o vašim unucima - zaplakala je iznenada. - Žao mi je, ali već sam stan darovao drugom sinu i nema povratka - slegnuo je ramenima. Nakon toga razgovora, Paula se opet udaljila i sve je manje dozvoljavala da viđamo djecu. Otac se strašno naljutio jer je toliko inzistirala na ostavštini da on više nije inzistirao na unucima. - Kako se usuđuje tu djecu koristiti kao izliku za njezinu pohlepu?! Koliko sam toga pretrpio samo da mogu viđati tu dječicu! Ovo je kap koja je prelila čašu, neću joj popustiti! Iako je to zadnja veza sa mojim pokojnim sinom, neću joj popustiti - prkosno je stisnuo šake. - Nemoj se uzbuđivati, možda stvarno ima na pameti dobrobit djece - uvjeravala ga je mama koja je u svakom čovjeku uspijevala pronaći dobro. Ne znam otkuda joj toliko snage i dobrote, divila sam joj se na tome. Bilo jedovoljno da pogledam svog oca i sve te godine koje su proveli zajedno, da mi postane jasno kako ima veliko srce. Čak ni o bratovu ubojici nije govorila ružno i često je Petrovu sinu govorila neka ne mrzi očevog ubojicu i neka mu nastoji oprostiti. Paula se nakon razgovora s našim ocem ponovno udaljila i prestala nas posjećivati. Kod Helene je takoder prestala odlaziti jer nije mogla podnijeti gledati njihovu sreću. Tomislav ju je previše podsjećao na Petra i nije ga mogla gledati sa Helenom. Jednom prilikom pozvala je Tomislava da porazgovaraju. Moje vjenčanje i dvoje djece Mislim da Helena nije dovoljno dobra za tebe - uvjeravala ga je. - Ne razumijem što hoćeš reći i postići sa svojom izjavom - proturiječio joj je. - Da sam na tvom mjestu, ja joj ne bih vjerovala - zlobno se cerila. - Ako nešto želiš reći, reci mi otvoreno - razljutio se Tomislav. - Vidjela sam je s drugim muškarcem! - likovala je. - Dobro, ja ću to provjeriti, no to ne znači ništa - stisnuo je zube i otišao od nje. Ta laž poremetila je odnos između Helene i Tomislava, ali na kraju je istina izašla na vidjelo, Helena je ipak bila vjema i iskrena žena. Paula je puno puta Helenin uspjeh na poslu okarakterizirala kao uspon preko kreveta. Helena poslije toga više nije mogla prijeći preko toga. Digla je ruke od inzistiranja da viđaju djecu i odustala. Tomislav je neko vrijeme sam odlazio u posjet kako bi vidio djecu, ali uskoro je i on odustao. Paula je neprestano blatila i ogovarala Helenu pred njim i to mu je dojadilo. Moj rastreseni brat, koji je inače po prirodi ljubomoran, i sam je sumnjičio Helenu i zbog toga se svadio s njom. Ja sam u međuvremenu nakon opravka od nesretne veze napokon upoznala čovjeka svog života. Zatrudnjela sam i odlučili smo se vjenčati. Bila sam u sedmom nebu i ostavila sam sve brige iza sebe. Živjeli smo kao podstanari u malom stančiću s dvije sobice. Kad se beba rodila razmišljali smo što bismo napravili da riješimo stambeno pitanje, ali financijski nismo mogli baš ništa jer sam ja imala vrlo malu plaću. Nisam mogla podići kredit, a muž je radio kod privatnika, tako da ni on nije ispunjavao uvijete za kredit. Nije nam ostalo ništa nego čekati bolje dane. Dok smo se nadali boljem, ja sam i ponovno zatrudnjela. Bila sam sretna, bez obzira što nam je bilo teško. U to vrijeme iznenada me pozvao Tomislav jer je htio hitno razgovarati sa mnom. - Razmišljao sam i mislim da bismo možda trebali prodati stan u kojem žive mama i tata. Ionako im je teško plaćati račune jer samo mama ima mirovinu. Neka presele u manji stan, a tebi ću dati novac koji ostane od prodaje - gledao me iščekujući moj odgovor. - Zašto si odjednom promijenio mišljenje? - čudila sam se. - Zato što očekuješ drugo dijete - slegnuo je ramenima. - To je stvarno lijepo od tebe, počet ću pratiti novine već danas - uzbuđeno sam viknula. - U redu rekao je kolebajući se. - Je li sve u redu? Ili se nešto dogodilo? upitala sam zabrinuto. - Ma ništa, posvađali smo se Helana i ja - zamišljeno je rekao. - Žao mi je, nadam se da ćete izgladiti stvari. Valjda nije opet radi tog stana - upitala sam. - Ne, nije, ne brini - nasmijao se sjetno. Uhvatila sam se posla i detaljno pretraživala novine i Internet ne bih li našla neki maleni i lijepi stančić za naše roditelje. Tražila sam u blizini gdje stanujemo jer sam znala da bi im bilo teško promijeniti mjesto stanovanja nakon tolikih godina. Kad sam napokon pronašla nešto što bi odgovaralo zahtijevima i cijeni, Tomislav se počeo dvoumiti i premišljati. - Nisam baš siguran da je to dobra iedeja. Čini se da puno gubimo - uvjeravao me. - S obzirom na cijene na tržištu, ovaj stan je pristupačne cjene i ne vjerujem da ćemo bolji moći naći. Osim toga, napokon bi mama i tata imali grijanje u stanu. Već se godinama smrzavaju, što je vrlo žalosno za starije ljude - ljutila sam se. - Nisam razgovarao s Helenom, pa ne znam što će ona reći na sve to - izvlačio se. - Stvarno sam mislila da ti misliš ozbiljno o prodaji stana, a sada vidim da je to bio tvoj hir zbog svađe s Helenom - razočarano sam pomislila kakav je moj brat slabić. Njegovo stambeno pitanje je bilo riješeno, sada su živjeli u prekrasno uređenoj kući. Znala sam da su se dosta namučili i žrtvovali kako bi to uspjeli sagraditi i urediti, ali nadala sam se da je promijenio mišljenje o stanu. Drugog dana Helena me nazvala i ljutio me prozvala zbog nagovaranja Tomislava na prodaju stana. - Odakle ti pravo da prodaješ stan koji nije tvoj? - vikala je. Kao prvo ideja nije bila moja, veće Tomislavova! Drugo, zašto se ti uopće mješaš u stvari koje te se ne tiču? - odbrusila sam joj. Brat me ostavio potpuno poniženu Ja sam se mučila i radila dva posla kako bih sagradila kuću u kojoj živimo i najmanje što moj muž može učiniti jest da zadrži taj stan, a ne da ga dijeli sa onima koji nisu uložili ni kune u njega! Moja djeca to zaslužuju! - govorila je prijetećim glasom. A moja djeca mogu biti na ulici?! - upitala sam razočarano. - Tko ti je kriv što si otputovala u London, trebala si raditi i plaćati račune, pa bi sada bilo drugačije - prozivala me. Nisam više željela raspravljati o tome niti zvati Tomislava. Jako me razočarao i kao brat i kao muškarac. Ni on sam nije htio zvati i javljati se. Bila sam silno razočarana jer sam jednog brata ispratila na drugi svijet, a drugi se sa mnom prepirao oko nekih šesdeset kvadrata stana. Godine su prolazile, a mi smo jedva uspjeli održavati tek službeni odnos. S njihove strane nije bilo čak niti posjeta na dječjim rođendanima, pa sam uskoro i ja odustala od takvih posjeta. Jednom smo se prilikom okupili slučajno na svadbi neke rođakinje u Dalmaciji. Nakon površnog pozdrava, nisam mogla prestati gledati njihovu djecu kako su porasla i kako godine koje su prošle kao da su prespavane. Odlučila sam uspostaviti normalan odnos barem s bratom ako me već šogorica nije podonosila. - Kako si? upitala sam ga da razbijem nelagodu. - Dobro sam, hvala, a ti? - pitao je kruto. - Dobro - prije nego sam pokušala nastaviti, okrenuo mi je leđa i ostavio me poniženu. Osjećala sam se jadno što sam uopće i pomislila da će on preko svega prijeći. Nakon toga i opet je prošla jedna godina, a onda nas je iznenada spojio onaj koji nas je i rastavio: moj otac. Preminuo je iznenada jednoga kišnog dana. Sjećam se da mi je telefon na poslu toga dana drugačije zazvonio ili sam to samo umislila u trenutku šoka. - Nikolina, tata je umro! - plakala je majka neutješno. Jedva je uspjevala govoriti od plača. Ja sam zanijemila, činilo mi se, cijelu vječnost. - Dolazim odmah - bilo je sve što sam rekla. Kad sam došla u svoj stari dom sve je mirisalo po mojim roditeljima. Otac je ležao na krevetu kao da spava. Pogledala sam sažaljivo u njega, a onda u uplakanu majku. Znala sam da će biti neutješna. Nakon Petrove smrti doživjela je još jednu tragediju. Tek tada sam u kutu sobe primjetila Tomislava koji je plakao kao malo dijete. Nisam znala bi li mu prišla ili ne, ali pomislila sam da nemam što izgubiti. - Mislim da je ovo prilika da si pružimo ruku pomirenja. Tata nas je na neki način razdvojio, pa mu sada dozvolimo da nas ponovno izmiri! - rekla sam suznih očiju i puna nade. Tek nas je očeva smrt malo povezala Da, imaš pravo. Na žalost ovakve prilike povezuju ljude - komentirao je brišući suze. Bilo mu je neugodno što ga vidim uplakanog, ali nije se mogao kontrolirati. - Nije ovaj stan vrijedan svega onoga što smo prošli - rekla sam ogledavajući se kao da nikad prije nisam bila ovdje. - Znam da nije, ali moraš me shvatiti da ja ne mogu odustati! Helena bi se suviše ljutila da ja sada odustanem i dignem ruke od tog stana - molećivo me gledao. - Ja sam sada kreditno sposobna, pa smo suprug i ja kupili novi stan, Tomislave. Ne očekujem ništa od tebe. Samo ruku pomirenja! Pogledaj što je ostalo od naše velike obitelji: mama, ti i ja! Mama nas sada treba više nego ikada - tužno sam rekla. Klimnuo je glavom u znak odobrenja i ustao. Nespretno mi se približio neznajući što da učini, a ja sam čekala. Moj nesigurni i nespretni brat primio me samo za rame i čvrsto stisnuo. U tom trenu osjetila sam svu njegovu ljubav i više od toga, ako više može postojati. Znam koliko teško mu je bilo pokazati i najmanju gestu naklonosti, zato sam toliko cijenila taj 'običan' stisak. Znala sam u tom trenu da mu je žao onoliko koliko je i meni što smo toliko vremena potrošili na svađe i ljutnju. Šogorica Helena još ni danas ne želi komunicirati sa mnom, no Tomislav me redovito zove. Kad ne uspije naći vremena da nas posjeti, obavezno nazove. Često povede i svoju djecu kod nas, što me jako veseli. Što se tiče Paule, ne javlja se i ne dozvoljava ni dalje da viđamo djecu. Ta djeca su doduše već odrasla, ali ipak su djeca moga pokojnog brata. Paula je pronašla novu ljubav u svom životu, što mi je jako drago. Nadam se da je dobar muškarac i da poštuje i voli djecu mog brata kao i nju. Mogu se još samo nadati da će u nekoj zrelijoj dobi djeca poželjeti kontaktirati s obitelji svoga preminulog oca. Iako smo imali i imamo puno nedostatka kao obitelj, mi smo ipak veza s njihovim ocem.
Nakon pogibije svoje starije sestre Jasmine, godinama se nisam mogla povratiti u normalnu životnu kolotečinu. Iako je od njene smrti prošlo pet godina, nikako nisam mogla popuniti prazninu koju je ostavila iza sebe. Kao da je jedan dio mene umro zajedno s njom. Njena mi je smrt otvorila oči i navela da shvatim kako je život tako prolazan, da ga moramo živjeti, a ne mu dopustiti da on prolazi pored nas, kao što sam ja radila posljednjih godina. Bilo mi je krajnje vrijeme da se trgnem, jer su godine moje najljepše mladosti bile iza mene. Zovem se Dijana i imam dvadeset godina. Ovako nisam mogla dalje. Pred očima mi je iskrsnuo Jasminin lik. Bila je tako mlada, tako puna života i često puta mi je nalikovala na leptira. Kad bi me ona sada mogla vidjeti, sigurno bi plakala od tuge. Morala sam živjeti, morala sam nastaviti tamo gdje je njezin život stao, jer ako ne učinim tako, njezina je smrt bila uzaludna. Umjesto da se trgnem, ja sam sve više upadala u bezdan ravnodušnosti. Gledala sam u Jasmininu sliku i obrisala krupne suze koje su mi klizile niz lice. - Sestro, od danas okrećem novu stranicu svoga života. Imam život, to kratkotrajno blago neprocjenjive vrijednosti, a ponašam se kao da sam mrtva. To je prošlost - rekla sam glasno. Spremila sam sliku i zovnula svoju prijateljicu Dariju. Iznenadila se kad je čula moj glas. Nije mogla prikriti iznenađenje koje joj se osjećalo u glasu. - Dijana, ne mogu vjerovati! Sve sam mogla očekivati osim tvog poziva. Zar ti nešto treba? - njen je glas zvučao veselo. Nasmiješila sam se pokušavajući zamisliti njeno lice. Bila je tako prekrasna osoba, a u mojim najtežim trenutcima bila je uz mene. Kad je čovjek u nevolji, tek onda shvati tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj. Tek se u tim trenucima vidi koliko je u svakom prijateljstvu bliskosti, a koliko praznine. Ona mi je u neku ruku pokušala nadomjestiti sestru, a ja sam se svojom krivicom sve više udaljavala od nje. Podigla sam nevidljivi zid oko sebe i predala se očajanju. Godinama me pokušavala promijeniti, ali joj to nisam dopuštala. - Naravno da mi treba. Jesi li raspoložena da iziđemo van? - oklijevajući sam je upitala. - Molim, - zagrcnula se jesam li dobro čula? - Jesi - rekla sam kroz smijeh. - Samo reci kada i gdje? Tako se veselim. Njeno mi je čavrljanje bilo tako ugodno da sam se odmah nakon prekida razgovora počela spremati. Nakon tuširanja, otvorila sam ormar i neodlučno zastala. Moja je odjeća bila prava katastrofa. Već je godinama nisam obnovila, nisam imala volje za to. Nakon podužeg vremena, odlučila sam se za hlače od džinsa i sasvim običnu majicu. U toj sam se odjeći osjećala tako ugodno i u njoj sigurno neću odskakati od okoline. To je bila odjeća koja se mogla vječno nositi i nikada nije izlazila iz mode. Svoju sam dugu kosu pustila da slobodno pada, a od šminke sam upotrijebila samo ruž pastelne boje. S njim sam samo blago prešla preko svojih punih usana. Pogledala sam se u ogledalo i osmijehnula. Oči su mi neobično sjale, a moja je blijeda put još više došla do izražaja. Pogledala sam kroz prozor i ostala bez daha. Sunce je upravo zalazilo. Široka paleta najrazličitijih boja prelijevala se jedna u drugu. Sjela sam ne skidajući pogled s tog prizora. Osjećala sam se kao slijepac koji je nakon nekoliko godina progledao, a to sam uistinu i bila. Što se s tobom događa? Ovaj se prizor ponavljao stoljećima, a mi smo ga skoro zaboravili primjećivati. Od prirode bi trebali učiti. Ona je ta koja nas upozorava na prolaznost, na to da smo samo privremeno tu, a mi se ponašamo kao da smo vječni. A što bi doista bilo da jesmo? I ovako je zlo potisnulo dobro i ono hara svijetom kao kuga. Još sam neko vrijeme stajala tu, a onda sam pogledala na sat. Bilo je vrijeme da pođem. Javila sam se roditeljima i uskoro izišla iz kuće. Čim sam vidjela Dariju, suze su mi nahrupile na oči. - Kako si? - upitala me je i odmjerila jednim brzim pogledom, a zatim se na njenom licu ukazao širok i topao osmjeh. Zagrlila me a zatim uhvatila pod ruku. Nisam je vidjela već nekoliko mjeseci i u to se vrijeme doista promijenila. Činilo mi se kao da je sazrela. Njeno je lijepo lice bilo isto, a ipak tako različito. Krenule smo u noć. Od tog sam se dana doista promijenila. Počela sam živjeti i udisati život punim plućima. Željela sam nadoknaditi sve ono što sam propustila, a to nije bilo malo. Čak su se i roditelji radovali mojoj promjeni. Često su govorili da nisu izgubili samo jednu kći, nego obje. Jednoga dana netko je iz društva spomenuo da odemo na more i svi su sa oduševljenjem prihvatili tu ideju. Uskoro smo svi bili zaokupljeni pripremama, a što se dan našeg polaska bližio, uzbuđenje je raslo. Ni mene nije mimoišao val oduševljenja. Uskoro smo svi bili na jednom od najljepših dalmatinskih otoka, na Braču. Nije nam smetalo to što spavamo pod vedrim nebom, jer je i to imalo svoju draž. Mi smo se ravnali prema svojim mogućnostima, a one su bile doista skromne. Mogu reći da nam je bilo prelijepo, a i sklopili smo mnoga poznanstva. Od svih, mene se najviše dojmio William. Bio je tako različit od naših mladića. Iako nije bio odveć lijep, posjedovao je nešto što me snažno privuklo k njemu. Bio je blag i imao je neodoljiv osmjeh. Čar nepoznatog, more, sunce, sve je to utjecalo na ljubav koju sam osjetila prema njemu. Nisam znala što on osjeća, a sama činjenica da je neprestano bio uz mene, dovoljno je govorila. Perfektno sam govorila engleski, tako da s komunikacijom nisam imala nikakvih problema. William je za mene bio most koji je vodio prema ostvarenju svih mojih snova. Nakon pet godina stagniranja, ovo je za mene bilo nešto potpuno novo. Amor, taj Bog ljubavi, usmjerio je svoju strelicu ravno prema mom srcu. Ponesena snažnim valom osjećaja, uopće nisam mislila ni na što, osim na njega. - Dijana!- Darija je pokušala utjecati na mene. - Što se s tobom događa? Prije je tvoje ponašanje bilo nerazumno, ali je i sada. - Na što misliš? - začuđeno sam upitala. - Na Williama. On je stranac i jako dobro znaš zašto je došao ovamo. Dovela ga je želja za avanturama, a ti si se za njega naprosto zalijepila. Pazi. Nemoj biti nepromišljena. Naša je država prepuna prekrasnih momaka, a o njemu ne znaš ama baš ništa - rukom je pokazala prema Williamu. - Oni su tako različiti od nas, a i ti si previše velika da bi vjerovala u bajke. One ne postoje. Sudbini se ne može pobjeći, ali joj ne treba ni prkositi. Prijateljica sam ti, a ako misliš da sam ljubomorna, to isključi. Samo te želim sačuvati od novih rana, jer su ti i stare još uvijek svježe. Ne obaziri se na ljubav. Lakše ćeš ga preboljeti ako ne budeš imala ništa s njim, nego ako se upustiš u vezu koja nema budućnosti. Odmahnula sam glavom. Zašto mi ovo govori ona, koja je imala bezbroj avantura. Bila sam sigurna da ni ona sama ne zna koliko je muškaraca prošlo kroz njen život. Savjetuje me osoba koja je olako shvaćala život i kojoj se sve svodilo na izlaske i avanture. U duši je bila dobra i vjerna i upravo sam je zbog toga i voljela. - Poslušaj me. Ovo govorim za tvoje dobro - uhvatila me za ruku i pogledala direktno u oči. - Pogledaj sebe. Koliko si ti imala avantura? Zašto se tvoje razlikuju od ove? - nisam mogla a da joj ne prigovorim. - To nije isto. Radi što hoćeš, to je tvoj život ali mi poslije nemoj reći da te nisam upozorila - ljutito se okrenula i otišla od mene. Zamišljeno sam gledala za njom. Ljutilo me njeno ponašanje. Odmahnula sam rukom i krenula prema Williamu. Nasmiješio mi se, a oči su mu zasjale od želje. Kobni susret s Williamom U sebi sam donijela čvrstu odluku: neću ga se olako odreći. Bila sam sigurna da nikada više neću osjetiti ovoliku ljubav. Zanosila sam se poput šiparice. Ljubav i pamet nikada ne idu zajedno ali sam ja u tom trenutku mislila da pametno postupam. Ništa me nije moglo spriječiti da potpuno pripadnem Williamu. Ako ako naša veza i ne preraste u nešto veće, imat ću lijepa sjećanja. To će mi biti dovoljno. Tu sam se večer izdvojila iz društva i s Williamom krenula u šetnju. Nismo odmaknuli daleko kad se on okrenuo prema meni i snažno me privukao k sebi. Ljubio me tako strastveno, kao nitko do tada. Zaplovila sam na krilima strasti. Sagorijevala sam u njegovu zagrljaju, u maloj borovoj šumici. Naše nas je fizičko spajanje vinulo do neslućenih visina. Činilo mi se da bih mogla i umrijeti u njegovu zagrljaju. Osjećala sam se tako jedinstveno. On me je uveo u meni do tada nepoznat svijet fizičkih užitaka. - Volim te - rekla sam u zanosu. Ništa nije odgovorio, tek me kasnije, dok smo mirno ležali, privinuo čvrsto uz sebe. U njegovim se očima pojavila neka čudna tuga. Začuđeno sam ga promatrala. Sumrak se počeo spuštati, pa sam pomislila da mi se učinilo, jer nije bilo razloga da bude tužan. Tko zna? Kao što je Darija rekla, ja o njemu ništa nisam znala, a živjela sam u nadi da će se to promijeniti. Bila sam sigurna da je i on osjećao ono što i ja i da to nije samo fizička želja nego nešto trajnije, a o nama je ovisilo koliko će ti osjećaji ostati trajni. Darija me je upozorila, ali se ja nisam na to obazirala. Vjerovala sam da će sve biti u redu. Pozorno sam promatrala Williamovo lice. U njemu je bilo nešto od one ledene hladnoće po kojoj su Englezi bili poznati. Svijetle i hladne oči bile su tako daleke, a plava mu je kosa bila mokra od znoja. Uskoro sam se obukla i osmijehnula mu se. Željela sam da pođemo, jer je naše odsustvo bilo predugo. Svi će znati što se dogodilo, a ja nisam željela toliko svjedoka svoje avanture. Među njima su bili i momci koji su mi se udvarali i znala sam da bi bili pogođeni mojim ponašanjem. U iduća tri dana neprestano sam bila uz Williama. Pokušavala sam ne obraćati pozornost na njegova obećanja, ali nisam mogla. Oni su u meni budili nadu i raspirivali moje djevojačke snove. Kad je došlo vrijeme rastanka, ostavio mi je adresu i broj telefona. Grčevito sam stiskala papirić u ruci. Svim sam se silama trudila da zadržim suze ali to je bilo tako teško. Činilo mi se da me sve osobe koje mi nešto znače, napuštaju. Ne sjećam se najtočnije rastanka. Imala sam tako opipljiv osjećaj da ga nikada više neću vidjeti, a to je još više pojačavalo moju tugu. Ostatak ljetovanja za mene je izgubio svaku draž. S nestrpljenjem sam očekivala da dođem kući. Williamov sam broj čuvala poput najveće dragocjenosti. Čim sam došla kući, pohitala sam k telefonu. Okrenula sam njegov broj telefona ali me je glas sekretarice upozorio da sam birala nepostojeći broj. Ponovo sam zvala ali mi se opet javio automat. Razočarano sam spustila slušalicu. Bila sam sigurna da sam ga pogrešno zapisala. Preostalo mi je još samo da mu pišem. To sam i učinila. Umjesto odgovora, vratilo mi se moje pismo. Tek mi je tada postalo jasno da sam prevarena. On mi uopće i nije dao svoju adresu. Briznula sam u plač, a zatim sam bijesno ustala. Nije bilo razloga da se prepustim očajanju. On me nije silio ni na što. Sama sam pristala na ono što se dogodilo. Sjetila sam se Darijinih riječi. Kako je samo bila u pravu! Kao da je vidjela što će se dogoditi. Zašto je bolest izabrala mene? U iduće dvije godine, često sam se puta sjetila svoje avanture. Ona mi je trebala biti pouka za budućnost. U posljednje se vrijeme nisam dobro osjećala. Kao da je sva snaga iscurila iz mene i neprestano sam bila prehlađena. Majka se zabrinula za moje zdravlje i samo da njoj udovoljim, pristala sam otići liječniku. Iako mi je dao antibiotike, meni je bivalo sve gore i gore. Nakon bezbroj pretraga, ustanovljeno je da sam HIV-pozitivna. Skamenjeno sam promatrala liječnika. U nevjerici sam odmahivala glavom. Nadala sam se da su pogriješili, ali je doktor isključio svaku mogućnost zabune. Njegovo mi je ozbiljno lice jasno govorilo da pred sobom gleda potencijalnog mrtvaca, ili bolje rečeno, živo stvorenje kojemu su dani bili odbrajani. Oblio me hladan znoj. Čudna jeza prostrujala mi je tijelom. Još uvijek nisam mogla vjerovati da je to istina. Toliko sam čitala i slušala o sidi, ali ona je bila tako daleko od mene, u sasvim drugom svijetu, daleko od onog u kojem sam živjela. To je bila bolest o kojoj sam gledala filmove, a ne dio mene. Činilo mi se da se sva nesreća ovoga svijeta srušila na mene. Zašto? Zašto ja? Zašto sam baš ja bila žrtva te kuge dvadesetog stoljeća? Što ću reći roditeljima? Kako da im kažem da im se i druga kći nalazi u zagrljaju smrti. U tom sam trenutku bila potpuno shrvana. Znala sam da svi koji zakorače stazom života, moraju doći i do njenog kraja, ali zašto se baš na moju obitelj slilo to prokletstvo? Zašto se moja staza morala prekinuti tako brzo? Koračala sam tako kratko, a sada sam došla do samog ruba ponora. Pokrila sam lice rukama i briznula u plač. Bila sam tako ogorčena i kivna na sudbinu, na Boga, na Williama, na sve oko sebe. Tek sada, kad sam se našla pred licem smrti, shvatila sam da želim živjeti, želim više od ičega. često sam razmišljala o smrti, ali nikada o vlastitoj. Ona je za mene bila tako daleko, nešto o čemu nije imalo smisla razmišljati. Još sam bila tako mlada. Sa dvadeset i dvije godine, tek sam počela živjeti. Još sam mogla toliko toga uzeti od života, ali uvijek postoji jača sila koja nam poremeti sve planove. - Hoćete li vi reći mojim roditeIjima? Ja to ne mogu. Nemam hrabrosti. Molim vas. želim da i oni saznaju, da se pripreme na ono što ih čeka, ako se itko može pripremiti za smrt svog djeteta - zamolila sam liječnika. Potvrdno je klimnuo glavom. U idućih nekoliko dana, koliko sam ostala u bolnici, mnogo sam toga naučila o sidi, načinu na koji ću zaštititi druge i o svemu što me zanimalo. Vremena za razmišljanje imala sam napretek, a umjesto da se pomirim s neminovnim, ja to nikako nisam mogla. Nitko me nije mogao zaraziti sidom, osim Williama. Nekad sam mislila da je on nešto najljepše što mi se u životu dogodilo, ali tada nisam znala da je on u meni posijao klicu smrti koja je u protekle dvije godine bujala u meni i sve više uzimala maha. Tek mi je sada postalo jasno zašto je on onu večer imao tako tužan pogled. Znao je da umire, a nije se mogao pomiriti s tim. Želio je sa sobom povesti što više ljudi, ali zašto? Odgovor me je na to pitanje sve više proganjao. Njegovo mi se ponašanje činilo suludim, a kad sam malo bolje razmislila, imalo je smisla. Nije želio umirati sam, ni podnositi muke koje su ga čekale. Možda ga je pomisao da su i drugi u bezizlaznoj situaciji kao i on, tješila. Doista, tko bi mogao pomisliti da su najljepši trenutci povezani sa smrću? Ma koliko bila blizu smrti, ja se nisam željela tako olako predati. Morala sam se boriti. Trebala sam brzo živjeti i proživjeti barem djelić onoga što sam morala. Čim sam izišla iz bolnice, roditelji su me čekali. Nisam znala kako da se ponašam. Znala sam da oni znaju sve ali nisam znala kako će prihvatiti moju bolest. - Dijana majka me zagrlila, a suze su joj same klizile niz lice. Nije željela da ih ja vidim no nisu mi promakle. - Majko, tako mi je teško. Ne mogu reći da se ne bojim smrti, ali mi je od nje mnogo gora pomisao da ćete vi ostati sami. Ne smiješ se predati očaju! Putem do kuće, nitko nije govorio. Svatko je bio zaokupljen svojim crnim mislima. Svatko se hvatao za onu malu slamku nade, ali sve je bilo uzalud. Nismo mogli plivati uz bujicu. Morali smo se prepustiti rijeci života, a ona će nas odvesti onamo kamo ona želi. Kradomice sam se pogledala u ogledalo. Iako mi je lice bilo blijedo, nitko ne bi ni pomislio da bolujem od side. Možda to i nije toliko strašna bolest, koliko je strašna pomisao da treba umrijeti mlad. U idućih nekoliko dana, roditelji mi nisu dopuštali da iziđem van. Bunila sam se protiv te zabrane. Oni me nisu mogli shvatiti, ali nisam ni ja njih. Uzalud su im bile zabrane. One nisu mogle odgoditi ono neminovno. Sav se moj svijet rušio pred mojim očima. Iz očajanja sam zapadala u duboku apatiju. Ništa me nije moglo trgnuti. - Dijana - vikala je majka na mene zašto mi to radiš? Još si živa, čuješ li! Ne smiješ se tako ponašati. Ne smiješ se predati. Bori se. Trgni se, radi bilo što, samo nemoj tu stajati poput mumije! Užasnuto sam je promatrala. - Lako je tebi. Ti nećeš uskoro umrijeti - planula sam na nju, a zatim sam ustala. - Lako je meni? Kako to možeš i pomisliti? Zar misliš da i mene ne boli kao i tebe? - lice joj je bilo blijedo i upalo. Čini mi se kao da je u ovih nekoliko dana naglo ostarjela. Duboke bore izbrazdale su njeno, još uvijek mlado lice, a koža joj je bila neobične boje. - Ti sigurno nećeš umrijeti od toga! - ljubomorno sam uzviknula i unijela joj se u lice. - Kamo sreće da hoću. To bi bio spas za mene. Da mogu, tako bih te rado zamijenila. Mene boli ovdje - rukom je pokazala prema grudima i nastavila - moje srce krvari od ove silne boli. Voljela bih umrijeti barem pet minuta prije tebe. Kako ću živjeti? Zbog koga? Svoj sam život ugradila u vas dvije. Dala sam vam sve što sam mogla. Mislila sam da ćete mi vi to vratiti kada jednog dana budem stara i nemoćna. Dijete moje - nježno me je pomilovala po licu, a zatim mi je pramen kose stavila iza uha. Glas joj se tresao od snažnih osjećaja koje je zatomivala i koje nije htjela pokazati predamnom. Zapekla me savijest. Doista sam bila nepravedna prema njoj. Bila sam svjedok svega što je proživjela kada mi je sestra poginula. Danima nije mogla doći k sebi. Od onda nije bila ista osoba. Postala je samo sjena one nekadašnje žene. Bila sam tako nepravedna prema njoj. Ona je najmanje bila kriva za moje stanje. Ja sam pogriješila i samo sam ja mogla snositi odgovornost za ono što sam učinila. Moja avantura neće samo naškoditi meni, nego i mojim roditeljima. Ja ću podnositi fizičku bol, a oni će biti psihički uništeni. Njihova će patnja biti veća od moje ali ja sam bila u takvom stanju da nisam mislila ni na što, osim na ono što se meni događalo. - Tako mi je žao - rekla je tužnim glasom. - Majko, ne trebam tvoje sažaljenje, trebam podršku. - Ti znaš da si je uvijek imala. - Znam, ali sada mi je najpotrebnija. Osjećam se tako... Ne znam ni sama, kao da ću prsnuti. Toliko se toga nakupilo u meni. - Moraš se kretati u svom društvu. Nitko od njih ne mora znati da imaš sidu. Ako saznaju, izbjegavat će te. Vidim da nema smisla da ti branim izlaske. Postižem sasvim suprotno od onog što sam očekivala. Kada budeš u društvu, možda zaboraviš na sve, a možda ti bude još gore. Molim te, samo pazi. - Naravno da hoću - požurila sam joj odgovoriti. Dinko, Siniša, Mario, Denis... Sumnjičavo me odmjerila. Lice mi je oblilo blago rumenilo. Znala sam da je primijetila da lažem i zato sam je morala razuvjeriti. - Ne mislim nikoga povući za sobom. Ja najbolje znam kako je meni nakon što me je William zarazio. Ne mogu vjerovati da je to slučajnost i da on nije znao da je zaražen. Nije mi dao pravu adresu ni broj telefona. To mi dovoljno govori. Tko zna je li mi rekao i pravo ime? Uostalom, to mi nije ni važno. Ponekad mala nepromišljenost može imati nesagledive posljedice, a meni se upravo to dogodilo. Tu sam večer izišla van, ali sama. To je bilo dovoljno da se neki od mladića prilijepi za mene. Na čelu mi nije pisalo od čega bolujem, a za ono što se krilo u mom tijelu, nitko nije trebao znati. Obukla sam izazovnu odjeću, a debelim sam slojem šminke sakrila bljedilo svog lica. Dok sam razgovarala s Martinom, mojim novim poznanikom, osjećala sam kako me guta pogledom. To mi je donekle uljepšalo moju okrutnu stvarnost, a njegovo je ponašanje jasno govorilo što želi od mene: moje tijelo. Nisam imala ništa protiv. On je spadao u onu vrstu ljudi koji su bili lovci na osamljene duše i koji nikada ne ulaze u dublje veze. On je tražio provod za jednu noć, a ja nekoga tko će mi se pridružiti na putu za smrt. Dok smo razgovarali, ljubomorno sam slušala njegove planove. Misli su mi bile potpuno odsutne. Uopće nisam odgovarala na njegova pitanja, samo bih povremeno klimnula glavom. Sigurno je mislio da sam glupa, ali me njegovo mišljenje ni najmanje nije zanimalo. On se nije razlikovao od ostalih muškaraca. Odmah je krenuo u napad, a meni je to odgovaralo. Željela sam se još jednom napiti strasti iz izvora života. Tu sam večer provela s Martinom, a zatim su uslijedili: Dinko, Siniša, Mario, Denis... Kasnije sam ih prestala brojati. Takav mi je način života odgovarao, jer u njihovim zagrljajima nisam mislila ni na što. Postala sam prava gutačica muškaraca, nimfomanka koja im se podavala iz samo njoj znanih razloga. Ponekad osjećam kajanje Nisam bila zarobljenik strasti i nisam ovisila o muškarcima, jednostavno sam se željela provoditi, iako sam u dubini duše znala pravi razlog takvoga svog ponašanja. Nisam se mogla pomiriti sa životom bez budućnosti, nisam željela umrijeti ali me sudbina nije pitala za moje želje. Bila sam ljubomorna na sve mladiće i djevojke. Sa zavišću sam promatrala njihova bezbrižna lica. Ja sam morala otići i ostaviti svu ljepotu koja me okruživala i koju sam mogla doživjeti. Moje je tijelo osjetno slabilo. Koža mi je bila čudne boje, a malene su rane izbijale svuda po mom tijelu. Više nisam mogla izlaziti. Preostalo mi je samo da se ovo malo života što mi je ostalo, sjećam lijepih trenutaka koje sam doživjela u posljednje vrijeme. Ponekad bih osjećala kajanje i strah zbog svih onih momaka s kojima sam spavala, a ponekad me sama pomisao da sam nekoga zarazila ispunjavala čudnom srećom i inatom. To je bio moj način osvete. Danas me je posjetila Darija. Ne znam zbog čega je to učinila. Nisam je željela vidjeti. a nisam ni htjela da ona vidi mene. Ja više nisam pripadala svijetu u kojem je ona bila. Ona je bila prošlost. Možda me je majčina patnja boljela više od moje, jer ja ću umrijeti ali će se njezina agonija nastaviti. Pokušavam živjeti i ne misliti na smrt. Pronalazim sitne radosti koje nisam primjećivala svih ovih godina i shvaćam da smo svi mi u rukama sudbine, a ovo je moja sudbina. Sve se više povlačim u sebe i utjehu pronalazim u molitvi. Svjesna sam da živim iz trenutka u trenutak i ova me neizvjesnost ubija.
I sada se od srca nasmijem kad se sjetim kako sam upoznala Karla. Žurila sam niz stepenice jer je dizalo bilo u kvaru. Silazila sam, a istovremeno po torbi tražila ključeve auta. Osjetila sam da sam se zaletjela u nekoga, izgubila ravnotežu i pala. Čula sam da se staklenke kotrljaju po podu. Podigla sam pogled i ugledala njega. - Je li vam dobro? - upitao me. - Sve je u redu. No, drugi put moram pažljivije silaziti, - rekla sam. - Da, to bi bilo pametno. Da se upoznamo, ja sam Karlo, vaš novi susjed - rekao je i pružio mi ruku da ustanem. - Drago mi je, ja sam Magdalena. Ispale su vam vrećice, je li se što razbilo? - upitala sam. - Samo staklenka nutelle, mog najdražeg obroka - nasmijao se. - Obećajem da ću vam poslije podne donijeti novu. Na kojem katu živite? - upitala sam. - Na četvrtom, ali ne trebate se brinuti o tome... - rekao je. - Oprostite, ali već kasnim na posao pa moram požuriti. Popodne dolazim s nutellom - rekla sam i odjurila. Dok sam odlazila, osjetila sam na sebi njegov pogled. Nije imao ništa protiv da mu donesem nutellu, a to bi trebalo značiti da živi sam. Tom sam spoznajom bila ugodno iznenađena jer je zaista bio prekrasan muškarac. Možda je on taj, pomislila sam puna nade. Već dugo sam sanjala o tome da će pravi muškarac napokon ući u moj život. Željela sam obitelj; muža i djecu, no dosad mi čak ni ozbiljnija veza nije polazila za rukom. Sve je završavalo drugačije nego što sam zamišljala i nerijetko sam se pitala u čemu je problem. Čime to odbijam muškarce da baš ni jedan ne može ostati sa mnom dulje od nekoliko mjeseci? Mojih 28 godina još je bilo premalo da bih se proglasila starom curom, ali brinulo me što me muškarci doživljavaju kao djevojku s kojom će se samo zabaviti te što mi se udvaraju uglavnorn oženjeni. Moj novi susjed mogao bi to promijeniti, razmišljala sam i zadovoljno se smješkala. No sama pomisao na moju posljednju vezu koja se pokazala kao veliki fijasko ohladila je moje uzavrele misli. Željko je, naime, bio oženjen i to je tajio od mene. Doznala sam tako što sam ga slučajno srela na izletu. Meni je rekao da ide na službeni put, a otišao je s obitelji u planine. Moje prijateljice, ništa ne sluteći, uplatile su aranžman u istom hotelu i susret je bio neizbježan. Mjeseci su mi trebali da se oporavim od šoka koji sam doživjela kada sam svog dečka ugledala sa ženom i djecom. Ne trči pred rudo. Možda se Karlo doselio sa ženom i djecom, a ako već nema obitelj, sigurno negdje postoji sretna zaručnica. Prelijep je da bi bio sam, uvjeravala sam se da se moram spustiti s oblaka. Kad sam došla u ured, uspjela sam ne razmišljati o jutarnjem susretu i usredotočiti se na posao. Već tri godine radila sam u tom arhitektonskom birou i znala sam da upravo o mom zalaganju ovisi moje unapređenje, a samim time i plaća. Na žalost, koliko god se trudila, dosad nisam uspjela promijeniti status pripravnice i uglavnom sam dobivala zadatke koje drugi nisu htjeli. Iako mi je bilo žao što mi ne daju priliku da pokažem svoje ideje, vjerovala sam u to da će doći i mojih pet minuta i radila sve što se od mene tražilo. Tako je i taj dan prošao u pripremanju starih projekata i razne druge dokumentacije starijim kolegama. Na povratku kući otišla sam u supermarket po namirnice. Nisam zaboravila kupiti nutellu za Karla. To je odlična prilika da ga ponovno vidim, pomislila sam. Kad bi mi se posrećilo i kad bi me pozvao da uđem, bacila bih oko po njegovu stanu i odmah bih znala živi li sam ili u njegovu srcu postoji neka žena, razmišljala sam dok sam se uspinjala na četvrti kat. Pozvonila sam na njegova vrata i osjetila da mi klecaju koljena. Ovo je trebao biti drugi susret, pa kako je moguće da se tako osjećam. upitala sam se. Srećom, nisam imala puno vremena za preispitivanje jer je Karlo odmah otvorio. - Zaista ste navratili? - iznenadio se. - Pa ne možete ostati bez svog omiljenog obroka. Oprostite još jednom za ono jutros - nasmijala sam se. - Već sam zaboravio na to - rekao je. U trenutku kad sam se htjela okrenuti i otići, Karlo me zaustavio. - Biste 1i popili nešto sa mnom? Kao što sam vam već rekao, tek sam se doselio i još se nisam upoznao sa susjedima - širom je otvorio vrata i pozvao me da uđem. Momački stan Jedva sam dočekala njegov poziv. Odmah s vrata počela sam se ogledati vide li se gdje tragovi ženske ruke. Pokazao mi je kuhinju i dnevni boravak i bila sam zadovoljna onim što sam vidjela. To je uistinu bio momački stan, nigdje se nije osjećala prisutnost žene. Vaze su bile prazne, bez ijednog cvijeta, nigdje slika po zidovima, stvari porazbacane uokolo, a o detaljima koje ni jedna žena ne propušta staviti u svoj stan, poput stolnjaka i zdjelice s bombonima, nije bilo ni govora. Bila sam uistinu sretna zbog toga. Da postoji netko u njegovu životu, sigurno ne bi dopustio da mu majice budu porazbacane po podu, pomislila sam ugledavši nekoliko majica nemarno odbačenih zajedno s tenisicama. - Oprostite na neredu, tek sam se doselio i još nisam sve stigao srediti - obratio mi se kad je spazio da pogledavam prema još zapakiranim stvarima. - Nema veze, svačiji je stan takav kad se tek useljava - slagala sam. Naravno da moj stan nije bio ovako neuredan, ali to je samo dokaz da je u njemu sam, pomislila sam zadovoljno. Tog smo poslijepodneva popili nekoliko pića, razgovarali o svemu pomalo i ja sam uistinu bila sretna jer je o sebi i svom životu govorio u jednini. Ni u jednom trenutku nije rekao "mi", ni na koji način nije mi dao do znanja da ima nekoga. Nekoliko sati kasnije shvatila sam da sam se predugo zadržala, ispričala se i krenula kući. - Zar ne možete ostati još malo? — osjećala se tuga u njegovu glasu. - Pa ovdje sam cijelo poslijepodne, i ja bih trebala nešto obaviti u svom stanu - rekla sam pristojno, iako me kod kuće ništa nije čekalo. - Vidimo se onda - predložio je. - Zašto ne? Bilo je vrlo ugodno - odgovorila sam. Kad sam se vratila kući, ponovno sam počela razmišljati o nekoj ženi koja možda ne živi s njim u istome gradu, ali je svakako prisutna. Nemoguće je da je tako privlačan muškarac sam. Karlo je lijepo građen, moderno se odijeva i naravno da mami ženske poglede. Uz to, novinar je i stalno je okružen ljudima. Vještina komunikacije stoga je jedna od njegovih jačih strana. Mora da ima nekoga, razmišljala sam i dok sam lijegala u krevet. Šesto čulo govorilo mi je da moram otvoriti četvere oči. Muškarac poput njega naprosto ne može biti sam i bolje da se prestanem zanositi prije nego što mi slomi srce. Nije li bilo dosta razočaranja? Treba ti još jedno, upozoravao me unutarnji glas. Ujutro kad sam izlazila nadala sam se da bih ga opet mogla sresti, no to se nije dogodilo. Puna iščekivanja bila sam i kad sam se vraćala kući, no susret je izostao. Nema veze, vidjet ćemo se sutra, pomislila sam. Sljedećih dana također ga nisam srela, no ipak sam stalno razmišljala o njemu. Tisuću puta poželjela sam pozvoniti na njegova vrata, no razum mi nije dopuštao takve ludosti. Karlo je, naime, pripadao onom tipu muškarca koji žene ne ostavljaju ravnodušnima i iza kojih uglavom ostaju slomljena srca. Razmišljala sam: ako sam ja na njega ostavila jednak dojam, neka on bude taj koji će potražiti mene. Dani su prolazili, a on me nije tražio niti smo se sreli. Drugi susret Nakon punih tjedan dana što ga nisam vidjela, odlučila sam prestati sanjati o njemu. Nije bilo lako, no prisilila sam se da moj posao bude jedino na što moram obratiti pozornost i svaki put kada sam se sjetila Karla, naglas sam stala govoriti koliko još posla moram napraviti i prionula na svoje nacrte. Kad sam, tjedan dana kasnije, razmišljajući samo o tome kako ponovno kasnim na posao, također silazila niz stepenice, opet sam naletjela na - Karla. - Ne mogu vjerovati da nam se opet to dogodilo! - rekao je. - Što sam ovaj put razbila? - upitala sam pogledavajući unaokolo. - Ništa. Pod rukom sam, srećom, imao samo novine - nasmijao se. I meni je bilo drago što ovaj put vrećice nisu letjele na sve strane i od srca sam mu se nasmijala. - Kako ste, Magdalena? — nastojao je produžiti konverzaciju. - Odlično, hvala. A vi? - odgovorila sam. - Dobro, iako moram priznati da sam prilično iscrpljen. Bio sam gotovo dva tjedna na putu zbog jedne veoma zanimljive reportaže i sada se moram naspavati. Nakon toga čeka me veliko pospremanje stana - rekao je. - Ne želim se ni sjetiti kako je stan izgledao kad sam se ja uselila i koliko mi je trebalo da ga dovedem u red - pravila sam se da suosjećam s njim. - Ali svejedno moram večerati, a radije bih jeo u društvu. Svratite k meni večeras, imam toliko zanimljivih doživljaja - predložio je. Nisam ni stigla razmisliti da bih malo ženski taktizirala jer sam se uhvatila da sam glasno izgovorila: - Pristajem. Vidimo se, dakle, večeras - rekla sam i izjurila van da ne primijeti kako sam se zacrvenjela. Cijeli sam dan razmišljala samo o njemu, o tome zašto me pozvao na večeru. To bi značilo da zaista nema nikoga. Možda mu se i sviđam, prepustila sam se svojim snovima. Prestani, Magdalena! Sve ćeš doznati navečer, prekorila sam samu sebe što sam opet dopustila da mi netko tako brzo zavrti glavom. Shvatila sam da se ponašam poput tinejdžerice koja se prvi put zaljubila, a bila sam prestara da skakučem i pjevušim po uredu zbog jednog poziva na večeru. Nisam imala mira na poslu, nisam mogla raditi kao obično, pa sam ranije otišla kući. Cijeli dan razmišljala sam samo o tome što ću odjenuti, kakvu frizuru napraviti i što bi se na toj večeri moglo dogoditi. Kad sam ušla u stan, napravila sam si opuštajuću kupku, a dok se kada punila, iz ormara sam izvukla svu odjeću i posložila je na krevet. Odlučila sam se za obične uske traperice koje su mi lijepo pristajale i žutu majicu, uz koju je moja tamna put dolazila do izražaja. Stavila sam samo malo šminke i svoju dugu kosu punu kovrča pustila da pada niz leđa. - Odlično izgledate! - rekao je kad me vidio na vratima. - Hvala - odgovorila sam i sagnula glavu. Opet su mi se obrazi zacrvenjeli i nisam htjela da primijeti koliko mi se sviđa. Ponudio mi je da sjednem dok ne završi večeru i na stol stavio dvije čašice s aperitivom. - Za deset minuta sve će biti gotovo - rekao je dok je gledao tjesteninu u pećnici. Kobna fotografija Proveli smo uistinu ugodnu večer. Pripremio nam je zapečenu tjesteninu s četiri vrste sira, a da budem iskrena, da je napravio i najobičnije sendviče, s Karlom s druge strane stola bili bi najukusniji na svijetu. Njegove su dogodovštine bile više nego zanimljive i do kraja večeri bila sam zaljubljena u njega preko ušiju. Jedan njegov pogled, osmijeh... bili su dovoljni da se osjećam kao da je cijeli svijet pod mojim nogama. Nisam mogla ni slutiti da ću već u sljedećih nekoliko minuta doživjeti neugodan šok. Karlo se htio pohvaliti reportažom koju je napravio i zamolio me da iz njegove spavaće sobe donesem novine. Dok sam ih uzimala s kreveta, na noćnom ormariću ugledala sam ga na slici sa ženom i dvoje djece. Svi četvero zračili su srećom i ja sam se opet na poprilično grub način morala spustiti na zemlju. - Presretan sam što imam takvu susjedu. Nadam se da će ovo naše druženje s vremenom prerasti u nešto više - rekao je dok je iz hladnjaka vadio sladoled. Od njegovih mi se riječi zavrtjelo u glavi. Evo još jednog koji bi se malo zabavio dok su mu žena i djeca u drugom gradu, tužno sam pomislila. Nikad nisam mogla shvatiti muškarce koji žene doživljavaju samo kao zabavu. Niti one koji varaju svoje supruge samo zato što su trenutno odvojeni od obitelji. Koji je to poriv kod muškaraca koji ih tjera da budu nevjerni? Je li u pitanju dokazivanje muškosti ili...? Nisam mogla pronaći odgovor na ta pitanja od kojih sam osjećala samo gađenje. - Umorna sam i boli me glava. Najbolje da odem kući - rekla sam. - Slobodno se opustite na sofi? Da skuham kavu? - ponudio se. - Hvala na večeri, ali zaista moram kući. Vidimo se ovih dana - bila sam odlučna. Izišla sam iz tog stana brzinom munje, ne obazirući se na njegove začuđene poglede. Kad sam za sobom zatvorila vrata svog stana, bila sam ponosna na sebe što sam svoje srce u posljednji trenutak spasila od novog ranjavanja. Sve sam uvidjela na vrijeme, zašto me onda ipak boli? Trebala bih biti sretna što mu nisam povjerovala i upustila se u nešto više s njim, razmišljala sam. Ipak, te me spoznaje nisu ojačale i nije me duša manje boljela zato što sam na vrijeme izbjegla njegove poljupce. Osjećala sam se prevareno, a to nije bilo prvi put. Što to sa mnom nije u redu, preispitivala sam se, a odgovora nije bilo. Sljedećeg jutra, dok sam se spremala na posao, netko je pozvonio na moja vrata. Otvorila sam i uistinu se iznenadila. Nisam mogla shvatiti zašto je Karlo tako rano ovdje. što želi od mene, pitala sam se. - Došao sam vidjeti jeste li bolje - rekao je pristojno. - Da, hvala - odgovorila sam zbunjeno. - Mogu li ući? Neću vas dugo zadržavati - upitao je. Stiže objašnjenje Pustila sam ga u stan iako si nisam mogla objasniti zašto sam to učinila. Srce mi je jako lupalo i bojala sam se da ću mu se baciti u zagrljaj, a nakon toga opet plakati jer je pitanje dana kada će se pojaviti ona žena sa slike. Sjeli smo u dnevni boravak, a on me gledao ravno u oči. - Nije mi jasno zašto ste sinoć tako pobjegli? Cijelu noć sam razmišljao o tome. Pitao sam se što sam krivo učinio i nisam našao odgovor. Možete li mi objasniti? - upitao je. Uhvatila sam se za glavu. Kako sam mu mogla reći da mu ne želim biti samo zabava dok se u njegov stan ne doseli i ona sa slike? Zajedno s njihovom djecom. - Večer je bila tako ugodna, sve do tog kobnog trenutka. Kao što sam ti jučer pokušao reći, uistinu sam sretan što sam te upoznao i nadao sam se da su osjećaji obostrani. Zašto si tako naglo pobjegla — spontano je prešao na ti. - Kako se usuđuješ! A ona žena na fotografiji u tvojoj spavaćoj sobi? Ona s djecom? — sasula sam paljbu na njega. - To je dakle razlog - nasmijao se, a meni sada zaista ništa nije bilo jasno. - Što tu ima smiješno? - uzrujala sam se. - Naravno da ima. Na slici je moja sestra i dva najbolja nećaka na svijetu. Zar si pomislila da mi je to obitelj? - smijao se sve jače. Sad sam ja bila ta koja se osjećala glupo i gledala sam ga zbunjena, puna nevjerice. Pitala sam se govori li istinu ili je to samo još jedan od muških trikova. - Najavila se da mi uskoro dolazi u posjet, pa ako želiš, rado bih te upoznao s njom. Sanja je najbolja sestra na svijetu uz našu mamu, jedina žena u mom životu - rekao je upravo ono što sam htjela čuti. Sad sam se tek osjećala poput srednjoškolke koja nije u stanju razlučiti istinu od laži. Ako je to na slici zaista bila sestra, ponijela sam se nezrelo. Ako laže i želi me samo kao avanturu, a ja mu povjerujem, opet ću ostati slomljena srca. Bila sam na sto muka. Moj unutarnji glas ovaj put nije predlagao oprez ili otpor. Baš suprotno. Ne možeš se cijeli život bojati ljubavi. Nisu svi muškarci kao Željko. Jednom moraš dati priliku da ti pokaže što osjeća, a nema razloga da to ne bude Karlo, moje šesto čulo opet se javilo. - Teško je povjerovati da u tvom životu ne postoji ni jedna žena. Čak ni zaručnica? - bila sam oprezna. - Ne, ne postoji. Zar bih, da imam ženu, tebe zvao na večeru? - čudio se. Ne znam. Valjda sam pomislila da si previše... Previše da bi bio sam - govorila sam nepovezano. - Previše što? - upitao je. - Previše privlačan - priznala sam. Karlo mi se nasmijao i približio. - želiš reći da se i ja tebi sviđam? - tiho je upitao. Skupila sam hrabrost, pogledala ga ravno u oči i rekla: - Da, jako! Dok su se njegove usne spuštale na moje, pomislila sam da bih zaista mogla nazvati ured i reći da uzimam jedan dan godišnjeg odmora. To bi mi, uostalom, bio prvi izostanak s posla u pune tri godine.
[WATU 2]
Držim u naručju svoju šestomjesečnu Laru. Dobra je beba, zaplače samo kad je gladna ili mokra. Gledam to malo biće i razmišljam o tome jesam li bila nepravedna prema svojim roditeljima. Da kojim slučajem moja Lara nije tako zdrava i savršena kakva jest, bih li je se odrekla? Naravno da ne bih! Ali, moja je mama imala mogućnost izbora. Moja je mama unaprijed znala sve posljedice svoje odluke. I sad, bez obzira na to što će tko suditi o meni, mislim da je užasno pogriješila. - Tamara, stigao sam! - moj suprug Ivan voli teatralno ulaziti u stan nakon posla. Stoput sam mu već rekla da ne viče odmah s ulaznih vrata jer Lara možda spava, ali njemu se to ne može objasniti. On se voli najaviti iz predsoblja. - Pa što ako se Lara probudi? Moja princeza neće život provesti kao uspavana ljepotica. Neka zna da sam se vratio kući, onda će opet mirno usnuti jer je tata kraj nje - objašnjavao mi je zašto galami na vratima. Najbolji detalj u priči jest da se Lara doista znala razbuditi na zvuk njegova glasa, ali čim bi je uzeo u naručje, poljubio i zanjihao naš bi anđelak opet usnuo baš kao da je razumjela što njezin tata govori. - Bok, ljubavi. Eto, opet si probudio malu. Skini cipele, operi ruke i uspavaj je, a ja ću za to vrijeme postaviti stol za ručak - poljubila sam ga i ubacila malenu u njegovo naručje. Ona mu se sretno smiješila i gugutala. Znala sam da će već za nekoliko minuta usnuti sretna jer ju je uspavao njezin tata. Kad smo Ivan i ja shvatili da želimo život provesti zajedno, nismo planirali koliko ćemo djece imati. Ipak, dogovorili smo se da nećemo pretjerivati. Oboje smo željeli brojnu obitelj, ali ne toliko brojnu da bi itko bio zapostavljen. Odlučili smo da ćemo djeci, uz obilje ljubavi, pružiti i dobar odgoj, školovanje, glazbene, baletne, sportske i škole stranih jezika, ovisno o njihovim željama. Usto i ljetovanja, i zimovanja, i putovanja. Kontracepcijska je lepeza danas dovoljno široka da si svaka žena može odabrati najpovoljniju metodu. Ivan je, moram i to reći, znajući kako sam provela djetinjstvo, što se toga tiče bio maksimalno pažljiv i nipošto nije želio da se trudnoća prepusti slučaju. A ja sam mu na tome beskrajno zahvalna. - Govorit ću u svoje ime. Ja tako osjećam. I Borisu i meni uspjeli ste upropastiti život. Ni vi niste bolje prošli, ali to je bio vaš izbor. Niste imali pravo nas uplesti u to. Ne mogu reći da nas niste dobro odgojili. I kad jednom vas više ne bude, Ana neće završiti na cesti. Naravno da ćemo se mi brinuti o njoj jer je ona najmanje kriva za sve. Ali, smatram da ste bili nepromišljeni. Htjeli ste spasiti jedan život, a pritom niste razmišljali o dugoročnim posljedicama - istresla sam svojima prije nekoliko godina, zalupila vratima i otišla. Moji roditelji nisu bili na mom vjenčanju, ni Laru još nisu vidjeli. Oni smatraju da sam ih time uvrijedila, a ja smatram da sam im to morala reći jer su oni meni napravili pakao od života. Boris, moj mlađi brat, nije tako rezolutan, ne zamjera im toliko. Uvijek mi kaže što je novo kod njih, njima ispriča novosti o meni, ali još nas nije, premda bi to želio, uspio izmiriti. A gdje je problem? Znam da zvučim kao da žalim samu sebe, a to i nije daleko od istine. Ne mogu roditeljima oprostiti što su nas zapostavili na račun bolesne sestrice. I još bi mi sigurno bilo gore da nisam tako povezana s mlađim bratom. Naši su roditelji za nas bili prisutni samo kad su se donosile važne odluke poput onih gdje ćemo se školovati, hoćemo li studirati ili ne, hoćemo li učiti strane jezike ili ne eventualno, što će nam se kupiti od odjeće. Ostatak vremena kao da su živjeli u svom malom svijetu koji je uključivao samo još Anu. Moja sjećanja, otprilike, počinju kad sam krenula u vrtić, ono ranije mi je nekako maglovito. Znam tek da sam bracu, kad sam ga dobila, odmah prihvatila i zavoljela, ali kad su nas tete vodile u šetnju, obično je to bilo u proljeće ili rano u jesen, gledala sam po parkovima mame i bake s djecom i bila sam tužna što sam ja s djecom i tetama, a ne sa svojom mamom ili bakom. Baku, tatinu mamu, nikad nisam upoznala. Ona je, to sam čula u obiteljskim pričama, bila alkoholičarka i o tome se u našoj obitelji nikad nije govorilo. Navodno je umrla od raka, ali danas mislim da je to bila, ako su istinite familijarne legende, ciroza jetara. Djed, inače prilično krupan čovjek, živio je neko vrijeme s nama. Zapravo, ispravnije bi bilo reći da smo mi živjeli kod njega jer je moj tata ostao u svojoj obiteljskoj kući. Tatina sestra, moja teta Ljiljana, živjela je sa svojom obitelji u stanu nedaleko od nas, u novom trešnjevačkom kvartu. Ona i tata davno su podijelili imovinu i među njima zbog toga nije bilo nikakvih trzavica. Druga baka i djed. oni mamini, živjeli su u Njemačkoj. Davno su otišli trbuhom za kruhom, još dok je moja mama bila malena djevojčica, tamo su joj se rodile sestre, a onda su se oni, kad su kćeri odrasle, vratili nakratko u Hrvatsku. Sagradili su kuću, poudavali kćeri i opet se vratili u Njemačku. Tamo im je, govorili su, umirovljenički život bio ugodniji nego kod nas. Viđala sam ih rijetko, i gotovo da ih se i ne sjećam. Pamtim ih jedino po tome što su nas obasipali darovima. Tih nekoliko dana koliko bi bili kod nas u posjetu, u kući je vladala prava strka, a oni su se, baš kao i tata i mama, bavili Anom. Boris, a osobito ja, koja sam bila starija, samo smo im smetali. Ili smo se igrali previše glasno, ili nam se piškilo kad nije trebalo, ili smo bili gladni, ili smo htjeli gledati crtiće. Uvijek smo odabirali pogrešno vrijeme za sve. I tako smo oboje jedva čekali da mamini što prije odu. Mamina trudnoća Taman sam počela ići u vrtić kad se rodio Boris. Moja mama, liječnica po zanimanju, dopuštala mi je da joj pomažem kad ga je kupala ili kad ga je hranila. Kad ga je, pak, šetala našom ulicom, smjela sam gurati kolica. Nikad mi nije palo na pamet nauditi svome braci, nikad nisam gurnula kolica prebrzo, nikad mu nisam gurala u ustašca velike komade hrane koje još nije mogao prožvakati. Prema njemu sam uvijek bila nježna. I on, kao da smo to instinktivno osjećali, od prvoga se dana vezao uz mene. Volio je sjediti kraj mene, satima smo se znali igrati dok je bio još sasvim malen. Tatin tata uživao je s nama. Bila bih doista nepravedna kad bih rekla da je više volio Borisa. Vodio nas je u duge šetnje naseljem, isprva je Boris bio u kolicima, a kad je počeo trčkarati, nitko nije bio sretniji od djeda. Djed je bio strpljiv s oboma. Nismo mogli proći kraj trgovine a da nam ne kupi neki slatkiš. Morali smo uvijek obećati da ga nećemo tužiti mami i da ćemo, kad se vratimo kući, pojesti večeru. Boris je ušao u četvrtu godinu, a ja u sedmu i krenula sam u osnovnu školu. - Dobit ćete seku i bracu ili dvije seke ili dva braceka - počela nas je pripremati mama na prinove u obitelji kad joj se trbuh već lijepo zaoblio. Boris i ja smo se radovali. Gladili smo mamin trbuh i bili smo vrlo nestrpljivi iščekujući da se bebice rode. Ja sam, dakako, mnogo više shvaćala od Borisa. Tako sam znala da mama nosi blizance. Sjećam se kad je otišla u bolnicu. Ostala je prilično dugo, danas znam da je odležala posljednje tromjesečje trudnoće. Ali, umjesto s dvije bebe, vratila se kući samo s Anom. - Gospođo, nosili ste blizance. Jedan plod, jedno dijete je umrlo u utrobi, a ne možemo ga izvaditi. Ovog časa vam možemo reći tek da je zdravlje drugog djeteta, djevojčice, zbog toga ugroženo. I sama ste liječnica, ne moramo vam puno objašnjavati. Može se, što je malo vjerojatno, dogoditi čudo pa da vam ovo drugo dijete bude zdravo. Mnogo je vjerojatnije da neće biti koliko god ne volimo takve preporuke, naš vam je savjet da prekinete trudnoću - rekao joj je ginekolog koji je mnogo godina kasnije postao i moj liječnik i prepričao mi je taj razgovor kad sam ga napala da nije upozorio moju mamu na sve rizike takve trudnoće. - Hvala, kolega. Razgovarat ću sa suprugom, ali mislim da ću ovu trudnoću iznijeti do kraja kao i prve dvije - odgovorila mu je ona. - Razmislite, molim vas. Još ste mladi i ako pobačaj napravite u bolnici, uz stručnjake, moći ćete još rađati. Nemojte prenagliti s bilo kojom odlukom, jer kakvu god donijeli, vi ćete se morati s njom nositi. Imate dvoje zdrave djece... - I ovo treće će biti zdravo - ostala je nepokolebljiva moja mama. Ne znam, jer nikad to nisu rekli Borisu i meni, koliko su njih dvoje doista zajedno odlučivali, a koliko je tata vjerovao maminoj prosudbi i podržao je u tome da zadrži tu vrlo rizičnu trudnoću. No, kako bilo da bilo, mama je rodila Anu. Bolesna beba Da nešto nije u redu, shvatila sam čim se mama vratila iz rodilišta premda sam imala samo sedam godina. Baš kao što mi je dopuštala da budem uz nju kad je kupala ili hranila Borisa, sad mi je zabranjivala da joj se pridružujem dok se bavila Anom. - Taša, Ana je slabašna beba i ne možeš mi pomagati kad je kupam - tjerala me od sebe. Ono što nije bilo dopušteno meni, još manje je smio moj brat. Tata se isprva, čim se mama tek vratila iz rodilišta, trudio nadomjestiti njezinu neprisutnost u našim životima. Vodio nas je u šetnje, pisao sa mnom moje prve zadaće, odvodio je i dovodio Borisa iz vrtića. Imala sam osjećaj, onda bih to tako opisala, kao da je mama dobila neku svoju posebnu igračku i nije je željela dijeliti s nama ostalima. Boris je bio premalen i nije se, poput mene, sjećao nekadašnjih dana. Kad je on ušao u naše živote, sve je bilo normalno, a sad s Anom nisam to mogla tako opisati. I po djedovom sam ponašanju vidjela da nešto nije u redu. Kad sam ga jednom zatekla da plače za kuhinjskim stolom, on me uvjeravao da mu je nešto upalo u oko, ali čula sam ga kako susjedu Mati objašnjava da mu je najmlađa unučica boležljiva i pritom odmahuje glavom. Ne mogu reći da se djed nadao da će nas Bog spasiti i uzeti Anu k sebi. Doista, ne mislim da je na takvo što uopće pomišljao, uostalom Ana je dobila ime po baki, njegovoj ženi, ali danas bih rekla da se propitkivao koliko je alkoholičarska prošlost moje bake utjecala na moju sestru. Bože prvi put sam rekla da je Ana moja sestra. Ne sramim se ja toga. Osobno ne danas. Ali, kad sam bila djevojčica, bilo mi je grozno reći da je to stvorenje moja sestra. Bila sam stvarno dobro dijete. Nisam upadala u nevolje, nisam se verala po drveću. Samo jednom, išla sam tada u treći razred osnovne škole, a Ana je imala dvije godine, vratila sam se kući razbijenoga nosa i u mojoj informativki učiteljica je napisala da sutradan želi vidjeti moje roditelje u školi. „Taša se danas potukla s jednim dječakom iz razreda. Kao da je podivljala. Udarala ga je čitankom po glavi, a onda ga je još pokušavala i ugristi. Molim vas, dođite na razgovor", napisala je moja učiteljica. Sve za Anu Bila sam tjedan dana u kazni, nisam smjela gledati televiziju i nisam se smjela s prijateljicama igrati pred kućom. Vjerojatno je djed otkrio mojima što se dogodilo jer sam jedino njemu priznala zašto sam napala svoga razrednog kolegu. - Taša, sestra ti je debil - rekao mi je Anton pod velikim odmorom. Napala sam ga silnom žestinom. Nisam imala pojma da imam toliko snage u sebi. On me uspio odalamiti po nosu i potekla mi je krv, ali ja sam ga zbilja pošteno izudarala knjigom i, učiteljica je govorila istinu, htjela sam ga ugristi. Zapravo, željela sam mu odgristi taj lažljivi jezik jer nisam mislila da je moja sestra debil. Pitala sam djeda je li to točno. Tako je on doznao što se u školi dogodilo. - Ne, lutkice, tvoja sestra nije debil. Tvoja je sestra samo jako bolesna djevojčica. Vidiš i sama da je slijepa. Osim toga, ne može hodati. Sjećaš se da si ti pomagala Borisu kad je u njezinoj dobi trčkarao po dvorištu objasnio mi je djed. Zapravo, on je bio prvi koji mi je nekako suvislo pokušao objasniti da moja sestra, po svoj prilici, nikad neće hodati i da je slijepa. - Dida, a kako se Ana razboljela tako jako? - upitala sam ga, ali on koji je imao odgovor na sva moja pitanja, ovaj put mi nije znao, ili nije želio, odgovoriti. Djed je nekoliko mjeseci kasnije umro od infarkta. Ispratio me ujutro u školu, usput sam povela i Borisa koji je išao u vrtić, a nakon toga se jednostavno srušio u dvorištu. Silno mi je nedostajao. Nisam više imala s kim razgovarati jer mama i tata su bili prezaposleni oko Ane, a Boris je tada još bio premalen da bi mi bio odgovarajuće društvo. Uglavnom, otkako se Ana rodila, moji su roditelji bili apsolutno usredotočeni na nju. Boris i ja gotovo da nismo postojali. Ne tražim ja opravdanja za sebe, ali Boris je, kad se Ana rodila, bio premalen da bi se sjećao prijašnjeg života, a ja sam pamtila da je mama i mene držala u naručju, da smo se smijali i veselili mojim cirkusarijama. Otkako je Ana ušla u naše živote kao da su se osmijesi svima smrznuli na licima. Pamtim još i to da sam bila u petom ili šestom razredu, već je i Boris išao u školu, kad je mama otputovala na nekoliko mjeseci s Anom. Bile su u Rusiji, u Moskvi. Tamo je navodno živio neki liječnik koji je liječio djecu poput moje sestre. Svu ušteđevinu koju su imali moji su dali za to liječenje. Ana se, istina, vratila nešto gipkija, ali i dalje je bila slijepa i nepokretna. Znam, reći ćete da sam bešćutna, cijeloga se života borim protiv tog osjećaja, ali sa svojom sestrom nisam uspjela uspostaviti nikakav kontakt. Ma, da, možda su mama i tata pokušavali nekako zaštititi Borisa i mene, ali s druge nam strane nisu dopustili da postanemo bliski s Anom. A i oni su se itekako udaljili od nas. Kroz našu su kuću prodefilirale mnoge dadilje i još više medicinskih sestara. - Ana je bolesna i treba joj posebna njega i skrb - objašnjavali su nam roditelji. Ljetovanja, o Bože, to je nešto najgore što pamtim. Išli smo obično svi zajedno na more. Nikad nismo ljetovali u hotelu, nego smo uvijek išli u privatni smještaj, u apartman. Zbog Ane, dakako. Boris i ja bili smo prepušteni sebi jer su mama i tata cijeli dan imali posla s Anom. Gotovo da je čudno što nas dvoje nismo upali u neko loše društvo, da se nismo propili ili postali narkomani. Imali smo sve uvjete za to, naši roditelji kao da nisu primjećivali da mi uopće postojimo. S vremenom, Boris i ja, kad smo dovoljno odrasli, shvatili smo u potpunosti u kakvoj je teškoj situaciji Ana i obećali smo jedno drugom, a da naši to nisu znali, da nipošto nećemo dopustiti da joj se bilo što ružno dogodi kad njih više ne bude. Ali ja sam odlučila u jednom trenutku ipak promijeniti svoj život. Mislila sam da će moji imati barem malo razumijevanja za mene. Odlazak od kuće Završila sam fakultet i postala profesorica književnosti. Ne trebam ni reći da se moja promocija nije slavila. Ne da nije bilo fešte, nego moji roditelji nisu došli ni vidjeti kako dobivam diplomu. Bio je samo Boris. Mama je radila to prijepodne, a kako je često izbivala iz svoje ordinacije zbog Ane, nije mogla tražiti i slobodan dan zbog moje diplome. Tata je obrtnik. On ima grafičku tvrtku s nekoliko zaposlenika, tiskaju plakate, vizitke, račune i formulare za manje tvrtke. Ni on nije mogao toga dana izostati s posla. No, ja sam se već kao apsolventica zaposlila u jednoj izdavačkoj kući kao redaktorica. I sad radim tamo, no isprva je to bio honorarni posao. Kad su mi u izdavačkoj kući rekli da će me za nekoliko mjeseci zaposliti za stalno, odlučila sam se odseliti od svojih. Unajmila sam garsonijeru, ali ubrzo sam shvatila da bacam novac koji svaki mjesec dajem za stanarinu. Tako sam svojima predložila da mi pomognu dignuti stambeni kredit. Sračunala sam da bi mi rata bila jednaka kao iznos koji svakog mjeseca dajem stanodavcu. Problem je bio samo u tome što još nisam bila u stalnom radnom odnosu. - Mogli biste vi dići kredit, zapravo ti mama. Ja bih ti svaki mjesec uredno isplaćivala ratu kredita, a čim me prime za stalno, prebacila bih kredit na sebe - zamolila sam ih. - Ti nisi normalna. Zašto uopće želiš živjeti sama? Ova je kuća dovoljno velika za sve nas, a iz nje možeš otići kad se udaš - odbila je mama moj prijedlog. I tako sam otišla od svojih zalupivši vratima! U međuvremenu sam se zaposlila i sama podigla kredit. Udala sam se za Ivana i rodila Laru. Moj brat, koji nema snage napustiti roditeljsku kuću, trenutačno glumi mirotvorca. Žao mi ga je zbog toga, nagovaram ga da se osamostali. I dok gledam kako Ivan uspavljuje Laru, znam jedno: kad bi mi se kojim slučajem dogodilo da rodim bolesno dijete, učinila bih, dakako, sve da mu u životu bude bolje. No, kad bi mi liječnici tijekom trudnoće rekli da moje dijete nikad neće imati normalan život, pobacila bih. Moja sestra i dalje ne vidi i nepokretna je. Dakako da je neću ostaviti na ulici, a roditeljima ću, možda, jednom, oprostiti što su nam njezinim rođenjem toliko promijenili život.
Kad je sudac Bojani izrekao višegodišju zatvorsku kaznu zbog pronevjere novca, dobio sam koliku toliku satisfakciju. Bio je to jedan od onih slučajeva krađe novca iz malog poduzeća koje nakon toga nije bankrotiralo, a koje su novine jedva i zabilježile: pet redaka vijesti. Nikakva senzacija danas kad se kradu milijuni. Ali, meni je bila, jer sam sprao ljagu s imena svoje pokojne zaručnice koja je prvobitno bila optužena za pljačku. No, moja zaručnica nije imala tu sreću da dođe do suda i dokazuje svoju nedužnost. Poginula je u prometnoj nesreći. - Gospodine Vito, vaša je zaručnica teško stradala. Čini se da je izgubila kontrolu nad vozilom i zaletjela se u stablo. Liječnici se bore za njezin život - obavijestila me policija jedne kišne večeri prije gotovo godinu dana dok sam sjedio pred televizorom, a večera se hladila na kuhinjskom stolu, čekajući da se Tanja vrati s posla. Nikad neću zaboraviti te riječi koje su me do srži uzdrmale. Podlegla je ozljedama. Obdukcija je pokazala da je Tanja imala u krvi nekoliko promila alkohola više od dopuštenog, cesta je bila skliska, brzina nedopuštena i - nesreća je bila neizbježna. Vožnja neprilagođena uvjetima, rekli su mi. A usto i - alkohol. Tanja je vrlo rijetko pila. A to da sjedne pripita za volan, to jednostavno nije bilo nimalo nalik njoj. Kad smo bili na kakvom tulumu, možda je popila čašu vina i tad je, što je mene prilično nerviralo, inzistirala da uzmemo taksi, a da se sljedeći dan vratimo po naš automobil. - Ljubavi, želim te za cijeli život, a ne samo za večeras. Ti si dosta popio, ja malo manje, ali ni jedno od nas nije sposobno za vožnju - razoružavala me rumenih obraza i prelijepim smiješkom. Još veći šok uslijedio je nakon njezine smrti. Policija me, relativno obzirno, obavijestila da je Tanja potkradala svoju firmu. Usput su provjerili i moje prihode, ali kod mene nije bilo baš ništa sumnjivo. Živio sam od svoje plaće, nisam imao nikakav tajni račun, nisam kupio novi automobil, štoviše, grcao sam u dugovima i kreditima jer smo Tanja i ja kupili stan i uredili ga, ja sam otplaćivao rate, a od njezine smo plaće živjeli. Ona je bila zamjenica šefice računovodstva, plaća joj je bila pristojna za današnje uvjete, a meni nikad nije palo na pamet ni pitati se dolazi li do novca na sumnjiv način. - Strašno mi je što ti to baš ja moram reći, ali Tanja je na različite načine krala novac. Nisu to bili veliki iznosi nego malo-pomalo. Izmišljeni putni nalozi, različiti troškovi i tko će znati što sve ne - rekla mi je tada Bojana, Tanjina šefica. - Znaš, ja je nikad nisam kontrolirala. Bile smo jako dobre prijateljice, a ne samo kolegice s posla. Vjerovala sam joj - dodala je. Slušao sam je, iako isprva nisam vjerovao u to što mi govori. Ipak, jako sam se loše nosio sa, činilo mi se, sumnjičavim pogledima prijatelja i znanaca. Imao sam osjećaj da mi jedni govore da je istina sve to o Tanji, a drugi kao da su me pitali zar doista vjerujem u te gluposti. - Vito, Tanja je šetala sa psom kasno navečer, našla je na ulici novčanik s dvije-tri tisuće kuna i vratila ga vlasniku. Zar doista vjeruješ da bi ona mogla opljačkati svoje poduzeće? - pitali su me njezini neutješni roditelji. Nisam znao što da im odgovorim. Svi dokazi govorili su u prilog Tanjinoj krivnji. Iskreno, i meni je bilo nevjerojatno da bi moja djevojka, ona koja je upozoravala blagajnicu u trgovini da joj je vratila pet kuna previše, mogla biti lopov. I, ma koliko nisam znao u što vjerovati i kako je opravdati, tješio sam se da je krala za nas, za našu budućnost. Ali, premda je Tanja proglašena krivom, novac koji je navodno ukrala nikad nije nađen. Nije ustanovljeno na što ga je potrošila, nije otkriven nikakav tajni račun. U tim teškim trenucima, kad nisam znao koga bih slušao, one koji optužuju ili one koji brane Tanju, Bojana mi je postala rame za plakanje. Počelo je tako što me iznenadila jedne večeri, mjesec ili dva nakon što smo pokopali Tanju. Pozvonila je na vrata oko osam navečer. - Čuj, znam da se osjećaš užasno. Vjerojatno baš kao i ja. Tanja je bila moja prijateljica, a ne samo suradnica. Ni ja ne mogu vjerovati da je kradljivica, ali, eto, njezini su potpisi na svim sumnjivim transakcijama. Uglavnom, znam da u posljednje vrijeme nisi dobro, znam da nikamo ne izlaziš, tko zna kako se hraniš, zato sam nam naručila večeru. Nije ništa osobito, pržene lignje - gotovo da je ušla u stan i prije negoli sam je imao prilike pozvati. Kad je večera stigla, a istina je da sam bio gladan, Bojana je iz torbe izvadila CD s filmom koji smo Tanja i ja namjeravali pogledati u kinu, ali nismo stigli. Navrle su mi suze, a Bojana mi je gurnula u ruke svoju salvetu. - Isplači se, bit će ti lakše - rekla mi je. Nakon te večeri počeli smo se često viđati. Odvlačila me u kino, kazalište, čak i na koncerte klasične glazbe, što nisam baš podnosio, ali sve mi se činilo boljim negoli ostajati sam u stanu s mislima o Tanji. Jedne večeri, kad smo se vraćali iz kina, a gledali smo neku romantičnu komediju, nakon dugo vremena nisam razmišljao o Tanji. Poljubio sam Bojanu, a i ona je strastveno uzvratila poljubac. Odvezao sam je kući, ona me pozvala na piće i - završili smo u krevetu. Bio bih gad kad bih rekao da je to bila loša noć. Ali, ja sam se kasnije osjećao loše, imao sam osjećaj kao da sam prevario Tanju. Zajednička prijateljica Tanja i Bojana bile su prijateljice s fakulteta. Bojanin tata poznavao je direktora poduzeća koje je tražilo mlade ljude u računovodstvu. Uspio ih je zaposliti obje. Kako su bile mlade i ambiciozne, vrlo brzo su napredovale u maloj firmi. Bojana je postala šefica, a Tanju je unaprijedila u svoju zamjenicu. Upoznao sam ih istodobno, na rođendanu jednog svog prijatelja. Upucavala mi se Bojana, ali meni se otpočetka više sviđala Tanja. Bojana me nutkala pićem, nosila mi hranu na papirnatom tanjuru, a ja nisam mogao pogled skinuti s plavuše prekrasnih velikih očiju, koja kao da se nije snalazila tu gdje se našla. Smišljao sam vrlo dugo kako da joj se približim. - Vi se baš ne zabavljate ovdje - bilo je jedino što mi je palo na pamet. - Ma, prijateljica i ja smo pozvane na ovaj rođendan, a ja vozim pa ne pijem. Svi su već malo pripiti i nemam s kim razgovarati - odgovorila mi je Tanja. - Pa, eto, ja još nisam pripit. Pokušajte sa mnom! Recimo, volim ljubavne filmove, ne volim nogomet, ne pijem pivo i obožavam čitati modne časopise. Što mislite o novoj jesensko-zimskoj modi? - upitao sam je. - Ja obožavam akcijske filmove, brze automobile, jake cigarete i macho muškarce - smijala se Tanja. I tako smo se nastavili smijati cijelu večer. Kad smo počeli živjeti skupa, prvo u podstanarskom, a onda u našem stanu, ja sam bio taj koji je kuhao i brinuo se o kućanstvu. Tanja je, zapravo, bila vrlo ambiciozna, a ja nimalo - macho. - Eh, da je meni naći takvog muškarca koji bi me dočekivao s toplim ručkom - jadikovala je, u šali, Bojana, koja se često družila s nama. - Ne znam zašto, ali ona nikako da nađe pravog muškarca za sebe. Naleti na premlade, prestare, oženjene, dosadne ... - opravdavala je Tanja prijateljicu koju smo često, na moju žalost, vukli s nama van i uvodili je u društva u koja nije bila pozvana. Bojana nije bila loša cura i niti ja nisam mogao odgonetnuti u čemu je njezin problem, zašto ne može pronaći partnera. Iskreno, nisam se tada puno time zamarao, družio sam se s njom kako bih udovoljio Tanji. Ponekad sam imao osjećaj da mi se Bojana nabacuje dok Tanja ne gleda, ali odbacivao sam to i pripisivao to svom muškom egu. S Tanjom nisam o tome razgovarao, ali postupno sam primijetio da se njihov, nekad vrlo srdačan i prijateljski odnos, hladi. Bojana je, kad dobro promislim, znala biti vrlo zajedljiva, da ne kažem zločesta prema Tanji. - O, draga, Vito te, izgleda, jako dobro hrani. Nekako si mi se udebljala, mogla si odjenuti neku široku tuniku, a ne tu pripijenu majicu i traperice - rekla joj je jednom na zabavi, i to pred svim našim prijateljima. - Ja dobro kuham, to je istina, ali Tanja se nije udebljala, samo ima trbuščić poput trbušne plesačice, što je vrlo zamamno - pokušao sam šalom spasiti stvar, ali Tanjino je raspoloženje potonulo. - Otkako smo se uselili u naš stan i najavljujemo vjenčanje, Bojana kao da je pomahnitala. Vrijeđa me kad god stigne, na poslu me gnjavi zbog svake sitnice pred podređenima, na zabavama, poput ove, pokušava me poniziti pred prijateljima. Ja mislim da je ona zaljubljena u tebe - kazala mi je jednom Tanja, ali ja sam bilo kakvu takvu primisao u startu odbacivao. - Tanja, ja Bojanu trpim u našem društvu samo zbog tebe. Ti je pozivaš, a ne ja. Ako je ona zaljubljena u mene, uhhh... Moj ego cvate, ali, ljubavi, ja volim samo tebe. Ona me ne zanima ni onoliko koliko stane pod nokat. I ona te, budi sigurna, nikad neće zamijeniti u mom srcu - odvratio sam. I baš zbog tih svojih riječi, toga jutra kad sam se probudio kraj Bojane, osjećao sam se kao da sam upao u zamku. Kao zvijer koju su lovci danima proganjali i namamili u stupicu. - Vito, ljubavi, jesi li za kavu? Piješ s mlijekom, zar ne? - iz razmišljanja me prenuo Bojanin glas. - Mhh, može - bunovan od spavanja automatski sam odgovorio. Kad je zamirisala svježe skuhana kava, ja sam već bio zaboravio svoje misli o zamkama i lovcima i lovinama. Jedva sam nakon toga stigao kući istuširati se i preodjenuti za posao. Tijekom dana Bojana me nazvala i pitala bismo li mogli ručati skupa. Pristao sam. - Bilo mi je prekrasno s tobom noćas, ali ja sam Tanjina prijateljica, a ti si bio njezin zaručnik. Trebali ste se vjenčati. Htjela sam ti biti samo potpora u teškim trenucima, nisam planirala da završimo u krevetu. Imam osjećaj kao da sam izdala prijateljicu - rekla mi je Bojana, prije nego što nam je jelo stiglo na stol. - I ja se slično osjećam. Ali, glupo je tako razmišljati. Oboje smo voljeli Tanju i možda se u ovim trenucima baš zbog toga nas dvoje najbolje razumijemo. Vjerojatno bi i ona voljela da se družimo i sad, kad više nije s nama, ne vidim ništa loše u tome što smo proveli noć zajedno - odgovorio sam, pokušavajući i samoga sebe uvjeriti da sam u pravu. Nisam planirao da se zajedničke noći pretvore u pravilo. Ali, malo-pomalo potisnuo sam Tanjine riječi da je Bojana zaljubljena u mene, kao i osjećaj krivnje. Bojanino mi je društvo postajalo sve ugodnije. Prošla su dva tjedna i opet smo spavali skupa. A onda se to uobičajilo. Kasni ručak ili rana večera, kako god, nakon toga izlazak, kino, kazalište, a onda odlazak Bojani. Odnio sam nešto rublja i odjeće k njoj kako ujutro ne bih morao juriti kući i preodijevati se za posao. Nikad je nisam pozvao u svoj, odnosno Tanjin i svoj stan, a ni ona nikad nije došla na ideju da prespavamo kod mene. Nisam o tome racionalno razmišljao, bilo je to potpuno instinktivno. Danas znam da Bojanu jednostavno nisam mogao pozvati u krevet u kojem smo Tanja i ja dijelili putene užitke. Nekoliko mjeseci i jesmo i nismo bili par. Bili smo u vezi, ali je nikome nismo obznanili. Svi su mislili da se samo kao dvoje Tanji bliskih ljudi držimo skupa. U to vrijeme još nisam mogao pomisliti na drugu ženu. Možda zvučim bezočno, no nisam bio zaljubljen u nju. Niz slučajnosti A onda je uslijedio niz slučajnosti. Iako bi mnogi rekli da slučajnosti ne postoje. Sine, puno vremena provodiš s Bojanom. Jesi li se ti to opet zaljubio? Jesi li prebolio Tanju? - upitala me mama na jednom od rijetkih nedjeljnih ručkova na koje sam se odazvao. - Bože sačuvaj! Što ti pada na pamet, mama, Bojana i ja smo samo prijatelji. Oboje smo voljeli Tanju. Ona nam je poveznica. Da nema Tanje, ne bih s Bojanom proveo ni pet minuta - izletjelo mi je. Mama je sumnjičavo zavrtjela glavom, tata se smijuljio, a meni je tek kasnije sinulo kako sam bez razmišljanja okarakterizirao vezu s Bojanom kao nešto posve bezvezno i usputno. Ipak, nastavio sam se viđati s njom, izlaziti s njom, spavati kod nje. Ona nije postavljala nikakva pitanja o budućnosti tog našega druženja. Mudrijašica, ženskom intuicijom naslućivala je da joj pritisak na mene ne bi ništa donio, a meni je takvo stanje, dakako, odgovaralo. Imao sam ženu, a bez ikakvih obaveza i obećanja. Govorio sam si kako mi je ona poveznica s Tanjom, moje sjećanje na mrtvu zaručnicu. I prepustio sam se tome. Tko zna koliko bi to trajalo i što bi bilo s Bojanom i sa mnom da se njoj nije razboljela mama. Nije to bila neka teža bolest, mama joj je pala i slomila bedrenu kost. Operirana je, sve je dobro prošlo, no kako je živjela sama, otkako je umro Bojanin otac, trebala joj je svakodnevna njega. Patronažna sestra nije bila dovoljna. Bojana je morala uzeti višetjedno bolovanje i otputovati mami kako bi je njegovala. Ja sam ostao sam! Nisam ni primijetio da sam se, otkako se intenzivno družim s Bojanom, udaljio od svih svojih prijatelja. Opet sam se nakon posla vraćao u naš prazan stan, pregledavao naše fotografije, prekopavao po njezinoj odjeći, satima gledao u njezine dokumente koje mi je policija vratila poslije nesreće i prisjećao se što joj se dogodilo. - K vragu, Tanja, zašto si sjela pijana za volan? Što ti je bilo da prekršiš vlastito pravilo, i to baš onda kad je cesta bila mokra? I, što si učinila s tim ukradenim novcem, ako si ga uistinu ukrala, stoput sam se pitao, ali odgovora nisam nalazio. Gledajući fotografije s našeg ljetovanja prisjećao sam se kako nam je bilo prekrasno u Komiži! A tek ovo na Hvaru! A koliko smo se mučili da u Baški nađemo besplatno parkiralište, a onda nam je pauk dignuo auto i nepropisno nas je parkiranje stajalo više nego da smo platili parking. A vidi ovo s koncerta: kako li je samo uživala! Razmišljao sam što bih dao da vratim te dane! Onda su me nazvali Tanjini roditelji. - Vito, sutra bi bio Tanjin rođendan. Pozivamo obitelj na ručak, njoj u spomen. Ako se osjećaš kao dio njezine obitelji, dođi - rekao mi je njezin tata. Naravno da sam došao. Na prstu sam još uvijek nosio naš zaručnički prsten. - Ne želim nositi neki skup i glomazan prsten. Radije bih da kupimo dva pristala, barem slična, ako ne ista - bila je njezina želja koju sam podržao. Dogovorili smo se da će nam to biti i prstenje s kojim ćemo ući u brak. Ta mi je rođendanska proslava probudila još mnogo uspomena. Njezini su se trudili da to ne bude nalik karminama, ali ipak... Gledali smo fotografije: kad je Tanja bila mala, kad je krenula u prvi razred, neke naše zajedničke fotografije za koje nisam ni znao da ih je njezin tata snimio. Kući sam se vratio s komadom torte, Tanjine omiljene, od čokolade i lješnjaka. Kolač je nekoliko dana stajao na stolu, a ja ga nisam mogao pojesti. Na kraju je završio u smeću. Ali, cijelo sam to vrijeme intenzivno razmišljao o Tanji i o tome što nas je zadesilo. Jedna te ista pitanja vrzmala su mi se glavom. I opet nisam nalazio odgovora. Probuđene uspomene S Bojanom sam se svakodnevno čuo telefonom. Obavještavala me kako se njezina mama oporavlja. Nije joj bilo baš drago što mora stalno biti uz nju, ali drugog rješenja jednostavno nije bilo. Prešutio sam joj u tim razgovorima Tanjin rođendan. I nisam ni jednom jedinom riječi spomenuo sve uspomene koje je to probudilo u meni. Ipak, te obnovljene uspomene na Tanju valjda su dale neku hladnoću mome glasu i Bojana je to osjetila. Počela me ispitivati o tome što radim kad je nema, pa čak me i izravno pitala imam li neku drugu djevojku. - Otkako je Tanja poginula, ja nemam djevojku - opet mi je bez razmišljanja izletjelo, a u njezinom sam glasu osjetio uvrijeđenost. - Nemaš djevojku? A što sam ti ja? Usputna zabava - rekla je ljutito. - Mi smo samo prijatelji! Ali i to je mnogo - odgovorio sam, priznajem, prilično netaktično. - Da, prijatelji koji već mjesecima spavaju zajedno - bijesno je poklopila telefon. Bez obzira na to kakvi bili moji osjećaji prema Bojani, nisam joj to smio tako reći. Sjetio sam se Tanjinih riječi o tome kako je Bojana vjerojatno zaljubljena u mene i osjetio grižnju savjesti, ali brzo sam odagnao takve misli. Uvjerio sam samoga sebe kako smo samo prijatelji koji se međusobno tješe. Dan kasnije, vraćajući se s posla kući odlučio sam popiti pivo u kafiću u prizemlju zgrade u kojoj sam stanovao. Pijuckajući, listao sam novine, kad me prekinuo muški glas. - Dobar dan. Ne znam sjećate li me se. Ja sam policajac Petar, inspektor koji je istraživao pronevjeru vaše zaručnice. Znam da vjerojatno nisam osoba s kojom biste rado popili piće, ali volio bih još jednom porazgovarati s vama. Istraga je. znate, službeno gotova, ali mene još muče neke stvari - rekao je. - Ne znam kako vam mogu pomoći - hladno sam mu odgovorio. - Još uvijek nisam otkrio što je Tanja učinila s ukradenim novcem. Provjerio sam vas, njezine roditelje, ali novcu ni traga. Volio bih da mi javite doznate li nešto ili se nečega prisjetite - ostavio je na stolu svoju posjetnicu i otišao. Osjećao sam se poput lika u američkoj kriminalističkoj seriji. Policajac mi ostavlja vizitku i teatralno odlazi. Budala. mislio sam. Prisjelo mi je pivo i kafić. Otišao sam kući. Malo sam gledao televiziju, onda sam iscrpljen zaspao. Sanjao sam vrlo čudan san. U uredu u kojem Tanja radi bilo je slavlje. Nekakav domjenak. Vidio sam Tanju kako sumanuto jurca po uredu, provjerava arhivu dokumenata, uspoređuje papire s podacima u računalu, odlazi na slavlje, pije pjenušac, a potom se vraća u ured. Opet provjerava dokumentaciju, a potom bijesna traži Bojanu. Nađe je, nešto joj ljutito govori, a Bojana se smije i nudi joj piće. I, onda sam se probudio. - I ti si budala. Gledaš previše kriminalističkih serija. A i onaj glupi policajac ti je dao poticaj za takvo što - govorio sam ujutro samome sebi. Ipak, moram priznati, kopkao me taj san. Bio je nevjerojatno realan, a ne neodređen i rasplinut, kakvi već često snovi znaju biti. Otišao sam na posao, nastojeći se koncentrirati na radne zadatke, kad me nazvala Bojana. Njegovateljica košta - Oprosti, ljubavi. Malo sam pretjerala ljuteći se na tebe, zapravo istresla sam bijes na onoga tko mi je bio pri ruci. Zvuči grubo, ali zbilja mi je već na vrh glave njegovati mamu koja stalno nešto zahtijeva, a ničim nije zadovoljna. No, hvala Bogu, našla sam joj njegovateljicu. Jest da je skupa, ali moći ću si to priuštiti. Još dan-dva da se uvjerim da je pouzdana i vraćam se k tebi - cvrkutala je veselo. - Jesi li zaista sigurna da ćeš to moći financijski podnijeti, pogotovo ako potraje? - upitao sam sumnjičavo. - Kako da ne. Imam nešto novca za crne dane. Osim toga, koštat će me manje nego da mamu smjestim u neki dom za nemoćne, a tamo je i teško naći slobodno mjesto - odvratila je bezbrižno. Kad smo završili razgovor, prvo sam osjetio silnu zavist. Bojana je svojoj mami mogla priuštiti njegovateljicu, zapravo, družbenicu, a ja svojima ni pomoć u kući jednom mjesečno. Palo mi je na pamet kako je i Tanja znala povremeno spomenuti kako si Bojana može mnogo toga priuštiti, premda joj plaća nije mnogo viša od njezine. Nije to samo ona uočila, nego i drugi. Usto, govorila je Tanja, Bojana sama otplaćuje kredit za stan, ima i kredit za automobil, a vrlo često odlazi i u inozemstvo u šoping. Tada tome nisam pridavao pažnju. Uostalom, što me se to ticalo? Ženska naklapanja i zavist. Sad sam se pak sjetio, kako je Bojana Tanji i meni poklonila vrlo skupo posuđe, a otkako Tanje više nema, ja sam dobio nekoliko vrlo vrijednih poklona, primjerice ručni sat, vrlo skup mobitel koji je i kompjutor u malom, nekoliko dizajnerskih košulja i kravata. Samo zbog jednog razgovora s policajcem tako se ne razmišlja o prijateljima, odagnao sam ružne misli i posvetio se poslu. Na kraju radnoga vremena bio sam toliko umoran da sam samo mislio kako ću što prije ići doma, nešto na brzinu pojesti i zavaliti se pred televizor dok ne zaspim. Međutim, nazvala je ponovno Bojana. - Vito, ljubavi, zamisli što se dogodilo: dala sam si puno truda doduše, preko veze, ipak sam dobila dom za mamu. Tako da neću angažirati njegovateljicu. Jest da je vrlo skup, ali barem će tamo imati svu potrebnu skrb. Smjestit ću je za koji dan i vraćam ti se - veselo mi je ispričala novosti. - Radujem se zbog tebe. Ali, Bojana, kako ćeš to plaćati? Iznajmljivat ćeš roditeljski stan? - pitao sam. - Ne pada mi na pamet. Već sam ti rekla da imam svoj crni fond - kazala je i nakon još nekoliko rečenica završili smo razgovor. Krenuo sam kući i opet svratio prije toga na pivo. Inspektor Petar je opet bio tamo. Izgleda da je i njemu to postao omiljeni kafić. - Dobra večer. Kako ste? - upitao me. Htio sam mu nešto odbrusiti, ali bio sam preumoran za svađu. - Iskreno, grozno! Bojana, šefica moje pokojne djevojke, koja me snubila otkako je znam, za koji će dan smjestiti mamu u dom i vratit će se i opet ću morati glumiti zaljubljenog ptića. A, znate, inspektore, najzanimljivije je što sam noćas sanjao kako Tanja sumanuto juri po uredu, uspoređuje papirnatu arhivu i računalo, juri do Bojane i jako se ljuti zbog nečega. Znam da je sve to što sam vam ispričao glupost, ali kad ste već pitali - izbrbljao sam. - O, pa vi ste se ipak nečega sjetili, pa makar to bio san - uzvratio mi je Petar i otišao. Ja sam popio pivo za kojim sam žudio, otišao u stan i zaspao. Tjedan dana kasnije vratila se Bojana. Mamu je smjestila u vrlo skup dom i time bila jako zadovoljna. - Tamo ima izvrsnu njegu, a ja se mogu posvetiti samo tebi - gugutala je, a ja nisam znao kako bih joj rekao da sam se u međuvremenu ohladio od druženja s njom. Prilično nervozno izdržao sam nekoliko zajedničkih večeri, ali i ona je primijetila da nešto nije uredu. Nisam znao kako bih prekinuo ta viđanja, a onda me nazvao policajac Petar. - Vito, onaj vaš san pokazao mi je da se može razmišljati i u sasvim drugom smjeru. Dođite, molim vas, k meni u postaju - gotovo mi je naredio. Falsificirani potpisi Idućeg sam jutra sjedio pred njim u njegovoj sobi u policijskoj stanici. - Ne znam koliko će vam se svidjeti ovo što ću vam reći s obzirom na vaše odnose s gospođicom Bojanom - započeo je. - Znate, svi su dokazi, zapravo financijske transakcije, upućivale na to da je Tanja krala novac. Ali onaj vaš, kako ste rekli, glupi san uputio me da pogledam u drugom smjeru, da istražim nismo li nešto previdjeli. I, znate što, imali ste pravo. Bojana je znala Tanjinu lozinku na računalu tako da tu nismo mogli ništa otkriti, ali grafolozi su, poslije pomnijeg ispitivanja, ustanovili da su na papirnatoj dokumentaciji Tanjini potpisi ipak falsifikat. Vaša je pokojna zaručnica potpuno nedužna, Bojana je lopov. Provjerili smo njezine račune. Ima mnogo više novca na njima no što je mogla zaraditi. Nije krala mnogo, ali je to činila sustavno, tek toliko da si podigne standard. Vaša ju je zaručnica ulovila u prevari. - I što sad? - glas mi je ustreptao. - Bojana je već uhićena, čeka je suđenje kada se sve dokaže, kazna zbog pronevjere novca. Nemamo dokaza da je namjerno opila Tanju sa željom da strada, ali možda i u tome ima prste, jer doista baš toga dana kad joj je Tanja prijetila da će je prijaviti, u poduzeću su imali domjenak na kojem se točio i alkohol - objasnio mi je. Za nesreću Bojanu nisu mogli optužiti. Vjerojatno je ipak popila koju čašicu previše, a onda požurila kući sve mi ispričati. Ali, meni je dovoljno što će Bojana nekoliko godina robijati. A čudni san koji je otkrio istinu? Nikad si ga neću moći racionalno objasniti. Ne vjerujem u natprirodno, ali kadšto ipak pomislim da mi je te noći u njega ušla Tanja.
Hoćeš li da sutra odemo s djecom na bazen? - upitala me moja prijateljica Mia kad smo se čule telefonom. Automatski sam pristala, no kad se veza prekinula, nesigurno sam zastala u pola koraka i zamislila se. Jesam li zaista dobila dovoljno na težini da bih se mogla pojaviti u kupaćem kostimu pred drugim ljudima? Već trenutak kasnije bila sam u spavaćoj sobi ispred ormara s velikim ogledalom i kritički se promatrala. Dobro je, zaključila sam gledajući svoj trbuh, stražnjicu, noge i bokove. Mogu se skinuti bez straha da ću izgledati poput hodajućeg kostura i izazvati sveopće zgražanje! Dok sam se vrtjela ispred ogledala, začula sam kako se otključavaju ulazna vrata. Bio je to moj muž koji se vratio s posla. - Uspio sam se nešto ranije izvući. Dečki su još otišli na piće u povodu ravnateljeva rođendana, ali ja sam se požurio kući svojoj lijepoj ženici! - rekao mi je grleći me i ljubeći. Naš je zagrljaj prekinuo plač iz dječje sobe. Bila je to naša kći Lea koja je vjerojatno tražila svoju bočicu. Izmigoljila sam se iz Igorova zagrljaja. - Idi ti u kuhinju, ja ću doći za minutu. Samo da vidim što želi naša mala princeza - dobacila sam mu preko ramena, šaljući mu još jedan poljubac u letu. Na putu do dječje sobe još sam jednom zastala ispred ogledala u hodniku i odmjerila se brzim pogledom od glave do pete. Da, mogla sam biti zadovoljna. Bila sam zdrava, mlada, zgodna žena. Vitka, ali ne mršava. Napokon sam uspjela izaći iz začaranog kruga. Ali, sjećanja na teška vremena vjerojatno će zauvijek ostati tu. Dok sam Lei davala njezinu papicu, i opet su mi se vratila. - Bit će nama dobro i bez muškarca! - čula sam svoju mamu kako mi govori tada, prije gotovo petnaest godina. Kako mi je bila objasnila, već je predala zahtjev za razvod i pripremila sve za naše preseljenje. - Svidjet će ti se u Zagrebu. To je velik grad i tamo ćeš naći mnogo novih prijatelja. Uostalom, kad završiš školu i upišeš fakultet, nećeš morati nikamo putovati - govorila mi je. No, ja nisam željela napustiti naš dom. Kad sam joj to rekla, samo je odmahnula rukom. Prema njezinu mišljenju, ja sam bila samo dijete i za moje osjećaje nimalo nije marila. A ja nisam bila tužna samo zbog promjene mjesta stanovanja, već i zbog Miroslava. Zar sam opet trebala izgubiti jednu od najvažnijih osoba u svom životu! - On ti ionako nije biološki otac, prema tome, čemu plakati! - odbrusila mi je majka hladno kad sam je u suzama preklinjala da ostanemo. Utjeha u hrani To je bila istina. Miroslav je bio drugi muž moje majke i zaista nije bio moj biološki otac. No, isto tako je bila istina i da se više brinuo o meni od moje mame! Uvijek mi je pomagao pri pisanju domaćih zadaća i tješio me kad bih bila tužna. I sada je, dakle, i on, baš kao i moj otac koji je preminuo kad sam imala samo osam godina, trebao nestati iz mog života? Bila je to za mene grozna vijest. No, majka je bila odlučna i nikakve suze nisu pomagale. U novoj sredini nisam se osjećala ugodno. Pronašla sam, doduše, nekoliko novih prijateljica s kojima sam se dobro slagala, no svaki put kad bih vidjela kakav normalan život one vode sa svojim obiteljima, zaboljelo bi me. Moja je majka bila potpuno posvećena karijeri i gotovo nikad je nije bilo doma. A kad bi došla, bila je tako umorna da je zahtijevala da je pustim na miru kako bi se odmorila. Bilo je to razdoblje u kojem sam bila uvjerena da sam najusamljenije stvorenje na svijetu i jedinu sam utjehu pronalazila u hrani, kojoj sam se bezrezervno prepuštala. Džeparca mi nije nedostajalo, tako da bih poslije škole trpala u sebe sve do čega bih stigla. Hamburgeri, prženi krumpiri, gazirana pića, kolači, keksi, čokolade, bomboni - ništa preda mnom nije bilo sigurno kad bi me uhvatila tuga i javila se potreba za utjehom. A onda je jednoga dana majka ponovno imala vijest za mene. - Sutra će nam na ručak doći Duško. To mi je kolega s posla, a nadam se da ćemo uskoro postati i više od toga - najavila mi je potkraj jednog radnog tjedna. Imala sam tada sedamnaest godina i nisam tu vijest dočekala s oduševljenjem. Opet novi muškarac u njenom životu? Ja sam još uvijek patila za Miroslavom, a sad sam se trebala navikavati na nekog novog? Ne, to nisam željela! Pravo razočaranje doživjela sam ipak tek kad sam upoznala Duška. Bio je to krajnje prijetvoran čovjek, koji me nazivao "debela" kad god bi ostao sa mnom nasamo i govorio mi kako nikad neću naći dečka ako se nastavim tako "toviti". Kao da to nisam i sama znala! Vaga nije lagala, a nije ni ogledalo. Kad god bih stala na vagu, kazaljka bi se pomakla za mrvicu dalje, a svaki put kad bih se pogledala u ogledalu, došlo mi je da zaplačem. Ali, što sam trebala učiniti? Sav jad koji me tištio mogla je ublažiti jedino hrana. - Kako je moguće da tako vitka žena poput tebe ima tako debelu kćer? - pitao je Duško s izrazom gađenja moju mamu kao da nisam prisutna. - Još je mlada, to je dječji špek. S godinama će se to izgubiti - odmahnula je ona ležerno rukom, također se ponašajući kao da ja ne sjedim s njima za stolom. Njezin smijeh i njezina ravnodušnost boljeli su me više od Duškovih komentara. Plačući sam otrčala u svoju sobu i bacila se ondje na vrećicu s čipsom. Tek kad sam je cijelu pojela, osjećala sam se malo bolje, no samo nakratko jer je ubrzo nakon toga uslijedio poznati osjećaj žaljenja i stida. Poput sumo borca Prvu zavist u životu osjetila sam kad su me jedne subote moje prijateljice nagovorile da izađem s njima u disko. Njih dvije, tanke poput grančica, salijetali su dečki sa svih strana, dok sam mnom ni jedan nije htio progovoriti niti riječ. - Tvoja prijateljica izgleda poput sumo borca! - čula sam jednoga kako govori. - Zamisli da me ta nagazi dok plešemo. Bilo bi to otprilike kao da mi je slon stao na nogu! Moja se prijateljica nasmijala njegovoj neumjesnoj šali, a meni se srušio cijeli svijet. Pobjegla sam iz diskoteke nikome se ne javivši, a kad sam došla doma, zaključala sam vrata svoje sobe i izvukla vagu ispod kreveta. - Da, ti si stvarno slonica, i ništa drugo - prošaptala sam zureći u visoku brojku. I upravo se u tom trenutku u meni nešto prelomilo. Pokazat ću ja njima svima! I Dušku, i majci, i glupim dečkima, i onim mršavim kozama! Bit ću vitka poput breze, odlučila sam. Te sam noći objesila na zid poster glumice Caliste Flockhart - mršave odvjetnice Ally McBeal iz istoimene američke serije i zavjetovala se samoj sebi da ću izgledati poput nje. I zaista. Od toga dana brojala sam svaku kaloriju koju bih unijela u sebe i ma koliko mi je bilo teško, inat u meni bio je jači od želje za hranom. Prije nastave pojela bih samo jednu jabuku i trčala cijelim putem do škole, a po povratku kući popila čašu jogurta s prepečencem. U početku sam mršavjela sporo, ali onda su se kilogrami počeli munjevito topiti. - Izgledaš super! - moje prijateljice nisu skrivale svoje divljenje prema mom novom izgledu. U međuvremenu sam uspjela smršavjeti punih deset kilograma i zaista sam izgledala mnogo bolje, a pohvale koje su stizale sa svih strana, čak i od moje majke koja inače jedva da me zamjećivala, davale su mi poticaj da nastavim. No, odricanja su morala biti rigorozna. Ako bi me, primjerice, mama pozvala da se pridružim njoj i Dušku za stolom pri večeri, lagala bih da sam već jela. A ako bi postojao neki povod da izađemo utroje u restoran, izvlačila bih se na glavobolju. Mršava i slaba U pola godine uspjela sam gotovo prepoloviti svoju težinu i bila zbog toga silno ponosna na sebe. To što sam se ponekad osjećala tako slabom da nisam mogla ići na plivanje koje sam obožavala, ili to što mi je koncentracija tako popustila da sam jedva uspijevala učiti, bilo mi je manje važno. U mojoj glavi postojao je samo jedan jedini cilj: biti vitka. Ako kazaljka na vagi ne bi bila u opadanju, ili ako bi mi se slučajno učinilo da se podiže, smjesta bih počela uvoditi laksative i smanjila ionako minimalan unos hrane. Da sam već odavno bolesna, nije mi padalo na pamet. Što se mene ticalo, konačno sam bila gospodar svoga tijela i željela sam postati još discipliniranija! No, posljedice takvog nemilosrdnog odnošenja prema tijelu bile su neizbježne. Započelo je problemima s cirkulacijom, nastavilo se s depresijom i velikim promjenama raspoloženja. Često sam se morala prisiljavati da ne mislim na hranu, a onda je opet bilo razdoblja kad bi mi se pri samoj pomisli na jelo javljala mučnina. Odjednom su se javili i iznenadni napadi panike, a pamćenje mi je tako oslabjelo da sam jedva uspjela maturirati. U ono vrijeme moja je majka, i dalje zaokupljena isključivo sobom, ravnodušno prokomentirala moj osrednji uspjeh: - Ne moraju svi studirati. Za posao konobarice bit će dovoljno. U međuvremenu je ona odavno prekinula s Duškom i imala novog ljubavnika. Ovaj put je to bio njezin šef. - Ali, zar on nije oženjen? - upitala sam je u čudu, prisjećajući se da mi je jednom govorila o njegovoj obitelji. - Jest - nasmijala se - ali će se isto tako ubrzo razvesti. S njim je često odlazila na putovanja, i to ne samo poslovna nego i privatna, iako je on još bio u braku. Ja sam se u međuvremenu navikla na njenu odsutnost i ona mi je sad čak na određeni način odgovarala. Tako se barem nisam morala nikome pravdati niti polagati račune. Kad mi je još majčin novi ljubavnik osigurao radno mjesto u njihovu poduzeću, bila sam presretna - barem tako dugo dok nisam načula kako se šuška da sam upala preko veze. I opet sam se osjetila bezvrijednom i beznačajnom. Željela sam biti prihvaćena, no ma koliko se trudila, željeno priznanje i ovaj put je izostalo. I tako mi nije preostalo drugo nego potražiti spas u svom novom načinu utjehe: gladovanju. Sljedeće čega se sjećam bio je jedan izlazak u kazalište zajedno s majkom, prilikom kojeg mi se usred predstave tako zacrnjelo pred očima da me morala izvesti u predvorje. - Prestani s tom dijetom, Irena. Premršava si, ne izgledaš dobro - prišapnula mi je zabrinuto. Na dobrom putu Ona se brinula za mene! Konačno je pokazivala osjećaje! Moje gladovanje je, dakle, ipak urodilo plodom! Tako sam razmišljala dok me preplavljivala sreća. Bio je to znak za mene da sam na dobrom putu i da trebam nastaviti gladovati, pa sam tako i učinila. Bilo je dana kad ne bih stavila u usta baš niša, no kako je moja majka imala na pameti samo svoj posao i svog ljubavnika, ona to, dakako, nije primjećivala. Povremeno bi mi samo rekla: "Pojedi nešto, sve si tanja", i to je bilo to. Međutim, nekoliko tjedana nakon incidenta u kazalištu, moja slabost ponovila se i na poslu. Kad sam se probudila iz nesvjestice, bila sam na nosilima hitne pomoći, a liječnik je objašnjavao mojim okupljenim kolegama. - Djevojka je pothranjena i mora smjesta u bolnicu. - Ne - zastenjala sam i pokušala se obraniti, ali ništa nije pomagalo. Već trenutak kasnije dvojica bolničkih tehničara nosila su me prema vozilu hitne kojim su me prevezli u bolnicu. Ono što je potom uslijedilo bilo je čista noćna mora. - Vaša kći je teško bolesna - rekli su mojoj majci koju su pozvali da se vrati s poslovnog putovanja. - Pati od anoreksije, što znači da je ekstremno pothranjena. Zar niste primijetili što se događa? Na izgovorene optužbe ječnika moja se majka pravdala poslom. - Naravno da sam vidjela da je jako smršavila. I uvijek sam je opominjala da treba više jesti. Ali, ja sam zbog posla vrlo malo doma. Znate, samohrana sam majka i moram se sama boriti za život - uzdahnula je. - Vaša kći mora biti hitno prebačena na specijalnu kliniku za psihosomatske bolesti - rekao je liječnik prelazeći preko njenih izgovora. - Ali, ali ne želite mi valjda reći da je luda! - Nisam siguran da ste me dobro razumjeli, gospođo: vaša kći je u životnoj opasnosti! - liječnik ju je oštro prekinuo. - Anoreksija je psihosomatska bolest i mora se liječiti kao takva. Njene posljedice, pak, onakve kakve su snašle i vašu kćer, fizičke su prirode: dehidrirana je, oštećeni su joj bubrezi i ima jaku infekciju mokraćnog trakta. Tim ju je riječima natjerao da bez razmišljanja da svoj pristanak za početak mog liječenja. Ja sam znala, a pretpostavljam da je shvatio i doktor, što muči moju majku: što će reći ljudi ako se pročuje u poduzeću. Nitko nije smio saznati da kći uspješne poslovne žene boluje od nekakve psihosomatske bolesti! Osam mjeseci trajao je oporavak. Liječnici su se brinuli o meni, učili me kako da ponovo počnem jesti, vodili računa da dnevno unesem određen broj kalorija i da razmišljam pozitivno. Naučila sam da tijelo ne podnosi gladovanje. - Do slabosti srca i nesvjestica dolazi zato što se ne smanjuje samo mišićna masa nego i mozak - objasnila mi je moja liječnica. - Osim toga, pothranjenost ne vodi samo do oštećenja bubrega, što se dogodilo tebi, već uzrokuje i niz drugih tegoba kao što su osteoporoza, oštećenje crijeva, neplodnost. Terapija stikanjem Velika briga koja mi je bila ukazana činila mi je dobro. Malo-pomalo dobivala sam na težini i počela vraćati izgubljenu snagu. Moja sklonost slikanju, koja je uvijek bila zanemarivana, sad je kao dio terapije došla do izražaja. Ne samo da mi se vratio osjećaj za proporcije, koji sam izgubila tijekom izgladnjivanja u svom nerealnom strahu da ne pojedem prevelike porcije hrane, već sam konačno dobila i priznanje za kojim sam toliko čeznula: svi su se divili mojim radovima i hvalili me. - Hvala ti na prekrasnoj slici, Irena. Budi sigurna da će dobiti sasvim posebno mjesto u mom stanu - doktorica je bila oduševljena poklonom koji sam joj dala prilikom otpuštanja iz bolnice. Doma sam se vraćala na ružičastom oblaku, ne pamteći da sam ikad bila tako sretna, no otrežnjenje je stiglo brzo. - Što? - moja majka me gledala kao da sam luda kad sam joj rekla da bih željela studirati umjetnost. - Kakve koristi od takvog studija? Uostalom, nikad ti to neće poći za rukom. Ona je, kao i uvijek, sumnjala u mene, no sad sam imala novu podršku: liječnike na odjelu na kojem sam se liječila, koji su mi od srca savjetovali da se posvetim umetnosti. Osjećaj da ću prvi put u životu učiniti nešto kako valja davao mi je snage da se suprotstavim majci. Prijavila sam se dakle na studij i - prošla na prijamnom! Bio je to i više nego dovoljan dokaz da sam ovaj put na pravom putu. Na početku druge godine zaljubila sam se u zgodnog mladog asistenta, kao uostalom i većina studentica, a kad je odabrao upravo mene, nisam mogla vjerovati svojoj sreći. Nakon prve zajedničke noći čak me pozvao da dođem živjeti k njemu! Sve se zaista odjednom činilo savršenim u mom životu, međutim, nakon nekoliko mjeseci zanesenosti ponovo je uslijedilo buđenje. Roko, kako se zvala moja velika ljubav, na jednoj je zabavi susreo svoju bivšu, pomirio se s njom, a ja sam se plačući vratila majci u svoju djevojačku sobu. To je sigurno zato što je ona tako mršava, jecajući sam razmišljala o djevojci zbog koje me Roko ostavio, opraštajući joj čak i nevjeru. To je jednostavno moralo biti to! Misao da sam ponovo predebela i neatraktivna bila je dovoljna da zaboravim na pakao kroz koji sam prošla i da ponovo smanjim unos hrane. Tjedan dana sam praktički živjela na čajevima, prepečencu i vitaminskim tabletama, postavši opet ona stara, nesigurna, nezadovoljna i usamljena Irena. Jedini način da kaznim svoje tijelo zato što ga nitko ne voli bilo je - ponovo ga izgladnjeti! No, nije potrajalo dugo prije nego što mi je ono uzvratilo udarac. Ovaj put sam se srušila nasred ceste, dok sam se vraćala s predavanja. Kad sam otvorila oči, ležala sam na tlu i bila okružena ljudima. - Samo mirno, sve je u redu - rekao mi je jedan punašni muškarac koji je skinuo svoj sako i stavio mi ga ispod glave. - Ja sam liječnik, a sad će stići i hitna pomoć. Igorova podrška Muškarac, koji mi se predstavio kao Igor, pratio me cijelim putem do bolnice i tek ondje me prepustio liječničkom osoblju. Kasnije, kad sam bila smještena u krevet i priključena na infuziju, došao je u moju sobu. - Moj kolega kaže da ste pothranjeni. Za takvo što uvijek postoji razlog. Želite li razgovarati o tome sa mnom? - upitao me oprezno uzevši moju ruku u svoju. Okrenula sam glavu u stranu kako ne bi vidio moje suze. Mislila sam da ne postoji način na koji bih mu objasnila zašto se izgladnjujem, ali Igoru je očito sve bilo i više nego jasno. - Začarani krug u koji ste upali može se prekinuti, Irena. Jedan moj prijatelj je psihoterapeut. Rado ću vas preporučiti... - To neće ništa pomoći. Već sam mjesecima bila na liječenju i nikakve koristi od toga - brzo sam ga prekinula. No, Igor se nije predavao. Tražio je od mene da mu ispričam svoju priču, a kad sam to učinila, rekao je: - Vaša majka je jedna krajnje egocentrična osoba. Ne razumijem kako je moguće da ste cijeli život vapili za njenim priznanjem i ljubavlju. Zar je moguće da ona ne vidi kakvu lijepu i talentiranu kćer ima? Pogledala sam u pametne tamne oči tog praktički nepoznatog muškarca i u tom trenutku sam znala da ću uspjeti. Uz njegovu pomoć potpuno ću ozdraviti! Godinu dana kasnije, nakon ponovne terapije kojoj sam se podvrgnula na Igorovo inzistiranje, naše prijateljstvo je preraslo u ljubav i završilo brakom. Bila sam presretna. Tek sam uz Igora shvatila što je prava ljubav. Pred njim nisam morala ništa glumiti. On je o meni znao sve i volio me upravo takvu kakva jesam. Ako bi mi se ponekad i učinilo da sam dobila koji kilogram previše, nije mi padalo na pamet ponovo se izgladnjivati. Igor me volio bila ja mršava ili debela, baš kao što sam i ja voljela njega. Nije mi ni najmanje smetao njegov zaobljen trbuščić, kao niti to što nije imao poput Roka isklesano tijelo. Ipak, baš kad sam pomislila da je noćna mora zauvijek iza mene, stari problemi odjednom su opet bili tu. Primjerice, ako bih u jednom trenutku osjetila snažan napadaj gladi, već u sljedećem preplavila bi me mučnina. Ponekad bih nešto pojela, a potom to morala povratiti. Zar je bilo moguće da se stara bolest vratila? I da je ovaj put toliko uznapredovala da više nisam mogla zadržati hranu? Odlučila sam ništa ne reći Igoru o svojim strahovima, no on je ionako ubrzo i sam shvatio da nešto nije kako valja. - Irena, nisi valjda opet na nekakvoj dijeti? - upitao me s nevjericom. - Nisam. Želim jesti, ali ne mogu. Hrana mi se gadi - priznala sam mu kroz suze. Bila sam očajna. Takav neposluh vlastitog tijela nikad ranije nisam doživjela. Igor me nekoliko minuta zamišljeno gledao. - Otkad to traje? - upitao me. - Oko mjesec dana - šmrcala sam. - Ne brini. Sve će biti u redu - mrmljao mi je u kosu dok me grlio, ali ja nisam bila tako sigurna. Slutila sam da će Igor inzistirati na ponovnim pregledima, a toga mi je bilo dosta. Bolnica je bila zadnje mjesto koje sam željela ponovo vidjeti. Drukčije mučnine Moje čestitke! U drugom ste stanju - imala sam za čuti nakon što sam se na Igorov zahtjev podvrgla pretragama. - To je bilo prvo na što sam pomislio kad si mi se požalila na mučnine. No, da budem iskren, činilo mi se prelijepim da bi bila istina! - radosno me zagrlio. Trudna? Raširila sam oči u nevjerici. Takvo što mi nije ni u snu palo na pamet. Suviše sam bila navikla na mučnine i neredovite mjesečnice izazvane gladovanjem da bih pomislila da mi se može dogoditi nešto tako divno. Imati dijete s Igorom bila je kruna naše sreće! Dani mraka, nesigurnosti i tuge zauvijek su iza mene. Igorova ljubav dala mi je snagu o kakvoj nisam ni sanjala da je ljudsko biće može imati. Uz njega se ničega više ne bojim i znam da ne postoji prepreka koju ne mogu svladati. Naša Lea će u meni imati brižnu majku. Koja nikad neće dopustiti da se njenoj kćeri dogodi nešto tako strašno kao što je anoreksija. Uvijek ću biti tu za nju i davati joj do znanja koliko mi je važna. Jer, kad čovjek zna da je voljen, nije mu potrebno traženje nikakve utjehe - niti u prejedanju, niti u izgladnjivanju.
Nikada nisam imala previše samopouzdanja. U osnovnoj školi nastavnici su upozorili moje roditelje da imam problema s praćenjem nastave. Kad nešto ne bih razumjela, uznemirila bih se i povisivala ton glasa. Druga su me djeca zbog toga zadirkivala, udjeljujući mi pogrdne nadimke. Tek prošle godine jedna mi je liječnica objasnila da se svi moji problemi mogu pripisati tome što je moja majka tijekom trudnoće konzumirala alkohol. Trideset i devet godina živjela sam ne znajući da je on uzrok svih mojih jada. Prije nego što sam se rodila, moja je majka običavala popiti piće svake večeri nakon posla, kako bi se opustila. Tvrdila je da nije alkoholičarka jer može prestati kad poželi. Ali jednostavno to nije željela. Piće prije odlaska u postelju bi je smirivalo i pomagalo joj da lakše utone u san nakon napornog dana na poslu. I trudnoća je za nju bila veliko opterećenje, a alkohol joj je na neki način pomagao da se lakše nosi s njom. Ako bih se noću ritala u njenom trbuhu, ona bi odmah posegnula za čašicom. Bila je uvjerena da me alkohol smiruje, pomažući pritom njoj da se odmori. Nije ni slutila koliko je štetno piti tijekom trudnoće i dojenja. Vjerojatno u to vrijeme mnogi to nisu znali. Nitko o tome nije govorio i vjerojatno nije postojala svijest o oštećenjima koje alkohol može prouzročiti fetusu u razvoju. Moja je majka prestala piti kad sam navršila dvije godine. Smjestila me u dječji vrtić i odmah primijetila kako se ne snalazim baš najbolje sa svojim vršnjacima. Nisam se znala uklopiti i sve je to u meni izazivalo frustraciju koja se očitovala nekontroliranim ispadima bijesa. S dvadeset godina i sama sam počela piti. Moja nesposobnost koncentracije i izljevi bijesa otežavali su mi da zadržim bilo koji posao. Vrlo brzo bi me otpuštali ili bih ja sama davala otkaz. Nisam uspjela zadržati čak ni posao konobarice u kvartovskom kafiću. Teško sam pamtila narudžbe i cijene, a još teže zbrajala ukupni iznos računa. Moje ionako krhko samopouzdanje srozalo se na nulu. U to smo se vrijeme majka i ja neprestano svađale pa sam se s dvadeset i dvije godine odlučila na samostalan život. Ona je, nakon što sam na jedvite jade uspjela završiti srednju školu, očekivala da nastavim školovanje. Kad se danas sjetim tih godina, sigurna sam da su mi nastavnici poklonili i te ocjene. Zapravo, još uvijek nisam čitala brzinom kao drugi, a svaki, pa i najjednostavniji matematički račun, i dandanas mi je zagonetka. Po prenoćištima Nakon što sam se odselila od svoje majke, otišla sam živjeti k prijateljima, ali vrlo brzo sam završila u skloništu za beskućnike. Kome ne bi dosadilo moje svakodnevno pijančevanje! Govorili su mi da imam problem i da se moram liječiti, no ja nisam bila svjesna da sam i sama postala alkoholičarka. Vjerovala sam da sam poput svoje majke, da mogu prestati kad hoću. Međutim, samo sam se zavaravala, jer nisam imala kontrolu nad sobom niti mi je bilo do nje stalo. Kad sam ostala bez novca, posla i krova nad glavom, počela sam živjeti na ulici. - Ivanka, naučit ću te kako se snaći i preživjeti na ulici ako mi pomogneš nabavljati alkohol i drogu - rekla mi je Sanela, jedna od prijateljica koje sam upoznala po prenoćištima i ubožnicama. Ponuda mi se činila poštenom i prihvatila sam je. Sanela me naučila kako se nahraniti prekapajući po kantama za smeće i pokazala mi ispred kojih se dućana i restorana mogu naći najbolji ostaci hrane. Biti beskućnik, k tome još žena, nije bilo lako bez zaštite muškarca i bili su potrebni brojni trikovi za preživljavanje okrutnog zakona ulice. Jedan od njih bio je da se ne perem. Danas sam svjesna da to može zvučati grozno i da je pogrešno, ali ako smrdiš, manja je vjerojatnost da će te netko silovati. I tako se mjesecima ne bih prala. osim kad bih završila u zatvoru zbog opijanja na javnom mjestu i remećenja javnog reda i mira. Tamo bih uvijek dobila topli obrok. krevet i njegu koja mi je bila potrebna. Liječnici koji bi me pregledavali govorili su mi da sam alkoholičarka i da moram prestati piti. Uvjeravali su me i da moram početi uzimati lijekove i vitamine ili ću imati ozbiljnih problema. Upravo kad bih se počela oporavljati, otpuštali bi me i tada bi sve kretalo ispočetka. Na ulici ja nisam bila jedina zaostala u razvoju. Neki su se moji prijatelji beskućnici uništili teškim drogama, drugi alkoholom. Svi su me oni razumjeli, prvi put u životu osjećala sam da se nalazim među sebi sličnima. Jedne sam večeri ostala u ubožnici jer je vani kišilo i bilo je hladno. Stigla sam rano kako bih pronašla krevet, jer kad bi bilo ružno vrijeme, nikome se nije spavalo vani. Na krevetu do mojeg sjedio je muškarac koji je bio otprilike mojih godina, i k tome vrlo zgodan. - Zdravo, ja sam Ivanka - predstavila sam se i pružila mu ruku. Nikad nisam zaboravila na lijepo ponašanje kojem me naučila moja mama. - Ja sam Branko, drago mi je. Uvijek si ovdje preko noći? - upitao me. - Ne. Inače spavam gdje stignem, ali večeras je previše hladno. Moja prijateljica Sanela nekamo je otišla sa svojim društvom, ali meni se nije dalo, tako da sam završila ovdje. A ti? - I ja radije spavam vani, ali u pravu si, večeras je zaista vrlo hladno. Volio bih imati šator, ali nikako da ga nabavim. Obično se smjestim negdje uz rijeku, kako bih se mogao oprati. čudim se da te nikada prije nisam vidio ovdje - rekao mi je Branko pažljivo me odmjerivši. Posramljeno sam spustila pogled. Bila sam navikla da me ljudi odmjeravaju kako bi mi se rugali, tako da mi je to užasno smetalo. - Da, i ja se čudim. Poznaješ li Sanelu, Žanu ili Mladenku? To su moje prijateljice. One se brinu za mene - objasnila sam mu. - Sigurna si da nisi ti ta koja se brine za Sanelu? Čini mi se da je njoj potrebnija pomoć. Osim toga, mlađa si od nje - rekao mi je Branko. - Ne vjerujem da bih preživjela bez nje. Nisam znala ništa o životu na ulici prije nego što sam nju upoznala. Sada bih se već i uspjela snaći sama. Uz rijeku Branko je imao tople oči boje lješnjaka, no njegov je osmijeh bio tužan. Kosa mu je bila gusta i raščupana, no djelovao je previše uredno za beskućnika. Imao je sve zube i djelovali su zdravo, što je još jedan čudan detalj za nekoga tko živi na ulici. S njim sam se osjećala sigurno i bilo mi je ugodno razgovarati. Zapravo, u njegovom sam se društvu osjećala normalno, a to mi se nije često događalo. Poželjela sam ostati budna i razgovarati s njim do dugo u noć, no bila sam preumorna. Idući dan otišli smo zajedno na ručak u pučku kuhinju i nastavili naš razgovor. Kad smo izlazili iz kuhinje, on me zaustavio. - Hoćeš li poći sa mnom da vidiš gdje živim, Ivanka? To je mirno mjesto i ondje uz rijeku su dragi ljudi. Rijeka je brzo tekla, nabujala od obilne sinoćnje kiše. Ispod mosta je bilo suho i većina je ljudi sjedila ondje i grijala se uz vatru. Bilo je tu nekoliko trošnih baraka. Meni je to mjesto djelovalo kao pravo, pristojno naselje. Branko je imao pravo. Ondje je bilo svježe vode za piće i pranje. Obala rijeke bila je prekrivena grmljem i visokim korovom, no ostali su uvjeti bili gotovo savršeni. Ljudi su ondje živjeli mirno i nije bilo ni traga nasilju. Kad me Branko upitao želim li ostati tamo s njim, odmah sam pristala. Svako malo u naše "naselje" dolazila bi policija nekoga tražiti, ali zatim bi nas puštali na miru. Branko i ja imali smo mnogo toga zajedničkog, a najvažnije od svega bilo je to što je on uvijek znao kako me treba smiriti. U njegovoj blizini nikada nisam gubila kontrolu. Jedini je problem bio što je on mnogo pio, još više od mene. Nisam uspijevala držati korak s njim. Kad god bih to pokušala, padala bih u nesvijest i zatim se više ničega ne bih sjećala. Nisam se voljela buditi u takvom stanju, tako da sam se trudila ograničiti na četiri litre piva na dan ili bocu loze. Tako bih se uvijek sjećala onoga što sam činila. I prvi put u svom životu sam se malo udebljala, zbog čega sam bila vrlo sretna. Branko je bio strpljiv, uvijek bi mi objašnjavao ono što nisam shvaćala. Iako je bio mojih godina, ponašao se očinski prema meni i uz njega sam se osjećala zaštićenom i voljenom. Mjeseci su prolazili brzo i relativno mirno. Sve do jedne noći kad smo svi pretjerali s pićem i počeli se derati i bocama gađati most i cestu. Jedan par novih pridošlica zapalio je vatru koja je zahvatila kartone na kojima smo spavali i proširila se na barake. Stigla je policija i sve nas je utrpala u maricu. Svaki put kad bih završila u zatvoru, morala sam na liječnički pregled i na prisilno odvikavanje od alkohola. - Ivanka, imaš li kakvih poteškoća kad ne piješ? - upitala me taj put liječnica. - Ne znam. U posljednje vrijeme me zna uhvatiti drhtavica - odgovorila sam. - Trbuh ti je povećan. Je li moguće da si trudna? - Ne znam, nikad nisam koristila nikakvu zaštitu. - Idi onda u kupaonicu i donesi mi u ovoj plastičnoj šalici svoj urin kako bih mogla napraviti test na trudnoću. Moramo biti sigurni da nisi trudna prije nego što ti propišem lijekove za detoksikaciju, koji bi mogli ozbiljno ugroziti fetus. To je smiješno, pomislila sam. Ne mogu ostati trudna. Zašto me nitko ne sluša? Zar svi misle da sam glupa? Prst sudbine Nakon što je napravila test, liječnica me odmah ponovno pozvala u svoju ordinaciju i ono što mi je rekla me iznenadilo. - Ivanka, koliko mi se čini, trudna si barem pet mjeseci. Kad si posljednji put imala menstruaciju? Sjećaš li se? - Nikad nisam imala redovite menstruacije i mislila sam da ne mogu zatrudnjeti. Jeste li sigurni? - Naravno, Ivanka. Dat ću ti uputnicu za ultrazvuk kako bismo vidjeli u kakvom je stanju dijete. Shvaćaš li sada da više ne smiješ piti? Nastavi li žena piti u trudnoći, nanosi štetu svom djetetu, može se roditi s teškim oštećenjima, imati problema s logičkim zaključivanjem i poremećaj ponašanja. Alkohol utječe na neurološki razvoj i oštećuje djetetov živčani sustav. - Zar mislite da sam naštetila svom djetetu? - Ne mogu to tvrditi, ali ako piješ otkad si ga začela, postoji velika mogućnost da će tvoje dijete patiti od navedenih poremećaja. Je li tvoja majka pila dok je bila trudna? To te pitam jer i ti imaš neke od karakteristika takve djece - rekla mi je liječnica. - Da, tvrdila je da joj to pomaže da zaspi. Govorila je i da me to smirivalo dok sam bila u trbuhu, pa se nisam toliko okretala. Ali sada više ne pije. - Djeca koja pate od tog sindroma sporije zaključuju od svojih vršnjaka i često imaju teškoća s učenjem: Jesi li ikada imala problema u školi, Ivanka? - upitala me. Tada sam joj ispripovjedila sve o svojim naglim promjenama raspoloženja, o svom iznenadnom bijesu koji bi se još više pojačavao kad ne bih uspijevala nešto shvatiti i kad bih se osjećala frustriranom. Priznala sam joj i da se nisam baš najbolje slagala s ljudima. Iako naizgled mirna, u svakom sam trenutku mogla eksplodirati, posebno kad bih malo više popila. - Ivanka, moram ti reći da je takvo tvoje stanje posljedica majčinog konzumiranja alkohola tijekom trudnoće i bojim, se da bi i tvoje dijete moglo doživjeti istu sudbinu. Ultrazvuk će nam više reći. Sada bi ti bilo najbolje da prestaneš piti i počneš se brinuti za sebe i dijete - objasnila mi je liječnica. Upitala me i želim li zadržati dijete ili bih radije abortirala. Objasnila sam joj da me jako razveselila vijest o trudnoći i da sam to doživjela kao prst sudbine, znak da će se nešto promijeniti u mom životu. Željela sam to dijete, željela sam ga svim svojim bićem. Jedne večeri nenadano mi je u posjet došla majka. Nisam je dugo vidjela i nisam očekivala da će me posjetiti u zatvoru. Sjedile smo jedna nasuprot drugoj u prostoriji za posjete, prisiljene koristiti telefon za razgovor. Rekla sam joj da sam trudna i da sam sretna zbog toga. Ona je željela znati tko je otac, a ja sam joj odgovorila samo da je to muškarac kojeg volim. Iako još nisam javila Branku novost, bila sam sigurna da će i on biti sretan što će postati otac. Majka mi je rekla da mogu računati na nju i da će mi pomoći koliko god bude mogla. I zamolila me da prestanem piti. Rekla mi je da zna o čemu govori jer je i sama proživjela slično iskustvo. Ja sam joj obećala da ću pokušati i da ću joj se javiti čim iziđem iz zatvora. Dan nakon ultrazvuka pustili su me iz zatvora, zajedno s Brankom. Ultrazvučnim pregledom utvrđeno je da je dijete manje od prosjeka, ali da nema drugih fizičkih deformacija. Nažalost, postojala je velika mogućnost da mu je živčani sustav oštećen. - Zdravo, ljepotice, nedostajala si mi - rekao mi je Branko strastveno me poljubivši. Bila sam vrlo sretna i uzbuđena što ga vidim. - I ti si meni nedostajao, Branko. Imam jednu lijepu vijest. Postat ćeš otac! - Trudna si? A ja sam mislio da si se samo udebljala! Jesi li potpuno sigurna u to? - ponovno me upitao. - Da, zar to nije fantastično? Nikada nisam vjerovala da će mi se to dogoditi, ali zahvaljujući tebi... Sada bih trebala prestati piti i uzimati lijekove sve dok ne rodim. Ti mi moraš pomoći da više ne zavirujem u čašicu. Što kažeš na to, jesi li sretan? Po starom - Da, ali sam i zbunjen. Ne mogu vjerovati da ću postati otac! Možda bismo se trebali vjenčati? U tom bi slučaju dijete imalo oba roditelja i mi bismo imali manje problema. Nitko nam ne bi dosađivao - dodao je zabrinutim glasom. - Što si pod time mislio? - upitala sam. - Ljubavi, nas dvoje smo beskućnici i k tome alkoholičari. Socijalni radnici ne bi dopustili da dijete živi s nama u baraci. Ako nas zateknu ondje ili nas netko prijavi, mogu nam oduzeti dijete i mi nećemo moći učiniti ništa da to spriječimo. Ako se pak vjenčamo, veća je vjerojatnost da uspijemo zadržati dijete. Osim toga, volim te najviše na svijetu i želim da budeš moja žena, Ivanka. Čvrsto me zagrlio jer je primijetio da sam se rastužila. Nastavili smo živjeti u našoj baraci uz rijeku. Trudila sam se redovito jesti i uzimati vitamine koje mi je propisala liječnica, ali nisam se mogla odreći pića. Kad me je jedan prijatelj ponudio pivom, popila sam ga i tako je krenulo. I Branko se vratio piću i tako smo nastavili po starom. Jednog jutra, dok smo još bili trijezni, odlučili smo se vjenčati. Svaki put kad bih pomislila da bih mogla izgubiti svoje dijete, obuzela bi me panika. Rekla sam Branku da se moramo što prije vjenčati. Zamolila sam Sanelu da mi bude kuma, a Branko je pozvao svog prijatelja Mladena. Mladen je bio šahovski prvak u bivšoj državi, prije nego što je u pijanom stanju automobilom usmrtio dvije osobe. Nakon odslužene zatvorske kazne društvo ga više nije prihvatilo i završio je na ulici, opijajući se iz dana u dan. Meni se cijela ceremonija činila prekrasnom, iako, zapravo, nije bila ništa posebno. Sada sam konačno postala Brankova supruga. Nazvala sam svoju majku i javila joj lijepu vijest, koja ju je silno razveselila. Rekla je da bi voljela upoznati Branka i pozvala nas na večeru k sebi. Ja sam sva sretna prihvatila poziv. Konačno smo bili obitelj. Mjeseci su brzo prolazili, ali ne sjećam se gotovo ničeg iz tog razdoblja. Pila sam do besvijesti i zaboravljala odlaziti na preglede kod liječnice, koja mi je savjetovala da redovito kontroliram trudnoću. Alkohol mi je potpuno pomutio um. Osjećala sam bebu kako se miče u mom trbuhu i bila sam sretna jer je to bio znak da je bila živa. Molila sam Boga da bude dobro i obećavala samoj sebi da ću prije poroda prestati piti. Hapšenje pred porod Jedne su večeri u naše naselje došli novi ljudi. Običavali smo dijeliti sve što smo imali pa smo tako i njih ponudili jelom i pićem, a oni su nam zauzvrat poklonili bocu viskija. Netko je nešto prokomentirao, što je bilo pogrešno shvaćeno i izbila je svađa. Pridošlice su počeli uništavati naše barake i zapalili ih. Ja sam bila očajna jer je i moje sklonište gorjelo. Branko i ostali muškarci pokušavali su ugasiti požar. U daljini su se začule policijske sirene i shvatila sam da je netko pezvao vatrogasce i policiju. Stigla su tri automobila, marica i jedan vatrogasni kamion. Uskoro smo svi bili uhapšeni, uključujući i mene. Stavili su mi lisice i posjeli me u maricu. Znala sam što me čeka, ponovni boravak u zatvoru zbog remećenja javnog reda i mira, nasilnog ponašanja i opijanja. Zapisali su moje podatke, a zatim mi naredili da se istuširam prije nego što me pošalju u ćeliju. Ogledala sam se oko sebe tražeći Branka, ali nisam ga ugledala. Drhtala sam i osjećala se vrlo loše. Bila sam u posljednjem mjesecu trudnoće i uskoro sam trebala roditi. Osjećala sam se poput kita, iako sam, zapravo, bila vrlo mršava i jedino mi je trbuh bio zaobljen. Kosa mi je bila mokra, slijepljena za lice i nisam mogla prestati plakati. Vapila sam za pićem, iako sam se nalazila na posljednjem mjestu na svijetu gdje sam ga mogla dobiti. Idućeg me jutra pregledala liječnica i ponovno mi propisala neke vitamine. - Ivanka, niste uspjeli prestati piti. Jeste li barem bili kod ginekologa? - upitala me. - Ne, nisam. Već sam bila dogovorila pregled, no zatim sam ponovno počela piti i sve je otišlo k vragu. Tako je teško, doktorice, pokušati promijeniti život - pokušala sam joj objasniti. - Govorite o sebi, ali niste vodili računa o svom djetetu koje ima pravo roditi se živo i zdravo. Vi samo što niste rodili i smatram da bi carski rez bio najbolje rješenje. Trebalo bi vas odmah pripremiti za porod. Otkucaji srca vašeg djeteta su usporeni, Ivanka. Želim da vas već večeras smjeste u bolnicu. Uz vas će biti policajac koji će paziti da ne pobjegnete, ali ja se ne brinem za to. Više me brine zdravlje vašeg djeteta. Nešto kasnije odvezli su me u bolnicu. Liječnik me pregledao i složio se sa zatvorskom liječnicom. Moje dijete nije bilo u dobrom stanju i odlučili su me odmah poroditi, tako da nisam imala vremena nazvati ni svoju majku. Bila sam sama i silno preplašena. Bolničarke su me pripremile za carski rez, a zatim me odvele u operacijsku dvoranu. I tako smo Branko i ja dobili sina! Nije odmah zaplakao, nego tek nakon nekoliko trenutaka. Liječnik je dopustio da ga nakratko pogledam, zatim su ga odnijeli kako bi ga oprali i izvagali. Bio je tako sićušan, ali izgledao mi je normalno i prekrasno. - Doktore, je li moj sin dobro? - upitala sam ga. - Slab je i ispodprosječne težine, ali diše. Dok ne napravimo pretrage, ne mogu reći kakve je posljedice na njega ostavilo vaše konzumiranje alkohola - rekao mi je. Bolničarka me vratila u moju sobu. Zaspala sam iscrpljena. Znala sam da ondje u kutu stoji policajac koji pazi da ne pobjegnem, ali to mi nije bilo važno. Postala sam majka, moj je život konačno dobio smisao. Idućeg me jutra posjetila socijalna radnica. Ušla je u sobu i strogo me pogledala. - Vi ste gospođa Ivanka? Ja sam Marta iz centra za socijalnu skrb. Primili smo upozorenje u vezi s vašim sinom. Javljeno nam je da ste beskućnica i da imate problema s alkoholom. Je li to istina, gospođo? - Da, moj muž i ja živimo u jednom napuštenom naselju uz rijeku i u posljednje sam vrijeme mnogo pila. Ali sada želim prestati. Muž i ja volimo naše dijete i želimo se brinuti za njega - objasnila sam joj. - Vjerujem vam, ali sve dok ne prestanete piti, o vašem će se sinu brinuti vaša majka. Kad nam budete uspjeli dokazati da ste se izliječili od ovisnosti o alkoholu i da ste u stanju svom djetetu pružiti dom, moći ćete ga dobiti natrag. Morate shvatiti da vas nitko ne želi kazniti, već da samo pokušavamo zaštititi vaše dijete - dodala je žena. Dijete na sigurnom - Obećavam da ću prestati piti! Molim vas, nemojte mi oduzeti dijete! Vi ne razumijete, ono je jedino dobro što mi se dogodilo u životu! Potrebna sam mu. - U to sam sigurna, gospođo Ivanka, ali ako ga zaista volite, onda sigurno želite da bude na sigurnom i dobiva potrebnu njegu. Vaša će se majka pobrinuti za sve to. Iskreno se nadam da ćete uspjeti srediti svoj život i preuzeti kontrolu nad njim kako biste se mogli vi brinuti za svoje dijete. Bit će teško i vama i vašem mužu. Morate oboje prestati piti i čuvati se da više ne završite u zatvoru. Shvaćate li što vam govorim? - upitala me. Ostala sam ležati u krevetu i čitati bolničku brošuru o odvikavanju od alkohola. Prijavim li se na odvikavanje skupa s Brankom, moći ćemo zadržati naše dijete. Morala sam to učiniti, nisam imala drugog izbora. Majka me nazvala toga dana i obavijestila da će Branko ostati u zatvoru još barem četiri dana i da ga je obavijestila o posjetu socijalne radnice. On se složio s tim da krenemo na odvikavanje. Kad je moja majka navratila idući dan, donijela mi je fotografiju mog sina. Oči su mi se napunile suzama. Imao je okruglo lišce i zadovoljno je zijevao. Odlučila sam ga nazvati Jakob jer mi je to bilo predivno ime. Majka mi je objasnila da će za nekoliko dana moći odnijeti Jakoba svojoj kući i da je maleni trenutno dobro. Problemi u njegovu razvoju trebali su se pojaviti tek kasnije i nije mi preostalo drugo nego nadati se da će biti što blaži. Kad sam se oporavila, morala sam se vratiti u zatvor, a zatim pojaviti na sudu. Odvjetnik po službenoj dužnosti obavijestio je suca o mojoj odluci da krenem na odvikavanje kako bih dobila skrbništvo nad svojim sinom. Sudac je prihvatio njegove argumente i pustio me na uvjetnu slobodu. Bila sam vrlo sretna jer sam osjećala da ponovno počinjem držati konce svog života u svojim rukama. Branko je također odlučio poći sa mnom na odvikavanje i potražiti posao koji bi nam omogućio koliko toliko pristojan život. Bio je to prvi korak prema novoj budućnosti, u koju smo svim srcem vjerovali, puni ljubavi za naše malo biće koje je zasluživalo da mu stvorimo bolje uvjete za život nego što smo ih sami imali.
Tog petka baka me je pozvala na ručak. Već sam se osjećala pomalo krivom jer odavno nisam bila kod nje, ali jednostavno nisam stizala od brojnih školskih obaveza. Ali, i baka je u posljednje vrijeme počela voditi aktivniji život. Imala je prilično gust tjedni raspored, tako da zbog brojnih aktivnosti u kojima je sudjelovala ni sama često nije imala vremena. Upisala se na gimnastiku za umirovljenike, na tečaj kuhanja, a vikendom je odlazila na ples. Odjednom je postala vrlo aktivna i to me je neizmjerno veselilo. Bilo je lijepo vidjeti je tako dinamičnu i punu života. Teta Ruža je, naprotiv, očito bila neugodno iznenađena tom promjenom jer je samo kritizirala baku. - Trebala bi se posvetiti obitelji, a ne trošiti novac i vrijeme na gluparije. To uopće ne priliči ženi njenih godina - žalila se nedavno mojoj majci. Po njenom mišljenju, baka bi svu svoju energiju i novac trebala usmjeriti isključivo na obitelj, preciznije za njene potrebe. Nije bila stara da joj bude na raspolaganju kad god se njoj to prohtije, da joj pomaže u kući, glača i kuha, ali je bila prestara za stvari koje njoj odgovaraju. Ja, iako imam tek sedamnaest godina, mislim da je izvrsno što je baka obogatila svoj život novim interesima i što se bavi stvarima zbog kojih se osjeća sretno i ispunjeno. Naravno, nije više u cvijetu mladosti, ali nije ni bolesna i osim povremenih blažih tegoba u super je formi, u stanju da savršeno samostalno vodi svoj život, iako je već bila blizu sedamdesete. Dakle, tog petka sam odmah nakon škole otišla k njoj na ručak, ali prvo sam svratila u cvjećarnicu i kupila joj buket margareta, njenog omiljenog cvijeća. Obožavala sam baku. Nas dvije oduvijek smo imale poseban odnos jer sam s njom provela veći dio djetinjstva. Čuvala me dok su moji roditelji bili na poslu, vodila me u šetnje, u park da se igram s drugom djecom, na more, zajedno smo kod kuće pripremale najbolje kekse na svijetu. Uvijek mi je ponavlja da sam za nju bila čudotvorni lijek jer sam joj pomogla da se oporavi od djedove smrti koja ju je gotovo slomila. Tada je prolazila vrlo teško razdoblje, a moje rođenje pomoglo joj je da prebrodi sve to i vratilo joj je volju za životom. Za mene je ona bila kao druga majka. Zato nisam podnosila kad je teta Ruža kritizirala i govorila da se ne posvećuje dovoljno obitelji, jer je baka takoreći odgojila i mene i njenu kćer Doru, moju sestričnu. Već sam pred njenom kućom osjetila fantastični miris ragua. Nitko ga nije znao tako dobro pripremiti kao ona. Moja je majka stavljala iste sastojke i radila ga na isti način kao ona, ali okus je nekako neobjašnjivo bio drukčiji. Kad je baka otvorila vrata, bacila sam joj se u zagrljaj. Oči su joj zablistale od sreće vidjevši da sam joj donijela buket njenog omiljenog cvijeća. - Hvala, dušo! Zaista je divno, ali nisi se trebala trošiti - rekla je. - Sitnica, bako. htjela sam te razveseliti tvojim omiljenim cvijećem. Ušavši u kuhinju iznenadila sam se kad sam vidjela da je stol postavljen za troje. - Zar nismo same? - upitala sam je. - Pa... ne - odvratila je nesigurno. Oborila je pogled i činilo mi se da je čak malo porumenjela. - Nernoj mi reći da si pozvala i Doru? - upitala sam je. - Ne. dobro znaš da tvoja sestrična nikad nema vremena za mene! Pozvala sam jednog svog prijatelja... - Ah, ali zašto baš danas kad sam ja tu? - Stalo mi je do toga da ga upoznaš. Zanima me što misliš... - rekla je. Pregača i ruž Tek tada sam je pažljivije pogledala i shvatila da je dotjeranija nego inače. Ispod pregače je imala lijepu haljinu, na usne je nanijela čak malo ruža, a oko vrata je imala bisernu ogrlicu koju je nosila samo u posebno svečanim prigodama. - Opa, što se događa, bako? - upitala sam je veselo. - Ništa, dušo... Samo sam na tečaju kuhanja upoznala jednog muškarca. Zove se Martin. Idemo zajedno i na ples svaki vikend. Jako je fin i pristojan, pravi gospodin, vidjet ćeš, simpatičan je i obrazovan. - Bako, nisi se valjda zaljubila? - upitala sam je sa smiješkom na usnama. - Ali što ti pada na pamet - rekla je brzo pocrvenjevši do korijena kose. - On mi je samo prijatelj. Ako si ti toliko zgrožena, što li će tek reći ostatak obitelji! - dodala je ojađeno. - Ma ne, bako, nisam zgrožena, štoviše, drago mi je. Oči ti tako blistaju dok govoriš o njemu. - Misliš? - Da, i nema ništa loše u tome što imaš prijatelja. Pa čak i da si se zaljubila u njega. - Ne, nisam - rekla je odmahnuvši glavom. - Nije ono što misliš, ne može biti, prestara sam ja za to. - Nikad nije kasno za ljubav. Možeš se zaljubiti u bilo kojim godinama i više puta u životu. Oprosti, zašto se to ne bi moglo dogoditi i tebi? - Ali, možeš li zamisliti kako bi samo reagirala teta Ruža? Bio bi pravi skandal da se takvo što dogodi. Ona to sigurno ne bi tolerirala. - Joj, bako, to su gluposti, ta odrasla si žena, a ljubav je najljepša stvar na svijetu i ne pita za godine. Nikad nije kasno, znaš. Bilo bi divno da imaš nekog i uopće se ne trebaš skanjivati u tom smislu. - Nikad nisam mislila da bi mi se to moglo... možda je to moja sudbina - u tom je trenutku prišla prozoru i uzbuđeno uzviknula: - Njegov auto, stigao je! Brzo je skinula pregaču i popravila frizuru. Nasmijala sam se jer je izgledala poput zaljubljene djevojčice. - Hoćeš li ti otvoriti? - upitala me. - Ne, bako, pa i ne znam čovjeka. Ti otvori pa nas upoznaj. Čim je začula zvono, baka je požurila otvoriti vrata. Prije lica njenog prijatelja ugledala sam veliki buket prekrasnih crvenih ruža. Baka se sva spetljala i nije znala kamo bi s njim. Nasmijala sam se raznježena tom scenom. Zaista su oboje bili slatki. Naravno da ostatak moje obitelji ne bi dijelio moje mišljenje! Pogotovo teta Ruža. - Ti si sigurno Nera - rekao je gospodin Martin pruživši mi srdačno ruku. Imao je dubok glas i male, živahne oči. - Gordana mi je puno pričala o tebi. - I meni o vama, u posljednjih šezdeset sekundi - rekla sam kroz smijeh. - Idemo za stol - predložila je baka. Uz slasne zalogaje i ugodan razgovor vrijeme je proletjelo. Morala sam priznati da je gospodin Martin simpatičan i zanimljiv sugovornik. Baka je izgledala preporođeno u njegovu društvu, blistala je od sreće, a kako su se tek nježno gledali... bilo je jasno da tu ima puno više od običnog prijateljstva! Njihovi su pogledi sve govorili. Skoro mi je bilo žao kad sam morala otići. Kad sam te večeri došla kući, nikome nisam spomenula Martina, smatrala sam da to treba učiniti baka, ako i kada bude htjela. Sutra sam opet svratila k njoj da joj kažem kako joj je prijatelj simpatičan i drag. - Drago mi je što to kažeš. Bojala sam se da ti se neće svidjeti. - Svidio mi se i prije nego što sam ga vidjela, čim sam ugledala onaj predivan buket ruža koji ti je donio rekla sam kroz smijeh. - Vidi se da ti se sviđa, bako, puno više nego što želiš priznati - dodala sam. Poput djevojčice - Ma ne, Nera, ne umišljaj svašta! - rekla je zarumenjevši se. - Ne traži probleme tamo gdje ih nema. - Kakve probleme? To nije nikakav problem, štoviše... nikad te nisam vidjela tako sretnu kao jučer. Zar je loše željeti muško društvo, nekoga s kim se osjećaš lijepo i ugodno. Ta udovica si već sedamnaest godina i dobro znaš da samoća nije baš najugodnija. - Ali ja i ne pomišljam na to, dušo! Već sam bila udana, nikad ne bih mogla iznevjeriti uspomenu na tvog djeda. - Bako, to ne bi bila nikakva izdaja! Djeda već odavno nema, dakle nema ništa loše u tome da se zbližiš s drugim muškarcem i da poželiš da ti bude partner. - Uvijek sam bila protiv takvih stvari: ljudi se na to sablažnjavaju, krivo te gledaju, ogovaraju, čak se rugaju - odvratila je. - Ne bih to podnijela. - Pa što te briga za druge ljude? To je tvoj život i trebaš raditi ono što te čini sretnom ne mareći za druge. Moraš slijediti svoje srce - uvjeravala sam je. - Zaista tako mislim. Jučer si bila tako sretna, poput djevojčice. Zar ne bi bilo lijepo da je uvijek tako? Baka je nekoliko trenutaka šutjela. Odrezala mi je komad svoje fantastične torte i ulila čaj u šalice. - Za jednu djevojčicu imaš prilično jasne stavove. Imaš pravo u svakom pogledu, ali znaš, nije sve tako jednostavno - rekla je. - Nisam zaljubljena u Martina, kao što ti misliš. A i da jesam, ne znam bih li imala snage suočiti se sa svim posljedicama. Zamisli samo što bi rekla teta ,Ruža? Prasnule smo u smijeh, ali odmah zatim baka se uozbiljila. - Kako god bilo, nisam zaljubljena u Martina - rekla je. - Budi sigurna u to. Nije me gledala u oči dok je izgovarala te riječi, što me još više raznježilo. - Torta je izvrsna, bako. Jesi li dala Martinu da proba? - upitala sam je. - Nisam još... - Onda ga pozovi, obasut će te komplimentima! Ova torta će ga oboriti s nogu. Na rastanku me čvrsto zagrlila i nasmiješila se. - Divna si unuka - rekla je ganuto i otpratila me do vrata. Kad sam došla doma, počela sam oprezno ispitivati teren s majkom. - Što bi rekla da se baka zaljubi? - upitala sam je. - Ma daj, to je besmislica - rekla je majka kroz smijeh. - Što ti pada na pamet? - Zašto ne? Zar ne bi bilo lijepo da ima nekoga uza se, da nije sama? - odvratila sam. - Iskreno, nikad nisam ni pomislila na tu mogućnost. Jednostavno ne mogu zamisliti vlastitu majku uz nekog muškarca koji nije moj otac. Bilo bi mi čudno... Uostalom, nije sama, ima nas. - Ali, djed je već godinama mrtav, a baka se super drži. Vitalna je i puna energije, pogotovo u posljednje vrijeme. - Da, primijetila sam da je u formi. Ali, čemu sva ta pitanja, odakle sad to? - Onako, bez veze. Ja bih jako voljela da baka ima nekog. Na kraju krajeva, važna je samo sreća onih koje volimo. Ti si mi to uvijek govorila. - Pa da - priznala je nesigurno. Bila je stjerana u kut i nije se mogla povući. Možda sam cijelu tu priču s Martinom i bakom preuveličala u svojoj glavi i možda se baka nikad ne odluči ponovno zbližiti s nekim muškarcem, ali bolje je pripremiti teren, zar ne? Ubrzo je došao bakin rođendan i kao i svake godine, cijela je obitelj bila pozvana na ručak. Bili su to lijepi susreti i jedna od rijetkih prilika kad se okupi cijela obitelj. Ručkovi kod bake bili su već legendarni, prave gozbe, jer je baka bila izvrsna kuharica. Poziv na rođendan - Pozvat ćeš i Martina? - upitala sam je. - Što ti pada na pamet?! - rekla je baka. - A zašto ne? Zar već ima neki dogovor, neke obaveze? - Ne znam... mislim da ne. Ali zašto bih ga pozvala, to je obiteljsko okupljanje? - Zato što ti je prijatelj i to je izvrsna prilika da ga upoznaš sa svima i da svi zajedno provedemo ugodan dan. - Ne znam, dušo, osjećala bih se nelagodno... - Ma ne, dovoljno je da sve prethodno obavijestiš da ćeš imati gosta. Naravno, ako bi tebi bilo drago da ga ugostiš na svoj rođendan - rekla sam. - Iskreno govoreći, voljela bih! - Onda, gotova stvar! Sigurna sam da ćemo provesti nezaboravan dan! Upravo je tako i bilo, iako se teta Ruža držala uvrijeđeno jer nije mogla shvatiti što neki neznanac radi na obiteljskom okupljanju i cijelo ga je vrijeme gledala kao uljeza. Kad je saznala da će baka dovesti svog prijatelja, prasnula je u smijeh, ali ja sam je odmah ušutkala. Mama je shvatila da se nešto događa i pitala me znam li nešto o tome. Rekla sam joj samo da sam već imala priliku upoznati Martina i da je vrlo simpatičan i drag. Ništa drugo nisam rekla, ali majka je već počela naslućivati što je posrijedi i možda čak prihvaćati tu ideju. Da, možda sam isfantazirala cijelu tu priču između bake i gospodina Martina, ali činilo mi se da baka iskreno uživa u njegovu društvu i da su stvoreni jedno za drugo. - Kako to da je baka pozvala tog prijatelja? - upitala je moja sestrična Dora kad smo ostale same u kuhinji. Vidjelo se da gori od želje da istrača baku. - Ne pomišlja valjda na neke gluposti! U njenim godinama... - dodala je podrugljivo. - Zašto ne? Zar je već mrtva? Zdrava je, vitalna i mlada duhom. Ima srce kao i svi drugi, a osjećaji ne poznaju godine. Ili misliš da samo mi mladi imamo ekskluzivno pravo na ljubav i život u paru? Što ima loše u tome da započne život uz nekoga tko je čini sretnom? - Možda si u pravu - rekla je moja sestrična razmislivši na trenutak. - Na kraju krajeva, to je njen život i može raditi što je volja... Mojim roditeljima se gospodin Martin odmah svidio, jedino su se teta Ruža i njen muž držali rezervirano. Ali, izuzmemo li njih, dan je zaista prošao ugodno, a baka i gospodin Martin su svako malo izmjenjivali nježne poglede. Idući dan sam opet otišla k njoj. Činila se nekako zabrinuto i umorno. - Ne razumijem što mi se događa - rekla je. - Preplavljuju me tako oprečni osjećaji i raspoloženja. Jučer sam bila zabrinuta i nervozna jer sam pozvala Martina, a istodobno tako sretna što je tamo... Njen izbor - Vidjelo se, znaš, tako ste se lijepo gledali. Vidjela vam se radost u očima! - Zbunjuje me sve to. Možda nisam navikla na to da imam muškog prijatelja pa sam s jedne strane sretna, a s druge ne znam što bih mislila o sebi. A da ne govorim što bi sve drugi mogli misliti o meni. - Bako, molim te, prestani već jednom misliti na druge! Važno je da si ti dobro i da si sretna. Proživljavaš jedno divno razdoblje i trebala bi uživati u njemu. Vjerojatno to više nisi očekivala od života. Zar je loše imati prijatelja i biti sretan? - Da, upravo tako, nisam se tome nadala - rekla je. - I vjerojatno se nisi nadala ni da će ti se dogoditi ljubav, zar ne? - Ali, ja sam udovica, stara sam, to je... nepojmljivo i neprilično u mojim godinama. Ne bih mogla... - nastavila se braniti. - A tko ti je to rekao? - prekinula sam je nježno. - Zar nisi čula izreku 'nikad ne reci nikad'? Baka je bila sve zbunjenija, pa sam je odlučila ostaviti samu s njenim mislima. sumnjama i strahovima. - Tek toliko da znaš, moji roditelji bi bili sretni. A što se tiče tete Ruže, na kraju bi i ona to morala prihvatiti. - Misliš? - upitala me baka nesigurno. - Sigurna sam u to. Ali ne misli na nju, nego na sebe. barem jednom u životu. - Voljela bih to, znaš. Nikad to nisam mogla ni zamisliti, ali želim promjenu, želim... živjeti! Napustila sam bakinu kuću zadovoljna, presretna što je vidim odlučnu i spremnu da se upusti u nešto novo, nešto što je istodobno plaši, ali i usrećuje. Ne bi mi bilo mrsko imati novog djeda, tim više što sam se osjećala pomalo zaslužna za njihovo zbližavanje. Baka nas je iduće nedjelje opet pozvala na ručak u svoj dom, ali teta Ruža je odmah rekla da neće sudjelovatiu toj lakrdiji. - Bojim se da nam opet sprema neko neugodno iznenađenje - rekla je. - Nimalo mi se ne sviđa mamino ponašanje u posljednje vrijeme. Kao da je poludjela pod stare dane! - Šališ se, teta? Baka nikad nije bila ovako sretna i poletna! - rekla sam prijekornim tonom. - Trebala bi biti sretna zbog nje. - Mislim da je vrijeme da prihvatimo njen izbor, Ružo. Naša majka to zaslužuje jer se toliko žrtvovala za nas. Ja samo želim da je ona sretna - dodala je moja majka. Baka nas je tako iduće nedjelje dočekala držeći gospodina Martina pod ruku. Bila je malo zbunjena, ali smiješila se. Kasnije, kad smo na trenutak ostale same u kuhinji, rekla mi je: - Hvala, Nera! Samo zahvaljujući tebi danas sam ovako sretna. Ti si me ohrabrila da promijenim svoj život! Čvrsto me zagrlila, a ja sam se nasmiješila, sigurna da ćemo uskoro svi biti pozvani na jedno lijepo vjenčanje...
Jeste li sanjalica [WATU 3]
Svaki put kad bih osjetio potrebu za utjehom i kad bi mi situacija postala neizdrživa, bježao bih Heleni. To se dogodilo i te večeri, na Valentinovo. Zavaljen u naslonjač u dnevnom boravku, trudio sam se obuzdati svoj bijes nakon posljednje katastrofalne večeri provedene s mojom ženom i našim gostima. Na trenutak sam se, zahvaljujući ugodnoj toplini kamina i umirujućoj prisutnosti Helene, osjetio malo bolje. Okrenuo sam se da je pogledam. Glavu je zabacila na naslon fotelje, a tamne oči svjetlucale su joj obavijene plavičastim dimom cigarete. Kad me pogledala, vatra joj je crvenkastim odsjajem obasjala lice. - Nije lako tako živjeti - rekla je tihim glasom - neko vrijeme uspijeva mi izdržati bez tvoje blizine, a onda se ponovno pojaviš i postajem svjesna koliko je moj život bijedan. Trudim se ne pasti u depresiju, ali mi je to sve teže. Nagnula se prema naprijed, bacivši cigaretu u kamin, a zatim nastavila nešto tvrdim glasom: - Uvijek ista priča. Voljela bih da nisi ni došao. Svaki put nakon što odeš, potrebni su mi tjedni da se oporavim. Znam da se vraćaš kući k Ani jer ne možeš drugačije, i ponekad je zbilja mrzim jer je ona tvoja žena i ima pravo na tebe. Mrzim i tebe jer uvijek ponovno baneš u moj život upravo u trenutku kad pomislim da ću te na kraju ipak uspjeti zaboraviti. Ali najviše od svega mrzim samu sebe jer sam slaba i svaki put kad te ponovno vidim, završim u tvom zagrljaju. Njezine su riječi pogađale ravno u srž problema: te sam osjećaje i sam vrlo dobro poznavao. Po ne znam koji put, obećao sam si da ću se prestati viđati s njom, podsjetivši se da imam obveze prema svojoj ženi i dvanaestogodišnjoj kćeri. Iako je Ana bila nepodnošljiva i grintava i naš zajednički život obilježen međusobnim nerazumijevanjem, ipak mi je bila žena. Kad bih joj svako malo predlagao razvod, ona bi počela vikati i histerizirati, a nakon toga bi posegnula za čašom sve dok se ne bi napila. Uvijek bih se vraćao kući pokušavajući živjeti uz jednu ženu, a želeći pokraj sebe drugu. No nakon dva ili tri mjeseca zaboravio bih na svoje dobre namjere i ponovno potražio utjehu u Heleninim poljupcima. Ispružio sam svoju ruku prema njoj. - Ponekad - nježno sam joj rekao, bacivši pogled na izgužvanu posteljinu koju smo ostavili za sobom - dolazim u iskušenje da sve pošaljem k vragu i ostanem ovdje s tobom. Helena mi je prišla i sjela do mojih nogu naslonivši glavu na moja koljena. - Nisi smio večeras ostaviti Anu samu. To znaš, zar ne? - rekla je smirenim glasom. Promeškoljio sam se u fotelji od nelagode zbog osjećaja krivnje. - Naravno da znam - odgovorio sam, pomilovavši je po njezinoj prekrasnoj kosi. - Ali večer je bila grozna i nakon što su gosti otišli, nisam više mogao ostati u toj kući. Bio sam vrlo uznemiren, a činjenica što te nisam vidio tri mjeseca sasvim sigurno nije mi bila od pomoći. Nagnuo sam se i usnama joj nježno dotaknuo kosu dok sam razmišljao o večeri koju je organizirala moja supruga. Svake smo godine na Valentinovo pozivali k sebi naše prijatelje. Uvijek isti ljudi, isto jelo, isti razgovori. Ni te večeri nije bilo drukčije. Moj Bože, koje li dosade. Čak ni činjenica da sam bio domaćin nije mi je činila ugodnijom. U jednom sam trenutku namršteno pogledao čašu sa svojim pićem i ispio je do kraja, zapitavši se što bi se dogodilo da se pokupim u svoju sobu i odem spavati. Odbacio sam tu pomisao i pogledom potražio Anu. Stajala je na drugom kraju sobe, odjevena u crvenu haljinu koja je isticala njezinu tamnu i sjajnu kosu. Razgovarala je s dvoje naših gostiju, smijući se malo preglasno i pretjerano gestikulirajući rukama. Sigurno je opet pretjerala s pićem, zaključio sam i konačno susreo njezin pogled. Mahnula mi je rukom i okrenula leđa, što je bio njezin način da me pošalje k vragu. U posljednje je vrijeme previše pila i to je sve teže skrivala. Slegnuo sam ramenima. Tu se nije imalo što reći: već dugo uopće nismo razgovarali. Krenuo sam prema kuhinji, vješto izbjegavajući započeti bilo kakav razgovor s nekime od svojih gostiju. Kuhinja je bila u mraku, ali kroz prozor je dopirala slaba mjesečeva svjetlost. Izišao sam na terasu. Hladni zimski povjetarac osvježio mi je lice. Iako sam osjećao kako mi hladnoća prodire kroz vlažnu košulju, osjetio sam se puno bolje. Naslonjen na vrata, promatrao sam vrt. Iznenada sam osjetio miris dima i već idućeg trenutka ugledao crvenkasti žar nečije cigarete. Nagnuo sam se prema naprijed. - Zdravo, Roberte. Glas koji je dopirao iz vrta utonulog u mrak prvi put te duge i dosadne večeri izazvao je u meni osjećaj ugode. - Zdravo, Helena. Zar je ovdje provela cijelu večer skrivena, zapitao sam se. Znajući kakve je osjećaje moja žena gajila prema Heleni, začudio bih se i da sam je sreo u okrugu od deset kilometara od naše kuće. - Da sam znao da si tu vani, ne bih se cijelu večer dosađivao unutra - rekao sam joj. - Kad god sam na nekoj zabavi, većinu vremena provodim vani, na svježem zraku. - Njezin glas, koji nisam čuo već tri mjeseca, za moje je uši bio poput melema. - Naročito ako se zabava održava u mojoj kući - odgovorio sam spustivši se k njoj u vrt. Uzeo sam njezinu malu hladnu ruku u svoju i osjetio proljetni miris njezina najdražeg parfema. Svaki put kad bismo se ponovno vidjeli nakon tako duge razdvojenosti, kojom smo sami sebi željeli dokazati da se moramo potruditi poštovati društvene konvencije, uvijek nam se događala ista stvar. Razgovarali bismo o glupostima, dok bismo u sebi brojili koliko još treba proći dragocjenih minuta prije nego što se zagrlimo. - Jako si mi nedostajala - rekao sam joj na kraju. - Predugo se nismo vidjeli... puna tri mjeseca! Katkad imam osjećaj da više neću moći izdržati živjeti takvim životom... Nije mi odmah odgovorila: iste te riječi već je tisuću puta čula od mene. - Ne, Roberte. Molim te. Ne želim ništa znati o tebi i Ani. Inače ću postati zabrinuta za tebe i sve ćemo početi ispočetka. Kratko se zbunila, zatim se pribrala i nastavila: - Uostalom, nas dvoje uvijek na kraju sve počinjemo iz početka. Stisnuo sam joj ruku i osjetio kako postaje sve toplija. Upoznali smo se prije četiri godine. Ana i ja bili smo već osam godina u braku i u to je vrijeme naš brak zapao u krizu. Neprestano smo se svađali i vrijeđali jedno drugo. Jedne večeri, nakon jedne naročito žestoke svađe, izašao sam iz kuće zalupivši vratima i sjeo u auto, ne znajući kamo bih sa sobom. Padala je kiša i kad sam zakočio, auto mi je proklizio i udario u Helenin. Kad je izišla iz auta, bila je blijeda i preplašena. Nakon što smo ustanovili kolika je šteta, sjeli smo u njezin auto kako bismo se sklonili od kiše i razmijenili brojeve telefona. Unutrašnjost vozila mirisala je po njezinom parfemu, a njezin smireni glas djelovao je poput melema na moje napete živce. Kad su u prigušenoj svjetlosti njezine oči potražile moje, u meni je oživjelo nešto za što sam mislio da je odavno umrlo. Četiri godine Tako je započela naša priča: najprije smo se već idućeg tjedna slučajno sreli i otišli popiti kavu u obližnji kafić. Zatim su se naši prsti dodirnuli, gotovo slučajno, pa smo izmijenili nekoliko strastvenih poljubaca i na kraju, neizbježno, završili u krevetu. Proveo sam cijelu noć kod nje i ne razmišljajući da bih se trebao vratiti kući. Sada, četiri godine poslije, Helena i ja stajali smo u hladnom vrtu iza moje kuće, osjećajući istu strast kao i prvog dana. - Nisam znao da te Ana pozvala - rekao sam. - Ona voli raditi takve stvari, tek toliko da me dovede u neugodnu situaciju. Pravi se da ne zna što je bilo između nas. Ali zna. itekako zna! - Što je bjlo između nas? Zašto govoriš u prošlosti? - U pravu si - promrmljala je. - Ne zna što je i što će biti... - Zašto si onda došla? - upitao sam - Zato što sam mazohist i volim patiti, pretpostavljam. I zato jer te tako dugo nisam - vidjela - zaključila je nesigurnim glasom. - Helena... - promrmljao sarm nagnuvši se prema njoj. - Ne - odlučno je odgovorila. - Ne čini to. Ako me takneš, pokolebat ću se. Znala sam da nisam smjela doći ovamo. Kad se radi o tebi, postajem najgluplja žena na svijetu. Vrata kuhinje iznenada su se otvorila osvijetlivši nas i Helena se trgnula i povukla svoju ruku. Na terasi smo ugledali Anu tijela ukočenog od bijesa. - - Roberte, oprosti na smetnji, ali naši gosti odlaze. Uspeo sam se na terasu prošavši pokraj svoje žene. - Da se nisi usudila reći ni riječ - procijedio sam kroz zube. Ne znam kako, ali idućih sam sat vremena proveo stišćući ruke i tapšući goste po ramenu. U mojim ušima zahvale na odličnoj večeri i predivnoj zabavi zvučale su lažno i prijetvorno. Dok me žena jednog od naših gostiju gurala prema vratima, ljubeći me u obraze, Helena je tiho prošla pokraj mene i izašla. Na sebi je imala crveni kaput; bila je blijeda i njezino lice kao da se zacrvenjelo od nelagode. Gledao sam je dok je žurila prema svom autu, spuštene glave kako bi se zaštitila od vjetra. Koliko sam samo želio sve poslati k vragu i potrčati za njom! Kad su svi gosti otišli, zatvorio sam vrata i duboko udahnuo prije nego sam ušao u dnevni boravak. Ondje je sjedila Ana i s nesretnim izrazom lica promatrala mokre krugove koje su na stolu ostavile vlažne čaše. Dok je skupljala prazne boce, primijetio sam kako su joj zadrhtale ruke. Pomislio sam kako je to vjerojatno od previše alkohola, ali kad je progovorila glas joj je zvučao neuobičajeno čvrsto. Bez predbacivanja - Baš smo proveli lijepu večer - rekla je, a zatim se okrenula i ne pogledavši me. Izašla je iz sobe i ja sam pošao za njom u hodnik i promatrao je dok se uspinjala stepenicama. Baš čudno, pomislio sam kad je nestala u spavaćoj sobi. Nikakvo predbacivanje, nikakva rasprava, nikakve optužbe zbog Helene, za razliku od inače. Slegnuo sam ramenima i vratio se u dnevni boravak kako bih odnio prljave tanjure i čaše u kuhinju. Pola sata kasnije sjedio sam pred televizorom i razmišljao o Heleni. Obuzeo me nemir, osjećao sam se kao u klopci. Naglo sam ustao, ugasio televizor i odjenuo kaput. Vani, na hladnom zraku, moj se dah pretvorio u bijele oblačiće, a snijeg je škripao pod mojim cipelama. Ušao sam u auto i uključio motor. Na prozoru naše kuće na prvom katu primijetio sam siluetu svoje žene koja je ondje stajala i gledala me. Kad sam podigao pogled prema njoj, ona je navukla zastore i odmaknula se. Oklijevao sam uvidjevši da bih se trebao vratiti natrag. Ali ipak sam stisnuo gas i krenuo. Helena mi je odmah otvorila vrata. Na sebi je imala plavi ogrtač koji joj je otkrivao bijelu kožu dekoltea. Njezino čisto, nenašminkano lice blistalo je nekim neobjašnjivim sjajem, a oblo tijelo mirisalo je na voćni sapun. Poljubio sam njezine usne kako bih zaustavio njihovo drhtanje. - Zašto nisi ostao kod kuće? - upitala je, gurnuvši ruke ispod mog kaputa i privukavši me k sebi. Pomislio sam na svoju ženu i našu kćer Petru, koje sam ostavio kod kuće. - Nisam mogao - rekao sam joj umornim glasom. Sada, nekoliko sati kasnije, Helena je bila nagnuta nad kamin, trudeći se žaračem rasplamsati vatru. - Kako će se sve to završiti, Roberte? - upitala me oštrim i hladnim glasom koji kao da nije bio njezin. - Što želiš reći? - Jedan muškarac me zaprosio - iznenada mi je otkrila ispustivši žarač. - Što da mu odgovorim? - Odbij ga - uskliknuo sam pruživši ruke prema njoj. - Reci mu da voliš mene. Izvukla se iz mog zagrljaja i skočila na noge. - Imam trideset i osam godina, Roberte - promrmljala je obrisavši suzu koja joj se skotrljala niz obraz. - Ne mogu do beskonačnosti nastaviti odbijati muškarce koji bi me mogli usrećiti. Ne mogu provesti ostatak života u iščekivanju tyojih povremenih dolazaka. - Helena - rekao sam ustavši i zagrlivši je. Upravo u tom trenutku zazvonio je telefon i naglo smo se razdvojili. Helena se javila, nekoliko trenutaka slušala bez riječi, nakon čega mi je pružila slušalicu, dobacivši mi tjeskoban pogled. - Treba te tvoja kći. Nepomično sam je promatrao. Bio sam potpuno zatečen i s gadnim osjećajem krivnje. Dok smo Ana i ja jedno drugome zagorčavali život, to je bilo u redu, ali Petra je bila nešto sasvim drugo. Do sada smo je žena i ja nekako uspijevali držati podalje od naših problema, ali sada sam se pitao kako je znala da sam ovdje? - Zdravo, Petra - uspio sam reći progutavši knedlu koja mi je stezala grlo. - Tata? - zvučala je vrlo preplašeno. - Ne mogu probuditi mamu. - Na trenutak joj je zadrhtao glas i prestala je govoriti, a zatim je nastavila: - Pokraj kreveta je prazna bočica s tabletama za spavanje, a telefonska žica je iščupana iz utičnice. Iznenada je briznula u plač. Glas joj je bio isprekidan jecajima i bilo je gotov nemoguće razumjeti njezine riječi. - Ne mogu je probuditi, tata. Dozivala sam je, tresla, ali ne budi se! Ukočeno sam stajao, stišćući slušalicu u ruci, bez riječi. Zatim sam konačno uspio povikati: - Petra! Odmah nazovi našeg liječnika i reci mu da hitno dođe! Marko, naš obiteljski liječnik i prijatelj, živio je u našem susjedstvu i znao sam da će stići prije hitne pomoći. Čuo sam Petru kako šmrca. - Vrati se kući, tata! Koljena su mi klecala i grlo mi je bilo promuklo. - Da, zlato. Stižem za nekoliko minuta. Spustio sam slušalicu i okrenuo se prema Heleni. Vrtjela je pojas ogrtača oko ruke, hladno i nezainteresirano. - Ana je progutala cijelu bočicu tableta za spavanje - objasnio sam joj uzevši njezine ledene ruke među svoje. - Moram ići. - Dodat ću ti kaput. Na raskrižju Promatrao sam njezine ruke kako skidaju kaput s vješalice i dražestan obris njezina profila koji se isticao pod neonskom svjetlošću. Shvatio sam da, iako je moja žena pokušala samoubojstvo i kćer mi obuzela panika, nisam želio otići. Činilo mi se kao da se nalazim na nekakvom raskrižju i ne mogu se odlučiti kojim bih putem krenuo. Ovdje, s Helenom, osjećao sam se smireno i sigurno. - Nazvat ću te - obećao sam joj dok mi je pomagala da zakopčam kaput. - Idi - rekla je. - Ne mogu imati na savjesti nesretan život tvoje žene i kćeri. Strastveno sam je poljubio i izjurio van. Puhao je hladan vjetar, ali to nije bilo ništa u usporedbi s hladnoćom koju sam osjećao u svom srcu. Prozori kuće bili su osvijetljeni. Kad sam stigao, Marko je upravo parkirao svoj auto ispred našeg dvorišta. Izvukao je svoj kovčežić i zagazio u snijeg. Rukom mi je mahnuo na pozdrav i zajedno smo ušli u kuću. Na brzinu je skinuo kaput i odložio ga na naslonjač. Iz hlača mu je virio gornji dio pidžame, a na nogama je imao čizme. Petra je dotrčala s gornjeg kata. Njezina tamna i kratka kosa bila je neraščešljana, a plave oči razrogačene od straha. - Kad je popila tablete? - upitao ju je Marko, uzevši je za ruku i povevši je natrag na kat. - Ne znam. Pronašla sam je prije deset minuta i odmah nazvala tatu. On je podigao obrve i upitno me pogledao. - U koliko sati si izašao iz kuće, Roberte? - Oko pola tri - nesigurno sam odgovorio. - Tada je bila dobro. - Sada je točno četiri - ustvrdio je pogledavši na sat. - Dobro, možda ćemo imati sreće. Zaustavio me ispred vrata spavaće sobe. - Stavi Petru u krevet. Ovdje mi nisi od pomoći. Iako nije govorio optužujućim glasom, imao sam osjećaj kao da mi želi dati do znanja da sam noćas ionako već prouzročio dovoljno problema. Uzeo sam svoju kćer za ruku i čvrsto je stisnuo kad sam primijetio da drhti. Kćer zna sve Poveo sam je prema sobi. Poslušno je hodala uz mene, pogleda uperenog u svoje papuče. Čim smo ušli u njenu sobu, izula je papuče i bez riječi se uvukla u krevet. Povukao sam joj prekrivač sve do brade i namjestio joj jastuk, pitajući se, s osjećajem nemoći, što bih mogao reći da je oraspoložim. - Mama će se oporaviti, zar ne, tata? - upitala me, uputivši mi pogled pun strepnje. - Naravno - odgovorio sam, trudeći se zvučati što uvjerljivije. - Doktor će se pobrinuti za to. Zatim me prvi put pogledala u oči. - Tata, zašto je mama napravila takvu glupost? Nisam imao spreman odgovor na takvo pitanje. - Zato jer je nesretna, dušo. Ljudi ponekad čine vrlo nepromišljene stvari kad se osjećaju tužnima. - Je li tužna zbog tebe i Helene? - iznenada je upitala, kao da te riječi imaju gorak okus kojeg se želi riješiti. Počeo sam se igrati s njezinim plišanim slonićem. - Kako znaš za Helenu? - Puno ljudi zna za vas - odgovorita je slegnuvši ramenima. - Čula sam ih kako pričaju o tome. Je li mama pati zbog tebe i Helene? - Da - promrmljao sam. - Nisi sretan s mamom? - upitala je, trudeći se rukom zaustaviti podrhtavanje usana. - Ne, i to već dugo vremena. - A s Helenom si sretan? - glas joj je bio gotovo ravnodušan. - Da. - U redu - odvratila je - pretpostavljam da sreću treba uzeti od onih koji ti je mogu dati. Pogledao sam je, zadivljen tom njezinom izjavom i pomalo posramljen njezinim tužnim izrazom lica. Bilo je strašno vidjeti toliko gorčine u djetetu. - Ne, Petra - smireno sam odvratio, pomilovavši je po obrazu. - Nije pošteno tražiti sreću na taj način, naročito ako to znači učiniti nekoga nesretnim. Dugo sam bio uvjeren da imam pravo tako postupati. Ali kad bi se svi tako ponašali, svijet bi bio grozno mjesto, slažeš li se. - Da - promrmljala je. - Grozno mjesto. Jecajući potražila je utjehu u mom zagrljaju. Pustio sam je da se isplače i da oduška svojoj boli, ljuljuškajući je u naručju kao što sam to činio dok je bila novorođenče. Na kraju je zaspala. Marko se pojavio na vratima spavaće sobe. Izgledao je vrlo umorno. - Ana je sada dobro. Idi k njoj i porazgovarajte. Naslonio se na dovratak i zamišljeno me promatrao. Zatim je povjerljivim glasom dodao: - Srami se toga što je napravila. Sada joj je više nego ikada potrebna pomoć. Treba te više nego što možeš zamisliti. - Odmaknuo se od vrata i krenuo prema stepenicama. - Idem. Nazovi me za nekoliko dana. Ani je potrebna pomoć i želim se uvjeriti da ju je dobila. Pričekao sam da Marko iziđe iz kuće, a onda ušao u sobu. Moja je žena sjedila na krevetu, naslonjena na jastuk, blijeda lica i oznojene kose. Kad me ugledala, spustila je pogled na gornji dio spavaćice, koji je bio potpuno mokar. - Moj Bože, kakvu sam glupost napravila - rekla je. Duboko je uzdahnula i zatim si pročistila grlo. - Jako mi je žao. Nisam vam željela prirediti takvu neugodnost. Oči su joj bile pune suza. - Kad sam te vidjela kako izlaziš iz kuće, više mi nitko i ništa nije bilo važno. Potrebna mi je pomoć, Roberte. Konačno sam si to uspjela priznati. Imam hrpu problema i do sada sam ih pokušavala riješiti pićem. Ali alkohol je samo još više pogoršao moju situaciju. Postala sam nepodnošliiva, pravi promašaj, i kao žena i kao majka - povukla je plahtu na sebe i obrisala suze. - U pravu si, Roberte. Bilo bi najbolje da se razvedemo. Već dugo nisi spominjao razvod i ponadala sam se da... Ali onda sam te noćas vidjela s Helenom i... shvatila sam da između vas nije gotovo. Dok sam je promatrao, nesposoban išta reći, ona je nastavila govoriti ravnodušnim glasom, lišenim ikakvih osjećaja, objašnjavajući mi kako smatra da imam pravo biti sretan i da će zatražiti pomoć psihologa i pokušati riješiti svoje probleme. Prišao sam prozoru. Vrtjelo mi se u glavi. Upravo mi je na pladnju ponudila dvije stvari koje sam želio više od bilo čega; razvod i spremnost da zatraži psihološku pomoć. Nisam to očekivao i nisam znao trebam li iskoristiti priliku ili je odlučno odbiti. Pomislio sam na Helenu, sklupčanu u svom naslonjaču, a zatim sam pogledao svoju ženu. Činilo mi se da je vidim onakvu kakva je bila nekada, sićušna i krhka, s gustom tamnom kosom i baršunastim očima. Bila je strastvena, nježna, zavodljivog glasa i obožavao sam je. Sada se, pak, pretvorila u nesretnu i neurotičnu ženu, uvijek spremnu povisiti glas. Sigurno nije sve te probleme stvorila sama, zaključio sam. Djelomice je to moja krivnja. Pomislio sam kako ne bi bilo u redu da je napustim upravo na Valentinvo. Nekoć sam je volio: možda je ipak ostalo barem još nešto od te ljubavi? Odmaknuo sam se od prozora. Ana je neutješno jecala. Po pomoć - Dat ću ti čistu spavaćicu rekao sam, otvorivši ladicu ormara. Zatim sam dodao: - Slušaj, zašto ovih dana ne bismo otišli k Marku? Možda nam može savjetovati kojem psihologu da se obratiš. - Savjetovati nama? - bilo je jedino što je uspjela izustiti. - Da. To je problem koji se tiče nas oboje i zajedno ćemo ga i rliešiti. - A Helena? - upitala je gotovo šaptom, oklijevajući i bojažljivo. - Zaboravi na nju - nježno sam rekao. - Hajde, skini sad ovu spavaćicu. Možda ćemo jednog dana, razmišljao sam dok se presvlčila uspjeti vratiti ono što smo s godinama izgubili. Zijevnuo sam, osjetivši se iznenada užasno iscrpljeno. Namjestio sam joj jastuk i pokrio je. Na njezine lijepe obraze počela se vraćati boja. Obukao sam pidžamu i uvukao se pod poplun na svoju stranu kreveta. Ispružio sam se prema svojoj ženi i stisnuo njezinu malu ruku, hladnu i drhtavu. Sjetio sam se Helene i tužno zapitao imaju li sve žene takve ruke. Ta ih je karakteristika na neki način činila još ranjivijima. - Hvala ti, Roberte - prošaptala je moja žena dok je svjetlost zore počela ulaziti sobu. Hvala tebi, odgovorio sam joj u sebi. Zapravo, spoznajom da joj moram pomoći, shvatio sam da je vjernost jedna od najvažnijih stvari koje se duguju voljenim osobama. To je nešto što se samo po sebi podrazumijevalo, bez ikakvih očekivanja, i do čega su ljudi tako malo držali. Ali Ana je, od ovog trenutka na dalje, mogla računati na to.
Marko, što to radiš? Vrati odmah na drugi program. Pa, sad će tekma - povikao je na mene ljutito Ivan, te sam vratio daljinski upravljač na stol. Ivan ga je odmah zgrabio i usmjerio prema televizoru. I ostali muškarci što su sjedili u dnevnom boravku doma za starije osobe smrknuto su me promatrali. Bilo je jasno da svi žele gledati košarkaški priienos. - Zašto uvijek mora biti po vašem? I nas dvije želimo pogledati tu dokumentarnu emisiju - na sveopće iznenađenje javila se jedna od dviju gospođa koje su sjedile u udaljenom kutu prostorije pa su se sve glave okrenule prema njoj. Do tada je nisam vidio, pa sam se i ja radoznalo zagledao u njeno izborano, ali simpatično lice. Za ženu koja je sjedila do nje znao sam da se zove Zorica. - Nas je više, što znači da većina odlučuje. Gledat će se košarka i točka - bio je rezolutan Ivan. Prijenos je upravo počinjao pa su se svi osim mene i dvije gospođe zadubili u ekran. - O ovome ćemo još porazgovarati s upraviteljem - sad se ljutito javila i Zorica, na što sam joj, sliježući ramenima, dobacio: - Gospođo Zorice, nema se smisla s njima raspravljati. Ustao sam i prišao gospođama koje su, poput mene, sigurno već prevalile sedamdesetu. Sjeo sam do njih. - Što se može, emisiju ću pogledati u svojoj sobi. Ali ima još desetak minuta - rekao sam pomirljivo, bacivši pogled na sat. - Moj je televizor, na žalost. u kvaru, a Mirjana ga ni nema u svojoj sobi - požalila se Zorica i upoznala me s gospodom Mirjanom, koju nisam poznavao. - Stigla sam u dom tek nedavno - objasnila mi je Mirjana. - Možemo emisiju pogledati u mojoj sobi - predložio sam im, ali su me odbile. - Hvala, ipak ćemo prošetati - rekla je Mirjana, a uskoro su obje napustile boravak. Kako me utakmica nije zanimala, vratio sam se u svoju sobu i pogledao dokumentarac o najčuvenijim primjerima svjetske arhitekture. Cijelog života bio sam građevinar pa me i sada, u mirovini, zanimalo sve vezano uz arhitekturu. Ipak, dok sam gledao emisiju, misli su mi se nesvjesno vraćale na gospođu Mirjanu. Iako je nisam ranije viđao u domu, bila mi je nekako poznata. Ili je možda nalikovala na nekoga koga sam poznavao, mislio sam prisjećajući se njena blagog lica na kojem su se osobito isticale plave oči. I uredne sijede kose skupljene na zatiljku. Zagazio sam u sedamdeset i treću godinu. U domu sam bio gotovo dvije godine, točnije otkako mi je umrla supruga Gertruda. Nakon smrti žene, s kojom sam u braku proveo punih četrdeset i osam godina, bio sam potpuno izgubljen. Nikad se nisam snalazio u kuhinji jer je supruga vodila brigu o cijelom domaćinstvu, tako da sam već u prvih nekoliko tjedana otkako je umrla izgubio par kilograma. Sin Boris i snaha Bruna pozivali su me na ručak, ali kako su stanovali u drugom dijelu grada, često sam bio prisiljen pripremiti si nešto sa svog skromnog kulinarskog popisa. - Tata, ne možeš ovako dalje. Najbolje bi bilo da se preseliš k nama. I Bruna misli da je to najbolje rješenje - predlagao mi je sin jedinac. - Ne, Borise, to ne bi bilo u redu. Vi imate svoj život, sad će Barbara roditi, pa ćete imati posla i s unučicom. Ostat ću u svom stanu - pobunio sam se, ne želeći im smetati. Iako me sin uporno nagovarao da dođem k njima, ostao sam pri svom. Ali s vremenom sve sam više shvaćao kako moram pronaći drugo rješenje. Osim toga, kako sam bio prilično usamljen, donio sam odluku o preseljenju u dom za starije osobe. Imao sam dobru mirovinu i nisam želio prodati stan, iako me Boris i na to nagovarao. Umjesto toga, inzistirao sam da se moja unuka Barbara, koja je s mužem živjela u podstanarstvu, a upravo je u to vrijeme rodila djevojčicu, sa svojom obitelji preseli u moj stan. Dirnulo me i to što je Barbara svoju kćerkicu nazvala po svojoj baki i mojoj voljenoj supruzi Gertrudi. I tako sam nepunu godinu nakon ženine smrti dospio u dom. Nova okolina Nisam požalio zbog svoje odluke. U domu sam stekao nekolicinu prijatelja, a mogao sam se povući u samoću svoje sobe kad god mi nije bilo do društva. Obitelj me je često posjećivala i s njima sam provodio svaki blagdan. Uz to, bio sam sretan što moja jedina unuka Barbara sada ima vlastiti stan koji sam joj oporučno ostavio. - Djede, možda se ovdje sprijateljiš i s nekom gospođom - šalila se Barbara kad mi je došla u posjet. Dok se ona nadvila nad dječja kolica, provjeravajući spava li malena Gertruda, pogled mi je privukla Mirjana, koja je nedaleko od nas sjedila na klupi sa Zoricom. Otkako smo se u dnevnom boravku upoznali, sretali smo se često, ali sve se svodilo na pozdrav i nekoliko kurtoaznih fraza. Želio sam se bolje upoznati s tom pristojnom i dragom gospođom, ali nikako za to nije bilo prilike, a nisam htio biti nametljiv. Mirjana je uvijek bila lijepo odjevena i uredne, začešljane frizure, te me u tom smislu jako podsjećala na pokojnu suprugu. Ipak, dok je Gertruda oduvijek bila krupnije građe, Mirjana je bila sitnija žena koja se među ostalim korisnicama doma izdvajala baš svojom vitkom figurom. - Što kažeš, dušo? - shvatio sam da me Barbara nešto pitala. - Vidim da ti misli danas lutaju. Kažem da je u subotu Ivin rođendan. Malo ćemo proslaviti, pečem kolače, pa želim da nas posjetiš. Ivo će autom doći po tebe - pozvala me. - Svakako, doći ću - pristao sam odmah doći na rođendan njenog supruga Ive. Kad je unuka s kćerkicom otišla, uputio sam se prema klupi na kojoj je sada Mirjana sjedila sama. - Divan dan, zar ne? - zapodjenuo sam razgovor. Na moje zadovoljstvo Mirjana me odmah pozvala da sjednem kraj nje. - Dugo poznajete Zoricu? - upitao sam glupo, iako sam znao da je Mirjana u domu tek nekoliko tjedana. - Ne. Ovdje smo se upoznale. Iako sam rođena Zagrepčanka, ja sam zapravo dugo godina živjela u Sloveniji, u Mariboru - otkrila mi je. - Pa, kako to da ste se vratili? - zanimalo me je. - Suprug je bio Slovenac. Kad je Boštjan prije šest godina umro, vratila sam se u Zagreb jer mi ovdje živi kći Petra. Sin Matjaž je u Trstu. Stanovala sam godinama s Petrom, ali onda sam se odlučila skrasiti u domu. Znate kako je, zdravlje je sve lošije, a kćer ima svojih obaveza. Ovdje imam bolju skrb i stalno nekoga pri ruci - ispričala mi je Mirjana. U nastavku razgovora otkrio sam da je riječ o inteligentnoj ženi suvremenih nazora. Osim toga, iz onoga što je govorila, dalo se zaključiti i da je vrlo obzirna. - Zvao me i sin Matjaž k sebi, ali nisam htjela u Italiju. Ne znam jezik, a on ima troje djece. Bila bih im samo na teret. Ipak, imam divnu djecu - pohvalila se. - Ja imam samo sina Borisa. Ali on mi vrijedi za dvojicu. Gertruda, moja pokojna žena, imala je tešku trudnoću pa nismo htjeli riskirati s drugim djetetom - ispričao sam joj ono što sam rijetko kome otkrivao. Mirjana me je pozorno slušala. - Razumijem. Moja prijateljica je posvojila dvoje djece. I da znate, bolji su joj nego nekima vlastita - nadovezala se. - Niste dolazili u Zagreb dok ste živjeli u Mariboru? - upitao sam je iznenada. Mirjana se začudila: - Zašto? - Kao da ste mi odnekud poznati. Zapravo, ne znam... - zastao sam, ne znajući što zapravo želim reći. Bilo je očigledno da se ranije nismo sreli. - U Zagreb nisam dolazila. Tek kad se Petra udala za Hrvoja i došla živjeti u Zagreb, Boštjan i ja smo je posjetili nekoliko puta - odmahnula je glavom, a onda se nasmijala: - Vi meni niste poznati - dodala je kroz smijeh. Kimnuo sam glavom, pomalo zamišljeno. Razgovor se nastavio o životu u domu, a kad smo se nakon sat vremena rastali, bio sam sretan što sam u Mirjani dobio ugodnu sugovornicu. Iako nisam ni u snu pomišljao da bih u sedamdeset i trećoj godini mogao ostvariti vezu s drugom ženom, a još manje oženiti se, radovao sam se svakom novom susretu s Mirjanom. I Mirjana je naše druženje doživljavala prijateljski te sam je čak spomenuo i sinu kad me posjetio. Ugodno društvo - Lijepo je što si ovdje našao i prijateljicu - namignuo mi je Boris. - Pa... slažemo se. Naravno, to što je žena, nije važno. Draga mi je jer je pametna i puna duha - skoro sam se zbunio pred sinom. Mada sam u domu imao nekolicinu muških prijatelja, morao sam sebi priznati da sam više uživao u Mirjaninom društvu. Ponekad bi nam se pridružila i Zorica, ali najčešće smo sami odlazili u šetnje ili do obližnje trgovine. - Cijeli radni vijek provela sam za šalterom na pošti. Boštjan je bio nastavnik u srednjoj školi. Nikad nismo imali puno novca, ali živjeli smo lijepo - govorila mi je Mirjana sjetno o svom ranijem životu. Bili smo u mojoj sobi gdje smo čekali da počne dokumentarac o Prvom svjetskom ratu. Ulio sam sok u dvije čaše i sjeo za stol. Njoj sam prepustio mjesto u jedinom naslonjaču u prilično skučenoj sobi. - Marko, znate li da sam kao mlada studirala povijest? - rekla je iznenada. - Povijest? - ponovio sam i dalje gledajući u televizijski ekran. - Oduvijek me zanimala povijest. Zato ne propuštam povijesne dokumentarce. Ali ima ih premalo na televiziji - sa žaljenjem je konstatirala. - I, na žalost, nisam dovršila studij. Kad sam upoznala Boštjana, udala sam se i preselila u Maribor. Šteta, a mogla sam raditi u školi, predavati povijest kao on - govorila je. Sada sam je pogledao. Bila mi je okrenuta profilom. Šutio sam, a Mirjana je nastavila povjerljivim glasom: - Znate, bila sam tada prilično mlada, a mladi ljudi teško znaju odrediti što im je najbolje za budućnost. Istina, kad sam se udala za Boštjana, bile su mi dvadeset i dvije godine, ali već sam iza sebe imala jedan propali brak. Što ćete, mladost - ludost - nasmijala se, a meni je odjednom srce zastalo. Zurio sam u Mirjanu, proučavajći sada pomno njen profil. - Propali brak? - ponovio sam tiho. - Da, Boštjan je bio mo drugi muž. Udala sam prvi put već u devetnaestoj za momka koji je tada služio vojsku. Kad se vratio iz vojske, počela sam studirati. Ubrzo smo shvatili da smu premladi, da se premalo poznajemo. On nije želio raditi, već također studirati. U braku smo bili točno jedanaest mjeseci. Evo, počinje emisija - rekla je i zadubila se u najavnu špicu. Sjedio sam na stolcu kao gromom ošinut. Pa to nije moguće: Zar je to Mira, žena s kojom sam kao mladić bio u kratkom braku? Je li moguće da smo se ovako slučajno sreli. gotovo na kraju života. - Mirjana? - zazvao sam je promuklim glasom. - Da? - upitala je, i dalje ne gledajući mene. - Vama su sada sedamdeset i dvije godine, zar ne? - upitao sam je, i ne pomislivši kako je moje pitanje čudno i nepristojno. Tek sada uputila mi je iznenađen pogled. Bila je zatečena mojim pitanjem ali još ništa nije slutila. No, prestrašila se ugledavši moje blijedo lice. - Što vam je? - iznenadila se prepoznavši šokiranost u mojim očima. - Ja sam Marko - zaustio sam, a ona i dalje nije shvaćala. - Da, znam da se tako zovete - gledala me kao da nisam pri sebi. U trenu sam shvatio da jedno drugome nismo rekli prezimena. Moje je ime bilo često, a ja sam nju od ranije znao kao Miru, iako joj je puno ime bilo Mirjana. U glavi mi je vladala zbrka te sam zamuckujući počeo otkrivati svoju sumnju: - Bio sam nekad davno u braku. S jednom Mirom koja je studirala povijest. Oženili smo se dok sam bio na dopustu s vojske. I ja sam u braku bio jedanaest mjeseci. S Mirom - rekao sam i još dodao djevojačko prezime svoje prve žene. Sad je i s Mirjanina lice nestala boja. Zurila je u mene dugo, činilo mi se cijelu vječnost. - Vi ste Marko? Onaj Marko - naglasila je zadnje riječi. - Da, ja sam - tek sada sam joj rekao i svoje prezime. U domu smo se poznavali tek dva tjedna. Ja sam nju znao samo kao Mirjanu, a ona mene kao Marka. No, bila je to Mira, kako su je nekad svi zvali. Moja prva supruga. Naglo je ustala iz naslonjača. - Nije moguće! To je stvarno nevjerojatno. Ja, oprostite, moram ići - bez pozdrava je izišla iz moje sobe. I sam sam bio toliko zatečen nevjerojatnim otkrićem da sam još dugo sjedio poput kipa. Kakva slučajnost! Na Miru godinama nisam niti pomislio. Sjećao sam je se tek nekoliko prvih godina nakon razvoda, kad bih se ponekad upitao kako je, je li se ponovno udala. Nismo se sretali pa sam zaključio da se možda odselila iz Zagreba. I bio sam u pravu jer se Mirjana udala za Slovenca i preselila u Maribor, sada sam povezivao događaje iz daleke prošlosti. Kad mi se rodio sin Boris, posve sam je zaboravio. Nismo se vidjeli više od pedeset godina, računao sam. Više od pola stoljeća! Naravno da se nismo prepoznali. Ona je tada bila devetnaestogodišnjakinja, a ja tek godinu stariji. Golobradi momak koji se prvi put ozbiljno zaljubio i brzopleto oženio. Ipak, bila mi je poznata od prvog susreta u domu, prisjećao sam se. Jer ona se promijenila manje od mene. I dalje je bila sitna, istih živih plavih očiju. Dakle, to je Mira s kojom sam bio u svom prvom, propalom braku, nisam cijelog dana prestajao misliti o njoj. Čim smo se prije četrnaest dana upoznali, odmah sam osjetio neku povezanost s njom, kao da se znamo. Shvaćao sam zašto me odmah privukla. Sjećanje me preplavilo. Upoznali smo se jedne kasne subotnje večeri, nakon izlaska iz kina. Mira je bila s prijateljicom, a ja sa svojim momačkim društvom. Moj prijatelj Milan bio je brat Mirine prijateljice. Odmah smo se zagledali jedno u drugo. Još iste večeri u obližnjoj kavani, kamo smo svi otišli na piće, nismo jedno s drugoga skidali pogled. Mira je bila lijepa, vitka djevojka duge plave kose. Bila je moja druga djevojka i prva prava ljubav. Nakon nekoliko tjedana saznao sam da sam prvi muškarac u njenom životu. Potjecala je iz ugledne zagrebačke obitelji, a ja iz međimurskog sela, od roditelja seljaka. Znao sam da za njene roditelje neću biti neka prilika pa sam se tim više požurio sa svojom bračnom ponudom. Bojao sam se da me ne ostavi jer je bila lijepa gradska cura, a ja, mada visok i krupan momak, ipak prosječna izgleda. - Marko, nije još vrijeme za ženidbu. Nisi ni vojsku odslužio - govorio mi je otac, ali uzalud. Bio sam ludo zaljubljen u Miru, a kad sam se uvjerio da njeni roditelji doista ne odobravaju našu vezu, brže-bolje sam je zaprosio. - Ne znam, Marko, je li prerano za brak. Mama mi je jučer rekla da mislim na školu. Zna za nas i misli da nikako nije vrijeme da se već udam - Mira je ponavljala gotovo iste riječi kao moj otac. Ali oboje smo bili zaljubljeni i čvrsto odlučni da se vjenčamo. To smo i učinili čim sam uspio iz vojske dobiti kratak dopust. Svadba je protekla mirno, ali nekako usiljeno. Iako su Mirini roditelji bili protiv braka, očito nisu imali dovoljno snage suprotstaviti se svojoj jedinici. I danas, nakon pola stoljeća, mogao sam se prisjetiti Mirine prekrasne bijele vjenčanice i blijedog lica pokrivena velom. Unajmili smo stančić, a ja sam nastavio svoju vojnu obvezu. Slali smo si redovito pisma, a onda me u jednom pismu Mira obavijestila da je upisala studij. Bio sam zatečen tom viješću jer je upravo uspjela pronaći posao tajnice u nekom uredu. Već prvih dana nakon mog povratka iz vojske izbile su prve svađe. - Nisi trebala dati otkaz! Pa od čega ćemo živjeti? Ne želim da nas hrane tvoji roditeIji - bio sam ljut jer sam znao da još nemam posao, a sada je i ona ostala bez skromne plaće. - Ne mogu studirati i raditi. Mislila sam da će to nekako ići, ali sam se prevarila. Marko, naći ćeš već neki posao - rekla je, očito naviknuta da se sve može riješiti. Shvatio sam da je Mira do tada živjela posve drukčije od mene. Otac joj je bio direktor u jednom poduzeću i ništa joj nije nedostajalo. Ja sam pak bio iz siromašne obitelji i morao sam se sam probijati kroz život. Počeo sam raditi kao skladištar, ali naš je brak počeo loše od samog početka. Osim nekoliko lijepih dana koje smo zajedno proveli neposredno nakon svadbe, brak je počeo obostranim iskazivanjem nezadovoljstva. Nisam bio zadovoljan jer sam želio više. Planirao sam nakon vojske studirati, a sada sam crnčio po cijele dane, dok je supruga studirala. Uz to, Mira je željela i izlaziti, a za izlaske je trebalo novca. Njen nam ga je otac redovito davao, što je mene samo još više ponižavalo. Stare uspomene - Nisi trebala upisivati tu povijest. Mogla si raditi i zarađivati. Ovako, ja jedva zaradim za najam i hranu - ljutio sam se. Ona se nije osvrtala na moje prigovore te smo se sve češće svađali. Početna je zaljubljenost nestala, a činilo mi se da je više ni fizički ne privlačim. Shvatio sam da smo uletjeli u brak i da jedno o drugome ništa ne znamo. Bili smo različiti i po odgoju i po materijalnim prilikama. Ona je bila prilično razmažena jedinica, a ja jedan od četvero braće koji smo od malih nogu naučili raditi. - Miro, odlučio sam! I ja ću na studij. Dao sam otkaz - obavijestio sam je jedne večeri. U braku smo tada bili deset mjeseci. - Kako to misliš? Od čega ćemo živjeti? - njena pitanja su me naljutila, ali nisam se dao isprovocirati. Slegnuo sam ramenima. Ako ona može studirati, mogu i ja, pomislio sam. Pomišljao sam i na razvod, ali nisam to još htio naglas izgovoriti. Uz to, shvaćao sam da bi eventualna Mirina trudnoća sve zakomplicirala i tako zapečatila našu sudbinu. Da je Mira ostala u drugom stanju, vjerojatno se nikad ne bismo usudili razvesti. Stoga sam počeo izbjegavati intimnosti, što njoj nije nimalo smetalo. Bilo je očito da u mene više nije zaljubljena. Sve više sam razvod priželjkivao kao jedino rješenje. Uskoro mi se Mira obratila gotovo prijateljskim tonom: - Marko, ovako dalje ne možemo. Prerano smo ušli u brak. Ako oboje nastavimo školu, uskoro nećemo imati od čega živjeti. - Slažem se - uzvratio sam brzo, pa se ohrabrila: - Trebala sam slušati roditelje kad su mi rekli da se ne udajem. - I ja sam trebao slušati oca - odbrusio sam joj istom mjerom. - Bolje je da se razvedemo. Pa svatko svojim putem - rekla je konačno. Složio sam se, iako me je boljelo što naš brak nije izdržao niti godinu dana. Rastali smo se prijateljski. Nismo jedno drugome mnogo zamjerali. Zaljubili smo se, ali trebali smo nastaviti izgrađivati vezu, umjesto što smo nespremni i mladi uletjeli u brak. Možda bi tada sve bilo drukčije. Tko zna, mislio sam zureći kroz prozor svoje sobice u domu. Padala je kiša i na klupama pred domom nije bilo nikoga. Navukao sam zavjesu, a pogled mi je pao na policu s nekoliko knjiga. Pored knjiga stajala je uokvirena fotografija moje pokojne supruge. Gertrudu sam upoznao pri završetku studija građevinarstva. Ona je tek počela studirati jezike. Neko smo vrijeme izlazili kao prijatelji, a onda mi je ona priznala da joj se sviđam. Bila je otvorena djevojka, uvijek nasmijana i puna razumijevanja za sve. - Mislila sam da samo želiš posuđivati moje kasete - smijala se dok smo pregledavali njenu bogatu glazbenu arhivu. - To mi je bio izgovor da se viđamo - uzvratio sam. - Zar si sramežljiv? - zadirkivala me. - Ma kakvi - privukao sam je u zagrljaj. Ipak, za svoj prvi propali brak rekao sam joj tek kada smo se vjenčali. Gertruda me o Miri nikad nije ispitivala. Znala je da je bila riječ o ishitrenom braku, bez djece. Rodio nam se Boris i naš je brak počeo sretno. Iako je imao uspona i padova, izdržali smo zajedno do kraja. Ja sam bio građevinar u jednoj tvrtki, a ona je radila u arhivu. Posve sam iz sjećanja istisnuo svoju prvu ljubav. Gertruda je bila žena mog života. Kad je prije nekoliko godina oboljela od raka, teško sam se suočavao s neminovnim. No, smrt je bila jača, i u sedamdeset i prvoj godini ostao sam udovac. Danas sam imao samo lijepa sjećanja i ugodne uspomene. Vratio sam fotografiju na njeno mjesto i ponovno pomislio na Miru i na čudnu slučajnost. Izbjegavao sam naš susret, a znao sam da i ona mene ne želi sresti. Od neobičnog otkrića nismo se vidjeli. Oboje smo malo izlazili iz sobe, a kad sam se nakon dva dana konačno spustio u blagovaonicu, shvatio sam da Mirjana hranu naručuje u sobu. - Ne znam što je s njom. Zadnjih dana uopće ne izlazi iz sobe, a nije bolesna - požalila se Zorica čim me ugledala. Zbunjeno sam odmahnuo glavom. - Jeste li je vi vidjeli? - raspitivala se dalje. Odmahnuo sam glavom i dodao: - Posljednjih se dana loše osjećam. Nisam ni ja izlazio - slagao sam samo da je se riješim i prekinem neugodan razgovor. Nastavak prijateljstva - Žao mi je, Marko. Trebate otići k liječniku. U našim godinama nikad se ne zna - savjetovala mi je Zorica. Nisam joj odgovorio pa se napokon udaljila. Zorica, naravno, nije ni slutila što se dogodilo. Vjerojatno bi bila zapanjena da zna kako smo Mirjana i ja nekoć bili u braku. Baš je to čudno, nisam mogao još jednom ne pomisliti. Znao sam da nećemo moći jedno drugo stalno izbjegavati. Ali očito nam je oboma trebalo vremena da se priberemo i priviknemo na novonastalu situaciju. Mada sam računao da ćemo se slučajno sresti negdje u domu, Mirjana se još istoga dana sasvim neočekivano pojavila na mojim vratima. Bio sam iznenaden kad sam otvorio vrata i ugledao je. Odmah sam primijetio da je zabrinuta. - Marko, jeste li... jesi li dobro? Zorica mi je rekla da ti je zadnjih dana loše odmah me upitala. Nakon početnog iznenađenja, shvatio sam. Zorica joj je rekla da se loše osjećam, iako sam ja to izmislio samo da joj ne moram objašnjavati. A Mirjana se zabrinula za mene. Naglo me obuzelo veliko zadovoljstvo, a nervoza je posve nestala. - Uđi - pozvao sam je. Sjela je u naslonjač, kao i onog dana, a ja na krevet. - Miro, ja sam dobro. Izmislio sam Zorici da mi je loše jer me počela ispitivati o tebi. Pitala me jesam li te vidio pa sam se zbunio - priznao sam, a Mirjana je odjednom prasnula u smijeh. - I ja sam joj jutros rekla da mi nije dobro i da zato ne izlazim iz sobe. Ali cijelo vrijeme mislila sam o nama. Sjećala sam se onih dana. I svega. Marko, stvarno je čudno što smo se ovako našli, mislim sreli - govorila je kroz smijeh u kojemu sam prepoznao veselu djevojku u koju sam se zaljubio na prvi pogled. - I ja sam puno razmišljao. Pa što ako smo bili u braku? To samo znači da se poznajemo bolje od ostalih u domu. I zato možemo biti još bolji prijatelji - nadovezao sam se. Mirjana je, uz svoj široki osmijeh, potvrdila glavom, a onda ustala. - Drago mi je što si, kao i ja, imao sretan brak - zagledala se u Gertrudinu sliku na polici, a onda se okrenula prema meni i uzviknula: - Pokazat ću ti svoje fotografije - prišla je i sjela na krevet do mene. Iz torbice je izvadila omotnicu i po krevetu rasula stare fotografije na kojima je bila ona i njena obitelj. - Ovo sam s Boštjanom na ljetovanju u Rovinju. A ovo su moji unuci - pokazivala mi je. Kad je nakon dva sata napustila sobu, moje je srce nakon dugo vremena bilo ispunjeno. Jedva sam dočekao sutrašnji dan i Borisov posjet. Želio sam sinu što prije ispričati o ponovnom susretu svoje stare ljubavi i nove prijateljice.
Rađao se novi dan u Garabaškim brezama. Dan protkan tankim i neobičnim, svilenim, srebrnastoplavim zracima, koji su veselo treperili u malom, belo okrečenom sobičku, gde je spavala niska lepotica, visokog čela, malih usnica, bujnih grudi, ali suvih ruku od rada. Svakoga dana ustajala je rano, spremala doručak za braću, majku i očuha, a potom bi je poslali na pašnjak da čuva ovce, u drugo šumadijsko selo. Tamo bi nekada i prespavala, ispod starog duda. Ljudi su joj se divili, neki je žalili što tako mora da živi, ali ona je bila zadovoljna, nikada se nije bunila, niti sa majkom ulazila u raspravu. Sa očuhom i braćom je slabo govorila. Sklanjala je za njima, slušala ih, deci pričala priče pred spavanje, ali nikada ih nije izvodila u šetnje, pratila do škole... Stideli su je se. Osećala je ona njihove podsmehe, njihovu grubost i razmaženost. Smetala im je, a nisu znali kako da je se otarase. Najviše im nije prijalo kada odu u Niš, kod svoje baka Zlate, pa je ona izvede na sladoled, kupuje joj odelo... Za praznike je dariva i zlatom. Pokazuje joj voćnjake, livade, vodi je kroz olistalu šumu, vinograde... Devojka se smeši i zahvalno je gleda. A kada se vrate kući, nailazi na mrzovoljne poglede. To više nije mogla da podnese. Zato je, od osamnaeste godine, molila majku da je pošalje u Banat, kod prave bake, očeve majke. - Imaš li neku drugu rođendansku želju? Da odeš do mineralne banje? - pitala bi je. - Ne. Jedina želja mi je da upoznam svoju baku - sklapala je ruke i klečala pred njom. Ali, majka nikako nije pristajala. Njoj je mesto ovde, pored nje, pa čak iako ona ne obraća pažnju na nju. Međutim, jednog popodneva se predomislila. Očuh je nekako čudno gledao Marijanu, i ona odluči da je pošalje na selo. - Pa, kad toliko želiš da posetiš baku - uzdahnula je i malo se zamislila - neću ti braniti. Ali, čim prođu praznici, hoću da se vratiš - naredila je. - Mnogo ti hvala, majko - nežno je rekla i nastavila da sklanja sudove. Sutradan, došla im je baka Zlata iz Niša. Obradovala se kada je čula da devojka putuje. Stvarno, ovde nije imala šta da radi. - Ideš danas sa mnom u kupovinu, da te doteram i sredim. Vodim te i kod frizera, da ti ofarba kosu. Bićeš lepa, kao princeza - govorila je iskreno. Devojci ovoga puta nije bilo nelagodno. Htela je da pokaže onoj baki kako je majka uvek vodila računa o njoj. - Zaista si lepa! Ja ću te odvesti do sela - kazao je očuh. Lice mu je bilo vedro i nasmejano, kada je ugledao nisku i crvenokosu devojku sa zelenim očima, belog tena i rumenih usnica. - Nema potrebe. Mogu i vozom - odbijala je. - Ne buni se, poslušaj ga - umešala se mati, primetivši Markovu pažnju i naklonost. Namrštila se, okrenula glavu, da joj kćerka ne vidi suze u očima, pa pošla u kuhinju, da dovrši ručak. - U redu. Hajdemo! - pristala je Marijana, ušavši u auto. Jedva je čekala da vidi baku, mislio je Marko. - Uživaj u odmoru! - blago je uhvatio za ruku, kada se auto zaustavio pred prizemnom, ali velikom i moderno uređenom kućom. - Hoću, hvala - izgovorivši to, izašla je iz auta. Čovek je još malo posmatrao okolinu, nju u zelenoj i lepršavoj haljini, a potom se izgubio u poljima žita. - Da li ovde stanuje Vukica? - upitala je jednu ženu. - Ja sam Vukica - kazala je. - Moja baka! - ostavila je koferče i pune kese poklona, i poletela baki u zagrljaj. - Marijana, dete moje! - zaplakala je žena. - O, bože! Kako si porasla! - govorila je, sva raspoložena i nasmejana u licu. - Jesam, bako - odmakla se. - I ti si drugačija sada. Pamtim te, imala si crnu, prosedu kosu, mile oči i tople ruke, koje su me hranile, donosile mi trešnje - govorila je nežno. - Pametna si ti bakina unuka - nasmejala se. - Da znaš, još imamo onu trešnju! - dodala je. - Ali, izvoli, uđi - zamolila je. - Devojka uze koferče i podiže kese. - Da ti pomognem? - pitala je ljubazno. - Ne, samo uzmi ove kese. Tu ima nešto za tebe i strica, za njihovu decu - kazala je i pružila joj. - Hvala ti. Baš si pažljiva - prihvatila je poklone. - A šta tvoja majka kaže na sve ovo? - zapitala je. - Ništa, raduje se. Puno vas je pozdravila! - kazala je, ne požalivši se nijednoga momenta na decu svoje majke. Ušla je u dvorište, razgledala ga, divila mu se, a zatim se pozdravila sa dekom, koji je suzu pustio kada je video kako devojka liči na njegovoga sina. Samo, bila je malo niža. - A ovo su deca tvoga strica - pokazala je na dečaka i lepu devojčicu. Marijana joj je pružila ruku, ali ona joj nije uzvratila običnim pozdravom, već joj je poletela u zagrljaj. - Volim te, seko! - govorila je. Devojku su ganule ove reči, rasplakala se. - Ona je toliko želela da ima sestru. A ja nisam htela više da rađam - pojavila se strina na vratima. - Eto, sada joj se ispunila želja - nasmejala se starija sestra. - Jeste. Nego, jesi li gladna? Hoćeš da ti iscedim narandže? - nudila je. - Mogu li prvo da se raspakujem i istuširam? - zamolila je. - Naravno, izvoli. Ovo je i tvoja kuća. Prvi put da je devojka čula, ovo pripada i tebi, slobodno, uzmi šta želiš. Mogla je da se šeta, druži sa sestrom... Ljudi su u Perlezu bili tako prijatni i vedri, zavolela ih. Baka joj je udovoljavala, lepu joj tortu spremila, a biće i svega za praznike. - Danas je Veliki petak! Hajde, seko, diži se, da farbamo jaja! - budila je devojčica toga jutra. - Idemo na livadu, da pronađemo detelinu za ukrašavanje! - vukla je. - Dobro, dobro... Samo da se obučem i umijem - Marijana se digla iz kreveta. Nije mogla da se zameri ljubimici kuće, Nedi. Bila je tako slatka i umiljata, a istovremeno i raspevana, jer je konačno upoznala svoju divnu i prelepu sestru. Pokazivala joj je slike sa svojih rođendana, vodila je kroz baštu, davala joj da čita mamine romane... Udovoljavala joj je kao niko do sada. - Nemojte dugo da se zadržavate - zamolila ih je baka. - Ali, bako! - bunila se devojčica. - Molim te - pogledala je oštro. - Ne brini se, bako. Dok trepneš, mi smo tu! - namignula je starija unuka, u lepršavoj svetlozelenoj haljini. Livada je bila posuta maslačcima i kamilicama. Mogla se naći i po koja žuta lala i ljubičasti cvetić, neznanog imena. Ali, devojčica na to nije obraćala pažnju, ona je trčkala po travi koja se igrala sa blagim povetarcem, zastajkivala i zagledala detelinu. - Kad ti misliš da se vratimo kući? - pitala je Marijana. - Za par minuta, kada se ispred nas stvori detelina sa četiri lista - inzistirala je ona. Nastavila je da trčkara okolo i peva, dok je devojka postajala sve napetija. Da li ju je savladao umor ili joj se srce uzbudilo? Zbog čega? - Ja idem. A ti ostani - krenula je. - Ne, stani! Evo je! - ubrala je detelinu. - Gde je? - pojurila je... i tada se oko nje i jednog mladića, koji se niotkuda pojavio, obavila ona neobična i nevidljiva, nežna srebrnastoplava svetlost. Bila je to... Uskršnja čarolija. Kako i zašto, niko nije znao... ? On se srušio na nju, a devojčica se od srca nasmejala. - Ha, ha, ha! Momak i devojka! - šalila se. - Oprosti, ja sam kriv... - izvinjavao se. - Tražio sam svoga nećaka... sakrio se od mene... - pravdao se. Brzo se digao i pomogao devojci da ustane. Zatim pogledao u devojčicu. - Ti, mala... ? - iznenadio se on. - Danilo! - bacila mu se u naručje. - Kad si stigao? Što nas nisi posetio? Pre dva dana je bio sestrin rođendan. Da si video kakvu smo joj tortu napravili! - hvalila je baku. - A vi se poznajete? - umešala se Marijana u razgovor. - Naravno, i njemu baka ovde živi - objašnjavala je devojčica. - A u Novom Sadu studira - dodala je. - Mnogo je pošten i vredan, sve mu se devojke dive - nastavljala je. Marijani su pocrveneli obrazi. - Da mi ipak pođemo kući? - zamolila je i uzela je iz ruku lepog i zgodnog mladića. - Nadam se da ćemo imati prilike da se ponovo sretnemo. - Svakako - prošaputala je i požurila kući. - Baš je sladak! - govorila je devojčica. - Kao stvoren za tebe! - već ih je videla u braku. Istog dana je mala Neda ispričala baki za neočekivan susret. - To je bilo kao u bajci, kao u ljubićima moje mame! - razgalamila se. - Hajde, ti, princezice moja, da mi doneseš ljubičastu boju, da ofarbam još ovo malo jaja - zamolila je baka. Devojčica sa plavozelenim očima, finim crtama lica i veselim pogledom je poslušala. Skakutala je kao zečić. Sve je ona morala da zna, da pomaže baki i sestri oko kolača, kuvala je posnu čorbu, pekla pogaču, pravila posne kiflice sa njima... A za Uskrs su se kucali jajima, jeli supu od zeca, sladili se sitnim kolačima... Marijana nije skidala osmeh sa lica. Svi su joj postali tako dragi, nije želela da ode iz Perleza. - Jesi li i ti nekada dobila poklon od zeke? - pitala je Neda za ručkom. - Sada jesam. Imam vas - odgovorila je. - I još nekoga... Sećaš se... ? - namignula je baka Nedi. - A, da! To je najlepši poklon! - setila se. Sestra nije baš razumela šta su govorile. Ali, kako su dani odmicali, shvatila je neke stvari. Najlepšnji Uskršnji poklon je ljubav. Desila se onda kada se najmanje nadala, u trenutku kada je bilo vreme za udaju. I sada joj je bilo teško da se vrati majci. - Ovde je moje mesto, ovde pripadam - pozvala je majku drugoga dana Uskrsa, i zamolila je da joj oprosti. - Volim te, kćeri. Budi srećna - kazala je. Devojku su ove reči raznežile. Obrisala je suze sa lica i pošla na livadu. Tamo je čekao Danilo. - Ja se sutra vraćam u grad. Ali, ti ćeš me čekati, zar ne? Ostalo mi je još samo godinu dana, da završim studije ... I onda sam tvoj ... zauvek. - Ti si mlađi tri godine od mene, Danilo - podsetila ga je. - Kakve to ima veze? Ja te volim, želim da postaneš moja žena. Nemoj da odbiješ moju ponudu za brak! - obuhvatio je snažno rukama i spustio joj nežan poljubac na usne. - Čekat ću te, Danilo... Čekat ću te - obećala je. - Dolazit ću češće ... da vidim kako teku radovi na našoj kući ... - govorio je, provlačeći svoje prste kroz njenu mekanu i crvenu kosu. - Vilo moja, vilo moja ... - šaputao je, ljubeći je po vratu i obrazima. - Jedini moj ...! - opuštala se devojka. - Čekat ću te! - neprestano je ponavljala. Vratila se predveče kući. Baka je već oprala sudove i sklonila ih. - Zadržala si se? - nije zvučala zabrinuto. - Jesam. Oprosti mi - ukratko joj je objasnila. - Nemam šta da ti oprostim. Sada si nečija i uskoro ćeš se udati. Bit ćeš veoma srećna. I ostat ćeš u našem selu, - poljubila je u kosu. - Hoću, čekat ću ga strpljivo - prošaputala je i otišla u svoju sobu. Te noći je dugo gledala u Nebo ... i u zvezdu, plavu zvezdu, čudnu i sjajnu, koja joj se veselo smešila, a potom se izgubila u oblacima. Čekao ju je novi posao, trebalo je dotaći nova srca, vratiti veru i ispuniti želje ... [starbox id=2]
Sparkirala sam se ispred kuće i duboko udahnula. Kad god bih se trebala susresti sa svojom majkom, obuzeo bi me osjećaj nesigurnosti. Pogotovo otkako je tata prije pet godina umro pa je mama ostala sama, zbog čega je postala još svadljivija i napornija, ako je to uopće bilo moguće. Nikad nije imala laganu narav, a mene kao da je imala na piku. "Hajde, Lucija, pa ne ideš u zatvor", počela sam samu sebe hrabriti. "Ona ti je mama i ti je voliš. Znaš da je stara i nije baš najboljeg zdravlja, ali imala je težak život pa nije ni čudo što je takva." Mogla sam si to i tisuču puta reći, ali pred mamom sam se uvijek osjećala kao veliki krivac. Nervoznom kretnjom ugurala sam vrećicu s maminim lijekovima u svoju ručnu torbu i napokon izišla iz auta. Kuća u kojoj sam provela malo lijepih, a mnogo ružnih i tužnih godina bila je zapuštena i oronula. Mama nije imala novca za njezin popravak, a nikome od nas petero djece nije se ulagalo teško zarađen novac u kuću koja nam je svima budila žalosne uspomene. Samo je mamin cvjetnjak odskakao od tužnog sivila stare jednokatnice. - Mama, stigla sam! - zabubnjala sam prstima po vratima i veselo je zazvala. Trudila sam se glasu dati što radosniji prizvuk, nadajući se da me neće dočekati paljba s druge strane. Ali, bile su to uzaludne nade. - Napokon si stigla. I opet kasniš, a dobro znaš da je doktor rekao kako zbog lijekova moram imati red i jesti uvijek u isto vrijeme! Mama je sjedila u svojoj uobičajenoj fotelji, zavijena u staru, ofucanu deku. Smrknuto lice dovoljno bi govorilo i bez njezinih grubih riječi. "Samo ostani mirna, Lucija", govorila sam si, naginjući se kako bih joj dala poljubac u obraz. Usne su mi dodirnule staru, smežuranu kožu iz koje kao da je nestala sva životna toplina. No, nije ona ni kad je bila mlađa, isijavala toplinu, barem ne prema meni. Rahitičnim prstima zgrabila je vrećicu s lijekovima i brzo pogledala je li sve unutra, provjeravajući po svojoj staroj navici nisam li što zaboravila. Pet godina redovito sam brinula za njezine lijekove i liječničke preglede, no još uvijek nije imala povjerenja u mene te je samo vrebala hoću li nešto propustiti pa da mi može prigovoriti. - Ostavila sam ti jučer juhu u hladnjaku - rekla sam joj smirenim tonom. - Trebala si je samo podgrijati ako si bila gladna. - Ti i ta tvoja juha! Probala sam je jučer navečer. Preslana je, a znaš da ne podnosim slano. - Zasolila sam je po tvome, mama - nasmiješila sam se, potapšavši je po ramenu. - Što ti to znači "po mome"? - uzjogunila se. - Ja nikad nisam previše solila! - Dobro, mama, pa mogu se malo našaliti. - Ti i tvoje šale! - obrecnula se srdito. - Nitko ih ne razumije! - To ti misliš, mama. Moje me prijateljice hvale kako sam duhovita i kako imam urođen smisao za šalu. - Mogu misliti kako su tek one duhovite! - frknula je prezrivo nosom. Drugi sam se put suzdržala da ne planem. Bez riječi sam se strovalila u fotelju nasuprot nje. Stare opruge zaškripale su poda mnom, dok mi se sva nutrina tresla od nemira koji je izazvala moja nabusita, ostarjela majka. Otkako sam ušla u menopauzu, na sve sam bila dvostruko osjetljivija. Mogla bih se rasplakati za svaku sitnicu ili uzrujati ni oko čega, a mama mi je debelo davala povoda. Ipak, bila sam obdarena i velikim darom, strpljivošću. Samo zahvaljujući njoj nekako sam podnosila svakodnevne mamine tirade i ostajala mirna, premda sam se sve češće pitala vrijedi li potrošiti jedini život koji imam u podnošenju tuđih hirova. - Onda, draga mama, što bi izvoljevala jesti danas? progovorila sam polušaljivim tonom, dok su njezine sive, zamućene oči hladno piljile u mene. - Kao da je to važno? Ionako ću skoro umrijeti pa mi možeš dati i otrova ako želiš. Otrovne strelice Morate priznati da treba imati čelične živce za ovakve ispade, no u pet desetljeća svoga života već sam bila dobro istrenirana za sve njezine otrovne strelice. - Hoćeš da ti ispečem ribu ili neki komad mesa? Mislila sam da bi ti pastrva i blitva dobro sjele na želudac. - Da, da, pa neka mi se kost zabije u grlo kako biste se brzo riješili brige! - Ispeći ću ti onda debeli svinjski šnicl ili brdo jaja pa uživaj koliko želiš. - Jaja?!! Na moj kolesterol?!! Stvarno, Lucija, gdje ti je pamet? Ispustila sam dubok uzdah kao da sam preronila na dah dužinu olimpijskog bazena i uputila se u kuhinju gdje ću barem nakratko biti u blaženom miru. S mamom se uistinu ne može ni o čemu razgovarati, a da to ne izazove bujicu njezinih primjedbi. Odrastala sam u toj kući šezdesetih godina kao treće od petero djece. Valerija i Kristijan su stariji, a Mihovil i Ivanka mlađi od mene. Otkad pamtim, naša mama nije bila tip nježnih, toplih majki koje vas obasipaju ljubavlju i brigom. Ne sjećam se da me je ikad zagrlila ili stavila na krilo, a kamoli rekla da me voli. Nas je djecu više podnosila nego što bi se ponosila nama ili bila sretna što nas ima. U tom hladnom, ravnodušnom okruženju ja sam joj bila najmanje draga. Nekoliko sam puta načula razgovore koji su mi dali povoda da posumnjam kako je uz moje rođenje vezano nešto neuobičajeno i sramno. Nisam bila glupo dijete i znala sam kako djeca dolaze na svijet. Zbog toga nikako nisam mogla shvatiti po čemu sam to drukčija od svoje braće i sestara. Još sam manje shvaćala zašto svi osjete nelagodu i stid kad se načme ta tema. Premda nisam znala detalje, zaključila sam kako mora biti riječ o nečemu ružnom, o čemu pristojni ljudi ne razgovaraju. Mama moje mame, baka Agata, bila je stroga žena, uvijek puna osuda i predbacivanja. Mrzila sam kad bi nam dolazila u posjet jer je to značilo da se nećemo smjeti glasno igrati i da će nam stalno nešto zapovijedati i prigovarati. Više od svega ljutilo me što i mami stalno prigovara te joj se obraća rečenicama koje su mi zvučale strašno. - Glupačo, ništa ne znaš napraviti kako spada! - i danas još čujem opak prizvuk bakina glasa. Ljutilo me što se tako odnosi prema mojoj mami i što joj se ona ne suprotstavlja. Premda je i mama prema meni bila gruba, nisam mogla podnijeti što šutke trpi bakino iživljavanje. Naravno, nikad to nisam izrekla naglas jer sam znala da me mama ne bi pohvalila niti zauzela moju stranu, nego bi me pokudila i napala što se miješam u stvari odraslih. A baka Agata sigurno bi je još napala kako je krasna majka kad je odgojila tako drsku kćer. No, baš zahvaljujući bakinu otrovnom jeziku doznala sam koja je to moja velika krivnja zbog koje se mama tako ružno ponaša prema meni. Obiteljska sramota Bilo je to jednog Božića kad smo se, po običaju, svi okupljali u našoj kući. Tata je imao mnogo rodbine, s kojom bismo se viđali samo blagdanima. S mamine strane uvijek bi dolazila samo baka Agata, i to danima prije blagdana da nam pokvari ionako napetu i hladnu atmosferu. Uvijek sam se divila kako je moj otac stoički podnosio bakina zanovijetanja i histerične majčine ispade, koja je u mlađim danima bila još naglije ćudi. Pa ipak, uvijek je imao osmijeh na licu, a za nas djecu širom raskriljene ruke. Ono sretno što pamtim iz djetinjstva i mladosti mogu zahvaliti samo njemu i njegovoj bezgraničnoj ljubavi. Tog kobnog Božića sve je bilo spremno za dolazak očeve braće i njihovih obitelji, s kojima je stizala gomila djece, ispunjavajući našu kuću nevjerojatnom kakofonijom glasova. Osobito sam voljela svoju sestričnu Matildu jer je bila samo mjesec dana starija od mene. Njezina majka i moja baka Agata zaslužne su što sam u svom tugaljivom djetinjstvu na vrlo grub način otkrila što je uzrok maminoj hladnoći i grubosti prema meni. Trčala sam hodnikom prema izlazu kako bih se poigrala s djecom pred kućom kad me privukao razgovor bake Agate i Matildine mame. - Jadni Mirko, svaki bi drugi muškarac na njegovu mjestu poslao Luciju daleko od sebe samo da je ne gleda. Skamenila sam se pred vratima, u šoku. Zašto bi me moj tata poslao negdje daleko da me ne gleda? Nisam ništa loše učinila, u školi sam imala same četvorke i petice, a doma sam bespogovorno činila sve što bi od mene tražili. - On je predobar čovjek, eto to je - prvi put sam čula da baka Agata o nekome kaže lijepu riječ. - Nemoj misliti da svojoj kćeri nisam rekla kakva je sretnica što ima takvog muža. Svaki bi je drugi najurio, i to s punim pravom. Zalijepila sam se uza zid, tresući se kao šiba i susprežući dah da ne otkriju kako ih prisluškujem. Već sam mogla zamisliti bakinu tešku ruku na mom licu i uzrujani glas od kojeg bi se stresla cijela kuća. No, njih su dvije bile u žaru razgovora i nisu ni slutile da imaju neželjenog slušača. - Nikad nisam posve razumjela tu priču s Lucijinim rođenjem. Kako se Jagodi uopće dogodila ta sramota? - Mirko je bio šest mjeseci na terenu zbog posla. U to doba Jagoda je imala popravke po kući. Govorila sam joj da se taj zgubidan od majstora prečesto zadržava kod njih. Nakon toga on je nestao, a njoj je počeo rasti trbuh. Kad se Mirko vratio, možeš misliti kako mu je bilo. Žena mu trudna, a njega pola godine nije bilo ni blizu. Kakva sramota! Imala sam tada samo deset godina, ali povezala sam sve otrovne bakine riječi. Kako sam je samo tada mrzila! Govorila je takve bezočne laži o mami, tati i meni! Ako nisam tatina kći, kao moji braća i sestre, a čija sam onda? Nisam znala tko je taj majstor ni što je mama imala s njim, ali sam dobro znala svog ljubljenog taticu koji me uvijek mazio i govorio mi da sam njegova predobra djevojčica. Ta zločesta baka Agata toliko mi se zamjerila da dugo godina nisam s njom mogla ni progovoriti, a da ne osjetim neprijateljstvo u srcu. Nisam mogla shvatiti kako može blatiti vlastitu kćer i tako malo voljeti i nju i mene. Mislim da nikad nikoga i nije voljela, nego je živjela samo zato da drugima zagorčava život. Kad su se nakon blagdana svi razišli, počela sam pomno pratiti zbivanja u našoj kući kako bih dokazala samoj sebi da je baka lagala. Ali mamino ponašanje prema meni samo je išlo u prilog bakinim lažima. Uvijek me više kažnjavala nego braću i sestre i prema meni bila mnogo grublja i hladnija. Čak sam postala sumnjičava i prema tatinim izljevima nježnosti, pitajući se nije li takav samo iz sažaljenja prema meni. Premda me ubijala pomisao da mi on možda nije pravi otac, nikad ga se nisam usudila pitati što je istina. Bilo me previše strah onoga što bih mogla otkriti i tako nikad nisam razjasnila tajnu svoga podrijetla. Napad bijesa Svoga supruga Darinka upoznala sam po završetku srednje škole. U mojoj obitelji nitko nije išao na studij. Tata je govorio kako je život najbolja škola pa čemu plaćati za nešto što ćemo ionako naučiti besplatno. Tako sam se i ja ubrzo nakon mature zaposlila, a svoju plaću davala mami, kako je to bio običaj u našoj obitelji. Ako se nekome ne bi svidio takav "aranžman" s mamom, ona bi mu jasno dala do znanja da može drugdje potražiti dom. Darinko je bio 15 godina stariji od mene, rastavljen, otac dviju djevojčica koje je bivša supruga odvela sa sobom. Bilo mi ga je žao jer je izgledalo da za njega nitko ne mari, baš kao ni za mene. Bio je tih, povučen muškarac koji me umnogome podsjećao na moga oca. No, nikad ne bih zlorabila njegovu dobrotu kao što je moja mama zlorabila tatinu. Kad je mama otkrila da se viđam s Darinkom, nastao je lom u kući. - Bestidnice, kako se usuđuješ vucarati s njim? Zna se što stariji muškarac želi od mlade djevojke poput tebe! Odvesti te u krevet i ništa više! - vikala je tako glasno da su joj iskočile žile na vratu. - Ali, samo smo prijatelji, mama - pokušala sam je umiriti, no to ju je samo još jače razjarilo. - Ne laži mi u lice! Vidjela sam kako se lickaš. Samo su ti muškarci na pameti i kako ćeš kojega zavesti! - Mama, to nije istina! - užasnuto sam povikala. - Nije istina?! Ti ćeš mi govoriti da to nije istina?! - zaurlala je i opalila mi tako jak šamar da sam zateturala i pala na pod, a ona je nastavila urlati, potpuno izvan kontrole: - Rekle su mi prijateljice kako se ponašaš! Ti si obična drolja, eto to si! Pokušala sam ustati s poda, no od pada me tako zaboljela zdjelica da se nisam mogla ni pomaknuti. Mama, izobličena od bijesa, bacila se na mene i počela me čupati za kosu. - Da se nikad više nisi vidjela s tim čovjekom, jesi me razumjela! Pokušavala sam se izvući ispod njezina krupnog tijela, ali nisam se mogla pomaknuti ni milimetar. Zgrabila me za kosu i počela lupati mojom glavom o pod. Da se nisu pojavili moj mlađi brat i sestre, ne znam bih li preživjela taj mamin napad bijesa. Zgrabili su je i maknuli s mene, a ja sam najbrže što sam mogla pobjegla u svoju sobu. Nakon takvih scena uvijek je bilo najbolje skloniti se mami s očiju. Bijes bi je držao dva-tri dana, a nakon toga bi se ponašala kao da ništa nije bilo. Nikad se ne bi ispričala, niti pokazala da se kaje. Nakon jedne od takvih svađa moj stariji brat Kristijan odselio se od kuće, zarekavši se da nikad više neće prekoračiti prag roditeljskog doma. Tako je i bilo. Kad se to dogodilo, nisam mislila da ću šest godina kasnije i ja poći Kristijanovim stopama. Najžalosnije je što mama nikad nije ni pomislila da je ona izravni krivac za Kristijanov ili moj odlazak. Jutro nakon mamina ispada jedva sam ustala iz kreveta i odvukla se do kupaonice. Sestre su me zabrinuto promatrale, smatravši kako takva ne mogu ići na posao. S natečenim usnicama, podljevima i ogrebotinama po cijelom licu izgledala sam doista strašno. - Pitat će te što se dogodilo, a što ćeš im reći? - Nešto ću smisliti. ali moram na posao. Ne smilem ga izgubiti jer bi me mama ubia. Odlazak od kuće Da ostanem bez posla, mama bi poludjela i sigurno bi me za kaznu izbacila iz kuće. Bez moje zarade ne bi imala koristi od mene, a njezin gnjev i predbacivanje da sam beskorisna imali bi tada i opravdanje. - Prekrit ću tragove šminkom - uvjeravala sam sestre, koje su sumnjičavo vrtjele glavom. - Ne može se to prekriti, Lucija, daj se urazumi. Javit ćemo na posao da si bolesna. - Ne, nikako! - viknula sam očajnički. - To bi im tek postalo sumnjivo, a tražili bi me i liječničku potvrdu. Liječniku bih morala objasniti odakle mi ozljele, a nikome ni za živu glavu ne bih priznala da me istukla vlastita majka. To je i mojim sestrama bilo jasno pa smo odlučile da će Valerija javiti kako sam pokvarila želudac. Bilo mi je mučno što mora lagati zbog mene, na što je ona rekla kako ne laže radi mene nego radi mame. - Ne želimo da upadne u nevolje, zar ne? - sestrinski smo se složile. Odvukla sam se potom tiho u sobu. Znala sam, otkrije li da nisam otišla na posao, ili će podivljati ili će tražiti da joj pomažem u kući. Nije tolerirala da itko bude besposlen, ma kako se loše osjećao. Kad je u kući zazvonio telefon, stresla sam se od straha. Pobojala sam se da zovu s mog posla, no mama je, na sreću, u dvorištu vješala rublje. Zgrabila sam brzo slušalicu i odahnula: bio je Darinko. - Čuo sam da si bolesna, pa sam se zabrinuo. - Nije ništa ozbiljno, Darinko. Hvala ti na brizi. - Ako nije ozbiljno, onda se možemo vidjeti večeras. - Ne. Ne mogu nikako. Osim toga, mogao bi me vidjeti netko s posla. - Onda ću ja doći do tebe. - Ne, ne! - uspaničila sam se. Nemoj doći, molim te! - Lucija, što se zbiva s tobom? Sva si u panici i zvučiš mi čudno. Moram te vidjeti jer sam sada još zabrinutiji. Začula sam mamine korake pa sam na brzinu šapnula kako moram ići, ipak pristavši da se vidimo. Kad je navečer ugledao moje lice, oči su mu se ispunile suzama. - Lucija, tko ti je to učinio? U njegovu držanju bilo je toliko očinskog, toplog, brižnog da sam, i ne želeći, briznula u plač i tiho priznala: - Mama. - Pa ona nije normalna! - spontano je uzviknuo. - Zašto ti je to učinila? - Zato što se viđam s tobom, a tvrdi da si prestar za mene. - Pa i jesam prestar za tebe, Lucija - dodao je blago. - Meni to nije važno. Ja te volim i baš me briga koliko imaš godina! - Uistinu me voliš, Lucija? - podigao mi je pažljivo bradu te me pogledao tako nježno da sam se topila od miline. - Volim. Znaš da te volim - rekla sam bez dvoumljenja jer sam u njegovim očima iščitala duboku ljubav. - Onda sam sretan čovjek, malena - zagrlio me i privio uza se. Te smo se večeri dogovorili da ću uzeti stvari i otići od svojih. Darinko nije želio da mama ikad više digne ruku na mene. Sestre su mi pomogle da se spakiram, a kad su mama i tata zaspali, iskrala sam se iz kuće, mada sam zbog tate osjećala veliku krivnju. Od njega nikad nisam čula grubu riječ, niti mi je ikad uskratio svoju ljubav, a napuštala sam dom kukavički, usred noći, bez pozdrava. No, mislim da je shvatio moj postupak i da mi nije zamjerio što sam to učinila. Darinko i ja vjenčali smo se tri mjeseca kasnije. Prvih godina bilo nam je jako teško. Odselili smo se u drugo mjesto, našli novi posao te postali roditelji dviju preslatkih djevojčica. Kad su krenule u školu, odlučila sam završiti tečaj za njegovateljicu, kao da sam naslutila koliko će mi to dobro doći u budućnosti. Premda smo živjeli daleko od mojih, nisam prestajala misliti na njih. Silno mi je bilo važno izgladiti odnos s majkom kako bih joj dokazala da je pogriješila u vezi Darinka jer je on divan muž, brižan otac i čovjek na kojeg se može osloniti. No, bilo je to nemoguće - prema meni se držala hladno i distancirano, a Darinko za nju kao da nije ni postojao. Trebalo je proći osam godina da ga napokon prihvati kao člana obitelji. Od tada je bio "moj divni zet", kao da je ona zaslužna što je takav. Moj je muž bio dobrica od čovjeka i, kad je iznenada umro, za mene je to bio strašan gubitak. Imala sam nepunih 49 godina i osjećala sam se užasno usamljenom. Nekako u to vrijeme počela je i mama ozbiljnije pobolijevati. To je bio povod za obiteljsko okupljanje mojih raštrkanih braće i sestara. Nakon dugog vijećanja i natezanja tko će preuzeti brigu o mami, pala je odluka kako je najbolje da to budem ja. Naime, samo smo Ivanka i ja bile dovoljno blizu, a prevagnulo je to što sam ja izučena njegovateljica. Toga sam trenutka gorko požalila što smo se Darinko i ja svojedobno doselili natrag jer mi se to sad vratilo kao bumerang. Tako se moj preuranjen udovički život odjednom sveo na svakodnevnu torturu jer trebalo je obići mamu i pobrinuti se za sve što joj treba. Naše rasprave oko njezina ručka ili lijekova bile su kap u moru svega onoga što sam s njom proživljavala. Zadnja naša žestoka svađa bila je oko lončanica cvijeća koje sam joj donijela. Uvjerena kako mi je naručila begonije jer ih je uvijek sadila u vrtu, otresla se na mene da ništa ne znam napraviti kako treba. - Uvijek sjediš na ušima i ne slušaš što ti se govori! Htjela sam gardenije, a ne ovo što si donijela! - Ali uvijek si sadila begonije. Dobro pamtim da ti ih je tata kupovao. - Ah, ti i tvoje pamćenje! - sarkastično se obrecnula. Težak teret I taj put osjećala sam se kao balavica koja nema pojma ni o čemu. Da udobrovoljim mamu, sutradan sam kupila gardenije i odnijela joj ih. Prezrivo ih je pogledala i samo promrmljala kako sada ionako više nije važno. Progutala sam suze kao toliko puta tijekom života i pravila se kao da me nije povrijedila svojim osornim ponašanjem. - Mama, skočit ću do Ivanke da vidim bi li mogla ići s nama do doktora. Znaš da za tjedan dana stiže nalaz biopsije. - Sigurno jedva čeka da ide s nama! - otresla se zlobno. Drugi dan otišla sam do sestre, no kad sam je zamolila da ide s nama, rukama i nogama branila se da nikako ne može. - Ne misliš da ste se lijepo riješili brige o mami? Sve ste prepustili meni pa neka se Lucija snalazi kako zna i umije. - Što uvijek praviš dramu oko toga? - namreškala je ljutito obrve. - Znaš vrlo dobro kakva je mama pa sigurno imam razloga raditi "dramu", kako ti to kažeš. Već neko vrijeme mučila me misao kako je nepravedno što je sav teret pao na moja leđa, a od petero djece mene ionako najmanje podnosi i najradije bi da me nije ni rodila. - Ti nikako ne želiš shvatiti da je mama ostarjela i uvijek od nje očekuješ da se promijeni, a to je nemoguće. Ivankino objašnjenje samo je dolilo ulje na vatru. - Znam ja jako dobro da je ostarjela! - podigla sam glas. - Ali to joj ne daje pravo da se tako ponaša prema meni! I to ne samo sada, nego cijeli moj život! Uvijek je prema meni bila najgora, a meni ste uvalili da se za nju brinem! - Daj, Lucija, što histeriziraš? Davno je mama shvatila da je bila nepravedna prema tebi. Ali ne očekuješ valjda da će te moliti za oproštenje ili odjednom postati nježna mama? - Ništa ja ne očekujem osim da se ponekad sjetite da je i vaša mama, a ne samo moja! Loša dijagnoza - Dobro, što hoćeš? Da uzmem slobodan dan i idem s vama doktoru? - Ah, pusti! - izgubila sam volju za daljnjom raspravom. - Ići ću sama s njom kao i dosad, ali samo da znate, mislim da mama nema još mnogo pred sobom. - Ako je tako, onda je tim bolje da si joj ti pri ruci. Ti si joj najvažnija, mada to ne želiš uvidjeti. - Najvažnija!? Pričaš gluposti! Nikad me nije zagrlila, a kamoli rekla da me voli. - Sjećaš se bake Agate, kako se ona ponašala prema mami? - upitala me Ivanka smireno. - Kako se ne bih sjećala najledenije žene na svijetu! - ponovno sam planula. - Naša mama je onakva kakvom ju je ona učinila. - Žalosno! Imam pedeset i tri godine i cijeli život čekam da mi mama pokaže ljubav. Valjda ću prije umrijeti nego to dočekati. Još će žalosnije biti ako mama umre s tom mržnjom prema meni ili ako otkrijem da ja nju mrzim. - Zašto govoriš takve stvari, Lucija? Mama te voli, samo ti očekuješ od nje čudo. - Nećeš mi reći da je čudo kad majka svojoj djeci pokazuje ljubav?! - pobunila sam se na Ivankine besmislene riječi. - Ne razumiješ ili ne želiš razumjeti što ti govorim - rekla je rezignirano i time je naš razgovor završio. Otišla sam od Ivanke uzrujana, puna nevoljkosti prema sestrama i braći. Nitko od njih nije osobito mario za mamu, niti je koga brinulo kako izlazim na kraj s njom. Suočenoj sa svim tim, Ivankine priče o maminoj ljubavi nalikovale su mi na bajke za malu djecu. Kako se bližio dan odlaska maminom liječniku, postajala sam sve nervoznija. I mama je postala šutljivija nego inače, kao da smo obje slutile da će nalaz biopsije biti loš. Doktor je potvrdio naše sumnje i nije htio buditi lažne nade. Kad sam je poslije vozila kući, u autu je vladala potpuna tišina. Nisam znala što bih rekla, a mama se sva skupila u sebe. Stisnutih usnica gledala je ukočeno ispred sebe i objema rukama stezala ručku svoje stare, pohabane torbice. - Nadala sam se da ću dočekati sljedeći Božić - odjednom je progovorila. - Uvijek me veseli kad smo svi na okupu. Lecnula sam se od nevjerice? Mama voli naša obiteljska okupljanja! To nije moguće! Pogledala sam je i tiho rekla: - Dočekat ćeš Božić, mama. - Čula si doktora - izgovorila je tonom u kojem nije bilo ni traga njezine uobičajene autoritativnosti. - Jesam, ali nitko ne može predvidjeti koliko ćeš... - Daj, Lucija! - prekinula me žustrom kretnjom i već je to bila opet moja stara mama. - Čula si da je karcinom metastazirao. I da nisam stara kao Metuzalem, nitko mi ne bi mogao pomoći. Obuzela me silna tuga zbog mame. Uistinu, bilo bi glupo zavaravati i nju i sebe. - Nisam znala da voliš Božić, mama - promrmljala sam stegnutoga grla. - Naravno da volim! Svi vole Božić. Samo ne volim one grozne Valerijine kolače koje nam tvoja sestra uvijek donese. Zašto ih uopće radi kad ih nitko ne jede? Došlo mi je da se nasmijem pri pomisli kako bi se Valerija naljutila na mamine kritike. Uvijek je tako ponosno donosila kutiju svojih božićnih kolača. Doista su bili tvrdi i nejestivi pa ni sama nisam mogla shvatiti zašto ih uporno peče. - Jesi li vidjela kako ih njezin muž tamani? Njemu su očito dobri - našalila sam se, sretna što smo skrenule s mučne teme mamine bolesti. - On mora jer bi inače čuo svoje. Ali zašto maltretira nas, to nikako ne mogu shvatiti! Pogledale smo se i obje prasnule u smijeh. Prvi put nakon dugo, dugo godina osjetila sam se opušteno u maminoj blizini. Pomislila sam kako ju je suočenje s bliskom smrću možda nekim čudom pretvorilo u drukčiju osobu. Bila je to kratka nada jer je već u idućem trenutku nervozno viknula: - Zašto si skrenula u ovu ulicu? Vidiš koja je kolona, trebat će nam dulje od pola sata da stignemo kući! Kad smo stigle, šutke smo ušle u kuću. Skinula je kaput i odmah legla na kauč u dnevnoj sobi. Otišla sam u kuhinju pripremiti joj čaj i sabrati misli. Kad sam sjela do nje na fotelju, počela sam najblažim mogućim glasom: - Mama, trebat ćemo javiti svima kakvi su nalazi. Mamino priznanje Šutjela je i zurila u prazno, nepomično ležeći. - Mama, jesi li me čula? - ponovila sam glasnije. - Nisam gluha - promrsila je. - Zašto mi onda ne odgovoriš? - Jer ti nemam što reći. - Kako nemaš? Moramo javiti dečkima i Valeriji, Ivanki. - Zašto? Ne želim da ti strvinari oblijeću oko mene dok zapravo jedva čekaju da umrem kako bi razgrabili moje stvari. Možeš misliti kako jedva čekaju tvoje stvari, pomislila sam. Sve je to bila stara krama za koju ćemo nekome morati debelo platiti da je odnese. - Nitko ne želi tvoje stvari, mama. Osim toga, to su tvoja djeca, vole te i žele znati što je bilo kod doktora. - Ako ih to tako jako zanima, zašto onda nisu išli s nama? Nisam joj htjela reći da sam se natezala s Ivankom baš oko toga. - Znaš da imaju puno posla - izvukla sam prozirnu izliku. Samo je odmahnula rukom i opet zašutjela, a onda je izvalila rečenicu koja me prilično iznenadila. - Možda ne želim da saznaju što je sa mnom. - O Bože, a zašto? - uzviknula sam u čudu. - A što ako... - zastala je oklijevajući - ako otkrijem da im uopće nije stalo? - Kako im ne bi bilo stalo, mama? - skočila sam nevjerici. Vidjelo se po izrazu njezina lica koliko je zabrinuta, rekla bih čak i preplašena. Nikad nisam vidjela svoju majku toliko nesigurnu u sebe. Sav oklop autoritativnosti i strogosti pao je s nje. Preda mnom je ležala starica kojoj su istjecali posljednji dani i koja se odjednom prestrašila da njezina vlastita djeca možda ne mare što će ona umrijeti. Poželjela sam je zagrliti i reći da je volim i da joj ne zamjeram sve godine ružnih postupaka i hladnoće kojom me odbijala od sebe. Prije nego što sam smogla hrabrosti za to, povjerila mi se slomljenim glasom: - Ti si ostala jedina osoba u mom životu koja me stvarno voli. - Ali, mama, mnogi te vole - pokušala sam joj proturječiti. - Ne pravi budalu od mene, Lucija! Obje znamo da to nije istina. Ljudi me podnose, ništa više. Čak i tvoja braća i sestre. Samo me ti doista voliš i ne mogu si objasniti zašto. Cijeli sam život grozna prema tebi, a evo tu si i uvijek ćeš biti. - Mama si mi, i to je normalno - gotovo sam zajecala pod navalom emocija. - I ti i tata uvijek ste mi davali više nego što zaslužujem - oči su mi se napunile suzama, a u srcu sam osjetila kako je pravi trenutak da joj otkrijem što mi je na duši. - Cijeli život htjela sam samo da me voliš, mama. Podigla je oči prema meni i zaklela bih se da su bile vlažne od suza. Nikad nisam vidjela suze u njezinim očima, čak ni kad je tata preminuo. - Ni tvoja baka Agata meni nikad nije rekla da me voli. Nikad nije bila zadovoljna sa mnom niti ičime što sam napravila. Poželjela sam viknuti "Znam kako ti je bilo, mama! Znam kako si se osjećala pred njom jer se ja tako osjećam pred tobom!" Nisam joj to rekla, ali sam je netremice promatrala, preklinjući je pogledom da skupi hrabrost i napokon mi kaže da me voli. Cijeli život čekala sam od nje te dvije riječi. Mama mi je uzvratila pogled i u njezinim sam očima prvi put vidjela blagost i toplinu. - Bila sam loša kći. I još gora majka - izgovorila je polako, pokajničkim glasom. - A ti nalikuješ na tatu, Lucija, više od sve svoje braće i sestara. - Kako je to moguće, mama? - izletjelo mi je nepromišljeno jer mama nije znala za moje sumnje i nedoumice oko toga tko mi je tata. - I ti i on znate voljeti ljude koji to ne zaslužuju - nastavila je ne osvrćući se na moje čudenje. - Ljude ne volimo zato što to zaslužuju. Volimo ih zato... zato... što ih volimo - jedva sam dovršila misao. - Ja ne znam tako voljeti - mamine su oči bile pune suza koje više nije ni pokušala sakriti. - Znaš, mama, znaš, samo nisi toga svjesna - ispružila sam ruku i nježno je pogladila po obrazu. Bilo je naborano, suho, staro, ali meni tako blisko i drago. Taj trenutak bio je najljepši što sam ga proživjela sa svojom majkom. Tri mjeseca kasnije zauvijek je zaklopila oči. Pred smrt mi je priznala kako me začela u trenutku slabosti i nevjere, i kako nije znala oprostiti ni sebi ni meni jer sam je neprestano podsjećala na njezinu sramotu. Onaj majstor koji je bio moj pravi otac nikad nije ni saznao da ima kćer, a Mirko, moj dobri tata, previše ju je volio da me ne bi prihvatio kao svoje dijete. Odjednom sam shvatila svu tragiku njezina života i u drugom sam svjetlu gledala maminu grubost i hladnoću. Htjela je biti bolja majka, ali to nije znala biti jer je i sama bila žrtva hladnog srca bake Agate. Nakon mamina pogreba, povukla sam se u jednu od praznih soba te pustila maha svojoj tuzi. Žalila sam za svime što je moglo biti drukčije, ali prvi put s mirom u srcu pri pomisli na svoju majku. Premda mi nije izravno rekla da me voli, njezine suze onog tužnog, ali tako dragocjenog dana bile su priznanje ljubavi na koje sam čekala cijelog života.
Bojane, odmah nazovite Martina u kreditni odjel. Zajam koji je tražila moja prijateljica već je trebao biti odobren - nervozno mi je rekla šefica. Požurivanje nikad nije ugodno, posebice kad se radi o kolegama iz drugog odjela iste banke. Što će misliti kad ga nazovem? U vrijeme kada se otkazi daju gotovo bez razloga poziv bi se mogao pogrešno protumačiti. Kao da smatramo kako bi trebao brže raditi?! Martina nisam osobno poznavao, tim mi je teže pao zadatak, što se vidjelo i po izrazu mog lica. Ni slutiti nisam mogao da će mi taj poziv promijeniti život, a razlog zbog kojeg sada strahujem nazvati je smiješan. - Ne gledaj me tako snuždeno. Martin je nekad bio na jako lošem glasu, ali se promijenio. Sada je vrlo ljubazan i sigurno nikoga neće kritizirati ili nešto pogrešno shvatiti - rekla je kao da je pročitala moje misli. Laknulo mi je. Valjda sa svojih 30 godina nisam imao dovoljno iskustva. Još nisam naučio biti hladnokrvan, a na neljubaznost posebice nisam znao uzvratiti. Atmosfera u banci posljednjih je mjeseci bila nepodnošljiva. Na svakom hodniku moglo se vidjeti kako kolege šuškaju, a čim im se netko primakao, žurili bi se natrag na radno mjesto. I kod nas se osjećala kriza. Svatko je strepio i bio sam uvjeren da su kolege spremne i podmetnuti samo da zaštite sebe i sačuvaju posao. Trudio sam se naviknuti na te odnose bez emocija, ali nije mi išlo. No sada, kad mi je šefica rekla da je Martin ljubazan, bilo mi je lakše nazvati ga. S druge strane javio se ugodan muški glas i doista mi je pao kamen sa srca. - Šefica me zamolila da vas nazovem i upitam što je s kreditom koji je već trebao biti odobren... - rekao sam. - Znam o čemu se radi. Odmah ću pogledati gdje je zapelo - prekinuo me. - Izuzetno ste ljubazni. Nadam se da ćemo se uskoro i upoznati. Zovem se Bojan i novi sam ovdje - rekao sam, a s druge strane osjetio muk. Tišina je bila zlokobna, upozoravajuća i ja sam se pitao što sam pogrešno rekao. - Komisija se sastaje za nekoliko dana i onda će vjerojatno kredit biti odobren. - Za nekoliko dana? Ali već je trebalo biti riješeno. I kako to mislite vjerojatno? Pa moja šefica, naša djelatnica, jamči u tom kreditu? - začudio sam se. - Da redom nazovem sve članove komisije i zamolim ih da se radi vas nađu ranije? - ironično je upitao. Glas mu se tako promijenio da sam na trenutak pomislio da razgovaram s drugom osobom. Od ljubaznog kolege koji je odmah krenuo istraživati kako bi nam pomogao, pretvorio se u osornog i bahatog muškarca. I upravo kad sam ga htio zamoliti da učini što može, spustio mi je slušalicu. Takvom žestinom da nije ni primijetio da se nije ni poklopila. I dalje sam držao slušalicu na uhu, a onda opet čuo njegov glas. - Zamislite tko me nazvao?! Bojan! - baš je naglasio moje ime. - Njezin Bojan? - čuo sam drugi glas. - Poželim se vratiti u stare dane i riješiti to kao nekada: razbiti mu nos! - rekao je Martin, a ja sam premro od straha. - Martine, nisi dobro poklopio slušalicu! - čuo sam i treći glas. Netko je uzeo slušalicu i poklopio je kako treba, a ja sam još neko vrijeme u šoku stajao sa svojom slušalicom u ruci. Ništa mi nije bilo jasno. Njegovo mi ime nije bilo poznato, nikad ga prije nisam ni vidio ni čuo, no moje je njemu očito nešto značilo. Što sam mu učinio? Zašto bi mi najradije razbio nos? Razmišljao sam, no nisam se mogao sjetiti da smo se ikad upoznali. Znao je nešto što ja ne znam. Na žalost, svi su u ovome gradu i u banci u kojoj sam radio samo nekoliko mjeseci znali više od mene, shvatio sam. Jer, doselio sam se prije nepunih godinu dana, nakon što smo se Jasna i ja vjenčali. Upoznali smo se na prvoj godini fakulteta i doživjeli pravu ljubav koja nas je nakon četiri godine veze odvela pred oltar. Dogovorili smo se da ćemo živjeti kod njezinih roditelja. Manje mjesto, velika obiteljska kuća i puno veće mogućnosti da se dobije posao. No taj je grad bio na lošem glasu upravo zbog ljudi kakav je Martin. O njemu su pričali kao o gradu-slučaju, gradu koji drže kriminalci i mafija. Teška srca udovoljio sam Jasni uvjeren kako s takvima nikad neću sjesti za isti stol. Ambiciozna i prodorna, Jasna je s lakoćom našla posao za nas oboje. No, za razliku od nje, ja sam se još uvijek privikavao na novu sredinu. Još nisam našao prijatelje, čak ni s kolegama s posla nisam ispijao kave. Takva mi druženja nisu nedostajala, svojim sam životom bio jako zadovoljan. Vedra, poštena, iskrena, pažljiva - suprugu poput Jasne svatko bi poželio. Šesto čulo I posao je, zanemarim li ovu scenu, bio zadovoljavajući. Jedna od rijetkih državnih banaka, još uvijek sigurna plaća... Tek tu i tamo poneka neugodnost s nekim ljutitim klijentom, ali ovakve situacije kao danas, to još nisam doživio. Doista me šokiralo Martinovo ponašanje. I zaintrigiralo upravo zato što za njega nije bilo ni povoda ni objašnjenja. Odlučio sam upoznati se s njim i doznati zašto je tako ljutito reagirao kad je čuo moje ime. Za to sam se morao zbližiti s kolegama pa sam nakon posla s nekolicinom otišao na piće i čekao pravi trenutak. Znao sam da će im se nakon dvije-tri ture pića razvezati jezik pa sam svako malo pozivao konobara. - Ne pretjeruj s tim pićem - smijao se Josip, kolega koji je sjedio stol do mojeg. - Ništa nam neće biti od nekoliko piva - odgovorio sam. Kad je razgovor došao na kolege iz drugih odjela, upitao sam tko je Martin i je li i prema drugima tako neljubazan. - Nekad je bio strah i trepet ovoga grada. Policija ga je dobro poznavala, svako malo je zbog tučnjave ili krađe bio u zatvoru. No, mi o vuku... Evo ga, upravo dolazi - rekao je Josip i pokazao mi na visokog tamnokosog muškarca koji nam se približavao. Odmjerio sam ga od glave do pete i osjetio neku zebnju. Moje šesto čulo ukazivalo je na opasnost. Sve je na njemu bilo besprijekorno, izgledao je kao da je sišao s naslovnice nekog mondenog svjetskog časopisa. Ni traga rabijatnom ili opasnom muškarcu, kakvim su ga opisivali. Moderna frizura, savršena odjeća... gotovo da sam se posramio sebe i svojih starih traperica. Sad me tek zanimalo zašto je takav muškarac na spomen mog imena reagirao onako žestoko. Martin je sjeo za stol do našeg i tog se dana nismo upoznali. No sada sam barem znao kako izgleda. Kad smo se sljedećeg dana sreli na hodniku banke, obratio sam mu se kao da one scene nije ni bilo. - Martine, čuli smo se neki dan telefonom. Ja sam Bojan! - nasmijao sam mu se. - Da? - značajno je podigao obrvu. Ponovno me oblio hladan znoj. Taj je muškarac doista imao nešto protiv mene. - Što vam nije jasno? Komisija se sastaje sutra i ne morate me zaustavljati po hodnicima. Možete nazvati, znate moj broj - drsko je dodao. Nisam dopustio da me zbuni njegov nadmeni stav. - Zapravo sam vas zaustavio jer želim znati jesmo li se ikada upoznali? Što sam vam skrivio da ovako reagirate? - Kako? - malo se zbunio. - Drsko, a bez razloga. Razgovarate sa mnom svisoka, ponašate se kao da sam vam smrtni neprijatelj, a ja ne pamtim da smo se ikad sreli! Jasnin bivši Iako sam očekivao ironiju ili još žešču reakciju, Martin je ipak spustio obrvu, netremice me gledajući. Prvo se grohotom počeo smijati, a kad je shvatio da mi i dalje ništa nije jasno, odmahnuo je rukom. - Ma dajte, molim vas! Što vam pada na pamet! Uostalom, pogledajte se, kako biste mi mogli učiniti nešto nažao? - rekao je, okrenuo se i otišao. Tek sada ništa nisam razumio. A samim time još sam se više zainteresirao da doznam što se događa. Prosvijetlilo mi se kad smo se jednom nakon posla slučajno našli u istom društvu, a on me stao provocirati pred kolegama. Nazivao me čudakom i smušenjakom koji je imao sreće da oženi najljepšu curu u njihovu gradu. Dakle, bio je zaljubljen u Jasnu, a ona ga nije htjela, shvatio sam. U tom trenutku bilo mi ga je žao. Jasnu nije bilo teško voljeti. Mila i plaha, svakome se lako uvukla pod kožu. A njemu je očito osvojila i srce. Nisam reagirao na provokaciju jer je svima bilo jasno da iz njega progovaraju ljubomora i alkohol. No kad sam ga sljedećeg dana ponovno sreo u banci, prišao sam mu i pozvao ga na kavu. - Što je to bilo s tobom i mojom ženom? Je li ona razlog tvom neprijateljskom ponašanju prema meni? - upitao sam. - Siguran si da želiš čuti odgovor? - Naravno! - kazao sam samouvjereno. Naručili smo kavu, a on je počeo govoriti. - S Jasnom sam bio u vezi dvije godine! - iznenadio me. Jasna mi ga nikad nije ni spomenula, a ja sam odmah počeo računati. Jasna i ja smo bili u vezi četiri godine, a u braku smo jednu. Dakle, njezina veza s Martinom mogla je biti samo srednjoškolska ljubav. - U isto vrijeme kad je bila i s tobom - rekao je kao da je znao o čemu razmišljam. - Toga je ljeta došla kući na praznike. Poznavali smo se otprije, ali smo se tek tada zavoljeli. Nisam znao da već ima mladića. Zaljubio sam se, a kako je i nakon praznika nastavila dolaziti svakog vikenda, mislio sam da i ona mene voli - pričao je. - Meni je govorila da joj je bolesna mama i zato svaki vikend mora kući - sjetio sam se tog razdoblja i od bijesa mi se lice zacrvenjelo. - Šutjela je o tebi sve dok te nije ovamo dovela kao svoga muža. Moja reakcija na spomen tvog imena bila je glupa i djetinjasta, ali nisam se mogao obuzdati. Znam da nisi ti kriv, ali bilo je jače od mene. Lagala je i tebi i meni. Došli ste kao tek vjenčani par i nisam htio kvariti vašu sreću. Šutio bih, no tada si me počeo proganjati po banci. - Nije mi bilo jasno zašto si se tako neprijateljski postavio prema meni. Nisam ti za to dao povoda - tiho sam rekao. - Strašno sam patio kad sam doznao da se udaje. Kad sam još čuo da ćete ovdje živjeti, poželio sam te zadaviti golim rukama. No sada, kad sam te upoznao, ne doživljavam te kao suparnika, nego kao još jednog koji je nasjeo na njezine čari. Čini mi se kao da se poznajemo i da ćemo se lijepo slagati. Nemam dojam da razgovaramo kao ostavljeni ljubavnik i prevareni suprug. Više kao dvojica naivaca koja su nasjela na isti štos - rekao je. - Ali ja nisam prevareni suprug. Tada još nismo bili u braku! - odgovorio sam i po njegovu pogledu shvatio koliko sam smiješan. Kako sam samo bio naivan! Vjerovao sam u priče o maminoj bolesti, a zapravo samo budala ne bi shvatila što se događa. Martin je naručio još jednu turu pića. Valjda se sažalio nada mnom. Kad sam se sat kasnije vratio u ured, odmah sam se bacio na posao. Nije mi bilo do razgovora s kolegama. Primijetili su moju rastrojenost, ali srećom nitko me ništa nije pitao. Na tome sam im bio zahvalan jer u suprotnom bih se valjda rasplakao kao ljuta godina. Još mi je bilo teško povjerovati da bi Jasna to napravila, ali osjećao sam da je sve istina. Bio sam toliko siguran u njezinu vjernost da bih za to stavio ruku u vatru. Koje li pogreške?! I zašto se uopće udala za mene kad je mogla biti s Martinom, ljepšim i boljim? Srce mi je prepuklo od boli. Jasna je dvije godine bila u paralelnoj vezi. A ja nikad nisam ni posumnjao. Nestrpljivo sam čekao da se vidimo i kažem joj sve što je ide. Njezina je izdaja bila toliko bolna da sam bio spreman i otići, vratiti se svojim roditeljima. Pretkraj radnog vremena zazvonio je telefon. Bio je to Martin. - Imaš li vremena za još koje piće? - upitao je. Na dva stolca Pristao sam. Možda je i bolje da još jednom razgovaram s njim prije nego što krenem s paljbom na svoju ženu. Jer, koliko god sam je htio zasuti uvredama, toliko sam se i bojao njezina odgovora. Što ako mi kaže da me ne voli, da se udala za mene samo zato jer je to obećala? - Znam kako ćemo se obojica osjećati bolje - rekao je i poveo me u kafić. Ture su samo dolazile i sat vremena kasnije nas smo dvojica pod utjecajem alkohola razgovarali kao da se poznajemo sto godina. Ne znam mogu li to zahvaliti velikim količinama piva koje sam nalio u sebe ili možda Martinovoj iskrenosti, ali toga sam se poslijepodneva ipak oslobodio negativnih emocija. - Drag si, nije te ona slučajno odabrala - rekao mi je Martin. - Da, ali kakva je to žena koja je toliko dugo sjedila na dva stolca? - zamišljeno sam odgovorio. - Između mene i Jasne planula je strast, ali tek sada vidim da je ljubavi imala samo za tebe. Dugo mi je trebalo da se s time pomirim. Kad sam doznao za tebe, tražio sam da te ostavi, no nije pristajala. Čak se više nije htjela ni naći sa mnom. Sad mi je jasno i zašto - rekao je. - Ne razumijem? Bolji si, jači, ljepši... svaka bi djevojka između nas dvojice odabrala tebe - čudio sam se. - Možda sada, ali nisam uvijek tako izgledao. U ono sam vrijeme bio problematičan, nisam radio, vukao sam se po kvartu sa sumnjivim društvom. Prvo vrijeme Jasna me je pokušala odvući iz tog svijeta, no nisam je htio slušati. Boljelo me, ali nisam se iznenadio kad mi je rekla da se udaje za drugog - priznao je. - Zbog nje si se kasnije promijenio? Zaposlio se, poradio na sebi i svom izgledu? - upitao sam. - Kad sam shvatio što sam trebao učiniti, već je bilo kasno. Odabrala je tebe - tiho je rekao. - Voliš li je još? - ljubomorno sam upitao. - Uvijek ću je voljeti, ali nikad neću ni pokušati stati na put njezinoj sreći! I tada sam se uvjerio kako ti opaki momci, kojih se svi toliko boje, doista imaju srca. Ulica ih je naučila fair playu. Možda ljudi koji poštuju društvene uzuse ne mogu shvatiti zakone ulice, ali oni definitivno postoje. Dokazao je to i Martin svojom pričom. Prešutio sam Da mi je netko toga jutra rekao da ću se ovako družiti s bivšim mladićem svoje žene, odgovorio bih mu da je lud. Shvatio sam da je Martin također osjećajna osoba, a njegova oholost samo štit. Imao je i razloga da se tako ponaša. Jasni je poklonio srce, a ona ga je slomila. U ovoj apsurdnoj situaciji nas dvojica smo imali puno zajedničkog. Obojici nam je slomila srce, njemu prije dvije godine, meni sada. - Reći ćeš joj? - upitao me. - Naravno! - To nema smisla. Iako bi joj najveća kazna bila da ostane bez obojice, nema razloga da je ostavljaš. Ipak je tebe odabrala za svoga supruga. I vjerna ti je. Da sam na tvome mjestu, razmislio bih prije nego što bih joj rekao - savjetovao me. Nakon tih riječi doista mi više ništa nije bilo jasno. Na rastanku smo se čak i zagrlili. Teturao sam prema kući i pokušavao smisliti što sad. Mnogi bi se muškarci na mome mjestu posvađali, ako ne i potukli sa suparnikom, a nas dvojica smo se gotovo pa sprijateljili. Bilo je nešto drago u njemu, svidio mi se toliko da ga nisam želio za neprijatelja. Pun dvojbi ušao sam u kuću. Jasna je već spremila večeru. - Gdje si se zadržao? - upltala me i pokazala rukom na serviran stol. Nisam znao što učiniti. Gledao sam je nekoliko trenutaka i razmišljao bih li joj te špagete izvrnuo na glavu ili se pretvarao kao da se ništa nije dogodilo. No kažem li joj, mogli bismo se posvadati, a ona utjehu potražiti kod Martina... Ne, Jasna je moja. Nije se za njega udala, nego za mene i poslužit ću se lukavstvom, odlučio sam. Osim toga, ni s Martinom ne želim suparnički, nego prijateljski odnos. - Oprosti, zadržao sam se s kolegama s posla. Nadam se da se ne ljutiš. Jasna me začuđeno pogledala. U takvom me stanju dosad nije vidjela. Miris alkohola širio se iz mene, a ja sam se silno trudio da ne padnem na sofu. Nije joj bilo jasno što se događa, ali shvatila je da je nešto prouzročilo ovu promjenu. - Smiješan si. Radije lezi i odspavaj malo, poslije ćeš jesti - rekla je. - Postoji jedan mali problem - priznao sam. - Koji? - Ispraznio sam naš račun. Potrošio sam cijelu plaću. - Nije važno. Još nam preostaje moja - odgovorila je i pomogla mi da se ispružim. Prišla mi je i poljubila me, ali učinila je to nekako oprezno, puno nježnije nego inače, kao da me prvi put ljubi. Je li osjećala što se sprema? Možda joj je netko rekao da me vidio kako pijem s Martinom razmišljao sam i zaspao. Sljedećeg jutra shvatio sam da je Martin u pravu. Jasna ne treba znati za naš susret. Alkohol mi nije pomogao da zaboravim njezinu prijevaru, ali sam se puno bolje osjećao. Jasna me uvjerila da joj je stalo da me zadrži pored sebe, inače ne bi tako lako prihvatila što sam cijelu plaću potrošio na piće. Svaka druga žena vrištala bi kao luda. Toga sam jutra dugo razmišljao o Martinu i shvatio da ju je zapravo pustio da ode. Lijep, muževan, snažan i uvijek dotjeran, lako mi ju je mogao preoteti, a ipak to nije učinio. Zašto? Možda je i njemu bilo jasno da zaslužuje boljeg od opakog momka s ulice. A možda ga je zaustavio ponos kad je doznao da ima drugog. Činjenica je da se dostojanstveno povukao. A Jasna? Nema smisla da događaj iz prošlosti naruši naše skladne bračne odnose. Zato nikad neće doznati da znam za njezinu prijevaru prije braka.
Ukoliko pišete priče, smatrate da ste dobri u tome i želite da vas promoviramo objavljivanjem vaše priče na našem portalu, putem priložene forme nam možete poslati vaš autorski uradak. • Priču možete objaviti anonimno ili sa svojim podacima (ime i prezime, slika profila, kratak tekst "O meni" i link Facebook profila). • Vaši kontakt podaci (adresa, telefon, e-mail) se NE OBJAVLJUJU! • Priče koje nam pošaljete objavljuju se u rubrici: GOST AUTORI. • Priče gost autora ne honoriramo i one služe isključivo u svrhu vaše promocije. • UVIJET ZA OBJAVU PRIČE je da je ona pročišćena od gramatičko/pravopisnih grešaka i da zadovoljava osnovne stilske kriterije. Prije slanja svakako pregledajte priču i ispravite eventualne greške/nedostatke! • VAŽNO: tekst priče obavezno mora sadržavati znakove sa kvačicama, npr. umjesto 'zivot' treba pisati 'život' i sl. Obratite pozornost na ovo prije slanja priče. • Ukoliko priča ne zadovoljava osnovne stilske i/ili gramatičke kriterije ili su podaci nepotpuni, zadržavamo pravo da ne objavimo priču. [iphorm id=3 name="Autorska prica"] Ukoliko bi bilo problema sa slanjem priče preko ove forme, priču (zajedno sa traženim podacima) možete poslati i na mail: centaur4@gmail.com ili u inbox na Facebook stranici: FB Životne priče.
Konačno je zabava završila i posljednji su gosti napustili naš dom. Rea, naša kći, legla je nešto ranije u krevet jer je sljedeći dan morala rano ustati radi priprema za maturu i tako se ostvarila moja želja da ostanem nasamo s mužem. Još prije samo nekoliko sati vratio se doma s brdom poklona nakon dugih godinu dana izbivanja, no ja sam sada čeznula za nečim sasvim drugim. - Priredila si mi stvarno fantastičan doček - rekao je ušavši za mnom u kupaonicu. Dok je pogledom prelazio preko mog tijela, u njegovim se očima caklila žudnja. - Nedostajala si mi - šapnuo je privukavši me u zagrljaj. - Ovih godinu dana bez tebe bilo je najusamljenije razdoblje u mom životu. Srce mi je poskočilo od radosti. Nije li ovo bila najljepša moguća ljubavna izjava nakon dugih godina braka? Obgrlio me rukama oko struka i počeo nježno milovati. Između njegovih toplih prstiju i mene ispriječila se samo tanka tkanina moje spavaćice. - Nemaš pojma koliko sam mislio na tebe... Njegova strast se iz trena u tren sve više rasplamsavala, raspirujući istodobno i plamen u meni. U nekoliko pokreta moja je spavaćica skliznula na pod i sad sam ostala gola pred njim. - I ti si meni užasno nedostajao - rekla sam i to je bilo sve što sam uspjela izgovoriti jer mi je već zatvorio usta dugim, strastvenim poljupcem. Osjetila sam kako mi cijelo tijelo prožimaju žmarci. Koliko li je samo vremena prošlo otkad smo se posljednji put ovako ljubili. Činilo se, čitava vječnost. Nešto kasnije u spavaćoj sobi, dok su se naša tijela u neopisivoj strasti stapala u jedno, osjećala sam se najsretnijom ženom na svijetu. Bilo je veličanstveno imati ga ponovno pokraj sebe i biti samo njegova. Te večeri, u njegovu zagrljaju, zaspala sam nakon dugo vremena istinski sretna i spokojna. Jutro je stiglo brzo, kao da noći nije ni bilo. Probudile su me prve jutarnje zrake koje su prosule zlatno svjetlo po našem krevetu. Podbočila sam se o lakat i zagledala u toliko voljeno lice. Kako sam samo voljela tog muškarca! I kako sam samo bila sretna što je ponovno bio kod kuće. Sada je u mom životu zaista sve bilo savršeno: moja kći Rea bila je na pragu mature, moj muž se konačno vratio doma iz Alžira, gdje je poslovno proveo godinu dana, a ja sam zajedno sa svojom prijateljicom Katarinom trebala otvoriti malu trgovinu u gradu, za što su pripreme već bile u punom jeku. Nevoljko sam se odvojila od svog usnulog muža i ustala iz kreveta. Prebacivši preko sebe kućni ogrtač i uskočivši u mekane papuče, nečujno sam izišla iz sobe. Voljela sam našu kuhinju okrenutu prema istoku jer je ujutro uvijek bila okupana suncem. Tako je bilo i sada. Zadovoljno se protegnuvši, pristavila sam vodu za čaj. Bila je doduše subota, ali Rea je, kao i svake subote posljednjih tjedana, imala pripreme za maturu. Bacila sam pogled na sat i zaključila da je već trebala ustati. - Rea! - povikala sam uz stepenice prema katu gdje se nalazila njezina spavaća soba. - Požuri, zlato, da ne zakasniš. Doručak te čeka. Znaš da nije dobro na prazan želudac... Nisam stigla dovršiti rečenicu jer se Rea već pojavila i sjurila dolje. - Nisam gladna - promrmljala je kad je ušla za mnom u kuhinju. Na leđima je već imala ruksak i samo je s nogu otpila gutljaj čaja. S osuđivanjem sam gledala njene podrapane traperice i široku, neurednu majicu. - Pa to je strašno kako ti izgledaš, dijete - rekla sam poželjevši da je opet ona mala djevojčica kojoj mogu odrediti što će odjenuti. Ali, Rea si više nije dala ništa reći. - To je hipijevski stil, mama. Ti to ne kužiš! - Nemoj zaboraviti da se večeras vraća Darija! - povikala sam za njom dok se udaljavala. - Ispeći ću kolač, možeš ga ponijeti sa sobom kad poslije škole podigneš Ivu iz vrtića! Darija će se radovati što si joj sve tako lijepo pospre... Moje posljednje riječi izgubile su se u tresku vrata. Kroz kuhinjski prozor mogla sam vidjeti Reu kako brzim korakom hita prema autobusnoj stanici. Kad je počela nositi tu široku odjeću? Već tjednima nisam u prljavom rublju pronašla niti jednu njenu usku majicu ili topić. I svoje kratke suknje gurnula je na najdonju policu u ormaru. Je li to bilo povezano s njezin novim dečkom? Zar on nije volio da nosi odjeću koja naglašava obline? Na žalost, nisam znala tko je sretnik. No, da je naša kći prvi put istinski zaljubljena, to se na njoj dalo vidjeti već iz aviona. - Nikakvo čudo. Navršila je osamnaest, ove će godine maturirati - zabrundao je moj muž kad sam mu rekla kako mi se Rea odjednom čini odraslom. Zapravo me mučilo što nisam ništa znala o njenom novom dečku. Kao da je pročitao moje misli, dodao je: - Uostalom, ne sjećam se ni da si ti u njenoj dobi rekla i jednu jedinu riječ svojim roditeljima o meni. Sjećala sam se toga i ja. Imala sam devetnaest kad smo se upoznali. Ja sam tada bila mlada naučnica u jednom trgovačkom poduzeću, a on sedam godina stariji kolega. Zaljubila sam se u njega čim smo se upoznali i stalno sam se trudila biti u njegovoj blizini. A na božićnoj proslavi odlučila sam krenuti i u osvajački napad. - Ti si ovdje najzanimljiviji muškarac. Tako si drukčiji od ostalih - rekla sam mu bez imalo uvijanja. Zbunjeno me gledao. - Jesi li ti uvijek tako otvorena? - nasmiješio mi se. - Uglavnom! Moje iskustvo Nakon što se cijele večeri više nismo odvajali jedno od drugoga, ponudio je da me odveze kući. No prije nego što je uspio upaliti motor svog automobila, već smo bili jedno drugome u naručju i strastveno se ljubili. Nakon toga odvezli smo se u njegov podstanarski stan i vodili ljubav na njegovom uskom, samačkom krevetu. Bila je to nezaboravna noć, u njegovu sam naručju zaboravila na cijeli svijet. - Najradije bih ostala cijelu noć ovdje s tobom - rekla sam mu kasnije zaneseno. - Ali, moja mama čeka budna i neće zaspati dok ne čuje okretanje ključa u bravi. Dvije godine smo držali našu ljubav u tajnosti. Moji su doduše znali da sam zaljubljena, ali u koga, to im nisam htjela reći. Rekla sam im tek kad sam bila u četvrtom mjesecu trudnoće. Tada sam ih i upoznala s Brunom. Na sreću, već sam bila primljena za stalno na posao, što je ipak pridonijelo tome da moj otac ne iskoči iz kože. Ovako je moj budući muž bio u njegovoj milosti i dobrodošao kao zet. Baš zato što sam se sjećala sebe u tim mladim godinama, nisam htjela navaljivati na Reu. Bila sam zapravo sigurna da će nam i sama kad bude spremna otkriti ime mladića u kojeg se zaljubila, pa i upoznati nas s njime. Osim toga, sad je bila punoljetna i imala je pravo zadržati svoj privatni život za sebe. Kad je bila mlađa, muž i ja smo mnogo razgovarali s njom o svemu, pa i o seksu. Raspravljali smo o različitim sredstvima za zaštitu i zajedno pregledavali materijale koje su vezano uz tu temu dobili u školi. Međutim, kasnije se Rea, kad god bi se načela ova tema, počela povlačiti u sebe, što me pomalo brinulo. Kobne instrukcije - Ma nema razloga za brigu! Naša mala prolazi kroz stres pred maturu - uvjeravao me muž. Zapravo, i nije mi bilo tako teško zamisliti da je upravo matura bila krivac za boru koja se povremeno duboko urezivala u Reino čelo. Pogotovo problematična bila joj je matematika, no taj smo problem na sreću uspjeli riješiti instrukcijama koje joj je davao Mladen, naš susjed, inženjer informatike. Istodobno, Rea je čuvala Mladenovu kćer Ivu te na taj način popravljala svoj džeparac. Ivina mama, Mladenova žena Darija, vratila se ubrzo nakon poroda na posao. - Moram raditi. Poludjela bih kad bih bila samo domaćica - objašnjavala mi je jednom kad sam je upitala ne misli li da je Iva još premala da ju odvaja od sebe. Za razliku od moje ambiciozne susjede, mene je život kućanice oduvijek ispunjavao i to sam otvoreno i priznavala. - Moglo bi se reći da je Iva mala "nezgoda" koju sam ja prouzročila - povjerila mi se hihoćući te večeri kad smo nas nekoliko obitelji iz susjedstva zajedno čekali novu godinu. Vjerojatno je razlog za njenu iskrenost bilo malo previše ispijenog šampanjca. - Zapravo se Mladen još nije namjeravao ženiti, a još manje imati djecu. Stalno se izgovarao kako nemamo financijske uvjete, no onda je naslijedio ovo gradilište i oveći iznos gotovine od svoje krsne kume. Usprkos tome, još se nećkao, a onda sam ja... - A onda si mu ti malo pripomogla - završila sam njenu misao, shvaćajući odjednom kako se njihova priča odvijala. Darija je pripito kimnula glavom i namignula mi. - Na svoj trideseti rođendan pomislila sam: sad ili nikad! I tako sam prestala piti pilule i ubrzo nakon toga ostala sam u drugom stanju. I tako je sada sve u najboljem redu! Mladen je toliko divan otac da mislim kako bih za koju godinu mogla ponoviti cijelu priču. Mislim, ostati ponovno u drugom stanju. No, do tada mi je najvažniji posao. Baš sam sretna što mogu računati na Reu. Tvoja kći je pravo zlato! Rea je pet puta u tjednu podizala malenu Ivu iz vrtića i čuvala je dok se Darija ne bi vratila doma. Prije šest tjedana preuzela je i čišćenje kuće i kuhanje jer je Darija morala u toplice zbog ozljede jednog kralješka. U posljednje sam vrijeme svoju kćer viđala samo ujutro, za doručkom, no sada se sve trebalo vratiti na staro jer se Darija navečer vraćala kući. Bog zna kako je Rein dečko gledao na taj njezin posao. Bilo je očito da uz školu i čuvanje djeteta ne može imati puno vremena za tog mladića. No, zato je uvečer provodila sate i sate s njim na mobitelu iza zatvorenih vrata. - Pusti me na miru i prestani mi postavljati ta svoja glupa pitanja! - obrecnula se na mene kad sam joj jednog popodneva ponovno postavila pitanje vezano uz njenu tajanstvenu ljubav. - Ne miješaj se toliko u moj život! Prestrašeno sam gledala za njom dok je hitala prema susjedovoj kući, u jednoj ruci držeći kolač koji sam ispekla za Darijinu dobrodošlicu, a u drugoj malenu Ivu. Što li se to s njom događalo? Kako li je to samo razgovarala sa mnom? A da mi možda nije zatajila neke loše ocjene u školi? Nedavno je pisala test iz matematike i možda su već stigli rezultati. U svakom slučaju, odlučila sam ozbiljno razgovarati s Reom o tom njenom čudnom ponašanju u posljednje vrijeme. I o tim njenim mučninama pred testove. Možda bi joj pomoglo neko biljno sredstvo za umirenje. - Rea je zaslužila svaku pohvalu! Prekrasno je brinula o kući dok me nije bilo. Ne bih ni sama bolje - Darija je na sva usta hvalila našu kćer u nedjelju ujutro kad mi je došla vratiti pladanj od kolača. Usput mi se srdačno zahvalila na lijepom iznenadenju i upitala me zašto nisam sama došla do nje. - Bili smo pozvani na rođendan jednog Bruninog kolege s posla. Bilo je već prilično kasno kad smo se vratili doma, a i kod vas je bio mrak. Rein trbuh Od tog je dana prošlo dosta vremena, a da nisam vidjela Dariju. Katarinina i moja trgovina počela je s radom i imala sam drugih briga od druženja sa susjedima. Gotovo mjesec dana kasnije srele smo se sasvim slučajno u gradu i dogovorile za popodnevnu kavu. - Ispeći ću kekse za Ivu. Znam da ih jako voli - ponudila sam se. - Nema potrebe, Ana - Darija je odmahnula glavom. - Odvela sam jučer Ivu k mojoj mami. U vrtiću obavljaju nekakve radove pa će neko vrijeme biti zatvoren. Kao što smo se i dogovorile, tog popodneva došla je k meni. Dok sam nam kuhala kavu, ona je pripovijedala o svom boravku u toplicama. - Odsad ću raditi samo pola radnog vremena, tako ću moći sama brinuti o Ivi - izvijestila me. Navodno su joj ondje, kako je rekla, napravili detaljne pretrage i pored ukliještenog živca utvrdili povišene masnoće u krvi te upalu želučane sluznice. Savjetovali su joj neka malo stane na loptu s poslom i ona je upravo to namjeravala učiniti. - Već sam razgovarala sa šefom - nastavila je - i on se slaže sa skraćenim radnim vremenom. Uvjerila sam ga da posao neće trpjeti, a njemu je to u krajnjoj liniji najvažnije. Tako ću već od sljedećeg tjedna sama voditi Ivu u vrtić i podizati je. Možeš to, molim te, prenijeti Rei? - Zašto joj ne kažeš sama? - začuđeno sam je pogledala. - Mladen joj gotovo svaku večer daje instrukcije iz matematike. - Ne znam - Darija je slegnula ramenima. - Jučer je nisam vidjela, a ni prekjučer. Možda zato što Mladen u posljednje vrijeme, puno radi i kasno dolazi doma pa nema vremena za instrukcije. Čudno! I jučer i prekjučer Rea je, kao i obično, izišla iz kuće i kasno se vratila doma. - Onda je vjerojatno sa svojim dečkom - zaključila sam naglas. - Znaš da se Rea zaljubila? Ma da, ni nama nije ništa rekla, ali vidim po njoj da je u oblacima! Navečer, dok se Rea uređivala, ponovno sam načela tabu temu o dečku. - Sigurno će mu biti drago što ćeš sada imati više vremena za njega - okolišala sam. - Izlazite li i večeras zajedno? Hoće li možda doći po tebe? Ako dođe, mogla bi ga pozvati da nakratko uđe. - Ne pada mi na pamet! - njezine tamne oči ljutito su sijevnule. - I prestani se toliko miješati! Sve što trebaš znati jest to da sam sada punoljetna i da mogu raditi što hoću! Prestrašeno sam ustuknula. Već sam zaustila da joj odgovorim onom dobro poznatom "tako dugo dok si pod našim krovom...", ali ipak to nisam učinila. Ovaj put bi to, s obzirom na krajnje napetu situaciju, bilo sasvim neprimjereno. Ponovno sam prekorila samu sebe radi svoje znatiželje i ponovno se podsjetila da ni ja nisam bila mnogo drukčija u njenim godinama. Zato sam odlučila ne čeprkati po njenoj intimi i ne tražiti da mi otkriva svoje tajne. No, onda je osvanuo taj jezivi dan kad je tajna sama izišla na vidjelo... Imala sam termin kod frizera i upravo bila na putu prema salonu kad sam ugledala neobičan prizor. Nedaleko od mene niz ulicu stajali su Mladen i naša Rea. Već bi to samo po sebi bio neobičan prizor, no oni su upravo izišli iz liječničke ordinacije. A onda i taj pogled kojim su jedno drugo gledali. Kad su se trenutak kasnije poljubili, od šoka sam ostala bez zraka. No, ni to nije bilo najgore. Najgore je tek trebalo uslijediti kad je nakon poljupca Mladen položio ruku na Rein trbuh! Odjednom mi se počelo vrtjeti u glavi. O Bože, ne, vrištalo je u meni! Nemoj da to bude istina! Zgranutoj od onoga što sam upravo vidjela, na tren mi je bilo hladno, a na tren vruće kao da imam temperaturu. U meni je divljala oluja osjećaja, a nevjerojatan prizor koji sam upravo vidjela prikovao me za moje vozačko sjedalo. Kad sam konačno ponovno postala sposobna za nekakvu reakciju i drhtavih koljena izišla iz auta, Mladen i Rea već su ušli u njegov automobil i odvezli se. U glavi mi je zvonilo i bubnjalo dok sam se primicala ulazu iz kojeg je maloprije moja kći izišla s našim susjedom. Na zlatnoj mesinganoj ploči stajalo je "ginekološka ordinacija". Znači ipak! Sve je jasno Oko mene se odjednom sve počelo okretati. Pa naravno! Sve je sad bilo kristalno jasno. I široka odjeća i njezino čudno ponašanje. Niti njezine mučnine nisu bile uzrokovane stresom zbog učenja kako sam mislila. Rea je bila trudna! A otac je, bez sumnje, bio obiteljski čovjek - naš susjed i prijatelj! Mladen i naša kći! Kako je to moguće? Kako je mogao biti tako beskrupulozan i zavesti naše dijete! Rea je tek navršila osamnaest, a on je dvostruko stariji od nje. Kako je samo mogao tako iznevjeriti naše povjerenje? I koliko dugo je to sve trajalo? Moralo je početi još i prije Darijinih toplica. Kako je bilo moguće da nisam ništa primijetila? Moj cijeli svijet se počeo urušavati. Morala sam misliti na Dariju koja je, kao i Bruno i ja, živjela u neznanju. Morala sam misliti i na malenu Ivu. Ukočenih udova i pogleda, odvezla sam se ravno k mužu na posao i ispričala mu što sam upravo vidjela. Ni on nije mogao vjerovati da to može biti istina i pokušavao me uvjeriti da sam nešto pogrešno shvatila. - Da si ti vidio ono što sam ja vidjela, ne bi sada ovako govorio! - nestrpljivo sam ga prekinula. - Idem sada ravno k toj ništariji i pozvat ću ga na red! Bruno je imao još jedan važan sastanak i morao je ostati na poslu. Molio me da pričekam dok i on dođe kući i da ništa ne poduzimam bez njega. - Pokušaj se smiriti. Zajedno ćemo to razjasniti. No, doma me čekao još veći šok. Tek što sam zakrenula u našu ulicu, ugledala sam pred Darijinom i Mladenovom kućom taksi. U njemu je sjedila mala Iva, i baš kad sam htjela poći prema njoj, iz kuće je s putnom torbom u ruci izletjela Darija. Lice joj je bilo otečeno od plača dok je hitala prema taksiju. Odmah iza nje na dovratku se pojavio Mladen. - Molim te, Darija, vrati se! - povikao je za njom, no ona se nije osvrnula. - Nosi se dovraga! - samo mu je doviknula preko ramena prilazeći taksiju. - Javit će ti se moj advokat pa ćeš s njim razgovarati. A onda je ugledala mene. Tvoja kći, ta podla zmija, zavela je mog muža. Jesi li znala za to? Rea će roditi njegovo dijete! Mladen mi je to upravo priznao. Dalje je nastavila vikati, neprestano ponavljajući kako je Rea zavela njenog muža. - Mislim da je prije bilo obrnuto - bilo je jedino što sam uspjela prozboriti osjećajući kako me oblijeva vrućina. Oni se vole No, Darija je već ušla u taksi i on je krenuo. Taman kad sam se bijesno okrenula prema Mladenu, on je zalupio vratima. No nije se smio izvući tek tako. Kad sam se ljutitim korakom uputila za njim, odjednom se pored mene stvorila Rea. - Nemoj, mama - uhvatila me za ruku i natjerala da stanem. - Mladen će danas popodne doći k nama, kad se tata vrati s posla, i onda ćemo o svemu razgovarati. - O čemu to? - glas mi je bio histeričan. - O tome kako ti je napravio dijete? Nisam više mogla kontrolirati svoj bijes i sad sam, ne obazirući se na susjede, doslovce urlala na nju. - Prokletstvo, Rea! Kako si to mogla učiniti Dariji? Rea je počela plakati. - Molim te, idemo unutra. Ili hoćeš da nas cijelo susjedstvo čuje? Stisnula sam usnice i šutke krenula prema kući. Bila je u pravu. Nisu svi morali znati kakvu je sramotu doživjela naša kuća. Prvo na što sam pomislila bio je abortus. - Koliko si trudna? - upitala sam je drhtavim glasom. - U jedanaestom sam tjednu trudnoće i namjeravam zadržati dijete! - prkosno mi je odgovorila isturivši bradu. - Volim Mladena i on voli mene. - Pa jesi li ti sasvim izgubila razum? - provalilo je iz mene. - Znaš li ti što to znači? Mladen već ima ženu i dijete, tko će biti otac tvom djetetu? - Razvest će se. - A što ako neće? Isti ovaj argument predočio joj je i Bruno, no Rea je ostajala tvrdoglavo pri svome. A onda je došao i Mladen. I on nas je uvjeravao da voli našu kćer i da se namjerava razvesti od svoje žene. - Da Darija nije ostala trudna, nikada se ne bih oženio njome. Zapravo smo već bili pred raskidom, ali onda se to neplanirano dogodilo. Ovo što osjećam prema Rei, to je prava ljubav. Nikad nikoga nisam volio kao vašu kćer. - Mladen me nije zaveo - nadovezala se sada i Rea. - I ja sam to htjela isto koliko i on jer se volimo. Pokušali smo se oduprijeti toj ljubavi, ali ne možemo jedno bez drugoga! Nakon njihova izlaganja sjetila sam se kako mi se Darija povjerila da je namjerno prestala piti pilule i natjerala Mladena na brak. Je li osjećala da ju je namjeravao ostaviti? Vjerojatno. - Nemojte nas pokušavati razdvojiti i nemojte me tjerati da biram, jer se neću moći odreći voljenog čovjeka - rekla je Rea, odjednom u maniri sasvim odrasle i ozbiljne žene. I tako, što smo drugo mogli nego poslušati je. Ako je to zaista bio njen izbor, što smo mi tu mogli promijeniti. Uostalom, njihova veza i nije bila toliko strašna koliko se na prvi pogled činilo. U međuvremenu su se Darija i Mladen razveli. Ona se posvetila karijeri i navodno je već uplovila u novu vezu. Malena Iva provodi mnogo vremena s Mladenom i Reom, koju od ranije neizmjerno voli jer je provela s njom više vremena nego s rođenom majkom. Bruno i ja, mi ćemo uskoro postati sretni djed i baka, a Rea je na naše neizmjerno zadovoljstvo odlučna upisati studij biokemije čim dijete malo poraste. I tako je sve ponovno sjelo na svoje mjesto. Danas se samo mogu nasmiješiti kad se sjetim kako sam mislila da mi se srušio cijeli svijet i da nikad više neću biti sretna.
Osvanuo je tmuran dan nad Novim Sadom. Mart je. Tek je osam, ostaću još malo u krevetu. Prijaće mi san. Ovaj dan sam čekala punih dvadeset godina. Moja prva ljubav i ja večeras ćemo izaći na večeru. Razgovaraćemo o proteklim godinama, o usponima, padovima o onome šta smo sanjali i maštali prije dvadesetak godina. Još uvijek me čudi zašto nas ovaj grad nije prije spojio. Dolazio je on ovdje. Ipak valjda sudbina nije htjela da ukrsti naše životne pute. Kroz glavu mi prolazi jučerašnji dan. Juče sam išla da preuzmem knjige koje mi je poslala koleginica iz Podgorice. Čekajući knjige, gospodin u sivkastom mantilu me upita: - Izvinjavam se gospođice, ili gospođo (to je vjerovanto rekao kako bi se uvjerio da sam to zaista ja). - Ne mogu da vjerujem - pomislih. Nakon toliko godina, ponovo se gledamo u oči. On i ja! Isti! Godine ga nisu promijenile. Tek po neka bora, dokaz da su godine prošle, poneka sijeda. Gledam ga. Pogledom prelazim preko desne ruke, tu je. Vječni dokaz ljubavi. Burma. Pa, šta?! Ko je meni kriv što se nikada udala nisam...? - Suzana ostala si zauvijek ista? - Luka ni tebe godine nisu ništa promijenile. Čudno da nas ovaj grad nije ranije spojio? - Nisam sve godine bio ovdje. Živio sam u Švedskoj. Znaš moj san. Švedska! Ponekada sam dolazio u Novi Sad ali više sam vremena provodio u Švedskoj. - Znam, tvoj san! Ne mogu da vjerujem da te vidim. Zaista se nisi promjenio. - A, tek ti, mila moja. Sada zaista žurim tu sam s klincima. Kada imaš vremena da se vidimo i ispričamo? - Sutra je nedelja. Imam slobodno popodne ... - Može naravno. Ako želiš čekam te na ovom mjestu u 16h? - Vidimo se! Lavina sjećanja navire. Prošlo je dvadeset godina. Dvadeset punih godina od kada smo se posljednji put na Vaskrs naveče vidjeli u našem rodnom gradu. Tada su nam se putevi razišli. Uvijek sam vjerovala da ćemo se negdje sresti - naviru sjećanja. Upoznali smo se prije dvadeset i pet godina. Bila sam osamnaestogodišnjakinja koja je pohađala srednju ekonomsku školu i sanjala da jednog dana budem profesorica. On je studirao u drugom gradu i sanjao da postane uspiješan. Nije važno u čemu, samo da se proslavi i obogati. Zavoljeli smo se. Nježno i iskreno kako se samo prv put može voljeti. Voljeli smo se, živjeli za srećne zajedničke trenutke. Uživala sam u svakom njegovom pogledu, dodiru. Slušala njegove riječi i sanjala da ću i ja jednog dana otići u taj daleki grad. Bio si moje sunce, nebo, osmijeh ... Onda je došao dan tvog povratka. Rekla sam ti „Čekaću te“. Nasmijao si se. Rekao si mi „Ne, nemoj, živi, uživaj, sanjaj, maštaj, izlazi ..., ovakvih kao ja biće a tvojih godina nikada više“. Ne, ipak ću te čekati - pomislih. Javljao si se kada si i koliko mogao. U dalekom gradu si studirao i radio. Rodno mjesto si napustio sa 18 godina s ciljem boljeg života te putem uspijeha. Uvijek si bio ambiciozan, za razliku od mene. Nisi dolazio. Patila sam, čeznula a podjednako bila srećna što te tamo negdje imam. Baš tebe. Čekala sam te, čekala. Kada si došao, nisam mogla da vjerujem da sam dočekala dan tvog povratka. Ponovo sam bila srećna, nasmijana, disala sam. Voljeli smo se. Voljeli na obali naše rijeke, na klupama našeg djetinjstva. Sanjali smo da ću ja doći u Novi Sad da ćemo tamo biti srećni. Na rastanku si rekao da bi volio da ja dođem kod tebe. Zbog tebe sam svakodnevno učila i vrijedno obavljala sve poslove, kako bi mi roditelji dopustili da odem kod tebe. Dopustili su. Kada su vidjeli koliko te volim, morali su me pustiti. Nikada neću zaboraviti to aprilsko veče kada si me čekao na autobuskoj stanici u Novom Sadu. Koliko sam te grlila. Zaista ništa se ne može porediti sa žarom prve ljubavi. Bila sam presrećna. Kada sam došla u tvoj stan suze su mi krenule od radosti jer nisam mogla da vjerujem da sam s tobom. Nakon toliko čežnje, suza, ljubavi ja sam pored tebe. Uvijek sam se pitala „Ima li šta jače od prve ljubavi?“. Šetali smo Petrovaradinom, gledali Dunav. Zaljubila sam se još više u tebe u Novi Sad, u Dunav, u Đoletove pjesme. A, tek prvi put. „Može li se više voljeti od prve ljubavi?". “Tada ali i danas godinama poslije vjerujem da čovjek samo jednom iskreno, pravo bez rezerve voli. Samo prva ljubav je prava a sve ostale su kopije. Sada mogu reći da je mnogo ljepšta kada se nje sjetimo nego kada je doživimo. Sjećanje je valjda neka smiješna rupa u našoj glavi koja sitne stvari preuveličava. Vrativši se u rodno selo, pripremala sam maturski rad i odbranu istog. Misli su bile daleko, kod tebe, na obali Dunava ispod mosta koji krije prave, prve ljubavi. Čekala sam te. Nisi dolazio. Obaveze, uvijek sam te pravdala. Dok su mnogi govorili ne budu naivna, ima tamo drugu, ostaviće te. Nisam im ni riječi vjerovala. Te godine sam završila srednju školu ali zbog materijalne situacije nisam mogla da upišem željeni fakultet. Onda si došao. Jednog avgustovskog jutra zakoračio si u svoje rodno selo. Nisam mogla da vjerujem da ponovo šetaš svojim sokakom. Eh te sreće. Voljeli smo se ponovo. Naša rječica u rodnom gradu bila je Dunav. Zatim si rekao nešto što i danas poslije toliko godina pamtim „Suzo moja ne čekaj me više. Moraš znati da je Novi Sad grad mojih želja i snova te da dok ne ostvariš neke svoje ciljeve ne želiš ozbiljnu vezu.“ Tušila sam se u suzama. Danima, noćima nisam imala sna. Koliko povrijediti može prva ljubav znamo samo mi koji smo je skupo platili. Poslije toga si dolazio u rodni grad. Uvijek isti. Viđali smo se uvijek. Voljeli. Svi oko nas su to vidjeli sem možda nas dvoje. Jednom mi je moja Sanja rekla „Suzo moja na Luki i tebi se zaista vidi da čeznete jedno za drugim, eh kada bi vas Bog spojio, malo tu nedostaje, ne treba puno. Samo sam pustila suzu. Znala je ona da ću te odnijeti u grob, ali znala je isto i da ćeš i ti mene. Put nas je vodio na dvije strane ali oboje smo znali gdje nam srce pripada. Ja sam se zatim zaposlila i upisala fakultet. Ipak nije to bilo ono što sam željela. Željela sam mnogo više. Radila sam gdje nisam imala ni jedan slobodan dan, fakultet nije bio koji sam ja htjela. Ponovo sam patila. Ti si u Novom Sadu išao putem svog sna. Polako si završavao fakultet, napredovao u firmi. - Bila sam srećna zbog tebe. Ja sam sanjala da napustim naš rodni grad i odem baš kao i ti negdje daleko. Ubijala me ta mala sredina, čeznula sam za visokim zgradama, širokim ulicama, velikim metroima ... Voljela sam ja selo, prirodu, ali nisam voljela svoj rodni grad. Sanjala sam tebe i sebe negdje na nekom salašu kako zaljubljeno i srećno se igramo sa našom kćerkicom. Eh, želje moje pusti snovi. Moje rodno mjesto je bilo malo, isti ljudi, male mogućnosti za uspijeh, što je najgore loši ljudi. Uvijek sam žalila što sam rođena u tako ružnoj sredini a uvijek se tješila istim, da moji roditelji nisu iz tog mjesta. Iskreno a nisam srcem ni pripadala tamo od kuda su oni. Momci ... Uvijek su imali tu neku moć da me povrijede. S vremenom sam postala drugačija. Prestala sam da vjerujem ljudima. Prestala sam da tražim u ljudima nešto dobro jer su mi uporno davali zlo i laži. Radivši imala sam dovoljno za koliko - toliko normalan život. Reklo bi se tek da ne tražim od svojih, od majke napaćene i oca koji godinama pije tražeći lijek u tom otrovnom piću. Gledala sam ih. Ne mogu ih ostaviti a ne mogu ni ostati sa njima. - Ti si dolazio češće. Tvoji roditelji već su bili bolesni, a i željni tebe. Viđali smo se. Čuo si za par mojih neuspijelih veza, čuo si za tatu, čuo si da ni moja majka nije zdrava. Nisi mi mogao pomoći. Jednom si mi na onoj istoj obali rijeke gdje smo se prvi put poljubili rekao „Suzana proćiće godine, već polako prolaze, osijetiš ih i sama, ali nikada te neću zaboraviti, ne mogu ti obećati da ću biti tvoj a ne mogu ti ni reći da neću biti uz tebe, gdje god te put odvede budi mi srećna. I još nešto, kada se budeš udavala, udaj se za dobrog čovjeka, ne mora biti ni lijep samo da je dobar i bogat, barem kada čujem za tebe da znam da si srećna i da ne živiš siromašno“. - Luka zašto mi to govoriš? - Shvatićeš jednom. Tu veče smo bili skupa. Razgovarali smo o proteklim godinama, o mom fakultetu, o poslu. Govorila sam da mrzim svoje radno mjesto ali da moram raditi. Govorila sam da me šefovi maltletiraju ... Slušao si me ali mi nisi mogao pomoći. Valjda su bila teška vremena, svako se borio za svoju koru hljeba. Nakon tvog odlazka željela sam samo jedno. Željela sam da nam se ponovo putevi sretnu i da budemo srećni. Ipak život je kao uvijek pisao druge listove. Shvatila sam tvoje riječi. Želio si da se udam bogato, baš zbog toga što si ti ženio bogatu kćerku svog gazde. Baš kao u Đoletovoj pjesmi, želio si konje vrane po livadi razigrane, a volio lijepu al' sirotu. Život je tekao. O tebi bih tek ponekada čula po koju riječ. Tek da si srećan, da ti je dobro, da si diplomirao te da si dobio bolje radno mjesto. Meni je život pisao neki drugi roman, sasvim drugačiji od onog kojeg sam sanjala. Na poslu sam imala velikih problema, van njega još više. Tata je pio, majka je bila bolesna. Gledala sam ih kako tonu, rone, padaju. U majci sam vidjela sebe. Sve ljubavne veze završavale su se mojim suzama. Ne znam, mislila sam, valjda sam se sreći manje dopala. Majka kao majka, uvijek se brinula za mene. Ali uvijek. Gledala me onako svojim tužnim očima, pratila me pogledom kada hodam. Ubijalo me to. U sebi je vidjela mene. Što je još gore u njoj sam i ja vidjela sebe. U njenom propalom i nesrećnom životu, samo sebe. Tata je kući dolazio pijan, zanemarivao je porodicu, sav novac davao je na alkohol. Majka se borila, ipak i njene kosti bile su na izdisaju. Izmorena od života, reklo bi se „izrađena“ nije imala snage za dalje. Živjela je od danas do sutra. Gledala sam je kako pati. Bojeći se da ću kroz koju deceniju upravo i ja izgledati tako. Na poslu je bilo sve gore, smicalice, poturanja, bile su svakodnevica. Znala sam da tu nemam šta da tražim. Sanju sam poznavala cijeli svoj život. Rođene smo u par dana, rano djetinstvo provele u istom sokaku a zatim su se njeni roditelji rastavili i ona je s tatom otišla u Novi Sad. U selo je dolazila povremeno. I pored njenih rijetkih dolazaka mi smo ostale najbolje drugarice. U Novom Sadu je bila dosta materijalno zbrinuta tada da me uvijek zvala da dođem k njoj govoreći da će mi pomoći. Odbijala sam poziv bojeći se za majku. Neće joj lako biti ostati samoj. Ona bi uvijek bila tužna kada sam pominjala odlazak kod Sanje. Ipak kada sam dobila otkaz na poslu, drugog izbora nije bilo. Podjednako sam bila srećna i tužna. U suzama sam ostavila majku bojeći se za njen život pored oca koji je bio alkoholičar a uporedo mi je srce bilo puno sreće jer idem kod svoje Sanje gdje odpočinjem novi život. Sanja je bila živa, vesela, nasmijana ... Mogu reći puna života a život je znala živjeti. Znala je uživati i sebi ugoditi. Pomogla mi je. Kada sam došla u Novi Sad bila sam oduševljena mišlju da sam u istom gradu gdje i moja velika ljubav. Ipak Luka je već tada bio u Italiji, što sam saznala godinama poslije. Zaista ne znam šta da večeras obučem. Haljinu? Ne, ne pomisliće da radim u školi. Suknju? Hmm još gore misliće da pjevam u crkvenom horu. Sako? To ne. Odmah će reći da sam se zaposlila negdje u banci. Zaboga ja sam slobodni umjetnik. Pišem, samo pišem. Da li će mi vjerovati kada mu kažem da od toga živim? Ne! Ko još živi od pisanja. Ko još kupuje knjige? Moje knjige! Ne znam. Smislit ću. Razmišljam. O čemu ćemo pričati. Šta ću mu reći? Toliko pitanja. Pokušavam da se priberem te da odlučim šta ću obući. Haljinu i sako. Kosu ću pustiti. Malo šminke i to sam ja. Štikle? Ne, godinama ih ne nosim. Bole me noge. Suludo. Ravno. Crveni ili roze ruž? Ako stavim crveni, biće kao da mu se udvaram, a roze ako stavim neću dovoljno istaknuti usne. Suzana stavi koji god hoćes, Luka te barem najbolje poznaje. Polako dan odmiče. Ne javljam nikom da idem s Lukom na večeru, čak ni svojoj seki. Iznenadila bi se. Toliko je željela da Luka bude njen zet. Sanji ne mogu javiti. Već godinama se povremeno čujemo, doktorirala je na bioinžinjeringu i ima svoju privatnu klinuku u Berlinu. Baš je njoj do mene. Čudno. Kako baš ta prava prijateljstva u koja se možeš zakuniti nestanu. Nije naše nestalo ali ga ne održavamo. Život nas rastavio. Ipak za sve ove godine nisam srela ni jednu prijateljicu u Novom Sadu, valjda ni u tome nisam imala sreće. Ni ljubav, ni prijateljstvo. Pomislih kako sam živjela sve ove godine bez prijatelja i ljubavi. Ne, ne smijem o tome! Teške su to teme, za moj jadni život. - Pokušavam da mislim na ljepše stvari. Polako se spremam. Oblačim plavu haljinu do koljena. Crni sako i crne baletanke. Puštam kosu i stavljam roze ruž, malo pudera i parfem. Biće doboljno. Nikada nisam izgledom voljela da plijenim ljude, a njega naročito. Uvijek sam ga osvajala nekim drugim adutima, na primjer osmijehom i ljubavlju. Valjda ga zato nisam osvojila vječno ... ili možda jesam. Vidjećemo da li je srećan. Ne znam o čemu ću mu pričati. Da li sam uspijela. Nemam dom, nemam djecu, svu sreću mi pričinjavaju sestrini klinci. Nemam ni puno prijatelja. Samo Sanja. Koja je daleko. Živim na Grbavici tako da polazim pola sata ranije. Nije mi važno ko će koga čekati. Sigurna sam da je to ljubav u kojoj nije bilo važno ko koga i koliko voli važno je bilo da se volimo ali da nismo uspijeli. Dan je kišovit. Srećom moja haljina je topla a sako je zimski. Uvijek mi je majka govorila da zima traje do Vaskrsa a možda i koji duže dan. Moja majka - pitaće me sigurno i za nju. Taksi mi staje te laganim korakom krećem prema Katedrali. Tu će me čekati. Vidim ga već. To je čovjek koga bih prepoznala među milion muškaraca. Crne pantalone (tipično za njega, neke stvari se nikada ne mijenjaju), košulja plave boje (kao da smo se dogovarali) džemper i sako. Lijepo izgleda. Uvijek je imao ukusa kada je riječ o oblačenju. Grli me. Drago mu je što me vidi. - Suzo moja izgledaš fantastično. Godine te zaista nisu promjenile. - Hvala i ti. Kao da je juče bila ona Vaskršnja noć ... - Sjećaš se? Ne mogu da vjerujem. - Naravno da se sjećam svega. – osmijehnuh se. - Gdje želiš da idemo? Sada je ovo tvoj grad? - Meni je svejedno. Moj grad je tamo negdje daleko ... - I moj. Mila moja nisam tamo bio godinama. Ipak o tome ćemo poslije. Na Petrovaradinu postoji jedan divan restoran. Ako ništa drugo dugujem ti jednu lijepu veče. Želiš da idemo tamo? - Što da ne. Na Petrovaradin. - Na Petrovaradin sam te vodio kada si bila kod mene - nadoveže se. - Da. Sjedamo u taksi. Kao i uvijek besprijekorni džentlmen otvara mi vrata, ulazim u automobil, zatvara ista i tek onda on ulazi. Uvijek sam voljela takve muškarce. Čudno a nikada osim Luke sa takvim nisam bila. Sve neki da Bog dragi sačuva. Najbolje bi bilo ljubavni život da i ne pominjem pomislih. Dok se vozimo posmatramo Novi Sad. On mi priča da u gradu nije bio pet godina. Pet godina nije dolazio uopšte na Balkan. Posao, posao ... Ulazimo u jedan zaista otmen i lijep restoran. Nisam ovdje nikada bila posmislih. Sjedamo u separe koji je on vjerovatno već prije rezervisao. Dok konobar dolazi Luka me pnovo podsjeća kako sam lijepa te kako me godine nisu promijenile. Naručujemo bijelo vino. Sjećanje na mlade dane, valjda. Inače ne pijem ali čaša bijelog vina sa starim prijateljima mi uvijek prija. - Suzo moja kako si mi? – prekida šutnju. - Dobro ...Ti? - Znaš mene. Dobro. Pričaj mi Suzo o sebi, o poslu, o tome od kud ti u Novom Sadu? - Ehh ... Kada bih ti o tome pričala, sigurna sam da bi ostali najmanje tri dana ovdje. - Ko zna ... - nasmija se. - Nego kako si ti, reci ti nešto o sebi? - Dobro. U Švedskoj živim. Tamo imam porodicu, firmu. Sve što sam sanjao ostvario sam. Samo jedno ne. Nisam ostvario da svojom djecom na Božić ujutru Božićujem u svojoj rodnoj kući sa svojim roditeljima a zatim se uputimo tvojoj kući gdje bi bili najpočasniji gosti i najljepši Božićni poklon. Eto to samo nisam ostvario i o tome sam uvijek razmišljao ... - Ehh, puno tražimo od života. Zamisli ja se nisam ostvarila u ulozi majke. Nisam se nikada udala. Poslije toliko neuspijelih veza ostala sam sama. Poslije toliko udaraca stavila sam tačku na sve. Zamisli, ja. Ja koja obožavam djecu, ja koja uživam u tim malim ljudima. Ja koja sam sanjala da budem dobra, vjerna žena, dobra majka, dobra snaha ... Ja se nikada udala nisam. - Zaista? Ne mogu da vjerujem. Nemaš dom. Kako je život surov. Ti si uvijek bila djevojka za dom, za kuću, za djecu, porodicu ... Eh moja Suzo ... - Da, nemam ... Život mi je valjda pisao neki drugi roman. Ne znam. - Bože kako si lijepa. - Ne zezaj. Promijenile su me godine. - Ne, nikada. Pričaj mi čime se baviš? - Slobodan umjetnik. Pišem. Odnosno radim na jednoj televiziji tri dana u sedmici, ostale dane pišem za par časopisa, pišem za sebe, za druge. Objavila sam sedam knjiga i dvije zbirke pjesama. To sam ja. Slobodni umjetnik. Završila sam ekonomiju, znaš i sam. Ipak nikada se nisam bavila brojkama. Ja sam više za slova. - Lijepo, zaista lijepo. Znao sam da ćeš uspijeti. Kako si došla u Novi Sad? - Kada je firma u kojoj sam radila potpuno propala, morala sam da se borim za svoju dalju egzistenciju. Tata je pio, majka bila bolesna. Sanja mi je ponudila da dođem u Novi Sad. Rekla je da će mi pomoći. Došla sam ovdje. I ostala evo dvadeset godina. Samo smo se mimoišli. Ja sam došla ovdje a ti otišao u Štokholm. Pričaj ti meni o sebi. - Nakon što sam diplomirao, odmah sam se oženio i otišao u Štokholm. Zaboravio sve. I pašnjake rodnog sela i Novi Sad. Švedska je bio moj san. Švedska. Sjećaš se kada sam ti za Vaskrs rekao da se borim da odem u Štokholm. Borio sam se i uspio. Danica mi je pružila bolji život. Al' dobro i zaljubio sam se. U Štokholmu je njen otac imao lanac restorana i firmu za auto dijelove. Odmah sam postao većinski vlasnik jednog restorana te time počeo ostvarivati svoj san. Ipak, imao sam druge planove. Želio sam da otvorim svoju firmu koja će se baviti nekom prizvodnjom. Želio sam da stvorim svoju marku, da imam svoj brend po kome ću uvijek biti prepoznatljiv. Danica je prvo rodila sina. O tome da se ponovi ime mog oca nije bilo ni pomena. Te je Ivan dobio ime koje mu je predodredio moj punac. Već tada sam znao da ću u toj kući biti poslušni zet. Ipak nisam se kajao. Pohlepom sam se uvijek vodio. Nažalost bio sam takav. Mila moja, želja iz djetinstva, valjda. Uvijek sam se tješio time. Znaš i sama kako smo živjeli. - Znam prekinuh ga. Sjetih se svog djetinstva, malo hljeba al' gladni nikada nismo bili. - Ubrzo je rodila i curicu Klaru a zatim Saru. Živjeli smo lijepo. Ja sam slijedio svoj san. U selo sam išao jako rijetko. Majka je dva puta bila kod meme, dok otac zbog teške bolesti nije mogao da podnese put. Samo jedanput sam sa porodicom prošetao rodnim krajem. Možda mi nećeš vjerovati ali morao sam proći kraj tvoje kuće. Da mi je samo jedan dan da kroz tvoj sokak prošetam da mi se nasmiješ, dušu da mi ogriješ ... Ipak tvoja avlija je bila prazna. Čuo sam samo da su ti roditelji umrli a ti si daleko. - Da, tata i mama su urmli nekao brzo. Nestali. Bolovali su godinama. Bolovali od bolesti neimaštine, izrađenosti, gladi, želje ... Bolovali i polako umirali. Tatu je ubila rakija a majku briga za njim, za mnom, za sestrom, neimaština, suze, bol ... Valjda je tako moralo biti. Kada sam krenula za Novi Sad, majka mi je rekla „Zar me i ti dijete napuštaš“? Sa suzama u očima sam joj rekla „Samo da se snađem, doćićeš ti meni“. Kada sam se snašla ona nije imala hrabrosti ostaviti rodnu grudu. Voljela je pašnjake sela, baštu. Voljela je da kuva kiseli kupus i da cijela kuća ima taj opojan miris. Tada me nervirao a sada mi mnogo nedostaje. Još uvjek je čujem kako u snu od bolova u kičmi jeca. Nisam joj mogla pomoći. Doktori su bili skupi. Otišla sam da bih joj pomogla a kada sam imala novaca da joj dam tada za nju nije bilo lijeka. Još uvijek vidim njene staračke ruke, pune ožiljaka kojima kopa po bašti, govoreći da je sve prirodno. Ja je molim da ostavi da se odmori. Ona me ne čuje. Kažu da je umrla tako dok je u bašti kopala paprike. O tati ne volim da pričam. Nije nam pružio ništa lijepo. Ipak pravdam se time, barem sam imala oca. Kakvog - takvog. - Suzo moja, Suzana. Uvijek sam mrzio tvoje ime a uporedo mi je bilo naljepše. Kažu da je tvoja majka bila najvrijednija domaćica u selu. Mnogi su mi rekli da sam pogriješio što te nisam oženio. Jednom prilikom mi je stric rekao „E moj Luka, ludo moja. Ponjeli su te novci. Da si Bogdom Suzanu oženio ljepše bi milion puta živio. To ti otac i majka nikada neće oprostiti. Prokleti da su sada tvoji novci. Mili moj sine imaš sve a nemaš ništa, zapamti šta ti tvoj striko kaže...“ Znao sam ja da sam pogriješio ali bilo je prekasno. U Štokholmu sam otvorio firmu koja se bavila proizvodnjom prehrane, keksi, čokolade, vafeli ... Išlo je zaista dobro. Kako ne bi išlo kada sam imao punca čije mi je ime svuda otvaralo vrata. A, kako si se ti snašla ovdje? - Kada sam se zaposlila, odnosno kada me Sanja zaposlila u jedan butik. Bilo je teško ja sam ovdje bila kao strani državljanin, o poslu u struci nisam ni razmišljala. Ipak bolje išta nego ništa. Sanja mi je na početku zaista pomagala. Znaš nju. Šta je to njoj. Ali radila sam i ja. Radila do 12 sati dnevno. Sanja je promjenila par fakulteta dok nije pronašla onaj pravi. Bioinžinjering je bio njen konačni izbor. Zaista je uspijela, sigurno je koračala putem uspijeha. Svaka je bila zaokupirana svojim obavezama. Ona je imala momka, studirala je ... Jednom riječju živjela. Dok sam uvijek bila u nekim problemima. Brinuvši se za svoje, za egzistenciju. Ubrzo sam upisala kurs za voditelje i zaposlila se kao radio voditelj. Zamimljivo. Tu sam zaradila lijep novac od kojeg sam htjela pomoći svojima. Ipak za sve je bilo kasno. Majka je imala rak a i tata je bio u bolničkoj postelji. Majka je rekla da ne želi da se liječi jer je to bacanje novaca uzalud. Liječila se prirodnim pripravcima, čije je plodove skupljala po livadama. Tako je ona željela. Liječilo je razno bilje i molitve. Znala je samo ona kako joj je. Molila me je da ne lutam, da ne mijenjam muškarce, da se udam. Željela sam ja to. Ipak nije bilo suđeno, valjda. Molila me je da rodim dijete, da ne ostanem sama. Bojala sam se biti samohrana majka a sigurnog muškarca koji će mi pružiti ljubav i utočište nisam mogla da pronađem. Nisam ostvarila njene želje. Umrla je. Radeći. Izrađena moja majka. Posljednja riječ joj je bila recite Suzani da sam je željna ostala. S košmarom tih riječi živjela sam narednih 5 godina sigurno. Živim i danas, samo ne razmišljam o tome. Ona je mene ostala željna a ja sam otišla daleko od nje. Svijesno. S vremenom sam shvatila da se moram pomiriti s njenim posljednjim riječima te da je život takav, surov. Prije sam na njen grob odlazila svaki mjesec. Međutim njene sam kosti prebacila ovdje, tako da mi je bliže. Odem često, isplačem se, ispričam se, kao da me razumije. Često mi dođe u san i kaže da mi oprašta sve. Kaži mi Luka još nešto o sebi, svojima? - Isto. Umrli su željni. Željni Ljiljane i mene. Otišli. Prvo otac, a zatim i mati. Znaš da mi je majka jednom rekla „Luka sine moj, morala sam da posjetim Suzinu majku, morala sam da joj kažem da mi je zaista žao. Počela je da plače i rekla i meni je Ilda, žao mi je moje Suze, počela sam sine da plačem, pustila je i ona suzu“. Te su me riječi majčine pratile. Često me supruga pitala gdje mi misli putuju kada se zamislim. Govorio sam joj da patim za rodnim domom. Patio sam, patio ali više mila moja za tobom. O Švedskoj ne znam šta bih ti rekao. Lijepo mi je. Sada sam izgradio svoj brend. Mogu reći da sam uspješan i srećan. Danica je dobra žena, lijepo živimo. Djeca rastu. Nakon toliko godina došao sam da posjetim grad i sreo tebe. Mila moja, da ti kažem da sam te zaista volio, suludo je. Da ti kažem da ću ostaviti dom, bolesno je, mogu ti samo reći da sam presrećan što te vidim, da sam dvadeset godina čekao ovaj dan. Punih dvadeset godina! Mila znam sve, znam da tvoje padove, za zabranjene muškarce, za loša iskustva, znam ja zašto si ti otišla iz sela. Znam mila, ali ti nikada ne zamjeram. Znam kako je bilo živjeti u mjestu gdje ima sto kuća čiji su stanovnici uglavnom stariji od sedamdeset godina. Znam sve. Mogu ti reći da si pametno postupila kada si napustila rodno mjesto. Ipak žao mi je. Žao mi je što se nisi udala. Znam da bi bila dobra žena i majka. - Eh moj Luka, imala sam ja i dobrotu i ljubaznost i razumijevanje i ljepotu samo sreću nisam imala. Moj Luka, samo sreću. Otišla sam da pobjegnem od svega, od zlih muškaraca, od tračeva i ogovaranja, od loših ljudi ali nisam pobjegla od sebe i od majke. Cijeli život su me pratile njene suze. Otišla sam u potrazi za srećom ali je nisam našla. Ovdje uživam u gradu, u pisanju. Živim za rijetke trenutke sreće. Samo sjećanja na dane naše ljubavi ponekada ovo moje hladno srce ugrije, ponekada prođu struje kroz moje tijelo i sjetim se da sam nekada bila srećna. Ovdje mi je lijepo. Ipak nisam svoj život ovako zamišljala. Sanjala sam dobrog muža, dječicu, kuću na nekom salašu, baštu, cvijeće, ljuljačku za djecu. Ništa nisam dobila ... - Znam mila moja, znam. Mogu ti samo reći da si uspijela. Uspijela si i pored svega da zadržiš dobrotu. Osmijeh koliko vidim nisi zadržala. Nasmijala si se svega dva puta. - Ne smijem se više Luka. Osmijehnem se tek radi ljubaznosti, a da se smijem radi života nemam ja za to razloga. - Ehhh, moja mila Suzo. Volio bih da ti vratim osmijeh i vedrinu na lice i sreću u život. Ipak nemoćan sam. Ja imam porodicu, dom, ženu, djecu. Danica je dobra žena. Ima i ona svojih mana, ali ima i dobrih strana. Ne mogu reći da živimo u potpunoj slozi i ljubavi ali pokušavamo da se pred djecom ne svađamo, da čuvamo brak, ne radi nas nego radi dječice, baš zbog toga je cijenim i volim. Lako se razvesti, treba znati sačuvati brak. - Nisam ja Luka ništa rekla. Ne bih se nikada miješala u tvoj brak. To je dvorac koji si gradio proteklih dvadeset godina. Zar treba sada da se ja pojavim i pokušam ga srušiti. Ne, nikada! Ja sam srećna ako si ti srećan. Znala sam da ćete moja Sanja i ti uspijeti. Predosjećala, znala. Uvijek sam vas oboje vidjela negdje u dalekom svijetu uspješne, otmene, sa dobrim bračnim partnerima kraj sebe, dobrom djecom. I zaista je tako. Ja sam srećna zbog vas. Ne brini, navikla sam ja na padove. Ništa novo. Vjerovatno da se na vrijeme nisam navikla sada bih već bila na onom svijetu i ne bi pričali. Nego sam ovdje, jaka sam ja Luka. - Nisi jaka, samo se praviš jaka. Krhka si i nježna. Ja te znam najbolje. Ako nas život ponovo spoji volio bih samo jedno - da kraj sebe imaš sigurnog muškarca koji će te voljeti i voditi kroz život. Dobrog, kulturnog, pravog džentlmena jer takvog ti i zaslužuješ. Volio bih da te vidim s osmijehom na licu. Da se više i glasnije smiješ. Kada sam te posljednji put vidio znao sam da će mi tvoj osmijeh nedostajati. I nedostajao mi je svih ovih godina. Ipak ni u najgorim snovima nisam mogao pomisliti da ću te sresti bez osmijeha na tvom divnom licu. Smiješ se tek da pokažeš da nisi neljubazna, ali i taj blagi pomicaj usana je sjetan. Uvijek sam te volio. Čudno ali mislim da si mi uvijek pomagala. Znam, molila si se za mene i u mnogim situacijama sam imao neku ludu sreću da uspijem i dobro prođem, a sve baš zahvaljujući tebi. - Luka, riječi su suvišne. Moraš znati da sam te zaista voljela i da te volim i danas. Nakon toliko godina ostao si i dalje moj! - Znam Suzo, znam. Razgovarali smo do duboko u noć. Vraćali smo se na pašnjake rodnog sela, sjećali smo se prvog poljupca. Razgovarali smo o siromašnom djetinstvu, o željama da napustimo tu “nedođiju“, o uspijehu, o Novom Sadu i Štokholmu. Obećali smo jedno drugom da ćemo na ljeto skupa otići na pašnjeke rodnog sela, na obalu naše rijeke. Obećali smo jedno drugom da ćemo pogledati zalazak sunca nad našim mjestom sa klupe na kojoj smo se prvi put poljubili. Obećali! Rastali smo se uz čvrst zagrljaj razmijenivši mailove i nježne poljubce. Rekao mi je da me zaista volio, ali volio! Rekao je da se čuvam i da ne dam ljudima da me slome, da stavim sebe ispred svih. Savjetovao me kao da imam osamnaest a ne čestrdeset i koju. Dugo smo se pozdravljali - kao da mi nije dao da odem. Odnosno nisam ja njemu dala da ode ali otišao je, ponovo je otišao. Nakon toliko godina priznala sam mu da sam ga voljela. Za sve one godine nije bilo prilike da mu to kažem. Dok gori nebo nad Novim Sadom mogu s mirom u duši da zaspim jer Luka zna da ga volim. Gdje god bio, ostaće moj dječak kojeg sam voljela na pašnjacima rodnog sela. [starbox id=3]
[postlist id="492"]
Kao kroz maglu vidjela sam ženu ispred svog kreveta. Bila je odjevena u plavu jaknu i traper suknju. Lice joj je bilo u sjeni i nisam je mogla prepoznati, ali u drhtavim je rukama držala lutku s plavim pletenicama, odjevenu u ružičastu haljinicu. Kad ju je položila pokraj mog uzglavlja, na trenutak je još ostala stajati, a onda se brzim korakom počela udaljavati od mene. Osjećala sam kako mi se grlo steže od tuge i kako me u očima peku suze. Htjela sam je molećivo zazvati da se vrati, ali glas mi je zapeo u grlu i čulo se samo muklo krkljanje. Ispružila sam ruke prema njoj, ali sve je bilo uzalud. Dok sam kroz koprenu od suza s beskrajnom tugom gledala za njom, žena se neumoljivo udaljavala. - Jasminka, Jasminka, probudi se! - kao iz velike daljine do mene je dopro glas koji sam tek nakon nekog vremena prepoznala kao Martinov. Njegov zadnji poziv pomiješao se s mojim krikom. - Smiri se, ljubavi. To je bio samo san. Samo ružan san - tepao mi je nježno gladeći me dlanom po obrazu. Prestrašeno sam otvorila oči. Dok sam se vraćala u stvarnost, sve sam postajala svjesnija zabrinutog lica svog muža koji se nadvio nad mene. - Opet je bila tu - tiho sam zastenjala i privila se uz njega. - Kad će to konačno prestati? Hoću li doživotno imati tu noćnu moru? Nepoznata žena dolazila je u moje snove od moje desete godine. Martin me nježno privio uza se i odmaknuo mi pramen slijepljene kose sa znojnog čela. - Sve je u redu, dušo. Ja sam kraj tebe - šaptao mi je na uho. Kako je samo bio drag. Pogledala sam u njegove krupne plave oči pune ljubavi i prisilila se na smiješak. Nije bilo nikakve sumnje da sam imala najboljeg muža na svijetu. Martin je uvijek bio tu kad sam ga trebala. Bez obzira na to što se događalo, na njega sam uvijek mogla računati. U to sam bila potpuno sigurna iako nismo bili dugo u braku. Upravo to saznanje pomagalo mi je da izdržim ono što mi se u posljednje vrijeme događalo. Taj san, zbog kojeg sam počela nevoljko odlaziti na počinak, tjerao me doslovce u očaj. Što je to bilo sa mnom? Znala sam da ljudi mogu sanjati svakakve gluposti, ali nikad nisam čula da netko uvijek iznova sanja isti san! Inače se pojavljivao povremeno, obično u izrazito stresnim situacijama. No sada se događalo nešto što nikako nisam mogla objasniti. Nepoznata žena stajala je pokraj mog uzglavlja iz noći u noć, tjerajući me da se budim sva okupana u znoju. Što hoće od mene? Što njezini dolasci i odlasci trebaju značiti, pitala sam se zdvojno. Barem sada nisam imala nikakva razloga za brigu ili stres. Martin i ja bili smo presretni zbog dolaska djeteta. Niti s trudnoćom nije bilo nikakvih problema. Protjecala je uredno i bez ikakva razloga za zabrinutost. Čak su me zaobišle i jutarnje mučnine, koje su problem brojnih žena. Ipak, problem je postojao. I to velik. A radilo se upravo o tom užasnom snu, koji kao da me odlučio proganjati do kraja života. - Možda je Ivan u pravu. Možda bih stvarno trebala potražiti stručnu pomoć. Ovo je sad ipak prevršilo svaku mjeru - zaključio je moj muž zabrinuto. Polako sam se izvukla iz njegova zagrljaja, uspravila se u krevetu i duboko udahnula. Bila mi je dobro poznata ta priča, a vukla je korijene još iz vremena kad je moj brat Ivan, psiholog, to predložio. Nisam jednom požalila što sam mu povjerila da su mi se snovi iz djetinjstva ponovno vratili. Ivanove priče da taj san sigurno reflektira moj strah od gubitka i slične teorije užasno su mi išle na živce. I kao da to nije bilo dovoljno, sad je još morao zaraziti i Martina. Ustala sam iz kreveta i ogrnula se kućnim ogrtačem. - Kamo ćeš sada? - upitao me. - Idem nešto popiti, ako dopuštate, gospodaru moj - dobacila sam mu preko ramena trudeći se zvučati šaljivo. No, Martinu nije bilo do šale. - Uvijek kad spomenemo terapiju, ti mi izmičeš. To nije u redu - promrmljao je. Bilo mi je jasno da Martin ima samo dobre namjere, ali nisam bila spremna voditi tu raspravu po tko zna koji put. Sve što sam imala reći na tu temu bilo je već rečeno. I upravo se zato moja iscrpljenost od noćne more iznenada preobratila u ljutnju. - Znaš li ti što nije u redu? To što me ti i Ivan ne želite ostaviti na miru. Ponašate se prema meni kao da sam luđakinja kojoj trebaju nekakve psihoterapije i ispiranje mozga. Nije mi ništa, dovraga! Nemam nikakvih problema. U sretnom sam braku s tobom, uskoro ću roditi tvoje dijete koje, kaže ginekolog, izvrsno napreduje! Čak i moj posao odlično funkcionira. Jedini problem koji imam su ti snovi. A i oni će valjda jednom proći. Za to sigurno ne trebam nikakvog psihijatra. Jesmo li sad konačno završili s tom temom? Ne treba pomoć Nisam ni čekala na njegov odgovor, nego sam mu uzrujano okrenula leđa i uputila se prema vratima. Martin nije ništa rekao, no mogla sam na svojim leđima osjetiti njegov zabrinut pogled. U kuhinji sam se uz dubok uzdah spustila na stolac. Ovakvu se uopće nisam poznavala. Što li me samo spopalo da ovako napadnem Martina? Pa on je samo bio zabrinut zbog mene. No, s druge strane, kako nije uviđao da to Ivanovo i njegovo forsiranje djeluje stresno na mene i da ne vidim načina kako bi nekakva psihoanaliza mogla pomoći da prestanem sanjati san koji je već odavno postao moja svakodnevica. Možda mi je trebalo upravo suprotno. Da me se malo ostavi na miru. Zašto je to bilo tako teško za shvatiti? Ne znam koliko sam dugo ostala sjediti u kuhinji i tupo zuriti kroz prozor, no činilo mi se da je prošla cijela vječnost prije nego što sam se vratila u spavaću sobu. Kao i svaki put kad bih sanjala misteriozan san, i sada sam se osjećala umorno i iscrpljeno. Nadala sam se da će moje misli konačno otupjeti i da ću uspjeti još malo odspavati jer miran san je bilo jedino što mi je sad moglo pomoći da se opustim. Kad sam se konačno ponovno ušuljala u spavaću sobu, Martin je još sjedio budan u krevetu. Ugledavši me, polako je podigao glavu i tužno me pogledao. - Boli me gledati kako patiš. Možeš li to shvatiti? Kad sanjaš... - na trenutak je zastao i progutao slinu. - Kad sanjaš taj svoj san toliko je boli na tvom licu da mi se para srce. Želim ti pomoći, ali ne znam kako. Što god ti predložim, ti me odbijaš i zatvaraš se u sebe. To me izluđuje - rekao je, ali u njegovim očima nije bilo ni trunke ljutnje, nego samo tuge. Martinova osjećajnost bila mi je vrlo dobro poznata. Upravo me to najviše i privuklo na njemu kad smo se upoznali. Ipak, nikad ranije nisam ga vidjela toliko potresenog. Dirnuta što se toliko brine o meni, uvukla sam mu se pod pokrivač i privila se uz njega. Zaštitnički je ovio ruke oko mene i poljubio me. - Volim te, malena. Silno te volim. Pomisao da te nešto toliko muči iz noći u noć da vičeš i plačeš u snu slama mi srce. Morat ćemo pronaći načina da to nekako riješimo. Kimnula sam glavom u mraku i široko zijevnula. Ovako u njegovu zagrljaju ponovno sam se osjećala mirnom i sigurnom. Ipak, san u kojem sam potom utonula bio je nemiran i površan. Ujutro me Martin probudio šalicom vruće kave i širokim, optimističnim osmijehom. Nismo spominjali noćašnji događaj i oboje smo se trudili ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Kad je kasnije odlazio na posao, nježno sam ga poljubila. Već je jednom nogom zakoračio preko praga, kad je zastao i ponovno se okrenuo prema meni. - Nemoj zaboraviti da našoj bebi treba tvoja smirenost. Ako mama nije sretna, ne može biti ni beba - rekao je navukavši pritom dječački osmijeh na lice. - Naravno, ne brini! - obećala sam. - Samo sve najbolje za našu voljenu bebicu. Pomislila sam kako sam sretna što imam tako brižnog muža i obećala mu da nema razloga za brigu. Ponesena emocijama zbog tolike njegove pažnje, odagnala sam ružno sjećanje na mučan san i optimistično krenula u novi dan. U butiku, koji sam već godinama uspješno vodila sa svojom najboljom prijateljicom Dijanom, bilo je posla napretek. Stigla je nova kolekcija po povoljnim cijenama i mušterije nisu prestajale ulaziti. Budući da sam voljela svoj posao, nije mi ni najmanje smetalo to što nije bilo vremena niti za kratku podnevnu pauzu. Pred zatvaranje Dijana me upozorila na ženu koja mi je i samoj zapela za oko. Iako je vladala velika gužva, primijetila sam da se dulje zadržala u trgovini. Hodala je gore-dolje uz police, nadižući polako svaki komad robe, ali ne pokazujući pritom nikakav ozbiljan interes da nešto kupi. - Poznaješ li ti onu ženu? - prišapnula mi je Dijana dok je žena razgledavala suknje pri kraju dućana. Zatresla sam glavom. Odakle joj samo takva ideja. - Nisi li primijetila da neprestano pilji u tebe? - rekla je ne odvajajući pogled sa žene. Ne, u žurbi koja se protegnula preko cijelog dana zaista nisam to zapazila. - Zašto bi to činila? - upitala sam je sa čuđenjem. - Nemam pojma - Dijana je slegnula ramenima. - Ali, ako mene pitaš, toj nisu sve daske na broju. Malo sam je pratila i shvatila da se pravi kao da razgledava robu, a zapravo cijelo vrijeme promatra tebe. Meni se to čini pomalo sablasnim. Hoćeš li da danas za svaki slučaj ostanem dulje? - Ni govora - nasmijala sam se odmahnuvši rukom. - Samo se ti lijepo spremi i odi doma. I, molim te, učini mi uslugu: nemoj toliko gledati trilere! Čudna klijentica Dobro mi je bila poznata Dijanina sklonost krimićima, koja je išla čak do te mjere da sam je ponekad u šali znala zvati Agathom Christie. Vječito su joj na pameti bile nekakve sablasne priče iz svijeta podzemlja i lude teorije zavjere. Mene nije mogla zastrašiti tim svojim bizarnim pričama i sve me je to uvijek poprilično zabavljalo. Ipak, usprkos tome, odlučila sam zadržati neobičnu klijenticu na oku nakon što je Dijana otišla doma. Svakako ne zato što bih se od nje osjećala ugroženom, već zbog toga jer sam u njoj vidjela potencijalnu kradljivicu. Način na koji me svako malo pogledavala nipošto se nije mogao previdjeti. Dok sam slagala posljednje komade nove kolekcije na police, razmišljala sam kako bih se trebala postaviti u takvoj situaciji. S jedne strane nisam željela otjerati mušteriju, a s druge krađa je zaista bilo posljednje što mi je trebalo. Uz to me mučio i taj čudan osjećaj da sam tu ženu već ranije negdje vidjela. Bilo je nečeg poznatog na njoj, no ničeg konkretnog se nisam mogla sjetiti. Konačno, kad smo pred zatvaranje ostale samo nas dvije u trgovini, odlučila sam raščistiti neobičnu situaciju i prišla čudnoj neznanki. - Oprostite, ispričavam se... - nakašljala sam se istupivši pokraj nje. - Vjerojatno se varam, ali nekako sam stekla dojam da me promatrate. Poznajemo li se odnekud? Žena se sad prestrašeno okrenula prema meni i naši su se pogledi nakratko sreli. Odmah potom je spustila glavu, dok joj se lice osulo sitnim crvenim mrljama. - Ne, ne! - požurila je odgovoriti. - Ne vjerujem da se poznajemo! Dok mi se obraćala, gotovo se neprimjetno premještala s noge na nogu. Kratki osmijeh koji mi je pritom uputila djelovao je usiljeno. Nakon što je na trenutak zavlada neugodna tišina, žena je zbunjeno pročistila grlo, i dalje izbjegavajući moj začuđen pogled. - Pretpostavljam da sad namjeravate zatvoriti - rekla je, vrativši pritom vješalicu s bluzom koju je nervozno premetala po rukama na stalak. Potom je, prije nego što sam se uspjela snaći, pohitala prema izlazu i u trenu nestala. Njezino priznanje Nekoliko trenutaka ostala sam kao ukopana, gledajući zbunjeno u vrata kroz koja je čudna žena netom izjurila, a onda zatresla glavom. Kakvih sve čudaka ima na ovom svijetu, pomislila sam u sebi, sada potpuno sigurna da je Dijana bila u pravu. Toj ženi zaista nisu mogle biti sve daske na broju. Nešto kasnije, dok sam završavala dnevni obračun i spremala se zatvoriti butik, na ženu sam već odavno zaboravila. Bila sam umorna, ali i zadovoljna jer je iza mene bio još jedan uspješan poslovni dan. Osim toga, sjetila sam se Martina koji me doma čekao i malenog bića koje je raslo u mojoj utrobi. S takvim lijepim mislima uputila sam se prema autu. Međutim, osmijeh na licu koji mi je titrao ubrzo se sledio. Točnije, u trenutku kad mi je pogled pao na suprotnu stranu ceste. Ondje je, naime, stajala ona ista čudakinja od maloprije i pokušavala me fotografirati mobitelom! Impulzivno, ne razmišljajući ni trena, vratila sam ključ od auta u džep i pohitala prema njoj. Nisam osjećala nikakav strah, samo ljutnju što me neka luđakinja odlučila uhoditi. Čim je vidjela da joj se približavam, žena je okrenula glavu od mene praveći se da me ne vidi, a odmah potom se pokušala utopiti u rijeci večernjih prolaznika. No, to joj nisam smjela dopustiti. Odlučno sam ubrzala korak i požurila za njom. Moje su potpetice glasno odzvanjale po asfaltu, da bi se razmak između njihovih udaraca sve više smanjivao i konačno prerastao u trk. Da me Martin sad kojim slučajem vidio, sigurno bi poludio i optužio me da ne mislim na bebu. No, upravo je beba bila ta koju sam željela zaštititi. Nisam mogla dopustiti nekakvoj ludoj ženi da me uznemirava, pa možda čak namjerava i ugroziti mene i moje dijete. Upravo sam zato bila odlučna raščistiti to jednom zauvijek. Kad sam je sustigla, uhvatila sam je za rukav kaputa i zaustavila. - Slušajte, vi - obratila sam joj se napadačkim tonom. - Ovo je sada zaista prevršilo svaku mjeru! Tko ste vi i što hoćete od mene? Na ženinom blijedom licu opet su se pojavile one crvene mrlje kao i ranije u butiku. - Oprostite, nisam vas htjela uznemiravati. Neću vam više smetati - promucala je pokušavajući se osloboditi mog stiska, no on je automatski postao još čvršći. - Hoćete li me, molim vas, pustiti - zamolila me tiho kad je vidjela da neće moći uzmaknuti. I dalje je izbjegavala pogledati me izravno u oči. - Neću to učiniti! - grubo sam odgovorila. - Ne prije nego što mi odgovorite na nekoliko pitanja. Čekam objašnjenje. Zašto ste me večeras promatrali? Zašto ste me sad čak fotografirali? Tko ste vi? Sad sam već bila ozbiljno izvan sebe i nisam ni primijetila kad sam je lagano protresla. A onda se dogodilo nešto što me je doslovce okamenilo i natjeralo da smjesta ispustim ženu iz ruku. - Ja sam tvoja majka! - izletjelo je neznanki, zvučeći poput krika ranjene životinje. Gledala sam je širom razrogačenih očiju. To nije mogla biti istina. Moja majka je umrla prilikom poroda mog mlađeg brata Ivana. Što se to događalo? Zašto je ova žena tako besramno lagala, predstavljajući se kao moja majka? Iskoristivši trenutak moje smetenosti, žena je pobjegla. Više se nisam ni trudila sustići je. Ostavši kao ukopana na mjestu, s nevjericom sam gledala za njom. Ma koliko se sljedećih dana trudila odagnati sjećanje na šokantan susret s tajanstvenom ženom, to mi nikako nije polazilo za rukom. Neprestano je izranjala u mojim mislima, bilo da sam se nalazila na poslu, bilo da sam doma obavljala kućanske poslove, ili uvečer kad bih legla pored Martina u krevet. I to nije bilo sve. Dok bi hodala gradom, neprestano sam imala osjećaj da u gomili vidim njeno lice. No najgore od svega bilo je to što mi se uvukla u snove. Lice žene koju sam godinama sanjala bez lica počelo je dobivati konture. Bilo je to sad lice žene koja se izdavala za moju majku! Je li to bilo moguće? Je li moj otac lagao kad je rekao da je naša majka umrla prilikom Ivanova poroda? Ili je ta žena bila samo neki psihopat koji me nasumce odabrao kao žrtvu svoje bolesne mašte. Ovo drugo činilo mi se vjerojatnijim od njezine sulude tvrdnje da je moja majka. Kaos u glavi Na žalost, po njenom izgledu nisam mogla donijeti nikakav zaključak jer nisam imala nikakvih sjećanja na našu majku. Kad se moj brat rodio, meni su bile tek tri godine. Nikada nisam vidjela niti jednu njezinu sliku, niti je postojao grob na kojem bih je posjećivala. Navodno je, kako je rekao moj otac, željela biti anonimno pokopana. Bilo je to, naravno, sve vrlo čudno, no kao djeca prihvaćali smo sve što nam je otac rekao. U svakom slučaju, bilo je suludo i pomisliti da bi majka mogla biti živa. Martinu nisam ništa govorila o svom susretu sa ženom. Ni po koju cijenu nisam željela da se još više brine za mene nego što je to ionako činio. No, ma koliko se trudila prikriti pred svojim mužem kaos koji je vladao u meni, to mi nije polazilo za rukom. Isprva se, doduše, činilo da Martin ništa ne primjećuje, jer mi nije ništa govorio. Bilo je to, dakako, pomalo čudno, jer i sama nisam mogla previdjeti sivkastu boju svoje kože i podočnjake kad bih se pogledala u zrcalo. Uz to sam neprestano bila odsutna mislima i jedva ponešto popričala s Martinom. Kad više nije pomagalo niti usiljeno smješkanje kojim sam pokušavala prikriti svoje rastrojeno stanje, Martinu je konačno dosadilo. Jedne me večeri, dok sam za kuhinjskim stolom sređivala račune, pozvao da sjednem pokraj njega u dnevni boravak i zahtijevao da razgovaramo. - Misliš li da ne primjećujem da se nešto događa? Ne prepoznajem te posljednjih dana, ljubavi. Namjerno te nisam htio ništa pitati jer te nisam htio gnjaviti. Znam da ne želiš o tome razgovarati, ali nekako imam osjećaj da nije sve povezano samo s tvojim snovima. Pogledaj se! Trudna si. a posljednjih dana si smršavjela. Pretvaraš se u sjenu! Posegnuo je za svojom čašom vina. ali ju je ponovno odložio. - Ne mogu to više šutke promatrati. Ako već ne misliš na sebe onda barem misli na naše dijete! - dodao je energično. Duboko sam udahnula. S ovakvim napadom moga muža nisam računala. No, nisam se imala pravo ljutiti jer je bio u pravu. Ovako zaista nije išlo dalje. Odjednom mi je doprlo do svijesti da sam prava glupača što sam sve držala u sebi i nadala se da ću sama izaći na kraj sa svojim dilemama. Zašto sam to učinila, kad sam pokraj sebe imala predivnog muža, punog razumijevanja i uvijek spremnog da mi pomogne! - Jednostavno ne znam što bih mislila - započela sam tiho. Konačno sam bila spremna reći što me mučilo. - Postoji mogućnost da je moja majka živa. Martin se zagrcnuo gutljajem vina koje je upravo otpio i začuđeno me pogledao. Prije nego što me uspio bilo što pitati, riječi su iz mene počele navirati. Tako je ubrzo saznao što se dogodilo prije nekoliko dana i što se otada odvijalo u meni. Sa svakom izgovorenom rečenicom osjećala sam sve veće olakšanje. - Što ti misliš? Je li to neka prevarantica? - nervozno sam se igrala jastučićem koji sam smjestila u svoje krilo. Ono što sam potom dodala nisam ni sama mogla, a niti željela vjerovati. - Ili mi je možda moj otac cijelog života lagao? Martinovo čelo sada se naboralo, a lice poprimilo onaj dobro poznat zamišljen izraz koji sam toliko voljela. - Ne znam - iskreno je priznao. - Ali učinit ću sve da saznam - obećao mi je. Nježno je uzeo moju ruku u svoju i nasmiješio mi se. - Pa ako će biti potrebno angažirati detektiva, učinit ću i to! Međutim, detektiv nije bio potreban. Martin se već sljedećeg dana bacio na posao i počeo zvati redom sve hotele i pansione, raspitujući se je li u njima odsjeo netko s imenom moje majke. I zaista, nakon podulje istrage ispostavilo se da je u jednom pansionu, u blizini mog butika, odsjela osoba upravo tog imena. Za mene je to bio šok i znak da je nepoznata žena zaista mogla govoriti istinu. No, Martin mi je savjetovao da ne trčim pred rudo sa zaključcima. - Pričekaj da prvo provjerimo o čemu se radi. Možda žena ima krivotvorene dokumente - opomenuo me. - Ali, kakvog bi to imalo smisla? Što bi ona mogla imati od toga? - upitala sam ga zbunjeno. - Nisam bogata pa da želi izvući neku korist. Na to, naravno, ni Martin nije imao što reći. - Nazovi oca - dosjetio se. - Reci mu da dođe večeras k nama. Neka dođe i Ivan. Ako vam je majka zaista živa, onda i on ima pravo to saznati. Zbunjeno sam kimnula glavom dok je Martin već posezao za ključevima automobila. - Ja ću se u međuvremenu odvesti do tog pansiona gdje je odsjela - rekao je i poljubio me za rastanak. - Večeras ćemo saznati što je laž, a što istina. Vrijeme koje je potom uslijedilo činilo mi se kao vječnost. Bila sam toliko napeta da sam osjećala svaki mišić u tijelu. Hodala sam gore-dolje po stanu i neprestano pogledavala na sat. U međuvremenu sam nazvala oca i brata. Ivan je doslovce zanijemio kad sam mu rekla zbog čega bi trebao doći k nama. On je cijeli život živio s grižnjom savjesti da je skrivio smrt naše majke. Ocu nisam rekla o čemu se radi. U slučaju da nas je zaista cijelog života držao u laži, što u međuvremenu nisam isključivala, nije trebao dobiti priliku da izmisli nove laži. Obiteljski susret Martin me u međuvremenu nazvao i rekao da će sve još malo potrajati. Žena nije bila ondje i navodno se trebala vratiti tek predvečer. Konačno sam začula zvuk Martinova ključa u bravi. Obrisala sam znojne dlanove o hlače i pokušala se pribrati. željela sam djelovati što smirenije. No, to mi nije polazilo za rukom. Kad je Martin stupio u sobu s mojom navodnom majkom, koljena su mi klecala, a cijelo tijelo podrhtavalo. - Evo nas, stigli smo - rekao je Martin, ne bez ponosa. Naime, kako je rekao, nije mu bilo nimalo lako nagovoriti je da pođe s njim. Zato je sad bio sretan što je u tome ipak uspio. Žena mi se osmjehnula, no na licu joj se ocrtavala duboka nelagoda. Ja pak nisam uspjela prozboriti niti slova. Samo sam nijemo zurila u nju. Sad sam bila gotovo potpuno sigurna da je upravo to lice iz mojih snova. No, je li to zaista bila moja majka? - Izvolite, sjednite - Martin joj je ponudio. Dok joj je nudio piće, na vratima se oglasilo zvono. Sad je sve trebalo izići na vidjelo! Osjetila sam kako mi se od nervoze cijelo tijelo grči, a primijetio je to vjerojatno i Martin jer mi je blagim pokretom ruke prešao preko leđa. - Sjedni, ljubavi, ja ću otvoriti vrata - rekao je i već se uputio prema hodniku. Kad se vratio u sobu s mojim ocem i bratom, ja sam još uvijek sjedila na istom mjestu, ne pomaknuvši se ni milimetra. - Dobra večer, dušo - otac me pozdravio srdačnim zagrljajem. No, onda mu je pogled pao na ženu koja je sjedila u drugom kutu sobe i odmah je ustuknuo. - Dobra večer, Vinko! - pozdravila je moga oca, koji se vidno šokiran najprije okrenuo prema meni, a potom prema Martinu i Ivanu. Nije bilo sumnje da ju je prepoznao. Vidjelo se to po njegovom iznenađenom i uznemirenom pogledu: Kad je shvatio što se događa, njegovo do tada nasmijano lice pretvorilo se u tvrdu masku. - Što ti radiš ovdje, Ružo? - upitao je ženu, ne suviše prijateljskim tonom. - Nemaš ovdje što tražiti! Sad više nije bilo nikakve dvojbe: preko puta mene zaista je sjedila moja majka. Žena za koju sam punih trideset godina vjerovala da je mrtva! Ipak, kao da još uvijek nisam mogla prihvatiti tu činjenicu, zatražila sam oca da nam kaže istinu. - Da, to je vaša majka - rekao je hladno. Ivanu su se istog trena oči ispunile suzama i naglo je izjurio iz sobe. Bilo je to previše za njega. - Ali, ti si rekao da je umrla - zamucala sam, osjećajući kako mi nestaje tlo pod nogama. - Odrasla sam u uvjerenju da je mrtva! Martin me zaštitnički zagrlio oko ramena. - I jest mrtva - rekao je moj otac. - Za mene je ova žena umrla na Ivanovom porodu. Sada se ponovno okrenuo prema mojoj majci. - Zašto si došla? Jesi li im rekla kako si nas ostavila na cjedilu? Moja majka je nekoliko trenutaka gledala u svoje cipele, a onda skupivši hrabrost pogledala mog oca izravno u oči. - Ne, nisam im to rekla. Nisam im još imala priliku objasniti. - Što se tu uopće ima objašnjavati! Sve je kristalno jasno! - povikao je on sad razjareno. - Napustila si svoju obitelj kada te je najviše trebala. I mačka brine o svojim mladima kad ih omaci, a ti, ti si podvila rep i nestala! - urlao je moj otac. Ovako uzrujanog nisam ga još vidjela. Iznenada se u sobi ponovno pojavio Ivan. - Želim znati cijelu istinu. Želim, dovraga, saznati sve! - zahtijevao je drhtavim glasom, gledajući u naše roditelje. U sobi je zavladala tišina. Napetost u zraku bila je tolika da bi samo jedna iskra bila dovoljna pa da bukne prava eksplozija. Jedina nepristrana stranka u svemu ovome bio je Martin, no ni on nije znao kako reagirati na krajnje neobičnu situaciju. Nakon prvotne zbunjenosti, ipak se pribrao i progovorio. - Hajde da svi lijepo sjednemo za stol i razgovaramo u miru. Ja ću nam skuhati kavu, a možda bi nam svima dobro došlo i kakvo piće. Začudo, svi su ga poslušali i pošli za stol. Ja sam sjela posljednja, tek nakon što mi je Martin uputio molećiv pogled. Ubrzo nakon toga moj brat i ja smo saznali cijelu istinu. Nakon Ivanova rođenja moja je majka patila od postporođajne depresije, poremećaja koji u ono vrijeme baš i nije bio općepoznat. Tjednima je ležala u zamračenoj sobi, potpuno nesposobna brinuti se o meni i mome bratu. Moj otac je bio silno zabrinut, a kad je vidio da nema druge, uzeo je bolovanje i preuzeo brigu o nama. Nadao se da će se moja majka brže oporaviti ako on preuzme sav posao, međutim to se nije dogodilo. Umjesto da joj krene nabolje, stanje moje majke se iz dana u dan pogoršavalo. Možda bi se katastrofa i mogla spriječiti da je pozvao liječnika, ali on to nije učinio. Razlog za to je s jedne strane bilo kategorično odbijanje moje majke da to učini, a s druge to što se on stidio njenog stanja. Moj otac tada nije znao što se događa s njegovom ženom, tako da nije imao nikakvo objašnjenje, a još manje opravdanje za njeno krajnje čudno ponašanje. Cijelo to razdoblje predstavljalo je za njega pravo mučenje. Kad nas je jedne noći kriomice napustila, bio je izvan sebe od boli, ali na neki je način osjetio i olakšanje. Odlučan da je zaboravi i zauvijek izbriše iz naših života, potražio je posao u drugom gradu i preselio se zajedno s nama, djecom. Sve što je želio bio je novi život. Mojoj majci, koja je za to vrijeme bila kod svojih roditelja, u međuvremenu se stanje poboljšalo. Ipak, trebalo je proći još dosta vremena prije nego što se usudila uspostaviti kontakt s mojim ocem. Nikakvo čudo, s obzirom na to da ga je ostavila samog s dvoje male djece i za sobom ostavila samo kratku poruku: "Nemoj me tražiti. Bit će vam bolje bez mene." No, onda je jednoga dana čežnja za djecom i mužem u njoj toliko narasla da je pobijedila svoj strah i vratila se doma. Nemalo se iznenadila kad je shvatila da njena obitelj više ne živi tamo, nego kilometrima daleko u drugom gradu. Gdje točno, to joj nitko nije znao reći jer se moj otac pobrinuo da dobro za sobom pomete trag. No, baš kao što je nekad bila odlučna pobjeći pred nama, sada se s istom odlučnošću bacila u potragu za nama. I uspjela je u tome. Međutim, kad je nazvala mog oca, on joj je hladno rekao neka joj nikad više ne padne na pamet uznemiravati njega i njegovu djecu. Ma koliko joj to bilo teško, osjećaj krivnje natjerao ju je da se toga i pridržava. Barem je tako činila dosad. Apsurd u cijeloj priči je činjenica da se naši roditelji nikada nisu službeno razveli i da nikad nisu stupili u novu vezu. Pred Bogom i zakonom oni su bez obzira na sve i dalje bili muž i žena. Bratova krivnja Kad smo konačno čuli cijelu priču, prožetu bezbrojnim međusobnim optužbama, Ivan je polako ustao od stola. Bio je blijed kao krpa. - Treba mi vremena da shvatim da je sve ovo zaista istina. Trenutno ne mogu razumno razmišljati i mrzim vas oboje — samo je rekao. Potpuno sam ga shvaćala jer sam se i sama vrlo slično osjećala. Nisam znala na koga bih se više ljutila. Na našeg oca, koji nas je odgojio u ogromnoj laži i iznevjerio naše djetinje povjerenje. Ili na našu majku, koja nas je napustila, a kasnije, kad se bolje osjećala, nije se borila za nas. - Cijelo djetinjstvo živio sam u uvjerenju da sam skrivio maminu smrt i bio sam očajan - protisnuo je Ivan sa suzama u očima. - Kad god bih vidio neko dijete s majkom, uvijek bih pomislio kako sam ja našu ubio! Brzo sam skočila sa stolca i pohitala prema svome bratu. On se u tom trenutku morao osjećati još mnogo jadnije od mene. Slamalo mi se srce kad sam ga takvog gledala. I kad sam samo pomislila na to kolike je godine on tješio mene zbog mog neobičnog sna, a da je zapravo najveća žrtva u svemu bio on, Ivan je podigao ruku ne dopustivši mi da ga zagrlim. - Možete li si zamisliti kako je djetetu kad se osjeća poput ubojice? - povikao je prema mojim roditeljima, lica iskrivljena od boli. Odmah potom, prije nego što je bilo tko uspio nešto reći, okrenuo se i izjurio van. Htjela sam smjesta poći za njim, ali me Martin zadržao. - Pusti ga. On sad sigurno želi biti sam - rekao je mirno. Potom se obratio mojim roditeljima. - Mislim da bi sad bilo najbolje da odete. Oboje. Kroz prozor sam ih promatrala kako odlaze. - Sad mi je sve jasno - promrmljala sam, začudo nevjerojatno pribrana, Martinu koji mi je prišao straga i zagrlio me. Taj san koji stalno sanjam. Sjetila sam se svega. Te noći, kad je odlazila od nas, majka je još jednom došla u moju sobu. Nije primijetila da sam se probudila... Dugo je potrajalo dok Ivan i ja nismo smogli hrabrosti i snage za još jedan razgovor s našim roditeljima. Ivanu je zacijelo pomogao njegov posao psihologa i poznavanje komplicirane ljudske psihe. Meni je pak pomogao Martin i moja trudnoća. Nipošto nisam htjela da moje dijete odraste bez djeda i bake. Sljedeći razgovor koji smo svi zajedno vodili bio je ponovno pun predbacivanja, suza i boli. No, bilo je tu i golemog truda da se shvati što ih je oboje nagnalo da postupe baš onako kako su postupili. Nema dvojbe da su moji roditelji počinili ogromne greške, neke od njih i neoprostive. Još uvijek osjećam kao da me netko prevario za cijelo moje djetinjstvo. Da bi im potpuno oprostila, trebat će proći još jako mnogo vremena. No, nadam se i vjerujem da ću u tome uspjeti jer dajem sve od sebe.
Bruna, imaš nove traperice - rekao je Anton, moj šef. - Dobro mi stoje, zar ne? - Pa, čuj, neki bi rekli da ti u njima guza izgleda izvrsno. Ali, ti znaš da ja više volim cure s dobrim grudima - kazao je aludirajući na moje skromnije poprsje. Kad je Anton stigao u našu agenciju za nekretnine, ja sam već bila etablirana djelatnica. Kupci su mi se s pravom, jer dobar glas se daleko čuje, obraćali s povjerenjem. Bili su zadovoljni jer su uvijek dobili ono što su tražili, a i prodavači kuća ili stanova bili su zadovoljni jer su pristojno zaradili. I papirnati dio posla uvijek sam odradila besprijekorno. Nisam sklapala sumnjive poslove, nisam surađivala s takozvanom građevinskom mafijom, u mojim poslovima sve je bilo čisto. Onda je stigao Anton. Zgodan poput Johnnyja Deppa, šarmantan i zabavan, dobro odgojen. Možda on i ja i ne bismo otpočetka radili skupa, ali ja sam bila tek dvije-tri godine starija i odrasli smo u istom kvartu, znali se odmalena. Bilo je nekako prirodno da ga upravo ja uputim u tajne posla. Kao i u još neke možda važnije stvari: tko ima kakve navike, tko voli, a tko ne voli da mu se supruga pohvali. Upijao je moje riječi kao spužva vodu i vrlo brzo počeo napredovati. A ja sam, kad god je trebalo otputovati nekamo izvan grada, za suradnika uvijek odabirala njega. Prepuštala sam mu i vožnju jer mi se tijekom putovanja nisu slušali oni glupi muški prigovori: pazi, pretekni, daj žmigavac i slično. Anton i ja vrlo smo brzo postali više od suradnika. Za početak, obnovili smo prijateljstvo iz djetinjstva. Priznao je da mi se divio jer sam osvajala najveće frajere u kvartu. A ja sam mu priznala da sam mnogima od njih bila samo prijateljica uz pomoć koje su dolazili do željenih djevojaka. - Dobro da znam da si spremna pomoći i u takvim situacijama — komentirao je. Na jednom od naših službenih putovanja maltretirala ga je Bojana, jedna od naših potencijalnih poslovnih suradnica. Tijekom cijele službene večere, naočigled svih, davala mu je do znanja da očekuje da noć završe u njezinoj sobi. Anton mi je namignuo, što je inače bio naš dogovor kad je trebao moju pomoć da ga spasim od napasnice koja je potpisivala poslovne ugovore u krevetu. Čim smo se maknuli od stola i bili u manje formalnoj atmosferi, ja sam ga zagrlila, dala mu poljubac u obraz i pitala ga što želi da mu donesem za piće. - Dušo, ti odluči. Ono što ti najviše voliš sigurno će se svidjeti i meni - odgovorio je. Znala sam da voli votku sa sokom pa sam donijela dvije. Kucnuli smo se, otpili gutljaj iz čaše, a onda sam mu zavukla ruku u košulju i pomazila ga po prsima. - Nadam se da će ti prijati. Sad i malo kasnije - rekla sam. Muškom dijelu društva predstava se svidjela, Bojani baš i nije. Ali najvažnije je da smo posao s Bojanom ipak sklopili. Nakon nekoliko rundi pića Anton i ja smo zagrljeni krenuli prema hotelskim sobama. Pred vratima moje sobe zahvalio mi je što sam mu pomogla da se riješi napasne babe, a onda se malo zaljuljao na nogama i, ne znam je li slučajno ili namjerno, oslonio na mene. U to vrijeme ja sam upravo prekinula dugu vezu i nisam bila spremna uletjeti u neku novu. Antona sam smatrala toliko dobrim prijateljem da smo se jednom na taj račun čak i šalili. - Antone, kad ja baš dugo ne bih imala dečka, bi li ti uletio kao prijateljska pomoć, mislim, ono, da ne moram pomoć tražiti u trgovinama sa seksi opremom za samce? - upitala sam ga tada. - Bruna, ne budi smiješna. Ti uvijek možeš naći prvu pomoć - odvratio mi je. Međutim, tada, pred mojom hotelskom sobom, činio mi se tako nestabilnim da sam mu ponudila da ga otpratim do njegove sobe: - Ma, ne budi smiješna. Pusti me da desetak minuta prilegnem na tvom krevetu i bit ću sasvim u redu - inzistirao je. Ušli smo u moju hotelsku sobu. Pitala sam ga želi li da naručim čaj, a on je predložio nešto konkretnije. - Daj, otvori taj mini bar, ja ću platiti sve što popijemo. Natoči mi još jednu votku. I daj si i ti nešto popij! I uključi neku glazbu, sigurno na televiziji ima neki program s glazbom - rekao je Anton. Učinila sam kako je htio. Pronašla sam neki strani program sa soul i jazz glazbom i tako smo ležali na krevetu i pijuckali. - Ne misliš li kako je ovo vrlo seksi glazba? - pitao me u jednom trenutku. - O da, kao stvorena za ples u krevetu - odgovorila sam bez razmišljanja. U tom se trenutku Anton okrenuo prema meni i počeo me ljubiti. Bila sam željna, ne znam više čega, muškog dodira ili samo nježnosti, ali prepustila sam se. Mazili smo se, pijuckali, a onda na kraju i postali jedno tijelo. Ne i jedna duša. Iako je ta noć među nama bila čarobna i daleko od toga da nije bio dobar ljubavnik, ali nisam se zaljubila u njega. Bio je to, kako bi Anton rekao, "one night stand", što bi u prijevodu značilo seks za jednu noć. Sljedećeg jutra istuširali smo se zajedno u kupaonici moje hotelske sobe i vratili se poslu. Opet smo bili samo dobri suradnici i prijatelji. On je pronašao djevojku kojom se vrlo brzo i oženio i dobio sina, a ja sam bila u nekoj labavoj vezi. To je potrajalo godinu, čak možda i dvije. Onda je naš šef Martin odlazio u mirovinu. Svoj je posao htio ostaviti nekome kome vjeruje. Mjesto je prvo ponudio meni. Ali meni se nije dalo baviti papirologijom, plaćama, otkazima ili primanjima novih ljudi. - Martine, hvala vam na povjerenju, ali ja sam najsretnija na terenu, kad radim s ljudima. No Anton, on bi vas mogao naslijediti - predložila sam i ne sumnjajući što bi se iz toga moglo izroditi. Šef je u nedoumici zavrtio glavom, ali je nekoliko dana kasnije ipak odlučio onako kako sam mu savjetovala. Proglasio je Antona svojim nasljednikom i tako je postao šef svima nama. Ljubomorni partner Prvih nekoliko mjeseci, dok je stari šef redovito dolazio u kontrolu, sve je bilo u savršenom redu. U to vrijeme i ja sam promijenila dečka i bila uvjerena da sam našla čovjeka svog života, planirala s njim budućnost. A Anton je mene i Renata pozvao na krštenje svoga sina. Ja sam i dalje obavljala najvažnije poslove za našu agenciju. Medutim, Renato bi, ne znam je li iz ljubomore ili samo posesivnosti, poludio kad god bih ostala dulje na poslu. U tih sat ili dva što sam dulje ostala nazvao bi i desetak puta, na što je Anton šizio. - Gle, Bruna, ako razgovaraš sa svojim dečkom, ne možeš obavljati posao za agenciju. Daj mu nekako objasni da smeta - isprva je ljubazno objašnjavao. Uspjela sam nekako objasniti Renatu da mi njegovi pozivi smetaju u poslu, ali onda je dolazio i sjedio kraj mene. Istina, šutio je i čitao novine ili kakav časopis, nije se upuštao u razgovore ni s kim, ali bio je strano tijelo u uredu. Moram priznati i meni. - Objasni mu nekako da mu nije mjesto među nama - govorio mi je Anton. - Pokušat ću - odgovarala sam. - Ako ne uspiješ, imaš ozbiljan problem - rekao mi je Anton. Shvatila sam to kao prijateljski savjet. Pokušavala sam svome dragom objasniti da ne može samo tako banuti u naš ured i stražariti kraj mene, ali on to nije prihvaćao. A tek kad smo Anton i ja opet otišli na jedan službeni put, nastala je prava drama. Mobitel sam morala imati uključen zbog poziva drugih poslovnih partnera, ali umjesto njih Renato me nazivao svakih pola sata. Došlo je do toga da sam telefon morala isključiti. Renato je poludio, dok je Anton, začudo, to prihvatio vrlo mirno. - Znaš da to za posao nije dobro, ali nisi imala izbora. No, hajdemo na večeru da se malo smirimo - predložio je. Pristala sam, i ne sluteći da oženjeni Anton, otac malog sina, ima još neke namjere. Nakon nekoliko čaša vina, predložio mi je da ponovimo onu našu nekadašnju avanturu. Blago rečeno, ostala sam šokirana. - Bruna, moj je brak čista katastrofa. Sa ženom se svađam oko toga gdje stoje čaše za goste, a gdje one iz kojih mi svakodnevno pijemo vodu, treba li maloga kupati prije ili poslije dnevnika, hoćemo li kupiti istarski ili drniški pršut, hoćemo li sapune kupovati ovdje ili ondje... Ma, što da ti kažem? Moj se ideal braka pretvorio u čisti užas. Izmišljam poslovne večere barem dva-tri puta tjedno samo da ne bih bio kod kuće. Planiram uskoro pokrenuti brakorazvodnu par nicu - izjadao mi se. - Iskreno, ni ja se ne osjećam dobro u svojoj vezi. Renato me psihički maltretira. To što ja doživljavam, pravo je zlostavljanje. Čak sam ga uhvatila da mi kopa po mobitelu. Ne znam što je tražio, valjda poruke nekog nepostojećeg ljubavnika - nisam ni ja ostala dužna u jadikovkama. - Shvaćam te - pogladio me po ruci i ja sam znala da ćemo opet završiti u krevetu. Ni ta noć, ma koliko smo oboje bili pripiti, nije bila loša. ali i dalje sam Antona doživljavala samo kao dobrog prijatelja. Koji tjedan nakon toga Renato i ja smo prekinuli. Anton je još ostao u braku. Nije da sam ovaj put htjela vezu s njim, ali trebalo mi je prijateljsko rame za plakanje. On mi ga nije pružio. Bio je zauzet osvajanjem djevojaka za jednu noć. - Ako slučajno vidiš moju ženu, javi mi. Ne dođe li, ja ću se pojaviti s novom curom - molio me kad god bismo bili izvan ureda. Ja sam, ne znam ni sama zašto, pristajala na to. Sljedećih nekoliko mjeseci nisam imala stalnog partnera, ali nisam više pristajala na seks s njim. Nije mi zamjerao, štoviše i dalje mi se povjeravao. Onda sam se ja opet zaljubila. Igor je bio nekoliko godina mlađi od mene, ali svježe rastavljen. Bio je sušta suprotnost Renatu. Nosio me poput kapi vode na dlanu, naprosto sam procvjetala. I inače sam uvijek pazila na svoj izgled i bila dotjerana, i to vrlo decentno jer sam smatrala da u mom poslu, osobito kad ste žena, i izgled ima važnu ulogu. S tom ljubavi koja se odražavala na mom licu izgledala sam naprostot savršeno. S Igorom mi je bilo lijepo, ali imao je jednu veliku manu. Za život je zarađivao dilajući drogu. Malo-pomalo i ja sam postala jedna od njegovih redovitih mušterija. Kad je zatražio skrbništvo nad djecom iz prvog braka, jer je i njegova bivša supruga bila narkomanka. ostavio me. To me je prilično potreslo. Više nismo bili par, ali Igor je ostao moj diler. Tugu što sam ostala bez njega rješavala sam drogom. U međuvremenu se Anton razveo. - Bruna. jednom si me u šali pitala bih li ti pomogao da ne moraš tražiti usluge iz trgovina seksi opremom. Bi li ti sada pomogla meni? - pitao je kad je jedino meni povjerio da se rastao. - Iskreno, ne bih. Rekreiram se i znojim u fitness centru koji je nedavno otvoren u mojoj zgradi - rila sam. Da sam znala da će taj odgovor povrijediti njegov muški ego, možda bih reagirala drukčije. No, u tom trenutku ja zapravo nisam ni razmišljala o tjelesnoj rekreaciji nego samo o tome kako ću nabaviti novac za novi gram droge. Nakon tog mog odgovora Anton je promijenio svoje ponašanje prema meni. I dok sam do tada bila njegova miljenica, sad me na sastancima redovito ponižavao pred mlađim suradnicima. Bez obzira na moju ovisnost, o kojoj se u poduzeću već počelo šuškati, isprva mi je još davao važne poslove, koje sam odrađivala besprijekorno. Ali, s vremenom sam dobivala sve manje važne zadatke. Nisam se bunila, jedino mi je bilo važno zaraditi dovoljno novca da se, kako se to narkomanskim rječnikom kaže, barem "poravnam", što će reći da ne budem "ušlagirana" do daske nego tek toliko da mogu normalno funkcionirati. Trudila sam se, da tako kažem, oko svoje "fasade", nastojeći time prikriti svoju ovisnost. Ipak, nisam dugo uspijevala. - Bruna, s tobom se nešto događa. Priznaj mi što je, ako mogu, pomoći ću ti - rekao mi je jednom Anton. - Ma, ništa. Poput svih žena patim zbog još jedne promašene ljubavi — odgovorila sam. - Možda se možemo međusobno tješiti - ponudio je Anton. - Ne, Antone! Ti mi ne možeš biti utjeha - odbila sam ga. Nakon ovog, još jednog odbijanja stvari su se za mene naglo počele mijenjati. Više nisam dobivala niti jedan važan posao. Sveo me na agencijskog kurira. Čak ne niti na tajnicu. Preko noći postala sam osoba koja je raznosila poštu mlađim suradnicima. - Trebala bi ga prijaviti, pa ipak si ti stručnjak u onome što radiš - rekla mi je jednom zgodom kolegica Jelena, koja nije znala za moju ovisnost. - Ne želim stvarati zlu krv u našoj maloj agenciji. Stvari će se kad-tad srediti - odgovorila sam joj gotovo grubo. Jelena više nije načinjala tu temu. Ja sam se i dalje drogirala, sada i kako bih zaboravila nevolje na poslu. Međutim, još sam uvijek dovoljno dobro zarađivala da sam si mogla priuštiti različite kozmetičke tretmane koji su zaglađivali moje drogom narušeno tijelo. Uvijek sam bila vitka, ali postajala sam sve sličnija anoreksičarkama. Šef me sada već kinjio za svaku sitnicu: ili sam prečesto odlazila na pauzu za pušenje, ili sam jela sendvič iznad važnih dokumenata, ili sam pila previše kave, ili sam bila neprimjereno odjevena, ili se nisam dovoljno dobro našminkala... Svakog dana našao je bezbroj razloga zbog kojih bi me uvrijedio. Pa čak i kad bih donijela kavu iz kafića preko puta naše agencije, Anton bi imao primjedbi na kavu. - Bruna, mnoge od nas učila si poslu, pa i njega. I svi vidimo kako se ponaša prema tebi. Ali, znaš kako je danas s poslom, nitko se ne usudi reći Antonu koju dobru za tebe. Ipak, pomoći ću ti koliko god budem mogla - savjetovala mi je kolegica Božena. Otišla sam po savjet bivšem šefu Martinu. Iskreno sam priznala da imam velikih problema. Suznih očiju ispričala sam i da sam pogriješila što nisam prihvatila njegovu ponudu i postala šefica agencije, i da sam postala ovisnica o drogi. - Dušo moja, pomoći ću ti da se Antona kazni za zlostavljanje žena u agenciji, ali se prije toga ti moraš riješiti svoje ovisnosti. Premda sam u mirovini, još imam dovoljno utjecaja da ti mogu pomoći - rekao mi je. Pristala sam. Odveo me stručnjaku za ovisnike pa sam neko vrijeme provela u bolnici, na odjelu za odvikavanje, a potom i kod svoga drugog prijatelja psihijatra na terapijske razgovore. Na bolovanju sam bila nekoliko mjeseci. Nisam otišla u komunu jer su se liječnici, neovisno jedan o drugome, složili da bih mogla uspjeti vratiti se na pravi put i bez toga. Martin je povukao i sve veze kako tijekom bolovanja ne bih dobila otkaz. Čime je on zaprijetio Antonu, vjerojatno nikad neću doznati, ali uspio je. Kao nova Kad sam se poslije liječenja vratila na posao, a Martin se trudio da cijelo vrijeme ostanem u tijeku sa svime što se događa, izgledala sam izvrsno. Imala sam besprijekornu liniju, a proljepšao mi se i ten jer se organizam pročistio od otrova kojima sam ga punila. Promijenila sam i frizuru. Svoju nekad vrlo dugačku kosu dala sam ošišati, što me je, kažu mi bliski ljudi, pomladilo za barem desetak godina. - Bruna, imaš li koji paketić droge da podijeliš po agenciji - pozdravio me Anton kad sam prvi radni dan došla na posao. Nije više bio šef, a zašto je smijenjen, nisam se usudila pitati. - Što ja imam u torbi, to nije tvoj problem. Nemaš nalog za pretres, na svu sreću. Kolegama bih možda ponudila malo kad bih mislila da će im koristiti. Ali iz iskustva znam da šteti, a ne pomaže - odbrusila sam mu. Kolege u agenciji su se zasmijuljili, a Anton je bijesno otišao za svoj stol. Tim neizravnim priznanjem da sam imala problem s drogom i da sam ga riješila, priskrbila sam si poštovanje kolega, čak i onih koji su me otpisali. Nedugo nakon što sam se vratila na posao, tražio se novi šef naše agencije. Izabrali su mene, gotovo jednoglasno. Tek Anton i nekolicina njegovih pristaša bili su protiv. Razmišljala sam nekoliko dana bih li mu vratila istom mjerom, ali odlučila sam drukčije. Nisam ga degradirala u dostavljača, kao što je on to meni svojedobno učinio, naprotiv, davala sam mu zahtjevne poslove. Ali, kako je dugo šefovao, nije više imao iskustva u radu s klijentima i nije mu išlo najbolje. Razmišljala sam i bih li mu upropastila vezu s desetak godina mlađom ženom, u koju je tada bio zaljubljen i planirao novi brak. Bih li mu priprijetila da će ostati na poslu samo bude li moj seksualni rob. Ali, svoj sam revanšizam vrlo brzo smirila. Davala sam mu samo one zadatke koje je on, kao bivši šef agencije, morao izvršavati kao od šale. A kad ni to nije uspijevao, nisam mu smanjivala plaću, nisam ga ni na koji način kaznila. Upravo se takvim mojim ponašanjem osjetio poniženijim nego da sam činila suprotno. - Bruna, upropastit će nas Anton. Morat ćeš mu dati otkaz - rekla mi jednom zgodom Božena nakon što je radio sve lošije. Štoviše, počeo je kasniti na posao, a odlaziti mnogo prije isteka radnog vremena. Izostanke je opravdavao nepostojećim sastancima. Ali ja, koja sam iskusila što je to kad te šef maltretira, nisam željela biti poput njega. Dapače, htjela sam dokazati i njemu i sebi da se može, dapače mora, funkcionirati na drukčiji način. Vjerojatno mi je u tome pomoglo i to što sam pronašla, ovaj put za ozbiljno, ljubav svog života. Dario mi se ukazao posve slučajno. Sreli smo se na jednom poslovnom sastanku. I on je imao agenciju poput ove u kojoj sam ja radila. Danas su naše agencije, kako se to moderno kaže, sestrinske firme. Radimo skupa: on je šef u svojoj firmi, ja u svojoj. Uspjela sam podići efikasnost svojih zaposlenika tako što su plaćeni po učinku. A kad su radnici zadovoljni, zadovoljan je i poslodavac. Nitko sam ne može ništa i niti jedan poslodavac ne bi trebao rezati zdrave grane na kojima sjedi. Ja to ne činim. Naprotiv, zdrave grane hranim, a loše pokušavam oporaviti dajući im drugu šansu. Jer, ako jedni i drugi uspiju, i ja ću, kao šefica firme, profitirati. I, na kraju, pitate se što je s Antonom? Što je s tipom koji je komentirao moju stražnjicu u trapericama? Trula grana, čak i kad se ne trudite previše oko toga, otpadne sama od sebe. Anton je činio mnogo toga kako bi sabotirao rad naše agencije. Doznala sam da je neke vrlo unosne poslove doslovce prodao konkurentima. Sve dok jednog nije pokušao prodati Dariju, koji mi je za to, naravno, odmah rekao. - Ljubavi, prihvati posao. Oboje ćemo profitirati, a Anton će sam sebe otpisati - rekla sam mu tada. Imala sam pravo. Anton je nakon toga očekivao otkaz koji nije dobio, ali dobio je to da su ga ljudi počeli izbjegavati. Iz naše agencije više nitko s njim nije htio popiti ni kavu. U njegovoj diskreditaci mi je, moram priznati, Dario uvelike pomogao. Svojim je klijentima vrlo uvijeno što bi se reklo, u celofanu objasnio kako taj Anton nij baš pouzdan partner za suradnju. Priča se, dakako proširila i po ostalim agencijama koje su se bavile nekretininama. Anton je bio prisiljen sam ponuditi otkaz. Bio je uvjeren da će novi posao naći preko noći. No, prevario se još je na burzi. Ako će mu to pomoći, reći ću u njegovu korist kako je zapravo dobar prodavač, zna se umiliti kupcu.
Ja imam sat koji pokazuje vrijeme. Dobro, nisam vam otkrila Ameriku. Svi imaju satove koji pokazuju vrijeme. Da, ali ne pokazuju svi satovi duplo vrijeme. Kako duplo? Pa fino, duplo, znate valjda što znači duplo: jedno na zaslonu, ekranu, licu sata ili kako se već ono zove strana gdje su nekad stajale kazaljke, a sada tamo titraju brojevi i govore nam koliko je sati da mi ne bismo morali misliti. E taj moj sat pokazuje jedno vrijeme na svom licu, a drugo vrijeme na zidu. Kako na zidu? Pa fino, ima dodatak koji projicira vrijeme na zid ili plafon. Kad sam otkrila to čudo tehnike, bila sam oduševljena. Iz tog malog dodatka izviru zrake koje idu, idu, idu po zraku sve dok ne dođe do plafona ili zida i onda se lijepo tamo nacrtaju brojevi, krupni i crveni. Vrijeme polako nečujno prolazi, ne čuje se kucanje sata, samo se brojevi mijenjaju. I oni na licu sata i oni na plafonu iznad moje glave. To je jako praktično. Ležim u krevetu i ne moram škiljiti i tražiti sat. Otvorim oči, pogledam u plafon i znam koliko je sati. Mogu se tako lako odlučiti hoću li se samo promeškoljiti, okrenuti na drugu stranu ili ustati. Da, sat je veliki izum. Genijalan. On nam pomaže da dan podijelimo na komadiće pa svaki zasebno upotrijebimo što bolje. Komadići su važni. Nitko nikad nije odlučio izgubiti cijeli dan, nego se počasti samo komadićem dana. Sve dangube si priušte da ne rade samo djelić dana. Problem je u tome što si često uzimaju po djelić. To je ono kao kad se meni baš pije dobra vilijamovka ili lozovača. Samo četvrtina male čašice i suha smokva, što to ponekad prija. Kad mi žele natočiti više, ja kažem: "Ne hvala, dajte mi samo malo." E onda mi se osladi pa natočim još malo, pa još jednom samo malo. I onda osjetim da je to malo postalo dosta. Ali onda si kažem: "Stop, gospođo, pretvorit ćete se u alkoholičarku. Ni kapi više!" I stvarno ne uzmem više ni kapi. Tu sam karakter, samo jednom u životu sam uzela malo previše. Prevarile su me višnje u rakiji. Da, ja znam reći: stop. Kad bih barem takva bila u svemu. Da sam prije znala što sad znam i da sam vremenu i nekim drugim stvarima znala reći stop, gdje bi mi sada bio kraj! Šanse su dolazile i prolazile pokraj mene, a ja nisam imala vremena. Nije da ih nije bilo, ne smijem se žaliti na život. Ali pustimo sad to. Vratimo se tom jutru kad sam zaboravila da vrijeme na plafonu i ono na licu sata nije isto. Nisam ga bila uskladila kad je bila promjena vremena i eto dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Pogledala sam na plafon i skočila iz kreveta. "Auuu, zakasnit ću na posao." A vani hladno, treba strugati led sa stakla, bit će i gužva u prometu. Kuham kavu i kao na iglama čekam mamu da dođe. Da Luka ne bude sam kod kuće dok sam na poslu. Bake su spasonosna rješenja za samohrane majke poput mene. Nadgledaju pisanje zadaća, daju djeci ručak, ispraćaju ih u školu. Sve bi to, u stvari, trebala raditi ja, ali prilike su nam takve. Rado bih mijenjala svoju emancipaciju za dobru kućnu pomoćnicu. Otkad sam se rastala od Zlatka, morala sam si tako organizirati život. Ma, u stvari, ni prije nije bilo puno drukčije. I tada sam morala sve sama, ali eto, zvalo se da sam udana žena i računalo da nas je dvoje, da mi ima tko pomoći. Sada su samo stvari dobile svoje ime i ja funkcioniram po principu „pouzdaj se u se i u svoje kljuse". A dosta dobro to kljuse i vuče. Ma čak i bolje nego prije. Sada znam na čemu sam, na što mogu računati, ne stvaram si lažne iluzije. Dosta mi je bilo laži i zatvaranja očiju pred činjenicom da sam se udala za zgodnog, ali beskorisnog muškarca. Da, Zlatko je bio baš takav. Ljepotu i šarm mu ne mogu poreći, ali sve drugo! U stvari, nema drugog. To je sve što on ima. On i sam dobro zna da je tako pa si je život tako i organizirao. Šarmer bez pokrića Stavio se u centar svijeta. Imam osjećaj da bi taj mogao živjeti pred ogledalom, samo kad bi mu netko donosio i prinosio sve što mu treba za život. Mogao bi on i jesti i spavati pred ogledalom diveći se sam sebi, a da mu nikad ne dosadi. A nisam baš ni ja neki lumen kad sve to nisam na vrijeme primijetila. U stvari, sinulo je meni pred očima već prve godine našeg zajedničkog života. Da, trebalo mi je manje od godinu dana da shvatim u što sam se uvalila, ali i to je bilo previše, a Luka je već bio na putu. Sebe sam uvjeravala da je sve to što primjećujem plod mog „drugog stanja" i da preuveličavam stvari, da će sve proći kad dijete bude tu, kad se ja vratim u normalu. Kao da trudnoća nije normalno stanje, ali eto, budala se tako tješila. Dijete je samo na tren, i to na kratak tren, ublažilo moje sumnje. Zlatku se u početku sviđalo biti otac. Luka je bio prekrasna beba i bilo je lijepo biti otac takvom sinu. Ali da taj sin treba puno pažnje, njege i vremena da bi bio takav, e to mu nije padalo na pamet. Ne mogu reći da ga nije volio. Ma volio ga je, voli ga i danas, ali na svoj način, koji podrazumijeva da se radi njega ne kani ničega odreći. U njegovom je životu oduvijek sve bilo posloženo kako njemu odgovara. Malo toga se promijenilo vjenčanjem i dolaskom djeteta. On je i dalje vodio momački život. Bio je svugdje prisutan, šarmer, zabavljač u društvu, samo s druge adrese. Prije je stanovao kod svoje mame, ona mu je prala, peglala i kuhala, a sad je to sve imao kod mene. Da, to je bila jedina razlika. Ja sam zbog toga još trebala biti i sretna! I bila sam. Neko vrijeme, sve dok mi nije počelo dolaziti iz „stražnjice u glavu". Shvatila sam da sam samo ja udana, dok je on i dalje bio slobodan mladić. E, nećemo tako. Odlučila sam stvari staviti na svoje mjesto. Prvi je pokušaj bio dobar, ali neuspješan. Pokušala sam ponovno, s istim rezultatom, i treći, i četvrti put. Dogovarala sam i pregovarala, objašnjavala i pojašnjavala. Pokušala lijepim i ružnim riječima. Ništa nije koristilo. Zlatko bi me saslušao, ponekad je čak izgledalo da me razumije, da će otad sve biti drugačije, a onda bi zazvonio telefon, netko bi ga pozvao i on bi odlepršao kao da ni o čemu nismo razgovarali. Poput repatica Njegov je život bio i širok i raznolik. Ja, međutim, u njega nisam imala previše pristupa. Imala sam, doduše, svoje mjesto, jedno malo, vrlo ograničeno mjesto. U početku sam se njime zadovoljavala jer je bilo stalno i stabilno u odnosu na mjesta svih onih drugih žena koje su se pojavljivale na vratima Zlatkova života i brzo nestajale poput zvijezda repatica. Iza njih nije ostajao nikakav trag, a ja sam bila stalno tu. U kutu njegova srca. Malom doduše, ali uvijek u njemu. Tako sam barem ja mislila. On je smatrao da je to sasvim u redu. Ma čak je i mene uvjeravao da je to ispravno. Pa što ja hoću? Ako je oženjen, nije kastriran! One su prolazne, beznačajne, a ja sam stalna, majka njegova sina. On mene i dijete voli, ne bi nas nikad ostavio, ali nije se ni zatvorio u kuću i naglo ostario. Život treba živjeti, bla bla bla. Bila sam glupa što sam sve to uopće slušala. Trebala sam ga odmah ostaviti i mirno živjeti. Nisam trebala čekati da se na horizontu pojavi jedna dugonoga Sanja i da on sasvim poludi. Nijedan razvod nije ugodan, pa nije bio ni naš. Ipak, preživjela sam. I sad sam tu gdje jesam i ne žalim se. Bez njega mi nije lako, ali niti s njim nije bilo puno bolje. Ponekad je naporno, ali mogu ja to. Što me ne uništi, to me ojača. A toga sudbonosnog zimskog dana bilo je puno toga uništavajućeg. Od pogrešnoga gledanja na sat, leda na staklima automobila pa do zbrke na poslu. Ma kad jednom dan krene naopako, teško da se može kasnije popraviti. Na sve to mi se telefonom još oglasio Zlatko. On bi došao da nas vidi danas umjesto sutra, ako može. Ma može, što ne bi moglo - odgovorila sam samo da ga se riješim. Tog trenutka mi nije bilo ni do čega pa sam pomislila: hajde i to da odradim pa ću barem imati ugodan vikend. A i on je vjerojatno onoj svojoj dugonogoj "trkaćoj kokoši" nešto obećao pa ne može sutra. Željela sam biti kod kuće kad se on ukaže, da znam kamo izlazi s djetetom, da vidim je li Luka dobro odjeven i tako to. Pojurila sam s posla kao muha bez glave. Petak je popodne u Zagrebu uvijek lud. Svi se poput mene požure kući, što prije mogu. Napuste svoje radno mjesto, kao učenici kad zazvoni za odmor. Pojure na vrata u svoje limene ljubimce kao da je stvar života i smrti stići kući 15 minuta prije. I onda se zaglave na semaforu, psuju, otpuhuju, nastoje se progurati metar naprijed. Stvaraju se kolone i kad nije poledica. A kad se pogodi dan kakav je bio tada, onda je ludnica kompletna. Nakon što sam se uzalud češkala po glavi od nervoze, vrpoljila na mjestu, grickala kikiriki i uzalud pazila da ljuske ne padaju po sjedištu, naredila sam sebi da se smirim. U to ime pustila sam glazbu i rekla sama sebi da ne budem glupa i da se ništa neće dogoditi i ako njih dvojica izađu prije nego što ja dođem. Kobni sudar Najzad sam uhvatila zeleno. Gas da uhvatim sljedeći semafor! Dobro je. Ovaj je dobro prošao, još samo dva-tri i ja sam kod kuće. Do vraga, da sam bila samo malo brža, da sam se prestrojila u drugu traku. Ali još nije sve izgubljeno, ako samo malo požurim. Bum, tres, tupi udarac u auto u suprotnoj traci. Moj se malo zanio... Izišla sam da vidim štetu. Uh, kud baš da udarim u takvu skupu grdosiju! Iz auta se izvukao vlasnik koji je dimenzijama odgovarao svom limenom ljubimcu: - Glupačo, kamo gledaš. Imaš li uopće dozvolu? Ma tko plavušama daje dozvole i pušta ih da voze bez nadzora. Koliko se samo derao na mene, mislila sam da će me još i istući. Jedva sam se pribrala i naizgled mirno rekla: - Umjesto da ovdje demonstrirate svoju silu i glasovne mogućnosti, bilo bi bolje da civilizirano razmijenimo podatke, i to riješimo kao ljudi, ako ste uopće sposobni za takvo što. Mene dijete čeka kod kuće, a to mi je važnije od vašeg auta. Izvolite moju posjetnicu - govoreći to, nastojala sam biti mirna. Glas mi je ipak na kraju zadrhtao. Oborila sam pogled da taj napuhani divljak ne vidi koliko sam ranjiva. Ljudi poput njega nemaju pojma što znači biti samohrana majka, brinuti se o nekome. Oni brinu samo o zgrtanju novca kojim kasnije kupuju skupe automobile. Ne zato što im trebaju, nego da pokažu svoju moć. Kako je samo urlao! Kao gorila kad želi nekoga zastrašiti. E to zadovoljstvo da me vidi uplakanu neću mu priuštiti. Bila sam svjesna da je zbog moje nepažnje došlo do toga, ali više mi je bilo žao ljudi u koloni nego njega. Mogu biti sretna da i iz drugih auta nisu poiskakali takvi divljaci. Svi nervozni i bijesni. Ali što je, tu je. Moram ostati mirna. Ne samo zbog sudara, nego i da Zlatku ne pokažem da mi se nešto dogodilo. Njegova bi reakcija također bila: "Ah, žena za volanom, zašto ne paziš....". A sutra je novi dan, razmislit ću kako dalje i odakle smoći novac za popravak štete. Sad je samo važno da stignem kući. A stigla sam poslije Zlatka. Sjedio je zavaljen u fotelju i razgovarao s Lukom. Mogao je dijete i sam obući i izvesti. Mogao mi je i telefonirati. Mogao je, ali eto nije. Kad sam ušla u stan, on je udobno sjedio, pio pivo i gledao televiziju kao da je ovo još uvijek i njegov dom. Luka je sjedio pokraj, samo s bočicom kole u gotovo identičnoj pozi. Muškarci kuhaju E fino, baš fino tata uči sina kako se to radi - došlo mi je da zavrištim s vrata. Opet mu je donio to nezdravo piće iako zna da me time ljuti. Ali baš ga briga, tim smećem kupuje njegovu naklonost. Kladim se da mu je već obećao i večeru u McDonaldsu. Eee, tu sam se malo prevarila. Umjesto toga, Zlatko šarmantno, kako to on zna, reče: - Luka i ja smo se dogovorili da večeras ne izlazimo, nego da mi pripremimo večeru tebi. Ako nemaš ništa protiv da ti muškarci kuhaju. - Što bih imala protiv? Ideja je dobra, ako mi ne ostavite kuhinju u takvom stanju da sutra moram zvati majstore, i ako operete i suđe. Eto vam kuhinje pa spremite nešto, ja se odoh istuširati, imala sam naporan dan... Tuširajući se razmišljala sam o tome jesam li pogriješila što sam Zlatku dopustila da se igra domaćina u mojoj kuhinji. To je nekad bila i njegova kuhinja, ali on ju je napustio, otišao i ne okrenuvši se i ne pitajući imam li što u frižideru i kako ću dalje. A neeee, neće to tako dalje. Ne mogu mu braniti da Luki bude otac, dapače, moram dijete naučiti da ga voli iako nije s nama, ali to ne znači da se on može u mojoj kuhinji igrati uzornog tate. A zašto sam uopće pristala na to? Ma opet me zbrzao. Sva ošamućena od tog sudara nisam se snašla, ali moram mu dati do znanja da se takvih igara ne kanim igrati u budućnosti. Osim toga, on ne samo da nije izveo sina nego se i sam pozvao na večeru kod mene. Pa naravno, to je jeftinije, to ga ništa ne košta. Recesija je, treba štedjeti, a ona njegova dama ne može bez luksuza. Gdje drugdje nego na Luki. Ma pazi, molim te, drskosti. Da ne bi!? Ma čut će on svoje, samo ne želim o tome pred djetetom. Činjenica da nije u stanju dijete izvesti barem na pizzu baš me je razbjesnila. Uh, kakav dan! Hoće li ikad proći? Kipjela sam od prigušenog bijesa. Što mi se sve još neće dogoditi u jednom jedinom danu? Presvukla sam se, navukla osmijeh na lice i pojavila u blagovaonici. Ona je mala, ali ugodna. Svi koji dođu rado sjede u njoj. Ugodan miris talijanskih začina izlazio je iz zdjele na stolu. - Znam da Luka voli špagete pa smo to skuhali. Nadam se da će ti se svidjeti. Ma svidjelo bi mi se i da nisu bile tako ukusne, kad ih je već Luka kuhao. Na stolu svijećnjak, čak i čaše za vino! Špageti ne samo da su lijepo mirisali nego su bili i ukusni. Zalili smo ih čašom vina. Šampanjac uzalud I tu bi, po mom mišljenju, taj obrok što nije bio ni ručak ni večera trebao završiti, ali Zlatko nije pokazivao namjeru da brzo ode. Pomogao mi je oprati suđe, što je u redu, a zatim se uvalio u naslonjač, što po mom sudu nikako nije u redu. Pa ponaša se kao da je to još uvijek njegov dom! Kao da ga nije napustio zbog one napirlitane dugonoge kokoši. - Luka, mislim da je vrijeme za spavanje. Ujutro lijepo ustaneš rano, napišeš zadaću pa imaš cijeli vikend slobodan. Mama i ja moramo nešto razgovarati. "Oho-ho, što li ovaj smjera", pomislila sam. Neće mi valjda opet objašnjavati da sada nema novca, ali da će svoje obaveze podmiriti. Sjećam se vremena kad ga baš nije bilo previše briga kada dijete ide na spavanje. Ovdje se nešto ozbiljno iza brda valja. Baš da vidim o čemu se radi. Kad je Luka bio u krevetu, Zlatko iz hladnjaka izvuče čašu šampanjca koji je on bio donio!? - Slavimo nešto? - Možda, Zdravka, zavisi od tebe. Inače nam je danas godišnjica rastave, ako se ne varam. Dvije godine otkako smo se razveli. - Rekla bih sretno razveli i sad je to razlog za slavlje?! - nasmijala sam se uzimajući čašu. Zlatko se nije dao zbuniti. - Pa znaš, nekad rastave imaju i pozitivnu stranu. Tek kad nešto izgubiš, shvatiš što si imao. - Je li? Tko bi rekao? A što bi Sanja na to? - Koja Sanja? Nema nikakve Sanje, ovdje smo samo nas dvoje. Sa Sanjom je gotovo. - Zar već? Znači taj se gubitak odnosi na nju? Zabrljao si i tamo i sad si opet leteći slobodnjak. A kovčege si našao pred vratima? - Pa nije baš bilo tako ništa ja nisam zabrljao nego... - Poštedi me detalja koji me se ne tiču. Prijeđi na činjenicu da te "nogirala" i iz bacila iz svog stana. Ili možda još nije, nego se samo sprema to učiniti, pa se Lesi vraća kući. - Ma daj, ne budi takva zar mi baš ništa ne vjeruješ... - Zadnji put sam ti vjerovala da ćeš redovito plaćati alimentaciju, a sad bi umjesto novca trebala dobiti tebe. Priča mi se ne sviđa previše. Imaš li još što dodati? - Pa ništa osim toga da te volim. Da te, ustvari, nikada nisam prestao voljeti, sve druge su bile onako usput. - Ma daj, Zlatko, nismo djeca. Sve sam to već čula u raznim verzijama. Dragi moj, istrošio si se za ovaj šampanjac uzalud. Bilo bi bolje da si Luki kupio majicu, ali kad je već tu, natoči nam još jednu pa da se rastanemo. Imala sam težak dan. Žurila sam kući i kriva reakcija u krivo vrijeme. Razbila sam jednon tipu auto. Ogromnu mrcinu BMW. Bio je bijesan k'o ris. Ma kakav ris, medvjed grizli, mislila sam da će me rastrgati. Nije mi stoga do ovakvih priča. - Razbila si auto? Je li šteta velika? A kažeš tvojom krivnjom. Pa dobro, i ako si kriva, nije se smio derati na tebe. Sve se to da ljudski riješiti. Dat ćeš mi njegovu adresu da ja razgovaram s njim, da ne misli da ima posla sa ženom bez zaštite. Ne sekiraj se, riješit ću ja to već nekako. Nisam baš imala iluzija da će on to riješiti i da će mi biti od pomoći, ali svejedno bilo je lijepo čuti da nisam sama u problemu. Pogledala sam ga zahvalno i još jednom konstatirala da sam djetetu, ako ništa drugo, izabrala zgodnog oca, pravog šarmera. Kako se samo taj znao ponašati s čašama i flašama. I ne samo s njima. Imao je urođen osjećaj za to da osjeti kad je žena slaba, kad njezin obrambeni zid napukne. Natočio mi je još jednu i prebacio ruku preko ramena. Osjećaj njegova ramena bio je ljekovit. Naslonila sam glavu na njega i osjetila se zaštićenom. Nije teško predvidjeti što bi se dogodilo da u tom trenutku nije zazvonilo zvono na vratima. - Ma tko li je sada, dovraga - promrmljao je Zlatko. U stvari, nije baš tako rekao, opsovao je i nervozno se uputio prema vratima. Ta njegova nagla promjena raspoloženja kao da me trgnula iz omamljenosti. Pa on se to ponaša kao domaćin kuće! Skuhao špagete, natočio mi šampanjac i misli da je time sve riješio. Izbrisao sve svoje ludorije, prevare, lažna obećanja i ine radosti koje mi je priređivao dok se nismo rastali. Evo ga za čas se iz nježnog zaštitnika pretvorio u nervoznog sebičnjaka. Ćud se ne mijenja Netko je poremetio njegov mir, a to ga ljuti. Da, to je Zlatko. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Maska je pala. Od onog čovjeka otprije nekoliko minuta nije ostalo puno. Gledala sam samo nervoznog mužjaka kojem je netko ušao na njegov teren, poremetio plan. A plan je ovaj put bio dobro smišljen i dugoročniji nego inače. Sanja mu je očito pokazala vrata i on sada ne zna kamo bi pa se sjetio nas. Sjetio se da ima, odnosno da je imao obitelj. E, nećemo tako. - Stani malo, čovječe. Kamo si poletio? Nije tvoje da otvaraš vrata moga stana. Ako netko i zvoni, taj traži mene, a ne tebe. Smiri malo živce - govorila sam dok sam išla do vrata, vjerujući da se radi o inkasatoru. Na moje veliko iznenađenje pred vratima je stajao čovjek kojem sam udarila auto. Da nije imao buket cvijeća i jedan paket u rukama, pomislila bih da me došao dokrajčiti. Ovako je iznenađenje bilo dvostruko. - Oprostite što smetam, pokušao sam vas nazvati, ali se ne javljate na mobitel. Došao sam se ispričati. A želio sam to učiniti odmah, ne čekati do sutra. Moje ponašanje nije bilo u redu. Znam da sam vas izvrijeđao, ali i meni se silno žurilo po kćer. Bio sam stvarno ljut. Čim sam došao kući, razmišljao sam o tome kako sam se neljudski ponio, da sam vam pokvario vikend koji i vi vjerojatno jedva čekate. Samo toliko. - Ah, sve je u redu, nije baš bilo ugodno, ali preživjet ću. A štetu ću vam nadoknaditi. U stvari, kad ste već tu, možemo se odmah dogovoriti, izvolite ući... Zlatku nije bilo nimalo pravo kad je muškarac ušao. A tek kad je ugledao buket cvijeća i bombonijeru. Gledao ga je pogledom bika u areni. Pognuo je glavu i spremio se za napad. Ernest mu nije dao priliku za svađu. - Već sam se ispričao gospođi na smetnji, a još više za ponašanje na cesti, ali morao sam to još danas učiniti. Znate, ja sam samohrani otac, a sutra ujutro vozim kćer na skijanje, ostat ćemo nekoliko dana u Austriji. Ništa još nisam spremio ali, eto, nisam želio otići u lošem raspoloženju, a vjerujem da će i vama biti vikend ugodniji ako znate da mi je žao. Ali, da se predstavim, ja sam Ernest R., izvolite ovo je moja posjetnica. - Iskreno rečeno, ne znam što da vam kažem, baš ste me iznenadili. Ja sam kriva, a vi se ispričavate. A istina je da bi me problem tištio sve vrijeme dok se ne dogovorimo, odnosno nagodimo, kako li se to već kaže. Ali da vam predstavim svog bivšeg supruga, svratio je do nas i upravo sam mu počela pričati što mi se dogodilo. Ženski instinkt - Gospođo, došao sam zbog toga da shvatite da se nije samo vama dogodilo. Dogodilo nam se. Da, dogodilo se vama i meni. Oboje smo bili nervozni, žurilo nam se, precijenili smo se. Kola su mi nova, a snažna. Da sam bio malo pažljiviji, mogli smo to izbjeći, ali ne brinite, nije to ništa. To je samo običan lim. Ljudi danas od stvari ne vide jedni druge. Imam dobre prijatelje autolimare, mehaničare. Dečki će to srediti za čas. Eto, nisam vam želio smetati. Imate moju posjetnicu pa se čujemo. Praktična, kakva već jesam, ugledala sam priliku da i sebi uštedim trčanje po autoradionicama. - Ako već imate kakvu dobru radionicu, možete li je i meni preporučiti? - Sa zadovoljstvom. Moj bratić je... - uslijedila je adresa, preporuka. - Pa ova mi je adresa poznata. Oni su mojoj prijateljici radili na automobilu kad je.... Razgovor je postajao sve opušteniji, gotovo prijateljski. Zlatko je nezadovoljno pio svoje pivo i sa strane pratio razvoj događaja. Nezadovoljstvo je bilo dvostruko. Čovjek mu je uletio u nezgodan čas, a i nije se imao priliku pokazati kao zaštitnik. Ni u ulozi oca nije baš briljirao. Razgovarajući o djeci, doznali smo da je gospodin Ernest samohrani otac, da mu je žena umrla od zloćudne bolesti i da se on sam brine o djevojčici. Sada je za zimske praznike vodi na skijanje. Prilika je to da bude više s njom i jako mu je važno da tih nekoliko dana bude opušten, neopterećen i samo njoj posvećen. Ne znam je li se Zlatko u tom trenutku sjetio koliko mi mjesečnih alimentacija duguje za Luku, ali čim se razgovor poveo o djeci, njemu kao da je postalo neugodno. Počeo se vrpoljiti i meškoljiti. Sjetio se nekih obaveza koje ga još čekaju te večeri. Nije mi bilo žao kad je otišao. Ubrzo nakon njega ispratila sam i gospodina Ernesta. Zatvorivši vrata za njim, uvalila sam se u fotelju, natočila još jednu čašu šampanjca, da mi bude pomoć u rezimiranju neobičnog dana. Dana koji je počeo kaotično, kašnjenjem na posao. Pa sudarom, ponudom bivšeg muža da nastavim živjeti s njim, dolaskom čovjeka kojem sam razbila auto. Sve u svemu, kad sam sumirala, njegov je dolazak izbrisao sve minuse koji su mi se toga dana dogodili. Bio je to ispočetka samo osjećaj. Onaj nepogrešivi ženski instinkt da je "to to". I vjerujte mi, nisam se prevarila. Nazvao me i sljedećeg jutra. Radi popravka automobila morao je odložiti putovanje, ali ako sam raspoložena, u znak pomirbe poziva Luku i mene da im se pridružimo na skijanju sljedeći vikend. Njegov prijatelj ima apartman u kojem ima dovoljno mjesta, pa ako mislim da bi to Luku veselilo, oni imaju mjesta i u automobilu. I veselilo je. Bili su to divni ne samo novogodišnji praznici nego i svi dani koji su uslijedili. Ma volim to mjesto u Austriji u svim godišnjim dobima. Sada je proljeće, cvjetaju šafrani, a tek kakav je zrak, divno se spava. I sanja. Danju i noću. Strah me da ću se jednoga dana probuditi iz ovog predivnog sna koji je počeo jednog zimskog dana kad je bila klizavica.
Do četrdesete živjela sam sasvim prosječnim, rekli bi mnogi - normalnim životom. Nisam uvijek bila najzadovoljnija, ali nisam ni među onima koji trebaju plakati nad svojim životom. Dakle, što sam onda imala? Četrdeset godina, sina od dvanaest godina, muža, oboje visoko obrazovani, zaposleni, relativno dobrih primanja, sa životom srednje klase, ničeg previše, ali niti ničeg premalo. Mogli smo si priuštiti dva auta, poneko putovanje i sinu puno različitih aktivnosti. Mogla sam si kupiti cipele koje su mi zapale za oko, iako mi i nisu bile neophodne. Isto tako, ako sam si zamislila neku suknju, tražila sam je i kupila bez obzira na cijenu. No, nismo imali apartman na moru, vikendicu u planinama, super skupe i opremljene aute, niti stan namješten luksuzno. Sve prosječno, reklo bi se, normalno i uobičajeno. Ali ja nisam bila baš zadovoljna. Uglavnom je nezadovoljstvo proizlazilo zbog neslaganja s mužem. Često se nismo mogli složiti niti o tome je li ručak koji sam pripremila dobar i zdrav. On koji nije imao pojma o kuhanju, često si je uzimao za pravo da mi pridikuje o zdravlju. Jednom je slušao nekog zakletog neprijatelja mlijeka i odmah je htio uvesti restrikcije i u našoj kuhinji. Bez imalo razmišljanja i razumnog argumentiranja. Htio je da sinu više ne dajem mlijeko! A naš sin je baš ljubitelj mlijeka i svih mliječnih proizvoda i odrastao je u zdravog dječaka upravo zbog mlijeka! I što sad, da uskraćujem dijetetu i kompliciram život svima jer je tamo netko izjavio da je 'kravlje mlijeko za krave, a ne za ljude'? Jer eto, odjednom smo shvatili da su ljudi bili u krivu svih ovih stoljeća pa i tisućljeća. Eto, to je samo mala crtica iz našeg života. Takvih neslaganja bilo je svakodnevno. Nije to ništa veliko, ali je iritantno, pogotovo na duge staze. Nije niti pio, niti previše izbivao iz kuće, no nije ni puno pomagao u kućanskim poslovima. Rekle bi mnoge žene - većina njih - da je prosječan muškarac. Pa i ja sama kažem: sve je kod mene bilo prosječno, uobičajeno. Sve do četrdesete. Ugodan razgovor s Lukom Radila sam jedan honorarni posao kao stručni suradnik na jednoj publikaciji. Posao mi je bio zanimljiv, a i unosan. Uglavnom bilo je nekoliko suradnika na tom projektu iz jako različitih domena. Ja, matematičarka po struci, odjednom sam se našla u krugu sa filozofima, muzičarima i umjetnicima. Sve su to bili ljudi stručni i predani u svojim domenama. Desilo se tako da jednog suradnika nisam upoznala, profesora violine, jer on nije bio na tom prvom sastanku. Morali smo razmijeniti neke materijale pa smo se dogovorili da je nabolje naći se ipak oči u oči i uživo prodiskutirati o poglavlju koje moramo zajedno napisati. Ušla sam u dogovoreni kafić i pomalo zbunjeno pokušala odlučiti koji je od tri sama muškarca moj suradnik. I dok sam tako stajala i razmišljala kome da krenem, jedan se od trojice digao i prišao mi. - Dobar dan. Vi mora da ste Nina. Ja sam Luka - širok osmjeh i pomalo sanjarski pogled. To se i moglo očekivati od muzičara. I da, moram priznati da mi je od trojice 'ponuđenih' on bio prvi izbor. Nekako smo odmah uspostavili kontakt. Nije bilo onih neugodnih, tihih razdoblja u razgovoru kad se razmišlja što slijedeće reći i prekinuti šutnju. Ja sam oduvijek lako razgovarala s bilo kime. U svim sam temama donekle potkovana osim u sportu. No ni Luka ni ja za tu temu nismo bili zainteresirani. Razgovor koji je trebao biti stručan odjednom je postao razgovor dvoje prijatelja koji se podudaraju u puno mišljenja. Bilo mi je ugodno s njime razgovarati. Čak jako ugodno. Previše ugodno - razmišljala sam o tome kad sam došla kući. A onda opet - zašto da se osjećam krivom? Veselim se suradnji s vama Zar je grijeh razgovarati pa i s nepoznatima? Samo smo ugodno razgovarali. To što smo u tome očigledno oboje uživali, nije bilo nešto za osudu. A zašto se ja onda nekako krivom osjećam? To su predrasude kojima sam i ja očigledno podlegla - što udana žena ima razgovarati s nepoznatim muškarcem satima!? Tako sam razmišljala do sutrašnjeg dana. Kad sam otvorila mailbox, iznenadila sam se našavši poruku od Luke. Kako je znao moj e-mail? Ja mu ga nisam dala. 'Dobro jutro. Samo toliko da znate da se veselim suradnji s vama i da se veselim slijedećem susretu. Luka.' - bilo je sve što je pisalo. Odjednom mi je jutro bilo prekrasno. Takva poruka može biti samo izraz pristojnosti, ali meni je značila puno više. Cijeli taj dan osmijeh mi nije silazio s lica. Ipak, nisam mu odgovorila na poruku. Činilo mi se da bi to bilo prenapadno. Htjela sam pripremiti nešto materijala za zajedničko poglavlje i onda mu to poslati. Taj sam cijeli dan samo na tom materijalu, a i pozicija na poslu mi dopuštaju da si to mogu priuštiti. Što mi se to događa? Meni, ženi u srednjim, zrelim godinama? Uvijek sam za sebe mislila da čvrsto stojim na zemlji, i što mi se sad desilo pa sam postala sanjarka? Jasno je meni bilo da sam ja sve to umislila, da se on meni sviđa, a ostalo je napravila moja mašta. Možda on mene uopće ne doživljava kao zanimljivu ženu već samo kao zanimljivu osobu? Možda je u sretnom braku s djecom, ali je predan tom radu, kao i ja konačno? O svemu tome sam razmišljala. Mnogo različitih situacija sam zamislila i uglavnom bih na kraju zaključila da sam sve umislila i da sanjarim. A sanjarenje nije još nikoga ubilo. Onda? Zašto ne? Drugo jutro otvorila sam mailbox a tamo je bila njegova nova poruka. Naravno da sam osjetila lagano podrhtavanje i leptiriće u trbuhu. 'Želim vam dobro i ovo jutro. Recite riječ i moje će jutro isto biti dobro...' Morala sam sjesti jer sam osjetila navalu vrućine u glavi. Morala sam razmisliti. Možda je on osjetio da mi se sviđa i sad jednostavno postavlja zamku da ja padnem u nju? Ne smijem mu pokazati da mi je previše stalo. Samo toliko koliko traži naša poslovna suradnja. Je li on moja srodna duša? Nikad nisam imala avanturu izvan braka i nisam na to pomišljala. Pa i tada nisam na to pomislila, jedino sam si dopuštala zadovoljstvo da mi je s nekim ugodno i da sam ja ugodna njemu. To mi je bilo dovoljno. Ali kako održati taj nivo komunikacije? Kako ga ne odbiti, a opet neprodubljivati, ne ponuditi previše? 'Jutro je dobro, bar meni, a vama možda i neće biti kad vidite da vam u privitku šaljem skoro megabajt teksta na engleskom koji biste morali pročitati. Mislim da se moramo držati premise koju ovaj autor plasira u tom svom radu. Srdačno, Nina.' Jesam li bila preodrješita? Jesam li uništila moguće lijepo prijateljstvo? Ili sam se možda spasila zakletog osvajača? Ako mi se ne javi nekoliko dana, pokušat ću malo ublažiti svoj nastup. No slijedećeg jutra ponovo me čekala poruka u sandučiću. 'Nisam spavao cijelu noć... Naravno, zbog tolikog gradiva koje ste mi zadali. Pročitao sam više od pola. Može sastanak oči u oči kad dođem do kraja? Ja ću gledati da to bude sutra.' Imala sam opravdani razlog za sastanak s njim. Nitko to ne može poreći. Sve sam uredila doma, zakasnit ću jer imam sastanak u vezi jednog projekta. To što sam prije sastanka skoknula frizerki i manikirki, nisam nikome spominjala. Nakon još jednog našeg druženja, bila sam uvjerena da je on moja srodna duša. Ali... Bio je mlađi od mene deset godina! To sam doznala kroz razgovor, ali ja svoje godine nisam otkrila. On je, pak, mislio da smo negdje vršnjaci. I sada sam bila sigurna da ima neka kemija između nas. Ali i velika razlika u godinama. A konačno, ja sam i udana, odgovorna majka i supruga. Uskoro smo prešli na 'ti' i on je sve češće nekim dvosmislenim izjavama davao do znanja da ga zanimam i kao žena. Ja nisam skrivala da sam udana i da imam dijete, ali njega kao da to nije smetalo. Rekao mi je da je svježe razveden. Kad sam o tome malo razmislila, shvatila sam da je vjerojatno povrijeđena duša koja sada brže bolje traži nekog da se izliječi. Brže bolje, bez puno razmišljanja i prebiranja. To znači da sam ja samo došla u pravi trenutak i očigledno pokazala da mi je ugodan, makar sam ja mislila da se to ne vidi. Ali... Ja se ne mislim upustiti u seks i avanturu takvog kalibra! Samo želim povremeno popričati i razmijeniti razmišljanja. Njega možda zanima samo ono prvo. Nemoj otići iz mog života! Da bih otklonila sumnje i nedoumice, najbolje da mu izložim svoju situaciju i svoje stavove. Ali kako kad nije još ništa tražio od mene? Odlučila sam da ću tokom naših poslovnih druženja, više puta spominjati svog sina i muža. Usput, poslovna druženja više i nisu bila poslovna jer smo posao davno završili i objavili. Tako će valjda shvatiti da nisam dobar materijal za ljubavnicu. Međutim, on je bio uporan, točnije sve uporniji. Što sam ja više otkrivala iz svog života, o braku i djetetu, to je on bivao izravniji. - Nina, ja znam da si ti uzorna majka i supruga. Ali baš zato si mi neodoljiva. Priznajem da si mi se na prvi pogled činila kao idealna žena. Zrela, samosvjesna žena koja zna što hoće i što neće u životu. - odjednom je potpuno otvoreno progovorio o svojim osjećajima. Nisam na to bila spremna. Do tada mi je samo uvijeno davao do znanja da mu se sviđam, a sada je to otvoreno i rekao. I pri tom me gledao direktno u oči ni ne trepnuvši. Ja sam samo htjela da se i dalje igramo mačke i miša. Nisam bila spremna na otvoreno izjašnjavanje. Ja sam se potpuno izgubila i zbunila te sam samo promucala: - Luka, ja nisam materijal za avanturu. Žao mi je ako sam ti davala nekog povoda. Priznajem, jako si mi ugodan sugovornik, ali ja to ne mogu - na to sam se digla od stola, brže bolje pokupila svoje stvari i izjurila ne okrenuvši se. Drugo jutro, naravno, čekala me poruka u sandučiću. Do podneva sam se mučila i nisam je otvarala. Znala sam kako bi bilo najbolje da je obrišem i jednostavno tako zatvorim to poglavlje. Nisam je obrisala već sam je otvorila. 'Oprosti, oprosti, oprosti! Nemoj samo tako otići iz mog života. Molim te!' - pisalo je. Nisam odgovorila. Onda mi je poslao SMS. Već prije smo se prešutno dogovorili da ćemo izbjegavati komunikaciju telefonima. Meni je tako odgovaralo - da moj muž ne bi počeo postavljati suvišna pitanja. Ako Luka nastavi s SMS-ovima, bit će to jako rizična situacija. Morat ću mu odgovoriti i ipak se još jednom suočiti s njim. 'Želim te samo vidjeti. Zar mi ni to ne možeš dati?' - bio je uporan. Odgovorila sam mu i dogovorili smo se da ćemo se naći na starom mjestu. Bila sam odlučna da ću svemu stati na kraj. Bila sam odlučna tako dugo dok ga nisam ugledala u polumračnom kutu. Bio je blijeda, ispijena lica. Bio je uplašen i patnja je izvirala iz svake pore njegova bića. - Nina! Nina, nemoj ništa govoriti, molim te. Prvo me samo saslušaj. I nemoj pobjeći prije nego kažem sve - govorio je tiho i nekako umorno. Sjela sam bez riječi i sve što sam prije odlučila, tada sam zaboravila. Vidjela sam samo njegovo patničko lice i jedva sam se othrvala porivu da ga zagrlim i utješim. - Rekao sam ti da sam se razveo pred više od pola godine. Taj moj brak bio je promašaj od samog početka. No onda se ona činila nekako prikladna. I bilo je nekih osjećaja među nama, barem na početku. No, problemi sa stanom, nedostatak novca... I onda glavni problem, udaljili su nas. A glavni problem bio je taj što nismo mogli imati djecu, zbog mene. Ja sam neplodan i to znam još od vojske. I ona je to znala od samog početka, ali valjda je mislila da će se moći tome prilagoditi. Ali nije. Nismo to uspjeli prevladati i razveli smo se. Nisam uopće bio zbog toga nesretan. Čak štoviše, jedva sam čekao da se izvučem iz te nesretne veze. I onda sam se glavom bez obzira bacio 'u promet'. Svaki vikend druga žena, sve su lijepe i voljne. Ali sve su plitke i površne. Ne nude ništa osim svog tijela. Shvatio sam nakon kratkog vremena da ja to ne želim. Trebam više od ženskog tijela, trebam ženu s dušom. I onda sam upoznao tebe. Sto posto odgovaraš mojoj predodžbi idealne žene. Jedino si udana. Ali ni to za mene nije neka prepreka. Ako mi ne možeš ponuditi tjelesnu ljubav, barem me nemoj lišiti svojeg prijateljstva. Ne garantiram da ti se neću nabacivati s vremena na vrijeme, ali ne moraš mi dati ništa što ti sama ne želiš. Samo me nemoj potpuno izbaciti iz svog života - tu je malo zastao, a ja sam vidjela priliku da dodam još jednu otežavajuću okolnost. Iznenada udovica Luka, bila bih neiskrena kad bih rekla da mi to nije lijepo slušati. To što sam se dopala jednom tako zgodnom i zanimljivom muškarcu. I konačno, toliko mlađem od mene. Ja sam te držala svjesno u zabludi. Ja imam četrdeset godina, uskoro četrdeset jednu i od tebe sam starija cijelo desetljeće. Da si to znao na početku možda ne bismo došli do ovog razgovora - uz veliku krivnju sam zastala, zašutila a on me samo gledao, duboko u oči, kao da mi gleda u dušu. - Gle, znao sam da si starija od mene od samog početka. Nisam znao da je razlika tolika, pretpostavio sam nekih četiri-pet godina. Ali ništa mi ne znači ni pet-šest pa ni deset godina kad te osjećam kao svoju drugu polovicu - rekao je. Razgovor smo nastavili još nekoliko sati. Ja sam zaboravila da imam dom i obitelj. I konobar nas je već čudno pogledavao. Otvorila sam se potpuno, rekla mu sve o svom braku, svojem nezadovoljstvu i što osjećam prema njemu. On je meni pričao o izgubljenim godinama, o traženju, o muzici s kojom se jedino osjeća potpun i ispunjen. Pristala sam na platonsku vezu. Mislila sam da je to moguće. Nismo se često nalazili, uglavnom po danu jer tako je manje sumnjivo. A i teško bih objasnila mužu zašto izlazim navečer. Dok sam bila s Lukom, kao da sam bila u paralelnom svijetu gdje je sve lijepo i intenzivno, boje, mirisi, oblici. Sve se uglavnom svodilo na komunikaciju e-mailovima, ugađali smo si toplim pismima, iskrenim i ljudskim. A fizički, jedino dodiri rukama i duboki, dugi pogledi. Ozbiljno smo se poljubili samo jednom - kad me autom prebacio do posla - stao je uz cestu na ugibalištu i jednostavno me privukao sebi i poljubio dugo i strasno. Nisam se opirala već sam se prepustila. Taj mi je poljubac bio neopisivi užitak. Ali odlučila sam da se više neću dovesti u napast jer ako se ljubiti s njim tako neopisivo ugodno, kako bi bilo nešto više? Onda mi se opet sve okrenulo naglavce. Postala sam udovica. I to iznenada jednog popodneva. Muž se vraćao sa službenog puta i poginuo u prometnoj nesreći, koju usput nije on skrivio. Bio je sudionik lančanog sudara i zadobio tešku ozljedu glave i na putu za bolnicu preminuo. Što da kažem o tome osim da su mi ti dani i dalje kao mora koju sam proživjela u snu. Makar je od toga prošlo već dosta vremena, još uvijek mi se ponekad čini da se to nije nama desilo. Valjda je to obrambeni mehanizam koji mi je sačuvao zdrav razum pa sam sve nekako preživjela. Osjećala sam se samo, uplašeno, tužno, nekako 'konačno'. Odjednom sam se našla sama s djetetom na pragu puberteta. Sin je s tatom bio jako vezan i morala sam uložiti puno snage da mu olakšam to teško razdoblje. A i ja sama sam odjednom postala svjesna da, koliko god sam mislila da muž ne radi dovoljno po kući, sada se pokazalo da je ipak dosta toga radio i da neke stvari ja uopće nisam percipirala. Primjerice, svi kućni popravci su odjednom postali moja briga. S financijama sam nekako izlazila na kraj. A sa sinom sam postala još povezanija i iako je postao uobičajeni pubertetlija, nije bilo toliko strašno. On je osjećao neku odgovornost prema meni, ustvari za mene i pokušavao mi je pomoći. Dobro je učio, što je meni bilo jako važno. No ono najvažnije - osjećala sam se krivom. Iako mi je razum govorio da ja nikako nisam kriva za tu nesreću, osjećala sam se kao da me neka viša sila kaznila za grijeh. Da odmah razjasnim, ja nisam uopće vjernik i taj tip krivnje me nije mogao pogoditi. Ali osjećala sam da plaćam za neispravno ponašanje. I ponavljam, moja veza s Lukom bila je samo platonska. Oko mene su bili sami predatori Kad sam ostala bez muža, činilo mi se nekako neispravno da se nastavim družiti s Lukom. Nije li to čudno? Dok sam bila u braku, održavala sam platonsku vezu, a sad kad sam bila sama, odbijala sam ikakvu vezu. Jednostavno, nisam bila u stanju biti ona žena koju je Luka htio. Bila sam opterećena svakodnevicom, budućnošću svog sina, kako uopće organizirati život nanovo. Odbijala sam se sastajati s njim, na pozive nisam odgovarala, na e-mailove povremeno. Shvatio je da mi mora dati prostora i vremena da se snađem u novim okolnostima. Mislila sam da će sigurno odustati od mene dok čeka da se je snađem i nađem. Ja sam već zaboravila kako je to biti slobodna žena. Ubrzo sam se podsjetila, odnosno podsjetili su me svi muškarci oko mene. Kad sam bila u braku, bio je to jedan odnos pun poštovanja i uvažavanja prema kolegici, a sad su me odjednom počeli gledati kao 'žensku'. Velika je razlika biti kolegica ili 'ženska'. Postala sam potencijalna kandidatkinja za eventualne avanture i zabavu. A ja definitivno nisam bila za to zainteresirana. Svi su bili uviđavni prema meni prvih nekoliko mjeseci, no kako sam polako izlazila iz tog razdoblja žalovanja, kolege su počele pokazivati drugo lice. Oduvijek sam držala do sebe: šminka, frizura, garderoba i moderan stil. Uz to su mi uvijek davali manje godina nego sam ih imala. To, pak, moram zahvaliti dobrim genima, valjda. Onda sam shvatila: ako želim imati mira, moram biti zauzeta. Ja jesam emocionalno bila zauzeta, ali to nitko iz moje okoline nije znao. A i osuđivanja sam se bojala. Mislila sam da će me osuđivati da sam prerano zaboravila muža i žalovanje. Žalovanje je stanje duha i ne može se vremenski odrediti. Neke žene žaluju do kraja života. Ali ja mislim da tako samo gube, i one i njihova djeca, i njihova bliža okolina. Biti u žalosti je kao biti nekompletna osoba. I da, i ja sam bila prvih nekoliko mjeseci nekompletna, bila sam izgubljena, prestrašena. Ipak, shvatila sam da sam borac i da moram krenuti dalje. Vikend s Lukom u planinama Do sada je uvijek Luka bio taj koji je potencirao sastanak, no ovaj put sam ja bila ta koja je ugovorila sastanak. Nismo se vidjeli više od osam mjeseci. Mislila sam da možda neću osjetiti ništa kad ga vidim, a možda ću na njegovom licu ugledati razočarenje kad me ugleda. Znala sam da je pretrpljena tragedija ostavila traga na meni, u fizičkom i duhovnom pogledu. Ugledala sam ga u već poznatom kutu, ali jedva sam ga prepoznala. Bio je puno mršaviji i ispijena lica. No najviše me zapanjilo to što je potpuno obrijao glavu. Prije je imao - moglo bi se reći - umjetnički podužu frizuru, a sada je odjednom imao ćelavu glavu! Valjda je vidio čuđenje na mojem licu i odmah me uhvatio za ruku i krenuo objašnjavati zašto je tako. - Nina, da, ja sam taj kojeg tražiš. Vjeruj mi, i bez kose na glavi i dalje jednako mislim na tebe. Povremeno sam bio toliko jadan i nesretan bez tebe da sam morao učiniti nešto da ne poludim. Mislio sam da ću, ako se fizički promijenim, i početi razmišljati drugačije pa te možda i zaboraviti. Nije uspjelo! - No pa da, ni ja nisam više ona ista. Mislim da sam i drugačija osoba. - nisam to onda rekla, ali sam mislila da mu se možda više i neću sviđati. Kad vidi da sam manje bezbrižna, da i ja imam probleme možda će ga opterećivati moji problemi i možda ode. Nije bilo tako. Opet smo ostali do kasno, razgovarali satima, smijali se, plakali. Iznenadila sam i samu sebe - ja sam i dalje bila ista, željna života, i dalje sam se znala smijati, i dalje sam znala biti duhovita. I on je bio isti - moja srodna duša. Sve je ostalo isto. Ali i razlika u godinama je ostala ista! Iako sam sada bila slobodna da uđem u bilo kakvu vezu, ja sam ipak bila nekako suzdržana. Ali, kao što sam već prije rekla, muška me okolina nekako tjerala da budem što prije zauzeta jer će me samo tako ostaviti na miru. Željela sam biti s Lukom, ali... Prije su me mučile dileme oko bračne nevjere, a sada je li prirodno biti u vezi s nekim toliko mlađim. Stalno sam nalazila uspješne veze s tolikom razlikom među poznatim osobama i njihovi uspjesi su me hrabrili. Onda bi opet pročitala negdje o tome kako takve veze nemaju izglede na duge staze pa bih se obeshrabrila. Sve u svemu, Luka i ja smo se nalazili sve češće i sve slobodnije smo se pokazivali. Dva vikenda uredila sam da mi sin provede kod djeda, a ja sam otputovala na vikend s Lukom u planine. Što da kažem? Bili smo potpuno opušteni, posvećeni samo jedno drugome i bilo mi je kao u snu. Postala je to veza u punom smislu te riječi. I bilo nam je prekrasno zajedno. Ja sam mislila da to može biti tako dovijeka. Mislila sam da ne treba ništa mijenjati jer nam je tako dobro. Ali Luka nije tako mislio. On je htio da to ne bude samo veza od izlazaka i vikenda. On je htio da to postane brak. Nije to odmah otvoreno rekao, ali me stalno navodio na to da bi htio upoznati mog sina, da bi ga mogla pozvati u svoju kuću, da je vrijeme da ga predstavim svojim prijateljima. Ja sam pak stalno nalazila nekakve isprike da to ne učinim: sad sin ima gripu, sad je na izletu, sad imam puno posla s nekim projektom pa nisam baš spremna za takve izazove, moram prijatelje pripremiti na zajednički susret, nisam još stigla, moram tati to reći polako... I tako, odugovlačila sam. Zašto? U stvari, jako sam se bojala te naše razlike u godinama i bojala sam se da ću biti jako razočarana ako mu se prepustim sto posto, a on me onda napusti. Nisam bila uvjerena da je moguće da me voli na duže staze, mene, 'staru' gospođu, kad može imati djevojke koje bi meni mogle biti kćeri. Tim više što je on muzičar, sa čestim gažama. A zna se kakav su magnet muzičari za djevojke. Mislila sam da ako se ne predam potpuno, patnja će u slučaju raskida, biti manja. Da mi pokaže kako on misli ozbiljno, upoznao me sa bratom, koji je usput bio skoro mojih godina, ali ipak mlađi, kao i sa svojim roditeljima. S bratom sam se još nekako našla, ali s njegovim roditeljima je bio pravi fijasko. Oni su isto mislili da ja nisam nikako dobra partija za njihovog sina - udovica, s djetetom, i to još starija. Nisu mi to otvoreno rekli, ali su mi davali do znanja svojim držanjem. Rekao je da me voli najviše na svijetu Za našu vezu pročulo se i u mojim krugovima, a mogu reći da sam naišla na neodobravanje od ljudi od kojih to nisam nikako očekivala. A od drugih, od kojih sam očekivala osudu, dobivala sam podršku. U svoj to zbrci u kojoj sam se našla, od podsmješljivih pogleda i sumnji koje sam i sama gajila na dalje, odlučila sam prekinuti tu vezu. U naumu me učvrstio telefonski poziv njegove majke, u kojem mi je neugodnim riječnikom i tonom dala do znanja da prestanem tratiti život njenom sinu. Zar je to doista tako? Kad malo bolje razmislim, ona je bila u pravu! On bi trebao tražiti puno mlađu ženu. Volim ga i želim mu dobro i baš zbog toga moram se maknuti iz njegovog života, odlučila sam. Ja sam starija i očekuje se od mene da budem ta koja donosi zrelije odluke. Sve sam prekinula tokom jedne večere na koju je on došao bezbrižan, ništa ne sluteći. Odmah je vidio da sam nekako odsutna i tiha. - Što je Nina, nešto si jako zabrinuta? Podijeli to sa mnom, bit će ti lakše. - Luka, ja... Mi... - nisam ga mogla gledati u oči dok to izgovaram. - Žao mi je, ja ne mogu dalje s tobom. - Kako, o čemu se radi? Nina, što to govoriš? - Pokušavam ti reći da prekidam s tobom, ovo više nema... - Što to govoriš? Ti ništa ne shvaćaš ! Pa ja te volim najviše na svijetu i želim život provesti s tobom! Nina, što se dogodilo? - oči su mu bile širom otvorene i nevjerica se ocrtavala na njegovu licu. Izdržala sam još nekoliko minuta jer htjela sam mu pokazati koliko sam odlučna u namjeri. Da sam ostala duže i slušala njegovu nevjericu i preklinjanja, pokleknula bih i priznala da i ja njega volim najviše na svijetu i da mi je uz njega život konačno imao smisao. Ali ne, ja sam morala biti jaka za oboje, za njega je bolje da me nema u životu. A i za mene, dugoročno, jer sigurno bi me ostavio prije ili poslije i onda bih samo teže patila. I sad ću sigurno patiti, ali možda manje ako se ne naviknem na život s njim. Nakon nekoliko minuta sam se jednostavno digla usred njegove rečenice i rekla konačno: - Zbogom, nemoj me više zvati i tražiti. Ovako je najbolje! Nisam se okrenula jer su mi navrle suze na oči i susprezala sam glasan jecaj. Kad sam već trčeći ušla u auto, pustila sam kriku da provali. Plakala sam kao nikad u životu i osjećala sam i fizičku bol u srcu. Mislila sam da ću umrijeti. Naravno, nisam umrla, ali sam se opet pogubila. Samo me sin održavao živom i voljnom živjeti. On je odmah shvatio da se nešto loše dogodilo. Znao je za moju vezu s Lukom i nije se protivio tome. Čak je nekako zrelo poticao moja druženja i izlaske, misleći da mi tako pomaže. I jest, pomagao mi je. I sad kad sam prekinula s Lukom, moj sin je ostajao sa mnom navečer, gledao sa mnom televiziju, pokušavao me nasmijati. Naravno da nisam mogla njemu ispričati što me muči i zašto, ipak je on bio samo tinajdžer koji o životu ne zna još ništa. Ali nisam mogla niti sakriti da sam nesretna i da me nešto muči. Slučaj je htio da sam u tom još jednom dosta traumatičnom razdoblju mog života, dobila posao iz snova, godinu dana u Americi. Vidjela sam to kao savršenu priliku za mene da pobjegnem iz ovog života i od Luke. A i to što ću raditi, jako me zanimalo i privlačilo. Uzela sam sina, malo prtljage i otputovali smo u nepoznato. Neću tu sada o toj godini puno pričati, osim da je ispalo bolje nego sam očekivala. Luka je potpuno odustao od života Dobro sam se snašla na poslu, moj sin također u školi, pronašla sam par dobrih ljudi i jednu prekrasnu ženu koja mi je postala životni savjetnik. Puno je starija i s puno više životnog iskustva i za neke stvari otvorila mi je oči. Kad sam joj ispričala moju tužnu priču s Lukom, rekla mi je da sam pogriješila što sam podlegla predrasudama i osudi okoline. Trebala sam uzeti ono što je bilo lijepo, ma koliko trajalo. Kad ću imati drugu priliku? Možda više nikada. Ali sada je već bilo kasno. Luka mi se više nije javljao. Imala sam novi broj telefona, novi e-mail, novi život. Tko zna - sigurno se već utješio. Prošla je već skoro godina. Moja studijska godina produžila se za još jednu godinu, a ja sam to objeručke prihvatila. Međutim, tog smo ljeta sin i ja ipak doputovali u domovinu na praznike, posjetiti malobrojnu rodbinu i pogledati kako nam je kuća. Jednog dana jurila sam po dućanima nabavljajući namirnice i doslovno naletjela na Lukinog brata. Prepoznali smo se i kad sam ja već krenula dalje, on je došao za mnom i uhvatio me za ruku: - Nina, čekaj. Stala sam iznenađena. Što mi to on ima za reći? - Vidim da si se vratila. Znam da si radila u inozemstvu. - Da, samo smo na praznicima, vraćam se - nisam znala što bih još rekla, a da ne pitam kako je Luka. A znala sam da nemam pravo raspitivati se o njemu, on je sigurno već bio posložio svoj život. - Ah, tako - zastao je i vidjela sam da intenzivno razmišlja o tome što da mi dalje kaže. - Moram žuriti, dolaze mi neki prijatelji na večeru - pokušala sam pobjeći, ali on me opet zadržao uhvativši me za ruku - Čekaj Nina. Moram ti to reći. Tražio sam te i onda doznao da si vani pa sam odustao. - Zašto si me ti tražio? - Zato jer otkako nema tebe u Lukinom životu, on se potpuno promijenio. Odustao je od života, odao se alkoholu, možda čak i drogama, to ne znam sigurno ali neprepoznatljiv je. Uništava se, čini mi se - namjerno. Ostala sam zapanjena. Ja sam ga zamišljala kako sigurno sretan šeće s nekom djevojkom i da je već zaboravio epizodu sa mnom. Crni dani su napokon iza nas 0vo mi je sada bilo nemilo saznanje. On i alkohol - to mi se činilo nespojivo jer nikada nije pio. I to zato jer sam ja otišla! Uglavnom, njegov brat mi je ispričao kako sada živi, kako mu prijeti i otkaz na Muzičkoj akademiji zbog problema s alkoholom, kako više ne svira u bendu jer su ga izbacili. To više nije bio isti Luka. - Gle, Nina, ti možda imaš novi život i možda nemam pravo tražiti od tebe da išta uradiš. Ja sam pokušao svašta, ali nisam uspio. Možda da samo razgovaraš s njim i pokušaš mu objasniti da opijanje nije rješenje. Ne tražim ništa drugo osim da samo jednom još s njim porazgovaraš - vidjela sam da voli svog brata i duboko pati zbog njega. Otišla sam kao omamljena. Sve mi se opet vratilo: i osjećaji za i osjećaji protiv. No i osjećaj krivnje. Što ja mogu tu učiniti? Ne mogu mu reći da sada samo nastavimo tamo gdje smo stali. Pitanje je da li ja to još želim? Možda ni on to više ne želi? Možda me sada mrzi? Ako iskreno priznam sebi, ja njega još volim, uvijek ću ga voljeti. Jedino njega sam iskreno i voljela. No, možda baš zato ne bih trebala bježati od odgovornosti, trebala bih razgovarati s njim. Lomila sam se tako nekoliko dana i onda odlučila i otišla k njemu. Pozvonila sam mu na vrata, ali ništa. No čula sam glasnu muziku iz stana. Vrata su bila otključana i ja sam jednostavno ušla. Muzika je bila glasna, stan zamračen ali nigdje nikog. Zazvala sam ga, i ništa. Pogledala sam u kuhinju i vidjela brdo neopranog posuđa i kojekakvog smeća razbacanog svuda, po sobi razbacano rublje i svuda okolo teški nered. Luke nigdje. Vrata spavaće sobe bila su otvorena i ugledala sam ga izvaljenog preko kreveta. Bio je to moj Luka, ali zarastao u bradu i očigledno na mrtvo pijan. Nešto je mrmljao u alkoholnom snu. Pripremila sam se na svašta, ali na ovakav nered i zapuštenost nisam. - Luka, Luka! Probudi se! On je samo nešto mrmljao i nije pokazivao volju da se osvijesti. Očigledno neću moći tako prizvati ga. Otišla sam u kuhinju i uz malo snalaženja skuhala jaku kavu. Onda sam se vratila u sobu, podigla rolete i ponovo počela s buđenjem. Opirao se i kao da nije vjerovao da sam stvarna, kao da sam ja utvara u njegovim pijanim snovima. Ipak sam ga prisilila da popije tu kavu. To ga je onda natjeralo na povraćanje. Uneredio je sobu, ali je tako barem dio alkohola izišao iz njega. Napola sam ga vukući odvela pod tuš i natjerala da se istušira skoro hladnom vodom. Polako je dolazio k svijesti. - Nina, ti si zaista stvarna? Mislio sam da ja umjesto bijelih miševa vidim tebe.- prvo nevjerica na njegovom licu, a onda i bol. - Zašto si došla? Da zakucaš posljednji čavao na mom lijesu? Možda i bolje tako. Ionako cijelo ovo vrijeme samo želim umrijeti, ali sam kukavica da se ubijem sam. - Luka, daj ušuti! Prestani! Pogledaj što si učinio od sebe, samosažaljevajući se! Umjesto da uživaš u životu, ti si se pretvorio u vampira u mračnom stanu, ali umjesto krvi piješ alkohol. Ako misliš da su svi ti ljudi koji se ne ubijaju opijanjem sretni, varaš se. Devedeset posto ljudi se ne opija, ali nisu sretni. Uglavnom, žive život. - Pokušao sam. Htio sam sebe uvjeriti da nisi vrijedna ni jedne moje misli. A opet sam mislio samo na tebe. Pokušao sam spavati s drugim ženama i govoriti si da su mlađe, ljepše, ali ni s jednom nisam doživio ekstazu kao s tobom. Trudio sam se družiti s intelektualkama i voditi učene razgovore, ali nikad nisam bio tako nadahnut kao u razgovorima s tobom. Nitko i ništa nije bilo kao s tobom! Ja sam živi primjer da je istinito ono prokletstvo: 'Da Bog da, imao pa nemao!' Luka je sve manje bio pijan, i sve očajniji u pričanju o svojim osjećajima. Bez sustezanja se otvorio prema meni, kao i uvijek do sada, samo što sam sada ja bila uzrok njegova jada, no i to mi je bez sustezanja rekao. Zašto sam ja mislila da to nije moguće? Ja sam mislila da on dalje živi svoj život. Zbog predrasuda i straha od osude, uništila sam njegov život, ali i svoj. Ja isto nisam mogla razgovarati s drugim muškarcima kao s Lukom. Nisam uživala u seksu kao s njim, nisam se osjećala potpuna cijelo to vrijeme bez njega. Uglavnom, crni dani su bili iza nas. Pogriješila sam što nisam uzela ono što mi se nudilo, a nudila mi se velika, iskrena ljubav: Bojala sam se što će drugi reći i što će biti za godinu, dvije, pet, petnaest. Nisam imala hrabrosti stati iza sebe, svojih osjećaja i svojih postupaka i sada mi je zbog toga neizmjerno žao jer sam time naškodila samo nama dvoma koji smo se voljeli. Nije bitno što će biti, već ono što je sada. Jer možda se desi veliki potres, možda treći svjetski rat, možda nas osvoje zlonamjerni svemirci ... Svašta može krenuti krivo bez moje krivnje ili utjecaja, a ja sam onda krivo odlučila tu gdje sam mogla odlučiti. Toga dana sam odlučila pružiti nam novu šansu. I nije važno koliko će trajati. Ja ću se truditi kao da je za cijeli život - jer Luka je to zaslužio, voli me.
Prije nego što sam nju upoznao, kad kažem nju, mislim na svoju zaručnicu, imao sam nekoliko djevojka u mom životu. S nekima od njih sam proveo godine iako sam znao da to nije ono pravo. Bilo je to poput onih puzzli koje se sastavljaju dio po dio, i na kraju kada se sve posloži, uvidiš da neki dijelovi nedostaju. Tako je bilo u svim mojim bivšim vezama. U jednoj vezi taj dio bila je komunikacija, u drugoj pak kemija, u trećoj povjerenje… Nikada do sada nisam imao osobu na koju se mogu osloniti, kojoj mogu vjerovati. No da bi me mogli shvatiti moram početi od početka. Rođen sam u znaku škorpiona, to mi je valjda odredilo sudbinu već na samom početku, i usadilo želju za moći. Prezirao sam svaki autoritet, još od doba školovanja, i da, oduvijek sam imao sposobnost procjenjivati ljude. Tu sam sposobnost posebno njegovao i s vremenom razvijao jer radim u policiji kao inspektor, premda se kada je moj prošli ljubavni život u pitanju to ne bi reklo, a poneki bi otišli toliko daleko i moju sposobnost procjenjivanja debelo potcijenili. Volio sam procjenjivati ljude. To mi je postao hobi, dok mi je napredovanje i sticanje moći postala glavna opsesija. Po završenoj akademiji, koju sam uzgred jedva završio - ne zato što sam bio loš učenik, naprotiv moje ocjene, kao i sposobnosti bile su najbolje u klasi, jedino što mi je smetalo bilo je moje urođeno preziranje autoriteta (nisam trpio ničiji autoritet, osim onog svog). Dakle, nakon završene policijske akademije bio sam raspoređen u ustrojstvenu jedinicu temeljne policije u Malom Lošinju, zaista daleko od kuće. Godinu dana sam radio kao pozornik i uistinu me frustriralo da mi naređuje netko gluplji od mene, da kisnem dok se svi ti koje sam ja nazivao kravatašima griju i skrivaju od kiše u svojim uredima. Jednom prilikom kada sam se vraćao s posla svratio sam u kafić frustiran poslom koji sam radio šesnaest sati samo zato što se to prohtjelo nekom od tzv. kravataša. Sjedio sam za šankom. Tada mi je bilo jedva dvadeset, ali već u tim godinama, shvatio sam da dobro mogu procijeniti ljude. Možda nisam imao iskustvo, ali sam imao snažnu intuiciju. Nakon treće runde pića osjetio sam dodir na leđima... Opa, neovlašten upad... Samo mi danas još treba da se obračunavam s nekim lopovima. Okrenuo sam se i imao sam što i vidjeti. Ne, nije bio lopov. Bio je đeparoš. Jedino gore od lopova je mali lopov. Bez obzira što su pogledi ostalih na šanku sugerirali da je on netko važan, gledajući ga sa strahopoštovanjem i pričajući u oktavama ne bi li ih on primjetio, ja sam svejedno znao da je on u srži sitni đeparoš. Samo sada u Michael Kors sakou i kožnim cipelama. Mogao se je ogrnut i polarnim medvjedom, ja bih ga svejedno danas pročitao. Kažem, danas jer je bio Taj dan. Inače možda i ne bi... jedno od ta dva... Al' rek'o da čujem što ima za reći, šta me košta. Obratio mi se nonšalantno rekavši mi: "poznajem te, ti si jedan od lokalnih policajčića, ali u tebi čuči kapacitet". Očito je i on znao "čitati" ljude. "Educiraj se" nastavio je "i pokaži im tko je gazda. Sve će se posložiti s vremenom. Zatim je zazvao kelnera i rekao večeras momak pije na moj račun", zatim se samo okrenuo i otišao. Tako sam i odlučio. Premda je bio netko nevažan, usmjerio me je. Još i dan danas ne znam pravi razlog zašto mi se uopće obratio, niti tko je on zapravo. Kako sam završio faks unaprjeđen sam prvo u detektiva, zatim u inspektora i poslan u Zagreb, gdje sam uz posao radio i na magisteriju. U međuvremenu sam se oženio i dobio kćer. No prava istina leži da se nisam htio oženiti, ne za nju. Nikada ju nisam smatrao svojom ženom, naravno rastali smo se. Imao sam još poneku curu poslije bivše žene, ali u svakoj sam se razočarao. Nakon što sam napustio bivšu djevojku koja je u meni vidjela samo izvor materijalnih sredstava, odustao sam od izlazaka i traženja one "prave", savršene. Uvjeravao sam se kako takva ne postoji, te kako su sve žene iste. Zbog svoje netrpeljivosti tuđeg autoriteta premješten sam u Osijek. Tada mi se desilo nešto nenadano. Na Facebook zidu mog prijatelja vidio sam komentare jedne djevojke. Otvorio sam njezin profil, utvrdio da ja ne poznajem osobno, živjela je nekih sedamdesetak kilometara dalje od mene, ali rekao sam si "ovo je slatkica, poslat ću joj zahtjev za prijateljstvo". Nije mi bilo ni na kraj pameti u tom trenutku da je to ona prava, ona savršena. Ona je prihvatila moj zahtjev za prijateljstvom i počeo sam se dopisivati s njom, više iz dosade i kako bih kratio vrijeme nego iz uvjerenja da ću ju stvarno upoznati, posebno zato što smo dosta udaljeni. Kasnije sam shvatio da pravi razlog tog mog ne vjerovanja u istinsku ljubav leži u tome da istu nikada nisam iskusio. Neko smo se vrijeme ja i sada već moja buduća supruga samo dopisivali, a s vremonom smo počeli i telefonski razgovarati. Sjećam se kada sam prvi puta čuo njen glas, bio je tako prekrasan, tako nabijen pozitivnom energijom, tako drugačiji. Sjećam se i njenog smijeha koji me je očarao, onaj slatki smijeh iz srca dubok i tako zarazan, tako anđeoski. Kako je vrijeme prolazilo naša komunikacija je rasla i razvijala se. Polako sam ju upoznavao i počeo joj otkrivati sebe, što je za mene kao tipičnog škorpiona i krajnje nepovjerljivu osobu bilo čudno i meni samome, pogotovo činjenica da se nekom mogu tako lako otvarati, da nekome i ja mogu vjerovati. Počeo sam se zaljubljivati u djevojku koju nikada nisam ni vidio. Bilo je trenutaka da sam se uhvatio da razmišljam o njoj, ali sam to potiskivao mišlju da je to samo djevojka, sve su one iste, a ja ionako ne padam na nju samo zato što puno komuniciramo. Pokušavao sam se uvjeriti da iako imamo dosta toga zajedničkog i skoro smo sasvim isti, da ona nije za mene, jer sam odustao od djevojaka. Ali tada jedne noći dok sam radio treću smjenu, kako nije bilo posla kratio sam vrijeme dopisujući se s njom. U jednoj od svojih poruka koje mi je uputila bilo je i nešto što je na mene djelovalo kao okidač. Nisam više htio potiskivati osjećaje. Da zaljubio sam se. Nema nazad. Nisam joj planirao to reći, ali ... Samo sam ju zamolio da se upoznamo. U početku se odupirala s izgovorima poput "ja se ne nalazim s ljudima koje upoznam preko Facebooka". No unatoč tome počeli smo produbljavati komunikaciju outem Skype-a. Trebalo je dugo vremena da napravim prvi korak. Jedne večeri, rekao sam joj: "Sada ili nikada. Doći ću bar da te upoznam pa kuda nas to odvede. Ne mogu više čekati. Sjeo sam u auto i krenuo prema njoj. Našli smo se u parku. Još uvijek se sjećam osjećaja i misli koje su mi prolazile kroz glavu taj prvi put kada smo se našli. Bio sam cijeli napet i u nekom strahu da li ću joj se svidjeti kada me ugleda. Ja sam stigao ranije i gledao u svim smjerovima iz kojih bi mogla naići... Kada sam je ugledao kako korača preko mosta na Bosutu prema meni. znao sam da je ona ta koju želim pored sebe za cijeli život. Odmah me je oborila s nogu. Nikada do tada nisam vjerovao u ljubav na prvi pogled, niti sam ljubavi pridavao neko posebno mjesto u svom životu nakon toliko ljubavnih brodoloma. Da tresao sam se te noći, okrivljujući za to hladnoću, ali ustvari to je više bio strah od njenog mogućeg odbijanja. Nakon toga prvog susreta izašli smo zajedno još nekoliko puta. Trebalo je nekoliko izlazaka da mi dopusti da je prvi put poljubim. Kako su se stvari razvijale bio sam sve više i više siguran da je ona prava za mene i da želim ostariti uz nju, jer što sam ju više upoznavao vidio sam kako je ona osoba koja me nadopunjuje, osoba bez koje više ne mogu. Osjećao sam se kao slijepac kojemu su doktori nekom "čudesnom" operacijom omogučili da vidi. Taj me osjećaj oduševljavao. Shvatio sam da moram slijediti svoje srce pa sam otvorio pitanje zaruka, pristala je ali se u početku sve svelo na razgovor o tome kako ćemo ići pogledati prstenje, a vrijeme je prolazilo. Meni se činilo kao vječnost ... Bilo mi je uistinu teško razgovarati sa njom o zarukama, jer i ona je imala brak iza sebe, kao i kćer iz prvog braka. U nekoliko navrata rekla mi je da se nikada neće udati. A ja, ja sam cijelim svojim bićem žudio za tim da je odvedem pred oltar i da joj se zakunem na vječnu ljubav i vjernost, u dobru i u zlu. Od svih koje su prošle kroz moj život ona je jedina za koju sam stvarno želio da nosi moje prezime. Jedina osoba koja se zna zabrinuti za mene kada sam bolestan i koja me pokušava razvedriti kada sam tužan. Ona je uistinu moja bolja polovica. Tada sam skupio hrabrosti, uzeo jedan od onih njenih prstenja što je dobila na poklon, kako bi znao zlataru pokazati koju veličinu prstena trebam. Ponovo sam rekao "sad ili nikad" - otišao u zlatarnu i kupio prstenje. Tu subotu došao sam k njoj kleknuo i upitao: "želiš li se udati za mene?". Malo je odugovlačila sa odgovorom kao i sa upoznavanjem i sa poljupcem, no tada je iznenadila vjerojatno i samu sebe rekavši DA nekoliko puta uzastopce! To je bio jedan od najljepših trenutaka u mom životu. Sada planiramo vjenčanje i kao datum smo odabrali Valentinovo 2015, jer na Valantinovo smo i postali par. Ona je i sada kao i od prvog trenutka moja prva misao ujutro i zadnja navečer. Ovo je priča koju posvećujem njoj, mojoj bezgraničnoj ljubavi jer se uz nju po prvi puta u životu osjećam tako živ, tako zaljubljen, po prvi puta u životu nesebično volim, i svakim danom moja ljubav i pažnja prema njoj raste. Po prvi puta u životu sam siguran da želim s nekim dijeliti dobro i zlo, brinuti se za nekoga i držati ga kao kap na dlanu. Probudila je ono najbolje u meni, i pokazala mi što je istinska i prava ljubav ...
Bosanke su najbolje žene na svijetu. Tvrdim to s puno sigurnosti u svaku riječ. Prošao sam gotovo cijeli svijet i susretao mnoge žene. S puno njih sam se družio, mnoge ljubio i s njima krao noći, ali ni jedna mi nije mogla ponuditi ono što mi je u ranoj mladosti ponudila najljepša, najdraža, najpoštenija Bosanka na svijetu. Svaka od žena s kojima sam bio nudila je neku svoju draž, ali ni jedna nije imala Almirine kvalitete. S trideset i devet godina shvatio sam kako mi bez nje ne vrijedi život. Sve kuće, svi automobili, sve žene u usporedbi s Almirom nemaju nikakvu vrijednost. Bez nje je svaki dan novo mučenje, nova patnja i bol. Prvi puta sam se oženio s dvadeset godina. Supruga Mojca bila je Slovenka. U sreći i ljubavi živjeli smo onoliko dugo koliko je trajao medeni mjesec. Nakon petnaest dana putovanja po našoj lijepoj obali, bračni život pretvorio se u pakao u kojem sam svakog dana sve dublje i dublje propadao. Mojca je bila iznimno atraktivna žena. živjela je za svoj izgled i jedino je njemu pridavala pozornost. Mojca se oko braka nije trudila Nije je zanimao studij, karijera, domaćinstvo i brak. Samoj sebi bila je uvijek na prvom mjestu. Nije vodila brigu je li kuća uredna, imam li čistog rublja, jesam li nešto pojeo tijekom dana. Bila je žena za pokazivanje i jedino je se tada nisam morao sramiti. Za sve ostalo, čak i ocjena nedovoljan bila bi previše za nju. Kad sam joj počeo prigovarati zbog takvog ponašanja, odvratila mi je takvim tonom od kojeg mi se digla kosa na glavi. - Što si mislio? Oženit ćeš se sa mnom kako bi dobio besplatnu služavku? Dragi Mihovile, prevario si se. Ne pada mi na pamet crnčiti kako bih tebi ugodila. Ja sam ti žena, a ne služavka. Ne sviđa li ti se nered u kući, slobodno se primi usisavača i krpe za prašinu. Želiš li nešto jesti, slobodno dohvati kuhaču i skuhaj nešto ukusno. Rado ću ti se pridružiti za objedom. Prije nego što smo se vjenčali, rekla sam ti kako ja nisam domaćinski tip žene. Ne namjeravam mladost i život provoditi zatvorena u kući ispunjavajući razne obveze kako bih muža učinila sretnim čovjekom. Imam pravo na svoj život - odbrusila je samouvjereno. - Mojca, ne očekujem od tebe da mi budeš posluga u kući, ali očekujem da i ti obavljaš poneke poslove. Misliš li kako ja uživam svaki dan s ocem na poslu? Mrzim prokleti posao i oca šefa, ali želimo li dobro živjeti, netko mora raditi. Novac ne pada s neba, treba ga zaraditi. Pristao sam uzdržavati te, ali to ne znači kako ću ja sve sam raditi, a ti ćeš sjediti i lakirati nokte. Sjećam se što si mi rekla prije braka, no sve mlade djevojke govore kako ne žele raditi ništa u kući, ali se predomisle kad se udaju. Brak je partnerstvo, kako u lijepim, tako i u onim manje lijepim situacijama. Bio bih jako se sretan kada bi pokazala kako i ti želiš da ovaj brak uspije. Želim da me svakog dana dočekuje skuhan obrok i čista odjeća - pobunio sam se. - Tada se preseli u hotel i slobodno zahtijevaj što god ti srce poželi - odvratila je i nastavila se šminkati. Almiru sam upoznao još kao mladić Izbacila me iz takta. Izašao sam van i vratio se u kasnu noć kad je ona već spavala. Ni idućih dana situacija se nije promijenila na bolje. Nastavili smo se svađati i svatko je vukao na svoju stranu. Rastali smo se sedam mjeseci kasnije. Bilo je to iskustvo koje nisam imao pamtiti po ničem lijepom, ničem osobitom. Almiru sam upoznao kao sedamnaestogodišnji mladić. Oboje smo bili na maturalnom putovanju. Ona je dolazila iz Bosne, ja s drugog kraja Hrvatske. Tamnosmeđa kosa, zelene oči, sitna mršavica koja mladićima nije na prvi pogled upadala u oko, ali djevojka od koje su se svi teško rastajali kad bi je jednom upoznali. Zračila je izrazito pozitivnom energijom, uvijek je imala osmijeh na licu, znala je, iako stidljivo, razgovarati o svakoj temi koju bi netko započeo. Jedino o čemu ništa nije znala, bio je sport. Nisu je zanimala plivačka natjecanja, niti rukometne i odbojkaške utakmice s kojima su se hvalile njezine prijateljice. Bila je knjiški moljac, u retcima knjiga starih filozofa tragala je za životnim istinama i vrijednostima. U suton, dok su se njezine prijateljice spremale za izlazak i ples, ona je s knjigom u ruci sjedila na hridi, uživala u smiraju dana, šumovima valova, mirisima bora i mora. Upoznali smo se sasvim slučajno, mome prijatelju sviđala se njezina prijateljica i tako smo i nas dvoje došli u kontakt. Nakon što sam s njom progovorio nekoliko suvislih rečenica, znao sam da se u toj nježnoj, krhkoj djevojci skriva sva snaga, sva ljepota svijeta, sva dubina morskog dna, sva bjelina morske pjene. Bila je potpuno drugačija od svih djevojaka koje sam upoznao. Više od ičega na svijetu voljela je more. Na upit zašto joj je more toliko drago kad nije rodom s mora, odgovorila je kako se zacijelo radi o zovu krvi jer joj je otac porijeklom Dalmatinac. Uživao sam je gledati, slušati, sjediti pored nje na morskoj hridi i promatrati zalazak sunca. Uz nju je more drugačije mirisalo, uz nju su galebovi imali veličanstvenije spustove i uzdizanja, uz nju je noć imala mističan, nedodirljiv sjaj. Vrijeme koje smo proveli zajedno bilo je vrijeme tihe ljubavi dva mlada, nevina, još neukaljana srca. Na rastanku mi je pružila ruku i poželjela mi sve najbolje u životu. Nikada je nisam poljubio, nikada joj rekao koliko sam svoje mladenačko tijelo želio prisloniti uz njezino. Brak s 15 godina starijom Julijom Kad je otputovala sa svojim razredom osjećao sam neopisivu prazninu. U ruci sam stiskao komadić bijelog papira na kojem je napisala svoju adresu. Moje ludo, mladenačko srce vapilo je za njom. U dugim noćima, u sebi sam vrištao njezino ime, preklinjao Boga neka me barem mislima odnese u meni tada daleko Sarajevo. Počeli smo se dopisivati. Povjeravali smo jedno drugome vlastita viđenja, mladenačke probleme, snove, nade. O vlastitim, međusobnim osjećajima i ona i ja rijetko smo se usudili pisati. Bilo je to nešto sveto, nešto istovremeno divlje i umirujuće, nešto čemu nisu potrebne riječi, ni opisi. Oboje smo osjećali ljubav, pravu, iskrenu ljubav kakva se sreće samo jednom u životu. Već tada sam znao kako je Almira drugi dio moje duše i kako nitko, nikada neće u meni probuditi toliko snažne osjećaje kao što je ona to učinila. Iskricu koju je ona zapalila nitko nije mogao, niti znao rasplamsati na sveti način. Tada sam bio siguran kako nas ništa neće razdvojiti. Međutim, uvijek se dogode stvari na koje ne možemo utjecati. Ni Almira, ni ja nismo mogli utjecati na rat koji se dogodio u Hrvatskoj i u Bosni. Pisma su jednostavno prestala stizati, a velika ljubav polako je gubila svoj sjaj. Životne situacije i mladost učinili su svoje. U mislima sam joj se uvijek rado vraćao, često se u kasnim noćnim satima sjećao njezinih divnih, zelenih očiju, prekrasnih rečenica koje mi je pisala i koje su mi ispunjavale dušu. Ni jedna žena s kojom sam bio nije znala slagati rečenice na način na koji je Almira to činila. U drugi brak uletio sam s dvadeset i tri godine. Talijanka Julia bila je petnaest godina starija od mene. Upoznali smo se za vrijeme mog kratkog boravka u Rimu. Bila je naočita žena, točno je znala što želi. Svidio sam joj se, a nakon kratkog druženja ona je meni ponudila brak. Razočaran svojim prvim brakom, pomislio sam kako bi Julia mogla biti potpuno drugačija žena od Mojce. To, što je bila starija vidio sam isključivao kao prednost. Bio sam siguran kako su nju prošle razne mladenačke ludosti i kako će biti izvrsna supruga. Imala je veliki stan u Rimu, vlastiti posao i bila imućna žena. Unatoč tome što sam bio iz dobrostojeće obitelji, svidjela mi se pomisao kako bih uz nju mogao živjeti još puno bolje nego što sam navikao. Mrzio sam posao koji sam radio Prihvatio sam ženidbu i postao joj suprug. Osim što sam se uselio u njezin stan, dobio sam i razne povlastice, ali i odgovornosti u vezi posla. Eh, to je bio dio koji nisam takvim zamišljao. Još uvijek sam bio mlad i lud, volio sam izlaziti. Julia je bila odgovorna supruga, ali isto tako i odgovorna poduzetnica. Nije željela izlaziti svaku večer, niti je u tome vidjela smisao. Kad bih joj prigovorio kako je dosadna, odgovarala bi mi da se ponašam poput nedozrelog dječaka i kako je došlo vrijeme s obje noge čvrsto stajati na zemlji. Stalno mi je prigovarala jer sam činio brojne pogreške u poslu, ali i sve češće počeo izlaziti van bez nje. To joj se nikako nije sviđalo. Što je ona više prigovarala, to sam se ja sve više osjećao sputanim. Trebao sam vlastitu slobodu, želio izlaske i uživanje u životu. Što je ona više kratila uzde, to sam se ja više otimao i izmicao. Počeo sam se družiti s muškarcima i ženama sumnjivog morala. Alkohol i droga postali su dio moje svakodnevnice. - Mihovile, nastaviš li stopama kojima si krenuo, zatražit ću razvod braka. Uvjeravao si me kako si odgovoran muškarac i kako te propali brak učinio puno starijim nego što jesi. Čim ti okrenem leđa, ponašaš se kao pas pušten s lanca. Ne želim ti biti gospodarica, već supruga. Ne možeš li biti dostojanstven i pratiti me, nisi mi potreban. Što će mi dijete koje mi samo stvara poteškoće i nevolje? - rekla mi je jedne večeri. Poludio sam, napustio njezin stan i izašao van. Idućeg dana Julia je došla po mene u policijsku postaju. Napio sam se na mrtvo ime, potukao se s nepoznatim ljudima u jednom noćnom baru i završio u policiji. Bila je ljutita, silno razočarana, priznala koliko je pogriješila udajom za mene. Nakon godinu i pol dana braka ponovno sam bio rastavljen muškarac. Roditelji su bili silno razočarani još jednim propalim brakom. Svašta su mi rekli, uskratili mi financijsku pomoć. Kako bih preživio, otac mi je ponudio neka vozim jedan od njegovih kamiona kad nisam bio dovoljno mudar da sam se nakon srednje škole nastavio obrazovati. Naravno, nisam bio sretan zbog tog posla, ali nisam imao druge mogućnosti. Tako sam započeo karijeru vozača. Prevoženje tereta s jednog kraja Hrvatske na drugi ili iz jedne zemlje u drugu, nikako nije bio posao o kojem sam sanjao. Sve više sam postajao svjestan činjenice kako sa završenom srednjom školom nikada neću dobiti dobro zaposlenje. Mrzio sam automobile, a o kaminima da i ne govorim, gadili su mi se. Sa svakim teretom kojeg bih prevozio, mislio sam kako će mi to biti zadnja tura i kako ću s ocem ozbiljno porazgovarati kad se vratim natrag. Namjeravao sam ga preklinjati neka mi dopusti izvanredno obrazovanje, a ja ću zauzvrat raditi koliko god budem mogao. Međutim, kada bih skupio snagu za razgovor, otac najčešće ne bi imao vremena za mene. Bio sam svjestan koliko sam ga puta razočarao i kolike sam mogućnosti, za razliku od većine svojih prijatelja, imao. Sve sam uzaludno prokockao, te sam bio uvjeren kako mi otac neće povjerovati da je obrazovanje ono što stvarno želim. Vrijeme je prolazio, a ja vozio kamion i sanjao o nekoj ljepšoj budućnosti, a da istovremeno nisam činio ništa konkretno kako bih si je stvarno i osigurao. Na svoj dvadeset i osmi rođendan sklopio sam treći brak i to u Ateni. Oženio sam Ruth, kći veleposlanika jedne strane zemlje u Grčkoj. Razmažena bogataška kći bila je ludo zaljubljena u mene. Nudila mi je sve ono što je dobivala od svojih roditelja. Ponovno sam prestao raditi s ocem i ludo se provodio s mladom suprugom po Ateni, ali i po raznim europskim gradovima. Ludovali smo kako mnogi to ne bi mogli ni zamisliti. Nesmiljeno smo trošili novac njezinih roditelja sve do trenutka dok njezin otac nije digao glas. - Ruth, jesi li poludjela? Jesi li svjesna koliko problema mi vas dvoje svakodnevno stvarate? Umorio sam se od pokrivanja vaših dugova. Gubite se iz moje kuće. Udala si se za propalicu i besposličara, sad se izvoli snalaziti kako god želiš. Od mene nećete dobiti više ni novčića - rekao je i doslovno nas izbacio na ulicu. Otac je kazao da mu sramotim prezime Ruth je imala brojna prtjateljstva diljem Atene. Neko vrijeme smo se snalazili živeći kod njezinih prijateljica, ali sve su ubrzo shvatile kako nas ne žele dugo trpjeti. Nekoliko dana živjeli smo doslovno na ulici. Tada je u novinama izašao članak u kojem su Ruth i mene prikazali kao beskućnike. Njezin otac je poludio i ponovno nas primio u svoj dom, nastojeći pri tome učiniti sve kako bi cijela zgoda izgledala kao puka izmišljotina. Mislim kako nije potrebno pisati na koji su se način nakon svega njezini roditelji ophodili prema meni. Punac mi je dao posao čistača u svojoj kući. Plaćao mi je toliko malo da to Ruth nije bilo dovoljno ni za izlaske na kave s prijateljicama tijekom jednog tjedna. Za razliku od mene, Ruth je ponovno tretirao kao princezu, dok je istovremeno činio sve kako bi mene svakim danom sve više ponizio, a posebno u očima moje supruge. Njezin otac ukrao mi je sve moje dostojanstvo. Dvije godine ludog braka bile su mi dovoljne kako bih shvatio da Ruth nije žena radi koje bi se isplatilo podnositi sve nevolje koje mi svakodnevno servira njezin otac. I, prije nego što sam se odlučio priznati joj kako je kraj s našim zajedničkim životom, Ruth mi je priopćila kako se zaljubila u drugog muškarca i želi razvod braka. Bila je to točka na i mom egu, dostojanstvu, propalom životu u kojem nisam vidio niti iskricu svjetla, ni nade. Ponovno nisam imao kamo. Roditeljski dom vidio sam kao jedino utočište od surovog i zlog svijeta. Znao sam kako će mi roditelji ponovno prigovarati, ali mislio sam kako je i to bolje od ponovnog života na ulici. - Mihovile, dođe mi da te se odreknem. Sramotiš moje prezime koje je desetljećima bilo neukaljano i časno. Tri puta si se ženio, a nisi uspio zadržati ni jednu ženu. Koji je tebi vrag? Žene se trebaju uzdržavati. Ni jedna neće trpjeti ljenčinu, ni probisvijeta. Zašto stvaraš sve te ludosti? Godinama živim u sretnom braku s tvojom majkom. Misliš li da je ona najljepša i najbolja žena na svijetu? Varaš se. Jednom sam je izabrao, obvezao se dok nas smrt ne rastavi i više nema natrag. I ona i ja ispunjavamo svoje obveze, ali i činimo brojne kompromise kako bismo ostali zajedno. Ne možeš se rastati od žene čim se pojavi prvi problem. Znaš li ti uopće što je ljubav? Znaš li što znači iskreno i iz dubine srca voljeti? - pitao me otac. - Znam. Almiru sam volio bezuvjetno. Za nju bih trpio sve što mi život servira. Za nju bih marljivo i s beskrajnim trudom radio svaki, pa čak i najteži i najprljaviji posao. Volim je i dan danas. Zbog nje nisam u stanju voljeti ni jednu drugu ženu. Sve one imaju neku svoju draž, ali ni jedna nije kao ona - priznao sam. - Almira? Kakva crna Almira? Tko je sad, do vraga, ta žena? Sjećam se Ruth, Julie, Mojce, ali za ovu prvi puta čujem. Čovječe, tri puta si se ženio, a govoriš kako si volio jedino Almiru. Draga, on mora k liječniku. Poludio je. Naš sin vjeruje kako su žene poput čarapa i kako ih svakog dana treba mijenjati. Ne učinimo li nešto, tko zna koliko puta će se još ženiti? Što će nam reći ljudi i kako će nas gledati zbog njegovih gluposti? Odakle je ovu izvukao? I, baš me zanima koju će ženu voljeti sutra, a koju prekosutra? - otac je doslovno podivljao. Sasuo je na mene paljbu kao nikada ranije, bio je uvjeren kako me zaista moraju voditi liječniku. Zašto se nisi oženio tom Bosankom? Smiri se, znam tko je Almira. - To je ona Bosanka s kojom se dopisivao kao mladić - majka je se sjetila, jer je ona bila upoznata s beskrajnim osjećajima koje sam kao mladić gajio prema toj divnoj, dragoj djevojci. Ono što majka nije znala, bilo je kako često, prečesto i dalje razmišljam o Almiri. Čak i u trenucima nakon što bih bio intiman sa svojim bivšim suprugama, često sam zamišljao kako bi izgledalo vođenje ljubavi s ženom koju toliko volim iz dubine srca, iz suštine vlastitog bića. Razmišljao sam i kako bi izgledao naš zajednički život da nam je sudbina dopuistila da se ponovno sretnemo i fizički jedno drugome pokažemo vlastite osjećaje. U dugim noćima, u dugim danima Almira mi je dolazila u misli, baš kao i mogućnost da je potražim. Nekoliko puta čak sam dolazio na zamisao otići na adresu gdje je nekada stanovala, ali ubrzo bih odbacio tu mogućnost jer bih samoga sebe uvjerio kako muškarac poput mene nije dovoljno dobar za nju. Osim toga, nisam znao kako bih joj objasnio da sam oduvijek volio samo nju, a ženio se tri puta. - S kojom se dopisivao kao mladić? - ponovio je otac kao u bunilu i usmjerio svoj pogled prema meni. - Tako je, mama se sjeća koliko sam je volio svim srcem i danas je volim još više nego ikada - promucao sam zbunjen snagom emocija koje su me preplavile u trenutku kad sam shvatio kako je se i majka sjeća. - Volio si Bosanku, a ženio se Slovenkom, pa Talijankom? Što si mislio, da je Bosna u Sloveniji, Italiji, Grčkoj? Ako si je volio, zašto nju nisi oženio? Kakve su to gluposti i što njima misliš postići? Želiš li da te žalim zbog nesretne ljubavi, prevario si se. Moj si sin, ako ti ljubav nije bila uzvraćena, digni glavu, promućkaj njome i nastavi hrabro kroz život. Čovjek ne dobije u životu sve što želi nastavio je urlati. - Volio sam i volim samo nju, Almiru. Hoću svoju Bosanku i niti jednu drugu - otelo mi se na sav glas. - Ubit ću te, svega mi na svijetu. Dosta mi je tvojih dječjih ispada, otac me tada prvi puta u životu ošamario. Majka mi je priskočila u pomoć, branila me od ljutitog oca i njegovih snažnih šaka. U tom sam se trenutku slomio, plakao poput djeteta. Nikada nisam zamišljao kako ću život provoditi na takav način, niti kako će me otac kao tridesetogodišnjaka tući kao što to nije činio ni kada sam bio nestašan dječak. Kako protiv gorke sudbine? Nakon strašne prepirke, roditelji su mi ipak dopustili ostanak pod njihovim krovom. Naravno, pod očevim uvjetima. Ponovno sam morao raditi kao vozač, ali ovoga puta i bez plaće. Naime, plaću koju mi je otac isplaćivao na tekući račun, zahtijevao je da trajnim nalogom odmah bude prebačena na njegov račun. Objasnio mi je kako je to novac koji mu dugujem za život pod njegovim krovom i sve usluge koje u kući dobivam. Radio sam bez prestanka, a novac kojeg sam imao u džepu bio je isključivo onaj kojeg mi je otac davao za potrebe puta ili džeparac kojeg mi je majka davala bez očeva znanja. Slomljenog srca i uništenog života, preživljavao sam i svakog jutra proklinjao novi dan kad mi ništa dobrog ionako nije donosio. Vozeći diljem cesta Hrvatske, gotovo redovito sam se zaustavljao u jednom restoranu koji je bio poznato okupljalište kamiondžija. Tu sam upoznao konobaricu Evicu. Bila je godinu dana mlađa od mene, imala je trogodišnju izvanbračnu djevojčicu. Uvijek je bila ljubazna prema meni. Bila je zgođušna i ljepuškasta, ali to me nije privuklo k njoj. U očima joj je blistala neka neobična sjeta, tuga. Kad sam je jednom zgodom upitao zašto su joj oči uvijek tako tužne, povjerila mi je nesretnu ljubavnu priču o ocu svoje kćeri. I, tako sam započeo još jednu vezu sa ženom koju zapravo nisam volio. Spojile su nas stare tuge, sjete na neka lijepa vremena kada smo još sanjali velike i lude snove o ljubavi. S trideset i pet godina postao sam suprug po četvrti puta. Roditelji su se ponovno protivili tome braku, a naročito majka. Podsjećala me na moje riječi o velikoj ljubavi prema Almiri, uvjeravala kako je nemoguće imati sretan brak bez prave ljubavi. Nikoga nisam slušao, tako ni majku. Evica je ostavila posao, doselila se k meni u kuću mojih roditelja zajedno sa svojom kćeri Darijom. Bila je vrijedna žena, od velke pomoći majci u kući. Unatoč tome što je u početku nisu voljeli, roditelji su brzo promijenili mišljenje u vezi Evice i Darije. Djevojčicu su počeli doživljavati kao unuku i stalno nas nagovarali neka i mi poradimo na vlastitom djetetu. Evica i ja smo se slagali. Ona je poštovala mene, ja nju, ali oboma je bilo jasno kako o ljubavi nema ni govora. Dvije godine smo tako živjeli, a onda je Evica poginula u prometnoj nesreći. Postao sam Darijin skrbnik i doslovno u njoj gledao svoje dijete. Znao sam kako joj moram pružiti dobar život, trudio sam se i činio sve kako bih joj jednog dana osigurao sretne dane. O braku više nisam ni razmišljao. I dalje sam volio Almiru, ali isto tako bio siguran kako nas je sudbina zauvijek rastavila i oboje nas odvela udaljenim, suprotnim kolosijecima. Jednog dana majka me nazvala na mobitel. Taman sam bio pedesetak kilometara udaljen od kuće. - Mihovile, kada planiraš doći kući? Darija i ja pripremamo izvrstan objed i ne želimo da se hladi - rekla je. Procijenio sam koliko mi je vremena potrebno do dolaska kući i pritisnuo po papučici gasa. Nakon što sam desetak dana bio na putu po Europi, jedva sam čekao doći kući i zagrliti svoju kćer Dariju. Ona mi je bila jedina utjeha. Ona se jedina radovala kad bi me ugledala, pružala svoje nevine, dječje ruke prema meni. Parkirao sam kamion u dvorištu, žurno iskočio van i krenuo prema unutrašnjosti kuće. Još kroz prozor sam vidio nečiju dugu kosu i ženu okrenutu prema mojoj majci koja je stajala nasred dnevnog boravka. Nisam znao o kome se radi, ali nije me previše ni zanimalo. Najprije sam pokucao na vrata Darijine sobe. Kad mi nije odgovorila, znao sam, i ona je s mamom u dnevnom boravku. U nekoliko koraka stigao sam do boravka. Vrata su bila zatvorena. Otvorio sam ih, a od prizora koji sam ugledao ispred sebe gotovo mi je zastao dah. Uvijek i svugdje, unatoč tome što je prošlo više od dvadeset godina, prepoznao bih tu divnu kosu, te zelene oči, te simpatične rupice na obrazima i bradi. S Darijom u naručju, ispred mene, glavom i bradom sjedila je Almira i razgovarala s mojom majkom. Rukom sam se pridržao za štok od vrata. U trenutku kad me je Almira pogledala, zaplakao sam iz sveg glasa. Sva čežnja, sve godine ispunjene maštanjem o njoj, sva ljubavna patnja i silna želja za njezinom toplom rukom potpuno su me shrvale. - Tata, zašto plačeš? Što ti je? Boli li te nešto? - Darija je iskočila iz Almirinog naručja i potrčala k meni. Uhvatila se za moju nogu svojim dječjim ručicama, upitno me promatrala i očekivala razumljiv odgovor. Nisam joj odmah odgovorio, nisam mogao. U grlu kao da mi je zastala knedla od tisuću kilograma. Zbog nje svakog jutra ustajem Tata, reci mi što ti je? - i Darija je zaplakala vidno potresena mojim suzama i jecajima. Podigao sam je s poda i primio u naručje. Poljubio sam je, a ona mi je uzvraćala čvrstim zagrljajima i dječjim poljupcima. - Almira, kako sam samo radostan što te vidim - jedva sam uspio izustiti od suza i prepun osjećaja. - I ja sam sretna što se ponovno susrećemo - rekla je i ustala iz naslonjača. Napravila je nekoliko koraka prema meni. Dariju sam predao u majčino naručje. Obje su napustile boravak. Almira i ja ostali smo sami. - Tvoja majka me pronašla prije nekoliko mjeseci. Nekoliko puta smo se čule telefonom i dogovorile da ću vam doći u posjet. Odlučila te je iznenaditi rekla je, a potom učinila još nekoliko koraka prema meni. Napokon sam se i sam pomaknuo s mjesta. Prišao sam joj i čvrsto je zagrlio. Da sam samo mogao, u tom bih trenutku zaustavio vrijeme. Njezin miris, njezin zagrljaj, njezina kosa koja joj se prosula po ramenima i vreli dah kojeg sam osjećao na svome vratu su me učinili najsretnijim čovjekom na svijetu. Više nije postojao nitko i ništa. Izgubio sam se u njezinim rukama koje su me grlile. Svi propali brakovi, sve nevolje, sav taj težak i prokleti život u kojem sam učinio silne pogreške više nisu imali nikakav značaj. Postojala je samo ona, samo Almira i nitko i ništa drugo. U jednom trenutku je spustila svoje ruke, opet sam bio sam. - Čula sam sve o tvome životu, ali želim čuti tvoje riječi - rekla je, vratila se natrag i sjela u naslonjač. - Nisi imala što lijepoga čuti. Sve sami promašeni trenuci, besciljna lutanja i uzaludna traženja - rekao sam. Posvojio si dijete pokojne supruge i s ljubavlju se brineš za nju. Malo bi muškaraca to učinilo - nastavila je. - To je jedino lijepo što sam u svome životu učinio, a čak i to sam napravio iz sebičnih pobuda. Darija je divna djevojčica, zavolio sam je i ne bih mogao živjeti bez nje. Ona je razlog radi kojeg se ustajem svakog jutra. Sve ostalo sam prokockao, bacio, ništa nisam iskoristio od brojnih mogućnosti koje sam imao. Kako si ti? Što se kod tebe događalo svih ovih dugih godina? - pitao sam i bacio pogled na njezine prste. Nije nosila burmu na ruci. Srce mi je za trenutak zatreperilo, ali brzo sam pomislio kako to ne mora biti nikakav znak. Almira me učinila boljim čovjekom Diplomirana sam glazbenica, zaposlena u inozemnom orkestru. Bila sam udana. Suprug mi je preminuo od neizlječive bolesti. Djece nismo imali. Od njega mi je ostala velika kuća koja odjekuje beskrajnom tišinom. - Još uvijek razmišljam o tebi. Nikada te nisam zaboravio, niti riječi koje si mi pisala. Sve je to pohranjeno ondje, duboko u meni. Ne mogu ti ni reći koliko sam puta u dugim noćima dozivao tvoje ime. - Vrijednosti pohranjujemo duboko, onamo gdje ni oseka, ni plima, ni prašina, ni itko, ni ništa ne može imati utjecaj. Samo mi, koji ih pohranjujemo, znamo gdje ćemo pronaći trunčicu topline kad dođu hladni, kišni dani - rekla je, a sve u meni se rastopilo od njezinih riječi. Upravo takvu sam je volio. Nastavili smo razgovarati o svemu što nam se događalo tijekom godina. Ostala je kod nas na ručku, na večeri, čak je i prespavala u sobi koja se nalazila nedaleko moje spavaće sobe. U kakvom sam samo iskušenju bio! Te noći nisam uspio ni oka sklopiti. Jedva sam dočekao jutro kako bih je ponovno vidio. Nakon doručka mi je ostavila karte za koncert koji se u Austriji održavao tjedan dana kasnije, oprostila se i vratila natrag u Beč. Srce mi je pucalo dok sam je gledao kako odlazi. Ipak, rodila se i držala me nova nada. Zajedno s majkom i Darijom, nazočio sam koncertu s kojim je orkestrirala. Bilo je predivno i stvarno sam uživao u glazbi. Potom smo svi zajedno otišli na večeru i prespavali u njezinom stanu. Bio je to još jedan izazov kojem sam morao odoljeti. Nastavili smo se dopisivati putem e-maila i povremeno čuti putem telefona. Bio sam siguran kako i ona još uvijek prema meni gaji iste osjećaje, ali sam isto tako bio svjestan činjenice kako je ona velika umjetnica, a ja nitko i ništa. To mi je bio poticaj. Upisao sam izvanredni studij. S lakoćom sam učio, polagao ispite, radio i provodio vrijeme sa svojom Darijom. Kad sam napunio trideset i devet godina, shvatio sam kako život brzo prolazi. Ponovno sam shvatio ono što sam odavno znao: hoću svoju Bosanku i niti jednu drugu. Spakirao sam kovčeg, otputovao u Beč i zaprosio je. Almira je prihvatila bračnu ponudu, a brak smo zasnovali nekoliko mjeseci kasnije. Doselila se u Hrvatsku, u moj rodni grad, a kao vrsna umjetnica lako je dobila posao u kazališnom orkestru. Nastavio sam učiti, raditi i napokon diplomirao. Tog dana otac mi je ponudio mjesto direktora u svome poduzeću. Iznenadio me. - Sada si napokon odrastao i spreman za život. Almira te učinila boljim čovjekom i sada znam zašto si je toliko volio i sve te godine nisi prestajao misliti na nju. Izgubio si puno vremena, ali još uvijek stigneš biti sretan. Stignete oboje nadoknaditi propušteno. Voli je i voljet će te svim svojim srcem - tim mi je riječima otac objasnio razloge svoje odluke. Darija, Almira i ja postali smo sretna obitelj. Trebalo mi je puno vremena da sve kamenčiće posložim u lijepi mozaik, ali napokon sam uspio i za njih dvije borit ću se ostatak života preko trnja, mora, kamenja, sve do posljednjeg, posljednjeg daha.
Kada sam pošao u tuđinu s gorkim suzama na staroj kapiji moja majka s maramom na glavi govorila mi je: - Idi sine, idi. Idi, al' zapamti da nigdje nema razgovora kao razgovora s milom majkom, da nigdje ljudi kao u tvom sokaku nema, da nigdje lipa ne cvijeta kao što je to u tvojoj avliji, da nigdje okusa usana nema kao što je to okus usana prve ljubavi. Zapamti sine! Zapamti! Ispratila me majka tada do kraja sokaka. Na rastanku mi je dala crvenu jabuku ubranu iz našeg voćnjaka i komad domaće pite. Nije ona više imala. Sam znam kako me s mukom odhranila i na put izvela. Rekla mi je još: - Sine, sine neka te sreća prati i dragi Bog čuva ali zapamti samo jedno mjesto na svijetu se zove dom. Zagrlila me čvrsto i pustila koju suzu. Krajem marame ja sam je obrisao i tada mi u zašiven džep spustila sviježanj sa novcem. - Neka ti se nađe sine, majka skupila. Zagrlio sam je čvrsto. Autobus je stao. Ja sam dugo mahao. Bio sam kao dijete koje odlazi na eskurziju pa maše majci. Bila je to moja prva eskurzija. Put u nepoznato. Moje prve putovanje. Otišao sam putem svoje sreće. Sanjao sam i ostvario. Na aerodromu, čekam let za Berlin i posmatram jednu gospođu. Gledam je! Prepoznajem je! Šešir koji je štiti od sunca ne dozvoljava joj da me vidi. Imala bi što i vidjeti. Godine su me promjenile, donjele bore, sijede vlasi, teret mukotrpnog rada da bi se stiglo do cilja. Ona je! To je ona, moje Ljilje najbolja drugarica. Jelena je uvijek bila čista suprotnost Ljilji, ali to nikada nije bio razlog da ne budu najbolje drugarice. Kada sam napustio selo Jelena mi je rekla: - Pratit će te suze moje Ljilje, čitav život. Pratiti. Zapamti to. – i zaista su me pratile. Dvoumim se da li da priđem Jeleni, ako priđem svijesno ću zakasniti na let, ako ne priđem kajaću se čitav život. Zar nije dovoljno što se do sada kajem za sve? Izgleda da me ništa nije promjenilo. Let polazi za pola sada. Da li je to dovoljno vremena da ispričamo proteklih dvadeset godina. Jelenu godine nisu promjenile. Kao da je vrijeme stalo onoga dana kada sam je posljednji put na Ljiljinoj avliji, vidio. Kao da je vrijeme stalo, ostala je ista. Duga kosa boje čokolade, linija kao da godine nisu prošle, lice bez ijedne bore. Lijepo izgleda. Još bih mogao zaključiti da vodi zdrav i lijep život. Drago mi je zbog toga. Pomislih možda putuje kod Ljilje. Pitam se da li su mene godine kaznile pa me ovako promijenile. Ne bi me prepoznala. Ne bih ni ja sebe, da pogledam fotografiju od prije dvadesetak godina. Sjetih se jedanput mi je moja sestra od tetke rekla: - Bože, kada uzmem tvoju fotografiju iz mladosti i uporedim sa sadašnjom. Koliko si se ti promijenio, čovječe. Godine, godine! Nešto si ti gadno skrivio u mladosti pa te život tako izmijenio. Pružam korak do nje. Sama stoji. Netipično za nju. Uvijek je bila u društvu, vječito glavna, dominantna. - Gospođice, da li imate upaljač? - Kakav kompliment, ali ipak gospođa ... Osmijehnu se od uha do uha. Da, da, pušač sam od srednje škole i od tada obavezno nosim upaljač, kao neku vijernu amajliju. - Hvala. Putujete daleko? - Ne baš, u Berlin. Tamo mi je suprug. Ovdje sam poslovno. Vi? - Isto. Berlin. Ovdje sam se malo odmarao. Prijalo mi je more. - Da, more uvijek prija. Ima čudnu moć i čar. - Vi ste rođeni kraj mora? - Ne. Moj dom je daleko od mora. Rođena sam u jednom malom selu pokraj rijeke. U selu u kojem pola stanovnika nije čulo za more. Nakon završetka srednje, "otisnula" se u daleki svijet. U mom selu rat je ostavio duboke ožiljke, cilj i želja bili su samo pobijeći. Želja pobijeći što dalje od pašnjaka rodnog sela. Danas mi toliko nedostaju. - Isto kao ja ... Želja, glad! Ta puka želja. - Poznati ste mi. Lik ne ali glas kao da sam nekada negdje čula. Jako poznat glas. Da, niste možda studirali stomatologiju u Beogradu? - Ne, ne ... Završio sam ekonomiju, ali u Berlinu. Završio sam reklo bi se po stare dane. Diplomirao sam s 30. Poslije srednje, odslužio vojni rok, zatim su se čule granete a ja sam se zaputio u bijeli svijet. - Ne mogu da vjerujem! - Marko, Marko, Marko, pa to si ti ... Što ne govoriš. Godine su te promijenile, moram odmah reći, ipak glas ti je isti. Ostao je taj stav, držanje, usne, nos ... Crte lica su dobile drugi oblik, ali nos, usne, ma iste. Kako je svijet malen. - Prepoznala si me? - Da, da, jao pa to si ti. Zašto mi nisi rekao. Pa gdje si, gdje živiš? - U Berlinu, imam dom, firmu ... - A, selo? - Deset godina, deset punih godina! - Slični smo. - A, moja Ljilja? Jelena je uzdahnula duboko, spustila pogled i pustila suzu. Dok je tražila maramice po velikoj torbi kroz mene je prošla ogromna jeza. Pomislio sam na protekle godine, na to gdje li je sada Ljilja. Gdje? - Teška priča, moj Marko teška je to priča. Ako otvorimo tu temu zakasnit ćemo na sve avione svijeta. - Jelena, letimo istim, Berlin. - Kada se Ljilja spomene, gubim sve pojmove u glavi. U 17:15 kreće let. Jelena sjeda do mene. Znam što slijedi. Pričat će mi o mojoj Ljilji. Slijedi šutnja. Šutnja koja boli, razara. Ja je prekidam. - Kako si ti Jelena? Muž, djeca, posao? - U Berlinu imam sina i kćerku, muža, lijep dom. Imamo kliniku. On je kirurg a ja sam stomatolog. Da sam otišla po dogovoru s tobom i Ljiljom, tko zna gdje bih završila. Sama sam poslije srednje, otišla u Beograd i upisala stomatologiju. Sama sam se školovala, poslije sam upoznala muža, diplomirala sam u Beogradu, ali smo odmah otišli u Berlin. Odlično sam poznavala jezik a i Njemačka je tražila naše doktore. Također, u Rijeci imamo privatnu kliniku. Živim solidno, djeca, dom, posao. Reklo bi se, odsanjan san. A ti? - U Berlinu živim. Oženio sam se dvije godine po dolazku u Njemačku. Poslije sam upisao fakultet, školovao se, stigli su klinci. Imam sina i kćerkicu, mogu reći dobru suprugu, firmu za proizvodnju namještaja te proizvodnju platna. Živim lijepo. Na istim smo relacijama. Mogu reći da sam ostvario svoj mladenački san. - Oboje smo uspijeli. Tko bi rekao? Sjećaš li se kada smo bezbrižno trčali po livadama sela, u rukama držeći jabuku, krušku, pečenjak ... - Ehh, tko bi to zaboravio. Nikada to neću zaboraviti. Pogledaj nas sada. Reci mi Jelena, reci nešto o Ljilji. Ponovo je spustila pogled. - Moja Ljilja. Rođene smo u dva dana. Zajedno provele rano djetinstvo, školske dane, ranu mladost. Istog dana krenule u školu, sjele u istu klupu. Djelile prve tajne. Zajedno pošle u srednju. Sjećam se kada si joj ti u crkvenom dvorištu prišao. Namjerno sam je ostavila samu. Koliko je samo bila srećna i vesela kada si je pozvao da prošetate kraj naše rijeke. Sve mi je pričala. Marko, koliko te voljela? Da li si uopće bio svjestan toga? - Da, ali želio sam više. Želio sam konje vrane, po livadi razigrane ... Želio sam da se "otisnem" u bijeli svijet, da postignem nešto više. S početka sam uvijek mislio da će Ljilja doći kod mene, da ćemo početi zajendički život. Ipak ponijela su me svijetla velikoga grada. Ubrzo po dolazku upoznao sam suprugu, opčinila me. Nisam imao srca da joj kažem sve. Samo sam šutio, kao mulac. Kajem se! - Čekala te je. Čekala te je sve dok tvoja majka nije pozvala žene na kafu, povodom tvoje ženidbe i rođenja sina. Tada mi je došla u suzama i rekla da odlazi. Molila sam je da ostane u selu. Nije joj bilo lako. Ne, nikako. Bila je iz siromašne porodice, poslije srednje nije upisala fakultet. Dani su joj tek onako prolazili čekajući da na svojoj kapiji ugleda tebe. Nisi dolazio, ali i zašto bi kad si daleko od rodnog praga imao suprugu. Boljelo je to, boljelo, Marko. Svaku njenu suzu sam sa njom proživjela, svaki bolni uzdah sam i ja osjetila, svaki puki pogled sam vidjela, svaki sjetni osmijeh sam osjetila. Boljelo je i mene. Da sam imala tada tvoj broj telefona, nazvala bih te i sve ti rekla. Njeni su plakali, brinuli se. Dani su im prolazili u brizi za Ljilju. A, ona? Ona, ništa. Samo ti, pa ti ... Kada sam dolazila vikendom kući, kaže mi majka, vidi je, ili je u ckrvi ili se kreće oko tvoje kuće, prolazi kroz tvoj sokak. Nosila je duge suknje, hodala bez šminke, prestala i da se farba. Zaista mi je bila briga. Rat je plamtio na sve strane, u Bosni nije bilo više života, molila sam je da dođe kod mene, da se zaposli, preživi. Molila sam je da kao izbjeglica ode u inostranstvo. Ništa nije dolazilo u obzir. Ništa! Kada bih joj spomenula da napusti selo, samo bi me nijemo pogledala rekavši: - Jelana, ne pada mi na pamet! Bila sam nemoćna da joj pomognem. Radi ispita i fakulteta nisam bila u prilici da budem stalno u selu. Granate su padale. Moji su bili srećniji da sam u Beogragdu. Onda su došle vijesti da si ti dobio sina. U to ime tvoja majka je napravila slavlje, pozvala je žene iz sela na kafu. Bio je rat, ali čula se muzika, čula se vriska srećnih seoskih žena. Ljiljana je bila poluživa, ali doslovno ni živa ni mrtva. Tvoja majka je to primjetila. Nije mogla pomoći ali pokušala je utješiti je sa par riječi. Tada je teta Danica, tvoja majka na vašoj staroj kapiji Ljiljani rekla: - Ljiljo, dijete, lijepo sam mu rekla nigdje usana i žara kao prve ljubavi nema. Ali moje riječi su bile nemoćne. Otišao je, oženio se, ima sina. Ljijo, kažem ti kao svom dijetu što bih rekla, živi život, udaj se, rodi sebi. Budi srećna i nasmijana. Moja Ljilja je bila još tužnija. - Jelena, reci mi gdje je sada Ljilja? - Ljilja se zamonašila. Kada je saznala da si ti dobio sina, nestala je. Samo tako nestala. Tražili smo je dva mjeseca. Zatim je poslala vijest da je isposnica u jednom manastiru u Crnoj Gori. Molili smo je da se vrati. Njeni su preklinjali, njen brat je molio, ja, ali bezpomoćno. Nije htjela. Pet godina je bila isposnica. Zatim se zamonašila. Na dan njenog zamonašenja bili smo prisutni njen brat i ja. Njena majka, je već tada bila bolesna. Otac je umro, još dok je bila isposnica. Moja Ljilja je bila u dugoj crnoj suknji, imala je maramu na glavi, imala je crnu odoru. Takva, u crnoj odori, bila mi je lijepa. Od tada svake godine na dan njenog zamonašenja odem u manastir gdje je zavijet dala. Njen brat i ja jedino znamo koji je to manastir. Svoju porodicu je zamijenila sestrinstvom u manastiru. Moli se, moli se Marko za sve nas, za mene, tebe, sve ... Lijepa je kao nekada, ništa je odora nije promjenila. - Da li ste ikada pričale o životu van manatira, nakon zamonašenja? - Naravno. Iako je monahinja, ona ima pravo da priča sa nama. To su uglavnom priče o Hristu, vjeri, svetom pismu. Dobro se sjećam kada sam joj rekla da je njena majka umrla, samo mi je blago rekla "Moja majka nikada ne umire". Time je mislila da njena duhovna majka nikada ne umire. Daje mi savijete kako da odgajam djecu, kako da prebrodim teške trenutke. Moli se za mene. Osjetim njene molitve i pomoć. Moli se i za tebe. Jendom mi je rekla, dok je još bila isposnica. Kada se zamonašila pomenila te samo jednom i to sam je ja upitala. Dok je bila isposnca, viđale smo se češće. Vodile smo normalne razgovore o ljudima, tebi, meni. Rekla mi je: - Eto Jelo moja, da me Marko oženio ne bih bila ovdje, ovako pripadam ovom životu. Srećna sam. Molit ću se i za njega. Nakon što se zamonašila, ja sam je pitala za tebe. Blago se nasmijala rekavši: - Dok mu je mene, i moje molitve, bit će srećan. Nakon Jelenine priče spustio sam glavu, vratio godine u nazad i možda poslije petnaestak godina pustio suzu. - Marko, ne plači. Koliko sam se puta isplakala zbog Ljiljane. Kada sam shvatila da je srećna i mirna, bila sam i ja srećna. Sada živim mirno. Ona je moja molitva. Vjeruj mi. Pusti Marko da se emocije slegnu. - Moja Ljilja. Moja. Samo moja. - Kakva je to ljubav bila. Gorjela je zemlja gdje bi vas dvoje stali. Ljubav! To se zvalo ljubav. Ovo danas, je ništa. Nego reci mi, reci kako si uspio ... Vratih se godinama u nazad. Sjetih se kada me uplakana majka pratila na put. Sjetih se njene šarene marame, opanaka i kecelje. Sjetih se naše trošne kuće, male avlije i ognjišta. Mislima otputovah daleko u rano djetinstvo. Pred mojim očima se stvoriše slike pašnjaka rodnog sela, rječice, mostića. Sjetih se kako sam bezbrižno prelazio preko tog mosta koji je dijelio Ljiljaninu i moju kuću. Oca skoro da se i ne sjećam. Pamtim kada je crvenim mercedesom došao iz Njemačke. Okupilo se čitavo selo a mi smo temelj izljevali za kuću. Imao sam tada dvije godine. Otac je zatim otišao ponovo u Berlin. Majci je slao novac od kojeg je ona gradila kuću. Kada je došao sljedeći put bile su urađene dvije sobe. Kao kroz maglu sjećam se da je otac bio ponosan na majku, kako umije s novcem te kako je sredila kuću. Tog dana je otac tim čuvenim crvenim mercedesom otišao da kupi crijep kojim bi kuću pokrili. Čim je izašao na asvalt, iz suprotne strane naišao je automobil i udario u automobil mog oca. Otac je na licu mjesta ostao mrtav. Slabo pamtim to vrijeme. Sjećam se samo, kada su javili da je otac nastradao majka je počela toliko glasno da plače da mi i godinama poslije u galvi odzvanja njen jauk. Mjeseci poslije se slabo sjećam. Nešto kao kroz maglu, ali ne mogu dobro da povežem. Poslije očeve smrti prvo sjećanje na djetinstvo je slika moje uplakane majke kako me čvrsto držeći za ruku vodi na njegov grob. Imao sam tada pet godina. Majka bi uvijek plakala. Za nju nije postojao život van našeg dvorišta i seoskog groblja. Kuća nikada nije dovršena. Takva je za čitavog života ostala majci i meni. Sjećam se kada sam pošao u prvi razred. Majka mi je kupila novo odijelo. Imao sam čak i nove patike, ipak očev nedostatak ništa mi nije moglo nadomjestiti. Borila se majka. Živjelo se skromno ali ipak lijepo. Ne mogu reći da sam bio gladan, majka je uvijek vrijednim rukama nadničarivši zaradila dovoljno za nju i mene. Ipak bili smo sirotinja, ona udovica, ja mališan bez oca. Bili smo predmet ogovaranja, ružnih pogleda, zli muškarci su se nadvijali nad našom kućom a zle žene uvijek hitale da majku ogovore. No ona je uvijek živjela mirno, tiho. Nisu je zanimali tuđi životi i ogovaranja, borila se za svoj i moj život. Ljiljana je u moj život ušla tiho, nečujno, kao ptičica koja samo doleti. Jednom prilikom smo dječaci i ja igrali fudbala, ona je s majkom sakupljala plodove šljive. Bila je simpatična, ljepuškasta. Valovita plava kosa spuštala se niz ramena dok je plavim okicama sjenila sve oko sebe. Kada su majka i ona obavile posao, tiho ju je upitala: - Mama, mogu li ostati gledati kako se dječaci igraju? Majka je čudnovato pogledala. - Lili dušo, to su dječaci, oni se igraju fudbala. - Znam, ali zanima me. Htjela bih navijati. Sigurna sam da kada Damjan obavi radove s tatom da će i on doći. - Neka ostane, teta Vesna, neka Ljiljana ostane – rekao sam. - Uredu! Doći ću za pola sada po tebe. Ljiljana je zadivljeno gledala kako stariji dječaci igraju fudbal. Ja sam tada imao 8 a ona 5 godina. Sjećam se da bi svaki put ako bih ja šutao loptu ona snažno pljeskala svojim malim rukama. Kada je majka došla po nju bila je vidno razočarana što ide kući. - Doći ću i sutra – prošaputala je dok je pogledom prelazila preko zelene površine oivičene kolcima koja nam je u to vrijeme služila kao teren. Ljiljanu sam viđao često. Uvijek je u majčinom društvu nešto pospremala u bašti ili dvorištu. Sa njenim sam se bratom lijepo družio. Pohađali smo isti razred ali s obzirom da je selo bilo veliko a u to vrijeme natalitet daleko veći od mortaliteta bilo je više odjeljenja. Išli smo u dva različita odjeljenja, i pored toga uvijek bi se na igralištu složno igrali. Bio je vrijedan dječarac koji bi nakon što obavi školske obaveze i poslove oko kuće, veselo trčao ka terenu. Tu bi se srećno igrali fudbala. Loptu je imao jedan naš drugar. Uvijek bi je ponosno donosio govoreći "Tata je rekao ako budemo dobri kupit će nam novu". Uvijek sam se trzao na spomen "Tata", to bi me uvijek podsjećalo na moje odrastanje bez oca. S ponosom, danas, decenijama poslije mogu reći da se moja majka kao lavica borila za mene, za nas. Bila je domaćica za primjer. Rastao sam. Izrastao u pravog mladića. Ljilja bi uvijek bila tu negdje, da me krišom preko mostića gleda. Bila je posebna. Simpatična djevojčica, plavkastih vlasi, razigrana ali uporedo stidljiva i povučena. Imala je i ona svoje drugarice, ali posebno se družila sa Jelenom. Bile su nerazdvojne. Dvije kuće su dijelile Ljiljin i Jelenin dom. Bile su uvijek skupa. Ponekada bi im se pridružilo još curica ali činimi se da su bile dovoljne same sebi. Uvijek bi nešto krišom pričale, smijale se, veselo brale cvijeće. Sjećam se da sam jednom mangupski pogledao kroz prozor njihove učionice. Želio sam dokazati da ja idem u viši razred, da sam momčić. Njih dvije su sjedile u istoj klupi, slično obučene. Zajedno su upijale školsko gradivo, vjerojatno sanjajući što će biti kada odrastu. Godine su prolazile, redale se. Tekle su nevjerojatnom brzinom i dok sam se okrenuo imao sam sedamnaest. Reklo bi se pravi momak. Ljiljana je tada imala četrnaset, djevojčurak. Svojim nježnim pogledom prtila bi svaki moj pokret. Bio sam uvijek u društvu. Poslije školskih obaveza i poslova oko kuće, žudio sam da s društvom provodim vrijeme. Gledali smo djevojke. Krišom, naravno! Bila su to neka druga vremena, neki drugi ljudi, neko drugo vrijeme. Drugari su uvijek gledali više djevojaka, dvoumili bi se kojoj da priđu. Ja sam sigurno znao kojoj. Samo njoj! Ljiljana je bila najljepša djevojka tog vremena. Posebna! Nisam ni ja bio ružan, ali u odnosu na nju bio se običan, prosječan. Ona je zračila, bila je zanosna, ali i stidna, povučena. Gledala me je! Gledala me je onako djetinjasto, stidno, posmatrala ispod oka, tko zna šta pitajući se. Gledao sam i ja nju. Smiješio se i čekao pravi trenutak. Uvijek bi tu negdje bila Jelena. Nisu se razdvajale. Ljiljani sam prišao u našem crkvenom dvorištu za Veliku Gospu, prije tačno dvadeset godina. Bio je seoski zbor. Jelena i ona su stajale pokraj grmlja ruža. Posmatrao sam je. Bila je zaista divna, posebna. To je djevojčurak koji se pamti čitav život. Jelena je na trenutak otišla po sok - sudbina valjda. Ja sam iskoristio trenutak i prišao Ljilji. Bila je usplašena, iznenađena ali i nasmijana. Nije bilo klasičnog upoznavanja, pa znali smo se pobogu čitav život. Bilo je iskrenih pogleda, lijepih riječi i osmijeha na našim usnama. Pitao sam je, djetinjasto, luckasto, onako kako se pita prvi put. - Da li želiš sutra naveče da prošetamo? Spustila je pogled, nasmijala se. Par sekundi sam čekao odgovor, zatim je podigla glavu i rekla: - Čekat ću te na mostiću. Ništa više nije bilo važno. Ni vašar, ni seoska svadba, ni da li će nas netko vidjeti, ni kada će Jelena doći. Vrijeme je stalo. Svo vrijeme ovog svijeta opisano je u toj sekundi u kojoj je ona rekla "Čekat ću te na mosiću". Ona će mene čekati. U tom trenutku da sam imao krila, čini mi se da bih poletio. I zaista me čekala. Nasmijana, u haljinici boje lavande. Bila je prelijepa! Dugo smo šetali pored rijeke, razgovarali o selu, nama, školi. Bila je moj prvi i posljednji san. Da je bila prvi znao sam odmah a da je poslijednji shvato sam tek godinama poslije. Voljeli smo se snažno, mladalački, iskreno, samo kako se voli prvi put. Voljeli smo se pogledima, skrivali smo se od društva, roditelja. Srećno smo se držajući se za ruke trčali pašnjacima rodnog sela sanjajući da ćemo čitav život biti zajedno. Jendom mi je izenanda rekla "Naša kćerka će se zvati Dunja!" Nasmijao sam se i rekao "Dunjo moja". Ostala je moja ljubav, želja, neodsanjani san. Sve sam to shvatio godinama poslije. Ljiljanina i moja ljubav je plamtila. Živjeli smo za zajedničke trenutke koje bi provodili na pašnjacima rodnog sela kraj riječice koja povezuje njenu i moju kuću. Bili su ti nezaboravni dani, puni osmijeha, dječijih briga, avanture. Voljeli smo se! Kada vratim sjećanja, zaista ne znam ko je koga više volio, ona mene ili ja nju. Kada je Ljiljana napunila šesnaest godina, s ponosom me predstavila svima. Za našu ljubav znali su svi. Moji i njeni prijatelji, selo. Kako je bila srećna kada joj je moja majka došavši prvi put u naš dom, sa svog vrata skinula zlatni lančič sa krstom i podarila njoj. Bila je to velika vrijednost. Tada sam znao da je Ljiljana moja, da ne smije biti tuđa, ničija. Nikada! Dok je Ljilja sjedila u dverima našeg doma, moja majka bi bila najsrećnija. Čvrsto bi držala za ruku Ljilju govoreći da ima najljepšu nevjestu. Brzo se sve saznalo, Ljilja je postala dio nas, našeg skromnog doma, dio mene, mog života. Njeni su govorili da smo mladi, da ima vremena te da Ljiljana prva izuči školu. Slagao sam se sa njihovim mišljenjem, ali ljubav prema Ljilji bila je jača od svega. Na Božić jedne godine, poslije jutarnje službe, Ljiljana mi se ispred naše seoske crkve, gdje i jeste planula ljubav, zaklela. Zaklela mi se iskreno od srca kao pravi vijerni vojnik. Rekla mi je da će me vječno voljeti i da se nikada neće udati za drugoga. Njoj je bilo šesnaest a meni devetnaest. Jednog jutra dobio sam poziv u vojsku. Ljiljana je plakala a moja majka krajem marame brisale njene i svoje suze. Ispratnica je bila prava seoska. Samo kada se sjetim, od malo sirotinje moja majka spremila je sve. Dobro se sjećam kada su me Ljiljana i majka ispratile na voz. Ljilja je plakala, čvrsto me zagrlila i rekla „Čekat ću te“. I čekala me je! Zakletva je bila u zimi. Decembar je tekao a snijeg i hladnoća činili svoje. Ljiljana, Jelena i moja majka skupa su došle. Nikada neću zaboraviti kada sam ih ugledao. Ljiljana se osmijehnula i pogledom mi rekla koliko me voli. Bila je dijete u tijelu žene. Bila je posebna, mila, draga. Nikada je neću točno moći opisati. Nikada! Kada sam odlužio vojni rok, vratio sam se kući. Stanje u tada bivšoj Jugoslaviji bilo je neizvijesno. Neki su najavljivali rat, pojedini raspad, dok su neki ostajali doslijedni miru, govoreći da će sve biti dobro. Iskreno, nisam vjerovao u održivi mir, u bolje. Čudne su strijele lebdile nad mojim selom. Među svijetom vladala je panika, žene su djecu slale kod rodbine u druge zemlje, selo je strahovalo za sve stanovnike. Bojao sam se i ja. Bojala se i moja mati, bojala se da će me izgubiti, kao nekada mog oca. Ljiljana je strahovala za brata, za mene, za oca. Strahovala je za granate koje samo što nisu razorile selo. Strahovala je za mene, svoju prvu i posljednju ljubav. Dok se zasigurno rat približavao, moj stric, očev brat koji je ostao u Njemačkoj pozvao me kod sebe. Rekavši to Ljiljani, mnogo je plakala. Molila me da ne idem. Ali, dogovorili smo se. Kada završi srednju, odmah će doći kod mene, bio je to naš dogovor. Imala je osamnaset ja dvadeset i jednu. Bili smo dovoljno odrasli i sigurni da ljubav održimo te da se po završetku njene škole, uzmemo. Odlazak nije lako prihvatila, molila me da ne idem, da ostanem pa ćemo skupa. A ja slabić! Bojao sam se mobilizacije, bojao sam se granata, siromaštva. Bio sam mlad. Ali, ljudi planirao sam otići i vratiti se po Ljiljanu. Planirao! Dan prije polazka Jelena, Ljiljana i ja smo u Ljiljinom dvorištu razgovarali. Jelena je rekla da kada pođe Ljilja, ide i ona jer tamo ima brata od tetke. - Ovdje nema života. Tmurni oblaci su nad selom. Biće svašta! Marko, kada dođeš po Ljilju, poći ću i ja. Na ljeto ćemo obe maturirati i idemo. Ljilja tebi a ja ću kod brata, obećali su me primiti u kuću. Znaju da nam ovdje nema života. Tada mi je Jelena šapnula riječi koje su me razarale sve naredne godine. Ljiljana je plakala, nježno me grila i govorila da me voli. Tu noć smo proveli skupa. Posljednju noć. Prvi i posljendji put bila je moja. Moja, kao žena. Bila je nježna i posebna. Mladost je bila na našoj strani. Dobro se sjećam bio je oktobar, kraj oktobra. Tog jutra spakovao sam malo sirotinje i pošao prema glavnom putu. Autobus je stajao kraj mog sokaka. Tu su pristizali putnici koji putuju iskljuivo u zemlje Zapadne Evrope. Bilo nas je mnogo. Tih dana, stanovnici sela su hrlili u Zapadne zemlje evrope. Znali smo svi šta slijedi, znali ali nitko ništa nije javno pričao. Ljilja mi je mahala. Grlila me i ljubila. Nije imala snage da me isprati do autobusa. Majka je slijedila moje korake. Dok mi Jelena, nešto mrmlja u avionu. Ne čujem je. Sjećam se svoje mladosti. Dolazka u Njemačku. Sjećam se početaka. Čestih telefonskih poziva, prekidanja veze, granata nad selom, sjećam se Ljiljinih suza. Sjećam se kada sam joj rekao da se neću vratiti. - Ljiljo, u selu nema više života. Ostat ću ovdje. Nisam je pozvao k sebi. Nisam! Zašto? Zašto? Godinama poslije pitao sam sebe. Još uvijek ne mogu shvatiti da sam sve tako lako prebolio, ali u stvari nikada nisam. Ne mogu shvatiti zašto je nisam pozvao. Sudbina valjda, sudbina! Sudbina, da upoznam svoju buduću suprugu, da stvorim dom. Kada sjedem i bistre glave razmislim, kao da mi je netko rekao da je ne zovem, kao da je neka čudna sila uradila da poslije tolike ljubavi ne izgovorim „Ljiljana dođi kod mene“. Ponijela su me svijetla velikoga grada, zavolio sam velike zgrade, duge ulice, zaboravio mostić, pašnjake rodnog sela. Zaboravio sam nju, svoju prvu i pravu ljubav. Ubrzo sam u Berlinu upoznao Ildu. Bila je zavodljiva, imućna i prokleto lijepa. Zaljubili smo se a s vremenom i rađanjem naše djece i zavoljeli. Tu počinje druga priča mog života. O Ljiljani nisam dugo čuo ništa. Kontakti su se izgubili. U ratom zahvaćenoj Bosni, granete su padalee na sve strane. Kada sam se oženio i dobio sina, majka je došla da čuva našeg sina. Ildi nije smetala. Čak je voljela da baka čuva unučića. Ponekada bi me majka i to isključivo nedeljom podsjetila na pašnjake rodnog sela, na komad vrućog hljeba, na nju. Moju Ljiljanu! - Nadam se da je srećna i da ima djecu. Ja sam joj lijepo rekla da se uda - majka je to govorila kao da je ona nešto mogla da učini kako bi Ljiljana preboljela mene. Nasmijao bih se uvijek i u mislima vratio u prošlost ali reflektori novog života u dalekom gradu bili su jači od fenjera siromašne mladosti u rodnom selu. Godinama poslije kada sam na aerodromu sreo Jelenu, u mislima sam se vratio u stari život. Sjetio sam se djetinstva i mladosti. Napisah sve. Na rastanku Jelena mi je rekla: - Marko, voljela bi te Ljilja vidjeti, sigurna sam. Ipak o manastiru u kojem se nalazi, dala sam ja zakletvu da nikada neću reći nikome, pa ni tebi. Poslije svega sigurna sam da bi voljela da te vidi. I ona je žena. Tada sam počeo da plačem. Baš onako kako je Ljilja plakala na rodnom pragu kada sam ja polazio u Berlin. Zagrlio sam čvrsto Jelenu, razmijenili smo brojeve i obećali jedno drugom da ćemo se obavezno čuti. Ljiljanu sam tražio dugo. Izmišljao svakojake razloge, samo da sam na putu. Lagao sam Ildu. Tokom tog perioda, majka je umrla. Umrla je tiho. Zaspala i ispustila dušu. Nisam imao snage da skupim hrabrosti, odem u selo i sahranim je. Kremirana je i sahranjena u Berlinu. Još jedan grijeh! Manastiri su postali moji domovi, moja pristaništa. Dugo sam je tražio, dugo. Jednog jutra uputio sam se u jedan manastir u Hercegovini koji je posvećen svetoj Petki. Bio sam uzbuđen, kao da mi je sam Bog rekao, tu je Ljiljana. Kada sam prišao manastiru, sestre koje su bile u njemu čudno su me pogledale. Vjerojanto zbog toga što sam dolazio sam. Cjelivao sam ikone i popalio svijeće. Zatim sam počeo da šetam po dvorištu manastira. Razgledao sam prirodu, posmatrao ljepotu manastira, upoznavao svaki djelić te duhodne ljepote. Osjećao sam da je ona tu. U jednom ćošku, bilo je dosta ruža, tu je povijena čupajući travu, bila jedna monahinja. Nisam joj vido lice ali osjetio sam da je to ona. Kradom sam ubrao ružu i stao do nje. - Pomaže Bog! – tihim i mirnim glasom je rekla. Vrijeme je stalo. Ljiljana me očima boje neba pogledala, sklopljenih ruku, prošaptala je. - O, moj Bože. Da je prošlo milion godina ja bih te prepoznala. Kako godine promjene čovjeka ali ostanu oči iste. Prepoznala me je, ona je mene prepoznala. Pogledi su govorili svoje. Nije smijela da me zagrli, nije smijela da me dodirne, nije mi smijela ništa reći. Razgovarali smo pogledima, očima. Bila je lijepa kao i prije, prelijepa. Kao da je vrijeme stalo onog oktobarskog jutra, kada mi je preko kapije mahala. Ljubav nije poznavala granice, ni zavijet, ni vjeru, ni nebo koje je gorjelo nad nama. Ljubav nije poznavala ni crne odore, ni visoke kapije. Ništa! Poznavala je samo nas dvoje. Dvoje zaljubljene djece. Godine su prolijetjele pred mojim očima. Dječije igre, naš susret u crkvenom dvorištu za seoksi zbor, ljubav, velika ljubav, njen zavijet, odlazak, i Jelenina priča. Dok su se njene usne pomijerale, moje srce je ubrzano kucalo. Sekunde su bile vječnost. Čekao sam da mi nešto kaže, da me još jedanput pogleda, da me zagrli. - Marko, opraštam ti. Sve ti opraštam. Pronašla sam svoj mir, vjeru, ljubav i nadu. Ovo je moj dom. Čeka me sestrinstvo. Ovdje se možeš moliti Bogu, paliti svijeće, tražiti mir, ali mene nikada. Pognula se, u obe ruke uzela crne odore i žurnim korakom otišla. Dugo sam gledao u njenom pravcu, siguran da je i ona dugo gledala za mnom kada sam odlazio u Berlin. U selu u kojem je taj manastir zadržao sam se tri dana. Tri puna dana sam posmatrao Ljiljanu. Gledao sam kako razgovara sa drugima, kako njeguje ruže, dodiruje dječicu, kako se smješkajući obraća vijernicima, kako se moli. Mogao sam je samo gledati. U manastiru sam pronašao svoj mir, spokoj, nadu za bolje. Ljilju sam molio da razgovaramo. Na lijep načim mi se obratila rekavši: -Marko, ovo je sada moj život. Dovoljno je što ti opraštam sve. Dok ti je mene i moje molitve, bit ćeš srećan. Nisam bio srećan. Sa muškim suzama koje su razbile moj ponos vratio sam se u Berlin. Ilda me nikada ništa nije pitala ali mislim da je znala sve. Od susreta sa Ljiljanom živim za tri dana u godini. Tri dana koja provedem iskreno se moleći u manastiru Ljiljinog života. [starbox id=3]
Dan je zaista loše počeo. Probudila sam se prekasno. Tijekom noći bilo je veliko nevrijeme i vjerojatno je u jednom trenutku nestalo struje jer je sat električne budilice na noćnom ormariću bljeskao i budilica, naravno, nije zvonila. Probudio me tek zvuk kišnih kapi koje su udarale o prozor. Trgnula sam se i kad sam vidjela da je već sedam i trideset, brzo sam skočila iz kreveta. Na brzinu sam odjenula prvo što mi je došlo pod ruku, a zatim probudila svoju sedmogodišnju kćer Miju, umila je, odjenula i izjurila s njom iz kuće, ignorirajući njeno negodovanje zbog ne baš nježnog buđenja. Za doručak sam joj gurnula u ruku samo čokoladicu jer nije bilo vremena za išta drugo. Ja se nisam imala vremena ni počešljati, a kamoli staviti ruž na usne. Vozila sam što sam brže mogla kako bih na vrijeme ostavila Miju pred školom, ali baš kao za inat stigla sam na svako crveno svjetlo na semaforu. Došla sam na posao potpuno mokra jer sam, naravno, zaboravila i kišobran, posve iscrpljena i s pola sata zakašnjenja. Moj šef je bio pravi tiranin i maksimalno sam se trudila izbjegavati ga, ali tog jutra to nažalost nije bilo moguće. Već me čekao kod mog stola i nije izgledao nimalo dobre volje. - Opet kasnite, Ema? - rekao je hladno. - Moram razgovarati s vama... - Ispričavam se, gospodine Ivo - promucala sam. - Neće se ponoviti. - Nadam se. Želim vas nešto zamoliti? - Recite, što mogu učiniti za vas? - rekla sam trudeći se zvučati što ljubaznije. - Mogli biste za početak početi raditi svoj posao kako treba. - Molim? - Jučer ste prodali kauč i dvije fotelje, zar ne? Sjetila sam se mladog para koji je prethodnog dana bio u trgovini kako bi izabrao namještaj za dnevnu sobu, pitajući se gdje sam mogla pogriješiti. Gotovo pola popodneva posvetila sam tim klijentima savjetujući ih o modelu i uzorku materijala za presvlake. Ostvarila sam dobru prodaju, u čemu je onda bio problem? - Da, istina, prodala sam kauč i dvije fotelje - odgovorila sam zbunjeno. Šef je na stol preda me stavio narudžbenicu. Tupo sam ga gledala ne shvaćajući što želi. - Čuo sam se s proizvođačem prošli tjedan - objasnio mi je. - Presvlake koje je klijent odabrao više se ne proizvode i nisu u ponudi. Koliko se sjećam, odmah sam vam rekao da maknete te uzorke iz kataloga, zar ne? Srce mi je počelo snažno lupati. Da, bilo je to točno prije tjedan dana. Taj sam dan imala ludnicu na poslu i još sam morala otići ranije jer sam Miju vodila pedijatru. Kad mi je šef prije odlaska rekao da maknem te uzorke iz kataloga, samo sam si na papirić napisala napomenu i ostavila ga na stolu. Ne znam kako, ali napomena se zagubila među ostalim papirima i ja sam potpuno zaboravila na to. - Da, gospodine Ivo, istina je - priznala sam. - Zaboravila sam, ispričavam se... - Molio bih vas da to odmah sad učinite - odvratio je on hladno - a zatim ćete nazvati klijente, ispričati im se i zamoliti ih da odaberu drugi materijal za presvlake. - U redu - rekla sam tiho, već užasnuta zbog tog neugodnog zadatka. Šef me nekoliko trenutaka promatrao, a zatim dodao: - Primijetio sam da ste ovaj mjesec već nekoliko puta zakasnili na posao, Ema. Neću vam to više tolerirati. Spustila sam pogled pokušavajući zadržati suze. - Znam da prolazite kroz teško razdoblje - nastavio je - ali već je krajnje vrijeme da se saberete. Ponovno je prešao pogledom po mojoj mokroj odjeći i neurednoj kosi. - I molim vas, da ne dolazite takvi na posao, ipak radite s klijentima. Možete se makar počešljati i doći u suhoj i izglačanoj odjeći. - Sabrat ću se, šefe, obećavam - promucala sam. Mrzila sam sebe zbog poniznog tona kojim sam mu se morala obraćati. - Nadam se, Ema, za vaše dobro - rekao je strogo, a zatim napokon otišao ostavivši me samu s osjećajem potpune poraženosti. Dim iz haube Odmah sam nazvala klijente i na sreću, uspjela ih nagovoriti da izaberu drugi materijal za presvlake, a zatim sam se usredotočila na popis materijala koji su izvan ponude i sređivanje kataloga. Sve me to oneraspoložilo, pa taj dan nisam uspjela ništa prodati. U četiri popodne napokon sam izišla iz trgovine. U meni su se izmjenjivali osjećaji tuge, očaja i ljutnje, a velik dio te ljutnje bio je usmjeren na Josipa, iako sam znala da je to besmisleno. Da je moj jadni suprug mogao birati, nikad ne bi ostavio mene i našu kćer same. Okrutna bolest ga je otrgnula od nas i iako znam da se silno borio da je pobijedi, ipak sam iracionalno bila ljuta na njega što me ostavio samu, potpuno nespremnu da budem i majka i otac našoj kćeri. Ušla sam u auto i nekoliko puta duboko uzdahnula pokušavajući se smiriti. Unatoč tragediji koja me zadesila i preokrenula moj život naopačke, morala sam se truditi razmišljati pozitivno. Još jednom sam duboko uzdahnula, upalila automobil i izišla s parkinga jedva čekajući da pokupim Miju iz škole. Odlučila sam skratiti put do škole pa sam krenula zaobilaznim putem kako bih izbjegla gradsku gužvu, planirajući već u glavi kako ćemo provesti večer. Prvo sam se namjeravala zaustaviti i kupiti pizzu, a zatim nam posuditi film. Raspoloženje mi se taman počelo popravljati kad sam osjetila miris paljevine. Nekoliko trenutaka kasnije vidjela sam kako ispod haube suklja dim. U panici sam se parkirala sa strane i izišla iz auta. Otvorila sam haubu, iako nisam imala pojma što bih zapravo trebala provjeriti. Gledala sam zbunjeno motor obavijen oblakom dima. Da bi stvar bila još gora, na nebo su se opet navukli crni oblaci i ponovno je počelo kišiti. Uzela sam mobitel i pokušala dobiti svoju svekrvu. Zvonilo je triput, a zatim se uključila telefonska sekretarica. Budući da nisam imala nikog drugog koga bih mogla zamoliti da ode po Miju, nazvala sam njenu školu. Javila mi se Mijina učiteljica. - Ema, gdje ste? - upitala me zabrinuto. - Mija vas čeka... - Automobil mi se pokvario. Mirta, molim vas, možete li ostati s Mijom još neko vrijeme dok ne dođem. Naglo je nestalo ljubaznosti i topline u Mirtinom glasu: - Žao mi je, ali zaista ne mogu - odvratila je. - Ta petak je, osim toga večeras putujem na seminar i moram se ići kući spremati. Mogu ostati najdulje do pet i trideset. Zar nitko drugi ne bi mogao doći po nju? - Na žalost ne, zvala sam svekrvu, ali nije doma - rekla sam potiskujući osjećaj nemoći i očaja. - Pokušajte se ipak sjetiti nekoga tko bi mogao jer se ja zaista ne mogu zadržati - rekla je Mirta ozbiljno prije nego što je prekinula vezu. Skoro u panici, nazvala sam vučnu službu i objasnila im svoju situaciju, zamolivši ih da što prije dođu. Obećali su da će odmah nekoga poslati. Nije mi preostalo drugo nego da sjednem u auto i čekam. Izjedala me nervoza i uza sve ostale muke pitala sam se hoću li uopće imati dovoljno novca da platim uslugu. Na svu sreću, već za deset minuta kraj mene se zaustavila vučna služba. Muškarac od nekih trideset i pet godina prišao je mom autu. Ne sjećam se kad sam se posljednji put tako veselila nečijem dolasku. - Dobar dan, ja,sam Rajko - predstavio se. - Javili su mi da vam je automobil stao, da imate neki problem s hladnjakom. - Da, mislim da je u tome problem, ali nisam sigurna. Hvala što ste brzo došli. - Uđite u kabinu dok ja utovarim vaš auto. Kabina vozila vučne službe bila je velika, mirisala je na benzin, a posvuda su bile razbacane kutije iz fast food restorana i stare novine. Dok se Rajko bavio mojim autom, izvadila sam mobitel iz torbice. Bilo je već pet i deset i nisam bila sigurna hoću li stići po Miju. Pokušala sam ponovno dobiti svekrvu, nadajući se da će se javiti. Predbacivala sam si što je nikad nisam uspjela nagovoriti da si kupi mobitel. Na žalost, opet nisam imala sreće. Zamišljala sam kako me moja djevojčica čeka pitajući se gdje sam i s nestrpljenjem čekala da krenemo. Suze, koje sam dotad s mukom zadržavala, nekontrolirano su počele kliziti niz lice. Rajko je u tom trenutku ušao u kabinu vidjevši da plačem, zabrinuo se. - Jeste li dobro? Vučna služba Ljubaznost i iskrena zabrinutost koja se osjetila u njegovu glasu toliko me dirnula nakon prijekora moga šefa i učiteljice moje kćeri da sam počela jecati. Pustio me da si dam oduška. - Žao mi je - rekla sam tiho kad sam se pribrala. - Mislim da nije neki ozbiljan problem s vašim autom. Nema razloga za očajavanje - pokušavao me utješiti. - Ne plačem zbog toga - objasnila sam mu. - Moja kći me čeka u školi, a njena učiteljica je ljuta zbog mog kašnjenja i ostavit će je samu ako ne dođem do pet i trideset. Nisam imala nikoga tko bi mogao otići po nju, a ja sada neću stići jer mi neće ostati novca ni za taksi..0prostite, ali danas sam zaista imala užasan dan. - Pa, možemo se zaustaviti i pokupiti vašu kćer prije odlaska u servis. Zahvalno sam ga pogledala osjetivši u trenutku kao da mi je veliki teret pao s leđa. Stigli smo pred školu točno u pet i dvadeset i devet. Mirta me čekala na vratima vidno neraspoložena. - Napokon, da ste došli pet minuta kasnije, ne biste me našli, već užasno kasnim - rekla je predbacujućim tonom. Kći mi se bacila u zagrljaj. - Mamice, mamice, gdje si bila? Toliko sam te čekala. - Imala sam problem s autom, zlato, ali sad sam tu - pomllovala sam je po kosi. Zahvalila sam Mirti, unatoč njenom kiselom držanju i nedostatku razumijevanja, i izišla s Mijom. Kad je moja kći vidjela kola vučne službe, širom je otvorila oči. - Vraćamo se kući ovim? - Naravno! - odgovorila sam vedro, nastojeći joj predstaviti sve to kao jednu lijepu avanturu. Pomogla sam joj da se popne, a Rajko joj je pružio ruku i nasmiješio se. - Bok, gospodična - pozdravio je. - Bok - odgovorila je ona sramežljivo. - Ja sam Rajko, a kako se ti zoveš? - Mija. Tada je napravio smiješnu grimasu i napokon izmamio njen osmijeh. Strpljivo joj je objašnjavao čemu služe pojedini gumbi i uređaji i gledajući ih kako čavrljaju shvatila sam koliko mojoj kćeri nedostaje prisutnost muškarca u kući otkad više nema njenog oca. - Mama, danas si mi zaboravila dati ručak - rekla je u jednom trenutku Mija. Sjetila sam se sendviča s pohanom piletinom koji sam pripremila za nju, ali sam ga u žurbi tog jutra zaboravila u hladnjaku. - Žao mi je, zlato - rekla sam uzdahnuvši - sendvič je ostao u hladnjaku. Jesu li ti u školi dali nešto za jelo? - Rekli su mi da ne mogu jer su mi već tri puta dali jesti ovaj tjedan. ali podvornica me ponudila keksima. Poziv na ručak Osjećala sam kako me preplavijuje snažan osjećaj krivnje zbog moje djevojčice i duboke nelagode zbog toga što je Rajko sigurno pomislio da sam užasna majka. - Keksi nisu baš pravi ručak - prokomentirao je on kroz smijeh. - Jeste li za to da odemo negdje pojesti nešto konkretno? Ni ja danas nisam ručao i umirem od gladi. Ono što je uslijedilo bilo je najugodnijih sat vremena koje sam provela od Josipove smrti prije godinu i pol. Bilo je lijepo gledati Miju i Rajka kako razgovaraju i šale se kao da se oduvijek znaju. Shvatila sam da i meni nedostaje društvo, jer sam Rajku spontano govorila o poslu i o Josipovoj bolesti kao da ni s kim nisam razgovarala godinama. Na žalost, odmah sam primijetila da Rajko ima vjenčani prsten na ruci i gledajući ga, pomislila sam kako je njegova žena prava sretnica. Kasnije nas je Rajko odvezao kući. - Nadam se da ću do sutra popraviti vaš automobil - obećao je dovezavši nas kući. - Baš je ljubazan striček Rajko - rekla je, Mija kad je otišao. - Da - složila sam se, ostavši pred kućom sve dok vozilo vučne službe nije odmaklo iza ugla. Idući dan Rajko me nazvao kako je i obećao. - Hladnjak je bio probušen - objasnio je. - Morao sam ga zamijeniti, ali sad je automobil kao nov. Kasnije, kad sam otišla u radionicu, pokušala sam ostati ravnodušna na njegov topli osmijeh i prelijepe oči, podsjećajući samu sebe da je oženjen. Kad mi je dao račun, Rajko je sigurno primijetio paniku u mom pogledu. - Možete platiti na rate, Ema - diskretno je rekao. Još sam mu jednom zahvalila na svemu. Bio je zaista divan i iako se nikad ne bih mogla zaljubiti u oženjenog čovjeka, ipak mi se dogodilo da sam sljedećih tjedana često mislila na njega. Ponedjeljak nikad nije bio moj omiljeni dan u tjednu, ali to se promijenilo onog lipanjskog jutra kad je Rajko ušao u trgovinu u kojoj sam radila. Nisam mogla sakriti iznenađenost i svoju zbunjenost. - Otkud vi ovdje? - upitala sam ga. - Kupujem namještaj. - Što vam točno treba? - Sve, ali počet ću od najnužnijih i najmanje skupih stvari: kuhinjski stol, stolci, kauč i možda dvije fotelje. Iako se nismo vidjeli skoro mjesec i pol dana, bilo je ugodno i lako razgovarati s njim, kao da smo se vidjeli jučer. I nisam mogla ne primijetiti da je onaj vjenčani prsten misteriozno nestao s njegove ruke i zapitati se što se dogodilo. Prvo sam mu dala da izabere stolce i stol za kuhinju, a zatim sam mu pokazala katalog s kaučima. - Ima li tu nešto što vam odgovara? - upitala sam ga. Osjetila sam da crvenim vidjevši da ne gleda stranice kataloga već moje oči. - Bit ću iskren, Ema - rekao je. - Uopće se ne razumijem u namještaj i uređivanje kuće. Zapravo sam se nadao da biste jednu večer mogli doći k meni da pogledate moju kuću i date mi pokoji savjet. Osjećala sam da mi obrazi gore. - Bit će mi zadovoljstvo - rekla sam. - Kada vam odgovara? - Možda u subotu? Dođite k meni na večeru. - U redu. Tu sam subotu zamolila svekrvu da pričuva Miju. Prvo sam se dugo opuštala u vrućoj kupki, a zatim sam provela sat vremena pred zrcalom smišljajući što ću odjenuti. Promijenila sam tri kombinacije prije nego što sam se odlučila za bijele hlače i ružičasti top. Ruke su mi drhtale dok sam vozila prema odredištu. Napokon sam došla pred prekrasnu kućicu s vrtom. Bacila sam zadnji pogled u ogledalo, izišla iz auta i uputila se prema vratima. Rajko mi je otvorio i prije nego što sam pozvonila. - Dobra večer, Ema. Hvala vam što ste došli - rekao je svojim toplim glasom. U njegovoj kući Rajkova je kuća bila baš onakva kakvu sam i sama željela imati za sebe i o kakvoj sam oduvijek sanjala. Iako još nije bila potpuno namještena, bila je topla i ugodna. Zadivljeno sam promatrala prekrasne parkete od tamnog drveta; velike prozore koji su propuštali obilje svjetla i predivan kamin u dnevnoj sobi, istodobno razmišljajući na koji bi se način mogla najbolje urediti. Zamišljala sam tople boje na zidovima, mekane tamne tepihe na podu i puno biljaka. Rajko je zapisivao moje naputke o uređenju doimajući se pritom poput vrijednog studenta na ispitu. Kad smo završili obilazak kuće, izveo me na terasu, gdje je bio stol prekriven bijeli stolnjakom i s upaljenim svijećnjakom. - Sjednite, Ema - pozvao me. - Sad ću poslužiti večeru. Vratio se s bocom crnog vina u ruci i velikom kutijom. - Nadam se da volite pizzu jer ja zapravo ne znam kuhati - priznao je. - Obožavam pizzu - odvratila sam. - Vjerojatno nije ono što ste očekivali - nastavio se ispričavati dok mi je točio vino u čašu. - Ne brinite se, super je ovako - rekla sam nasmiješivši mu se. Otpila sam gutljaj vina uživajući u pogledu na vrt. Zamišljala sam ga punog rascvjetalog cvijeća, bujnih grmova i živica. - Je li sve u redu s autom? - upitao me. - Da, nisam više imala problema. Zaista ste mi spasili život onaj dan i želim da znate koliko to cijenim i koliko sam vam na tome zahvalna. Rajko me pogledao u oči. - Ema, vi ste meni spasili život taj dan - rekao je tiho. Iznenađeno sam ga pogledala. - Taj sam dan ujutro išao na sud potpisati papire za razvod - povjerio mi se. - Osjećao sam se tako jadno i depresivno da nisam znao kako nastaviti dalje sa svojim životom. Vanja i ja bili smo u vezi još od srednje škole. Kad smo se vjenčali, u početku smo bili sretni, iako je ona uvijek voljela izlaske, a ja sam više miran, kućni tip. Ali, kako su godine prolazile, ona je bila sve nezadovoljnija svojim životom, brakom koji ju je sputavao i naš je odnos postajao sve gori. Počeo sam se osjećati bezvrijedno. Zbog načina na koji si me ti gledala onaj dan - dodao je uhvativši me za ruku i prešavši na ti - osjećao sam se kao heroj. To mi je vratilo vjeru i probudilo volju za životom. Hvala ti, Ema. I tako je taj grozni ponedjeljak i probušeni hladnjak za oboje označio početak novog života. Nisam mogla ni zamisliti da će tri godine kasnije ta kuća biti moja, uređena i namještena baš onako kako sam sanjala, da ćemo se Rajko i ja vjenčati i da će Mija imati dva brata. Ali dok sam te ljetne večeri gledala u Rajkove oči, napokon sam se, prvi put otkako Josipa više nema, osjećala sretno.
Održavate li vezu uzbudljivom [WATU 4]
Plakala sam i molila svoga muža Slavena da ne pokreće brakorazvodnu parnicu. - Ne odlazi od mene i djece. Imaj svu slobodu koju želiš, kad god hoćeš budi kod Petra. Ako želiš i prespavaj kod njega - nagovarala sam ga, ali nije popuštao. Sad smo, nakon dvadesetak godina braka, i službeno rastavljeni. Razvod je obavljen brzo, kao razlog smo naveli "nepomirljivo neslaganje naravi", djeca su nam već punoljetna, a Slaven, osim svoje odjeće, nekoliko knjiga, CD-ova, fotografija i sitnica iz našega stana nije uzeo baš ništa. Kuća njegovih roditelja na moru, rekao je, za djecu i mene uvijek je otvorena. Trebamo se samo dogovoriti da ja ne budem tamo kad i on. Djeca su, dakako, ostala zaprepaštena zbog našeg razvoda. Ja se još uvijek ne mirim sa situacijom. Još mi je uvijek teško podignuti glavu, još se uvijek sramim i ne gledam sugovornike u oči kad im objašnjavam da mi se brak raspao, misleći da svi znaju pravi razlog. I, na kraju, još uvijek se nadam da je kod moga muža riječ o običnoj, prolaznoj avanturi. Slaven i ja počeli smo hodati još u gimnaziji. Nakon samo nekoliko tjedana postali smo najpoznatiji ljubavni par u školi. Kolege su nas gledali pomalo sa zavišću, a profesorima smo bili simpatični. Uostalom, nije bilo razloga da ne bude tako. Oboje smo bili odlikaši, jedino što smo se po školskim hodnicima držali za ruke. Tek je jednom moja razrednica, kad mi se zalomila trojka iz matematike, rekla mojoj mami: - Sonja je zaljubljena, to se vidi na kilometre. Zato je prestala učiti ono što je ne zanima. Pobrinite se da joj se ljubav ne odrazi na ocjene - upozorila ju je. Moja je mama nije shvatila previše ozbiljno, vjerojatno i stoga što se Slaven i njoj i tati sviđao. - Slušaj, dušo, znamo da si zaljubljena, ali nemoj da ti se zaredaju loše ocjene. Možeš i voljeti i učiti - nije me dugo gnjavila prodikama. I, zaista, oboje smo maturirali s odličnim, ali ja sam ostala trudna. Dugo smo Slaven i ja, a onda i naši roditelji, razgovarali o tome što nam je činiti. - Najprije ćemo upisati fakultete kao što smo i planirali, a onda ćemo se potkraj ljeta i vjenčati. Uz vašu potporu bilo bi nam mnogo lakše, ali čak i ako nam je uskratite, mi ćemo učiniti po svome - objašnjavao je Slaven i mojima i svojima. Tako smo i učinili. Iz prvog pokušaja upisala sam pravo, Slaven medicinu, a početkom rujna ozakonili smo našu ljubav. Dogovorili smo se da ćemo isprva živjeti kod Slavenovih, oni su imali prilično prostran stan na Medveščaku, koji se mogao preurediti tako da nas dvoje imamo potpuno zaseban dio, čak i kupaonicu i čajnu kuhinju. - Dok studirate, mi ćemo vas uzdržavati - rekli su njegovi, inače oboje liječnici po struci, zaposleni u zagrebačkim bolnicama. I moji su se složili. - Ionako bismo ti davali džeparac, odijevali te, plaćali ti knjige i sve što ti je potrebno za studij, pa to možemo i odsad - rekli su. Prihvatili smo ponudu, odlučni dokazati da možemo imati dijete i uspješno završiti fakultet. I održali smo obećanje, iako sam ja nosila blizance. Sanjin i Sanja rođeni su početkom proljeća. Do njihovog rodenja najurednije sam ispunjavala sve svoje studentske obveze. Slaven također. Slavenova nam je mama angažirala jednu umirovljenu bolničarku koja je čuvala blizance sve dok nisu krenuli u vrtić. Tako sam imala sasvim dovoljno vremena za učenje i oboje smo diplomirali u roku. Ja sam se zaposlila u pravnoj službi jedne velike banke. Slaven je, samo mjesec dana nakon što je odradio staž, dobio posao u domu zdravlja. Djeca su trebala poći u prvi razred i kod Slavenovih nam je postalo pretijesno. Opet su uskočili roditelji, ovaj put moji. - Sonja, otkako si se odselila, naš trosobni stan postao nam je prevelik. Zamijenit ćemo ga za neki manji, a novac koji ćemo dobiti za razliku kvadrata dat ćemo vama. Oboje radite, možete podići kredite, kupite si odgovarajući stan - predložili su. Dobar standard Poslušali smo ih. U blizini Slavenovih roditelja kupili smo jedan prilično derutan, no zato po cijeni povoljan prostrani stan i uredili ga. Prva su nam briga bila djeca. Željeli smo im pružiti dobro obrazovanje i mogućnost da se okušaju u svemu onome što ih zanima. Kako smo školovali djecu, školovali smo se i Slaven i ja. On je, vidjevši njihove prve padove i ozljede nožica, poželio specijalizirati ortopediju, a ja sam pak u svojoj banci prošla niz računovodstvenih tečajeva, išla u škole stranih jezika. Tek sam bila prošla tridesetu, a već sam postala šefica jedne od naših većih poslovnica u Zagrebu. Slaven je, pak, završivši specijalizaciju postao kirurg na ortopediji. Napredovanja su nam donijela i veće plaće pa smo uspjeli svoje stare krntije zamijeniti luksuznim novim automobilima. Ja sam si mogla priuštiti lijepu odjeću, kozmetičarku i rekreaciju kako bih ostala u dobroj formi. A Slaven, koji nikad nije bio sklon debljanju, i u ranim četrdesetima ostao je zgodan muškarac. Onako visok, vitak, tamne kose i velikih tamnih očiju. Išlo nam je dobro. Bili smo primjer uspješnih mladih ljudi koje djeca nisu omela da naprave dobre karijere. Ni s djecom nismo imali problema. Naši su blizanci oduvijek bili odlikaši, a danas odlični studenti. Sanja će biti arhitektica, a Sanjin veterinar. Možda baš stoga što mi je svakodnevica bila, blago rečeno, ugodna, nisam primijetila da smo se Slaven i ja nekako udaljili. Ljubav smo vodili vrlo rijetko, možda dva-tri puta mjesečno. I uvijek je gledao da sve obavi što brže, okrene se i zaspi. Još nešto nisam uviđala. Oboje smo znali otputovati na nekoliko dana poslovno. No, u to vrijeme Slavenu su učestali različiti liječnički kongresi, a kad sad bolje promislim, rekla bih i da je mnogo češče imao noćna dežurstva. Valjda to nisam primjećivala jer kad ste supruga liječnika, otpočetka se naviknete da noći provodi u bolnici. A možda mi ništa nije bilo sumnjivo jer nikad nije došao kući s tragovima ruža ili mirišući na ženski parfem. Ako je izbivao u slobodno vrijeme, onda je to bilo stoga što je bio na nogometu s dečkima ili na partiji tenisa. Volio je jedrenje još od djetinjstva i znao je s prijateljima otići na dva-tri dana nekamo. Nikad mu nisam zbog toga prigovarala jer sam i ja imala svoju slobodu, svoje prijateljice. Ništa se nije događalo što bi mi upalilo alarm u glavi. Onda se u našem životu pojavio Petar. Bio je naših godina i kako je sam sebe nazvao, zakleti neženja. On i Slaven upoznali su se na tenisu. Nije mi bilo nimalo sumnjivo što je taj Petar često s mojim mužem. Logično je da bih se bojala da sam muža vidjela s nekom zgodnom Petrom. Ali ovako, bilo mi je drago što će se naš krug prijatelja proširiti. A Petar se izvrsno uklopio kako u naše mladenačko društvo, tako i među prijatelje koje smo stekli kasnije. Osvojio je i moje i Slavenove roditelje, s našom djecom pronašao zajednički jezik. Kako je završio dizajn tekstila i radio kao kreator u tekstilnoj industriji, uvijek je imao odlične ideje kako da prekrojim staru odjeću, kakvim detaljima da je osvježim. Česta izbivanja U međuvremenu, ja sam promijenila posao. Otišla sam u jednu inozemnu banku koja je ovdje otvorila niz poslovnica. Posao i plaća bili su sjajni. Bila sam na rukovodećem radnom mjestu i često sam putovala. To mi nije smetalo. Sanjin i Sanja su odrasli, mogli su bez mame koji dan, a mogao je to i moj suprug. Tada još nisam ni slutila koliko mu je to odgovaralo. Bilo je ljeto, djeca su početkom srpnja otputovala na more. Ja sam otišla u Beč i trebala tamo ostati četiri dana, no moj se kolega već drugog dana, šećući gradom, spotaknuo, pao i slomio ruku. Prvu su mu pomoć pružili u bečkoj bolnici, ali požurili smo se što prije vratiti kući. Umjesto u četvrtak navečer, stigli smo u utorak kasno poslijepodne. Otključavajući vrata stana začula sam glazbu i prigušene muške glasove. Nisam u prvi mah razabrala odakle dolaze. Pomislila sam da su lopovi, ali bila sam toliko zatečena da sam automatski krenula za zvukom glasa i shvatila da on dopire iz naše spavaće sobe. Lagano sam odgurnula odškrinuta vrata i imala što vidjeti. Slaven i Petar ležali su zagrljeni u bračnom krevetu, pijuckali vino, smijuljili se i razmjenjivali nježnosti. Ne znam koliko dugo sam tako stajala skamenjena dok me nisu uočili. - Sonja, oprosti, htio sam ti reći, ali nisam znao kako bih. Već godinama spavam s različitim muškarcima, ali Petar je prvi u kojeg sam se doista zaljubio - pokušavao mi je objasniti da je u nekom trenutku života shvatio kako ga muškarci privlače više od žena. Borio se protiv tog osjećaja, a onda mu se prepustio. Ja nisam ništa primjećivala pa mu je bilo lako mijenjati ljubavnike. Sad je, u Petru, otkrio ljubav svog života i poželio se rastati od mene. - Vidiš, Sonja, da si me zatekla u krevetu s drugom ženom, vjerojatno bi vrištala, izbacivala i nju i mene iz stana i iz svoga života. Ali, našla si me s muškarcem i nudiš mi da živim s tobom i dalje, kao da se ništa nije dogodilo jer ne shvaćaš da sam se zaljubio. Nisam htio da se takvo što dogodi. Volio sam te i bio sretan s tobom, a onda mi se svidio jedan dječak, pa jedan malo stariji čovjek, pa jedan mlađi. Ipak, bila su to samo uzbuđenja. Kad sam upoznao Petra, osjetio sam istu onu strast koju sam prije toga osjećao prema tebi. Ne možemo ostati u braku jer ne želim iz tvoga kreveta trčati u Petrov, a još manje iz njegovoga u tvoj. Nakon njegovog dodira ne želim tvoj, a prema tebi osjećam bračnu odgovornost. Oboje imamo pravo na novi početak. Moj je s Petrom - odgovorio je na moje suze i molbe. I tako sam sama. Petar i Slaven su vrlo diskretni u svom odnosu, ljudi misle da mu je prijatelj tek pružio utočište. A ja, ja živim u uvjerenju da će se ta ljubav rasprsnuti poput mjehurića od sapunice i da će mi se moj muž ipak vratiti.
Prošle su gotovo dvije godine od mojeg razvoda. Za to vrijeme sam imao dovoljno vremena da se naviknem na njega, ali mi se činilo da mi to ne polazi za rukom. Po tko zna koji put sam preispitivao svoje ponašanje, a pogotovo u posljednje vrijeme. Da sam pogriješio shvatio sam prekasno, ali sam u ono vrijeme mislio da će mi Nada sve oprostiti, zaboraviti sve moje nepodopštine, i da će se moj brak nastaviti ondje gdje je i stao. Pogledao sam na sat. Bilo je vrijeme da krenem. Iako sam se zakleo da u njen stan nikada neću doći, ipak me je pozvala zbog naše mlađe kćeri koja je počela izostajati iz škole. Dok sam se vozio, ni sam nisam znao što da mislim. Nisam znao ni što da očekujem kada dođem u njen stan. Možda je bio namješten skromno, a možda i ne... Istina, pokušao sam izbjeći taj razgovor, ali nisam mogao. Sjetio sam se razgovora kojeg sam vodio s Nadom prije nekoliko sati. Nije mi ostavljala mogućnost izbora. To je bio prvi put da je zatražila moju pomoć. - Djeca su naša. Ona trebaju znati da imaju oca i majku. Zaboravi ono što je bilo, jer nam je oboma u interesu da tu djecu izvedemo na pravi put. Što sam imala riješiti s tobom, ja sam riješila. Mi smo završena priča, i bez obzira na razvod oboje trebamo preuzeti obavezu roditeljstva. Nisam znao kako da shvatim te njene riječi. Na neki način je imala pravo, a sve što je ona proteklo vrijeme radila, ja sam osporavao, obezvrjeđivao i omalovažavao. Što će se dogoditi kada dođem kod nje? Pokušao sam to izbjeći, no nisam mogao. Želio sam da s kćeri razgovaram kod svoje kuće, ali Nada nije htjela ni čuti za to. Zašto? Znala je za moju naglu narav, za zabrane koje sam uvodio djeci, a isto tako je znala da se neću libiti ni na fizičku kaznu, ako smatram da za nju postoji potreba. Kada su djeca u pitanju, svoje sam ponašanje smatrao opravdanim. Trebalo mi je samo nekoliko minuta dok sam došao do njenog stana. Znao sam gdje se nalazi. Nerijetko sam vodio djecu, ali nikada nisam prešao prag onoga što nije bilo moje. Prvi puta u Nadinom stanu Kada sam parkirao automobil, osjetio sam kako mi se ruke tresu. Moja reakcija je i mene samog zaprepastila. Nisam znao da li sam bio ljutit na kći ili na činjenicu da ću pogaziti svoju riječ. Nekoliko minuta sam ostao u automobilu. Nije mi se žurilo susresti se s njom, niti s onim što me je očekivalo. Ipak, nisam imao izbora. Morao sam ugušiti svoj ponos i pozvoniti na njena vrata. Otvorila mi je kći Anita. Kada sam vidio da je našminkana, sve u meni se pretvorilo u plamen kojeg sam jedva stavio pod kontrolu. Pokušao sam ne gledati u nju, već u ono što sam vidio pred sobom. Predsoblje je bilo ukusno namješteno. Nikada nisam sumnjao u Nadin ukus, ali jesam u njeno financijsko stanje. Tko je u ovo vrijeme mogao kupiti stan i opremiti ga onako kako je smatrao da bi trebalo? Ona? Iako je radila nekoliko poslova, sumnjao sam da je uspjela u tome. - Uđi - Anita mi je otvorila vrata od kuhinje koja je bila spojena s dnevnom sobom. Osjetio sam nelagodu. Nisam znao kamo da pogledam. Nada je ustala i potom mi ponudila da sjednem. Sjeo sam na prvu sjedalicu koja se nalazila u blizini vrata. - Kao prvo, nešto trebamo razjasniti prije nego što započnemo s razgovorom - posebno je naglasila posljednju riječ. - Ovdje nećeš povisiti ton, niti ćeš na bilo koji način ugroziti Anitu - rekla je hladno. Dok je ona govorila, promatrao sam kako je stan namješten. Bio sam zaprepašten, i to istinski. Sve je bilo novo, moderno, usklađeno po bojama i linijama. Mogao sam joj samo čestitati na onom što sam vidio. Iskreno sam bio iznenađen, i to ugodno. Istina, djeca su mi pričala o stanu, ali sam uvijek mislio da preuveličavaju. Divio sam se bivšoj supruzi Na moje iznenađenje, bio sam smiren. Svaki put kada bi moj glas bio povišen za samo jednu nijansu, bio sam upozoren. Razgovarao sam s kćeri onako kako nikada nisam. Čak sam bio iznenađen i Nadinim ponašanjem. Istina, ona je oduvijek bila blaga, šutke je sve podnosila, a sada se potpuno promijenila. Nije bilo ni traga blagosti, nego sam osjetio odlučnost i čvrstinu, ponos ali i još mnogo toga nepoznatog u njenom glasu i ponašanju. Na odlasku, pokazala mi je ostatak stana. Bio sam fasciniran. Sve je bilo savršeno, čak i mnogo više od toga. Sve ono o čemu je maštala, čak i ono o čemu se nije usuđivala maštati, ona je ostvarila. - Lijepo - jedva sam izgovorio na odlasku. Čak i ne znam kako sam došao do kuće. Iako sam imao običaj izići, tu večer nisam ni pomišljao na to. Preplavile su me uspomene. Čudno je sve to bilo. Gotovo da se nisam snalazio u novonastaloj situaciji. Djeca su bila velika. Da, najmlađa Anita je išla u prvi razred srednje škole, starija kći je završavala srednju školu, a sin je školovanje završio prošle godine. Pred sobom sam imao odrasle ljude, ali ja ih nisam promatrao na taj način. Za mene su oni još uvijek bili djeca. Nasuprot meni, Nada je s njima razgovarala kao sa osobama koje su odrasle, samostalne, kojima je samo ukazivala na greške, nastojeći ih navesti da ih isprave. Kod nje nije bilo nikakvih ispada, nikakve vike. Sve je radila smireno i na nevjerojatan način je utjecala na djecu. Njen je pristup bio mnogo učinkovitiji. Znao sam da je i s Anitom mogla izići na kraj, ali zašto je onda potražila moju pomoć? Oboje smo se dogovorili da za nju nema izlazaka, da nema 'fejsa', i to sve dok se ne popravi. Nisam pošao na spavanje. Sjedio sam u svojoj kući, u kuhinji. Iako je televizor bio upaljen, nisam pratio program. Prisjećao sam se svojeg braka. S Nadom sam proveo dvadeset godina. U početku samo imali jako kvalitetan brak. Nada je bila sve ono o čemu sam sanjao. Zbog ljubavi prema njoj prekinuo sam višegodišnju vezu, i doista sam uživao u idili koja je vladala na početku. Onda su došla djeca... Troje djece iziskivalo je sve njeno vrijeme. Ostavila je posao da bi se posvetila njima i vidio sam koliko je nesretna. A kada se tome pridoda da je živjela sa mojom obitelji, ta tuga je postajala i razumljiva. Nama je suđeno da budemo skupa Moja je obitelj nikada nije prihvatila. Šutke je sve podnosila zbog mene. A ja? Sve više sam izbivao iz kuće. Nisam mogao podnijeti neprestana prigovaranja moje majke i nezadovoljstvo koje je pokazivala na svakom koraku, što mi je bila odlična izlika ali i opravdanje da ne budem u kući. Kada bih došao, samo bih se posvađao s majkom i opet otišao van. Imao sam svoje društvo, ali i svoju tajnu zbog koje sam izbivao iz kuće. Divna, osoba koju sam ostavio zbog Nade, opet je ušla u moj život. Ona je iza sebe imala brak koji je kratko trajao. Sreo sam je slučajno i pozvala me je na kavu. Sastanak za sastankom, i naše se navodno prijateljstvo pretvaralo u nešto što me je ponijelo. Ona je doista znala kako da postupi sa muškarcima, laskala mi je, milovala me, uveličavala sve što je bilo povezano sa mnom, i ja sam upao u klopku koju mi je namijenila. U to vrijeme sam samo mislio da se naša stara ljubav rasplamsala, i sve sam bio u stanju učiniti zbog nje. Što sam više vremena provodio s njom, sve više sam shvaćao kako je Divna uistinu divna, i da svojim ponašanjem i opravdava svoje ime. Pred njenim likom, Nadin je blijedio, i to s pravom. Divna je uvijek bila sređena kao da ide na slikanje za naslovnicu, bila je čvrstog karaktera i uvijek je postizala što je željela. Dok sam je promatrao, kajao sam se što sam je ostavio. - O čemu razmišljaš? - upitala me je tada poluotvorenih očiju. - O tome koliko sam sretan - ushićeno sam rekao. - I trebaš biti, Mario - rekla je blago. - Nije li ovo dokaz da je ljubav jača od svega? - lukavo me je upitala. - Da - nerado sam odgovorio. - Žao mi je što sam te ostavio. Trebale su mi godine da shvatim da sam pogriješio. Ali, u braku sam, imam troje djece, - nisam znao kako da nastavim. Sve je upućivalo na to da će između nas opet buknuti plamen u kojem ću sagorjeti. Trebala mi je potvrda sam da poželjan muškarac, da sam željen i voljen. - I ja imam dijete - Divna je obuhvatila moju ruku. - Oboje smo odrasli. Znamo što radimo. Nama je suđeno da budemo zajedno - rekla je blago. Srljao sam iz jednog zla u gore Zajedno? Što joj je to trebalo značiti? Što je ona očekivala? Da se razvedem? Meni to nije bilo ni na kraj pameti. Želio sam avanturu, nešto prolazno, želio sam opet izgarati i osjećati se posebnim. - U braku sam - slabašno sam se odupirao njenim riječima. - Kakvom braku? - Divna se nagnula prema meni. Pogled na njene bujne grudi me je raspametio. Do vraga i brak, pomislio sam u sebi. Gorio sam od strasti, i to onakve kakvu nikada prije nisam osjetio. Ispred mene je stajalo "zabranjeno voće", žena koja me je željela, žena koja je znala kako da mi udovolji riječima, ali i na sve druge moguće načine. Za razliku od Nade, ona je iza sebe imala bogato iskustvo. U tom trenutku cijeli moj život, brak, sve je prohujalo u mojim mislima. Nada nije imala vremena za mene. U kući se nisam osjećao onako kako sam se trebao osjećati. Bježao sam iz nje... Progutao sam knedlu koja mi je zapela u grlu. - Istina, Nada nije ispunila moja očekivanja. Više ni ne izlazim s njom. Sramim se njenog izgleda i želim to promijeniti, ali nikada nisam imao hrabrosti učiniti prvi korak. Divna, nesretan sam u tolikoj mjeri da imam osjećaj da ću se ugušiti u toj nesreći - jadao sam joj se. - Shvaćam - Divna je pokazala razumijevanje prema mojem stanju. - I ja sam se tako osjećala, zato sam se i razvela. Ponekad u najboljoj namjeri pogriješimo u izboru. Nikada te nisam zaboravila, Mario - rekla je glasom koji je bio hrapav, glasom kojim je potvrđivala istinitost svojih riječi. Upustio sam se u avanturu. Nije me pekla savjest. Brak sam čuvao. Nije postojala mogućnost da Nada sazna za ono što radim. Malo zabave sa strane nikomu nije moglo naštetiti. Ja sam tako razmišljao, naivno i glupo. Bio sam zanesen, opijen strašću koju sam osjećao pored Divne. Promjena u životu mi je dobro došla. Moj ego je rastao do neslućenih razmjera, a onda se počeo događati pakao u mojem životu. Nada je saznala. Kako? Pročitala je moje poruke i izbila je strašna svađa. Nisam mogao poreći ono što je ona pročitala, a nisam mogao ni priznati. Neko vrijeme sam se primirio. Ja jesam, ali ne i Divna. Ona je neprestano zvala, a kada me nije mogla dobiti, zvala je Nadu. Sve joj je rekla i likovala je dok je uništavala moj brak. Sjetio sam se kako sam se tada osjećao. S jedne strane me je zvalo srce, s druge obaveze koje sam imao. Divnu sam zavolio, volio sam je do ludila. Za mene je brak bio sinonim okova kojih sam se želio osloboditi. Pokušao sam razuvjeriti Nadu, ali mi to nije pošlo za rukom. - Za mene više ne postojiš - Nada je rekla mirno. - Naš brak je mrtav. Ostat ću ovdje dok se ne snađem, a onda odlazim - zaključila je kruto. Vidio sam suze u njenim očima, one koje su izražavale njezin osobni poraz. Vidio sam i bol u njima. Volim te, samo tebe volim - pokušao sam je uvjeriti. - Da, to si mi dokazao - Nada je ustala. Lice joj je bilo bezizražajno. Da je vikala, činilo mi se da bih to lakše podnio. - Imamo djecu - rekao sam svoj najvažniji argument. - Imam djecu - rekla je kiselo. Ustao sam i pljusnuo je. Nije ni zaplakala. Pogledala me je s toliko mržnje da sam se sledio. - Brak je svetinja - pokušao sam je uvjeriti. Nije mi pošlo za rukom. Kada je moja prijevara izišla na vidjelo, moja obitelj je likovala. Bilo im je drago što sam napokon spoznao da Nada nije žena za mene. Podržavali su me u svemu. A ja? Počeo sam se gubiti u svemu tome. Više nisam skrivao vezu kojoj sam se u potpunosti prepustio. Nije ni bilo razloga da to činim. Nadu sam redovito mučio svojim ponašanjem, izljevima bijesa, a nerijetko sam je toliko mlatio da bi ostajala sva u modricama. Nisam osjećao grižnju savjesti. Ona se pretvorila u šutljivog monstruma. Pronašla je jedan posao, pa drugi, radila je neprestano. Želio sam je slomiti, ali mi to nije polazilo za rukom. Divna je željela samo osvetu Mjesecima smo živjeli na taj način. Moje ponašanje je postajalo sve gore i gore. Nada mi je smetala. Svaki put kada bih se vratio kući, želio sam da me nema. Sam pogled na nju mi je postajao mučan. Živjeli smo u istoj kući, doduše ja bih u nju svraćao povremeno, jer sam se preselio k ljubavnici, a ona je ostajala sa djecom, radila je bez mojeg odobrenja. Kada je shvatila u kakvoj sam situaciji, i Divna se počela mijenjati. Zajedno sa mnom je smišljala pakosti u želji da napakosti Nadi. Popuštao sam joj. Nisam je želio izgubiti. Znao sam da je moj brak gotov i da ne postoji način da se spasi. Pokušavao sam samo zadržati ono što sam imao. Plesao sam po tuđoj muzici. Moje samopouzdanje je raslo. Mislio sam da sam najpoželjniji, najbolji, najljepši. Radio sam planove za budućnost, ali se nisam želio razvesti. Privid braka odgovarao mi je zbog djece. Djeca su bila uz mene, Nada se brinula o njima, a ja sam imao potpunu slobodu. Zar sam više mogao poželjeti? - Što sam ti ja? - Divna me je upitala jednog dana. - Volim te - rekao sam uz osmijeh. - A kojoj je ženi samo ljubav dovoljna? - podrugljivo me upitala. - Ja sam ti cijelo vrijeme bila samo ljubavnica, ali mi to nije ni bilo važno. Svoj cilj sam postigla. Ti si ostavio mene, a ja sam razrušila tvoj brak. Bio si dovoljno glup da misliš da te volim. Ne, ovo je bila samo osveta ostavljene žene - rekla mi je hladno. Nisam shvaćao njene riječi. Činilo mi se da se samo šali sa mnom. Znala je što sam sve stavio na kocku zbog nje, znala je da sam hodao po ruševinama svojeg braka, čak i da su moja djeca pala u drugi plan zbog nje, a govorila mi je da se samo poigrala sa mnom. Je li to moguće? Zar sam bio toliko slijep? S nevjericom sam odmahnuo glavom. - Što si rekla? - ustao sam i prišao joj. - Ja se tebe ne bojim. Ja ti nisam Nada, ne možeš se na meni iživljavati. Kako je biti ostavljen? - narugala mi se. - Ne razumijem - rekao sam, a sve u meni je bjesnilo od oluje. Ako je bila istina ono što je rekla, onda sam ja ispao najveća budala koja postoji. - A sada... - rekla je s porugom. - Idi iz mojeg života. Imaš pet minuta da odeš. Ako te ikada sretnem, okreni glavu. - Divna, šališ se? - još uvijek sam grcao u nevjerici. - Ne! Otvorila je vrata. Svi u životu imamo ciljeve koje želimo ostvariti. Moj je bio da ti se osvetim. Mene nitko nikada nije ostavio. Sada sam ti dokazala da si pogriješio. Ja sam trebala biti na njenom mjestu. - I jesi - prekinuo sam je. - A što ćeš mi? Tko želi muškaraca koji ima brak iza sebe i teret od troje djece na glavi? Meni nije ni na kraj pameti da te poželim. Malo sam se poigrala, i to je to. Ne sjećam se cijelog razgovora. Znam samo da je izbila strašna svađa, da sam ostao zaprepašten svojom naivnošću. Kako je nisam prozreo? Zbog čega sam žrtvovao cijeli brak? Što da radim? Da molim Nadu da mi oprosti? Ona na to neće pristati, ne nakon svega. Znao sam da ne smijem tražiti milost od one prema kojoj milosti nisam imao. I imao sam pravo. Nada se ponašala kao da ne primjećuje da sam stalno u kući. Kada bih ja ušao u kuhinju, ona je odlazila u drugu prostoriju. Nije mi davala priliku, nije joj bilo ni na kraj pameti. A onda sam doživio neugodno iznenađenje. Nada je podnijela zahtjev za razvod braka i morao sam samom sebi priznati da mi je laknulo. Bio sam gotovo siguran da ću dobiti djecu, ali nije bilo po mome. Godinu dana kasnije sam bio razveden. Umjesto olakšanja, osjetio sam gorčinu i težak udarac osamljenosti. Nisam se znao nositi s time ali sam se navikao. Uostalom, živ se čovjek na sve navikne. Iako su djeca često bila kod mene, barem u početku, njihovi su se dolasci prorijedili. Prekasno sam shvatio koliko sam pogriješio. Izgovori da joj se približim Preispitivao sam prošlost, tražio sam krivicu u Nadi, ali je kod nje nisam pronalazio. A sada sam se i uvjerio kolika sam budala bio. Nada je bila potpuno drugačija nego dok je sa mnom bila u braku. U njoj sam prepoznao onu nekadašnju djevojku u koju sam se zaljubio i bio spreman na sve zbog nje. Kada se to počelo mijenjati? Prebirao sam po prošlosti, ali je postojalo sasvim logično objašnjenje. Troje djece je bio prevelik teret za nju. O njima se brinula sama i nije imala vremena za mene. Osjećao sam se zapostavljenim, nezadovoljnim, a to nezadovoljstvo je i rezultiralo mojom prevarom. Sada su ta djeca odrasla. Da smo ostali zajedno, imali bismo vremena posvetiti se samima sebi, ali mi to nismo dočekali zajedno. Nada nije ni bila svjesna koliko pomno sam je promatrao tu večer. Nekad ispijeno lice bilo je ugodno popunjeno. Oči bez sjaja kave sam godinama promatrao, opet su sjale poput zvijezda. Znao sam da ona nema nikoga, da joj nije ni na kraj pameti da bude s nekim nakon svega onog što je prošla sa mnom, a to je bila moja prednost. Ili nije? Mučio sam se s mislima. Želio sam se vratiti na staro, ali sam se bojao da je to nemoguće. Jako dobro sam znao da ne smijem krivo protumačiti njen poziv. Ona nije mislila ništa od onog što je meni padalo na um, a ja sam već sanjao o prvom koraku kojeg sam namjeravao učiniti. Znao sam da ona ima loš automobil, pa sam joj odlučio pokloniti svoj, ali kako? Trebao sam pomoć djece, iako sam sumnjao da će ona pristati na to. Što su više odrastali, kao da su se udaljavali od mene sve više, kao da su shvaćali pravo značenje svega onoga što sam prije radio. Priuštio sam im mnogo boli. Kako da ih uvjerim da sam se promijenio? Nitko mi neće vjerovati, i to s razlogom. Zaluđen strašću, ja sam radio ono čega sam se grozio nakon veće vremenske distance. Iza sebe sam ostavljao rane koje su možda zacijelile, ali su ožiljci ostali. Najvažnije mi je bilo da smo u komunikaciji. I to je bio velik napredak. Sada sam imao razloga da je nazovem, jer briga za našu kći je bila odličan izgovor da joj se približim. Želio sam novu šansu, ali kako? Redovno sam je zvao, raspitivao se kako se Anita ponaša, i imao sam osjećaj kao da napredujem, pomalo, ali je napredak bio vidljiv. Smišljao sam plan, razrađivao ga, pa kada sam Aniti predložio izlet i rekao kako želim da i Nada bude s nama, ona me je pogledala kao da sam sišao s uma. - Mama neće ići s nama - rekla je otresito. - Zašto? - Zanimalo me je. - Trebaš li pogađati? - za razliku od Nade, ona nije bila nimalo tiha, niti je imala mir koji je krasio njenu majku. Bila je pomalo divlja, neukrotiva, tvrdoglava do besvijesti i otvorena poput knjige za čitanje. Ona nikada nije bila tajnovita, niti je sa mnoštvom velova obavijala ono što je htjela reći. - Trebam li? - upitao sam je uz osmijeh. - Mama radi. Ne može dobiti slobodan dan, a i da može, mislim da joj nije ni na kraj pameti glumiti da smo sretna obitelj, jer to nismo - rekla je. - A što ti hoćeš? - upitala me je bez ustručavanja. - Ja? - pokazao sam rukom prema svojim grudima. - Da, ti. To što ste razvedeni ima velikih prednosti - lukavo je rekla. - Ti si mnogo bolji prema nama. Ponekad nam popustiš, a to prije nikada nisi radio. Čak se s tobom može i razgovarati, a prije je to bilo nezamislivo. - Ljudi se mijenjaju - pokušao sam joj objasniti. - Da, ali ne i ti - odbrusila mi je. Uvidio sam da na nju ne mogu računati. Kada sam malo bolje razmislio, ni na jedno dijete nisam mogao. A ja sam silno želio biti dio njihovih života, i iznad svega Nadinog života. Kako da to ostvarim? Kako? Da sam mogao vratiti vrijeme, sve bi bilo drugačije, ali je to bilo nemoguće. Zašto sam mislio da sam pogriješio kada sam nju odabrao za ostatak života? Upao sam u zamku u koju upadnu svi mladi roditelji. Pod teretom svakodnevnice, izmučen njenom jednoličnošću, upao sam u zamku lažne strasti. Zaboravio sam na ljubav, na obećanje koje sam dao Nadi, zaboravio sam da imam obitelj, zaboravio sam na sve što mi je ikada bilo važno. Laskave riječi su me zavele. Uživao sam piti otrov sa lažljivih usana, a kada je taj otrov počeo djelovati, grčio sam se u stvarnosti koja nije bila nimalo lijepa. Sam sam pogriješio i sam sam morao ispraviti grešku, ako je to ikako bilo moguće. Računao sam na Nadinu ljubav, na onu koju je nekada osjećala, ali sam se isto tako bojao da sam ja tu ljubav ubio svojim postupcima. U idućih nekoliko tjedana redovito smo se čuli. Svaki put sam imao osjećaj da sam joj korak bliže, ili je to bila samo moja želja? Neprestano sam pronalazio izgovor da razgovaramo. Jedan put je bio naš sin, drugi put posao, planovi koje sam imao za njihovu budućnost, a treći put bih opet nešto smislio. Vidio sam da je Nada opuštena u mojem društvu. Svaki put je njena opuštenost bila sve izraženija. Imala je zarazan osmijeh kao nekada, sve oko nje prštalo je od sreće kojom je zračila. Trebao sam je pozvati da iziđemo, ali kako? Nikada nisam bio toliko obeshrabren kao tada. - Mogli bismo s djecom otići na večeru - predložio sam joj. - Kada budeš slobodna - nadodao sam odmah, bojeći se njenog odbijanja. - Ne znam - Nada me nije odmah odbila, što je bilo najvažnije. Njezina neodlučnost mi je bila dobar znak. - Trebamo pokazati djeci da smo obitelj, da... - zastao sam, ugrizavši se za jezik. - Ja nisam ona koja je to ikada zaboravila. Niti jedne riječi nisam rekla protiv tebe. Mišljenje koje imaju o tebi, stekli su sami. Prema njima se ponašaš kao da su još djeca, ali oni to odavno nisu. Što žeiiš? - otvoreno me je upitala. Bio je to trenutak kojeg sam trebao iskoristiti, ali sam osjetio da je prerano da bih izrazio ono što sam imao na umu. Ja sam se od tebe razvela, ali oni nisu. Otac si im, to im neprestano naglašavam. - Nado - izrekao sam njeno ime s toliko nježnosti da je to i mene samog zaprepastilo. - Promijenio sam se - pokušao sam joj ukazati na ono što je bilo svima vidljivo, ali se ona ponašala kao da je slijepa. - I ja sam - Nada me je ozbiljno pogledala. - Osjećam da napokon živim. Nitko mi ne određuje pravila, ne prisiljava me ni na što, niti me ponižava. Imam mir o kojem sam cijeli život sanjala. Tražio sam samo zrno razumijevanja Ujutro se probudim, skuham kavu i uživam. Tako malo je ljudima potrebno za sreću, a ja se nakon svega znam zadovoljiti s tim malim stvarima. Imam sve - pogled koji mi je uputila, u potpunosti me je obeshrabrio. - A ideja za večeru ti je sjajna - rekla je na kraju. - Rado ću otići s vama - rekla je bez ikakvog ustručavanja. Je li mi trebao veći poticaj od toga? Kada mi se nasmiješila, znao sam da opet ima nade za nas. - Volio bih i da izađem samo s tobom - rekao sam što sam mirnije mogao. - Oh! - Nada je očito bila šokirana mojim prijedlogom. - Čemu sve to? - upitala me je otvoreno. - Zašto čitati već pročitanu knjigu kada se kraj zna? S tobom želim biti u korektnim odnosima. Znaš li zašto? Imamo troje djece. Oboma je u interesu da ih izvedemo na pravi put, a to možemo zajedno, i to bez ikakvih ustupanja. Nisam li u pravu? Razmišljao sam o njenim riječima. Znao sam da ona razmišlja na jedan način, a ja na sasvim drugi. Tražio sam samo zrnce razumijevanja, tračak nade, a ona je samo spominjala djecu. Gdje sam ja bio? Kakva je moja uloga bila? Namijenila mi je samo ulogu oca, a to mi je laskalo, ali ja sam želio mnogo više od toga. Što da joj kažem? Da mi je stalo do nje, da sam pogriješio, da želim biti dio njenog života, ali ne dio koji će nakon razgovora napustiti njen stan. želio sam se buditi u njenom krevetu, želio sam ponovno se vjenčati, želio sam samo nju, jer bih s njom sve dobio. Samo sam tražio drugu priliku, a hoću li je dobiti? Samo je rijetki dobiju, a jesam li ja među odabranima? Da sam znao odgovor na to pitanje, saznao bih sve po pitanju svoje budućnosti. - Zajedno? - uhvatio sam se za tu riječ. - Da - Nada je bila ozbiljna. Da sam joj samo mogao pokazati srce, podastrijeti joj misli, shvatila bi da pred njom stoji sasvim drugačija osoba od one od koje se razvela. Trebao sam se razvesti da bih shvatio što sam izgubio, trebao sam proći faze ludila da bih spoznao mir. - Sada znam zašto sam se nekada u tebe zaljubio počeo sam, ali je ona podigla ruku i na taj način me prisilila da zašutim. - Znaš li i zašto si me prevario? - upitala je bez imalo ustručavanja. - Znam - odmah sam odgovorio. - Zato što sam bio budala rekao sam s kajanjem. Nada me je nekoliko trenutaka promatrala. Nakon toga se okrenula i otišla bez riječi. Nadao sam se da nije porušila sve mostove iza sebe, da je ostavila jedan koji će me odvesti do nje. Da Divna nije bila divna, shvatio sam u naletu najluđe strasti, a da Nada ne daje nadu, to me je pogodilo mnogo više od onog prvog. Nadao sam se da je ostala barem malena žeravica od plamena naše ljubavi. To će biti dovoljno da se vatra rasplamsa. Ono što sam godinama uništavao, godinama trebam i graditi. Meni doista više nije bilo do ludih izleta. Znao sam kamo me oni vode. Svu kiselost zabranjenog voća osjetio sam na sebi, a ja sam želio zagristi u voće koje je imalo slast i potrebnu zrelost. Želio sam zaploviti mirnim vodama kojima bih plovio ostatak života. Sada konačno znam što želim Njeno me ponašanje nije obeshrabrilo. Znao sam koliko me je nekad voljela. Ta se ljubav nije mogla izgubiti. Veći dio sam mogao uništiti, ali ne i sve. Sjetio sam se koliko mi je vremena trebalo da je prvi put osvojim. Godina i pol, a sada sam bio spreman na dvostruko više. Nada? Želio sam nadu u svakom obliku. Osmjehnuo sam se. Nisam smio dozvoliti da me obeshrabri njeno ponašanje. I neće. Napredovat ću korak po korak, istraživat ću način na koji ću je osvojiti. Da se strpljenje isplati, ali i upornost, mogao sam najbolje naučiti od Divne. Ona je godinama čekala svojih pet minuta i dočekala ih je. Osvetu mi je servirala hladnu, sa svim začinima, a osvetila mi se na najgori mogući način. Sa vremenske distance na kojoj sam se nalazio, nikako nisam shvatio kako sam mogao biti toliko glup, ali je činjenica bila da sam bio. Kako netko može biti toliko zaslijepljen koliko sam ja bio? Moje je ponašanje bilo neoprostivo, i samom sebi ću najteže oprostiti, pa kako da to očekujem od Nade? Znao sam da se iskra kod nje zapalila. Ona je bila mudra žena, ona je znala prepoznati kada se netko promijenio. Da, ja sam se doista pokazivao u najboljem svjetlu. Znao sam koliko bi prednosti imao naš brak, za mene, za nju, ali i za djecu. Izišli smo na večeru. Vidio sam koliko je opuštena, koliko je drugačija od one osobe s kojom sam bio u braku. To što je bila na svom, što je imala nekakvu sigurnost, potpuno ju je promijenilo. U tome sam vidio priliku. Ona, ja i moja djeca, ali bez moje obitelji. Bio sam spreman preseliti se kod nje, samo ako me ona bude htjela. Odvažio sam se i upitao je što misli o nama. - Sjeti se kako nam je nekada bilo lijepo i koliko sam te volio - želio sam podjariti lijepa sjećanja. Nada je pogledala u pod. Kada me je pogledala, oči su joj bile pune suza. - Sve to želim zaboraviti rekla je kruto. - Ali... - htio sam nešto reći, no nisam uspio niti jedno slovo izustiti. - Da počnemo iz početka? - predložio sam joj. - Čemu sve to? - Nada me je ozbiljno upitala. - Volim te - rekao sam u jednom dahu. Bio sam ponosan na sebe što sam barem to uspio izgovoriti. Ovo je ljubav ozbiljnog muškarca. Sada znam što želim, a ako mi pružiš priliku, znat ću je cijeniti. Nikada te više ne bih mogao iznevjeriti - petljao sam, ni sam ne shvaćajući kako mi polazi za rukom toliko govoriti. - Bit ću najbolji muž na svijetu. - Muž? - Nada se zagrcnula. - Pobogu, pogriješio sam - rekao sam u očaju. - Ali sam ja ispaštala zbog tih grešaka - rekla je kruto. - Sve te rane ću poljupcima zacijeliti. Dokazat ću ti da ne griješiš ako mi dozvoliš... Uhvatio sam je za ruku. Nije povukla svoju. Bilo je očito da je u nedoumici, a ja sam to iskoristio. Osjetio sam kako drhti, kako drhtimo oboje, što je bio dobar znak. To što nije bila ravnodušna probudilo mi je nadu, ali i natjeralo srce da brže zakuca. - Nećeš se pokajati - rekao sam tiho. - U redu, ali na sam nagovještaj nečega onakvog... - Toga neće biti - rekao sam sretno. I osjećao sam se sretnim kao nikada do tog trenutka. Posebna večer, posebna žena, ali i budućnost koja može biti isto takva ako budem dovoljno pametan. Znao sam da ću ovaj puta to biti.
Svi su se pitali što se zaista dogodilo. Nitko nije mogao ni pretpostaviti zašto bi mlada žena puna životne energije digla ruku na sebe, baš kao što nitko nije primijetio čovjeka skrivenog iza debla starog kestena. Taj čovjek, ili bolje rečeno, ta ruina od čovjeka bio sam ja. Pritom je još do prije samo godinu dana u mom životu sve bilo u redu. Iako, kad bolje razmislim, počelo je mnogo ranije... Sa svojom ženom Ljiljanom bio sam u braku više od dvadeset godina. Nismo imali djece, ali smo usprkos tome vodili sretan i ispunjen život. To što nismo mogli postati roditelji u početku nas je stavilo pred tešku kušnju, no kasnije smo se pomirili sa sudbinom i usredotočili na naš brak i karijeru. Meni su kao inženjeru strojarstva bila otvorena sva vrata, dok je Ljiljana od prodavačice u butiku napredovala do vlasnice uglednog krojačkog salona. Bilo bi pretjerano reći da smo plivali u novcu, no nikad nismo imali novčanih problema. Jednoga dana, kad smo dovoljno uštedjeli, odlučili smo kupiti kuću naših snova. Zapravo, ideja se rodila sasvim spontano dok smo jedne nedjelje šetali jednim otmjenim kvartom... - Ajme meni, Viktore, pogledaj ovo! - ushićeno je uzviknula Ljiljana i zaustavila se ispred jednog prekrasnog posjeda. - Kakva ljepota! I bila je u pravu. Kroz grandioznu ogradu od kovanog željeza pružao se pogled na uredno pokošen travnjak, puteljke posute bijelim šljunkom i staro drveće s impresivno velikim krošnjama. Na sredini zemljišta nalazila se kuća, a lijevo od nje umjetno jezerce. Preko bijelog pročelja kuće protezao se raskošni bršljan sve do prvog kata. - Stvarno je prekrasno - složio sam se sa svojom ženom. - Izgleda kao iz bajke... - Pogledaj, pa to se prodaje - oduševljeno je vrisnula, uprijevši prstom u natpis na drvenoj ploči zabodenoj u travnjak. Obrazi su joj se zajapurili od silnog uzbuđenja, a oči zacaklile. Njezine svijetle oči bile su u izrazitom kontrastu s njenom tamnom kosom. Kako sam je samo volio! Volio sam sve na njoj, pa i tu njenu osobinu da se tako spontano oduševi. Meni takva spontanost nije bila svojstvena, no sada sam bez razmišljanja donio odluku: - Kupit ćemo ovu kuću! Pogledat ćemo je i ako je iznutra jednako tako lijepa kao što obećava izvana, bit će naša, što kažeš? Ljiljana me pogledala širom otvorenih usta. - Ti to ozbiljno?! A kako ćemo to platiti? - Kao prvo, imamo nešto ušteđevine. A kao drugo, možemo dignuti kredit pa polako otplaćivati rate. To si s našim primanjima možemo priuštiti. Ljiljana mi se oduševljeno bacila oko vrata. - Predivno, predivno! Onda ću si konačno moći uzeti dvije mačkice iz azila za životinje! - ciktala je. Kuća je iznutra bila mnogo ljepša nego što smo očekivali. Bila je doduše prevelika za dvije osobe, ali uživali smo u velikom prostoru, a i Ljiljana si je konačno mogla urediti atelje za krojenje i svoj hobi, slikanje. Sve u svemu, mogli smo biti najsretniji ljudi na kugli zemaljskoj, da sudbina nije imala drukčije planove s nama... Napredovao sam u poslu, što mi je donosilo i veća primanja. No uz napredovanje su došle i veće obaveze i česta putovanja zbog kojih sam sve manje vremena provodio doma. Ljiljana se nije ugodno osjećala sama u velikoj kući. Bojala se provalnika i raznoraznih skitnica koje su se motale oko kuće, tako da smo pored dvije mačkice, Miki i Mini, ubrzo iz azila za životinje nabavili i vučjaka Maksa. Uz Maksa Ljiljana se konačno osjećala sigurnom. Tako je, kad nije radila, slobodno vrijeme provodila u fitness studiju ili šećući s Maksom obližnjim parkom. Sa svojih trideset i pet godina bila je u vrlo dobroj fizičkoj formi i time se ponosila. Međutim, jednoga dana pojavili su se bolovi u leđima. Isprva blagi i povremeni, onda sve češći i intenzivniji. Ispočetka se pokušala šaliti na svoj račun. - Nije to ništa strašno. Izgleda da me načeo zub vremena - znala je reći, ali bolan izraz na njenom licu govorio je drukčije. - Zlato, otiđi na pregled - savjetovao sam joj zabrinuto. - I nemoj toliko pretjerivati s tim sportom. Sasvim je dovoljno da svaki dan prošečeš Maksa. No, ona je na moje primjedbe odmahivala rukom. - Ma glupost, to su samo prolazne tegobe. Problem ti je, mužiću moj, u tome što ne postajemo mlađi! Podmukla bolest Tako je govorila pokušavajući omalovažiti problem koji je sad već bio više nego očit. Uvidjevši da se sve češće budi s bolnim izrazom lica, inzistirao sam da posjeti liječnika. Konačno je zaista i popustila i otišla našem liječniku opće prakse, koji joj je propisao lijekove protiv bolova i fizikalnu terapiju. Kad ni to nije pomoglo i kad su bolovi postali još jači, uputio ju je specijalistu. Specijalistički pregled je na žalost pokazao da je moja zabrinutost bila opravdana. Nakon niza pretraga, liječnici su utvrdili da Ljiljana boluje od podmukle bolesti, koju su definirali kao Bechterovu bolest. - No, to ne mora nužno značiti da će vaša supruga biti trajno ograničena - umirivao me liječnik kad je vidio da sam problijedio kao krpa. Dok nam je naime objašnjavao o kakvoj se bolesti radi i kako s vremenom dolazi do okoštavanja kralježnice, osjećao sam kao da tonem u bezdan. Dobacio sam uplašen pogled prema Ljiljani, ali činilo se da je ona hrabrije od mene podnijela lošu vijest. - Morate i nadalje odlaziti na fizikalne terapije, čuvati se i uzimati protuupalna sredstva koja ću vam propisati. Budite li se pridržavali ovih naputaka, moći ćete nastaviti voditi normalan život. Nemojte se izluđivati crnim mislima. U većini slučajeva ova bolest ima sasvim bezopasan tijek... Na žalost, ovakve optimistične prognoze nisu se odnosile na Ljiljanu. Iako je učinila sve kako joj je liječnik preporučio, bolovi ne samo da nisu jenjavali nego su postajali sve gori. Nakon rehabilitacije, koja joj nije donijela nikakvo poboljšanje, morala je priznati samoj sebi da će se morati odreći posla koji je toliko voljela. Radno vrijeme, koje joj je inače znalo trajati i do dvanaest sati, smanjila je sada na samo nekoliko sati na dan i hrabro se pomirila sa svojom sudbinom. Ipak, ma koliko to skrivala preda mnom, po njenim sam očima uvijek znao prepoznati kada je plakala. Jednom kad sam se nakon nekoliko dana službenog puta vratio doma, shvatio sam da moja žena danima nije izlazila iz kuće. Bilo je očito da je većinu vremena preležala u krevetu, a u kući je vladao pravi kaos. I nije samo kuća bila ta koja je izgledala zastrašujuće. Prepao sam se i njenog izgleda. Imala je duboke tamne podočnjake, a na licu joj se odražavala duboka patnja. - Zlato, ovako to dalje ne ide - oprezno sam pokušao razgovarati s njom. - Ne mogu te više tako dugo ostavljati samu. Što kažeš da potražim drugi posao, na kojem neću morati toliko izbivati iz kuće i uz koji ću imati više vremena za tebe? Ljiljana me prestrašeno pogledala. - Ali, to si ne možemo priuštiti! Pogotovo ne sada kada ja više gotovo ništa ne zarađujem... - utučeno je nadodala. - Ma daj, nemoj brinuti, sve će biti dobro! - rekao sam naglašeno vedrim tonom. Da i sam brinem hoćemo li ubuduće moći plaćati hipoteku, to sam joj naravno prešutio. Bez njenog znanja krenuo sam u potragu za novim poslom. I zaista, nakon mjesec dana pronašao sam zaposlenje koje mi je pružalo pristojnu plaću, a istodobno ostavljalo mi dovoljno slobodnog vremena da budem uz Ljiljanu. Ispripovijedao sam svom novom šefu sve o bolesnoj ženi o kojoj moram brinuti i on je pokazao razumijevanje. Ljiljani sam za novi posao rekao tek dan prije potpisivanja ugovora. Bila je duboko ganuta. - Ti si to zaista učinio zbog mene... Ostavio si posao koji si toliko volio - prošaptala je sa suzama u očima, a onda dodala: - Tako mi je žao! Privio sam je u zagrljaj i čvrsto stisnuo uz sebe. - Nema ti zbog čega biti žao! Učinio sam to jer želim provoditi više vremena s tobom. Moj stari posao je stvarno postao prezahtjevan. Mladenačka ljubav Prvog radnog dana u novom poduzeću moj susretljivi kolega s kojim sam dijelio sobu proveo me po zgradi da me upozna s novim suradnicima. U računovodstvu je zastao i napravio šeretsku grimasu. - Ovdje, s ovim damama, morate imati posebno dobar odnos jer su one te koje nam svakog mjeseca obračunavaju plaće - šalio se. Pružio sam ruku jednoj gospođi, a onda drugoj... i zastao. Nisam vjerovao vlastitim očima! - Marija... ti? - upitao sam zbunjeno, zureći s nevjericom u smeđokosu ženu u crvenom kostimu. - Da, Viktore: glavom i bradom ja! A što je tebe donijelo k nama? I dalje sam u nevjerici gledao u nju, no kad sam primijetio znatiželjan pogled kolege, brzo sam se pribrao i rekao s odglumljenom ravnodušnošću: - Svijet je zaista jako mali. Bio je to moj prvi dan na poslu i nisam želio da odmah počnu kružiti priče o meni. Nikoga se nije ticalo to što sam baš ovdje sreo svoju prvu veliku ljubav iz mladosti. Zato sam nastavio slijediti kolegu, nadajući se da nitko ne primjećuje kako mi srce snažno udara. Kasnije, dok sam sjedio za svojim novim radnim stolom i pokušavao se upoznati s raznim tekućim projektima, u nekoliko sam navrata zavrtio glavom. Bilo je upravo nevjerojatno da je moja sudbina htjela da baš ovdje sretnem Mariju, koju sam posljednji put vidio prije punih dvadeset i sedam godina! Osim nekoliko sitnih borica oko očiju, gotovo da se i nije promijenila. Još uvijek je imala one iste tople oči kojima me toliko puta nasmiješeno gledala. One iste lijepe usne koje sam toliko puta poljubio. Samo je kosu sada nosila kraću. Nekad sam tako volio mrsiti njenu dugačku kestenjastu grivu koja bi joj se razbarušeno rasula po ramenima nakon što bismo vodili ljubav. Moj Bože, koliko li je vremena otada prošlo, kolike su se promjene dogodile u njenom i mom životu...! Marija je imala osamnaest, a ja dvadeset godina u vrijeme dok smo bili nerazdvojan par. Zakleli smo se tada na vječnu ljubav, no već smo godinu dana kasnije morali pogaziti riječ: Ja sam naime upisao fakultet u gradu, dok je ona ostala u našem malom mjestu. Rastanak je bio ispunjen suzama, mojim i njenim. No dok sam ja vjerovao da za nas još uvijek postoji zajednička budućnost, ona se nije mogla pomiriti s činjenicom da ćemo se odsad viđati samo vikendima te je konačno pronašla utjehu u Dominiku, mom tadašnjem najboljem prijatelju. Toliko je godina prošlo otada, a odjednom mi je sve ponovno bilo živo pred očima kao da se odigralo jučer... Te sam večeri prepričao Ljiljani sve što se dogodilo mog prvog radnog dana u novom poduzeću, no susret sa starom ljubavi iz mladosti sam joj prešutio. Na novom sam se radnom mjestu dobro snašao i bio vrlo zadovoljan što sam sada imao više vremena za svoju ženu. Ipak, usprkos svim mojim naporima da Ljiljani život učinim lakšim, jednog sam dana morao konstatirati da se ona predaje. Kućanski poslovi su je suviše zamarali, a kad bi imala snažne bolove, i po nekoliko dana ne bi izlazila iz kreveta. Zanemarila je čak i svoj vanjski izgled kojem je nekad pridavala toliko mnogo pažnje. Ne znajući kako dalje, zamolio sam svoju majku da dok sam ja na poslu pomogne Ljiljani, no ona je tu pomoć odbila. Jučer me doslovce izbacila iz kuće kad sam joj došla pomoći pospremati - požalila mi se. Kad sam to spomenuo Ljiljani, samo je kratko dobacila: - Mogu i sama! Ne treba mi tvoja mama za kućanske poslove. - Ali dušo, dozvoli joj da ti pomogne. Kuća je velika i to je naprosto previše posla za tebe - pokušavao sam je uyjeriti. - Želiš li ti to možda reći da je kuća prljava? - smjesta se ljutito obrecnula na mene, a ja više nisam znao što bih rekao. Da sam imao hrabrosti biti iskren, rekao bih joj da je prljavo i neka se osvrne oko sebe! Ali, nisam imao... Po kutovima su se skupljale kuglice prašine, u sudoperu se gomilalo prljavo posuđe, a posvuda uokolo mogli su se naći ostaci hrane. Sve je to jasno ukazivalo na to da je moja inače vrlo uredna žena zapala u duboku depresiju. Slučajni susreti Kako sam i sam bio pod velikim pritiskom, da ne poludim, s vremena na vrijeme priuštio sam si malo razbibrige. Ponekad bi to bila čaša piva s kolegama poslije posla, a katkad bi se našao s Marijom na kavi. Isprva su naši susreti bili manje-više slučajni i povremeni, no s vremenom su prerasli u redovita tjedna druženja. Razgovarali smo o starim vremenima i smijali se našim mladenačkim ludostima. Ispripovijedali smo jedno drugome sve i o našim sadašnjim životima. I Marija je dugi niz godina bila u braku, ali se u međuvremenu razvela. Uživala je u svom samačkom životu kako je rekla, zaklela se samoj sebi da nikad više neće pustiti nijednog muškarca u svoje srce. - Jedan mi je bio dovoljan - rekla je smijući se. - Samo bih u tvom slučaju bila spremna napraviti iznimku - nadodala je i odjednom se sasvim uozbiljila. Njezin mi se pogled nije sviđao. Bio je to pogled koji je jasno govorio da se ne šali. - Molim te, Marija, nemoj tako govoriti. Znaš da sam oženjen i da volim Ljiljanu. Nježnim pokretom ruke prešla mi je preko neobrijanog obraza. - Znam... A opet, kažem ti da mi se čini kao da sam te jučer izgubila - sada su se u njenim očima caklile suze! Najkasnije u tom trenutku trebao sam povući ručnu i skrenuti razgovor u drugom pravcu. No, nisam to učinio, nego sam se punom brzinom strovalio u svoju propast... Morao sam priznati samome sebi da sam još uvijek, ili bolje rečeno, ponovno volio Mariju. Na drukčiji način nego što sam volio Ljiljanu, ali osjećaji su bili tu. Opravdanja za to što sam kasnije uletio u burnu aferu s Marijom, ipak nije bilo. Jedina olakotna okolnost bila je ta što sam se u to vrijeme zaista osjećao preopterećenim. S jedne strane je tu kod kuće bila moja bolesna žena, koju sam doduše još uvijek volio. S druge strane bila je Marija: uvijek dobre volje, puna energije i spremna raspršiti moje brige. Kad bi me znala ljuto peći savjest, umirivao bih samoga sebe da svojim preljubom ništa ne oduzimam Ljiljani. Varao sam je, to da. Ali, još uvijek sam bio njen muž koji ju je volio, koji je stoički podnosio njena depresivna raspoloženja i koji se nikad nije prestao nadati da će se njeno zdravstveno stanje jednoga dana popraviti. Dvostruki život Nije bio u pitanju samo seks, kod Marije sam pronašao mir. Bilo je dana kad bismo se voljeli do iznemoglosti, no bilo je i večeri kad bismo samo ležali jedno pored drugoga, bez da progovorimo i jednu jedinu riječ. - Ne želim te izgubiti po drugi put. To ne bih mogla podnijeti! - rekla mi je jednom takvom prigodom Marija. Uspravila se u krevetu pored mene i ozbiljno me pogledala. Lagano sam je gurnuo rukom i nasmijao se: - Pa tu sam, ljubavi... - Ne, nemoj se zezati s tim. Nije mi do šale. Reci da me nikad nećeš ostaviti! - Marija, pa znaš da te volim, ali na drukčiji način nego što volim Ljiljanu. Molim te, nemoj tražiti od mene da biram između vas dvije! U trenu su joj se oči ispunile suzama, a čarolija trenutka nestala u nepovrat. Kad sam kasnije došao doma i zatekao Ljiljanu kako leži na kauču i gleda televiziju, odmah sam po izrazu njenog lica primijetio da je morala imati loš dan. - Dolaziš kasno! - smjesta mi je predbacila. - Da, znam... Ali u uredu trenutno ima tako puno posla... - pokušavao sam se izvući. - Do vraga! To tvoje trenutno traje već mjesecima! - odjednom joj je glas poprimio histeričan prizvuk. - Kad bih mislila da si u stanju to učiniti, rekla bih da me varaš - nadodala je sumnjičavo me gledajući. Želudac mi se stisnuo, a moj smijeh je čak i u mojim ušima zazvučao lažno. - Ma daj, draga, nemoj pričati gluposti. Taj projekt... ne mogu ga sad ostaviti nedovršenog! Tim je razgovorom za mene stvar bila riješena, ali ne i za Ljiljanu. Sumnja koja se te večeri rodila u njoj natjerala ju je da me počne špijunirati, nazivati na posao, prelistavati poruke u mom mobitelu... Jednom sam joj na svoj užas zamalo uletio izravno u naručje kad sam izlazio iz Marijinog stana. Nisam imao pojma da se centar za fizikalnu terapiju kojeg je Ljiljana posjećivala nalazi odmah iza ugla. Nakon gotovo godinu dana veze s Marijom, u kojoj me gotovo svakodnevno šibala prava oluja osjećaja, učinio sam jedino ispravno: odlučio sam stati svemu na kraj i prekinuti našu tajnu vezu. Nisam više mogao podnositi dvostruki život, nisam se više čak ujutro mogao pogledati u ogledalo. Zasigurno postoje muškarci kojima to ništa ne znači, koji s ledenim mirnom varaju svoje žene, no ja se ne ubrajam među njih. Kad sam jednog jutra na svom radnom stolu pronašao pismo ispisano Marijin rukopisom i pročitao prvih par redaka, znao sam odmah da ću stići prekasno. Znao sam da je neću moći spasiti, čak niti ako smjesta pozovem hitnu pomoć. Ona se na svoj način oprostila od mene - neopozivo! Napisala je da će me uvijek voljeti. Do same smrti...! Pao sam na koljena pred otvorenom rakom. Nisam ni primijetio da mi je mokra zemlja natopila hlače. - Oh, Marija - prošaptao sam, a odmah potom briznuo u plač. - Kako da živim dalje s tom strašnom krivnjom? Plakao sam dugo, dugo, a kad su suze presahle i samo se još ramena potresala pod suhim jecajima, ustao sam i bacio posljednji pogled na lijes. Polako, pognute glave, vratio sam se doma Ljiljani. Da sam mogao vratiti vrijeme, sve bih drukčije učinio, ali nisam ga mogao vratiti. Ono što sam ipak mogao bilo je postupiti ispravno u budućnosti: pružiti ljubav ženi koja me tako silno trebala.
Prije dva dana vratio sam se iz Afganistana i osjećao sam se još uvijek prilično izgubljeno. Ondje sam proveo tri mjeseca i to mi baš nije bilo ugodno razdoblje. Bio sam inženjer u jednoj međunarodnoj kompaniji koja je cijeli svijet opskrbljivala naftom i naftnim derivatima i ovo mi nije bilo prvi put da sam se našao u ratnoj zoni, ali ovaj put bilo mi je mnogo teže nego inače. Tri sam mjeseca spavao s pištoljem pod jastukom i napetih živaca. Na strane kompanije neki Afganistanci nisu gledali baš dobronamjerno i, vraćajući se kući, namjeravao sam zatražiti da me premjeste na neko mirnije radno mjesto, možda u neki europski grad. Želio sam sjediti osam sati u odijelu s kravatom, imati slobodne subotu i nedjelju te ljeti praznike. Naravno, znao sam da ću, čim se oporavim od stresa, ponovno otputovati. To je sada bio moj život i nisam bio siguran da bih se mogao prilagoditi običnoj svakodnevici. Upravo sam namjeravao izići i prošetati kad je zazvonio telefon i veseo glas mog prijatelja Alena umalo mi je probio bubnjić. - Gregore, kućo stara, konačno si se vratio! Kako si? Je li sve u redu? - Da, odlično, a kako si ti? - Nikad bolje! Rekao sam ti da sam se oženio, zar ne? - Da, posljednji put kad smo se čuli, prošle godine, čini mi se. - Točno, putovao si nekamo na istok, ne sjećam se više kamo... - U Rusiju. Ondje sam proveo šest mjeseci. - A odakle si sada došao? - Iz Afganistana. Alen je ispustio zvižduk ushićenja. - Uh, opasno područje, zar ne? Kiselo sam se nasmiješio. - Ovisi kako na to gledaš, a malo se i navikneš. - Kada ponovno putuješ? - Ne znam točno, za dva ili tri tjedna. - Onda se moramo naći i nemoj reći ne jer ne prihvaćam nikakvo odbijanje. Moram te upoznati s Mirelom, svojom ženom, i Mijom, svojom tromjesečnom djevojčicom, koja je preslatka, vidjet ćeš. Zašto me prožeo čudan osjećaj beskorisnosti? Alen i ja zajedno smo studirali i diplomirali, ali dok se on zaposlio u uredu jedne zagrebačke tvrtke, ja sam krenuo u osvajanje svijeta. Rezultat je bio taj da je on sada imao kuću, mjesečnu ratu kredita, ženu koju je volio i dijete. A ja sam imao načete živce, račun u banci na kojem bi mi mnogi pozavidjeli i kroničnu nesanicu. Jesam li se zbog te usporedbe osjećao manje vrijedan? Alen je, ne znajući o čemu razmišljam, nastavio planirati naš susret: - Što kažeš da večeras izađemo u četvero? Danas imamo slobodnu večer. Doći će i prijateljica moje žene, a Mia će ostati s bakom i djedom. Otići ćemo na večeru, možda kasnije i u diskoteku, ništa posebno. Svidjela mi se njegova ideja i prihvatio sam poziv. Dogovorili smo susret u osam navečer pred njegovom kućom. Točno u osam izišao sam iz auta i odmah ugledao Alena kako širi ruke prema meni. Uz njega je stajala lijepa plavuša koja mi se smiješila. Izgrlili smo se, zatim me upoznao sa svojom ženom Mirelom, ne prestajući pričati, veseo i dobro raspoložen, kao i uvijek. - Mirelina prijateljica čeka nas u restoranu. Sada ću ti na brzinu pokazati Mijine fotografije, ali moraš doći k nama na večeru da se i sam uvjeriš koliko je slatka. Što da ti kažem, zaljubljen sam u svoju djevojčicu! Restoran nije bio daleko i kad smo prišli našem stolu, za njim je već sjedila jedna žena. Ustala je da nas pozdravi. Vjerujem da sam napravio čudnu grimasu jer mi susret s njom nije bio nimalo ugodan. Kao prvo, bila je visoka poput mene, a ja sam bio visok metar i devedeset. Na sebi je imala široke sive hlače i crni sako koji joj je, po mom ukusu, bio predugačak. I bila je vrlo ružna. Kunem se da nikada nisam vidio ružniju ženu. Imala je sitne oči smještene preblizu, tanka i široka usta i velik povijeni nos. Lice joj je bilo uokvireno gustom crnom i još k tome neurednom kosom. Stisnuo sam joj ruku, a ona mi je uzvratila snažnim i odlučnim stiskom, poput kakvog muškarca. Primijetio sam da me promatra s blagim tračkom ironije. Vjerojatno je shvatila da sam šokiran njezinim izgledom. Činilo se da Alen nije ništa primijetio jer je rekao: Ugodna večer - Ovo je Silvana, Mirelina prijateljica iz djetinjstva. Bavi se prevođenjem, govori pet ili šest jezika. A ovo je Gregor, svjetski putnik po profesiji i inženjer iz hobija. Nasmiješio sam se i sjeo, a Silvana nije rekla ni riječ dok joj je Alen pridržavao stolac. Večera je bila odlična. Ako mi je išta nedostajalo na mojim putovanjima po svijetu, bila je to naša domaća kuhinja, iako sam se silom prilika navikao jesti sve. Kad smo izišli iz restorana i krenuli u diskoteku, bili smo odlično raspoloženi, iako je to najvećim dijelom bila Alenova zasluga. Ja nisam baš mnogo sudjelovao u razgovoru, niti Silvana, koja bi tek povremeno dobacila kakvu opasku. U diskoteci su Mirela i Alen odmah otišli plesati i nas dvoje ostali smo u separeu, pijuckajući piće koje smo naručili. Nisam znao o čemu bih razgovarao sa Silvanom, činilo mi se da nemamo baš mnogo zajedničkih tema. Osim toga, izbjegavao sam je pogledati u oči, bojao sam se da ne shvati što mislim o njoj. U svakom slučaju, ako mi je Alen namjeravao prirediti iznenađenje, uspio je u tome! Uvijek je tvrdio da sam okorjeli neženja, da bih si trebao naći ženu, ali valjda me nije mislio spojiti sa Silvanom! U tom me trenutku ona upitala toplim, ugodnim glasom: - Nose li sve žene u Afganistanu burku? - Većinom da - potvrdio sam. - Iako to više nije obavezno kao u vrijeme talibanskog režima. Silvana je tiho promrmljala: - Alahova pravda! - Što si rekla? Ona se nasmiješila. - Prošle sam godine upoznala jednu Arapkinju koja mi je objasnila kako se burka smatra "Alahovom pravdom" za žene. Rekla mi je da ovdje kod nas, na Zapadu, muškarce na ženama najprije privuče fizički izgled, a tek onda njihov karakter i inteligencija. No, kod njih je drukčije. Kad se upoznaju, ženama se vide samo oči, a katkad ni one, i zaljubljuju se zbog zajedničkih stavova, sličnih pogleda na svijet, inteligencije i osjećajnosti. Žene lice otkrivaju tek kad su muškarci već zaljubljeni i tada im fizički izgled više nije toliko važan. Zbog toga se veo smatra Alahovom pravdom jer dopušta svim ženama da si nađu muškarca, bile lijepe ili ružne. Muško viđenje U tišini sam slušao njezine riječi. Zapravo je imala pravo, nas muškarce najviše je privlačilo lijepo lice, bujno poprsje, duge noge i ni najmanje se nismo zamarali je li djevojka inteligentna i dobra srca. Možda je zbog toga i bilo toliko razvoda. Silvana je nastavila: - Ponekad poželim odjenuti burku, sakriti se iza nje. I vidjeti što će se dogoditi. Žalio sam je, pa sam joj iskreno rekao: - Siguran sam da ćeš i bez burke naći pravog muškarca za sebe. Ona se nasmijala. - Nije važno. Nego, kako to da ti još nisi oženjen? Nervozno sam prošao rukom kroz kosu. - Ne znam ni sam, da budem iskren. Imao sam nekoliko duljih veza, ali još nisam pronašao onu pravu. - Kakva bi ona trebala biti? Teško je opisati ženu svojih snova, no potrudio sam joj se, najbolje što mogu, objasniti što očekujem od osobe koju bih zauvijek volio imati uza se. - Inteligentna, duhovita, ironična, nježna, strastvena i... - lijepa! Dragi Gregore, bojim se da ćeš ostati sam, takve žene ne postoje. Nasmijao sam se skupa s njom. Očito sam previše očekivao. Led između nas sada je bio probijen i počeli smo pričati kao da se poznajemo godinama. Silvana je bila elokventna, duhovita i samoironična i nekoliko puta me nasmijala gotovo do suza. Ja sam njoj pak pričao o svojim putovanjima, o mjestima koja sam vidio i o ljudima koje sam upoznao. Nastavili smo pričati o Afganistanu i pokušao sam joj objasniti pod kakvim sam pritiskom radio i koliko mi je puta došlo da sve ostavim i skrasim se u nekom mirnom gradiću, sa ženom i djecom. Ona me u tišini slušala, puna razumijevanja, i više mi se uopće nije činila tako ružnom. Kad su se Alen i Mirela zadihani vratili s podija, nas dvoje bili smo potpuno udubljeni u razgovor. Dotaknuli smo se svih tema, od politike, religije, glazbe pa sve do naših najdražih filmova i recepata. Sve sam više uviđao da se odavno nisam osjećao ovako ugodno u nečijem društvu. Pogledavši nas, Alen je upitao: - Zašto i vas dvoje ne odete plesati? Oboje smo odgovorili u isti glas: - Ne, hvala! Zatim smo se pogledali prasnuvši u smijeh, a ja sam objasnio: - Ples nikada nije bio moja strast, a kamoli po krcatim diskotekama! No, vi se ne obazirite na nas i slobodno se nastavite zabavljati, mi ćemo ostati sjediti ovdje. - Nama je još ostalo viška energije, dakle, ostavljamo vas! - rekla je Mirela uhvativši muža za ruku. Dok smo ih promatrali kako se probijaju kroz gomilu prema podiju, Silvana se osmjehnula. - Nikada nisam voljela diskoteke... - Ni ja. Više volim mirnija mjesta gdje se ne moram nadvikivati kad s nekim razgovaram. Pogledali smo se, oboje pomislili isto. Probio sam se do Alena i objasnio mu da Silvana i ja odlazimo. Zatim sam je uhvatio za ruku i izveo iz diskoteke. Ona se samouvjereno uputila prema svom autu. Hoćeš li da te odvezem kući? Ili idemo nekamo na još jedno pivo? - Idemo popiti pivo, ionako je još rano. I tako smo se našli u jednom pubu, u kojem su ljudi sjedili za stolovima, smijali se i tiho razgovarali, kao da su u svojoj kući. Našli smo jedan lijepi stol osvijetljen prigušenom svjetlošću. Pogledao sam Silvanu malo bolje: više mi se nije činila tako ružnom kao na prvi pogled. Naravno, nos joj je i dalje bio velik i dug, a oči malene, ali kad se smiješila, ozarilo bi joj se cijelo lice i glas joj je bio topao i nadasve ugodan. U pubu smo ostali nekoliko sati. Razgovarali smo o svemu: o meni, o njoj, o muškarcima, o ženama. Ispričala mi je kako je prvo seksualno iskustvo imala s petnaest godina. U školi su se dečki okladili, a onaj tko izgubi okladu trebao je spavati s najružnijom curom. Izabrali su nju i gubitnik oklade odvukao ju je u školski toalet i praktički silovao, hvaleći se zatim tim "pothvatom" svojim prijateljima. Njezini su je roditelji nakon toga na nekoliko dana udaljili s nastave, a zatim odlučili da je za nju najbolje da promijeni školu. No rane na srcu nikada nisu uspjele zacijeljeti. Pokušao sam je utješiti, uhvativši je za ruku. Da se dočepam tog bijednika, ubio bih ga, rekao sam, a ona se razdragano nasmijala. Čudna molba - Oh, to je sada stvar prošlosti, uvjeravam te. - Jesi li ikada bila u braku? - Nisam. Imala sam nekoliko kratkih veza, ali sve su loše završile. Vjerujem da ja nisam za brak i obitelj. I bolje je tako, zar ne? Zamisli da rodim djecu koja nalikuju na mene. Dok se šalila na račun svog izgleda, meni se stegnulo srce. Poželio sam joj reći da nije tako, da je iznutra predivna, da se ne smije tako podcjenjivati. U jednom je trenutku pogledala na sat. - Mislim da je bolje da te odvezem do tvog auta, sutra moram rano ustati. - Ne bih te želio gnjaviti, mogu uzeti taksi. - Ma kakvi, ne gnjaviš me uopće. - Onda bi mi bilo drago da me ti odvezeš, radije nego neki brkati taksist. Izašli smo ruku pod ruku i začas stigli ispred restorana gdje sam ostavio auto. Silvana se okrenula da me pozdravi. - Provela sam divnu večer, hvala ti, Gregore. - I ja, hvala tebi. - Kada ponovno putuješ? - Još ne znam, možda potkraj mjeseca. - Vraćaš li se u Afganistan? - Vjerojatno, jer ondje još nismo završili posao. Izgledalo je kao da mi želi nešto reći, ali oklijeva. - Što mi želiš reći? - bio sam direktan. - Bi li mi donio jednu burku? Došlo mi je da se nasmijem. - Zašto? Zar ćeš je nositi po Zagrebu? Ona se ironično nasmiješila. - Zašto ne? Ja ću sve vidjeti, a mene nitko... To bi moglo biti rješenje, zar ne? Hoćeš li mi je donijeti? Nasmijao sam se, to mi se činilo glupošću, ali ako je baš to željela... - Donijet ću ti je, obećavam! No želim te vidjeti kad je budeš stavila. - Dogovoreno! Stisnuli smo si ruke, znam da sam se barem trebao pretvarati da je želim poljubiti, ali nisam to učinio, a činilo se da ona nije ništa primijetila. Izišao sam iz auta i zamišljeno je promatrao kako odlazi, a zatim ušao u svoj auto. Osjećao sam se čudno, kao da sam izgubio nekoga koga volim. Idući su tjedni proletjeli. Jedne sam večeri otišao k Alenu na večeru i oduševio se njegovom kćerkicom, prekrasnom, punašnom djevojčicom. Svojom oblom ručicom uhvatila me za prst i nije ga ispuštala, ispunivši mi srce dotad nepoznatom radošću. Mirela mi je pričala o Silvani, o tome kako je divna i s koliko optimizma kroči kroz život. Ja sam sa zadovoljstvom slušao komplimente na Silvanin račun, shvativši da je Mirela uopće ne smatra ružnom, a i ja sam je počinjao gledati drukčijim očima. Još smo nekoliko puta izišli u četvero, a nekoliko sam puta izišao i sam sa Silvanom. Iznenađenje večeri Zatim me jednog poslijepodneva nazvao direktor kompanije i obavijestio da se ponovno ide u Afganistan dovršiti započeti posao. Večer prije nego što sam otputovao, nazvao sam Silvanu i sat vremena proveli smo u ugodnom razgovoru, kojeg sam se poslije prisjećao na putu, uživajući u duhovitim šalama i pronicljivim Silvaninim primjedbama. Nastavio sam s poslom, stres je ponovno bio tu, ali sada mi se više nije činilo toliko teško biti ondje jer sam u mislima bio kod kuće, sa ženom koja me je, možda, čekala... Poput prijatelja, naravno. Između nas nikad nije bilo ni riječi o nečem drugom, ni s moje ni s njezine strane. Jer ona me uopće nije fizički privlačila, iako su mi se sviđali njezin šarm, inteligencija, način zaključivanja. Vrijeme je brzo proletjelo i iznenada sam shvatio da je posao dovršen i da se mogu vratiti u Zagreb. Nekoliko dana prije odlaska nazvao sam šefa afganistanskih radnika i zamolio ga da mi nabavi burku, objasnivši mu da je želim pokloniti svojoj prijateljici. Fahed mi je obećao da će mi je donijeti prije puta, ali kad sam na dan svog odlaska otišao u svoj ured, ondje me dočekalo dvadesetak burki uredno posloženih na moj radni stol. Fahed mi je objasnio da to nije samo njegov dar, već i dar ostalih radnika, kako bi pokazali da cijene to što poštujem njihovu tradiciju. Morao sam zahvaliti i uzeti sve burke. Silvana će biti zadovoljna, sada ih je imala dovoljno za cijeli život! Kad sam stigao kući, pozvao sam je na večeru u restoran, najavivši kako imam iznenađenje za nju. Ona se nasmijala i imao sam osjećaj da bih se mogao zaljubiti u taj njezin grleni smijeh, senzualan i uzbudljiv. Te je večeri Silvana odjenula bijelu košulju koja je isticala njezinu tamnu put, ali uz uobičajene široke hlače i dugački, bezoblični prsluk bez rukava. Čak se bila i diskretno našminkala i zagrlio sam je s iskrenim zadovoljstvom što je ponovno vidim. - Prekrasna si večeras! Kako si? Ona se odmah gotovo preplašeno odmaknula od mene. - Dobro, a ti ? Kako je bilo u Afganistanu? - Odlično, ponajviše zato što je posao završen i više se ne moram vraćati. - Ah, dakle, ostaješ ovdje? Slegnuo sam ramenima. - Još ne znam za sigurno. Možda me ponovno nekamo pošalju. A možda ću zatražiti da me više nikamo ne šalju i da me zaposle u nekom uredu. Večerali smo i razgovarali o svemu i svačemu. Tako lijepo mi još nije bilo ni s kim prije. S njom se nisam - morao pretvarati da sam ono što nisam, bez straha da ću biti pogrešno shvaćen. Silvana je znala kako ogoliti moje najintimnije misli na nenametljiv način. Pri kraju večere rekao sam joj kroz smijeh: - Još uvijek me nisi pitala kakvo iznenađenje imam za tebe. Ona je podigla obrve. - Mislim da znam. Donio si mi burku! - Jednu? Ne, draga, donio sam ti ih dvadesetak. Plave, crne, bijele, na cvjetiće... Toplije za zimu, laganije za ljeto... Ona se iznenadila. - Šališ se! Razdragano sam joj ispričao o Fahedu i njegovim radnicima i ona se nije mogla prestati smijati. - Ne mogu dočekati da ih vidim. Gdje su? - U autu. - Pa što čekaš? Pokaži mi ih! - Što ćeš mi dati zauzvrat? Sumnjičavo me pogledala. - Svoje vječno prijateljstvo - odgovorila je. Zadovoljno sam kimnuo. - U redu, dogovoreno. Ali želim da još večeras staviš burku i pokažeš mi kako izgledaš. Silvana je ustala i odlučno krenula prema izlazu. - Idemo u moj stan. Zovem te na piće i modnu reviju burki! Modna revija Vozio sam za njom sve do njezine zgrade i parkirao iza nje. S paketom burki pod rukom, pošao sam za njom u stan. Silvana je stanovala u prilično velikom i lijepo uređenom stanu, na prvom katu jedne urbane vile okružene vrtom i zelenilom. Čim smo ušli, rukom mi je pokazala na kauč i rekla da je ondje pričekam. - Idem nam natočiti piće. Što ćeš popiti? - Hladno pivo, ako imaš. - Stiže. Za dvije minute donijela je bocu i čašu, a zatim uzela paket s burkama. - To je to? - Naravno, hoćeš li da ti pokažem kako se odijevaju? Nasmijala se. - Ne trebaš. Na kraju krajeva, burka je poput vreće s otvorom na dnu i pokrivalom za lice. Pričekaj me tu! Zatvorila se u jednu sobu na dnu hodnika, a ja sam se udobno smjestio na kauču i pijuckao pivo. Osjećao sam se opušteno i zadovoljno. Jedva sam odolio porivu da se ne ispružim i zaspim! Možda sam zbilja malo i zadrijemao, jer kad me Silvana pozvala i kad sam otvorio oči, oko mene je bila polutama. Ispred kauča je stajala Silvana u plavoj burki, koja nije otkrivala ni jedan obris njezina tijela, tako da je izgledala gotovo bestjelesno. Ustao sam i ugledao njezine oči kako svijetle kroz otvor burke. Osjećao sam se čudno, kao da sam nešto zgriješio. - Kako se osjećaš? Njezin glas mi je zvučao daleko, gotovo neprepoznatljivo dok mi je odgovarala: - Odlično. Ja vidim svaku pojedinost na tebi, a ti mene uopće ne... Ne znaš čak ni tko sam. - Vrlo dobro znam tko si - nasmijao sam se. Polumrak sobe čudno je djelovao na mene. - Jesi li siguran? Po čemu me prepoznaješ? - Po glasu. Ona se nasmijala svojim grlenim smijehom. - Oh, po glasu! Ali što vidiš od mene? - Vidim tvoje oči. Približio sam joj se i osjetio miris njezinog egzotičnog i uzbudljivog parfema. Oči su joj, gotovo u razini s mojima, svjetlucale poput zvijezda u noći. Rukom sam joj prešao preko lica, osjećajući pod prstima obrise. Kad sam kažiprstom dotakao njezine usne, osjetio sam kako se rastvaraju i nježno obuhvaćaju moj prst. Nekoliko se minuta njezin jezik poigravao mojim prstom, kroz sve vlažniju tkaninu. Zatim je tihim, gotovo neosobnim glasom, rekla: - Tko zna kako je ljubiti se kroz burku? Provala strasti Osjećajući ugodnu uzbuđenost u svakom djeliću tijela, automatski sam joj odgovorio. - Ne ljube se s burkom. Zapravo, ne vjerujem da se uopće ljube. Ali i mene zanima kako bi to izgledalo... Približio sam lice njezinom i spustio usne na tkaninu, uguravši jezik među njezine usne. Pod već sasvim mokrom tkaninom osjetio sam njezin jezik. Disanje joj se produbilo, a oči lagano sklopile. Bio je to divan poljubac, uzbuđujući, koji je u meni probudio snažnu želju za njom. Promuklim glasom sam rekao: - Sviđa mi se, a tebi? Ona je uzdahnula. - Jako. Poljubi me još jednom. Jedva sam dočekao da ponovno spojim svoje usne s njezinima, koje su me dočekale spremne i meke. Osjećao sam kako mi žmarci ugode struje cijelim tijelom. Uhvatio sam je za ramena i privukao k sebi. Osjetio sam njezine grudi na svojima, oble i čvrste. Još sam je jače stisnuo uza se i rukom kliznuo niz njezina leđa. Odmah sam shvatio da ispod burke nema ništa na sebi i to me je još više uzbudilo. Čvrsto sam je držao uza se, želio sam osjetiti njezino tijelo kako se privija uz moje, želio sam osjetiti kako drhti od želje. Šapnuo sam joj: - Želim voditi ljubav s tobom, Silvana. Oteo joj se jecaj zadovoljstva, ali se nije pomaknula i ja sam nastavio s istraživanjem njezina tijela kroz tanku tkaninu burke. Bilo je nevjerojatno uzbudljivo dodirivati je po najintimnijim dijelovima njezina tijela kroz meku tkaninu. Dignuo sam je u naručje i odnio do kauča. Polegnuo sam je i nastavio je ljubiti sve dok nisam osjetio kako joj cijelo tijelo drhti od užitka. Kad sam shvatio da nijedno od nas dvoje više ne može izdržati, brzo sam svukao sve sa sebe i polako joj zadigao burku. Njezino mi se tijelo otkrilo u potpunoj nagosti i s olakšanjem sam se nadvio nad nju, s tolikom strašću kao da sam samo to želio cijeloga svog života. Bila je to duga noć, za oboje. Silvana nije željela skinuti burku sa sebe, a ja sam vodio ljubav s njom pomičući svilu čas s jedne, čas s druge strane njezina tijela, smijući se i strastveno je ljubeći. U jednom se trenutku odmaknula od mene i sišla s kreveta. Vidio sam kako se udaljuje, burku kako leluja oko njezina tijela, bose noge kako proviruju kroz plavu tkaninu i došlo mi je da se nasmijem: ponašali smo se poput dva zaigrana djeteta! Vratila se s dvije limenke piva i pružila mi jednu, rekavši razdragano: - Kako se jede i pije s ovim čudom na sebi? Nasmijao sam se s njom. - S burkom se ni ne jede ni ne pije! Te stvari žene rade samo kod kuće, kad je skidaju, a nikad na ulici. - A ja je pak oblačim u kući! Luda sam, zar ne? Iznenada sam je privukao k sebi i promrmljao: - Jesi, luda si. Sada bi je konačno mogla skinuti, ionako te već dobro poznajem! Ona je bila vrlo ozbiljna. - Ne, Gregore, ti me ne poznaješ. Ti poznaješ samo ženu koja je vodila ljubav s tobom. - Nije istina! Ja sam vodio ljubav sa Silvanom i želim je ponovno voditi ovdje, sada, odmah. I to bez ičega između nas. Njezin je glas bio gotovo na rubu suza. - Ali ako je skinem... vidjet ćeš me! Odlučno sam je uhvatio za ramena. - Naravno da ću te vidjeti, upravo to i želim! Želim znati s kim vodim ljubav! - Ali ja sam... ja sam ružna! Zagrlio sam je, poljubio, povukao joj burku prema gore, sve dok joj nije otkrila grudi. Nježno sam ih pomilovao i ona je zajecala. Zatim sam joj maknuo tkaninu s lica i poljubio njezine male prodorne oči, zatim prevelika usta koja su se lagano rastvorila samo za mene i nos koji je ponosno dominirao njezinim licem. Od žabe do princeze - To si ti i ja te volim takvu kakva jesi - promrmljao sam. - Zato prestani govoriti gluposti i opusti se, želim do jutra voditi ljubav s tobom! S uzdahom mi se prepustila i konačno je bila potpuno moja, bez ikakve zadrške i ograničenja. Uživao sam u zagrljaju strastvene i maštovite ljubavnice koja me uzbuđivala kao još ni jedna žena u mom životu. Idućeg dana Silvana nije otišla na posao i ostali smo kod kuće, razgovarajući, vodeći ljubav, otvarajući jedno drugome dušu, osjećajući sve veću bliskost. Od te je večeri prošlo šest mjeseci i mnogo se toga promijenilo. Zaprosio sam Silvanu i ona je, nakon kraćeg oklijevanja, pristala. Zatim sam odlučio da više nikamo ne putujem i prihvatio sam posao u uredu u jednom od sjedišta tvrtke za koju sam radio, u Frankfurtu. Silvana je pristala poći sa mnom, rekavši da će me slijediti i na kraj svijeta bude li potrebno. Alen i Mirela bili su nam kumovi na vjenčanju, koje smo organizirali prije preseljenja u Frankfurt. Nisam im mogao prestati zahvaljivati što su me upoznali sa ženom mog života. Silvana se tih dana odlučila podvrgnuti estetskoj operaciji nosa. Ja to nisam želio, meni se sviđala takva kakva jest, ali ona je inzistirala na tome. - Zaslužuješ najbolje, Gregore. Baš kao u bajci, imao si hrabrosti poljubiti žabu i sada bi bilo pošteno da dobiješ princezu. Naravno, znam da nikada neću biti ljepotica, ali barem me se nećeš sramiti pred svojim novim prijateljima. I tako sam s nestrpljenjem iščekivao konačni ishod operacije i gotovo se plašio da to više neće biti moja Silvana, da će mi je novi nos oduzeti, promijeniti... iako sam znao da je ništa ne može promijeniti iznutra, da će zauvijek biti žena koja me razumije i voli. Mirela se tih zadnjih dana prije našeg odlaska zaista potrudila oko Silvane. Naučila ju je kako se našminkati i ženstvenije odijevati. Sada mi je užitak promatrati svoju ženu kako prije svakog izlaska provjerava svoj izgled u ogledalu. Osim toga, i dalje imamo burke, skrivene u ormaru. Ponekad ih izvlačimo van i Silvana izabire jednu i odijeva je. Tada se ponovno, kao i prvi put, zabavljam otkrivajući malo po malo njezino tijelo, dodirujući je kroz tkaninu, prelazeći prstima preko zamamnih obrisa njezina tijela i osjećajući njezinu želju kako raste. Silvana me naučila da žena nije samo tijelo i lice, već i mozak i srce i da zaista može biti lijepa iznutra. Iako tu frazu često koristimo, vrlo rijetko smo svjesni njezina pravog značenja. Ja sam ga iskusio na vlastitoj koži: zavolio sam ženu u burki i otkrio njezinu unutarnju ljepotu, do te mjere da više i ne primjećujem kakva je izvana.
Mali je Davor upravo utonuo u miran san. Uživam gledajući ga kako blaženo spava. Posljednje dvije godine najsretnije su u mom životu. Možda zapravo i jedine uistinu sretne. Prvi sam put te večeri, poslije dugo vremena, ostala sama s malim jer je suprug Branko morao na službeni put. Iako je otišao na samo tri dana, jedva čeka da opet bude doma, s nama. Takvu sigurnost, sigurnost da će uz mene uvijek biti osoba koju volim i koja mene voli, na žalost donedavno nisam imala. Sa svojom mamom nisam izgradila iole dublji odnos, a tatu nikad nisam ni vidjela. Baš nikad, otišao je prije nego što sam se rodila. Prve osobe kojih se jasno sjećam su baka i djed. Kod njih sam, u selu u Dalmatinskoj zagori, provela cijelo djetinjstvo. Uglavnom iz njihovih priča i znam što se prvih mjeseci i godina moga života događalo sa mnom. Mama je, kada bih je i susrela, bila vrlo škrta na riječima. A nisam je puno ni pitala. Nekoliko tjedana nakon što me je rodila, saznala sam kasnije, odvela me svojim roditeljima. Njima je prepustila svu brigu o meni. Ona za to nije imala ni snage ni volje. Ili su joj se druge stvari motale po glavi. Ne znam koliko sam bila stara, možda tri godine, kad sam shvatila tko je moja majka. No, sasvim se dobro sjećam tog dana. Došla je jedna lijepa gospođa, dala mi čokoladu i bombone, pomilovala me po kosi. - Kako si, zlato mamino? - upitala me. Bila sam potpuno zbunjena, nikad je ranije nisam vidjela. Ili se barem toga nisam sjećala. Gledala sam je u čudu. - Ružice, dušo, to je tvoja mama. Pričala sam ti o njoj, sjećaš se - čula sam topao bakin glas. Teško mi je i danas posložiti kockice svih tih zbivanja iz mog najranijeg djetinjstva. Što sam mislila, kako sam stvari doživljavala? Vjerojatno sam smatrala da su mi baka i djed tata i mama, ta oni su se brinuli o meni. Kad sam shvatila da nije tako, bila sam još premalena da bih si postavljala neka pitanja, a pogotovo tražila odgovore na njih. To će doći tek kasnije. Prema mami sam, kada sam je napokon upoznala, bila potpuno ravnodušna, ona mi je bila strana osoba. A ni do danas se, zapravo, ništa nije promijenilo. - Kada mama dođe drugi put, pokaži da joj se veseliš. Ona te voli, bez obzira na to što nije vrijeme provodila s tobom nego te je ostavila kod nas - rekao mi je djed kada je otišla. Nisam baš shvaćala što mi govori i zašto bih se morala veseliti osobi koju nisam ni poznavala. Možda zbog čokolade i bombona koje mi je donijela? Uostalom, još dugo poslije toga, baš da sam i željela, nisam bila u prilici pokazati bilo kakvu radost, jer mama više nije dolazila. S vremenom sam shvatila da su me mama i tata zapravo odbacili. Ali, nije me to osobito pogađalo. Bilo mi je lijepo s bakom i djedom, oni su bili cijeli moj svijet. Ništa mi više nije trebalo. Zar bi mi s mamom bilo bolje? Sve su prijateljice i prijatelji iz susjedstva s kojima sam se igrala imali mamu i tatu, meni su to bili baka i djed i ništa mi nije nedostajalo. No onda su, kako sam rasla, ipak navirala neka pitanja. - Dobro, mamu sam vidjela. A što je s mojim tatom? - prvi sam puta upitala baku, točno se toga sjećam, na svoj peti rođendan. - Ne znam, dušo. Tvoju je mamu napustio prije nego što si se rodila. Nitko ne zna gdje je i što danas radi, pa ni mama. Znaš, ona je zbog toga vrlo nesretna. I jako joj je žao što se nije mogla bolje i više brinuti za tebe - nježno mi je odgovorila. Zašto se nije mogla brinuti za mene? Ni tada od bake, ni kasnije od mame, nisam dobila prihvatljiv odgovor. S vremenom sam zaključila da sam bila neželjeno dijete. U to nije bilo nikakve sumnje. Ali, jesu 1i se zbog toga mama i tata smjeli tako ponašati prema meni? Osobito mama. Bakine priče, kojih se živo sjećam, o tome kako je mama bila nesretna jer je naletjela na lošeg čovjeka, koji ju je izigrao i prevario, nikad nisam mogla prihvatiti. Bila sam njezina kći, ona me donijela na svijet i za njezine postupke, ma koliko joj bilo teško u životu, nisam mogla naći opravdanja. Niti sam zbog njezinih pogrešaka ja trebala ispaštati. Usprkos svemu, uz baku i djeda provela sam lijepo djetinjstvo. Trudili su se oko mene koliko su mogli i znali. Ali, onda se dogodila tragedija koja je stubokom promijenila moj život. Išla sam tada u četvrti razred osnovne šköle. Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Strašna tragedija Bila je nastava kad je neki muškarac ušao u razred i pozvao učiteljicu da iziđe. U čudu smo se pogledavali. Nećemo valjda dobiti neku posebnu zadaću? Je li to nekakav inspektor? Hoćemo li pisati kontrolni? Nakon minutu-dvije učiteljica se vratila i pozvala me da iziđem na hodnik. Bila sam iznenađena. Neće valjda samo mene posebno ispitivati, bila je prva pomisao koja mi je pala na pamet. Ili sam nešto pogrešno učinila? Ružice, zlato, nešto se dogodilo... - počela je učiteljica kad je za nama zatvorila vrata, a onda ju je izdao glas. Gledala sam je u čudu. Znala sam da me voli više od drugih učenika. Vjerojatno i zato što nisam imala mamu i tatu. Prigrlila me je u naručje, čvrsto stisnula, pogledala u oči. U njezinima sam vidjela suze. - Nešto se strašno dogodilo - ponovila je s mukom. - Tvoja baka i djed, više ih nema - jedva je izvlačila riječi iz sebe. U prvi trenutak nije mi bilo jasno što govori. Kako ih nema? Pa nisu valjda nekamo zauvijek otišli. Nikad me ne bi ostavili, nisu oni kao moja mama i moj tata. Oni me vole, zaista me vole. Pa još jutros smo se pozdravili kad sam odlazila u školu, gledala sam je zbunjeno. - Poginuli su... Tvoja baka i djed su umrli - prošaptala je nježno me ljubeći u obraze. Njezine su me riječi pogodile kao grom iz vedra neba. Bože moj, što se to dogodilo? - Na njih je naletio kamion - jedva su do mene dopirale isprekidane učiteljičine riječi. Prisjetila sam se, rekli su mi da će toga dana posjetiti prijatelje u susjednom selu, ali da će se sigurno vratiti kući prije nego što dođem iz škole. Rijeko su se vozili automobilom, djed je uvijek govorio da se više ne osjeća sigurno za volanom. Ali, ovaj put je ipak vozio. Da barem nisu otišli u taj posjet. Teški mjeseci Idućih sam dana samo plakala i plakala. Mama je došla čim je saznala što se dogodilo. Činilo mi se da je i ona bila duboko potresena, iako nisam sigurna da je baš jako voljela svoje roditelje. Ni po čemu ranije u njezinu ponašanju nisam to mogla zaključiti. No, bila je tih dana vrlo nježna sa mnom. U početku vjerojatno još nisam ni bila do kraja svjesna koliko će se moj život promijeniti. Uopće nisam razmišljala o tome što će sada biti sa mnom. Bake i djeda više nije bilo, ostala sam sama, shvatila sam to posve jasno tek poslije pogreba. Nakon što sam, kao i drugi, bacila grudu zemlje na njihove ljesove. Gdje ću živjeti, s kim ću živjeti, tko će se sada brinuti o meni? - Ružo, zlato, sutra putujemo. Moramo te spakirati - rekla mi je mama kad smo se s groblja vratili u pustu djedovu i bakinu kuću. - Kamo putujemo? - upitala sam, još uvijek ništa ne shvaćajući. - U Split, naravno. Vodim te k sebi. Jasno ti je da ovdje ne možeš ostati sama. Ja ću se sada brinuti o tebi. - Ti? - vjerojatno je u mom glasu osjetila nevjericu. Nikada je nisam doživljavala kao osobu koja bi se mogla brinuti o meni, iako mi je bila majka. - Naravno, ja. A tko bi drugi? I Miro - rekla je. - Miro? Koji Miro? - iznenađeno sam je pogledala. - Miro, moj muž. Bit će tvoj drugi tata. Zapravo, prvi i pravi tata, jer onaj... Onaj Ivica nikad nije mario ni za mene, ni za tebe. Miro je drag i dobar čovjek, vidjet ćeš - pogladila me po kosi. Do tog trenutka nisam imala pojma da sam dobila drugog tatu. Ne znam je li i baki i djedu rekla da se udala. Nije mi to ni bilo važno, ali shvatila sam da se sve promijenilo i da nemam izbora. Nisam mogla ostati sama u kući u kojoj sam provela djetinjstvo. Mama mi je bila potpuni stranac, ali i jedina osoba koja se trebala brinuti o meni. A taj Miro? Ništa o njemu nisam znala i ničemu se dobrom nisam nadala. Pokazalo se da nisam pogriješila. Miro me dočekao vrlo hladno. Nimalo mu se nije svidjela ideja da živim s njima i to je jasno pokazao. Možda je mislio da sam premala da bih to shvatila, ali njegovu sam odbojnost osjećala od našeg prvog susreta. Pravio se ljubaznim, ali nije mogao prikriti nesnošljivost prema meni koju sam gotovo mogla opipati. Bili su to teški mjeseci. Moja sudbina je htjela da izgubim dvije najdraže osobe koje su bile cijeli moj svijet, došla sam u novu sredinu, promijenila školu. Veliki mi se grad činio hladnim i neprijateljskim, a ni kod kuće se nisam osjećala sigurnom. Ne mogu reći da se mama nije trudila oko mene, ali sve je to bilo nekako površno i neiskreno. Usiljeno, rekla bih danas. A Miro se nimalo nije ustručavao pokazati što osjeća i misli. A kada sam jedne večeri slučajno čula razgovor mame i očuha, cijelim sam tijelom zadrhtala i jedva suzdržala glasni jecaj. - Nismo se tako dogovorili, zar ne? - rekao joj je dok su poslije večere sjedili u kuhinji, a mene poslali na spavanje. Bila sam žedna, krenula sam u kuhinju po čašu vode, ali me zaustavio njihov razgovor. Znam, nije pristojno prisluškivati, ali pritajila sam se i naćulila uši. Odmah sam shvatila da razgovaraju o meni. A to me se ipak tiče. Upijala sam i zapamtila svaku riječ. - Što se, molim te, nismo dogovorili? - upitala ga je mama. - Da će ovo tvoje derište živjeti s nama - bio je osoran. - Ovo derište, ma što ti mislio o tome, moje je dijete. I moram se brinuti o njoj. Zapravo, i želim se brinuti o njoj. To ti je valjda jasno i to mi ne možeš predbaciti. - Ma nemoj. Kao što si se do sada brinula, ha? Sirotica, baš si se jako trudila oko nje. Ultimatum mami - Možda nisam bila dobra majka, priznajem, ali ostavila sam je u sigurnim rukama. Sada nema nikoga osim mene i želim se ponašati kao prava majka. - Da bi iskupila svoje grijehe? - Možeš na to i tako gledati. Ali svoju odluku neću promijeniti. - To je tvoj problem, draga moja. Kad smo se vjenčali, nije bilo govora o tome da će ona živjeti s nama. Ide mi na živce, toliko da znaš. Zanima me samo naše dijete i ne želim se brinuti o ovome koje ti je natovario onaj tvoj klipan. Zapamti, ne dolazi u obzir - glas mu je zvučao vrlo grubo. - I ja se radujem našem zajedničkom djetetu. Ali, zašto i Ružica ne bi mogla ostati s nama? - molećivo je pitala mama, tako da mi se učinilo da joj je zaista iskreno stalo do mene. - Ne bi mogla i gotovo. Neka je uzme onaj tvoj bivši, njezin tata. Ili je opet smjesti nekamo, u kakav dom. U svakom slučaju, želim da ode prije nego što rodiš naše dijete. Imaš gotovo sedam mjeseci da riješiš problem. - Ali, ako... - zaustila je mama, ali ju je odmah prekinuo. - Nema ako. Ili ćeš tako učiniti, ili me zaboravi - odrezao je. - Bože moj, kako možeš... Pa čekamo dijete - mucala je majka. - Mogu. Budi sigurna da mogu. A ti odluči. Ili ja, ili ona. Treće mogućnosti nema. Tada, kada sam slušala taj razgovor, bila sam samo zbunjena i uplašena. Kasnije sam se upitala kakav je to čovjek koji može tako govoriti. I kakva je moja majka osoba kada je mogla s njim živjeti i bespogovorno ga slušati. Cijelu sam noć tiho jecala u krevetu. Nisam mogla znati što će se dogoditi, ali bilo mi je jasno da neće biti dobro za mene. Možda sam umišljala, možda sam to samo željela, ali činilo mi se da je idućih tjedana majka stalno plakala zbog mene. Dobro, nisam je zapravo poznavala, nisam je ni voljela, ali u posljednje mi je vrijeme bila jedina koliko - toliko bliska osoba i samo sam se u nju mogla pouzdati. Jednog poslijepodneva, kad smo bile same u stanu, nježno me posjela u krilo i stisnula u zagrljaj. - Ružice, teško mi je, ali moram ti nešto reći počela je, a glas joj je drhtao. Odmah sam shvatila da je ono što mi želi reći u vezi s razgovorom koji sam nehotice čula. Ali, ništa nisam rekla, čekala sam da nastavi, dok mi je srce sve snažnije tuklo. Kao da je htjelo iskočiti iz grudi. - Gledaj, neke će se stvari promijeniti. Za nekoliko mjeseci ću roditi. Znaš, dobit ćeš brata ili sestricu. - Pa to je lijepo - samo sam uspjela izustiti. - Ali, ne znam kako da ti to kažem. Miro misli... Miro i ja smo zaključili da bi bilo dobro da ti potražimo neki drugi dom. Barem za početak. Znaš, želimo biti sami. Stan je mali, nema uvjeta za dvoje djece. Bebi moramo omogućiti najbolje. Ali, jednoga dana, možda... - petljala je i sve se više zapetljavala. Nisam mogla shvatiti, a ne mogu to ni danas, je li joj bilo teško što me još jednom mora odbaciti ili joj je samo bilo neugodno to jasno reći. Sada sam ipak bila djevojčica koja puno toga razumije, a ne beba koja ne shvaća što se oko nje događa. No, to što je govorila bilo je strašno i nikad joj, baš nikad, neću moći oprostiti. Vlastitog se djeteta po drugi put tako lako odrekla. Nije se radilo o novcu, nije se radilo o malom stanu, nije se radilo o tome da bih im bila prevelik teret. On me jednostavno nije želio, a moja se mama s tim složila. - Našli smo jednu imućnu obitelj kod koje ćeš živjeti. Bit će ti lijepo, ništa ti neće nedostajati. A i vidat ćemo se često. To je u ovom trenutku najbolje rješenje, vjeruj mi - ne znam je li tim riječima uvjeravala mene ili sebe. Ništa nisam rekla. A i što bih mogla reći? Pobuniti se? Odbiti taj prijedlog? Pobječi nekamo? Mogla sam samo plakati. Svoju majku nikad nisam doživljavala kao majku, tatu nisam ni poznavala, sve na svijetu bili su mi baka i djed. Ostala sam sama, a djeca koja su sama završavaju u sirotištu, zar ne? Zapravo, zašto ne bih otišla od njih? Ionako se nisam ugodno osjećala u svom drugom domu. Niti mi je to bio pravi dom. Ničim se nisam usprotivila njihovoj odluci. Kod staratelja Gospođa Nada i gospodin Ljubo, koji su me udomili, bili su izuzetno dragi ljudi i ostat ću im zauvijek beskrajno zahvalna. Bila je velika sreća što sam naletjela baš na njih. Željeli su imati barem troje djece, ali nisu uspjeli dobiti ni jedno. Ona nije mogla zatrudnjeti. Godinama su dvojili bi li posvojili bebu. Ali, kad su godine poodmakle, kad su shvatili da ostaju posve sami, da nemaju nikoga tko bi se o njima brinuo, odlučili su ipak udomiti djevojčicu. Da, djevojčicu, jer je Ljubo uvijek maštao o kćerkicama. Bili su tada već prestari da bi usvojili bebu, pa su zaključili da bi bilo najbolje u kuću dovesti već stasalu djevojčicu kojoj su potrebni staratelji. Kako su došli do mene, nikad zapravo nisam saznala. Istina, posrednik je bila socijalna služba, ali netko im je morao dati podatke. Je li to učinio moj očuh ili moja majka? Tko se više potrudio? No, zapravo je to sasvim svejedno. Trebalo mi je neko vrijeme da se priviknem na svoj novi dom. Ali, zaista su se odlično brinuli o meni i s vremenom sam ih iskreno zavoljela. Bili su dragi ljudi i šteta je što nisu mogli imati svoje dijete. Ničega mi tih godina nije nedostajalo. Završila sam školovanje, diplomirala i zaposlila se. Za to vrijeme samo sam nekoliko puta vidjela mamu i svoga puno mlađeg polubrata. No, ruku na srce, majka mi zaista nije nedostajala. Onda sam upoznala Branka i moj je život krenuo sasvim drugim smjerom. Bila sam prilično nepovjerljiva, zacijelo zbog brojnih razočaranja i neugodnosti koje sam doživjela u životu. Nisam imala nikakvih iskustava s muškarcima, sve se svelo na dva-tri površna ljubakanja. Ali, Branko je bio uistinu posebna osoba. Nakon početne suzdržanosti, posve me osvojio. Kad sam mu se napokon otvorila, satima je bio spreman slušati moje jadikovke. - Pusti oca, nije vrijedan spomena, ali ne mogu vjerovati, jednostavno ne mogu vjerovati da se tvoja majka tako ponijela prema tebi - rekao mi je kada sam mu ispričala što sam doživjela. - Ali, ona je zapravo vrlo nesretna žena. I ti njezini muškarci, moj tata i ovaj Miro... - pokušala sam je braniti. Moja svadba - Molim te, Ružo. Kakav bi to silan i neodoljiv muškarac morao biti da se zbog njega odrekneš vlastita djeteta? Bi li ti to učinila? A ona se tebe odrekla dvaput. Imaj to na umu, dvaput. Vjerujem da zaista nije sretna, ali za njezine postupke nema opravdanja. Utjehu je uvijek mogla naći baš u tebi. Nećeš je otpisati, naravno, ona je tvoja mama, ma kakva bila, ali moraš stvari postaviti na svoje mjesto - strpljivo mi je objašnjavao. Naravno, bio je u pravu. Branila sam mamu vjerojatno zato što je nikad nisam imala, ali jasno mi je da ničim nije zaslužila moju ljubav i poštovanje. Zato je moje puno povjerenje zaslužio Branko. Da njega nisam susrela, tko zna kako bih završila. Poslije gotlinu dana hodanja zaprosio me je. Voljela sam ga svim srcem, bio je moja prva prava ljubav, i nisam ni sekunde oklijevala. Prve osobe koje su saznale da ću se uskoro udati bili su Nada i Ljubo. - Lijepo, malena. Radujem se zbog tebe, ali žao mi je što ćemo te izgubiti promucao je Ljubo, gotovo na rubu suza. - Nikad me nećete izgubiti. A dobit ćete i Branka. I možda uskoro unuka - zagrlila sam ga i poljubila. Iza nas, u kuhinji, čuvši razgovor, Nada nije mogla suspregnuti glasni jecaj. Pravoj mami sam rekla da se udajem tek kada je sve bilo utanačeno: i datum, i vrijeme, i mjesto. Obradovala se. Iako mi to nije bilo osobito važno, raznježila sam se zbog toga. - A kakav je? Željela bih ga upoznati - bila je znatiželjna. - Voli me. Kao što su me voljeli i baka i djed. I Nada i Ljubo. To je najvažnije. - Pa i ja te volim - tiho je rekla - Zaista? - požalila sam čim sam to izustila. Da, teško bi se moglo reći da me je ikad iskreno voljela, ali sve sam više bila svjesna da joj u životu nije bilo lako, da je bila nesretna, prepuštena na milost i nemilost muškaraca koji nisu previše držali do nje. No, za to je bila sama kriva, ja joj nisam mogla pomoći. Branko i ja odlučili smo se vjenčati u tišini, bez velike pompe. Poslije vjenčanja, na kojem su bili samo kumovi, odvezli smo se na aerodrom i odletjeli na sedam dana u Dubrovnik. Mama je mislila da je nisam željela pozvati na svadbu, trebalo mi je dosta dok sam je uvjerila da svadbe nije ni bilo. Tek kad je vidjela fotografije s vjenčanja, povjerovala je da govorim istinu. Deset mjeseci kasnije rodila sam Davora. - Baka! Postala sam baka! iskreno se razveselila kada sam joj iz rodilišta mobitelom javila radosnu vijest. - Da, baka prekrasnog dječačića. Najljepšeg na svijetu. - Bit ću dobra baka, budi u to sigurna - glas joj je drhtao od uzbuđenja. Da, kao što si bila dobra mama, malo je nedostajalo da joj kažem. Suzdržala sam se u posljednji trenutak. Nisam je željela povrijediti. Njezina je radost bila iskrena i shvatila sam da joj trebam pružiti priliku. Kakav će biti moj odnos s mamom u idućim godinama, teško mi je ocijeniti. Jasno mi je da je nikad neću moći prihvatiti kao uistinu blisku osobu, da ne možemo izgraditi odnos kakav obično imaju mama i kći, ali, s druge strane, mislim da neće biti ni tako hladan i površan kakav je bio do sada. Ono što je propustila sa mnom, možda će nadoknaditi s unukom. Voljela bih da bude tako. Zbog nje, zbog sebe, a i zbog Davora.
Glas mog muža, pun bijesa i agresije, ponovno je u meni izazvao strah koji više nisam uspijevala kontrolirati. - Izabela! Je li moguće da nisi sposobna napraviti ništa kako treba? - prosiktao je, tresnuvši vratima hladnjaka. Taj njegov pokret pun mržnje uništio je sav moj mir koji sam se očajnički trudila sačuvati posljednjih tjedana. Želudac mi se zgrčio. To je bila naša tužna obiteljska svakodnevica. Plašila sam se što bi moglo uslijediti. - Jesam li ti rekao da kupiš pivo? - dreknuo je Davorin, izletjevši bijesno iz kuhinje i banuvši u dnevni boravak gdje sam slagala čisto rublje. Bio je crven u licu i otečen od količine ispijenog piva. - Ali, kao i obično, ne sjećaš se što sam te zamolio. Kao da mnogo tražim od tebe: samo jedno pivo s vremena na vrijeme, ali tebe baš briga! - dobacio mi je pogled pun mržnje i prezira. Otkad je moj muž prije šest mjeseci ostao bez posla, ovakve su scene bile sve češće i sve nasilnije. - Davorine, srce, nisam zaboravila što si me zamolio. Zaista - pokušala sam mu objasniti. - Samo sam morala kupiti neke druge stvari. Bornina učiteljica zatražila je da im kupimo škare i kolaž-papir i nije mi ostalo dovoljno novca... Znala sam da će ga moj pokušaj opravdanja samo još više razbjesniti. Kad bi moj muž bio ljut, ja bih za sve bila kriva: njegove oštre riječi probadale bi me poput mačeva i počela bih zamuckivati, poput malog miša koji cijuče ulovljen u zamku iz koje više nema izlaza. - Imaš za onog šmrkavca od našeg sina, ali nemaš za mene, glavu ove kuće! - ponovno je zaurlao, pobacavši na pod izglačano rublje koje sam upravo složila. Njegov je pogled govorio da mi se ne piše dobro. Stisnula sam na grudi crvenu majicu svog sina koju sam držala u ruci, kao da me ona može zaštiti. - Davorine, žao mi je - preplašeno sam promucala. - Idem do susjede, Lucija sigurno ima koju limenku i rado će mi je posuditi. - Nikamo ti ne ideš - zagrmio je, zgrabivši me za kosu i povukao. Tepih je zaglušio zvuk mog pada. Ostala sam nepomično ležati na podu, poput kukca izvrnutog na leđa, koji se neuspješno pokušava okrenuti. Nepodnošljiv miris alkohola ispunio mi je nosnice kad se Davorin nadvio nad mene i počeo me udarati. - Naučit ću te da imaš više poštovanja prema svome mužu! - zaprijetio je. Nešto kasnije, nakon što sam dobila svoju lekciju; sjedila sam u dnevnom boravku s Lucijom. Blijedo ranoproljetno sunce, koje je sramežljivo provirivalo kroz oblake, svojim je zrakama osvijetlilo sobu. Glasovi glumaca iz neke sapunice čuli su se u pozadini dok mi je susjeda dezinficirala ranu na obrazu. - Kada ćeš doći k sebi i napustiti tu zvijer koju nazivaš svojim mužem? - uzdahnula je, čisteći nježno ogrebotinu alkoholom. Lucija mi je bila mnogo više od prijateljice, gotovo kao majka. Nas dvije nismo zajedno ispijale kavice i zabavljale se, jer nismo imale dovoljno novca za to. Ali ona je uvijek bila spremna priskočiti mi u pomoć sa zavojima, flasterima i ledom. Iako joj nikad nisam eksplicitno rekla što se događalo, ona je znala sve. - Kažem ti, Lucija, ostavila sam otvorena vrata kuhinjskog kredenca i udarila u njih kad sam se htjela okienuti - slagala sam joj. - Zašto ga i dalje štitiš? - nastavila je ona. - Uvjeravam te da me ne tuče. - Davorin viče i ponekad me zna gurnuti, ali samo zato što je u posljednje vrijeme nervozan jer je ostao bez posla i jer si ne možemo priuštiti stvari koje su nam nužne. Osjeća se frustrirano i bijesno - opravdavala sam ga dok sam joj ulijevala kavu u šalicu. - To ne znači da me ne voli. - Ne znam tko je luđi od vas dvoje, on koji se tako ponaša ili ti koja mu to dopuštaš - odvratila je. - Ništa mu ne može dati za pravo da te udari, čak ni činjenica što je ostao bez posla ili bio pijan. Ništa. Zašto to ne želiš shvatiti? Zar mora ubiti tebe ili Bornu da ti to dopre do mozga? Naglo sam odložila svoju šalicu na stol i kava se prolila po tanjuriću i mojoj ruci. - Lucija, prestani. Davorin nikad nije dignuo ruku na našeg sina - odvratila sam, obrisavši ruku kuhinjskom krpom. - Niti će to ikada učiniti. On voli Bornu. Ako ga se samo jednom usudi dodirnuti, ostavit ću ga bez razmišljanja. Čak i po cijenu da s djetetom završim na ulici. Dobri savjeti - Konačno da od tebe čujem nešto što ima smisla. Ali zašto čekati da dođe do toga? Možeš se obratiti nekoj od udruga koje pružaju zaštitu zlostavljanim ženama. Mogla bi se na neko vrijeme skloniti u neku žensku kuću, dok ne pronađeš posao i ne staneš na vlastite noge. Ustala sam i nervozno počela šetkati po sobi. - Ja već imam svoju kuću i nikamo ne idem - odlučno sam izjavila. - Davorin samo prolazi kroz teško razdoblje. Potrebna mu je moja podrška, a ne da ga ostavim na cjedilu. Moj se pogled zaustavio na fotografiji koja je prikazivala nas troje u nekom mnogo sretnijem razdoblju. - Sve će doći na svoje mjesto čim on dobije posao. Sve će biti u redu. Osim toga - dodala sam - kako bih se brinula za Bornu i sebe ako odem od kuće? Uz Davorina imamo krov nad glavom, jelo na stolu svaki dan. Ovo što se jutros dogodilo je iznimka. - Onda mi objasni - nastavila je neumoljivo moja susjeda - što si to ovaj put skrivila da si zaslužila tako snažan šamar? Krevet nije bio pospremljen ili jaja nisu bila dovoljno pečena? - Molim te, prestani, Lucija - zamolila sam je. No moja prijateljica nije namjeravala promijeniti temu. - Sjećaš li se koji si izgovor smislila prošlog mjeseca kako bi ga obranila? - nastavila je, pogledavši me ravno u oči. - Rez na čelu koji ti je napravio udarivši te bocom po glavi još uvijek ti nije zacijelio. I to samo zato što si kupila pivo pogrešne marke. Nisi znala da znam za to, zar ne? - dodala je, primijetivši moj zaprepašten izraz. - Ne, varaš se - slagala sam. - To je zaista bio nezgodan slučaj... - Aha, nezgodan slučaj. Zvučalo je kao da u vašoj kući bjesni rat. Cijelo susjedstvo to zna. Izabela, zašto sve ne prijaviš policiji? - predložila mi je prijateljica nešto mekšim glasom. - Mogli bi ti pomoći ili barem udaljiti Davorina od tebe i time bi završila tvoja noćna mora. - Dosta, Lucija. Već sam ti rekla i ponavljam: to se dogodilo slučajno. Što da ti još kažem? Hoćeš li sada, molim te, napokon prestati? Ne želim... Vrata su se iznenada otvorila i dječji glasić spriječio me da završim rečenicu. - Zdravo, mama. Zdravo, teta Lucija - pozdravio nas je Borna, koji se upravo bio vratio iz škole. - Što ima za ručak? Gladan sam kao vuk! Odložio je školsku torbu na pod i pošao prema hladnjaku. - Hej, sunce moje, zar nećeš poljubiti mamu? - doviknula sam mu iz boravka. On se vratio natrag, žvačući komad crvene jabuke i potrčao prema meni. - Mama, rekao sam ti da više nisam mali - odvratio je, ovivši mi ruke oko vrata. - Imam sedam godina. Velik sam. Jabuke su odlične! Pogledala sam njegovo slatko lice i bila sretna što sam kupila te jabuke koje su, iako su bile skupe, bile jedan od glavnih razloga zbog kojih sam odustala od kupnje piva za Davorina. Koliko sam samo voljela svog sina! Učinila bih bilo što za njega, pa čak i trpjela muževe batine, samo za taj sretan osmijeh na njegovu licu. Ali čim je Borna primijetio flaster na mom obrazu, izraz njegova lica odmah se promijenio. - Mama, što ti se dogodilo? - zabrinuto me upitao. Instinktivno sam prekrila ranu rukom i kad sam se okrenula, pogled mi se susreo s Lucijinim, koji kao da mi je govorio: "Reci mu. Objasni mu, ako imaš hrabrosti." Strahovlada počinje - Oh, nije to ništa, zlato - pokušala sam umanjiti stvar. - Udarila sam jutros o vrata kredenca. Samo mala ogrebotina - dodala sam, primijetivši da me sumnjičavo promatra. - Mama, zar ste se ti i tata opet posvađali - prekinuo me on glasom koji je jasno pokazivao da zna odgovor. - Zašto se ne odeš igrati van, dok ručak ne bude gotov? - predložila sam mu. - Ne, mama, želim ostati s tobom - odlučno je odgovorio, zagrlivši me. Borna je uvijek želio ostati sa mnom nakon što bi se njegov tata i ja posvađali. - Dobro sam, zlato moje - pokušala sam ga umiriti, obuhvativši dlanovima njegovo lice. - Idi se sada igrati s Lukom. On je kimnuo glavom, ali vidjela sam da još oklijeva. - Volim te - šapnula sam mu da ga ohrabrim. - I ja tebe volim, mama. Pozovi me budem li ti potreban. Može? - Hoću. I nemojte ići dalje od naše ulice - zamolila sam ga. - U redu. Borna mi je prišao i još jednom me poljubio prije izlaska. - Idem i ja - rekla je Lucija. - Pozovi me bude li ti potrebna pomoć. Zajedno su izišli van i moj je sin veselo odskakutao svom najboljem prijatelju, koji je stanovao nekoliko kuća dalje od nas. Ostala sam još neko vrijeme na prozoru, zaštitivši dlanom oči od sunca. Zatim sam se ogledala po praznoj sobi i učinilo mi se da još čujem eho prijateljičinih riječi kako ispunjava prostoriju. Nisam ih mogla zaboraviti, iako sam se trudila ne misliti na njih. Moj se pogled ponovno zaustavio na fotografiji koja je prikazivala tri nasmiješena lica. Gledala su u mene kao da očekuju neku moju odluku. Uzela sam okvir i prešla rukom preko stakla kako bih obrisala prašinu. Hoće li stvari doista krenuti nabolje ili se samo pokušavam uvjeriti da će biti tako kako bih izbjegla donošenje teških odluka i kako ne bih ostala sama, zapitala sam se. Stisnula sam fotografiju na grudi, pitajući se kako smo dospjeli u takvu situaciju. Kad smo Davorin i ja počeli izlaziti, još smo oboje išli u srednju školu: on je bio dobar i pažljiv prema meni, iako opsesivno ljubomoran. Uvijek se bojao da ću ga ostaviti radi nekog drugog. No, nikada nije dignuo ruku na mene niti me gađao predmetima, kao što je činio sada. U to sam vrijeme mislila kako je njegovo posesivno ponašanje samo dokaz ljubavi i zbog toga sam se osjećala voljenom. U životu mi je uvijek nedostajalo ljubavi i pažnje i kad sam ih počela dobivati od Davorina, ispunili su veliku prazninu u meni i učinili me sretnom. Na žalost, u sedam godina našeg braka njegovo se ponašanje prema meni promijenilo: zbog ljubomore je počeo bivati nasilan i moja se ljubav počela pretvarati u nešto što bi se moglo opisati samo jednom riječju - strah. Ponovno sam pogledala fotografiju i uzdahnula. Prebrodit ćemo sve probleme, rekla sam si, kao da su te riječi mogle pridonijeti ostvarenju moje želje. Nekoliko sati kasnije, prestala sam razmišljati o svom mužu i pokušala se usredotočiti na kućanske poslove. Ruke su mi do laktova bile uronjene u vodu pri pranju suđa kad sam začula kako se ulazna vrata otvaraju i zatvaraju. Zatim je nastao muk, nisam čula ni glasove ni korake. - Davorine? - zazvala sam ga. - Jesi li to ti? Ne dočekavši odgovor, obrisala sam ruke i pošla u predsoblje. Naglo sam se zaustavila, ukočivši se kad sam ugledala svog muža na vratima. Premještao je težinu svog tijela s noge na nogu i na licu mu je titrao slabašan smješak koji je izražavao nelagodu. U jednoj je ruci držao buket žutih ivančica s korijenom, što je značilo da ih je ubrao u nekom vrtu, dok je drugom gladio isprane traperice, kao da ne zna što da učini ili kaže. Iako je bio trijezan i njegove su namjere izgledale dobronamjerne, iskustvo me naučilo da budem oprezna. Bilo je bolje da ništa ne kažem sve dok se ne uvjerim kakve je volje. Šutjela sam i promatrala ga. - Zdravo - pozdravio me. Glas mu je bio tih i promukao. Pročistio si je grlo i odlučnijim glasom ponovio pozdrav. Nisam odgovorila. Bojala sam se. Ali kad je zakoračio prema meni, nije djelovao prijeteće. Bio je oprezan, kao da pred sobom ima dijete koje ne želi prestrašiti. Kad mi se sasvim približio, morala sam se suzdržati od poriva da pobjegnem. - Izabela, ljubavi, žao mi je zbog onog prije - zbunjeno je promrmljao. Žao mi je. Uvijek bi tako počinjao. Njegove su riječi zvučale neiskreno i usiljeno, kao i svaki put dosad. Kratko primirje - Izabela, nisam htio - nastavio je. - Znaš koliko te volim, zar ne? Znaš koliko sam teško podnio gubitak posla i činjenicu da tebi i Borni ne mogu pružiti sve što zaslužujete. Ali odsad će se stvari promijeniti, obećavam ti. I želim ti još nešto obećati: više te nikad neću udariti. Molim te, oprosti mi. Pružio mi je cvijeće, gesta kojom me trebao uvjeriti da prihvatim njegovu ispriku. Znala sam da ću, ako mu oprostim, dobiti nekoliko dana mira. Tako sam mu, iako sam bila sigurna da će me prije ili poslije ponovno udariti, pristala povjerovati. Nedostajao mi je nekadašnji Davorin, muškarac u kojeg sam se zaljubila, kojem sam rodila dijete i kojeg sam odabrala za svog životnog partnera u dobru i zlu. Tko zna kako bi sada reagirao da odbijem prihvatiti njegovu ispriku? Nije mi preostalo drugo nego uzeti cvijeće i povjerovati u obećanje. Dani koji su uslijedili bili su vrlo napeti, ali ipak relativno mirni. Pokušala sam uživati u miru, dok traje. Ali to nije bilo lako: živjeti s nasilnim mužem bilo je poput igranja ruskog ruleta. Nikada nisi znao kad će ti metak probiti sljepoočicu. Jedne sam večeri odlučila, potaknuta čistim očajem, pokušati ponovno uspostaviti normalan odnos između nas. Davorin je cijeli dan izbivao iz kuće u potrazi za dobrom prilikom za posao, kako je govorio. Borna je trebao prespavati kod Luke tako da sam odlučila pripraviti ukusnu večeru samo za nas dvoje, nešto poput dvostruke proslave, zbog mira u kući posljednjih dana i zbog nade da će uspjeti naći novi posao. Kućom se širio neodoljiv miris pečenja, a na postavljeni stol stavila sam dvije upaljene svijeće kako bi atmosferu učinile toplom i opuštajućom. I ja sam se dotjerala za tu prigodu. Na sebi sam imala crni komplet, koji sam kupila kad su bila bolja vremena, dok još nismo morali paziti na svaku kunu. Kosu sam skupila u punđu i diskretno se našminkala, onako kako se sviđalo mom mužu. Da, sve je bilo savršeno. Željela sam mu prirediti ugodno iznenađenje i održati krhki mir koji je zadnjih dana vladao u našoj obitelji. Ali po njegovu smrknutom pogledu i teškim koracima kojima je ušao u kuću odmah mi je bilo jasno da nije našao posao. No, svejedno sam se trudila ne pokazati razočaranje i nježno ga upitala kako je bilo. Kobne svijeće - Ti idioti! - zaškripao je zubima. - Svi govore jedno te isto: "Trenutačno ne tražimo novog zaposlenika, ali imat ćemo vas u vidu", ili kažu: "Hvala, javit ćemo vam se..." Odlučna da zadržim mirnu i opuštenu atmosferu, počela sam mu masirati vrat i ramena kako bi se opustio. - Ali nitko te nije odbio, zar ne? - tješila sam ga, želeći umanjiti njegovu frustriranost. - Nije - priznao je s oklijevanjem. - Sigurna sam da će ti se uskoro netko javiti i ponuditi ti posao. Vidjet ćeš da ćeš dobiti više ponuda i moći ćeš birati. - Još će me moliti da radim za njih - odvratio je, dok su mu se mišići pod mojim rukama polako počeli opuštati. - A onda ću ja biti taj čija će riječ biti zadnja. Počeli smo večerati, no kako je večer odmicala, u zraku se sve više osjećala napetost. Ni sama ne znam u kojem je točno trenutku pošlo po zlu; vjerojatno je tomu prethodilo niz sitnica zbog kojih sam počela osjećati da mi situacija polako izmiče kontroli. - Koliko si novca potrošila za svijeće? - upitao me muž u jednom trenutku. - Nisam ih kupila, poklonila mi ih je Mira, naša susjeda - požurila sam odgovoriti. - Zar sa susjedima pričaš o našim privatnim stvarima? - Ne razumijem... - Zar si ispričala Miri da nemamo novca da kupimo svijeće? - Ne, samo sam joj rekla da ću te dočekati s romantičnom večerom - promrmljala sam. On me sumnjičavo pogledao, no činilo se da prihvaća moje objašnjenje. - Nemoj nikome pričati o našim problemima - prijeteći me upozorio. - Naravno. To nikada ne činim. - Je li ostalo koje pivo? - Mislim da je. Idem provjeriti - ustala sam od stola i zaputila se u kuhinju. Mogla sam osjetiti kako pogledom prati svaki moj korak. - Imamo još dvije boce - obavijestila sam ga. Oči su mu bijesno sjevnule kad sam se vratila s pivom i počela ga točiti u čaše. - Ovako si se odjenula da bi se mogla prešetavati pred susjedima, zar ne? - optužio me, odmjeravajući me prezirno od glave do pete. - Ne - odgovorila sam zadrhtavši. - Ovako sam se odjenula samo za tebe, za ovu našu posebnu večer. - Bolje ti je da mi kažeš istinu, Izabela - zagrmio je. - Jer ako otkrijem da... Izabela! - viknuo je, a ja sam se preplašeno trgnula. - Koliko ti puta moram reći da nagneš čašu i polako uliješ pivo, inače se stvori previše pjene. - Oprosti, Davorine, oprosti - promrmljala sam. - Nije bilo namjerno. Idem po drugo pivo. - Oh, nema veze. Rekao sam, nema veze! Sjedi i pusti me na miru! Ispio je ostatak piva iz boce i ja sam, nakon nekoliko minuta tišine, pokušala ponovno zapodjenuti razgovor. - Sjećaš li se, ovako smo večerali u prvim danima našeg braka, samo nas dvoje. Kad smo naručivali našu omiljenu pizzu, s gljivama, i u videoteci posuđivali filmove koje bismo zatim gledali u krevetu, ušuškani pod tople pokrivače? - Da, tako je bilo dok sam još radio i imao dovoljno novca za glupe stvari poput pizza i filmova - ogorčeno je odvratio. - Oh, dragi, sve će opet doći na svoje. Vidjet ćeš. Uskoro ćeš naći posao. Ne smiješ se prestati nadati - ohrabrila sam ga. Davorin je bijesno bacio viljušku na stol, natjeravši me da zadrhtim od straha. - Zar misliš da mi je lako doživljavati svakodnevna odbijanja? - planuo je. - Što misliš, kako se osjećam? - Znam da ti nije lako. - A kako ti to znaš? Nemaš pojma kako se osjećam - uvrijedio se stisnuvši šake. - Nisi ti ta koja tražiš posao. Trebala bi pokazati malo više razumijevanja, umjesto da me gnjaviš tim glupim pitanjima. - Oprosti - pokunjeno sam rekla. Ali on me nije slušao. Lavinu više ništa nije moglo zaustaviti. - Samo me nepotrebno uzrujavaš. To je jedino što znaš! Neprestano me maltretiraš - optužio me. - Zašto sam se uopće oženio tobom? Sve što znaš je kukati i trošiti novac koji nemamo. Uvijek postoji nešto što ti i tvoj razmaženi sin morate imati, dok za moje potrebe nikoga nije briga. Zapravo, samo mi stvaraš probleme. Znala sam da ovakav razgovor neće završiti dobro. Počela sam raspremati stol. Ali Davorin je bio previše bijesan da bi me tek tako pustio. - Ne dopuštam da ustaješ od stola dok ti nešto govorim! - planuo je. Rekavši to, skočio je na noge i prevrnuo cijeli stol. Tanjuri i čaše razbili su se na tisuću komadića. Od prvog, snažnog šamara izgubila sam ravnotežu i pala na krhotine, porezavši ruke i noge. Krv je počela teći iz brojnih posjekotina. Bolničko liječenje Sjećam se da sam podigla krvave ruke, u koje su se zabile sitne krhotine, i da sam prestravljeno gledala u njih, iako u tom trenutku nisam osjećala bol. Ostala sam paralizirana već i od samog pogleda na krv, no izgleda da je to još više razjarilo mog muža. Poput bijesne zvijeri koja je nanjušila svoj plijen, nasrnuo je na mene. Nepomično sam stajala usred uništenog posuđa poprskanog krvlju, komadića piletine i krumpira. Netko od susjeda vjerojatno je čuo moj vrisak i lomljavu jer je nekoliko minuta kasnije u kuću nahrupila policija, a uskoro je stigla i hitna pomoć i bolničari koji su mi previli rane, dok su Davorina policajci odveli s lisicama na rukama. U bolnici mi je liječnik koji me pregledao rekao da sam imala sreće što si nisam prerezala neku venu. Imala sreće? Oko mi je bilo crno i zatvoreno, lice i usne otečene, tijelo puno hematoma i posjekotina, od kojih su neke morale biti šivane, i dva prsta polomljena. Lucija me uvjerila da tužim Davorina i on je nekoliko tjedana proveo u pritvoru, a nakon što je pušten na slobodu, sudac mu je odredio zabranu približavanja meni i Borni te našoj kući. No Davorin me svejedno nazivao danju i noću, prijeteći mi da ću mu platiti za sve. Spuštala bih slušalicu čim bih začula njegov glas, a kad se ne bih javila, telefon bi zvonio i po deset minuta. Tada bih podizala slušalicu i odmah je spuštala kako bih prekinula zvonjavu. Kad je moj muž shvatio da se ne bojim njegovih prijetnji, počeo je dolaziti pred kuću, iako mu je to bilo zabranjeno, i prijetiti mi. Jedne noći, oko tri sata iza ponoći, probudilo me snažno kucanje na vrata. Isprva sam pomislila da me Lucija iz nekog razloga hitno treba. Zatim je, dok sam se približavala predsoblju, kucanje naglo utihnulo. Kuća je utonula u prijeteću tišinu. Oprezno sam prišla prozoru dnevne sobe. Iznenada se na njemu pojavilo lice. Vrisnula sam i zakoraknula unatrag. Pri blijedoj svjetlosti uličnih svjetiljki prepoznala sam lice svog muža, mrtvog pijanog, a vjerojatno je i on vidio mene jer je počeo lupati po prozorskom staklu. - Pusti me unutra. Pusti me ili ćeš mi platiti! Ovo je moja kuća! Otrčala sam u sobu po Bornu, koji se u međuvremenu probudio i preplašeno plakao. Nazvala sam policiju dok je Davorin nastavio urlati i lupati po vratima i prozorima. Borna i ja sakrili smo se u najmračniji kut sobe, nadajući se da će Davorin otići. Bojali smo se da odnekud ne uđe i ne ubije nas. Zatim je iznenada zavladao potpuni muk i nekoliko minuta kasnije netko je pokucao na vrata. Nisam se usudila pomaknuti iz svog skrovišta, sve dok nisam začula: "Otvorite, policija". Držeći čvrsto sina za ruku, pošla sam prema vratima. Provirila sam kroz špijunku. Na pragu su stajala dva policajca, a na cesti je bio parkiran policijski automobil. U tom sam trenutku otključala vrata i gotovo pala pred njihove noge, jecajući i drhteći poput lista na vjetru. Prividni mir Policajci su pretražili cijelo susjedstvo u potrazi za mojim mužem, ali nisu ga našli. Predložili su mi da se na neko vrijeme sklonim kod nekoga iz obitelji ili kod prijateljice. Lucija je inzistirala da dođem k njoj, barem dok Davorina ponovno ne uhvate i smjeste u zatvor, u kojem je, po njenom mišljenju, trebao provesti ostatak života. Taj put nisam raspravljala s njom, već sam zahvalno prihvatila njezin poziv. Nakon što sam se preselila svojoj prijateljici, gotovo da se i nisam micala iz kuće, izlazeći samo kad je to bilo zaista nužno. Čak sam zabranila Borni da se igra u vrtu. Prošlo je nekoliko dana, a da Davorin nije stvarao probleme, ali taj prividni mir je kratko trajao. A onda nas je pronašao. Lucija je odmah obavijestila policiju, ali odgovorili su joj da ne mogu ništa dok ga ne uhvate na djelu. I tako nas je Davorin nastavio uznemiravati. Konačno ga je jedne noći policija uspjela uhvatiti i ponovno je završio u zatvoru. U tom sam se razdoblju osjećala kao ponovno rođena, uživajući u slobodi koje sam toliko dugo bila lišena. Davorin je od mene i sina stvorio zarobljenike u vlastitoj kući. Jednog sam dana izišla u vrt pokupiti suho rublje s užeta. Sunce je sjalo visoko na nebu, ptičice su pjevale, a drveće je svojim raskošnim granama nudilo ugodan hlad. Djeca su se igrala i trčala uokolo; preplavio me osjećaj mira, za kojim sam već dugo čeznula. Upravo sam s užeta skidala posljednju košulju, kad je kroz granje provirilo Davorinovo lice. Ne znam koliko je vremena ondje stajao. Košulja koju sam držala u ruci od šoka mi je pala na zemlju. Potrčala sam prema kući. Ali moj je muž bio brži. Uhvatio me za ruku i iako sam se svom snagom trudila osloboditi, njegov stisak nije popuštao. - Izabela, Izabela! Ne bježi, molim te - rekao je molećivim glasom. - Želim samo razgovarati s tobom. - Ne smiješ biti ovdje. Zvat ću policiju! - zaprijetila sam mu. - Dopusti mi samo da razgovaram s tobom, ne želim ti učiniti ništa nažao. Izabela, pogledaj me. Prisilio me da se okrenem prema njemu. Ustuknuvši od iznenađenja, otvorio je usta i razrogačio oči, zaprepašten mojim izgledom, koji je bio rezultat njegove nedavne agresije. Nije me vidio od one večeri kad me pretukao. Vidjela sam Davorina kako plače samo jednom u životu, na dan kad se rodio naš Borna. Sada su se, na moje veliko čuđenje, njegove crvene i otekle oči napunile suzama. - Izabela, ja... - promrmljao je slomljena glasa, privukavši me sebi i zajecavši na mom ramenu. - Žao mi je - ponovio je nekoliko puta tihim šapatom. Nakon svega što se dogodilo, nisam mu mogla uzvratiti osjećaje, niti sam ga željela osloboditi osjećaja krivnje, no nisam ga imala snage ni odgurnuti. - Jako te volim, Izabela - nastavio je, obrisavši suze. - Znam da ti to ne pokazujem često, ali volim te. Ovaj put... - napravio je kratku stanku, podigao glavu i ponovno obrisao oči. - Ovaj sam put naučio lekciju. Ne mogu vjerovati da sam ti ja ovo učinio. Znam da to ne zaslužujem, ali, molim te, oprosti mi, daj mi još jednu šansu, dopusti mi da ti pokažem da mogu biti dobar muž i otac. Proživio sam pravi pakao bez tebe i Borne. Obećavam ti, kunem ti se, neću te više nikad udariti. Neću te ponovno razočarati. Posljednja šansa Moj mi je razum govorio da mu ne vjerujem, no srce je vrištalo da mu pružim još jednu šansu. I tako sam ignorirala sve Lucijine savjete i pristala se vratiti sa svojim mužem u našu kuću. Prošlo je nekoliko mjeseci, Davorin je nastavio tražiti posao i odlaziti na razgovore, ali neuspješno. Kući se vraćao bijesan i frustriran, ali nijedanput nije digao ruku na mene. Niti taknuo alkohol. Naš život nije bio savršen, ali je bio bolji nego prije. Počela sam vjerovati da je najgore prošlo. Bilo je vrlo vruće tog ljetnog poslijepodneva da stvar bude još gora, uključila sam pećnicu kako bih ispekla pizzu za večeru. Davorin se trebao vratiti svakog trenutka. Borna je gledao crtić na televiziji u dnevnom boravku i svako malo bi do mene iz sobe dopro njegov smijeh. Iznenada sam začula kako se ulazna vrata otvaraju i treskom zatvaraju. Naježila sam se od straha. Davorin se vratio kući. Nikako nisam mogla shvatiti zašto uvijek lupa vratima. Možda da bude siguran da su se dobro zatvorila? Pošla sam mu u susret i kad sam se našla pred njim, ostala sam skamenjena. Čista i ispeglana odjeća u kojoj je toga jutra izišao iz kuće, sada je bila potpuno izgužvana, kao da je izvučena iz košare za prljavo rublje. Kosa mu je bila raščupana i smrdio je po alkoholu. Bio je to isti onaj miris koji sam još od djetinjstva nosila u nosnicama, kad bi se moj otac pijan vraćao kući i tukao moju majku. Taj miris budio je u meni stari strah iz prošlosti. Vratila sam se u kuhinju i nastavila pripremati večeru, ali krajičkom oka pratila sam svaki Davorinov pokret. On je ušao u kuhinju, stropoštao se na stolac i promatrao me. Tiho sam promrmljala "Zdravo", no umjesto da se osjeti dobrodošlim, moj ga je pozdrav samo još više razjario. - Gdje je moja večera? - zagrmio je. - Daj mi pivo. Zatim je počeo nešto nerazumljivo govoriti, petljajući jezikom. Dobro sam pazila da mu ne spočitnem to što je opet pio. Umjesto toga, izvadila sam iz hladnjaka pivo, otvorila ga i stavila pred njega na stol. - Večera će biti gotova za nekoliko minuta - rekla sam. - Bornina pizza je skoro gotova, a uskoro će biti i mahune. - Mahune? - ponovio je s gađenjem. - Ne želim mahune. Evo, sad će početi, pomislila sam, uhvativši se rukama čvrsto za šank. Davorin je ispio pivo do kraja, opsovao nekoliko puta, a zatim izišao iz kuhinje. Ponadala sam se da je otišao spavati. Nekoliko minuta ostala sam nepomično stajati kad sam shvatila da me neće napasti, odahnula sam od olakšanja. Možda će ovaj put zaista održati svoje obećanje, pomislila sam. Zatim je do mene dopro Bornin glas iz dnevnog boravka. - Tata, gledam svoj najdraži crtić! - negodovao je. - Molim te, tata, vrati program koji je bio... - zamolio ga je. - Televizor je moj i gledat ću ono što hoću - bio je gnjevni odgovor njegova tate. - Kamo ćeš? - začula sam ga zatim kako je povikao. - Vrati se ovamo! - Idem u svoju sobu - odvratio je Borna povrijeđen. - Budući da ne mogu gledati svoj crtić... Osjetivši kako napetost raste, izjurila sam iz kuhinje, upravo na vrijeme da vidim Davorina kako ustaje s kauča i bijesno se zalijeće na našeg sina. Uhvatio ga je za ruku i prisilio da se okrene prema njemu. - Rekao sam ti da se vratiš natrag i sjedneš - zarežao je. - Ništa me ne slušaš, baš kao ni tvoja majka. Mislim da je krajnje vrijeme da te naučim pameti, baš kao što sam i nju! Kad je ošamario Bornu, zaprepašteno sam ostala stajati, kao da gledam kakav usporeni film. Ali to je trajalo samo trenutak, jer sam se zatim bacila na Davorina. - Ne! - povikala sam i odvukla Bornu u stranu. - Da se nisi usudio taknuti ga! - zaprijetila sam mu. Ošamario je Bornu Nikad za tako nešto nisam imala hrabrosti. Ali sada sam morala obraniti svog sina. I više me nije bilo strah usprotiviti se Davorinovoj brutalnosti. Zajedno s Bornom pobjegla sam k Luciji. Mora da sam užasno izgledala. - Malo je nedostajalo da Davorin pretuče Bornu - promrmljala sam, glasom slomljenim od plača. - Ja sam kriva za to, samo ja... - Ne, nisi ti kriva - umirivala me moja prijateljica. - Borni se nije ništa dogodilo i to je najvažnije. - Oh, Lucija, ja sam kriva. Da sam barem ostavila Davorina još kad me prvi put udario, da sam barem bila dovoljno jaka da mu se oduprem, Borna ne bi morao doživjeti takvu traumu. I ne bi morao godinama živjeti u takvoj užasnoj, nezdravoj atmosferi. - Sada je sve gotovo... Nešto kasnije Bornu smo odveli k mami njegova prijatelja Luke, a Lucija me pratila u policiju. Jesam spremna ponovno prijaviti svog muža, zapitala sam se. Znala sam da, ako to učinim, više neće biti povratka. Druga prijava Davorina će potpuno udaljiti iz našeg života, vjerojatno zauvijek. Želim li to? Jesam spremna priznati da za naš brak više nema nade? - Lucija, hoću biti dovoljno jaka? Ona je kimnula glavom, uputila mi topao osmijeh i stisnula ruku, kao da mi želi dati snage. - Ovdje sam, uz tebe, pomoći ću ti, što god bude trebalo. Davorin je završio u zatvoru zbog ponovljenog nedjela i zabranjen mu je pristup djetetu i meni. Zaposlila sam se i paralelno upisala višu školu. Lucija mi je bila od velike pomoći jer se brinula o Borni nakon povratka iz škole. Davorin mi nije pravio probleme oko razvoda, odmah je potpisao sve dokumente, odrekavši se čak i prava da viđa Bornu. Čirn sam uspjela nešto uštedjeti, odselila sam se sa sinom u drugi grad. Bilo mi je teško odvojiti se od Lucije, ali preseljenje u drugu sredinu bilo je najbolja odluka koju sam mogla donijeti. Svojim novim poslom mogu sinu i sebi omogućiti pristojan život. Borna se odlično snašao u novom okruženju i u školi stekao brojne nove prijatelje. Nije lako biti samohrana majka, ali u svakom slučaju puno je lakše nego živjeti s agresivnim mužem. Trebali su mi mjeseci da shvatim da moj bivši muž nije bio nasilan prema meni zato što sam loša osoba ili zato što sam nešto pogrešno radila, već samo zato što je bio bolestan. Ta spoznaja dala mi je novu snagu. Osjećam se sigurnije jer znam da moje dijete više nije u opasnosti.
Ja sam Dorijan. A vi? - ljubazno me upitao i osmjehnuo se otkrivši svoj blistav osmijeh. - Lijek uzimajte redovito i za tjedan dana dođite na kontrolu - rekla sam mu umjesto odgovora, trudeći se ne pokazati kako me je njegov pogled zbunio, pa i uznemirio. Bio je to najzgodniji muškarac kojeg sam vidjela. Visok i tamnokos, sa svijetlim očima koje su me promatrale ispitivački i sa zanimanjem. - Niste ovdje radili ranije? Mislim... dolazio sam prije nekoliko mjeseci zbog uganuća gležnja. Bila je tada druga liječnica - nije odustajao. Zadubila sam se u računalo, tražeći među zatvorskim pacijentima njegovo ime. Bila sam toliko smetena da sam pogrešno kliknula i s ekrana izgubila cijeli popis pacijenata. - Oprostite što vas gnjavim, ja ipak nisam pacijent s kojim bi doktori rado pročavrljali - cinizam je naglo zamijenio srdačnost. Pogledala sam ga iznenađeno. - Nisam htjela biti neljubazna. Samo, izgubila sam popis - nemoćno sam pretraživala po računalu, na kojem se nisam najbolje snalazila. Na zamjeni u zatvorskoj ambulanti radila sam, naime, tek nekoliko dana. Dorijan je ustao i prišao mi pa sam se primjetno trgnula. - Ne brinite se. Nisam opasan. I prilično sam dobar s računalima - nadvio se nad ekran i nakon nekoliko trenutaka jednim klikom vratio popis s pacijentima. - Hvala - promrmljala sam, a on se uz osmijeh udaljio. Prije no što je izišao iz ambulante, nešto me je nagnalo da se ipak predstavim: - Zovem se Barbara. Okrenuo se na vratima. - Uzimat ću lijek redovito. I svakako ću doći na kontrolu, doktorice Barbara. Kad je izišao, odahnula sam. Dorijan je bio treći pacijent toga jutra. Kašalj i bolovi u prsima koje je danima osjećao nisu pokazali upalu pluća, nego samo jaču prehladu. Kad je radni dan završio, i dalje sam mislila na tog zgodnog osuđenika koji je izdržavao zatvorsku kaznu. Što li je učinio i zbog čega je osuđen? Koliko je već dugo iza rešetaka, zanimalo me je i protiv moje volje. Iako mi je ravnatelj zatvorske ustanove rekao da će samo pacijenti koji su opasni dolaziti uz pratnju čuvara, nisam se nikako mogla opustiti. Nakon što sam završila medicinu i specijalizirala, zaposlila sam se u ambulanti opće medicine. U dvadeset i osmoj godini bila sam neudana i uživala sam u svom poslu. Kada su me zamolili da na nekoliko mjeseci zamijenim liječnicu koja je radila u zatvorskoj ambulanti, a trebala je na operaciju, odbila sam. - Ali, zar baš nema netko drugi? - pokušavala sam uvjeriti ravnatelja da nisam najbolji izbor. Zapravo, bojala sam se rada s takvim pacijentima, osuđenima za raznorazna kriminalna djela. - Riječ je o samo nekoliko mjeseci, najviše četiri. Gospođa Stanka će se vratiti. Tumor koji treba odstraniti je dobroćudan. Bili bismo vam zahvalni kad biste preuzeli njen posao u tom razdoblju - nagovarao me ravnatelj. Nisam imala izbora pa sam pristala. - Barbara, to će ti biti novo iskustvo. Nema svaki liječnik prilike raditi u zatvoru - prijateljica Margareta u tome je čak vidjela prednost. - Ne znam. Valjda si u pravu. Ipak, jedva čekam da prođe tih nekoliko mjeseci - rekla sam, nadajući se da neću doživjeti neugodno iskustvo. No, nakon samo nekoliko dana i susreta s Dorijanom osjećala sam da mi je sama sudbina namijenila taj privremeni zamjenski posao. Kako se približavao dan kada je Dorijan trebao doći na kontrolu, bila sam sve nervoznija. Zaboga, moram se sabrati, mislila sam, ali zgodan pacijent nikako mi nije izlazio iz glave. Inače nisam bila od onih žena koje bi neki muškarac već pri prvom susretu oborio s nogu, tim sam više bila zbunjena što sam se u njega zagledala na prvi pogled. I to još u čovjeka koji je odsluživao zatvorsku kaznu. Jedva sam se mogla prepoznati dok sam svakog dana s nestrpljenjem iščekivala hoće li se pojaviti. Kad sam ga nakon točno tjedan dana ugledala u malenom hodniku ispred ambulante, noge su mi se skoro odsjekle. Učinio mi se još zgodniji nego prilikom prvog susreta. Možda i zato što je ovaj put imao kraću frizuru. - Dobar dan, doktorice. Danas mi je kontrola - dobacio mi je u prolazu. - Pričekajte malo. Uskoro ću vas primiti - uzvratila sam trudeći se sačuvati mirnoću. Pozvala sam ga nakon nekoliko minuta, kad sam se uspjela malo pribrati. Odmah mi je rekao da se osjeća izvrsno. Kontrolni pregled - Kašalj je skoro prestao - rekao je. Znala sam da bih mu trebala poslušati pluća, ali umjesto toga samo sam mu na brzinu pregledala grlo i zaključila: - Oporavili ste se. Dobro što nije bila upala pluća. Ipak, trebali biste se kloniti šetnji po kiši - upozorila sam ga. - Nisam šetao. Igrali smo košarku - dometnuo je gledajući me znatiželjno. Slegnula sam ramenima i opet se zadubila u računalo. - Još dva mjeseca i vani sam - rekao je tiho nakon kraće šutnje. - Vani? - zbunjeno sam ponovila. - Da, na slobodi. Odslužio sam svoje, kako se kaže. - Koliko, koliko ste bili ovdje? - zamuckujući sam upitala, ljuta na sebe što sam se po tko zna koji put zbunila. Možda je osuđen za sitan prekršaj, ponadala sam se. - Pet godina - kratko je odgovorio. Dalje nisam pitala jer mi se razdoblje koje je proveo iza rešetaka učinilo dugim. Kao da je naslutio moje misli, dodao je tiše: - Netko je stradao, ali bila je to samoobrana. Ne želim više ni misliti o tome. želim se okrenuti životu i pozitivnim stvarima. - To je dobar stav - prokomentirala sam, ni sama ne znajući vjerujem li njegovim riječima. Kad je krenuo prema vratima, obuzelo me čudno neraspoloženje jer sam shvatila da ga zasigurno više neću vidjeti. - Vi radite ovdje? - upitao je iznenada, već na samom izlazu. - Zapravo, ne. Ovdje sam na kraćoj zamjeni, najduže četiri mjeseca. Inače radim u drugoj ambulanti - rekla sam i još naglasila o kojoj se ambulanti radi. Gledao me nijemo nekoliko trenutaka dok su se moji obrazi rumenjeli. Zašto sam mu spominjala gdje radim, upitala sam samu sebe, osjećajući kako mi srce sve snažnije udara. - Možda se odlučim za vas - osmjehnuo se. - Kako to mislite? - nisam odmah shvatila. - Pa, kao za izabranog liječnika. Ionako ne stanujem daleko od vaše ambulante. Želim vam svako dobro, Barbara - pogledao me sada ozbiljno, ali značajno. Dobacila sam mu kratak pozdrav i Dorijan je izišao. Već sutradan sam o neobičnom poznanstvu ispričala prijateljici Margareti. - Izlazi za dva mjeseca. Ali, vjerojatno ga više nikad neću vidjeti - zaključila sam ne mogavši sakriti žaljenje u glasu. - Barbara, ali on je bivši robijaš. Tko zna što je napravio i čime se sve bavi u životu. Pa nije on tvoj par - prijateljica je bila iznenađena. - Ne znam. Činio se kao obrazovan i pristojan čovjek - prisjećala sam se njegovih riječi i načina na koji se izražavao. - Koješta. Trudio se ostaviti takav dojam dok je u zatvoru. Vjerojatno nema završenu ni osnovnu školu. Možda je diler, mafijaš. Nije robijao pet godina nizašto - Margareta je sumnjičavo vrtjela glavom. - Rekao mi je da je bila riječ o samoobrani - prisjetila sam se. - Znači, ubojica! Pa to je još gore. Smaknuo je nekog i sada priča da je bila samoobrana. Nisi luda da u to povjeruješ - prijekorno me je pogledala. Ionako ga više neću vidjeti, pa nije ni važno, pomislila sam i skrenula na drugu temu. No, još tjednima se nisam mogla osloboditi razmišljanja o prelijepom Dorijanu. Nakon dva mjeseca, kad sam znala da je izišao iz zatvora, prestala sam očekivati da ću ga ugledati u ambulanti. Više za to nije bilo nikakve mogućnosti. Vrijeme je prolazilo pa sam polako zaboravila na zgodnog zatvorenika. Liječnica Stanka vratila se na posao i prije vremena. Nakon tri mjeseca završila je bolovanje i preuzela svoj posao, a ja sam se vratila u matičnu ambulantu. A onda se u moj život opet vratio Dorijan. Susreli smo se ispred ulaza. Novi pacijent Rekao sam vam da ću se prijaviti kod vas, kao pacijent - podsjetio me je. - Ali to ne možete sada - odmah sam mu rekla, dok me je obuzimalo uzbuđenje što ga ponovno vidim. - Kako to? - čudio se. - Pa sada nije vrijeme kad se prijavljuje kod liječnika - objasnila sam mu. - Ali ja nisam nigdje prijavljen - sada se on zbunio. - Radite? - upitala sam ga. - Da, u jednom grafičkom uredu. Po struci sam grafičar - objasnio je. - Dobro, vidjet ću mogu li vas ubaciti - obećala sam. Došao je i sutradan te sam ga zavela među svoje pacijente. Znala sam da je došao s razlogom baš k meni. Bilo je više nego očigledno da me želio ponovno vidjeti. I da me nije zaboravio, kao ni ja njega. Bila sam zadovoljna što ima posao, a u kratkom razgovoru u ambulanti saznala sam i da ima svoj stan. Dorijan se ni po čemu nije razlikovao od ostalih mladih ljudi i nitko, da to ne zna, u njemu ne bi vidio bivšeg robijaša. Znala sam da se i ja njemu sviđam. Bila sam zgodna, iako prilično povučena. Kad sam se, nakon što me pozvao na kavu, kratko dvoumila, otvoreno mi je rekao: Znam da u meni još uvijek vidite samo bivšeg zatvorenika. - Nije baš tako - pokušala sam se izvući, ali oboje smo znali da ne govorim istinu. Stoga sam nastavila iskreno: - U pravu ste. Dosad nisam upoznala nekoga tko je osuđen za nešto. Zato sam malo nervozna i ne znam kako bih se ponašala. Ali nisam od onih koji ljude osuđuju, a da o njima ništa ne znaju. Uostalom, vi ste izdržali svoju kaznu. Svakome treba pružiti priliku. Želim reći da nakon zatvora dobije posao i stekne prijatelje - posve sam se zaplela u vlastite riječi pa smo se oboje nasmijali. - Barbara, vi ste divni. Vidio sam to već onda kad sam došao k vama... s kašljem - podsjetio me, i još jednom uspio zbuniti. Razmijenili smo brojeve mobitela i Dorijan me pozvao na večeru. Iako je najprije predložio da odemo k njemu jer je, kako se pohvalio, odličan kuhar, odlučno sam odbila pa smo se našli u restoranu. Bila je to divna večer. Dorijan je bio galantan i razgovorljiv. Otkrili smo brojne zajedničke teme, a nekoliko puta uspio me i do suza nasmijati. Saznala sam da je tri godine stariji od mene i da su mu roditelji iz istqg mjesta kao moja baka. Čak smo kao djeca često ljetovali u tom malom dalmatinskom gradiću. - Možda smo se nekad i vidjeli - rekao je. - Gdje su ti roditelji? - upitala sam ga. - Nakon tatine smrti majka se preselila u Zagreb. Bliski smo i često se viđamo. Ali kod nas je malo drukčije. Umjesto da ja idem k njoj na ručak, ona zna doći k meni. Rekao sam ti da sam odličan kuhar - opet se pohvalio i još dodao: - Morat ću te uskoro u to uvjeriti. Užasno otkriće Iako sam neko vrijeme odbijala takvo zbližavanje, konačno sam popustila njegovu nagovaranju. Unatoč tomu što o njegovu privatnom životu nisam znala gotovo ništa, a još manje o razlogu zbog kojeg je bio u zatvoru, nisam se mogla više boriti s osjećajima. Pristala sam doći u njegov stan, iako sam naslućivala da će od tog trenutka naša veza postati stvarna i ozbiljna. Bila sam u pravu. Sljedeće jutro dočekala sam u Dorijanovu zagrljaju. - Kaješ li se što si ostala? - upitao me zagledavši se duboko u moje oči. Odmahnula sam glavom. - Ne, ali ipak bih voljela... - zastala sam u nedoumici. - Što? - Znati više o tebi - promrmljala sam. - Što želiš znati? - upitao je iako je vjerojatno naslućivao na što mislim. - Kako si živio prije? Jesi li imao djevojku? I zašto si morao u zatvor? Dorijanovo lice se smračilo i na njemu se jasno vidjelo neraspoloženje. - Barbara, volio bih kada me ne bi o tome ispitivala. I kad bi mi dala priliku za novi početak. Želim sve ostaviti iza sebe. Teško mi je o tome govoriti - rekao je i sjeo na krevet. Zagrlila sam ga i priljubila se uz njega. - Znam, ali shvati i mene. Rekao si da je bila samoobrana - jedva sam se usuđivala govoriti, ali toliko sam željela da mi o tome kaže nešto više. Neko vrijeme u sobi je vladala grobna tišina, a onda je rekao muklo: - Da, ozlijedio sam nekoga, nenamjerno. Ta je osoba ostala invalid. Ali svejedno sam dobio preveliku kaznu. Taj čovjek je bio užasan - izgovorio je i onda se okrenuo prema meni. Obuhvatio je dlanovima moje lice: - Barbara, molim te, zaboravimo to. Dokazat ću ti da sam dobar čovjek - zagrlio me i više ga nisam ispitivala. Bila sam ludo zaljubljena u Dorijana. Sve češće sam ostajala vikendima u njegovu stanu, a jedne subotnje večeri na izlazu sam susrela Dorijanovu majku Martinu. Sredovječna žena, pomno dotjerana i vrlo simpatična, vlasnica frizerskog salona, srdačno me pozdravila: Drago mi je, Barbara, što smo se konačno upoznale. Dorijan te stalno spominje - rekla mi je i pozvala me da još ostanem. - Moram ići. Sutra rano ustajem, putujem u Sloveniju na neki seminar - objasnila sam joj, a Dorijan me ispratio do dizala u hodniku. - Znači, neću te vidjeti puna dva dana - rekao je i strastveno me poljubio. - Vidjet će nas tvoja mama - izmigoljila sam iz njegova naručja. - Pa što? Nemam deset godina - još jednom me poljubio na rastanku. Izlazeći iz njegove zgrade, naišla sam na stariju gospođu koja je stanovala na istome katu kao Dorijan. Već sam je jednom vidjela te sam joj se ljubazno javila. - Oprostite, znate li možda je li kod Dorijana njegova majka? Gospođa Martina. Rekla mi je da će doći večeras - ljubazno me upitala žena. - Da, upravo je stigla - odgovorila sam. - Ona je, znate, frizerka, a meni se sljedeće subote udaje unuka. Voljela bih se naručiti na frizuru. Ja vam, inače, ne pamtim kada sam zadnji put bila na frizuri. Uvijek me podšiša unuka - nagnula se povjerljivo prema meni. Njena je kosa upravo i izgledala kao da nikad nije vidjela frizera, ali to sam zadržala za sebe. - Svakako, morate na svadbi lijepo izgledati - dodala sam i namjeravala produžiti, ali njene sljedeće riječi ukopale su me na mjestu. - Baš mi je drago što je s Dorijanom opet sve u redu. I što je sve to iza njega. I suprugino samoubojstvo i taj zatvor. Uvijek je bio divan i drag dečko - čula sam njene tihe riječi i u prvi mah nisam vjerovala da dobro čujem. Presudne laži - Suprugino samoubojstvo? - ponovila sam zaprepašteno. Stara gospođa očito nije opazila moje začuđeno lice, te je nastavila uvjerena kako sam u sve upućena: - Sandra je bila tako lijepa, ali eto, jadnica je strašno završila. Tako mlada je podigla ruku na sebe. Znam da je i gospođi Martini bilo teško zbog toga. Lijepo su se slagale. Bila je to jedna skladna obitelj. Ali, nikad se ne zna što se događa u četiri zida. Eto, i moja unučica Biserka se udaje, a njenog budućeg jedva poznajemo. Valjda je ipak dobro odabrala... - njene daljnje riječi jedva sam čula. - Oprostite, žurim se. Imam još nešto obaviti - brzo sam rekla i bez pozdrava izjurila van. Dok sam se vozila kući, u glavi mi je vladao kaos. Dorijan je bio oženjen? Njegova žena Sandra je počinila samoubojstvo. Zbog čega? Zašto je Dorijan bio u zatvoru? Zašto mi nije rekao da je bio u braku? I da mu se žena ubila? Stotine pitanja rojilo se u mojoj glavi. Osjećala sam se izigrano, a istodobno sam bila u sve većem strahu. Pet je godina bio u zatvoru. Navodno zbog samoobrane u kojoj je nekoga ozlijedio. Možda svoju ženu? Više mu nisam vjerovala ni riječ od onoga što mi je ispričao. Nije bio iskren prema meni, Kako mi je samo mogao zatajiti nešto tako važno. Brak i ženino samoubojstvo. Nisam spavala cijele noći, a sutradan sam rano morala na put. Na medicinski seminar išla sam s kolegicom Helenom. Bile smo bliske prijateljice i imala sam joj se potrebu povjeriti. Osjećala sam da ću poludjeti ako nekome ne kažem ono što me mučilo. U pauzi za ručak ispričala sam joj što sam prethodne večeri saznala. - To je strašno, Barbara. Da budem iskrena, i mene bi to uzrujalo. Da ti je barem sam rekao. Vjerojatno ne bi ni saznala istinu - Helena me je gledala s iskrenom zabrinutošću. - Ne znam što ću. Više mu ne vjerujem. Ako ga otvoreno pitam, tko zna bi li mi rekao istinu - bila sam očajna. - Čuj, ja znam jednu koja se redovito frizira u salonu njegove majke. Mogla bih je pitati zna li nešto o tom slučaju. Znaš da te žene kod frizera uvijek razglabaju o svačemu - predložila je Helena, ali ja sam nemoćno odmahivala glavom. Nisam bila sigurna je li to pametno. Što ako Martina ili Dorijan saznaju da se preko drugih raspitujem? Ali nisam li ga već sama pitala o njegovu prošlom životu? Dorijan mi je jasno dao do znanja kako ne želi o tome govoriti. Vjerojatno zato što skriva strašnu tajnu, bila sam čvrsto uvjerena. - Dobro, pokušaj saznati. Ionako se naša veza nakon ovoga više ne može nastaviti - dodala sam odlučno. Kobne posljedice Kad mi se uskoro na mobitelu pojavio Dorijanov broj, nisam se javljala. Brzo je odustao, vjerojatno uvjeren kako na seminaru nemam vremena. Ubrzo sam isključila mobitel. Nisam ga uključila ni kada sam se nakon puta vratila na posao, već sam odmah s fiksne linije nazvala Helenu. - Jesi li se čula s tom ženom? - htjela sam što prije saznati. - Zvala sam te, ali mobitel ti je isključen - rekla je. - Baš sam glupa. Nisam se sjetila da ćeš me ti zvati - objasnila sam joj jer sam u strahu od Dorijanova poziva i dalje držala isključen mobitel. - I? - opet sam upitala. - Barbara, njegova žena je bila bolesna. Imala je Shizofreniju - počela je oprezno, a mene je nakon tih riječi obuzela panika. - Shizofreniju? - Da, bila je ozbiljno bolesna. Objesila se u garaži. - U garaži? - ponavljala sam šokirano. - Da, u zgradi gdje sada Dorijan stanuje. To mi je rekla ta Ana koja odlazi na frizuru kod Martine. Martina nakon toga nije mjesecima radila. Ubrzo nakon ženinog samoubojstva, Dorijana su zatvorili. Prebio je navodno nekog čovjeka koji je ostao trajni invalid. Ali o tome se malo zna. Stvarno ne znam što bih ti rekla. Sve mi se čini da je on za sve to odgovoran. Žao mi je, Barbara - Helena je i sama bila pod dojmom onoga što je otkrila. Kad sam završila razgovor, još dugo sam zurila u telefon pred sobom. Bila sam potpuno izvan sebe. Već dva mjeseca viđam se s nasilnikom. Prebio je nekoga, i vjerojatno skrivio i ženinu smrt. Možda je oboljela upravo zbog njegova maltretiranja, vjerojatno psihičkog. Nije nizašto osuđen na petogodišnji zatvor. Zaboga, kako sam bila naivna kada sam se upustila u takvu vezu. Dobro mi je Margareta govorila. Bila sam luda kad sam vjerovala da je riječ o dobrom čovjeku. Više ni najmanje nisam sumnjala da je riječ o lažljivcu, pa i psihopatu. Odlučila sam što prije okončati tu vezu. I što kraćim postupkom. Čim sam uključila mobitel, na njemu se pojavio velik broj Dorijanovih poziva, pa i poruka. Posljednja je glasila: "Ako mi se ne javiš, večeras dolazim k tebi. Sada sam stvarno zabrinut." Čim se javio, počeo je zabrinuto, gotovo sa strahom: - Zaboga, Barbara, što je to s tobom? Zovem te već dva dana. U ambulanti mi sestra kaže da si stalno zauzeta. Zašto se ne javljaš na mobitel? - počeo je, ali sam ga uspjela prekinuti. - Jer sam prekinula s tobom - hladno sam mu rekla. S druge strane nastao je tajac. - Prekinula si sa mnom? Samo tako. Bez i jedne riječi - bio je iskreno začuđen. - Dorijane, doznala sam sve - rekla sam. - Što si doznala? - Sve. Lagao si mi cijelo vrijeme. Bio si u braku. Žena ti se ubila. Doznala sam istinu, Dorijane - glas mi je zadrhtao, te sam htjela što prije okončati razgovor. - Kako si saznala? - upitao je sada i on hladno, te odmah dodao: - Raspitivala si se, zar ne? Obuzela me ljutnja. - Naravno, kad mi ti nisi htio ništa reći. Lagao si cijelo vrijeme. - Nisam lagao. Samo sam ti zatajio brak. Nisam htio da... - Samo si mi zatajio brak?! To je za tebe ništa. Očito si navikao lagati. Vjerojatno si lagao i supruzi. Možda se zato i ubila - ljutnja mi je dala hrabrost, ali i to što smo razgovarali telefonom. - Barbara, nemaš pojma što govoriš - izgovorio je s prijetećim mirom. - Završavamo razgovor. Nemoj me više zvati. Zbogom, Dorijane - prekinula sam vezu. Istodobno sam osjećala olakšanje i veliku tugu. Sve je ispalo drukčije nego što je izgledalo, mislila sam utučeno. Dorijan se činio kao idealan muškarac za mene, a zapravo je riječ o podlom lažljivcu. Te sam večeri namjeravala rano leći. Nakon dvije neprospavane noći, konačno sam se nadala snu. Napokon sam tu, kako sam bila uvjerena, suludu vezu, imala iza sebe. Nadala sam se da me Dorijan više neće zvati i da će shvatiti da je među nama zauvijek svršeno. Mobitel je bio nijem te sam nakon filma pošla u krevet. Upravo sam odjenula spavaćicu kad se oglasilo zvono na ulaznim vratima. Poskočila sam uplašeno, a kad sam kroz rupicu pred vratima ugledala Dorijana, noge su mi se odsjekle. Prvo što mi je palo na pamet bilo je da pozovem policiju. Stajala sam ukočeno pred zaključanim vratima, nadajući se da nije čuo moje korake. Njegovo priznanje - Barbara, otvori mi. Znam da si kući. Glupo je da stojim ovako na stubištu - začula sam ga. Govorio je tiho, ali dovoljno glasno da ga čujem. Nije vikao te sam shvatila da ne želi da ga čuju susjedi. - Ne želim s tobom razgovarati. Molim te, idi - zamolila sam tiho, nadajući se da neće stvarati probleme. Da ga u to uvjerim, odlučnijim sam glasom dodala: - Ako ne odeš, zvat ću policiju. Čekala sam njegovu reakciju. Nakon kraće šutnje rekao je: - Ne znam što si sve čula i zaključila, ali riječ je o nesporazumu. Ne mogu vjerovati da me se bojiš i da mi prijetiš policijom. Ali ja sam za to kriv. Trebao sam ti reći istinu. S obje strane zavladala je tišina. Promatrala sam ga dok je skrušeno stajao pred zatvorenim vratima. Doimao se umorno i izmučeno. - Reci mi sada! - zatražila sam i dalje ne otvarajući vrata. Ali nešto se u meni naglo prelomilo. Uopće nije izgledao kao nasilnik. Govorio je staloženo i mirno. - Barbara, zar da govorim sa stubišta, pred zatvorenim vratima? Molim te, otvori mi - opet je zatražio. - Ne mogu - rekla sam gotovo plačnim glasom. I dalje sam ga se bojala, iako više nisam bila sigurna prijeti li mi od njega uopće kakva opasnost. - Dobro. Onda ću ti reći ovako. Neka svi čuju. Više ionako nije važno - pomirio se i počeo govoriti: - Kad smo se vjenčali, nismo znali da je Sandra bolesna. Nakon nekoliko mjeseci braka dijagnosticirana joj je epilepsija. Stanje se postupno počelo pogoršavati. Iako je povremeno odlazila na liječenje, bili smo sretni. Voljeli smo se - dodao je tiho te nakratko ušutio. Znači, Sandra je bolovala od epilepsije, a ne shizofrenije, kako su mi pogrešno rekli, shvatila sam. Kao liječnica dobro sam znala o kakvim je bolestima riječ. Ruku sam s kvake pomaknula na ključ. - Sandra je bila slaba i osjetljiva djevojka. Upravo smo kupili stan, onaj u kojemu i danas živim, kad se to dogodilo. Taj momak se također tek bio doselio u našu zgradu, ali u podstanarstvo. Jedne večeri dočekao ju je i odvukao u svoju garažu - Dorijan je govorio sve tiše, a meni je cijelim tijelom prostrujila jeza. Kao da sam naslutila stravičan nastavak priče, spontano i naglo otključala sam vrata i širom ih otvorila. Gledali smo se kratko bez riječi, a onda sam se pomaknula u stranu. Dorijan je ušao te sam zatvorila vrata. Moj oprost - Silovao ju je, ali ja to tada nisam znao. Nije mi ništa rekla, ali stanje joj se naglo pogoršalo. Imala je sve češće napadaje i mjesec dana provela je na liječenju. Kad se vratila kući, gotovo nije govorila. Znao sam da joj se nešto dogodilo, ali nisam ni slutio što. Sve do onoga dana kada se ubila. Objesila se u našoj garaži, odmah pored garaže u kojoj ju je taj bijednik napao. - Zaboga! - pokrila sam usta rukom da prigušim krik. Bila sam šokirana i polako sam povezivala cijelu jezivu priču. - Ti si je pronašao? - Ne, jedan čovjek iz prizemlja. Garaža je bila otvorena. Ja sam još bio na poslu kad je to učinila. - Kako si saznao što joj se dogodilo? - Ostavila mi je pismo. Istinu je uspjela tek napisati jer nije smogla snage ispričati mi što se dogodilo. Da ju je taj momak silovao i... Barbara, ona je ostala u drugom stanju - zavapio je slomljeno i s mukom nastavio: - Ali to dijete nije bilo moje. Nije mogla to prevladati i jedini izlaz pronašla je u smrti - jedva je izgovorio posljednje rečenice. Sada sam razumjela zašto nije mogao o tome govoriti. Sve je bilo previše strašno da bi to mogao tek tako ponavljati. - Ostala je trudna sa silovateljem? To je čovjek zbog kojega su te zatvorili - sve mi je ödjednom bilo jasno. - Istog časa otišao sam k njemu. Nisam znao za sebe. Sve se dogodilo u njegovom stanu. I tog istog strašnog dana. Najprije je poricao silovanje, a kad sam ga prvi put udario, razbjesnio se i rekao mi da nitko neće žaliti zbog jedne luđakinje. Posve mi se smračilo i napao sam ga. Nisam znao što radim. Mržnja me je toliko zaslijepila da ga nisam prestajao tući ni onda kada se više nije mogao braniti. Oteturao je u hodnik, a ja za njim. Bježao je preda mnom i pao niz stube. Slomio je kralježnicu i ostao nepokretan. Danas je u nekim toplicama - završio je stravičnu priču. Nisam uspijevala doći do riječi. Uopće ga nisam krivila za ono što je učinio, iako je on moju šutnju pogrešno protumačio: - Znam da misliš kako sam nasilnik i razumijem te. Ali moraš znati da u tim trenucima nisam bio uračunljiv. I moj je odvjetnik to pokušao dokazati, ali s obzirom na njegov trajni i teški invaliditet, dobio sam pet godina. Uostalom, Sandrino pismo nikome nisam pokazao. Samo ja znam za njega. Bila je moja riječ protiv njegove. Rekao sam na sudu da ju je silovao, ali nije bilo dokaza. Obdukcija je otkrila trudnoću, ali rekao sam da je dijete bilo moje. Nisam želio da javnost sazna kako je zatrudnjela s tim gadom. Činilo mi se da bi to okaljalo uspomenu na nju. Možda sam pogriješio, vjerojatno bih dobio manju kaznu da sam sve rekao. Ali sada je ionako svejedno. Samo želim početi ispočetka. Barbara, znam da sam ti trebao sve reći. Jer ti si ona s kojom želim biti i s kojom bih volio nastaviti dalje. Ako mi možeš oprostiti - gledao me molećivo. - Dorijane, nemam ti što oprostiti - bacila sam mu se u naručje. Htjela sam mu reći da ga razumijem i da suosjećam s njim, ali osjećala sam da mu je već dovoljno teško što je sve to opet morao proživjeti. Stoga sam mu rekla ono što sam znala da želi čuti i što će mu olakšati patnju koju je opet osjetio: - Dorijane, i ja želim biti s tobom.
Iza mene je mučan brak i još mučnija rastava. Iza mene su i godine mukotrpnog rada i podizanja na noge moje privatne stomatološke ordinacije koja je u ova teška vremena jedva pokrivala moj veliki poduzetnički kredit. No iza mene su i četiri financijski vrlo uspješna mjeseca te konačno mogu mirno spavati. Pretpostavljam da je tome pomoglo i useljenje mnoštva stanara u nove zgrade koje su prošle godine sagrađene u ovom prigradskom zagrebačkom naselju u kojem sam bio jedini stomatolog. - Preskroman si, Zorane - komentirao je takvo moje razmišljanje moj kolega Miroslav s kojim sam se toga dana nakon radnog vremena našao na kavi. - Zašto jednostavno ne priznaš sebi: imam dobar odnos s pacijentima, moj je rad prepoznat. - Ma, daj. Nije sve moja zasluga, pa ti si mi prepustio dio svojih pacijenata i nikada to neću zaboraviti. - To zaboravi, ali onu malu, kako se ono zvala, Sara, e nju nemoj zaboraviti. Ona ti je najbolja reklama - smijao se. Sara je uistinu bila super reklama. Dovela mi je u ordinaciju polovicu učenika iz gimnazije u koju je išla. Uglavnom žensku polovicu. - Ona je još dijete. O čemu to govoriš? - odmahnuo sam rukom kao da se želim obraniti od kakve napasti. - Već sam jedanput bio oženjen djetetom, sjećaš se, i ne želim to ponoviti. Aludirao sam na svoj prvi brak sklopljen na drugoj godini studija, koji su razorile tolike nesretne i nespretne okolnosti: smrt našeg tek rođenog djeteta, egzistencijalni problemi, rivalstvo tko će brže diplomirati, svađe oko kućanskih poslova i na kraju svađa oko ono malo uštedevine stečene u pet godina odricanja i rada po domovima zdravlja, ali važne ušteđevine koja nam je trebala poslužiti za novi početak, za našu zajedničku ordinaciju. Ljubav je zamijenila ravnodušnost, suživot se pretvorio u neprijateljstvo, ostavio sam sve i otišao od Eve. Uslijedila je rastava. Nakon nekog vremena shvatio sam da se Eva i ja ne trebamo mrziti. Jednostavno, bili smo nezreli i nespremni za sve što nas je snašlo. Tri godine nakon rastave pokušali smo obnoviti vezu, ali se nakon tog, drugog pokušaja pokazalo da u najboljem slučaju što možemo postići u našem odnosu jest - biti kolege. Bio sam razočaran takvim otkrićem jer su nas vezale i lijepe stvari. Oporavak je potrajao kao i onaj nakon rastave. Dugo nakon toga nisam izišao ni s jednom ženom. A kad se to ipak dogodilo, u ljubavnoj vezi osjetio bih se više samim nego izvan nje. Emocionalnu prazninu ispunjavao sam radom. - Točno, ali i ti si tada bio dijete - nastavio je Miroslav. - Drugi ćemo put o tome, a sada se idem malo odmoriti. Cijeli sam dan na nogama. Vozeći se prema svom skromnom jednosobnom stanu razmišljao sam o razgovoru s prijateljem. Možda je ipak došlo vrijeme da poradim malo na sebi, svom emocionalnom životu, odem na kratki odmor ili jednostavno započnem drugi život. Možda je dosta učenja, usavršavanja, egzistencijalnog zbrinjavanja, samoće. Možda je moja trideset i osma baš dobra godina za to. Još sam dovoljno mlad da započnem nešto novo i dovoljno star da točno znam što želim. A znam li, zapitao sam se, jer već me dugo more moralne dileme. O moj Bože, a njoj je tek dvadeseta, iznenada je izronila misao iz najskrovitijeg kutka moga mozga. Naravno da sam je odmah pokušao odbaciti, zaboraviti, gotovo zatući, ali nije išlo. Naprotiv, često sam u samoći svoga stana priželjkivao da mi Sara pozvoni na vrata i uđe u moj stan kao u svoj: mlada, mirisna, zanosna. Poslije bih se kajao zbog takvih misli, smatrao ih nemoralnima, ali i nemogućima. Uzalud. One su dolazile cijelu posljednju godinu, uznemiravale me, mučile. Sara je bila moj prvi ozbiljniji pacijent. Dotad sam se uglavnom bavio malim karijesima i dijeljenjem letaka sa svojim imenom, adresom i nazivom ordinacije u poštanske sandučiće tek doseljenih stanara, mojih susjeda u novosagrađenom zagrebačkom naselju. Toga predvečerja vozila je bicikl sa svojim prijateljicama uz neosvijetljeni nasip, zapela je kotačem za nešto i pala. Glavom je snažno udarila i izbila prvi zub, drugi poprilično rasklimala. Prijateljice su je doslovce donijele do ordinacije jer su s nasipa vidjele moju svijetleću reklamu. Srećom, sve se zbivalo brzo i jedna od njih uspjela je pronaći zub i ponijeti ga u ordinaciju. Sarina molba Nazvao sam Miroslava, iako sam i sam mogao pomoći djevojci, ali znao sam da bi vrsni kirurg s iskustvom i boljom opremom nego što je ja imam, kojem bih asistirao, mogao za djevojku učiniti više. - Dovedi je, riješit ćemo to - bio je odrješit i profesionalan Miro kada sam mu objasnio situaciju. Već sam se te večeri zaljubio u Saru. Znam to. Samo, naravno, nisam toga bio svjestan i prvu sam pomisao na to da je privlačna, čak i takva, natečena i umrljana prašinom, potisnuo i smatrao je glupom. Još sam se i mrzio zbog osjećaja koji me preplavio, sramio sam se pred sobom, pitao se jesam li normalan i što mi se to događa. Ali istina je bila neumoljiva i svako malo isplivala bi van i tražila mjesto u mom srcu. Da, zaljubio sam se u Saru još dok sam je onako slabu i blijedu promatrao na zubarskom stolcu. Naticala joj je cijela gornja čeljust, a ja sam gledao njezine velike plave oči zacakljene suzama koje samo što se nisu izlile. - Spasite mi zube - molećivo je promucala. - Kako ću na maturalnu? - Sve će biti u redu - odgovorio sam joj blago, iako toga časa od krvi, zemlje koja joj se našla u ustima i razorenog mesa nisam to baš najbolje mogao procijeniti. - Odvest ću te svom prijatelju. On radi na medicinskom fakultetu. I nemoj se bojati, sve će biti u redu - ponovio sam. Svim sam joj srcem želio pomoći. Čak sam je poželio zagrliti i utješiti. No samo sam je pogladio po ruci i još jedanput rekao: - Ne brini se, sve će biti dobro. Znao sam također da trebam obavijestiti njezine roditelje, ali nisam to učinio. Sjetila se toga jedna od prijateljica koje su je dopratile. Poslije sam se pitao zašto. I shvatio: probudila je u meni zaštitnički instinkt, osjetio sam se jakim i snažnim pred njom, poželio sam se brinuti o njoj ne kao o pacijentici, niti kao o djetetu, želio sam joj biti blizak, biti joj netko njezin, netko kome vjeruje. Poslije sam sebe uvjeravao da nisam tako mislio, ali danas je jasno: zaljubio sam se na prvi pogled. Nikada neću zaboraviti tu večer i te oči koje su me tako bespomoćno gledale i vjerovale mi. Bila je poslušna i strpljiva dok sam joj ispirao rane, a poslije je mirno krenula za mnom i ocem koji se brzo našao u mojoj ordinaciji. Nekoliko dana poslije došla me posjetiti. Još je bila natečena, ali se smiješila. - Nikad vam neću moći zahvaliti - rekla je. - Miroslavu trebaš zahvaliti što je toliko odan svom poslu da je i nedjeljom bio spreman doći, i sreći što su zubi ostali neoštećeni; i prijateljici što je bila toliko prisebna. - Njima sam zahvalila, ali vama hvala jer ste me umirili, pobrinuli se da dospijem u najbolje ruke i što ste znali što točno trebate učiniti. Nasmiješio sam se, a ona se odjedanput zacrvenjela i brzo počela objašnjavati: - Mislim, ne mislim da ste vi loš liječnik, samo je ona ordinacija bolja. I vi ste odličan liječnik, svi to kažu. - Sara, sve je u redu. Miroslav je bolji stručnjak od mene, s mnogo iskustva na težim slučajevima. Zato sam ga i pozvao. No ona je uz još jednu ispriku nestala iz ordinacije, a ja sam ostao oraspoložen njezinom nespretnošću i sramežljivošću. Dva tjedna poslije uočio sam je na autobusnoj stanici. Išla je u školu u grad. To sam znao jer smo na kontrolnim pregledima razgovarali. Kako sam svaki dan radio dvokratno, imao sam slobodno između dvanaest i šesnaest sati. U to sam vrijeme obično odlazio u svoj stan nešto pojesti ili u središte grada obaviti kakve poslove. Iako toga dana nisam imao posla u gradu, ponudio sam joj da je odvezem do škole. Ona je pak zbog nekog razloga krenula ranije, ali se poslije predomislila i odlučila vrijeme do početka nastave provesti sa mnom. Melem za oči - Da odemo na sok - predložio sam joj gotovo bojažljivo, a ona je jednako tako bojažljivo prihvatila. Naručila je kapučino i zakasnila na prvi sat. Vozeći se natrag prema ordinaciji, osjećao sam krivnju. Kako sam se mogao tako zaboraviti i ne razmišljati o vremenu koje je samo iscurilo. Možda sam joj stvorio neprilike. Nisam znao kakva je učenica i hoće li imati problema zbog kašnjenja, ali nisam mogao zanijekati svoju sreću što sam to vrijeme proveo s njom. Bila je pravi melem za oči i dušu: na tren mlada i razigrana, a opet, čim bismo se dotakli neke ozbiljnije teme, ozbiljna i promišljena, katkad suzdržana. Kad sam se parkirao ispred svoje ordinacije, krivnju je zamijenila želja da je ponovno sretnem, a dok sam smišljao način, navrli su pacijenti i tako sam toga popodneva zaboravio na nju. Navečer, u samoći moga stana, pojavilo se grizodušje. Što to činim? Kako uopće mogu i pomisliti na to dami bude djevojka? Premlada je! Ozbiljan sam čovjek, odgovoran, razuman. A onda se film počeo odmotavati u drugom smjeru, onom koji vodi u malodušnost, ispraznost, samoću. Izmučen takvim mislima, legao sam u krevet i pokušao se tješiti. Imaš svoj stan, govorio sam sebi, svoju ordinaciju, svoj mir, financijsku sigurnost. Možeš činiti što god poželiš, čitati, slušati glazbu, leći i ustati kad hoćeš, biti posvećen svome poslu, a da to nikome ne smeta, da tebi nitko ne smeta. Sloboda nema cijenu, a takvih poput nje ima na svakom koraku i lijepe se za tebe jer si privlačan, situiran i poželjan muškarac i ženik. Nisam se utješio jer ona mi se uvukla pod kožu i sve što sam činio, imao, želio, svemu tome trebao je začin i ja sam mu znao ime - Sara. Taj bi mi začin malo ubrzao krv i dao puninu i bolji okus mom jelu. Ili je to već činio? Dobro sam znao uz koju to osobu moja krv brže kola i moj život postaje puniji. Bojao sam se tog novog osjećaja koji me tjerao da slučajno presrećem Saru na putu do škole i vozim je, tuge koja me obuzela kad je preko ljeta otišla u London učiti jezik, kad je upisala fakultet i više joj nisam znao raspored sati. Katkad sam se pitao je li se zaljubila i kakvi su to mladići s kojima izlazi. Mogu li se, ovako "star", uspoređivati s njima, jer iskustvo, a i godine, činili su me "starim". Razlika u godinama Bojao sam se Miroslavovih šala na moj račun, da se ne odam svojom reakcijom na njih, jer me odlično poznavao, Sarinih dolazaka s prijateljicama koje su postajale moji novi pacijenti, bojao sam se čak i našeg prijateljstva koje se tako lijepo razvijalo jer žudio sam za nečim drugim. Duboko u sebi bio sam uvjeren da i ona osjeća isto i da se poput mene skriva iza prijateljstva. Ma kakvi smo mi to prijatelji mogli biti!? Pazio sam da zadržim distancu jer sam se bojao zbližavanja i sve se svelo na za nijansu bolji odnos od onog uobičajenog koji imaju liječnik i pacijent. Ipak, toliko sam puta primijetio njezin pogled koji bi odmah obarala kad bih ga ulovio. Znao sam da su prijateljice samo izgovor i da s njima dolazi kako bi me vidjela. A opet, možda je riječ samo o mladenačkoj zaljubljenosti. Možda joj imponira što naslućuje moju naklonost ili je to zabavlja i smije mi se iza leđa. Što znam o njoj? Moram paziti, zvonilo mi je stalno u glavi. Nikako da nađem odgovor, nikako da nađem mir, jer mučile su me kojekakve dvojbe. Ali više od njih, jer Sari nikad ne bih učinio ništa nažao, mučila me razlika u godinama koje su nas tako okrutno razdvajale. Pitao sam se bih li joj uzeo mladost i prerano je uveo u svijet odraslih, bi li nas razlike u životnim shvaćanjima, ukusima, interesima brzo razdvojile? Kako bi to izgledalo da pijem kavu s njom i njezinim prijateIjicama, izlazim s njima? Uvijek bi ta pitanja ostajala bez konačnog odgovora: čas bih mislio da bih se mogao uklopiti u njezin svijet, a čas da ne bih. Isto sam mislio i o njoj. No, jedno mi nije silazilo s pameti. žudio sam za njom, želio bliskost s njom pa makar se opet razočarao i ponovno bio nesretan. Ali ništa nisam poduzeo, ni prstom mrdnuo da joj priznam što osjećam. Katkad me čak bilo sram moje zaljubljenosti. Tada bih se osjećao baš jadno jer konce svoga života više nisam držao u svojim rukama. A zašto!? Zbog platonske ljubavi? Zar takvo što još postoji? Jedne mi je večeri donijela komad torte i bocu vina. - To je od mojih roditelja, slavili su dvadeset i petu godišnjicu braka - rekla je, ali sam laž otkrio već sutradan kada sam nazvao da njezinim roditeljima čestitam i zahvalim. - Lijepo da se Sara sjetila i vas jer smo mi jednostavno zaboravili - spontano je rekla njezina mama. Nezaboravna večer Poslije toga neko je vrijeme nije bilo pa me morilo samo jedno pitanje: Zašto je lagala? I jedan odgovor. Možda zato što je tražila izgovor da dođe i bude sa mnom nasamo. Ali to je i prije činila. Jest, ali uvijek s izgovorom, razmišljao sam, jedanput je pitala kad bi mogla dovesti prijateljicu, drugi je put baš prolazila pokraj ordinacije ... No, kako god bilo, neprestano sam mislio na nju i ono vrijeme koje smo proveli zajedno. Nekako sam osjećao da je baš te večeri došla s nekom namjerom. Koju ipak nije izrekla. Ali koja je ostala visjeti u zraku. Strpljivo je tada čekala da završim s posljednjim pacijentom, da medicinska sestra obavi svoj dio posla, a ja privedem kraju papirologiju. Čitala je neki časopis. Prekidao sam je pitanjima o studiju, odgovarala je kratko. - Pametniji su današnji mladi od nas - komentirala je sestra njezine planove za budućnost. Da, bila je zrela djevojka ta Sara, znala je što želi i kako doći do cilja. To mi se otkriće svidjelo, kao da je davalo nadu, kao da je brisalo godine među nama. Naravno da sam malo zatim mislio kako takvim zaključcima samo navodim vodu na svoj mlin. Nikad neću zaboraviti tu večer. Ostali smo dugo u ordinaciji, razgovarali, komentirali događaje i ljude, smijali se. Na trenutak bi nam se godine približile, a na trenutak udaljile. Bilo je lijepo te večeri, iako sam stalno bio svjestan njezine mladosti. Svaku njezinu riječ ili stav mjerio sam razlikom u godinama, baš kao i svaku svoju. Da, bilo je lijepo te večeri. Bilo je lijepo slušati je, gledati joj ruke koje su igrale neku svoju igru, gestikulirale, gledati joj pune usne kako miluju čašu iz koje smo pili vino koje je donijela. Uživao sam, osjećao trnce koji su mi prolazili tijelom na svaki njezin izravni pogled, gotovo sam se onesvijestio od njezina poljupca u obraz na odlasku. Tu sam večer prvi put osjetio, bio siguran da me ne privlači jedino njezina mladost i ljepota, već da mi je Sara draga na poseban način. Poželio sam s njome dijeliti svaki dan. Upoznati je, imati je. Želio sam da bude samo moja. Sara me još nekoliko puta posjetila u ordinaciji, uvijek u isto vrijeme. Bio sam toliko sretan zbog njezina truda i hrabrosti, i toliko nesretan zbog svoje panike i oduzetosti kad bi se pojavila. I dalje sam joj glumio prijatelja, čak strahovao što će drugi pomisliti ili reći o njezinim dolascima. Paralizirao bih se kada bi me slučajno dotaknula. Ostao sam nijem i sleđen kada me jedanput uzela za ruku i uputila mi onaj vapeći pogled koji je toliko podsjećao na naš prvi susret. Točno sam znao da mi taj pogled poručuje - poduzmi nešto. Ali nisam poduzeo ništa. Bio je to i njezin zadnji posjet. A onda je došlo ljeto. Šetao sam s prijateljima kad sam je ugledao. Išla je ravno prema nama sa svojim društvom. Duga raspuštena kosa, vitak stas, duga bijela haljina. Izgledala je prekrasno, anđeoski u tom spletu sunca i povjetarca koji se poigravao njezinom haljinom i kosom. Ali moji prijatelji nisu tako mislili. Dok je mene kao nikad u životu preplavila beskrajna nježnost prema njoj, oni su imali neke tipično muške komentare, od kojih me obuzimao bijes. Mahnula mi je u prolazu, čak se i osvrnula. - Moja pacijentica - odrješito sam rekao kad je počelo zapitkivanje. Šutio sam kad su počele šale na moj račun i znao da me upravo ta šutnja i odrješitost odaju. Na rastanku Miroslav je započeo: - Zorane, nije moja stvar, ali... - Bez uvrede, ali nije tvoja stvar - prekinuo sam ga ljutito. - U redu - rekao je i sjeo u svoj auto. Prebrzo sam reagirao, pomislio sam. A do dolaska u stan i nakon pogleda na knjigu koju je Katarina, moja tadašnja djevojka, zaboravila prošlog vikenda, bio sam načisto sa samim sobom: prekinut ću tu vezu, iako sam znao da nisam fer prema njoj i da se veze ne prekidaju tako naglo i na tako okrutan način. S druge strane, ljutit na sebe, mislio sam na svoje tlapnje o nepostojećoj ljubavi. Koliko godina čovjek treba biti star da ne čini ludosti? Mislio sam, proći će. Ali nije prošlo. Srećom, posao je cvjetao, slobodnog sam vremena imao sve manje, ali sam ga uvijek ostavljao dovoljno da svaki dan barem nakratko maštam o Sari. Odjedanput sam shvatio da o njoj razmišljam u prošlom vremenu, a potom i da je zaboravljam. Ponovno sam postao onaj stari samotnjak koji ima svoje vrijeme za ustajanje, rad, usavršavanje, rekreaciju, prijatelje, lijeganje. Bio sam sretan jer se mir vratio u moj život i jer sam ponovno uhvatio konce života u svoje ruke. Nova ordinacija Toga sam proljeća, osim uobičajenog posla, imao i dodatnog. Naime, selio sam se u novu, veću ordinaciju. U istom naselju, u susjednu zgradu. Tada sam se sjetio svoje bivše tajne ljubavi, ali samo nakratko, dok sam prolazio pokraj njezine zgrade u autu punom stvari. Tko zna gdje je ta djevojka? Sigurno je već završila studij. Živi li uopće u ovom naselju? Već je dugo nisam vidio, čak mi odavno, od onog posljednjeg pogleda, nije ni pacijentica. Svake sam večeri dugo ostajao u ordinaciji. Kako je rastao posao, zaposlio sam i nove ljude, a uza sve to rasli su i administrativni i tehnički poslovi koje sam nastojao obaviti nakon napornog dana. Tako bih u kasne sate unosio podatke u računalo, a potom malo "surfao", istraživao o novostima u stomatologiji, odgovarao na pitanja pacijenata, katkad pisao stručne članke. Ta je ljetna večer bila vruća, a zrak gust. Već sam isključio klimu i otvorio prozore i sada sam se kajao zbog toga. Sparina se uvukla u prostor. Zato sam nekoliko puta ustao, odlazio do prozora i stajao pokraj njega. Nije imalo smisla ponovno hladiti ordinaciju jer sam bio nekako nemiran i dekoncentriran i pomislio sam kako bi bilo najbolje da isključim računalo i prošetam nasipom, da se opustim. U taj sam čas kroz susjedni prozor, nasuprot mome, ugledao dragi lik. Bila je to Sara. Sjedila je za radnim stolom s računalom ispred sebe i tipkala. Obasjavala ju je samo lampa. Ugasio sam svjetlo i ostao stajati u mraku. Čak sam se maknuo u stranu da budem što neuočljiviji. Zašto sam to učinio, ne znam, ali zurio sam u nju zaboravljajući i na sparinu i na činjenicu da je ružno to što činim. A potom sam na sve zaboravio, ni o čemu nisam razmišljao, samo sam je gledao. I ona je pogledavala prema meni, ali bio sam uvjeren da sam zaštićen mrakom i da ne zna da sam ovdje. Tada se oglasila zvučna poruka s mog mobitela i krenuo sam prema radnom stolu na kojemu je. stajao. Poruka me šokirala. "Zaboravio si isključiti računalo", pisalo je. Prvi korak Pogledao sam prema Sarinu prozoru. Shvatio sam. Iako je stajalo u drugoj sobi, svjetlost s računala dijagonalno je dopirala do nje. Zurio sam u mobitel shvaćajući da sam otkriven. Nisam znao kako ću se izvuć1 iz te nezgodne situacije. Uto je stigla druga poruka, još šokantnija: "Želiš li društvo?", "Rado", odgovorio sam. "Pa svrati", brzo je tipkala, a moje je srce još brže tuklo. "Kamo?" napisao sam. "Pa k meni, ovo je moj stan", ostao sam zatečen promjenama u njezinu životu i mojim naglim emocijama koje su izronile iz prošlosti i nezaustavljivo navirale i na samu pomisao da ću se upravo sresti s njom. Ma gluposti, odbacivao sam od sebe nove misli. Ona je sada zrela žena, naši su osjećaji, ili barem moji, potpuno ugasli. Što bi drugo značio taj poziv osim obnavljanje starog druženja. Tako sam razmišljao dok sam zatvarao prozore, uključivao alarm, zaključavao vrata, išao preko parkirališta ne skidajući pogled s njezina prozora. Nisam je vidio, ali osjećao sam je cijelim tijelom. Drhtao sam kao šesnaestogodišnjak i nisam želio da taj osjećaj prestane. Ipak, prije no što sam pozvonio, duboko sam udahnuo i pokušao se pribrati. Ali ostao sam bez pameti čim sam otvorio vrata. Još na hodniku strastveno sam poljubio Saru. Ili ona mene? Ono malo odjeće što smo je imali te vruće noći odbacili smo u trenu. Danas, toliko godina poslije, beskrajno sam joj zahvalan što je učinila taj toliko važan prvi korak u našoj vezi, beskrajno zahvalan za tu divnu i nezaboravnu noć. Godine? Tih osamnaest godina razlike među nama, koje su nas razdvajale i koje su me toliko mučile, te ih se noći nisam ni sjetio, a i danas se čine nevažnima. No moram priznati da je bilo situacija kada mi je imponirala lijepa i mlada žena, ali tada bih se brzo sjetio Miroslava i jednog našeg razgovora nakon što smo proslavljali rođenje njegova prvog unuka. - Čuvaj zdravlje, prijatelju, premlada ti je žena - šalio se polupijan, jer je cijelo jutro nazdravljao unuku, ali i sebi. - Ljubomoran si - šalio sam se i ja. - A ne, s tim sam ja načisto od prvoga dana. Pogledaj oko sebe, sve su mlade i lijepe, ali sve one jednoga dana ostare, moja malo prije, a tvoja će malo kasnije. Što je zaključak? Ljubav je najvažnija - umovao je. - O, kako pametno! - smijao sam se. - Prerano se smiješ - podigao je prst, spreman za još jednu umotvorinu. - Vidiš, ove djevojke oko nas, sve ih uspoređujem jednu s drugom, ova plavuša, ova crnka, ova zgodna, ova lijepa, ali ni jednu ne uspoređujem sa svojom ženom. Zašto? Jer u mom srcu nema mjesta ni za jednu drugu. Vidiš, prijatelju, to je bitno. Ona je sada baka, ali u svom srcu grlim je kao mladu djevojku, onom ljubavlju kojom sam je grlio u mladosti. E, to ti je ljubav. I tome sam se smijao, ali nakon što sam Miroslava odvezao kući i krenuo prema svojoj, sjetio sam se tih nekoliko rečenica. Saru ni s jednom nisam uspoređivao. Moja je Sara u mom srcu bila jedina i cijeloga ga je ispunjavala. A godine? Ona je uz mene brže sazrela, a ja se uz nju pomladio. Našli smo se na polovici našeg sretnog puta.
Nakon godina mukotrpnog rada napokon sam osjetila da sam dio ekipe, da su me prihvatili kao da sam njihova, i nitko me više nije promatrao kao strankinju, a većinu proteklih godina i promatrali su me na taj način. Dokazivala sam se u svakom pogledu, radila i duple smjene, a trebalo mi je prilčno mnogo vremena dok su me prihvatili. Ne znam zašto su bili podozrivi prema meni. Ja sam rođena u istom gradu kao i oni, a to što su moji roditelji bili doseljenici kao da je odigralo ulogu koja je bila mnogo veća od one koju su oni bili spremni priznati. Iako su se svi kleli u ravnopravnost, ja sam na svojoj koži najbolje osjetila da su to samo isprazne priče. Promatrala sam kolegu Klausa. Njegov pogled je bio zabrinut. - Ovo se već mjesecima događa - rekao je kruto, glasom koji je bio čudan, i ja sam imala osjećaj da on na neki način prigovara samom sebi. - Zar nisam u pravu? - upitao me je. Ana! - zovnuo me je toliko jako da sam se trgnula. - Što? - upitala sam ga s nelagodom. - Ti ne pratiš moje riječi - naglasio je svako slovo u izgovorenoj rečenici. - Zar sam trebala? - ozbiljno sam ga upitala. - Bila sam zaokupljena svojim mislima. Razlika između mene i tebe je što si ti svoje izgovarao naglas - pokazala sam koliko se ljutim zbog njegovog ponašanja. Izborila sam se za svoje mjesto i imala sam namjeru tu i ostati. Nije smjelo biti popuštanja, barem ne kada je posao bio u pitanju. Pokazala sam ozbiljnost, pokazala sam da sam dorasla svakom zadatku, a doista im je trebalo dugo dok su to shvatili. Na tom poslu ostavila sam cijelu sebe, a jedini razlog je bio što sam ga voljela. Radila sam u najprometnijoj policijskoj postaji. Bila sam policajka, ono što sam sanjala oduvijek. Nije to bio lagan posao, niti je u njemu bilo mjesta za one koji su bili labilni ili neodlučni. Posao je iziskivao čvrstinu, a ja sam svoju izoštrila do krajnjih granica. Imala sam crni pojas u karateu, bavila sam se boksom iz hobija i kao da sam željela da iz mene izvire snaga kakvu sam osjećala u svojoj nutrini. Bilo mi je važno biti u kondiciji Nikada nisam propuštala treninge. Znala sam da bi mi jednom o mojoj kondiciji mogao ovisiti život, i ne samo moj. Na svakom od nas je bila velika odgovornost, svi smo toga bili svjesni. Posao je imao svoju ljepotu no i opasnost mu je bila sastavni dio. - Imam sastanak sa nadređenima - mahnuo je rukom kao da tjera dosadnu muhu. - I imam ideju - rekao je s neskrivenim ponosom. Znala sam da je on uvijek bio onaj koji je vukao najbolje poteze. Sve je nastojao predvidjeti, ali je to ponekad bilo nemoguće. - I ja, ali bezbroj - našalila sam se. Kada je Klaus otišao na sastanak, ja sam pošla svojoj kući. Veselila sam se večeri koja je bila preda mnom. Mirna večer je bilo nešto što me je ispunjavalo, a u tim trenutcima nisam mislila na posao. Kad sam stigla kući, večerala sam i legla. Upalila sam televizor. Idući dan je bio slobodan, tako da sam se mogla prepustiti ljenčarenju koje mi i nije bilo svojstveno, ali sam ponekad i to trebala. Sjetila sam se koliko mi je vremena trebalo da budem ono što sam danas. Moja osobna pobjeda bila je velika. Natjerala sam cijeli tim da me prihvati onako kako sam ja željela i nije postojao nitko tko bi pomislio da to nisam zaslužila. Doista je teško biti stranac, osoba koju svi promatraju s podozrivošću koja je očita. No, na to sam se već trebala naviknuti, jer me je to pratilo cijelo djetinjstvo. Trgnula sam se kada mi je zazvonio mobitel. Kada sam vidjela da me zovu iz postaje, samo sam napravila grimasu. Moja je radost kratko trajala. Nadala sam se da nije nešto hitno, ali sam znala da jest, jer da je bilo drugačije ne bi me zvali. - Ana, sutra imamo sastanak u postaji u jedanaest sati čula sam Klausov glas. - Da, dolazim svakako - rekla sam tiho. Kako stati na kraj ludom manijaku? Pozdravila sam se s njim i sjela. Moje raspoloženje palo je, isto kao i planovi koje sam imala za taj dan. Nisam imala izbora. Posao je bio na prvom mjestu, a koliko je to izraženo shvatila sam po ispraznosti svojega osobnog života. Imala sam mnogo veza, ali nijedna nije potrajala, niti je došla do neke više razine. Žar koji su ostale žene unosile u vezu, ja sam unosila u posao. Znala sam da je pred nama velik zadatak. Isto tako sam znala da u gradu vlada napetost, i to samo u određenom krugu ljudi. Ovaj put su prostitutke bile meta. Nekoliko njih je pronađeno pretučeno gotovo nasmrt, s teškim ozljedama i unakaženog lica. Slučaj je bio pod nadležnošću moje postaje, ali su i druge bile uključene. Te jadne žene su se jedva izvukle. Ostatak života će provesti obilježene od za sada nepoznate ruke, a ja sam se iskreno nadala da ćemo tog monstruma jednom i uhvatiti. Neće to biti nimalo lako, u prilog tome su išli dosadašnji postupci koji su bili gotovo ništavni. Istraga je tapkala u mraku, bez napretka, bez ikakvih naznaka da bi se pomak mogao dogoditi. Posao i samo posao. To mojoj obitelji nije odgovaralo, a ponekad ni meni, ali sam se ja odavno pomirila s tim. Idućeg dana sam došla u postaju. Bila sam dio tima i nije postojala mogućnost da zakažem. Kada sam ušla u kancelariju, svi su već stigli. Pozdravila sam ih i sjela. Nastao je muk. Tek kasnije sam saznala o čemu se radi. Ja sam trebala glumiti prostitutku. Bila je to nimalo laskava uloga, možda očajnički potez koji mi nije ostavljao izbora. No ako je to bio jedini način da se istraga nastavi, a očito jest, onda sam ja bila spremna na njega. Uvijek je nastradala posebna vrsta žena, crnke koje nisu bile odveć mlade, a ja sam spadala u tu kategoriju. - Trebaš znati kolika je odgovornost na tebi - Klaus mi se obratio. - Kao da ne znam... - rekla sam nimalo ugodnim glasom. - Imat ćeš pratnju, nevidljivu, ali će uvijek netko biti pored tebe. A uz to, odabir nam nije mogao biti bolji. Znaš sve borilačke vještine i izgledaš... - nije dovršio rečenicu. Odmjerio me je pogledom kojeg nikada do tog trenutka nisam vidjela. Očito je ispod krute i bezlične uniformne pokušavao zamisliti obrise mojeg tijela, ali ja nisam bila sigurna da mu je to polazilo za rukom. I ja sam njega odmjerila. Nije bio loš, ali nikako nije bio po mojem ukusu. Ja sam voljela romantične momke, one koji bi me odveli u svijet koji se potpuno razlikovao od onog u kojem sam živjela. Znala sam da mi je život ugrožen Ni u jednom prije nisam takvo što pronašla, ali me to nije ni zabrinjavalo. Imala sam još vremena ispred sebe. Čak i ako se moji snovi ne ostvare, ostat će mi maštanje, razmišljala sam. Nisam bila jedna od onih koje su očajnički željele ono o čemu su sanjale. Znala sam da snovi postoje da samo uljepšaju stvarnost, a moju su uljepšavali, što mi je za sada dovoljno. - Kada zadatak počinje? - upitala sam Klausa. - Večeras - rekao je mirno. Osjetila sam kako mi se svaki atom u tijelu napinje od uzbuđenja. Nisam mogla ostati ravnodušna, nitko to ne bi ni mogao da se nalazio na mojem mjestu. - Ali... - htjela sam nešto reći, ali mi je ta rečenica naprosto pobjegla. - Idi kući. Imaš dovoljno vremena da se odmoriš i pripremiš za zadatak. Večeras će te ovdje čekati odjeća i ozbiljan, ali i opasan zadatak. Ako smatraš da nisi dorasla možeš se predomisliti. Naravno da jesam - uzvratila sam ljutito. Nikada ne bih priznala da se bojim, iako nisam mogla biti ravnodušna. Uloga koja mi je bila namijenjena stvarala je jezu kod mene. Da glumim prostitutku? Da budem na ulici? Da budem jedna od onih koje smo često privodili? Sve mi se to činilo poput sna koji je bio toliko ružan da sam se željela probuditi, a da sam budna, uvjerio me je pogled na moje kolege. - Večeras? znala sam da je preda mnom večer kojoj se nisam imala razloga radovati. Mahnula sam im i pošla kući. Ne znam opisati kako sam se osjećala. Znala sam da ću na dogovor morati doći mnogo ranije. Trebali smo se dogovoriti o detaljima, jer bi svaki propust mogao rezultirati nesagledivim posljedicama. Znala sam da je moj život ugrožen i da je bio ugrožen na svakom zadatku. Radila sam posao kojeg sam odabrala, a opasnost je bila dio njega, to sam odavno shvatila. Kada sam se to poslijepodne vratila u postaju, dobila sam bezbroj uputa. Neke od njih su bile tek mjere predostrožnosti. Dali su mi odjeću i ja sam otišla u kabinu. S gnušanjem sam promatrala malo tkanine koju sam trebala odjenuti. Pitao me kako sam završila na ulici Našla sam se u nedoumici. Zadatak me nije mogao natjerati na odustajanje, ali ono što sam držala u rukama i što se zvalo odjećom, potpuno me je obeshrabrilo. Top jedva da je prekrivao moje pune grudi, a minica je bila toliko kratka da sam imala osjećaj da se vidi gotovo sve. Štikle koje su mi dali bile su neudobne, tim više što ih ja nikada nisam voljela. Uzela sam mantil i ogrnula se. Nisam mogla izići pred kolege u tom izdanju. No, morala sam ga skinuti kako bi na mene stavili uređaj za prisluškivanje. Vidjela sam kako su se moji kolege zabuljili u mene. Očito su bili iznenađeni sa onim što se nalazilo pred njima. Nakon priprema, odveli su me u ulicu koja je bila poznata kao sastajalište prostitutki. Kada sam izišla, po prvi put sam osjetila strah koji me je gotovo paralizirao. To nije bilo nimalo dobro za mene. Trebala sam šetati, pokazivati tijelo, trebala sam biti samo jedna od mnogih, ali ja sam i te kako bila svjesna svih razlika koje su nas dijelile. Približilo mi se nekoliko muškaraca, i nakon kratkog razgovora tražila bih cijenu koja im je očito bila neprihvatljiva. Najgore od svega je bilo to što nisam znala što tražim, niti kakav tip osobe. Svaki muškarac koji mi se približio mogao je biti onaj kojeg tražimo, ali kako to prepoznati? Mnoge sam odbila cijenom, što je bio znak da nijedan nije bio onaj kojeg tražimo. Da je monstrum meni pristupio, cijena mu ne bi bila važna, jer ionako ne bi platio. Pokušala sam razgovarati sa ostalim curama ali mi to nije pošlo za rukom. Nemalo sam se iznenadila kada je počela racija i kada su me zajedno sa svim ostalim djevojkama uhitili. Uzeli su mi podatke, a kada su me zapitali za zanimanje, samo su se podrugljivo osmjehnuli. - Zar nije očito koje je moje zanimanje? - upitala sam ih oštro. - Jest - policajac mi je rekao. Zatvorili su me sa svim ostalima. Moja večer je propala, ili je sve ovo bio dio plana za kojeg ja nisam znala? Trebam li naglasiti koliko jadno sam se osjećala? Bila sam s djevojkama s kojima ništa zajedničkog nisam imala. Sat poslije prozivali su nas jednu po jednu. Kada sam ja došla na red, ustala sam. Niti jednom gestom nisam pokazala da nisam jedna od njih. Ušla sam u kancelariju u koju su me uputili. Inspektor koji je stajao preda mnom promatrao me je otvorenih usta. - Ana? Nadao sam se da sam se prevario - rekao je, nervozno grizući usne. Znala sam tko je on bio. Zajedno smo išli u srednju školu, a nakon toga su se naši putovi razišli. Odselio se iz našeg grada, ali se očito i vratio. Bila sam mlađa od njega možda samo dvije godine. Kad sam pogledala prema njemu, ustuknula sam. - Kako si završila na ulici? - upitao me je otvoreno. Pokušala sam nešto reći, ali mi to nije polazilo za rukom. Promatrala sam ga. Nekad je bio izuzetno lijep, a sada je ta ljepota bila izražena na drugačiji način. Lice mu je bilo muževno, naglašenih crta i doista upečatljivo. Pune usne podrhtavale su od iznenađenja, a lice mu je i dalje bilo pod velom zaprepaštenosti. Ako sam ikada sanjala o muškarcu svojih snova, upravo taj je stajao preda mnom. Osjetila sam kako crvenilo boji moje lice. Nisam se osjećala nimalo ugodno, kao da sam doista bila ono što je on mislio da jesam: prostitutka. Sve bih dala da je naš susret bio drugačiji, ali nije. - Kako sam završila na ulici? - slegnula sam ramenima. - Nesretan splet okolnosti? - pokušavao je pokazati razumijevanje prema meni. Razmišljala sam nekoliko trenutaka. Željela sam mu reći istinu, ali me je nešto u meni sprječavalo da to učinim. Ne znam zašto to nisam učinila. Možda sam se malo željela poigrati sa njim, možda samo vidjeti njegovu reakciju. Ni meni samoj moje ponašanje nije bilo jasno. - Tako bi se moglo reći - osmjehnula sam se. - Sjedni - Robert mi je ponudio. Učinila sam ono što je tražio od mene. Prebacila sam nogu preko noge, pokušavajući sjesti na način da se osjećam ugodno. To u odjeći u kojoj sam se nalazila nije bilo moguće. Znala sam da Robert pozorno promatra svaki moj pokret. Mogao bih ti pomoći pronaći posao - ponudio se. - Ja volim svoj posao - rekla sam što sam mirnije mogla. Vidjela sam da sam ga opet uspjela iznenaditi. - Kako...? Drago mi je da sam se prevario Jednostavno je to moj odabir. Svi mi imamo priliku da biramo što želimo od života, da mi sebi dodijelimo uloge koje ćemo igrati, a ja sam potpuno zadovoljna sa onim što jesam. Ovo... - pokazala sam na svoju odjeću - ovo ništa ne govori o meni, kao ni uhićenje koje se dogodilo. Roberte... - ustala sam. - Ja sam ista ona osoba koju si upoznao prije više od jednog desetljeća. - Znam da si silno željela biti prihvaćena, ali si krenula putem koji je potpuno kriv. Na taj način će te odbaciti, a ne prihvatiti - bio je uviđavan. - Varaš se - rekla sam mirno. - Prihvaćena sam i to u potpunosti. Ne postoji nijedna želja koju nisam ostvarila. - Jesi li gladna? - iznenada je okrenuo ploču. - Ako me već pitaš... - imala sam dojam kako su me njegove riječi podsjetile da sam jela davno. - Naravno da jesam - po prvi put u životu osjetila sam veliku nadmoć nad muškarcem. On je mislio da sam ono što nisam bila, a mene je to silno počelo zabavljati. - Otići ćemo kod mene u stan. Pripremit ću ti večeru i... Kucanje ga je prekinulo. Trebalo je samo nekoliko rečenica da istina iziđe na vidjelo. Kad je shvatio da sam na zadaatku, Robert je ustuknuo. - Oprosti - rekao je s nelagodom. - Drago mi je da sam se prevario, iskreno mi je drago. Zašto mi nisi rekla istinu? - upitao me je. Osmjehnula sam se. Činjenica da mi je želio pomoći, kao da ga je izdvojila od ostalih muškaraca. Malo njih na njegovu bi se mjestu ponašalo onako kako se on ponašao. Još manje bi mi ponudilo pomoć, i to na mnogo načina. Posao? Da, rekao je da će mi pomoći pronaći posao, pa je ponudio večeru. Zašto mi je toliko bilo stalo? Da sam pred sobom imala muškarca koji je izuzetan, shvatila sam dok sam ga promatrala. - Poziv za jelo još uvijek vrijedi - rekao mi je tiho. Pogledala sam prema Klausu. - Zadatak je ionako gotov za večeras - Klaus je rekao na odlasku. Ipak nisam prihvatila njegovo poziv. Nije mi bilo ni na kraj pameti da to učinim. Jedino što sam željela jest da odem kući i da sa sebe skinem odjeću koja me je iritirala, koja je u meni izazivala mnogo osjećaja, ali nijedan od njih nije bio dobar. Doista mi je bilo žao tih jadnih djevojaka. Vani je bilo hladno, a one su se nalazile na ulici. Mnoge od njih neće imati što za jesti ako ne budu imale posla. I od same pomisli na to osjetila sam mučninu i shvatila da je njihov posao mnogo opasniji od mojeg. Nakon tog događaja, na drugačiji način sam promatrala osobe koje su se nalazila na ulici, što je značilo da sam još više zavoljela posao kojeg sam radila. Ta večer promijenila je moj život. Usudila bih se to tako nazvati. Robert me je nazvao idućeg dana i pozvao me na ručak. Nisam ga mogla odbiti, to nisam ni željela. On je bio od onih osoba koje su me se dojmile svojim postupkom, a kada se tome pridoda i njegov izgled, kombinacija je bila naprosto neodoljiva. Prema meni se u situaciji koja iz njegove perspektive i nije bila dobra, ponašao kao čovjek, a ruku pomoći pružio mi je onda kada bi to rijetki učinili. Kada sam se spremala, po prvi put sam željela dati sve od sebe da izgledam što ljepše. Pazila sam na svaki detalj, ali mi je neprestano na umu bilo da me je Robert vidio u izdanju u kojem je malo toga ostalo skriveno. Dok sam čekala da dođe do mene, osjećala sam uzbudenje koje je bilo veliko kao nikada prije. Ne znam je li to bilo zbog očekivanja koje sam imala, ili je to bila reakcija na njegov postupak, ali ti posebni osjećaji su me cijelo vrijeme pratili, bolje rečeno, nalazili su se u meni. Zbog nervoze koja se utaborila u meni, nekoliko puta sam dolazila do ogledala. Željela sam da svaki detalj bude savršen i doista nisam imala zamjerki na svoj izgled, ali sam se neprestano uvjeravala da je to istina. Zašto sam se tako ponašala? Zašto mi je bilo toliko stalo da izgledam dobro? Znala sam da je vrlo posebna osoba Zvono na ulaznim vratima je prekinulo moje misli. Otvorila sam vrata i osmjehnula se Robertu. Osmijeh mi je postao širi kada sam dobila cvijeće. - Spremna si? - Robert me je pogledao. Nešto u njegovom pogledu bilo je potpuno drugačije od pogleda kojeg sam vidjela prethodne večeri. Samo sam klimnula glavom, odnoseći cvijeće u vazu. Bila sam dirnuta. Nijedan od mojih prethodnih momaka nikada mi nije dao cvijeće. Ne znam zašto su mislili da ja nisam osoba koja ga voli. Možda je moj posao odašiljao pogrešnu sliku o meni, a možda je tu romantičnu gestu kod većine samo pregazilo vrijeme. - Izgledaš... - Drugačije nego prethodne večeri - rekla sam uz osmijeh. Oboje smo prasnuli u smijeh. Robertov je bio iskren, opušten, ali ni moj nije bio drugačiji. Promatrala sam njegove svijetle oči. Onaj tko je rekao da plavokos muškarac ne može biti lijep, taj je trebao upoznati njega, pa bi zasigurno promijenio mišljenje. - Nisam na to mislio - Robert je rekao tiho. - Nije ni važno - osmjehnula sam mu se. Začudujuće je bilo to da između nas nije postojalo napetosti. To me je čudilo na neki način. Istina, poznavali smo se, nalazili smo se u istom društvu, ali naše poznanstvo i nije bilo toliko blisko da sam mogla reći da smo bili prijatelji. Izišli smo u restoran u kojem nikada prije nisam bila. Atmosfera je bila ugodna, diskretna, a Robert društvo o kakvom je svaka djevojka mogla sanjati. Činilo mi se da izbjegava ono što se dogodilo prethodne večeri, ali sam ja pokrenula tu temu. - Što si mislio kada si me vidio među prostitutkama? - upitala sam uz osmijeh. Robert je spustio pogled. Vidjela sam nelagodu na njegovu licu. Nisam željela da se tako osjeća ali sam morala postaviti to pitanje. Kada me je Robert pogledao, osjetila sam kako njegov pogled dopire do same srži moje duše. - Bio sam zaprepašten - iskreno je odgovorio. Bio sam čak i ljutit. Znao sam da si sanjala o karijeri u policiji, da si na neki način željela promijeniti svijet, da si se trudila promijeniti utisak koji su drugi imali o tebi, i mislio sam da se sudbina poigrala sa tobom. Meškoljila sam se od zadovoljstva. Bio je zabrinut, pokazao je ljudskost i suosjećanje, a to su bila dva osjećaja koja su se rjeđe mogla sresti. - Ali nije - rekla sam mirno. - Otkud sam ja to mogao znati? Nisam znao. Naježio sam se kada sam te vidio. I sama znaš da je racija bila izvedena iznenada, i to u cilju da se zaštite one djevojke. Na um mi je odmah pala misao da si ti mogla biti jedna od onih djevojaka, i želio sam te maknuti s ulice. Oprosti što sam sumnjao u tebe - rekao je s kajanjem. Moj je osmijeh postao širi. Bilo je fascinantno promatrati sve promjene na njegovom licu. Dok je govorio, kao da je proživljavao sve ono što je u tom trenutku mislio i o čemu je govorio. Robert mi je dijelio komplimente Zašto mi odmah nisi rekla? - iznenada me je upitao. Stanka koja je uslijedila nije bila neugodna. On je očito želio odgovore na neka pitanja, a mene je to čudilo. Većinu je znao, ali... - I ja sam bila zatečena uhićenjem - priznala sam mu. - A koliko se sjećam, nisi mi ni dao priliku da ti objasnim, niti sam znala na koji način to da učinim. Policija je pratila sve ono što se događalo sa mnom i mislila sam da će oni reagirati kada bude trebalo, tako da sam to prepustila njima. - Ispao sam budala - Robert je to rekao na čudan način. - Nisi - uhvatila sam njegovu ruku. - Ispao si čovjek koji suosjeća. Znaš li koliko je meni bilo neugodno? Istinu sam znala ali ti je nisam rekla. Ipak... - napravila sam stanku, trudeći se da pronađem riječi kojima ću najvjernije opisati ono što sam proživljavala u tom trenutku. - Rijetki su ljudi koji bi prihvatili nečiju ruku da pomognu osobi da se sa dna popne na mjesto koje zaslužuje. Ti si to učinio, Roberte. Dirnuo me je tvoj postupak. Robert me je promatrao. - Lijepa si - iznenada je rekao. - Ti si djevojka puna iznenađenja - dodao je s olakšanjem. - Znam da je to istina. Kakva preobrazba od prethodne večeri - našalila se. - Da - Robert je uzeo čašu s vinom koju je konobar ulio prije nekoliko trenutaka. - Za naš ponovni susret - nazdravio je, i ja sam podignula čašu u zrak u to ime. Kako sam ja doživljavala posao Bila je to posebna večer, ona koja je iz temelja promijenila moj život. Robert se prema meni ponašao kao da sam toliko posebna da je bio očaran tom spoznajom. Bilo je to jedno sasvim novo iskustvo, isto kao što je nov bio odnos njega kao muškarca prema meni. Kada je večer bila pri kraju, Robert me je uhvatio za ruku. Neprestano me je gledao u oči. Ostala sam bez daha. Ono što se sa mnom događalo, bilo je začuđujuće po svim mojim mjerilima. Imala sam dojam kao da me je taj njegov pogled uzdignuo sa zemlje i ponio u visine koje su bile nepoznate za mene. Je li moje srce ispunjavala ljubav? Znala sam da je bilo prerano za to, ali je to bilo jedino objašnjenje koje sam imala u tom trenutku. Kada sam malo bolje razmislila, nije me nimalo čudilo to što se sa mnom događalo. Već sinoć sam primijetila kako on dobro izgleda, a njegovi postupci su me ostavili bez riječi. On je mene osvojio sa svojim postupcima, sa ljudskošću koju je pokazao. - Kako bi se ponašao prema meni da je tvoj prvi utisak bio istinit? - zanimalo me je. Robert je povukao ruku. Nekoliko trenutaka je razmišljao. Vidjela sam kako se mišići na njegovom licu trzaju i kako se njegov inteligentni pogled mijenja, te kako sjena pada na njega. Rukama je obuhvatio čašu. Stiskao ju je toliko snažno da sam imala dojam da će prsnuti, i da će se vino u njoj razliti po cijelom stolu. - Isto ovako rekao je nakon kratkog razmišljanja. Znala sam da govori istinu. Bila sam dirnuta njegovim priznanjem. - Ali mi je drago da si to što jesi, drago mi je zbog tebe. Bezbroj puta sam bio svjedok svega onog što se događa onim djevojkama na ulici. One rade najgori, ali i najteži posao koji postoji. Ježim se od same pomisli na to. Možeš li zamisliti kako to izgleda? Ja kao muškarac ne mogu, ne želim, i ponekad je u ovom poslu potreban bijeg od stvarnosti. Klimnula sam glavom. Robert je imao pravo. Protekle godine su me uvjerile da je to istina. Susretala sam se sa svakakvim sudbinama, pokušala sam raditi svoj posao najbolje što sam mogla, trudila sam se da u svemu tome ostavim osjećaje po strani, ali je to bilo nemoguće. Ponekad sam neke slučajeve proživljavala previše osobno. Nisam bila osoba koja je mogla izolirati srce, kao što nitko to nije mogao. Svaki posao imao je svoju cijenu, pa tako i moj. Da nisam usamljena, bezbroj puta sam se uvjerila na svojim kolegama, a najviše me je uvjerio Robert. - Vrijeme je da krenemo - podsjetila sam ga. Moj se život pretvara u bajku Pogledala sam na sat. Ponoć je već bila prošla i ja sam osjećala umor. Moje učestalo zijvanje nije ostalo nezamijećeno. Robert se nije protivio, niti je išta rekao. Platio je račun i mi smo izišli iz restorana. Čudno sam se osjećala dok sam se nalazila s njim u automobilu. Imala sam određena očekivanja koja možda nisu bila realna, i doista sam se trudila da se spustim na stazu stvarnosti. Bila sam žena, a sama ta činjenica je bila dovoljna da objasnim koliko je to bilo teško postići. Vozili smo se u šutnji sve do mojeg stana. Kada je Robert zaustavio automobil, okrenuo se prema meni. - Ova je večer bila izuzetno lijepa - rekao je tiho. Glas mu je bio dubok, prožet osjećajima, ili sam ja čula samo ono što sam željela? - Da. Složila bih se s tobom. - Rijetki su trenuci u kojima sam se osjećao kao sada, toliko rijetki da se svakog prisjećam. Njegovu zagonetnu rečenicu sam mogla shvatiti na mnogo načina. Trudila sam se prizvati zdrav razum, trudila sam se koliko god je to bilo moguće. - I meni je ova večer bila posebna priznala sam mu. - Onda zbilja imamo razlog da je ponovimo rekao je s olakšanjem. Naravno da nisam željela odbiti taj prijedlog. Srce je željelo isto ono što i njegovo, a tijelo je samo slijedilo putanju tog srca. - Izlazak s prostitutkom? - našalila sam se. - Čak i da to jesi bila, ja bih te pozvao da iziđemo - ozbiljno je rekao. Dogovorili smo se da se vidimo za dva dana. Njegove posljednje riječi su me uvjerile koliko mu je bilo stalo do mene, a ja sam se samo mogla nadati da se ne varam, i da je moja intuicija nepogrešiva. Robert me nije pokušao ni poljubiti. To me je pomalo obeshrabrilo, ali sam se trudila razmišljati na drugačiji način. Možda on samo nije želio biti nagao, nije želio svojim postupcima razbiti čaroliju koju smo oboje osjećali. Kada sam se našla u tišini svojeg doma, osjećala sam se lagano poput perca. Sve u meni lebdjelo je od sreće, a ja sam taj osjećaj željela zadržati uz sebe, željela sam da zauvijek bude zarobljen u meni. Moja veza sa Robertom je napredovala polagano. Bilo je to nešto sasvim novo za mene. Prema meni se ponašao toliko obzirno da sam bila zatečena njegovim postupcima. Napredovali smo korak po korak, i Robert se nikamo nije žurio. Ponašao se kao da želi biti siguran da sam ja ona koju želi, ali ja takvih nedoumica nisam imala. Znala sam da je on onaj kojeg sam godinama čekala. Bio je osoba koja je mogla izmamiti uzdah divljenja u svakom pogledu, bio je onaj koji me je potpuno razumio, mene kao ženu, tako i moj posao. Ta veza je raspirila moju maštu. Ja sam joj se nerijetko prepuštala. Mogla sam biti kruta na poslu, mogla sam se truditi da ostavim osjećaje po strani, ali sam bila samo žena koja je maštala, i to u svakoj prilici u kojoj sam to mogla. Nekoliko mjeseci nakon našeg prvog izlaska, pozvala sam Roberta da ostane kod mene. Je li to bilo iznenađenje na njegovom licu, ili samo sreća? Nisam znala pročitati ono što sam htjela. - Ana - Robert je obuhvatio moje lice. - Sigurna si da to želiš? Njegovo pitanje me je zateklo. - Jako dobro znam da želim tebe - osjećala sam se nelagodno dok sam ga uvjeravala. Privukao me je k sebi, ne puštajući me iz zagrljaja. - Znaš li što ja želim? upitao me je. - Da u ovom zagrljaju ostaneš zauvijek, da se svako jutro budim s pogledom na tebe, želim da ostatak života provedem uz najljepšu, ali i najposebniju osobu koju sam ikada upoznao. Volim te, Ana - njegovo priznanje oteo mi je uzdah ushićenja. Da sam pronašla onog kojeg sam godinama čekala, bila sam potpuno sigurna. Nikada se nisam osjećala poželjnijom kao kada sam bila pored njega. Voljela sam ga, i znala sam da će ta ljubav zauvijek trajati, a da i on isto osjeća, uvjerio me je na najbolji mogući način, onog trenutka kada me je zaprosio. Čudno je sve to bilo. Jedan događaj može sve promijeniti, ali mi nikada ne znamo kada će taj događaj biti. Zadatak kojeg sam dobila, sve je promijenio. Dok je naša veza napredovala, napredovao je i zadatak, i na kraju je uhvaćena osoba koja je napravila toliko nepravde ženama koje su u životnoj nepravdi neprestano i živjele. Svi smo osjećali olakšanje, a najviše ja. Moj život se pretvarao u bajku i nakon toliko godina mogla sam tu bajku početi i živjeti. Zar ima veće sreće od one koju ljubav probudi u nama? Nema, a ja tu sreću želim sačuvati zauvijek i njegovati je zajedno sa Robertom. Najviše me raduje to što znam da i on misli i osjeća isto ono što i ja.
Da život piše neobične životne priče, ja sam se uvjerila na osobnom iskustvu. Sa svojih dvadeset i osam godina mislila sam da me nikada neće pogoditi Amorova strelica, ali sam se prevarila. Nije da ja nisam imala svojih ljubavi koje su većim dijelom završavale raskidom bez imalo pompe, ali sam neprestano bila u potrazi za nečim što je bilo samo u mojim snovima. Ja sam imala svoj cilj, a to što me drugi nisu shvaćali, to je već bio njihov problem. Sve dok nisu zadirali u moj život, to mi nije smetalo. Za neke sam već bila 'stara cura', ali mene to nije nimalo pogađalo. Ja sam imala lijep život, iako moja majka nije smatrala da sam u pravu. - U tvojim sam godinama imala dvoje djece koja nisu bila baš ni mala - kao da me je požurivala u želji za unucima, ali meni se nije upropaštavao život zbog nečega što su bile samo njezine želje, ali ne i moje, barem ne pod svaku cijenu. Pa... - nisam znala što da joj odgovorim, a nije mi se dalo po tko zna koji put prepirati s njome. Njeno mi je nastojanje bilo smiješno. Valjda se bojala da ja ne ostanem sama i da ne ostane bez unuka. Zato je u svakoj prilici koja bi joj se ukazala napominjala da ona voli djecu i da su djeca najvažniji smisao života. - Neću se udavati dok ne naiđe pravi - rekla sam joj po tko zna koji put tu rečenicu. - S obzirom koliko si izbirljiva, taj pravi nikada neće ni naići. Znam ja što je tebi na pameti. Današnje žene samo pričaju o emancipaciji, o samostalnosti, a želja za neovisnošću tjera vas na kolosijek koji remeti tradiciju koja je vjekovima vladala. A što meni nedostaje? Ja sam bila samo majka, supruga i domaćica, i nikada se nisam pokajala zbog toga - njezina želja da me uda prelazila je sve granice moje strpljivosti. - Ma daj, majko, pa ima vremena! - rekla sam ljutito. Moj biološki sat ne otkucava posljednje minute. Do toga će proći još godine, a meni se i ne žuri. Ovako mi je prelijepo pokušala sam je uvjeriti, ali mi ona nije nimalo vjerovala. - Moram na posao. Dolazi grupa turista iz Italije i ja ih moram dočekati u trajektnoj luci - pogledala sam na sat i veselo poskočila. Uvijek sam bila u žurbi Iako sam imala još više od jednog sata do njihovog dolaska, ja sam to preuveličala. Dosta mi je bilo njenih prodika. Željela sam u miru popiti kavu i odmoriti mozak koji je u posljednje vrijeme radio punim kapacitetom. Za posao turističkog vodiča ljeto je bilo vrijeme kada se radilo punom parom i kada se na odmor nije ni mislilo. - Lena! - majka me je upozorila. Nije voljela moju žurbu. Za nju je život bio mirna luka, a u mojoj su bili sami valovi. Posjedovala sam nemiran duh kojeg nisam naslijedila ni od oca, ali od majke ni u ludilu. Ja sam bila njena čista suprotnost i to mi je uvijek naglašavala. Govorila je da bi više sličnosti s njom imala da me je nosila u torbi devet mjeseci, a ne u svojoj utrobi. Ta mi je usporedba bila smiješna, ali sam ja i sama znala da je istinita. - Žurim rekla sam veselo i za samo nekoliko trenutaka izišla sam iz kuće u kojoj sam stanovala i za koju sam bila posebno vezana. Stanovali smo u predgrađu Splita i zato mi je automobil bio neophodan, a i obožavala sam vožnju. Ona mi je davala osjećaj slobode, a usto sam bila i luda za autima. Kad sam došla u centar, imala sam problema da nađem parkirno mjesto. To je u ovom gradu bilo skoro nemoguće. Sve više sam se udaljavala od centra, a vrijeme je teklo kao da je na mlazni pogon. Ništa od mojeg ispijanja kave u miru, pomislila sam u sebi. I baš kada sam namjeravala odustati, ukazalo mi se jedno slobodno mjesto. Odahnula sam. Dvadeset minuta mi je preostalo. Voljela sam posao vezan uz ljude Uzela sam torbicu i izjurila kao da me nešto tjera. Kad sam došla u luku, ipak sam jela i naručila kavu. Desetak minuta će biti dovoljno da je ispijem, a i preko razglasa ću čuti kada brod stigne, znala sam. Opustila sam se uživajući u vrevi koja je vladala oko mene. Činilo mi se da život počinje i završava ovdje. Ovo je bio naprosto nevjerojatno. Toliko ljudi na jednom mjestu, a tu se čovjek osjeća i najusamljeniji. Kad sam malo bolje promotrila lica koja su me okruživala, imala sam osjećaj kao da su se ovdje spojile sve narodnosti. Čuli su se glasovi na raznim jezicima i bilo je gotovo nevjerojatno s koliko užitka sam promatrala svu tu gužvu. Inače, moj tajni hobi je bio promatranje lica ljudi. To je bio užitak koji je bio neponovljiv. Toliko pojedinaca, a niti jedno lice nije bilo isto. Svatko je imao nekakve karakteristike koje su ga činile jedinstvenim, a bilo je tu svega i svačega. Gotovo da sam i zaboravila zbog čega sam ovdje. Toliko sam se uživjela u promatranje, da sam potpuno izgubila pojam o vremenu. Razglas je najavio dolazak broda iz Ancone. Ustala sam i dočekala svoju grupu gostiju. Osjećala sam malenu nervozu, a tako je bilo svaki put kada je dolazila nova grupa. Ja još nikada nisam imala problema s njima, ali se znalo dogoditi da bude i pokoja neugodnost. Voljela sam ovaj posao. Sve što je bilo vezano za ljude, za mene je predstavljalo izazov. Upravo zbog toga sam i izabrala ovo zanimanje. Tu sam pronašla sebe i ono što me je potpuno ispunjavalo. Tečno sam govorila tri jezika: talijanski, engleski i njemački, a moj je otac uvijek govorio da vrijedimo onoliko koliko jezika govorimo. Na moju sreću, doista sam imala talenta za njih. S lakoćom sam učila, a i voljela sam upoznavati ljude različitih kultura i vjera. Ovo je bio idealan posao po mom ukusu. Kad se moja grupa iskrcala, odmah sam ih izdvojila i smjestila u autobus koji je bio rezerviran samo za njih. Smještaj im je bio osiguran, a i ja sam im bila na raspolaganju. Dobro sam promotrila tu grupu od petnaestak ljudi. Bila su tu razna lica. Neka su ostavila dojam na mene, a neka su bila potpuno bezlična bez imalo osjećaja na licu. Užasavala sam se takvih osoba. Jedno lice mi je posebno privuklo pažnju. Bio je to mladić od nekih trideset i pet godina, s očima koje su bile zelenije od jesenje otave. Zašto mi je srce od njega zadrhtalo? Kosa mu je bila crna kao ugljen, a put tamna u tolikoj mjeri da sam imala osjećaj kao da je cijelo dosadašnje vrijeme provodio na plaži. Pogledi su nam se susreli. Vidjela sam iznenađenje u njegovom pogledu i to mi je podiglo samopouzdanje. Nešto je strujalo između nas, nešto što je bilo skoro pa opipljivo. Nisam mogla odvojiti pogled od njega. Prijatna jeza prostrujala mi je tijelom. Moja reakcija na njegovo prisustvo bila je prosto nevjerojatna. To je bio prvi put da sam takvo nešto osjetila. Potpuno sam se zbunila, a to mi nimalo nije bilo svojstveno. Skrenula sam pogled, iako sam u to morala uložiti silan trud. Poželjela sam im dobrodošlicu i nastavila odgovarati na postavljena pitanja. Svi su me nešto zapitkivali. Svi osim njega. Nisam mu još uspjela čuti glas, a toliko me je zanimala njegova boja i intonacija. Kada su se smjestili, odahnula sam. Sišla sam u salon i sjela. Naručila sam sok, pokušavajući razbistriti misli koje su bile u potpunom kaosu. Ništa mi nije bilo jasno. Ako su ovi osjećaji samo nagovještaj ljubavi koju žena može osjetiti prema jednom muškarcu, onda sam doista propuštala nešto predivno. Ali, ljubav ne ide na silu. Ona se dogodi ili ne dogodi. Nije mi bilo ni na kraj pameti da se udam samo zato da zadovoljim nekakvu formu. Ja sam željela biti sretna, a to sam mogla samo uz biće koje bih voljela tolikom snagom da mi pomisao da provedem ostatak života s njim ne izazove nikakvu sumnju. Vjerovala sam u ljubav, ali sam ponekad i sumnjala u njezino postojanje. Nakon susreta s neznancem, činilo mi se da sam ipak ja bila ta koja je u pravu. Zašto je moje srce zadrhtalo u njegovoj blizini? Ovaj grad je bio pun lijepih momaka, ali ljepota kod mene nije bila presudna. Ja sam voljela skinuti prvi sloj duše i zaviriti u nju. Ona je bila ta koja me je uvijek fascinirala. Vanjska ljepota je samo privremena, i ona nestaje nagrižena vremenom. Ona unutarnja ostaje cijelu vječnost, a upoznati nju je bilo kao otkrivanje blaga koje je stoljećima bilo pokopano. Zadubljena u misli nisam ni primijetila da netko stoji pored mene. Osjetila sam nečiju tihu nazočnost, a kada sam podigla pogled, susrela sam se s očima koje su bile još ljepše iz neposredne blizine. Pričali smo kao da se znamo godinama Njegove su oči bile tako lijepe da su me naprosto ostavile bez daha. Činilo mi se kao da ponirem u dva planinska izvora vode, a duge trepavice samo su upotpunjavale taj prirodni sklad koji je bio samo jedan detalj savršenstva koje je stajalo preda mnom. - Slobodno? - upitao je glasom koji je bio dubok i zvučan, s prikrivenim i pomalo tajnovitim seksepilom koji nije mogao ostati nezapažen ni u kojem slučaju. Nisam odgovorila. Nisam mogla. Bila sam toliko zbunjena kao nikada u životu. Klimnula sam glavom, a ta je moja gesta bila nagrađena prelijepim osmijehom koji je izgledao kao osmijeh filmske zvijezde. - Ja sam Harry M. - rekao je i pružio ruku prema meni. Rekla sam mu svoje ime. Kad su se naši prsti dotaknuli, imala sam osjećaj kao da sam doživjela strujni udar. Nisam se snalazila u svemu tome. Bilo mi je iskreno žao što će on steći pogrešan dojam o meni na osnovu ove moje nespretnosti koja je izazvana nečim na što ja nisam mogla utjecati. Pokušala sam disanjem kontrolirati drhtanje koje je bilo produkt tog bezazlenog dodira, ali uzalud. Trudila sam se da on to ne primijeti, ali sam sumnjala da mu je promaknulo. On je bio tako samouvjeren da sam mu zavidjela na tome. Iz svakog njegovog pokreta izviralo je iskustvo kojim je bez sumnje obilovao. S obzirom na činjenicu koliko je bio lijep, nije bilo ni čudo. - Lijepo ime, uostalom, kao i osoba koja ga nosi - odmah mi je udijelio kompliment, što je bilo tako karakteristično za naciju iz koje je potjecao. Naručio je piće i za nekoliko miuta bombardirao me je pitanjima o gradu, o povijesti ovog podneblja, onda je prešao na osobni život. Izveo je to tako znalački da sam ja bila naprosto oduševljena. Bez usučavanja sam mu sve rekla, barem onoliko koliko sam smatrala da bi trebao znati. - A što je s tobom? - upitala sam ga kada mi je vrlo brzo rekao da prijeđemo na 'ti'. - Ja sam sasvim običan, uostalom, kao i moj život. Nisam se složila s tim, jer mi njegove riječi nisu imale logike. Sjedili smo i pričali kao da se poznajemo godinama. To je bilo uobičajeno za mene jer sam spadala u osobe koje su bile otvorene i iskrene, ali on je bio na prvi pogled tajnovit, što se kasnije pokazalo kao neosnovano. Smijala sam se njegovim dosjetkama, a on me je uzdizao do nebesa. Gotovo da mi je bilo žao kada sam morala poći. Još se nikada nisam tako osjećala. Osjećaji koji su se probudili u meni pali su na plodno tlo i bujali su iz trenutka u trenutak. Jedva sam čekala da dođem kući i da u miru razmislim o svemu. Ostatak dana prošao mi je u takvoj zbrci da sam na kraju bila toliko umorna da sam počela sanjati o krevetu i tušu. Ali, u mojoj podsvijesti lebdio je lik koji je ostavio na mene dojam kojeg ću pamtiti dok sam živa. Da sam i htjela, ne bih se upustila u bilo kakvu vezu s njim. On je ovdje na proputovanju, možda je u potrazi za avanturom, a ja sam trebala odraditi svoj posao u kojem nisam mogla dozvoliti miješenja zadovoljstva s onim za što sam plaćena. Tu večer, kada sam legla na plahte, bila sam toliko umorna da mi san nikako nije dolazio na oči. Harryjev lik dominirao je mojim mislima, što je bilo jako smiješno. Ponašala sam se kao da mi je petnaest godina, a ne skoro duplo više. Možda sam samo bila zatečena, možda nepripremljena na to što se dogadalo, a možda sam od silne želje za ljubavlju pronašla nešto što ne postoji za njega, ali je za mene bilo veliko poput planine. Njegov pogled... Bože, sanjala sam otvorenih očiju. Prema njemu sam doista osjetila nešto posebno. Je li u pitanju ljubav ili samo fizička privlačnost koja je imala nevjerojatnu snagu? Bio je dovoljan samo jedan bezazlen dodir pa da svaki atom u mojem tijelu osjeti ono što nikada nije, a kako bih se tek osjećala kada bih bila mnogo prisnija s njim? Bi li to bila oluja nesmiljenih razmjera ili sam samo umislila nešto što je bilo daleko od stvarnosti, vrtjelo mi se po glavi. Nije u pitanju bio samo njegov lijep izgled. On je posjedovao neku iskru koja je bila fatalna za mene, mada je i izgled imao vrlo bitnu ulogu. Na njegovom se mjestu mogao naći bilo tko. Pitao me zašto ga izbjegavam Godinama sam radila s ljudima, ali nitko još nije pokrenuo u meni nešto za što sam smatrala da je mrtvo. Da, istina je. U meni je probudio ženu koja je bila uspavana i koja je samo čekala pravi trenutak da zasja u svoj svojoj ljepoti. Žena bez ljubavi nije dugo mogla opstati. Dok ne spozna te osjećaje, nije ni svjesna što propušta, a kad ih upozna, o njima naprosto postaje ovisna. Tek sam tada mogla razumjeti svu bol zbog neuzvraćene ljubavi, sav onaj očaj o kojemu sam čitala bezbroj puta. Nikada nije prekasno, ali sam znala da ovo nema budućnosti. On je samo bio ljubazan prema meni i nije mi dao nikakvog povoda da mislim drugačije. Ono što se u meni događalo bilo je samo moje, moja bitka koju sam ja vodila sama sa svojim srcem. To je bilo potpuno nepoznato za mene... Ne znam kada sam zaspala. Ništa nisam sanjala. Bila sam toliko umorna da mozak nije ni slao nikakve signale. Kad sam se ujutro probudila, prva misao bila mi je upućena njemu. Da sam mogla, pljusnula bih samu sebe. Bila sam ozbiljna poslovna žena, a nisam se tako ponašala. Ako ovako nastavim, samo ću napraviti budalu od sebe. Uložila sam silan trud da se donekle priberem. Bojala sam se susreta s njim, bojala jer sam mislila da ću sa svakim susretom osjećati sve više. I nisam se prevarila. Svaki idući susret bio je s jačim intenzitetom. Trudila sam se da on to ne primijeti. Bila sam hladna i poslovna, a na njegova sam pitanja odgovarala kratko i s određenom količinom suzdržanosti. - Zašto me uporno izbjegavaš? - upitao me je jednom prilikom kada smo se slučajno susreli. - Ja? Izbjegavam? - odglumila sam začuđenost, a vjerujem da sam doista i bila uvjerljiva. - Nemaš razloga za to. Mogu li te zamoliti da mi pokloniš nekoliko sati svojeg slobodnog vremena? Bio bih ti zahvalan na tome njegov neodoljivi osmijeh stavio me je na popriličnu kušnju. Nekoliko sam trenutaka šutjela. U meni se vodila nepoštena borba. Razum mi je savjetovao jedno, ali ga srce nije htjelo slušati. - Molim te, Lena... - u glasu mu je bilo toliko nježnosti da sam samo potvrdno klimnula glavom. Želim još jednom pogledati centar, ona mjesta na koja nas nisi odvela i koja su tebi dobro poznata. Ovo nije posao. Jednostavno se opusti - savjetovao me je. Pokajala sam se zbog svoje odluke, ali nisam mogla pogaziti ono što sam napravila. Ustali smo, i on me je uhvatio za ruku. Činilo mi se kao da je to najnormalniji pokret kojeg je mogao napraviti. Osjećala sam se božanstveno uz njega. Ukočenosti je nestalo i ja sam se prvi put osjećala opušteno i sretno. Smijala sam se njegovim dosjetkama. Vodila sam ga u uličice i radnje koje sam ja obožavala. Pokazala sam mu dio grada koji je meni nešto značio, a na taj način sam mu i dosta toga otkrivala o sebi. - Tako si jednostavna, a to te čini neodoljivom. Nisi opterećena svojim izgledom, mada ni na njega nemam primjedbi. Nijedna žena nije ružna, a ti spadaš među one malobrojne koje odišu unutrašnjom srećom, koje su lijepe, a uz to još i pametne. Kombinacija koja se rijetko susreće, bolje rečeno, ovo je bio prvi puta da sam naišao na takvo nešto. Jesi li slobodna da iziđemo na večeru? - iznenada se okrenuo prema meni i kao ovlaš upitao. Čini se da oboje osjećamo isto... Ukočila sam se. Što je taj njegov poziv mogao značiti? Odražava li samoću ili je tu upleteno i nešto više? Nisam se usuđivala nadati. Dugo sam ga držala u neizvjesnosti. Stišavala sam orkan u sebi, orkan koji je bjesnio. Ovo nisam smjela odbiti. Prilika mi se nudila, a ja sam prema ovom čovjeku osjećala mnogo više nego prema bilo kojem muškarcu kojeg sam upoznala. - I? - okrenuo se prema meni, gledajući me u oči. - Ako osjećaš ono što i ja osjećam, pristat ćeš. Još samo nekoliko dana i ja moram otići, a o tebi ovisi hoću li se uskoro vratiti. Ti si tako posebna, tako lijepa, i kao stvorena si za mene. U tebi se slio ideal kojeg sam ja zamislio da ga žena mojih snova mora imati. Ne znam koliko mi vjeruješ, ali nemam razloga da te lažem. Ako prema nekome ne osjetiš snažne osjećaje već pri prvom susretu, sve je uzalud. A ja sam ih osjetio, i bio sam začuđen koliko su ti osjećaji jaki, koliko me otimaju od mene samog i koliko želim to podijeliti s tobom. Ove su riječi istinite, ma koliko možda sumnjala u njih. Da ih i ti možeš izgovoriti, nitko ne bi bio sretniji od mene. Čudan je život. Ovdje sam pronašao ono što sam cijeli život tražio, i to u trenutku kada sam izgubio svaku nadu. Nakon tih riječi, pogledao je u pod kao da mu je bilo pomalo neugodno zbog onoga što je izgovorio. Srce mi je kucalo kao ludo. Htjela sam nešto reći, ali sam samo zijevala kao riba na suhom. Za divno čudo, ja sam mu vjerovala svaku riječ. Možda sam to željela, ali me doista nije bilo briga ni za što. Ako je ljubav pokucala na moja vrata, onda ću joj ih ja i otvoriti. - Čini mi se da oboje osjećamo isto. Znam da ovo neće potrajati, ovo... Mislim, ako se išta dogodi između nas. Ljetne romance su kao rosa: bljesnu i nestanu. Ostat će mi barem sjećanja. Naravno da prihvaćam poziv - rekla sam u jednom dahu. Na njegovu iskrenost sam odgovorila iskrenošću. To je bilo najmanje što sam mogla učiniti. Nisam imala što izgubiti. Čovjek najviše žali za propuštenim prilikama, a ja to nisam željela. Možda ću se kajati nakon svega, ali ću barem imati sjećanja koja će mi postati mjerilo budućeg života, razmišljala sam. Ponavljao mi je da će se vratiti Rastali smo se i ja sam otišla kući da se spremim za izlazak. Istuširala sam se i otvorila ormar. Samoprijekorno sam zaključila da mi je odjeća za večernji izlazak bila prava rijetkost. Kombinirala sam sve i svašta sve dok nisam bila potpuno zadovoljna. Posebnu pažnju sam posvetila šminkanju. Još mi nikada nije ovoliko bilo važno kako ću izgledati i kakav ću utisak ostaviti. Ali, ovo je bila posebna situacija, posebna večer i posebna osoba s kojom ću je provesti. Otišla sam do ugovorenog mjesta, a on je već čekao. Uslijedio je poljubac koji mi je pokazao koliko se divi mojem izgledu. Tako je sve zapravo počelo... Večer je bila divna, predivna poput sna. Harry je bio tako poseban, a ja sam svaku njegovu riječ slušala s velikim oduševljenjem. Susretala sam razne ljude, no nitko do tada još nije bio ostavio utisak na mene kao on. Koristio je svaku priliku da me dotakne, da mi pokaže divljenje, ali i ono što osjeća. Bila sam centar njegovog svijeta. I idućih nekoliko dana koristili smo svaki trenutak da budemo zajedno. Osjećaji između nas su bjesnili u tolikoj mjeri da ih nismo mogli kontrolirati. Pripala sam mu u pravom smislu te riječi. Znam da bi me mnogi mogli osuđivati zbog toga, ali im ja neću zamjeriti. Ja sam samo voljela, a ljubav ne poznaje granice ni prirodne, kao ni bilo koje druge. Bila sam spremna sve riskirati za njega. Sve sam stavila na kocku i nije imalo smisla da se poslije kajem. Voljela sam, a to mi je bilo dovoljno opravdanje za postupke. - Ti si moja, a uvijek ćeš i biti - rekao mi je večer uoči odlaska. - Nemoj - rekla sam glasom koji je pucao od boli. - Imali smo nešto posebno i neka tako i ostane. Ne govori. Riječi će samo pokvariti ove trenutke - govorila sam u strahu od kraja koji je bio samo nekoliko sati od nas. - Volim te i vratit ću se - neprestano je ponavljao. Željela sam mu povjerovati, ali... To bi bilo samo zanošenje, gajenje lažne nade koja bi na kraju mogla biti kobna za mene. Voljela sam ga, volio je i one mene, a kad ode... Nadala sam se barem da će me se ponekad sjetiti. I to bi mi bilo sasvim dovoljno. Ovo je bila avantura u koju sam svjesno ušla. Nije tu bilo mjesta očekivanju, riječima koje nisu mnogo značile u ovakvim situacijama. Bila sam dovoljno zrela da se ne zavaravam, dovoljno svjesna skorog rastanka i dovoljno svjesna boli i pustoši koju će on ostaviti iza sebe. Bio je moj nekoliko dana, voljela sam kao nikada u životu, ali ovo će biti samo još jedna ljetna priča koja neće imati sretan kraj. Bit ćemo upisani u knjigu onih koji su se voljeli, a koji su trajali tako kratko i koji su bili žrtve ljetne ljubavi koja je prolazna. Ma koliko trajali, osjećaji su snažni. Još jače sam se pripila uz njega. Oči su mi se napunile suzama. Nisam željela plakati, ali je to bilo jače od mene. - Čemu suze? Vratit ću se - ponovio je riječi koje sam najčešće slušala u posljednje vrijeme, i koje su bile izrečene u namjeri da me barem malo umire. - Ne želim da mi to obećavaš - pokušala sam ga prekinuti, ali je on to uporno ponavljao. - Volim te Lena i ovo nije avantura, daj shvati to! - bio je uporan kao proljetno rominjanje kiše. Željela sam mu vjerovati i jesam na neki način. Bila sam sigurna da on osjeća u ovom trenutku sve što govori, ali kad ode sve će biti drugačije, mnogo drugačije od ovog ovdje, bojala sam se. Daljina sve mijenja, a ja nisam bila ni mlada, ni naivna. Rastanak mi je teško pao. Nisam mogla ni pretpostaviti koliko je boli i tuge bilo nakupljeno u meni. Gledala sam ga dok je odlazio i mislila da je ovo posljednji put da ga vidim. Imala sam osjećaj kao da on sa sobom odnosi i dio mene, i da moj život nikada više neće biti onako lijep i bezbrižan kao što je do sada bio. Javio mi se kad je došao u Italiju, javljao mi se svaki dan, a onda su pozivi postajali sve rjeđi. Iako sam to očekivala, boljelo me je više nego što sam samoj sebi mogla priznati. Lako je bilo reći dok je on bio uz mene da je to samo avantura, ali u njoj je bilo toliko osjećaja da je nisam mogla olako zaboraviti. Moja je čežnja bila neizdrživa Lutala sam bespućima svojeg jednoličnog života. Ništa me više nije moglo zadovoljiti. Bol je bila duboko usađena u meni, čežnja je bila neizdrživa, a osjećaj samoće prevladavao je u mom srcu i mozgu. Ništa više nije bilo kao prije. Hrabrila sam samu sebe, prisiljavala se da nastavim živjeti normalno, ali je to bilo nemoguće. Voljela sam Harryja, voljela više od ičega na svijetu. Sve bih bila dala da ga mogu vidjeti barem još jednom, da mu čujem glas, ili da sve to mogu zaboraviti. Majka je slutila što se događa, ali mi se činilo kao da mi je željela pomoći svojom šutnjom. Bila sam joj zahvalna na tome. Nijema podrška je bolja od riječi, jer sam se i sama uvjerila kako riječi ponekad malo znače, kako samo oslikavaju taj trenutak i kako ih olako izgovaramo. Dajemo obećanja koja nismo spremni ispuniti, zavaravamo sebe i druge, a svjesno znamo kakav će biti ishod. Dani su prolazili, a moje je razočarenje bilo sve veće. Podsvjesno sam se nadala, ali je i ta nada kopnila. Nisam mogla biti toliko luda da s tim nastavim, ali srce se opiralo spoznaji da sam bila samo avantura. Ono je i dalje voljelo istim žarom, istom snagom koja je bila nevjerojatno velika. Prošao je i prvi mjesec, i ljeto je već počelo gasnuti. Posla je bivalo sve manje, a meni to nije odgovaralo. Umjesto da blijede, sjećanja su bila sve bistrija i sve više su mi se urezivala u svaku moždanu stanicu. Bezbroj puta sam željela nazvati Harryja, ali mi ponos to nije dozvoljavao. Ja sam bila ta koja mu je pokušala objasniti da je u pitanju avantura, a on je uporno obećavao ono što nikada neće ispuniti. Svaki dan sam uzimala mobitel, okrenula njegov broj i nikada nisam imala dovoljno hrabrosti da uspostavim vezu. Bojala sam se da bih doživjela razočarenje koje ne bih mogla podnijeti, a ovako ću imati sjećanja koja mi nitko ne može oteti. Nisam se više ni nadala, nisam mogla. Pokušala sam živjeti s razočarenjem, ali sam plivala u moru samosažaljenja. Nije to bio moj način života, ali sam živjela onako kako sam umjela, pokušavajući ojačati u boli koja je bila nusprodukt neizmjerne sreće. Svaki lijepi trenutak sam platila s kamatama, ali to je valjda bila cijena svega onoga što smo skupa proživjeli. Tog je trenutka zazvonio mobitel. Kad sam vidjela Harryjevo ime na zaslonu, protrnula sam. Nekoliko se trenutaka nisam javljala. Pokušala sam se pribrati. Što on sada hoće? Najprije se ne javlja, a onda se sjeti da ipak postojim. Ipak sam podigla slušalicu. - Za nekoliko sati stižem u Split bilo je prvo što je rekao. - Ne možeš me odgovoriti. Već sam na brodu. Javit ću ti se netom prije nego što stignem - bio je uzbuđen u tolikoj mjeri da sam ga jedva razumjela što govori. Pozdravio me i veza se prekinula. Ništa mi nije bilo jasno, ama baš ništa. Što je njegov dolazak trebao značiti? Košmar, radost, veselje, sve se to uskovitlalo u meni. Jedva sam dočekala da stigne. Činilo mi se da sanjam, da se snovi pretaču u stvarnost i da je on doista osoba koja je u stanju održati riječ. Ali, čemu onda ova šutnja? Ništa mi nije bilo jasno, osim činjenice da sam sretna i da bih mogla biti još i sretnija. Otišla sam u luku, a kad sam ga ugledala, činilo mi se kao da su mi se noge odsjekle. Nekoliko smo trenutaka stajali jedno nasuprot drugome, a onda sam mu poletjela u zagrljaj. Uzeo me je i zavrtio oko sebe. Vrisnuo je od oduševljenja. Poljupcem je izbrisao sve ono što je bilo neugodno i bolno nakon našeg rastanka. - Došao sam po tebe. Obećao sam ti. Stavio sam sebe na kušnju, ali i tebe. Doista nema sumnje, u pitanju je prava ljubav. Udaj se za mene, najmilija moja Lena - rekao je glasno, toliko glasno da su se ljudi počeli okretati u našem smjeru. Naravno da sam pristala. To je bilo sve što sam od života željela. Ipak postoje i izuzetci, i ljubavi koje iz ljetne romance prerastu u nešto mnogo trajnije. Formula je ljubav, jer samo treba voljeti, a ako je ljubav uzajamna, onda je tu i sretan završetak. Baš kao i kod nas dvoje.
Mislio sam kako se ljubavlju može opravdati svaki postupak bez obzira imao on pozitivan ili negativan predznak. U ime i pod krinkom ljubavi činio sam nezamislive stvari. Zbog mnogih se danas kajem, zbog mnogih osjećam grižnju savjesti. U ime vlastite obrane mogu reći jedino kako sam bio marioneta u rukama vješte lutkarice koja je znala izabrati pravi trenutak kada će povući određeni končić. Bio sam slijep, zaljubljen, volio iz dubine srca. Velika ljubav obila mi se o glavu. Voljenoj ženi napokon sam uspio skinuti masku i iskreno joj pogledati u oči. Ondje nije bilo istine, ondje nije bilo suosjećanja, niti topline koja krasi svaku ljubav. Njezine su oči bile hladne, zle, iz njih je izbijala tek zavist, egoizam, prkos i pakost. Zgrozila me stvarnost, pljusnula snažnije od bilo kojeg udarca. Srce mi se stegnulo, a jedini ispravan put bio je ostaviti Tamaru na milost i nemilost postupcima koje je činila. Bio sam joj najvjerniji sluga, najbolji, najponizniji rob, a onda sam otkazao poslušnost. Sluga je napokon progledao. Tamara i ja zajedno smo rasli. Bila mi je prva susjeda, prva dječja simpatija, prva mladenačka ljubav. Volio sam je više od života, bio joj spreman skinuti zvijezde s neba. Od malena me iskorištavala. Ako su joj se jele trešnje, tjerala me pentranju po drveću. Nije joj bilo dovoljno što sam joj s najnižih grana dobacivao trešnje, nego je uvijek željela kušati isključivo one s najviših. Bio sam dječarac, bojao se visine, ali ako su u pitanju bile Tamarine želje ni strah me nije mogao spriječiti da joj ih ispunim. Jednom sam zgodom pao upravo s drveta trešnje, polomio ruku i nogu. Osim toga, roditelji su me kaznili, ali ništa mi to nije značilo naspram činjenice da sam Tamari dobacio upravo trešnje koje je željela kušati. I dok sam danima bolovao, bio nemoćan mrdnuti se iz kreveta, Tamara me ni jednom nije posjetila. Njezini roditelji prenosili su mi pozdrave, a ona se igrala i zabavljala s drugom djecom niti ne razmišljajući o meni. To što me nije posjetila, boljelo me puno više nego slomljena ruka i noga. Kad sam napokon prizdravio i upitao je zašto mi nije došla u posjetu, odgovorila je kako mi nije željela remetiti mir jer zna da je on najvažniji za ozdravljenje svakog bolesnika. Bila je vješta s riječima već kao malena djevojčica i svakog je uspijevala uvjeriti u što god je poželjela. Zbog nje sam susjedima krao nedozrelo voće, zbog nje sam praćkom gađao ptice, postavljao zamke zečevima. Smijala bi se kad bih joj pokazao ranjenog zeca i kad bi ranjena ptica pala na tlo. Nisam mogao shvatiti zašto uživa kada se životinjama nanosi zlo. - Tomislave, ništa ti ne znaš. Ti si još maleno djetešce. Je li svijet u kojem živimo isključivo dobar? Misliš li kako će u životu samo dobro čekati na tebe i kako ti se ništa loše neće dogoditi? To, što promatram ranjene životinje, samo je navika koju želim steći - objašnjavala mi je kao desetogodišnja djevojčica. - Kakva navika? Ne razumijem o čemu govoriš - uvijek sam iskreno priznavao što sam mislio i osjećao. - Navikavam se kako mi život neće uvijek biti ružičaste boje. Neću uvijek dobiti sve što poželim. Bol i patnja sastavni su dio ljudskih života i što se prije na njih naviknem, kasnije će mi biti lakše. Primjerice, više mi nije neobično vidjeti mrtvu pticu, niti mi se okreće želudac od ranjenog zeca - objašnjavala mi je. Tamara me samo iskorištavala Već tada je nisam razumio ali sam joj, po običaju, uvijek davao za pravo. Njezina želja za mene je bila zapovijed. Da mi je rekla da se popnem na krov kuće i s njega skočim dolje, kao znak ljubavi prema njoj zasigurno bih i to učinio bez razmišljanja. Zbog nje su me zezali svi prijatelji, rodbina, pa čak i roditelji. - Ta mala mu je zavrtjela glavom, ponaša se kao da nije moj sin. Sramim ga se - govorio je otac. - Dragi, naš Tomislav zna što je prava ljubav i kako se treba ponašati pravi kavalir - majka mi je ponekad stala u obranu, ali kako su godine prolazile i ona je sve češće stajala na očevu stranu. Govorila mi je kako me Tamara ne voli, nego samo iskorištava za ostvarenje vlastitih ciljeva. Naravno, nisam slušao ni nju, niti koga drugog tko bi rekao jednu, jedinu riječ protiv moje voljene. Zbog prigovora koji su roditelji imali na Tamaru, često sam danima znao šutjeti od njih i ne progovoriti ni riječi. Tamari sam uvijek i sve iskreno povjeravao, pa tako i sve ono što bi drugi rekli protiv nje. Uvjeravala me kako su svi ljubomorni na njezin lijep izgled, izvrsne ocjene i uspjehe koje je imala na školskim natjecanjima. Godine su prolazile. Odrastali smo ali ljubav prema njoj svakim je danom postajala sve snažnija u meni. Roditelji su bili očajni kad su uvidjeli kako me Tamara doslovno vrti oko malog prsta. Pokušali su me urazumjeti, ali sve je bilo uzalud. Njoj sam predao svoje srce, njoj govorio sve što me je tištalo i ležalo mi na srcu. - Ne trebaš slušati svoje roditelje. Oni su mi zavidni što im kradem tvoju ljubav. Ne shvaćaju kako si ti mladić kojem je potrebna djevojka i koji ima vlastite potrebe. Ja ti mogu dati sve ono o čemu sanjaš - primila bi me za ruku i tiho mi šaputala na uho. Od njezinog toplog daha i ruke rastao bi mi tlak. Volio sam i želio samo nju. Nikada nisam ni pogledao neku drugu djevojku. - Ako tako misliš, zašto napokon ne pristaneš hodati sa mnom? Zašto ne ispuniš moje potrebe? - pitao sam je otvoreno. - Da se tebe pitalo, ti bi kao trinaestogodišnjak spavao sa mnom. Ja nisam laka djevojka. Svaku pravu djevojku isplati se čekati. Ako me stvarno voliš kao što govoriš, čekat ćeš koliko bude potrebno. - Čekat ću te cijeli život. Ne želiš li, ne moramo biti intimni, možemo samo svima dati do znanja da smo par. Poštovat ću te. Neću učiniti ništa što bi te povrijedilo - uporno sam joj ponavljao jedno te isto. - Imamo tek sedamnaest godina, život je pred nama. Bit će vremena za ljubavne igrice. Sada se moramo posvetiti školi i školskim obvezama. Ionako si stalno u mojoj blizini. Ako to ne želiš, odmaknut ću se od tebe - govorila je samouvjereno, a ja bih ponovno pristajao na sve što je željela samo kako bih joj barem bio blizu. Zašto si se ljubila s njime? Pozvala me da joj budem pratitelj na maturalnoj zabavi. Za mene je to bilo jednako kao da je pristala da hodamo i budemo par. S puno radosti došao sam po nju i odveo je u hotel gdje se održavala zabava. Radost me naglo napustila kad sam shvatio kako je osim mene, na zabavu pozvala još jednog starijeg mladića iz naše ulice koji je već bio student. Cijelu večer provela je plešući s njime, a na mene se nije ni obazirala. On ju je otpratio kući, a ja sam ih potajno slijedio prepun tuge i jada. Vidio sam kako je ljubi i ona mu uzvraća poljupce. Srušio mi se cijeli svijet. Ta noć bila je samo prva među najgorim noćima koje sam zbog nje doživio. Već idućeg jutra uspjela me uvjeriti kako je silno žalosna što mi nije mogla posvetiti više vremena, jer je morala biti sa studentom kojeg su joj roditelji natrpali na vrat. Rekla je kako je on povučen, nema prijatelja i kako su njezini zahtijevali da ga ona malo izvede u društvo. - A to što si se s njime ljubila ispred kuće, jesu li te i na to natjerali? - nisam izdržao da joj ne kažem. Ne znam što si čuo ili vidio, ali uvjeravam te kako sve to nema nikakve veze s mojim osjećajima. Pozdravili smo se za laku noć i nije bilo ništa više. Da sam se željela ljubiti s drugim, zar bih tebe zvala na proslavu? Tomislave, samo ti si mi u srcu. Nas dvoje pripadamo jedno drugome iako ne hodamo. Ne moramo slijediti navike drugih ljudi, mi znamo što ćute naša srca. Ona kucaju jedno za drugo. Naša ljubav ne može se mjeriti s ljubavlju naših vršnjaka. Oni su površni, a hormoni upravljaju njihovim životima. Kod nas je situacija drugačija. Naša ljubav nešto je najvrednije što možemo imati - lako me uvjerila po tko zna koji puta, a ja sam joj opet povjerovao. U njezinoj blizini poput kockice leda na suncu topili su se svi moji argumenti, svi prigovori. Tamara je imala način kojim je zavladala mnome, baš kao što je uvijek znala i držati me na kratkom lancu. Pomirite se s time da se mi volimo! Ponekad bi mi, baš onako kako se to čini psima, dobacila pokoju kost, a potom ponovo činila što poželi. Najgore od svega bilo mi je kad sam se upisao na studij, a njezini roditelji nisu imali mogućnost plaćati joj školovanje u glavnom gradu. Nisam mogao zamisliti život bez nje. Išao sam toliko daleko i svoje roditelje preklinjao neka joj oni financijski pomognu. Naravno, nisu željeli ni čuti. Pomišljao sam kako bih trebao odustati od studija, ostati u našem malenom selu, potražiti bilo kakav posao i oženiti se voljenom ženom. Možda bih stvarno tako i učinio da me Tamara prihvatila kad sam je zaprosio. Na moju veliku žalost, glatko je odbila prosidbu. - Jesi li lud? Pogledaj kakva je ova naša selendra, ne želim tu provesti ostatak života. Uzalud mi je bilo što sam bila najbolja učenica kad me roditelji ne mogu dalje školovati. Ja ću ostati ovdje, ali ti ne smiješ učiniti to isto. O tebi ovisi naša zajednička budućnost. Tvoji roditelji su bili inteligentniji od mojih, štedjeli su novac za tvoje obrazovanje. Ne odeš li na studij, razočarat ćeš i njih i mene - rekla mi je. - Kako ću živjeti bez tebe? Neću moći podnijeti tu odvojenost - očajavao sam poput djeteta. Dođi, dat ću ti nešto po čemu ćeš me pamtiti ondje u glavnom gradu - tada mi se po prvi puta podala kao žena. Svojim vrelim usnama i podatnim tijelom začarala me još više nego što sam ionako bio zaluđen. Pošao sam u grad samo njoj za ljubav i u želji da je ne razočaram. Odlazio sam na sva predavanja, na sve vježbe, marljivo učio. Tamarine usne bile su mi najbolja inspiracija. Kad sam te godine pred božićne blagdane stigao kući, jedva sam dočekao krenuti u susjedstvo. - Sine, kamo tako žurno? Nećeš li se najprije ispripovijedati sa svojim starcima? - upitao me otac. - Idem k Tamari. Silno je želim vidjeti. Znate i sami koliko je volim - rekao sam s puno radosti u srcu. - Tamara više ne živi u našem susjedstvu. Živi kod starog Špišića, dvije ulice dalje - objasnio mi je otac. - Zašto živi kod njega? Nije mi o tome ništa pisala. Ovo je stvarno neobična vijest - iznenadio sam se. - Dopisujete se? - majci je, valjda od zaprepaštenja, ispala na pod kuhinjska krpa koju je držala u ruci. - Naravno da se dopisujemo. Dopisujemo se od onog dana kad sam otputovao u Zagreb. Tamara jedva čeka da me vidi. - Da sam na tvome mjestu ne bih u to previše vjerovao - očeva boja glasa potpuno se promijenila. - Znam, Tamara vam nikada nije bila draga, ali morat ćete se pomiriti da se nas dvoje volimo. - Stari Špišić je stari dečko. Dva mjeseca s njime živi u divljem braku - ispalila je majka kao iz topa. - To je laž. Tamara mi nikada ne bi učinila nešto takvo. Ona me voli - ponavljao sam kao papagaj. - Ako te toliko voli, zašto ti nije pisala o tome? mama me nastavila strijeljati neugodnim pitanjima. Nisam znao što bih joj odgovorio ali sam po svaku cijenu branio voljenu ženu i njezinu čast. Umjesto da se dalje nastavim prepirati s njima, sjeo sam na bicikl i žurno se odvezao do Špišićeve kuće. Čim sam pozvonio, Tamara se pojavila na vratima. Odmah mi je potrčala u zagrljaj i čvrsto se stisnula uz mene. - Napokon si došao, ne mogu ti reći koliko sam jedva čekala tvoj dolazak - govorila je dok me ljubila. Uzvraćao sam joj strasne poljupce ne mareći pri tome što se nalazim u kući drugog muškarca. Njega nisam vidio, niti sam razmišljao kako bi on reagirao kada bi me tu zatekao. Tamarine oči, usne, njezin miris, sve mi je to silno nedostajalo i samo sam čekao trenutak kad ću joj se ponovno potpuno približiti. Uvukla me u unutrašnjost kuće, a potom smo vodili ljubav na podu u dnevnom boravku. Nakon što mi se opet podala, nisam ni pomislio da je mogla biti s drugim muškarcem, iako je sve ukazivalo upravo na to. - Tamara, zašto živiš kod Špišića i zašto mi nisi pisala o tome? - otvoreno sam je upitao i čekao odgovor. - Kako sam ti o tako strašnoj stvari mogla pisati? Sigurna sam, poludio bi da sam ti to javila. Roditelji su me izbacili iz kuće. Tjerali su me da se udam za sina njihovih prijatelja, ali ja sam odbila i rekla kako volim jedino tebe. Zbog ljubavi prema tebi su me izbacili. Nisam imala kamo. Špišić me primio Nisam imala kamo. Špišić me sreo uplakanu na ulici i ponudio mi pomoć. Što sam drugo mogla? Nisam imala kamo, a na ulici ne mogu živjeti - zaplakala je. - Tvoji roditelji su užasni. Kako su tako nešto mogli učiniti svojoj kćeri? Zašto nisi otišla k mojima? - nije mi bilo jasno. - Misliš li kako ih nisam preklinjala za pomoć? Odbili su me, nisu imali nimalo samilosti prema meni. Znaš i sam da me nikada nisu voljeli. Rekli su mi kako sam te nedostojna i da nikada neće dopustiti naše vjenčanje. Tomislave, reci mi, preklinjem te, što sam mogla nego prihvatiti Špišićevu pomoć? Pospremam mu i brinem se o kući, a on me zauzvrat uzdržava. Na poslu je, radi. Dovoljna mi je patnja koju proživljavam, ne treba mi još da me nakon svega i ti ispituješ zašto sam u ovoj kući - plakala je kao kišna godina. Njezine suze boljele su me više od ičeg drugoga na svijetu. Čvrsto sam je zagrlio i vjerovao u svaku riječ koju je izrekla. Mrzio sam i svoje i njezine roditelje, proklinjao njihove lude glave i hladna srca. Slušao sam o teškom životu voljene žene, pitao se kako bih joj mogao pomoći. Kad je kući stigao Špišić, primio me kao dragog gosta, iako se nismo baš dobro poznavali. Zahvalio sam mu što je pomogao Tamari, a on je odgovorio kako nema potrebe zahvaljivati mu i kako bi to učinio svaki pošteni čovjek. Špišiću, kad diplomiram i zaposlim se, ti ćeš biti prvi na redu kojem ću se odužiti za sve što si učinio za Tamaru - uvjeravao sam ga. Smijao se na moje riječi i rekao neka najprije završim studij i pobrinem se za sebe. Bio sam naivan i lud do beskraja Tamara me ispratila van, a idućih dana redovito smo se nalazili i to uvijek kad je Špišić bio na poslu. Nisam u tome vidio nista loše. Mislio sam, dovoljno mu je što mu je Tamara u kući, ne moram mu još i ja smetati svojom nazočnošću kad je slobodan i treba malo mira u vlastitoj kući. Praznici su brzo prošli, a ja sam se ponovno morao vratiti u grad. Nikome ne mogu opisati koliko mi je to teško palo. Roditelji kao da su jedva čekali da odem i stalno me uvjeravali kako trebam zaboraviti promiskuitetnu Tamaru. Ni tada ih nisam slušao. Nastavio sam studirati i dopisivati se s voljenom ženom, samo što joj više pisma nisam slao na adresu njezinih roditelja, već na Špišićevu. Obzirom na cijelu situaciju, čudio sam se da su joj ih ranije roditelji i davali. Tamara mi je objasnila kako joj majka ima grižnju savjesti što su je izbacili i kako joj kradom donosi moja pisma kad oca nema kod kuće. Ni u to nisam posumnjao. Živio sam za praznike. Kad sam upisao četvrtu godinu studija informatike, Tamara mi je u pismu javila promjenu adrese i to u susjedno selo. Pisala je kako je Špišiću dozlogrdilo da je uzdržava i to što ona ne može pronaći nikakav posao, te da ju je izbacio iz kuće. Sjeo sam na prvi autobus i odvezao se u maleno selo. Kad sam je ugledao, oči su mi se napunile suzama. Ponudio sam joj neka se doseli k meni u Zagreb. - Stvarno bi me primio? Što će reći tvoji roditelji kad saznaju? Ubit će nas oboje - jadikovala je. - Ne moraju saznati. Još mi je preostala samo ova godina. Potrudit ću se, dati sve ispite u roku, a potom ćemo se vjenčati. Kad nađem posao, oni mi neće moći zapovijedati. Neće imati razloga posumnjati kako živiš sa mnom, bit ćemo oprezni. Svakog mi mjeseca plaćaju stan i daju novac, podijelit ćemo kako budemo mogli. Gdje ima za mene, bit će i za tebe. Ne bi mi bilo ništa draže nego živjeti s tobom. Dosta mi je da se prema tebi svi odnose kao da si lopta i šutiraju te kamo žele. Dosta je bilo toga! - ponio sam se odlučno, želio sam biti pravi muškarac. S radošću je prihvatila moj prijedlog. Žurno se spakirala, čak nije dopustila da čekamo čovjeka kod kojeg je živjela, niti da mu zahvalim što joj je pomogao. Tvoj me otac pokušao silovati! 0tišli smo na vlak i zajedno stigli u moj unajmljeni stan. Svidjelo joj se kad je vidjela gdje boravim kad nisam na fakultetu. Cvrkutala je radosno poput malene ptičice, pospremala, kuhala, ljubila me i činila se sretnom. Ništa mi više nije trebalo. Buditi se uz nju, dirati je i voljeti ionako je bilo jedino što sam želio. Živjeli smo skromno i u ljubavi, barem sam ja tako vjerovao sve dok je jednog dana nisam našao u krevetu s prvim susjedom. Bio sam izvan sebe, lud od očaja i razočarenja. Nekoliko dana nismo progovorili ni riječi, a onda mi se ispričala i preklinjala neka joj oprostim jer je to učinila u trenutku slabosti. Govorila je kako ljudi koji vole znaju praštati. Volio sam je i ponovno joj oprostio. Kad sam diplomirao, unatoč svemu što je bilo iza nas, ponovno sam je zaprosio. Tamara je napokon pristala postati mi ženom. Roditelji su bili očajni, odgovarali su me od toga, ali nisam se obazirao na njihove savjete. Postala mi je suprugom. Teško sam pronašao posao, a za to vrijeme doslovno smo krpali kraj s krajem. Tamara je počela sve više prigovarati. Stalno je bila nezadovoljna i govorila kako je očekivala puno više od života. - Možda bi trebala pronaći posao. Bilo bi nam lakše kada bismo imali dvije plaće u kući - odvratio sam. - Kakav si ti muškarac? Zašto si se obrazovao kad nisi u stanju ni ženu uzdržavati? Mislila sam kako me voliš i kako ćeš učiniti sve da bi me usrećio. Što si mi ponudio? Što sam dobila od tebe? - pitala me. - Dao sam ti sve što imam, na žalost to nije puno. Mladi smo, život je pred nama, zaradit ćemo - uvjeravao sam i nju i sebe. Međutim, vrijeme je prolazilo, ali nekako nam s vremenom nije išlo na bolje. Jedne večeri kad sam došao kući nakon posla, zatekao sam je kako leži na trosjedu. Bila je sva izgrebena, izranjavana, tiho je jecala. Srce mi se stegnulo. Zabrinuto sam joj prišao i pitao što se dogodilo. - Tomislave, više ne mogu ovako. Tvoji roditelji su užasni. Ovo mi je učinio tvoj otac - rekla je. - Molim? Moj otac? - bio sam izvan sebe od čuđenja, ali i neopisivog bijesa koji me odjednom obuzeo. - Da. Danas je opet došao u naš stan. Nisam te htjela uzrujavati, stoga sam ti prešućivala istinu. Na žalost, više ne mogu šutjeti. Tvoj otac je prevršio svaku mjeru. Danas me je pokušao silovati. On često dolazi k nama i redovito pravi cirkuse. Puštala sam ga u stan jer sam vjerovala kako je napokon shvatio da smo nas dvoje obitelj i da nas nitko ne može razdvojiti. Danas mi je priznao istinu. Rekao je da je godinama zaljubljen u mene i zato nije htio da se nas dvoje uzmemo. Kad sam se zgrozila nad svime što mi je rekao, pokušao me uzeti na silu. Stalno mi je ponavljao koliko me voli i kako ne može bez mene. Preklinjao me neka te ostavim, a on će ostaviti tvoju majku. Rekao je, može mi ponuditi puno više od tebe. Molila sam ga neka nas ostavi na miru, ali nije htio. Kad sam mu pokazala vrata, postao je poput divlje životinje. Pogledaj što mi je učinio govorila je kroz suze i ustala s trosjeda kako bih je mogao dobro promotriti. I to sam joj povjerovao, progutao sam priču kao od šale. Namjeravao sam odmah otići k ocu i razbiti mu zube, pokazati mu kako ću uvijek braniti svoju Tamaru. Supruga me, nakon drame koju je izvela, nastojala smiriti. - Tako ne bi postigao ništa. Tvoj bi se otac ponovno vratio kad ti ne budeš kod kuće i maltretirao me. Donijela sam odluku. Znam, neće ti se svidjeti ali to je jedino rješenje. Tužit ću tvog oca - rekla mi je. - Imaš pravo. Mora odgovarati za svoje postupke. Pomoći ću ti koliko budem mogao - podržao sam je. - Bude li bilo potrebno, hoćeš li svjedočiti u moju korist? - pitala me dok se mazno privijala uz mene. Naravno, učinit ću sve kako bih ti pomogao i spasio nas oboje od starog pohotnika - odgovorio sam joj. I tako je Tamara uzela odvjetnika i pokrenula tužbeni postupak protiv mog oca. Kad je otac dobio poziv na sudsko ročište, nazvao me i pitao što se to događa i zašto ga Tamara tuži. Ništa mu nije bilo jasno. - Matori jarče, kako se samo usuđuješ nazvati me? Srami se! Rođenom sinu si želio preoteti ženu. Kakav si ti čovjek? Sad mi je puno jasnije zašto si se oduvijek protivio našoj vezi i vjenčanju. Nisi mogao skinuti pogled s moje voljene, želio si je za sebe. Jadna majka s tobom. Da je pametna, ostavila bi te i pobjegla glavom bez obzira. Sramim se što si mi otac! Zaboravi da imaš sina, odričem se takvog roditelja! Moje sramotno lažno svjedočenje Nikada me više nemoj zvati, niti dolaziti na moj prag. Zateknem li te blizu svoje žene, čuvaj me se - sasuo sam mu sve. - Tomislave, kakve su ovo nebuloze? O čemu ti pričaš? Jesi li pijan? Drogiraš li se? - očev glas zazvučao mi je neobično, zabezeknuto. - Platit ćeš za sve što si nam učinio, za sve Tamarine suze - nastavio sam mu se prijetiti najružnijim riječima. Otac me uvjeravao kako ništa od svega što sam spomenuo nije istina, ali uzalud. Nisam mu povjerovao. Bio sam siguran kako se samo želi izvući jer je svjestan koliko je pogriješio. Obzirom da sam bio poslovno odsutan, nisam bio na prvoj sudskoj raspravi. O tome što se ondje događalo znao sam samo na osnovu onoga što mi je Tamara rekla, a to nije bilo ništa dobroga, ni lijepoga. Rekla mi je za kada je zakazana druga rasprava, te me obavijestila kako će me posjetiti njezin odvjetnik koji želi da budem svjedok na sudu. Pitao sam je što to konkretno treba značiti. Odmah mi je sve pojasnila: - Reći ćeš kako si došao kući s posla i zatekao oca na meni. Plakala sam i jaukala, otimala se dok me on pokušavao uzeti na silu. Kad to sudac čuje, tvom ocu neće pomoći ni najbolji odvjetnici na svijetu - rekla je. - Tamara, ali to je laž. Kako ću svjedočiti lažno? Ja nisam vidio događaj koji si mi opisala. - Zar je važno što nisi vidio? Ne vjeruješ mi? Misliš kako bih mogla izmisliti ovako strašnu priču? - snebivala se. - Vjerujem ti, o tome nema govora, ali ne mogu svjedočiti o nečemu što nisam vidio. Nisam glumac, ne znam lagati, a odvjetnici i sudac odmah će po meni shvatiti kako ne govorim istinu. Moje svjedočanstvo moglo bi ti više štetiti nego koristiti. Želim da sve bude pravedno i nema potrebe za laganjem uvjeravao sam je. - Kako si samo smiješan! Mogla sam i misliti da ćeš biti na strani svog dragog tatice. Uvijek si se prepirao s njime, a sad kada te jednom trebam i molim da mi pomogneš, ti staješ na očevu stranu. Možda bi bilo najbolje da odvjetnika odmah zamolim neka pokrene i brakorazvodnu parnicu. Što će mi muž koji sumnja u istinitost mojih riječi i brani oca koji me htio silovati?! - opet je napravila pravu dramu. I, ja sam opet nasjeo na njezine suze. Iako se sve u meni bunilo protiv lažnog svjedočenja, ipak sam pristao učiniti upravo onako kao što je Tamara željela. Kakva sam budala samo bio... Čak i kada bih živio tisuću godina, nikada ne bih mogao zaboraviti očev pogled kada sam u sudnici sjeo na mjesto svjedoka. Tamarin odvjetnik smislio je pitanja, polako ih postavljao i svakim me ranio u srce. Ipak, sve sam slagao. - "Kad sam toga dana stigao kući s posla, još dok sam otvarao ulazna vrata stana, začuo sam zapomaganje. Žurno sam odbacio svoje stvari i potrčao prema mjestu odakle sam čuo suprugino zapomaganje. Ugledao sam očevo snažno tijelo kojim je pritisnuo tijelo moje supruge. Tukao ju je, govorio joj ružne riječi i pokušavao je silovati. Ona se otimala, preklinjala neka je pusti na miru. Ja sam ih razdvojio i izbacio oca van. želio sam suprugu odvesti u bolnicu, ali ona nije htjela. Znala je da bi liječnici ispitivali što se dogodilo, a zbog svega je osjećala silnu sramotu. Da je nije ponovno gnjavio, nikada se ne bi odlučila za tužbu. Nas dvoje trebamo imati svoj mir i želimo se pod svaku cijenu riješiti mog oca napasnika" - lagao sam sve ono što mi je sastavio i savjetovao Tamarin odvjetnik. Kako ću ikada oprati svoj obraz? Kad sam pogledao nju, ona mi se sretno osmjehivala, a u očima joj je blistao neopisiv sjaj. Za razliku od njezinih, u očima moga oca nestalo je života. Zgroženo je slušao svaku optužbu koju sam glasno izrekao protiv njega. Majka je sjedila iza njega i nije prestajala plakati. Saslušani su i moj otac i Tamara. Njihovi iskazi bili su u totalnoj suprotnosti. Otac je tvrdio kako Tamara laže, uvjeravao suca kako nikada ne bi počinio nešto tako i da nikada ni nije bio u našem stanu, te da ni ne zna gdje se on nalazi. Opisao je sve što mi se tijekom života događalo vezano uz Tamaru, uvjeravao kako ne može razumjeti zašto ga optužujemo tim silnim lažima. Tamara je također bila rječita pri saslušanju, a na kraju se pokazalo - i uvjerljivija. Otac je dobio kaznu primjerenu navodno učinjenom nedjelu. Tamara je nakon svega bila mirna i zadovoljna, ali ja sam bio očajan. Ponovno sam je uhvatio u preljubu. Moja čaša strpljenja se prelila. Lažno svjedočanstvo protiv oca na koje me nagovorila i njezino užasno ponašanje napokon mi je postalo puno jasnije. Shvatio sam kako joj cijelog života samo nastojim ugoditi i kako sam cijeli svoj život podredio njezinim potrebama. Svega mi je bilo dosta. Rastali smo se na moj zahtjev. Tamara se iz mog stana preselila u susjedov i postala mu ljubavnicom. Često sam ih čuo kako se prepiru ali to me više nije diralo u srce. Pronašao sam stan na drugom kraju grada i napustio zgradu u kojoj sam živo više od deset godina. Tamaru i sve vezano uz nju ostavio sam iza sebe. Trebalo mi je više od dvije godine da skupim hrabrosti, odvažim se otići na selo i pokucam na vrata očeve kuće. Kad sam ugledao majčino izborano lice i potpuno sijede kose, srce mi je mislilo iskočiti iz grudi. Znao sam, tome sam glavni razloga ja i moje proklete laži. Ničice sam pao na koljena. - Majko, možeš li mi oprostiti? Lagao sam. Bio sam pod Tamarinom vlašću, opčinjen željom da joj ugodim. Napokon sam shvatio tko je ona. Kajat ću se ostatak života zbog zla kojeg sam vam nanio. Otac i majka sve su mi oprostili Sine, voljeni moj sine, napokon si se opametio - zaplakala je, spustila se na koljena pored mene i snažno me zagrlila. Dugo smo plakali, a ja nisam pronalazio riječi kojima bih mogao iskazati kolika mi je grižnja savjesti. Otac nije bio kod kuće kad sam stigao, ali čim me je ugledao, pao mi je u zagrljaj. Rekao mi je kako mi je oprostio sve optužbe još onog trenutka kad sam ga u sudnici optuživao. Poput majke, i on je bio sretan što sam napokon progledao. Lažno svjedočanstvo me uništilo, ali ipak sam imao snage preklinjati oprost. Roditeljska ljubav je beskrajna i sretan sam što sam konačno shvatio. Od tog dana, život mi se napokon promijenio. Drugim očima promatram svijet, a i ljudi mene. Upoznao sam dragu ženu. I ona je rastavljena, imamo puno zajedničkih interesa. Upoznao sam je s roditeljima, a za razliku od netrpeljivosti prema Tamari, prema njoj iskazuju velike simpatije i poštovanje. Vjerujem, uz nju ću upoznati pravu ljubav ali ipak nikamo ne želim hitati. Jednom sam bio opčinjen ženom i više nikada si to neću dopustiti. Vrijeme koje će doći, pokazat će jesmo li jedno za drugo. Najvažnije od svega mi je da su roditelji uz mene i da me podržavaju. Njima dugujem sve što je dobro u mome životu.
Ljeto je već pokucalo na vrata mojeg doma i ja sam s čežnjom pogledao kroz prozor. Bio sam u posjeti majci i ocu, nisam mogao reći da mi kod njih bilo što nedostaje, ali je problem bio u meni. U posljednjih nekoliko godina moj život se odvijao daleko od rodnog sela, od mjesta koje je zauvijek obilježilo moj životni put. Nedostajao mi je šum mora i krikovi galebova koji su me budili svako jutro, a i moji prijatelji koji su se po mentalitetu i načinu življenja toliko razlikovali od ljudi iz mojeg kraja da sam imao osjećaj kao da živimo na dva različita planeta. Ovdje mi je bilo dosadno na neki način, ali ja sam došao zaliječiti ranjeno srce, ako tako mogu i nazvati sve ovo što mi se dogodilo u posljednje vrijeme. Samoća je bila najbolji lijek, a udaljenost kao da je još više produbila čežnju. Nije da se nisam uklapao u ovu sredinu, jer sam iz nje i potekao, nego sam sada živio sasvim drugačijim i dinamičnijim tempom od onog na kakav sam bio naviknuo ovdje. Moja majka je bila moja snaga Poznajem taj pogled, a i u potpunosti te razumijem, Vinko - čuo sam iza sebe glas svoje majke. Okrenuo sam se i pogledao u njene prelijepe smeđe oči koje su bile pune ljubavi, kakve mogu biti valjda samo majčine oči. - Ovdje se osjećaš začahureno, a u posljednjih nekoliko godina živiš kao da želiš nadoknaditi sve ono što si propustio. Teško je sve to uskladiti - njezin mi je pogled jasno govorio koliko me razumije, a ja ni u jednom trenutku nisam sumnjao da je to istina. Moja majka je bila moja snaga, a njezina požrtvovanost mi je bila primjer kojeg sam slijedio. Bila je izvanredna žena, žena koja je posjedovala beskrajnu ljubav, ali i strpljenje. Bila je gotovo bez mane, i to ne zato što mi je majka, već zato što nikada nije priznavala poraz, a u svakom zlu je tražila zrnce dobrog koje bi na kraju pretvorila u svoju osobnu pobjedu. Tvrdoglavost sam naslijedio od nje, ali i onaj poriv koji je tjerao na uspjeh. Nikada nisam priznao da postoji riječ 'ne mogu'. Za mene ona nije postojala kada je život bio u pitanju. Naučio sam da budem jači od samog sebe, od svoje bolesti, i na kraju sam postigao čudo kojem su se svi divili. - Nisam začahuren. Nedostaje mi moj život na kojeg sam navikao, a i pomalo sam se razlijenio, tako da ne znam kuda bih sa sobom - pokušao sam je utješiti, jer sam vrlo dobro znao koliko joj znači ovih nekoliko dana što ću provesti uz nju. - Skuhat ću kavu - rekla je tiho, i za samo nekoliko minuta vratila se s tekućinom koja je neodoljivo mirisala i koja mi je nedostajala svih ovih godina. Gledao sam je kako mi miješa šećer i kako stavlja slamku u kavu. Na ovo sam se već bio naviknuo. Bio sam u potpunosti samostalan, ali neke stvari još uvijek nisam uspio savladati. Nisam mogao protiv prirode nestrpljenjem, već sam se morao naoružati sa strpljivošću i uložiti godine vježbe i truda da bih savladao prepreku koju još nisam savladao. - I? Kako je prošla posljednja izložba? - to me je upitala po tko zna koji put, samo da bih joj ponovno pričao o tome. Nasmijao sam se kada sam vidio s koliko ponosa gleda u mene. Ja sam za nju bio nešto posebno, nešto što je ostvarilo sve njene snove, a već se pomirila s tim da od njih nikada neće biti ništa. - Predobro - rekao sam i otpio gutljaj kave. Ništa nije nemoguće ako to želimo Nastavio sam joj pričati o svojim slikama, o medijskoj pažnji koju je izazivala svaka moja izložba i o cijenama koje sam postizao za njih. A nisu bile malene, pogotovo za naše uvjete. - Tako sam ponosna na tebe - sjaj u očima potvrdivao je njene riječi. - Kad bi zdravi ljudi imali barem zrnce tvoje upornosti, gdje bi nam bio kraj? - tek kada je izgovorila te riječi, sa malenom nelagodom je pogledala u mene. - I ja sam zdrav, majko - rekao sam riječi koje sam bezbroj puta ponovio. - Iako imam cerebralnu paralizu, to me ne sprječava da živim onako kako želim. Razlikujem se od ostalih samo po tome što su meni trebale godine znoja i boli dok sam se naučio služiti nogama kao rukama, ali sam na kraju uspio, a to i jest ono najvažnije - rekao sam ono što je njoj i te kako bilo poznato. Nikada nisam dozvoljavao da o meni govore kao o invalidu. Znam da imam fizički hendikep, ali sam toliko usavršio neke dijelove tijela da zamijene one koji nisu bili funkcionalni! Još i danas me bole pogledi sažaljenja kojeg mi znaju uputiti ljudi koje ne poznajem. Za njih je bitan samo fizički izgled, a ja sam se uzdigao iznad toga. Na osnovu njega cijene cijelo moje biće. Za njih se podrazumijeva da invalid s fizičkim manama ima i psihičkih mana. Mnogi su čak i moju inteligenciju stavljali u istu razinu u kojoj mi je bilo tjelesno stanje. Boljelo me je to, boljelo kao sam vrag. Sam Bog mi je bio svjedok koliko je godina trajala moja bitka, i u trenucima kada sam trebao pokleknuti, ja sam se izdizao iz pepela, i to samo snagom volje i ogromnom količinom boli koju sam trpio. - Da, uspio si, ako to uopće možemo nazvati uspjehom. To je čudo, dijete moje, pravo čudo neviđeno - majka je rekla svojim nježnim glasom koji je obilovao ljubavlju. - To je upornost. Ja sam samo dokazao da ništa nije nemoguće ako to želimo u tolikoj mjeri da nam je prioritet. Ako se u bilo kojem pogledu razlikuješ od većine, to zna biti i te kako bolno. Društvo nije nimalo tolerantno, niti prihvaća neke poput mene. Da pokažu otvorenu mržnju prema tebi, to bi bilo lakše od sažaljenja kojeg ti nijemo upućuju. Ponekad i u najboljoj namjeri povrijede čovjeka do same njegove srži - govorio sam, iako je to i njoj bilo dobro poznato, isto koliko i meni. Jaka želja u meni nije jenjavala Kad je majka otišla spremiti ručak, ja sam ostao sam sa svojim mislima. Ovaj me je razgovor podsjetio na prošlost, na sve ono što sam proživio u svojih trideset i nešto godina. Priroda se poigrala sa mnom na najokrutniji način. Od samog početka razlikovao sam se od drugih. Obolio sam od cerebralne paralize, a svi lijekovi koje sam koristio nisu poboljšali moje stanje. Moja prva sjećanja vezana su uz bol, i cijeli život mi je njome bio obilježen. Sama činjenica da se razlikujem od ostalih, na neki me je način izdvajala. Moji prijatelji nisu imali previše razumijevanja za mene, kao ni ja za njih. Dok su oni mene nespretno pokušavali uvesti u svoj način života, u svoje igre koje su na neki način bile rezervirane samo za zdrave, ali oni to u potpunosti nisu shvaćali, tiho sam patio. Ponekad im je moja nemoć bila zabavna na neki način i oni bi prasnuli u neobuzdan smijeh. Nije u njima bilo zloće, već one nesvjesne dječje okrutnosti koja proizlazi iz iskrenosti. Mene je to boljelo, pogađalo je moje srce, i ja sam noćima ostajao budan sanjajući da bih jednog dana mogao biti poput njih. Sve do škole ništa se nije promijenilo. Moj fizički hendikep bio je nepremostiv. Rukama se nisam mogao služiti, tako da su mi zadaće pisali ostali učenici. Iako sam bio odličan đak, to me ni u kojem slučaju nije zadovoljavalo. Želio sam postići mnogo više, nešto što će me dovesti u istu razinu na kojoj su i oni bili. Pokušao sam se služiti rukama, ali nisam uspijevao. One su bile dio mojeg tijela, ali samo to. Nisam mogao napredovati, jer ono što je odavno bilo skoro mrtvo, nije se moglo oživjeti. U mojim dječjim mislima ja to nikako nisam mogao prihvatiti. Dok su mi drugi učenici pisali zadaće, ja sam se osjećao beskorisnim. Odlučio sam da ću to primijeniti, ali sam samo trebao pronaći način. Rukama se nisam mogao služiti, jer su na meni bile poput drveta. Nešto se u meni prelomilo jednu večer kada sam na televizoru vidio osobu koja je pisala nogama. S nevjericom sam promatrao taj prizor koji mi se činio nevjerojatnim. Nisam skidao pogled s televizora čak i kada je emisija završila. Da, istina je bila da smo imali udove da nam služe, i trebali smo samo preuzeti kontrolu nad njima. Imao sam noge, a to je bila jedina slamka za koju sam se mogao uhvatiti. Tu večer kada sam otišao u krevet, satima sam razmišljao. Pokušao sam zamisliti sebe u položaju osobe koju sam gledao. Sve mi je nekako bilo strano, čudno do besvijesti. No, nemir se uvukao u mene i nije mi davao mira. U gluho doba noći sam ustao i potražio olovku. Pokušavao sam je uhvatiti nožnim prstima, ali nije išlo. Imao sam osjećaj kao da noga nije moja, a i svaki me je pokret bolio. Nisam uspio napraviti nijedan pokret kojim bih bio zadovoljan. Suze su mi tekle od boli, ali nisam odustajao. Jaka želja koja je bila u meni nije jenjavala. Postajala je sve jača i jača. Kad drugi mogu uspjeti, zašto ne bih to mogao i ja? Bodrio sam sebe na sve moguće načine, ali sam na kraju ipak zaspao razočaran u tolikoj mjeri da sam bio siguran da je preda mnom poraz, a ne pobjeda. Nisam se mirio s tim, nisam se želio pomiriti. Imao sam tračak nade kao nikada do tada i to sam trebao iskoristiti. Ono što su nekome bile ruke, meni su mogle postati noge. Trebao sam se naučiti služiti njima, pa makar mi to bilo zadnje što ću učiniti. Želja u meni rasla je do neslućenih razmjera. Maštao sam otvorenih očiju, mada sam znao da je preda mnom put koji će biti obilježen s boli i suzama. Nisam se predavao. Želja u meni je postajala sve veća i veća kada sam gledao kako mi pišu zadaću. Vjerovao sam u sebe, a to mi je bilo i najvažnije od svega na svijetu. Po danu je sve ostalo isto. U školi su me prihvatili onakvog kakav sam bio, ali to nije bilo to. Ja sam želio mnogo više od onog što mi je život dao. Gotovo sam im zavidio na vještini pisanja. Za mene je to bio nedosanjani san. Mjesecima sam vježbao po noći. Nitko nije znao za to, pa čak ni moja majka kojoj sam sve povjeravao. Nisam je želio još jednom rastužiti. Život je to dovoljno učinio. Dobro sam znao da će to biti još jedna rana na njenom izranjavanom srcu. Boljelo ju je to što se razlikujem od drugih, a još više činjenica da se ja nisam spreman pomiriti s tim. Znao sam da mogu pobijediti svoju bolest, a samo je trebalo pronaći način, a ja sam ga pronašao. Napredovao sam pomalo, previše sporo za moje shvaćanje, ali sam napredovao. Želio sam biti potpuno samostalan Naučio sam držati olovku među nožnim prstima i s vremenom sam sve više kontrolirao okrete, u tolikoj mjeri da sam i sam bio začuđen napretkom. Sa svakim pomakom zaboravljao sam sve ono što sam prolazio dok bih došao do toga. Suze i bol bile su sastavni dio mojeg života, ali iz tih suza moralo je izići nešto lijepo, nešto što će na kraju ipak rezultirati nagradom za svu onu patnju kroz koju sam prolazio sam. Bila je to moja bitka, bolna bitka koju nisam namjeravao predati. Kad sam se nakon višemjesečne vježbe napokon uspio potpisati držeći olovku među nožnim prstima, i sam sam zaplakao od sreće. To je bio tek početak, ali sam bio sretan kao nikada u životu. Baš u to vrijeme bio mi je majci rođendan. Nisam imao novca jer smo bili siromašni. Sve je odlazilo na moje liječenje, tako da joj nisam mogao kupiti ono što sam želio. I ona je to znala. Ipak, nije sve u novcu. Poklon koji sam joj namjeravao dati bit će joj draži od sveg materijalnog dobra na ovome svijetu, slutio sam. To će joj biti nagrada za sve ono što je proživjela zbog mene, i za svaki osmijeh koji mi je dala dok me je bodrila. Samo majčina ljubav zna biti toliko nesebična, a ja sam iz dana u dan postajao sve svjesniji koliko je ona žrtvovala svoj život. U sebi sam cvao od radosti. Ona nije ni slutila, pa je iznenađenje bilo na mojoj strani. Kad je osvanuo i taj dan, ustao sam i obukao se. Moje je oblačenje bilo prava predstava. želio sam biti samostalan, i nikomu nisam dozvoljavao da mi pomogne. U tom sam bio jako tvrdoglav, no s vremenom su se svi naučili na to. Kad god bi mi netko iz bilo kojeg razloga ponudio pomoć, imao sam osjećaj da to čini iz sažaljenja. - Majko! - zovnuo sam je kada sam ušao u kuhinju. Nije bilo odgovora. Na stolu su bili kolači i kitica poljskog cvijeća. To mi je natjeralo suze u oči. Nije očekivala nikakav poklon, nije joj ga imao tko kupiti, ali je tom malenom gestom ipak željela napraviti ugođaj koji će biti barem donekle različit od onih koje je imala svakodnevno. Došao sam do stola i pomirisao cvijeće. Bio je to predivan osjećaj. Toliko puta do sada sam poželio da sam zdrav, da mogu potrčati livadom. To bi bio neponovljiv osjećaj kojeg nikada nisam osjetio. Mora da se čovjek u tim trenutcima osjeća kao da ima krila. Bio sam gotovo ljutit na ljude koji su bili zdravi. Nisu znali cijeniti svoje zdravlje, svoje ruke, svoje noge... Oni su sve uzimali zdravo za gotovo, a samo oni kojima je bolest onemogućila nešto što je za njih bilo tako normalno, znaju kolika je vrijednost svakog pokreta, koliko su ti ljudi sretni a da toga i nisu svjesni. Umjesto da žive svu puninu života, oni se opterećuju sitnim problemima koji im samo otežavaju život, a ništa s tim ne mogu promijeniti. Sreća ih okružuje, a oni je uporno traže. Da mogu, samo jedan dan bih im dao da prožive djelić mojeg života, onda bi im pogled na svijet bio sasvim drugačiji. Ali nisam mogao pomoći sebi, a kako ću njima. Svi mi imamo svoj križ, svoj teret kojeg moramo nositi cijeli život. Nekome je veći, nekome manji, ali svi smo po tome isti, svi ga ipak nosimo. Ovo ti je moj poklon za rođendan Kad sam čuo otvaranje vrata, okrenuo sam se. Ono što sam vidio u majčinim očima još jednom me je oduševilo. Nije u tom trenutku mislila na sebe. Njezin je pogled bio upućen meni, i ja sam bio taj s kojim je počinjala i završavala dan. Nekako joj je moj hendikep oteo djelić srca, i za nju ću ja uvijek biti samo dijete koje će o noj ovisiti, znao sam. Tim je moje iznenađenje trebalo biti još i veće. Čestitao sam joj rođendan i sjeo sam. Zamolio sam je da mi doda komadić papira i olovku, te mi stavi pored nogu. Učinila je to. Ništa nije pitala, mada ju je pogled odavao. Bio je pun čudenja, pun iznenađenja, ali i još nečega što još nikada nisam vidio u njenom pogledu. Pažljivo je promatrala svaki moj pokret. Izuo sam se i prstima obuhvatio olovku. Iako sam mjesecima vježbao taj pokret, trebalo mi je ipak dosta vremena dok sam ga uspio usavršiti do te mjere. Kad je napokon i to bilo iza mene, približio sam nogu listu papira i pomalo počeo pisati. 'Sretan rođendan, mama. Hvala ti za sve.' - napisao sam. Potrajalo je dok sam pomalo oblikovao slova, ali su riječi ipak bile razumljive. Kad sam napokon bio gotov, pogledao sam je. - Ovo ti je moj dar za rođendan - rekao sam tiho. Bila je ganuta. Cijelo joj se tijelo treslo od suza. U nevjerici je odmahivala glavom. Činilo mi se da su joj suze ogromne. Bile su to suze sreće, suze koje su isprale svu onu patnju koja je obilježila naše živote. Činilo mi se da satima jeca. Kao u nekom čudu uzela je taj komadić papira, neprestano gledajući u njega, pa u mene. - Ovo je najljepši dar kojeg sam ikada dobila. Ovo je... nije mogla dovršiti rečenicu. Dobro sam znao što je to njoj značilo. Ovo je bila prekretnica za sve nas. Toliko godina uloženih u mene, toliko godina beznađa i toliko borbe da bi mi barem donekle osigurala ono što mi je bolest otela, morale su rezultirati ovakvom reakcijom. Ovo je premašilo sva njezina očekivanja, ali nije i moja. Njena mi je reakcija bila samo poticaj da nastavim i dalje, jer su bili rijetki trenuci kada sam vidio sjaj i radost u njenim očima. Ovaj je bio jedan od tih i zauvijek ću ga pamtiti. - Kako li si samo uspio? - željela je znati kada se malo pribrala. Nisam joj želio otkriti. To bi je rastužilo. Moja je patnja za nju bila bolnija nego za mene. Bila je majka, a ta je riječ dovoljno opisivala sve ono kroz što je prolazila. Još kao učenik išao sam na natjecanja Po uzoru na tebe. Pomalo i strpljivo, kao što si i ti sa mnom postupala - rekao sam ono što sam doista mislio, a to ju je još više natjeralo u plač. - Ne želim da plačeš. To mi nije bila namjera. Htio sam te razveseliti... - I jesi. Sam Bog mi je svjedok koliko veselja ima u meni i koliko sam sretna. Ovo su suze radosnice, suze koje brišu tugu, a ne one koje ju produbljuju - prekinula me je. Njezina mi je reakcija bila najljepši dar, ali i poticaj da ne odustanem. I nisam. Napredovao sam malo po malo, ali sam napredovao. Za svaki novi pokret mi je trebalo nekoliko mjeseci, ali mi to i nije bilo toliko teško. Radovao sam se rezultatu, mada ni sam nisam znao kakav bi on trebao biti. S vremenom je bol postajala sve manja, a pokreti sigurniji. Bezbroj puta sam nogom crtao lica koja su izvirala skoro ni iz čega. Nije to bilo nijedno određeno lice, već samo igrarija i istraživanje mogućnosti. Za idući rođendan sam nacrtao majku, i to joj je bio prvi opipljivi dar, prvi nagovještaj mojeg uspjeha. I sam sam bio iznenađen koliko sam bio uspješan u slikanju. U svojoj boli sam otkrio i novu ljubav koje se nisam imao namjeru odreći, ljubav prema slikanju. Kad sam svojima iz razreda pokazao svoje umijeće, izazvao sam pravu senzaciju. Čak i oni koji su o meni razmišljali kao o invalidu nisu ostali ravnodušni. Možda se to tako i trebalo dogoditi. U životu se sve posloži na način da svaki događaj ima pokriće u prošlosti i budućnosti. Onaj tko nije iskusio patnju u svim njezinim oblicima, ni ne zna cijeniti ono malo sreće što nam život poklanja. U školi sam bio odličan učenik, a na taj način kao da sam nadoknađivao svoj fizički nedostatak. Svi su imali razumijevanja prema meni, a pogotovo nastavnici. Iako im je u početku bilo neobično to što sam kao invalid u njihovu razredu, navikli su se. Neki su ljudi po izgledu procjenjivali i moju inteligenciju, a u tome su se i te kako prevarili. Moj otkriveni talent za slikanje fascinirao je gotovo sve. Još kao učenik osmogodišnje škole išao sam na razna natjecanja i postao sam na neki način zaštitni znak škole. Ta moja malena slava bila je moja osobna pobjeda. Bio sam jači od svega, od bolesti i od predrasuda. Pomakao sam razinu tolerancije i po prvu put sam se doista osjećao kao jedan od njih. I srednja škola mi je ostala u lijepom sjećanju. Maštao sam o upisu na akademiju, i sve sam tome podložio. Svoj talent sam trebao razvijati i pravilno ga usmjeriti. Bog ti nikada sve ne oduzme. Uvijek te s nečim nagradi, ali i u nama čuči bezbroj talenata koji nisu otkriveni. Da nisam bio potaknut onom emisijom i željom da sam nešto napravim, možda nikada ne bih otkrio ovo što sam imao u sebi. Treba samo tražiti i uvijek će se pronaći pravi put, a ja sam najbolji primjer da je to tako. Tijekom srednje škole nisam bio ni u kojem pogledu nezadovoljan, realno gledajući, ali mi je ipak nešto nedostajalo. U meni se počeo buditi muškarac, a taj prirodni nagon bilo je teško zatomiti i još teže mu udovoljiti. Istina je bila da sam bio omiljen, da sam uvijek bio okružen prijateljima, no nitko od njih nije mogao popuniti prazninu koju sam osjećao u sebi. Svi su bili uz mene, ali nitko u potpunosti. Razlika koja je bila između nas kao da ih je podsjećala koliko su oni ipak sretni. Možda su se neki družili sa mnom samo da bi oni došli do izražaja, ali bi to druženje vrlo kratko trajalo. Nekako u to vrijeme sam upoznao Julija. On je bio opsjednut slikanjem i bio je spreman poučiti me u svemu što ja nisam znao. Uveo me je u tajne boja, u svijet koji sam postepeno otkrivao. Prazninu sam popunjavao druženjem s njim, ali i stvaranjem slika koje su mi iz dana u dan sve više značile. Nekako sam se začahurio, kao da sam samog sebe kažnjavao za nešto zbog čega nimalo nisam bio kriv. Sve mi je u to vrijeme bilo nekako iskrivljeno i sve sam teže podnosio samoću. Bio sam okružen ljudima, ali nitko od njih nije upoznao moju dušu. Ona je za njih bila nepoznanica koju nitko i nije želio otkriti, nitko osim Julija. U njemu sam stekao doživotnog prijatelja i nekog tko me je bodrio u najtežim trenutcima. Pomogao mi je da mi se ostvari najveći san, i ja sam se nakon završene škole preselio u drugi grad i upisao akademiju. Tako je počela moja karijera umjetnika. Uz mnogo truda i muke uspio sam svoje pokrete dovesti skoro do nivoa o kakvom sam sanjao. Pokreti su mi bili sve sigurniji, a slike koje sam radio kao da su bile djelić mene. Uskoro sam priredio prvu izložbu, pa drugu, pa sam se pomalo počeo angažirati i po drugim državama. Zbog nje sam se osjećao kao drugi Gotovo da i nisam bio svjestan onoga što se događa oko mene. Možda mi je jedan od najljepših osjećaja bio kada sam dobio novac za svoju prvu sliku. Bože, kako sam se samo lijepo osjećao! Ja, za kojeg se mislilo da ću uvijek ovisiti o drugima, počeo sam sam zarađivati za život. Nije u pitanju bilo značenje novca niti njegova vrijednost, već činjenica da je on obilježio uspjeh koji je i mene zatekao. Narudžbe su počele pristizati, a s njima je počeo rasti i osjećaj samostalnosti. Uspio sam, uspio, i to mi nitko više nije mogao poreći. Nadmašio sam samog sebe, na neki način sam prevario i prirodu, i bio je to iznad svega lijep osjećaj. Sreća kao ni nesreća nikada ne dolaze same. Bio sam na uzlaznoj putanji slave kada sam slučajno upoznao Milenu. Nije bila klasična ljepotica o kakvoj su svi maštali. Bila je osoba s dušom, osoba koja je plijenila svojim šarmom i iskrenošću koja je bila sve rjeđa vrlina kod ljudi. Naše je druženje počelo sasvim spontano, otvoreno i na prijateljskoj bazi. Za nešto više nisam imao nikakvih osnova, a vjerovao sam da ni ona to ne želi. Jedno drugom samo ublažavali osamljenost, odlazili bi na kave i satima pričali. S njom sam spoznao ono što mi je cijelu mladost bio misterij. Otvarala mi je djelić po djelić svijeta koji će možda vječno ostati tajna, strepio sam. Obožavao sam je. Nije u pitanju bila samo činjenica da je žena, već je iznad svega bila čovjek, toplo ljudsko biće koje je imalo razumijevanja za sve i strpljenja da uz mene bude i u onim trenucima kada sam i sam sebi bio teret. Da nije bilo nje ne bih ustrajao u nekim situacijama koje su se kasnije pokazale od velike važnosti. Ona je za mene bila kao svjetionik, ali sam i te kako bio svjestan da je ne mogu zadržati za sebe. Zbog nje sam se osjećao poput drugih i počeo sam cijeniti sebe, ali i svoj talent. Naučila me je da vjerujem u sebe, ali je ona bila ta koja je tu nadu i pokopala. Znao sam da to neće vječno trajati, pa ipak sam se nadao... Bila je premlada i trebala je imati svoj život. Ja sam joj bio samo prijatelj, a želio sam mnogo više od toga. Strepio sam od trenutka kada će pronaći momka i kada će najvjerojatnije doći kraj našeg druženja. Život najčešće odlučuje umjesto nas - to je bila činjenica koje sam se bojao. Kad mi je nedugo poslije došla s viješću da ne možemo na kavu jer izlazi s kolegom, imao sam osjećaj kao da se zemlja ispod mene otvorila. Osjetio sam kako boja nestaje iz mojeg lica. Iza sebe sam imao uspješnu izložbu u Francuskoj, i dok sam ja bio tamo, ovdje se događalo nešto čega sam se pribojavao. Bio sam prepun utisaka i želio sam ih podijeliti s njom, ali ona očito ima pametnijeg posla od slušanja i gubljenja vremena s jednim invalidom. Bio sam razočaran do beskraja. Sav onaj ponos zbog uspjeha pao je u sjenu, i tek sam u tim trenutcima shvatio koliko mi je ona važna u životu i koliko mi znači. Nije u pitanju bilo prijateljstvo, već ljubav koja je po svemu sudeći bila jednostrana. Sve sam više bio uvjeren da je sa mnom bila iz sažaljenja, a to nikako ne bih mogao podnijeti. Da sam mogao, vrisnuo bih od sreće Cijeli sam život bježao od tog osjećaja, ali me je on pratio u stopu. Uspjeh je bio samo privid koji je nadomještao nešto što nisam imao, ali mi nitko nije mogao darovati niti zamijeniti privatni život, što sam žarko želio. Druženje s Milenom u meni je upalilo titraj nade, ali se i on ugasnuo. Bez riječi objašnjenja, otišao sam kod svojih roditelja. Želio sam biti sam, želio sam složiti utiske. Za to je trebalo imati bistre misli, a ja ih nisam imao. Neprestano sam mislio na Milenu i to me je pomalo obeshrabrivalo. Bio bih nepravedan kada bih od nje nešto očekivao, ali sam se ipak u dubini duše nadao da bi naše druženje moglo prerasti u ljubav. Nada? Zašto ona uopće postoji? Svjesno zavaravamo sami sebe. Pored zdravog razuma slušamo srce i na kraju ispadnemo samo budale. Mobitel sam isključio, a na telefon me nitko nije mogao dobiti. Želio sam izolaciju, i sve sam učinio da u njoj i ostanem. Nije da sam previše vjerovao ljudima, ali sam se ipak osjećao izigranim od osobe od koje sam to najmanje očekivao. Kad sam to poslijepodne otišao da se odmorim, nisam ni slutio da će to biti jedan od onih dana koji su prekretnica u životu. Probudili su me glasovi, bolje rečeno, Milenin glas. Sav sam se spetljao. Nju ni u kojem slučaju nisam očekivao ovdje. Ona je u mojim mislima bila u gradu i uživala u ljubavi koja je cvala. Jesam li se prevario? Zašto je ona ovdje? Odgovore na ta pitanja nisam znao, ali ću ih uskoro doznati, vjerovao sam. Trebalo mi je dosta vremena dok sam smogao snage da se pojavim u dnevnom boravku. Kada sam je vidio, činilo mi se da je ljepša nego prije. Nešto u njenom pogledu bilo je drugačije, a ja se nisam ni usuđivao pomisliti što je u pitanju. - Kako si? - ona je prva ustala i krenula prema meni. Zastao sam. Da sam se mogao služiti rukama tog bih je trenutka zagrlio, ali su one bile samo dio tijela kojim sam se vrlo malo služio, i to samo da bih se potpomogao. - Dobro, rekao sam s naporom, trudeći se iz petnih žila sakriti ono što se u meni događalo. Da sam mogao vrisnuti od sreće, učinio bih to, ali sam se suzdržao u tolikoj mjeri da sam skoro osjetio fizičku bol. Majka kao da je slutila o čemu se radi. Za samo nekoliko trenutaka mi smo ostali sami. Sjeo sam nasuprot nje i neko smo vrijeme razgovarali, ali se nismo doticali teme koja me je najviše mučila. Nakon kave smo otišli u šetnju, a ona mi je rekla da sam joj nedostajao. - Molim? - nisam se mogao načuditi tim njenim riječima. - Što se čudiš? Vezala sam se uz sebe, a u neku ruku me je bilo strah svega toga. Željela sam iskusiti život i na drugi način, ali kao da to nisam bila ja - na moje čuđenje otvorila mi je dušu. To je bio samo djelić onog što mi je rekla. Iz njezinih se riječi mogla nazrijeti nada, a to je bilo mnogo više od onog što sam i u najluđim snovima mogao očekivati. Otvoreno smo razgovarali, a ja sam bio presretan. život mi se počeo smiješiti i u ušima mi je već počeo odzvanjati njegov melodičan smijeh koji je bio nešto najljepše što mi se dogodilo. Tog sam dana zaključio da doista dobivam mnogo više od očekivanog, mnogo više nego što sam se usudio nadati. Nadam se, a imam temelj da gajim taj osjećaj, da će mi budućnost nagraditi svaku suzu prolivenu u boli, i da ću i ja uz Milenu doživjeti ono što sam mislio da nikada neću. Umjetnik sam i znam da ima različitih vrsta ljepote, a sretan sam što je Milena znala prepoznati ljepotu duše koju posjedujem, jer mi je to ujedno i najveći adut koji imam. Za nju nikada nisam bio invalid, a svoje je mišljenje i opravdala, pa sam i ja prestao misliti o sebi na taj način. Imam sve što imaju i svi ostali, a to je ujedno i najveći dar kojeg sam mogao dobiti. Život mi je dao mnogo više od očekivanog, pa se nadam da će i dalje biti blagonaklon prema meni. Kroz trnje sam došao do svoje ruže...
Nikada nisam vjerovala u lijepa lica s naslovnica časopisa, u čudotvorne kreme i preparate, u sprave kojima u tjedan dana gubiš brojne kilograme. Sve reklame, bez obzira koje vrste bile, uvijek sam držala smiješnima i potpuno prozirnima. Naime, nikada mi nije bilo jasno kako bi bilo moguće da bilo koji razuman čovjek povjeruje da je baš pivo koje se reklamira te večeri prije početka utakmice daleko najkvalitetnije od svih ostalih vrsta piva ili da baš i jedino određeni deterdžent daje savršenu bjelinu rublja. O reklamama koje reklamiraju preparativnu, dekorativnu kozmetiku, uloške ili razne banke i osiguravajuće kuće neću ni pisati. Sve to uvijek sam svrstavala u jedan te isti koš, koš gluposti i što bržeg ostvarenja profita. Nasjesti na slike savršenstva koje nas svakodnevno zaskaču gotovo iz svakog kuta držala sam glupošću lakomislenih ljudi. Nikada, ni u najgorem snu, nisam sanjala da ću upravo zbog reklame biti ostavljena, napuštena, zaboravljena od čovjeka kojemu sam dala najbolje godine svoje mladosti. Sve čega sam se zgražala, zakucalo mi je na prozor života kada sam se najmanje nadala. Sjedim u frizerskom salonu. Mlada frizerka pokazuje mi razne nijanse iz palete boja za novu, nadolazeću sezonu. - Gospođo Ivona, sigurna sam da bi kombinacija ovih dviju nijansi izvrsno pristajala vašem izduženom licu - frizerka mi prstom pokazuje boje koje mi planira nanijeti na kosu. Trenutak gledam u te boje, a trenutak u nju. Mlađa je od mene barem petnaest godina. Cvrkutavim glasom govori o kvaliteti boja, o novim trendovima, o načinu na koji mi planira promijeniti izgled frizure. Slušam je tek jednim uhom. Ona je za mene gotovo dijete i nikako ne mogu shvatiti kako bi ona, koja me u životu vidi po drugi puta, bolje mogla znati što meni više odgovara od mene same. Naravno, ne mislim da sam stručnjak kada su u pitanju frizerski trendovi, niti da se u kosu razumijem bolje od nje, ali nekako sam uvijek vjerovala da svaka žena najbolje zna što joj dobro pristaje, što joj se sviđa ili ne, u čemu djeluje privlačno, a u čemu se osjeća udobno. Sve se promijenilo: život, ljudi, a posebno mlade generacije muškaraca i žena koji žurnim koracima grabe naprijed gazeći preko nas srednjih generacija. Za njih je reklama zakon, broj jedan, njihovo zlatno tele. Promoviranje samih sebe, isticanje vlastitog ja i osobne stručnosti uzdignuto je na najviši pijedestal. Grozim se svega toga, svih tih ljudi, svega ovog ludoga, sumanutog vremena i svijeta koji trčeći ne vidi ni lijevo, ni desno, ni unatrag, već samo ravno ispred sebe. - Što vi mislite? - čujem ponovno frizerku koja želi čuti moj odgovor kako bi mogla započeti s poslom. - Hvala vam lijepa na savjetu, predomislila sam se. Ne želim obojiti kosu, niti je želim skratiti, niti želim bilo kakve promjene na izgledu. Takva sam kakva sam - spoznaja je glasno viknula iz mene. Ustala sam s frizerskog stolca, skinula ogrtač kojim me frizerka zaogrnula, vratila joj ga, zahvalila na savjetima, tutnula joj u ruku pristojnu napojnicu, a potom s osmijehom na licu napustila salon. Napokon sam se osjetila slobodnom. Udala sam se za svog princa. Samir je bio divan mladić. Zajedno smo studirali, družili se, zavoljeli i sklopili brak kao krunu naše ljubavi. Dobili smo kći, a potom sina. Oboje smo imali pristojne poslove s lijepim primanjima, u početku živjeli kod mojih roditelja, štedjeli, polako se kućili, gradili vlastito gnijezdo. Kad smo se za proslavu desete godišnjice braka uselili u vlastitu kuću, bio nam je to najbolji mogući poklon. Djeca su bila zdrava, poslušna, karijere nam bile u usponu, a mi se izvrsno slagali. Imali smo sve preduvjete za sretan život. Sve je počelo kad je jedne večeri Samir došao kući, a na košulji su mu se vidjeli tragovi ženskog ruža. - Tko te je to ljubio? - dobacila sam onako, više u šali nego što sam vjerovala da se dogodilo nešto ozbiljno. - Tko bi me ljubio? Ne razumijem kakve gluposti govoriš. Ti i tvoje izmišljotine - odbrusio je nevoljko. - Stvarno ne bih mogla odgovoriti na tvoje pitanje. Želim od tebe čuti, tko te ljubio? - nastavila sam. - Ivona, ideš mi na živce. U zadnje vrijeme stalno izmišljaš neke urote protiv sebe. Ne znam što je s tobom. Možda su tvoje stare kolegice s kojima radiš u uredu glavni uzrok tome? Sve kod kuće imaju problema s muževima, pa i u tebe ulijevaju nepovjerenje nastavio je takvim tonom od kojeg mi se digla kosa na glavi. Ako do tada i nisam ozbiljno posumnjala u tragove ruža na njegovoj košulji, ton kojim mi se obraćao jasno je davao do znanja da se osjeća krivim. Odbacio je računalo kao da odbacuje vrećicu vate kojoj se ne može ništa dogoditi. - Računalo nije krivo što se osjećaš krivcem. Zadnji puta te pitam, tko te ljubio? Radije dobro razmisli kakav ćeš mi odgovor dati. O tvome odgovoru ovisit će ostatak naše budućnosti. Odrasla sam žena, shvaćam situacije svojih kolegica, ali ne dopuštam i nikada nisam dopustila da njihovi problemi imaju bilo kakvog utjecaja na nas - ženska intuicija govorila mi je da se stvarno događa nešto što nikako ne želim iskusiti u životu. - Imao sam užasan dan na poslu. Možemo li ovu glupu raspravu odgoditi za neki drugi dan kada ću se bolje osjećati? Večeras nemam snage uvjeravati te kakav sam suprug. Osim toga, umoran sam od sumnji. Tragovi ruža na njegovoj košulji Sve u meni je kuhalo. Njegova mrzovolja govorila mi je da nešto ne ide kako je planirao i želio. - Ovo nije glupa rasprava. Želim odmah odgovor! Varaš li me ili ne? Odgovor je vrlo kratak i jasan. I, tko te danas ljubio? - povisila sam ton onako kako to nikada nisam činila. Zaprepastio se, nenaviknut na takav izričaj. - Ne varam te. Nitko me, osim tebe jutros, nije ljubio - odbrusio je, spustio pogled i krenuo prema kupaonici. Gledala sam za njim. U tom su se trenutku srušili svi moji snovi, sva uvjerenja o sretnom bračnom životu. Bilo je više nego očito da mi laže. Kad čovjek doživi jedan takav trenutak osjeća se kao da je odjednom bačen na neki nepoznati planet, neko mjesto gdje je sve ogoljeno, ali istinito u svoj svojoj surovosti. Duboko sam udahnula. - Stani, nemoj učiniti više ni jednog koraka. Skini svoju košulju, pogledaj je, a onda razmisli zašto sam te pitala tko te je ljubio. Nikada ne ljubim kragnu tvoje košulje, znaš, ja ih perem - vrisnula sam kao da me zmija ugrizla. Samir se ukopao na mjestu. Vidjela sam kako mu ramena podrhtavaju. Znao je, uhvaćen je u pogrešnim koracima. Znala sam da smišlja novu taktiku obrane, neku novu besmislenu laž u koju ne bi povjerovalo ni malo dijete. - Što čekaš? Hoćeš li napokon skinuti tu prokletu košulju i uvjeriti se u tragove vlastitog zločina? - viknula sam. Umjesto odgovora, počeo je skidati košulju. Poput puža otkopčavao je dugme po dugme. Kad ju je skinuo, odmah je pogledao točno na mjesto gdje su se nalazili tragovi nečijih usana i bacio je meni tik pred noge. Taj njegov potez me izbezumio. Dohvatila sam košulju, zgužvala je i pljusnula mu je ravno u lice. - Prokletniče! Kako se samo usuduješ? Gubi se van iz kuće. Ovdje nisu dobrodošli lažovi, ni prevaranti. Izvana gladac, a iznutra jadac, eto, to si ti - bila sam doslovno izvan sebe od ljutnje, ali i očaja zbog svega što se događa. Odjednom je nestao moj dobar suprug, dobar otac naše djece, a ispred mene je stajao oholi stranac. - Samo ti upiri prstom u mene. Nazivaj me kako god želiš. Ne marim za tvoje komentare. Da si više držala do sebe kao do žene, možda nikada ne bih tražio da me druga ljubi - rekao je cinički, odmjeravajući me od glave do pete. Činjenica da ni ne poriče prijevaru, nego mene još za sve optužuje, dodatno me ubola u srce. Da se nisam ukopala na mjestu od silnog zaprepaštenja, sigurno bih skočila na njega, srušila ga na parket i izgrebla po licu poput divlje mačke. Željela sam se pomaknuti s mjesta, izudarati ga na mrtvo ime, ali uzalud. Tijelo, udovi kao da su mi se paralizirali. Nepomično sam stajala i promatrala strašno čudovište ispred sebe. U tom trenutku s rukometnog treninga vratila se naša kći. Pozdravila nas je, a kad je shvatila da ne reagiramo, ponovila je pozdrav. I dalje smo oboje šutjeli. Ono što se odigralo između nas prije nekoliko trenutaka bilo je strašno. - Halo, spremate li se vas dvoje u spavaću sobu pa sam vas ja prekinula? Dragi moji, trebali biste biti pozorniji, ipak vi imate tinejdžericu i malenog sina koji žive u kući. Svlačenje bi trebali ostaviti za vašu spavaću sobu. I svi još kažu da smo mi mlade generacije prosti i mislimo samo na jedno - nasmijala se naša trinaestogodišnjakinja. - Idi u svoju sobu. Tata i ja imamo ozbiljan razgovor - nastojala sam reći što sam smirenije mogla. Kći je pogledala najprije oca, a potom mene. Bilo je sasvim jasno da ne razumije ovu situaciju, ali bila sam u takvom stanju da joj ništa nisam mogla objašnjavati. Srećom, bila je poslušno dijete i otišla u sobu. - Ja sam kriva što švrljaš sa strane? Kad me već optužuješ, bi li mi objasnio kakva bih to trebala biti kad sama, očito, ne znam - bijes koji je ključao u meni više nisam mogla suzdržavati, morala sam ga izbaciti. - Pogledaj malo televizijske reklame ili reklame po ženskim časopisima. Trebala bi izgledati, primjerice, poput plavuše koja reklamira lak za kosu ili možda brinete koja reklamira šampon. To su samo neki primjeri. Uostalom, ti kupuješ sve te časopise - hladno mi je odbrusio. - Ja nisam model, manekenka, niti glumica. Prošla sam četrdesetu godinu. Ne mogu izgledati poput žena koje su godinama mlađe od mene. Osim toga, one u kući imaju poslugu i sve vrijeme svijeta za same sebe. Mrzila sam Samira iz dna duše Kad se nakon napornog dana vratim kući s posla, ne mogu si dopustiti da imam vremena za sebe. Moram kuhati, pospremati, glačati tvoje proklete košulje. Moram biti majka, žena i djelatnica. Kad napokon dođe ponoć, ne razmišljam radi li još koji frizer, šminker ili dizajner da bi me dotjerali. Padam s nogu, jedino što želim je san. Ako ti se ne sviđa moj izgled, slobodno se preseli kod svoje mlađahne ljubavnice. Nisam se rodila da bih reklamirala lakove za kosu, šampone, donje rublje, sapune, niti bilo što drugo - procijedila sam kroz zube. Samir me neko vrijeme promatrao. Gadio mi se njegov pogled. U sebi sam ga proklinjala, mrzila ga iz dna duše. - Pogledaj samo te svoje obruče oko struka, zapravo se ni ne vidi da imaš struk. Noge su ti narančine kore, a grudi se opustile kao da ti je sedamdeset godina. Pogledaj se samo u zrcalo, frizuru nisi promijenila od kada te poznajem, s razlikom što ti je nekada dobro pristajala, a sada si takva prilično smiješna. Obrve si prestala čupati kad si se udala, a tamni podočnjaci čine te starijom nego što jesi - stao mi je nabrajati nedostatke. Nikada u životu nisam osjetila toliki nalet bijesa i toliki očaj. Pljusnula sam ga svom snagom. Uzvratio mi je udarac. Nisam znala koji me udarac od ta dva više iznenadio. Bilo mi je potrebno nekoliko trenutaka dok sve shvatim. - Izlazi van iz ove kuće. Ovdje živi pošteni svijet i nema manekenki s reklama. Gubi se, inače ću te prijaviti za obiteljsko nasilje. Samire, gubi mi se s očiju - vrisnula sam kao da me zmija ugrizla, iako mislim da bi me njezin ugriz puno manje bolio. Kao da nije bilo dosta što me varao i okrivljavao, nego se usudio i podići ruku na mene. Uputio mi je pogled pun mržnje, otišao u spavaću sobu, presvukao se, a potom napustio našu kuću. Shvatila sam da mi nije potrebna nova frizura i pramenovi, niti bilo što drugo. Što god da stavim na sebe, uvijek ću ja biti ona ista, stara ja kao i prije promjene frizure. Uvijek sam bila uredna, čista, držala do sebe koliko god je to bilo u mojoj mogućnosti. Nisam imala vremena za svakodnevan odlazak u teretanu, niti želje za odlaske k liječnicima na liftinge, botoks, niti bilo kakve druge zahvate. S plavom ili kestenastom, dugom ili kratkom kosom, na visokim potpeticama ili u udobnim, ravnim cipelama, uvijek je to bila ona ista Ivona. Samir mi je prilično poljuljao samopouzdanje i gotovo sam nasjela na te njegove provokacije. Ni dok sam bila mlada, nisam željela da se momci okreću za mnom i uzdišu. Ja nisam takav tip žene. Vjerujem da se vrijednost svake žene, ali i svakog muškarca, skriva u njihovoj unutrašnjosti, a ne fizičkom izgledu koji se prezentira javnosti. Dobronamjernost, sućut, prijateljska ruka uvijek spremna na pomoć, srce puno ljubavi prema svakome i svemu najvažnije su odlike svakog čovjeka. Vjerujem da je važnije ponuditi na ulici nepoznatoj starici pomoć, nego kupiti novi šešir iz najnovije proljetne kolekcije i prošetati ga špicom. To je samo moje mišljenje. Nakon što sam izašla iz salona, šetala sam ulicama grada. Sva tuga kao da mi je odjednom nestala iz srca. Imala sam dvoje divne djece, drage roditelje koji su me podržavali, dobre prijatelje i suradnike. Oni su bili dovoljan razlog da mi se vrati osmijeh na lice. Samir se pokazao kao veliki promašaj. S time sam se pomirila, sada je još samo trebalo okrenuti novu stranicu, stranicu koja više nikada neće ni najsitnijim slovima zapisati njegovo ime. Nekoliko dana nije dolazio kući. Djeca su shvatila da se nešto dogada. Mogla sam smisliti brojne laži, međutim znala sam da i oni trebaju znati kako stoje stvari u kući. Ponovila sam im riječi koje mi je rekao njihov otac. Poput mene, oni su također bili povrijeđeni. Zvali su ga na mobitel, ali nije im odgovarao sve dok se tjedan dana kasnije nije udostojao doći kući po svoje osobne stvari. Djeca su ga preklinjala neka nas ne ostavlja. - Vi ste još mladi, ne znate ništa o životu. Svaki muškarac pored sebe želi imati zgodnu ženu. Žalim što se vaša majka tako zapustila. Da je više držala do sebe i dalje bismo bili sretna obitelj. Nisam ja kriv što je zaboravila da je žensko, tim je riječima djeci pravdao svoju prijevaru. Šutjela sam dok sam ga slušala, iako se sve u meni grčilo. Naša kći ustala je iz naslonjača u kojem je sjedila, prišla mu i pljunula mu u lice. Oboje smo se šokirali. Samir je podigao ruku prema njoj, ali ja sam skočila, zadržala mu ruku i spriječila ga da je udari. Bila sam svjesna njezine pogreške, ali nisam mogla dopustiti da je fizički maltretira zato što je bila na mojoj strani. - Mama je lijepa žena i nije zaboravila da je žensko. Sve prijateljice u školi govore mi da sam sretna što mi je mama tako naočita žena! Ne može i ne treba izgledati kao balavice od osamnaest godina. Kada bi bila takva, bila bi nakaradna. Ti si pogriješio, a sada mamu želiš optužiti što je činila sve da ugodi svima nama. Ona je divna majka kakvu bi poželjelo svako dijete, ali to se ne može reći za tebe kao za oca! Osim toga, nisi ti baš neki primjerak naočitog muškarca. Pogledaj se malo. Nizak si, ćelav, noge su ti kratke poput žapčevih bataka, još ti samo nedostaje pivska bačva. Sramim se što si mi otac po svim pitanjima. Nisi ti nikakav muškarac - rekla je s toliko prijezira u glasu da sam požalila što sam dopustila da im Samir bilo što objašnjava. Naš sin se stisnuo uz mene i bez riječi promatrao sve što se događalo ispred njega. Milovala sam mu kosu, čvrsto ga privijala uz sebe. Kad je Samir čuo sve što mu je kći imala reći, posprdno se nasmijao, odmahnuo rukom i otvorio vrata. Mogu li vas slikati za novu reklamu? Vidi se da te je majka dobro instruirala, prava si njezina kći. Kad već tako govoriš, neka ti majčin primjer posluži kao dobro iskustvo da i ti jednog dana ne bi bila ostavljena poput svoje majke - dobacio je za kraj. - Bude li me muškarac koji će biti pored mene vrednovao isključivo po fizičkom izgledu, ni ne treba mi. - Draga, smiri se. Pusti oca neka ide svojim putem, onamo gdje ga očekuje manekenka s reklame - rekla sam. Samir više ništa nije komentirao. Nije se ispričao djeci, nije ih zagrlio, niti poljubio, nije im obećao da ih neće zaboraviti i da će oni zauvijek i bez obzira na sve biti njegova djeca. Zalupio je vratima i nestao. Nismo se poput većine parova mjesecima prepirali i navlačili, sve se odigralo zapravo u te dvije situacije. Od sretnog bračnog para više nije ostao niti običan kostur. Sve, baš sve što smo imali gotovo se doslovno raspalo u samo nekoliko dana. Istog jutra bili smo najsretniji bračni par, a te iste večeri više ništa od svega nije postojalo. - Gospođo, oprostite, ne želim vas ometati. Mogu li vas nešto zamoliti? - iz misli o novom životu, dok sam sjedila na klupi u parku, trgnuo me nepoznati glas. Podigla sam pogled i ispred sebe ugledala muškarca. Nisam ga osobno poznavala, ali sam ga prepoznala jer se često pojavljivao u novinama, na televiziji i u javnim glasilima. Bio je naš poznati fotograf koji je svojim objektivom zabilježio lica i tijela brojnih domaćih, ali i svjetskih ljepotica. Prva pomisao opet je bila vezana uz reklame i ljepotice s reklama zbog kojih sam bila ostavljena. - Recite, kako vam mogu pomoći? - upitala sam dok sam pomišljala kako se život još jednom poigrava sa mnom. - Bih li vas mogao fotografirati za novu reklamnu kampanju renomirane modne kuće? Upravo sam u potrazi za lijepim, stvarnim ženama koje izgledaju zrelo i znaju se nositi sa svojim godinama objašnjavao mi je. - Mene biste željeli fotografirati? Mene? Ovakvu sa salom oko struka, ružnom frizurom i neočupanim obrvama? - Bio sam uvjeren da žena poput vas mora biti svjesna svoje ljepote. Nosite široku odjeću, sjedite i ne vidim baš ispod odjeće, ali onoliko koliko može procijeniti moje stručno oko, vi ste jedna od ljepših žena koje sam susreo. Želio bih načiniti nekoliko probnih snimaka. Naravno, ako mi dopustite. Kad ih izradim, javit ću vam se pa ćemo dalje razgovarati o poslu, ako ste zainteresirani - rekao je dok je u ruci držao profesionalni fotoaparat. - Je li ovo skrivena kamera? Samir vas je poslao? Ovo je jedna u nizu njegovih igara? Sramite se! Mislila sam da ste ozbiljan fotograf i umjetnik. Vjerujte mi, neće na ovome završiti. Niste samo vi bliski medijima. Zanima me što će reći javnost kad čuje na koji način ste mi se obratili? Nikada ne bih pomislila da jedan umjetnik može pasti ovako nisko - sinulo mi je da bi sve moglo biti Samirovih ruku djelo. Doduše, nije mi bilo poznato da se njih dvojica znaju, ali iz svega što mi se dogodilo lako je zaključiti da meni puno toga nije bilo poznato. - Ne razumijem vas. Kakva skrivena kamera? I tko je Samir? - bilo je jasno da je zbunjen. - Poznajete li Samira M.? Nije li vas upravo on nagovorio da mi se obratite? - i sama sam se zbunila. - Ne poznajem toga čovjeka. Nitko me nije nagovorio da vam pristupim. Zamijetio sam vas i pomislio da bismo mogli surađivati. Ako niste zainteresirani, slobodno recite - nastavio je govoriti ne ispuštajući aparat iz ruku. Promatrala sam ga, nesigurna oko načina na koji bih se trebala postaviti. Ako ga nije poslao Samir, sudjelovati u reklamnoj kampanji renomirane modne kuće bila bi više nego dobra osveta bivšem suprugu. Tako bi mogao vidjeti da me ne doživljavaju svi na njegov način. S druge strane, nisam bila uvjerena u istinitost fotografovih riječi. - Stvarno mislite da bi se od mene mogla načiniti žena zanimljiva oku fotoaparata? - nesigurno sam pitala. - Gospođo, imate sve što tražim da imaju žene koje će nositi odjeću i koje će je reklamirati u novom katalogu. Ne znam imate li posao ili ne, činili ste mi se prilično tužnom dok sam vas promatrao. Ako je novac u pitanju, kao što je to u današnje vrijeme kod mnogih, možda bi vam ova ponuda mogla pomoći riješiti neke probleme. - Nije novac u pitanju, iako je vaša prosudba točna. Tužna sam. Dogodile su mi se loše stvari u životu ali nemaju veze s novcem. Prihvatim li vašu ponudu, to neće biti zbog novca. Imam posao i dobro zarađujem. Dopustite mi da kratko razmislim o vašem prijedlogu - rekla sam, uzela njegovu posjetnicu i obećala se javiti. Zahtjev za razvod braka Samir je podnio zahtjev za razvod braka. Posegnuo je za svim vezama koje je imao, stoga smo prilično brzo bili pozvani pred sutkinju. Svatko je od nas obrazložio svoje stavove, obavljene su sve formalnosti, a nakon toga uslijedio je i konačan razvod braka. Kuća je ostala meni, a on je dobio vikendicu na moru. Postala sam skrbnica svojoj djeci, a sutkinja je njemu odredila mjesečnu alimentaciju imajući u vidu njegova primanja. Svi koji su nas poznavali, osim mojih roditelja i prijatelja koji su znali što se dogodilo, čudili su se kad su čuli za razvod. Nisam imala volje nikome objašnjavati sve što se događalo. Najdraži ljudi bili su uz mene i to mi je bilo dovoljno. Naravno, bila sam povrijeđena svime što je učinio, ali ni izbliza kao što me boljelo što je toliko nezainteresiran za djecu. Oni su silno patili, a ja sam nastojala dati im ljubavi i pozornosti koliko god sam znala i mogla. Bilo je dana kada sam ustajala s osmijehom na licu, ali često sam samu sebe počela preispitivati nije li Samir možda bio u pravu. Možda sam se stvarno zapustila, mislila sam i to toliko dugo sve dok tog jutra nisam otišla kod frizerke i odlučila drastično promijeniti izgled. A onda, odjednom se dogodila spoznaja da mi to nije potrebno, da sam hrabra, snažna i imam puno razloga za život. Samouvjerenost mi je, unatoč svemu lošem što se dogodilo, značila puno više nego sam mogla i zamisliti. Nazvala sam fotografa i pozorno saslušala njegove namjere. Našli smo se još istog popodneva u njegovom studiju. Najprije je napravio nekoliko fotografija. Promatrao ih je neko vrijeme i rekao da je zadovoljan. Potom mi je ponudio ugovor o honorarnom poslu. Pročitala sam sve pojedinosti i potpisala ga. Potom me prepustio u ruke svojih suradnica. Jedna me je frizirala, druga našminkala, a treća mi pomagala s odijevanjem. Poslušno sam slijedila njegove upute, osmjehivala se i mrštila po njegovoj narudžbi. Zadržala sam se dosta dugo, a kad smo napokon završili sa snimanjem, bila sam iscrpljenija više nego od posla kojeg sam svakodnevno radila. Za iduće dane također smo dogovorili neka snimanja. Nekoliko tjedana kasnije nosila sam modnu reviju. Djeca i moji roditelji sjedili su u publici i bodrili me. Manekenski hod bio je prilično zahtijevan, posebno na visokim potpeticama, ali sam ga nekako svladala. Iskreno, bila sam ponosna na samu sebe. Fotografije koje sam dobila za osobnu kolekciju bile su izvrsne. Dok sam ih promatrala, čak sam se i sama čudila svom izgledu. Šminka, odjeća i sve te sitne tajne svih zanata za uljepšavanje stvarno mogu napraviti čudo. Na fotografijama sam čak i samoj sebi djelovala poput glumica i svih onih ljepotica iz reklama. Naravno, sve što mi se dogodilo ne bi mi značilo ništa ako sve to Samir ne vidi. Nisam se jedino mogla domisliti načinu na koji da mu sve to stavim pod nos. - Mama, moram ti nešto priznati - rekla mi je kći te večeri kad smo se vratili kući s modne revije. Srce mi se stegnulo. Nisam znala zašto, ali osjećala sam neki neopisiv strah koji mi je strujao tijelom. - Draga moja, slobodno reci što te muči. Što god bilo, pomoći ću ti - privolila sam je da mi se povjeri. - Danas sam iz tvog booka ukrala neke fotografije. Odnijela sam ih u tatin ured i ostavila ih njegovoj tajnici da mu preda kad dođe na posao - govorila je sa strahom, ne podižući pogled prema meni. - Zašto si to učinila? - pitala sam glumeći ozbiljnost, iako mi je došlo da puknem od smijeha. Nestao je sav prvobitan strah. Privukla sam kći k sebi i izljubila je po kosi i licu. Ona i njezin brat bili su moji anđeli. - Zato da vidi što je izgubio. Da sam se barem mogla pretvoriti u muhu, uletjeti u ured i vidjeti mu izraz lica kad vidi kakvu je ljepoticu ostavio govorila je. Moja osveta, tim činom kćeri, bila je izvršena. - Ne trebamo biti zli. Život ide dalje, moramo gledati u budućnost, zaboraviti sve što je bilo loše. Možemo mi to. Nas troje zajedno nepobjedivi smo, izdržljiviji nego što možemo zamisliti - ohrabrila sam i kći, ali i samu sebe. Nekoliko dana kasnije rekla mi je da joj je otac rekao koliko se ponosio fotografijama koje mu je ostavila. Pozvao me na večeru, rekao da je prekinuo s ljubavnicom, predložio da se pomirimo i pokušamo ponovno. Kako li sam se samo radosno smijala na taj prijedlog! Osveta je bila moja... Na poslu su svi saznali za moj honorarni poslić. Kad je katalog objavljen i kad su po raznim časopisima izašle moje fotografije, dobila sam još neke poslovne ponude. Sve sam ih redom odbila. Imala sam svoj kruh u rukama, djeca su bila uz mene, postigla sam da Samir shvati što je učinio. Bilo mi je dovoljno, nisam tražila više. Međutim, nekada i kada ne tražimo, kad je najmanje očekujemo, ljubav pokuca na vrata. Gospodin za čiju sam modnu kuću nosila reviju, pozvao me na večeru. Želio me je bolje upoznati. Dugo sam odbijala poziv. Jedne večeri na moj mobitel javila se kćer. Govorila sam joj o tom gospodinu i ona je u moje ime prihvatila poziv. Bila sam ljutita što je to učinila, ali sam ipak otišla u restoran. Bila je to divna večer kakvu nikada ranije nisam doživjela. Gospodin je, poput mene, bio razveden čovjek. Imao je odraslu djecu koja su pošla svojim putevima. Rekao je, zaljubio se u mene na prvi pogled, rado bi učinio sve da mi postane životni suputnik. Pružila sam mu šansu. Nastavili smo se družiti, a ja sam uz njega postala česta posjetiteljica modnih događanja. Samir se u međuvremenu družio s mladim ljubavnicama. S dvije je pokušao živjeti, ali ni jedna veza nije mu potrajala duže od nekoliko mjeseci. S djecom se rijetko viđao, ali uvijek im je savjetovao neka me nagovore da se pomirimo. Nakon svega što sam s njime prošla, nisam ni pomišljala da ponovno budemo zajedno. On je kod mene iskoristio svaku mogućnost. Radije bih umrla, nego se ponovno vezala za njega. Posebno stoga, što sam u rastavljenom muškarcu, čija je životna priča prilično slična mojoj, pronašla pravu, iskrenu ljubav. Njemu, koji svaki dan viđa lijepa ženska tijela bez grama celulita, ne smetaju moje noge, struk, niti frizura kakvu nosim. On me naprosto voli takvu kakva sam. Dok s ljutnjom razmišljam da me suprug ostavio zbog reklame i divnih žena koje se u njima pojavljuju, s druge sam pak strane zahvalna sudbini što mi je na put stavila čovjeka koji shvaća razliku između oku ugodnog i srcu voljenog. Jadni oni ljudi koji znaju gledati samo očima, njihov vidokrug je neznatan. Nama, koji život gledamo srcem, otvaraju se brojni vidici, čarobni predjeli koje ne može dotaknuti ni najdalekovidnije oko.
Uvijek svi govore kako su blizanci vrlo bliski i povezani. Čula sam čak priče da ponekad u razdvojenosti osjete kad onog drugog nešto boli ili mu se nešto ružno dogodi. No, kao što sam rekla, to su samo priče. Moje iskustvo potpuno je drukčije, iako imam sestru blizanku koja mi nalikuje kao jaje jajetu. Frapantna sličnost među nama postoji, naime, samo izvana, dok su nam karakteri potpuno različiti: ona uvijek uspješna i iz meni nekog neobjašnjivog razloga obožavana, ja vječiti vjetropir i dežurna crna ovca sklona nestašlucima. Vrhunac razlika među nama isplivao je na površinu kad smo Darinka i ja ušle u pubertet. A koju godinu kasnije svojim sam roditeljima zadala i konačan udarac rekavši im da nakon mature ne namjeravam studirati, nego da ću se udati! I to ni manje ni više nego za Dražena, dežurnog šmokljana iz susjedstva koji je dvije godine stariji od mene. Moji su roditelji, naravno, bili zgroženi, tim više što ni Draženu nije mirisala škola, a uz to nije nigdje ni radio. - Od čega ćete živjeti? - vikao je moj otac uzrujano, no ja sam samo slijegala ramenima i preselila se jedan blok kuća niže, u kuću koju su sagradili Draženovi roditelji, gastarbajteri u Njemačkoj, i u kojoj je Dražen živio sa svojim starijim bratom. Darinka je u međuvremenu upisala fakultet i na drugoj godini se udala za svog profesora sociologije, Mikija, kako je od milja zvala svog četrnaest godina starijeg odabranika. Ne vjerujem da su moji roditelji bili zadovoljni izborom svoje druge kćeri. No, iako pomalo prestar za njihov ukus, Milan je ipak bio cijenjeni profesor i sigurna karta za diplomu njihove ljubimice. U vrijeme Darinkina vjenčanja Dražen i ja smo se danonoćno svađali, financijski jedva izlazili na kraj ukratko rečeno, živjeli u totalnom kaosu. Ispočetka sam sve to pripisivala našoj temperamentnosti, no kako je vrijeme odmicalo, nalazila sam sve manje opravdanja za ružne riječi kojima smo jedno drugo obasipali. Kad sam se jednog jutra pogledala u zrcalo i shvatila da se zgodna mlada djevojka pretvara u turobno i ispijeno stvorenje, donijela sam jedinu moguću odluku: pobjeći iz katastrofalnog braka glavom bez obzira. I tako sam s nepunih dvadeset i pet bila razvedena neobrazovana mlada žena, ali odlučna da nešto učini od svog života. I dok sam ja počinjala ispočetka, Darinka je imala već potpuno izgrađen život: muža koji ju je obožavao, raskošno uređenu kuću u otmjenom kvartu i dvoje prekrasne djece. S razlogom su nas ljudi čak i sada, kao odrasle, dijelili na dobru i lošu blizanku. Naravno, sasvim je suvišno spominjati da sam ona lošija uvijek bila i ostala ja. Nakon što sam se uspjela zaposliti kao tajnica u jednom malom privatnom poduzeću, sve je u mom životu krenulo nabolje. Novi posao pružio mi je sve ono za što sam tolike godine bila zakinuta: sigurnost, prijatelje i mogućnost daljnjeg školovanja. Bila sam sretna i osjećala sam da su crni dani daleko iza mene, no bila je to zabluda jer je najgore razdoblje u mom životu tek trebalo uslijediti. A sve je počelo jedne nedjelje kad sam odlučila posjetiti svoju sestru, ili bolje rečeno, svoju "bolju polovicu". Vrata mi je otvorila Inka, moja trogodišnja nećakinja. Bila je slatka poput šećera u svojoj ružičastoj pamučnoj haljinici. - Dođi, ljepotice! - čučnula sam i ispružila ruke prema njoj. - Daj pusu svojoj teti Željki! Djevojčica se zahihotala i bacila mi se u zagrljaj. - Imaš najljepšu kćer na svijetu - rekla sam svojoj sestri koja se pojavila iza malene. - Da - promrmljala je odsutno, gledajući doslovce kroz mene. Dala bih se zakleti da uopće nije čula što sam joj rekla. - Gdje ti je brat? - upitala je djevojčicu. - Mislim da je s tatom - odgovorila je malena sitnim glasićem i uključila televizor. - Stišaj to! - Darinka je tako glasno podviknula da se dijete lecnulo i brzo ugasilo televizor. - Vito! Dolazi odmah ovamo! - počela je glasno dozivati svog sina. Zatim se okrenula prema djevojčici koja je ponovno pokušavala uključiti televizor. Brzom kretnjom oduzela joj je daljinski upravljač i podigla je u naručje. Malena se zbog toga nije činila suviše sretnom, ali nije ni plakala. Gledala sam u čudu u svoju razdražljivu sestru, pitajući se što se to događa. No, prije nego što sam stigla išta pitati, iz stražnjeg dijela kuće dojurio je Vito. Djelovao je neuredno. Izgužvana majica visjela mu je iz traperica. - Hajde, brzo se uredi - požurivala ga je Darinka. - Teta Željka je došla po nas i svi zajedno idemo u kino. Tako će tvoj tata imati malo vremena za sebe. Dok je izgovarala ovu posljednju primjedbu, glas joj je bio bridak i nabijen gorčinom. Kad su djeca izašla iz sobe, okrenula sam se prema sestri i upitno pogledala. - Što se to ovdje događa? - upitala sam je. - Ništa. Što bi se događalo! - Dobar dan, Željka - začula sam iznenada glas iza sebe. Na vratima sobe sada je stajao Milan. - Hej - mahnula sam rukom na pozdrav šogoru. Djelovao je vrlo mladoliko i nitko ne bi nikada rekao da je toliko stariji od moje sestre. Ipak, ovaj put je nešto bilo drukčije. Inače uvijek pomno dotjeran, sada je izgledao zapušteno i iscrpljeno. - Izgledaš kao da si tek ustao - izletjelo mi je. - Priznajem, kriv sam pokušao je okrenuti na šalu podigavši obje ruke u zrak kao da se predaje, ali oko usana mu je zatitrao otužan smiješak. - I onda? Namjeravate li dugo ostati vani? - okrenuo se prema svojoj ženi. - Ne toliko dugo koliko bi tebi odgovaralo - zajedljivo mu je odgovorila. - Ah, Darinka - bio je sav njegov komentar. Zaustio je da još nešto doda, ali onda je samo rekao: - Lijepo se provedite. Kasnije ćemo razgovarati. Napeta atmosfera Darinka je čvrsto stisnula usnice pretvorivši ih u sasvim tanku crtu. Bio mi je poznat taj njen izraz. - Dođite, maleni - pozvala sam djecu, osjećajući da bi iz njihove mame svakoga trena mogao provaliti vulkan. - Pričekat ćemo mamu u autu. Dok smo sjedili u Darinkinom luksuznom autu, mogla sam kroz veliki prozor dnevne sobe vidjeti svoju sestru i šogora kako se svađaju. - Mama je ljuta - trgnuo me Vitin glas sa stražnjeg sjedala. Brzo sam se okrenula k njemu pokušavajući svojim tijelom zakloniti mučan prizor. Osmjehnula sam mu se. Konačno je Darinka izišla iz kuće i žustrim korakom krenula prema autu. Lice joj je bilo iskrivljeno u ljutitu grimasu. Nakon nekoliko trenutaka šutnje, progovorila je ne pogledavši me. - Ni riječi, Željka. Da nisi ništa pitala! Stisnula sam usnice i prekrižila ruke na prsima. Pa dobro, šutjet ću. Ako ona tako želi! Nešto kasnije u predvorju kina, dok smo čekali da nas puste u dvoranu, Darinka je odlučno prekrižila ruke na prsima i teatralno prebacila nogu preko noge, što je meni bio pouzdan znak da nešto smišlja. Zacijelo ništa dobro jer je posljednji put kad sam je vidjela ovakvu, razbila staklo na susjedovu autu samo zato što su se Vito i njegov sin posvađali. - Razvodimo se - promrmljala mi je na uho pet minuta nakon što je počelo prikazivanje filma. Svjedok svađe Dobacila sam zabrinut pogled prema Viti, koji je umjesto u platno napeto gledao u svoju majku. Podigla sam obrve i trknuvši sestru laktom pokazala glavom na dječaka. No, ona je na to samo odmahnula rukom. - On dobro zna kakvo je čudovište njegov otac. Ove riječi probole su me poput koplja, a jasno sam mogla vidjeti kako probadaju i mog nećaka. Njegovo maleno lišce odjednom se snuždilo, a kad je primijetio da ga gledam, naglo je okrenuo glavu praveći se da gleda film. Iz profila sam vidjela kako se ugrizao za usnicu, trudeći se da ne brizne u plač. - Kasnije ćemo o tome - došapnula sam sestri i dobacila zabrinut pogled prema svojoj malenoj nećakinji. Na sreću, ona je bila zaokupljena filmom i ništa nije primijetila. - Dobro - Darinka je kimnula glavom i još čvršće stisnula ruke na prsima. Neko vrijeme je među nama vladala tišina, a onda me ponovno trgnuo njen glas. - Vara me - doprlo je do mene iz mraka. - Tko? Milan? - upitala sam s nevjericom. Moj šogor se uvijek činio tako pouzdan i tako zaljubljen u moju sestru. - Jesi li sigurna? Darinka je pročistila grlo, ali mi ništa nije odgovorila. Samo je ponovno vratila pogled na platno. Uvidjevši da neću dobiti odgovor, i sama sam se zagledala preda se. - Vjerojatno ću te trebati kao svjedoka - uskoro mi se ponovno obratila šapatom. Vito je ponovno pogledao svoju majku, a zatim mene. I u mraku sam mogla osjetiti kako napeto iščekuje moju reakciju. Upravo zato sam nastojala zadržati neutralan izraz lica. - Svjedoka? Za što? - upitala sam. - Da posvjedočiš ono što je radio - rekla je uspravivši se na sjedalu. Iz profila lice joj je djelovalo tvrdo, kao isklesano iz kamena. Morala sam se zapitati ne izgledam li i ja tako zastrašujuće kad sam ljuta. - Misliš li da će se boriti protiv razvoda? - upitala sam. Na usnama joj je zatitrao zloban smiješak. - O borit će se - promrmljala je više za sebe. - Ali ja ću se pobrinuti da požali što se uopće upustio u sve to. Vidjet ćeš. Njezine posljednje riječi i ton kojim ih je izrekla natjerali su mi ledene trnce niz leđa. Nakon što sam ostatak filma provela razmišljajući o onome što sam upravo čula, jedini zaključak do kojeg sam došla bio je da je između Darinke i Milana došlo do obične svađe koju je ona preuveličala. Očito je imala previše slobodnog vremena za razmišljanje. Da se morala boriti za egzistenciju, kao što sam to morala ja, ne bi joj padale svakakve gluposti na pamet. Odlučila sam ne razgovarati s njome više te večeri o toj temi i pustiti je da se ohladi. Zato sam, čim smo izašli iz kina, pohitala prema tramvaju, lažući kako sam se sjetila da moram još nešto hitno obaviti. Međutim, još nisam ni ušla u stan, a već me na vratima dočekala uporna zvonjava telefona. - Željka, zašto si tako brzo nestala? - začula sam gotovo histeričan glas svoje sestre. - Htjela sam te još uputiti u neke detalje! Zastala sam. - I sama si jutros vidjela što se događa - nestrpljivo me prekinula. - Ne znam o čemu govoriš... - bila sam zbunjena. - Pa vidjela si Milana kako je bio sav izgužvan kad je došao, a takav je bio i Vito - njezine posljednje riječi imale su dramatičan ton. Pričekala sam da nastavi. - Ne možeš poreći ono što si vidjela, Željka. Oboje su izišli iz spavaće sobe. Milan je tamo Vitu... - Darinka - prekinula sam je nastojeći zadržati miran ton. - Vidjela sam svog nećaka kako popravlja majicu i svog šogora koji je dugo spavao. To je sve što sam vidjela. A sad mi reci, o čemu ti to zapravo pričaš? - Milan ne samo što me vara nego i zlostavlja naše dijete! Nema pomirenja Naglo sam odmaknula slušalicu od uha i smeteno se zagledala u nju. Darinkin glas dopirao je do mene iz daljine, slabašan i nerazgovjetan. - Jesi li tu, Željka? Željka?! - Da, tu sam - ponovno sam vratila slušalicu na uho. Na trenutak sam zaklopila oči. - Darinka, molim te, razmisli malo što govoriš. Znam da si ljuta, ali Milan obožava svoju djecu i nikada im ne bi naudio. - Ti ga uopće ne poznaješ! Vjeruj mi. - Poznajem vas oboje i znam da si zbog nečega vrlo ljuta. Jeste li se pokušali pomiriti? Nekoliko je trenutaka vladala tišina, a onda je do mene ponovno dopro Darinkin ledeni glas. - Upravo sam ti rekla da mi muž zlostavlja sina, a ti mi se usuđuješ govoriti o pomirenju? Osjećala sam kako mi tijelom prolaze žmarci. Dlanovi su mi u trenu postali toliko znojni da sam jedva uspijevala držati slušalicu. - Što namjeravaš učiniti? - upitala sam je slabašnim glasom. - Milan se upravo sada, dok razgovaramo, pakira i odlazi. U ponedjeljak ujutro razgovarat ću sa svojim odvjetnikom. Želim da mi ovih dana budeš na raspolaganju. - U ponedjeljak radim - rekla sam osjećajući zbog toga golemo olakšanje. Međutim, Darinka se nije dala smesti. - Ne moraš biti uz mene, ali morat ćeš mi dati broj telefona na koji te mogu dobiti ako te zatrebam. Nisam mogla vjerovati svojim ušima kakvim zapovjedničkim tonom mi se obraćala. Bez odgovora i bez pozdrava spustila sam slušalicu. Još sam nekoliko trenutaka ostala zbunjeno stajati uz telefon. Zar je bilo moguće da je sve to što je upravo rekla bila istina? Nepuna dva tjedna nakon razgovora s Darinkom izišla sam na kavu s Matom, dečkom s kojim sam već pola godine bila u sretnoj vezi. Nakon neozbiljnog i eksplozivnog Dražena, staloženi i dobroćudni Mate bio je upravo ono što mi je trebalo. Baš nam je stigla narudžba kad me netko potapšao odostraga po ramenu. Okrenula sam se i iznenadila ugledavši svog šogora. Susret sa šogorom - Hej, otkud ti ovdje? - upitala sam ga tražeći automatski pogledom svoju sestru. Kad je nisam našla, ponovno sam vratila pogled na njega. Djelovao je nekako drukčije. Nije kao obično bio u odijelu, nego je na sebi imao ležernu sportsku odjeću. Morala sam ustvrditi da ovako izgleda još mlađe. Na moje iznenađenje, ispostavilo se da se Mato i Milan poznaju te da su čak više puta bili u istom društvu. - Darinka nije s tobom? - upitala sam ga ono što je bilo očito. Odmahnuo je glavom. - Iselio sam iz kuće, Željka. Već duže vrijeme nismo bili sretni, došao je trenutak da se i konačno raziđemo. - A ja sam se nadala da je ona sve to samo preuveličala - rekla sam otpivši gutljaj kave, a potom se nagnula bliže njemu. - Milane, moram te nešto pitati. Darinka je zaista bila strašno ljuta kad smo se zadnji put vidjele. Rekla je da je varaš... Milan se polako okrenuo prema šanku. - Vidiš li onu plavušu za stolom u desnom uglu? Bila je možda koju godinu starija od moje sestre i djelovala vrlo profinjeno. Osjećala sam kako mi se grči želudac. Ipak se radilo o mojoj sestri. O mojoj blizanki! - Gledaj... - pokušao mi je objasniti. - Ja bih radije da je sve drukčije završilo, ali život s tvojom sestrom nije bio nimalo lagan. Čudi me da smo i toliko dugo izdržali. Šutke sam ga promatrala. - Žao mi je, željka - rekao je kao da čita moje misli. - Znam da ti ovo nije lako, ali, molim te, nemoj me zamrziti. Je li da nećeš? Pogledi su nam se sreli. Imao je tako dobre oči. Milan mi je oduvijek bio drag i zato sam mu, potisnuvši sve one užasne optužbe koje je moja sestra izgovorila protiv njega, potvrdno kimnula. - Milan je dobar čovjek - rekao je Mate kad se Milan vratio za stol k ženi koja ga je ondje čekala. - Da, vrlo dobar čovjek, koji se namjerava razvesti od moje sestre! Dok sam se trudila nastaviti opuštenu konverzaciju sa svojim dragim, pogled mi je i nehotice stalno bježao prema stolu za kojim je moj šogor sjedio sa svojom ljubavnicom. Naravno da je to bilo smiješno, ali na trenutak sam osjetila kao da varajući moju blizanku vara i mene! Sljedećih dana nisam čula ni riječi o Darinki. Niti sam ja zvala nju, niti je ona zvala mene, i baš kad sam odahnula misleći kako se možda u obitelji moje sestre sve sredilo, stigao je telefonski poziv. Ništa ne sluteći, opušteno sam se javila, međutim kad sam čula zašto me nepoznati glas treba, sledila mi se krv u žilama. - Gospođica Željka? Ovdje policijski inspektor Klas, policijski odjel za zaštitu djece. Biste li mogli danas poslije posla navratiti do mene? Morali bismo vam postaviti nekoliko pitanja. Što? - upitala sam piskutavim glasom. - Radije ne bih o tome preko telefona. Samo ću vam reći da se radi o obitelji vaše sestre. Zaklopila sam oči poželjevši da se zemlja otvori i da propadnem u nju. - Doći ću čim budem mogla rekla sam brzo prekinuvši vezu. Bila sam svjesna da taj razgovor neću moći izbjeći i ta me činjenica užasavala. Iako sam bila čisto klupko živaca kad sam stigla u policijsku postaju, trudila sam se djelovati smireno. Na kraju krajeva, nisam učinila ništa loše. - Trebala bih inspektora Klasa - rekla sam policajcu na porti. - Hodnikom ravno, pa četvrta vrata desno. Piše vam na vratima. Prije nego što sam pokucala, obrisala sam vlažne dlanove o suknju i poravnala kosu. - Gospodine Klas? Za stolom je sjedio niži, čvrsti muškarac kratko podšišane prosijede kose. - Da, ja sam. Izvolite, uđite. Nakon što sam mu se predstavila i objasnila zašto sam došla, ljubazno mi je ponudio da sjednem. - Gospođice, morao bih vam postaviti par pitanja. Nijemo sam kimnula. - Gledajte, vaša sestra je iznijela određene optužbe protiv vašeg šogora. Ponovno sam kimnula. - Vaša sestra je također rekla da ćete vi potvrditi te optužbe. O, ne, Darinka, zavapila sam u sebi! Na policiji Načelnik Klas se nakašljao, a onda nastavio. - Vaša sestra tvrdi da ste u jednoj situaciji bili neposredni očevidac napastovanja vašeg nećaka od strane vašeg šogora. Osjetila sam kako mi se vrućina penje u obraze i zbunjeno spustila glavu: - Jeste li dobro, gospođice? - zabrinuto me upitao. Kimnula sam. - Možete li mi opisati detalje zlostavljanja kojem ste prisustvovali? Kad nisam ništa odgovorila, inspektor je spustio pogled na notes na svom stolu i nastavio: - Vaša sestra tvrdi da ste prošle subote došli k njima u posjet i zatekli vašeg šogora kako napastuje svog malodobnog sina Vitu. - Nikoga ja nisam ni pri čemu zatekla - konačno sam uspjela protisnuti, osjećajući se poput izdajice jer sam dala iskaz suprotan sestrinom. - A tako? - rekao je inspektor podigavši obrve. Kimnula sam. - Prošle subote sam zaista bila u kući svoje sestre, ali jedino što sam vidjela bio je moj nećak u izgužvanoj majici i šogor u također izgužvanoj majici i raščupan. - Nije li dječak izišao iz spavaće sobe neposredno prije svog oca i nije li pritom zakopčavao zatvarač na hlačama? Na trenutak sam se zamislila, a onda zatresla glavom. - Mislim da Vito uopće nije bio u sobi sa svojim ocem. - Je li dječakov otac bio u njegovoj sobi? Ponovno sam se na trenutak zamislila. Vitu sam vidjela kako dolazi iz stražnjeg dijela kuće, ali Milana nisam vidjela odakle je došao. - Ne znam - konačno sam rekla. - Moja kolegica je stručnjak u ovakvim stvarima. Nemate ništa protiv toga da je pozovem? - upitao me inspektor i već dohvatio kvaku na vratima. Kimnula sam, nadajući se da će taj razgovor što prije završiti. Zaista im nisam imala što reći. Socijalna radnica zaposlena na policiji bila je žena srednjih godina, sitna, ali odlučnog izraza lica. Prije nego što ju je pozvao, inspektor mi je objasnio da ona uglavnom radi na slučajevima zlostavljanja djece. Gledajući je, učinilo mi se da zaista ima iskustva na tom području, a osim toga i tvrdila je da će mi olakšati da se prisjetim što se one sporne subote zaista dogodilo. No, istog trena čim me počela ispitivati, postalo mi je jasno da je bila uvjerena u Milanovu krivnju. Noćna mora Dva sata kasnije, dok sam izlazila iz policijske postaje, osjećala sam se totalno iscrpljeno. Niz lice su mi tekle suze i jedva sam uspjela pronaći parkiralište na kojem sam ostavila auto. Kad sam sjela za volan, dala sam si oduška i glasno zaplakala. Tek nešto kasnije uspjela sam se smiriti i krenula sam kući. Lampica na automatskoj sekretarici pokazivala mi je da imam nove poruke, no nisam ih imala volje preslušati. Jedino što sam istinski željela bilo je leći i zaklopiti oči. Ne znam kako sam dugo spavala kad me iz sna trgnulo zvono telefona. Još snena podigla sam slušalicu. - Zašto mi se nisi javila? - začula sam s druge strane ljutiti glas svoje sestre. - Čekala sam da mi kažeš kako je prošao razgovor! - Sutra ćemo o tome - promrmljala sam u slušalicu. - Ne! Reci mi sve sada. Jesi li razgovarala s onom iz socijalnog? Je li ti rekla što je ono čudovište od mog muža napravilo mome djetetu? Automatski sam stavila ruku preko usta, sjetivši se opisa policijske službenice kako je mali Vito plakao dok je svjedočio o zlostavljanju svog oca. Ne, nisam mogla o tome razgovarati. Čudilo me kako je moja sestra mogla. - Ne znam zašto se tako čudno ponašaš, Željka. Ali, shvaćam ako ne možeš o tome razgovarati. S olakšanjem sam odahnula. - Ta žena je prilično odlučna u svom poslu - konačno sam uspjela progovoriti. - Jesi li sigurna da nije utjecala na Vitu da kaže nešto što nije istina? - Kako možeš to i pomisliti? Pogotovo nakon onog što si u subotu vidjela? Zatresla sam glavom, ponovno očiju punih suza. Darinka je baš inzistirala na tome da kažem kako sam vidjela nešto što uopće nisam vidjela. - Ja samo mislim da je ona mogla... - Slušaj, Željka - grubo me prekinula. - Što god ti mislila, više nema povratka. - Kako to misliš? - začudeno sam je upitala. - Milan je uhićen! Čak i danas, tolike godine poslije toga, vrlo dobro se sjećam svojih znojnih ruku i knedle u grlu kad sam to čula. - Jesi li čula što sam rekla? - Darinkin oštar glas vratio me u stvarnost. Kimnula sam u slušalicu kao da je ona mogla vidjeti moju reakciju. - Darinka, znam da si užasno ljuta na Milana jer te prevario, ali dati ga uhititi...? - pokušala sam je urazumiti. - Nisam ga dala uhiti zato jer me prevario, mada nije da ga ne bih, samo kad bih mogla. Dala sam ga uhititi zbog onoga što je učinio našem sinu! Osjećala sam kako mi suze klize niz lice. Nisam mogla izustiti ni riječ. Sve je to bilo tako užasno. - Javit ću ti kad bude suđenje - rekla je nakon nekoliko trenutaka šutnje. Žalosna kao nikad ranije u životu, spustila sam slušalicu. Sljedećih nekoliko tjedana bili su prava noćna mora. Milan nije priznao optužbe koje su ga teretile i tako je suđenje bilo neizbježno. Jadni mali Vito morao je u prisutnosti socijalne radnice dati izjavu sucu, koja se snimala na vrpcu i kasnije puštala u sudnici. Cijelo vrijeme dok je govorio što mu je sve njegov otac radio, Vito je plakao. I ja sam također bila prisiljena svjedočiti. Kažem prisiljena, jer upravo ta riječ najbolje opisuje ono što mi je Darinka učinila. Rekla mi je da će, ne budem li svjedočila protiv Milana, već naći načina kako da mi vrati milo za drago. Ako ništa drugo, kako je rekla, optužit će mog Matu da je sudjelovao u zlostavljanju njezinog sina! Poznajući vrlo dobro vlastitu sestru, fizičku kopiju mene same, bojala sam se da bi mogla ostvariti svoju prijetnju. Upravo zato sam na sudu rekla da sam vidjela Vitu i njegovog oca kako zajedno izlaze iz spavaće sobe i kako je dječak djelovao uznemireno. Bila je to čista laž, ali nisam znala što drugo učiniti. Istina kao bumerang U cijelom tom užasnom razdoblju Mato mi je bio jedini oslonac. Nakon što je Milan proglašen krivim i određen mu zatvorski pritvor, Darinka kao da je potpuno poludjela. Otvoreno se radovala kako je "sredila" svog muža, dok su djeca bila žalosna i patila za ocem. Mato i ja uzimali smo ih često k sebi ne bi li ih barem malo razvedrili i maknuli od majke koja nije prestajala govoriti grozote o njihovom ocu. Jednog takvog popodneva, nakon što smo vratili djecu kući, odlučila sam ozbiljno razgovarati s Matom. Milan je u to vrijeme bio već dva mjeseca u zatvoru i ja više nisam mogla podnijeti pomisao da bude i dana dulje zatvoren. - Mato - rekla sam te večeri. - Odlučila sam reći istinu. Moram pomoći Milanu da iziđe iz zatvora. Matinim licem razlio se širok osmijeh. Od dana kada sam lažno svjedočila, Mato me tjerao da napišem pismo sucu i povučem svoju izjavu. - Shvaćam zašto si to učinila. Mislila si da tako štitiš mene od neugodnosti. Ali, shvati da meni nije potrebna zaštita. Ako sada kažeš istinu, Milana će vjerojatno odmah osloboditi. Osjećala sam silno olakšanje što sam konačno donijela ispravnu odluku i što me Mato podržao. - Da kažem Darinki što sam odlučila? - upitala sam ga. - Ne - odlučno je odmahnuo glavom. - Tvoja sestra ima suviše jak utjecaj nad tobom. Radije to riješi sama. Kimnula sam, složivši se s njim. Smjesta sam sjela za stol i učinila ono što mi je savjest nalagala. Pismo koje sam te večeri napisala sucu, poslala sam rano ujutro. Bila sam sasvim sigurna da sam postupila ispravno, međutim, upravo je nevjerojatno kako se čovjek može prevariti u svojim osjećajima. Naime, to pismo je jedino značilo priznanje moje krivnje i razbilo mi se poput bumeranga o glavu takvom snagom o kakvoj nisam mogla niti sanjati. Niti tjedan dana nakon što sam poslala pismo, Darinka je podnijela tužbu protiv Mate za zlostavljanje njene djece. Ponovno je u procesu važnu ulogu odigrala socijalna radnica, pomogavši djeci u svjedočenju. I ja sam također bila pozvana kao svjedok, no mojoj izjavi u Matinu korist nitko nije vjerovao. Priznala sam da sam lagala tijekom prvog suđenja i morala sam biti sretna što sama zbog toga nisam bila osuđena. Optužuju Matu Darinka je na sudu rekla da je, iako nije mogla biti potpuno sigurna, već dulje vrijeme sumnjala da i Mato zlostavlja njezino dijete. - Milan i Mato izvodili bi Vitu van pod izgovorom da idu na nekakve glupe nogometne utakmice, a Vito bi se uvijek plačući vraćao kući - lagala je Darinka ne trepnuvši okom. - Nikad nisam zbrojila dva i dva, sve dok Milan nije bio osuđen, a Mato počeo sam provoditi vrijeme s mojom djecom. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima ono što sam čula. Darinka je mrtva hladna optuživala Matu za neviđena zlodjela, ne spomenuvši ni jednom da Mato nikad nije bio sam s djecom, nego da sam uvijek s njima bila i ja. Darinka, "sirota majka i supruga" uspjela je još jednom pobijediti i strpati i Matu u pritvor! I tako ne samo da nisam oslobodila svog šogora od zatvora, nego sam uspjela i svog dečka lišiti slobode! Nakon drugog suđenja ostala sam potpuno sama. S posla sam se vraćala ravno u svoj prazni stan. S Darinkom se više nisam čula niti sam pokušavala vidjeti djecu. Poznajući svoju sestru, još je mogla i mene optužiti za zlostavljanje. Osjećala sam se prazno i iscrpljeno. Moj život odjednom je počeo gubiti smisao. Dvojica meni dragih muškaraca bila su u zatvoru, a za sve je to bila kriva moja zločesta sestra blizanka! Moja odbojnost prema njoj postala je toliko jaka da više nisam mogla niti sebe pogledati u zrcalo. Previše sam nalikovala njoj. S Matom sam se dopisivala i povremeno čula telefonom. Ni njemu niti Milanu nije bilo lako. Na kraju krajeva, obojica su bila optužena za zlostavljanje djece, a takve ne vole ni u zatvoru. Kako su prolazili mjeseci, sve sam bila uvjerenija da na ovom svijetu nema pravde. Gotovo svakodnevno pisala sam pisma svim mogućim nadležnim organima, no uvijek bih dobila samo uljudan odgovor i ništa više. Ako se Darinka ikad i pokajala zbog toga što je učinila dvojici nevinih muškaraca, meni to nikad nije priznala. A onda, jednog dana, sve se u trenu promijenilo. Započelo je tragedijom za koju sam, kao i za sve loše stvari u svom životu, saznala telefonom. Upravo sam sjela za svoj radni stol, kad je zazvonio. Zvali su me iz bolnice. Moj nećak se pokušao ubiti i tražio je da vidi mene... Tresnuvši slušalicom o aparat pojurila sam u bolnicu. - Vaš hećak je popio cijelu bočicu tableta za spavanje. Ispumpali smo mu želudac i sada je izvan životne opasnosti. No, preklinjao me da pozovem vas prije nego što obavijestimo njegovu majku - rekao mi je liječnik koji me ranije telefonski obavijestio. Kimnula sam i uputila se prema krevetu ograđenom zavjesom na koji mi je pokazao. - Morat ću obavijestiti njegovu majku - začula sam glas doktora iza sebe. Još jednom sam kimnula, osjećajući kako mi se njegove riječi zabadaju izravno u srce. - Vito? - tiho sam zazvala: Moj je nećak ležao na leđima, blijed i iscrpljen. Čuvši moj glas, otvorio je oči i iz njih su potekle suze. - Teta Željka, tako si mi nedostajala. Osjetila sam kako me preplavljuje grižnja savjesti što se nisam suprotstavila svojoj sestri i dalje viđala sa svojim nećacima. - Sada sam uz tebe, zlato - rekla sam tiho, uzevši ga za ruku. - Zašto si to učinio? Suze su se počele brže kotrljati niz njegovo lice. - Mama me natjerala na to. - Što? - upitala sam zbunjeno. Nećakovo priznanje Vito je nekoliko puta kratko udahnuo, a tek potom podigavši pogled prema meni nastavio. - Nisam više mogao podnijeti tu krivnju. Tako mi nedostaje tata, a žao mi je i zbog Mate. - Što mi pokušavaš reći, Vito? - upitala sam ustavši s kreveta. - Ona me natjerala da sve ono kažem - rekao je u jednom dahu. - Mama me natjerala da lažem. Nisam to više mogao podnijeti. Jednostavno nisam - jecaji su potresali njegovo mršavo tijelo. Znači, bila sam u pravu kad sam vjerovala u Milanovu nevinost. Darinka je zaista iskoristila vlastitog sina da bi se osvetila mužu zbog nevjere. Istina je konačno izišla na vidjelo. Zatresla sam glavom. Kako je to mogla učiniti? Vito je nastavio. - Zaključavala me u moju sobu tako dugo dok nisam pristao da ću reći sve što je tražila od mene. Tjerala me da kažem neke stvari koje nisam niti razumio. - O, srce tetino, tako mi je žao - rekla sam osjećajući kako mi se grlo steže. - Zašto me žališ, pa ja sam poslao tatu u zatvor! - Ti si dijete, Vito. Nisi se znao niti mogao suprotstaviti svojoj mami. - Sjećam se - započeo je zagledavši se preko mog ramena u prazan zid - kako je znala kupiti svakakve slatkiše i ne bi mi ih davala sve dok ne bih rekao ono što je željela da kažem. - Hoćeš reći da ti nije davala jesti? - Ponekad ni doručak, ni ručak, ni večeru. Čak nije htjela ni razgovarati sa mnom, sve dok joj ne bih popustio. Kasnije je to radila i s Inkom. - Ali, zar nisi mogao reći istinu gospođi iz socijalne službe? - upitala sam ga. - Pokušao sam jednom, ali uopće mi nije povjerovala. Činilo se da želi da moj tata bude kriv. Istog trena sam se prisjetila kako je bila agresivna i prema meni onoga dana kad su me prvi put pozvali na razgovor i kako me uspjela pokolebati, a ja sam, za razliku od Vite, ipak bila odrasla. - Sjećam se kako mi je ta teta rekla da mi se, ne budem li rekao isto što i moja mama, može dogoditi da završim u domu. - Jadni moj mali, kako si samo morao biti uplašen! - zavapila sam sklopivši ruke. - Htio sam tebi reći istinu, ali onda si i ti lagala u sudnici - rekao je pogledavši me ravno u oči. Iako sam mu htjela objasniti da sam to učinila kako bih zaštitila Matu, ipak nisam. - Pogriješila sam, dušo - rekla sam umjesto toga. - No kad sam to pokušala ispraviti, nisam postigla ništa osim Matinog uhićenja. - Je li moja mama najmoćnija osoba na svijetu? - upitao me Vito. Nisam mu mogla na to odgovoriti. Nisam znala što bih mu rekla. Izravni dvoboj U kratkim sam crtama objasnila doktoru cijelu situaciju i uspjela ga nekako uvjeriti da još neko vrijeme ne obavijesti Vitinu mamu. Potom sam se upustila u izravan dvoboj s "dobrom blizankom". Darinka je otvorila vrata čim sam pozvonila. Bila je dotjerana i pažljivo našminkana. Bilo je očigledno da je nekog očekivala. Gledala sam u nju i vidjela sebe u zavodljivom izdanju. Kako sam samo mrzila taj prizor. - Čemu mogu zahvaliti tu čast da si me se sjetila? - upitala me posprdnim tonom. - Znam da si sve lagala - rekla sam produživši kraj nje u dnevnu sobu. - Znam da si muža strpala u zatvor jer te prevario, a Matu zato jer sam prijetila da ću te raskrinkati. Sada konačno imam i dokaze za to. Kad nije ništa odgovorila, nastavila sam. - Vlastitu djecu si izgladnjivala, maltretirala i iskorištavala samo da bi ostvarila svoje ciljeve. Ti si čudovište, Darinka. Stajala je nasred sobe, ruku prekriženih preko grudi. - A kako si, za ime svega, došla do takvih zaključaka? - Upravo sam razgovarala s Vitom. Sve mi je priznao! Darinka je još čvršće stisnula ruke na grudima. - Nemam pojma o čemu govoriš - protisnula je kroz zube. - Gdje je Vito? - upitala je zavirivši kroz prozor prema mom autu. - Nije ovdje - odgovorila sam. - U bolnici je, oporavlja se od pokušaja samoubojstva! Sad se naglo okrenula od prozora i zagledala u mene. - Kome je još ispričao te gluposti? - upitala je, napravivši nekoliko brzih koraka prema meni. - Tebi uopće nije stalo do njega, zar ne? - upitala sam, osjećajući odjednom kako moj bijes zamjenjuje golema tuga. Jadni Vito, jadna Inka, pomislila sam. - On je moj sin, Željka - rekla je. - Naravno da mi je stalo. - Pa kako to da onda ne pitaš kako je? Kako to da te ne zanima zašto je tvoje dijete bilo toliko nesretno da se pokušalo ubiti? Okrenula mi je leđa. Zamalo sam mogla vidjeti kotačiće kako joj se vrte u glavi u pokušaju pronalaženja izlaza iz ove nezavidne situacije. Ustala sam s kauča i uputila se prema vratima. - Rekla sam doktoru koji brine o Viti da ćeš mu se javiti - rekla sam uhvativši kvaku na vratima. - Kamo ćeš? - vrisnula je i pohitala dugačkim koracima prema meni, no ja sam se u tren oka našla u svom autu. Ništa više nisam imala reći svojoj sestri niti me zanimalo što je ona htjela reći meni. Odmah nakon Vitinog priznanja, Milan i Mato pušteni su iz pritvora. Darinka je, dakako, pokušala uvjeriti suca kako njezina djeca lažu, međutim, svima je bilo više nego jasno da su govorila istinu. Stjerana u kut, Darinka je noć prije nego što se Milan trebao vratiti kući nestala. Inka i Vito pretrpjeli su teške posljedice zbog svega što su proživjeli, no nadam se da će uz brižnog oca i mene, svoju tetu, koja je fizička kopija njihove majke, njihove rane zacijeljeti. Ponekad, dok ležim na Matinom ramenu, znam razmišljati o svojoj sestri. Kolike sam godine provela želeći biti poput nje, biti dobra blizanka. A cijelo to vrijeme dobra blizanka bila sam upravo ja, samo to nisam znala.
Rano lipanjsko sunce svojim je toplim zrakama širilo dobro raspoloženje među ljudima. Ni ja nisam ostala imuna na njegov pozitivan utjecaj. Bilo je negdje oko podneva kad smo se parkirali nedaleko od tržnice. Denis je ostatak dana uzeo slobodno i pozvao me na ručak u našu omiljenu piceriju. Nakon toga smo se trebali naći s našim odvjetnikom kod kojeg smo za taj dan imali zakazan sastanak. On nas je zastupao u procesu protiv kirurga u našoj lokalnoj bolnici. - Vidjet ćeš, sve će biti dobro, ljubavi. Odvjetnik mi je preko telefona dao naslutiti da bi se sad stvari mogle vrlo brzo odvijati. A čim sve ovo okonča - rekao je moj muž, uklonivši pritom nježno pramen kose s moga čela - ti i ja idemo na dugi godišnji odmor. Odvest ću te nekamo gdje ćeš zaboraviti na sve strahote kroz koje si prošla. Zadovoljno sam ga slušala. Konačno je mojim mukama došao kraj i mogla sam se radovati vremenu koje ćemo moj muž i ja provesti sami, daleko od svega. - Vis bi bio savršen - promrmljala sam zaneseno. - Tri godine nismo bili u onoj našoj uvali. Kad se samo sjetim tirkiznog mora, bjeline kamena, mirisa soli i pjesme cvrčaka... - Sve što poželiš, ljubavi moja - Denis se dječački smiješio. Nešto kasnije, u odvjetničkoj kancelariji, nakon što nas je srdačno pozdravio i ponudio nam da sjednemo, naš nam je odvjetnik preko stola pružio papire koje smo trebali pročitati. U njima je stajalo da se kirurg, koji me prije nešto manje od tri godine operirao, u trenutku operacije nalazio u stanju izuzetnog stresa. Naime, dan ranije su u automobilskoj nesreći nastradali njegova žena i djeca. "Njihova sudbina utjecala je na moje cjelokupno psihofizičko stanje. Jedino tako mogu objasniti pogrešku koja mi se potkrala", stajalo je u iskazu dotičnog kirurga. Na kraju je još napomenuo da toga dana nije znao hoće li njegova žena ostati na životu ili ne. - To je zaista morala biti teška situacija za njega i meni ga je kao čovjeka, naravno, žao - Denis je uzbuđeno komentirao upravo pročitano - ali, to ne opravdava činjenicu da je moja žena zbog njega izgubila tri godine života. Tri godine pune bolova i straha! Ja zahtijevam obeštećenje za sav užas koji je pretrpjela! Ma koliko taj liječnik pokušavao svoju pogrešku prikazati kao posljedicu tragičnog događaja, opravdanje za ono što je učinio ne postoji. Dok je moj muž raspravljao s odvjetnikom, moje su misli otplovile u prošlost... Prije tri godine turističko poduzeće u kojem sam bila zaposlena poslalo me na putovanje, na koje je zapravo trebala ići moja kolegica, ali se neposredno pred put razboljela te je njezin zadatak zapao mene. Radilo se o plovidbi brodom Sjevernim morem tijekom kojeg sam trebala voditi putnike kroz Oslo, Kopenhagen i kroz idilična ribarska sela. Kako sam o svemu doznala neposredno pred put i nisam imala mnogo vremena za pripremu, dogodio mi se propust koji se kasnije pokazao kao koban. Nedovoljno tople odjeće i hladnoća jača nego što sam očekivala učinili su svoje, tako da sam već drugog dana puta osjetila posljedice. Najprije se radilo samo o učestalom mokrenju, no ubrzo su nastupili snažni bolovi i gotovo neizdrživ pritisak u zdjelici. - Mislim da sam prehladila mjehur - objasnila sam putnici koja se čudila zašto neprestano odlazim na zahod. Kad sam se vratila kući, moje stanje je bilo toliko loše da me Denis smjesta odvezao liječniku. - Ovo ne izgleda dobro - rekao mi je urolog nakon detaljnog pregleda zabrinuto odmahujući glavom. - Imate upalu mjehura koja zahtijeva bolnički tretman. Upala je toliko jaka da se od nje vaš mjehur povećao i spustio, tako da sad pritišće mokraćne kanale. Trebalo bi ga operativno podići, u suprotnom bi moglo doći do njegove disfunkcije. Na operaciju O ne, samo operacija ne, pomislila sam užasnuta njegovim riječima. Ova vijest dočekala me potpuno nespremnom. Ta tko je još išao na operaciju zbog upale mjehura? - Zar zaista ne postoji nekakav drukčiji način izlječenja? - upitala sam puna nade, no odgovor koji sam dobila nije bio onakav kakav sam željela čuti. - Upale mjehura znaju se proširiti na druge dijelove mokraćnog sustava, a to može biti opasno. Najveća opasnost kod ovakve situacije kao što je vaša je da dođe do poremećenog otjecanja urina. To, pak, može uzrokovati sekundarnu infekciju bubrega, a s time se nije za šaliti. Vjerujte mi, ako ne operiramo, postoji velika mogućnost da se situacija pogorša - tim me je riječima uputio u bolnicu. - To je ionako vjerojatno rutinski zahvat, a poslije njega ćeš ponovno biti kao prije. Mislim da ne bi smjela riskirati ako postoji i najmanja mogućnost da ti se stanje pogorša - rekao je Denis kad sam mu se sva očajna požalila. Naravno da se nisam smjela kockati sa svojim zdravljem. To je bio jedini način da se konačno riješim neizdrživog pritiska i boli u mjehuru. Nakon što mi je i moj kućni liječnik potvrdio da bih trebala poslušati savjet specijalista, teška srca uputila sam se u bolnicu. - To vam je potpuno bezopasan zahvat - objašnjavala mi je žena koja je dijelila sa mnom bolničku sobu i koja mi se predstavila kao Bosiljka. Ona je bila operirana tri dana prije i već se osjećala vrlo dobro. Ipak, ovo je bila prva operacija u mom životu i užasno sam se bojala. Osim Bosiljke, umiriti me pokušao i anesteziolog. - Dosad su se svi pacijenti koje sam uspavljivao probudili iz narkoze. Ne vidim razlog zašto ne biste i vi - rekao je šaljivim tonom, a onda, vidjevši moj užasnut izraz lica, smjesta ozbiljno nadodao: - Zaista nema razloga za brigu. Sad ćemo lijepo zajednički ispuniti ovaj formular koji će mi pomoći da odredim točnu dozu narkoze za vas i time isključim svaki mogući rizik. Potom mi je postavio niz taznoraznih pitanja vezanih uz moje zdravlje, eventualne alergije, bolesti i lijekove koje pijem. Na kraju mi je izmjerio krvni tlak. Kad je formular bio popunjen, trebalo je na njega još samo staviti potpis, kao i na izjavu da pristajem na operativni zahvat. Bila sam toliko nervozna da sam bila uvjerena kako ću noć probdjeti budna, no predvečer mi je medicinska sestra donijela sredstvo za smirenje koje mi je pomoglo da utonem u dubok san i odspavam mirno sve do jutra. Rano ujutro došli su po mene i odvezli me dugačkim hodnicima do operacijske dvorane gdje me je već spremno čekao kirurg koji me trebao operirati, anesteziolog i ostalo medicinsko osoblje. - Tako, sad ćete lijepo malo odspavati, a kad se probudite, sve će biti gotovo - rekao mi je anesteziolog ubrizgavši injekciju u moju venu. Posljednje čega se sjećam njegove su nasmiješene plave oči iznad zelene bolničke maske, a nakon toga se na mene spustio mrak. Kad sam ponovno otvorila oči, nada mnom je bila nagnuta jedna od medicinskih sestara, koja me tapšala dlanom po obrazu i zahtijevala da joj kažem svoje ime. Nakon što sam kroz suhe usnice promrmljala što je od mene tražila, rekla mi je da je zahvat dobro prošao i odvezla me na odjel za intenzivnu njegu. Nekoliko sati nakon toga bila sam ponovno prebačena na redovni odjel, u svoju sobu. Buđenje iz narkoze - Onda, jeste li sad vidjeli da nije bilo tako strašno - moja dobronamjerna susjeda veselo je dočekala moj povratak. - Da, stvarno nije - složila sam se. - Ali, toliko sam se bojala da se više neću probuditi iz narkoze. Kasno tog popodneva u posjet mi je došao Denis. - Pa gdje je moja žena, moj heroj? - rekao je toplo i uz poljubac mi u ruke utisnuo buket prekrasnih crvenih ruža. - Razgovarao sam s odjelnim liječnikom. Rekao mi je da je sve dobro prošlo i da za nekoliko dana možeš doma. Onda ćeš morati još neko vrijeme mirovati kod kuće, a nakon toga ćeš biti kao nova! Denis je tog dana ostao dulje kod mene nego što su trajali posjeti. Razgovarali smo o svemu i svačemu: o skoroj proslavi četrdesete godišnjice braka njegovih roditelja, o produljenom vikendu koji smo namjeravali provesti negdje na moru, o mom povratku na posao... Kad se konačno uputio kući, s televizijskog ekrana smještenog u kutu sobe mogla se čuti najava dnevnika. - Do sutra, ljubavi - rekao mi je još jednom na odlasku, a ja sam još neko vrijeme nasmiješeno gledala u vrata koja su se za njim zatvorila. Odjednom sam osjetila snažan umor i počele su mi se sklapati oči, no taman kad sam počela tonuti u san, nešto me iznenada iz njega prenulo. Bila je to oštra bol u trbuhu od koje sam tiho zastenjala. Što je sad bilo to? - Imam osjećaj da mi je odjednom vlažno među nogama - promrmljala sam ispod glasa, no Bosiljka je čula što sam rekla i smjesta se našla pokraj mog kreveta. Nakon što je nadigla pokrivač s mene prestrašeno je ustuknula. - Pa vi krvarite - rekla je uzbuđenim glasom i smjesta pritisnula zvonce iznad mog kreveta. - To ne može biti normalno - rekla je medicinskoj sestri koja je nekoliko trenutaka kasnije ušla u sobu. - Kod mene nakon operacije nije bilo nikakvog krvarenja. - Smirite se, nije to ništa neobično kod ovakvih zahvata - rekla je sestra umirujućim tonom i nadodala da će smjesta obavijestiti dežurnog liječnika. Ovaj će, kako je rekla, doći čim bude mogao. U međuvremenu me Bosiljka, dok su mi niz obraze tekle suze, držala za ruku i pokušavala umiriti. - Nije to ništa strašno. Samo mala komplikacija koja ne mora ništa značiti - rekao je dežurni liječnik koji je stigao nešto kasnije. - Dat ću vam injekciju protiv bolova, sestra će vam promijeniti plahtu i nakon toga ćete se sigurno bolje osjećati. Dug oporavak Međutim, ono što je potom uslijedilo bilo je sasvim suprotno onome što mi je obećao. Umjesto da mi bude bolje, odjednom sam se počela tresti, a sestra koja mi je izmjerila temperaturu mogla je jedino konstatirati da je poprilično povišena. Da stvar bude gora, dežurni liječnik sada više nije mogao doći do mene jer je bio zadržan hitnom operacijom slijepog crijeva. Kad je konačno stigao i ponovno mi dao nekakve injekcije, stanje se tek neznatno popravilo. Iako se ni nakon tjedan dana boravka u bolnici nisam dobro osjećala, kući sam bila otpuštena onako kako je u početku bilo predviđeno. - Sve će se to s vremenom smiriti - uvjeravao me liječnik dok mi je na odlasku predavao otpusno pismo. - Znate, svatko reagira drugačije na operaciju. Vi ste očito osjetljiviji pa će vam trebati i dulje za oporavak. Željela sam, naravno, vjerovati njegovim riječima nadala se da će, kad dođem kući, sve krenuti nabolje, ali nije bilo tako. Bol ne samo da nije popuštala, kako je liječnik prognozirao, već je na mahove postajala još jačom. I ma koliko ja strpljivo čekala da konačno dođe kraj mojim mukama, one su se nastavile i tijekom narednih mjeseci. Jedini predah pružali su mi snažni analgetici, a kad se i njihovo djelovanje smanjilo, postala sam toliko očajna đa sam čak počela pomišljati na samoubojstvo. - Zašto niste ranije došli? - upitao me moj liječnik kad sam sva očajna ponovno zakucala na njegova vrata. Nije mogao shvatiti kako su mi u bolnici mogli reći da je stanje u kojem sam se nalazila bilo normalno. Ne gubeći vrijeme, smjesta me uputio radiologu na kompjutorsku tomografiju, a potom s dobivenim nalazima ponovno u bolnicu. Ono što sam potom doživjela, bio je šok koji zasigurno neću zaboraviti dok sam živa. Naime, nakon što je pregledao nove snimke, liječnički konzilij posumnjao je, ni manje ni više, na - tumor mjehura! - S ovime nije za čekati - bilo mi je priopćeno vrlo ozbiljnim tonom. - Morat ćemo vas hitno operirati. Ponovno sam dakle bila smještena na bolnički odjel, ponovno sam morala proći kroz čitav niz raznoraznih pretraga i ponovno sam gledala ususret još jednom operativnom zahvatu - ovaj put naravno nasmrt prestrašena. Prvo pitanje koje sam postavila kad sam se probudila iz narkoze, glasilo je: "Je li bio zloćudan?", a odgovor koji sam na njega dobila bio je potpuno neočekivan. - Naše sumnje su nasreću bile neopravdane. Uopće se nije radilo o tumoru. No zato smo vam pronašli nekoliko vlakana gaze koja su preostala od prijašnjeg zahvata. Nema nikakve sumnje da vam je upravo to prouzročilo tegobe koje ste imali. Bolovi ne prestaju Ne stigavši se upitati što su uopće ostaci gaze imali raditi u mome trbuhu, niz lice su mi potekle suze olakšanja. - Hvala Bogu - rekla sam Denisu kad me došao posjetiti. - Konačno su otkrili što je uzrokovalo bolove. Doduše, ne mogu vjerovati da su nekakva sitna vlakna mogla biti razlogom onako paklenih bolova, ali ako liječnici tako kažu... Denis se smjesta složio sa mnom. Nismo željeli sumnjati u njihovu kompetenciju. Na kraju krajeva, najvažnije je bilo da nisam bolovala ni od kakve zloćudne bolesti i da je uzrok bolova bio odstranjen. Nakon što je rana na trbuhu zacijeljela, bila sam otpuštena kući. - Sada je sve u redu s vašim zdravstvenim stanjem - bilo mi je rečeno na odlasku. - Od sada ćete se svakim danom osjećati sve bolje. O, kako sam samo željela da to bude istina. Zbog bolova koji su me već tako dugo mučili nije naime trpio samo moj posao i moja svakodnevica, već i moj ljubavni život. Denis je doduše bio krajnje strpljiv i pun razumijevanja, ali znala sam da i njemu kao i meni nedostaju naši intimni trenuci ispunjeni nježnošću koje nam je moja bolest onemogućila. Nekoliko dana nakon povratka kući bolovi u trbuhu kao da su se primirili. U tom smo razdoblju Denis i ja ponovno počeli kovati planove za budućnost, razgovarati o tome kako oboje želimo dijete, ali onda su se bolovi ponovno vratili - ovaj put snažniji nego ranije. Moje zdravstveno stanje pogoršavalo se iz dana u dan, a ja sve sam više gubila volju za životom. Ako bih ponekad i poželjela napraviti nešto po kući, bila sam naprosto preslaba za to. Zato bih uglavnom ležala u zamračenom dnevnom boravku i čekala da lijekovi protiv bolova počnu djelovati. I nisam samo ja bila ta koja je u tom teškom razdoblju propala. Denis, kojem je uz brigu za moje zdravlje i rad u uredu sada na grbaču pala i većina kućanskih poslova, također je primjetno smršavio i dobio tamne kolutove oko očiju. Naš obiteljski život, naše slobodno vrijeme i naše karijere - sve je bilo u znaku moje bolesti. Želju za djetetom nismo više ni spominjali. - Lela, ljubavi, ovako dalje ne ide! - rekao je jednog dana kad me kao i obično nakon dolaska kući s posla zatekao kako bezvoljno ležim u zamračenom dnevnom boravku. - Tek su ti trideset i tri godine, a slaba si i bolesna poput kakve.starice! Njegove riječi kao da su konačno doprle do mene i potakle me da ponovno zajednički razmislimo što bismo još mogli učiniti. Možda bi toplice pomogle, pomislili smo puni nade. Međutim, liječničko povjerenstvo odbilo je moj zahtjev te mi, na Denisovo i moje zgražanje, umjesto za toplice dalo preporuku za - psihijatrijsko liječenje! Nikada u životu nisam bila uzrujanija nego tada. - Pa to je vrhunski bezobrazluk! - vikala sam tako glasno da su mi žile poiskakale na vratu. - Vi mislite da nisam normalna, da umišljam te užasne bolove? Denis me pokušavao umiriti, no to mu je slabo polazilo za rukom. Kad sam nekoliko dana kasnije ponovno dobila krvarenje i ponovno završila u bolnici, bila sam gotovo sretna što ću barem konačno dokazati da nisam luda. No ni ovaj put nije bio otkriven nikakav fizički uzrok mojih tegoba. - Bit će najbolje da se ipak podvrgnete psihijatrijskoj terapiji kako vam je savjetovano - glasio je krajnji zaključak. Zajednički stav liječničkog konzilija bio je naime, da "svoje fizičke tegobe podsvjesno izazivam svojim psihičkim blokadama". Iako mi uopće nije bilo jasno o čemu su govorili, ipak sam konačno popustila i pristala na psihoterapije. U međuvremenu sam, naime, bila potpuno dotučena i nisam se više imala snage boriti. Drugo mišljenje Tri sam mjeseca strpljivo jednom tjedno odlazila psihijatrici na seanse, iako pritom nisam osjećala nikakvo fizičko poboljšanje. No kad se nakon toga njezin nalaz našao u mojim rukama, eksplodirala sam od bijesa. Tu je naime crno na bijelo stajalo da se moje "fizičke tegobe ne baziraju ni na kakvom organskom oboljenju". - To ne može biti istina! - vikala sam kroz suze. - Ovime me je okarakterizirala kao luđakinju koja simulira bolove! A što je s onim navalama vrućine i krvarenjima - sve sam si to umislila? Denis je i u ovim teškim trenucima bio uz mene, pokušavao me umiriti, no to mu je sve teže polazilo za rukom. Uz bolove koji su me dovodili do ludila, sada sam se morala nositi i sa činjenicom da me liječnici više ne shvaćaju ozbiljno. - Uzeo sam slobodne dane, vodim te na more - rekao je jednog popodneva Denis kad se vratio kući s posla. Blaga klima i svježi zrak trebali su mi pomoći da se opustim, a možda i izliječim. Međutim, kad ni more ni sunce nisu pomogli da moji bolovi nestanu, po povratku kući ponovno sam otišla do svoga liječnika. Prepuna fascikla s nalazima od bezbrojnih pretraga pokazivala je koliko sam žarko željela otkriti uzrok svoje patnje, no činilo se kao da se vrtim u začaranom krugu. Kad sam shvatila da ni moj liječnik ne zna izlaz iz njega, odlučila sam potražiti drugo mišljenje. I tako je započela moja odiseja po raznim liječničkim praksama, a moja fascikla s nalazima postajala sve deblja i deblja. Iako nemam dovoljno prstiju na rukama za nabrojiti sve liječnike čije sam mišljenje zatražila, niti jedan od njih nije mi nudio nikakvo rješenje. I tko zna kako bi ova moja životna priča završila da jednog dana sasvim nenadano nije došlo do sudbonosne prekretnice. A sve je započelo vjenčanjem Denisove sestrične, Goge... - Goga i Alen zovu nas da dođemo u Zagreb. Zamisli, konačno su se odlučili vjenčati - rekao mi je jednog popodneva Denis nakon što me zatekao kako sjedim u zamračenom dnevnom boravku i potpuno bezvoljno prelistavam programe na televiziji. Iznenađeno sam podignula obrve. Denisova sestrična bila je punih sedam godina u vezi s Alenom i svi su već mislili kako se njih dvoje neće nikada vjenčati. Što ih je nagnalo da to baš sad učine? - Goga je trudna - rekao je Denis, pokušavajući pritom skriti sjetu u osmjehu. No nije morao ništa reći. U njegovim sam očima pročitala žaljenje što se naša želja za djetetom pretvorila u neostvariv san. - Ne znam... - odmahnula sam glavom. - Idi ti bez mene. Ja nisam sposobna za put. To je bila istina. Bila sam slaba, jako slaba. A i slavlje je bilo zadnje do čega mi je bilo stalo. - Ne dolazi u obzir - rekao je Denis i žustro zatresao glavom. - Ako ne ideš ti, onda ne idem ni ja. Javit ću im da ne možemo doći. Na kraju krajeva, možemo im i kasnije čestitati. No kad je čula da nećemo doći, Goga je ustrajala na - razgovoru sa mnom. - Molim te, Lelice, razmisli još jednom! Znaš da bez vas dvoje to neće biti isto. Pa koliko puta ću se udavati u životu? Vidiš da su mi i za ovo vjenčanje trebale godine i godine priprema. Molim te, morate doći! Opet operacija Na kraju sam, iako nevoljko, ipak popustila pred njenim nagovaranjem. Goga mi je bila stvarno draga poput sestre i shvatila sam da bi bilo sebično odbiti njezinu molbu bez obzira na opravdanost razloga. Izdržat ću nekako, razmišljala sam pakirajući stvari za put. Najvažnije mi je bilo osigurati se s dovoljnom količinom analgetika, jer oni su bili jedino što mi je omogućavalo kratke predahe od boli. Goga i Alen bili su šokirani kad su ugledali Denisa i mene. Posljednji put kad smo se vidjeli bila sam još zdrava i oboje smo bili u izvrsnoj formi. Sada smo oboje izgledali poput olupina. - Bože, što se dogodilo s tobom? - Goga je prekrila rukom usta kako bi prigušila vrisak koji joj je izletio. Znala je naravno za moju operaciju mjehura i za tegobe koje sam imala, ali ono što nije znala bilo je da je moj život zbog toga bio sasvim uništen. Ukratko sam joj ispripovijedala o svojim mukama kroz koje sam prolazila već gotovo tri godine. Goga me pažljivo slušala, povremeno duboko uzdišući i brišući suze. - Jadno moje - rekla je kad sam završila svoju tužnu priču. - Zašto nam Denis nije rekao da je tako strašno? Nismo imali pojma... Kad sam još tog istog dana dobila jednu od već uobičajenih navala vrućine popraćenu snažnim bolovima, Goga je bila odlučna. Zaključila je da moram hitno u bolnicu i prije nego što sam se snašla, već sam se ponovno nalazila na bolničkom odjelu. Ovdje su mi sada bile ponovljene neke od pretraga, ali obavljeno je i niz novih, detaljnijih. Kad mi je na kraju bilo priopćeno da ću morati ponovno na operaciju, nisam više čak bila ni iznenađena. Ovaj put sam bez trunke straha dala svoj pristanak da ponovno legnem pod nož ne mareći više ni najmanje hoću li se ili neću probuditi iz narkoze. Međutim, zahvaljujući savjesnom pristupu tamošnjih liječnika, činilo se da mi se sreća konačno osmjehnula. Ova operacija trebala se uvelike razlikovati od prethodne dvije i konačno riješiti moje probleme - jednom zauvijek. Tragom gnojne čahure koja je bila prsnula, liječnici su došli do nevjerojatnog otkrića. Na mjestu gdje se tkivo gnojilo pronašli su strano tijelo zaboravljeno još prilikom prve operacije, no ovaj put se nije radilo samo o nekoliko vlakana, već o cijeloj zaboravljenoj gazi! Čak i za iskusne kirurge ovo je bio nevjerojatan skandal iako izreka kaže da "vrana vrani oči ne kopa", bili su mišljenja da se radi o pogrešci koja se ne smije tek tako zataškati. Iz medicinskog nalaza koji mi je potom bio uručen nedvojbeno je proizlazilo da je prilikom prve operacije bio počinjen kobni propust. Moja sreća bila je donekle u tome što je zaboravljena gaza bila sterilna pa nije prouzročila sepsu, no s druge strane, upravo su se iz tog razloga moje tegobe razvukle tako dugo. Kobni propust Što se ticalo mog sveukupnog zdravstvenog stanja, liječnici mi čak ni sada, kad je problem konačno bio saniran, nisu mogli jamčiti da zbog učestalih operativnih zahvata neću imati posljedica u budućnosti. No sada sam barem pred sobom imala budućnost! I što je bilo najvažnije, sada sam konačno imala papir koji je crno na bijelo dokazivao da nisam luda i da nisam umišljala bolove. No to je još trebalo dokazati na sudu... Bolnica u našem gradu najprije je odbijala optužbe, štiteći na taj način svog kirurga, ali i sebe. - Moguće je da nakon operacije u tijelu pacijenta ostane dio instrumenta ili gaze - govorio je u svom iskazu ravnatelj bolnice. - No o ovakvim slučajevima ne možemo govoriti kao o pogrešci, već kao o jednoj od komplikacija u liječenju. Liječnici nisu nepogrešivi i mi pacijenta upoznajemo s rizicima takvih komplikacija. Moguće je da zaboravljeni predmet bude dulje u tijelu, pogotovo ako je sterilan. Zgranuto sam slušala hladan iskaz koji je o pogrešci koja mi je umalo uništila život govorio kao o uobičajenoj komplikaciji. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima! Zar je bilo moguće da će im ta priča proći? No, sada je na redu bio naš odvjetnik. Puna nade uprla sam oči u njega, moleći se u sebi da njegova riječ unese svjetlo u mutan prikaz mog slučaja i da pravda konačno pobijedi. - Istina je sve ovo što smo malo prije čuli - rekao je u svom završnom govoru pred sudom naš odvjetnik. - Istina je da su i liječnici samo ljudi, a kako znamo, svi ljudi griješe. Međutim, ukoliko već dođe do pogreške, kakva je počinjena u slučaju moje klijentice, tada liječnik mora stati iza nje, priznati je i učiniti sve da ju ispravi, a ne umjesto toga pacijenta okarakterizirati kao psihičkog bolesnika! Moje molitve bile su uslišane, pravda je pobijedila! S riječima našeg odvjetnika složio se, naime, i sud te donio presudu kojom je dotičnom liječniku bio izrečen ukor i novčana kazna. Meni je pak bila dodijeljena odšteta koja je treba biti naknada za sav bol i strah koji sam pretrpjela. Naravno da nikakav novac ne može vratiti nepovratno izgubljeno vrijeme, uništeno bolovima i smrtnim strahom, ali sada kad je sve konačno bilo iza nas, Denis i ja bili smo sretni. Gotovo u nevjerici gledala sam ususret životu za koji sam već mislila da sam ga zauvijek izgubila.
Ispružila sam ruku prema Zoranovoj strani kreveta i posegnula u prazno. Još snena, okrenula sam se na drugu stranu i počela tapkati po noćnom ormariću. Škiljeći u mraku, dohvatila sam sat koji je ondje stajao i prinijela ga bliže očima. Zelene fluorescentne brojke pokazivale su pola četiri ujutro. O ne, pomislila sam rezignirano i ustala iz kreveta. Zar je opet morao to raditi? Navukla sam papuče na bose noge i otapkala u dnevni boravak iz kojeg je dopirala slaba svjetlost. I prije nego što sam ga ugledala, znala sam vrlo dobro što radi. Baš kako sam i očekivala, Zoran je sjedio za kompjutorom i kao svake noći igrao svoju omiljenu igricu. Bio je nagnut prema ekranu tako da ga je skoro nosom doticao. Lijevom rukom je podupro bradu, dok je desnom brzim pokretima pomicao miš. Pokraj njega na stolu nalazila se poluprazna boca crnog vina i prazna prevrnuta čaša. Očito u žaru igre nije ni primijetio kad ju je srušio. Bio je toliko unesen u ono što je radio da nije primijetio ni mene kad sam ušla. Trenutak sam ga šutke promatrala, izgledao je grozno. Oči su mu bile raširene i fokusirane na ekran, usta poluotvorena, a cijelo tijelo napeto. S kime li se sad opet borio? Kakve li je demone ubijao u četiri ujutro kad je sav normalan svijet spavao dubokim snom? Osjetila sam kako ljutnja u meni raste, a onda se više nisam mogla suzdržati. - Zar se nisi mogao barem noćas suzdržati? - grubo sam ga napala. - Ili si možda zaboravio da danas imaš razgovor za posao? - Evo, odmah ću prekinuti - promrmljao je ne odvajajući pogled s ekrana. Ma krasno, pomislila sam ogorčeno. Nije me se udostojio ni pogledati! Još malo pa je trebalo svanuti, a on se nije mogao odlijepiti od te proklete igrice. Čak ni zbog razgovora za posao koji mu je tako mnogo značio! Ali, naravno da ne želi izaći iz svijeta mašte, pomislila sam ogorčeno! Kako i bi kad je ondje glumio velikog heroja, nižući uspjeh za uspjehom, dok se naš stvarni svijet raspadao. - Zorane! - ponovila sam oštro lupnuvši ljutito nogom o pod. No ni ovaj put nisam izazvala nikakvu značajnu reakciju. - Evo, odmah... - ponovno je promrmljao kao u transu i nastavio igrati. Na ekranu mu je upravo prišla neka vila koja mu je čestitala na "dobro obavijenom poslu". Nisam znala bi li od muke vrištala ili plakala. To njegovo "odmah" značilo je još najmanje tri sata. Pogledala sam ga pogledom ispunjenim očajem, ali i prijezirom. Što se to dogodilo s onim muškarcem u kojeg sam se onako strastveno zaljubila? Još donedavno Zoran je bio muškarac mojih snova. Voljela sam ga svim svojim bićem i bila spremna učiniti sve za njega. Međutim, taj muškarac kao da je netragom nestao i sad je preda mnom bila neka nepoznata spodoba. Bio je to neki neznanac koji je iz noći u noć sjedio ispred kompjutora, sve dok mu oči ne bi pocrvenjele i s kojim više gotovo uopće nisam komunicirala. Gledala sam ga bespomoćno ne znajući što učiniti. Za samo nekoliko sati morala sam ustati i nisam si mogla dopustiti luksuz da se sad navlačim s njime. Uostalom, postojala je vrlo velika opasnost da, ako ostanem još koji trenutak uz njega, bacim nešto u taj prokleti kompjutor. U mojim očima on je bio glavni krivac za moju nesreću. Da ironija bude veća, nekada nas je upravo kompjutor spajao. Zorana sam naime upoznala kad je došao raditi kao zamjena u online redakciju, u kojoj sam ja već nekoliko godina radila kao pomoćnica urednika. Od prvog trena među nama je postojala snažna privlačnost, koja je vrlo brzo prerasla u prekrasnu vezu. "Pronašla sam muškarca svog života!" sjećam se kako sam oduševljeno govorila svim svojim poznatima i rodbini. Bio je to zaista veliki preokret, s obzirom na to da sam još donedavno govorila kako se sigurno nikada neću udati. No, sada se odjednom sve činilo idealnim. Oboje smo nekako vjerovali da smo jedno u drugome pronašli ono pravo i da ćemo cijeli život ostati zajedno. U ono vrijeme i nije postojao nikakav razlog da tako ne razmišljamo. Međutim, već vrlo brzo na našem se putu ispriječila prepreka koja se činila nepremostivom. Zoran je konačno dobio stalan posao koji je toliko priželjkivao, na žalost, u drugom gradu udaljenom dvjestotinjak kilometara od mjesta u kojem smo živjeli. Naravno, pomislila sam kako bi bilo najbolje da odbije tu ponudu, no nisam mogla biti toliko sebična i to mu savjetovati. Tako sam mu, umjesto da ga odgovorim od preseljenja, pomogla pri pakiranju. Njegovo oduševljenje bilo je gotovo zarazno. Činilo se da u početku uopće nije shvaćao što će taj posao značiti za nas. Pričao je samouvjereno kako je to mala udaljenost i kako ćemo se viđati vikendima, pa praznicima... Ipak, kad je stigao trenutak konačnog rastanka, bio je jednako shrvan kao i ja. No, sad je bilo prekasno za povratak... Slijedila sam srce Neko vrijeme zaista je bilo onako kako je Zoran predvidio. Prazninu smo popunjavali maratonskim telefonskim razgovorima i međusobnim posjetima vikendima, ali umjesto da se s vremenom naviknemo na ovakav život, razdvojenost nam je iz dana u dan sve teže padala. Nakon tri mjeseca obostrane patnje, u meni se nešto prelomilo i donijela sam životnu odluku: napustit ću sve što sam godinama gradila i slijediti svoje srce. Dat ću otkaz i krenuti za Zoranom, u nepoznato! Nije to bila laka odluka, ali ljubav je prevagnula. Iako nisam dobila podršku svojih najbližih, bila sam vrlo optimistična. Govorili su mi da sam luda što napuštam obitelj i prijatelje. Da neću više naći tako dobar posao i da zašto se on ne bi žrtvovao za mene, umjesto ja za njega. Znala sam da su možda u pravu, ali nisam ih namjeravala slušati. Željela sam vjerovati da snaga ljubavi može pobijediti sve. No, nije bilo baš tako... Posao u novoj sredini našla sam doduše relativno brzo, ali za razliku od onog prijašnjeg, ovaj nije imao mnogo veze s mojom strukom, a još manje s mojim profesionalnim snovima. Moram priznati da sam bila prilično razočarana zbog ovakve svojevrsne degradacije, ali i dalje me tješila pomisao da sam barem pokraj svog voljenog. I tako sam usprkos svemu bila sretna. Barem u početku... Sve je krenulo nizbrdo kad je Zoranova tvrtka nenadano zapala u krizu. Sve je upućivalo na to da bi uskoro mogao ostati bez posla, no prije nego što se to zaista i dogodilo, presudilo nam je nešto što se isprva činilo sasvim marginalnim. Naime, baš u vrijeme kad je posao stagnirao i kad je Zoran satima znao sjediti besposlen u uredu, jedan njegov kolega donio im je za razonodu kompjutorsku igricu. Bila je to u ono vrijeme sasvim nova igrica na tržištu, kao stvorena za muškarce. Ne razumijem se mnogo u takve stvari, ali znam da se zvala World of Warcraft i da se bazirala na maštovitoj priči o junacima, raznolikim mitskim stvorenjima i čudovištima. Ispočetka nisam vidjela ništa loše u tome, naprotiv. Mislila sam da će mu dobro doći da mu malo odvrati misli od stresne situacije na poslu. Čak sam ponekad znala sjesti pokraj njega i znatiželjno preko njegova ramena promatrati što ga to toliko fascinira u toj igrici. Prolazila bi tada zajedno s njim kroz izmišljeni svijet čudnovatih bića i moram priznati da je u njemu zaista bilo nečeg čemu nije bilo lako odoljeti. Krajolici na ekranu bili su bajkoviti, a susreti s raznoraznim likovima u isto vrijeme tajanstveni, opasni i puni iznenađenja. Igrač u ovoj igri nije nikada bio sam. Neprestano su mu u susret dolazili svakojaki vilenjaci, čarobnjaci, demoni i druga fascinantna bića. Neka od njih jahala su na stvorenjima koja su nalikovala čas na konje, čas na tigrove. Nagrade koje su se pritom mogle osvojiti u raznim zadacima imale su bajoslovne vrijednosti. Čudesni svijet u kojem je sve to bilo moguće imao je i svoje ime: zvao se Azeroth. Bila je to zemlja koja se sastojala od kontinenata kalimdora i Istočnih kraljevstava, a objedinjavala je sve: Afriku, Aziju, Europu, Ameriku, Australiju, Mjesec, Mars i Veneru. Upoznati ovaj svijet na brzinu bilo je nemoguće. Za proputovanje kroz oba kontinenta i njihove glavne gradove bili su potrebni mjeseci. Tako sam, na primjer, u tim svojim povremenim izletima u Azeroth uspjela saznati da je Darnassus grad vilenjaka i ljudi koji žive u naseljima drvenih kuća među njegovanim maslinicima, i da se do njega dolazi kamenim mostovima. Da se Tunder Bluff, glavni grad rogatih Taura, proteže na vrhovima nekoliko brežuljaka te da je utočište za hrabre lovce na opasne životinje. Ili pak da je Undercity, podzemni grad mraka, zla i patnje u kojem se igraču prilikom ulaska u njega diže kosa na glavi. U igri su se mogli susresti i razni realni likovi, kao na primjer mehaničar iz Varšave, poslovna žena iz New Yorka, poljoprivrednik iz Bavarske ili kompjutoraš iz Švedske. Zoran se s mnogima od njih "sprijateljio" kako bi se zajedno borili protiv zla u svijetu mašte. Zajednički su ubijali neprijatelje i doživljavali niz pustolovina. Notu realnosti cijeloj toj imaginarnoj zemlji pridavao je i točan raspored sajmova, festivala i natjecanja, kao i velike proslave s vatrometom za Novu godinu. Paralelni život U svakom slučaju, igra je bila zanimljiva i bilo mi je donekle jasno zašto je Zoran igra s tolikim zanimanjem. Da ipak nije tako bezazlena kako sam u početku mislila, shvatila sam tek kad su se zaredale noći u kojima sam ostajala sama u krevetu dok je Zoran sjedio do jutra ispred kompjutora. No, tada je već bilo prekasno: moj dragi je, naime, već bio ovisan o igrici od koje se više jednostavno nije mogao odlijepiti. Kroz nju je živio paralelni život u kojem je nizao uspjehe, dok mu se stvarni svijet urušavao. U međuvremenu je naime ostao bez posla i ništa više nije bilo kako treba... - Hajde, dođi konačno u krevet! - progunđala sam ponovno glasom punim predbacivanja. Njegove oči i dalje su bile prikovane uz ekran. Baš kao i prije devet sati kad sam se vratila s posla. Tada je još, doduše, bio toliko priseban da me zamoli neka ga svakakö prekinem ako se zanese i bude predugo igrao. Namjeravao je, naime, ranije leći kako bi sljedeći dan otišao svjež i odmoran na dogovoreni razgovor za posao. No, sada je sve to bilo zaboravljeno i ništa više nije bilo važno osim te vražje igre! - Dođi, molim te! - ponovila sam još jednom. Bila sam umorna i ljuta. Zbog njegova manijakalnog igranja nisam mogla ni ja normalno spavati. - Evo, odmah! - nervozno se obrecnuo i dalje ne odvajajući pogled s ekrana. Bilo je očito da ga živcira što ga ometam u žaru borbe s virtualnim demonima. - Ma, radi što hoćeš! Baš me briga! - na kraju sam izgubila živce i okrenula se na peti. U tom trenu bila sam sasvim sigurna da tog dana neće biti sposoban za poslovni razgovor. A ako bi se nekim čudom i uspio dovući do tamo, nisam vjerovala da bi mu itko ponudio posao. Izgledao je grozno! Po njegovu blijedom, ispijenom licu i otečenim očima jasno se vidjelo da nije noćima spavao. Konačno sam ponovno legla, ali više ni ja nisam mogla usnuti. Prevrtala sam se još dugo po krevetu prije nego što sam konačno utonula u san. Ujutro, kad je budilica počela glasno zvoniti, mjesto pored mene je još uvijek bilo prazno. Zorana sam našla kako leži na kauču u dnevnom boravku, a na stoliću pokraj njega stajala je boca vina koju je tijekom noći uspio isprazniti. Pošla sam ga probuditi, no kad sam vidjela kako grozno izgleda, ustuknula sam. Na kraju sam otišla na posao ostavivši ga da spava. Duboko u sebi, nadala sam se da će se možda ipak trgnuti i uspjeti obaviti razgovor koji je imao zakazan za deset sati. U dvanaest sati sam ga nazvala s posla. Virtualna prijateljica - Kako je bilo na razgovoru? - upitala sam ga. U međuvremenu je moja ljutnja prema njemu splasnula. - Nisam otišao - odgovorio mi je. Zvučao je utučeno. - Probudio sam se s otečenim obrazom. Izgleda da mi se opet probudio umnjak. Nazvat ću te kasnije, može? - Odi odmah zubaru. Pokušat ću doći ranije doma - požurila sam mu reći u slušalicu prije nego što je prekinuo vezu. U tom sam trenu osjetila prema njemu žaljenje. Dok sam se uspinjala stepenicama prema našem stanu, na stubištu sam susrela Zoranovog prijatelja Krešu. - Je li bio kod zubara? - upitala sam ga budući da se tog popodneva više nisam čula sa Zoranom. Bila sam zatrpana poslom, tako da ga nisam stigla nazvati, a ni on se meni nije javljao. - Nemam pojma - odgovorio mi je slegnuvši ramenima. - Jedva sam uspio progovoriti koju riječ s njim. Nisam siguran je li uopće primijetio da sam ondje! Cijelo vrijeme je kao manijak igrao onu svoju igricu. Imao sam osjećaj da mu samo smetam. Iskreno, ne znam kako ti pristaješ na sve to... Njegov komentar me uzrujao. Ljutito sam ga pogledala i zauzela obrambeni stav podbočivši se rukama o bokove. Zvučalo je kao da se ja slažem sa Zoranovim neumjerenim igranjem igrice, a to je bilo daleko od istine. - Kako to misliš, da prihvaćam? - povisila sam ton. - Pa stalno se svađam s njim zbog toga! I noćas sam ga pokušala u cik zore odvući u krevet, ali bezuspješno. Na kraju čak nije otišao na razgovor za posao jer se iscrpio tom glupom igrom! - Ma, ne mislim na igricu - Krešo je odmahnuo rukom. - Mislio sam na tu njegovu prijateljicu s kojom se skompao i s kojom sad zajedno igra igru. - Kakvu prijateljicu? - blenula sam u njega. - A ti ne znaš... Ma, zaboravi, ništa bitno! - odjednom se htio izvući. No, meni nije padalo na pamet da ga pustim, sad kad mi je stavio bubu u uho. Nakon mog inzistiranja Krešo je konačno popustio i rekao mi o čemu se radi. Zvučalo je pomalo nevjerojatno, ali činilo se da je Zoran pronašao prijateljicu preko interneta koja je bila strastveni igrač kao i on. Navodno su se upoznali preko nekakvog kluba obožavatelja virtualnih igrica i čak se već virtualno vjenčali! Zbunjena i uzburkanih osjećaja, otvorila sam vrata našeg stana. U Zorana sam se zaljubila zbog njegova djetinjeg šarma i jednostavnosti. Bio je jedan od rijetkih muškaraca za koje sam znala da žele djecu. I nije to bilo sve. Bio je spreman čak i na mijenjanje pelena, čuvanje djeteta i ravnopravno sudjelovanje u svim kućanskim poslovima. Svidjelo mi se što nije zazirao od pranja kupaonice, usisavanja ili kuhanja. Želio je baš sve dijeliti sa mnom i uz to ostajao pravi muškarac, nježan i pažljiv ljubavnik. No sve te kvalitete koje sam obožavala na njemu u međuvremenu su se jednostavno rasplinule. Otkad je igrao tu glupu igru, više nije ni prstom mrdnuo po kući, niti posvećivao bilo kakvu pažnju meni. I kao da sve to nije bilo i više nego dovoljno, sad sam još morala saznati da se i oženio u tom Azerothu! Odjednom sam osjetila kako me preplavljuje snažna ljubomora prema ženi s interneta i svijetu u kojem je s njom provodio čitave dane. Kad sam ušla u sobu, već sam bila dobrano nabrušena, a kad sam ga još ugledala s otečenim obrazom pred kompjutorom, na oči mi je pao mrak. - Igraš li se i sad s tom glupačom? - ciknula sam mnogo glasnije nego što sam namjeravala. - Kako znaš? - zapanjeno me pogledao. I tako je započela svađa. Ta Anja, kako se zvala u pravom svijetu, bila je zaista njegova partnerica u igri i nije mu, kako me je uvjeravao, baš ništa značila. S obzirom na to da je provodio više vremena s njom u igri nego sa mnom u stvarnom svijetu, to mi i nije bila neka utjeha. Osim toga, kroz svađu i bezbroj mojih pitanja odao se da se jednom ipak čuo s njom i telefonom! Njegovo priznanje djelovalo je na mene poput crvene krpe. Bilo mi je dosta, zaista svega dosta, i odlučila sam prekinuti! - Dobro - složio se sa mnom, na moje iznenađenje. Zar je bilo moguće da neće ni prstom mrdnuti da spasi našu ljubav? No, činilo se kao da mu je drago što će konačno imati svoj mir! - Kako ćemo to riješiti? Hoćeš li ti zadržati stan? - upitao me. - Ne, ni slučajno - brzo sam odgovorila. - Ne pada mi na pamet ostati ovdje. Ti možeš zadržati stan, ja ću se iseliti! Povratak kući Otišla sam u spavaću sobu i počela pakirati. Isprva me boljelo što ne dolazi za mnom, a onda me odjednom obuzela ravnodušnost. Zar nije možda bilo i bolje tako? Ionako smo već mjesecima živjeli poput dvoje stranaca: ja u stvarnom svijetu punom stvarnih problema, a on u bajkovitom Azerothu. Dugo sam čeznula za njegovom pažnjom, a sad mi je odjednom postalo svejedno. Užasno me vrijeđala spoznaja da je povrh svega pronašao i neku glupaču s kojom je dijelio tu svoju suludu strast. Pa neka mu je onda, pomislila sam ljutito. Neka bude sretan s njom u njihovom svijetu duhova! Zoran je sjedio za kompjutorom i kad je moja kolegica s posla pozvonila na vrata i pomogla mi da odnesem stvari u auto. Nije se pomaknuo ni kad su sve stvari bile iznesene. Vjerojatno se i sada nalazio s Anjom koja se u igri pojavljivala u vidu vitke vile, pomislila sam ogorčeno. Sve mi je to uvelike olakšalo rastanak. Tek nekoliko sati kasnije, kad sam ležala na uskom krevetu u gostinjskoj sobi svoje prijateljice, postalo mi je jasno da sam za vezu sa Zoranom platila visoku cijenu. Napustivši svoj stari posao i preselivši u drugi grad, postala sam usamljena. Više se nigdje nisam osjećala doma i nisam uza se imala nikog svog. Tek sad, nakon prekida sa Zoranom, počela sam intenzivnije razmišljati o tome što zaista želim od života. Kako sam ubrzo shvatila: bio je to povratak u moje rodno mjesto, k mojim prijateljima i obitelji. No, tek kad sam se vratila u poznato okruženje, shvatila sam koliko sam zapravo jadna. Bilo je to kao da sam upala u neku crnu rupu iz koje nije bilo izlaza. Bol zbog raskida sa Zoranom kao da je nastupila sa zakašnjenjem. Ležala bih tako svakog dana u svom krevetu i tugovala jer Zoran nije uz mene. Ponovno su mi se u misli vraćali svi oni lijepi trenuci koje smo proživjeli zajedno. Sjetila sam se naših šetnji parkom tijekom kojih smo se znali toliko smijati da sam imala osjećaj da ću puknuti od sreće. Ponovno sam se sjetila i naših ljetovanja na moru. Posebno onog kad smo otputovali s ruksacima i šatorima na leđima, a cijelo vrijeme je nemilice padala kiša. S nostalgijom sam se sjetila i njegovih kulinarskih eksperimenata u kuhinji, kad bi me iznenadio domaćom pizzom ili špagetima "a la Zoran". Stari Zoran Jednom sam osjetila tako golemu čežnju da sam prevladala ponos i nazvala ga, no nitko se nije javio. Kad sam nakon podosta vremena ponovno skupila hrabrosti i nazvala ga, govorni automat mi je priopćio da ta linija više ne postoji. Bila sam toliko bezvoljna da više nisam mogla niti jesti, te sam čak na užas sviju smršavjela deset kilograma. A onda je jednog dana zazvonio telefon. Bio je to on! Srce mi je poskočilo kad sam s druge strane začula dobro poznat glas. - Kako si? - pitao me Zoran. - Dobro, a ti? - Sad sam ponovno bolje - odgovorio je. Glas mu je bio pun kajanja. - Možeš li mi oprostiti što sam se ponio kao totalni kreten? Bile su to riječi koje su poput melema sjele na moju ranjenu dušu. Kad je sljedećeg vikenda došao k meni, kako smo se dogovorili, dugo smo o svemu razgovarali. Između ostalog, i o djevojci s interneta na koju sam bila tako silno ljubomorna. Priznao mi je da se nakon mog odlaska jednom s njom našao na kavi, ali da nisu imali o čemu razgovarati. Oni su bili partneri samo u igri. Još sam saznala da mu se u razdoblju moje odsutnosti ozbiljno narušilo zdravlje. Naime, kako nije bilo više nikog pokraj njega da ga tjera na prekid igre, uskoro je sasvim prestao jesti i srozao se na nevjerojatnih pedeset i šest kilograma! Nakon toga je završio u bolnici na infuziji, a kad se nakon gotovo puna tri tjedna vratio doma, odlučio je darovati kompjutor dječaku iz susjedstva. Da to nije učinio, kako je rekao, ne bi se mogao othrvati iskušenju. Pažljivo sam slušala njegovu potresnu priču i morala ipak s radošću primijetiti da je sad ponovno bio onaj stari Zoran. Onaj dječački osmijeh koji sam nekad toliko voljela, a koji čitavu vječnost nisam vidjela na njegovu licu, ponovno je bio tu! Kad mi je prišao i poljubio me, sva moja patnja i sva gorčina bili su kao rukom odneseni. Te smo večeri ponovno bili onaj ludo zaljubljeni par koji ima velike planove za zajedničku budućnost. - Znaš, stvarno sam bio budala. Kako sam mogao biti toliko slijep i misliti da je moguće ovakvu ljepotu zamijeniti nekakvim imaginarnim svijetom - šapnuo mi je na uho ljubeći me u kosu. Privila sam se zadovoljno uz njega slažući se sa svakom njegovom riječi. Kad mi je ujutro donio doručak u krevet, sreća je prožela sva moja čula i život nikada nije bio ljepši! Ovaj put Zoran je došao za mnom. Ponovno radi kao dizajner web stranica i ponovno ima kompjutor. No, igricu nikada više nije ni taknuo. Sada naime oboje i predobro znamo koliko je sreća krhka i kako ju je lako izgubiti. Zato je ljubomorno čuvamo i štitimo - ovaj put ne samo radi nas, već i zbog djeteta koje nam uskoro dolazi i kojem se oboje silno radujemo! U jedno sam sigurna: poučeni iskustvom da zabava ne mora uvijek biti bezopasna, bit ćemo vrlo pažljivi pri odabiru igračaka za naše malo zlato.
Mnogo je razloga za to što u četrdeset i petoj još nisam u braku, a cijeli sam život okružena muškarcima. Bila sam im dobra ili najbolja prijateljica, rame za plakanje kad su ih njihove djevojke ostavljale, cura s kojom su mogli razgovarati o svemu, pa i o nogometu, s kojom su se uvijek mogli zafrkavati. Sjećam se situacije od prije desetak godina kad je Neven, dečko moje najbolje prijateljice Vjere, rekao kako ima tri prijatelja od kojih samo jedan ima stalnu djevojku. Pričao im je kako sam simpatična i - dečki su me poželjeli upoznati. Nazvao me i ponudio da im se pridružim na njihovom muškom druženju što su ga redovito održavali jednom tjedno. Obećao je da će me on dovesti i odvesti kući. Ja sam, dakako, o tome obavijestila Vjeru i zamolila je da se i ona pridruži sat kasnije, tek toliko da se ne osjećam neugodno među četvoricom takoreći nepoznatih momaka. Dado, kod kojeg se društvo sastalo, imao je u dnevnoj sobi kutnu garnituru. Neven me upoznao sa svima. - Ovo je Alenka. Kako je inače među njima bilo vrlo mnogo aluzija na seks, osobito grupni koji se, naravno, nitko od njih nije usudio prakticirati, ja sam, čim sam im upamtila imena, sjela u sredinu te kutne garniture i tako su mi po dva dečka bila sa svake strane. - Obećali ste mi dobru zabavu sa sendvičima, ja između dvojice - bilo je gotovo prvo što sam im izgovorila, a oni su prasnuli u smijeh. Napetost je nestala gotovo u trenuu i već pet minuta kasnije pričali smo kao da se svi poznajemo oduvijek. Kao i uvijek, dečki su me prihvatili kao sebi ravnu, kao jednu od "svojih" i, dobro bismo se zabavljali sve do kraja večeri da se nije pojavila Vjera. I ona je bila prvi put kod Dade. Za razliku od mene, nju su dečki već upoznali kao Nevenovu djevojku. Ušla je u sobu u kojoj smo svi sjedili, pružila mu je bocu pića, jer ne dolazi se nekome u posjet prvi put praznih ruku, sjela na tabure na čelo malog sobnog stolića i prvo što je upitala bilo je: - Kakva je to glazba što je slušamo? Ako nemaš ništa bolje, možda da i to ugasiš, pa da razgovaramo u tišini - bio je njezin pozdravni govor. Atmosfera bi se vjerojatno srozala na nulu, ali, nasreću, već smo dosta popili pa je nitko nije shvatio ozbiljno. Doduše, Dado je isključio glazbu. Do Vjerina dolaska mi smo žustro moram priznati, vrlo otvoreno razgovarali o muško-ženskim odnosima, prevarama, tko bi se i kad i kako i s kim upustio u neku vezu, bi li to bile veze na brzaka ili bi se mogle pretvoriti u nešto ozbiljnije, jesu li žene poput muškaraca sklone seksu za jednu noć i slično. No, Vjerinim dolaskom teme su se temeljito promijenile. Sad smo razgovarali o zdravoj prehrani, o tome je li bolje biti vegetarijanac ili makrobiotičar, treba li uopće jesti meso... Uglavnom, rastali smo se poslije ponoći, metaforički rečeno, udavljeni njezinim pričama. Toliko vina da bi nam njezine "mudrosti" bile zanimljive nisu tijekom nekoliko sati u stanju popiti ni petnaestorica okorjelih pijanaca. Osim Nevena i Vjere, koji su bili par, čovjek koji je imao dugogodišnju djevojku bio je Krešo. Nju sam upoznala tijekom kasnijih susreta s tim društvom i bila je vrlo simpatična. U međuvremenu sam shvatila da mi se sviđa i Dado, naš domaćin, kod kojeg smo se počeli redovito sastajati jednom tjedno, ali i Dražen, četvrti iz društva koji je također "solirao". Za nijansu više, moram priznati, sviđao mi se Dado, ali on je bio od onih koji bi i ne bi. Ni sam nije znao bi li se upustio u išta više od prijateljstva. Jedne sam večeri, kad smo odlazili od njega, zaboravila sam jaknu. Društvo me čekalo na ulici da me odvezu kući, a Dado me, kad sam se vratila po jaknu, dočekao na ulaznim vratima svoga stana i počeo bjesomučno ljubiti. Svidjelo mi se i uzvraćala sam mu poljupce. Završili bismo u krevetu te noći, ali društvo s ulice počelo je zvoniti na portafon neka požurim jer nemaju vremena čekati cijelu noć da se spustim s desetog kata. Eh, da sam imala malo više hrabrosti, točnije da mi nije bilo neugodno svima reći da želim tu noć ostati s Dadom, tko zna što bi bilo. Tako je sve ostalo na poljupcu. - Čujemo se sutra - rekla sam mu na odlasku. Bila sam čvrsto uvjerena da će me sljedećeg dana nazvati i predložiti mi da se nađemo u gradu. Umjesto toga, kad sam se oko podneva probudila, dočekala me na mobitelu njegova poprilično duga poruka. Pisalo je: "Oprosti, ne znam što mi je sinoć bilo. Ne bih te htio povrijediti ni na koji način. Najbolje je da ostanemo prijatelji, a ovo što se noćas dogodilo zaboravimo". A što sam mogla? Kad smo se poslije sretali, pravili smo se da se ništa, baš ništa, među nama nije dogodilo. Pa, ako ćemo pravo - i nije. Nekoliko tjedana kasnije spetljala sam se s drugim samcem iz društva - Draženom. Naša je avantura, jer to nije bila ljubav, trajala nekoliko tjedana, ali za nju nitko iz društva nije znao. I dandanas se pitam jesu li ti dečki doista bili prijatelji koji su se međusobno povjeravali i razgovarali onako kako mi žene to znamo kad se nađemo ili su svi bili džentlmeni. Svejedno, Dražen i ja smo nakon svoje avanture ostali dobri prijatelji. On se u međuvremenu oženio, ima dvoje djece, a otkako mu je starija kći krenula u prvi razred osnovne škole, počeo je kukati kako brak nije takav kakvim ga je zamišljao. - Sa svojom ženom razgovaram samo o tekućim obavezama. Tko kamo razvozi djecu, što moramo platiti, kad idemo na godišnji, hoćemo li curice upisati na kakvu slobodnu aktivnost i to ti je, stara moja, sve. Ljubav vodimo kao dio bračnih dužnosti, ali kako sam ja često iscrpljen poslom, a ona obavezama oko djece, i to je sve rjeđe - ispričao mi je nedavno. Na recepciji Dražen je, naime, jedan od direktora u jednome hotelu. Kad se nađem u gradu, a imam kakvu stanku između dviju obaveza ili mi se jednostavno pije kava u društvu prijatelja, svratim k njemu na posao. Ona zajednička druženja odavno su prestala, a ja se s dečkima čujem samo kad im treba čestitati kakav blagdan ili rođendan. Tako se i oni meni javljaju. Češće viđam samo Vjeru i Nevena. No, kad dođem Draženu u hotel, premda me njegovo osoblje već dobro poznaje, ipak ne mogu dalje od recepcije. Gospodina direktora tu obavještavaju da ima stranku, zapravo da ga čeka prijateljica. U međuvremenu i ja sam se skrasila. Premda nisam udana, već nekoliko godina živim u izvanbračnoj zajednici s Marijem. On je ilustrator, radi za jednu izdavačku kuću, ali nema obavezno radno vrijeme jer mnogo toga može napraviti od kuće, a voli i putovati. Često, a financijske nam prilike to dopuštaju, on otputuje sam na kakav sajam knjiga ili u kakav grad gdje se održava neka izložba koja ga zanima. Dopušta li mi posao, ja ga pratim, ali najčešće ide sam, što meni nimalo ne smeta. U trenutku kad je naša veza krenula nekim ozbiljnijim tokom, kad smo počeli skupa živjeti, dakako, razgovarali smo i o djeci. Ja u četrdesetima, ma kako to grozno zvučalo, baš i nisam bila zainteresirana da postanem majka, a Mario je ionako imao sina iz prvoga braka. Tako smo se oko te teme složili otprve. Moj nevjenčani suprug je iznimno duhovit čovjek, vrlo obrazovan i pravi je užitak provoditi vrijeme s njim. - Da ti iskreno priznam, premda uvijek imamo o čemu razgovarati, ako ni o čemu drugome onda o najglupljem filmu koji smo gledali na televiziji, ponekad imam osjećaj da se i u naš odnos uvukla monotonija - odgovorila sam Draženu kad se požalio na svoj odnos sa suprugom. - Ne znam, Alenka, koliko ljubav traje. Tri godine, kao što tvrdi onaj Francuz u svojoj knjizi? - odgovorio mi je na to Dražen. - Znaš, čini mi se da s tobom u ovih pola sata-sat koliko pijemo kavu, a mene neprekidno prekidaju telefoni, suvislije, konciznije i zanimljivije razgovaram nego sa svojom ženom. Ti barem imaš suvislo s kim razgovarati o koječemu. Oprosti na indiskreciji, a kakav vam je seks? - ispitivao me Dražen. - Strastven kao i na početku veze. Štoviše, rekla bih i mnogo bolji jer se već toliko dobro poznajemo da točno znamo što tko od nas voli. Ali, reći ćeš da sam bahata, no ni to ti nije uvijek idealna varijanta. Katkad mi nedostaje uzbuđenja: što će on sad iznenada napraviti? Ili čime bih ja njega mogla iznenaditi? Poželim neko iznenađenje, nešto novo - ispovjedila sam se. - Ti barem uživaš - završili smo kavu, ispratio me do hotelskog predvorja i kao obično poljubio u obraz, a ja sam otišla. Punih baterija Bilo je ljeto i ubrzo smo Mario i ja otišli na more. - Već dugo nismo nikamo zajedno putovali. Predlažem da ove godine Jadransko more zamijenimo kakvim egzotičnim grčkim otokom - predložio mi je i ja sam se oduševila. Dva tjedna smo uživali na prekrasnom otočiću. Oboje smo već nekoliko puta bili u Grčkoj, pa nas neka razgledavanja zemlje nisu zanimala. Svratili smo, tek na nekoliko dana, u Atenu kako bih kupila nekoliko novih komada ljetne odjeće koju ću nositi do kraja ljeta u Zagrebu. A Atena, što se toga tiče, nimalo ne zaostaje za ostalim svjetskim metropolama. Tako smo se vratili doma, što bi se reklo, napunjenih baterija. Iskreno govoreći, osim baterija ja sam dobrano napunila i ormar odjećom na kojoj su mi pozavidjele mnoge kolegice na poslu, a koja je, dakako, isticala i moju preplanulu put i moju još uvijek vitku figuru. Inače sam imala vrlo dugu kosu, ali prije tog ljetovanja odlučila sam je skratiti na gotovo mušku frizuru. Štoviše, nisam je željela ni bojiti, tako da mi je prosijedost u kombinaciji s mladenačkim izgledom davala poseban šarm. Tog sam se dana vraćala s posla relativno rano. Odlučila sam svratiti do Dražena, ispričati mu kako sam se sjajno provela na odmoru i pitati ga gdje je on bio i kako mu je bilo. Kao i obično, u hotelu sam prvo zastala kraj recepcije. Sasvim slučajno obratila sam se Alenu, jednom od zaposlenika koji je već znao da sam Draženova prijateljica. - Odmah ću nazvati direktora - rekao mi je nakon pozdrava. - Hvala, ali, molim vas, ako nije u gužvi, zezajmo ga malo. Nemojte mu reći da sam došla ja nego mu recite da je došla neka žena koja inzistira da razgovara isključivo s direktorom i ni s kim drugim - zamolila sam ga smijući se pritom. Pristao je. A kad se Dražen pojavio, Alan se nasmiješio otkrivajući niz lijepih bijelih zuba. - Oprostite, direktore. Gospođa je inzistirala da se našalimo s vama opravdavao se odmah. Dražena je naša mala spačka doista razveselila. - Prvo, da vas službeno upoznam: Alenka, ovo je Alen, Alene, ovo je Alenka. Pa, vi ste skoro imenjaci. Doći ću za koju minutu. Dražen se vratio smijući se od uha do uha. - Znaš što me Alen sad pitao? Počeo je s onim: oprostite, ali... - Pa, reci već jednom što te pitao? - Jesmo li ti i ja ljubavnici! Skoro sam se raspao od smijeha. Rekao sam da smo samo dobri prijatelji i ništa više. Prešutio sam mu onu našu davnu avanturu. A onda sam ga upitao zašto ga to zanima. Znaš što je odgovorio? Da mu se nevjerojatno sviđaš, da si jedna od najljepših žena koje je ikad vidio i da bi te volio upoznati više nego danas na recepciji. Rekao sam da ću ti prenijeti njegove komplimente - Dražen se očito dobro zabavljao zbunjenošću na mom licu. - Zahvali mu na komplimentima, ali ti i sam znaš da sam s Marijem. Mislim da od tog boljeg upoznavanja neće biti ništa. - No, i sama si rekla da imaš osjećaj kako ti se monotonija uvukla u vezu. Još si uvijek dobar komad. Iskoristi to što ti život pruža - inzistirao je i dalje. - Dražene, bilo mi je predivno u Grčkoj i ovaj čas nisam zainteresirana za ponude mladih momaka, a još manje za tvoje šale - odgovorila sam. - Ne šalim se. Časna riječ. Alen je tek koju godinu mlađi od tebe. Samac je. Živi s mamom otkako se rastao prije nekoliko godina. Brak mu je trajao možda dvije-tri godine i nisu imali djece. On nije tip ženskara. Kad on kaže da mu se neka žena sviđa - onda to misli ozbiljno. Ja te ne nagovaram ni na što, ali razmisli. Uostalom, za nekoliko dana postat će šef recepcije jer odlično radi savjetovao mi je. Dalje smo nastavili neobavezno razgovarati, Alena više nismo spominjali. Jest da sam ja još nekoliko dana razmišljala o tome što mi je rekao, ali poslovne obaveze više mi nisu davale vremena da u svojoj glavi pišem ljubavne romane. Pune ruke Ljeto se bližilo kraju. Mario je na desetak dana otputovao u Italiju na prezentaciju prijevoda neke dječje knjige koju je ilustrirao. Imala sam poslije posla vremena napretek, i to samo za sebe. Odradila sam pedikuru i manikuru, bila kod frizera i obnovila svoju ljetnu frizuru. Popila sam kave sa svim prijateljicama, odgledala recentnu kino ponudu i jedino što mi je još preostalo, dok se Mario ne vrati, bilo je obaviti kupnju jesenske odjeće. Znala sam da će mi i on donijeti darove iz Italije, ali ja ipak najviše volim sama birati za sebe. Kad sam izišla iz desete trgovine, ruke su mi već bile prepune vrećica u kojima su se nalazile i nove cipele, i nova torba, nekoliko haljina, hlača, tunika. Nikad se nisam voljela odijevati konvencionalno i zato kad sam našla ono što mi se sviđalo, nisam žalila ni novca niti truda da do toga dođem. Uglavnom, u tom sam trenutku proklinjala vlastitu glupost što sam u tako velik šoping otišla bez automobila. Naime, doma sam zaključila da ću po gradu samo imati problema s parkiranjem. Dakle, punih ruku, zastala sam na trenutak razmišljajući gdje bih mogla pronaći taksi. Iz razmišljanja me prenuo poznati glas. - Alenka! Dobar dan, baš mi je drago što vas vidim. Trebate li pomoć s tim vrećicama, možda prijevoz do kuće, auto mi je tu iza ugla - bio je to Alen, čovjek s recepcije Draženova hotela. - Ako vam pomognem s vrećicama, obećajte da ćete barem kavu prije toga popiti sa mnom. Onda vas vozim doma - dodao je. - Može. Pola vrećica nosite vi, pola ja. A i kava će mi prijati jer mi noge već otpadaju od hodanja gradom - prihvatila sam njegovu ponudu. - Vaš me prijatelj promaknuo u šefa recepcije - pohvalio mi se uz prve gutljaje kave. - Molim vas, osjećam se glupo kad si govorimo - vi. Dajte da prijeđemo na ti - predložila sam, a on je prihvatio. - Tako će mi biti lakše reći ono što bih htio reći. Za početak, htio sam te pozvati, ako možeš dakako, da moje promaknuće nakon ove kave proslavimo uz kakvu laganu večeru. Znam jedan odličan restoran tu u blizini. A, drugo, znam da ti je Dražen rekao da mi se sviđaš. Znam i to da si zauzeta. Shvatit ću ako odbiješ moj prijedlog - izgovorio je to u dahu. - Ionako sam sama doma. Mario je na putu. Pristajem na večeru, ali bez razgovora o tome tko se kome sviđa - odgovorila sam. Alen se nasmiješio na moj pristanak i taj bljesak sreće na njegovu licu i sjaj u očima neću zaboraviti dok sam živa. Bože, pa ja mu se stvarno sviđam. Ne bih se smjela poigravati njime, pomislila sam. Noć u hotelu Moje smo pakete strpali u njegov automobil, a onda se odvezli na večeru. Čavrljali smo o koječemu, uglavnom o konvencionalnim temama. On se raspitivao o mom poslu, ja o njegovom, onda smo prešli na razgovor o glazbi, pa o tome tko što čita i kakve filmove voli gledati. Priznao je da nije ljubitelj klasične glazbe i kazališta, a likovne mu se izložbe sviđaju, ali najčešće ne razumije što je autor htio reći. - A iz predgovora katalogu i obično ne razumijem ni riječi - našalio se. To je doista bila šala. Jer Alen je u Opatiji diplomirao ugostiteljstvo, ili kako li se to već zove, i govorio pet jezika. Proveli smo ugodnu večer i kad sam pogledala na sat, shvatila sam da je gotovo ponoć. Zamolila sam ga da me odveze kući jer me sutra očekuje naporan dan. Pred ulazom smo još brbljali, ali nikako da napokon iziđem iz auta. Ni da me rastežu na kotaču, ne bih to nikome priznala, ali očekivala sam - njegov poljubac za rastanak. Razočarana, već sam se hvatala za kvaku automobila, kad se dogodilo. - Alenka - zazvao me tiho, ja sam se okrenula, a on mi je rukama obujmio lice i počeo me ljubiti. Isprva nježno, a onda sve strastvenije. Ja sam uzvraćala poljupce. Ali, kao što je sve u trenutku započeo, u trenu je i prestao. - Oprosti, znam da nisam smio, ali nisam se mogao suzdržati - počeo se ispričavati, a ja sam ga ušutkala serijom novih poljubaca. Ljubio se baš onako kako sam voljela: nježno i strastveno istodobno, a da ti pritom ne zaslini cijelo lice. Kad smo se prestali ljubiti, rekla sam da napokon moram kući. - Obećaj mi da ćemo se sutra barem čuti, ako ne i vidjeti. Ionako radim poslije podne, zapravo do ponoći - dao mi je na komadiću broj svog mobitela. Nisam ništa rekla, samo sam izišla. Te sam se noći prevrtala po krevetu, nisam mogla usnuti. Ujutro sam izgledala neću reći grozno, ali neispavano. Vratila sam se s posla, a da ga nisam nazvala. Prvo sam malo odspavala. Kad sam se probudila i popila kavu, zaključila sam da ga ipak želim čuti. Ali, nisam okrenula broj njegova telefona. Sasvim suprotno. Istuširala sam se i pomno dotjerala. U hotel sam ušla nekoliko minuta prije no što je Pepeljuga u bajci morala doma. Bio je iznenađen kad me ugledao. Zamolio me da ga nekoliko minuta pričekam da završi s poslom, a onda me diskretno, da njegovi kolege ne primijete, odveo u jednu od hotelskih soba. Noć je bila čarobna, iskrali smo se iz hotela tek pred zoru. Odonda je prošlo već nekoliko mjeseci, a Alen i ja smo još uvijek ljubavnici. Mario ne sluti ništa, a Alen ne inzistira da prekinem s njim. Ljubav obojice osjećam cijelim svojim bićem i bolno sam svjesna da ih obojicu vrijeđam svojim ponašanjem. Znam da ću kad-tad morati odlučiti između njih dvojice. Ali, odgađam taj dan. Zapravo, sigurna sam da će mi vrijeme pokazati s kojim trebam i želim ostati. A dotad se tješim Draženovim riječima: - Uživaj dok možeš u svemu što ti život nudi. Nadam se samo da mi se neće ostvariti ona stara izreka: tko sjedi na dva stolca, nađe se na podu. Ipak sam ja klasa optimist.
Za sebe mogu reći da sam vrlo hrabra djevojka i da me rijetko što može uplašiti. Evo, na primjer, prije tri godine, kad sam se zatekla u trgovini u koju je upao maskirani muškarac s pištoljem, nisam se smrznula od straha kao većina kupaca, nego sam se brzo sagnula iza police sa slatkišima i potajno pozvala policiju. Razbojnik je bio vrlo brzo uhićen, a ja čak javno pohvaljena. Ništa manje herojski nisam se ponijela ni kad je prije nekoliko mjeseci moj pijani susjed napao svoju ženu. Isprva se čula vika iz stana, a potom se svađa preselila na stubište. Odškrinula sam vrata i ugledala užasan prizor od kojeg sam protrnula. Crven u licu i krvavih očiju, moj je susjed jednom rukom držao svoju ženu za kosu, dok ju je drugom udarao po glavi. Ne razmišljajući ni trena je li to opasno za mene, istrčala sam van i obuhvatila ga rukama s leđa. Iznenađen, na trenutak je ispustio svoju žrtvu, što je bilo dovoljno da ona šmugne u stan i zaključa za sobom vrata. Kad se okrenuo prema meni, pijano je teturao na klimavim nogama i gledao me poput razjarenog bika. Mislila sam već da će nasrnuti na mene, no kad je shvatio da mu je žena pobjegla, vratio se do zatvorenih vrata i počeo šakama udarati po njima. Dok je on prijetio da će je ubiti ako mu ne otvori, ja sam iskoristila priliku i pobjegla. Trenutak kasnije udarci su se začuli na mojim vratima. - Otvori, otvori kad ti kažem! Tko ti je dao pravo da se miješaš u naše stvari? Platit ćeš mi zbog ovoga! Otvori! Stisnuta u kut sobe i gledajući kako vrata podrhtavaju pod njegovim silovitim udarcima, dohvatila sam telefon i pozvala policiju. Nešto kasnije odvezli su ga pod plavim svjetlima i s lisicama na rukama. - Ne možete dopuštati da vam to radi! - rekla sam kasnije uplakanoj susjedi koja se još uvijek tresla od straha. Ispod oba oka imala je tamne podljeve. - Morate ga prijaviti. Iako je to isprva odbijala, već sljedećeg jutra ipak je podnijela prijavu protiv svog muža za psihičko maltretiranje i nanošenje tjelesnih ozljeda te još istog dana spakirala svoje stvari i napustila ga. Na suđenju je sutkinja nasilniku odredila uvjetnu kaznu od šest mjeseci u trajanju od tri godine, a mene je pohvalila za srčanu intervenciju. - Da barem ima više ljudi kao što ste vi, gospođice Irma. Gospođa vam može biti zahvalna što ste joj tako hrabro pritekli u pomoć - tim je riječima sutkinja zaključila slučaj. Dakle, kao što sam rekla, nisam osoba koju je lako zaplašiti. Ili sam barem takva bila do prije tri mjeseca. Toliko dugo, naime, stižu jezivi pozivi na moj kućni telefon. U njima mi iz večeri u večer tajanstveni muškarac prijeti hrapavim, prigušenim glasom, opisujući pritom do u detalje kakve će mi sve grozote učiniti kad me se dočepa. - Znam gdje stanuješ, ljepotice - govori mi cerekajući se u slušalicu. - Iznenadit ću te kad se budeš najmanje nadala. Kad budeš sasvim sama. Nitko te neće spasiti. - Prestanite me zvati! Pozvat ću policiju pa će vam onda prisjesti! - izderala sam se na rubu živčanog sloma na njega prije nekih mjesec dana. No, kao da ga to nije ni najmanje zastrašilo. - Samo daj, ljepotice, učini to! Rekao sam ti: nitko i ništa te ne može spasiti. Tvoja sudbina je u mojim rukama. Zapamti to! Nemoćna policija Izluđena ovakvim prijetnjama i bizarnim opisima mučenja, otišla sam na policiju i podnijela prijavu. - Postavit ćemo uređaj na vaš telefon kojim ćemo pratiti sve vaše telefonske pozive. Tako ćemo utvrditi odakle stižu prijeteći pozivi i o kome se radi - rekao je policijski inspektor. No, nije sve bilo tako jednostavno kako je izgledalo. Naime, kako se ubrzo ispostavilo, aparat za prisluškivanje nije mnogo pomogao. Prijeteći pozivi bili su prekratki da bi se utvrdilo odakle stižu, a budući da su dolazili s neregistriranog mobilnog telefona, nije se mogao utvrditi niti vlasnik. - Detaljnijom istragom mogli bismo utvrditi o kome se radi, ali to je prilično komplicirano - objasnili su mi na policiji. - Puno jednostavnije bit će ako vi promijenite broj telefona i zadržite ga kao tajni. Rado sam prihvatila ovaj prijedlog i učinila kako su mi savjetovali. I zaista, gle čuda: s ukidanjem starog telefonskog broja nestali su i prijeteći pozivi. Kako sam samo bila sretna! Osjećala sam se kao da mi je netko ponovno vratio moju slobodu. Doduše, znala sam da manijak vjerojatno zna gdje stanujem jer je u nekoliko navrata točno opisao moje zavjese i cvijeće na prozorima, ali nekako sam bila uvjerena da su prijeteći pozivi bili jedini njegov cilj i da se nikada ne bi usudio provesti svoje prijetnje u djelo. Mir se ponovno vratio u moj život. I nije to jedino pozitivno što mi se dogodilo. Nakon što ga je napustila žena, moj stari susjed očito se odlučio nekamo preseliti te se u stan preko puta mog uselio vrlo zgodan novi susjed. Kakva sreća, pomislila sam s olakšanjem dok sam ga s prozora promatrala kako se useljava. Kao prvo, riješila sam se onog pijanog nasilnika, a kao drugo, dobila sam zgodnog susjeda. Mogao je biti star kao ja ili tek koju godinu stariji... - Dobar dan. Ja sam Vid, vaš novi susjed - predstavio mi se jednog popodneva kad smo se sreli na stubištu. Ja sam se upravo vraćala kući s posla. - Oprostite, molim vas, ako smetam, ali imate li možda malo kave? Tek sam se uselio i nisam još ništa nabavio, a imam nizak tlak i osjećam da bi me jedino jaka kava mogla razbuditi. Htjela sam mu isprva ponuditi kavu u vrećici da je ponese kući, ali onda mi se to ipak učinilo nekako suviše negostoljubivim. - Nema problema - nasmiješila sam se, zaboravljajući u tom trenu da sam gladna i mrtva umorna. - Uđite, skuhat ću vam ja jednu kavicu. - Oh, zaista ste vrlo ljubazni. Vaš sam veliki dužnik - rekao je veselo i smjesta ušao za mnom u stan. Uvela sam ga u dnevni boravak. - Lijepo vam je ovdje - rekao je kad sam mu ponudila da sjedne. Sva sreća, u stanu je bio red. No, tako je to uglavnom uvijek bilo kod mene. Budući da sam živjela sama te da sam veći dio dana provodila izvan kuće, nitko i nije mogao napraviti nered. - Vi ste kupili stan preko puta ili...? - zanimalo me je dok sam iza malog šanka koji je odvajao kuhinju od dnevnog boravka pristavljala vodu za kavu. - Ne, samo sma unajmio - rekao je ogledavajući se sa zanimanjem oko sebe. - Poznavali ste vlasnike? - Kako da ne - promrmljala sam osjetivši kako me pri spomenu nasilnog susjeda prožimaju srsi. - Gospođa je vrlo fina žena... - rekla sam, dok je ostatak rečenice ostao visjeti u zraku. - A njezin muž? On vam se nije dopadao? - inzistirao je. - Znate, zanima me to jer sam s njim sklopio ugovor o najmu. - Bit će to u redu - rekla sam šturo, ne želeći se upuštati s neznancem u ogovaranje. - Želite li slađu ili manje slatku kavu? - pokušala sam promijeniti temu. - A njega je žena napustila, zar ne? - Vid se nije dao smesti. - Zašto je to učinila? - Oprostite, Vid, zar ne? Dakle, ne vidim kakve svrhe ima pretresati takve stvari. Ja sam ih poznavala samo površno. - Ispričavam se - nasmijao se dok je uzimao šalicu kave. - Moja znatiželja vjerojatno ima veze s mojom profesijom. Ja sam novinar, pa otuda ta navika postavljanja bezbrojnih pitanja. A vi? Čime se vi bavite? - novim pitanjem odmah je potvrdio izjavu koju je maloprije dao o sebi. Neznanac u stanu - Ja sam medicinska sestra u bolnici, na kardiološkom odjelu. - Oho, kako plemenit poziv - rekao je podigavši pritom obrve. Po tonu njegova glasa nisam bila sigurna misli li to ozbiljno ili mi se želi samo narugati. - Poziv kao poziv - rekla sam pitajući se odjednom zašto sam pozvala tog neznanca u kuću. Sad mi se ponovno javio i osjećaj gladi koji sam do maloprije zatomljivala. Čeznutljivo sam pogledala prema hladnjaku u kojem je bio rižoto od prethodnog dana. Ponudila bih bila i njega, no jela je bilo jedva za jednu porciju. - Čemu lažna skromnost? Sigurno se jako zalažete za dobrobit drugih. Uvijek ste spremni pomoći, zar ne? Evo, kao sada i meni. Slušala sam ga, ali moje su se misli stalno vraćale na hranu. Prošla je cijela vječnost otkad sam posljednji put nešto stavila u usta, i to samo malu energetsku pločicu jer je bio ludi dan pun hitnih slučajeva. Nikakvo čudo da sam sada umirala od gladi. Kad se konačno i moj želudac glasno pobunio, odlučila sam više ne šutjeti. - Oprostite, ali jako sam gladna. Nisam ništa jela od jutra. - Oh, ispričavam se - rekao je i na brzinu ustao. - Umorni ste i gladni, a ja vas zadržavam. Još jednom vam puno hvala na kavi, bila je izvrsna. Sljedeću ćemo popiti kod mene. Zaustila sam da ću nešto reći, ali on me preduhitrio. - Ne želim čuti "ne" kao odgovor. Inzistiram da vam vratim uslugu. Možete li mi samo dati broj telefona da vam ne kucam na vrata? Na trenutak sam oklijevala. - Zar je u nečemu problem? - znatiželjno me promatrao. - Ma ne, samo... Znate, imala sam nekih problema s telefonom pa sam morala promijeniti broj i sad imam tajni. - Aha, razumijem - značajno je kimnuo glavom. - Neki neumorni obožavatelj, pretpostavljam! - Ne baš - promrmljala sam pružajući mu ceduljicu s brojem telefona. - Hvala - rekao je pritisnuvši teatralno papirić na grudi. - Kod mene je vaš broj u dobrim rukama. - Ne sumnjam - nasmijala sam se, osjećajući kako se prvi put toga dana istinski opuštam. Uvijek je bilo tako da mi je trebalo određeno vrijeme da se iz bolničkog, napetog ritma prebacim na onaj domaći, ležerniji. - Drago mi je da sam vas uspio nasmijati - rekao je još prije nego što je izišao. Čim je otišao, brzo sam pohitala do hladnjaka. Sad mi želudac više nije samo krulio nego urlao poput brodske sirene. Sva sreća da je Vid otišao, pomislila sam i prionula na jelo... Kava kod susjeda Sljedeći dan sam nakon posla s kolegicom Mirtom otišla u grad. Njezini su roditelji slavili godišnjicu braka pa me zamolila da joj pomognem u odabiru poklona. Njima je najbolje kupiti nešto za kuću - objašnjavala mi je dok smo sa sebe skidale radne kute. - Ti stariji ljudi ne vide dalje od kućnih vrata! - Tko zna kakve ćemo mi biti u njihovim godinama - rekla sam popravljajući kosu pred zrcalom i nanoseći dašak rumenila na obraze. Ova bolnička atmosfera redovno bi mi na kraju dana izbrisala svu boju s lica, tako da sam morala pribjeći ovakvim korekcijama. - Ja vjerojatno neću slaviti nikakve godišnjice jer ću biti sama. A kako si ti krenula, mislim da ni kod tebe neće biti mnogo drukčije - rekla je Mirta glasno otpuhujući. Pogledi su nam se na trenutak sreli i obje smo u isti mah prasnule u smijeh. Ljubav je bila vječita tema za zezanciju. Obje smo se, naime, već opasno približile tridesetoj, a ni jedna od nas još nije imala na vidiku ni dečka, a kamoli brak. - Vjerojatno si u pravu - rekla sam posežući za kaputom na vješalici. - No, nama nitko i ne treba. Mi smo već ionako vjenčane - s bolnicom! Bila je to šala, ali obje smo znale da u njoj ima i gorke istine. Rad u smjenama, česti prekovremeni sati i hitne intervencije nisu djevojkama poput nas ostavljali mnogo slobodnog prostora za ljubav. Na sreću, obje smo voljele svoj poziv pa nismo to shvaćale tragično. Mirta je kupila roditeljima prekrasan servis za čaj od porculana tankog poput papira. - Mama je imala jedan takav dok je još bila djevojka. Dobila ga je u miraz od svoje mame, ali se s godinama uništio i na kraju su ostale samo dvije šalice. Mislim da će oboje ovim biti oduševljeni. Oni su ti kao pravi Englezi: svako popodne piju čaj! Rastale smo se u gradu na tramvajskoj stanici i svaka se uputila na svoju stranu. Kad sam stigla kući, već se spustio mrak. Ma krasno: po mraku sam otišla od kuće po mraku se vraćam, mrmljala sam si u bradu dok sam gurala ključ u bravu. Još nisam ni ušla, kad se oglasio telefon. - Dobra večer - začula sam poznati glas s druge strane žice. - Ovdje vaš dosadni susjed. Znam da ste tek sad stigli kući, čuo sam kako otključavate vrata - priznao je iskreno - ali, htio sam vas pitati, jeste li možda za jednu kavicu kad nešto pojedete? Zapravo, rado ću vam ispeći i jaja, ako nemate ništa bolje na jelovniku. Njegova ponuda učinila mi se simpatičnom, a i nisam imala ništa bolje od toga u hladnjaku pa sam nakon kraćeg oklijevanja pristala. Vid me dočekao odjeven u trenirku i razbarušene kose. - Evo, izvolite - pokazao je uz duboki naklon prema stolu prostrtom za dvoje. - Dakle, da vidimo: večeras na jelovniku imamo jaja, zatim... jaja... ili možda želite... jaja? - Hmm... - palcem i kažiprstom uhvatila sam se za bradu i napravila tobože zamišljeno lice. - Mislim da ću se onda ipak odlučiti za... jaja! - Voila, madame, stiže odmah! - rekao je glumeći francuski naglasak i stavio već pripremljenu tavicu na vatru. - Strpite se koji trenutak i specijalitet kuće bit će pred vama! Osjećala sam se ugodno u Vidovu društvu, svakim trenom sve ugodnije. Kad smo sat vremena kasnije uz kavu i čašu vina opušteno čavrljali o svemu što nam je padalo na pamet, činilo mi se kao da ga poznajem oduvijek. - Laku noć i još jednom hvala na prekrasnoj večeri - rekla sam kad sam oko jedanaest sati napuštala njegov stan. On me, doduše, nagovarao da još ostanem, ali za razliku od njega ja sam ustajala vrlo rano. Još uvijek pod dojmom ugodnog druženja, otišla sam u kupaonicu i počela se skidati. Odvrnula sam vruću vodu na tušu i baš se spremala zakoračiti u kadu, kad je zazvonio telefon. To mora biti Vid, pomislila sam. Tko bi inače znao da sam još uvijek budna i zvao me tako kasno. Brzo sam se ogrnula kućnim ogrtačem i otrčala do telefona. - Vid, upravo si me izvukao ispod tuša - rekla sam prijekorno čim sam podigla slušalicu, no kad sam začula glas s druge strane, ostala sam kao zaleđena. - Baš mi je drago da si našla ljubavnika, a još mi je draže što si upravo sada gola! Taj glas nisam već odavno čula, ali taj hrapavi ton i to prijeteće šištanje... - Vi... - prošaptala sam odjednom blijeda kao smrt. - Što hoćete od mene? Otkuda vam moj broj telefona? - Već sam ti rekao, ljepotice. Možeš bježati preda mnom, ali ne možeš mi pobjeći. Nikada! Ti i ja imamo još neraščišćenih računa, a uskoro slijedi i dan naplate. - Kakvih računa? O čemu to pričate? Prestanite me terorizirati inače ću pozvati policiju! - Samo izvoli, lutko. Ako se ne varam, već si to učinila, ali nije bilo koristi od toga, zar ne? Sad se s druge strane ponovno začuo onaj jezivi zvuk, nešto što je trebalo biti smijeh, ali što je prije zvučalo kao škripanje. Ne rekavši više ni riječi, tresnula sam slušalicom o aparat i odmakla se kao oparena od njega. U kupaonici je još uvijek šumila voda. Otišla sam do tuša i zatvorila slavinu. Odjednom me prošla želja za tuširanjem, a nije mi se više ni spavalo. Budna kao da je bijeli dan, sjela sam na trosjed i umotala se u deku dok mi se cijelo tijelo treslo. Kako je to bilo moguće? Odakle tom manijaku moj broj telefona? Ta nitko nije znao za njega osim mojih roditelja, moje sestre, nekoliko kolegica s posla i... Vida! Pa naravno! To je bilo to! Odjednom mi je postalo kristalno jasno tko je podmukli manijak koji mi zagorčava život. Pomisao da sam cijelu večer provela sama s njim u stanu natjerala me da se počnem još jače tresti. Koja sam ja glupača, razmišljala sam sva očajna. Tek sam prvi put u životu vidjela čovjeka i već sam mu dala svoj broj telefona. I to broj koji je trebao ostati u strogoj tajnosti! A onda mi je sinulo nešto što me je još više prestrašilo: njemu očito više nije bilo dovoljno terorizirati me telefonski, nego se sad morao doseliti u stan do moga! I što sad učiniti? Nazvati policiju i reći im da sam otkrila tko je manijak? Za to ipak nisam imala dovoljno dokaza. Uostalom, kako bih opravdala činjenicu da sam mu svojevoljno dala broj telefona? Na tragu Samo mirno, Irma, samo mirno, govorila sam sama sebi dok sam dva puta okretala ključ u bravi ulaznih vrata. Ujutro ćeš biti pametnija i znat ćeš što ti je činiti... Kad je nakon neprospavane noći konačno svanulo jutro, ne samo da sam bila pametnija nego mi se vratila i moja stara hrabrost. Na danjem svjetlu ponovno sam se osjećala snažnom i spremnom na borbu protiv nepravde. A, ne, nećeš me terorizirati! Neću ti to dopustiti, mrmljala sam odlučno dok sam marširala prema susjednom stanu. Bilo je pola sedam ujutro kad sam pozvonila na Vidova vrata. Kad ih nitko nije otvorio, počela sam snažno po njima udarati šakama. Nakon nekoliko trenutaka iznutra su se začuli koraci. - Što se dogodilo? Nisam te valjda jučer otrovao onim jajima? Odjeven samo u bokserice i potkošulju, raščupan i stisnutih očiju, Vid je vidno zbunjen škiljio prema meni. Bacio je letimičan pogled na sat u hodniku, a onda široko zijevnuo. - Jesi li ti zaboravila da sam ja noćna ptica? Sinoć, kad si ti otišla, pisao sam još jedan članak do tri ujutro. - Bez brige, znam da si bio dugo budan - zafrktala sam bijesno i odgurnuvši ga u stranu bez pitanja ušla u stan. Sad zbunjen još više, tapkajući bosih nogu za mnom, Vid me slijedio u dnevni boravak. Gledao me u čudu dok sam ljutitim kretnjama razmicala njegove posvuda razbacane stvari. - Šta tražiš? Reci mi, možda ti ja mogu pomoći. Ništa nisam odgovorila na njegovo pitanje nego sam samo ljutito nastavila s potragom. Kad sam konačno pronašla ono što sam tražila, slavodobitno sam podigla ruku u vis. - S ovim sad idem ravno na policiju pa da vidimo kome ćeš ti prijetiti - rekla sam stišćući njegov mobitel u ruci. - O čemu ti to pričaš? Kakve prijetnje? Kakva policija? - Vid me gledao kao da me vidi prvi put u životu. - Znaš ti dobro, "ljepotane" - rekla sam cinično, baš onako kako se i on meni obraćao kad bi mi prijetio putem telefona. Nakon toga sam izjurila iz stana. Ma koliko, naime, bila hrabra, još uvijek sam bila i dovoljno pametna da znam kako nije suviše mudro ostati nasamo u stanu s takvim manijakom. Broj u krivim rukama Kasnije, kad sam stigla u bolnicu i krenula se presvlačiti, izvadila sam Vidov mobitel iz torbe i provjerila posljednje pozive. Bila sam sigurna da ću među njima pronaći i noćni poziv na moj broj, ništa takvo nisam pronašla. Zadnji poziv koji je imao dan ranije bio je upućen nekom nepoznatom broju, i to u šest popodne. Ne razmišljajući mnogo, okrenula sam taj broj. Morala sam vidjeti s kim je to razgovarao. Kad mi se s druge strane javio muški glas i rekao da sam dobila novinsku redakciju, brzo sam prekinula vezu i prekrila dlanom usta. Što je sad to bilo? Ako me nije zvao Vid, tko me je onda zvao? - Vid, oprosti mi, molim te - rekla sam kad sam se tog popodneva vratila kući. Bila sam sretna što sam ga zatekla doma. - Sve ću ti objasniti. Možeš li doći k meni na kavu? Dok se kava kuhala, objasnila sam mu kroz što sam prolazila već mjesecima. - Shvaćaš li sada zašto sam poludjela? Ti si jedina strana osoba kojoj sam dala tajni broj telefona i odmah nakon toga ponovno sam dobila prijeteći poziv! - Čekaj, čekaj... - kad je čuo moju priču, Vid se zamišljeno uhvatio za bradu. - Je li te jučer u neko doba dana nazvao moj stanodavac? Odmahnula sam glavom. - Ne, zašto bi me on zvao? Nikada nisam imala nikakav kontakt s tim probisvijetom. - Pa, zaboravio sam ti reći, ali jučer je nazvao mene i zamolio me da mu dam tvoj broj telefona. Rekao je da te hitno treba, u vezi s nekakvom tvojom robom u njegovom podrumu. Što? Pa ja nisam imala nikakvu robu u njegovom podrumu! - I? - I ništa. Na kraju sam mu ga dao. Znam da si rekla da je broj tajan, ali zvučalo je kao da je zaista hitno, a on je ipak moj stanodavac... Odjednom mi je sve postalo jasno. Taj hrapavi, iskrivljeni glas... još sam se pitala odakle mi je tako poznat. Bio je to glas mog bivšeg susjeda! - Ali, zašto bi ti on prijetio? - upitao me Vid još uvijek ništa ne shvaćajući. - Zato jer je zbog mene završio na policiji i zato jer mene smatra glavnim krivcem što ga je napustila žena. Eto zašto! Moje pretpostavke bile su točne. Već sljedećeg jutra policija je upala u stan osumnjičenog s nalogom za pretres i pronašla mobitel s pozivima upućenim na moj broj. Mojim mukama je konačno došao kraj! - A lijepo mi je govorila moja mama da se ne miješam u stvari koje me se ne tiču. Da sam je poslušala, prištedjela bih si mnogo patnje - rekla sam Vidu dok smo sjedili u njegovu stanu i uz pjenušac slavili sretan svršetak moje traumatične životne priče. - A je li ti mama govorila da se dobro uvijek dobrim vraća? Jer ako nije, onda je učinila veliki propust - sad me Vid uhvatio za obje ruke i zagledao mi se u oči. - Da se one noći nisi umiješala u tuđu sudbinu i pružila pomoć onoj nesretnici, tko zna bismo li se nas dvoje ikad upoznali. A to bi, moraš priznati, bila jako velika šteta. Morala sam priznati da je u pravu!
Tanje se sjećam još iz srednje škole. Sada mi se to čini tako dalekim, kao da se dogodilo prije stotinu godina. U to sam vrijeme bio najbolji Gabrijelov prijatelj, no od nas dvojice ja sam bio veći zavodnik koji je neprestano mijenjao djevojke. Obojica smo igrali košarku i imali svoje obožavateljice koje su nas dolazile gledati i navijati za nas. Bez lažne skromnosti, bili smo vrlo zgodni i svjesni toga. Gabrijel je bio bolje građen od mene, ali ja sam imao više uspjeha kod djevojaka i moj mi je prijatelj pomalo zavidio zbog toga. No zato sam se uvijek trudio da se ne hvalim pred njim svojim osvajanjima ženskih srdaca. Možda sam se upravo zato što smo bili toliko povezani osjetio pomalo iznevjerenim kad me upoznao s Tanjom. Bila je mršava i neupadljiva, gotovo anoreksična. Uopće mi se nije sviđala, djelovala mi je antipatično. - Da mi je samo znati gdje si upecao tog kostura, Gabrijele? - upitao sam ga dok je Tanja razgledavala naš mali jednosobni stan koji smo zajedno unajmili. On me bijesno prostrijelio pogledom. - Pazi malo što govoriš, Marko! - odgovorio je. - Ona je moja djevojka! Malo je nedostajalo da ne prasnem u smijeh i nasmijem mu se u lice. - Djevojka?! Ali otkad ti to imaš djevojku, ako smijem znati? - Od jučer. Zadovoljan? - Uh! Pa ti si se, prijatelju, zaljubio. Kako ti se to moglo dogoditi? Ismijavao sam ga, ali zapravo sam bio ljut na njega. Doživio sam to kao osobnu uvredu. Kako se usudio stupiti u vezu, a da mi ništa ne kaže? Ja sam mu uvijek sve govorio o svojim ljubavnim pothvatima... Gabrijel se pokušao opravdati. - Nisam ti ništa govorio jer sam znao da ćeš me kritizirati. Predobro te poznajem. - I dobro si mislio. Činiš veliku glupost. Uopće te ne mogu zamisliti u vezi. Kao što se moglo i očekivati, moj se prijatelj zatvorio u sebe. I od tog trenutka počeo se nazirati kraj našeg velikog prijateljstva. Ja nisam shvaćao njega, on nije shvaćao mene. Gotovo iz inata počeo sam još češće izlaziti i neumorno sam iz večeri u večer zavodio djevojke, hvaleći se svojim uspjesima. Gabrijel me znao promatrati sa sažaljenjem, dok je uza se stiskao svoju Tanju, koju sam ja i dalje smatrao beznačajnom i prozirnom djevojkom, bez trunke privlačnosti. No, njihovu ljubav ništa nije moglo uzdrmati. Činilo se da se tu nije radilo o prolaznoj privlačnosti, kao što sam se ja nadao. Gabrijel je zaista mislio ozbiljno. Nekoliko mjeseci kasnije saznao sam da je upoznao Tanju sa svojim roditeljima. Ali mene to više nije zanimalo. Smatrao sam da je moj najbolji prijatelj podjetinjio i omekšao zbog ljubavi i nadao sam se da se meni nikad neće dogoditi ništa slično. U nekoliko idućih godina uspio sam diplomirati i zaposliti se. Iako mi se u početku bilo teško priviknuti na radni ritam, vrlo brzo sam se snašao i sprijateljio sa svojim kolegama. I dalje sam osvajao ženska srca, nikada nisam propuštao ni jednu priliku koja bi mi se pružila. Postao sam pravi majstor zavođenja: klonio sam se zauzetih žena, koje sam smatrao izvorom problema, i birao samo slobodne. A takvih je bilo mnogo i neprestano su se vrtjele oko mene. No ja sam bio iskren prema njima. Već bih ih na samom početku upozorio da se želim samo zabaviti i da ne želim nikakvu vezu. Za razliku od mene, Gabrijel je bio na korak do braka. Pozvao me na svoje vjenčanje. - Nadam se da ćeš doći - rekao je - na kraju krajeva, nekad smo bili nerazdvojni. I u ime tog prijateljstva bilo bi mi drago da s tobom mogu podijeliti svoju radost. - Svoju radost? Jadni mo prijatelju! Valjda si htio reći svoj gubitak slobode. - Hajde, Marko, dosta šale. Barem ne na račun mog vjenčanja! - U redu, doći ću. I neću te više zadirkivati, obećajem. I održao sam riječ. Već dugo nisam bio vidio Tanju i iznenadio sam se koliko se proljepšala. Više nije bila tako mršava i blijeda. U bijeloj vjenčanici izgledala je predivno, pogled joj je blistao od radosti i zatekao sam se kako je promatram očima svog prijatelja. Posjedovala je onu posebnu ljepotu, koja je mogla promaknuti nepažljivom promatraču. Kad sam vidio kako zaljubljeno gleda u Gabrijela, osjetio sam zavist. Baš ja! To je zaista bio vrhunac! Na vjenčanje sam stigao u pratnji jedne vrlo atraktivne piavuše, Megi, koju sam upoznao dva tjedna ranije u diskoteci i koja je bila presretna što sam je poveo sa sobom. Megi je bila sušta suprotnost Tanji. Njezina je ljepota upadala u oči, bila je napadno našminkana i hodala je njišući bokovima. Ako sam na početku svadbe bio ponosan na svoju pratnju, na kraju svadbenog ručka bilo mi je gotovo muka, iako ona nije bila nimalo kriva za moju promjenu raspoloženja. Osjećao sam neko duboko unutrašnje nezadovoljstvo. Nisam mogao prestati misliti na Tanju. Prelijepu mladenku mog prijatelja Gabrijela koju sam isprva toliko prezirao. Obavijena bjelinom vjenčanice, djelovala je nestvarno, poput dalekog i nedostižnog sna. Te sam je noći sanjao kako silazi s oltara i dolazi mi u susret, raširenih ruku, ali nisam joj uspijevao prići. Nešto me sprečavalo u tome, ali nisam mogao shvatiti što. Možda je to bio moj strah od vezivanja. Naglo sam se probudio, obliven hladnim znojem, shvativši da ležim na samom rubu kreveta. Što mi je, nisam valjda poludio, pomislio sam. Možda sam jednostavno postao umoran od bezbrižnog života bez cilja: bio sam na pragu tridesete i počeo sam shvaćati svoje roditelje koji su mi savjetovali da si nađem djevojku i skrasim se. Posjet golupčićima Bila je to za mene sasvim nova situacija. Osvajanje žena više me nije zabavljalo kao nekad. Počeo sam se dosađivati. Meni, kojeg ni jedna žena nije mogla odbiti, sada je bilo muka od svih tih djevojaka koje su mi se nudile kao na pladnju. Svaki put kad bih se vraćao kući nakon još jedne u nizu ludih večeri provedenih u diskoteci, osjećao bih gorak okus u ustima. U jednom sam trenutku čak pomislio da možda već starim: no umirila me pomisao da nemam još ni trideset. Kako je to bilo moguće? Zar sam već potrošio svu svoju životnu energiju, svu svoju vitalnost? Bilo je to teško razdoblje mog života i uskoro su moji prijatelji Robert, Ivan i Krešo primijetili kako sam u posljednje vrijeme neprestano smrknut. Najprije su pomislili da je to jedna od mojih novih taktika zavođenja, zatim su shvatili da me nešto ozbiljno muči. - Nisi se valjda zaljubio, Marko? - zapitkivali su me. - Kakve vam to gluposti padaju na pamet, zar ste poludjeli? U posljednje vrijeme nisam baš najbolje volje i to je sve. Proći će. Ali nije prolazilo. Često sam znao zateći samoga sebe kako razmišljam o Gabrijelu i Tanji, pitajući se što je s njih dvoje, jesu li sretni u braku. Nisam ih vidio više od godinu dana, od njihova vjenčanja. Zajednički prijatelji govorili su da su sretni, poput dva zaljubljena golupčića. Zatim sam jednog dana slučajno u gradu naletio na Gabrijela i on mi se jako obradovao. Srdačno me izgrlio i upitao kako sam. - Pa, evo, ide... - promrmljao sam. - Ma odlično si i to se vidi! - prekinuo me kad sam mu pokušao dati do znanja da i nisam baš najbolje. - U punoj formi, kao u dobra stara vremena! Zašto ponekad ne navratiš k nama? - dodao je. - Nisi još bio otkad smo se vjenčali. - Pa navratit ću. Iako je zvučalo kao kurtoazna rečenica, dobro sam promislio o toj mogućnosti. Zašto da ne? Uostalom, postalo mi je dosadno izlaziti svaku večer s društvom, tako da mi je svaka promjena bila dobrodošla. I tako sam nakon četiri dana nazvao svog prijatelja i upitao ga vrijedi li još njegov poziv, a on mi je odgovorio da će njemu i Tanji biti drago ako ih posjetim. Pojavio sam se s velikim buketom cvijeća za gospođu. Gabrijel me dočekao vrlo srdačno. Nisam očekivao takvo oduševljenje, uostalom, nismo se rastali u najboljim odnosima. Ali on se zaista razveselio što me vidi, što se nije moglo reći i za Tanju, koja me hladno pozdravila. Ponudila me pićem, a zatim nekamo nestala. Činilo se da je iz nekog razloga ljuta na mene. Zaključio sam da je vrlo lijepa: brak joj je očigledno godio. Dobila je nekoliko kilograma, a oči su joj blistale novim sjajem. Sada sam shvaćao zašto se moj prijatelj toliko htio oženiti njome. Bio sam potpuno zadubljen u takve misli kad mi je Gabrijel počeo nešto povjerljivo šaputati nakon što mu se žena udaljila. Omča oko vrata - Znaš, Marko, jedva sam čekao da razgovaram s tobom. Jedino me ti možeš razumjeti... Iznenađeno sam ga pogledao. - Ah, da? Zašto baš ja? Njegov pokunjen izraz lica probudio je moju znatiželju. - Vidiš... bio sam tako sretan dok sam bio u vezi s Tanjom i kad smo se vjenčali. No tek sam sada shvatio koliko sam pogriješio. Zaprepastio sam se. - Ali... - uspio sam samo izustiti. - Znam, zvučat će ti čudno jer me već godinama doživljavaš kao sretnog i zaljubljenog muškarca. No zapravo žalim za vremenima kad sam bezbrižno živio iz dana u dan, poput tebe, izlazio svake večeri i mijenjao djevojke. Upravo u trenutku kad sam ozbiljno razmišljao o tome da moram promijeniti svoj način života, moj prijatelj Gabrijel žalio je za prošlošću! - Ne mogu vjerovati... - Ali upravo je tako. Moja je žena i dalje luda za mnom, ali ona je meni već pomalo dosadila. - Oprosti, ali ne razumijem. Zašto joj ništa ne kažeš? - Marko, ti kao da ne poznaješ žene. Počela bi me još više gušiti svojom ljubavi, a ja to ne bih podnio. Radije bih ponovno počeo izlaziti s vama. Ako me primate natrag! - Zar želiš... varati svoju ženu? - upitao sam užasnut. - Hej, što to govoriš? Varati je teška riječ. Prije bih to nazvao rasterećenjem. Osim toga, znaš kako se ono kaže: što oko ne vidi, srce ne boli. - Oprosti na ovome što ću ti reći, ali ti si najobičniji licemjer, Gabrijele. - Oho, tko mi to kaže! Ti koji i ne znaš što je moral! - Što želiš time reći? Vrlo dobro znam što je moral. Ja sam slobodan čovjek, mogu činiti što hoću! - A ja samo želim povremeno izlaziti, što je loše u tome? - Ne budeš li pošten prema svojoj ženi, mogla bi zatražiti razvod. - Ne želim razvod. Želim samo nekoliko slobodnih večeri... - odgovorio je vragolasto se nasmiješivši. Smučilo mi se od njegovih riječi. Meni, koji sam se ranije uvijek bunio zbog njegove velike ljubavi prema Tanji. No Gabrijel je ipak uspio od mene iskamčiti obećanje da ću ga sutradan odvesti na otvorenje noćnog kluba. Rekao je to svojoj ženi, koja je djelovala začudeno i mrko me pogledala. - Mogu i ja s vama? - upitala je. - Rekao sam ti da je to isključivo muški izlazak. Neću dugo, tek toliko da se ponovno vidim s dečkima iz starog društva - pomirljivo će Gabrijel. Osjećao sam se poput Jude, a nisam bio ni za što kriv. Situacija u koju me uvukao Gabrijel bila je zaista neugodna. Shvatio sam kako je najbolje da što prije odem. I dok se Gabrijel, radostan poput malog djeteta, opraštao od mene, Tanja mi je uputila pogled pun prijekora koji dugo nisam mogao zaboraviti. Baš čudno. Očekivao sam da ću prisustvovati prizoru iz sretnog bračnog života, koji će me učvrstiti u uvjerenju da se trebam što prije skrasiti, međutim zatekao sam svog starog prijatelja poput lava u kavezu. Možda bi me to trebalo natjerati na razmišljanje, pomislio sam, možda ni ja, kao ni moj prijatelj, nisam stvoren za bračni život i na kraju bih plakao za prošlošću. Ali znao sam da nije tako. Osjećao sam prezir prema Gabrijelu i njegovu licemjernom ponašanju. Nije mi bilo jasno kako je mogao zavaravati tako divno biće kao što je bila Tanja, koja nipošto nije zaslužila takvo ponašanje. Osim toga, Gabrijel je tražio moju podršku, tako da sam u Tanjinim očima na kraju ja ispao taj koji ga nagovara na noćne izlaske. To nije bilo pošteno. Iduće se večeri, dakle, moj prijatelj pojavio u našem starom kafiću. Lijepo se dotjerao i blistao je od zadovoljstva. Momački izlasci Zajedno smo pošli na otvorenje diskoteke i uz Gabrijela mi se činilo kao da smo se vratili u stara vremena. Šteta što je situacija bila toliko drugačija i što nas dvoje više nismo bili iste osobe. Oboje smo se prilično promijenili: ja sam nakon brojnih avantura bio umoran od takvog načina života, a mom je prijatelju, nakon samo godinu dana braka, počeo nedostajati ludi provod s prijateljima. Gabrijel nije gubio vrijeme, pomiješao se s mnoštvom i za pola sata se vratio s jednom zgodnom djevojkom smeđe kose, od koje se više nije odvajao ostatak večeri. Uopće se nije trudio prikriti svoje namjere pred nama i nakon nekog vremena nestao je sa svojom brinetom. Zapitao sam se što u tom trenutku radi Tanja, pretpostavlja li da je njezin muž bezočno vara? Po njezinu pogledu kad smo se sreli, rekao bih da je bila svjesna toga. Suosjećao sam s njom i ostatak večeri ništa mi nije uspijevalo popraviti raspoloženje. Te sam večeri, umjesto da se bacim na osvajanje djevojaka, radije ostao po strani u ulozi promatrača. Dubravko, moj prijatelj, rekao mi je da sam ostario. Ali meni je samo bilo dosadno i bio sam umoran. Na kraju večeri ojađen sam otišao kući. Ostavio sam Gabrijela s njegovom brinetom, razmišljajući kako će Tanja vjerojatno okriviti mene ako joj se muž kasno vrati. Neće ni slutiti da ja nemam nikakve veze s tim... Nisam želio da ona pati, no nije mi bilo jasno zašto toliko brinem za nju? Na kraju krajeva, nisam je dobro ni poznavao, bila je žena mog bivšeg najboljeg prijatelja i to je sve. Pa ipak sam i prije spavanja nastavio razmišljati o njoj. I idućeg mi je jutra ona bila prva misao i pitao sam se je li se Gabrijel konačno vratio kući. Sigurno je svojoj ženi slagao da se zadržao zbog prijatelja. Možda će se ona pretvarati da mu vjeruje, zaključio sam, previše je inteligentna da ne bi prozrela svog muža. Pred očima mi je bio njezin optužujući pogled koji mi je uputila one večeri kad mi se njezin muž odlučio pridružiti na otvorenju diskoteke. Nisam ga mogao zaboraviti. Dani su prolazili. Gabrijel me nazvao kako bi mi se pohvalio da se ludo proveo i da jedva čeka naš ponovni izlazak. Naravno, idućeg je tjedna ponovno izmislio neki drugi razlog kako bi mirne savjesti izišao s nama. Te je večeri završio s novom ljepoticom, koju je slučajno upoznao, visokom, izazovnom crnkom, potpuno drugačijom od Tanje. Pitao sam se je li moguće da mog prijatelja nimalo ne grize savjest. Bio je toliko obuzet svojom neutaživom željom da nadoknadi izgubljeno vrijeme da nije ni primijetio koliku bol nanosi svojoj ženi. Lekcija prijatelju Nisam mu ništa govorio o tome iako nisam odobravao njegovo razulareno ponašanje. Ja mu zaista nisam imao pravo išta predbacivati. Desetak dana poslije slučajno sam sreo Tanju u samoposluživanju. I ona je, kao i ja, nakon posla svratila u kupovinu. Srce mi je brže zakucalo kad sam nabasao na nju. Zamišljeno je stajala ispred police s keksima. Bila je blijeda i mršava. Prišao sam joj da je pozdravim. Kad me ugledala, trgnula se i prinijela ruku grudima. - Oprosti mi ako sam te preplašio - rekao sam joj i sam iznenađen. - Ne, nisi - odgovorila mi je promatrajući me s očiglednom odbojnošću. - Oprosti, ali žuri mi se... Bilo je jasno da joj moje društvo nije ugodno. Nisam znao kako bih ispravio ono što se dogodilo. To je bilo nemoguće. No, s druge strane, Tanja nije znala kako točno stoje stvari, niti sam ja mogao izdati svog prijatelja, iako bi to, da budem iskren, posve zaslužio. Bila mi je nepodnošljiva pomisao da njegova žena mene smatra odgovornim za njegovo ponašanje. Odmah mi je bilo jasno da joj se nikamo ne žuri, da je to bio samo proziran izgovor jer sam je nešto kasnije vidio kako gotovo nestvarnom smirenošću bira sladolede. Volio bih joj biti barem prijatelj, pomislio sam, iako sam i ja pomalo kriv za ono što se dogodilo. Sjetio sam se koliko je bila sretna na dan svog vjenčanja, njezina blistavog pogleda i osmijeha. Ostatak dana nastavio sam razmišljati o njoj i te iste večeri odlučio sam porazgovarati s Gabrijelom, s kojim sam se trebao naći u našem kafiću. - Sreo sam danas Tanju u samoposluživanju - rekao sam mu gotovo bijesno. On je slegnuo ramenima. - Da, i? Je li te možda nešto pitala? - Nije, ali djelovala je vrlo utučeno. I nije joj bilo drago što me vidi. Očigledno je da zna što radiš i da mene smatra glavnim krivcem. Pogledao me gotovo podrugljivo. - Zar te to brine? - Na neki način da. Smatra me krivim za nešto za što nisam kriv, Gabrijele. - Oprosti, ali ne razumijem zašto te to brine? - Slušaj, zar ti se ne čini da malo pretjeruješ s tim izlascima? - Oh, tko mi to govori! Pometi prvo pred svojim dvorištem, Marko. - Znam, znam, to nije moja stvar. Ali prijatelj sam ti. I bilo bi mi žao da upropastiš svoj brak. Tanja je vrlo simpatična i zgodna djevojka. Ne zaslužuje takvo ponašanje. - Ma nemoj mi reći! Zar je nisi upravo ti smatrao nezanimljivom kad sam počeo izlaziti s njom? Da mi je samo znati što te sada spopalo? - Pa, ja... - Jesi li svjestan da je meni sada žao što te tada nisam poslušao? Trebao bi biti zadovoljan. - Ali nisam. Stvar je u tome da sam ja slobodan čovjek, ali sam manje razularen od tebe... - Razularen! Kakva teška riječ! Hajde, ne pretjeruj... - Uvjeren sam da bi trebao pokazati više poštovanja prema svojoj ženi. I to je sve. - Oho, odakle sada taj lažni moral? Baš zanimljivo! Kad si se stigao tako upristojiti? - Prestani se izrugivati, time nećeš ništa postići. Bio sam bijesan, posvadili smo se i poslao sam ga k vragu. Osjećao sam se prilično glupo. No te sam se večeri, kad sam legao u krevet, zapitao što mi je došlo. I tada sam shvatio da je tuga u Tanjinim očima bila kriva za sve. Tanja, da, Tanja, bijesno sam pomislio. Dogodilo se nešto čemu se ni u snu nisam nadao: zaljubio sam se u ženu svog prijatelja. Koliko god mi se to činilo nevjerojatnim, ipak se dogodilo. U tom sam trenutku poželio otrčati do nje i reći joj istinu: da ja nisam nimalo kriv za Gabrijelovo ponašanje, da je on ne zaslužuje jer je besramno vara, da sam beznadno zaljubljen u nju i da sam se zbog toga posvadio s njezinim mužem. Tanjine optužbe Smiješno, pomislio sam. Smatrat će me ludim! Ali to je bila istina. S kojom sam se morao nositi kako znam i umijem, od sada pa nadalje. Vrlo dobro sam znao da mi Tanja neće uzvratiti osjećaje, da sam za nju utjelovljenje zla jer sam odvukao njezina muža. Želio sam da stekne drukčije mišljenje o meni, ali kako sam je mogao razuvjeriti? Objasniti joj? Dugo sam o tome razmišljao ne uspijevajući pronaći pravo rješenje. I ta me neizvjesnost uništavala. Prijatelji su me pozivali da iziđem s njima, ali ja sam ih odbijao smišljajući svakakve izgovore. Znao sam da ću se prije ili kasnije morati suočiti sa stvarnošću. Jedina istina bila je da beznadno volim Tanju. Njezin muž ju je besramno varao, sada je gotovo svake večeri izlazio i bio sam siguran da se kući vraća s mirisom druge žene na sebi. Ona je sve više patila, to su mi otkrili prijatelji, govoreći da ne razumiju kako sve to može podnositi. - Razvest će se - bilo je opće mišljenje. Zatim se jednog kasnog poslijepodneva dogodilo nešto čemu se ni u snu nisam nadao. Tanja je došla k meni u stan. Kad sam joj otvorio vrata, iznenadio sam se ugledavši njeno blijedo i iscrpljeno lice. - Smijem li ući? Moram razgovarati s tobom - rekla je tvrda izraza lica. Propustio sam je da uđe, a ona je odmah prešla na stvar. - Došla sam te zamoliti da pustiš mog muža na miru, Marko. Ja više ne mogu tako. Otkad si ušao u naš život i neprestano ga odvlačiš u noćne provode, on više nije čovjek za kojeg sam se udala. Sve se više udaljava od mene. Naš se brak raspada i ti si za to kriv jer ga ne prestaješ uvjeravati da je pogriješio što se oženio. Zar misliš da to ne znam? Od samog početka nisam ti bila simpatična. Zaboljele su me njezine riječi. Optuživala me za nešto za što nisam bio kriv. Zaista to nisam mogao podnijeti, barem ne od nje. I tako sam joj na kraju bio primoran priznati istinu. - Ja nemam veze s tim, Tanja - započeo sam. - Nemaš se razloga ljutiti na mene. Dobacila mi je pogled pun mržnje. - Kako se samo usuđuješ to reći? Ti si taj koji odvlačiš Gabrijela van! - Slušaj, ja već dulje vrijeme gotovo nikamo ne izlazim, čak ni u diskoteke. Pitaj naše prijatelje ako mi ne vjeruješ. U njezinom se pogledu pojavila nesigurnost i ja sam se ohrabrio nastaviti: - Uopće mi se ne sviđa Gabrijelovo ponašanje, ako baš želiš znati. Čak sam mu nekoliko puta to i spočitnuo. Međutim, on me ne želi slušati, čak mi se i ruga. Tanja me sve pažljivije slušala i ja sam nastavio: - Želio bih da te poštuje. Istina je da te nisam podnosio kad smo se upoznali, ali samo zato što sam bio ljubomoran. Gabrijel je bio moj najbolji prijatelj i ti si ga udaljila od mene. No vrlo brzo sam uvidio svoju pogrešku. On je imao pravo živjeti svoj život. Samo što sada... prolazi kroz trenutačnu krizu, ne znam ni sam u čemu je točno njegov problem. Valjda će ga to proći. Nisam vjerovao u to, a nije ni ona. - Zašto mi sve to govoriš? - Zato jer je to istina, Tanja - odgovorio sam joj. - Ja... mislim da ću zatražiti razvod. Ne mogu više prelaziti preko toga da me vara. Iznenada sam je uhvatio za ruku. - Mislim da bi to bilo najbolje rješenje. Ne pokazuje nimalo poštovanja prema tebi. Oči su joj se napunile suzama. - Ali ja ga volim. Volim ga! Ne mogu zamisliti život bez njega... - Zar želiš ostati uz muškarca koji te ponižava? Tanja me pogledala u oči, pomalo iznenađena mojim riječima. - Ja... ja... - Dobro razmisli. I znaj da ću ja, koja god bila tvoja odluka, biti na tvojoj strani. Prijatelj sam ti, vjeruj mi. Nisam želio ni mogao dodati ništa više, barem ne još. Rastali smo se prijateljskim poljupcem u obraz, iako sam ja želio da još ostane. No znao sam da to ne bi bilo u redu. Nadao sam se da ćemo se uskoro ponovno vidjeti, razgovarati tko zna. I zaista, nekoliko dana poslije Tanja me nazvala, rekavši mi nešto što me potpuno zbunilo. - Hvala ti na onom razgovoru. Zahvaljujući tebi, skupila sam hrabrost i porazgovarala s Gabrijelom. - Zaista? I, kako je prošlo? - Rekao je da će razmisliti o mojim riječima. Nije ni slutio da mi je svojim ponašanjem nanosio toliku bol. Ali i dalje me voli i obećao mi je da će prestati s tim momačkim načinom života. U svakom slučaju, ne želi me izgubiti! Zvučala je vrlo sretno. I ja sam trebao biti sretan zbog nje, no osjećao sam samo bolan grč u trbuhu. - Pa... drago mi je - tiho sam promrmljao. - U svakom slučaju, hvala ti za sve. Čujemo se uskoro. Glas joj je prštao od radosti, dok sam se ja osjećao slomljeno. Zašto? Zašto nisam bio sretan zbog nje ako sam je volio? Da budem iskren, nisam vjerovao svom prijatelju. Nije mi bilo jasno kako to da se ne želi rastati od nje. Iz zadnjih razgovora koje sam vodio s njim shvatio sam da je za njega brak postao omča oko vrata, prepreka njegovoj slobodi. Kad smo se ponovno sreli, nekoliko dana poslije, porazgovarali smo o tome. U njegovu sam pogledu primijetio nesigurnost. - Jadna Tanja. Baš je žalim... ona me ludo voli i ja je nemam hrabrosti ostaviti - komentirao je. - Želiš li reći da se nećeš razvesti od nje jer je žališ? - Da, na neki način. - Ali to znači... - To znači da ću se, možda, pokušati malo smiriti i prorijediti izlaske. Jedino se subotnjeg provoda ne mogu odreći. - Gabrijele, ne razumijem tvoj način razmišljanja. - Nećeš mi valjda opet držati prodike? Kobna nesreća Duboko u sebi nadao sam se da će se promijeniti. U životu ništa nije konačno, na kraju krajeva, i možda jednog dana uvidi svoje pogreške. Ali nisam baš vjerovao u to. Kako je bilo moguće da tako posebna žena poput Tanje voli takvog bijednika u kakvog se pretvorio moj prijatelj? Ona me više ni jedanput nije nazvala, niti ja nju. Previše me boljelo vidjeti radost u njezinim očima što joj je muž obećao da će se promijeniti. On, koji je nije nimalo cijenio. Nisam to mogao podnijeti! Kad smo se sreli dva tjedna poslije, ona je blistala. - Da, s Gabrijelom je sada sve u najboljem redu - pohvalila mi se. Kako je to bilo moguće? Ja sam ga vidio u subotu navečer, prije samo dva dana, kako grli jednu izazovnu plavušu... - Sigurna si u to, Tanja? - Još ponekad zna izaći s društvom, ali nakon toga je po tjedan dana miran. Možda bi dijete pozitivno utjecalo na njega. Gabrijel ima tako mnogo vrlina koje samo čekaju da budu otkrivene. Njezina vjera u muža bila je gotovo dirljiva. Kako sam je mogao razočarati? - Dakle, ti ga zaista jako voliš... - izletjelo mi je. - Da. Od tog našeg susreta prošlo je mnogo vremena. Moj bivši prijatelj nije se promijenio. Dijete nije bilo na putu, a Gabrijel se nije odrekao noćnih izlazaka. Nisam mogao prestati voljeti Tanju iako sam uvjeravao samoga sebe da je to besmisleno i da bi mi bilo bolje da se ogledam oko sebe i iskoristim prilike koje su mi se neprestano pružale. Bilo je vrijeme da prestanem sanjati otvorenih očiju. Morao sam što prije zaboraviti ženu svog prijatelja. Zatim se dogodilo nešto strašno. U ponedjeljak ujutro, dok sam bio u uredu, nazvao me Dubravko, a glas mu je bio slomljen od plača. - Gabrijel je sinoć poginuo. - Što? - Jučer je izišao s društvom i odvezli su se izvan grada, u neki noćni klub i... tko zna što se sve tamo događalo. Priča se da je pretjerao s alkoholom. Nakon izlaska iz kluba sjeo je u automobil s djevojkom koju je te večeri ondje upoznao. Nakon nekoliko kilometara izgubio je kontrolu nad vozilom i sletio s ceste. Ostao je mrtav na licu mjesta. I djevojka također. Bila je to užasna vijest. Odmah sam pomislio na Tanju i na to kako je moj prijatelj skupo platio svoju lakomislenost. Odjurio sam k njoj i zatekao je posve slomljenu. Malo-pomalo stan joj se napunio ljudima. Svi su je pokušavali utješiti, no nju kao da je opterećivala sva ta silna pažnja. Osjetio sam kako je volim još više nego prije. Kako je Gabrijel mogao baciti u vjetar svu tu sreću koju je imao? Da ju je volio onoliko koliko je zaslužila, sada bi bio živ... Njegova me smrt silno potresla, no još sam više bio ojađen zbog njegove žene. Pokušao sam joj pomoći koliko sam mogao: nazivao sam je svake večeri, posjećivao kako se ne bi osjećala sama. Bio sam uvjeren da će joj biti lakše ako izbaci svu tu bol iz sebe, ako razgovara o svojim osjećajima. Sve dok mi, tri mjeseca nakon Gabrijelove pogibije, nije otvoreno rekla: - Oprosti, Marko. Žao mi je što ti to moram reći jer si mi vrlo drag, ali ne želim da se više viđamo. Zaprepastio sam se. - Ne želiš da se više viđamo? Ali zašto? Što sam ti učinio? - začudio sam se. - Shvatila sam što osjećaš prema meni i ne želim te zavaravati. - Tanja... moji osjećaji tiču se samo mene. - Ne, tiču se i mene. Dovodiš me u neugodnu situaciju. - Ali ja ništa ne tražim od tebe! - Znam, vrlo si diskretan. No meni je u ovom trenutku potrebno iskreno prijateljstvo, a ti mi ne možeš pružiti samo to... - Zar ti toliko smeta što te volim? - Nije pravi trenutak. Molim te, pusti me na miru. Iz tih sam njezinih riječi zaključio da ni ona nije ravnodušna prema meni i da se boji to priznati jer je tek nedavno pokopala muža. - Kako hoćeš. No, smijem li te barem nazvati s vremena na vrijeme. - Bolje je da ja tebe prva nazovem, vjeruj mi - rekla je. Nježno me zagrlila, zatim smo se oprostili. Dok sam izlazio iz njezina stana, bio sam siguran da taj rastanak nije naše zbogom, već doviđenja. Uvijek sam mislio da Tanja nikada neće biti moja, ali sada se u meni probudila nada. I bio sam uvjeren da me Gabrijel vodi negdje odozgo jer ja sam Tanji bio spreman pružiti ono što on nije bio u stanju.
Upravo sam fotokopirala neke spise kad sam osjetila nečiju ruku na ramenu. Okrenula sam se i ugledala svoju šeficu. - Valerija, možeš li na trenutak doći u moj ured? - upitala me. Pitajući se zašto me treba, pogledala sam na sat. - Samo da završim s fotokopiranjem, Igoru trebaju dokumenti za sastanak u jedanaest. Ona je odmahnula glavom. - Ne, trebam te odmah. Pozvat ćemo nekog drugog da kopira ostatak. Htjela sam primijetiti da je riječ o važnom sastanku, da sam ja Igorova tajnica i da je to moj posao, a ne "nekog drugog", ali nešto u izrazu Davorkina lica natjeralo me da se suzdržim. Bila je vrlo ozbiljna, gotovo tužna. Obuzeo me strah da me, možda, namjeravaju otpustiti i ugrizla sam se za usnicu i klimnula glavom. U posljednje vrijeme zaista nisam učinila ništa čime bih zaslužila otkaz, već sam se, naprotiv, ubijala od posla. Bez riječi sam pošla za Davorkom, razmišljajući o kreditu koji smo nedavno podignuli moj muž Alan i ja radi obnavljanja kuće. Davorka se zaustavila pred vratima svog ureda i pokretom ruke pozvala me da uđem. Čim sam zakoračila unutra, zbunjeno sam zastala ugledavši svoje roditelje kako sjede na dva naslonjača preko puta radnog stola. Moja majka je plakala, a otac joj je obgrlio ramena, tješeći je. Odmah mi je postalo jasno da se dogodilo nešto strašno i instinktivno sam pomislila na Alana koji je tog dana ostao kod kuće kako bi obavio neke radove na krovu zajedno sa svojim ocem. Moja je prva pomisao bila da je pao s krova. U tom je trenutku moj otac podignuo pogled i ugledao me. - Valerija... - rekao je slomljenim glasom. Moja je majka skočila na noge, glasno zajecavši. - Oh, zlato moje - promrmljala je ispruživši ruke prema meni. - Zar se nešto dogodilo Alanu? - upitala sam. Mojoj su majci ruke nemoćno kliznule niz bokove. Otac mi je prišao i zagrlio me. - Dođi, Valerija. Sjedi. No ja se nisam ni pomaknula. - Želim znati što se dogodilo Alanu. - Nije riječ o njemu - odgovorio je moj otac - nego o Leu. Leo je bio moj osamnaestomjesečni sin, moj anđeo... - Ne razumijem, što hoćeš reći? - upitala sam glasom koji je bio toliko oštar da je bio neprepoznatljiv i mojim ušima. Oči mog oca napunile su se suzama. - Lea... više nema. - Želiš reći da se izgubio? - upitala sam moleći se u sebi da je to pravo značenje njegovih riječi. Tog dana Alan je ustrajao da maleni ostane s njim umjesto da ide u jaslice. Ja sam ga upozoravala da neće moći raditi i u isto vrijeme paziti na tako živahno i znatiželjno dijete kakav je bio naš Leo, ali mi je on odgovorio da će mu njegov otac pomoći da ga drži na oku. - Pomisli samo kako će biti sretan s tatom i djedom. Te su mi riječi izmamile smiješak i uvjerile me da ga ostavim njima na čuvanje. I sada Lea više nije bilo. Moj je otac odmahnuo glavom. - Dogodila se nesreća i... nije preživio. Ponestalo mi je daha. To je bila neka užasna noćna mora, sanjala sam, to nije mogla biti istina. Ne, nisam vjerovala u to. Kad me otac plačući zagrlio, ponovno sam počela disati i nježno ga potapšala po ramenu. Prišla nam je majka i oboje nas zagrlila. - Gdje je? - upitala sam. Tata je skinuo naočale kako bi ih obrisao rupčićem. - U bolnici. Alan je ondje sa svojim roditeljima. Poći ćemo s tobom. Deset minuta, koliko nam je trebalo do bolnice, činili su mi se dugima poput vječnosti. Moj otac još nije uspio ni parkirati auto, a ja sam već izletjela iz njega. Ne čekajući ni njega ni majku, požurila sam prema ulazu. - Moje je dijete smješteno ovdje - obratila sam se sestri na šalteru, rekavši joj svoje ime i ime svog sina. - Samo trenutak, molim. Žena je ukucala nešto u računalo, promatrajući zaslon, a zatim je nekog nazvala. - Morate pričekati liječnika, rekla mi je. Bit će ovdje za nekoliko minuta. I sama pomisao da bih morala čekati još nekoliko minuta činila se nepodnošljivom. - Niste me dobro razumjeli. Sin mi je doživio nesreću. Potrebna sam mu! Primjetila sam da sam možda malo previše povisila glas, ali nije me bilo briga. U tom je trenutku stigao liječnik i prišao mi. I moji su roditelji stigli u tom trenutku. - Pođite sa mnom - pozvao nas je liječnik. Pošli smo hodnikom koji je vodio do dizala. Ušli smo i liječnik je pritisnuo dugme za treći kat. - Na žalost, više se nije moglo ništa učiniti. Automobil mu je prešao preko grudne kosti izazvavši snažno unutarnje krvarenje. Kad su ga dovezli u bolnicu, više nije disao. Moje je dijete poginulo pod kotačima automobila! Jedan dio mog mozga registrirao je liječnikove riječi, ali drugi je odbijao prihvatiti tu spoznaju. - Sigurno se radi o grešci, stravičnoj grešci. Ja sam njegova mama i znam da će se oporaviti. Moja je majka ponovno briznula u plač. - Slušaj, zlato - započeo je moj otac - moraš prihvatiti... - Nije važno - prekinuo ga je liječnik - to se često događa, radi se o sasvim normalnom obrambenom mehanizmu. Strašna istina Dizalo se otvorilo i liječnik se zaputio niz dugačak hodnik. Zaustavio se pred jednim vratima nakon što je tiho pokucao, otvorio. - Stigla je vaša supruga - rekao je. Alan je sjedio na bolničkom ležaju zajedno sa svojim roditeljima, držeći u naručju Lea umotanog u bijelu plahtu kao kad je bio novorodenče. Kad sam mu prišla, moja je svekrva ustala kako bi mi napravila mjesta. - Valerija... - promucao je Alan, a zatim briznuo u plač. Sjela sam ne skidajući pogled sa svog djeteta. Izgledao je kao da spava. Pomilovala sam ga po kosi. - Daj mi ga, Alane. On ga je nježno premjestio u moje naručje i ja sam ga počela nježno ljuljuškati, ljubeći mu čelo. - Sve će biti dobro, Leo - tepala sam mu - mama je ovdje s tobom. Mojoj se majci oteo bolan jecaj. Alan mi je rukom obgrlio ramena zaplakavši zajedno sa svojim ocem. - Mislim da bi bilo najbolje da ih na nekoliko minuta ostavimo same - rekla je moja svekrva, pozvavši svog muža i moje roditelje da iziđu iz sobe. Podignula sam Leovu ručicu i prinijela je svom licu. - Probudi se, maleni moj. Molim te, probudi se, poslušaj mamu - prodrmala sam mu ruku i ponovila glasnije svoje riječi. - Probudi se, molim te. Alan mi je položio glavu na rame ne prestajući jecati. Konačno sam nježno odložila Leovu ručicu na jastuk, dok su mi se suze slijevale niz obraze. Morala sam se suočiti sa stvarnošću: moj je anđeo odletio u nebo. Ne znam ni sama koliko smo dugo muž i ja ostali sjediti ondje plačući nad mrtvim tijelom našeg djeteta, prije nego što sam uspjela formulirati pitanje koje mi je bilo na umu još otkad mi je liječnik rekao da je na njega naletio automobil. - Ali kako se to dogodilo? Kad je Alan podignuo pogled, primijetila sam da izgleda deset godina starije. - Ne znam - duboko je uzdahnuo. - Bio sam uvjeren da je Leo u vrtu s mojim ocem. Nisam ni primijetio da je iza auta. Tek kad je vozilo krenulo unatrag, začuo sam... - ponovno je zagnjurio lice u dlanove - udarac... Sledila sam se, promatrajući glavu svog muža i trudeći se shvatiti značenje njegovih riječi. Tihim sam glasom izgovorila njegovo ime i on je okrenuo lice prema meni. - Čekaj, želiš li reći da si to bio ti? - upitala sam ga. - Ti si ga pregazio? Alan je sklopio oči i klimnuo. Stisnuvši Lea na grudi, skočila sam na noge i razrogačenim očima pogledala svog muža. - Ne vjerujem ti! - povikala sam. - Jesam li ti rekla da je bolje da ga odvedeš u jaslice. Ali ne, ti me nisi htio poslušati! - spustila sam pogled na svoje dijete. - I sada je Leo mrtav. Kakav si ti to otac? Alan me samo šutke promatrao ne pokušavajući se obraniti, lica oblivenog suzama. - Ubio si moje dijete! - povikala sam izgubivši potpuno kontrolu. - Ubio si moje dijete! Ubio si moje dijete! Vrata su se širom rastvorila i ušli su naši roditelji praćeni bolničarkom i liječnikom. - Molim vas, izađite svi na trenutak - zamolio je liječnik. - Dat ćemo joj nešto za smirenje. - Ne želim se smiriti! - okrenula sam se prema svom mužu. - On je ubio moje dijete! Bolničarka je pokušavala sve izvesti van, ali moj se svekar nije dao. - Pustite me - rekao je Mirko. - Ne smiješ kriviti Alana - obratio mi se. - Ja sam kriv, a ne on. Trebao je ići u trgovinu kupiti čavle, a ja sam morao paziti na dijete - prošao je rukom kroz sijedu kosu. - Pas je počeo lajati i kad sam se okrenuo, vidio sam da pretrčava cestu ganjajući mačku. Požurio sam prema izlazu iz dvorišta i kad sam bio već skoro na cesti, sjetio sam se Lea i vratio natrag. Ali on je taman otrčao pred garažu, upravo kad je Alan izlazio. Vikao sam Alanu da stane, ali bilo je prekasno. Promatrajući svog svekra, pred očima su mi proletjele slike onoga što se dogodilo. U pokušaju da spasi psa, pustio je da Lea pregazi očev auto. - Zar misliš da bi mi trebalo biti lakše, sada kad znam kako se sve odigralo? - upitala sam. - Obojica ste krivi za smrt mog sina! Jeste li uopće svjesni što ste učinili? Moj je svekar spustio pogled. - Molim vas, izađite sada - rekla mu je bolničarka. Kad smo ostali sami, liječnik mi je rekao da će mi dati sredstvo za smirenje kako bih se mogla odmoriti, a zatim me upitao može li odnijeti Lea. - Nemojte, molim vas... - ponovno sam briznula u plač. - U redu, neka još ostane s vama - rekao je i pokazao rukom prema ležaju. - Hoćete li leći ondje s djetetom? Pristala sam i bolničarka mi je, nakon što sam se ispružila na ležaju, ne ispuštajući Lea, dala injekciju. Kad sam se probudila, nisam znala ni gdje sam ni što se dogodilo. Zatim sam se naglo svega sjetila, ali kad sam htjela dodirnuti Lea, više ga nije bilo. Netko me prekrio bolničkom plahtom. Alan je spavao na jednom stolcu na drugom kraju sobe. Njegova je majka sjedila pokraj njega, pogleda uperenog kroz prozor. Ustala sam. - Gdje su moji roditelji? Ona se okrenula. - Otišli su u bolnički kafić popiti kavu. Alan je otvorio oči i pogledali smo se. - Želim ići kući - rekla sam. On je klimnuo glavom i ustao. - U redu, pođimo. Odmahnula sam glavom. - Ne, ne s tobom. Ne našoj kući. - Već i sam pogled na njega bio mi je nepodnošljiv. - Idem kući sa svojim roditeljima. Kao da spava Alan je problijedio, kao da sam ga ošamarila. Stisnula sam šake zarivši si nokte u dlanove. Da se usudio išta komentirati bila bih ga spremna udariti. Ali on je samo uzdahnuo prije nego što je ponovno klimnuo. Moja se svekrva ugrizla za usnu. - Idem se spustiti dolje i pozvati tvoje roditelje. Nisam imala ni najmanje volje ostati na samo s Alanom. Što se mene ticalo, više si nismo imali što reći. - Ne, ja idem po njih. Uz pomoć svojih roditelja, ispunila sam sve formalnosti vezane uz sahranu, uključujući i izbor lijesa i cvijeća, zatim sam dala svojoj majci popis stvari koje sam željela da mi donese iz kuće. Moja je djevojačka soba izgledala upravo onako kako sam je ostavila kad sam se udala prije četiri godine. Na ormariću je još uvijek bila fotografija Alana i mene. Bili smo tako mladi, tako nevini, tako sretni, potpuno nesvjesni svega što nas očekuje. Osjetivši neizdrživu bol, zgrabila sam fotografiju i bacila je u zid, a staklo se rasprsnulo u tisuću komadića. Zatim sam se bacila na krevet i briznula u plač. Vidjela sam se s Alanom dva dana poslije, u mrtvačnici bolnice. Djelatnici pogrebnog poduzeća smjestili su Lea u maleni lijes. I dalje je izgledao kao da spava, ali šminka koju su mu nanijeli na lice dala mu je umjetan izgled, poput kakve lutke. Stavila sam mu uz uzglavlje njegovog omiljenog plišanog medu, zatim ga pomilovala po glavi i udaljila se. Ostala sam stajati u kutu prostorije, promatrajući svog muža i njegovu obitelj. On i otac bili su oličenje očaja i plakali su jedan pored drugog, jecajući tako neutješno da mi ih je bilo žao. Da sam u tom trenutku imala netaknuto srce, uvjerena sam da bi mi ga taj prizor slomio, no moje je već bilo slomljeno i u njemu više nije bilo mjesta za Alana. Tog se istog poslijepodneva održala sahrana, tijekom koje sam cijelo vrijeme bila uz svoje roditelje. I na groblju sam se trudila biti što dalje od svog muža. Kad je sve završilo i kad smo svi krenuli prema svojim autima, on je pošao za mnom. - Valerija... - dodirnuo mi je rame. - Želiš li poći kući... sa mnom? Užasnula me i sama pomisao da se vratim u tu kuću, da ponovno vidim prazan Leov krevetić, njegovu odjeću, njegove igračke, da živim s Alanom koji ga je ubio... Odrješitom sam se kretnjom oslobodila njegove ruke i okrenula mu leđa. - Ne, ne želim. Prošao je jedan tjedan, zatim još jedan. Nastavila sam raditi, ali i dalje sam živjela kod svojih roditelja. Od sprovoda više nijedanput nisam vidjela Alana, ni razgovarala s njime. Jedne subote, otprilike mjesec dana poslije, neočekivano nas je posjetila moja svekrva. Moja je majka sjela s njom u kuhinju i ponudila je kavom. Počele su razgovarati o svemu i svačemu, ali bilo je očigledno da im je oboma neugodno. Nisam se nimalo trudila sudjelovati u razgovoru jer smo ionako sve tri vrlo dobro znale da Božica nije došla čavrljati. Posjet svekrve - Kako je Mirko? - upitala je na kraju moja majka. - Ima svoje dobre i loše dane - odgovorila je Božica gledajući me. - Ali najviše od svega brine me Alan. Ne znam je li ti to rekao, no prošlog se tjedna vratio kući, vašoj kući - odmahnula je glavom i namrštila - Uvjerena sam da redovito preskače obroke i da noću uopće ne spava. Što je ona mislila? Da ja dobro jedem i spavam! Dugo smo se promatrale bez riječi. - Valerija, namjeravaš li se vratiti kući? - konačno se odvažila upitati me Božica, izgovorivši ono što ju je mučilo. - Ne znam, nisam još odlučila. Kad odlučim, razgovarat ću o tome s Alanom. Izbjegla sam dodati "a ne s tobom", ali iz crvenila koje se pojavilo na licu moje svekrve, naslutila sam da je vrlo dobro shvatila što sam htjela reći. Moja me majka prijekorno pogledala. - Valerija... - Nisi pravedna prema Alanu - izjasnila se Božica. Bol ga uništava. Kako će preživjeti ako se uz sav pakao kroz koji prolazi još mora suočiti i s tvojim okrivljavanjem? - kratko je zastala, a zatim, vidjevši da joj ne odgovaram, nastavila - Na kraju krajeva, to je zaista bio nesretan slučaj. Treba znati oprostiti. Stisnuvši zube, glasno sam spustila šalicu s kavom na tanjurić, izlivši pritom ostatak na stolnjak. - Lako je tebi tako govoriti, Božice. Ne znam koliko bi ti bila spremna oprostiti nekome tko je kriv za smrt tvog djeteta! - odmaknula sam se od stola, ustala i bijesno izišla iz kuhinje. Dok sam se uspinjala u sobu, čula sam svoju majku kako se ispričava zbog mog ponašanja. Te večeri, kad se vratio s posla, moj je otac pokucao na vrata moje sobe. - Čuo sam da je Božica bila ovdje - rekao je spustivši se na rub kreveta na kojem sam ležala. - Mama misli da sam se ružno ponijela, zar ne? Po njoj bih se trebala vratiti Alanu i ponašati kao ženica puna razumijevanja. Tata me nježno potapšao po koljenu. - Tvoja je majka možda malo staromodna, ali razmisli, štogod ti odlučila, uvijek ćemo biti na tvojoj strani. Uzdahnula sam. - Problem je u tome što ni sama ne znam što da radim. - Smijem li te nešto pitati? Voliš li ga još uvijek? Zamislila sam se. Zaljubila sam se u Alana kad mi je bilo šesnaest godina, dok smo zajedno polazili isti razred gimnazije, kad nam je profesorica iz biologije povjerila da zajedno pripremimo referat na temu reptila. Sve do tog trenutka nisam prema njemu osjećala nikakvu naročitu privlačnost, za mene je jednostavno predstavljao kolegu iz razreda, čak mi nije bio ni pretjerano zgodan, no kad smo počeli pripremati referat, otkrila sam da je vrlo osjećajan, obdaren izvanrednim smislom za humor. Noćna mora S njim mi je uvijek bilo zabavno. Kad sam počela primjećivati da je, zapravo, vrlo zgodan, shvatila sam da sam se zaljubila. Deset godina zajedničkog života, brak i rođenje djeteta samo su još više učvrstili našu ljubav. Sve do prije mjesec dana Alanu je još uvijek polazilo za rukom da me svaki dan nasmije. Sada mi više nije bilo do smijeha, ali možda ću jednog dana ponovno otkriti radost smijanja i ... pomisao da tada, možda, uz mene neće biti mog muža užasno me rastužila. Unatoč tragediji koja nas je zadesila i dalje sam ga voljela. Ali nisam bila sigurna da je to bilo dovoljno. - Da, volim ga, tata. Ali voljeti i oprostiti nije isto. Moj me otac tužno pogledao. - Na žalost, nije, zlato, tu si u pravu. Ako misliš da mu nećeš moći oprostiti, bolje da se ne vraćaš k njemu. Božica je u pravu kad kaže da će Alana cijeli život proganjati osjećaj krivnje. I to je već golem teret na duši. Ako će k tome još svakodnevno biti suočen s tvojim bijesom, iako možda prešutnim, život bi mu mogao postati nepodnošljiv. - Ne znam hoću li mu uspjeti oprostiti. - Mislim da je gubitak djeteta najgore što se čovjeku može dogoditi i ne znam može li roditelj imati dovoljno snage oprostiti onome tko je skrivio tu smrt. Ali ako se ne osjećaš spremnom oprostiti, mislim da će Alanu biti bolje bez tebe - zaključio je tata. Te sam noći sanjala Leov sprovod. U snu sam ušla u praznu crkvu i hodala prema lijesu svog sina. Ali kad sam mu se približila, shvatila sam da je prevelik da bi bio Leov, a osim toga, bio je bez poklopca. Prišla sam mu sasvim blizu i pogledala u njega: umjesto Lea, u lijesu je ležao Alan. Na sebi je imao sivo vjenčano odijelo i na lijevoj ruci blistao mu je zlatni vjenčani prsten, ali ono što me najviše pogodilo bilo je njegovo lice: opušteno, mlado, kao da je u smrti pronašao mir koji je izgubio na dan Leove pogibije. Promatrajući ga, osjetila sam kako me počinje obuzimati očaj. Najprije sam izgubila svog sina, a sada i muža. - Alane - zazvala sam ga - Alane, nemoj me ostaviti. Ali nije odgovorio. Otišao je, baš kao i Leo. Zaplakala sam i glasno jecanje probudilo me iz sna. Bila su dva sata poslije ponoći. Trebala sam biti sretna što se radilo samo o noćnoj mori, ali nisam se uspijevala osloboditi tjeskobe i boli koje sam proživjela u snu. Potreba da ga vidim, dodirnem, da se uvjerim da je zaista živ, iznenada se pokazala jačom od bijesa. Skočila sam iz kreveta i na brzinu se odjenula, a zatim se spustila u kuhinju i napisala roditeljima poruku da sam otišla svojoj kući. Dok sam se potpisivala, jedna mi je misao proletjela glavom: što ako me Alan više ne želi uz sebe? U trenutku kad sam mu bila najpotrebnija, umjesto da budem uz njega, ja sam mu okrenula leđa. Imao je, dakle, puno pravo to mi zamjeriti. Od sprovoda me više nikad nije nazvao niti me pokušao vidjeti. Kad malo bolje promislim, prije nego što smo izišli s groblja, nije me pitao da odem kući s njim, već samo želim li to, prešutjevši želi li i on to. Strah da je Alan shvatio da mu je bolje bez mene unio je u moje srce nepodnošljivu nesigurnost, ali me nije pokolebao da odem k njemu i sama se uvjerim. Dok sam vozila kroz prazne ulice grada, ponovno sam se prisjetila svih detalja Leove smrti i morala sam priznati samoj sebi da moj muž nije bio kriv za nju. Nije mogao pretpostaviti da će njegov otac na trenutak izgubiti svog unuka iz vida. Bilo mi je još teže naći opravdanje za svog svekra koji je, umjesto da pazi na unuka, pošao za psom. Ali, ipak, i u ovom sam slučaju morala biti iskrena prema sebi i priznati da se to moglo bilo kome dogoditi, pa i meni. Trenutak nepažnje Bio je dovoljan trenutak nepažnje... Upravo nekoliko mjeseci prije, izlazeći iz samoposluživanja s Leom, puknula mi je ručka vrećice i instinktivno sam ispustila ručicu svog sina kako bih pokušala spriječiti da bočica marmelade padne na asfalt. Trenutak zatim začula sam škripu kočnica. U samo nekoliko sekundi Leo je uspio istrčati na cestu i samo zahvaljujući dobrim refleksima vozača, moj je sin ostao neozlijeđen. Spoznaja da sam postupila tako neoprezno potpuno me dotukla tako da Alanu iz srama nisam ni spomenula taj događaj. Možda bi mu, da sam to učinila, tog kobnog dana palo na pamet da upozori svog oca da drži Lea za ruku sve dok auto ne iziđe iz dvorišta. Znala sam da sam tog jutra trebala biti upornija da Lea odvedem u vrtić umjesto da dopustim da ostane s Alanom u kući. Svi mi činimo pogreške. Uvijek je lako prebaciti krivnju na drugoga, ali od toga nema nikakve koristi. Bijes neće vratiti život mom sinu. Kad sam stigla, naša je kuća bila utonula u mrak. Ušavši u dvorište, u garaži sam ugledala Alanov auto. U ruci sam već držala ključeve, ali zatekla sam vrata otvorenima. Kad sam upalila svjetlo, začula sam nekakav zvuk koji je dopirao sa stepenica i pomislila da me moj muž čuo kako ulazim. Ali trenutak kasnije prepoznatljiv zvuk lupkanja šapica po parketu objavio mi je dolazak našeg psa Luna koji je ušao u kuhinju veselo mašući repom. Sagnula sam se kako bih ga pogladila po glavi, a zatim sam se uspravila i dok je on radoznalo njuškao oko svoje posude, ogledala se oko sebe po kuhinji. Očekivala sam da ću zateći sudoper pun prljavog posuđa, međutim, unutra nije bilo čak ni jedne čaše. Sve je bilo čisto i u savršenom redu. Kad sam izišla iz kuhinje, prešla hodnik i ušla u dnevni boravak, iznenadila sam se da je i ondje vladao savršen red. Ogledavši se oko sebe po toj sobi koja je uvijek bila natrpana novinama, časopisima i igračkama, obuzeo me nelagodan osjećaj kao da se nalazim u napuštenoj kući. Od tišine su me podilazili neugodni žmarci i naježila sam se pri pomisli da je moj san, možda, bio proročanski. Što ako je Alan, nesposoban nositi se s teretom krivnje, iz očaja digao ruku na sebe? Sa srcem u grlu krenula sam prema stubama koje su vodile na gornji kat. Ušla sam u našu sobu i zadržavši dah, upalila svjetlo. Krevet je bio prazan i netaknut. Bojeći se najgoreg, pošla sam u kupaonicu, ali ni ondje nije bilo mog muža. Tada sam pogledala prema Leovoj sobici i slijedeći slabašnu svjetlost njegove noćne lampice, krenula prema njoj. Alan je spavao sklupčan na krevetiću našeg sina, lica naslonjenog na plavog plišanog slonića. Nepomično sam ga promatrala i osluškivala njegovo disanje osjećajući kako mi se srce puni ljubavlju prema njemu. Prisjetivši se kako je moja svekrva spomenula da u zadnje vrijeme ne može spavati, odlučila sam ga ne buditi. Mogla sam i pričekati jutro da razgovaramo. Dok sam pokušavala odlučiti da li da pođem leći u naš bračni krevet ili da noć provedem u naslonjaču u Leovoj sobi, ušao je Lun, skočio na krevet i smjestio se uz Alanove noge. On se trgnuo iz sna i podignuo glavu, zatim me ugledao i ostao kao skamenjen. - Alane, ja sam - rekla sam uplašivši se da me ne zamijeni za nekog lopova. Valerija? - glava mu je ponovno klonula na krevet. - Što radiš ovdje? - Glas mu je bio lišen ikakvih osjećaja kao da ga moja nazočnost ostavlja potpuno ravnodušnim. - Moram razgovarati s tobom - rekla sam, progutavši knedlu koja me gušila u grlu. - Hoće li ti smetati ako upalim svjetlo? S uzdahom se uspravio u sjedeći položaj. - Slobodno ga upali. Osjećaj krivnje Pri svjetlosti lampe njegovo je lice bilo tako blijedo i mršavo. Osjetila sam kako mi se stisnulo srce. - Došla sam ti reći da mi je žao što sam te krivila za Leovu smrt. To nije bila tvoja krivnja. - Pretpostavljam da moja majka ima svoje prste u tome - rekao je vidno uzrujan. - Rekla mi je da će otići razgovarati s tobom iako sam joj ja to strogo zabranio. Pretpostavljam da je to ipak učinila, zar ne? - Zapravo je, ali svejedno... - Zamolio sam je da se ne miješa i da je bolje da bude tako kako jest. Sledila sam se. - Bolje za koga? Ustao je iz kreveta prošavši rukom kroz kosu. - Za tebe, za mene, za sve - odmahnuo je glavom. - Dobro sam, Valerija. Ne moraš se brinuti za mene, štogod da ti je rekla moja majka. Prihvaćam tvoju ispriku, ali sada se slobodno možeš vratiti svome novom životu. Okrenuo mi je leđa i oči su mi se napunile suzama. - Nije istina da si dobro - odgovorila sam. - A ja nemam nikakav novi život. - Možda još ne - odvratio je okrenuvši se da me pogleda - ali imat ćeš. Bila sam sigurna da ne želim novi život bez njega, ali činilo se da on mene više ne vidi uz sebe. - Želiš li razvod? - upitala sam ga. Slegnuo je ramenima. - Mislim da bi to bilo najbolje. Zaslijepljena suzama, zateturala sam prema vratima. No prije nego što sam izišla iz sobe, zastala sam i okrenula se. Pod cijenu patnje do kraja života, morala sam ga još nešto upitati. - Zar me više ne voliš? Dugo me promatrao. U jednom mi se trenutku oteo jecaj. Tada je Alan prešao preko sobe i zaustavio se preda mnom. - Upravo sam ti želio odgovoriti da te ne volim, ali ne mogu ti lagati - podigao je ruku, ali zaustavio ju je trenutak prije nego što je dodirnuo moje lice pustivši je da mu padne niz tijelo. - Voljet ću te dokle god sam živ, ali ne očekujem od tebe da želiš ostati s čovjekom koji ti je ubio dijete. Tada sam shvatila. - Ne možeš me osuditi na život bez tebe - promrmljala sam zagrlivši ga. Na trenutak se kratko opirao mome zagrljaju, ostavši nepomičan i ukočen. Zatim me zagrlio i zajedno smo zaplakali, zbog našeg sina i nas. Te sam ga noći morala dugo uvjeravati u svoju iskrenu želju da ponovno započnemo zajednički život. Osjećaj krivnje bio je toliko jak u njemu da ga je sprečavao da povjeruje u to da ponovno zaslužuje biti sretan. Na kraju je odlučio pokušati samo kako bi meni udovoljio. Trebalo nam je šest mjeseci psihoterapije kako bi Alan počeo opraštati samome sebi. Nismo više iste osobe kao prije, ali ne bi bilo ni pošteno da jesmo. Leo je bio naše dijete i ostavio je neizbrisiv trag u našem životu. Ne prođe dan a da ne pomislim na njega, ali upravo mi se danas dogodilo nešto divno: otkrila sam da sam ponovno trudna. Alan se svakog trenutka treba vratiti s posla, a ja mu jedva čekam otkriti prekrasnu novost.
Kad sam se udavala za Marina, cijela moja obitelj je slavila, a glavni predvodnik veselja bila je moja baka Desa. - Jeste li čuli... - trubila je svakome - udaje se naša Ane, za dotura! Ajme, sriče! A ne samo da je pametan, nego je i lip! Eh, pa da: nije naša unuka `tila bilo kakvog mulca! I riječima je teško opisati koliko su me nervirali ovakvi komentari. Na žalost, nisu stizali samo od moje bake, već od cjelokupne rodbine pa i prijatelja. Tako sam svako malo, htjela ne htjela, mogla čuti izjave u stilu kako mi je „pala sikira u med", ili kako mi je udaja za doktora „životni zgoditak"! Slušajući ih, netko bi sa strane pomislio da sam se udala iz interesa, no uopće nije bilo tako. Kad sam upoznala Srećka jednog ljeta kod nas na moru i zaljubila se u njega, uopće nisam znala čime se bavi. Bio je markantan, šarmantan, deset godina stariji od mene i osvojio me na prvi pogled. Isprva se čak šalio na svoj račun i rekao mi da je neka vrsta automehaničara za ljude, da bi mi tek kasnije objasnio da je zapravo kirurg! Da ga nisam toliko voljela, pitanje kako bi naša veza završila jer mi je zbog moje obitelji u nekoliko navrata došlo da otkažem vjenčanje. Na sreću, prašina oko „udaje za doktora" se slegla i mi smo na kraju ipak sretno uplovili u bračnu luku. I dok sam ranije dvojila kako ću napustiti rodni Šibenik i preseliti u Zagreb u kojem je Srećko radio i živio, sada sam jedva čekala udaljiti se od nemoguće rodbine. Za razliku od Srećka, koji se samo smješkao i kojeg je sve to zabavljalo, ja više nisam mogla podnositi te njihove komentare. - Ljubomorna si što ga svi kuju u zvijezde, a tebe nitko ne spominje - rekla mi je moja sestra i mislim da je možda bila u pravu. Toliko su svi hvalili mog budućeg muža da sam se odjednom osjećala manje vrijednom. Kao da su zaboravili na moju sportsku talentiranost i na činjenicu da se zbog njega odričem svoje karijere. Naime, kad smo se Srećko i ja upoznali, ja sam se profesionalno bavila plivanjem i moj je trener polagao velike nade u mene. Naravno, s preseljenjem u Zagreb svi su planovi pali u vodu. - Ma što te briga za plivanje - odmahivala je rukom moja majka kad sam joj rekla kako je moj trener neutješan što odlazim. - Kao da bi od toga imala ikakve koristi. Drž' se ti samo svog dotura i ništa ti u životu neće falit'! Znam da je moja mama uvijek htjela samo najbolje za mene i sestru, no ona je uvijek sve gledala kroz novac. Za nju je udaja za bogatog muža bila jednaka sretnoj udaji. Srećko je u njenim očima bio idealan zet u svakom pogledu jer ne samo što je imao cijenjeno zvanje, već je potjecao i iz dobrostojeće obitelji. Za mene su sve to bile gluposti! Kome je još novac donio sreću? Naravno da sam bila presretna kad sam vidjela u, kakvom ću luksuznom stanu ubuduće živjeti, no Srećka sam toliko voljela da bih s njim živjela i pod šatorom. Nekoliko godina kasnije pokazalo se koliko sam bila u pravu. Naime, taj isti luksuzni stan u kojem sam većinu vremena provodila sama dok je Srećko bio u bolnici, pretvorio se za mene u zlatan kavez u kojem sam se gušila. Čeznutljivo sam sanjala o moru i plivanju, sada miljama daleko od mene. Bez priznanja Pogledala sam na sat. Vrijeme je prolazilo, a Srećko se još nije vraćao. Sto li je sada radio? Je li mu upravo neka sestra brisala znoj sa čela dok je operirao? Ili je možda već sve bilo gotovo i sad su ga njegovi kolege s odobravanjem tapšali po ramenu? Razmišljajući o tome, osjetila sam kako u meni raste nezadovoljstvo. Kada je mene zadnji put netko pohvalio za nešto? Kada sam ja zadnji put primila neko priznanje od svoje okoline i dobro se zbog toga osjećala? Srećko se nije vratio doma do jutarnjih sati, a ja sam cijelo vrijeme ležala budna u krevetu. No, nisam brinula za njega. Njemu su ovakve hitne intervencije bile čista rutina. Ovaj sam put brinula za sebe, za vlastitu budućnost... Upalila Sam lampicu pokraj kreveta i pogled mi je pao na fotografiju koja se nalazila na raskošnom stoliću od mahagonija. S nje me gledala jedra mlada djevojka u kupaćem kostimu. Oko vrata joj je visjela sjajna medalja, koja je blistala baš kao i njen širok osmjeh. Lice joj je bilo ozareno ponosom! Vrlo dobro sam se sjećala dana kada je ta fotografija bila snimljena jer sam tada pobijedila na natjecanju juniora našeg plivačkog kluba. Sa svih su mi strana stizale pohvale, a najveće od mog trenera. - Naša Ane je pravi talent! - govorio je tapšući me zadovoljno po ramenu. - Vidjet ćete, za nju će se još čuti! Na žalost, sve njegove prognoze rasplinule su se onoga dana kada sam Srećku rekla „da". S nostalgijom sam se ponovno prisjetila vremena prije našeg vjenčanja. Tada mi je bilo gotovo neugodno koliko su me svi hvalili zbog izvrsnih rezultata koje sam ostvarivala. Mogla sam proputovati s klubom cijeli svijet i postati prava plivačka zvijezda. No, tu je s druge strane bio taj liječnik kojeg sam upoznala jednog vrelog ljeta i zbog njega bila spremna napustiti sve. Nije mi bilo žao jer smo oboje željeli isto: brak, djecu i sretan život dok nas smrt ne razdvoji. - Nećeš požaliti, Ana - šaptao mi je tada presretan kad sam prihvatila njegovu bračnu ponudu. Bilo mi je žao što odustajem od plivanja, ali njegov poljubac mi je govorio da sam donijela ispravnu odluku. Nisam željela živjeti bez tog muškarca niti trena i htjela sam mu roditi djecu. Uostalom, tješila me pomisao da nisam jedina žena koja se odrekla karijere radi obitelji. Još sam mlada, razmišljala sam. Kad djeca porastu, još uvijek se mogu posvetiti plivanju... Danas sam se osjećala poraženo jer sam zapustila ono u čemu sam bila najbolja. S druge strane, planovi o obitelji koje smo imali nisu se ostvarili. Kad sam se odlučila za obitelj na uštrb sportske karijere, nisam znala da nikad neću moći roditi, a kad sam to saznala, već sam pet godina živjela kao kućanica. Bez redovitih treninga i zatvorena po cijele dane u četiri zida, gipkost moga tijela bitno se smanjila, ili kako se ono lijepo kaže: jednostavno sam zahrđala. Zapela sam u braku sa Srećkom čiji je život bio protkan radom u smjenama, hitnim intervencijama i stresom. No, uza sve to, on je ipak imao nešto što mu je kompenziralo taj njegov trud: uspjeh i priznanje. Za mene je pak brak sve više predstavljao omču koja mi se stezala oko vrata: gledanje glupih sapunica i slušanje uvijek istih tračeva susjeda nije moglo ispuniti moj život. Te noći, dok sam zurila u mrak i čekala svog muža, donijela sam čvrstu odluku: Ne mogu dalje ovako. Ne želim dalje ovako! Bila su tri sata ujutro kad se u bravi začulo okretanje ključa. Bio je to Srećko koji se mrtav umoran vraćao s hitne operacije. Kad je legao pored mene, zažmirila sam praveći se da spavam. Po njegovom ujednačenom disanju mogla sam zaključiti da je već nakon nekoliko minuta zaspao. Reći ću mu sutra za odluku koju sam donijela, pomislila sam i sama tonući u san. No, ni sutradan nije bilo vremena za razgovor. Od ranog jutra Srećko je bio u tolikoj žurbi da je uspio samo popiti nekoliko gutljaja kave koju sam mu skuhala i već je bio spreman za polazak u bolnicu. - Danas ću, ako ništa ne iskrsne, završiti nešto ranije - rekao je i na brzinu me poljubio. Plivački klubovi No toga dana uopće me nije zanimalo kada će se on vratiti kući. Bio je to dan koji sam odlučila posvetiti sebi i učiniti konačno nešto za sebe. Zaista, pitala sam se, kako se već ranije nisam toga sjetila! Pa i ovdje je bilo bazena i plivačkih klubova, zar ne? Čim je Srećko napustio stan, sjela sam za kompjutor i potražila adrese plivačkih klubova. Nakon što sam ih ispisala na komad papira, odjurila sam u kupaonicu i počela se spremati. Nisam željela obavljati ovako važne razgovore posredstvom telefona. Htjela sam otići na lice mjesta ako ništa drugo, barem se na tren naći u tako mi dobro poznatom okruženju bazena. Nepunih sat vremena kasnije bila sam spremna za polazak. - Gdje si ti dosad? - Srećko me začuđeno gledao kad sam se sljedećeg tjedna jedan dan vratila kući poslije njega. Naravno da nije ništa znao jer sam mu prešutjela novost, a novost je bila ta da sam dobila posao! Naime, onoga dana kad sam odlučila obići plivačke klubove, u jednom su me objeručke prihvatili i dodijelili mi honorarni posao u popodnevniin satima. Postala sam trener mladih plivačkih snaga, što me ispunjavalo neizmjernom srećom. Bila sam presretna što ću moći ponovno uskočiti u vodu i prenijeti tim divnim mladim ljudima svoje znanje. No, nisam znala kako to reći Srećku jer sam i te kako bila svjesna koliko je njemu važno da ga dočekam doma kad se vrati s posla. Da je moja zabrinutost bila opravdana, pokazalo se kad sam mu konačno otkrila svoju malu tajnu. Mislila sam da bi mogao negodovati, no nisam ni slutila da će u toj mjeri poludjeti. - Zar je tebi normalno da kad dođem kući zateknem prazan stan? I to samo zato što ti misliš da moraš trenirati nekakve mišićave momke, dok ja spašavam živote! - uzrujano je vikao. Prepala sam se jer nisam računala s ovakvom njegovom reakcijom. Počela sam mucati, čime sam samo još više ostavljala dojam da sam nešto skrivila. Nisam bila sigurna, ali činilo se kao da je ljubomoran na mladiće koje sam trenirala. To je svakako bilo smiješno jer su oni za mene praktički bili djeca. - O tome obavezno moraš još razmisliti - rekao je i nije to bila neka usputna primjedba. Po tonu njegova glasa dalo se jasno zaključiti da zahtijeva da odustanem od svog novog posla. - Srećko - trudila sam se govoriti sigurnim glasom, iako sam osjećala knedlu u grlu. - Ja sam već o svemu dobro razmislila. Moja je namjera vrlo ozbiljna i ne namjeravam prestati s radom. Nemaš pojma koliko mi zadovoljstvo to pričinjava! Nije hir Nekoliko me trenutaka šutke promatrao, odmahujući glavom u nevjerici. - Zašto mi nisi ranije rekla za svoje namjere? - upitao me sumnjičavo. - Dragi, htjela sam te iznenaditi - pokušala sam ublažiti cijelu situaciju. - Odlično! To ti je, vjeruj mi, i uspjelo! - ljutito je povikao i žustrim korakom otišao u radnu sobu gdje je proveo ostatak večeri. - Ovaj put ne smiješ odustati - rekla mi je prijateljica Zrinka. - Muškarci ne vole promjene, ali ubrzo će se priviknuti i onda će sve biti u redu, vjeruj mi. Vjerovala sam Zrinkinoj procjeni. Bila je deset godina u braku, imala troje djece i bila zaposlena. U početku se, kako je rekla, i njen muž bunio protiv toga da mu se žena bavi bilo čime osim djecom i kuhanjem, no njima je, za razliku od nas, trebala dodatna zarada tako da je konačno ipak popustio. Zrinkine riječi «ne smiješ odustati» postale su moj moto koji mi je davao snagu i moja nit vodilja tijekom sljedećih dana. A dani koji su uslijedili bili su više nego uzbudljivi. Podučavala sam mlade plivanju, zapravo, bila im ono što je nekad meni bio moj trener. - Ana, ovo neće ići - rekao je Srećko jednom prilikom kad sam ponovno stigla kući poslije njega. - Jednostavno neće! - Što neće ići? - podigla sam glas jer sam osjećala da se sprema uništiti moj san. Po njegovim tamnim podočnjačima i tankim živcima dalo se naslutiti da je iza sebe imao naporan dan u bolnici. - Ne želim da kad dođem kući zateknem prazan stan. Ne želim da svojim hirom ugroziš naš privatni život. Sada sam ja bila ta koja je zinula u čudu. On je mislio da je to moj hir? I bojao se za naš privatni život? Nisam mogla vjerovati da je bio tako slijep. Zar nije vidio da ja već godinama nisam imala nikakav život? Riječ po rijeć i razmirica se pretvorila u žestoku svađu. Srećko je vikao i mahao rukama. Ovakvog ga još nikad nisam vidjela. Konačno se ponovno povukao u svoju radnu sobu, kao što je uvijek činio kad bi se osjećao neshvaćenim. No ovaj put nisam kao obično pojurila za njim. Nisam, kao obično, željela kriviti sebe i tražiti oprost za nešto za što se uopće nisam osjećala krivom. Konačno, radilo se o mom životu i mojoj budućnosti! Nakon ove svađe, odnosi među nama su toliko zahladili da smo jedva tu i tamo progovorili pokoju riječ. Jedina kojoj sam mogla povjeriti svoj jad bila je Zrinka. - Moram priznati da ga pomalo razumijem - rekla je kad sam joj sve ispripovijedala. - Nije navikao da nakon posla dođe u prazan stan. Znaš i sama kako naporno radi. Sigurno si misli: ja dajem sve od sebe da spasim ljudske živote, dok ona pliva i uživa s mladim dečkima... Ovakav Zrinkin komentar bio je zadnje što mi je trebalo! Sto je sad njoj odjednom došlo da stane na njegovu stranu? Razočarana, hladno sam se oprostila od nje i odjurila kući. Odjednom sam osjetila neizmjeran bijes prema Srećku. Sve je moglo biti tako lijepo i lako, ali on je morao sve uništiti! A sada mi je još i moja najbolja prijateljica okrenula leđa! Pitala sam se kako dalje? Odustati od svega i vratiti se starom životu kućanice? Ne, nikada! To više naprosto nije dolazilo u obzir. Nešto kasnije tog poslijepodneva, dok sam listala dnevne novine, pogled mi je zapeo za jedan oglas. Nisam mogla vjerovati vlastitim očima: obližnja je škola tražila učiteljicu plivanja za djecu. Pa to je bilo upravo ono što mi je trebalo! Mogla sam na miru vježbati s dječicom na koju Srećko ne bi bio ljubomoran i uživati u svom poslu. Smjesta sam napisala ponudu i poslala je. Jedva sam čekala da Srećko dođe doma, a kad je konačno stigao, bacila sam mu se razdragano oko vrata i u jednom dahu mu priopćila veliku novost. Mislila sam da će i on biti sretan, no on je samo rekao: - Pričekaj da vidimo kako će to završiti. Slavit ćemo tek kad dobiješ posao. Ništa nije moglo pokvariti moje dobro raspoloženje, pa čak niti Srećkova ravnodušnost. Instinktivno sam osjećala da ću dobiti taj posao i silno se tome radovala. - Radila bi samo u jutarnjim satima, tako da bih uvijek došla kući prije tebe - brzo sam ga preduhitrila kad je zaustio još nešto reći, jer nisam željela čuti ništa negativnog. Sada se Srećko nasmiješio i utisnuo mi poljubac. - Vidjet ćemo - šapnuo mi je ipak vidno smekšan. - Kad bi dobila posao u toj školi plivanja - započela sam oprezno - ti ne bi imao nikakvog razloga da se protiviš da radim s dječicom, zar ne? Dobivam posao Nije doduše ništa rekao, ali gotovo se moglo čuti kako mu je kamen pao sa srca koliko mu je laknulo. Ipak je, dakle, glavni problem bio upravo to: ljubomora! - Sad samo moramo pričekati da stigne odgovor od škole - brzo sam zaključila razgovor. Nisam više željela razmišljati ni o čemu do o Srećkovim poljupcima kojima mi je prekrio vrat... Sljedeći tjedan stigao je odgovor i bio je, baš kako sam se nadala, pozitivan: dobila sam posao! Ravnatelj je čak udovoljio mojoj molbi i dodijelio mi nastavu za početnike. - U redu, ako tako želite - rekao je s blagim negodovanjem. - Ali, zapamtite, s vašim preporukama vi možete puno više. Gotovo je šteta prosipati vaš talent na početnike - napomenuo mi je. Smijala sam se tada zajedno s njim, sretna što je sve tako dobro završilo, ne znajući što me još sve čeka... - Ljubavi, danas je bio predivan dan - ushićeno sam zacvrkutala Srećku kad sam se nakon prvog radnog dana u školi vratila kući. On se pravio da ga zanima, ali zapravo je bio potpuno nezainteresiran. Otkad je stigao pozitivan odgovor od škole, ponašao se krajnje čudno i tražio dlaku u jajetu. Ranije nisam reagirala na takvo njegovo ponašanje, ali danas, nakon prvog radnog dana koji sam zaista željela zajedno s njim proslaviti, njegovo mi je mrzovoljno lice išlo na živce. Sve sam učinila kako bih oživjela naš bračni život i učinila ga kvalitetnijim. Čak sam radi mira u kući samu sebe ograničila na rad s početnicima usprkos svemu, stalno sam morala trpjeti njegovo nezadovoljstvo. - Što ti zapravo ne odgovara? Sto bi htio? Da cijeli dan sjedim doma i čekam tebe? - upitala sam ga toliko izravno da se lecnuo. - Ali, zlato - brzo je odmahnuo rukom kao da sam izgovorila najapsurdniju stvar na svijetu. Ipak, blago crvenilo na njegovom licu odavalo je da sam ga pogodila u bolnu točku. Šutio je, no meni je i bez mnogo riječi postalo jasno da mu je bio potreban taj osjećaj da netko cijeli dan čeka na njega kod kuće. Od same pomisli sam se naježila. Nakon dugog razgovora koji je potom uslijedio, obećao mi je da će se popraviti i da mi više neće prigovarati. Neko vrijeme mu je to zaista i polazilo za rukom, no primirju je došao kraj onoga dana kada mi je ravnatelj škole ponudio puno radno vrijeme. Značilo je to unapređenje preko noći i ja sam, naravno, bila vrlo ponosna. Što se mene ticalo, osjetila sam čari posla i najradije bih cijeli dan provodila u školi. Kolaps i otkaz Ubrzo nakon prvog, stiglo je i drugo unapređenje. Pomoćnica ravnatelja odlazila je na porodiljni i njeno je mjesto bilo ponuđeno meni. Prihvatila sam bez razmišljanja, no vrlo brzo mi je postalo jasno u što sam se zapravo uvalila. To radno mjesto nije imalo baš nikakve veze s mojim voljenim plivanjem. Sve se uglavnom svodilo na organizacijski posao, izradu radnih planova i bezbrojne telefonske razgovore. Od svega toga mi se već polako počelo vrtjeti u glavi i poslije škole sam dolazila kući blijeda poput Srećka nakon naporne operacije. Tada bismo sjeli jedno pokraj drugoga i šutjeli, uglavnom preumorni i za običan razgovor. - O, pa ti si zaista napredovala u karijeri. Lijepo, lijepo - pohvalila me Zrinka jedan dan kad smo nakon dugo vremena pile kavu. Ali ja više nisam bila sretna. Sve mi je to došlo prebrzo i sada sam radila stvari koje mi se zapravo uopće nije dalo raditi. Željela sam samo plivati. Deset mjeseci radila sam paralelno nekoliko poslova, a onda sam jedno jutro kolabirala. Pred očima mi se zamračilo i srušila sam se na kupaonske pločice. Na sreću, moj je muž bio kod kuće tako da mi je odmah pružio prvu pomoć i prevezao me u bolnicu. Pretrage su pokazale da se radilo o iscrpljenosti. - Smjesta ćeš dati otkaz, Ana! - Srećko je bio odlučan. Eto, sad je konačno dobio što je htio, pomislila sam ogorčeno. Potvrdile se njegove riječi da je glupo da radim kad nema za to potrebe. No u njegovim očima nisam mogla nazrijeti nikakvo likovanje, samo brigu i strah. Strah za mene? Kad smo se vratili kući nastavio je inzistirati na tome da dam otkaz. - Ali, ja želim raditi - odgovorila sam utučeno. No nisam se više borila jer sam i sama uvidjela da dalje tako ne ide. - Kad nisam radila, osjećala sam kao da će me zidovi stana ugušiti. Kad sam dobila posao, ubijala sam se od rada. Pa valjda mora postojati nešto između! - zaključila sam zdvojno. - Znaš li kada sam najsretnija? Srećko me gledao očima ispunjenim ljubavlju. Osjećala sam da bi u tom trenutku sve za mene učinio. - Kad si u vodi, ribice moja - odgovorio mi je nježno. Klimnula sam s odobravanjem i progutala suze koje su počele navirati. Gledali smo se nekoliko trenutaka bez riječi, a onda pali jedno drugome u naručje. Ljubili smo se i grlili kao što već odavno nismo. U cijeloj priči oko posla zaboravili smo koliko smo se voljeli. Danas radim u školi kao profesorica plivanja, kako za početnike, tako i za naprednu mladež koju pripremam za natjecanja. Srećko je u međuvremenu prevladao svoju ljubomoru i uvidio koliko je to besmisleno. Nikad mi više nije prigovorio, i ne očekuje da ga nužno dočekam u stanu kad se vrati doma s posla. Danas znam da nije mogao odmah shvatiti koliko me život kućanice guši, jer mu to zapravo nikad nisam jasno dala do znanja. Oboje smo griješili, ali smo iz svojih pogrešaka izvukli pouku i konačno postali istinski sretan par. Onakav kakav je cijela moja obitelj prognozirala da ćemo biti!
Volite li izazivati ljubomoru [WATU 5]
Kad sam upoznala Franju, zaljubila sam se u njega na prvi pogled. Za njega se to ne bi moglo reći jer se prema meni držao rezervirano, pa čak i nezainteresirano. Imala sam tada 35 godina i većinu svojih mladenačkih idealiziranih snova davno sam odsanjala. Razočaranje dugogodišnjom vezom koja je završila naglom ženidbom moga nevjernog zaručnika ostavilo je duboke ožiljke, zbog kojih sam prema ljubavi zauzela vrlo suzdržan stav. Susret s Franjom bio je nešto neplanirano, neočekivano, toliko iznenađujuće da sam čak zaboravila svoju odluku da s muškarcima uvijek budem oprezna. Je li me privukao njegov fizički izgled, teško je reći, mada je muškarac kojeg malo koja žena neće zamijetiti. Bilo je u njegovoj pojavi i držanju nečeg tajnovitog i nedokučivog što me privlačilo poput magneta i tjeralo da neprestano mislim na njega. Njegova rezerviranost samo mi je bila dodatni motiv da mu se pokušam približiti pa nisam posustala dok napokon nisam otopila led kojim me držao na distanci. Jesam li slutila da su nam životi predodređeni da jednoga dana budu povezani? Ne znam, no ponekad mi se činilo kako me začarao svojom pojavom jer tako slijepa od ljubavi nisam bila ni u najšašavijim godinama svoje mladosti. Bila je to fatalna ljubav, kako će se godinama kasnije i pokazati, ljubav koja mi je donijela neiskazive trenutke sreće, ali i neslućene patnje. Kad smo već bili zajedno, znala sam ga zadirkivati zašto se nogama i rukama branio od mojih pokušaja da ga osvojim i zainteresiram za sebe. - Nisam ti htio prići jer nisam čovjek koji ikoga može usrećiti - odgovarao bi smrtno ozbiljan. - Što to govoriš, Franjo?! - skočila bih u čudu. - Pa ja sam najsretnija žena na svijetu kad imam nekog tako divnog i plemenitog poput tebe! Tabu teme Nasmiješio bi se sjetno na moje riječi ushita i oduševljenja, prelazeći nježno prstima po mom licu i usnama. - Nemoj me idealizirati, Irma, molim te. Ljubav može biti jako slijepa dok traje, a kad prođe, ljudi izgovore najgore pogrde na račun onoga koga su nekoć kovali u zvijezde. Nisam razumijevala zašto ima potrebu govoriti takve strašne stvari. Bila sam daleko od zanesenih romantičarki koje idealiziraju ljubav i misle kako je to čudesna biljka koja nikad ne može uvenuti. Na vlastitoj koži iskusila sam što je prevrtljivo i nestalno ljudsko srce kad sam se od sretnice u dugogodišnjoj vezi pretvorila u jadnicu koju je zaručnik ostavio na cjedilu. Nikad neću zaboraviti kako su me sažaljivo pogledavale moje tobožnje prijateljice. Najgore od svega bilo je što su znale što mi se događalo, ali "nisu imale srca", kako su se prozirno izvlačile, otkriti mi njegovu nevjeru. Od tog ružnog, mučnog iskustva postala sam osobito osjetljiva na svaku laž i prikrivanje. Kako se moglo dogoditi da sam Franji tolerirala što mi prešućuje tolike stvari o sebi mogu objasniti samo svojom velikom zaljubljenošću i željom da se nikad ne odvojim od njega. Bilo je, naime, stvari o kojima Franjo nikad nije govorio, a o roditeljima jedva da je nešto malo natuknuo, «jer nema što pričati kad su odavno pokojni». Objašnjavala sam to njegovom zatvorenošću te nalazila stotinu opravdanja za brojne rupe u njegovoj biografiji. Dapače, uvjerila sam sebe - što manje znam o njegovoj prošlosti, to ću manje imati razloga za strah, brigu i ljubomoru. Posesivna sam osoba, pogotovo kad nekog volim, toliko da mislim kako bez njega ne bih mogla živjeti. Što sam manje znala o vremenu prije mene, to sam mirnije mogla spavati i prepuštati se našoj ljubavi. Nije želio dijete A Franjo, jednom osvojen, pokazao se pažljivim i odanim partnerom koji se trudio ugađati mi u svemu. Zaprosio me jedne srpanjske večeri, romantičnom gestom kao iz kakve holivudske filmske romance, uza zvuke glazbe naručene posebno za mene i uz pogled koji mi je govorio više od svih riječi. Na vjenčanju nije bilo nikog od njegove obitelji, a s moje strane pozvala sam samo najbliže. Bračni život ispunio je sve moje želje, nadanja i snove. Cijenjen i uspješan na poslu, pažljiv, nježan i predan u našem domu, Franjo je bio muž kojim sam se ponosila, kojemu sam se divila i kojega sam ljubila svom svojom snagom. Bili smo sretni što smo našli jedno drugo i što nas život ne iskušava udarcima koji bi bili preteški i prebolni. U našoj maloj bračnoj idili nedostajalo je samo jedno - dijete. - Irma, dušo, nemoj opet počinjati tu priču - molio bi me mirnim glasom kada bih ga, tko zna po koji put, zapitkivala zašto ne želi da pokušamo imati dijete. - Znam da nismo u cvijetu mladosti, ljubavi - pokušavala sam ga uvjeriti - ali danas žene sve kasnije rađaju i sigurno ne bih bila najstarija rodilja u bolnici. - Nije u tome problem, ali nemoj me siliti da kažem nešto što ne želim. Sretni smo zajedno, zašto ti to nije dovoljno? Pokunjila bih se jer nisam znala što bih mu odgovorila. Uistinu smo bili sretni zajedno, ali njegovo uporno odbijanje svake pomisli na dijete bilo mi je neshvatljivo, a pomalo me počelo i vrijeđati. Ako me voli, zašto ne želi dijete sa mnom? Premda sam ga bezglavo voljela, ipak sam ostala razumna žena pa sam dobro znala kako bih inzistiranjem na nečemu čemu se on protivi mogla izgubiti i njega i njegovu ljubav. Pomirila sam se s time da nećemo biti roditelji i prepustila se uživanju u svakom trenutku koji smo dijelili i darivali jedno drugom. Bez djece bili smo slobodni za sve što nam srce zaželi: tako smo vikendima putovali po našoj zemlji, više puta godišnje priuštili bismo si put u inozemstvo, večeri koje ne bismo htjeli provesti kod kuće provodili bismo u kazalištu ili na nekom koncertu. Bili smo tri godine u braku kad sam osjetila da nešto nije u redu sa mnom. Isprva nisam htjela vjerovati znakovima koji su upućivali da je samo jedno objašnjenje za moje jutarnje mučnine i izostanak mjesečnice. "Možda je to zbog stresa", umirivala sam samu sebe, "jer imam na poslu ludnicu i ne znam kako je se riješiti." No, bio stres ili ne, ubrzo se pokazalo kako su moje slutnje bile točne. Na pragu četrdesete ostala sam trudna, i to s mužem koji me voli, ali ne želi imati dijete. Dva tjedna borila sam se s proturječnim osjećajima i viješću koja je uzdrmala temelje dotad smirenog, ustaljenog života. Iz mojih skrivenih dubina opet je izronila zatomljena čežnja da iskusim radosti majčinstva. Istodobno, razum me upozoravao da imam previše godina i kockam se s onim što mi je najvažnije, a to je moj brak. Naposljetku, izmorena od nespavanja i grozničavog vaganja svih "za" i "protiv" novonastale situacije, jednog dana pregrizla sam strah u sebi i mužu hrabro rekla što nam se dogodilo. - I što sad, Irma? - upitao me lica skamenjenog od nevjerice. - Ne znam, Franjo! - uzdahnula sam i primila ga nježno za ruku. - Znam što misliš o bebi, ali možda nam je to dar koji ne bismo smjeli odbaciti. Izvukao je ruku, polako i obazrivo da me ne uvrijedi, te dlanovima prekrio lice kao da sam mu rekla najtužniju vijest na svijetu. Tko bi znao što se zbiva u njegovoj glavi i duši, pitala sam se, s bolom promatrajući kako se sav skupio i utonuo u sebe. Šutio je, samo se čulo naše tiho disanje. Kad je progovorio, lice mu se pretvorilo u masku, na kojoj se nije odražavao nikakav osjećaj. - Ako ti želiš dijete, neću se protiviti. Zagrlila sam ga, premda u sebi nisam osjetila istinsku radost i sreću jer mi je nešto govorilo da je to odluka koja njega stoji mnogo više nego što bi mi to ikad priznao. Trudnoću sam začudo podnijela bez problema, a kada je na svijet došla naša mala Anita, otkrila sam da je ljubav koju sam dotad ćutila u srcu tek blijeda sjena onoga što je u meni pobuđivala njezina sitna, predivna pojava. I na Franju je Anita imala blagotvoran učinak. Od čovjeka koji ljubi svoju ženu, ali ne i pomisao da bi s njom imao dijete, pretvorio se u brižnog oca kojemu je kći središte života. Gotovo joj nije dao disati od silne brige, svaki njezin pokret pratio je udvostručenom pažnjom. - Ljubavi, daj pusti dijete! - znala sam se smijati gledajući kako pet puta provjerava je li sve dobro s Anitom. Naša mezimica bila je obasuta tolikom pažnjom i brigom da sam se počela pribojavati neće li postati razmaženo i sebično dijete. Na sreću, bila je prava mudrica i dobro je znala što može očekivati od svojih roditelja, a što od stranog svijeta. Kako je Anita rasla, tako je rasla i njezina znatiželja pa se sve češće zanimala za stvari o kojima Franjo nije volio govoriti. Dvije stvari u životu moga muža bile su tabu: alkohol i njegov život prije mene. No dijete je teško moglo shvatiti što su to zabranjene teme, pogotovo ako je riječ o tati kojeg obožava. Pošto je bez problema saznala od mene svu moju obiteljsku povijest, Anita nikako nije mogla shvatiti zašto i tata ne voli pričati o sebi. Franjo je vješto izmicao kćerinoj znatiželji i na bujice njezinih pitanja odgovarao bi taman toliko koliko je bilo dovoljno da je privremeno smiri. Njegova upadna zagonetnost počela me ponovno intrigirati, podsjetivši me kako sam isprva i sama bila podozriva i sumnjičava prema tajnovitoj strani njegove prirode. S vremenom sam se ipak prestala čuditi zašto ne želi pričati o godinama koje su prethodile našem susretu, ocijenivši da to nije presudno za našu sreću i budućnost. Prihvatila sam da volim čovjeka s tajnom, kako sam se znala šaliti na njegov i svoj račun, pa sam čak uživala u Franjinim izjavama kako prije mene nije ni živio. Bile su to dvosmislene riječi, ali tada im nisam slutila pravo značenje. Jednog jutra Anita se igrala u podrumu naše kuće i u igri je isprevrtala neke stare, prašnjave kutije. Kad se jedna od njih srušila s police na njezinu glavu, Anitin prodoran jauk i plač sledio mi je krv u žilama. - Mamice, mamice! - zazivala me plačući pa sam se u sekundi sjurila u podrum. Našla sam je na zemlji, oblivenu suzama i prekrivenu prašinom ali, na sreću, nije bila povrijeđena, nego samo jako prestrašena. Pokraj nje je ležala drvena kutija koju sam tada prvi put vidjela. - Zlato moje, što se dogodilo? - tepala sam joj, ljuljajući je u naručju dok se nije smirila. - Htjela sam vidjeti, mamice, što je u kutijama, pa sam se popela na stolac da ih lakše dohvatim. Odjednom se nešto srušilo na mene. Odnijela sam Anitu u kuću, oprala je i pomno pregledala da se ipak nije negdje ozlijedila. Kad je ubrzo našla novu zanimaciju, uputila sam se u podrum srediti nered što je ostao za njom. Posložila sam kutije natrag na police, i sama se čudeći koliko se toga navuklo proteklih godina. Najviše me zanimala ona drvena kutija koju sam prvi put vidjela, no odlagala sam je za kraj, kao da sam slutila da skriva neku tajnu za koju moram biti dobro pripremljena. Budući da nije bila moja, logično je bilo da je Franjina, jedino ako kojim slučajem nije ostala od prijašnjih stanara. To je, pak, bilo malo vjerojatno jer smo uselili u kuću koja je bila potpuno prazna. Obrisala sam uprljane ruke i sjela na stolac, a tajnovita drvena kutija čekala je u mom krilu da napokon bude otvorena. Mali je problem bio što je imala lokot, no vođena znatiželjom koja je pobijedila moju prirodenu pristojnost, prikladnim alatom i to sam brzo riješila. Kad sam otvorila kutiju, ušla sam doslovce u cijelu jednu ljudsku povijest o kojoj ništa nisam znala. Bilo je u njoj pisama, papira, fotografija te nekoliko starih dječjih igračaka i plava vunena kapica. Sjedila sam nepomično poput kipa i zurila u otvorenu kutiju čiji me je sadržaj plašio, zbunjivao i budio mračne slutnje. Drhtavih prstiju počela sam okretati omotnice pisama. Na svakoj je bilo napisano ime moga muža. Bila su to ljubavna pisma, puna nježnosti i brige, a iz njih se vidjelo da ih piše netko tko je vrlo blizak s Franjom. "Molim te, nemoj piti toliko", "Brinem se za tebe, obećaj mi da nećeš više piti", "Ako ne prestaneš piti, nikad nas više nećeš vidjeti provlačilo se kroz gotovo sva pisma te mi je polako postalo jasno zašto nikad nije smjelo biti alkohola u Franjinoj blizini. No, nije to bilo ništa prema onome što me još čekalo u tajanstvenoj kutiji. Na fotografijama uvijek isti mladi, zaljubljeni par. Franjo se nije toliko promijenio da ne bih prepoznala vlastitog muža. Na nekim slikama uz mladi par je bilo malo dijete koje su oboje gledali s obožavanjem i divljenjem. Kao da mi u ušima bubnja tisuću bubnjeva, tako mi je bjesomučno udaralo srce od nevjerice i šoka. Strašna istina Zato ga se nije smjelo ispitivati o prošlosti! Na sreću, Anita se nije pojavljivala pa sam svu tu strašnu dramu mogla proživjeti bez sustezanja. Na dnu kutije bio je plastični fascikl čiji mi je sadržaj ostao još jedina nepoznanica. Sigurno sadrži nešto Franji jako dragocjeno kad ga je tako pomno sakrio, mislila sam ogorčeno. Teško sam mogla pojmiti zašto mi je Franjo sve to zatajio, i gdje su sada ta žena i taj dječak kojima je očito pripadao. Stidi li ih se pa zato moraju biti tajna ili su ga odbacili pa je od vlastitog poniženja prešutio njihovo postojanje? Glavom su mi se vrzmali najrazličitiji scenariji, samo ne onaj koji je bio istinit. Kad sam konačno smogla snage otvoriti fascikl, doznala sam o strašnoj automobilskoj nesreći u kojoj je moj Franjo, pijan, usmrtio vlastitu suprugu. Vozio je sa 1,95 promila alkohola u krvi i sletio s ceste. Nesretna žena ispala je iz auta i na mjestu ostala mrtva. Bila je tu i sudska presuda kojom je osuđen na zatvorsku kaznu, kao i opsežna dokumentacija o borbi za skrbništvo nad sinom te konačna odluka o dječakovoj dodjeli na skrb djedu i baki po majčinoj strani. Kad sam sve to pročitala, zatvorila sam polako kutiju, više u bunilu nego pri svijesti od svega onog što je izronilo ispod njezina drvenog poklopca. Bio je to Franjo kojega nisam poznavala, kojega sam dijelom sažaljevala, a dijelom ga se i plašila. Strašno mi je bilo i pomisliti što je sve prolazio kad se otrijeznio i shvatio da više nema obitelj jer ju je sam uništio. S druge strane, bila sam puna bijesa što mi je sve to tajio, a istodobno i zastrašena onom stranom njegove prirode koju je tako pomno uspio prikriti. Nisam znala kako ću se nositi s tim, ali prvo je trebalo vratiti normalan izraz na lice i pojaviti se pred kćeri kao da se ništa nije dogodilo. Uspjela sam dobro odglumiti pred Anitom jer nije ništa posumnjala pa smo dočekale Franjin povratak kao svakog dana. Ali, čim smo je otpravili u krevet, došao je moj veliki trenutak, trenutak suočenja s čovjekom kojega sam do tada bespogovorno voljela i cijenila kao uzor čestitosti i poštenja. Jadni Franjo ništa nije slutio kad sam ga ozbiljnim glasom zamolila neka sjedne i dobro razmisli što će mi odgovoriti na moja pitanja. Kad je shvatio da sam otkrila kutiju koju je brižno sakrio, ne samo od mene nego i od samog sebe i grižnje savjesti koja ga je proganjala, ispričao mi je jednu od najtužnijih ljubavnih priča koju sam ikad čula. Bio je alkoholičar koji se ni za ljubav supruge nije mogao odreći pića, a bolesnu ovisnost platio je najskupljom cijenom jer je usmrtio voljenu ženu, a onda izgubio i dijete koje mu je davalo jedini smisao i razlog da živi. - Ne možeš ni zamisliti koji sam pakao prolazio u zatvoru. Pred očima sam stalno vidio beživotno Mirnino tijelo i mrzio samoga sebe toliko da bih se najradije bio ubio. No na životu me držala pomisao da imam sina i jedva sam čekao dan kada ću izaći i ponovno biti s njim. Izlazak na slobodu bio je gorko otrežnjenje jer su ženini roditelji sve učinili kako bi spriječili da Franjo dobije skrbništvo nad sinom. Nije pomoglo ni to što se oslobodio ovisnosti o piću; s onako velikim teretom prošlosti bila je to izgubljena bitka. Punac i punica odveli su dijete na drugi kraj zemlje i o njemu ne zna ništa jer su mu zabranili svaki pristup. - Mirna me godinama preklinjala da se ostavim pića. Ni sam ne znam što je to bilo u meni što me gonilo da budem najgori baš onima koje volim. Patio sam što sam prerano ostao sam i sve te ružne uspomene htio sam utopiti u besmislenom opijanju. Bolna mrlja Kako su iz njega izlazile riječi, tako se moj čvrst, uspravan suprug sve više pretvarao u slomljenog, poraženog muškarca. Tko bi se mogao ljutiti na patnika koji je duboko okajao svoje pogreške i kojemu je vlastita savjest najveći sudac i progonitelj? Sažalila sam se nad njime tako jako da nisam mogla suspregnuti suze, premda sam se prije zarekla da ću ostati čvrsta kao kamen. Nije to bila večer u kojoj bih trebala tražiti neku svoju pravdu i prozivati ga što mi je lagao i tajio tako važne, presudne stvari. Ostavila sam to za neko drugo vrijeme, za dane kada ćemo oboje biti mnogo mirniji i jači. Ali, sve je te večeri postalo kristalno jasno: i zašto nije pričao o sebi, i zašto nije htio dijete. Bio je čovjek s mrljom na prošlosti, previše bolnom i sramotnom da bi je htio dijeliti s nekim, a ponajmanje sa mnom. - Bojao sam se, Irma, da ćeš me zamrziti ako ti kažem. Zar bi me i dalje voljela da si znala za nesreću i da sam ubojica vlastite žene? Ukočila sam se na te riječi jer su imale strašan prizvuk i nisam ništa odgovorila jer nisam bila sigurna bih li mu rekla istinu. Tko može znati što bi bilo? Možda bih ga zamrzila, a možda se opet i sažalila i još ga predanije voljela. Situacija s kojom sam se suočila bila je moj najveći životni izazov. Otprve je bilo jasno da je Anita premala za otkrivanje tatine tragične prošlosti. Odlučili smo ostaviti to za budućnost. Sve nade polagala sam u njezino veliko srce i ljubav koju je, onako malena, već dijelila u izobilju. Možda će nas optužiti da smo joj sebično prešućivali istinu, možda će zamrziti oca ili mene, ali to je bio rizik koji se nije mogao izbjeći. Od dana velikog otkrića Franjo i ja počeli smo jedno drugo gledati drugim očima. Nije mi bilo lako praviti se kao da ništa nije bilo, što sam morala zbog Anite da dijete ne bi nešto posumnjalo. S druge strane, nisam mogla izbaciti iz glave ona pisma, fotografije i sudske kazne koje su otkrivale moga supruga u svjetlu koje mi je bilo mnogo manje blisko. Ljudi se mijenjaju, to je sigurno, a tijekom života uz Franju osvjedočila sam se koliko je plemenit i dobar čovjek. Crv sumnje ipak mi nije dao mira. Bi li bio takav kad bi mu popustile kočnice pa bi se opet odao piću? Dok je jedan dio mene spokojno živio uz njega, drugi je strepio, sumnjičio i sve gledao s podozrenjem. Franjo je istodobno budno pratio moje riječi i ponašanje, u strahu da je možda izgubio moju ljubav. No, moja ljubav ipak nije bila tako krhka i prevrtljiva pa sam nakon mjeseci prikrivene borbe sa sobom i vlastitim sumnjama priznala da volim samo Franju i da nikoga drugoga ne bih mogla voljeti. Nisam mu to ni trebala reći jer je to vidio na mom licu, a radost koju je pritom pokazao ganula bi i najtvrđa srca.
Suprug Miroslav upravo telefonira s mojom kćeri. Njih dvoje politički su istomišljenici. On je desna ruka kad je u pitanju Alexandrina karijera. Po pitanjima politike potpuno sam nepismena. Znam jedino ono što čujem od njih dvoje, a i to mi nije previše jasno. Ne tražim njihova objašnjenja, dovoljno mi je da vidim ljubav i slogu u našoj obitelji. Otišla sam iz roditeljske kuće kad sam napunila šesnaest godina. Tada je tetak Marko bio čest gost u našoj kući. Nikada mi se nije sviđao. Imao je crne brkove i bradu, sitne oči i uvijek je zaudarao na češnjak. Nikad mi nije bilo jasno što je teta vidjela u njemu ni kako se mogla udati za takvog muškarca. Još više me iznenađivalo to što je često dolazio k nama, i to bez tete. - Marko je prekrasan čovjek, sretna li je moja sestra. Svaka bi joj žena pozavidjela na takvom suprugu - govorila bi majka kad bi tetak otišao. - Što je na njemu prekrasno? - čudila sam se njezinim pohvalama. - Još si mlada, ne možeš shvatiti. On je svojoj supruzi omogući sve što poželi, a ne kao tvoj otac. Sjećaš li se da si ikada vidjela svog oca da mi je išta poklonio? - mama bi se odmah raspalila i stala po ocu bacati drvlje i kamenje. - Tetkovi roditelji su imućni i on samo troši ono što su oni stekli - rekla sam ono što sam čula da govore oni koji ga poznaju. - Takve gluposti govore samo zavidni. Tvoj je tetak prekrasan muškarac u svakom pogledu. Kad bi mu tvoj otac bio do koljena, pjevala bih od radosti - majka ga je uvijek branila. Jednog prijepodneva kad sam se ranije vratila iz škole, zatekla sam mamu u tetkovu zagrljaju. Kad su me ugledali, skočili su kao da su ih ose ubole. Istrčala sam iz sobe, a majka je dohvatila kućni ogrtač i potrčala za mnom. - Milena, nemoj nikome govoriti o tome što si vidjela. Sve si pogrešno razumjela - govorila je takve besmislice da mi se zgadila. Šutjela sam o njezinoj prijevari, ali ne zbog nje ili tetka. Znala sam da bi to oca boljelo, a ja mu nisam mogla nanijeti bol. Bio je siromašan, ali pošten i marljiv čovjek koji je uvijek držao do svoje obitelji. Majka i mi, djeca, bili smo mu na prvom mjestu. Toga dana prvi put sam shvatila koliko život može biti okrutan i da pošteni ljudi ne dobiju uvijek dobrotu kakvu zaslužuju. To što sam ih uhvatila na djelu nije ih posebno potreslo, pogotovo kad su shvatili da mogu biti sigurni u moju šutnju. Tetak je nastavio dolaziti kada oca ne bi bilo, a ja bih, kad bih ga ugledala, žurno odlazila u šljivik nedaleko od kuće. Mahnuo bi mi, osmjehnuo se i dovikivao da ne trebam bježati zato što on dolazi. Mrzila sam ga iz dna duše. Imala sam petnaest godina kad je tetak jednog jutra ušao u moju sobu. Bila sam bolesna i zato sam ostala u krevetu. Otac je bio na poslu, sestra i brat u školi. - Zašto si došao k meni? Zar majka nije u kuhinji? - upitala sam ga čim sam otvorila oči i osjetila njegov smrdljiv zadah iz usta. - Nije. Otišla je u ljekarnu, kupiti lijekove protiv tvoje povišene temperature. - Izlazi iz moje sobe - viknula sam iz sveg glasa. - Kakva si ti neodgojena nećakinja, ne dopuštaš tetku da se brine za tebe. Dođi k meni, vidjet ćeš kako ja dobro djelujem na žene. Omogućit ću ti da osjetiš zadovoljstvo o kakvom nisi ni sanjala. Odmah ćeš zaboraviti na bolest i bolje se osjećati - rekao je i ispružio svoje odvratne ruke prema meni. - Gubi se van iz moje sobe - ponovila sam. - Milena, postala si jako privlačna djevojka. Uvijek si mi se sviđala. Želim te više od ijedne žene na svijetu - govorio je, a njegove odvratne ruke već su odgrnule prekrivač i dohvatile me oko struka. Otimala sam se svom snagom, vikala, dozivala pomoć, pljuvala mu u lice, grebala ga, udarala koliko sam najviše mogla. Međutim, ništa od mojih pokušaja nije bilo dostatno da bih se obranila od prljavog pohotnika. Uzeo me na silu, a kad je ostvario svoj cilj, još jednom me odmjerio od glave do pete i izišao iz sobe. Kad se majka vratila iz ljekarne i čula da plačem, dotrčala je k meni u sobu. - Što ti se dogodilo? Zašto plačeš? - pitala je. - Silovao me tvoj ljubavnik - vrisnula sam iz sveg glasa. - Tetak je otišao? - pitala je kao da ne shvaća što joj govorim. - Jesi li gluha? Prokletnik me silovao - očajavala sam. - Prešla si sve granice normalnog ponašanja. Shvaćam da mi zamjeraš druženje s njim, ali ne moraš zato izmišljati gluposti. Nemoj da više čujem takve optužbe, još me je prekorila. - Ne izmišljam, pogledaj i sama se uvjeri - htjela san joj pokazati dokaz, ali nije me željela slušati. - Zamisli kako bi teta bila povrijeđena da čuje tvoje gluposti. Tetak te voli. Kako bi ti on mogao nanijeti zlo Uvijek mi govori da si mu ti najdraža nećakinja - nastavila je. Nakon svega što mi se dogodilo nisam mogla vjerovati da mu staje u obranu, a za mene nema čak ni riječi utjehe. O svojoj sramoti nikome se nisam usudila govoriti. Bilo mi je toliko neugodno zbog svega da se nisam usudila niti pogledati u ogledalo. Mislila sam da svi vide što mi je učinio. Najgore od svega bilo je kad sam dva mjeseca kasnije shvatila da sam u drugom stanju. - Trudna sam. Nosim dijete tvog ljubavnika. Hoćeš ti ocu sve reći ili ću to učiniti ja? - pitala sam majku. - Nitko ti neće vjerovati, slobodno govori što želiš. Tetka svi poznaju kao uvaženog člana zajednice. Ni otac ti neće povjerovati - rekla je licemjerno. - Kakva si ti majka? - nisam mogla vjerovati što mi je rekla. - Nisi se trebala igrati s dječacima iz škole. Tko se igra igara za odrasle, mora snositi posljedice. - Ti dobro znaš što se dogodilo. Proklet bio dan kad si me rodila - plakala sam. Danima sam bila izvan sebe, dvojila što mi je činiti. Otac i ostatak obitelji shvatili su da se sa mnom nešto događa. Kad sam napunila tri mjeseca trudnoće, sve sam priznala ocu. Na žalost, majka je bila u pravu. Vjerovao je njoj, a ne meni. Tada se drukčije živjelo, a zlostavljanja unutar obitelji nisu se imala kome prijaviti. Sve se skrivalo iza zatvorenih vrata. Bijeg u samostan Ne postoje riječi kojima bih mogla opisati što sam osjećala u trenutku kada mi je otac rekao da sam njegova sramota. Bila sam mlada, neiskusna, nisam završila školu, izgubila sam i očevo povjerenje. Jedini izlaz pronašla sam u bijegu od kuće. Spakirala sam najosnovnije i noću napustila rodno mjesto. Jedina od koje sam mogla tražiti pomoć bila je teta Agata, redovnica, očeva sestra. Živjela je u samostanu. Znala sam njezinu adresu i pošla ravno k njoj. Razveselila se što me vidi i čvrsto me privinula u zagrljaj. - Dijete drago, tako sam sretna što te vidim - ponavljala je. Kad je, vidjela moje uplakano lice, brzo je shvatila da nisam došla u običan posjet. - Čemu ove suze? - pitala je svojim blagim glasom. - Teta, pomozi mi, preklinjem te. Nemam kamo. Trudna sam. Molim te, spasi me - vapila sam. Teta me odvela u svoju sobu, gdje sam joj od riječi do riječi povjerila sve što sam proživjela. - Jadno moje dijete. Ne brini se, sve će biti u redu - milovala me po obrazu. Vjerovala sam joj, iako nisu postojali nikakvi preduvjeti za bilo što dobro. Idućih dana teta Agata razgovarala je s nadstojnicom i molila je da mi dopusti ostanak u samostanu. Roditeljima je javila da sam kod nje i oni su se složili da je to najbolje rješenje. Mrzila sam dijete koje sam trebala donijeti na svijet. Zauvijek će me podsjećati na zlo koje sam proživjela, mislila sam. - Milena, zar ti časne sestre i ja nismo pokazale što je milosrđe kad smo te primile među nas? Tako i ti moraš biti milosrdna prema djetetu koje ćeš roditi. Djetetu moraš dati ljubav. Ako ga ti ne budeš voljela, tko će? Ako ga ti odbaciš, kako će se prema njemu odnositi neznanci? Dijete je blagoslov, nije krivo za pogreške roditelja. Tko mrzi, mržnja mu se vraća. Onome tko voli, ljubav stostruko kuca na vrata - savjetovala mi je teta. Bila sam svjesna koliko su redovnice bile milosrdne prema meni, ali nisam bila sigurna hoću li moći biti milosrdna prema plodu nasilnika. Bilo je dana kada bih ohrabrivala samu sebe i dobro se držala, ali puno je više bilo onih kada sam proklinjala užasnu sudbinu. I tako je došlo vrijeme poroda. Bilo je prekasno za odlazak u bolnicu, časne sestre su mi pomogle. Rodila sam djevojčicu. U trenutku kada mi ju je jedna od redovnica položila na grudi, odgurnula sam je od sebe. Nisam je mogla ni pogledati. U sjećanje su mi se vratili oni užasni trenuci kada mi je prokletnik oduzeo nevinost. Nisam je mogla dojiti, čak joj ni ime dati. Bilo mi je svejedno je li joj dobro ili loše, je li sita ili gladna, suha ili mokra. Željela sam je se odreći po svaku cijenu, ma koliko me teta Agata uvjeravala neka razmislim i ne prenaglim. Mjesec dana nakon poroda prvi put sam vidjela svoju Rahelu, kako su je nazvale časne sestre. Bila je malena, sitna, imala je krupne plave oči. Kad se osmjehnula i ispružila prema meni svoje sićušne ručice, djelovala je tako nemoćno, nezaštićeno. Srce mi se stisnulo. Sjetila sam se vlastite nemoći kad su me dohvatile ručerde njezina oca i osjetila kako i ona vapi za pomoći, baš kao što sam ja tada vapila. Sjetila sam se i tetinih riječi da majka mora biti uz svoje dijete. Da je moja majka bila uz mene, možda mi se sve to ne bi dogodilo. Odreknem li se Rahele, ni ja nisam bolja od njezinog oca, a to nisam željela. Tada sam prvi put primila u naručje Rahelu i odlučila da je više nikada neću ispustiti niti ostaviti na milost i nemilost stranaca. Osvojile su me te nevine oči, sićušni prstići i blaženi osmijeh kojim se smijala moja Rahela. Gorki sladoled Preživljavale smo uz pomoć redovnica. Pomagala sam im u kućanskim poslovima, a one su nam zauzvrat davale stan i hranu. Kako je Rahela rasla i lijepo napredovala, iz dana u dan sve sam je više voljela. Ona je postala moje najvrednije blago. Voljele su je i časne sestre, učile poštenju i iskrenosti, važnosti dobrih djela. Kad je Rahela napunila četiri godine, jedna od župljanki trebala je domaćicu u svojoj kući i tako sam napokon počela privređivati za svoje dijete. Bio je vruć ljetni dan. Rahela je željela sladoled. Lijepo sam je dotjerala, pozdravile smo se s časnim sestrama i krenule do obližnje slastičarnice. Recitirala mi je pjesmicu koju je tog dana naučila, kad sam čula da me netko doziva. Okrenula sam se i ugledala tetka i majku. Sve vrijeme otkad sam napustila kuću, roditelji ni na koji način nisu kontaktirali sa mnom. - Što želite? - otresla sam se čvrsto stežući ručicu svoje kćeri. - Tek sam nedavno saznao da si ostala u drugom stanju. To je naša... - Marko se nije usudio završiti rečenicu. - To je moja jedinica - povukla sam Rahelu k sebi. - Mama, tko su ti ljudi? - Rahela ništa nije razumjela. - Netko koga sam davno poznavala - objasnila sam joj. - Smijem li je uzeti u ruke?- pitao je Marko. - Ni slučajno. - Nećeš mu ti to valjda zabraniti - javila se sad moja majka. Marko se sagnuo prema Raheli, koja se stisnula uz mene. - Dođi k meni. Kupit ću ti bombone - pozvao ju je. - Nećeš ti njoj ništa kupiti. Ima ona sve što joj je potrebno. - Malena, želiš li sok ili bombone? - sagnuo se k Raheli i ispružio ruke prema njoj. Lava skrivena u meni kao da je samo čekala trenutak kada će eksplodirati. - Ostavi nas na miru. Dosta si mi zla nanio. Ovo je moje dijete. Ti nemaš i nikada nećeš imati ništa s njom - vikala sam iz sveg glasa. Kobna nesreća Nisam ni primijetila kad je Rahela svoju ručicu izvukla iz moje. Prepirali smo se nasred ulice. Našu prepirku prekinula je škripa kočnica vlaka i dječji vrisak. Zastao mi je dah. Okrenula sam se, Rahele nije bilo. Potom sam ugledala muškarca koji je upravo izišao iz vlaka, dozivajući pomoć. U jednom trenutku zamijetila sam žutu Rahelinu cipelicu. Moja je kći bježala od prokletnika koji ju je htio primiti u ruke. Nije znala što je to pruga niti kolika joj opasnost prijeti. Bol mi je razdirala srce. Umjesto sa sladoledom, u samostan sam se vratila s lijesom. Sve što sam do tada doživjela, sva bol koju sam osjetila nije bila ništa u usporedbi s boli koju sam osjetila kad Rahele više nije bilo. Život mi je izgubio svaki smisao. Da nije bilo tete i časnih sestara, poludjela bih od boli. Triput sam pokušala samoubojstvo, triput su me spasile u zadnji tren. Tek dvije godine nakon teškog gubitka bila sam sposobna napustiti samostan. Nisam se ostatak života mogla skrivati iza tete Agate i časnih sestara, valjalo je preuzeti kormilo broda koji se zvao moj život. Otputovala sam u Stuttgart k sestri jedne od redovnica. Ona je trebala nekoga tko će se brinuti za njezinu djecu, a ja sam trebala zaraditi za kruh. Lijepo su me primili, a ja sam svaku povjerenu obavezu nastojala što bolje obaviti. Uživala sam biti s djecom, brzo stekla njihovo povjerenje i postala im kao član obitelji. Sve sam se više navikavala na život u Njemačkoj. Kad sam svladala jezik, upisala sam se u večernju školu i završila za frizerku. Moji su prvi poslodavci bili žalosni kad sam rekla da sam se prijavila na natječaj za posao u velikoj specijaliziranoj trgovini za frizerske preparate i da ih planiram napustiti. Pronašla sam maleni stan u blizini trgovine u kojoj sam radila i napokon sam živjela sama. Skrivala sam svoju prošlost, nikome nisam govorila o tuzi koja me je razdirala. Na upite kolegica kako to da još nemam obitelj, odgovarala sam im da ne vjerujem u ljubav. Šalile su se na moj račun, govorile da mi na vrata srca još nije pokucao onaj pravi. Stajala sam pokraj police s bojama za kosu kad mi se obratio ugodan muški glas. - Gospođo, možete li nam pokazati boje za kosu. Zanimaju nas nijanse boja od plave do svijetlosmeđe. - Rado - odgovorila sam, uzela s polica nekoliko kutija s bojama i okrenula se prema potencijalnim kupcima. Dvojica muškaraca držali su se za ruke, promatrajući jedan drugoga zaljubljenim pogledom. Bili su mlađi od mene, lijepo dotjerani. Činilo mi se da su toliko zaokupljeni jedan drugim da me i ne primjećuju. Nakašljala sam se kako bih im privukla pozornost. Muškarac s plavim pramenovima promijenio je izraz lica kad me je pogledao u oči. Pogled mu se zaustavio na pločici s mojim imenom koju su morali nositi svi djelatnici u trgovini. - Milena - polako je izgovorio moje ime. - Gospodo, kako vam mogu pomoći? - još uvijek nisam razumjela promjenu njegova izraza lica. - Jesi li to stvarno ti ili sam te s nekim zamijenio? - pitao je na izvrsnom njemačkom. - Ne znam koga tražite, ali ja se zovem Milena - bila mi je simpatična cijela ta zgoda. Drugi muškarac i dalje ga je držao za ruku, promatrajući nas. - Zar me ne prepoznaješ? - ispustio je muškarčevu ruku i ispružio obje ruke prema meni. Njegove oči kao da su mi bile odnekud poznate, ali nisam se mogla sjetiti odakle. - Sestro, to sam ja, Goran - rekao je. Susret s bratom Ukipjela sam se, nisam mogla vjerovati da ne poznajem vlastitog brata. Zagrlili smo se, a onda su objema potekle suze. Brat nije znao zašto sam otišla od kuće. Roditelji su i njemu i sestri rekli da sam napustila obitelj jer mi nije stalo ni do koga od njih. Bio je odrastao muškarac, zaključila sam da je spreman za istinu. Ništa, baš ništa nisam mu zatajila. Bio je šokiran, ali je isto tako rekao da se ničemu ne čudi kad je naša majka u pitanju. - Kad sam bio u četvrtom razredu srednje škole, zatekla me kako se ljubim s prijateljem. Možeš li zamisliti njezinu reakciju? Sve je rekla ocu, a on me izbacio iz kuće. Prava je sreća što je to bilo samo tri dana prije završetka srednje škole. Napustio sam naše mjesto i preko prijatelja dobio posao u Stuttgartu. Osam godina živim ovdje. Radim kao laborant u jednom privatnom poduzeću. Sigurno si dosad shvatila da mi Wilhem nije samo prijatelj. Živimo zajedno dvije godine. Ovdje su ljudi malo moderniji nego kod nas, ali još uvijek su puni predrasuda. Sestro, ljubav ne pita za spol, nacionalnost niti za boju kože. Želio bih da prihvatiš moj izbor i ne osuđuješ me - zamolio me je. Nije mi se sviđalo to što je moj brat homoseksualac, ali godinama smo bili razdvojeni i bila sam ga spremna prihvatiti bez obzira na sve. Bila sam presretna što je sudbina barem jednom i meni išla na ruku. Nitko nas više nikad neće razdvojiti, a pogotovo ne licemjerka poput naše majke. Od njega sam saznala da se naša sestra, najmlađa od nas, udala, ima dvoje djece i živi u sretnom braku. Tada još pod roditeljskim utjecajem, osudila ga je kad je saznala za njegovu homoseksualnost i ne želi s njim imati nikakav kontakt. Dao mi je njezinu adresu i ja sam je odlučila potražiti kad za to dođe trenutak. Psiholozi kažu da nam se ono o čemu učestalo razmišljamo zna dogoditi. Ako je doista tako, tada su moje misli potaknute gorkim iskustvima i brojnim strahovima ponovno izazvale još jedan šokantan događaj. Kad sam se jedne kasne večeri vraćala kući s posla, napala su me dvojica nepoznatih muškaraca. Uvukli su me u svoj automobil, svezali, odvezli se do stare, napuštene tvornice, potom su me silovali i izbacili iz automobila poput najgoreg smeća. Pri padu iz automobila slomila sam ruku i teškom se mukom dovukla do svog unajmljenog stana. Nazvala sam policiju, dala iskaz, obavila liječnički pregled. Tada medicina još nije bila tako napredna niti su postojale pilule za jutro poslije. I tako sam ponovno ostala u drugom stanju. Da nije bilo brata i njegova prijatelja, ne znam kako bih sve to ponovno proživjela. Pomišljala sam na prekid trudnoće, ali kada bih se sjetila koliko sam voljela Rahelu, predomislila sam se. I tako sam ponovno rodila djevojčicu. Dala sam joj ime Alexandra. Kolegice na poslu nisu znale da sam rodila dijete silovatelja. Rekla sam im da sam poželjela dijete i odlučila postati samohrana majka. Bila sam sretna što su brat i njegov dečko uz mene. Alexandra je bila napredno dijete. Kao trogodišnjakinji bilo je dovoljno da jednom čuje neku pjesmu pa da je ponovi bez greške. Kad je kod Wilhema sjela za klavir i odsvirala melodiju koju je zviždukao, svi smo ostali bez daha. Goran joj je kupio klavijature, a Wilhem violinu. U školi je bila najbolja učenica i omiljena među profesorima. Kad je završila gimnaziju, željela je upoznati moju domovinu. Uplatila sam ljetovanje na moru, a s nama su pošli i Goran i Wilhem. Proveli smo prekrasne dane u Dubrovniku, Splitu i Zadru. Alexandri se Hrvatska toliko svidjela da me stala nagovarati da se preselimo. Wilhem je također bio oduševljen našim prirodnim ljepotama i tako smo se svi zajedno preselili. Imala sam nešto ušteđevine, brat i Wilhem također, pa smo zajedničkim snagama kupili kuću u Dubrovniku. Wilhem je bio prilično poduzetan, brzo je našu kuću pretvorio u ljetovalište za turiste i tako nam svima osigurao financijsku sigurnost. Politička karijera Alexandra je upisala studij političkih znanosti i još se tijekom studija odlučila baviti politikom te se učlanila u jednu od stranaka. Bila sam razočarana, mislila sam da politika nije za žene. - Jesi li poludjela? Odakle ti želja za politikom? - ljutila sam se. - Želim napredovati u životu. Politička karijera otvorit će mi brojna vrata - nije se dala odgovoriti. Čim je diplomirala, dobila je posao u dobrostojećem poduzeću i kandidirala se na stranačkoj listi za mjesto predsjednice mjesnog odbora. Na dan kad su se održavali izbori zamolila me da navečer dođem u stožer. Mrzila sam takva okupljanja, ali nisam je mogla odbiti. Upravo me Alexandra te večeri upoznala s Miroslavom. - Mama, ovo je moj mentor i savjetnik - predstavila mi ga je. Ispred mene je stajao naočit, sijed muškarac. Pohvalio je aktivnosti i inteligenciju moje kćeri. Bilo mi je ugodno slušati o svim izvrsnim prijedlozima koje je dala baš moja Alexandra. Kad su glasački listići prebrojeni, Alexandra je izgubila. Njezin protukandidat imao je dva posto glasova više od nje. Bila je silno razočarana, ali i odlučna da idući put pobijedi. Mislav je zbog toga često dolazio k nama u kuću, a onda smo se počeli družiti i kada Alexandra ne bi bila kod kuće. Milena, svidjela si mi se još onog dana na izborima. Znao sam, na tim ću izborima osobno izabrati ljubav - rekao mi je pet mjeseci kasnije. Polako sam mu otvarala vrata života, zauvijek otvorila srce. Vjenčali smo se prije dva mjeseca i tako sam čari bračnog života spoznala tek u pedeset i devetoj godini. Miroslav je bio rastavljen kad smo se upoznali. Njegov sin Zlatko izvrsno se slaže s nama, ali i s Alexandrom. Moj brat i Wilhem i dalje žive zajedno. Iako su u nezakonitoj vezi, njihova ljubav jača je od mnogih bračnih zajednica. Teta Agata doživjela je duboku starost, umrla je prije deset godina. Majka je umrla prije šest. Nisam joj otišla na pokop, nisam imala snage. Prije dvije godine bila sam na očevu pogrebu. Sestra je i dalje ogorčena na brata i mene, ne želi s nama imati nikakve veze. Kad sam se udala, preselila sam se u Miroslavovu kuću. Bez tog brižnog čovjeka nikad ne bih saznala što je ljubav. Nakon svih patnji koje sam okusila, napokon sam i ja iskusila malo sreće, a sve to zahvaljujući tome što je Miroslav na izborima izabrao ljubav.
Čim sam, izlazeći iz zrakoplova, uključio mobitel, zasvirao je. Jedan pogled na zaslon i suprugino ime bili su dovoljni da me obuzme mrzovolja. Zaboga, već me zove, a jedva da je prošlo nekoliko sati otkako smo se rastali u zagrebačkoj zračnoj luci. - Leonardo, jesi li stigao u Rim? - Evo, upravo sam izišao iz aviona - potvrdio sam supruzi, nastojeći glasom ne otkriti ljutnju, a ona je odmah nastavila: - Čuj, zvao me je maloprije Viktor. Pita bismo li sljedećeg vikenda s njima htjeli ići na kampiranje. Pod šatorom. Znaš da oni često idu i da... - Valentina, moram već sada znati gdje ćemo biti sljedećeg vikenda? Pa tek je ponedjeljak - prekinuo sam je nestrpljivo pružajući mladom cariniku putovnicu. Bacio sam pogled na sat. Imao sam točno sat vremena do dogovorenog poslovnog sastanka u Rimu, a još sam bio na aerodromu. - Znam, dušo, ali Viktor bi želio znati hoćemo ići s njima. Dječaci se već vesele i... - Valentina, molim te, nemoj me sada time opterećivati. Pa znaš da imam važan sastanak. Već kasnim - još jednom sam je prekinuo, ovaj put ne trudeći se sakriti uzrujanost zbog, kako sam smatrao, nepotrebnog poziva. - Dobro. Reći ću mu da još ne znamo hoćemo li s njima. Javi mi se kad obaviš sastanak - rekla je Valentina te sam konačno okončao razgovor. U braku smo bili jedanaest godina, ali posljednjih mjeseci supruga mi naprosto nije dala disati. Otkako nam se prije godinu dana rodilo treće dijete, kćerkica Dominika, Valentina me je stalno gnjavila kojekakvim kućanskim problemima. Uvijek je imala pune ruke posla s djecom ili kuhanjem te mi je počela prepuštati neke od poslova o kojima je dotad ona vodila računa. Tako sam sve češće morao u nabavku namirnica ili pak na poštu platiti račune, a ovih dana u trgovini sam dogovarao dopremu kupljenog pokućstva jer je Dominika danima imala kašalj pa Valentina nije ni izlazila iz kuće. Stoga mi je ovaj poslovni put u Rim došao kao naručen da malo predahnem od sve napornijeg obiteljskog života. Možda je treće dijete ipak bilo previše, razmišljao sam vozeći se u taksiju prema mjestu dogovorenog sastanka. Oboje smo odavno prešli tridesetu i imali smo desetogodišnje blizance, Tonija i Bornu. Dominika je stigla neplanirano, ali nakon kratkog razmišljanja zaključili smo kako pobačaj ipak ne dolazi u obzir. - Sada si postao šef, imaš bolju plaću, a otplatili smo i kredit. Treće dijete neće puno toga promijeniti - bila je uvjerena Valentina. No, rođenje Dominike ipak je poremetilo naš dotad uhodani dnevni ritam. Dječaci su već porasli, bili su dovoljno veliki da ostaju sami kod kuće te smo se Valentina i ja mogli više posvetiti sebi, ali i poslu. Ona je radila kao odgojiteljica u vrtiću, a ja sam imao odličan posao u zagrebačkom predstavništvu jedne talijanske tvrtke. No, dolazak bebe u naš dom kao da je sve okrenuo naopačke. Na poslu sam dobio odgovornije šefovsko mjesto koje je zahtijevalo više rada i nosilo veću odgovornost. Stoga sam se umjesto brige o malom djetetu, želio opustiti uz televizijski program ili mirnu večeru sa suprugom u nekom restoranu. Ali Valentina više nije imala vremena za izlaske, osim ako oni nisu uključivali cijelu našu obitelj, kao što bi to bilo predloženo kampiranje u prirodi s prijateljem Viktorom i njegovom obitelji. Na sastanak sam stigao na vrijeme na moje veliko zadovoljstvo, u kratkom vremenu uspio isposlovati sve što sam planirao. - Rado bih išao s vama na ručak, ali obećao sam se javiti jednom prijatelju kojega godinama nisam vidio, a živi u Rimu - ljubazno sam se kolegama zahvalio na pozivu. Zadovoljan što je sastanak prošao odlično, zaputio sam se u hotel u kojemu sam odsjeo. Ušavši u sobu, odmah sam nazvao Martina, kojeg nisam vidio godinama. - Leo, ti si? Evo baš pričam nekima da će me nazvati prijatelj iz mladosti - Martinov glas bio je srdačan. - Martine, mislio sam da se vidimo kad sam već ovdje. Obavio sam sastanak i sada sam slobodan - predložio sam. - Svakako se vidimo, Leo. Koliko je ono vremena prošlo? Devet, deset godina - prisjećao se Martin. - Deset, sigurno. Zadnji put smo se vidjeli u Zagrebu kad su mi se rodili Toni i Borna. Sjećaš se, bio si kod nas na večeri? A dječaci su već navršili deset godina - prisjetio sam se našeg posljednjeg susreta, nakon kojeg je Martin otišao u Italiju. - Čuj, Leo, ja sam trenutno zauzet, ali večeras sam pozvan na jednu zabavu. Bit će to super party u jednoj vili. Kod nekih prijatelja. Možemo otići zajedno - predložio je oduševljeno. Takav me je prijedlog zatekao jer sam očekivao da ću se sa starim prijateljem susresti negdje u kavani ili restoranu. Ili da će me on eventualno pozvati k sebi u stan da se prisjetimo starih dana. No, shvatio sam da zapravo ne znam kako Martin danas živi. I s kim? Kada smo prije pet godina nakratko kontaktirali elektroničkom poštom, napisao mi je da je razveden, ali da se opet ženi, prisjetio sam se. Dolazak prijatelja - Ne znam, Martine. Pa ja tamo nikoga ne poznajem. To će sve biti Talijani - dvoumio sam se trebam li prihvatiti njegov poziv, ali on me je odmah počeo uvjeravati u suprotno: - Glupost. Pa ti dobro govoriš talijanski. Uostalom, ići ćemo zajedno. Kažem ti, bit će to odlična zabava. Ništa uštogljeno. Zakuska uz bazen i glazbu. Pokupit ću te u devet. Reci mi samo u kojem si hotelu? - zatražio je ne čekajući moj pristanak te sam mu spremno odgovorio na pitanje. - Onda, Leo, naći ćemo se u devet pred ulazom. Jedva čekam da te vidim, stari prijatelju - pozdravio me i zaključio razgovor. Planirao sam se s njim susresti poslije podne, a sada ćemo se vidjeti tek večeras. To znači da imam cijelo popodne slobodno, skoro sam zažalio što nisam prihvatio poziv na ručak poslovnih kolega. Sjetio sam se obećanja koje sam dao Valentini da ću joj se javiti kad obavim sastanak. - Odlično, Leo, što je sastanak ispao tako dobro. Da si znao, možda si se mogao vratiti kući još večeras. - Nema veze. Obići ću malo Rim - rekao sam supruzi. - Zar se nećeš javiti Martinu? - Već smo se čuli. Vidjet ćemo se večeras - objasnio sam. - Večeras? - Da, idemo van. Na piće - zatajio sam odlazak na zabavu, ni sam ne znajući zašto. - Samo na piće? Zar te nije pozvao na večeru? - čudila se Valentina. - Ići ćemo i na večeru. Zaboga, Valentina, zar je važno idemo li na piće ili na večeru? - nervozno sam se obrecnuo na ženu. Činilo mi se da u posljednje vrijeme stalno govori nevažne stvari i samo me nepotrebno uzrujava. - Samo pitam. Zašto se odmah ljutiš? Čuj, moram ići. Dominika plače. Znaš da je još razdražljiva od prehlade. - Dobro, javit ću se sutra s aerodroma - rekao sam nadajući se da me te večeri više neće zvati. Martin je pred hotel stigao na vrijeme. Razrogačio sam oči od iznenadenja kad sam ga ugledao kako izlazi iz crvenog ferrarija. Iako smo po godinama bili vršnjaci, Martin je izgledao barem pet godina mlađi. U trideset i četvrtoj izgledao je bolje nego prije deset godina kada sam ga zadnji put vidio. Visok i vitak, s kratkom frizurom koja se sjajila od gela i skupim sunčanim naočalama na čelu, Martin je podsjećao na filmsku zvijezdu. - Prijatelju, pa ti super izgledaš! Jedva bih te prepoznao - srdačno sam mu se obratio, a on je mene još srdačnije zagrlio. Bio sam zadovoljan što sam ponio i ležerniju odjeću, a ne samo strogo poslovno odijelo, jer je Martin, mada u skupim dizajnerskim hlačama i košulji, ipak bio sportski odjeven. - Ni ti se uopće nisi promijenio - uzvratio mi je kompliment lako sam ja znao da sam, otkako smo se zadnji put vidjeli, naslagao barem desetak kilograma. Stižemo u vilu - Jesi li u braku? Kako živiš? - raspitivao sam se kad sam se smjestio na suvozačevom sjedalu niskog sportskog dvosjeda. - Pa, živim solidno - pogledao me i namignuo mi, a onda pritisnuo papučicu gasa. Automobil je pojurio tako naglo da sam se spontano vezao. Martin se na to nasmijao i nastavio: - S Giovanom sam još u braku, ali nije to više ono što je bilo. Uglavnom živimo svatko po svome - rekao je i pustio glazbu na radiju. - To ti je druga žena? - pokušavao sam povezati. - Da, s prvom, Anom, davno sam se razveo. Pa Anu si upoznao. Prohodali smo još u Zagrebu. - Da, sjećam se - nejasno sam se prisjetio jedne od njegovih brojnih djevojaka. S Martinom sam se upoznao još u srednjoj školi. Mada nismo išli u isti razred, počeli smo se intenzivno družiti. Bio je zabavan i drag momak iako nije volio učiti. Ja sam krenuo na studij, a on se zaposlio u jednom kafiću. Bio je poduzetan i nakon godinu dana s jednim je prijateljem otvorio vlastiti lokal. Posao im je išao, ali Martin je želio puno više. Bio je ambiciozan i inteligentan te sam mu često znao prigovoriti što nije upisao studij. No, on je na to odgovarao da diploma ne donosi uvijek i zaradu. Još kao dečko volio je lijepu odjeću, izlaske i djevojke te se sada nisam previše začudio što ni s drugom ženom nije uspio ostvariti stabilan brak. Sigurno toj Giovani nije bilo lako s njim, mislio sam gledajući ga kako jednom rukom drži volan, a drugom pali cigaretu. - A ti, Leo? U braku si i imaš dva sina, zar ne? - upitao me je. - Da, blizance. A prije godinu dana rodila nam se Dominika. - Troje čak? Ja nemam djece. Ili barem za njih ne znam - nasmijao se. Zavrtio sam glavom. Bio je to Martin kakvog sam poznavao. - Imaš li barem dobar posao za tako brojnu obitelj? I naravno, primanja? - upitao me je. - Pa, ne žalim se. Valentina je odgojiteljica, a ja... - Onda se ne čudim što ih imate već troje. Sigurno voli djecu. Ali zamorno je to. Sestra moje žene Giovane također ima tri kćeri. Divne djevojčice, ali kad dođu k nama, nastane rusvaj u kući. Ja im kupim darove, a onda se najčešće nekamo izgubim - pričao je Martin kroz smijeh, a ja sam se prisjetio slične situacije u vlastitu domu kad se dečki svađaju, a Dominika ne prestaje plakati. I sam bih se tada rado izgubio. Ferrari se zaustavio uz rub jedne dugačke ulice, pored visokih zatvorenih vrata i isto tako visokog zida. - Evo nas. Sada ćeš vidjeti što je prava zabava. I život na visokoj nozi - rekao je Martin pritisnuvši zvonce pored kojeg sam pročitao talijansko prezime. Nije prošlo ni nekoliko sekunda i vrata su se otvorila. Na njima je stajala zgodna mlada djevojka odjevena u oskudnu suknjicu i dekoltiranu majicu. - Monika, super izgledaš. Je li Marcelo stigao? - obratio se djevojci na talijanskom ulazeći u prostrano dvorište. - Došao je. I Luna je ovdje - razabrao sam, iako je djevojka govorila brzo. Obišli smo ogromnu kuću i našli se s prednje strane velike vile pa sam shvatio da smo se zapravo parkirali sa stražnje strane. Prizor koji sam ugledao istovremeno me je začudio, ali i zadivio. Ispred prekrasne bijele višekatnice s velikim balkonima punim cvijeća bio je ogroman bazen. Dvadesetak ljudi, većinom mlađih, nalazilo se oko bazena, većina s čašom pića u ruci, dok su neki sjedili u ležaljkama. Pokraj bazena, s nogama u vodi, sjedilo je nekoliko mladih lijepih djevojaka, odjevenih u kupaće kostime. Svirala je glazba, ali ne preglasno. - Martine, stigao si - pristupila nam je žena u četrdesetim godinama, pomno dotjerane frizure. - Luna, ovo je moj dobar prijatelj iz Zagreba - predstavio me je. - Drago mi je što si doveo prijatelja - namignula mu je Luna. Odlazeći, dobacila je Martinu: - Znaš, ono je riješeno. Marcelo je otišao po paket. - Super. Računao sam na njega - dobacio je Martin. Nisam znao o čemu govore, ali nije me ni zanimalo. Sjetio sam se, naime, da od ručka nisam ništa jeo, a ispod jedne palme nedaleko od ulaza u kuću opazio sam nekoliko spojenih stolova na kojima je bila hrana. Društvo uz bazen - Slobodno se posluži - Martin je primijetio moj pogled i pokazao rukom prema bogatoj trpezi: - Ja idem potražiti Marcela. Luna mu je žena. Oni su moji dobri prijatelj, a kuća pripada Marcelovu ocu. Ali stari je uglavnom u nekom selu na jugu, gdje ima veliko imanje. Pun je novca, kao što vidiš - šapnuo mi je pogledavši prema prekrasnoj vili. Kad se Martin udaljio, prišao sam stolu oko kojeg su se neki već motali. Bilo je tu svega. Od ribljih salata, peciva i kvalitetne salame i sira do kavijara i skupih vina i šampanjca. Ljudi oko mene međusobno su razgovarali te sam shvatio da se većina poznaje. Bilo je više muškaraca nego žena, a primijetio sam da djevojke kraj bazena uglavnom razgovaraju međusobno. Monika, koja nam je otvorila vrata i uvela nas, razgovarala je s Lunom. Možda joj je to kći, pomislio sam upravo kad mi je prišao Martin. Bio je u društvu mlađeg tamnokosog muškarca krupnije građe kojeg mi je predstavio kao Marcela. Činilo se da je Marcelo mlađi od svoje žene Lune ili je barem meni tako izgledao. - Nadam se da ćeš se dobro zabaviti, Leo - potapšao me je Marcelo srdačno po ramenu i udaljio se, a zatim me Martin upoznao još s nekima. Sve su to bili mladi, simpatični ljudi kako sam ubrzo shvatio, pripadnici viših društvenih krugova. Većina se bavila privatnim biznisom, menadžerstvom, a dvojica su bili odvjetnici. Popio sam već drugo piće i polako se opustio u društvu ljudi koje sam tek upoznao. Bili su duhoviti i zabavni te sam se brzo uklopio. - Dolaziš li često u Italiju? Martin te nije spominjao, a čini se da ste dobri? - upitao me je Valerio, simpatičan pravnik. - Znamo se još iz škole, ali nismo se vidjeli godinama. Inače smo dobri prijatelji, nekad smo bili nerazdvojni - objašnjavao sam Valeriju na ne baš sjajnom talijanskom. Približio mi se i pokazao neprimjetno prema Moniki koja je kraj bazena razgovarala s Martinom. - Vidiš li Moniku? Ona je Lunina kći iz prvog braka. Marcelo joj je već treći muž. Cura mi se sviđa, ali nemam sreće. Jer zaljubljena je u Martina - šaptao mi je Valerio. - Ozbiljno? - začudio sam se jer Monika je bila sigurno petnaestak godina mlađa od Martina. - Takav ti je Martin. Ali ti ga, sigurno dobro poznaješ - Valerio je slegnuo ramenima i pružio mi još jedno piće. Ljepotica na balkonu - Ne bih, hvala. Već sam dosta popio - odbio sam i posegnuo prema zdjelici s jagodama. Sva je hrana na stolu bila prvoklasna i bilo joj je teško odoljeti. Zagrizao sam u veliku jagodu i slučajno podigao pogled prema jednome od balkona. Na njemu sam ugledao mladu djevojku. Njena ljepota toliko me zadivila da sam nekoliko trenutaka u nju gledao kao opčinjen. Plave valovite kose i punih rumenih usana, stajala je posve nepomično među cvjetnim aranžmanima te se doimala kao priviđenje. Bila je odjevena u nešto što nisam znao je li spavaćica ili kućna haljina. Blijedožuta tkanina obrubljena čipkom ocrtavala je njene grudi, ali ono što me je najviše iznenadilo bio je njen pogled. Za razliku od svih prisutnih na zabavi koji su se smijali i bili odlično raspoloženi, djevojka na balkonu promatrala je prizor kraj bazena ozbiljna, gotovo skamenjena izraza lica. Nakon nekoliko trenutaka konačno se pomaknula želeći se vratiti u kuću, no onda joj se pogled zaustavio na meni, možda i zato što sam bio jedini koji ju je primijetio. Svi ostali su se zabavljali, a neki su već bili u bazenu. U jednom trenutku učinilo mi se da mi želi nešto reći, a onda se naglo okrenula i nestala s balkona. Tko je ta prekrasna djevojka? Je li i ona Lunina kći? Ili Marcelova? - Leo, dođi u bazen? - pozvao me je Valerio koji se već skidao u kupaće gaćice. - Nemam kupaće - odmahnuo sam glavom. - Nema veze. Curama neće smetati - odvratio je kroz smijeh i zagrlio jednu od plavuša koje su sjedile uz rub bazena. - Je li tako, Dori? - namignuo je djevojci. Nasmijao sam se i prišao bliže bazenu iako mi nije padalo na pamet kupanje. Zazvonio mi je mobitel. Na zaslonu je ponovno stajalo Valentinino ime. Nisam se odmah javio, nadajući se da će prestati zvoniti jer je bilo skoro jedanaest sati. Valentina će pomisliti da već spavam i odustati od poziva. Trebao sam isključiti mobitel, mislio sam, ali melodija je nastavljala svirati. Da se nije što dogodilo, palo mi je na pamet te sam se konačno javio. - Ne spavaš? - začuo sam njen glas. - Ne. S Martinom sam - uzvratio sam muklo, nadajući se da neće čuti galamu i glazbu koja je svirala. - U nekom ste lokalu? - Da, ovdje je prilična galama. Zar se nešto dogodilo? - upitao sam, uvjeren da je riječ o nečem važnom kad me zove tako kasno. - Ništa strašno. Samo, bila sam s Bornom na hitnoj. Igrao je nogomet i pao. Srećom, samo je uganuo gležanj, ništa nije slomljeno - govorila je. - Znači, nije u gipsu? - htio sam se uvjeriti. - Ne, dobio je injekciju i obloge. Sada leži. - Dobro, sutra ćeš mi sve ispričati - želio sam okončati razgovor čim sam se uvjerio da je Borna dobro. Spontano sam se okrenuo i ponovno pogledao prema balkonu, ali na njemu više nije bilo nikoga. - Leo, samo da ti još kažem kad već razgovaramo. U spavaćoj sobi se podigao parket. Uz prozor, valjda od vlage. Sve je... - Valentina, nemoj mi sada o parketu. S Martinom sam - obuzimala me ljutnja. Zar ne možeš to ostaviti za sutra? Ali Valentina nije odustajala: - Morat ćeš otići kod onog Pere koji ga je stavljao. Već onda sam znala da nije pouzdan. Napravio je posao površno i još uzeo onoliki novac. Znala sam... - Da, ti uvijek sve znaš - prekinuo sam je ljutito. Sad mi je već stvarno išla na živce. Pogledao sam u bazen u kojemu je bio i Martin, a onda sam ugledao Moniku u valjda najmanjem bikiniju koji je postojao. Martin sigurno ne dopušta da ga žena gnjavi za svaku glupost, pomislio sam, zavideći odjednom prijatelju koji je očito znao uživati u životu. Završio sam razgovor uz obećanje ženi da ćemo riješiti problem s parketom, ali jedva sam se suzdržao da joj nešto grubo ne odbrusim. Činilo mi se kao da sam zarobljen. Ne da mi mira čak ni kad sam kilometrima daleko, spremio sam mobitel u džep, a onda me je iznenada netko gurnuo. Na kraju hodnika - Oprostite, nisam vas vidio. Stvarno sam nespretan - ispričavao se čovjek koji me je slučajno gurnuo što je bilo još gore, zalio vinom. Pogledao sam na svoju svijetlu košulju s koje se cijedilo crveno vino. - Nema veze. Sve je u redu - zbunio sam se. Martin, koji je upravo izlazio iz bazena, prasnuo je u smijeh čim me je ugledao: - Sandro te je dobro okupao. Moraš se presvući. Dođi, dat ću ti čistu košulju. - Nema veze - ponovio sam i dodao: - Ionako ću uskoro otići. Nisam želio svojim domaćinima stvarati probleme. - Kamo bi već išao? Pa tek smo došli. Presvući ćeš se, a mogu ti dati i kupaće - navaljivao je Martin. - Ne znam... - Daj, Leo, nemoj mi reći da ti se ovdje ne sviđa. - Nisam to rekao. Naravno da mi se sviđa - priznao sam i krenuo za njim u kuću. Penjući se na kat bio sam zatečen raskošno uređenim interijerom. Kako samo neki ljudi zarađuju, mislio sam prateći Martina kroz dugačak hodnik. I onda, na kraju hodnika ponovno sam ugledao djevojku s balkona. Stajala je pored jedne djevojke kratke crne kose, odjevene u sličnu, gotovo prozirnu haljinu. Nije me vidjela, ali ja nisam s nje skidao pogled, što nije promaklo Martinu. Zastao je pored jednih zatvorenih vrata i šapnuo mi gledajući prema djevojkama koje su stajale u dnu hodnika. - Sviđa ti se? Ona plava. - Pa doista je prekrasna - priznao sam zbunjeno. - Tko je ona? - nisam odolio da ga ne upitam. - Monikina prijateljica. Nije iz Italije - kratko je odgovorio i uveo me u veliku spavaću sobu. Otvorio je dio ormara koji se prostirao preko cijelog zida. - Evo, tu su košulje. Odaberi bilo koju - pokazao mi je i nestao opet u hodniku. Dok sam ja među mnoštvom skupocjenih, dizajnerskih košulja birao veličinu, Martin se vratio i pogledao me značajno: - Čuj, ona cura, ona ljepotica, i ti se njoj sviđaš. Sad sam s njom razgovarao. - Stvarno? - bio sam posve zatečen. - Njena soba je na dnu hodnika. Čeka te - namignuo mi je. - Ali, Martine, ne poznajem je. I ja sam... da zna Valentina - mucao sam ne znajući što bih rekao. Martin je vrtio glavom: - Kako bi znala? Zaboga, Martine, nekad nisi bio tako zatucan. Ako ti se sviđa... - slegnuo je ramenima. Preodjenuo sam se bez riječi te smo izišli iz sobe. Pogledao sam niz hodnik, ali on je sada bio prazan. - Zadnja soba zdesna - dobacio mi je i zaputio se niz stube, dok sam ja ostao kao prikovan na mjestu. Nije mi izlazio iz glave njezin prekrasan lik. Je li istina da joj se sviđam? Sjetio sam se da me je opazila s balkona. Ona je Monikina prijateljica, a Monika je zaljubljena u Martina. Vjerojatno Martin dobro poznaje tu lijepu djevojku. Valentina nije znala gdje sam. Nikada ne bi mogla doznati za prijevaru, misli su mi navirale i protiv moje volje. Prisjetio sam se svoje jedine bračne nevjere prije sedam godina. Kratkotrajna afera s kolegicom na poslu okončana je za samo nekoliko tjedana. Borki je veza sa mnom također bila samo flert. Uskoro se zaposlila drugdje i udala, a Valentina nikad nije saznala. Iako me neko vrijeme pekla savjest, zatomio sam s vremenom osjećaj krivnje. Ono što ne zna, ne može je povrijediti, pomislio sam i sada tek polako krenuo hodnikom. Bio sam sasvim prosječna izgleda i do tada nisam ni sanjao da bih se mogao svidjeti takvoj ljepotici. Iako sam popio samo dva pića, nisam bio naviknut na žestoki alkohol, a on mi je sada dao hrabrost za ono što sam namjeravao učiniti. Zastao sam pred vratima sobe koju mi je pokazao Martin, a onda bacio pogled kroz otvoreni prozor na hodniku koji je jednim dijelom gledao na bazen. U bazenu sam opazio Valerija i neku plavušu u strastvenom zagrljaju. A onda sam ugledao Martina i Marcela koji su stajali sa strane i razgovarali. Učinilo mi se da je Marcelo uzrujan, ali Martinovo lice nisam vidio jer mi je bio okrenut leđima. Opet sam pogledao Valerija koji se očito dobro provodio. Djevojka je uskoro ostala bez gornjeg dijela kupaćeg kostima. Ne razmišljajući što činim, pokucao sam na vrata. Kad se iznutra nitko nije oglasio, posegnuo sam za kvakom i ušao. Našao sam se u nevelikoj sobi, a ono što me je odmah začudilo bilo je ogromno zrcalo na stropu. I onda sam je ugledao. Stajala je kraj prozora u istoj blijedožutoj haljini. Kad je osjetila da je netko ušao, naglo se okrenula. Haljina je bila gotovo prozirna i ispod nje sam dobro vidio rublje od bijele čipke. Djevojka me gledala netremice, bez riječi, dok sam joj se polako približavao. - Ja sam Leonardo - rekao sam joj glupo na talijanskom, a onda se sjetio da mi je Martin rekao kako cura nije iz Italije. Njene plave oči raširile su se od iznenađenja. Otvorila je usnice kao da mi želi nešto odgovoriti, ali nije stigla jer sam je ja, posve obuzet željom, naglo privukao k sebi. Njeno prekrasno vitko tijelo bilo je gipko kao da je od gume. Spustio sam svoje usne na njene i dok sam je sve strastvenije ljubio, osjetio sam kako joj se cijelo tijelo odjednom ukočilo. Obuzet strašću povukao sam jednu naramenicu njene haljine, a onda ipak posljednjim zrnom razuma shvatio kako mi ona uopće ne uzvraća poljupce. Prestao sam je ljubiti i pogledao je iznenađeno. Njen pogled me šokirao. Plave oči bile su raširene od užasa. Gledala me prestravljeno, kao da vidi duha. Tada sam opazio da se trese cijelim tijelom i drhtavom rukom povlači naramenicu, želeći se zaštititi od mog pogleda. Bio sam preneražen. Zar mi nije Martin rekao da joj se sviđam? - Što ti je? - opet sam je upitao na talijanskom, a onda shvatio da me ne razumije. Gledala me je kao da je želim ubiti. Zar je luda? - Govoriš li engleski? - nametnulo mi se sljedeće pitanje. Kimnula je glavom i konačno progovorila: - Malo - glas joj je pri tome zadrhtao, a ja sam joj nastavio govoriti, sada na engleskom: - Martin mi je rekao da ti se sviđam. Vidjeli smo se kad si stajala na balkonu. Sjećaš se? - bio sam sve uvjereniji kako s tom djevojkom nešto nije u redu. Gledala me je ne shvaćajući što joj govorim. - Martin? - ponovila je jedva čujno. - Da, Martin. Ti si Monikina prijateljica, zar ne? Zašto se boji? Djevojka je šutjela. Bez riječi je zurila u mene. Prolazile su sekunde, a onda i cijela minuta. Bilo je očigledno da se iz nekog razloga jako boji. Ali zbog čega, uopće nisam shvaćao? - Kako se zoveš? - upitao sam je. Odjednom, posve me je prošla želja za njom. Sve sam više shvaćao da je riječ o zabuni. Možda je Martin mislio na drugu djevojku? Možda na onu što je s njom bila na hodniku? Opet je dugo trebalo da mi konačno odgovori. - Ja se zovem Katarina - prošaptala je, ali na moje zaprepaštenje više ne na engleskom. Jezik kojim je progovorila nalikovao mi je na ruski. - Ti si iz Rusije? - uslijedilo je moje novo čuđenje. - Ukrajina - sada je odgovorila odmah. I dalje me je netremice gledala, ali više ne s tolikim strahom. Sada sam ja ušutio, zureći u nju. Tko je ona? I što radi ovdje ako je iz Ukrajine? Nametala su mi se razna pitanja, ali prije nego što sam ih uspio izgovoriti, Katarina je očajno zavapila: - Pomozite mi. Molim vas, pomozite mi - sada je opet govorila na lošem engleskom. - Tko si ti? - prišao sam joj bliže i uhvatio je za ruku. Počela se otimati i odmahivati glasom: - Molim vas, nemojte me ozlijediti. Molim vas. Naglo sam je pustio. Strašna pomisao javila mi se prvi put u glavi, ali bila je tako grozna da sam je nastojao odmah odbaciti. Ne, to nije moguće! Zar bi se Martin bavio prostitucijom? I još mene u sve uvukao? Na prevaru - Kako si se našla ovdje? Tko te je doveo? Ne boj se, možeš mi vjerovati - nastojao sam je uvjeriti kako joj ne želim zlo. Čak sam se svjesno odmaknuo od nje. - Bila sam na audiciji. U Kijevu. Rekli su mi da će mi dogovoriti snimanje. Željela sam biti model. Lagali su mi - sada je govorila brzo, očito shvaćajući da ja o tome ništa ne znam. Željela mi je sve brzo ispričati, kao da se bojala da ću otići ili da joj neću vjerovati. - Tko ti je lagao? - Neki ljudi. Iz agencije. Bili su u Kijevu. Ne znam tko su - odmahivala je nemoćno glavom. - Otkad si ovdje? - pitao sam dalje, a svaki njen odgovor otkrivao mi je sve strašniju istinu. - Jutros su me doveli. Jedan čovjek... deblji, tamna kosa - objašnjavala je, a ja sam shvatio da govori o Marcelu. U sjećanje mi se vratila Lunina rečenica da je "Marcelo otišao po paket". Bio sam potpuno šokiran. - Došla si avionom? Potvrdila je glavom. Zaboga, oteli su djevojku iz Ukrajine, prevarili je da će biti model i sada je žele prisiliti na prostituciju. Ali zašto me je Martin poslao u njenu sobu, i dalje nisam shvaćao. Katarina je iznenada počela plakati, a kroz jecaje uspio sam ipak razabrati njene riječi: - Rekao mi je da ćete mi vi biti prva mušterija. I da ne smijem ništa govoriti jer ću se jako kajati. Rekao je neka se naviknem. S vama - suze su joj tekle niz lijepo lice. Nisam pronalazio riječi. Martin je želio mene iskoristiti da se cura sa mnom navikne na ono što je čeka. Ta je pomisao bila toliko monstruozna da me je naglo obuzeo dotad nepoznat osjećaj gađenja, pa i mržnje prema nekadašnjem prijatelju. Što ću sada? Ne mogu mu samo tako reći kako sam otkrio istinu. Bilo je jasno da je riječ o opasnim ljudima. Možda o cijelom lancu prostitucije. Gledao sam sažaljivo djevojku. Moram joj pomoći. Ali kako? Instinktivno sam krenuo prema izlazu, ali Katarina je pojurila za mnom. Ščepala me je za rame. Njene su me oči preklinjale: - Nemojte me ostaviti ovdje. Molim vas. Odvedite me odavde. - To ne mogu. Prijavit ću sve policiji. Ali ne smijem im otkriti da sve znam. Inače ću i ja stradati i neću ti moći pomoći - malo sam se zasramio zbog svog kukavištva, ali osjetio sam kako se sada bojim i za vlastitu sigurnost. Tko zna na što su sve ti ljudi spremni? - Vjeruj mi. Sve ću prijaviti policiji. Još večeras. Ali ne smijemo otkriti da sam saznao. Razumiješ li me? - uvjeravao sam je. Katarina je tiho plakala, a kad sam joj sve još jednom ponovio, potvrdila je glavom da shvaća. U policiji - Jesi li došla sama? - Ne, još su tri djevojke tu. U drugim sobama - odgovorila je, a ja sam još jednom ostao zaprepašten. Konačno, skupio sam hrabrosti i sišao dolje. Znao sam da će mi trebati velika vještina da se ne odam pred Martinom. Pomisao na nesretnu Katarinu, na njeno suzama obliveno lice, dala mi je snage da se uspješno pretvaram. - Tako brzo? - upitao me je Martin čim me je ugledao. Zadržao sam na licu smiren izraz, čak sam mu se nasmiješio. - Bila je šutljiva. Ali jako je zgodna - izgovorio sam riječi koje su mi se gadile. Ostao sam na zabavi još najmanje sat vremena. Bilo je to najgorih sat vremena u mom životu. Marcelo mi je iz daljine uputio upitan pogled. Sada sam shvaćao zašto se ljutio na Martina. Smatrao je da je Martin napravio glupost kad me je poslao Katarini. Ali Martin je očito bio previše siguran u sebe i nije slutio da ću otkriti istinu. Njegovoj naivnosti očito je pridonio i alkohol koji nije štedio. Mahnuo sam rukom Marcelu uz osmijeh i odmah privukao u zagrljaj jednu od polugolih djevojaka za koje sam sada znao da su prostitutke. No, sve su bile Talijanke i činilo mi se da su tu dobrovoljno. Možda će Marcelo i Martin Katarinu i ostale dvije djevojke iz Ukrajine prodati u neki bordel, nagađao sam zgroženo. Tek oko jedan sat poslije ponoći uspio sam se izvući. Odvezao sam se do hotela taksijem, dok je pijani Martin ostao, ništa ne sluteći. U hotelu sam se raspitao gdje se u to doba mogu obratiti policiji, a onda ponovno izišao van u gluho noćno doba. Sve što sam te večeri otkrio, ispričao sam policajcima. Tražili su moje isprave i zamolili me da još ne napuštam zemlju. Valentini sam sutradan slagao da mi je iskrsnuo još neki neodgodiv poslovni sastanak i kao na iglama čekao u hotelu rasplet događaja. Kad mi se konačno javio policajac i rekao mi da mogu otputovati kući, odahnuo sam. - Neka smo saznanja već imali, ali vi ste nam puno pomogli. Ako još budemo trebali vašu pomoć, javit ćemo vam se - izvijestio me je policajac. - A one tri djevojke iz Ukrajine? Što je s njima? - htio sam znati. - Zadržane su na ispitivanju, a onda će kući. Ne brinite se, učinili ste najbolje što ste mogli - nakon njegovih riječi pao mi je kamen sa srca. Ni u jednom trenutku nisam se pokajao što sam prijavio policiji nekadašnjeg prijatelja. Nisam znao hoće li Martin dolazak policije povezati sa mnom, ali nije me uopće zanimala njegova sudbina. Ništa manje od zatvora nije zaslužio. Ono čime sam još dugo bio užasnut jest spoznaja kako sam umalo i sam bio uvučen u lanac prostitucije i trgovanja ljudima. Taj mi je nemili događaj otvorio oči i pokazao mi kako, osobito u posljednje vrijeme, nisam cijenio ono što imam. Kad sam se nakon tri dana konačno vratio kući, dočekali su me supruga s Dominikom u naručju i Borna koji zbog ozljede još nije išao u školu. - Tata, još me malo boli gležanj, ali do petka ću biti super. Možemo li ići na ono kampiranje? - odmah me je zaskočio s pitanjem. - Naravno, sine, da ćemo ići. I ne samo ići. Kupit ćemo i novi šator. Jer sada nas je petero - uzeo sam u naručje kćerkicu, a supruzi spustio poljubac na obraz. - Leo... - počela je iznenađeno, ali ja sam je prekinuo: - Riješit ćemo i parket, dušo. Već sutra zovem Peru. Nego, ima li što za večeru? - krenuo sam s malenom u naručju prema kuhinji, a Valentina me je pratila uz smijeh: - Znala sam ja da si se tamo slabo hranio.
Pogled njegovih toplih smeđih očiju, ugodan glas i nasmijano lice obasjano srećom, ulijevali su mi sigurnost i povjerenje u svaku njegovu izgovorenu riječ. A bio je sklon pjesničkom izričaju pa su me riječi, izgovorene na morskoj obali jednoga ljetnog predvečerja, kad smo se upoznali, tješile i u trenucima najcrnje sumnje. - Voljet ću te, Ivana, dok u meni bude života. I onda kad na tvom lijepom licu godine ostave svoj trag, i kad nestane mladenačkog sjaja u tvojim smaragdno zelenim očima, voljet ću samo tebe, ljubavi moja - govorio je zanosno, pogleda uperena na ljeskavu površinu mora obasjanog posljednjim zrakama zalazećeg sunca. Vjerovala sam njegovim riječima izrečenim nakon prve zajedničke noći provedene u bungalovu gdje smo se tog ljeta upoznali i spoznali da nas povezuju mnogo snažniji osjećaji nego što je obična ljetna avantura. - Ti si jedina žena pod zvijezdama pokraj koje se želim svakog jutra buditi, uz koju želim proživjeti sve buduće godine i ostarjeti. Znao sam da smo stvoreni jedno za drugo onog trenutka kada si svojim nježnim rukama dodirnula moja opečena leđa i ublažila mi bol... Voljela sam slušati ta zavjetna obećanja mada mu nisam mogla uzvratiti, jer sam bila osupnuta silinom emocija koje bi mi u takvim trenucima paralizirale misli. Doista sam se zaljubila u Zvonimira, tog dragog i privlačnog muškarca s kojim sam pristala stupiti u brak nakon kratkog poznastva, iako su mi i majčine riječi tih dana odzvanjale poput jeke, riječi proizašle iz životnog iskustva njenog mučnog braka. Nemoj se nikad udati, Ivana! I ne vjeruj muškarcima jer su u stanju pogaziti sva svoja obećanja data prije braka. Već nakon vjenčanja te smatraju svojim vlasništvom, a šarm kojim se razbacuju u vrijeme osvajanja, izgubi se u trenu. Teško je naći čovjeka koji će te nesebično voljeti i poštovati tvoju žrtvu za obitelj. Sebični su i stalno su u potrazi za novim užicima, tražeći udobnost i na račun vlastite djece. Sjećam se kad je tvoj otac iznio košaru iz sobe s tek rođenim tvojim bratom zato što je dijete noću zaplakalo, jer on je morao spavati. A kako je meni bilo u hladnoj kuhinji sjediti pokraj kolijevke, to ga nije brinulo. Svu je brigu o vama djeci, prepustio meni, a na svaki moj prigovor uvrijeđeno bi urlao pa i udario me bez imalo sustezanja. Oboje sam vas školovala sa svojih deset prstiju, i ružno je što ću sada reći, ali mi je najljepše otkad sam ostala sama. Barem je u kući mir, iako mi ga je kao čovjeka žao što je tako rano umro - priznala mi je. Sva sam majčina ružna iskustva zaboravila kad sam upoznala Zvonimira. Smatrala sam ga drukčijim od svih ostalih muškaraca, a i vremena su druga, mislila sam. Žene su ravnopravni partneri u bračnoj zajednici već s toga što su zaposlene. Radila sam kao socijalni radnik u općini, a moj Zvonimir je građevinski tehničar pa smo imali dobrih izgleda doći do vlastitog krova nad glavom, mada smo i u podstanarstvu bili zadovoljni i sretni. Radovali smo se svakom povratku s posla, jer je ostatak vremena pripadao samo nama. Naša je ljubav bila smirenija, ali ništa manje duboka nego u vrijeme prve zaljubljenosti pa sam doista počela vjerovati da će potrajati vječno, dok nas ima. Tako nam je prva godina braka proletjela na krilima sreće, bez opterećivanja razgovorima što će biti sutra. Nisam mislila da želiš otići Nikad nismo progovorili o želji za potomstvom, smatrajući da s mojih dvadset i pet i njegovih dvije godine više, imamo vremena za sve. Stoga sam se osjećala prilično zatečenom kad sam ustanovila da sam trudna. U svakom sam slučaju očekivala suprugovo radovanje što će postati ocem pa sam mu tu radosnu vijest željela priopćiti uz posebo priređenu večeru. Kako je on tih dana početkom proljeća radio prekovremeno, dolazio je kući u kasnim večernjim satima. - Nešto tako zamamno miriše - rekao je ulazeći u stan kojim se širio miris pečenja i umaka od šampinjona koje je on obožavao. - Da nisi možda već doznala za radosnu vijest koju ti donosim pa si priredila svečanu večeru? Danas sam, naime, određen u ekipu za odlazak na naše gradilište u inozemstvu gdje se mnogo bolje zarađuje, pa time imamo bolje izglede za uplatu stana... - Ne, dragi, nisam znala za tvoju radosnu vijest! - prekinula sam bujicu njegovih riječi. - Čak ne bih povjerovala da želiš otići nekamo daleko od mene. O takvoj mogućnosti nismo još nikad ni razgovarali, ali kad čuješ što večeras slavimo, nećeš ni pomišljati na odlazak u inozemstvo - načinila sam stanku, a potom izjavila: - Trudna sam, Zvonimire! Bit ćemo roditelji! Nismo se, doduše, dogovarali o proširenju naše obitelji, ali takvi su događaji najljepša iznenađenja. Riješi se svoje bebe! Zagledao se u mene s nevjericom, sa zaprepaštenjem kao da sam mu otkrila najtežu bolest, a ne trudnoću. - Nemoj se šaliti, Ivana! Proširenje obitelji ne dolazi u obzir dok nemamo svoj stan. Možda će nam stanodavac dati otkaz čim čuje da si trudna, jer ih većina ne želi obitelj s djecom. Ako očekuješ da ću dobiti stan od firme, prevarila si se, jer su ta vremena davno prošla, a nekakve doživotne kredite si neću trpati na leđa. - E, pa onda ćemo čekati dok ostarimo kad više nećemo biti sposobni za roditeljstvo. A što ćemo s ovim djetetom koje je već na putu? - upitala sam, ne očekujući da će mi ravnodušno predložiti pobačaj. - Nećeš biti prva ni posljednja koja će riješiti problem trudnoće u bolnici - ipak je izgovorio ono čega sam se najviše bojala. - Do trideset i pete imaš vremena za rađanje, a ovo je zaista došlo neplanirano. Uostalom, valjda i ja odlučujem kad je u pitanju proširenje obitelji za koju se moram brinuti? - Ti si već odlučio, jer nisam začela po Duhu svetom, a tvoja preporuka da riješim problem u bolnici ne dolazi u obzir. Ja svoje dijete neću ubiti - jedva sam izgovorila, jer mi se sa dna želuca pokrenula gorčina koja se poput bolnog grča penjala u grudi, a lice mi se osulo graškama znoja tjerajući me na povraćanje. Otišla sam u kupaonicu, sjela na kadu i gorko zaplakala. Propala je moja zamisao o uzajamnom radovanju kakvo sam zamišljala čekajući Zvommira koji je uskoro zabrinuto pokucao na vrata kupaonice i zamolio me da izađem. - Mada je sve ovo došlo iznenada, moram se pomiriti sa situacijom, što ne znači da ću odustati od posla u inozemstvu. Dapače, tek sada moram iskoristiti šansu koju je firma pružila samo odabranim radnicima među kojima sam i ja. Žao mi je što ćemo biti razdvojeni neko vrijeme, ali ću štedjeti svaki novčić za naš budući stan. - Kažeš, neko vrijeme! Ne mogu zamisliti niti jedan dan bez tebe, a kamoli mjesece i godine - rekla sam sa suzama u očima koje su vrebale da poteku bujicom. Ivana, znaš da te volim i znam da ti voliš mene, ali ne smijemo dopustiti da nas ljubav sputava u ostvarenju najvažnijih životnih poteza. Ja sam ponosan što su baš mene izabrali za rukovoditelja gradilišta i ne namjeravam odustati - izgovorio je odlučno pa sam znala da su moje suze uzaludne. Tog se trenutka u meni nešto prelomilo, a njegove riječi o našoj ljubavi zazvučale su mi šuplje i neuvjerljivo. Otac bez oduševljenja Za nekoliko je dana moj Zvonimir pakirao kovčege, a moje su suze presahnule. U danima samoće koji su uslijedili razgovarala sam sa svojim nerođenim čedom upućujući mu riječi koje bih rado čula od njegova oca: "Voli nas naš tata, samo što je nestrpljiv da što prije stvori naš topli dom. Vratit će se on čim ti dodeš na ovaj svijet, jer neće ni on moći bez nas dugo izdržati". Nisam se htjela pomiriti s pomišlju da je naša sreća zauvijek nestala. Pribjegavala sam maštanju o našem novom početku kad mi se Zvonimir vrati. I doista, njegovo me prvo javljanje umirilo, jer nježne riječi koje su dopirale telefonskom žicom samo su potvrđivale moja sanjarenja o ljubavi koju ne može umanjiti nikakva udaljenost ni vrijeme. U takvim sam ga trenucima voljela do bola. No, kako su mjeseci odmicali, a njegovi se pozivi prorijedili, naši su razgovori bivali sve kraći i prazniji. - Radim prekovremeno. Dolazim umoran s posla pa nemam vremena ni snage za razgovore, a da ne govorim o tome da i to košta - opravdavao se na moje neizravne prigovore kako sve rijeđe zove. Prije porođaja nisam uzimala pripadajuće bolovanje jer sam dobro podnosila trudnoću, a najviše od svega sam se bojala samoće jer je suprug javio da u vrijeme sezone intenzivnih radova na građevini ne može napustiti radno mjesto, te će doći na redoviti godišnji odmor tek krajem rujna. Krajem kolovoza sam rodila kćerku Marinu i poslala mužu telegram u nadi da će doći barem na dan-dva da vidi dijete. Kako sam samo zavidjela rodiljama koje su muževi svakog dana posjećivali i ohrabrivali ih prije porođaja, a nakon toga se s njima skupa radovali, dok moj Zvonimir nije našao za shodno da doleti avionom kako bi nas posjetio. Vijest o tome da je postao otac predivne djevojčice, primio je bez oduševljenja, što me duboko razočaralo pa sam jednostavno prekinula razgovor. Već tada sam otvrdnula pa nisam pustila ni suzu zbog njegove ravnodušnosti prema događaju kao što je rođenje prvog djeteta. Nemoj prognozirati budućost Naša je beba navršila nešto više od mjesec dana kad ju je otac prvi put vidio ali je, nažalost, nije primio na ruke, obrazlažući da se boji držati u rukama nešto tako maleno kao što je jednomjesečno dijete. U Zvonimiru nisam više mogla prepoznati čovjeka za koga sam se udala. Možda je i bolje što se nije ni pokušao uživjeti u ulogu roditelja, jer po njegovoj želji ovo dijete ne bi bilo ni rođeno, razmišljala sam zapažajući na svom suprugu totalnu promjenu. Kao da mi je u kuću ušao stranac, a ne moj ljubljeni muškarac zbog čijeg sam odlaska prolila toliko suza. - Budući da ne možemo na more zajedno, ja ću otići na nekoliko dana da se pošteno odmorim. Moram akumulirati toplinu kako bih mogao prebroditi hladnu njemačku zimu - objasnio mi je i ne pitajući je li ga trebam kod kuće. - Donio sam ti potrepština za dijete, a novaca imaš na računu u banci. I da znaš da sam ugodno iznenađen tvojom samostalnošću, a raduje me da nemaš problema sa stanom. Gazda ti nije otkazao?! - bilo je pitanje, a ujedno i konstatacija, suprotna njegovom očekivanju. - Kao što vidiš, nije! Nisu baš svi ljudi zločesti, a naši su stanodavci naprotiv, posebno dobri htjela sam mu reći kako me gospođa Mira jedina posjećivala u rodilištu, a gazda Tomo me dovezao kući. No, odustala sam videći da Zvonimira ne zanima kako se bez njega snalazim u životu. - Sljedećeg ćemo ljeta na more u troje, je li tako sunce moje? - tepala sam malenoj u kolijevci kad je Zvonimir odlazio želeći čuti što će reći. - Vidjet ćemo što će biti za godinu dana - rekao je neodređeno pa sam dodala u namjeri da ga isprovociram: - Možda se do tada vratiš kući ako tamo završite poslove. - Opet ti prognoziraš budućnost! Tko može unaprijed znati što će se dogoditi za godinu dana, naravno, osim tebe! - Možda ti dosadi samoća pa i nas odvedeš k sebi. Na taj su način mnoge obitelji otišle u inozemstvo i dobro se snašle. Zašto sam deset godina učila njemački jezik ako mi ni čemu ne posluži? Mogla bih raditi bilo kakav posao, mada mi ne bi bio problem niti u pošti raditi - nisam odustajala od namjere da doznam njegovo mišljenje. - O čemu ti razmišljaš, Ivana! Pa ja sam tamo s našom firmom i ne mogu dovesti obitelj, zato te molim da ne fantaziraš o nemogućim stvarima! - rekao je već na rubu živaca, na brzinu se pozdravio i otišao put Jadrana. - Lijepo se provedi! - doviknula sam kad je već bio na stepeništu, a što je na to odgovorio nisam čula do kraja, osim što je rekao da ide odmarati. U dva tjedna boravka na moru javio se tri puta kratkim pozivom, ali nije upitao kako je naša kćerkica. Kao da je nema. Zašto on ignorira postojanje našeg djeteta, pitala sam se po tisuću puta. Nije, doduše, ni prema meni pokazao nimalo nježnosti, osim što je pitao, nije li prerano za vođenje ljubavi s obzirom na porođaj. Je li moguće da sam za njega postala samo seksualni objekt, a sve predivne zavjetne riječi izrečene u prvim danima susreta, odnio je vjetar. U tim sam se trenucima ponovo sjetila majčinih opomena, samo što je bilo prekasno. Dva dana po povratku s mora, spremao se za odlazak, preplanulih obraza i besprijekornog torza. Činio mi se ljepšim no ikad pa me uhvatio pravi napad ljubomore, te sam nekontrolirano izrekla i ono što nikad ne bi prešlo preko mojih usta u normalnim prilikama. Razarala me pomisao da te snažne ruke grle neke druge žene, a njegovo me hladno ponašanje upravo navodilo na takve zaključke pa sam u svojoj mašti vidjela najgroznije slike bluda svog muža s drugim ženama. - Zašto mi činiš sve ovo? Ponašaš se kao stranac prema meni i svom djetetu. Ovdje nisi prisutan ni kad si tu, jer su ti misli negdje drugdje. Ti više nisi onaj Zvonimir za koga sam se udala, čovjek koji mi se zaklinjao na ljubav do groba. Umjesto da si s nama proveo tih četrnaest dana, ti si morao "akumulirati toplinu" kao da sunce grije samo na moru. Moraš imati preplanulu boju da više privlačiš njemačke prostitutke... - Dosta! - proderao se tako glasno da je dijete u kolijevci zaplakalo, a ja sam se jedva uzdržala da ga ne udarim batom za šnicle koje sam upravo spremala njemu za put. Zaridala sam od onemoćala bijesa, a on je uzeo kovčeg i počeo u njega na brzinu pakirati stvari. Što ti uopće imaš od svog braka? Htio sam prije odlaska u miru s tobom porazgovarati, ali vidim da je to nemoguće. Meni prigovaraš da sam se promijenio, a pogledaj sebe! Pjeniš se i vrištiš poput "šizike" i misliš da ćeš me svojim suzama udobrovoljiti. Nisi ni ti više žena u kakvu sam se zaljubio pa sam sretan što te ne moram svakog dana trpjeti pokraj sebe. Otišao je bez pozdrava i bez pohanih odrezaka koji su ostali nepečeni na tanjuru, a ja sam u glavi osjećala nesnosnu bol i kajanje zbog svog ispada. Tog sam dana tumarajući po stanu, nesposobna da se prihvatim bilo kakvog posla, čekala da prođe vrijeme. Jedina mi je radost bila moja slatka djevojčica Marina uz koju mi je brzo prolazilo vrijeme. Srećom, nisam bila usamljena jer su me često posjećivale kolegice s posla, a prijateljica Zrinka mi je bila desna ruka. U veliku me nabavu u trgovački centar vozila svojim autom, dolazila mi skoro svakog dana, a za lijepih bi me dana s djetetom odvezla u svoju vikendicu. Zrinka je bila žena srednjih godina, neudana, snažna poput muškarca, sve je poslove na svom malom imanju obavljala spretno i znalački. - Tebi nije potreban muž, Zrinka! U sve se razumiješ zadivljeno sam je promatrala kad je mijenjala kotač automobila nakon puknuća gume. - Pa i nije mi potreban! Kad sam bila mlađa, voljela sam onoga u koga bih se momentalno zaljubila pa iz tih mojih veza s muškarcima imam samo lijepe uspomene. Da sam se za bilo kojeg od njih udala, vjerujem da mi brak ne bi donio sreću, jer niti jedan od mojih bivših ne živi u sretnoj vezi. Rijetki su muškarci za koje se isplati žrtvovati svoju slobodu - govorila je Zrinka, kriomice promatrajući moje reagiranje. No, kako se ja nisam izjašnjavala, direktno me upitala: - Što ti, Ivana, imaš od svog braka? Njegovo prezime i ovo djetence koje odrasta bez oca! Da si kojim slučajem samohrana majka, sigurno bi jednog dana dobila stan od grada ili našeg poduzeća, a ovako čekaš milost od svog muža za kojeg ne znaš kad se namjerava vratiti. Oprosti što zadirem u tvoje obiteljske odnose, ali ja sam samo tvoja prijateljica, a ne i tvog muža koji ti mjesečno šalje upravo toliko, koliko iznosi dječji dodatak koji tamo dobiva na malenu. - Zvonimir štedi za kupnju stana! - rekla sam malo povišenim glasom, jer me zaboljela istina što ju je izrekla moja prijateljica na račun mog muža koga sam još uvijek ludo voljela unatoč toga što mi se činilo da mi ljubav nije uzvraćena. - Imaš li uvid u njegovu štednju? Baš me zanima koliko se otprilike može uštedjeti za godinu dana? - Zrinkino me pitanje doista začudilo, ali i podsjetilo da mi muž nije pokazao štednu knjižicu, i da ja uopće nemam uvida u njegove račune, dok je njemu dostupan svaki moj bankovni izvadak. - Nemoj se ljutiti na mene, Ivana! Ja te samo želim upozoriti da ne primaš sve što ti suprug kaže, zdravo za gotovo, kako jednog dana ne bi doživjela neugodno iznenađenje kao moja susjeda u Zagorju. Tako je i Jagica vjerovala svom Tomi da će se jednog dana vratiti sa ušteđevinom s kojom će kupiti poljodjelske strojeve, a nakon deset godina vratio se praznih džepova... Ima svakakvih ljudi, mada vjerujem da moj Zvonimir nije lakomislen i ne troši svoju zaradu olako, ali ću ipak od njega tražiti da mi predoči svoju ušteđevinu - rekla sam. Zvonimirovo čudno ponašanje Mojoj se djevojčici bližio prvi rođendan pa sam se nadala da će nas Zvonimir iznenaditi svojom posjetom, no nakon njegovoga noćnog poziva bila sam duboko razočarana. - Žao mi je što ne mogu doći, a naša je kći ionako još premalena da bi joj rođendan nešto značio. Naime, promijenjene okolnosti u mom poslu donijele su mi i nove obveze pa ove godine neću dolaziti niti na godišnji odmor. Više ne radim u našoj građevinskoj firmi jer sam uspio dobiti radnu dozvolu i prešao u jednu pravu njemačku tvrtku u kojoj je mnogo bolja plaća - slušala sam kao gromom ošinuta. - Kako si mogao to učiniti bez dogovora sa mnom? Znači li to da se nećeš tako skoro ni vratiti kući? Ako je već tome tako, nađi mi tamo posao, jer mi je gazda otkazao stan. Sin mu se ženi za šest mjeseci pa kroz to vrijeme moram naći novi smještaj... - Ako moraš, i naći ćeš ga jer su se i ovdje prilike izmijenile. Otkad je radna snaga pristigla iz Istočne Njemačke nakon rušenja Berlinskog zida, tvoja zamisao je čista utopija. Čuvaj svoje radno mjesta jer je danas najvažnije biti zaposlen, a da malo više čitaš novine, bolje bi poznavala prilike u svijetu pa ne bi postavljala nemoguće zahtjeve. O svemu ćemo razgovarati kad dođem na odmor za koji ću u novoj firmi steći uvjete tek za deset mjeseci - izrekao je suhoparno, bez da je spomenuo kako će nam teško biti prebroditi tako dugo vrijeme koje nas dijeli do sljedećeg susreta, bez ijedne nježne riječi koja bi mi dala naslutiti da me još uvijek voli. On mi je doista postao stranac, suprug samo na papiru, a njegovo ga dijete neće ni upamtiti kao oca, proletjelo mi je turobnim mislima koje su me obuzele nakon tog razgovora. Još uvijek sam vjerovala suprugovom obećanju da će uplatiti stan pa sam privremeno preselila k prijateljici Zrinki jer sam morala osloboditi naš podstanarski stan. Došlo je tako i vrijeme njegovoga godišnjeg odmora na koji nije došao, govoreći da bi se loše osjećao u stanu moje prijateljice pa mi je tom prigodom Zrinka rekla: - Da sam na tvom mjestu, više ne bih vjerovala njegovim obećanjima. Njegovo je ponašanje doista neobjašnjivo, a razlog njegova nedolaska je izmišljen. Nisi li očekivala da ćete ići na more, a možete ostati i u stanu jer ću ja ionako biti u svojoj vikendici. Vidim da si uzrujana pa ne želim dolijevati ulje na vatru, ali ti moram priznati da mi je ponašanje tvog Zvonimira, sumnjivo... Za mene se zauzeo Jadranko Vjerojatno smo mislile na isto, samo što se Zrinka ustručavala progovoriti o sumnji u nevjeru tuđeg muža, a ja sam još dvojila o tome da li mu vjerovati ili ne. No, uskoro me poslužila neočekivana sreća. Kuća s okućnicom u centru mog rodnog sela, što sam je naslijedila nakon majčine smrti, iznenada je dobila na cijeni kad je jedan poduzetnik odlučio graditi trgovinu, a njegov je izbor bilo moje zapušteno imanje koje sam već do tada pokušavala prodati. Ali, za staru oronulu kuću i zapušteni voćnjak nisam mogla postići pristojnu cijenu pa sam čekala i dočekala kupca kojeg je zanimao samo položaj i veličina gradilišta. Za prodano sam imanje uplatila stan u stambenoj zgradi koji je bio blizu završetka gradnje. No, kad je zgrada bila dovršena, trebalo je doplatiti povišenu cijenu, za što mi je firma uskočila s kreditom pa sam tako i bez učešća svog supruga došla do krova nad glavom. Umjesto da se obraduje što je riješen naš najveći problem, kad sam mu javila da selim u novi stan, na moj prijedlog da se vrati kući ponio se kao kapriciozno dijete. - Čestitam ti ženo, na snalažljivosti! Znači da više ne računaš na moju ušteđevinu? - iz njegovog je glasa prštala uvrijeđenost. - O, da! Naravno da računam. Ti ćeš naš stan namjestiti jer je gotovo prazan, a znaš da je namještaj vrlo skup - rekla sam pomalo iznervirana njegovim ponašanjem. - Ja da namještam tvoj stan! Sve si učinila bez mene pa tako i nastavi! - posebno je naglasio riječ "tvoj stan", čime je odavao razlog svoje uvrijeđenosti. - Zvonimire, sve se izdogađalo na brzinu, od prodaje imanja do uplate stana na povoljnoj lokaciji gdje je u blizini dječji vrtić i škola. Tih sam te dana pokušavala dobiti na telefon, ali je odgovor automatske skretarice uvijek bio isti: "Nedostupan, na terenu!", a adresu tvoje njemačke firme nikad mi nisi ni dao. Nego, reci mi, molim te, namjeravaš li se ti vratiti kući, jer ovakav naš brak na daljinu očito neće izdržati. Kćeri su četiri godine, a svog oca jedva poznaje. Nešto se očito s tobom događa što mi ne želiš reći. Ja te još uvijek volim i spremna sam prijeći preko svega, samo ako se vratiš, jer sada više ne važe razlozi za tvoj daljnji boravak u inozemstvu. - Je li ti to meni prijetiš rastavom? Vjerojatno si našla boljeg... - Ne, nisam našla nikakvog, ni boljeg, ni goreg. Samo želim da nam se što prije vratiš, a na rastavu nisam ni pomislila, a kamo li je spomenula. Razmisli o svemu pa me nazovi! - rekla sam. Danima sam čekala njegov poziv i skakala na svako zvono telefona, a vrijeme je prolazilo kao vjetrom nošeno. Kad sam konačno namjestila stan nekim dijelovima darovanog mi namještaja mojih prijatelja, a ponešto kupila na rasprodaji, priredila sam malu proslavu i pozvala kolege i prijatelje u stan da sa mnom podijele radost. U takvim trenucima najbolje vidimo tko nam je prijatelj pa sam bila ganuta do suza kad su se svi pozvani odazvali. Od svih praktičnih stvarčica koje su mi donijeli kao darove, najviše me dirnuo poklon kolege Jadranka. - Znam da uživaš u muzici - govorio je instalirajući glazbenu liniju, svoj ne baš jeftini dar. Glavni mu je asistent bila Zrinka, sa čijeg lica nije silazio zagonetan osmijeh. - Vidi ti našeg Jadranka kako je pogodio pravu stvar - stavljajući kazetu opernih melodija, rekla je Zrinka kad smo ostale same. - Moram mu se na neki način odužiti, jer je to ipak preskupi poklon makar i za useljenje - sjedajući na tepih, rekla sam željna predaha. - E, draga moja, ne bi ti dobila niti onaj kredit za doplatu stana da se nije za tebe zauzeo Jadranko kao glavni u komisiji za dodjelu sredstava namijenjenih samohranim majkama. Nemoj se ljutiti, Ivana, no reci mi, jesi li se stvarno rastala ili to Jadranko samo priželjkuje? - pitala me. - Zašto bi Jadranko meni želio zlo? Ja sam samo u molbi napisala da sam samohrana majka iako nisam rastavljena! To je prava istina, iako bi mi bilo bolje da sam rastavljena. Barem bi znala na čemu sam. - Mislim da bi to i Jadranko želio znati, iako on, ovakav dobričina, nikome ne želi zlo - moja se prijateljica potajno smijulila. Nisi u pravu, Zrinka! Taj mi se čovjek nikad nije "nabacivao" kao neki drugi, misleći da mi je potreban muškarac. Imitacija davno minule sreće 0n je previše pristojan pa čeka da budeš slobodna, jer ne zaboravi da je udovac već tri godine, a niti jednu ženu ne gleda kao tebe. Ne treba ni reći da mu se sviđaš! To mu se čita iz očiju! Kako je samo danas bio sretan što te njegov poklon obradovao! - ostala je Zrinka i dalje pri svome. - Da sam ja na tvom mjestu ne bih čekala da mi muž zatraži rastavu. - Ali, Zrinka, ti nisi na mom mjestu. Dokle god smo vezani kakvim takvim brakom, čekat ću ga da se opameti i vrati svojoj kući. Mislim da ni njemu nije lako. U želji da što više zaradi, napustio je svoju firmu pa mu nije jednostavno vratiti se i tražiti posao. Ustvari, meni je mnogo bolje nego njemu: imam posao koji volim, živim u svojoj zemlji gdje nisam stranac kao on tamo u Njemačkoj, imam kćerku koju iznad svega volim, a sada imam i vlastiti stan... Vrijeme je prolazilo, a naša je djevojčica odrastala uz povremene susrete s ocem uz koga su je vezivale labave emotivne veze, a ja sam se i dalje nadala da će mom mužu dosaditi samoća i tuđina. Barem sam ja tako razmišljala odbijajući insinuacije svojih poznanika da moj muž tamo ima neku ženu koja ga privlači više nego obitelj. U takvim bih se trenucima sjećala prvih dana naše ljubavi i odbijala svaku pomisao da bi moj Zvonimir mogao voljeti neku drugu ženu. Radije sam mu pripisivala strah od nesigurne situacije zbog velike nezaposlenosti, a posebno je teško vrijeme kod nas nastupilo za građevinske poslove pa vjerojatno nastoji što više uštedjeti dok još ima gdje raditi. Uglavnom, prepustila sam se valovima života u čamcu bez kormilara. Jedina mi je briga i radost bila moja Marina i njen uspjeh u školi. Toliko sam se navikla na takav način života, da me više nisu radovale Zvonimirove iznenadne posjete jer su remetile naš ustaljeni red, a svaki mi novi rastanak nanosio bol. Prošlo je tako prvih deset godina našeg braka, a obljetnica se umalo poklapala s Marininim osmim rođendanom pa sam za tu prigodu zamolila muža da dođe na proslavu. Na svečanosti su se okupili uglavnom moji uzvanici, kolegice i kolege s posla, prijateljica Zrinka i nekoliko djece iz sujsedtsva. Od Zvonimirovih znanaca nije bilo nikoga. - Zar nisi trebao pozvati barem svog vjenčanog kuma Marka? prigovorila sam suprugu na raskidu veza sa zajedničkim poznanicima. - Prošlo je previše vremena pa je normalno da su naše veze popucale, a što se Marka tiče, ni on ne pita za mene. Moji pravi prijatelji su u Njemačkoj - odgovorio je kao čovjek koji tu više ne pripada. Moja se Zrinka trudila da veselje bude na visini jer je ona kao stvorena za takve prigode kada treba izreći duhovitu zdravicu, zapjevati ispričati vic. Očekivala sam da će se i moj Zvonimir razgaliti i oraspoložiti. Međutim, svi su bili veseliji nego on. Na trenutke mi se učinio posve odsutnim, dalekim i zamišljenim kao pritisnut brigama cijelog svijeta. Više mi je sličio na stranca zalutalog među nas, nego na slavljenika. Primijetili su to i drugi pa me nije čudilo što proslava nije potrajala dugo u noć kako sam očekivala. Te smo se noći oboje potrudili da vratimo barem djelić sreće kakvu smo nekad osjećali obuzeti strašću koja nas je i dovela u bračnu vezu ali, bila je to samo imitacija davno minule istinske sreće. Otuđenje dugih godina uvuklo se i u naš bračni krevet. Trebat će nam vremena da se vratimo jedno drugome, pomislila sam promatrajući ga u vrijeme doručka zadovoljna što će ostati kod kuće čitavi tjedan. Uto je zazvonio telefon, a slušalicu je podigla Marina, uvijek najbrža u takvim prilikama. Neka tata ode ako mora... Za tebe je, tata - rekla je donoseći mu slušalicu. Vjerovala sam da mu netko od poznanika čestita desetu godišnjicu braka, ali me izraz njegova lica ubrzo razuvjerio. - Zovu iz Njemačke. Moram se vratiti jer su na poslu iskrsnuli neki problemi - pravdao se. Učinilo mi se kao da uopće nije bio iznenađen pozivom, ali sam takvu pomisao odmah odbacila. - Pa zar ni tjedan dana dopusta ne možeš provesti kod kuće u miru? Nisi valjda ti jedini šef na gradilištu - pokušavala sam izreći mirnim glasom, ali nisam uspjela prikriti predbacivanje. - Zar nije dovoljno što se moram neplanirano vratiti pa mi još i ti "dosoljavaš"! Ako me zovu, znači da sam im potreban, a ti ćeš preživjeti bez mene kao što si i do sada. Za njegove tanke i prenapete živce bilo je dovoljno još mojih nekoliko primjedbi pa da plane i udari šakom o stol. - Nemojte se svađati, mama! - javila se Marina. Neka tata ode ako mora, jer on nama više i ne fali - reklo je dijete iskreno što misli i osjeća. Zvonimir je bez riječi otišao u sobu i spakirao svoje stvari. Kad je odlazio, više nisam osjećala ni ljutnju, ni bol. Sjećanjem su mi jurnula iskustva i razočarenja skupljena u proteklih deset godina od kojih je samo prva bila ostvarenje mojih snova i Zvonimirovih zavjeta izrečenih uz šum morskih valova. Nakon naglog povratka u Njemačku, Zvonimir se dugo nije javljao. Te su nam godine i božićni blagdani prošli bez njega, a njegovu sam ispriku primila mirno i hladno, bez predbacivanja što neće biti uz svoju obitelj tih dana kad svi bližnji hrle jedni drugima. Doduše, ja sam više sažalijevala svog supruga, misleći da je u takvim prigodama usamljen, nego što je on nama nedostajao. Čak ni Marina više nije zapitkivala kad će tata doći, a ja sam se pomirila sa sudbinom da ćemo zajedno ostarjeti i možda nadoknaditi izgubljene godine razdvojenog života pa će na unucima vratiti dug svojoj kćeri. Zvonimira samo želim zaboraviti No, tog je proljeća stigla tragčna vijest da je Zvonimir stradao u prometnoj nesreći. Teško je riječima opisati osjećaje tih trenutaka kad je umrla i posljednja nada o njegovom povratku. Vijest o njegovoj smrti iz mog je sjećanja izbrisala sva sjećanja na tegobne godine neizvjesnosti i iščekivanja njegova konačnog povratka, a spoznaja da mu više nikad neću imati prilike reći da ga volim iako mi je oduzeo mogućnost da mu tu ljubav iskazujem, tjerala me na peispitivanje vlastite odgovornosti za život kakav smo vodili. Da sam bila upornija u zahtjevu da se vrati, možda bi sve bilo drukčije. Svaka nova misao u meni je izazivala nemir i novo kajanje, sve dok nisam shvatila da mi samooptuživanje oduzima i ono malo snage što mi je preostalo, a preda mnom je bilo ono najteže putovanje u Njemačku i obavljanje formalnosti oko pogreba. Ne znam kako bih podnijela sve ono što me tamo dočekalo da sa mnom nije išla moja draga prijateljica Zrinka. Na ispraćaju se skupio priličan broj ljudi, mahom naših zemljaka. Koliko god me pogodila suprugova smrt, teško sam odslušala dirljiv govor u kojem je veličana pokojnikova žrtva za dobrobit obitelji, čežnja za domovinom i još mnogo neistina, ali običaji su takvi. O umrlima se uvijek govori samo sve najljepše, vjerojatno zato što je to posljednje što im možemo dati. Emocionalno posve ispražnjena nakon isplakanih suza za izgubljenim vremenom iznevjerenih obećanja i uzaludnih nadanja, umorna od neprospavane noći, jedva sam čekala da ta tužna ceremonija što prije završi. - Tko je ona plavuša u crnini s velom preko lica, što je stajala blizu odra? - upitala je Zrinka, mada je znala moj odgovor. - Ne znam tko je, a nije više ni važno. Ne želim se ni sa čim opterećivati, jer ovog časa želim zaboraviti i vlastitu prošlost vezanu uz Zvonimira - odjednom me obuzelo neobjašnjivo ogorčenje na pokojnika kao krivca za sve moje patnje. Vjerojatno se u ljudima u takvim teškim trenucima rađa osjećaj ogorčenosti da se lakše prebrodi tuga, pomislih sjedajući za hotelski stol sa željom da barem nešto hrane stavim u svoj prazni želudac i ne sluteći koliko će mi snage još trebati tog dana u uredu odvjetnika mog pokojnog supruga. - Troškovi pogreba, računajući i prenos urne u domovinu pokojnika, pokriveni su policom životnog osiguranja, a o nasljeđivanju ostavštine bit ćete upoznati na ostavinskoj raspravi o kojoj ćete biti pravovremeno obaviješteni - izrekao je postariji gospodin odvjetnik poput robota, pružajući mi podeblji fascikl dokumenata. U svim tim teškim trenucima u Njemačkoj i tijekom polaganja urne na groblju u domovini nastojala sam sačuvati prisebnost, u čemu mi je od velike pomoći bilo razumijevanje mojih prijatelja, kao i moje djevojčice koja je očev nestanak doživjela manje stresno nego što sam sa strahom očekivala. I kad sam mislila da je sve najteže iza mene, uslijedio je poziv na raspravu, na kojoj sam imala "čast" upoznati zagonetnu plavušu s velom. Čak nisam bila zaprepaštena saznanjem da je ta mlada žena zapravo nevjenčana supruga moga pokojnog muža. Ipak se moja crna slutnja, da moj muž živi dvostrukim životom, obistinila. Sve mi je bilo kristalno jasno, ali ne i shvatljivo. Zašto Zvonimir nije tražio rastavu nego je život proveo razapet između dvije obitelji: zakonite žene i ljubavnice? To je pitanje na koje nikad neću dobiti odgovor, mada sam ga pokušavala uobličiti nakon što sam upoznala Elizabet. Na sud je došla u pratnji svog odvjetnika, nasmijana i vedra kao da je došla na piknik. Ako je barem malo voljela mog Zvonimira, trebala je barem tom prigodom pokazati dužno poštovanje svojim ponašanjem kao i primjerenom odjećom. Bila sam samoj sebi smiješna u crnini naspram Elizabet u tijesnim trapericama i crvenoj pripijenoj majici do pupka. Konačno spremna za pravu ljubav Da, ja sam bila Zvonimirova sigurna luka, u kojoj ga je uvijek čekala vjerna ljubav spremna na praštanje i zato me nije želio izgubiti. Možda bi mi i on sam dao sličan odgovor da mrtvi mogu govoriti. Kad sam čula datum rođenja pokojnikova sina Majkla, bilo mi je jasno zašto je Zvonimir naprasno otišao s proslave desete godišnjice našeg braka. Nije me niti malo pogodila raspodjela uštedevine na dvoje djece, što je bila izričita pokojnikova želja, koliko me zaboljela činjenica da je Zvonimir svoju ljubav trošio na ženu kakva je Elizabet. Nastojala sam što prije sve zaboraviti, jer sam se doista osjećala kao ponovno rođena, oslobođena obveze prema čovjeku koji nije zaslužio moju vjernost pa se život bez njegovih kratkih posjeta nastavio normalnim tijekom. Nisam bila iznenađena kad mi je Jadranko jednog dana ponudio brak, osim što me začudila njegova nesigurnost u moje osjećaje. - Znaš da te već dugo volim, Ivana! Reci mi, jesi li spremna prihvatiti moju ljubav, a ja ću se truditi da me zavoliš? - izrekao je riječi koje sam mogla naslućivati da mu već dugo leže na srcu. - Da, Jadranko, znam da si čovjek kojem se može vjerovati - rekla sam ganuta njegovim iskrenim priznanjem, željna da se što prije nađem u njegovom toplom zagrljaju punom ljubavi koja mi je toliko nedostajala u proteklim godinama.
Nisam se previše dvoumila kad me moj prijatelj Matko pozvao na doček Nove godine u Opatiju. U Zagrebu trenutačno ionako nisam imala pametnijeg posla. Matka sam poznavala još iz srednje škole, gdje smo doslovce bili nerazdvojni. Ipak, nešto kasnije, izbor fakulteta odveo nas je na različite strane. Premda smo i dalje ostali u kontaktu, više nismo bili u mogućnosti viđati se onako često kao ranije, što mi je, moram priznati, doista teško padalo. Smatrala sam kako je ovo pravi trenutak da se napokon vidimo, ako ni zbog čega drugog, a tada barem kako bih provjerila kako moj prijatelj izgleda bez onog aparatića za zube po kojem sam ga pamtila. - Daj stara, bit će nam super, vidjet ćeš! Nismo se vidjeli već sto godina, osim toga, želim te upoznati sa svojim društvom. No najprije te moram upozoriti kako su moji prijatelji svi odreda pravi komadi. Da sam na tvom mjestu, dobro bih se pazio! - našalio se kroz smijeh. - Nemaš brige, ako su samo i upola tako zgodni i dobri kao ti, nitko sretniji od mene - prihvatila sam šalu. - Izvrsno! Dakle pristaješ! Nemaš pojma koliko sam sretan što ću te ponovno vidjeti. Anja i ja te čekamo na kolodvoru! - uzbuđeno je izjavio. Nakon što smo dogovorili sve detalje oprostila sam se od Matka. Kad bolje promislim, ovo je bilo prvi put da ću obalu posjetiti zimi. Premda sam voljela Zagreb, znala sam kako će mi malo odmora i promjene dobro doći. Osim toga, većina prijatelja s kojima sam se ovdje družila nije imala ništa posebno u planu za doček. Obilazak gradskih kafića, koji bi gotovo uvijek završavao pijankom i smrzavanjem na lokalnom gradskom trgu nisu mi se činili odviše zanimljivom destinacijom. Matkova ponuda kao da mi je pala s neba i nisam imala namjeru propustiti je. Osim toga, jako me veselila pomisao da ću napokon upoznati Matkovo društvo o kome je toliko pričao. Već sljedećeg jutra spakirala sam stvari i izljubivši roditelje odjurila na autobusnu stanicu. Nekoliko sati kasnije kroz prozor autobusa ugledala sam Matkovo ozareno lice. Moram priznati da me prilično iznenadilo koliko se promijenio. Bio je u odličnoj formi i izgledao, kako sam ja to voljela reći, za prste polizat. Baš kao što je i obećao, uz rame mu je stajala prelijepa krhka plavuša. Pretpostavljala sam da je to njegova nova djevojka Anja, o kojoj mi u posljednje vrijeme nije prestajao pričati. Nakon što smo se srdačno pozdravili, morala sam priznati kako je Matko potpuno bio u pravu kad je onoliko hvalio Anju. Već je na prvi pogled osvajala svojom jednostavnošću i šarmom. - Što se još čeka? No, idemo već jednom! Denis i Luka jedva čekaju upoznati te, a mislim da bi i Duje već trebao biti tamo - uzbuđeno je blebetao Matko, a ja nisam uspjela ne nasmijati se. Kad smo napokon stigli u Matkov stan, ondje je već vladala poprilično vesela atmosfera. Poput pravog domaćina, Matko me najprije upoznao sa svima, a tada je nastupila prava ludnica. Riječi dobrodošlice i različita pitanja pljuštala su sa svih strana, jedva sam svima uspjela odgovoriti. Dodatna otežavajuća okolnost bio je prodoran pogled beskrajno, plavih očiju koje su mi se cijelo vrijeme smiješile s drugog kraja prostorije. Duje? Da! Sigurna sam da se tako predstavio, razmišljala sam hipnotizirana njegovim pogledom. Kad mi je napokon prišao bliže, osjetila sam kako mi rumenilo oblijeva obraze. Obično nisam bila pretjerano sramežljiva i to mi, moram priznati, nije bilo nimalo slično. - Mislim da sam se već predstavio, no sa zadovoljstvom ću to učiniti ponovno. Duje, drago mi je - rekao je uputivši mi najljepši osmijeh koji sam ikad vidjela. Čini se da je Matko ipak imao pravo kad je onako govorio o svojim prijateljima. Doista su svi odreda zgodni, a u ovoga ovdje bih se mogla i zaljubiti ne pripazim li pomislila sam. Navala uzbuđenja - Hana, i meni - zbunjeno sam promucala. - Vidimo se kasnije - preneraženo sam slušala sebe kako govorim. A tada sam iznenadila i samu sebe. Poput vrhunske glupače okrenula sam se i čovjeku ispred nosa dala petama vjetra. Kad sam se napokon našla u sigurnosti Matkove kupaonice, shvatila sam da drhtim cijelim tijelom. Bože, jesam li normalna? Upravo sam pobjegla glavom bez obzira od čovjeka koji je pokušavao zapodjenuti razgovor i očito se samo trudio biti ljubazan. Zašto me njegova blizina i pogled čine toliko nervoznom? Što se to događa sa mnom? Krasno, zacijelo će pomisliti kako sam obična glupača koja ne zna ni razgovarati kako Bog zapovijeda - snebivala sam se pokušavajući se pribrati. Kad sam nekoliko trenutaka kasnije izišla, zabava je već bila u punom jeku i napokon sam mogla odahnuti. Činilo se da nitko nije opazio moj nagli nestanak i bilo mi je više nego drago zbog toga. Tek tada mi je doprlo do mozga da cijeloga dana gotovo ništa nisam okusila. Naravno, ovoliko uzbuđenja, ali i onih nekoliko koktela koje sam maločas popila na prazan želudac i nisu mogli učiniti da se osjećam puno bolje. Nikakvo čudo da drhtim, moram hitno pronaći nešto za jelo, tješila sam se krenuvši u kuhinju. Gotovo sam pala u nesvijest od šoka kad sam ondje ponovno ugledala Duju. - Hej, što ima? Malo smo ogladnjeli? - upitao me kad sam zatvorila vrata za sobom. Sjedio je sam za kuhinjskim stolom sa šalicom vrućeg čaja pred sobom. Čaj? - upitao me podigavši obrvu. Premda bih iz nekog čudnog razloga najradije ponovno pobjegla glavom bez obzira, više nije bilo uzmaka. Osim toga, iz njegove šalice širio se miris kojem je bilo nemoguće odoljeti. - Može, hvala, čaj će biti u redu - uspjela sam promucati. - Izbjegavaš li ti to mene ili mi se čini? - upitao je bez uvoda ulijevajući mi čaj, na što sam ponovno osjetila kako crvenim. - Što god, molim te, ne pričaj gluposti. Samo sam malo umorna od puta - slagala sam spustivši pogled. - I bolje ti je! Ne bih želio biti nametljiv, ali još nikad nisam upoznao ženu koja me poput tebe očarala na prvi pogled - promuklo je prošaptao posegnuvši za mojom rukom. Osjetila sam kako gubim tlo pod nogama. Napokon sam osvijestila razlog svom nemiru. Više u to nije bilo nimalo sumnje. Duje me privlačio kao nitko dosad. Čak štoviše, činilo se da sam se zaljubila u njega. Bože, što mi se to događa? Zar meni? Meni koja sam uvijek čvrsto stajala na zemlji i smijala se izjavama tipa "Ljubav na prvi pogled". Strastvena noć - Halo, Zemlja zove Hanu! Da čujem, o čemu to upravo razmišlja ova lijepa glavica? - iz razmišljanja me prenuo Dujin glas. - Ni sama ne znam. Osjećam neobjašnjiv nemir u tvojoj blizini - nisam uspjela dovršiti rečenicu jer se Duje odjednom našao ispred mene. Zbunjeno sam ga promatrala sada već potpuno opijena njegovom blizinom. Do nas su počeli dopirati zvuci glasnog odbrojavanja iz dnevnog boravka. - Ne brini se, samo želim biti prva osoba koja će ti poželjeti sve najbolje u Novoj godini - rekao je sa smiješkom opazivši moju zbunjenost. Odmah potom njegove su se usne polako spustile na moje. Ne samo što me zatekla jačina Dujine strasti, nego i vlastite. Upijala sam njegove poljupce poželjevši da nikad ne prestanu. Ni danas se ne mogu sjetiti tko je koga od nas dvoje prvi počeo svlačiti, no to i nije važno. Bili smo važni samo nas dvoje i nekontrolirana strast koja je iz trenutka u trenutak postajala većom. Kad smo napokon sa sebe svukli i posljednji komad odjeće prepustili smo se jedno drugom sve dok nas nije svladao umor. Premda sam oduvijek vjerovala kako se takvo što meni nikad ne može dogoditi, sljedećeg dana nisam osjetila ni mrvicu srama. Bila sam do ušiju zaljubljena i sretna te nisam namjeravala nikome i ničemu dopustiti da mi to pokvari. Unatoč svemu, nekoliko minuta nakon što sam se sljedećeg jutra probudila, pokosila me pomisao o tome kako Duju više neću vidjeti te da će prethodna noć zacijelo biti naša prva i posljednja. Što je, tu je, bilo je lijepo, premda je kratko trajalo. Uostalom, razmijenili smo brojeve i adrese, a to valjda nešto znači, tješila sam se pakirajući kovčeg. Nakon što sam pozdravila Matka i Anju prethodno im zahvalivši na gostoprimstvu, taksijem sam se zaputila na kolodvor. Koliko god se trudila, Duje mi nikako nije izlazio iz glave. Dala bih sve na svijetu kad bih ga makar na trenutak još jednom mogla vidjeti. Sljedećeg jutra dugo sam se izležavala u svom krevetu, maštajući pritom o Duji. Gdje je sada? Što radi? Razmišlja li i on o meni ovako kao ja o njemu? Ako mu je istinski stalo do mene, zašto me još uvijek nije nazvao? - rojila su se pitanja u mojoj glavi. - Dušo, namjeravaš li ustati danas? Ručak je već odavno na stolu. Ne požuriš li, sve će se ohladiti - rekla je mama provirivši u moju sobu. - Dolazim - kratko sam rekla bacivši pogled prema kompjutoru. - Samo da provjerim pristiglu poštu! Očekujem jednu veoma važnu poruku - objasnila sam porumenjevši. Prekasno sam shvatila da sam se zaletjela. - U redu, samo nemoj dugo - kratko je prokomentirala uputivši mi značajan osmijeh. Baš sam prava glupača! Još mi samo nedostaje da pred mamom na sva zvona objavim i to kako sam zatelebana do ušiju. Tako bi svojoj mezimici na vrijeme mogla početi organizirati svadbu, sarkastično sam pomislila. Nije da nisam voljela svoje roditelje. Bili su to pošteni i radišni ljudi i sve što su stekli mogli su zahvaliti isključivo vlastitom trudu i marljivosti. Tatina, istina nevelika tvrtka iz godine u godinu je donosila sve veće prihode i budući da sam im bila jedina valjda je bilo prirodno da su mi roditelji ispunjavali svaku želju. Ipak, prilično me živciralo to što su se često uplitali u ljubavni život svoje dvadeset i dvogodišnje kćeri, to jest, moje malenkosti. Željeli su upoznati svakog mladića s kojim bih izašla baš kao da ću se sutra udati za njega. Znala sam da me vole i da mi žele samo dobro, no smatrala sam se dovoljno odraslom i zrelom za samostalne odluke. Čim je mama zatvorila vrata za sobom, uključila sam računalo. Nisam se prevarila jer me ondje doista čekalo nekoliko novih poruka. Otvarala sam svaku od njih, smijala se čestitkama i dobrim željama, a tada, posve neočekivano, naletjela na sljedeću: "Želim nam još puno onako uzbudljivih dana i noći u ovoj godini, kao i ovakvih dočeka. Jako mi nedostaješ. Potrudit ću se za vikend doći u Zagreb. Ljubim te, Duje" Osjetila sam kako mi je sva krv jurnula u obraze. Jedva sam se suzdržala da ne vrisnem od sreće. Kad sam, iščitavši njegovu poruku po ne znam koji put, shvatila da više uopće nemam teka, znala sam da sam se zaljubila. Zajednički vikend Jedva sam dočekala vikend. Nervozno sam cupkala po peronu dok su putnici, jedan za drugim, izlazili iz autobusa. Kad sam među njima ugledala Duju, srce mi je zalupalo kao ludo. Potrčala sam mu u zagrljaj i ponovno je na trenutak sve oko nas prestalo postojati. - Ne znam za tebe, ali ja ovako što još nisam doživio. Možda će zvučati glupo, no čini mi se da sam se u svojih dvadeset i sedam godina prvi put istinski zaljubio - šaputao je ljubeći me. Niti jednog jedinog trenutka nisam posumnjala u njegove riječi. Bez imalo razmišljanja odvela sam ga kući, upoznala s roditeljima i nakon zajedničkog ručka povela u obilazak kuće. - Uistinu sam impresioniran, Hana. Kuća vam je doista pravo malo carstvo - oduševljeno je rekao. Ipak, nisam mogla ne opaziti sjenu koja mu je u tom trenutku proletjela licem. - Drago mi je što ti se sviđa. Dođi, a sad idemo popiti kavu - skromno sam rekla smiješeći se. Ta dva dana bila su najljepša u mom životu i dala bih sve na svijetu da je Duje mogao ostati duže. Ipak, kako je rekao, čekale su ga neodgodive obveze na fakultetu. - Uskoro se ponovno vidimo, lutko, a dotle se, naravno, čujemo - rekao je u svom stilu kako bi me utješio na rastanku. Još dugo nakon što je autobus otišao, nepomično sam stajala na istom mjestu. Tuga zbog Dujina odlaska potpuno me obuzela, nije prošlo niti pola sata, a već mi je užasno nedostajao. Sljedećeg dana Duje mi je poslao poduži e-mail u kojem mi je zahvaljivao i izjavljivao ljubav. Pisao je o svojim osjećajima proteklog vikenda, prisjetivši se usput svakog našeg dodira, uzdaha i osmijeha. Čitajući njegove riječi, gotovo sam mogla osjetiti njegov miris i u mislima sam po stoti put iznova proživljavala naš nezaboravni vikend. Ni sama ne znam kako sam izdržala da mjesec dana ne vidim Duju. Istina je da smo se svakodnevno dopisivali, ali sve je to bilo jedno veliko ništa u usporedbi s onim što smo oboje svim srcem željeli. - Sutra dolazim k tebi - nisam izdržala u jednom od telefonskih razgovora. - Molim te, nemoj se tako šaliti sa mnom kada znaš da živim za naš sljedeći susret - pomalo tužno je rekao. - Ne šalim se! Ne mogu više izdržati. Moram te vidjeti i točka. I, znaš što? Odmah krećem - odlučno sam rekla, na što se s druge strane zaorio oduševljeni vrisak. Kod njega I ponovno su uslijedili dani za pamćenje. Duje me odveo u stan u kojem je živio zajedno s majkom. Bila je to sitna i ljubazna ženica koja se neprekidno ispričavala što nema veći prostor kako bi me prigodno ugostila. Opazila sam da je i Duji nekako neugodno zbog svega. - Ne brinite se, gospođo, sve je u redu. Uostalom, vaš stan je, premda mali, izuzetno udoban. Sigurna sam da će mi biti više nego lijepo kod vas - nježno sam rekla. Duje i vrijeme provedeno s njim bili su mi važniji od bilo čega na svijetu i ništa, a ponajmanje manjak životnog prostora nisu me mogli pokolebati u želji da ovaj vikend bude samo naš. Duje mi je pokazao neke gradske znamenitosti i izveo me na večeru te mi je vrijeme provedeno s njim prolazilo užasno brzo. Ako je to uopće i bilo moguće, povratak kući bio mi je još teži nego Dujin povratak u Opatiju nakon našeg prvog vikenda. Činilo mi se da sam ulaskom u autobus toga dana dio svog srca ostavila u Opatiji, kraj Duje. Da me tog trenutka zamolio da ostanem s njim, pristala bih bez razmišljanjal nikad se ne bih pokajala. Vrativši se ponovno u Zagreb, moja raspoloženja mijenjala su se češće no inače. Tome je uvelike pridonijela i vijest kako je Duje nakon dulje potrage napokon pronašao bolji posao, koji je od njega zahtijevao cjelodnevni angažman. Njegovo je oduševljenje bilo zarazno i ne mogu reći da nisam bila sretna zbog njega. - Radit ću dan i noć bude li potrebno i uskoro kupiti vlastiti stan. Tako ćeš me moći posjetiti kad god to poželiš. Što kažeš, ljubavi? - veselo je kovao planove. Nisam mu željela pokvariti veselje. Ipak, znala sam da za sve treba vremena, a mi smo ga ionako već izgubili previše. Ta me spoznaja činila posebno tužnom. Premda me Duje i dalje često zvao, naši razgovori više nisu bili tako dugi i iscrpni kao nekad. Sve mi je češće govorio o različitim poslovnim problemima, do u detalje prepričavao tijek poslovnih sastanaka na kojima je bio, pa čak i neke privatne stvari vezane uz poslovne suradnike što mi je, moram priznati, sve više išlo na živce. Premda sam ga i dalje voljela svim srcem, počele su me mučiti najrazličitije sumnje, a onda, što zbog daljine koja nas je razdvajala, što zbog vlastite nemoći da učinim nešto po tom pitanju, počela sam osjećati neobjašnjivu ljubomoru. Premda me Duje u svakom razgovoru uvjeravao da se nepotrebno brinem i da ne postoji djevojka koja bi me zamijenila u njegovu srcu, nisam nalazila mira. Nezaboravno ljeto Zahvaljujući telefonu i internetu, nekako smo izgurali i proljeće, a onda je napokon došlo ljeto i jedan iznenadni ranojutarnji poziv. - Hej, spavalice, što se još čeka? Badić u torbu i nacrtaj se kod mene! Sunce, more, plaža... Uspio sam dobiti nekoliko dana godišnjeg odmora. Ha, što kažeš? - začula sam Dujin veseli glas sada već potpuno budna. - Nije li ovo neslana šala? Neki dan smo razgovarali i ako me sjećanje dobro služi, nisi spomenuo apsolutno ništa - rekla sam u nevjerici. - Želio sam te iznenaditi, mislio sam da će ti biti drago - dodao je nešto tiše. - Ludice, naravno da jest, samo... - Šššš... nemoj gubiti vrijeme. Jedva čekam da te vidim - promuklo je prošaptao i jedino što mi je preostalo bilo je prasnuti u smijeh. Da budem iskrena, zapravo mi je bilo svejedno gdje ćemo biti i što ćemo raditi. Bilo mi je važno jedino to što ćemo biti zajedno. Uspomene koje nosim u srcu na tih nekoliko dana ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Za desetak dana proživjeli smo sve što netko ne proživi niti za dvadeset godina braka. Od smijeha, suza, glupiranja, ozbiljnih razgovora pa do spavanja pod otvorenim nebom i kupanja na kiši. Sve što smo znali, umjeli, htjeli ili poželjeli učinili smo u tih deset dana naravno, ne bismo se žalili da je potrajalo duže. - Bože, toliko te volim. Nisam sigurna hoću li više moći podnijeti ovu razdvojenost - tužno sam rekla zadnje večeri naslonivši glavu na njegovo rame. - I meni je teško ali, za razliku od tebe, trudim se misliti pozitivno. Ne brini se, već ćemo smisliti nešto. - Nadam se - rekla sam dok mi je tjeskoba poput kamena pritiskala srce. Nisam imala snage odgovoriti mu. U dubini duše nekako sam slutila da je Dujina i moja priča zauvijek završena. Vrativši se u Zagreb, bila sam tužnija no ikad. Premda iscrpljena od puta, cijelu noć nisam uspijevala ni oka sklopiti. Pred očima mi je neprekidno lebdjelo Dujino nasmijano lice, njegove predivne plave oči, njegovi zagrljaji, poljupci... Bolni prekid Sljedećeg jutra izgledala sam gore no ikad. Mama je opazila moju tugu i pokušavala me utješiti kako je znala i umjela. - Dušo, molim te, ne budi tako tužna. Razvedri se, sve će doći na svoje, vjeruj mi. Sutra je novi dan! - Novi dan, za što? Ne želim čekati novi dan ako u njemu neće biti Duje - rekla sam briznuvši u plač. - Šššš... umiri se, ljubavi, znam da ti je sada teško ali, vjeruj mi, život ide dalje. Sigurna sam kako te čeka još puno lijepih stvari, s Dujom, ili bez njega - umirujuće me potapšala po ramenu. - Ali, mama, kako ne razumiješ! Volim ga, a ne mogu biti s njim! - gotovo sam viknula. - Tada ne razumijem u čemu je problem - smireno je rekla mama. - Kako u čemu? On u Opatiji, a ja u Zagrebu! Njemu je na grbači posao, a meni faks! Misliš da to već samo po sebi nije dovoljan problem? - uzrujano sam upitala. - Ne mogu više podnijeti ovu razdvojenost? Bože, zašto ne možemo stalno biti zajedno? - zavapila sam iznova briznuvši u plač. - Ako je to jedini razlog tvoje tuge, možda bi odgovor ipak bilo lakše potražiti kod Duje, što misliš? - upitala je mama namignuvši. - Nemam pojma o čemu govoriš - šmrcnula sam. - Lako je! Nazoveš ga i upitaš što misli o zajedničkom životu! Za sve ostalo važna je samo dobra organizacija. Ako te doista voli tako kao što vidim da ti voliš njega, bit će presretan. U protivnom, barem ćeš znati na čemu si i nećeš tuliti poput ranjene zvijeri za nekim tko to ne zaslužuje. Dakle, mlada damo, trebam li sada još sve to i nacrtati? - upitala je dok sam je zabezeknuto promatrala. Upravo u tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Bila sam presretna kad sam na zaslonu ugledala Dujino ime. U želji da mu što prije čujem glas, žurno sam izišla iz kuhinje kako bismo mogli neometano razgovarati. - Hej, malena, što ima? - upitao je bez pozdrava. - Baš dobro što si nazvao. Moramo razgovarati - rekla sam trudeći se da mi glas ne zadrhti. - Jako te volim i silno mi nedostaješ. Mislim da ovakva veza više nema smisla. Zapravo, zanimalo bi me što misliš o zajedničkom životu? - Žao mi je što ti to moram ovako reći, ali i meni se čini da nema smisla. Na žalost, nisam ja ni za kakav zajednički život - ovo posljednje jedva sam čula od boli koja me počela razdirati. - U tom slučaju, zbogom - promucala sam i zaklopila slušalicu. Znala sam da nije to u pitanju. I bila sam sigurna da znam prave razloge njegova prekida. Da se osjeća loše jer ne može ništa promijeniti po pitanju svog posla, rodnoga grada te činjenice da mi ne može pružiti sve udobnosti na koje sam navikla. Nikada mu nisam rekla da osjećam njegovu nesigurnost jer nisam željela da pomisli kako ga osuđujem još gore, žalim. Istinski sam ga voljela i stoga mi, za razliku od njega, ništa nije bilo važno osim daljine koja nas je dijelila. Možda bi mi bilo puno lakše kada bih znala da me Duje ostavio zbog druge djevojke ili jednostavno stoga što me prestao voljeti. Ovako je sve boljelo još dvostruko više. Danas, nekoliko godina kasnije sve je to iza mene. Sretan brak i dvoje prekrasne djece učinili su da tuga zauvijek nestane s moga lica. No, ne mogu a da se povremeno ne zapitam je li sve ipak moglo drukčije završiti da smo se oboje malo više potrudili.
Dok sam se vraćala kući, sa suzama u očima, zamišljala sam kako će teći razgovor s mamom. "Mama, nemoj se previše uzbuđivati. Moram ti nešto reći. Znaš, ja sam trudna. Vlatko i ja ćemo se vjenčati, dakle ne moraš vikati." Usredotočila sam pozornost na cestu. Nema razloga da se mama uzrujava. Mi ćemo se sigurno vjenčati. Već dugo to planiramo. Čekali smo da Vlatko dobije bolji posao ali sada, bolji ili ne, vjenčat ćemo se odmah. Kad sam stigla pred kuću, odahnula sam jer pred njom nije bilo tatinog auta. Bit će kao što je uvijek i bilo za cijelog mog djetinjstva. Ja ću reći mami, a ona će sve riješiti s tatom. lz kuhinje je dolazio fini miris, osjećao se već na ulazu u kuću. Kad me ugledala, mama se nasmijala; kao i uvijek, oči bi joj zasvijetlile. Bila sam njezino jedino dijete. Pretpostavljam da se zabrinutost odmah primijetila na mom licu, iako sam to pokušavala skriti. - Što nije u redu, Liljana? Je li ti dobro? Primila sam je za ruku. - Dođi, sjednimo. Stavila je ruku na prsa. - Neću sjesti dok mi ne kažeš što se dogodilo! O, bože, sigurno ti se ocu nešto dogodilo! - Ne, mama, ništa slično tome. Imam ti nešto važno reći. Mrko me pogledala. Nije skidala oči s mene dok me slijedila do kuhinjskog stola, za koji smo sjele. Duboko sam udahnula i tada polako počela govoriti. - Mama, danas sam posjetila liječnika. - O, bože, znala sam da nešto nije u redu s tobom! - uzbuđeno je rekla. - I jest i nije, ovisi kako to gledaš - nasmiješila sam se. Mama je prvo raširila oči, a tada ih je suzila. - Ljiljana, jesi li trudna? Iznenadila sam se. - Jesam. Kako si znala? - Prvo si došla zabrinutog pogleda, s velikom tajnom, a tada si rekla da si bila kod liječnika. Nije bilo teško pogoditi. Ali nije mi jasno, mislila sam da uzimaš pilule. Spustila sam pogled. - Ponekad sam ih zaboravila uzeti. Znaš kakva sam, izgubila bih i glavu da nije pričvršćena. - Gdje je Vlatko? - pitala je. - Na poslu. Zašto? Slegnula je ramenima. - Mislim da je trebao s tobom otići k liječniku. A da ne spominjem da je i sada trebao biti s tobom. Zašto mene nisi pozvala da idem s tobom? - Htjela sam to sama proći. - I što sada? - pitala je mama. - Pa vjenčat ćemo se. Znaš da smo već govorili o tome. - Ljiljana... Nisam čula da ste u posljednje vrijeme spominjali vjenčanje - prokomentirala je. - Što hoćeš reći? Da me Vlatko ne želi oženiti? Pa, zajedno smo već godinu dana. Za Božić mi je poklonio prsten. - Znam, srećo, znam. Žao mi je, previše se brinem. Dakle, imat ćete dijete i vjenčat ćete se. Hmmm, previše je toga za mene u jednom danu - nasmijala se. - Što ćemo reći tati? - Tatu prepusti meni. Kada ćeš reći Vlatku? Vlatko, moramo razgovarati - Navečer, kad se vrati s posla. Zagrlila me čvrsto. - Kćeri, tako sam željela da na jesen upišeš fakuItet. A sada ćeš postati supruga i majka! Ah, što je tu je. Sva sreća da se to nije dogodilo u srednjoj školi. Mislim da bi to tvog tatu dotuklo. - Mama, još mogu upisati fakultet. Čim beba bude dovoljno velika, upisat ću izvanredno. - Neće to biti isto, Ljiljana. Htjela sam da uživaš u studiranju, da se družiš s kolegama, da se posvetiš samo studiju, a možda i da stanuješ u studenskom domu. - Znaš da to nikada ne bih mogla učiniti. Zbog Vlatka. Kimnula je i ustala. - Jako te volim, srećo. I tata i ja pomoći ćemo koliko budemo mogli. Voljela bih da se to nije dogodilo sada, ali kad već jest, morat ćemo učiniti najbolje što možemo - nasmijala se i okrenula očima: - Postat ću baka! Možeš li to zamisliti? Sat poslije nazvala sam Vlatka na posao; radio je u videoteci. - Bok, imaš gužvu? - pitala sam. - Sada nemam, ali prije sat vremena bila je strašna gužva. - Hoćeš li doći k meni večeras? - pitala sam ga. - Ne vjerujem. Radit ću do kasno, a onda ću pravo kući. Umoran sam. - Vlatko, moraš doći ili ćemo se naći vani. Moram razgovarati s tobom - rekla sam. Nastala je tišina. - Vlatko, jesi li još uvijek na liniji? - Jesam. Što je to tako važno da ne može pričekati do sutra? Opa, dogodila se promjena! Prije nekoliko mjeseci nisi se mogao odvojiti od mene - potužila sam se. Glasno je uzdisao. - Ljiljana, zajedno smo već godinu dana. Prirodno je da se strast malo ohladi. Da smo nastavili onim tempom, oboje bismo već bili mrtvi! - tiho je uzviknuo. Nasmijala sam se na njegovu šalu. - Ako sada dođem k tebi, možeš li uzeti kratku stanku? - pitala sam. - Mogu. Ako je tako važno, dođi. Dok sam vozila, osjećala sam da su se u meni pomiješali strah i radost. Otkada sam upoznala Vlatka, jedino sam htjela da se vjenčamo. Imala sam i prije dečka, ali ni jedan se ne može usporediti s Vlatkom. Prvi put smo se sreli na školskom natjecanju. On je igrao nogomet za svoj razred, a ja rukomet. Nakon natjecanja organiziran je ples za sve sudionike. Ja sam bila sa svoje najbolje dvije prijateljice, s Majom i Kristinom. Već sam bila plesala sa mnogim dečkima kad me visoki stranac zamolio za ples. Pristala sam pitajući se tko je on. Preko ramena sam pogledala prema Kristini, a ona mi je samo namignula. Ostatak večeri proveli smo zajedno, a prije odlaska kući dogovorili smo se za sljedeći sastanak. Od te večeri smo stalno zajedno. Želio je pobačaj Iako me mama uvijek upozoravala da se čuvam i da je bolje ne spavati s dečkima, istodobno mi je savjetovala da se za svaki slučaj zaštitim. Dva mjeseca pošto smo Vlatko i ja počeli hodati, zamolila sam mamu da me odvede ginekologu. Otada sam počela uzimati pilule. Problem je bio u tome što sam ponekad zaboravila uzeti pilulu. Tako se dogodilo i ovaj put. Kada sam stigla pred videoteku, Vlatka nisam vidjela. Za pultom je sjedila Ružica, sedamnaestogodišnja plavuša koja je radila s njime. Nikada nisam mogla shvatiti njezino odbojno držanje prema meni. Nikada se nismo sukobile i uvijek sam se trudila biti pristojna prema njoj. Ali ona se uvijek držala hladno. Nasmijala sam se, ali nije mi odgovorila. - Bok, Ružice! Gdje je Vlatko? Očekuje me. - Otraga, u prostoriji za odmor - glavom je pokazala kojim putem trebam ići. Uputivši se prema toj prostoriji, nisam mogla odoljeti a da se ne okrenem i još jednom pogledam Ružicu. Promatrala me s tajanstvenim smješkom na licu. Zašto me toliko mrzi, pitala sam se. Vlatko je digao pogled s časopisa koji je čitao. Kao i uvijek, pogled na njega i njegovu plavu kovrčavu kosu, prekrasne plave oči i pune usne, ispunio mi je srce. Pogledao me i nasmiješio se. Pružio mi je stolac tik do svojega i ponudio da sjednem. - Da konačno čujem tu veliku tajnu - smijao se. Na tren sam spustila glavu, a onda ga pogledala pravo u oči. - Vlatko, postat ćemo roditelji. Trudna sam. Najednom je problijedio. - Kako znaš? - jedva je progovorio. Osmijeh je nestao s mojeg lica. - Bila sam danas kod liječnika. Neki dan sam ti rekla da mi kasni, nisi me uopće slušao, zar ne? - Hej, Ljiljana to govoriš svaki mjesec! Poskočila sam. - Nije istina! Kako možeš takvo što reći? Samo se jednom to dogodilo, i to prije nekoliko mjeseci kada sam također zaboravila uzeti pilulu. Ustao je i počeo šetati po sobi. - Imam nešto ušteđevine, trebalo bi biti dovoljno za pobačaj - rekao je mirno. Otvorila sam usta ali nisam mogla ništa reći. Ustala sam i krenula prema njemu. Pokušala sam ga pogledati u oči, ali se okrenuo. - Jesam li ja dobro čula, Vlatko? Jesi li spomenuo pobačaj, čuješ li me!? - već sam vikala. Čvrsto me uhvatio za ruku. - Stišaj se malo, Ljiljana! Ja ovdje radim. Otiđi sada kući, razgovarat ćemo poslije o tome. Moram se vratiti na posao. Počela sam trljati ruku. - Ozlijedio si me. - Žao mi je, ali ne možeš samo tako upasti ovdje i napraviti scenu. Ne bih htio izgubiti posao koji volim. - Voliš posao ili Ružicu, Vlatko? Polako počinjem shvaćati zašto me toliko mrzi - izlanula sam. - Ne budi smiješna! - rekao je. Prošao je pokraj mene prema vratima, a ja nisam imala izbora nego ga slijediti. Pokušala sam još nešto reći, ali je on već bio zabavljen s mušterijom. - Bok, Ljiljana. Čut ćemo se poslije - samo je dobacio. Bila sam ljutita. Pogled mi se sreo s Ružičinim. Očito sam bila u pravu. To je jedini razlog zašto me ne može podnijeti. Ona silno želi Vlatka. Ali, gospođice Ružice, imam novosti za vas: Vlatko je otac mojem djetetu i postat će moj muž. On je moj! Ružica i Vlatko su bili u vezi Te večeri čekala sam do deset sati na njegov poziv. Sjedila sam na rubu kreveta spremna da skočim na zvuk telefona. Nakon pola sata shvatila sam da mu se vjerojatno nešto dogodilo kada me ne zove. Zgrabila sam torbicu i sjela u auto. Odvezla sam se do videoteke. Sve je bilo u mraku. Pretpostavljala sam da je Vlatko već kod kuće, ali me ipak nešto prisililo da pogledam i stražnju stranu, na malo parkiralište gdje je Vlatko parkirao svoj auto. Na moje iznenađenje, njegov je auto bio tamo. Bio je prazan. Ostala sam sjediti u svojem autu čekajući da se Vlatko pojavi. Nakon jednog sata stigao je drugi auto. Parkirao se pored Vlatkovog i pogasio sva svjetla. Mogla sam razabrati dvije osobe na prednjem sjedalu kako se grle. Izašla sam iz auta i naglo otvorila prednja vrata drugog auta. Vlatko i Ružica skočili su sa sjedala. Zurili su u mene iznenađeno. Ružičina kosa je bila razbarušena, a njezina košulja raskopčana. Zakoračila sam unatrag osjećajući kako mi se oči pune suzama. Počela sam plakati. - Ljiljana, što radiš ovdje? - stenjao je Vlatko. - Što ja radim ovdje? - povikala sam jecajući. - To bih ja tebe trebala pitati! Ružica je iskočila iz auta. - Jedva čeka da ti kaže, Ljiljana. Zar ništa ne shvaćaš? - vikala mi je u lice. Odgurnula sam je od sebe. - Možda ćeš ti nešto shvatiti, vještice! - urlala sam. - Ja sam trudna! Što misliš o tome? - Velika stvar! Vlatko mi je već rekao kako si namjerno ostala trudna. Ali on te neće oženiti, je li ti jasno? Uzmi novac i napravi pobačaj! Sva u suzama, povlačila sam se prema autu. - Neću napraviti pobačaj, ti odvratna kurvo! - vikala sam, a potom ušla u auto i odjurila. Nakon što smo smirili mojeg oca i uvjerili ga da nema smisla loviti Vlatka i ubiti ga, počeli smo planirati budućnost. Roditelji su rekli da će me podržati u svemu. Kada se u siječnju, u hladno sniježno jutro, rodila moja kćerkica, nazvala sam je Jadranka. Svi smo se složili da je ona najljepša beba koja se ikada rodila. Sa svojom plavom kovrčavom kosom i plavim očima posve je sličila na Vlatka. Kada sam iz bolnice došla kući, moji roditelji bdjeli su nad Jadrankom dan i noć. Ja sam se svega bojala i bila jako nervozna. Moja mama spretno ju je kupala, nosila kada je plakala i presvlačila. Ja ću se pobrinuti Jadranka je bila zdravo i pametno dijete. Napredovala je brzo, obasuta pažnjom i ljubavlju. Sve je počela rano raditi: sjediti, hodati, govoriti. Svi su zapazili kako je napredna iako još nije imala ni godinu dana. Vlatka nisam vidjela od one večeri u Ružičinom autu. Čula sam da su zajedno, ali da njihova veza nije sjajna. Moj život ispunila je Jadranka i više mi nije bilo stalo do Vlatka. Potajno sam još čeznula za njegovom blizinom, ali isto tako mislila da ne mogu voljeti čovjeka koji nije pokazao nikakvo zanimanje za svoju kćer. Kada je Jadranka navršila tri mjeseca, zaposlila sam se kao službenica na sudu. Kao i uvijek, mama mi je bila od velike pomoći. Bila je sretna što se može brinuti o Jadranki dok ja radim. U tome se sastojao sav moj život: Jadranka i moj posao. Nisam imala nikakvu potrebu da se sastajem sa muškarcima pa sam nakon posla jurila kući svojoj kćeri. Tako je bilo sve dok Jadranka nije navršila šesnaest mjeseci. Tada sam srela Bojana. Znala sam ga iz viđenja, kao i mnoge druge ljude iz našeg naselja. Jednog dana poslom je došao na sud i počeli smo razgovarati. Bio je šest godina stariji od mene. Ponašao se prirodno, a meni se jako svidio njegov smisao za humor. Prije odlaska iz mog ureda nagovorio me da mu dam svoj broj telefona. Nazvao me već iste večeri. - Ljiljana, bilo bi mi drago kada bi u subotu izašla sa mnom na večeru - rekao je. - Ne znam, Bojane. Znaš da imam kćerkicu. Mama se brine o njoj dok sam na poslu i nije u redu tražiti od nje da to čini i kad ne radim - rekla sam. No primijetila sam da je mama podigla glavu. Sjedila je nasuprot meni i počela mi je davati znakove. - Pričekaj, Bojane, na trenutak. Što je mama? - upitala sam prekrivši rukom slušalicu. - Ja ću se pobrinuti za Jadranku, a tebi je potreban izlazak - nasmiješila se i namignula. Malo sam oklijevala, a tada rekla: - U redu, Bojane, večerat ću s tobom. Dala sam mu upute kako će naći moju kuću i prekinula vezu. Mama je bila znatiželjna. - Tko je to bio? - Zove se Bojan i stanuje u blizini. Danas je poslom došao na sud, a počeli smo razgovarati jer smo spoznali da se znamo iz viđenja - pojasnila sam joj. - Izgleda da mu se sviđaš čim te tako brzo nazvao. Bila sam jako nervozna dok sam se spremala za izlazak. Prošlo je puno vremena od mojeg posljednjeg izlaska s Vlatkom. Ruke su mi se toliko tresle da sam jedva zakopčala haljinu. Bojan me je odveo u ugodan restoran gdje smo prvo jeli, a potom zaplesali. Izvrsno je plesao. Potpuno sam se opustila. Cijelo sam se vrijeme smijala i istinski uživala. Za vrijeme večere mi je ispričao kako je već bio oženjen i objasnio što se dogodilo s njegovim brakom. Sa svojom bivšom ženom počeo je hodati još u srednjoj školi. Nakon završetka fakulteta odmah su se vjenčali. Ona se voljela zabavljati, a njemu je bilo draže večeri provoditi kod kuće. U jednom trenutku čak mu je postavila ultimatum: ako on ne želi s njom izlaziti van, ona će ići sama. Šest mjeseci poslije propila se i imala ozbiljnih problema s alkoholom. Nedugo potom oni su se rastali. Kući smo krenuli nakon ponoći i neko vrijeme pričali ispred moje kuće. - Bilo je divno - rekla sam smješkajući se. A tko se drugi o njoj brine? Maknuo mi je pramen kose s čela. - I meni je bilo lijepo. Volio bih da sutra dođeš pogledati moju kuću u Mlaki. Imam i konje. Voliš li konje? - zanimalo ga je. - Da budem iskrena, nemam neko posebno mišljenje o njima, a i dugo ih nisam vidjela uživo. Bi li ti smetalo kada bih došla sa svojom kćerkicom? - upitala sam. - Volio bih je vidjeti. Odgovara li ti u podne? Složila sam se, a tada sam vidjela kako se njegovo lijepo lice naginje prema meni. Njegove nježne usne dotaknule su moje. - Laku noć. Vidimo se sutra. Svanuo je prekrasan nedjeljni dan, bez ijednog oblačka. Lijepo sam obukla Jadranku i stavila joj šeširić na glavu. Kada je mama ušla u sobu, nekoliko nas je minuta gledala bez riječi i odmah sam primijetila njezino nezadovoljstvo. - Što se dogodilo? - konačno sam upitala. - Mislim da nije pametno voditi Jadranku na ovu vrućinu. Mogla bi dobiti opekline - rekla je mama. - Zato sam joj stavila šeširić, a ponijet ću i kremu za sunčanje - odgovorila sam. - Ipak, tata i ja mislimo da bi trebala ostati s nama. Bit će sretnija, a bit će joj i ugodnije u hladu - rekla je mama pomalo svadljivo. Osjetila sam kako u meni raste bijes. - Cijenim vašu brigu, ali dobro ću se brinuti o Jadranki - završila sam. Mama je uzdahnula. - Tata i ja biti ćemo osamljeni ako uzmeš Jadranku sa sobom. Molim te dušo, ostavi je s nama. I tebi i Bojanu bit će bolje bez njezina društva. Vidjela sam u njezinim očima koliko bi joj to značilo pa sam popustila. Bojan je bio razočaran što nije došla i Jadranka, no lijepo smo se proveli. Cijelo vrijeme smo se smijali i pričali, a na kraju i jahali. Pripremio je i ručak, koji smo pojeli s tekom. Oko 17 sati, kada me Bojan dovezao kući, bila sam iznenađena kada sam primijetila da nikoga nema. Na stolu sam našla poruku: "Otišli smo k teti Ljerki na sladoled. Voli te mama." Bojan je ponudio da me odveze k teti, ali sam odbila. Nisam ga htjela upoznavati sa svojom obitelji jer bi on to mogao pogrešno protumačiti. Bojan mi se sviđao, ali za sada samo to. Kada je Bojan otišao, odvezla sam se k teti Ljerki. Dvorište je bilo puno automobila. Tata je imao doista veliku obitelj. Još prije nego što sam parkirala, potražila sam pogledom svoju kćer. Ugledala sam je sa svojim nećacima. Šetali su s njom po dvorištu, bez šeširića na glavi. Iako je bilo već kasno, sunce je još uvijek bilo jako. Skočila sam iz auta i otrčala do Jadranke. Odmah sam primijetila ružičastu boju njezine glavice i užasno se naljutila na mamu. Mamu sam našla u kuhinji kako pomaže oko sladoleda. - Mama, pogledaj Jadranku, dobila je opekotine po glavi! - rekla sam ogorčeno. - Nakon prodike koju si mi održala mislila sam da ćeš je bolje čuvati - rekla sam. Svi su zurili u mene zbog oštrine u mom glasu. Mama se okrenula, oči su joj se sjajile. - Jadranka je vani možda petnaestak minuta. Cijelo vrijeme brinula sam se o njoj, a tko se drugi o njoj brine! Iznenadila sam se. Kako se mogla pred svima pretvarati da sam radije izašla s muškarcem nego da sam se brinula o djetetu kada me ona nagovorila da Jadranku ostavim s njom i tatom. Bez riječi sam izjurila van i krenula s Jadrankom prema autu. Mama se začas stvorila iz nas. - Ljiljana, žao mi je. Molim te, dođi natrag. Pojest ćemo sladoled. Nisam mislila tako kako je zvučalo. - Stvarno? A kako si mislila? - upitala sam ljutito. Najednom se tata stvorio iza nas. - Ljiljana, dođi s Jadrankom u kuću. Svi je obožavaju i žele još malo biti s njome. Lijepo se zabavljala s tvojom nećacima. Idemo unutra! - tata je bio odlučan. Oklijevajući, uzela sam Jadranku na ruke i krenula za roditeljima u kuću. Otac - ljutit i nerazuman Bojan i ja počeli smo se redovito viđati vikendom, mama je inzistirala da Jadranka ostaje s njima, ali ja sam inzistirala da ide sa mnom. Mama bi na kraju popuštala a tata bio mrzovoljan zbog toga. Jedne nedjelje Bojan i ja planirali smo otići na Sljeme. Obavijestila sam roditelje da i Jadranka ide s nama. Tata je bio ljut. - Svako malo uzimaš Jadranku sa sobom. To je jako sebično od tebe! - vikao je ljutito. - Bilo bi bolje da je ostaviš s nama. Bio je lijepi dan potkraj listopada. Jadranka je bila blizu drugog rođendana i znala sam da bi uživala u izletu. Osim toga, kći mi je jako nedostajala. Radila sam puno radno vrijeme i svaki sam slobodan trenutak iskoristila da budem s njome. Što sam više inzistirala, to je tatino lice postajalo crvenije. - Točno znam kakvi su ti planovi! Otići ćeš s prvim čovjekom koji te zaprosi i odvesti Jadranku od nas - vikao je. Bila sam šokirana. To je bilo prvi put u životu da sam tatu vidjela tako ljutog i nerazumnog. Nikada nije takvim glasom razgovarao sa mnom. Sve te mjesece odobravali su moju vezu s Bojanom, čak su me i hrabrili. Sada mi je bilo jasno zašto su to činili. Svaki put kada sam s njim izašla, Jadranka je pripadala samo njima! Okrenula sam se prema tati. - U krivu si tata. Trenutačno se ne namjeravam udati. Ali ako se udam, moje će dijete ići sa mnom. Mama se približila tati i stavila mu ruku na rame. Počela je govoriti umirujućim glasom: - Dušo, mi samo želimo sve najbolje i tebi i Jadranki. Ovo je njezin jedini dom. - Što pokušavaš reći, mama? Ako se jednog dana udam, da bih trebala kćer ostaviti s vama jer je to jedini njezin dom? Moj dom bit će i dom moje kćeri, gdje god ja to izaberem. Jadranka pripada meni, ja sam njezina majka. Kao i uvijek, mama je odmah pokušala izgladiti stvar. Zagrlila me i rekla: - Slažem se, Ljiljana. Jadranka će uživati na ovom izletu. Idite i lijepo se provedite. Kimnula sam, ali nisam mogla odvojiti pogled od tatinog lica. Bilo je ozbiljno i namršteno. Oči su mu bile ledene. Ostavi to dijete na miru Tri mjesece poslije Bojan je nazvao i zamolio da se vidimo. Zvučao je uzbuđeno, ali žalosno. Naša veza nije puno napredovala. Uživala sam u njegovom društvu, a osjećala sam da je i njemu ugodno sa mnom. No otišli smo malo dalje od poljupca. Kada je Bojan stigao, vidjela sam da su njegove oči izgubile sjaj. - Što se dogodilo? - upitala sam ga zabrinuto. Nježno se nasmijao. - Ljiljana, možemo li razgovarati negdje nasamo? Jadranku sam ostavila s roditeljima, a Bojan i ja otišli smo u šetnju. Sjeli smo na klupu i tek tada je Bojan progovorio. - Jučer me posjetila moja bivša žena. Bila je tako jadna da je nisam imao srca otjerati. Cijelu noć smo razgovarali. Imala je velikih kriza i nije joj bilo lako proteklo vrijeme. A sada... želi pokušati sa mnom još jednom. A i ja sam spreman. - Tvoja bivša žena želi ti se vratiti? - pitala sam začuđeno. Kimnuo je. - Meni je još uvijek stalo do nje. Nisam ni bio svjestan toga dok je jučer nisam ponovno ugledao. Tako je krhka. Jako sam joj potreban, Ljiljana. Živjet ćemo neko vrijeme zajedno i vidjeti kako to ide. Došao sam se oprostiti s tobom, a vjeruj mi nije mi lako. Bila si mi nešto posebno. Nadam se da ćeš me razumjeti i da me nećeš mrziti. Uhvatila sam ga za ruku. - Ne mrzim te, Bojane. Ja se nadam da ćeš biti sretan i nadam se da ona zna kako si divan čovjek. Oči su mu se zasjale od suza. - Hvala ti, Ljiljana. Divna si žena. Bez Bojana moj se život opet sveo na posao i kuću. Svi moji prijatelji na poslu bili su oženjeni, a zajedničke prijatelje sa Vlatkom sam izgubila. Vlatka sam nekoliko puta srela na ulici, ali sam svaki put izbjegla susret s njime. Nije mi bilo jasno kako ne želi vidjeti svoju kćer. Boljelo me što ona raste bez oca, nisam željela ni da to bude Vlatko. Jadranka je bila vrlo živo dijete i bilo ju je teško disciplinirati. Roditeljima je to bilo normalno pa kada sam je pokušala kazniti za njezino ponašanje suprotstavili su mi se. Zbog toga je atmosfera u kući postajala napetija. Bilo je trenutaka kada sam pomišljala da bih trebala unajmiti stan, ali život s roditeljima bio je sigurniji i jeftiniji. Sve se promijenilo jedne večeri, nakon Jadrankina trećeg rođendana. Odbijala je otići na spavanje iako je već jedva stajala na nogama. Konačno, već na rubu živaca, poslala sam je za kaznu u kut. Odbila je i otrčala svom djedi. - Ostavi to dijete na miru, Ljiljana! - viknuo je tata. - Kako misliš da ću je uvjeriti u neke stvari kada zna da svaki put može otrčati tebi? - naljutila sam se. Jadranka se smijala jer me je i ovaj put prešla. Bijes u meni je rastao. - Tata, molim te pusti je da odsluži svoju kaznu - govorila sam već povišenim glasom. - Nikamo ona ne ide! - odgovorio je tata. Ljutito sam krenula prema njemu, ali me odgurnuo. Mama je ušla u sobu i pokušala me podržati. - Stjepane, slažem se s Ljiljana. Moramo malo disciplinirati Jadranku, inače nikad neće naučiti surađivati i pokazivati poštovanje prema drugim ljudima. - Ljiljana je prestroga prema njoj tata je bio uporan. - Kako to možeš reći? - eksplodirala sam. - Samo joj pomažem u stjecanju nekih navika! Izlazak nakon dugo vremena Tata je zurio u mene, ali Jadranu nije puštao od sebe. - Najbolje je da gledaš svoja pola! - izjavio je oštro. - Ali Jadranka je moj posao! Ona je moja kći! Tek tada je reagirala Jadranka. Uznemirila ju je galama i iz tatinog naručja dojurila je u moje. Podigla sam je na ruke i krenula prema svoj sobi. - Učinit ću nešto što sam već davno trebala učiniti. Idemo odavde! - prekipjelo mi je. - Nikamo ne ideš s djetetom! - vikao je tata za mnom. Počela sam pakirati stvari. - Samo gledaj kako neću otići! - rekla sam uspuhano. Susreo me na ulaznim vratima. Bez upozorenja istrgnuo mi je torbicu i uzeo ključeve od auta. Mahao mi je njima ispred lica. - Sada ne ideš nikamo! - vikao je bijesno. Nisam mogla vjerovati da se to događa. Jecajući, prošla sam pored njega i izjurila van noseći Jadranku na rukama. Bila je već noć, ali nisam marila. Pošla sam ulicom ne okrećući se. Jadranka je plakala, a ja sam je pokušavala tješiti. Nisam je više mogla nositi, sjela sam na pločnik i rasplakala se. Najednom sam shvatila apsurdnost cijele situacije. Okrenula sam se prema kući i pitala se kamo otići bez auta, bez novca? Mama nas je čekala na vratima. - Prisilila sam ga da uđe u kuću, Ljiljana. Ne mogu vjerovati da se to dogodilo. Žao mi je. - I meni je žao, mama, ali uistinu mislim da je vrijeme da moja kći i ja otiđemo odavde. Mama me zgrabila za ramena. - Ne, dušo, molim te! Nisi ni svjesna kako bi ti bilo teško. Pusti me da razgovaram s ocem. Znaš da je ostario, i ta je prekrasna djevojčica njegov cijeli svijet. Mislim da nikada nije prežalio što je toliko radio kada si ti bila mala i sada to pokušava nadoknaditi. - Meni se čini da njega najviše boli to što je Jadranka moje, a ne njegovo dijete. - Jest, ona je tvoja kći, ali s nama je od rođenja. Pomagali smo cijelo vrijeme, ne možeš to poreći - rekla je mirno mama. Trebala sam otići te noći, znala sam to. Nisam otišla radi Jadrankine sigurnosti. Strah da joj neću moći puno toga priuštiti prisilio me da dalje ostanem kod svojih roditelja. Na sreću, tri mjeseca poslije upoznala sam Mladena. S kolegama s posla otišla sam u obližnji klub proslaviti Božić. Bio je to moj izlazak nakon dugo vremena i uistinu sam uživala. Lada, kolegica s kojom sam bila najbliža, pokazala mi je dvojcu muškaraca za šankom. - Cijelo vrijeme gledaju prema nama. Mislim da tebe gledaju. Onaj visoki je zgodan - šapnula mi je. Pogledala sam prema njima. Dvojica muškaraca doista su buljili prema nama. Moj pogled sreo se s onim visokoga zgodnog muškarca. Nasmiješio se, a ja sam mu uzvratila i pritom se zacrvenjela. Spustila sam glavu. Nekoliko minuta poslije konobarica se pojavila pokraj mene. - Muškarac za barom, u tamno plavom sakou, htio vas je počastiti. Što ćete popiti? - osmijehnula mi se. Mladen je želio moj broj telefona - Džin s tonikom - odgovorila sam nasmijavši se muškarcu za šankom koji se spustio sa stolca i lagano mi se naklonio. Bio je još zgodniji dok je stajao, onako visok, guste kovrčave kose i prekrasnog smješka. Pristupio mi je. - Zovem se Mladen. - Ja sam Ljiljana. Hvala na piću. - Drago mi je da sam vas mogao počastiti. Želio sam se upoznati s vama i već sam mislio da ću to morati učiniti s onom otrcanom frazom: "Znamo li se mi odnekud?" - nasmijao se. Lada i ja također smo se nasmijale. - Hoćete li nam se pridružiti? - čula sam samu sebe kako govorim. Opet se nasmiješio. - Imate što protiv da i moj prijatelj dođe? Zove se Dinko. Ne mogu ga samo tako ostaviti! Lada je dala znak ispod stola da bi joj bilo drago da nam se pridruži i njegov prijatelj. - Naravno, pozovite ga - odgovorila sam. Bili su kolege s posla. Kada je glazba počela svirati, Mladen me zamolio za ples. Već dugo nisam bila u zagrljaju muškarca, ali osjećala sam se ugodno s Mladenom, tako dobro kao da ga poznajem čitav život. Izgubila sam pojam o vremenu. Željela sam da ovo nikada ne završi. Iznenada sam pogledala na sat: prošla je ponoć! Uspaničeno sam odjurila na telefon. - Mama, ja sam. Oprosti, nisam znala da je već toliko sati. Odmah ću doći kući - rekla sam nervozno osjećajući se neodgovornom. - Ljiljana, jesi li pila? - upitala je. - Samo malo, ali sve je u redu. Začas sam kod kuće. Vratila sam se k stolu i počela skupljati svoje stvari. - Je li sve u redu? - upitao je Mladen zabrinuto. - U redu je, ali moram odmah otići. Drago mi je što smo se upoznali. Lijepo sam se zabavljala. Mladen me otpratio jedan dio puta. - Stanite, Ljiljana, usporite malo. Volio bih kada bismo se opet vidjeli. Možete li mi dati svoj telefonski broj? Našla sam nekakav papirić i nabrzinu mu napisala svoj broj telefona. Tada smo se pozdravili. Mama me čekala na prozoru. Bila je ljuta. - Dosta mi je da te pogledam pa da vidim kako si dosta popila. Ne mogu vjerovati da si se usudila sjesti za volan. Što bi bilo da si imala nesreću? - izgovorila je u dahu. - Imaš pravo, mama. Nisam smjela voziti u takvom stanju. Ali sada sam kod kuće. Želim samo poljubiti kćer prije spavanja. - Nemoj, probuditi ćeš je. Jedva sam je uspavala. Postali smo nerazdvojni Nisam očekivala da će me Mladen nazvati, ali nazvao je dvije večeri poslije. Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti za vikend. Ipak sam mu prvo rekla za Jadranku. Nije oklijevao. - Hej, mala djevojčica! Divno, ja jako volim djecu! Kada smo se našli u petak navečer, prvo smo otišli na večeru, a poslije sjeli na klupu u parku. Zagrlio me. Tako zagrljeni promatrali smo mjesečinu. Tada me nježno poljubio. Počeo mi se sve više sviđati. Na putu kući pitao me možemo li se opet vidjeti. Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti sljedećeg petka. Toga petka upoznala sam Mladena sa svojim roditeljima i s Jadrankom, koja je s njim odmah "kliknula". Svidjeli su se jedno drugome. Ona je cijelo vrijeme pričala s njime i pokazivala mu svoje igračke. S police s knjigama izvukla je svoju najdražu knjigu i pružila mu je: - Čitaj mi, Mladene - naredila je i sjela mu ravno u krilo. - Jadranka, dušo, možda Mladen nije raspoložen za čitanje - rekla sam ozbiljno. - Sve je u redu. Bit će mi drago da joj pročitam najdražu priču - Mladen mi se nasmiješio. Mladen se sav uživio u priču. Mama i tata samo su pogledavali na sat. Primijetila sam kako se tata namrštio. Kada je Mladen završio čitanje, ustali smo i krenuli prema vratima. Jadranka me uhvatila za nogu. - I ja bih htjela ići s vama, mama - molila me. - Dušo, ali mi idemo na večeru - odgovorila sam joj. - I ja bih htjela jesti. Sagnula sam se prema njoj da je utješim, kada je Mladen rekao: - Ljiljana, nema razloga da Jadranka ne pođe s nama. Tata je ustao. - Nema razloga da je tako kasno vodite sa sobom - promrmljao je. Ignorirajući ga, otišla sam u sobu po Jadrankine stvari i počela je oblačiti. Kada sam se okrenula, mama je stajala na izlaznim vratima. - Jadranka je jako umorna. Skoro će vrijeme za spavanje - govorila je mrko. - Brzo ćemo se vratiti - odgovorila sam ne gledajući je. Čula sam ih kako mrmljaju dok smo izlazili. Večer je bila ugodna. Kada nas je Mladen dovezao kući, poljubio me, nasmiješio se i rekao: - Imaš divnu kćer, Ljiljana. Volio bih više vremena provoditi s vama. - I ja bih to voljela - odgovorila sam. Sljedećih nekoliko mjeseci bila sam kao u magli. Mladen i ja postali smo nerazdvojni - znala sam da sam se zaljubila. I Jadranka mu se jako svidjela, tako da smo je često vodili sa sobom, unatoč protivljenju mojih roditelja. Tata je bio grozan. Bio je jako ljut na Mladena. Svoju ljubomoru nije pokušavao sakriti. Što je još gore, počeo je piti. Bilo je i prije razdoblja kada je puno pio; neću zaboraviti kroz što je sve mama prolazila za njegovih napadaja pijanstva. I sada se opet prihvatio boce. A tada je Mladen našao stan u Zagrebu. - Volio bih da mi ga pomogneš namjestiti, draga. Po svom ukusu - dodao je nježno. Znala sam da je pitanje dana kada će me zaprositi. Dan prije nego što se uselio, Jadranka i ja proveli smo cijeli dan s Mladenom pomažući mu. Bilo je krasno popodne kada se to dogodilo. Mladen je kupio satelitsku antenu za televizor. Krenuo je iza kuće kada se Jadranka u trku stvorila ispred njega. Bilo je prekasno kada su primijetili jedno drugo, pogodio je antenom Jadranku u čelo i srušio je na zemlju. Dotrčala sam na prvi njezin plač. Mladen ju je već nosio na rukama. Na svu sreću, osim modrice i kvrge na čelu, Jadranki je bilo dobro. Nije ni tražila da je uzmem, samo je ležala u Mladenovom naručju i uživala u njegovoj pažnji. Stavila sam joj oblog, a Mladen je otišao u dućan po njoj najdraže kekse. Nisam više ni mislila na tu nezgodu, sve do navečer kada je Jadranka odlučila kvrgu pokazati i djedu. - Gledaj, Mladen me udario - rekla je nevino. Prije no što sam mogla išta objasniti, tata je ustao sa stolca i rekao: - Ubit ću ga! Mogla sam osjetit smrad alkohola u njegovom dahu! -Tata, smiri se, objasnit ću ti. Bila je nezgoda. - Ma kakva nezgoda! Bez riječi je otišao u dvorište. Krenula sam za njim. Već je ulazio u auto. Tada se pojavila i mama, šokirana scenom koju je gledala. Objesila sam se o očevu ruku pokušavajući ga ugurati u kuću. Zvala sam je da mi pomogne. - Stjepane, što radiš? - vikala je vukući ga za drugu ruku. - Ta propalica je ozlijedio Jadranku! Idem tamo, ubit ću ga! - vikao je tata. Molila sam ga da se vrati, da ću mu sve objasniti. I Jadranka je cijelo vrijeme išla za nama i plakala od straha. - Mama, to je bila nezgoda. Molim te, zaustavi ga ti. Mama je tatu uhvatila za ruku i počela nešto polagano govoriti. Konačno sam ugledala tatu kako izlazi iz auta i kreće prema kući. Oslanjao se na mamu. Nisam čula razgovor, ali sam vidjela da je cijelo vrijeme on govorio. Ali ... to je bio nesretan slučaj Kada su stigli pred vrata, mama me upitala: - što se dogodilo? Sve sam im ispričala, a tata je samo prošao pokraj mene i ušao u kuću. Okrenula sam se prema mami. - Što se događa s njime? Je li poludio? To je bila obična nezgoda. Zar on doista misli da bih mogla kome dopustiti da ozljedi moju kćer? - Oduvijek smo se brinuli koga ćeš izabrati za svog supruga i hoće li on znati postupati s Jadrankom. Neki ljudi jednostavno se ne žele brinuti o tuđem djetetu. Jesi li ikada o tome razmišljala? Jesi li pomislila da ćeš sresti čovjeka koji će odbijati Jadranku, a možda je i maltretirati? - Mama, kako možeš pomisliti da bih mogla biti s nekim tko ne bi prihvatio i Jadranku? Tko voli mene, mora voljeti i moju kćer. Najednom me mrko pogledala. - Jesi li ti uopće vidjela kako se to dogodilo? - Nisam, ali je bilo očigledno što se dogodilo. Na što ciljaš? - Ni na što - rekla je i otišla u kuću. Odnijela sam Jadranku u svoju sobu, zaključala vrata i nazvala Mladena. Ispričala sam mu o tatinoj reakciji, a on se ponudio da dođe i razgovara s njime. - Ne mislim da je to dobra ideja. Pusti da se ohladi - rekla sam. - Znaš, jako volim Jadranku. Osjećam se užasno; vjeruješ li mi da je to bio nesretan slučaj? - Naravno da ti vjerujem i znam da ti je stalo do nje. Ali moj otac ponaša se kao luđak. Bojim ga se, Mladene. Kada je Jadranka u pitanju, u stanju je učiniti grozne stvari. - Razumijem ga, mene smatra nekakvom prijetnjom. Do sada je bio jedina muška osoba u Jadrankinom životu, a sada se najednom pojavljujem ja i on se boji da ću je odvesti sa sobom. - Hoćeš li? - upitala sam ga tiho. - Ako mi dopustiš - odgovorio je. - Jako te volim, draga. što misliš zašto sam tražio novi stan? Želio bih da ti i Jadranka dođete živjeti k meni. Želio bih da postanemo prava sretna obitelj. - Mladene, zar ti to mene prosiš? - Nije baš kako sam želio. Planirao sam tebe i Jadranku pozvati na večeru, kleknuti na koljena i zamoliti vas da mi postanete obitelj - nasmiješio se. - Još to možeš učiniti - nasmijala sam se. - Sutra navečer, može? - rekao je uzbuđenim glasom. - Može sutra navečer. Kada sam spustila slušalicu, podigla sam Jadranku na ruke i počela plesati po sobi. Bojala sam se da me roditelji ne čuju. Iskreno, bojala sam se njihove reakcije. Mladen je održao obećanje. Proslavili smo sve šampanjecem i svijećama. Kleknuo je na koljeno i molio nas da mu postanemo obitelj. Sa suzama u očima, pristala sam. Dogovorili smo se da sve obavimo u najvećoj tajnosti. Svojim roditeljima sve ću reći nakon vjenčanja. Bojala sam se, ako im kažem prije vjenčanja, da bi tata mene i Jadranku zaključao u sobu. Vjenčali smo se jednog hladnoga ožujskog dana. Bilo mi je žao što moji roditelji nisu prisutni da sa mnom podjele radost najsretnijeg dana u životu. U dubini srca znala sam da postupam ispravno. Kasno navečer nazvala sam mamu iz Mladenovog stana - našeg novog stana. Rasplakala sam se kada sam joj rekla da smo se vjenčali. Nekoliko trenutaka ostala je bez riječi. - To sam i očekivala. Ali sam se nadala da ćeš i svoje roditelje pozvati - slomio joj se glas. - Znam da se otac ponašao čudno u posljednje vrijeme, ali mogla si misliti da bismo voljeli vidjeti jedino dijete na vjenčanju. Bilo je teško. Tata je bio ljući nego što sam mogla zamisliti. U početku nam je zabranio da dolazimo k njima, ali je poslije popustio. Ipak je Jadranka bila sa mnom, a to je značilo da ako ja ne mogu doći k njima, ne može ni Jadranka. Bilo je to prije tri godine. U međuvremenu sam rodila i sina. Jadranka je oduševljena svojim mlađim bratom, a moji roditelji konačno su shvatili da smo i ja i Mladen sposobni odgajati djecu. Presretna sam što su nas napokon prihvatili kao obitelj; bilo je i vrijeme.
Roditelji uvijek misle kako znaju što je najbolje za njihovu djecu. Moji mama i tata također se ubrajaju u takvu skupinu. Ovom svojom istinitom pričom dokazujem kako roditelji griješe u najboljim namjerama i potvrđujem izreku da je put do pakla popločen najboljim namjerama. Djeca koja su punoljetna, bez obzira na životnu dob, imaju pravo samostalno donositi odluke, vršiti vlastite izbore na osnovu kojih će ili biti sretni ili snositi bolne posljedice. Da su mi roditelji dopustili izabrati ženu s kojom ću provesti život, sve bi mi bilo puno jednostavnije i lakše, ne bih bosonog gazio preko trnja, ne bih prolazio kroz brojne životne bure, niti bi uragan pomeo dvorište moje sreće. Danas je godišnjica smrti mojih roditelja. Posjetio sam njihovo zadnje počivalište i poželio im svako dobro na mjestu na kojem se sada nalaze, ali nisam mogao otići s groblja, a da nisam osjetio onaj odvratni okus gorčine koji mi je dugo ispunjavao sva osjetila. Otac je davnih godina otišao trbuhom za kruhom. Nakon lutanja po Švedskoj, Finskoj, Švicarskoj, na kraju se skrasio u Germersheimu. Bio je obrazovan čovjek, govorio osam stranih jezika. Zaposlio se kao predavač na univerzitetu, živio za svoje studente i predavanja. Tri godine je živio sam u malenom stanu, a onda su mama i on donijeli odluku da ćemo mu se i nas dvoje pridružiti. Imao sam svega dvije godine kad sam stigao u Njemačku i još nisam bio svjestan ničega oko sebe, osim da će mi nedostajati baka i djed koje smo ostavili u domovini. Ipak, baš kao i svako dijete i ja sam se vrlo brzo navikao na novu sredinu. Imali smo prostran, lijepo namješten stan, a mama je uživala živjeti u njemu. Za razliku od oca, ona nije bila obrazovana. Završila je tek osnovnu školu, ali je unatoč tome vodila glavnu riječ u našoj obitelji. Otac je radio i zarađivao, a ona raspoređivala novac kako bi nam u svemu dostajalo za najvažnije potrebe. Mama je po dolasku u Njemačku zajedno samnom učila strani jezik, ali sam ga ja puno brže savladao od nje. Bila je silno ponosna na očevo zvanje i njegovu profesuru, isticala kako je ona supruga uglednog doktora znanosti. U našem novom susjedstvu bilo je dosta djece mojih godina i sa svima sam se vrlo brzo upoznao i komunicirao. Za razliku od mene, mama je teže komunicirala sa susjedstvom. Prva barijera bila je jezik, a druga ta što je ona uvijek mislila kako smo mi bolji i ugledniji od susjeda, te kako ona nema što razgovarati sa suprugom automehaničara, mesara i trgovca. Uvijek se držala visoko iznad njih i nogom parala oblake. Otac joj je često prigovarao zbog toga, ali ona nije mijenjala vlastito mišljenje. Bila je najsretnija kada bi došli ljetni praznici i kada bismo odlazili na godišnji odmor u domovinu, maleno selo u kojem su živjeli njezini roditelji. Majčino snobovsko ponašanje Danima prije odlaska na odmor obilazila bi trgovine i sniženja, a svakome koga je u selu poznavala kupovala je poklon. Kada bi dolazili k rodbini i prijateljima u selu, govorila je da ona uvijek kupuje skupe poklone za koje zna da će se svima svidjeti i da na dragim ljudima nikada ne štedi. Hvalila bi se očevim poslom, fotografijama našeg stana i stvarima koje smo ondje imali. Dok sam bio malen nisam njezinim riječima pridavao pozornost, ali kada sam počeo odrastati, shvaćao sam koliko su lažne njezine izjave. To mi nikada nije bilo jasno, a kad sam je jednom upitao zašto je tako dvolična i zašto jedno radi, a drugo govori, odmahnula je rukom i rekla da ja ionako nikada ništa ne shvaćam. Kao tinejdžer počeo sam se sve više udaljavati od majke. Nije mi se sviđalo to njezino snobovsko ponašanje, niti njezin način razmišljanja. Kad nisam bio u školi, vrijeme sam provodio s brojnim prijateljima na igralištu i na raznim slobodnim aktivnostima kojima sam se bavio. I ona i otac bili su ponosni na mene. Bio sam izvrstan učenik, dobar sportaš i svi su me nastavnici hvalili kao uzornog mladića. Iako sam odrastao u Njemačkoj, nikada nisam zaboravio svoj rodni kraj. Volio sam ljetne dane, a kako sam postajao mladić, još i više duge ljetne večeri. U selu u kojem je živjela baka upoznao sam Ivonu. Bila je pet godina mlađa od mene, ali od dana kada sam je prvi puta ugledao, nisam prestajao razmišljati o njezinim nebesko plavim očima, dugim tamnim loknama i predivnom osmijehu i glasu. Zavolio sam je svim srcem i ukrao joj prve, još dječje poljupce. Kad bih odlazio natrag u Njemačku dugo bih se i sa suzama opraštao od nje, pisao joj duga pisma u kojoj sam iskazivao svoje osjećaje i lude, mladenačke snove. Bio sam siguran, ona će postati mojom suprugom kad jednog dana dođe vrijeme za brak. Iako sam izlazio s prijateljima u Germersheimu i okolici nikada nisam pogledao drugu djevojku. Misli su mi uvijek bile usredotočene na najljepšu djevojku na svijetu, na moju Ivonu. Bila mi je dvadeset i jedna godina kada smo prvi puta bili intimni. Znao sam da je mlada ali strast me ponijela, a Ivona se prepustila nježnim milovanjima i poljupcima. Nakon toga smo oboje strahovali da bi mogla ostati u drugom stanju, ali to se nije dogodilo. I njezina i moja obitelj znala je za našu vezu. Njezini su bili sigurni da ću je zaprositi kad postane punoljetna, a ja nikada to ni nisam dovodio u pitanje. Prvi se problem pojavio kad je ona napunila osamnaestu godinu, a ja još uvijek nisam završio studij. Želio sam završiti školovanje, zaposliti se i tek tada je zaprositi. Međutim, Ivona je željela čim prije napustiti roditeljsku kuću. Tog ljeta kad sam došao k njoj rekla mi je koliko joj je teško zbog toga što je još uvijek nisam zaprosio. Nisam je razumio. - Ivona, dogovorili smo se da ću najprije završiti studij i zaposliti se, a tek onda da ćemo se vjenčati. Žao mi je što nisam dovoljno pametan pa u godinu dana ne mogu položiti ispite dvaju godina, ali naprosto ne mogu. Zar ti tvoji kod kuće čine nešto nažao? - nikako nisam mogao shvatiti tu njezinu žurbu za udajom. - Ne čine mi moji ništa nažao, ali tvoja baka govori po selu da me ti nikada nećeš zaprositi i da u Germersheimu imaš drugu djevojku s kojom se planiraš skrasiti. Tvoji misle da te nisam dostojna. - Ne budi smiješna, to su sigurno tračevi zlih jezika. Baka nikada ne bi rekla nešto takvo, znaš i sama koliko si joj draga. Nemam djevojku u Njemačkoj, niti ću je ikada imati. Želim samo tebe. Što moram učiniti kako bi bila sigurna u moje riječi? - zanimalo me je, jer mi je bila smiješna ta njezina nesigurnost. - Hrvoje, zaprosi me, preklinjem te, molim te - kleknula je ispred mene i sklopljenih me ruku molila. - Rado, ali kako ću to učiniti kada ni prsten nisam donio? Želim ti u Njemačkoj kupiti predivan prsten koji će te biti dostojan, iako će se i najljepši prsten teško mjeriti s tvojom ljepotom - iskreno sam priznao. Kupi ovdje bilo kakav prsten, meni nije važno da bude skup, niti s velikim kamenom, već samo da budem sigurna da me hoćeš za suprugu i da me nećeš odbaciti nakon svih noći koje sam se iskradala iz kuće kako bih bila s tobom. Zaruči me, preklinjem te. Želim selu začepiti prljava usta - govorila je, ali ja nisam ozbiljno shvaćao njezine riječi. Mislio sam da ju je uhvatio neki nalet ljubomore i da će to s vremenom proći kad shvati kako se nema čega bojati jer samo nju volim. Sve su se udale, a ja sam i dalje sama Tog sam ljeta otišao natrag u Njemačku i nisam je zaprosio. Nastavio sam studirati, redovito joj pisati i razmišljati o ostatku života kojeg ćemo provesti zajedno. Ivona mi je odgovarala na pisma, a u svakom je pisala o svojoj beskrajnoj želji za udajom, o sumnjama što radim kada sam tako daleko od nje. To me počelo nervirati, tim više što sam oduvijek bio pošten i nisam joj davao nikakvog povoda za bilo kakvu sumnju. Mama, koja je uvijek bila kod kuće, vidjela je da mi se raspoloženje često mijenja nakon što bih pročitao pismo koje bi Ivona poslala. - Sine, ta djevojka samo želi pobjeći od kuće iz bijede u kojoj živi. Ne voli ona tebe, već novac kojeg mi imamo. Ti si joj jedina prilika za sretniji život. Koja bi normalna djevojka, koja voli mladića, zahtijevala brak prije nego što si završio s obrazovanjem? Svatko zna koliko je obrazovanje važm u modernom svijetu. Da te iskreno voli, nikada te ne bi odvlačila od knjige i studija, već bi strpljivo čekala da diplomiraš i zaposliš se. Ona je obična grebatorica s kojom nikada nećeš biti sretan. Oženiš li je, ona će uvijek biti kamen spoticanja tvojoj karijeri, a tebi kao izvrsnom studentu smiješi se blistava budućnost. Misliš li da je ona vrijedna da zbog nje sve odbaciš? - mama je tada prvi puta počela sa mnom razgovor na tu temu. Nisam se u potpunosti slagao s njom, ali i meni se činilo da me Ivona na ne bi trebala sprečavati u obrazovanju i napretku. Osim toga, prije nego što se oženim, želio sam još upoznati svijeta i raznih kultura. Roditelji su me, od kada sam postao punoljetan, uvijek slali na putovanja koja su mi se činila zanimljivim. S prijateljima sam proputovao cijelu Europu, ali i gotovo sve kontinente. Bio sam znatiželjan, volio putovati i uživati u besciljnim lutanjima s prijateljima. Nikako mi nije bilo jasno zašto Ivona toliko žuri u brak. I idućih sam godina ljeta provodio u domovini s njom, ali sam odugovlačio s prošnjom. Ivona je svake godine izgledala sve gore. S dvadeset godina izgledala je poput četrdesetogodišnje žene. - Ivona, što ti je? Jesi li bolesna? - Upitao sam je tog zadnjeg ljeta koje smo proveli zajedno. - Bolest mi ne razdire tijelo, ali tuga me svakim danom čini sve starijom. Mislila sam kako će naš zajednički život odavno započeti ali sudbina valjda nije tako htjela. Tko zna što će nam se još dogoditi prije nego se zajedno skrasimo - odgovorila je, valjda već umorna od preklinjanja prošnje. - Uskoro trebam diplomirati, obećavam, tada ću te zaprositi - rastužio sam se zbog njezinog odgovora. - Hrvoje, nemoj se ljutiti, ali ja mislim kako taj dan nikada neću dočekati. Sve su se moje prijateljice udale ili zaručile, a ja sam i dalje sama. Ti dođeš i odeš, tko zna kakve su ti stvarne namjere. Možda sam pogriješila što te toliko volim i što ti unatoč svemu vjerujem? Možda ću se gorko kajati zbog svega, tko to zna? Još kao djevojčica sam se radovala što ću postati tvojom suprugom, ali to se možda nikada neće dogoditi - bila je prepuna sumnji, a kako bih je uvjerio da ću održati obećanje, odveo sam je u sjenik koji se nalazio nedaleko bakine kuće. U divnoj, ljetnoj noći dok su nam zvijezde držale stražu, ponovno je bila samo moja, ponovno sam ljubio njezine predivne usne i dodirivao njezinu meku kožu. Te jeseni često sam s roditeljima razgovarao oko planova za budućnost i namjeri ženidbe. Roditelji su me odgovarali, uvjeravali da sam s dvadeset i pet godina premlad za zasnivanje obitelji. Slagao sam se s njima, ali isto tako pomislio bih na Ivonine tužne oči i sjetio se svog obećanja. Nekoliko dana prije nego što sam diplomirao, pozvao sam Ivonu neka dođe u Germersheim kako bi nazočila tom danu koji mi je puno značio. Nije mi odgovorila na to pismo, a kako njezini roditelji nisu imali telefon, nisam je imao kamo nazvati i saznati što se događa. Nazvao sam baku i zamolio neka joj prenese poruku, ali mi je dva dana kasnije rekla da joj Ivona nije dala nikakav odgovor. To me je začudilo ali sam pretpostavio kako se ponovno ljuti što već odavno nije udana žena. Proslavio sam diplomu s roditeljima i desetak bliskih prijatelja. Samo tjedan dana nakon što sam imao diplomu u rukama ponuđen mi je prvi posao. Koliko li sam samo sretan bio! Prihvatio sam ga sa zadovoljstvom i zaposlio se kao predavač engleskog jezika u osnovnoj školi. S puno oduševljenja pisao sam Ivoni, ali ona nije odgovarala. Sine, tvoja Ivona je preminula Kad ni nakon osam pisama nisam dobio odgovor, zabrinuo sam se. Baka mi je bila jedina utjeha i mogućnost da saznam što se događa s Ivonom. Kad god bih je nazvao, rekla bi da Ivona nije s njom htjela razgovarati. Sve mi je to bilo neobično i netipično za Ivonu, stoga sam joj nastavio pisati. Odgovore nisam dobivao. Kako sam tek počeo raditi, često sam mijenjao neke od kolega i nisam mogao tražiti slobodne dane. Nisam imao vremena doputovati u Hrvatsku i provjeriti što se događa. Sve me je to prilično mučilo, ali sam se nadao kako će se dogoditi nešto što će mi rasvijetliti cijelu situaciju. Jedne večeri kad sam se vratio s posla, mama je sjedila sva u suzama. Uplašio sam se i pitao što se dogodilo. Mama je bila kamena srca i rijetko kada je plakala. Bio sam uvjeren kako nešto nije u redu s bakom ili djedom ili ocem. - Sine, danas me je nazvala baka i napokon mi objasnila zašto ne dobivaš odgovor od Ivone - šmrcala je. - Reci mi što se događa - bio sam prilično nestrpljiv napokon saznati što je na stvari. - Ivona je preminula tjedan dana nakon što smo se ljetos vratili iz domovine. Bila je jako bolesna, imala je rak. Liječnici joj nisu mogli pomoći. Njezini ti nisu javili jer ih je Ivona to zamolila. Osim toga, znaš da su bili kivni na tebe što se niste zaručili. Baka kaže da tebe okrivljuju za njezinu bolest i da ne žele čuti za tebe. Nisu te željeli ni na njezinu pogrebu. Pokazali su baki pismo koje je napisala Ivona. U njemu stoji da te je voljela, ali da si je silno razočarao kad si odbio zaručiti se s njom. Napisala je i da te ne želi na sprovodu, niti ispred svog groba. Nada se da ćeš barem, kad već nisi poštovao njezine želje za života, poštovati njezinu zadnju želju govorila je mama glasno jecajući, brišući papirnatim rupčićem suze. - Ivona je mrtva? Kako je to moguće? Zašto mi to nije rekla? Sumnjao sam, mama, sumnjao sam. Kad smo se vidjeli zadnji puta pitao sam je boluje li od čega. Lagala mi je. Zašto? Zašto mi nije sve povjerila? Zašto je izgubila vjeru u mene i moju beskrajnu ljubav? - vrištao sam od silne boli koja me je gušila. Ni sam ne znam koliko dugo sam sjedio i plakao. Uskoro je došao i otac, te su me roditelji zajedno tješili. Idućeg dana nazvao sam baku, a ona mi je ponovila identičnu priču. Bio sam shrvan, posramljen pred Bogom i ljudima. Krivio sam samoga sebe zbog svega što se dogodilo. Želio sam odmah otputovati u Hrvatsku i oprostiti se od nje, ali sjetio sam se njezine zadnje želje. Zbog silne ljubavi kojom sam je obožavao, kada joj nisam ispunio želju za udajom, odlučio sam poštovati tu posljednju želju. Donio sam odluku da više nikada i ni zbog čega neću otputovati u to maleno selo za koje su me vezale divne uspomene. Zbog moje odluke čak su se i baka i djed preselili k nama u Germersheim. Bio sam sretan što smo ponovno svi zajedno, radio i tugu liječio u poslu i silnim obvezama koje sam si sam nametnuo. Prošle su tri godine od kada sam čuo da je Ivona preminula, a bol na srcu nije bila manja. Nikome ne mogu opisati koliko sam žalio što je nisam poslušao i učinio je udanom ženom, te joj pomogao u njezinim zadnjim danima. Prijatelji su me tješili, govorili kako je moram preboljeti. Nastojali su me voditi u nova društva, upoznavati s djevojkama, razonoditi me na sve moguće načine. Ništa mi nije pomagalo, nisam mogao prestati misliti na Ivonu. Na poslu sam se potpuno promijenio, od nekadašnjeg mladog profesora punog elana i želje da djeci prenesem znanje, postao sam dosadan, dekoncentriran, izgubljen i neprepoznatljiv. Učenici su se žalili na mene ravnatelju škole i on me je nekoliko puta pozivao na razgovor. Nisu mi pomagale ničije lijepe riječi, ni savjeti, ničiji oblici razonode. Kad sam jednog dana pronašao oglas u novinama u kojem je jedna humanitama organizacija iz Londona tražila prevoditelje s engleskog, francuskog i njemačkog jezika za putovanje i boravak u Ruandi, prijavio sam se. Vrlo brzo sam dobio pozitivan odgovor. Dao sam otkaz i priredio sve što je bilo potrebno za putovanje. Roditelji su bili očajni, odgovarali su me od putovanja, ali sve je bilo uzalud. Nadao sam se da ću čineći dobra djela zaboraviti na sve što mi se dogodilo, na Ivonine oči koje kao da su me progonile gdje god bih se okrenuo. U zračnoj luci u Frankfurtu trebao sam se naći sa skupinom ljudi iz raznih zemalja Europe koja je također putovala s istom misijom kao i ja. Ni sam ne znam zašto sam pomislio da bi to mogla biti skupina mladića i djevojaka kojoj sam se pridružio i započeo razgovor. Na pitanja koja sam im postavio nisu mi davali konkretne odgovore, već su se samo blaženo smješkali. Kad sam zamolio da me upoznaju s Johnom s kojim sam dogovorio sve pojedinosti, predstavili su me muškarcu koji se zvao John. Započeo sam ozbiljan razgovor, ali on mi se činio potpuno zbunjenim. Izgledao je kao da nema pojma o čemu govorim, a prije negoli sam se uspio razjasniti s njime, okružila nas je skupina muškaraca u civilu. Ubrzo sam shvatio da su to policajci, koji su nas priveli. Grupa ljudi kojoj sam pristupio bila je skupina narkomana ranije poznatih policiji. Objašnjavao sam im kako sam pogriješio i kakve su mi stvarne namjere, ali nitko mi nije povjerovao. Narkomani, također, iz meni nepoznatih razloga, nisu željeli potvrditi moju priču. Najgore od svega bilo je što mi je netko od njih kada je shvatio da smo u policijskom okruženju podmetnuo paket od pola kilograma kokaina u džep ruksaka kojeg sam imao na leđima. Nisam osjetio da mi je drogu netko stavio, ali ja nikada nisam imao nikakve veze s tim svijetom ovisnika i ovisnosti. Brak po dogovoru, bez ljubavi I tako, umjesto u Ruandi, završio sam u istražnom zatvoru. Potrajalo je dok se konačno sve razjasnilo. Skupina s kojom sam planirao humanitarno djelovati odavno je otišla na planirano putovanje. Nisam znao kamo bih ih kontaktirao, stoga sam morao odustati od te zamisli. Nisam imao kamo, stoga sam se vratio k roditeljima. Oni su, baš poput mene, bili užasnuti svime što mi se dogodilo i da nije bilo njih tko zna kako bi ta glupa zabuna s drogom i završila. Bio sam bez posla, a dane provodio u društvu mame, bake i djeda. Svakodnevno su mi solili pamet raznim zamislima, a kako je vrijeme prolazilo ja sam doslovno ludio od njihovih savjeta. Kad je djed preminuo od srčanog udara situacija u kući postala je još gora. Tri mjeseca kasnije od iste bolesti umrla je i baka. Oboje su sahranjeni u Njemačkoj. Volio sam ih, ali na neki sam način bio i zadovoljan što ih više ne moram gledati i svakodnevno slušati kako je vrijeme za ženidbu. Njihovu misiju nagovaranja na brak nastavila je mama. Svakodnevno je tupila kako su mi godine uzalud prošle i kako ću prokockati život ako ne zasnujem obitelj. U jednom trenutku sam popustio i rekao neka pozove u goste prijateljičinu kći koju je smatrala izvrsnom prilikom za mene. Kad je došla s roditeljima u naš stan i kad su nas ostavili same, Sabine je zaplakala iz sveg glasa. Rekla je, žao joj je zbog moje bivše djevojke i njezine smrti, ali ne želi mi biti tek pusta utjeha. Rekla mi je kako ima mladića i voli ga svim srcem. - Zašto si onda večeras došla ovamo? Znala si što planiraju naši roditelji, zar ne? - čudio sam se. - Naravno, naše mame godinama razgovaraju kako bi bilo lijepo da se nas dvoje oženimo. Ne dopuštaju da se udam za muškarca kojeg volim. Ralf je kuhar, dolazi iz siromašne obitelji, a roditelji za mene žele uglednijeg i imućnijeg mladića. Tebe smatraju izvrsnom prilikom - objasnila mi je. - Ovako, godinama nezaposlen, stvarno sam prava prilika - gorko sam se osmjehnuo na vlastiti račun. - Hrvoje, ja znam da ti nisi loš. Po riječima tvoje mame znam da još voliš pokojnu djevojku - rekla je. - I uvijek ću je voljeti, niti jedna žena neće zauzeti mjesto koje je imala Ivona - otvorio sam joj srce. - Pristani na brak sa mnom, oženimo se i živimo svatko svoj život. Moji nikada neće prihvatiti Ralfa, oboje smo toga svjesni. Udam li se za tebe, roditelji će me napokon ostaviti na miru. Otac ima građevinsku tvrtku, poklonit će nam kuću ako se vjenčamo. Imat ćemo dovoljno prostora da svatko može živjeti svoj život. Što misliš o tome? - nisam se mogao načuditi njezinom otvorenom prijedlogu. - Tvoj Ralf će pristati na takav odnos? Nikada ne bih dopustio da se voljena žena uda za drugoga. - Ne preostaje nam ništa drugo. Svašta sam pokušala samo kako bismo bili zajedno, ali tata bi me uvijek pronašao i vratio kući. Bježala sam od roditelja, odlazila k Ralfu, ali tata bi uvijek pobijedio. Rekao mi je, ako još jednom pobjegnem, svojim utjecajem sredit će Ralfu otkaz i da u cijeloj Njemačkoj neće biti posla za njega. Ralf ima stare i bolesne roditelje. Da nije njih, odavno bismo napustili Njemačku, a ovako, ti si mi jedini spas - Sabine je sa suzama objašnjavala svoj težak položaj i nemoguću ljubav. Zbog sjećanja na Ivonu i obećanja koje nikada nisam održao, odlučio sam pomoći jednom paru koji se istinski voli. Sabine i ja te i idućih večeri skovali smo lude planove koje smo uskoro proveli u stvarnost. Mjesec dana prije dogovorenog datuma vjenčanja dobio sam posao kao prevoditelj u jednoj marketinškoj agenciji. Upravo onako kako je Sabine i pretpostavila, dobili smo kuću na poklon. Njezini i moji roditelji sufinancirali su izgradnju, a nas dvoje dobili smo sve što bi jedan par mogao poželjeti za sretan život. Iako su i njezini i moji roditelji željeli veliku svadbu, nas dvoje smo to odlučno odbili. Vjenčali smo se tek uz nazočnost kumova i roditelja, a večerom u restoranu tobože proslavili događaj. Svoju mladenku nisam unio preko kućnog praga, nisam je gledao s obožavanjem, niti mi je srce zatitralo kada bih je pogledao. Bio sam potpuno ravnodušan prema Sabini, a ona isto tako prema meni. Zapravo, postali smo dobri prijatelji i kada smo te noći stupili u našu zajedničku kuću odmah smo se počeli držati pravila koje smo već ranije postavili. Ona je imala svoju, a ja svoju vlastitu spavaću sobu. Isto je bilo i s kupaonicama. Kuhinju smo koristili zajednički, a isto tako smo se dogovorili da ćemo sve račune plaćati popola. Šok u frizerskom salonu Sabine je radila kao liječnica opće prakse i nedaleko naše kuće imala vlastitu ordinaciju. Uživala je u poslu, ali isto tako i u trenucima s muškarcem kojeg je voljela. Ralf je bio čest gost u našoj kući i često bi prespavao kod nje u sobi. Jutrom kad bi se ustajali, zajedno bismo doručkovali i razgovarali poput pravih prijatelja. Ralf bi mi uvijek zahvalio što im pomažem da se mogu iskreno voljeti, a ja sam bio zadovoljan što napokon imam svoj mir. Samo u trenucima kada bi nam roditelji dolazili u posjet nas dvoje glumili bismo sretan par. Ponekad bismo odlazili k mojima ili njezinima i nitko nije posumnjao u cirkus kojeg smo izvodili. Vješto smo ih sve obmanuli, a ja sam bio sretan kada bih vidio osmijeh na Sabininu licu. Smatrao sam kako sam jednim udarcem ubio dvije muhe: omogućio sam joj da voli i bude voljena, a istovremeno sam ispunio želju svojih roditelja koji su me smatrali sretno oženjenim muškarcem. Tog sam dana otišao u frizerski salon u koji sam običavao odlaziti kako bih skratio kosu. Imali su veliku gužvu i rekli da me toga dana ne mogu primiti. Šetao sam ulicom i sasvim slučajno zamijetio drugi salon. Ionako mi je bilo svejedno kako ću izgledati, stoga sam ušao i zamolio šišanje. - Morate se malo strpjeti. Ja imam klijenta, a kolegica je upravo otišla u trgovinu po osvježavajuće sokove, odmah će se vratiti i pobrinuti se oko vaše frizure - rekla mi je žena i pokazala naslonjač. Smjestio sam se, uzeo novine, čak sam i čuo kad su se vrata otvorila, ali nisam obraćao pozornost tko ulazi. Trgnuo sam se tek kad sam začuo glas gospođe s kojom sam ranije razgovarao. - Gospodine, sjednite ovamo u frizerski stolac, kolegica se vratila i sada ste vi na redu - pozvala me. Osvrnuo sam se oko sebe, ali još uvijek nisam vidio tu njezinu kolegicu. Poslušao sam ženu i smjestio se u udoban stolac. Pogledao sam u ogledalo koje se nalazilo ispred mene. U jednom trenutku u odrazu ogledala vidio sam te divne oči i te najljepše lokne na svijetu. Srce mi se stegnulo. Pomislio sam da je sve plod moje mašte, prikaza. Protrljao sam rukama oči. Iza mene stajala je Ivona, moja Ivona. - Bože dragi, jesam li potpuno sišao s uma ili si to ti? - promucao sam na hrvatskom jeziku. - Gospodine, kako vam mogu pomoći? - odvratila mi je na izvrsnom njemačkom. Ponovno sam pomislio kako mi se priviđa, kako je dotična frizerka možda samo nalik mojoj Ivoni. Obratio sam se frizerki s kojom sam prvobitno razgovarao i upitao kako se zove dama koja će me šišati. Kad mi je rekla Ivonino ime, poskočio sam od radosti sa stolca. Uhvatio sam Ivonu oko struka i skakutao kao maleni dječak oko nje. Ivona je bila blijeda, nepomična poput mramomog kipa. Shvatio sam kako nešto nije u redu. - Mislio sam da si mrtva. Nisi! Nisi mrtva, već živa i predivna. Bog je čuo sve moje molitve i vratio mi te. Napokon ću i ja biti sretan. Toliko te volim, obožavam - nastavio sam govoriti na materinjem jeziku. - Hrvoje, ne pravi mi scene, na poslu sam. Što to trabunjaš? Zašto bih bila mrtva? Godinama živim u Njemačkoj. Došla sam te potražiti dva mjeseca nakon zadnjeg ljeta koje smo proveli zajedno. Tvoja mama mi je otvorila vrata, izbacila me na ulicu. Rekla je da imaš drugu djevojku s kojom si zaručen i zato meni nisi htio pokloniti prsten. Pokazala mi je sliku na kojoj si zagrljen s djevojkom u Parizu. Dala mi je do znanja da se uskoro ženiš i da sam ti bila samo za zabavu dok bi ljetovao. Nije ju zanimalo ni to što nosim tvoje dijete, ni to što će postati bakom. Slomljena i očajna napustila sam vašu kuću. Autostopirajući, stigla sam ovamo. Bila je prava sreća što sam upoznala Friedu. Ona je davnih dana bila udana za Hrvata, stoga je malo razumjela naš jezik i moju tužnu priču. Ponudila mi je sobicu u svojoj kući i posao u ovom salonu - rekla je. Nisam mogao vjerovati onome što čujem, a ona je nastavila: - Kod nje sam izučila zanat, uz njezinu pomoć dobila papire za rad u inozemstvu - govorila je, a oči su joj se napunile suzama. U tom nam se trenutku obratila i Frieda i rekla neka odemo nekamo razgovarati. Znao sam, odmah je shvatila da sam ja muškarac iz Ivonine prošlosti. Ivona je skinula svoju frizersku kutu i otišli smo do obližnjeg kafića. Ispripovijedao sam joj sve laži koje su mi rekli roditelji, baka i djed, opisao život kojeg sam vodio, objasnio da je djevojka s fotografije bila djevojka mog najboljeg prijatelja. Saznao sam da imam sina i vidio njegovu fotografiju. Bio sam sretniji nego ikada. Krojači vlastitog života Ivona se tog dana nije vratila na posao, već me odvela u stan u kojem je živjela s našim sinom. Svi troje plakali smo od radosti i uzbuđenja što smo napokon zajedno. Prespavao sam kod Ivone, a kad sam idućeg jutra stigao kući, objasnio sam Sabini da sam pukom igrom slučaja pronašao svoju ljubav. I ona i ja, u dvije godina braka koliko smo zajedno proživjeli, postali smo odgovorniji ljudi. Dogovorili smo se oko podjele imovine, zatražili i dobili raskid braka. Naši roditelji dugo su upravljali našim sudbinama, ali i nas dvoje napokon smo odrasli i preuzeli kormila broda zvanog vlastiti život. S roditeljima sam se posvađao, nisam im mogao oprostiti bol koju su mi nanijeli ogromnim lažima. Uselio sam se u Ivonin stan, a uskoro smo se dogovorili da bismo se željeli vratiti u domovinu. Ivona je prodala stan, a i ja sam imao nešto ušteđevine, te smo zajedničkim snagama kupili kuću na moru. Vjenčali smo se, a supruga je otvorila vlastiti frizerski salon. Kad su mi javili da su mi poginuli roditelji u Germersheimu nisam bio siguran želim li nazočiti njihovu sprovodu. Moja bolja polovica željela je da, kad već oni nisu bili normalni roditelji, ja budem normalan sin. Poslušao sam je i sahranio ih. Prodao sam stan u Njemačkoj i otvorio putnu agenciju u domovini. Ivona i ja oduvijek smo pripadali hrvatskoj grudi, a željeli smo da naš sin odraste i bude sretan u svojoj domovini. Naš sin će se uskoro oženiti. Ivona i ja nikada nismo bili roditelji poput naših. Mi znamo da svatko treba biti krojač vlastitog života. Da nije bilo silnih laži naši su životi odavno mogli biti prekrasni i ispunjeni zadovoljstvom, ali za ljubav i ljepotu nikada nije kasno. Ipak, pitam se što bi bilo da se onoga dana nismo slučajno susreli? Životi bi nam bili promašeni i nesretni, živjeli bismo u laži, ne bih vlastitog sina upoznao... Roditeljima ni na nebu ne bih takvo što oprostio.
Bogu hvala, pregurali smo i ovo proljeće! Kiša, sunce, pa opet kiša, pa sunce... Navodno se sve budi i priroda mijenja, a ti dobro znaš kako promjene utječu na tvog oca. Kod njega se budi jedino nervoza. Halo, Daniela, čuješ li me? - mama je tako glasno povikala u slušalicu da sam poskočila. - Ma čujem te, mama, čujem te, ali vas dvoje ne slušate mene. Lijepo sam vam predložila da dođete ovamo. Klima je suha a proljeće blago, no vi ste tako tvrdoglavi - odmahnula sam rukom kao da me majka mogla vidjeti preko žice. - E, baš si lukava. Samo da dođemo i gledamo u onu hladnu vodu! Želim se osunčati, pocrnjeti... - Pa zašto onda ne dođete? - upitala sam je. - Zato sam te i nazvala: tata i ja bi vam došli krajem svibnja, a do kada ćemo ostati, to još ne znam - mama se nasmijala. - Pa to je za dvadesetak dana! Super, idem reći klincima. Kako će se veseliti! Poljubi tatu i vidimo se - spustila sam slušalicu, a čim sam se okrenula djeca su već bila pokraj mene. - Jel' nam to dolaze baka i deda? - bili su znatiželjni. - Da, dolaze vam baka i deda. A što smo se mi dogovorili? Ružno je prisluškivati tuđe razgovore, zar ne? prekriženih ruku i tobože ljuta lupkala sam nogom o pod, no kada sam vidjela kako se gurkaju i smijulje, i sama sam prasnula u smijeh. - Pojest ću vas! podigla sam ruke, a oni su uz veselu vrisku izjurili iz kuće. Znala sam kako više od svega vole jurnjavu i skrivanje, a kako sam ja živjela za njih, tako sam im sve činila po volji. Bojanu su bile četiri, a Igoru jedva tri godine. - Gdje ste? - doviknula sam s praga, a potom se iz vrta pojavio moj suprug Marko. - Ne smijem ti reći gdje su - rekao je glasno i pogledao prema zidu od čempresa koji se komešao, a potom me obuhvatio oko struka i povukao k sebi. - Čujem da dolaze tvoji - pogledao me i podigao obrvu. - Da, krajem mjeseca. Baš sam ih se poželjela, nisam ih vidjela od prošlog ljeta. - Hmmm... Baka i deda... - opet je podigao obrvu. Znala sam što mu je na pameti. Volio ih je, baš kao što su i oni voljeli njega, ali nije uvijek bilo tako... Zajedničko ljetovanje Vlak je jurio kroz noć ostavljajući za sobom prijeđene kilometre. Njegovo potmulo kloparanje i karakterističan zvuk kada bi ušao u neki od mnogobrojnih tunela, nisu mi dozvoljavali da zaspim, no nije samo vlak bio kriv za moju nesanicu. Striček Vinko nije mogao spavati, morao je nešto čitati pa je svjetlo u kupeu bilo upaljeno, ali on je barem šutio, za razliku od svoje supruge. - Eto šta ti je mladost! uzdisala je gospođa Anka glasno. - Njih dvije mirno drijemaju a ja sjedim kao na iglama. Kad samo pomislim kroz kakve gudure prolazimo i kako ova pruga nije baš najsigurnija, kosa mi se digne na glavi - gunđala je. "Bože, kakva žalosna sova!", pomislila sam, a ona, kao da je znala da me hvata san, svakih je deset minuta izjavila nešto slično, samo da ne zaspem. - Napravili smo pravu stvar što smo Danielu poveli sa nama. Ideja je bila zajednička, ali si ipak ti najzaslužniji za sve - udarila je svog supruga po ruci i nasmijala se toliko glasno, da je svo salo na njoj zaigralo. Sunčica, koja je sjedila do mene, samo je slegnula ramenima, a ja sam joj namignula i sklopila oči. Ona je bila djevojka mog rođenog brata koji je u to vrijeme služio vojsku. Prije nego što je otišao "vratiti dug domovini" izlazili su nepunu godinu dana, za koje smo vrijeme nas dvije postale dobre prijateljice. Ne samo da smo bile vršnjakinje - tada nam je bilo osamnaest godina - već smo imale i dosta toga zajedničkog. Čak nam je i prezime bilo isto, pa nas je tako njezin otac, gospodin Vinko, uspio prošvercati na godišnji odmor preko sindikata - kao da smo najrođeniji rod. Sunčica se, inače, nakon Slavkovog odlaska u vojsku, bila uhvatila mene kao pijan plota. Bila je luda za njim i ta ideja o zajedničkom ljetovanju rodila se prvo u njenoj glavi, a jesu li me njezini roditelji zaista obožavali ili su se tom gestom samo željeli dodvoriti mojim roditeljima jer su svoju kći već vidjeli kao Slavkovu buduću ženu, u to vrijeme nisam znala. U svakom slučaju, kada vać nisam dobila dozvolu za samostalno ljetovanje, ispalo je "daj što daš" i meni je bilo drago što ipak idem na more, pa makar i sa njima. Jedva sam čekala da se raspakiramo pa da otrčim na plažu... Sunčica i ja dobile smo dvokrevetnu sobu s ogromnom terasom kojoj sam se ja posebno obradovala. Ogromna mimoza pravila je debelu hladovinu bacajući sjenu na stolić i dvije visoke, udobne pletene stolice, a odatle je pucao pogled na pučinu koja se meškoljila u svom plavetnilu i raskoši. Tada je u našu sobu ušla teta Anka. - Djevojke, imam prijedlog. Mislim da bismo trebali zamijeniti sobe - ispalila je kao iz topa. - Joj mama, daj... A što nedostaje vašoj sobi? - Sunčica ju je tužno pogledala. - Naša soba nema terasu. Vas dvije ćete ionako izlaziti u provod, a nama će biti dovoljno da navečer samo sjedimo na ovoj terasi. Što ti misliš, Daniela? - pogledala je u mene. Smatrala sam kako nije u redu da joj proturječim jer su me ljubazno poveli sa sobom na more, a bile smo i mlađe, uostalom. Naposlijetku, meni je odgovaralo da oni sjede na terasi, a posljednje što sam željela bilo je njihovo društvo u večernjim satima. Stoga sam se, na Sunčicinu žalost, složila s njezinom majkom pa smo zamijenili sobe. Jedini pacijent kod liječnika Prva dva dana protekla su u najboljem redu: sunčanje, kupanje i uređivanje prije izlaska te ludovanje u velikoj diskoteci do ranih jutarnjih sati. Naravno, to je važilo i za Sunčicu, jedino se ona uzdržavala bilo kakvih komentara kada bismo se mimoišle s nekim zgodnim mladićem. Znala sam da se boji kako ću to eventualno reći svom bratu Slavku. Kada sam se trećeg dana probudila s temperaturom i užasnim bolom u grlu, prvo čega sam se sjetila bio je razgovor majke i bake pred moj polazak. - Kćeri, poslušaj baku, tvoje je grlo osjetljivo, a morska voda je ljekovita. Kad god možeš progutaj malo vode, isperi grlo i grgljaj je kao kada pereš zube. - Zaboga, zašto joj to govorite? - mama bi se uvijek protivila neprovjerenim metodama liječenja koje je njezina svekrva istresala kao iz rukava. - Naš grad leži na vodi - dodala je - ovdje je vlažna, a tamo suha klima i te nagle promjene nisu dobre za njezine krajnike. Daniela, molim te nemoj eksperimentirati s tom slanom vodom - završila je mama. Naravno, i da mi to nije rekla ne bih poslušala bakin savjet. Mislim da bih umrla od srama da me neki zgodni momak vidi kako ispirem grlo "čudotvornom vodom". No izgleda da sam se ipak previše opustila; gotovo da nisam izlazila iz vode, jela sam sladoled u neograničenim količinama i gasila žeđ ledeno hladnim gaziranim napitcima. Možda sam trebala poslušati baku, razmišljala sam pipkajući na vratu otekle limfne čvorove. Nije bilo druge, morala sam k liječniku. Stajala sam ispred vrata jedne ordinacije i nervozno cupkala. Nisam čekala red, već liječnika. Bila sam jedini pacijent. Razmišljala sam o tome kako je ovo totalna blamaža. Barem da sam stala na morskog ježa ili da me je opekla meduza, a ja sam dobila upalu grla kao da su mi tri godine! Još kad se pojavio doktor, tamnoput, mlad i zgodan, došlo mi je da propadnem u zemlju od srama i neugodnosti. - Hm... Daniela... - pogledao je u moju zdravstvenu knjižicu nakon što mi je pregledao grlo. Mogu ti prepisati lijekove ali tako samo "mazimo" bolest. Koliko ima da si stigla ovamo? - Danas je treći dan - odgovorila sam. - Onda predlažem injekcije. Pet dana, ujutro i navečer. Naravno, bez sunčanja i kupanja, i bez sladoleda! - nasmiješio se slatko, a u meni je sve zaigralo. - Jedino ćeš tako moći brzo ozdraviti i uživati u drugoj polovici svog odmora. Zašto se nismo sreli na plaži? Uredu - klimnula sam glavom i pomislila kako se ovakvo što samo meni može dogoditi. Kamoli sreće da sam ga upoznala na plaži, prohujalo mi je mislima. Brzo sam uzela knjižicu i kao vihor izletjela iz ordinacije. Prva injekcija koju sam primila nije mogla učiniti da bolest nestane, naprotiv, tog poslijepodneva izgorjela sam od temperature. Teta Anka donijela mi je hranu iz restorana ali je mene grlo toliko boljelo da nisam mogla ni gutati. Nije me to ništa začudilo, slične su me boljke pratile još od najranijeg djetinjstva ali sam ipak bila ljutita na sebe što se nisam više čuvala već sam si dozvolila da mi se to dogodi na ljetovanju. I nisam bila ljuta samo na sebe, već i na Sunčicu. Upravo kad sam se vratila sa večernje injekcije, počela je fenirati kosu, mirno me upitavši zar se ne spremam za izlazak. - Ovako bolesna? Svašta! - odmahnula sam glavom i skljokala se umorno na krevet. Stvarno mi nije bilo ni do čega. - Pa nisam ti ja kriva što si se ti razboljela! Zar bih sada i ja trebala čamiti u sobi? - rekla je drsko. Morala sam priznati da nije naivna igračica. Ta je njezina opaska bila odgovor na sva pitanja koja sam joj u tom trenutku eventualno mogla postaviti, pa sam joj samo rekla: - Nisam ni rekla da si ti kriva. Naravno da nisam očekivala od nje da po cijele dane sjedi sa mnom u sobi, ali mi je barem tih večeri mogla praviti društvo. Mogle smo slušati glazbu, kartati se ili samo razgovarati uživajući u mirisu ljetnih večeri, a ona se ponijela kao seljančica koja je po prvi puta u životu vidjela more i bila najželjnija toga večernjeg vašara. Ona je izišla, a njezini me roditelji nisu došli ni poviriti da vide kako sam, iako je njihova soba bila odmah preko puta naše. Sutradan je sve bilo isto. Sunčica je cijeli dan provela na plaži i opet je izišla kad je pao mrak, a meni je bilo malo bolje pa sam poželjela barem malo sjediti na onoj lijepoj terasi, makar mi društvo pravili Vinko i Anka. A onda sam naišla na zaključana vrata i shvatila da su i oni otišli u šetnju. Uletjela sam u svoju sobu i zalupila vrata svom silinom. "Ne brinite, čuvat ćemo vaštu Danielu kao da je naša", iskrivljene grimase oponašala sam Ankin glas i ono što je kazala mojim roditeljima kada smo trebali krenuti na put. "Koji su to ulizice! Sve su to smislili samo da bi Slavka uhvatili u mrežu. Neka, izdržat ću još jedan dan, a poslije će svatko na svoj račun. Pa nisam ni ja veslo sisala!", pjenila sam se od tuge i bijesa. Kada sam petoga dana navečer primila posljednju injekciju, odlučila sam im se revanširati i počastiti samu sebe. Nisam otišla u sobu, već u šetnju, a onda sam sjela u jedan kafić na samoj obali mora, uživajući u pogledu na pučinu. Sve nakon toga odigralo se munjevito. Tek što je konobarica spustila limunadu ispred mene, netko je zgrabio čašu i rekao: - Samo da provjerim je li hladna! Podigla sam pogled i stala kao hipnotizirana. Odmah pored sebe ugledala sam svoga zgodnog liječnika. - Ne, nije hladna. Rekla sam joj da mi je donese bez leda - promucala sam i skrenula pogled, ali mi to nije pomoglo. Preda mnom je stajao muškarac o kakvom sam oduvijek maštala, a meni je iz želuca krenula neka čudna toplina šireći se cijelim tijelom. Činila mi se toliko jakom da je morala izbiti na moje obraze, dok mi je srce udaralo kao pomahnitalo. - Otkud vi? - upitala sam konačno. - Pa eto, ponekad dobijem želju pratiti svoje pacijente rekao je i nasmijao se grlenim glasom. - Hmmm... Čudna opsesija - zavrtjela sam glavom, smiješeći se. - Šalim se, naravo. I ja sam samo običan čovjek, ali ipak ne toliko star da bi mi govorila "vi". Zar me nećeš ponuditi da sjednem... Daniela? Je li tako? - lupnuo se prstom po čelu. Pomislila sam: Bože, pa on je zapamtio kako se zovem! A još kada bi znao koliko sam puta pomislila na njega dok sam ležala sama i bolesna... Ponovno sam osjetila nemir i onu toplinu kako mi se razlijeva cijelim tijelom. - Da, izvoli, sjedni - rekla sam konačno. Hvala. Ja sam Marko - pružio mi je ruku. - Znam... - Ti si iz Zagreba, zar ne? - Da. Purgerica, ha-ha-ha... - I to jako lijepa purgerica! - polaskao mi je. - Reci, Daniela, bi li se ti sa mnom malo prošetala? - prošaputao je. Najljepša noć u životu Progutala sam knedlu. Sve ono o čemu sam mašatala bilo je preda mnom, no nisam željela da Marko dobije dojam kako sam "djevojka za zabavu", samo za jednu noć. Skrenula sam pogled ka pučini, dok su mi u glavi odzvanjale majčine riječi: "Ništa prije nego što postaneš punoljetna!" Samo nekoliko mjeseci ranije napunila sam osamnaest godina, a pored mene je sjedio najpoželjniji i najzgodniji muškarac kojeg sam ikada upoznala. Pitala sam se hoću li jednom zažaliti ako sada ne odem s njim i, s druge strane, hoće li mi netko reći "hvala", ako ne odem. Dignula sam se sa stolice i teatralno mu pružila ruku da me povede u šetnju. Oboje smo se tome nasmijali. Bila je to jedna od onih noći koje se pamte čitavog života. Marko je bio vješt ljuavnik, izuzetno nježan i pažljiv, a ja sam se kao pahuljica topila pod njegovim vrelim rukama. Kasnije, dok sam opušteno ležala na njegovim grudima, tiho je rekao: - Oprosti, nisam znao da si nevina. - Nema potrebe da se ispričavaš kada sam i ja željela da se ovo dogodi. Uostalom, sada više nisam nevina - zadirkivala sam ga. - Predivna si - poljubio me u kosu i dodao: - Moram priznati da sam počašćen. I ja sam po prvi puta dobio titulu nečijega prvog muškarca, a to nije mala stvar, znaš? - Stvarno? - podigla sam pogled prema njemu. Sudbina nas je spojila Časna riječ. Muškarci su vrlo sujetni, svi, bez obzira na to odakle su, a to što pojedinci vole samo mušku djecu, to je znak njihovog neznanja. Medicina me naučila da za takve stvari nije kriva žena. Primjerice, kada bi mi rodila djevojčicu, lijepu kao što si ti, bio bih jednako sretan... - Marko, što to govoriš? Jedva smo se i upoznali a ti govoriš kao da ćemo se sutra vjenčati - zaprepastila sam se. - Nemaš pojma koliko bih volio da bude tako. Imam osjećaj kao da sam čitavog života čekao samo tebe. Ti si ona prava. Daniela, ostani sa mnom i udaj se za mene kao da je izletjelo iz njega u jednome dahu, dok sam ja hvatala zrak. - Molim? - jedva sam samu sebe čula. - Zar ne vidiš da nas je sudbina spojila? Nisi se slučajno razboljela i nisi slučajno zakucala baš na vrata moje ordinacije. Otkad sam te ugledao, nisam ni oka sklopio. Molim te, samo mi nemoj reći kako ti treba vremena da bi razmislila, jer ako ti dozvolim da se vratiš u Zagreb, sumnjam da ću te ikada više vidjeti. Znam da si vrlo mlada, ali ako ti ne smeta ova razlika od deset godina među nama, pristani! - Šuti, molim te - nježno sam mu spustila prst na usne. - Šuti, da ne umrem od sreće. Hoću, udat ću se za tebe - zagnjurila sam lice u njegove grudi i osjetila kako nam srca kucaju u istom ritmu. Bila sam najsretnija žena na svijetu. Ležali smo tako do sitnih noćnih sati planirajući zajedničku budućnost, uz salve razdraganog smijeha, a onda sam zaključila kako moram natrag u hotel, jer bi se moji suputnici ipak mogli zabrinuti što me nema. - Znaš li ti koliko je sati? Skoro će zora! - povikala je Sunčica kad sam ušla u sobu, a potom su se iza mene u trenutku stvorili i njezini roditelji. - Neću te pitati gdje si bila, to mogu pretpostaviti, ali ovo se više ne smije ponoviti - Vinko se trudio ostati miran, no to nikako nije uspijevalo njegovoj supruzi. - Kako, molim te, nećeš je pitati gdje je bila? - vrisnula je. - Pogledaj kako joj se oči cakle, još se i smije... Pa ona je pijana! Ti si pijana unijela mi se u lice. - Želim znati gdje si bila do sada! - urlikala je i dalje. Roditeljski "dobri savjeti" Bože, kako je sve jednostavno kad je čovjek sretan, pomislila sam. Čak mi je i odgovralo da se posvađam s njom i konačno im svima kažem što ih ide. - A tko si ti da se ja tebi ispovijedam? - upitala sam je hladno i mirno, s istim onim osmijehom na licu. - Tko sam ja? Pa ovo je nečuveno! Povedeš je kao svoje dijete a ona ti tako prvom prilikom zabije nož u leđa! - Oprosti, kao čije dijete? - nisam se dala smesti. - Kao svoje! Tvojim sam roditeljima obećala da ću se brinuti o tebi i neću dozvoliti da me sutradan pljuju zbog tvog bezobrazluka - bila je vidno uzbuđena. - A gdje ste onda svi nestali kad sam gorjela od temperature? Mogla sam dobiti penicilinski šok, mogla sam i umrijeti a vi ste se za to vrijeme sunčali i kupali, a uvečer paradirali! - Pa, netko je morao biti uz Sunčicu... - ...da ja ne bih slučajno rekla Slavku kako je izlazila sama - rekla sam ironično. - A ona je baš morala izlaziti i kad sam ja ležala u krevetu bolesna, željna barem jedne tople riječi. Požrtvovana snaha, nema što! Naprosto se topim od miline kada pomislim da ćemo možda biti rod! Istopit ćeš se ti sutra kad javimo tvojim roditeljima kako se ponašaš, neodgojeno derište! - Anka je krenula prema vratima, ali je ipak čula kada sam joj doviknula: Ne zaboravite im reći da sam sada punoljetna! Vjerojatno iz straha da ne pomutim sreću njezine kćeri, Anka nije nazvala moje roditelje. Nazvao ih je Vinko, i to samo stoga jer sam naredne večeri ponovila istu "grešku" i ostala s Markom do zore. Tata je urlao u slušalicu, sjećam se kako je rekao da neće prevaljivati toliki put samo zbog tri preostala dana našeg odmora, ali da ću mu po povratku morati sve objasniti. A što sve čovjek može učiniti za ta tri dana... Sljedećeg dana ispričala sam Marku sve o svojoj "brižnoj sviti", dan nakon toga već sam bila u njegovoj kući, a kada je moje društvo krenulo put kući, moji su se roditelji zaputili u naš gradić na moru. Znali su gdje sam. Nakon svega što sam im priredila bilo je glupo da dopustim da me traže preko policije. Ipak, nisam željela iznevjeriti svog muškarca. Osjećala sam kako je on onaj pravi, kako je moje mjesto pored njega i ništa me nije moglo pokolebati u odluci da u budućnosti ostanem sa njim. - Stariji je. Ti si mlada i nemaš pojma o životu. Dobre djevojke se ne prepuštaju tako neznancu i ne udaju se nakon tri dana poznanstva. Ne valja trčati pred rudo, to će ti se obiti o glavu, upamti. Nećeš biti jedina u njegovom životu, ovdje ima mnogo lijepih djevojaka. Stariji je, tebi treba netko tvojih godina. Obrazovaniji je, a ti imaš samo srednju školu. Ma, i taj njihov mentalitet je skroz drugačiji od našeg... - više se ni ne sjećam što su mi sve roditelji govorili kako bi me uvjerili da odustanem od Marka i vratim se s njima u Zagreb. Što je najgore, sve su to govorili u njegovoj nazočnosti, a on im nije proturječio, nije se bunio protiv neistine, niti je meni govorio što da učinim. Kada su se vratili kući bez mene, tata je psovao, a mama mi prolila more suza u telefonsku slušalicu. Je li mi to trebalo biti važno? Ne znam. Možda sam bila isuviše mlada i previše zaljubjena da bih u Markovu zagrljaju mogla razmišljati o patnji svojih roditelja. Možda sam bila sebična ali voljela sam ga i imala sam pravo tražiti sama svoju sreću. Od njih sam očekivala da me razumiju i podrže u tome. Nisu me podržali već smo se samo udaljili jedni od drugih i prestali komunicirati. I njima i meni to je bilo teško razdoblje. Sada je i njima žao što nisu bili na našem vjenčanju. Došao je samo Slavko koji me je razumio i mislim da je Marko već pri prvom susretu zadobio njegove simpatije. Ne znam koliko je Slavko utjecao na naše roditelje, uglavnom, nije im bilo drago što se sve odigralo onako kako nisu planirali. Planirali su prvo njega oženiti, a onda je, barem u njihovim glavama, moja sreća pomutila njegovu. Srećom, on nije mislio tako. Kada sam naredne godine rodila Bojana, Slavko ih je bukvalno potrpao u automobil i doveo ih da vide što je prava sreća, a kada je i Igor ugledao svijet, nije prošao dan a da me nisu nazvali. Naravno, oprostili su Marku što me zaveo onako mladu i sada su tako ponosni na svoje unuke, na zeta liječnika, na to što je njihova ljubimica pronašla sreću i što imaju gdje doći na more dok se drugi kupaju "u lavoru". Slavko i Sunčica izlazili su još vrlo kratko nakon njegova povratka iz vojske, a potom je on poželio promjenu i pronašao drugu djevojku. Ja samo mogu zahvaliti njoj i njezinim roditeljima što su me poveli na more, kao i onoj gomili sladoleda kojeg sam pojela i zbog kojeg sam se razboljela, što sam došla na vrata Markove ordinacije. I više me nitko ne može uvjeriti kako sreću treba tražiti. Ako je naša, ona nas sama pronađe, i to onda kada joj se najmanje nadamo.
Ponovo popuštam nagovoru mojih roditelja da godišnji odmor provedem kod njih na imanju koje se nalazi nedaleko od Zagreba. Ali opet ta sva ispitivanja o Tomici pomalo me nerviraju. Moram priznati da sam se malo i radovala što ću se maknuti iz te gužve, koja ponekad zna biti jako zamorna. Od tih lica koje izbezumljeno hrle gore dole ulicama, ponekad mi se čini kao da sam u nekom izgubljenom vremenu. Tomicu sam upoznala sasvim slučajno, na tulumu kod moje najbolje prijateljice Ane. Tada sam još bila na fakultetu. Dane smo provodile bezbrižno, pričajući i planirajući gdje za vikend, nisu nas mučile nikakve brige osim ispita koje smo rješavale na vrijeme i hvala bogu vrlo uspješno. Medicina me je uvijek jako privlačila, taj kontakt sa ljudima me je ispunjavao. Onaj osjećaj da nekome možete pomoći je bio neopisiv za mene. Kao mala moje omiljene igre su bile doktorice. Ana je riješila da svoj dvadeseti rođendan, obilježi sa nekoliko prijatelja u jednom nama omiljenom kafiću na Šalati. To su naši zajednički prijatelji sa kojima smo se često družile u srednjoj školi, a onda to druženje se ponovo nastavilo na fakultetu. Dvadeseti rođendan, bože kako vrijeme leti... do jučer smo bile klinke a vidi nas danas? Šta kupiti djevojci koja ima gotovo sve? Ana je iz bogate obitelji, njeni roditelji imaju svoju privatnu firmu, nikada je nisu mučili problemi, kako platiti studentsku sobu, ili na primjer koliko će novaca ostati kada se računi podmire. Dok ja ... ja sam iz prosječne obitelji gdje je samo moj otac radio i borio se da nas poštedi one riječi "nemam", koja je jako bolna i često neshvatljiva djeci. Ali hvala bogu, to se rijetko događalo! Borio se svim silama, radio je razne poslove da bih se ja i brat mogli školovati. Subota večer, rođendan moje najbolje prijateljice Ane. Tako sam bila ushićena i jedva sam čekala da krenem. Obukla sam laganu pripijenu crvenu haljinu uz tijelo, koja je odlično naglašavala moje bokove. Moram priznati da sam imala sreću, nikada nisam imala problema sa viškom kilograma, sa kojima mlade djevojke često imaju problema. Bolje rečeno imala sam super liniju, i pored toga da nikada nisam pazila šta jedem. Kosu sam pustila, stavila malo rumenila na usta i bila gotova za par minuta. Ono najbitnije da sam bila zadovoljna. Kada sam stigla na Šalatu odmah sam mogla primijetiti da su svi već bili tamo, izgleda da sam zadnja, pomislih... ali nema veze, ionako imamo cijelu noć pred sobom. Hej društvo moje, žurka neka krene! Moja prijateljica je blistala, njene plave okice su sjajile, jednostavno prekrasna haljina, frizura i nenapadna šminka. Tako dok sam joj čestitala i pružala svoj skromni poklon, ona mi je tiho šapnula na uho da me mora upoznati sa nekim. To je bio Tomo! I prije nego što sam se snašla, pružio mi je ruku i predstavio se. Moram priznati, da to što sam vidjela je bio jedan jako zgodan i naočit mladić, onako visok oko meter osamdeset pet, kosa zalizana, ramena široka, mišići po čemu se dalo zaključiti da je sportski tip. Tu večer smo se zaista svi lijepo zabavljali. Malo se popilo, tek toliko da se raspoloženje još više otvori. Tomo se naravno cijelu večer motao oko mene, vidjelo se da mu se dopadam. Nisam ni ja bila ravnodušna ali nikako to nisam htjela pokazati, pogotovo ne zato što smo se tek bili upoznali. No, priznajem, što je više govorio o sebi, bio mi je sve zanimljiviji. Tako smo razmijenili i brojeve telefona. Bila je to jako lijepa rođendanska zabava, puštali smo razne pjesme od sentiša, do klasike za svakoga po nešto. Nisam ni primijetila kako je već kasno i da su neki već otišli doma, ostalo nas je samo tri para i konobar koji nam je polako davao do znanja po svom smrknutom licu da je vrijeme da i mi krenemo kući. Ja i Ana smo odlučile ići taksijem do stana, jer ne bi bilo pametno da vozimo u alkoholiziranom stanju, toga smo bile svjesne. Na putu prema kući Ana se cerekala: - "ha draga", dalo se primijetiti da ti je večer bila jako zanimljiva. Hajde pričaj da li ti se sviđa? Ja sam joj samo rekla da smo razmijenili brojeve telefona i da se neću opterećivati time da li će me nazvati ili ne! Ali to naravno nije bila istina! Jedva sam čekala da legnem da se naspavam, a onda kada pogledam na svoj mobitel da vidim poziv, koji će mi uljepšati dan. - Jao bože! Koja glavobolja! Dan je bio prekrasan, sunce je bacalo svoje zrake na moju postelju, baš kao u bajci. Ana je već ranom zorom nestala, što me je jako iznenadilo, jer ona nije bila od onih koji vole rano ustajati. No meni je potrebna hitno kava da dođem k' sebi. Odmah sam pojurila do svog mobitela da provjerim da li sam možda imala poziv, ili pak neku porukicu koju sam tako očajnički priželjkivala. - Zvono na mojim vratima me spriječilo na putu ka mojoj radoznalosti. Kada sam otvorila vrata imala sam što i vidjeti! - Dobro jutro, spavalice! Tomo je bio taj koji mi je poželio. Od šoka nisam znala da li ću da se onesvijestim! U glavi su mi se nizala pitanja: kako? otkud ...? - ali odmah nakon početnog šoka sjetila sam se tko bi mogao biti odgovoran za to! Ana! To je jedino ona mogla tako nešto smisliti. - Pa dobro, dali ćemo mi ovako stajati na vratima ili ćeš me pozvati u stan na kavicu? - Oh! Oprosti, izvoli uđi. Tomo se nije dao zbuniti, što se za mene nije moglo reći. Tako dok smo pričali uz kavicu, ja sam se malo opustila i došla k' sebi. Bilo mi je jako ugodno razgovarati sa njim jer teme su navirale jedna za drugom kao da se već godinama poznajemo. Tako smo ja i Tomo započeli našu ljubavnu romansu. On je bio nešto stariji od mene i radio je u policiji. Imao je dobro radno mjesto, bio je načelnik odjela kriminalističke policije. Svaki slobodni trenutak smo provodili zajedno, koristili svaku pauzu da budemo skupa. Jednom riječju to je bio san svake djevojke da ima takvu jednu ljubav o kojoj mnogi sanjaju. Ja sam zračila od sreće što su drugi mogli da primijete, čak su mi prijatelji počeli predbacivati da sam ih zapostavila, kako više nemam vremena za njih. Ja jednostavno nisam mogla drugačije - Tomo mi je bio sve. Ja sam u međuvremenu završila fakultet. Sve ispite sam uredno i na vrijeme dala i počela sam da stažiram u bolnici. Plaća nije bila nešto velika ali mi je bila dostatna. Tomo je već neko vrijeme predlagao da se doseli k meni i da budemo cijelo vrijeme zajedno. Moram priznati da sam i ja to priželjkivala, ali uvijek je postojalo nešto oko čaga bih se ja izmotavala. Kao da nisam bila spremna dijeliti mojih pedeset kvadrata sa čovjekom kojeg zaista volim cijelom svojom dušom. S vremenom sam popustila i počeli smo živjeti skupa. Na početku našeg zajedničkog života bilo je sve predivno, sve kućanske poslove smo dijelili na pola, nije bilo rasprave tko nosi baciti smeće ili tko će da kuha, to smo uvijek činili po potrebi. Tomo je zaista bio divna osoba. Kako je vrijeme odmicalo i stvari su se počele mijenjati što se dalo malo primijetiti. Nismo više toliko bili skupa, njegova dežurstva, iznenadni pozivi, sve su to bili samo izgovori. Jako me je nerviralo kada bih ga htjela iznenaditi sa nekom romantičnom večerom u dvoje, potrudila bi se oko svega a on se jednostavno znao ne pojaviti, uz već dobro znane izgovore. Tada sam znala noć provesti plačući, u suzama, zovući ga ne mobitel na kojem mi se samo javljala sekretarica. Dugo sam razmišljala da li da se povjerim nekome? Ana je bila jedina kojoj sam mogla sve reći, moja sestra koju nisam imala. Odlučila sam da se izjadam i da se malo posavjetujem. No nisam tada ni primijetila da je Anu to nešto pretjerano zabrinjavalo ili možda čak da je iznenadilo. Nije me čak ni zagrlila da mi olakša moju bol. Tada nisam ni primjećivala da su se stvari promijenile u našem odnosu. Sa Tomom sam pokušavala da pričam, ali uvijek je imao spremne izgovore "znaš ljubavi, posao, obaveze, ti si znala za to! Ja na primjer tebe nikada ne osuđujem kada ti imaš dežurstva". Svaki put bi me ubijedio da ja to sve umišljam samo! Sjećam se dobro, bio je prosinac i ja sam se vraćala mrtva umorna sa posla. Onako promrzla teturala sam do stana jedva čekajući da legnem u moj krevet da se malo privijem uz moju ljubav, radovala se sutrašnjem danu što sam slobodna u nadi da ćemo negdje u kino pogledati nekakav dobar film. Ulazeći u stan primjetila sam da su vrata spavaće sobe bila zatvorena što mi je pomalo bilo čudno jer mi ih nismo imali naviku zatvarati. No, nisam tome u tom trenutku pridavala previše pozornosti. Žurila sam se što je moguće prije presvući i leći uz mog budućeg supruga jer smo već odredili datum našeg budućeg vjenčanja koje se trebalo dogoditi sljedeće godine u junu. Kako sam otvorila vrata spavaće sobe ugledala sam moju najbolju prijateljicu Anu kako leži privijena uz Tomu! Od šoka sam vrisnula! Oni su onako sneni skočili na noge a da pri tome nisu opazili da su potpuno goli. U stanju šoka nisam znala da li ću da se srušim ili da povratim! - Ana! Povikala sam i srušila se! Kada sam ponovo otvorila oči vidjela sam Tomu kako izbezumljeno gleda u mene a Ana je stajala pored njega. - Zašto? Zašto ti? Ponovo sam je pitala. Ona je samo pustila suzu, usne su joj zadrhtale i istrčala je iz stana! On je počeo da mi se izvinjava, da mi se opravdava, kako nije kriv tome svemu, kako je Ana to sve planirala i uhvatila ga nespremnog. Njegove riječi su mi se gadile, gadio mi se i on! Moja najbolja prijateljica sa kojom sam dijelila sve svoje brige i radosti i moj budući muž, čovjek za koga bih život dala! - Odlazi! Nikada te više u svom životu ne želim vidjeti! Ne želim čuti da postojiš, mrtav si za mene! Oprosti mi bože ali kako da podnesem ovu bol? Srce mi je puklo na pola, nemam snage da se nosim sa time, nisam toliko jaka! Tomo je polako kupio svoje stvari, i i koristio svaki trenutak da se ponovo pokuša opravdati, molio je, ali za mene je bilo gotovo! Ne želim svoj život provesti sa nekim tko je bio u stanju to mi napraviti! Na odlasku sam mu rekla "zbogom, i zatvori vrata za sobom"! Dani su prolazili, bilo mi je jako teško. Čak ni Anu više nisam viđala. Čula sam da je dala otkaz u bolnici i počela raditi u firmi svojih roditelja. Ja sam se posvetila svom poslu kojeg sam obožavala i to mi je bilo u tom trenutku dovoljno. Odlučila sam provesti godišnji odmor kod mojih roditelja na njihovom imanju. Znala sam da će ih to jako razveseliti, ali znala sam isto tako da će biti opet otvorena tema o Tomi. Naime, moji roditelji nikada nisu saznali zašto više nismo skupa. Nikada im nisam htjela reći pravi razlog, pogotovo zato što je moja mama imala zdravstvenih problema pa ih nisam htjela opterećivati s tim. Imanje mojih roditelja je bilo ono pravo seosko, sa velikim šljivikom, vrtom punim prekrasnog cvijeća sa pogledom na livade i prekrasnim malim potočićem koji je često kada su velike suše znao ostati bez vode. Moram priznati da mi je ta priroda na početku kada sam se preselila u Zagreb jako nedostajala, ali sam se brzo navikla na svjetla i ljepotu velegrada! Nedjelja je i ja polako pakujem u moj auto ono što mi je najnužnije potrebno na selu i odlazim k roditeljima. Kada sam stigla, na ulazu u dvorište me je dočekao moj otac i moja majka. Taj roditeljski zagrljaj mi je značio sve! Vidjeti ih žive i zajedno, onako pomalo sa staračkim crtama na licu ne može se opisati nikakvim riječima. Mama je priredila moja omiljena jela i stalno me kudila da moram malo više jesti jer sam jako mršava. Naravno, mama kao i svaka druga samo se brine za svoje dijete. Bez obzira koliko imamo godina u roditeljskim očima smo uvijek ona mala djeca. - Sada bih se samo željela dobro naspavati i poslije uživati u čistom zraku - rekla sam. Nakon obilnog ručka nisam ni primijetila kako sam uspjela u trenutku da zaspim! Probudila sam se kasno popodne kada je sunce već skoro bilo na zalasku. Rekla sam majci kako želim da se prošetam i ponovo prođem putevima kojim sam nekada kao djevojčica znala šetati i brati najljepše poljsko cvijeće za moju majku! Tako šetajući proplancima i stazama ugledah to biće koje je imalo prekrasne plave oči. Čini mi se da u svom životu nisam vidjela ljepše oči. Zamišljeno je gledao u daljinu kao da nije niti primijetio da sam mu se toliko približila. Kada sam ga pozdravila naglo se prenuo i čak postidio. - Oprosti! Nije mi bila namjera prekinuti te u tvom razmišljanju - rekla sam veselo, na što se on samo nasmijao i rekao kako nema veze jer nije o ničemu važnome razmišljao - "jednostavno su mi misli odlutale". Pružio mi je ruku i predstavio se - ja sam Ivan, a ti? Čini mi se da te nisam do sada viđao ovdje? - Marina, drago mi je, izustila sam. - U pravu si, jako rijetko dolazim, jednostavno ne stignem, posao mi to ne dozvoljava. Nastavili smo ugodno šetnju u dvoje, pričali o svemu i svačemu sve dok on nije spomenuo da bi bilo vrijeme da se vratimo jer je lagano padala večer. Majka me je odmah po povratku zasula pitanjima gdje sam se tako dugo zadržala, kao što je to činila i kada sam bila mala djevojčica. Rekla sam joj kako sam upoznala Ivana, na što se ona jako obradovala. Iz njenog osmijeha se dalo zaključiti da ga poznaje i da joj je drag. - Ivan je jako pošten i vrijedan dečko i jako mi je drago da si ga upoznala. Doselio se ovamo prije dvije godine. Kupio je jedno napušteno imanje, i jako se potrudio da ga dovede u red. Mogu samo reći da je to jedno od najljepših imanja u kraju - čak su ga nagradili za najljepši botanički vrt. Bilo mi je zanimljivo slušati sve te pohvale o njemu! - Ivan je rođen i odrastao u Njemačkoj ali se vratio u hrvatsku potpuno sam. Naime prije nekoliko godina u teškoj prometnoj nesreći su mu poginuli roditelji i brat tako da on nije mogao da podnese daljnji život tamo i odlučio je doći ovdje kako bi pronašao svoj mir. To me je jako rastužilo. Sjetila sam se kako je zamišljeno gledao u daljinu kada sam ga srela. O čemu je tada tako zamišljeno razmišljao, sada je bilo očigledno. Dok sam ja pomislila da ga možda muče ljubavni problemi on je vjerojatno razmišljao o svojim poginulim roditeljima i bratu. Sljedeći dan sam ponovno otišla šetati ali Ivana nisam srela. Možda sam to potajno namjerno učinila i sljedećeg dana, ali ni tada ga nisam vidjela. Jednu večer dok sam na terasi ispijala čašicu domaćeg vina i razmišljala kako mi je ovaj godišnji zaista prijao, primjetila sam kako se ni u jednom trenutku nisam sjetila Tome i Ane. Čak nisam više niti osjećala onu ogorčenost prema njima. Bila sam ravnodušna do te mjere da sam čak poželjela da budu skupa jer su ispali kao stvoreni jedno za drugo - onako jednako pokvareni. Iz mog razmišljanja me je prekinuo Ivan. - Zar ti društvo ne bi prijalo mlada damo? Njegove plave okice i prelijepi osmijeh su me ponovo očarali. - Mene su učili da uz času vina treba imati i nekoga za razgovor... pa ako ste zainteresirani ja bih bio počašćen da vam se pridružim. - Hm! Da razmislim malo. Pa s obzirom da mi djeluješ bezopasno, rado ću ti pružiti priliku da se bolje upoznamo - rekla sam. Ispričao mi je cijelu svoju životnu priču. Sa knedlom u grlu vidjelo se da mu je rana još svježa, da će trebati jako puno vremena da to preboli, ali nikada i da to zaboravi! I ja sam njemu govorila o svojoj nesretnoj ljubavi... U jednom trenutku me je privukao k sebi i zagrlio. Riječi su postale suvišne jer naši pogledi su već sve rekli. I evo, nakon godinu dana ja i Ivan smo u sretnom braku i imamo prekrasnu kćerkicu Lanu koja je izbrisala sve tragove tuge u našim srcima. Prava ljubav je učinila svoje! [starbox id=7]
Lucija - glas mojeg muža Roberta trgnuo me je. Ni o čemu nisam razmišljala, već sam samo buljila u prazno. Nisam ni bila u stanju misliti. Potpuna bezvoljnost potpuno me je obuzela. - Kamo si odlutala? - upitao me je uz osmijeh. Slegnula sam ramenima. Lice mi je bilo potpuno bezizražajno, promatrala sam ga kao što bih promatrala nekakav predmet koji mi se nalazio na putu. - Nikamo - rekla sam kruto. - Ručak je odličan - pohvalio me je. - Uvijek sam želio savršenu ženu, a ti si spoj svih savršenstava koja sam želio. - Ipak... - pogledao me je s pozornošću, kao što je to uvijek činio kada bi se našao u mojoj blizini. - Imaš izrast na kosi - upozorio me je. Da sam mogla iskočiti iz kože, u tom bih trenutku to učinila. On kao da nije bio svjestan koliko me je iritirao sitnicama koje su bile potpuno nevažne. - Znaš da želim da uvijek izgledaš besprijekorno. Na raspolaganju su ti svi mogući stručnjaci za ljepotu. Kada dođem s posla, izići ćemo na večeru - obrisao je usne ubrusom i otpio gutljaj svoga omiljenog vina. - U redu - uzvratila sam tiho. - Uvijek mi je ugodno izići s tobom - riječi sam jedva prevalila preko usana. - Znam - Robert je ustao i prišao mi. Obuhvatio je moje lice rukama i spustio nježan poljubac na moje usne. Izdržala sam taj maleni dodir nježnosti, iako sam imala strašan poriv da okrenem glavu. Jedva sam čekala da ode. Bijes se nataložio u meni i ključao je, bolje rečeno, bio je blizu točke vrelišta. Kad se odmaknuo od mene, ustala sam i pošla po njegov sako. Pomogla sam mu da ga odjene i iščekivala trenutak kada ću ostah sama, potpuno sama. - Želim da budeš neodoljiva, najljepša - rekao mi je na odlasku. Potvrdno sam klimnula glavom. Kad su se vrata za njim zatvorila, odahnula sam. Uklonila sam posuđe sa stola i spremila ga u perilicu. Skuhala sam si kavu i sjela. Prekrižila sam nogu preko noge. Čak ni prvi gutljaj kave nije mogao sprati gorčinu koja se nalazila u mojoj usnoj šupljini. Pripalila sam cigaretu, uživajući u njoj sa svim svojim čulima. To mi je bilo jedino zadovoljstvo, iako sam se oduvijek užasavala tog poroka koji ni u kojem slučaju nije bio dobar. Utjecao je na ljepotu, no ja i jesam željela poružnjeti. Koliko god čudno zvučalo, to je bila istina. I sama sam uvidjela koliko su mi misli nepovezane. Otpila sam još jedna gutljaj kave, pokušavajući se smiriti, i to mi je donekle pošlo za rukom. Sama spoznaja da Robert nije tu bila je dovoljan razlog da se razveselim. Već sam ga mjesecima mrzila, ali sam to vješto skrivala. Bože, pomislila sam u sebi. Samu sam sebe dovela u situaciju u kojoj sam se nalazila... Sjećanja su počela navirati. Otvarala sam pretince svoje prošlosti koji su bili mnogo ljepši od sadašnjosti, ali ja to tada nisam shvaćala, pa nisam ni znala uživati u tim trenucima. Sjetila sam se vremena kada sam iz djevojčice izrastala u djevojku. Što je vrijeme više odmicalo, moja je pojava privlačila sve više pogleda. Ako do tog vremena nisam bila svjesna svojeg izgleda, sve više sam pazila na njega. Izgledala sam doista prekrasno. Visoka i vitka figura, pune grudi, duge vitke noge i blago zaobljeni bokovi, bili su glavne karakteristike mojeg tijela. A lice? Ono je bilo najljepše na meni. Robertova prosidba Doista je bilo savršeno, to sam mogla reći bez lažne skromnosti. Poprilično sam sličila Angelini Jolie, a tu sam usporedbu bezbroj puta i čula. Imala sam prekrasne zelene oči oivičene dugim trepavicama, malen nos, pune usne koje su skrivale moje savršene zube i lice koje je bilo pomalo duguljasto, ali i harmonično sa svim dijelovima ostatka lica. Znala sam da sam mogla imati momka kojeg sam željela i imala ih podosta. Bila sam poput leptira koji je letio od cvijeta do cvijeta, a većinu tih veza sam prekidala prije nego što bi postali bliskiji. S vremenom sam shvatila da ono što tražim nikada neću pronaći u muškarcima koji su bili samo malo stariji od mene. Zato sam se okrenula onima koji su bili zreliji. No, nailazila sam na problem koji mi se činio nepremostivim. Većina njih je bila oženjena, a svi oni koje sam željela vrlo brzo su otpali zbog te pojedinosti koja mi je smetala. Ipak, nisam odustajala. Kada sam naišla na Roberta, shvatila sam da je on spoj svega onog što sam željela. Bio je stariji od mene dvadesetak godina, osoba koja je bila uspješna i bogata, a k tome je znao kako da se ponaša prema jednoj ženi. Iako je bio oženjen, upustila sam se s njim u vezu. Doista se prema meni ponašao kao da sam kraljica, a tko bi tome mogao odoljeti? Svakodnevno me je obasipao skupocjenim poklonima i obećavao razvod od supruge, ali mu ja ni jedne riječi nisam vjerovala. Nemalo sam se iznenadila kada mi je rekao da je zahtjev za razvod na sudu. Iako sam sumnjala u to, on mi je dokumentirao sve ono što je rekao. Te me je večeri zaprosio. Naravno da sam pristala. Robert možda nije bio najljepši muškarac, ali je bio onaj koji mi je mogao pružiti sve ono što bih poželjela: sigurnost i stabilnost. Imao je dvoje već odrasle djece, no to me se nije nimalo ticalo. Bilo mi je jedino važno da je zaljubljen u mene, i to beskrajno. Sa zadovoljstvom sam promatrala smaragd koji se nalazio na mojem zaručničkom prstenu. - Kada sam ga vidio, podsjetio me je na tvoje oči i morao sam ga uzeti - priznao mi je. - Jedino se njegova ljepota može usporediti s tvojom - dodao je laskavo, promatrajući svaku pojedinost na mojem licu. Koliko je bio opčinjen mnome, nije skrivao ni u jednom trenutku. Za njega sam bila božanstvo i neprestano me je držao na pijedestalu svojih prioriteta. Laskalo mi je sve to. Kod kuće sam imala cijelu kolekciju vrijednih poklona. On nije samo pokazivao ljubav, on ju je i dokazivao na sve moguće načine. Nedugo zatim je kupio stan u centru grada u koji smo zajedno uselili. Otišao je od supruge, ostavivši joj svoju prekrasnu kuću, ali meni to i nije bilo važno. Doista sam mislila da je on sve ono što želim. Da sam slutila barem djelić istine, pobjegla bih glavom bez obzira. Ni slutila nisam koliko me voli i koliko će mi zagorčati život svojom ljubomorom. U početku mi je doista bilo drago što je bio ljubomoran. Tu sam ljubomoru smatrala začinom ljubavi, dokazom da me nesebično voli. Uvijek je volio znati gdje sam i s kime. Kontrolirao je svaki moj pokret, a da ja toga nisam ni bila svjesna. On je dobro znao što radi, no ja nisam znala što me očekuje. Jedina isprika mi je bila mladost, neznanje i nepoznavanje muške psihe. Samo nekoliko dana nakon što smo počeli živjeti zajedno, posjetili su me moji roditelji. Oni su znali da imam dečka, ali ne i tko je on. Kada su čuli da se rastaje zbog mene, pobijesnili su, prijeteći da će me se odreći u svakom pogledu. - Što to činiš? - otac mi se unosio u lice. On je moj vršnjak. Zar nemaš oči? Osoba koja je u stanju napraviti ono što je on, nije vrijedna ni pogleda, a kamoli nečije ljubavi. Njemu se i ne čudim toliko, ali ti? Odgajao sam te kao što su mene moji roditelji odgajali, a ti si se drznula razoriti nečiji brak! Smjesta da si se pokupila i otišla kući! - naredio mi je, ali sam ja odmahnula glavom. Prišao mi je i pljusnuo me. - Nećeš? pjenio se, dok je njegov glas grmio stanom u kojem smo se nalazili. - Više nikada nećeš biti dobrodošla u mojoj kući. Jesi mi kći, ali te se sramim. Ponekad sam u stanju misliti da bi bolje bilo da te nema, nego da sam ovo dočekao - njegovi staromodni stavovi kao da su došli iz nekoga drugog vremena. - Ja ga volim - samo sam rekla. - Voliš ga? - pogledao me je s gnušanjem. - Mislim da su temelji te ljubavi ništavni i da ćeš dočekati sudbinu njegove supruge. Ako nije bio dobar prema njoj, zašto bi bio prema tebi? Ti zaslužuješ mnogo boljeg muškarca od njega - pokušao me je uvjeriti, ali sam ja ostajala pri svom. Napadao me je verbalno, ali ga ja nisam željela ni slušati, tako da njegove riječi nisu dopirale do mene onako kako su trebale. - Ako si rekao što si imao, onda otiđi - rekla sam hladno. Zbog njega sam dobila otkaz 0tac me je preneraženo pogledao. Spustio je glavu, pokuša- vajući kontrolirati svoje osjećaje. Vjerovala sam da mu nije nimalo lako, ali nije bilo ni meni. Nije me smio tjerati da biram između njega i ljubavi prema Robertu. I sam je trebao biti svjestan da će on biti taj koji će izgubiti. On je svoju roditeljsku ulogu odigrao, a ja sam raširenih krila krenula u novi život. To je bio put koji sam izabrala i on mi nije smio postavljati uvjete koji su bili nemogući da se ispune. - I hoću. Muka mi je od pogleda na tebe - prostrijelio je majku pogledom, a ona me je pogledala s tugom u očima. Znala sam da je njoj teško, ali mi ispred oca nije mogla reći ono što je mislila da bi trebala. Ona je oduvijek bila tiha i povučena žena. Čak je i njena ljepota bila skromna kao i ona, što na sreću nije slučaj bio i kada sam ja bila u pitanju. Ne znam od koga sam naslijedila ljepotu, ali sam se smatrala izuzetno posebnom zbog nje. Kada su otišli, najprije sam bila ljutita, a onda sam briznula u plač. Cijena moje ljubavi bila je velika. Zašto su moji roditelji bili toliko nemilosrdni? Tjerali su me od sebe. Zašto? Ništa lošeg nisam napravila. Samo sam voljela, a to je bio moj jedini grijeh. Znala sam da ni na moje vjenčanje neće doći. Znam da bi majka htjela, ali joj otac to nikada ne bi dozvolio. Bit ću tužna mladenka u bijelom. Zajednički put moje obitelji odvajao se od mojeg. Bilo mi je strašno teško zbog toga, a znala sam da je i njima. Koliko god očeve riječi zvučale sterilno i optužujuće, ipak mu je bilo teško. Trudio se to skriti, no... Činilo mi se da sam satima plakala. Kada je Robert došao i vidio me u tom stanju, bio je strašno ljutit. - Zaboravi na njih - gotovo mi je naredio. - Ti si slobodna, oni ne mogu odlučivati za tebe. Što će ti oni? Ja sam ti dovoljan, isto kao i ti meni - rekao je blago, tješeći me. - Možda bi bilo najbolje da prestaneš raditi. Ja ti mogu pružiti sve što poželiš - koristio je moju ranjivost da ostvari svoj cilj, a to je bio samo jedan od mnogih koje je kasnije ostvario. - Ne! - odmahnula sam glavom. Radila sam u butiku i taj posao sam voljela. Nije bio dobro plaćen, ali sam ja voljela raditi s ljudima. To mi je bio jedini doticaj s vanjskim svijetom i to nisam željela izgubiti. Kako bi bilo da ja njega pokušam odgovoriti od posla? Znala sam kakav bi odgovor bio, pa sam i ja njemu ponudila takav. - Kako želiš - rekao je pomirljivo. I sama sam bila iznenađena njegovim ponašanjem. Bilo je lijepo od njega što mi je dozvolio da radim, iako je često spominjao da me želi samo za sebe. Sve svoje slobodno vrijeme provodila sam da bih njemu ugodila. Jedino što je tražio je da uvijek izgledam besprijekorno, da budem lijepa samo za njega i da obroci budu gotovi na vrijeme. Sve me je to ispunjavalo u početku, ali sam se s vremenom zasitila. Dok sam ja žudjela za zabavom, on je žudio za romantikom. Ipak mi je popuštao, sve dok se nismo vjenčali. Kada smo postali bračni partneri, čim sam se vratila s medenog mjeseca, dobila sam otkaz. Nije bilo nikakvoga jasnog obrazloženja. Samo mi je uručena knjižica, i to je bilo to. Bio je to jak udarac za mene. Mrzila sam dane koje sam provodila u dokoličarenju. U to vrijeme, i Robert je počeo pokazivati svoje pravo lice. Sve manje je radio ili je posao donosio kuči, a sve više vremena provodio uz mene. Njegova ljubav poprimila je sasvim drugačiji obris. Bio je poput moje sjene. Čak ni u dućan nisam mogla otići bez njegovog znanja. Sve više sam uviđala da sam upala u klopku. Iako sam ga slijepo voljela, isto kao i status koji sam dobila vjenčanjem s njim, postajala sam sve manje sretna. Moja sreća je kopnila, a Robert me je taktički i proračunato odvojio od svih mojih prijatelja. On je bio i uzrok mojeg otkaza. Jednostavno je ušetao u butik bez mojeg znanja i zahtijevao da mi se dade otkaz, ne libeći se ucjena. Kada sam to saznala, potpuno sam pobjesnjela. - Dobila sam otkaz zbog tebe? - unosila sam mu se u lice. - Ne - Robert je odlučno domahivao glavom. - To nije bilo zbog mene - pokušao me je uvjeriti, ali sam ja znala da laže i da prave razloge svojeg postupka vješto skriva. - Nego? - nikako nisam mogla stišati svoj bijes. - Ne znam. To sam ja mislio tebe pitati - nevino me je pogledao. Lupnula sam nogom u pod. Osjećala sam ljutnju, ali i nemoć. Srce mi je uzbuđeno tuklo u grudima. Dojam da sam prevarena i izigrana, nikako me nije napuštao. Moja velika ljubav smanjivala se iz dana u dan. Robert je bio posesivan čovjek, ljubomoran toliko da tu svoju ljubomoru nije mogao kontrolirati ni u kojem pogledu. Činilo mi se da je previše iskompleksiran i previše nesiguran. A tko i ne bi bio na njegovu mjestu? On je bio zreo muškarac, a ja tek djevojka u cvijetu mladosti koja je plijenila poglede svojom ljepotom. Bila si sklona avanturama Čini mi se da ovako nećemo dugo - kruto sam rekla. - O čemu ti to pričaš? - Robert je ustao i unio mi se u lice. - Znam što si željela od mene, a to i dobivaš. Ja nisam glup. Ne možeš mi reći da si se zaljubila u mene. U to nitko ne bi povjeravao, pa nisam ni ja. Tu smo zato što nadopunjujemo jedno drugo. Ti meni daješ ono što meni treba, a ja tebi ono za čim žudiš. Svojim novcem sam kupio ljepotu, što je jedina istina u tvojem slučaju. Kupio sam tebe i ti si moja svojina na neki način. Ipak, časno sam to ozakonio. A možda nisam ni trebao, jer pokazuješ nezahvalnost. S užasom sam slušala njegove riječi. Nisam znala što bih mu odgovorila. On nije bio u pravu, barem ne u potpunosti. Istina je bila da sam kao opčinjena padala pod utjecaj njegovih skupocjenih poklona. Nitko mi nije posvećivao pažnje koliko je to on činio i nitko se prema meni nije odnosio kao da sam posebna, osim njega. To me je i osvojilo. Idila se raspršila, a ja sam shvatila da sam bila samo predmet kojeg je kupio i kojeg je želio pored sebe. Moja vjera u ljubav bila je narušena, isto kao i ljubav koju sam nekad osjećala prema njemu. Pogledala sam ga u lice. Istina, nije bio oličenje ljepote, ali je njegov cjelokupan dojam bio izrazito povoljan. Mislila sam da ću dobiti sve uz njega, a on mi je sve otimao. Izgledao je poprilično istrošeno. I sama sam se začudila kako to ranije nisam primijetila. Sve njegove vrline kao da su se pretvorile u mane. Tako to valjda s vremenom biva. Bore su mu postajale izraženije, a kosa sve rjeđa. On je trebao činiti sve da me zadrži uz sebe, ali na drugi način, a ne na silu. Osjećala sam se kao ptica u krletci, što sam na neki način i bila. Zarobljena ljubavlju, sputana njegovom ljubomorom, a što je bilo najgore, bila sam sama, prokleto sama. Od svih sam se udaljila. Svi su me prijatelji napustili. Neki su osuđivali moje ponašanje, a neke on nije želio vidjeti u mojem društvu. Kako god bilo, ja sam bila ta koja je snosila posljedice svojih postupaka. U čemu sam nezahvalna? - upitala sam ga nakon razmišljanja koje me je prizemljilo. - U čemu? - ponovio je moje pitanje uz podrugljiv osmijeh. - Da. U čemu? Što bih trebala raditi? - nije mi bilo jasno. - Ponašaš se prema meni kao da sam... - petljala sam s riječima, ali nisam znala kako da nastavim rečenicu. - Ponašam se onako kako zaslužuješ. Nikada nisi zadobila moje povjerenje. Ako ti nije smetalo biti s oženjenim čovjekom, zašto bi se sada ponašala drugačije? Očito si bila sklona avanturama, a ja ne želim da mi se netko smije iza leđa. Ti bi bez kontrole bila smo objekt kojim bi se mnogi poslužili - sipao mi je njegovu verziju istine u lice, a ja nisam znala kako da se obranim. - To nije istina - uspjela sam prošaputati. - Ako imaš novac, imaš i moć. Ja imam oboje. Nisi ti prva koja me je pokušala zavesti, ali je rijetkima uspijevalo. Nikome kao tebi. Sve sam ostavio zbog tebe, a tako ćeš i ti postupiti - njegove riječi su bile van svake pameti. - Ljubav bi nas trebala ispunjavati, a ne sputavati - pokušala sam mu objasniti, ali se on samo osmjehnuo. - To su bajke u koje nitko ne vjeruje. Ljubav? - odmahnuo je rukom. - Ako nemaš jasnu viziju onog što ja želim od tebe, objasnit ću ti. Ujedno ću ti objasniti i posljedice ako ne bude sve onako kako ja želim - rekao je sigurno. Tu mi je noć pričao mnoge besmislice, barem sam ja vjerovala da je tako. Na kraju sam shvatila samo jedno: ja nemam izbora, niti imam kamo, a za sve sam sama bila kriva. Ako i potražim posao, nitko me neće zaposliti, a ako to i učini, uskoro bi me otpustio pod Robertovim utjecajem. Nisam bila dovoljno pametna da pokušam sagledati kako bi mi budućnost trebala izgledati. Mislila sam da ću vječno hodati laticama ruža, ali je trag te ljepote ostao iza mene, a ja sam bosonoga hodala po trnju. Oduvijek sam voljela osjećaj slobode. Ta sloboda je kolala mojim venama, a sada sam bila u zatvoru, a da ništa nisam skrivila. Da jesam, možda bih se ljepše osjećala. Više me nikakvi pokloni nisu ispunjavali, niti sam ih željela. Ono što me je nekada oduševljavalo, sada mi je izazivalo gnušanje. Ništa nije bilo vrijedno toliko koliko su mu ljudi pridavali važnosti. Najviše sam pogriješila što sam tražila nešto što sam imala u sebi, a da to nisam primijetila sve dok nije bilo prekasno. Imala sam slobodu, a prokockala sam je, prodala! Imala sam roditelje, a oni su se ponašali kao da ne postojim. Osjećala sam se kao lutka Imala sam prijatelje, a svi su pobjegli od mene. Na kraju mi je ostao samo Robert. Kada sam pokušala zamisliti budućnost uz njega, uhvatila me je jeza kakvu nikada nisam osjetila. Kako sam shvatila, činilo mi se da sam njegovoj bivšoj ženi napravila samo uslugu. Ako se ovako ponašao prema njoj, onda mi je sigurno bila zahvalna što ga je izgubila jer ga se napokon riješila. A kako i ne bi bila? Ostavio joj je dio bogatstva, materijalno ju je zbrinuo u svakom pogledu i ona je mogla živjeti kako je željela, ali ne i ja. Sama sam upala u klopku. Bila sam potpuno slijepa. S vremenom, sve je postajalo sve gore i gore. Robert je postajao sve posesivniji, tako da ni u grad nisam mogla bez njega. Istina, imala sam sve što sam poželjela u materijalnom smislu, ali nisam bila sretna. Sa stvarima nisam mogla pričati, nisam im se mogla povjeriti, niti su mi one mogle dati savjet. Nijedna me ta stvar nije mogla ispuniti toplinom, niti me je mogla zagrliti. Žudjela sam za svim onim što sam prije tako olako shvaćala i prihvaćala kao nešto što se podrazumijeva da imam. Brak mi se pretvorio u tamnicu, ljubav u mržnju, a želja u tupilo. Samoj sebi sam bila neprepoznatljiva. Robert je od mene napravio ono što je on želio. Čak mi je i boju kose odabrao, isto kao i način šminkanja. Kada smo išli u kupnju, on mi je birao odjeću, čak me nije ni pitao želim li ja to nositi. U sobi mi se nalazila cijela hrpa donjeg rublja koje je trebalo služiti da bih njega zavodila, a ja sam to sve češće izbjegavala. Samoća me je pritiskala. Činilo mi se da me iz dana u dan sve više opsjeda. Jedini izlaz mi je bilo dijete, ali on ga nikada nije spomenuo. Da, dijete me je moglo izvući iz svega ovog. Ne bih bila usamljena, imala bih živo biće pored sebe, ali ono koje bih iskreno voljela. Ta me je misao pomalo oraspoložila. Bila sam sigurna da me Robert neće odbiti. Neće ni moći. Ja sam bila njegova jedina slabost, što mi je sam priznao i postupcima dokazao. Odmah sam ustala i nazvala svoju frizerku koja je uvijek dolazila kod mene. Skratila sam svoju kosu, ali tek neznatno. Novo bojanje ju je osvježilo pa sam doista bila zadovoljna rezultatom. Znala sam kada Robert dolazi. Istuširala sam se i odabrala odjeću koju ću odjenuti. Bila je to malena crna haljina koja je isticala sve najljepše na mojem tijelu. Odložila sam je i preko tijela prebacila lagani ogrtač koji mi je uvijek bio nadohvat ruke nakon kupanja. Posvetila sam se šminkanju. Znala sam da sam nadmašila samu sebe. Još ako ga uspijem nagovoriti da proširimo obitelj, to će biti moj najveći uspjeh. Kad je Robert došao, ja sam bila spremna. Pogledao me je s izrazom lica kojeg ja nisam mogla definirati. - Ta haljina je prekratka - te su riječi značile da sam je trebala zamijeniti i ja sam ga poslušala. Presvukla sam se i izišli smo u restoran. Večera je protekla u zategnutoj atmosferi. Uvijek je bilo tako kada smo izlazili. Morala sam paziti kamo da gledam da on ne bi krivo protumačio moj pogled, kako da se ponašam, jer bi drugi to mogli protumačiti kao izazov. Bila sam njegova i svu svoju pažnju sam njemu trebala i posvetiti. On je upravljao mojim životom i mojim postupcima. Kada smo krenuli kući, u automobilu sam se okrenula prema njemu. - Što misliš o djeci? nisam postavila direktno pitanje. - Što bih mislio? - kruto je upitao. - Ja želim dijete - rekla sam odlučno. Robert je šutio sve dok nismo došli kući. Kada smo ušli, on se okrenuo prema meni. - Ja znam što znači imati djecu. Nije mi ni na kraj pameti da svoj život ravnam po dječjem plaču. Rekao sam ti da te želim samo za sebe, — tako da te ni s djetetom ne želim dijeliti. Ti si moja supruga, moja si. Odakle ti ideja da bih želio dijete? - ponašao se kao da sam mu predložila put na Mjesec, a ne nešto što je uobičajeno u braku. - Ako me voliš... - petljala sam, jer nisam bila nimalo - Ljubav je jedno, a roditeljstvo nešto sasvim drugo. Nije li ti palo na um da sam prestar da bih glumio oca malenom djetetu? Zašto bih to činio? Izigravao klauna? Sutra bi me se moje dijete sramilo, jer bih bio prestar za oca, mislili bi da sam mu djed. Ne želim se izvrgavati tom ruglu. Volim te, ali neću dijete s tobom. Mislio sam da ga ni ti ne želiš, zato nismo nikada ni razgovarali o tome. Znaš li što sam shvatio tijekom godina? - okrenuo se prema meni, uz osmijeh kojeg sam prvi puta vidjela kod njega. - Što? - upitala sam. Mogu li ga promijeniti? Život je jednostavno prekratak da bih ga tratio na nešto što ne želim. Djecu imam, novac također, a život je tako varljiv. Želim uživati u životu i sve podrediti sebi, nikom drugome. Žao mi je ako sam te razočarao, ali ćeš shvatiti da imam pravo - skinuo je sako i pružio ga prema meni. Prihvatila sam ga, nesposobna da se pomaknem. Još jedan poraz u nizu kojeg sam doživjela ne bi me trebao začuditi, ali ipak jest. Očekivala sam nešto sasvim drugo, no već sam trebala naučiti da su očekivanja kod mene neostvariva. - Ja ipak želim dijete - rekla sam očajno. - Ne - odrješito je rekao. - To ne dolazi u obzir. Mislim da sam bio dovoljno jasan. Mogu ti pružiti sve što želiš. Odlučio sam da ću smanjiti obim posla i prebaciti ga na svoje pomoćnike. - Što će biti sa mnom? - upitala sam ga suznih očiju. - Željela si ovakav život. Ono što sam ja cijeli život stvarao, ti si dobila pomoću svoje ljepote. Novac ti je dostupan, kao i sve ono što se njime može kupiti. - Ja se ne bih složila s tim. Većina mojih želja je... - Odrasti - Robert je gubio živce. - Život nije ni nalik na dječje maštarije, kao ni na snove mlade djevojke. On je nešto sasvim drugačije. Zašto želiš dijete? - iznenadio me je tim pitanjem, a ja mu nisam mogla reći ono što sam mislila. - Nije važno - odnijela sam sako u ormar. Opet sam otišla u kupatilo. Kad sam se vratila, Robert je već spavao. Laknulo mi je. Očito je bio previše umoran da bi se posvetio mojem tijelu, a meni je to i te kako odgovaralo. Pokušala sam pronaći izlaz iz ove situacije, ali mi to nije polazilo za rukom. Na koji god način da sam pokušala misliti, ulazila bih u labirint i samo bih lutala njime. Doista sam pogriješila kada sam se udala za Roberta. Trebala sam razmišljati na drugačiji način, a riječi mojeg oca su se pokazale istinitima. Robert je pleo mrežu oko mene i ona me je sve više pritiskala. Jesam li bila samo žrtva svojih snova, kako je to Robert volio opisati? Je li me zaslijepila pažnja koju je on pokazivao prema meni? Skupi pokloni koje sebi nisam mogla priuštiti, ispunjavali su me u početku, a moje mišljenje o Robertu bilo je potpuno izobličeno i nerealno. Bio je moj princ na bijelom konju. Činilo mi se da sam oduvijek željela nekog poput njega, ali sam se prevarila. On svoju ljubomoru nije mogao kontrolirati, a ja nisam znala što da učinim. Razvod? To mi se činila gora opcija od ove u kojoj sam bila. Nije postojala mogućnost da bilo što promijenim, ali se nisam mogla pomiriti ni sa zatočeništvom koje je imalo i svojih lijepih strana. Robert je bio dobar prema meni, ugađao mi je na mnogo načina, ali me je gušila njegova ljubomora, želja da sve ima pod kontrolom, pa tako i mene. Bilo je trenutaka kada sam bila van sebe od bijesa što se tako ponaša, ali i onih u kojima sam ga mogla razumjeti. On je bio u zreloj dobi, a ja vrlo mlada. Naravno da se bojao da me ne izgubi, ali je previdio jedno: na način na koji se on ponašao, najprije će me i izgubiti. Trebao mi je dati dio slobode, trebao je imati povjerenja u mene i sve bi bilo drugačije, ali se on nikada neće promijeniti. Što bude stariji, njegovo će ponašanje biti sve gore. Koliko ću moći izdržati? Kavez, makar on bio i zlatan, ipak je kavez. Nisam imala pravo na ono što mi je kao osobi bilo zagarantirano rođenjem. Pod izgovorom ljubavi izgubila sam slobodu, svoju osobnost i postala sam samo marioneta u Robertovim rukama. Što me čeka? Godine osamljenosti, kontrole, posesivnosti i ljubomore? Nemam se razloga radovati budućnosti, ali se nadam da će se s vremenom sve promijeniti. Robert bi trebao shvatiti da treba imati povjerenja u mene. Želim raditi. Da, to sam želim. Možda trebam biti više zainteresirana za ono što Robert radi, možda bih mogla raditi s njim? On bi ipak s time trebao biti zadovoljan. Imat će me blizu sebe, moći će me kontrolirati, a ja ću prekraćivati vrijeme na drugačiji način od ovog. Sigurno će mi biti zanimljivije. Ipak, ima i mnogo gorih situacija, a ja samo trebam biti dovoljno mudra da sve okrenem u svoju korist. Bit će to borba za djelić slobode, no vjerujem da i ja mogu pobijediti. Tražim tako malo, pa se nadam da ću barem to malo i dobiti. Možda nikada nije onako kako očekujemo, a nikada neće ni biti, ali mi samo trebamo iskoristiti to što imamo da bi nam bilo bolje. Ja znam da ću to pokušati na sve načine i nadam se uspjehu. Na svoj način dobit ću ono što želim, a Robert neće imati razloga da se buni.
Dva dana prije vjenčanja pronašla sam zaručnika u naručju s drugom ženom. Strasno je uzdisao na krevetu kojeg sam ja kupila, a na koji ni sama nikada nisam legla. Zgadio mi se život, on i sve ono što sam imenovala pojmom ljubavi. Unatoč tome što su pozivnice bile odavno poslane, neki od gostiju već pristigli s drugog kraja svijeta, dogovorene sve pojedinosti i samo se čekalo vjenčanje kao kruna naše dugogodišnje veze, sve sam otkazala. - Natalija, nemoj to raditi. Razmisli još jednom. Misliš li da će neki drugi muškarac biti bolji od Zdravka? Vjeruješ li da u današnjem ludom vremenu postoji muškarac koji je vjeran svojoj ženi, tada nisi normalna. Svi oni švrljaju, samo neki budu uhvaćeni, drugi ne. Imala si tu sreću što si ga uhvatila prije vjenčanja, tako da sada znaš kako se treba postaviti prema njemu. Bit će presretan oprostiš li mu, a ti ćeš ga tako držati u šaci. Gosti su se gotovo okupili, što ću im reći? Treba li nam sada ovakva sramota? Razmisli, nemoj kasnije plakati zbog načina na koji si postupila. Znaš, brak nisu samo ruže, ima i trnja, a tebe je trn već okrznuo - govorila je mama razborito. - Ti imaš pravo na vlastiti doživljaj cijele situacije. Znam da ti je sve ovo velika sramota, ali ni meni nije lako. Prevario me čovjek s kojim sam planirala provesti život. Nemam namjeru prijeći preko toga. Prijevara nije sitna, oprostiva pogreška. Oprostim li mu sada, što će mi raditi prilikom prvog ozbiljnijeg problema? Imam svoje dostojanstvo i bez obzira koliko me sve ovo boli, neću spustiti glavu. Ja nisam ta koja je pogriješila. Moj obraz je čist, neokaljan. Dala sam mu sve što sam imala, znala i mogla. Nije to znao cijeniti - odvratila sam, a potom otišla k gostima koji su bili pozvani s moje strane i obavijestila ih da su vjenčanje i proslava otkazani. Mislim da ne moram opisivati poglede pune čuđenja i sažaljenja kojima su me ispratili. Da sam samo mogla, iskopala bih samoj sebi rupu u podu i uvukla se u nju poput krtice. Glumila sam snagu, hrabrost, ali sve u meni se komešalo. Prizor kojeg sam zatekla nije mi izlazio iz glave, baš kao ni nagi Zdravko koji je poput psića stao trčkarati za mnom kad me ugledao. Preklinjao me neka mu oprostim, shvatim koliko je opterećen pritiskom zbog posla, ali i vjenčanja, uvjeravao me da je to bio tek puki fizički odnos i ništa više. Povraćalo mi se od njegovih riječi i besmislica koje je izgovarao. Kratko sam mu odbrusila neka pokupi svoje stvari, prostitutku koju je doveo i neka se više nikada ne vraća u moj stan. Samo sam željela sve zaboraviti Pobjegla sam glavom bez obzira, lutala ulicama sumornog grada, a kad sam se ponovo vratila u stan, presvukla sam posteljinu i bacila je u smeće. Zdravko me nazivao, kucao na moja vrata, ali i vrata moje majke, no moja odluka bila je konačna. Nisam mogla zamisliti da nakon svega s njim stanem pred oltar, nije bilo povratka na staro. On je bio Osoba koju sam velikim križem precrtala iz svog života. Kako to obično mi žene činimo kada smo razočarane, potpuno sam se posvetila poslu. Od jutra do sutra bila sam u uredu, radila brojne prekovremene sate, iako sam znala da mi ih nitko neće platiti. Iskreno, radije sam bila u uredu, nego u stanu, gdje me je mama svako malo zivkala i provjeravala jesam li požalila zbog odluke o prekidu vjenčanja. Mama je bila iznimno naporna po tom pitanju. Zdravko joj se činio idealnom prilikom za mene. Svidio joj se otkad ga je upoznala i uvijek je ponavljala da je on muškarac po njezinoj mjeri. Naravno, tome je išlo u prilog i što je bio iz ugledne obitelji. Međutim, njegova ugledna i moćna obitelj nije ga poučila osnovnim normama lijepog ponašanja, niti morala. Osobno me kod njega nikada nije zaslijepila moć, niti novac njegove obitelji. Uostalom, svojim sam novcem kupila stan u kojem smo trebali živjeti. Nikada nisam imala lude prohtjeve u životu. Željela sam samo voljeti i biti voljena. Zdravko to očito nije mogao i jedino što sam željela bilo je: zaboraviti ga što prije! Kolegice i kolege u uredu znali su kako sam prošla, nisam to mogla skriti, ali svi oni su bili preopterećeni vlastitim životima i problemima da bi se bavili nečim kao što je moja sudbina. Direktorovo iznenađenje Godinu dana svakodnevno sam radila prekovremeno. Naravno, taj glas stigao je i do direktora. Jednog jutra me pozvao u ured i ponudio kavom. Direktor je bio strog, poslovan čovjek. Bojala ga se većina zaposlenika, jer smo svi znali da kod njega nema mrdanja, niti gubljenja vremena. Obično, kada bi on nekoga pozvao u svoj ured, ne bi mu se dobro pisalo. Sjedila sam preko puta njega i odgovarala na najuobičajenija pitanja, a u sebi se tresla od straha. Svi su govorili da, dolaze teška vremena, da će biti otkaza, a ja sam se uplašila da ću biti prva na listi za odstrjel. Pretpostavljam da je direktor shvatio moj strah i paniku koja me svakom rečenicom obuzimala sve više. - Natalija, sigurno se pitate zašto sam vas pozvao - napokon je izrekao i tu rečenicu, a mene su prošli trnci. - Svi me vi držite strogim, ali tako mora biti u poduzeću koje želi kvalitetno funkcionirati. Moram držati uzde u rukama, inače bi sve otišlo k vragu. Rijetko nekoga hvalim, ali to ne zato što sam škrt na riječima ili djelima, već stoga što to kod nas rijetko tko zasluži. Zlo mi je kad uđem u ured, a svi se odjednom uskomešaju i žurno se prihvaćaju bilo kakvog posla. Valjda svi misle da sam glup, ali to nije istina. Da sam onakav kakvim me većina djelatnika drži, mnogi bi odavno dobili otkaz. Ipak, brinem o njima, njihovim obiteljima i životima. Samo zbog toga što je meni obitelj svetinja mnogi su ovdje zaposleni. Srećom, niste svi jednaki. Imam djelatnika na koje sam iznimno ponosan. Ti se ubrajaš među njih. Bliži se vrijeme našeg kolektivnog godišnjeg odmora. Tebe i još nekolicinu kolega odlučio sam nagraditi višom plaćom, ali i skijanjem u Aspenu - rekao je tako mirnim tonom kao da je rekao da će nas uskoro počastiti ručkom u obližnjem restoranu. Strah koji me prvobitno obuzeo odjednom je iznenada nestao. Direktorove riječi bile su više nego ugodne mome uhu. Poslušala sam pojedinosti planiranog putovanja, prihvatila nagradu objeručke i obećala da ću pripremiti sve što je potrebno za putovanje. Osim mene, tom su zgodom bile nagrađene još dvije kolegice i dvojica kolege. Direktor sa suprugom također nam se pridružio na putovanju. Bilo je to moje prvo putovanje zrakoplovom, a direktorova supruga Iva ohrabrivala me da ne postoji razlog za strah od letenja i da je zrakoplov sigurniji od automobila na cesti. Na skijanju u mondenom Aspenu Bila sam ugodna suputnica i izrazito prijateljski nastrojena prema svima. Bili smo poput velike obitelji čiji se članovi izvrsno slažu. Direktor nam više nije bio direktor, već se ponašao zaštitnički i odgovorno za nas. Naime, on i Iva nekoliko puta ranije su bili na skijanju u Aspenu, te su bili izvrsni vođe puta. Osim njih dvoje, ostali kolege i kolegice također su bili izvrsni skijaši, jedino ja nikada u životu nisam stala na skije. Naravno, strahovala sam i hoću li se kući vratiti sva polomljena i u gipsu, ali želja za putovanjem prevladala je taj strah. Aspen je najljepši američki san svih vrsnih skijaša i skijašica. Naravno, pretpostavlja se onih imućnih muškaraca i žena. To je mjesto stvoreno kao igralište za bogate, slavne, spretne, željne dobre zabave, adrenalina i užitka. Aspen nije oduvijek bio mjesto luksuza, niti je bio središte elite. Grad se prvobitno počeo razvijati kao industrijsko središte. Skijaško brdo je puno rudarskih ulaza i obrađene zemlje. Tu se nalazi jedno od najbržih uzdižućih sustava na planeti, međutim same planine ostale su godinama potpuno nepromijenjene. Aspen je magnet za imućne i slavne, igralište za veliku djecu koja dobro skijaju i uživaju u društvu sebi sličnih. Predio koji obuhvaća četiri planine: Aspen, Snowmass, Highlands i Buttermilk je apsolutno savršeni skijaški ambijent. Silver Queen Gondola koja podiže skijaše u vertikalu 3,267 stopa za dvanaest minuta nadahnjuje većinu trenera. Staze za spust, veliki broj skijaša i deseci staza sa hupserima prolaze kroz predivna područja jasena i smreke. Kad sam sve to vidjela, shvatila sam koliko mora biti ugodan život kad se rodiš u koži čovjeka koji ne mora brinuti za svaku mrvicu kruha ili najosnovniju egzistenciju. Za mene je to bio potpuno drugačiji svijet - bajka. Smještaj u luksuznom hotelu bio je idealan. Kolegica Ana i ja dijelile smo sobu. Nikada nisam bila u ljepšem ambijentu. Osjećala sam se poput princeze u bajci, a i Ana je dijelila moje mišljenje. Bila sam zadovoljna što sam u Zagrebu kupila skijaško odijelo renomirane marke, koje mi je prilično lijepo pristajalo, bez obzira što je koštalo gotovo cijelu moju plaću. Ne, nisam snob i nije mi važno što tko nosi na sebi, ali kad si na takvom mjestu nekako se želiš uklopiti u svu tu ljepotu i čar, barem na trenutak osjetiti se dijelom drugačijeg svijeta. U naručju zgodnog instruktora Sauna, bazeni, spa, druženja s direktorovom suprugom i kolegama... Sve mi se to jako sviđalo. Mrzila sam samo dio kada ću jedino ja od svih morati ići u skijašku školu. Nisam željela da mi se kolege smiju kad padnem čim stanem na skije, ali ni neznanci koji su bili izvrsni skijaši. Najprije sam odlučno odbacivala mogućnost škole skijanja i govorila da ću ja promatrati kako ostali uživaju, ali Iva je bila neumoljiva. Direktor i kolege otišli su na drugu stazu, a ja sam s Ivom stigla na stazu za početnike. Pala sam prije nego što sam zakopčala obje skije. Nekolicina ljudi se nasmijala, a osim Ive u pomoć mi je prišao naočit muškarac. - Ja sam Boby, učitelj skijanja. Prava je sreća što sam danas malo zakasnio, inače vam sigurno ne bih mogao ovako pomoći. Ovo što ste napravili, klasična je pogreška početnika - rekao je, a potom mi pokazao što mi je činiti. Kopirala san njegove pokrete, ali bilo je puno lakše promatrati ih, nego kopirati i izvesti. Naravno bila sam najgora među svim početnicima. Boby je to odmah shvatio stoga je nastojao što češće biti pored mene. Davao mi je naputke, usmjeravao me, bodrio i uvjeravao me da su sve moje pogreške potpuno normalne za nekoga, tko nikada ranije nije stao na skije. Rumenila sam se zbog pogreška, ali i zbog svježeg zraka i vjetra koji mi je brijao u lice. Nastojala sam zapamtiti svaku instruktorovu riječ, ali pamćenje nije imalo puno veze s mojom koordinacijom tijela. Kad je završio prvi dan škole skijanja bila sam na sedmom nebu od sreće. Svidjelo mi se ono što sam naučila, ali zadobivene modrice prilično su žarile na određenim mjestima. Sjetila sam se one stare izreke: bez muke nema nauke i osmjehnula se dok sam u krevetu nastojala pronaći dio tijela koji me ne boli. Ana se smijala dok sam joj prepričavala kako mi je protekao dan, davala savjete koji su se kasnije pokazali iznimno dragocjenima. Zanimalo ju je kako izgleda učitelj skijanja i sviđa li mi se, a ja nakon prvog dana nisam znala što bih joj odgovorila. Bio je zgodan i simpatičan, ali u trenucima dok sam nastojala kopirati sve što je pokazivao, nisam previše mogla obraćati pozornost na njega kao na muškarca. Svakim idućim danom skijanje mi se sviđalo sve više. Počela sam više gledati i u instruktorove plave oči boje vedrog neba. Kad mi je jedne večeri pristupio u restoranu u kojem smo večerali i pozvao me na ples, srce mi je zatitralo kao nikada ranije u životu. - Natalija, odakle ste? - pitao me dok smo se polagano vrtjeli u ritmu glazbe. - Iz malene zemlje u Europi, Hrvatske - odgovorila sam, uvjerena da on u Coloradu nikada nije čuo za nas Hrvate. Osmijeh mu je obasjao lice, a njegove ruke snažno su privukle moje tijelo uz njegovo. - Čuo sam da su ondje najljepše žena na svijetu, a sada sam se i osobno uvjerio u to - prošaputao mi je na uho. - Od koga ste to čuli - pitala sam dok mi je srce kucalo kao ludo, a nosnice se opijale njegovim finim parfemom. - Moj najbolji prijatelj zove se Mladen. Rođen je u Hrvatskoj, u Splitu. Često mi govori o svojoj domovini. Nekoliko puta me pozvao da s njime ondje ljetujem, ali nikada nisam imao vremena za to. Čini mi se da bih ove godine mogao rezervirati vrijeme za posjet Hrvatskoj. Osim Mladena, sada ću ondje imati i prijateljicu. Barem se nadam da ćeš mi postati prijateljicom i nećeš zamjeriti sve povike koje sam ti uputio kao učitelj našalio se. - Rado ću ti biti prijateljicom - jedva sam promucala potpuno opijena njegovom blizinom. U tom je trenutku glazba prestala. Opsovala sam u sebi. Zar mi baš ništa u životu ne može ići na ruku, pomislila sam. Odvojili smo se jedno od drugog, a on me poput pravog kavalira dopratio do mjesta na kojem sam ranije sjedila. Boby se vratio svome društvu, a kolegice i Iva nisu me prestajale zezati. Govorile su da smo idealan par. - Natalija, sve mi se čini da bismo se bez tebe mogli vratiti kući. Očito je koliko se svidaš instruktoru - rekla je Ana. Najljepši trenuci u životu 0dmahnula sam rukom i nastojala promijeniti razgovor. Ostatak večeri pogled mi je često lutao prema stolu za kojim je sjedio, baš kao i njegov prema meni. Gledali bismo se poput dvoje učenika koji sjede u suprotnim školskim klupama. Kad se njegovo društvo ustalo od stola, došao je k nama, poželio nam ugodnu noć i snove. Cijelu sam noć sanjala njegove vragolaste oči, ruke koje su me snažno i nježno privijale k sebi... Idućeg jutra teško sam se koncentrirala na skijanje. Bobyjev lik potpuno je ovladao svim mojim mislima i osjećajima. Zaljubila sam se ludo kao nikada ranije. Tog sam dana dva puta pala na stazi. Zadnji pad izvela sam namjerno i glumila da ne mogu ustati. Boby mi se žurno pridružio. Svoje učenike ostavio je drugom instruktoru koji je radio s nama, a mene je primio u naručje. Glumila sam nemoćnost, a on mi je pomogao doći do hotelske sobe. Znala sam da se moji kolege skijaju i da Ana neće biti u sobi. Zamolila sam ga da mi pomogne dok se ne smjestim, a on je to rado prihvatio. Nazvao je recepciju, a uskoro mi je u sobu dostavljen topli napitak. Boby je želio da me pregleda liječnik, ali ja sam znala da je to nepotrebno. Uskoro je i on to shvatio. Nije gubio vrijeme. Oboje smo bili odrasli ljudi, znali smo što želimo. Trenuci koje sam provela s njim bili su najljepši u mome životu. Najgore od svega bilo je što sam idućeg jutra morala otputovati kući. Iste večeri ponovno smo se sreli. - Ako sam ti bio nešto više od učitelja skijanja, pamti me - rekao je prije nego je napustio moju sobu. - Boby, bio si - prošaputala sam i udijelila mu zadnji poljubac. Željela sam povikati za njim da je u meni izazvao snažne osjećaje kakve nikada ranije u meni nije pobudio niti jedan muškarac. Željela sam mu reći koliko sam zaljubljena, kolika ga volim i kako ću patiti što živim na drugom kraju svijeta. Namjeravala sam tražiti njegov osobni broj telefona, e-mail, adresu ili bilo kakav kontakt. Željela sam mu napomenuti da ću mu se svakodnevno javljati, misliti na njega i sanjati ga. Da, sve sam to željela reći, ali nisam. Nisam se usudila. Bili su to blaženi trenuci u mome životu i željela sam ih sačuvati kao takve. Nismo si dali nikakva obećanja, nikakve nade, ništa. Jednostavno, bilo je predivno dok je trajalo, ali je na moju beskrajnu žalost vrlo brzo završilo. Povratak u domovinu bio je poput ledenog tuša. Nekoliko minuta nakon što sam se taksijem dovezla iz zračne luke oglasilo se zvono na vratima. Nisam mogla ni pomisliti tko bi me trebao, stoga sam čim sam odložila kovčeg iz ruke, otvorila vrata. Ispred mene stajala su petorica muškaraca u službenim policijskim odorama. - Jeste li vi Natalija M.? - pitao me jedan od nazočnih. Dala sam potvrdan odgovor. Vi ste bili zaručnica Zdravka S.? - nastavio me ispitivati isti muškarac. Potvrdila sam i na to pitanje. - Iskreno, ne znam što se događa, niti zašto mi postavljate takva pitanja. Ne želim se prisjećati tog čovjeka - rekla sam. - Morate odgovoriti na naša pitanja. Možete li nas pustiti u stan ili želite da razgovaramo ovako nasred hodnika? - Naravno, slobodno uđite. Upravo sam se vratila s putovanja iz Aspena, oprostite na neredu u stanu - ispričavala sam se dok su jedan za drugim ulazili u stan. Sve mi je to bilo vrlo neobično, pomalo stravično. Nikada i nikome nisam učinila ništa nažao, nisam čak imala niti prometnih kazni. Bila sam od osoba koje vjeruju da se pravila moraju poštovati, te sam ih se redovito pridržavala. Zdravkova podla optužba Kažete, vratili ste se iz Aspena? - ponovno mi se obratio onaj isti policajac. - Očito je da imate dubok džep. Onamo ne odlazimo mi sirotinja koji radimo za bijedne crkavice - rekao je drugi. Prostrijelila sam ga pogledom. Nije ga trebalo zanimati kako i zašto sam išla na putovanje, te tko ga je financirao. Živjela sam kao slobodna građanka, u slobodnoj državi, u kojoj bi trebala vladati demokracija. Prešutjela sam njegov bezobrazan komentar. Svi su se redom okretali oko sebe i promatrali moj stan. Bio je namješten potpuno normalno. Nije u njemu bilo nikakvih luksuznih, niti skupocjenih stvari. - Natalija, vaš bivši zaručnik je u zatvoru. Optužio vas je kao suučesnicu u zločinu - opet se javio onaj prvi. - U zatvoru? Što je učinio? - zanimalo me što se događa. - Uhvaćen je prilikom preprodaje opojnih sredstava. Posjedovao je veliku količinu droge u kući svojih roditelja. Rekao je da ste mu vi bili veza i glavna organizatorica cijelog posla - objašnjenje koje sam čula me šokiralo. - Što je ovo? Skrivena kamera? Ja, organizatorica ilegalnih radnji? Kakve su to gluposti? - čudila sam se. Muškarac je izvadio komad papira, dao mi neka pročitam sve što piše. Ruke su mi počele drhtati, noge također. Prokletniku nije bilo dovoljno što me prevario tik pred vjenčanje, nego me morao lažno optužiti za kriminalitet. Poludjela sam. Nikada u životu nisam osjećala toliku ljutnju. Da mi je bio u blizini sigurno bih ga uhvatila za vrat. - Gdje je? Gdje se nalazi taj prokletnik? Mogu li ga vidjeti da ga pitam što mu sve ovo treba značiti? Prevario me u mome stanu, u mome krevetu s jeftinom prostitutkom, a sada me nevinu petlja u svoje gluposti! Kad ga ja dohvatim, zatvor će mu se činiti pravim pravcatim rajem u usporedbi s onim što će dobiti od mene - vikala sam nekontrolirano. Do u najsitnije pojedinosti objasnila sam policiji što se dogodilo između nas, gdje radim i tko je financirao moje putovanje u Aspen. Bila je to iznimno neugodna situacija, ali nije mi preostalo ništa drugo. Poveli su me na suočenje s bivšim zaručnikom. Kad me ugledao, osmijeh mu je preletio licem, ispružio je ruke prema meni. Otkrila sam da sam trudna Jesi li poludio? Švercaš drogu, a mene optužuješ? Zar ti nije dosta sve što si mi učinio? Zašto si me lažno optužio? Što time želiš postići? Znaš da sam nevina - nasrnula sam na njega čim sam ga ugledala. Udarala sam ga nogama i rukama, bijes je iz mene izvukao jednu drugačiju Nataliju za koju nisam ni znala da postoji. Nikada nisam ni sanjala da sam toliko snažna, čim se on svom snagom branio od mojih udaraca i uzmicao. - Ti si svemu kumovala. Da me nisi ostavila, danas bih bio normalan, sretno oženjen muškarac. Poludio sam od tuge što si me ostavila. Smiju mi se svi prijatelji, poznanici i rodbina. Morao sam se drogirati da bih zaboravio bol - počeo je s novim lažima. To me dodatno raspalilo. Udarila sam ga šakom posred nosa. Potekla mu je krv, a u uredu nam se pridružio inspektor. Opomenuo me da ne smijem biti nasilna i kakve su moguće posljedice. - Slobodno me zatvorite, ali ovoj sam budali to dugovala. Slobodno pretražite moj stan, sve moje stvari i garantiram da nikada nećete pronaći niti jednu nedopuštenu stvar, ni tvar. Ovo je bijednikov način osvete. Zdravko, lud si ako si mislio da se meni možeš osvetiti. Ja nemam oca, moja majka nije poznata, ni imućna poput tvojih roditelja, ali imam čist obraz, prijatelje i ljude koji će posvjedočiti kakva sam osoba. Tvoja smiješna izmišljotina samo je jedna u nizu tvojih glupih igara. Nije me briga što će biti s tobom, niti gdje ćeš završiti. Što se mene tiče, možeš odavde pravac u pakao. Ti si za mene izblijedjeli lik iz prošlosti, bijednik - rekla sam, a potom me inspektor izveo van iz ureda. Zdravka su odveli natrag u ćeliju, a meni su postavili još neka pitanja. Ništa nisam skrivala, dala sam iskrene odgovore i uskoro su me odvezli kući. Zdravkovo ponašanje nije me iznenadilo. Uvijek je bio sklon nekim nedopuštenim radnjama iz kojih ga je najčešće izvlačio njegov utjecajan otac, a za koje je meni izmišljao sulude isprike. Tada sam vjerovala u njegovu nevinost, ali opametila sam se. Bilo je očito da njegov tatica tom zgodom nije mogao ništa učiniti za svog milog jedinca. Je li Zdravko stvarno napravio toliko pogrešaka, pa ga se i otac odrekao ili mu samo nije mogao pomoći, zapravo ne znam, niti me to zanima. Sretna sam što nisam imala ništa više s njim, iako me ta cijela situacija prilično uzrujala i pokvarila mi raspoloženje s kojim sam se vratila iz Aspena. Pedesetak dana nakon povratka sa skijanja saznala sam da sam u drugom stanju. Bila je to neočekivana novost, ali prihvatila sam je s puno radosti. Od kada sam se vratila u domovinu nisam imala nikakvog kontakta s Bobyjem. Sanjala sam ga, razmišljala o njemu i sjećala se njegovih milovanja. Dolazila sam u napast da nazovem hotel u kojem sam odsjela, a u kojem su ga svi poznavali, ali bih se predomislila uvijek kada bih primila slušalicu. Iskreno, vjerovala sam da muškarac mora biti taj koji će tražiti ženu, a ne obrnuto. Neko sam vrijeme skrivala trudnoću, a onda sam svima odlučila priznati. Direktor se nasmijao, rekao da sam hrabra što želim sama odgajati dijete, a njegova supruga obećala mi je svu moguću pomoć, kolegice također. Moja mama pak, ponijela se potpuno drugačije od njih. Ona, koja je prva trebala stati na moju stranu, prekorila me kao nikada ranije. - Rodit ćeš kopile. Jesi svjesna u kakvom će svijetu odrastati tvoje dijete? Svi će prstom pokazivati na njega. Otežat ćeš mu svaki korak u životu. Djeca će ga ismijavati, a ni kad odraste neće biti bolje - govorila mi je. Nisam je mogla razuvjeriti da su se vremena promijenila i da danas postoji mnogo takve djece kao što će biti moje. Možda mu nisam mogla pružiti oca, ali bila sam ga spremna voljeti za oboje. Nisam se pokolebala pred majčinim teškim riječima, niti sam ikada požalila svoju odluku. Rodila sam predivnoga, zdravog dječaka kojem sam dala ime po njegovu ocu. Za cijelo to vrijeme o prekrasnom učitelju skijanja nisam imala nikakvog traga, ni glasa. Tijekom ljeta nekako sam se nadala da će pokucati na moja vrata, ali to se nije dogodilo. Osim toga, kada sam se porađala nisam mogla znati bi li želio da ga navedem kao oca, stoga sam tu rubriku ostavila praznom. Ostavila sam svoje srce u Aspenu, ali je zato u moj život došao maleni, predivan dječak neopisivo nalik svome ocu. Svu svoju pozornost i ljubav usmjerila sam na njega i poklanjala mu svaki trenutak. Natalija, ja sam tvoj božićni poklon! Bila je Badnja večer. Iako je moj sin Boby bio tek maleni dječačić i nije shvaćao smisao badnjaka, ni Božića, kupila sam zeleno drvce. Smjestila sam ga u dnevni boravak, ukrasila šarenim kuglama i svjetlima. Ispod drvca smjestila sam raznobojne poklone koje sam kupila za svog jedinca. Boby je spavao čvrstim, nevinim snom malenog dječaka. Neko sam ga vrijeme promatrala, ušuškala, a potom napustila njegovu sobu ostavljajući odškrinuta vrata kako bih ga mogla čuti u svakom trenutku. Kad su se oglasila crkvena zvona s obližnje katedrale poželjela sam, kao i uvijek ranije, otići na ponoćnu misu. Ove godine to nisam mogla učiniti, više nisam bila sama, a mog sina nije imao tko čuvati. Mama se nije ponudila, a ja to nisam ni očekivala od nje. Zahvalila sam Bogu na tom prekrasnom daru kojeg mi je podario, izvalila se u naslonjač, pratila televizijski program. Dva sata poslije ponoći netko je pozvonio na moja vrata. Bila sam uvjerena da su to kolegice koje su sa mnom radile i koje su me došle obići nakon ponoćke. U sebi sam još jednom zahvalila Bogu na tim divnim ženama koje me toliko vole, pomažu, hrabre i otvorila vrata. Ispred mene, glavom i bradom, stajao je moj voljeni, moj instruktor skijanja. Pomislila sam da haluciniram od pretjerane želje da ga vidim. Zatvorila sam mu vrata pred nosom, ali zvono se ponovno oglasilo. I, ponovno sam ih otvorila. - Natalija, ja sam tvoj Božićni poklon, ako me primaš? - rekao je s osmijehom na licu. Pali smo jedno drugome u naručje, a ja sam ga doslovno uvukla u stan. Ljubili smo se željno, opčinjeni jedno drugim i željom koja nas je ponijela. Nakon tolike razdvojenosti zaspali smo jedno pored drugoga. Na Božićno jutro probudio nas je dječji plač. Boby me zatečeno pogledao. - Natalija, zar to kod tebe plače neko dijete? - upitao me i snažno zagrlio. - Da, Bože dragi, na njega sam potpuno zaboravila. Izludio si me - nasmijala sam se, otrgnula iz njegova zagrljaja i žurno poskočila. - Čuvaš nečije dijete? - nastavio me ispitivati i sam se stao ustajati iz kreveta. - Dođi - ispružila sam ruku prema njemu i povela ga do sobe u kojoj je spavao naš sin. Čim ga je Boby pogledao sve mu je bilo jasno. - Ovo je naš sin? Moje i tvoje dijete? - zaplakao je od radosti i primio sina u naručje. Čim ga je uzeo, Boby je prestao plakati. Promatrali su jedan drugoga svojim divnim očima koje su nalikovale kao jaje jajetu. - Ovo je moj poklon tebi za Božić - ni ja nisam mogla suzdržati suze. Bio je to najljepši Božić u mome životu. Na rođendan Božjeg sina ostvarila mi se najveća želja. Božićna noć prepuna je čarolije i svemogućih ostvarenja. Boby se doselio u Hrvatsku i priznao našeg sina. Mama je odahnula zbog načina na koji mi se još jednom promijenio život. Vjenčali smo se, a mama je postala iznimno zadovoljna zetom. Živimo prekrasnim životom. Ja još uvijek radim u istom poduzeću, a direktor i njegova supruga zaposlili su i mog Bobya. Ne živimo u luksuzu, ali ni u čemu ne oskudijevamo. Kupili smo malenu kućicu u Lici, kamo odlazimo svake godine kad Likom zavlada snježno bjelilo. Uz suprugove naputke nastavila sam skijati, ali još uvijek nisam usavršila svoje znanje. Boby me uvjerava da je pred nama ostatak života i da ću postati izvrsnom skijašicom ako ne prije, onda kad postanem sijedom staricom. U Aspenu sam izgubila srce, ali i pronašla ljubav o kakvoj nisam mogla sanjati. Nedavno sam susrela Zdravkova oca. Njegov je sin još uvijek u zatvoru. Ne žalim ga. Sigurna sam da je dobio ono što je zaslužio. Koliko god mislili da je sudbina nepravedna, iz današnje perspektive mogu potvrditi da to često nije istina, samo što u trenutku tuge ne možemo vidjeti svjetlo na kraju tunela. Moje je svjetlo bljesnulo u svoj svojoj ljepoti, toplini i veličanstvenosti.
Život na selu nije nimalo lijep. Okrunjen je teškim radom i skromnim prinosima koji ovise o kiši tijekom ljeta. U selu sam rođena, a tu sam se i udala, što nije nimalo čudno. Ipak, voljela sam mjesto u kojem sam živjela. Za njega su me vezivale uspomene iz najranijeg djetinjstva, prve svađe, prva ali i jedina ljubav... Sve ono lijepo što mi se događalo mogla sam smjestiti samo na jedno mjesto. Zatvorila sam oči i prisjetila se svega. Mozak mi je grozničavo radio. Ti bezbrižni dani su bili iza mene, a da je to istina, uvjeravala sam se iz dana u dan. Život mi je postajao sve teži, i ne samo meni, već i mojoj obitelji, a posebno djeci, što mi je izuzetno teško padalo. Moj muž Luka ostao je bez posla prije nekoliko mjeseci. Naknada koju je dobivao bila je dostatna tek da podmirimo režije. Dječji doplatak bio je malen, a četvero djece, koliko smo ih imali, zahtijevali su mnogo više nego što smo im mi mogli pružiti. Bili su tinejdžeri ili na pragu tih godina, najstarije od njih je trebalo iduću godinu poći u grad na školovanje. Zbog toga nisam mogla noćima spavati. Djetetu nisam mogla reći da mu neću moći plaćati smještaj u domu ili podstanarski stan. Doslovno sam se slamala u svakom pogledu. Sve najbolje što se moglo pružiti djeci, ja sam to željela, ali gotovo nijednu želju nisam mogla ostvariti. Postoji li išta gore od nemoći koju sam osjećala? - Što ti je, Ana? - tog trenutka je moj muž ušao na vrata. Brigom nećeš umanjiti probleme. Ni meni nije lako. Ja sam taj koji bi se trebao brinuti za vas, a to mi ne polazi za rukom. Kriza koja je nastupila, ni nas nije zaobišla. Trudim se pronaći posao ali mi to ne polazi za rukom - njegov glas bio je ispunjen boli. Ustala sam i stala ispred njega. Pokušala sam mu se osmjehnuti, ali mi to nije pošlo za rukom. Ono što sam osjećala u svojoj nutrini, vidjelo se i na mojem licu. - Ručak je spreman - naš uobičajeni zagrljaj je izostao, što on nije ni primijetio, a ako jest, to ničim nije pokazao. - Nisam gladan - rekao je odsutno. Skinuo je jaknu i odložio je na kauč koji je već bio dotrajao, uostalom, kao i sve što nas je okruživalo. Ako su i postojali bolji dani u našim životima, oni su ostali daleko iza nas, isto kao i naši snovi. Odavno sam odustala od njih, samo zato što nisam imala izbora da postupim drugačije. - Moraš jesti - uhvatila sam ga za ruku i povela prema stolu. Jelo sam donijela i stavila ga ispred njega. Svježe pečeni kruh bio je ono što je on obožavao i čemu inače nije mogao odoljeti, ali ga ovog puta nije ni pogledao. - Samo sam to imala - ponašala sam se kao da se pravdam za skromnost jela koje sam mu ponudila, ali je on samo slegnuo ramenima i prionuo jelu. Znala sam da jede samo kako bi meni udovoljio. Osjetila sam kako mi je knedla zapela u grlu. Scena preda mnom natjerala mi je suze u oči. U prostoriji se nalazilo dvoje ponosnih, ali i poraženih ljudi. Život se poigrao s nama, i toga smo oboje bili svjesni. Kada je pojeo, podigao je pogled. - Imam predivnu djecu i najbolju ženu na svijetu - tiho je izgovorio te riječi koje su meni značile toliko mnogo da sam zaboravila situaciju u kojoj smo se nalazili, barem privremeno. - Ovo ne bih preživio bez tvoje potpore. To mi toliko mnogo znači da ne mogu pretočiti u riječi. Nekako ćemo pronaći način da iziđemo iz ove situacije - bodrio me. Slegnula sam ramenima. I ja sam nekad mislila kao i on, ali sam odavno prestala razmišljati na taj način. Pritisnuta stvarnošću, drugog izbora nisam ni imala. - Nadam se - uzvratila sam šapatom. - Idem se odmoriti - Luka je ustao. Znala sam da se želi povući kako bi razmišljao. On je to smatrao odmorom, ali ne i ja. Dvoje djece je bilo u školi, a ostalo dvoje sa svojim društvom. Pogledala sam na sat. Još uvijek je bilo previše vruće da bih išla u polje. Odlučila sam otići kod susjede na kavu. Ljubica mi je bila i jedina iskrena prijateljica, i to već godinama. Pred njom ništa nisam skrivala, niti sam mogla skriti. Ni ona nije bila u mnogo boljoj situaciji, ali je njen muž barem zadržao posao, što je bila velika prednost za vrijeme u kojemu smo se nalazili. Kada sam došla do nje, ona mi se osmjehnula. Ponudila mi je da sjednem i odmah je pristavila kavu. Kad me je pogledala, tuga joj se pojavila u očima. - Bilo bi lijepo kada bih te mogla utješiti - rekla je. Potonuli smo na samo dno dna Nekoliko minuta kasnije stavila je pred mene kavu koja je mirisala primamljivo da sam u šalicu pogledala s čežnjom. - Zašto se ne razvedeš? - njeno je pitanje bilo kao grom iz vedra neba. Trgnula sam se i pogledala prema njoj. Doista sam mislila da je nešto pogriješila, da te riječi nisu bile upućene meni. - Jesam li te dobro čula? - upitala sam je, još uvijek u šoku. - Jesi - Ljubica je ozbiljno rekla. - To bi ti mogao biti jedini izlaz. Ovako... Bojim se da nećete uspjeti - izrekla je napokon svoje mišljenje. - Ako imam financijskih problema, nemam ih s Lukom. On je divan muž i otac - sumnjala sam u njen zdrav razum, doista jesam. - Znaš... - Ljubica je zastala. - Da sam na tvojem mjestu, ja bih tako postupila. Službeno se razvedeš i imaš sve povlastice kao samohrana majka. To ne radiš zato što se ne slažeš s mužem, već iz očaja. Dobit ćeš naknadu. Koliko god ona malena bila, ipak će ti mnogo značiti. Dječji doplatak će biti veći, a dijete bi mogla smjestiti u dački dom besplatno. - Ne - odlučno sam odmahnula glavom. - To ne bih mogla - uzela sam šalicu i otpila gutljaj vrele kave. - Djeca trebaju toliko toga. Kad odu u grad, sve se mijenja. Ako se na bilo koji način izdvajaju od većine, i sama znaš koliko ta nevina djeca mogu biti okrutna - objašnjavala mi je, ali je ja nisam željela razumjeti. - Ovo je borba za opstanak. Između tebe i Luke se ništa neće promijeniti. Jednom, kada sve ovo prođe, lako je ponoviti bračne zavjete. To može biti tako romantično - ona je očito sanjala otvorenih očiju, a ja sam je razumjela. Ako je postojao način da se pobjegne od stvarnosti, Ljubica ga je uvijek pronalazila. U njenom se mozgu nalazilo toliko mnogo svjetova da me je uvijek iznova iznenađivala. Ipak, ovo što je izgovorila bio je vrhunac koji me je ostavio bez riječi. - To su gluposti odmahnula sam rukom. Promijenila sam temu i nastavila pričati o potpuno nevažnim stvarima. Ljubica je to prihvatila. Svoj prijedlog više nije ni spomenula, a ni ja nisam željela misliti na njega. Kada sam otišla od nje, spremaila sam se i otišla u polje. Plijevila sam travu; na taj način mi se činilo da sam korisna, mada sam znala da sam pobjegla u osamu. Svoju ljutnju sam iskaljivala na korovu. Nemoć koju sam osjećala, paralizirala me je. Teško mi se bilo odreći većine želja, ali svih, to mi se činilo nemogućim, a znala sam da ću to morati učiniti uskoro. Nema onog što ne bih uradila samo da mojoj djeci bude bolje. Imala sam dojam da idem korak naprijed, a zatim se vraćam nekoliko unatrag. Kada sam se umorila, sjela sam u hlad. Promatrala sam prirodu koja me je okruživala. Njena ljepota me je uvijek ostavljala bez daha, a da je ona varljiva, to sam odavho shvatila. Iza te ljepote se skrivala surovost, škrtost koju je ona nerijetko pokazivala. Uzdahnula sam. Zemlji smo davali toliko rada, a tako malo nam je uzvraćala. Na nju se nismo mogli osloniti sve dok smo ovisill o vremenskim uvjetima. Kad sam se vratila kući, počela sam pripremati večeru. Lice mi je i dalje bilo zamišljeno. Luka nije prozborio niti jedne riječi. Bio je šutljiv kao nikada do tada. Ako se i nadao, ta nada kao da ga je napustila u potpunosti. Te večeri, rekla sam mu što mi je Ljubica rekla. I on je bio šokiran, ništa manje od mene. - Možda to i nije loša ideja - rekao je kada se pribrao. - O čemu ti govoriš? Misliš da,.. - nije mi bilo jasno. - Ništa se neće promijeniti, osim što naša situacija neće biti ovako očajna. Ako bi to moglo pomoći našoj djeci na bilo koji način, zašto ne bismo pokušali? - Ali... - htjela sam se suprotstaviti, ali nisam znala pronaći prave riječi kojima bih se izrazila. - Od ovog ne može biti gore. Oboje smo svjesni da je to tako. - Znaš li što razvod znači? upitala sam ga u strahu. - Ljudi se razvode zbog kojekakvih razloga, a ne kao što bismo mi to učinili. Strah me i pomisliti na tu mogućnost - izrazila sam mu svoju bojazan. Život bez perspektive Luka me je privukao k sebi. Nježno mi je milovao kosu. - Ti bi trebala znati da te volim bezuvjetno. Nikakav papir to ne bi mogao promijeniti. Da sam ikada posumnjao u svoje osjećaje, ne bih imao ovoliko djece. Ne znam drugačiji način da ti iskažem riječima ono što osjećam. Mislim da sam djelima to dokazao tijekom svih proteklih godina. Ako razvod donese nekakve prednosti... Trebali bismo razmisliti o tome - izrekao je ono što je imao na umu. Zavladala je tišina, Nedugo zatim sam osjetila da je zaspao. Iskrala sam se iz njegovog zagrljaja i pošla u kuhinju. Skuhala sam čaj, ispijajući ga nesvjesno. Bila sam začuđena načinom na koji je Luka razmišljao. Mislila sam da će se usprotiviti na sve moguće načine, ali se to nije dogodilo. Zašto je tako postupio? Obuzela me je sumnja, iako sam u podsvijesti znala da za to i ne bih trebala imati razloga. On me je bezuvjetno volio i to već dugi niz godina. Ako je i izrekao one riječi, učinio je to iz očaja. On je prevladavao našom svakodnevnicom, a činilo mi se da se iz dana u dan taj očaj i povećava. Nada koja je nekad bila utkana u našu svakodnevnicu, nestala je u potpunosti. Nakon toliko vremena, bilo bi suludo vjerovati u čudo koje se nije, niti će se dogoditi. Bilo je trenutaka kada sam doista mrzila život, ali i nepravdu koju nam je nanio. Bili smo sasvim jednostavna obitelj. Nismo bježali od posla, ali ga nismo mogli pronaći. Stopili smo se sa masom očajnika kojih je bilo sve više. Slaba mi je utjeha bila da sam jedna od mnogih, a još slabija da bih se trebala razvesti kako bih dobila veći doplatak, ali i nekakvu pomoć koja bi mi pomogla da preživim. Osjećala sam se tako jadno. Na pragu četrdesetih, u najvećem naponu snage, ja nisam bila u stanju pomoći da se moja obitelj prehrani. Pred nama će biti duga godina, a možda tek jedna od mnogih u nizu. Budućnost nije izgledala nimalo obećavajuća. Stapala sam se s očajem, i on je postao moj sastavni dio. Koliko mi je bilo teško, ja sam najbolje znala. S tugom sam se sjetila svojeg djetinjstva. Bilo je teško, ali za bolje nisam znala, tako da nisam imala razloga da se bunim. Kako je bilo meni, bilo je i većini. A sada? Sve se promijenilo. Djeca su bila sasvim drugačija nego u moje vrijeme. Sve im je bilo dostupno, od televizije i interneta, do najnovijih marki mobitela. Njima nisam mogla objasniti da nemamo novca. Oni taj pojam nisu razumjeli. Samo su tražili ono što su drugi imali. Nisu se željeli izdvajati, a ja nisam imala načina da im kupim nešto što su drugi već odavno imali. To me je dovodilo do ludila. Doista nema ničeg goreg od nemoći, a pogotovo kada je u pitanju nešto što bih mogla ostvariti da su uvjeti u zemlji bili normalni. Snagu koju sam osjećala u sebi, trošila sam na razmišljanje. Da sam živjela u gradu, pokušala bih pronaći bilo kakav privremeni posao, a možda bi mi se i posrećilo, ali ovdje... Ovdje nije bilo nikakve perspektive. Od uroda na poljima nije bilo koristi. Bilo je godina kada nismo imali dovoljno ni za sebe. Da je barem polje bilo navodnjeno, ali nije. Osjećala sam da sam stjerana u kut. Želje nisam smjela niti imati, jer sam znala da mi se nijedna neće ostvariti... Počela sam razmišljati o razvodu. Jeza mi je prošla tijelom. Nikada nisam ni pomislila da će se moj brak raspasti na bilo koji način, pa makar to bilo i na papiru. Osjećala sam se prevarenom i izdanom, iako sam znala da je to možda jedina opcija da preživimo i da nam djeca što bezbolnije prebrode ovo razdoblje. Što je bilo najgore, uskoro se približavala i zima. Od nje nas je dijelilo tek nekoliko mjeseci. Trebalo je pripremiti zimnicu, a ja u svoju nisam imala što staviti. Svinje nismo kupili, jer nismo imali čime. Sve je bilo toliko loše da lošije nije ni moglo biti. Za osnovne namirnice sam se dužila u dućanu, ali nisam znala koliko će i to trajati. S obzirom da sam uzimala, a nisam plaćala, i to bi se uskoro moglo zaustaviti. Trošila sam skromno, tek za ono osnovno, ali je dug samo rastao. Ja jesam bila očajna, ali se je Luka izjedao. Možda se zbog toga i složio s razvodom. Znala sam da sve ovo doživljava kao poraz i da je svjestan ozbiljnosti situacije. Podigla sam šalicu i prinijela je usnama. Iznenadila sam se kada sam shvatila da je prazna. Očito je bilo da sam cijeli čaj popila, a da toga nisam ni bila svjesna. Ustala sam i krenula prema sobi u kojoj su spavala djeca. Njihov je san bio miran, a ja sam samo željela da takav i ostane. Doista sam se trudila da uljepšam stvarnost na sve moguće načine. Odjeću sam neprestano prekrajala, a ponekad sam i sama bila iznenađena svojim umijećem. No neće ni to vječno trajati, znala sam. Neću još dugo imati što prekrajati. Od roditelja nisam mogla očekivati nikakvu pomoć. Otac i majka su živjeli od tisuću kuna i nisu imali ni za sebe. Ostatak obitelji je prolazio krizu na svoj način. Kada sam se okrenula oko sebe, nisam pronalazila nikakav izlaz. Pošla sam na spavanje. Lukino je lice bilo smrknuto poput noći u kojoj sam se nalazila. Legla sam, ali nisam mogla zaspati. O budućnosti nisam željela razmišljati, ali sam zato mogla o prošlosti. Sjetila sam se vremena dok sam bila malena, pa i onog kada sam postajala djevojka. Gdje god sam bila ja, tu je bio i Luka. Očito nam je bilo suđeno da dijelimo život, ali nijedno od nas dvoje nije slutilo da će on biti ovakav. Zaspala sam pred samo jutro. Nedugo nakon toga sam morala i ustati. Luka je već bio budan i zamišljeno je ispijao kavu koja se nalazila pred njim. - Trebao si još spavati - rekla sam tiho. - Dovoljno sam spavao. Od čega bih se trebao odmarati? Od nerada? - upitao me je živčano. - Nisi ti kriv za to pokušala sam ga utješiti, ali sam znala da bi on moje riječi mogao protumačiti na sasvim drugačiji način, što se na kraju i dogodilo. - Nego tko je kriv? - pogledao me je s tugom. - Da sam bio bolji radnik, možda bih ostao s onom nekolicinom koja nije dobila otkaz - rekao je ogorčeno. Razmišljali smo o razvodu Odmahnula sam glavom. Oboje smo znali da je on davao sve od sebe na poslu, ali je poduzeće propadalo i gotovo su se svi našli na ulici. - Znamo oboje da si bio najbolji. Nitko iz tvojeg pogona nije ostao. Ne treba te za to peći savjest. Tvoja je sudbina ista kao i sudbina mnogih. Da sam ja radila možda bi nam sada bilo bolje. - Odgajala si djecu. To mi je bilo važnije od posla. Mislio sam da će sve ići nekim svojim tokom, da će biti onako kako je trebalo biti, ali... - slegnuo je ramenima. - Zašto si se složio da bi razvod mogao biti opcija koja bi nam pomogla da ovo prebrodimo? - doista me je zanimao odgovor na njegovo pitanje. - Zato što je to istina. To je očajnički čin, ali možda i jedini izlaz. Djeca bi nam trebala biti na prvom mjestu, isto kao i naša ljubav. Papir ništa neće promijeniti - pokušao me je uvjeriti, ali sam ja bila pomalo sumnjičava. - Ponašao si se kao da si samo čekao takav prijedlog. Ako me više ne voliš, bolje mi iskreno reci - moj strah je bio vidljiv u izgovorenim riječima, ali i po izrazu mojeg lica se dalo naslutiti da se nalazi i u cijelom mojem biću. - Ako te više ne volim? - Luka je ustao. Prišao mi je i uhvatio me za ruku. Lice mu je obasjao osmijeh kakvog dugo nisam vidjela. - Ostao sam bez svega, gotovo bez svega, a to nekako i podnosim. Ne najbolje, ali podnosim. Ono što nikada ne bih podnio i što bi me u potpunosti slomilo, je da ne budem s tobom. Razvod možda i nije toliko loša ideja. Jednom će doći i bolja vremena, a onda bismo se opet mogli vjenčati. Postoji li išta ljepše kad ženu svojeg života možeš oženiti dva puta? Nije li to dokaz slijepe, najveće ljubavi? Nikada ti nisam dao razloga da sumnjaš u mene, niti ću ti ikada dati. Kada si se zadnji put pogledala u ogledalo? - njegovo me je pitanje zateklo. Neko vrijeme sam ga samo promatrala, razmišljajući o njegovom pitanju. Doista nisam znala kada sam sjela pred ogledalo i uljepšala se. A trebala sam. Kao i svaka žena, imala sam potrebu za tim ali sam je potisnula duboko u sebi. Što sam trebala? Nanijeti šminku i otići u polje? Znala sam koliko sam se sretnije i samouvjerenije osjećala dok sam više vodila računa o sebi, ali sada su tu bila djeca i ova situacija, tako da sam sebe potpuno zanemarila. Nekada sam mislila da će sve biti drugačije i da ću tijekom cijelog braka neprestano zavoditi muža, ali sam to odavno zaboravila. Brige su me natjerale da zaboravim na sebe. - Ne znam - odgovorila sam kruto. - Jesi li ti uopće svjesna koliko si lijepa? - njegovo me je pitanje iznenadilo. Nesvjesno sam pogledala u svoje ruke koje su ogrubjele od rada u polju, a gotovo da sam mogla zamisliti i lice koje je bilo opaljeno suncem i nimalo privlačno. - Ne smatram se takvom - rekla sam gotovo posramljeno. - Zašto? - Luka je obuhvatio moje ruke i kleknuo ispred mene. - Ljepša si nego što si ikada bila. Odmahnula sam glavom. Govorio je besmislice, barem sam ja mislila da je tako. Istina je bila da sam nekad doista bila najljepša, ali se i to promijenilo. Moje lice je imalo pokoju boru, a otkad su one mogle biti nekomu privlačne? - To samo govoriš optužila sam ga. - Ne - odlučno je rekao. To i mislim. Barem me ti poznaješ kao nitko na ovome svijetu. Klimnula sam glavom. I ja sam njega voljela više nego ikada. Ova nesreća kao da je ljubav umnožila u meni, a tako je valjda trebalo i biti. Nije bilo obijesti, već samo očaj, a ona nas tjera da otvaramo dušu, da postajemo ranjivi i željni da nas netko zaštiti. Luka je to cijeli život radio, čak i sada, iako je bio u vrlo lošem stanju. - Što ćemo s razvodom? - upitala sam ga tiho. Luka je ustao i sjeo. Rukom je prošao kroz svoju bujnu kosu. Trebamo vidjeti sve prednosti, ako ih ima. Ako ih nema, onda ništa - slegnuo je ramenima. - A volio bih da ih ima - zaključio je. - Raspitat ću se - obećala sam mu. Zavladao je muk, šutnja koja je meni teško pala. Očekivala sam od njega sasvim drugačiju reakciju, ali je on bio zabavljen svojim mislima. S obzirom da je uvijek bio škrt s riječima, to sam mogla i očekivati. Prepustio je meni veći dio, a on se samo složio. Znala sam da moram otići do Ljubice. Ona mi je jedina mogla dati savjete u vezi toga, ali sam to odgađala. Koga je briga kako je nama? Nije bilo nimalo ugodno misliti na to, a kamoli izgovoriti pred nekim, pa makar je u pitanju bila i moja prijateljica. Samo rijetki znaju na što nas sve može natjerati očaj, želja da živimo barem donekle dostojanstveno, iako još uvijek na rubu. Koliko život može biti zamršen, pokazao mi je vrlo rječito. Njegova me je maštovitost ostavila bez riječi. Da je takav bio kada su lijepe stvari u pitanju, sigurno nitko ne bi bio sretniji od mene, ali i moje obitelji. Možda je ovo samo kušnja koja bi nas trebala odvesti ljepšem životu, pokušala sam se utješiti, ali mi to i nije polazilo za rukom. Ako je i bila kušnja, predugo je trajala i bila je neizdrživa. Cijelo jutro sam radila po kuhinji. Gotovo da ničeg nisam ni bila svjesna. Razmišljala sam o razvodu. Što bi se promijenilo? Sve, ili gotovo ništa? Ovog prvog sam se bojala, iako sam znala da ne bih trebala. Kad sam poslijepodne otišla do Ljubice, ona je bila izrazito dobre volje, za razliku od mene. - Što te muči? - upitala me je nakon što je ritualno skuhala lavu. - Spomenula si razvod... - Da - prekinula me je. Zagledala se je u moje oči. Lice joj se ponovno razvuklo u grimasu. - Ne treba ti biti neugodno. Nećeš biti prva koja će tako postupiti. Vjeruj mi, i sama bi se iznenadila kada bi saznala koliko sličnih slučajeva ima. Ovo vrijeme treba preživjeti, treba steći i uspomene za starost. U ovom pustom selu je to gotovo nemoguće. Dobro... naglo se uozbiljila. - Već dugo vremena te gledam kako se mučiš. Znam kakva ti je situacija. Ovo ti nisam rekla ni iz kakve zle namjere. I sama znaš da ti nitko ne može pomoći, a čak i da može, bila bi to kratkotrajna i neznatna pomoć. Ljudi su velikodušni samo jednom, a onda im sva ta velikodušnost postane teret. Svi su okrenuti prema sebi. Vide kako živiš, a okreću glavu ili iza osmijeha kriju nelagodu što ti ne mogu ili ne žele pomoći. Nije ovo zajednica, već selo otuđenih ljudi. Nikada nisam mislila da će se to ovdje dogoditi, ali se odgodilo. Onoliko koliko ti mogu pomoći, pomoći ću ti, ali materijalno ne mogu. - Hvala ti - rekla sam iskreno. - Nisi imala sreće na jednoj strani, ali jesi na drugoj. Luka je predivan, djeca također, a to je ono što bi ti trebalo biti najvažnije. Samo trebaš biti dovoljno domišljata da preživiš sve ovo i na kraju bi se i tebi trebala sreća osmjehnuti. Jesi li razmišljala o poslu? iznenadila me je svojim pitanjem. - Luka je želio da odgajam obitelj - bila sam gotovo posramljena zbog njenih riječi. - Bračni partneri trebaju biti oslonac jedno drugome u svakom pogledu. I ti si trebala raditi, i možda bi život bio podnošljiviji. Shvaćam i njega. Za obitelj se treba brinuti. Tko je ovo mogao očekivati? rekla je gotovo ljutito. - Kakve papire trebam za razvod? - upitala sam je preplašeno. Izvode iz matične knjige rođenih za djecu, vjenčani list, a zahtjev ću ti ja napisati. Ne bi trebalo biti nikakvih problema. Luka će se složiti, a nakon nekoliko saslušanja sve će biti gotovo. A do tada... Idi potraži pomoć, barem onu jednokratnu na koju imaš pravo kao osoba koja nema nikakvih primanja. Tu pomoć koriste mnogi, pa zašto ne bi i ti? Manje je očajno imati malo, nego nimalo. Nastavila me je savjetovati što da radim, a ja sam je s pozornošću slušala. Kada sam se vratila kući, bila sam potpuno zbunjena. Rekla sam Luki što mi je Ljubica rekla, ali je on samo šutio. Nije progovorio niti jedne riječi. - Osjećam kao da je ovaj brak oskvrnjen - rekao je nakon poduže šutnje i tužno spustio pogled. - Isto tako osjećam kao da sam potpuno nesposoban. Tražio sam bilo kakav posao, ali ga ne pronalazim. Samo sam brojka, jedan od stotine tisuća nezaposlenih. Maleni izvori prihoda su nas naučili da živimo skromno, ali ne možemo živjeti bez ičega. Ako je to jedino rješenje, a čini mi se da jest, idem sutra u grad izvaditi sve potrebno. Što prije odem, tim bolje za nas sve... - I ja ću s tobom - rekla sam brzo. - Zašto? - zanimalo ga je. - Idem do socijalne radnice. Pitat ću da nam pomogne... - Ne znam... - pokušao je nešto reći, ali nije uspio. - Imam osjećaj kao da prosiš - u grču je izgovorio. - I to ću napraviti ako treba - odlučno sam rekla. Kada je vidio izraz mojeg lica, složio se sa mnom. Znao je koliko znam biti tvrdoglava. - Tražim ono što mi po svakom zakonu pripada. Život s dostojanstvom, pa makar ono bilo i minimalno. - Varamo ustanove - Luka je prošaputao. - A mi nismo prevareni? Ne budi lud! Pomisli da ovo radimo zbog djece. Koga je briga kako je nama? Ako se mi ne pobrinemo za sebe, nitko neće. Nimalo me neće biti sram pitati. Sram bi me bilo da nešto ukradem, a ovo što radim iz nužde je. - Ovo nije život - Luka je rekao. - Ovo je stvarnost. Trebamo se suočiti s njom, jer nemamo kamo pobjeći. I razvest ćemo se, ako će nam to pomoći - bila sam odlučna. - Na žalost, to je istina. Nekada sam se radovao svakom danu, a sada mi je teško otvoriti oči i ustati iz kreveta. Strah od stvarnosti tjera me u neko unutarnje sivilo. Razumjela sam sve što mi je htio reći. I ja sam se tako osjećala, gotovo svakodnevno. Mislila sam da sam udajom za Luku ostvarila svoje snove, a nisam bila svjesna da sam većinu njih ostavila iza sebe. Nije on bio kriv, niti bilo što, već okolnosti koje su nas stjerale u kut. Tako je bilo i u tom trenutku. Sama pomisao da ćemo biti razvedeni mamila je suze u mojim očima, iako sam znala da će to biti samo formalno. U idućih nekoliko dana smo predali zahtjev. Najprije sam se raspitala za sve prednosti, a njih je bilo dosta. Kao samohrana majka imala sam mnogo veća prava, nego kao supruga. Razumjela sam kako zakon funkcionira, a kada sam čula sve prednosti, nisam se ni trenutak dvoumila. Imala sam pravo na novčanu pomoć, veći dječji doplatak i naknadu za knjige. Parnica je prošla bez ikakvih problema. Nisam ih ni očekivala. Luka je bio tmuran, ali je znao da smo to morali napraviti. Kako bismo prehranili svoju djecu, službeno smo se razveli. Žalosno je bilo to na što smo bili natjerani, ali život je bio neumoljiv, isto kao što su i naša djela bila, jer su proizišla iz očaja. Ni u jednom trenutku mi nije bilo žao što sam tako postupila. Ništa se nije promijenilo, osim što smo imali papir više koji nama nije značio ono što bi trebao značiti. Nikakav papir nas ne može rastaviti ako mi to ne želimo. Nakon toga, sve je bilo osjetno bolje, ali daleko od idealnog. Ipak, život nam je bio mnogo podnošhiviji, što nam je i bila namjera. Postigli smo ono što smo htjeli, a to je utjecalo i na naše raspoloženje. Luka je povremeno pronalazio poneki posao, pa smo djeci mogli priuštiti ono što nikada ne bismo da se nismo razveli. Razvod kao da nas je zbližio, međusobno, ali i s djecom. Ona su sve znala, ali se nitko nije protivio. Imala sam osjećaj da nas je ta naša tajna zbližila i kao da su djeca preko noći odrasla. Više nije bilo ispada i nerealnih želja. O svakoj želji smo razgovarali, a onda se trudili da je stavimo na listu prioriteta koja se nalazila u dječjoj sobi. Sporo smo križali želje, ali smo tako natjerali djecu da shvate kako ipak ne mogu imati sve. I ona su sudjelovala u raspodjeli novca, a činilo mi se da im je to bila najmučnija zadaća koja ih je vodila u svijet odraslih, u svijet briga. I oni su postali maleni čudotvorci u kupovanju hrane. Pazili su na svaku kunu, gledali što je na akciji i uvijek bi dobili malenu nagradu za to. I Luka se promijenio. Ponašao se kao da se trudi da mi pokaže koliko me voli i kako razvod ništa nije promijenio. Da je pogriješio, ja sam to najbolje znala. Sve se promijenilo, gotovo sve, ali na bolje. Postali smo bliskiji, opušteniji i ni u kojem trenutku se nismo libili pokazati koliko smo povezani kao obitelj. - Planiraš li kakvo će biti naše vjenčanje kada jednom pronađem posao? - jednom me je upitao. Pogledala sam ga i prasnula u smijeh. - Ovako mi je ljepše - rekla sam opušteno. - Da, zaboravio sam te zaprositi. Znam da će pred nama biti duge zaruke, - slegnuo je ramenima. - Posao, pa onda sve ostalo - rekla sam sretno. Mi smo čudna obitelj, sušta suprotnost onome što je na papiru, ali bih opet sve to ponovila kada bih morala. Malena je cijena koju smo platili da bi naša djeca bila sita, a to me najviše raduje.
- Alene! - zovnula sam svojeg nevjenčanog muža. Ako je bio u sobi, trebao me je čuti, ali mi nije odgovorio. Napravila sam grimasu i zastala kada sam čula zvuk tuša. To je bio razlog što se nije odazvao. Slegnula sam ramenima. Kroz otvorena vrata sam vidjela njegov kofer kojeg je pakirao. Bez njega ću biti nekoliko dana, a to mi se činilo dužim od vječnosti. Naravno, kada je ljubav u pitanju, velika onoliko koliko i naša, drugačije se nije ni moglo opisati vrijeme koje ću provesti bez njega. Obavijestio me je prije samo pola sata da odlazi na nekoliko dana. Zašto uvijek tako naglo? Misao da to namjerno čini svakako mi je pala na um, ali sam je odbacila kao neosnovanu. Nisam željela da se crv sumnje nastani u mojim mislima i da ruje bez prestanka. Samo sam trebala imati povjerenja u njega, i imala sam ga. Poznavala sam ga. Dvije godine života su iza nas. Nije to bio nimalo lak period, ali sam ja bila ta koja je dobivala bitku za bitkom. Od onog neugladenog muškarca kakvog sam upoznala, do galantnog i samouvjerenog, jer sam samo na taj način mogla opisati Alena i sve faze koje smo zajedno prolazili. Uzela sam šalicu sa čajem i izišla na terasu. Sjela sam i zatvorila oči. Srce mi je ubrzano udaralo. Sjetila sam se našeg prvog susreta. Istina, bila sam očarana njegovom sirovom snagom, ali kad je progovorio nešto mi je zasmetalo. Da, ja sam se oduvijek kretala u visokom društvu, a on je u samo jednoj rečenici pokazao kolika je njegova skromnost. Zaljubila sam se poput tinejdžerice, iako sam imala trideset godina. Alen je bio savršena masa koju sam mogla oblikovati onako kako sam ja željela, a to što ni on nije bio imun na moje čari, samo mi je olakšalo. Imala sam strpljenja sa njim. Sam Bog mi je bio svjedok da je to strpljenje bilo beskrajno. I, napokon sam bila zadovoljna rezultatom. Nadala sam se da ćemo uskoro stati i pred oltar, te da ćemo okruniti našu preveliku ljubav. Znala sam da treba novac Kad se Alen pojavio na vratima, gotovo sam mogla osjetiti miris njegovoga snažnog tijela. Gledala sam ga sa obožavanjem. Jak torzo brončane puti, mišići koji su se isticali pri svakom pokretu, uski bokovi i prelijepo lice, toliko lijepo da me je uvijek i iznova ostavljalo bez daha. Voljela sam svaki milimetar tog tijela, a najviše sam voljela ono što ničijem oku nije bilo dostupno: njegovu dušu. Bio je poseban, toliko poseban da sam se smatrala sretnicom što sam ga upoznala. - Ljubavi - njegov melodičan glas natjerao me je da zadrhtim. Istog trenutka sam ustala i krenula prema njemu. Ustuknuo je jedan korak. - Ne sada - rekao je mirno. Vidio je želju u mojim očima, vidio je što namjeravam i povukao se. Gotovo nikada to nije činio. Znala sam da ima valjan razlog za to. - Za pola sata bih morao krenuti. Znaš - zastao je u pola rečenice. Prišao mi je i poljubio me. Bio je to strastven poljubac prepun emocija kojih je kod oboje bilo u izobilju. - Mojoj majci nije dobro. Vratit ću se za nekoliko dana - rekao je kada se malo odmaknuo od mene. - A da i ja pođem sa tobom? - pokušala sam mu ponuditi svoju podršku. - Drugi put - Alen je rekao. Koliko puta sam čula takav odgovor? Ni sama nisam znala odgovor na to pitanje. Uvijek je pronalazio razlog da me ne povede. Slutila sam što je po srijedi. Odavno mi je priznao da su njegovi siromašni, da je živio na rubu egzistencije, i očito ga je bilo sram da me odvede na mjesto kojeg se on sramio. U redu - pristala sam nevoljko. Drugog izbora nisam ni imala. Nisam imala snage pogledati ga u oči. Znala sam da će mi silno nedostajati, da će me boljeti njegov odlazak na čudan način i teško sam se mirila sa tim. - Moram se spremiti - Alen je krenuo prema sobi. I ja sam pošla za njim. Srce mi je uzbuđeno lupalo. - Anđela - Alen me zovnuo dok se oblačio. S nelagodom je gledao oko sebe, u pod, u rub kreveta, ali ne i u moje oči. Znala sam što sada slijedi. Treba mu novca, a on nije znao kako da pita. Za razliku od mene, njegova primanja su bila skromna, čak i previše za moj ukus. Meni to nikada nije smetalo. Zajednica je značila i dijeljenje svega onog što imamo, a ne samo ljubavi. - Nešto sam zaboravila - rekla sam uz osmijeh. Krenula sam prema sefu i izvadila svežanj novčanica. Vidjela sam divljenje u njegovom pogledu. - Hvala ti. Baš mi je neugodno, ali ne znam koliko će koštati liječenje moje majke. - To nije nikakav problem. Žena koja je rodila nekog poput tebe, uistinu mora biti posebna i zaslužuje samo ono najbolje - rekla sam blago. Ono što sam rekla, to sam i mislila. Pomagala sam mu, i uvijek ću to činiti. To nikada nije bilo upitno. Samo sam željela da bude sretan onoliko koliko sam bila i ja otkad sam ga upoznala. Dala sam mu još novca i sjela na rub kreveta. Promatrala sam njegove posljednje pripreme. Divila sam se njegovoj spretnosti. Svaki dan sam zahvaljivala sudbini što ga imam. Ne znam što bi sa mnom bilo da ga nisam upoznala. Bio je poseban, lijep poput Apolona i nadasve divan i pažljiv. Trudila sam se da i ja budem takva prema njemu. - Nikada nisam bio sretniji - priznao mi je. Naravno, laskale su mi njegove riječi. Kad ih izgovori osoba do koje ti je stalo, one imaju još veće značenje. Zagonetno sam se osmjehnula. - Samo se brzo vrati - rekla sam. - I hoću. Nisam ni otišao, a već mi nedostaješ. Jedva čekam da se vratim - priznao mi je. Ljepše riječi nije mogao izreći. One su značile da me voli, da je njegova ljubav velika poput moje. Da, u nju sam bila sigurna kao ni u što drugo. - Javit ću ti se - obećao mi je. Alen je upravo otišao k svojima Nakon što me pozdravio, samo nekoliko minuta kasnije, otišao je. Osjećala sam koliko je teška praznina koju je ostavio iza sebe. Sa njom se nikada nisam znala nositi. Na samoću nikada nisam gledala kao na nešto neugodno, sve dok se on nije doselio kod mene, dok mi nije pokazao sve čari zajedničkog života. Srce mi je uzbuđeno lupalo. Ne, nisam mogla biti sama, barem ne to poslijepodne. Nazvala sam Tatjanu, prijateljicu u koju sam imala potpuno povjerenje. Istina, naši su se susreti prorijedili ali sam ja za to imala savršenu izliku. Nisam mogla biti sa njom i sa Alenom u isto vrijeme. Kao prijateljica, ona me je trebala shvatiti, trebala je znati koliko sam sretna. Igrala sam na kartu njenog razumijevanja. - Halo - osmjehnula sam se kada sam čula njen glas sa druge strane. - Upravo sam mislila na tebe - rekla je veselo. - Da odemo na kavu? - pitala sam. - Znaš da sam ja uvijek za to - Tatjana je odgovorila. - Za pola sata na mjestu na kojem se uvijek sastajemo - nisam željela trošiti previše riječi jer sve ono što sam joj imala za reći, saznat će uskoro. Odmah sam krenula pod tuš. Par minuta kasnije, odjenula sam se i samo nanijela malo rumenila da prikrijem blijedilo svojeg lica. Nikada nisam koristila previše šminke, osim u izuzetnim prilikama. Nije ni bilo potrebe za tim. Nisam imala što skrivati. Lice mi je bilo lijepo i bez bora, a i ja sam ga njegovala svakodnevno. Koža sve pamti, uvijek mi je govorila moja majka, a ja sam znala da je ona u pravu. Kao i svaka žena, željela sam odgoditi pojavu bora koliko god to bilo moguće. Kad sam se našla sa Tatjanom, toplo me je zagrlila. - Što je? - upitala me je, dok je radoznalo promatrala izraz mojeg lica. - Alen je upravo otišao k svojima - rekla sam tiho. Da sam bila sama, prepustila bih se suzama. Doista me je uhvatila nekakva sjeta koja je bila posljedica njegovog odlaska. Sve teže sam podnosila tu razdvojenost. - Nisi li i ti trebala poći sa njim? - Tatjana me je upitala. - Ne znam što da mislim - slegnula sam ramenima. - A što ako te on laže? - Tatjana se nagnula prema meni. - Zašto bi to činio? To je nemoguće - rekla sam gotovo ljutito. Pretražila sam mu sve stvari Nije mi bio jasan način na koji je ona razmišljala. Zašto bi me Alen lagao? Voljela sam ga, volio je i on mene, i to je bilo ono što je trebalo biti na prvom mjestu. Njene riječi su dokazale da Alena nitko ne razumije poput mene. Samo ja sam shvaćaia njegovu nelagodu zbog situacije u kojoj se nalazio. Naravno, nitko se nije ponosio siromaštvom, a ni on nije bio izuzetak. Davala sam mu dovoljno novca i vremena da napravi nešto pristojno, a kada se to dogodi, naravno da će me upoznati sa svojim roditeljima. - Kada je on u pitanju, bila bih oprezna - Tatjana je nastavila po svom. U čudu sam je pogledala. Od nje nisam očekivala takve riječi. I ona ga je poznavala dobro, ne kao ja, ali su se susreli bezbroj puta. Nekako sam imala dojam, iako mi ona to nikada nije priznala, da ga nikada nije prihvatila. - To su gluposti - odmahnula sam rukom. - Kad nekom pokloniš srce, pokloniš mu i povjerenje - rekla sam oporo. - Jedno bez drugog ne ide - ponašala sam se prema njoj kao što se ponaša majka prema kćeri. - Ne znam zašto, ali ja imam dojam da te srce ne vodi pravim putem. Nisam znala što bih odgovorila na te njene riječi. A trebala sam nešto reći, po njenom izgledu sam uvidjela da to i očekuje. - Vrijeme će pokazati tko ima pravo - samouvjereno sam rekla. - Znaš - Tatjana je zastala. - Prije nekoliko dana sam slučajno čula dio razgovora kojeg je on vodio sa nekom ženom. Znam da to nisi bila ti, jer ju je nazvao čudnim imenom. - To ništa ne znači. Da postoji bilo kakva žena u njegovom životu, ja bih znala za nju. Možda je, zvao majku? - nametnulo mi se sasvim logično objašnjenje. - Možda ti se samo učinilo - pronalazila sam bezbroj opravdanja. - Nadam se da imaš pravo - rekla je tiho. - Ipak, na tvojem mjestu bih bila oprezna. - U redu - rekla sam samo da nešto kažem. Nisu me previše zabrinjavale njene riječi. Znala sam da ona nikada ne preuveličava, ali isto tako sam znala da je mogla krivo protumačiti nekakav bezazlen razgovor. - Bit ću - obećala sam joj. Ostatak našeg razgovora sveo se na sasvim uobičajene ženske teme, a ja sam u potpunosti zaboravila na njeno upozorenje. Tek kada sam došla kući, kao da su te riječi postale naglašenije, odzvanjale su u mojim mislima. Posijala je sjeme sumnje ondje gdje su one pale na plodno tlo. Nimalo se nisam razlikovala od ostalih žena. Ženska radoznalost me je natjerala da izbacim sve iz Alenova ormara i pretražim i one najskrovitije kutke. Gotovo sam likovala kada sam shvatila da ničeg nema. A onda mi je pažnju privuklo nešto u njegovim cipelama koje nikada nije nosio. Tu se nalazilo nešto što ne pripada tom mjestu. Posegnula sam za tim i zastala kao gromom pogođena. U ruci sam držala sliku na kojoj se nalazila mlada i prelijepa žena sa djetetom u naručju, dječakom, bolje rečeno. No, mogla je to biti bilo čija slika, da dječak nije sličio Alenu kao jaje jajetu. Istog trenutka sam ispustila sliku, a zatim sam je ponovno uzela u ruke. Imala sam dojam da stojim na ruševinama svega onog što mi je bilo sveto, i u što sam vjerovala. - Nemoguće - rekla sam samoj sebi. - Možda je to on dok je bio malen - trudila sam se pronaći znakove koji će potvrditi tu moju teoriju, ali sam odustala. Zar je Alen oženjen? Odjeća na ženi je bila lijepa i moderna. Jesam li je ja kupila svojim novcem? To pitanje mi se nametnulo i opsjedalo me. Možda je najgore što čovjek može doživjeti u ljubavi, poniženje kakvo sam ja tada osjetila. Gorčina, poniženje, sve se to počelo taložiti u meni. Naravno, samoj sebi nisam mogla priznati da je istina ono što sam vidjela. Bila sam gotovo sigurna da za tu sliku postoji objašnjenje, a ako postoji, zašto ju je onda skrivao i cipeli? Sjela sam na krevet. Srce mi je kucalo toliko snažno da sam jasno čula svaki njegov otkucaj. Glava me je počela boljeti. Ja gotovo nikada nisam imala glavobolje i bila sam sretnica po tom pitanju. Ali, ovo su bile posebne prilike. Posegnula sam za mobitelom. Nazvala sam Alena. Nije mi se javljao. Njegov mobitel bio je isključen. To je još više raspirilo moju maštu, i to na jako loš način. Ne znam kako sam uspjela prebroditi tu večer. Bila je to jedna od najgorih koje sam ikada doživjela. Samoća je bila preteška, a stvarnost koja je kucala na vrata mojeg života, toliko okrutna da me je zatekla potpuno nespremnu. Koliko god da sam samu sebe pokušala utješiti, to mi nije polazilo za rukom, barem ne onako kako sam očekivala. Da li je moguće da je Alen oženjen? Nekako sam imala razloga da vjerujem, ali i ne vjerujem u to. S jedne strane, on nije izbivao gotovo ni jednu večer, a s druge strane, njegova tajnovita putovanja i izgovori koje sam ja shvaćala onako kako je njemu odgovaralo, sve je to upućivalo da postoji mogućnost da on ima život u kojeg ja nisam imala, niti ću ikada imati pristup. Ako je to istina? Naježila sam se na tu pomisao. Zar je postojao netko tko bi mogao tako bezočno lagati? Zašto mi se nije javljao? Zašto? Opet sam ga nazvala, ali ništa. Govorio je da ima bolesnu majku, a istinu je samo on znao; ja sam je mogla samo naslućivati. U idućih nekoliko dana Alen mi se nije javljao. Naravno, tako je bilo uvijek kada bi išao na put. Što se vrijeme njegovog dolaska više bližio, ja sam postajala sve nervoznija. Silno sam žudjela da čujem istinu, ali sam se ujedno i bojala te istine. Što ako...? Ne, nisam trebala razmišljati na taj način. Samu sebe sam uvjeravala da će sve biti u redu, mada je u to teško bilo povjerovati. Čudno je bilo koliko je malo potrebno da se sigurnost pretvori u noćnu moru, da se nešto stabilno poljulja i bude na rubu rušenja. Tako je to u životu. Nikada ni u što ne možemo biti sigurni. Doista, nikada do prije nekoliko večeri, nisam pregledavala Alenove stvari. On je bio toliko pedantan da sam i ja ostajala posramljena. Uvijek sam ga zadirkivala zbog toga. Kad me je napokon nazvao, osjetila sam kako se tresem kao da se nalazim na polarnoj hladnoći. - Ljubavi - bile su to prve riječi koje mi je uputio. Mobitel ti je bio ugašen Nekad bi te riječi izmamile osmijeh na mojem licu, ali sada se to nije dogodilo. Ako su te riječi samo laž, ako je sa mnom iz koristoljublja... U glavi mi se rojilo tisuće pitanja, a svi odgovori nalazili su se kod Alena. - Kod kuće sam - rekao je gotovo sa ponosom. - Oh - oteo mi se uzdah sa usana. Sjetila sam se da je slika ostala na njegovom noćnom ormariću. Bit će to čista sreća ako je ne vidi. Nisam željela da ima spreman odgovor na svako moje pitanje kada se vratim. Htjela sam vidjeti njegovu iskrenu reakciju, htjela sam istinu iznad svega, ma kakva god ona bila. Odmah sam ostavila posao i krenula u stan. Naravno, željela sam sve izvesti na čistac. Žudjela sam za istinom i pošla sam joj u susret. Bila sam spremna na sve, pa čak i na ono najgore, iako sam se u dubini duše nadala da će on imati logično objašnjenje za sve. Kad sam ušla, Alen je sjedio za stolom i ispijao je kavu. Iznenađeno je podigao pogled. Bio je umoran, a taj umor mu se jasno vidio na licu. Istog trenutka, licem mu se razlio osmijeh. Bore kao da su se smanjile pod navalom oduševljenja. Postoji li osoba koja bi tako uvjerljivo mogla odglumiti da joj je stalo? Iako sam sumnjala u to, ipak se doza te sumnje još uvijek nalazila u meni. - Ljubavi - ustao je i čvrsto me privinuo uz zagrljaj. - Tako si mi nedostajala - njegovo priznanje bi kod mene izazvalo salvu oduševljenja da je situacija bila drugačija. - Jesam li? - pokušala sam se odmaknuti od njega. - Naravno - Alen je bio iznenađen. - Kakvo je to pitanje. I sama znaš da je to istina - kad se pokušao nagnuti prema meni, ustuknula sam. - Zašto me nisi nazvao? - upitala sam ga. Glas mi je bio hladan. Naravno, iza njega se skrivala sva ona dvojba koja me je mučila. - Ja sam tebe zvala - pokazala sam prema mobitelu koji se nalazio na stolu. - Nisi bio dostupan, bolje rečeno, mobitel ti je bio ugašen - okružila sam oko njega i sjela. I on je učinio isto. Neko vrijeme me je samo promatrao. - Što se događa? - upitao me je. - Mnogo toga što bi trebalo objasniti, ja nemam objašnjenje. Nadam se da ga ti imaš - rekla sam oporo. Promatrala sam njegovo lice. Imao je tako lijepe plave oči, nevin pogled kojeg sam obožavala i iskreno lice. Je li ono bilo samo maska iza koje se skrivalo ono od čega sam se počela ježiti? - Što to znači? - upitao me je. - Idi u spavaću sobu i pogledaj sliku koja se nalazi na noćnom ormariću - rekla sam kruto. Alen nije ni trepnuo. Umjesto iznenađenja, na njegovom licu se ukazao osmijeh. - Idem - rekao je jednostavno. Vratio se nakon samo nekoliko trenutaka. Na licu mu se nalazio isti onaj osmijeh sa kojim je i otišao u sobu. - Što te zanima? - sjeo je nasuprot i pogledao me u oči. - Ta žena i dijete - rukom sam pokazala prema slici. - Ta žena je moja sestra - rekao je jednoličnim glasom. - A ovo dijete je njen sin - nastavio je tiho. Ostala sam zatečena. Ako je to istina, onda je moja ljubomora i sav onaj pakao kojeg sam prošla, bio uzaludan. Nadala sam se da je lice istine upravo onakvo kakvim ga je on opisao. - A što onda ta slika radi u tvojoj cipeli? Kako to da ja ne znam da imaš sestru? - upitala sam ga. - I za to postoji objašnjenje - Alen se nagnuo prema meni. - Ona je kći mojeg oca, ali ne i majke. Nisam imao razloga da ti o njoj pričam. - Nije važno - odmahnula sam rukom. - Ništa više nije važno - rekla sam slomljeno. - Pusti me neko vrijeme na miru - rekla sam oporo. Nisam mu vjerovala ni riječi. - Ali, sve je istina. Ništa ti ne lažem - Alen je pokušao upotrijebiti svoj šarm da bi postigao ono što želi, no ovaj put nisam bila raspoložena za to. Zašto nije pošao za mnom? Nešto tu ne štima. Osjećala sam da je to tako. Nikada nije spomenuo sestru, nikada nije pričao o ocu, i kad sam malo bolje razmislila, o njegovoj obitelji nisam ništa znala, osim da mu je majka "bolesna", što mu je očito služilo kao izgovor da ode i odnese moj novac. Jesam li doista naivna toliko da ni u jednom trenutku nisam posumnjala? Samo sam mu se prepustila sa povjerenjem i voljela ga, a to je bilo objašnjenje za sve. Kad voli, žena pokloni sebe i svoje srce, a ja sam upravo to učinila. Hoće li mi se obiti o glavu to povjerenje? Bila sam tako sretna, ali sam se bojala da bih svaki taj trenutak sreće mogla suzama platiti. - Zašto nikada nisam otišla kod tebe? - upitala sam ga. Alen je zastao. Lice mu je postalo bezizražajno. - Otići ćeš - rekao je neuvjerljivo. - Kada? Danas? Sutra? Za tjedan dana? - upitala sam ga. - Ti si dio mojeg života, ali ne i ja tvojeg. Za to treba postojati objašnjenje, a ti mi ga ne pružaš. Možda bi najbolje bilo da se spakiraš i odeš - nikada nisam mislila da ću izgovoriti te riječi, ali su one same prešle preko mojih usana. Bolno je bilo gledati kako se njegovo lice mijenja, ali sam trebala ostati pri svom i napokon saznati istinu. - Kamo da pođem? - upitao me. Ironično sam se osmjehnula. Ne, nije se branio svojom ljubavlju, nego me je pitao kamo da pođe? Što sam mu ja značila? Sigurnost, besplatan smještaj i još sam mu za to davala novac? Zar je moguće da mojoj naivnosti nije bilo kraja? - Onamo otkud si i došao - izišla sam iz dnevne sobe i zalupila vratima. Ušla sam u kuhinju. Mislila sam da imam savršenu vezu, ali mi se činilo da se doista varam. Zašto nije pošao za mnom? Zašto me je pustio samu? Zašto me ne uvjerava u svoju ljubav? Možda je postojao samo jedan odgovor: on je odabrao ženu sa kojom će provesti ostatak života, a ja sam mu bila samo ona koja mu olakšava put do cilja. Bila sam napeta poput strune, ljutita toliko da sam se i sama bojala sve te silne ljutnje koja se nalazila u meni. Kad je Alen ušao, okrenula sam se prema njemu. - Nazovi sestru - rekla sam kruto. - Sada? - Alen me je pogledao kao da mi je narasla još jedna glava. - A kada bi to trebao? Ako se ne bojiš istine, to mi i pokaži - izazivala sam ga. - Čuj... - Alen je krenuo prema meni. Njegov šarmantan osmijeh nije naišao na odobravanje kod mene. - Sada, ili se spakiraj i odlazi - nisam imala milosti. Platit ćeš stanarinu - Mogu li ti objasniti situaciju? - Alen me je molio. - Nisi li imao previše vremena za to? Godinama si kod mene. Osim povjerenja i srca, dala sam ti sve ostalo. Ako si oženjen, i ako si to skrivao, grdno ćeš se pokajati. Alen je prošao rukom kroz kosu. - Žao mi je, ali to nije istina. Znaš li ti koliko te volim? Nikada ni jednu ženu nisam volio kao tebe - rekao je jedva čujnim šapatom. - Dobro - napokon je popustio. - Bio sam oženjen. U postupku je razvod braka i zbog toga odlazim. Ono dijete je moj sin. Sada znaš istinu koje sam se sramio. Ne, nemam sestru, ali kako sam ti to mogao reći? Na koji način? Istina je i da mi je majka bolesna. Jesi li ikada čula da zovem svoju majku svojeg djeteta? Nisi? To može značiti samo jedno. Ja sam sa njom odavno raskrstio, a sve ostalo je samo formalnost. Sa čistim srcem sam ušao u vezu sa tobom. Ti si jedina žena koju volim i koja mi je pokazala što je ljubav, kako se muškarac voli. Cijenio sam tu ljubav, trudio sam se da je ne izigram i nikada neću. To je ono što ti u ovom trenutku mogu obećati. Ništa osim svoje ljubavi ja nemam, ništa - bio je nalik na malenog dječaka koji je pokušavao dokazati svoju nevinost. Zastala sam u pola pokreta. - Čemu sve te laži? Jesam li ih ja zaslužila? - upitala sam ga. - Nisi. U početku sam ti htio reći ali nisam mogao, nisam te htio razočarati. Bio sam opčinjen tobom. Znao sam da bi jedna kriva riječ sve mogla pokvariti, a ja to nikako nisam želio. Želio sam tebe, želio sam zaboraviti da je bilo što postojalo prije mojeg života sa tobom. - Lijepa priča - rekla sam ljutito. - Izigrao si me. Gdje je moj novac? - upitala sam ga. - Njime kupujem slobodu - Alen mi je prišao. - Volim te, ludice. Nitko te nikada nije, niti će te voljeti kao ja. Ako ti prema meni osjećaš barem djelić ovog što se nalazi u mojem srcu, ja ću biti najsretniji čovjek na ovome svijetu. Još samo nekoliko ročišta i sve će biti iza mene. Ako me voliš, prihvati i moju prošlost. Iako želim, ja je ne mogu promijeniti. Ti si tako posebna, najljepša, tebe je moje srce izabralo. Moj brak je bio čisti promašaj. Do njega je došlo samo zato što je ona ostala trudna - govorio je. Nisam znala mogu li mu vjerovati. Dio mene je to želio, ali onaj drugi dio me je upozoravao, sve je u meni zvonilo na uzbunu. Ja pred njim nisam imala nikakvih tajni, ali je zato on krio sve. S kim sam ja to živjela dvije godine? Nisam mogla a da samoj sebi ne postavim to pitanje. Ništa više neće biti isto. Barem sam zaslužila istinu, ali sam je dobila onda kada je bio stjeran u kut. Što mogu očekivati od njega? Kuda nas vodi sudbina? - Ništa ti ne vjerujem - rekla sam iskreno. - Ni jedna tvoja riječ nema potporu u stvarnosti. - Dokazat ću ti da ima. Volim te, Anđela. Volim te više od ičega na svijetu. Još samo malo i ja sam slobodan. Želim novi život početi sa tobom, želim te zauvijek pored sebe. Odlučila sam zaboraviti na sve. Prepustila sam se njegovom milovanju i njegovim poljupcima, a kad su svi izljevi nježnosti bili iza nas, Alen je uzeo pramen moje kose, okrećući ga između prstiju. - Ti si jedina koja je ikada imala moje srce - rekao mi je opčinjeno. - Spava mi se - okrenula sam mu leđa. Zatvorenih očiju sam razmišljala. Dolazila sam do novih spoznaja koje su mogle sve razriješiti. Ujutro ću razgovarati sa njim. To je jedini način da se sve iskristalizira. Nakon te odluke, mirno sam zaspala. Čim sam ujutro ustala, skuhala sam kavu. Razmišljala sam o svojem planu. U jednom trenutku mi se činio savršenim, a u drugom? Nisam imala što izgubiti. Samo ću Alenovu ljubav staviti na kušnju. Kad je i on ustao, sjeo je nasuprot mene. Po njegovom miru koji mu se vidio na licu, bilo je očito da on smatra da će sve biti isto kao nekad. Prevario se. Prije nego što je ulio kavu u šalicu, pokazala sam mu da sjedne. - Iza nas je posebna noć - Alen je upotrijebio sav svoj šarm dok je opisivao večer koja je bila iza nas. - Razmišljala sam - hladno sam rekla. - Došlo je vrijeme da napravimo neke preinake. Plaćat ćeš stanarinu kod mene, dio režija, i sve ćemo dijeliti na pola. To će tako biti u početku. A kasnije... - slegnula sam ramenima. Sve između nas je bila laž - Što? - Alen me je pogledao kao da sam sišla sa uma. - Kako da se nosim sa svim tim? - upitao me je. - Naravno da ne možeš. Tko sam ti ja? Ona koja te financira, dok ti svoj novac šalješ svojoj obitelji. Mogao si živjeti kako si želio, samo da si mi rekao istinu. Sa lažima se ne stiže daleko. U stvari - pogledala sam prema njegovom koferu. - Ne trebaš ga raspakirati. Pronađi stan i odseli se. Možemo se viđati, pa ćemo vidjeti kamo će ići naša veza. Vidjela sam kako Alenovo lice postaje crveno, zatim blijedo, pa onda su se te dvije boje počele miješati. Da, koliko god mi sve to bilo bolno, likovala sam u sebi kao što je on to radio u protekle dvije godine. - Kuda da pođem? - pitao me. - U hotel dok ne nađeš stan. Ja idem na posao, a kad se vratim, ne želim te vidjeti ovdje. To je jedan od uvjeta da ostanemo zajedno - rekla sam kruto. Alen je mahao rukama. Pokušavao je nešto reći, ali ni jedna riječ nije prešla preko njegovih usana. - Nemam novca - rekao je sa nelagodom. - Ni ja ga za tebe više nemam. Dala sam ti dovoljno. Zbogom - iako mi se srce rasipalo na komadiće, znala sam da moram napraviti rez. Ako mu je stalo, on će sve učiniti da budemo zajedno, a ako nije onda je bolje da sve prekinemo čim prije. A tko je prije nekoliko dana mogao i pomisliti da će do ovoga doći? Čak ni najgora noćna mora nije bila ni sjena stvarnosti. Otišla sam na posao. Kad sam se te večeri vratila, srce mi je uzbuđeno lupalo kad sam vidjela svjetlo u stanu. Otvorila sam vrata i zastala sam kao oduzeta. Sve je bilo upaljeno, a od Alena ni traga. Sva njegova odjeća je nestala, zajedno sa njim. Trgnula sam se kada sam vidjela poruku na stolu. Drhtavom rukom sam posegnula za papirom koji je bio premotan. Nisam imala hrabrosti pogledati i vidjeti što piše. No morala sam se odvažiti i prisilila sam se da je otvorim. "Zahvaljivao sam Bogu na tvojoj naivnosti. Sav novac koji si mi dala, uračunaj kao podmirivanje usluga koje sam ti pružao. Da, imam suprugu i dijete, a sve između nas je bila laž. Kao otac i suprug, trebao sam im osigurati pristojan život, a način na koji sam to postigao nije važan. Zbogom!" Ranio me do dubine duše Da sam dobila pljusku, manje bih bila u šoku. Dakle, istina se saznala i to na najokrutniji način. Da sam nastavila sa davanjem novca, on bi bio sa mnom, govorio bi ono što bih ja željela čuti, i to naplaćivao. Kako li sam samo bila naivna? Željela sam iskidati poruku na milijun komadića, ali nisam to smjela učiniti. Morala sam je ostaviti da mi bude podsjetnik mojoj naivnosti. Isto tako se nisam smjela prepustiti očaju. Ljudi prekidaju i mire se, nisam jedina kojoj se ovo dogodilo. Najviše me je boljelo to što mi je sve vrijeme lagao, što sam ja naivno vjerovala, a svi oni dragocjeni trenutci koje sam željela sačuvati zauvijek, nisu vrijedili ništa, i manje od toga. Plaćala sam njegovu laž, iznajmijivala sam njegovo tijelo, a on me je svojim ponašanjem ranio toliko snažno da sam bila sigurna da se nikada više neću u potpunosti oporaviti. Kako nakon njega vjerovati drugim muškarcima? Kako se oporaviti oko svih laži kojima sam bila okružena, a ja sam te iste laži smatrala istinom? Uvijek mislimo da se loše stvari događaju drugima i da će nekim čudom nas mimoići. Zato bivamo zatečeni i nespremni na nedaće koje nas snađu. Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Iako sa suzama neće otići i bol, bio je to način na koji sam samo fizički pokazala kako se moje srce osjeća. Alenu sam djelomično oprostila, ali sebi nikada neću. On se samo ponašao onako kako sam mu ja dopuštala i na kraju je pokazao svoje pravo lice, lice lažova. Preda mnom je bio život i nisam smjela potonuti, nego krenuti dalje, te na, taj način svima dokazati da sam jaka i da me ništa ne može slomiti. I neće, obećala sam samoj sebi. Proći ću sve faze ostavljene žene i krenuti prema ozdravljenju. U ishod nimalo ne sumnjam, a da sam u pravu, pokazat će vrijeme.
Bila sam problematično dijete, tako su mi govorili. Sada znam da je "biti problematično dijete" samo posljedica roditeljskog odgoja, zamaskiran pojam kojim se prikrivaju loši odnosi u braku i obitelji a koje dijete preuzme i postane "loše". A zaista sam vjerovala da nešto nije u redu sa mnom. Jer, kako bi bio problem u mojim roditeljima? Oboje su bili visoko obrazovani ljudi, priznati znanstvenici, kulturni i suvremeni, umjereni u svakom pogledu. Otac je radio u poznatom institutu, a majka u jednom ministarstvu, oboje visoko pozicionirani u svojoj branši. I zaista su i kao roditelji bili uzorni, no očito je problem i bio u toj njihovoj savršenosti. Izgleda da se i od nas djece očekivalo da se uklopimo u tu savršenu sliku. Mojoj je sestri Savani to izgleda uspijevalo bez problema no ja sam, otkada znam za sebe, pružala otpor njihovim nastojanjima da me "pristojno odgoje". Čak sam kao starija sestra bila ljubomorna na mlađu sestru - što je, kao, uobičajeno - i radila sve što sam mogla da zagorčam život i roditeljima i njoj od trena kada se ona pojavila u našem domu. Srećom, Savana je preživjela sve moje napade i još me na kraju puberteta voljela više nego ja nju. I da, moji savršeni roditelji osim što su bili savršeni znanstvenici koji su se i u obitelji i u svijetu savršeno ponašali, bili su i pomalo avangardni i ekstravagantni, što su iskazali dajući meni i sestri neuobičajena imena. Savana je još dobro prošla, no mene su nazvali Zula, po nekom jadnom malom seocetu u Eritreji, ime koje je moja majka tko zna otkuda izvukla a otac se, iako nerado, složio s njom. On nije bio toliko ekstravagantan kao ona no u svemu joj je popuštao jer je majka bila ta koja je vodila glavnu riječ u kući. Recimo to ovako, današnjim modernim rječnikom: majka je bila dominantnija. Otac je uvijek bio papak I tako se, uslijed njene dominacije, u kući jela samo vegetarijanska hrana, a ona je odbijala jesti čak i ribu, što je ocu i nama bilo dozvoljeno. A sve smo godišnje odmore provodili u nekim alternativnim kampovima diljem svijeta gdje smo morali meditirati i jesti neku neukusnu hranu. Majci je to bilo duhovno čišćenje a nama vrijeme kada smo najviše šutjeli kako bi bili "dobri". Uslijed svega toga ja sam bila, na neki neseksualni način, zaljubljena u svog oca, jer sam ga smatrala potlačenim kao što sam se i ja osjećala potlačenom, i uvijek sam bila na njegovoj strani. A svojim sam otporom na neki način željela pokazati ocu kako bi se trebao i on odnositi prema pritisku kojim ga je majka, po mom mišljenju, tlačila. On me razumio, ili je samo glumio da razumije, pa bi mi u rijetkim trenucima kada bismo nasamo popričali davao za pravo kada bih se bunila protiv majčinog ponašanja. Ja bih se ponadala da će i on sam nešto promijeniti u svom odnosu prema njoj, da će joj se usprotiviti, da će joj reći nešto što će na čaroban način izmijeniti našu svakodnevicu, no uvijek bih se razočarala. Jer otac bi uvijek bio, na koncu dana, na majčinoj strani. I tako su mi ti sitni tračci povremene nade koja se nikada ne bi obistinila gotovo ubili vjeru u bilo kakvu promjenu. Jedan od mojih najžešćih prosvjeda bio je kada sam počela jesti meso, te sam hamburgere i ćevape svakodnevno donosila doma i jela pred njima svima. Zarobljena u svom svijetu sve sam više pružala otpor i ne znajući da tražim izlaz iz tog nekog zatvora. Tako da sam u pubertetu gotovo izgorjela. Nakon što sam cijelo djetinjstvo bila problematična u školi, tukla se sa djecom, grizla ih i čupala još u vrtićkim danima, u doba adolescencije sam ušla družeći se sa "zločestim dečkima" u kvartu. Bila sam jedina djevojčica u njihovoj neimenovanoj bandi. Djevojčica, no izgledala sam kao dječak. Kosu sam šišala vrlo kratko, a prirodno sam bila vrlo visoka i mršava, koščata, s neprimjetnim prsima i tek malo zaobljenijim bokovima. Jedino me lice odavalo jer nije sličilo na dječačko, bilo je to lijepo i potpuno ženstveno lice, lice moje majke. U to sam vrijeme žalila zbog toga, a kako sam oca voljela više, željela sam biti sličnija njemu. Ali eto, bilo je tako kako je bilo - imala sam velike majčine oči i pune, seksi usne kakve su i nju krasile. I bila sam privlačna mojim prijateljima iz bande. Uz njih sam počela pušiti marihuanu i piti sedative kombinirane s alkoholom tako da sam često bila lagano nadrogirana. Srećom, nikada nisam došla do stadija da isprobam neke teže droge. Ali sam se zato vrlo rano upustila u seksualne odnose. Već s trinaest i pol godina imala sam prvi odnos s jednim dječakom iz bande koji mi se najviše sviđao i u kojega sam bila zaljubljena od prvog dana. On je bio tek godinu dana stariji od mene i oboje smo bili daleko premladi da i pomišljamo na seks, no pod utjecajem svih loših tvari koje smo tada konzumirali, i to smo isprobali. Nažalost, u svojoj sam ludosti i prkosu, iako vrlo inteligentna, bila dovoljno glupa da ne pazim na zaštitu prilikom odnosa tako da sam već sa četrnaest i pol išla na svoj prvi abortus. Roditelji su me nakon toga natjerali da krenem na psihoterapiju, no nije bilo puno koristi od toga. Bar ne koristi za njih. A ja sam sve svoje dobivene sedative s radošću podijelila sa svojim banditićima. I nije mi dugo trebalo da se ponovo upustim u seks, no ovoga puta nisam ostala u drugom stanju već sam dobila spolno prenosivu bolest a da nisam znala od koga jer sam istovremeno odnose imala sa trojicom svojih prijatelja iz bande. Odlazila sam samo u školu Tada se, kao po nekom čudnom zakonu, pojavila prilika da moj otac dobije privremeni posao u Sjedinjenim Američkim Državama. Osim što je bio dobro plaćen, moji su roditelji u tome vidjeli odličnu priliku da me odvoje od mojih loših prijatelja i tako me spase od još većih nedaća. Jednim su se dijelom njihove želje obistinile. Tih šest mjeseci u južnoj Floridi zaista su me odvojile od dječaka s kojima sam se do tada družila, no ja sam nakon toga pala u depresiju iz koje sam se jedva izvukla. U Americi se ni sa kim nisam željela družiti, nisam ni u školu htjela ići i tako, dok je Savana procvala na vrućem floridskom suncu, ja sam sve više tonula u mrak. Naravno, američki liječnici su mi i više nego rado prepisivali sve veće količine antidepresiva od kojih sam dane samo prospavala, napola mrtva, kao zombi. Moji siroti roditelji, znanstvenici, vjerovali su u znanost i lijekove koji su proizvod znanstvenih istraživanja, no ipak ih je brinulo moje stanje i posljedice tih istih lijekova. Bili su svjesni da su nuspojave neugodne, ali nisu znali kako mi pomoći. A sve što su trebali napraviti bilo je da me prihvate onakvu kakva jesam, a ne da me preodgajaju u osobu kakvu su željeli da budem. Jednostavno to nisu znali. Kada smo se vratili u Hrvatsku, ja sam bila mirnija, više se nisam družila sa lošim društvom, no nisam nikamo ni izlazila. Samo u školu i kući, gdje bih se zatvarala u sobu i satima slušala muziku, koliko se sjećam. Jer, toga se perioda jedva sjećam. Dvije su godine prošle kao u magli. Kad sam maturirala, upisala sam se na studij fizike, kao i moj otac. To mi je i bio jedini motiv, biti kao on, kao poboljšana verzija svog oca. Zaklela sam se da nikada neću biti tako podložna nekome kao on, da ću se izboriti za svoje ja. No ubrzo sam shvatila da sam se tako pretvorila u svoju - majku. Dominantnu i nespremnu za dogovor. Bila sam u klopci iz koje nisam vidjela izlaz. Zlatko i njegovi prijatelji Cijelu sam prvu godinu studija pokušavala naći način da se izvučem iz gliba, čak sam nakon veze s jednim mladićem koju sam prekinula na prvi znak svog dominantnog ponašanja, pronašla izlaz u lezbijskoj vezi s kolegicom s iste godine. Tada mi se činilo da tom svojom odlukom kidam sve što me veže za nasljede moje obitelji, no prevarila sam se. Moja cura, Cecilija, bila je dominantna i posesivna i pretvorila me ponovno u moga oca. Opet sam bila na početku svega, ništa, apsolutno ništa nisam postigla u svih svojih dvadeset godina života. Bila sam na nuli. Nisam vidjela izlaz. Nikakve droge ni lijekovi u to vrijeme više nisu dolazili u obzir kao spas. Sa svim sam tim raskrstila na osamnaesti rođendan kada sam sama sebi priznala da sam odviše važna da bih se uništila. Kao da se tada zrnce razuma ipak probilo do moga umornog uma. I donijela sam čvrstu odluku da se zaredim, da odem u neki samostan gdje ću sve svoje godine do same smrti provesti u tišini, miru, molitvama, opraštanju i svemu što već takav život donosi. Prekinula sam vezu sa Cecilijom i odselila se iz zajedničkog stana u iznajmljenu sobicu odakle sam namjeravala pronaći put do svog novog života. I dalje uvjerena da sa mnom definitivno nešto nije u redu, smatrala sam kako je jedino Bog onaj koji će me prihvatiti bezuvjetno. Tada sam shvatila da se želim ispisati s fakulteta. Naravno, što će mi diploma u nekom samostanu?! Ušla sam u referadu, popunila zamolbu i već slijedećeg trena izašla s ispisnicom i dokumentacijom van. Bila sam sva u strahu, no tako sam odlučila. Požurila sam prema izlazu skrivajući suze i naletjela na jednog studenta. I moji i njegovi papiri razletjeli su se po izlizanom podu. Brzo smo se sagnuli kako bismo ih pokupili i naravno, jedno drugom zavirili u dokumente. On je shvatio da sam se ja upravo ispisala, a ja sam vidjela da je dijelio letke za neko predavanje. Zadržala sam jedan jer me privukla tema predavanja. - Jesi li zainteresirana? - pitao me mekim, toplim glasom. Bio je lijep mladić, svijetle kose i moderne bradice, plavih očiju, visok i vitak. Izgledao je božanstveno. Nasmiješio se prekrasnim osmjehom. Istog trena sam se zaljubila. - Naravno - rekla sam i ja sa smiješkom, nadala sam se da je bio jednako zanosan kao i njegov. - Pa pošto si se upravo ispisala, imaš vremena za jedan čaj, nadam se - govorio je i dalje jednako zavodljivo. I naravno, otišla sam s njim na čaj jer ni on ni ja nismo pili kavu. Pričao mi je o čemu će biti predavanje, tko će sve govoriti, da će biti puno mladih ljudi mojih godina i da sam dobrodošla i ja i svi moji prijatelji koje to zanima. No ja sam odlučila doći sama, samo zbog njega. I zbog toga što u to vrijeme nisam imala ni jednog prijatelja. Mladić mi se na rastanku predstavio kao Zlatko, no rekao mi je da ima i drugo ime, da ga zovu Petrus. Ali meni je zaista bio Zlatko, predivan kao da je od čistog zlata. Kada sam došla na predavanje, skrivala sam zbunjenost koju sam osjećala zbog mnoštva nepoznatih lica oko sebe, ali sam uvidjela da su i mnogi drugi zbunjeni iz istog razloga. I da Zlatko nije lagao, zaista su svi bili vrlo mladi ljudi, studenti, mahom lijepi kao i on i ja. A predavanje je bilo na temu utjecaja roditeljskog odgoja na karakter djeteta pa smo se i ja i svi ostali u dvorani pronašli u tim rečenicama. Na kraju predavanja koje je držao jedan bračni par, svi smo bili mnogo opušteniji i komunikativniji. Poslužili su nam čaj i keksiće pa smo se družili do kasno u noć. Na posljetku smo im ostavili svoje kontakt podatke kako bi nam mogli slati obavijesti o slijedećim predavanjima. Znala sam već tada da ću doći na svako od tih predavanja, a samo koji dan kasnije odustala sam i od odlaska u samostan. Sve sam se češće družila i sa Zlatkom i s njegovim prijateljima koji su svi imali druga imena uz ona svjetovna. Saznala sam, naravno, da su svi članovi iste skupine koju ću ja za ovu ispovijest zvati Društvo. Pitali su me želim li i ja novo ime a ja sam s radoznalošću prihvatila zanimajući me koje će izabrati. Jednu smo nedjelju na jutarnjoj kavi raspravljali o tome i oni su predlagali razna imena, neka čak i šaljiva, tako da su me htjeli preimenovati i u Maricu Hrdalo i u Ani Četiri Pištolja. Na kraju smo se svi zajedno odlučili neka bude ili Cora ili Corina. Završila sam matematiku - Neka Starci odluče - zaključili su članovi Društva. A Starci su bili bračni par koji je držao predavanje, oni su bili i osnivači Društva i njegovi prvi članovi. U nedjelju popodne, nakon piknika na Bundeku, otišli smo do dvorane za predavanja i tamo se našli sa Mirzom i Arzom, supružnicima zvanim Starci. Arza mi se svidjela od prvog trena, bila je smireni, majčinski tip, no Mirza mi nije baš bio simpatičan, imala sam osjećaj da ima nešto đavolsko u njemu. Mada je bio problem samo u njegovim tamnim, čupavim, spojenim obrvama. Inače je bio sasvim korektan i ljubazan. - Želiš li se pridružiti Društvu? - pitao me kada smo svi posjedali oko njega i Arze. U tom sam trenu bila zaista sretna. Napokon sam imala prijatelje, napokon sam bila prihvaćena od svih onakva kakva jesam, napokon sam pronašla dio sebe koji mi je od najranijeg djetinjstva falio. I pristala sam, znajući što me očekuje jer su mi i Petrus i svi ostali već pričali o boljitku koji se dobiva ulaskom u Društvo. A na kraju sam dobila i ime, iako ne Corina, već Korina, lijep hrvatski način izgovora engleske verzije. Taj je život uz Društvo bio miran i sređen. Preselila sam se k njima, u zajedničku veliku kuću u kojoj je bilo mnoštvo stanova i soba. O svim sam svojim odlukama mogla raspravljati sa bilo kim od njih, no nekako smo se svi najviše pouzdavali u mišljenje Staraca jer su oni bili najiskusniji i po godinama bliže našim roditeljima. Tako da su svi jednoglasno podržali moju odluku da se vratim na fakultet, no ovog sam puta izabrala matematiku umjesto fizike. I završila je u rekordnom roku. Za to sam vrijeme bila u vezi s Petrusom, a kako smo svi bili slobodnih svjetonazora, i on i ja smo održavali veze i s drugim članovima društva. Posebna je čast za svakoga bila kada bi nekoga od nas izabrao netko od Staraca. Često smo za vrijeme praznika organizirali višednevna putovanja, ponekad na more, ponekad u planine, a često smo išli i van granica Hrvatske. Tada bi bilo naročito veselo. Organizirali bismo tulume bez droge i bez alkohola, no obavezno je bilo seksualno opuštenih igrarija, možda bih ih smjela nazvati i orgijama. Svi od reda smo uživali u tome, glumili u seksualnim predstavama, preuzimali uloge u sadomazo dramama, snimali se međusobno i sve to, naravno, držali u strogoj tajnosti. No posljedica je bila da smo svi zračili nekom posebnom svjetlošću tako da su nas ljudi često gledali s divljenjem, ne znajući koja je tajna naše ljepote. Kada si zadnji put oprala zube? No ne znam što se dogodilo s godinama... Jesam li se ja promijenila ili su se Starci, poglavito Mirza, promijenili? Uz njega sam se svakim danom osjećala sve lošije. Većinu vremena bio je savršeno korektan prema svima, a meni se činilo da baš mene naročito izdvaja, kao da sam mu bila ljubimica. Kasnije, tek puno godina kasnije shvatila sam da su i svi drugi imali taj isti osjećaj - da su se osjećali kao da ih je on izdvojio, da ih je favorizirao. Na vrlo fin način bi nam se približio, a kako je samo uspijevao, ni dan danas mi nije baš jasno. Sve se svodilo na to da je kroz razgovor uspio razviti povjerenje u njega. I ja sam imala osjećaj da mu mogu zaista sve reći, povjeriti mu i najdublje tajne, što sam i činila. Tako da je znao apsolutno sve o meni, ono što ni Arza, čak ni Petrus nisu znali. Uostalom povjeravala sam mu upravo svoje probleme s Petrusom, a on bi mi ih pomagao riješiti. No kao da se u nekim trenucima nije mogao suzdržati, znao bi me ucijeniti svojim saznanjima o meni, onima koji su bili najpovjerljiviji. Jednom sam mu u strogom povjerenju priznala da se osjećam nadmoćnom nad Petrusom, da iako ga volim, da se nadam da zaslužujem boljega od njega jer Petrus nije uspio završiti fakultet, a ja sam bila super uspješna u tome. Mirza me u potpunosti razumio, shvatio je moja razmišljanja i podržao me u nadi da ću naći sebi ravnog. Nakon tog sam se razgovora osjećala obodrenom i smirenom iako sam imala osjećaj da sam izdala Petrusa i da sam isuviše samouvjerena, čak umišljena jer sam smatrala da sam bolja od njega. Mirza me umirio i razuvjerio, dajući mi potvrdu da sam u pravu, da sam bolja od Petrusa. - Uz tebe sam, Korina - rekao mi je ljubeći me u usta. - Kada si zadnji puta oprala zube? - pitao me oštro, zafrknuvši gadljivo nosom. Posramila sam se. Iako sam znala da on ne voli da mu dolazimo neopranih zubi jer nas je volio ljubiti u usta, ja sam u toj prilici to pravilo zaboravila. Brzo sam odjurila u kupaonu, nekoliko minuta revno četkala zube i vratila mu se pokajnički. On mi se nasmiješio pohvalno, ohrabrujući me da budem dosljednija u poštovanju pravila. - Oprosti mi, Korina, ako sam bio malo pregrub, no znaš da me to smeta. Opraštaš li mi? - pitao me umilno. - Naravno, i ti meni oprosti što sam zaboravila - rekla sam presretna jer sam opet bila njegova miljenica bez mane. Poljubio me dajući mi do znanja da je opet sve kako treba biti. No duboko me povrijedilo kada mi je jednom u razgovoru, ničim izazvan, ružnim odbojnim glasom rekao riječi koje su me povrijedile najdublje. U jednom trenu smo se smijali i šalili, u slijedećem me vrijeđao. - I ti misliš da si bolja od Petrusa? Ti si obična narkomanka i čedoubojica. Zar misliš da on zavrjeđuje takvu? On zavrjeđuje puno bolju od tebe. Što li si ti samo umišljaš? Njegove su riječi bile tako grube, da sam ih osjetila oštro kao ubod noža u srce. A on kao da je uživao u mojoj boli, gledao me s visoka i podsmješljivo dok su mu oči grozno svjetlucale ispod spojenih obrva. Nije se ispričao, već mi je dao do znanja da ne valjam koliko mislim da valjam i da mi je bolje da šutim i budem poslušna jer ću inače snositi posljedice. A posljedice su bile trajno izbacivanje iz Društva, što je značilo i gubitak svih mojih prijatelja koje sam tokom godina stekla i zavoljela, gubitak povlastica koje je nosilo članstvo u društvu, a u konačnici, osveta u obliku objavljivanja spornih fotografija i filmova koje smo snimali na orgijama. Povlaštena jer sam dio društva No nekako, brzo bih zaboravljala te neugodne epizode. Nije ih bilo puno, iako su znale biti grozne, nekako sam se tješila saznanjem da je bilo puno više onih razloga ZA nego onih PROTIV ostanka u Društvu i s Mirzom. Nisam bila ni svjesna da nas je sve držao pod kontrolom uz pomoć najobičnijeg, no najmoćnijeg oružja - straha. Straha od odbacivanja, straha od gubitka ljubavi, straha od odmazde i na koncu - straha od samoće i neprihvaćanja. A godinama sam tako živjela u uvjerenju da sam posebna, da sam dio društvene elite. Čak i kada sam, nakon što sam diplomirala, našla odličan posao sa odličnom plaćom, te šestinu dohotka davala za Društvo, i dalje sam se smatrala povlaštenom što sam dio tog Društva. A da ne kažem da sam i uživala u onome što je to donosilo - neograničenom užitku u seksu, obilje partnera oba spola, mnogo novih ljudi koji su dolazili na naša predavanja i bili naša "hrana" jer su nam se divili i obožavali nas te i oni nas tako hranili. Ali tako je to valjda moralo biti, da bi se jednoga dana taj mjehur od sapunice rasplinuo. No nije se dogodilo tako naglo i bombastično kako to možda zvuči, bar ne sve do zadnjeg trena kada je zaista i puklo. A počelo je baš na jednom predavanju. Već sam rutinski pripremala i ukrašavala dvoranu za nove i stare posjetitelje, završavala paljenjem nekoliko mirisnih svijeća, kad se na vratima pojavila gospođa od nekih četrdesetak godina, možda bliže pedesetima. Pozvala sam je da uđe i ponudila joj mjesto za jednim od stolova te joj pružila letak sa sažetkom predavanja. Nije bila uobičajen gost jer su i dalje meta svih naših predavanja bili mladi ljudi, poglavito studenti. Ova je gospođa Arzinih godina bila neobična. Jednostavne frizure, s jednostavnim naočalama, obučena u traperice i končanu tuniku, nije sličila ni na kakvu avangardnu alternativku kakve su nam obično dolazile. Više je sličila na radoznalu, samozatajnu intelektualku, možda profesoricu iz neke gimnazije. Ni u jednom trenu nisam primijetila ni trunku nelagode zbog toga što se nalazi u nepoznatom okruženju, ljubopitljivo je proučavala letak, a nakon toga i cijelu dvoranu te ljude koji su pomalo dolazili i okupljali se oko stolova. No jedan ju je sredovječni muškarac, čest gost na našim predavanjima, odmah uočio i sjeo do nje. Pokušavao ju je uvući u razgovor, ali nije mu uspijevalo. Odgovarala mu je jednosložnim rečenicama i on je brzo odustao. Znala sam da je taj muškarac uvijek u potrazi za seksualnom partnericom, jedino ga je to privlačilo na naša predavanja - nada da će ju ovdje i pronaći. No ta gospođa očito nije bila ovdje iz istog razloga. Cijelo je predavanje pažljivo pratila, a ja sam se javila nakon toga, kad je započela rasprava, samo kako bih privukla njenu pažnju. Djecu se ne treba odgajati No saslušala me jednako zainteresirano kao i druge, nije ju se ništa dojmilo toliko da bih na njenom licu primijetila oduševljenje. Mirza mi je dao mig da joj se približim pa sam nakon rasprave sjela do nje i pitala je kako je bilo, i želi li ostaviti mail adresu da joj možemo slati obavijesti. Saznala sam da se zove Sanda, rekla je da joj se predavanje svidjelo, pristala je dati adresu, no otišla je odmah nakon toga opravdavajući se da je već kasno i da još želi vidjeti svog sina prije spavanja. Uspjela sam saznati još samo to da joj je taj sin jedino dijete, da živi s njegovim ocem i da nisu u braku. I onda se izgubila u mraku zimske noći. Više nije dolazila na predavanja, no mene je i dalje kopkalo tko je ona i željela sam je upoznati. Nakon nekoliko tjedana poslala sam joj mail, uz Mirzin blagoslov, naravno, jer o takvim smo potezima uvijek s njim raspravljali i pozvala je na druženje, na čaj, samo nas dvije. Iako je Mirzu zanimalo tko je ona i želi li se pridružiti Društvu - uvijek je bio u potrazi za novim članovima koji su imali prihode kako bi popunio svoje financijske rezerve - ja sam bila privučena na neki drugačiji, nov način. Sanda je pristala da se nađemo ne pitajući me za razlog. Bila sam zbunjena njenom šutljivošću i činjenicom da nije tražila objašnjenje za moj interes. Našle smo se na čaju, malo popričale a da nisam saznala ništa korisno od nje. Bar ne korisno za Mirzu. Za mene je i dalje ostala jednako intrigantna i ona sama i činjenica da me je nešto neseksualno privuklo k njoj. A ona se nastavila družiti sa mnom iako si po godinama nismo uopće odgovarale. A ni po temperamentu. Bile smo čista suprotnost. Ona tihi flegmatik, ja pomalo histerični kolerik i melankolik. I nisam inzistirala da saznam njen razlog zašto se pojavila na predavanju i zašto se uopće sastaje sa mnom. Jednostavno smo se družile kad smo mogle, nekoliko puta je i sa sinom došla pa bismo šetale Bundekom ili Maksimirom. Njen je sin bio neuobičajeno dijete i ja sam osjetila potrebu da je savjetujem kako da ga pravilno odgoji, no Sanda bi me nezainteresirano slušala i nije uvažavala moje mišljenje. Jednom mi je samo rekla: - Djecu se ne treba odgajati, a pogotovo ne preodgajati. Djecu se prima onakvima kakva jesu. Samo im se pomaže da kroz djetinjstvo prođu sigurno, da se ne ozlijede i to je uglavnom sve. - Ali djecu treba disciplinirati kako bi se prilagodila okruženju u kojem žive - rekla sam pomalo negodujući jer je njen sin bio upravo takav, činilo se da je neprilagođen i da se ne ponaša kao ostala djeca iako je bio i miran i poslušan. Smetalo me što je izgledalo kao da nas odrasle uopće ne doživljava kao autoritete već kao sebi ravnima, kao da je ravnopravan s nama. U tim sam danima potpuno zaboravila što sam i kako sam se osjećala kada sam bila dijete. I prošli su mjeseci kad sam napokon shvatila da je Sanda žena kakvu bih ja voljela imati kao majku. Iako sam ju ispočetka željela korigirati kao roditelja, s vremenom sam shvatila što govori i kao da sam se počela buditi iz dugogodišnjeg sna. U mene se počeo uvlačiti nemir. Mirza je to osjetio i manje-više mi je savjetima nastojao zabraniti da se s njom viđam, ali opet, još se uvijek nadao kako će ju pridobiti u Društvo. A upravo činjenica da Sanda nije pripadala ni jednoj poznatoj religiji, crkvi, partiji, ni stranci, dovodila me u nedoumicu. Činilo se kao da opstaje sama na svijetu, bez ičije pomodi ili potpore, nije priznavala ni jedan od poznatih autoriteta a njena su životna načela bila drugačija od svih koje sam znala i nisam uspijevala uvrstiti je ni u jedan poznati obrazac. Moj svekar - obična seljačina Na jednoj našoj šetnji pričala mi je da ide na još jedno predavanje pa je i mene zaintrigirala jer otkad sam bila u Društvu nisam samostalno, bez preporuke Mirze ili Arze, išla na bilo kakvo događanje. Tada sam po prvi puta odlučila napraviti nešto samostalno, bez njihova znanja, čak ni Petrusu nisam rekla. Iako sam okvirno znala nešto o predavaču iz Velike Britanije, konačni rezultat nakon nekoliko sati slušanja njegovih argumenata, bio je veliki prasak mjehura od sapunice. Shvatila sam da sam pripadnica tajnog kulta! Shvatila sam da se sa mnom i s ostalima upravlja putem straha! Shvatila sam na koji način manipuliraju sa mnom i sa ostalima! Shvatila sam da se tog straha mogu osloboditi! Jer, predavač je toliko opsežno govorio upravo o bezrazložnosti straha da sam na kraju shvatila. Potpuno u šoku, dok sam se tresla iako je vani bila sredina ljeta, pješačila sam besciljno kroz Zagreb. Prošlo je već pola noći kada sam odlučila: više se ne vraćam u Društvo! Nikada! Tu sam noć prespavala u hotelu, a slijedeće sam jutro zamolila Petrusa da mi doveze neke važne stvari s obrazloženjem da žurim na vlak jer me baka, koja je bila u staračkom domu u Dalmaciji, treba. Nisam mu dozvolila ni da me dotakne ni da me poljubi na rastanku, pobjegla sam i više se nikada nisam vratila. Tek sam se nakon nekoliko dana javila Sandi i sve joj ispričala, a ona je slijedećeg vikenda došla do mene. Smjestila sam se u bakinu staru kuću i tu je ugostila, a onda smo satima pričale. Ona me, kao i uvijek, ljubopitljivo slušala dajući mi za pravo i ohrabrujući me kad god sam briznula u plač. I dalje sam se bojala da će Mirza ostvariti neke od svojih prijetnji, da će moje sporne fotografije osvanuti na nekom portalu, no bila sam ipak uporna u namjeri da se oslobodim njihove torture. Za koju sam do prije nekoliko dana mislila da je blagoslov! Strašno! Našla sam novi posao, našla sam i novu ljubav, Gorana, muškarca koji jedva da je završio školu, pio je alkohol i pušio, jeo meso i imao sto kila i nije ga bilo briga što nisam oprala zube prije poljupca. Koji nika da nije bio ničiji sljedbenik, kao Sanda, no koji je imao veliki teret na plećima. A kakav je to teret bio saznala sam kad sam upoznala njegovog oca. Hladna me jeza obuzela kada sam pogledala u ljubazno lice i oči ispod gustih, čupavih obrvi. Ne samo što je bio sličan Mirzi, čak mu je i karakter bio identičan! Bio je ljubazan i fin, kulturan, volio je razgovarati o osjećajima, privoljeti ljude da mu se povjere, da mu kažu nešto što nikome ne bi rekli, no na koncu, uvijek bi završilo nekom opačinom. Jednom sam mu prilikom ispričala kako je moja majka, kada se rodila Savana, rekla za nju da izgleda kao mali štakor i onoga trena kada je taj starac upoznao moju sestru, s najodvratnijim smiješkom podrugljivo joj je rekao: - A znam za tebe, čuo sam da te je majka proglasila štakorom kada si se rodila. Savana ga više nikada nije željela vidjeti, a nisam ni ja. A pogotovo iz razloga što nikada nije propustio narugati se mom imenu. - Zula, tako smo nekada, kada sam bio mali, nazivali stoku, ovce. Srećom, viđala sam ga rijetko, ali kad god bi se pojavio, sva bih se ukočila od nelagode i strepnje što li će odvratno sada izvesti. Kada su on i Goranova majka došli u posjet, bio je prvi rođendan našega sina Grgura, tako je pretjerao da sam ih skoro izbacila iz kuće. Prvo je izvrijeđao Gorana da je papak jer dok njegova žena sjedi, on radi u kuhinji ženske poslove. A Goran se počeo tresti od straha i od njegove odmazde. Pokvario mu se sav užitak s kojim je sinu, za prvi rođendan htio ispeći "meseko" kako on to voli, a svima je bilo poznato, čak i njegovom zajedljivom ocu, da Goran voli kuhati i da je u tome dobar. Sve mi je postalo jasno A kada je svoj napad usmjerio prema našem sinu, odluka koju sam donijela bila je nepokolebljiva - nikada tog čovjeka neću pustiti s našim sinom nasamo jer bi posljedice mogle biti kobne i trajne. A počeo je ljubazno i nevino, kao dobri djed donio mu je poklon, vrećicu smokija. Pružio mu je i kad je Grgur podigao ručice da uzme poklon, sretan jer je prepoznao grickalice, stari je jarac sakrio vrećicu iza leđa. Grgur je začuđeno pogledao i okrenuo se da se vrati igri, no djed mu je opet pružio vrećicu kako bi ga primamio. I kad je Grgur htio uzeti, opet ju je maknuo. Grgur se rastužio a Goran je upozorio oca da prestane. Djed je uz podrugljiv smiješak napokon dao poklon uz komentar: - Dijete se mora naučiti da ne može dobiti sve što poželi. Shvatila sam koliko je bolestan taj njegov izvitopereni um. Sin mi je pružio vrećicu da mu otvorim i kad sam mu vratila, stao je slasno grickati. Djed ga je ljubazno pitao hoće li i njemu dati i unuk mu je pružio vrećicu. - Ne hvala, djed neće grickati - odbio je. Kada se Grgur opet okrenuo prema svojim igračkama, djed ga je opet pitao bi li mu dao smokić, unuk mu je ponudio, a starac je opet odbio. Kad je to ponovio i treći puta, Grgur je, očito podučen prethodnim iskustvom, ignorirao djeda i nije mu ponudio grickalicu. A onda ga je stari mutikaša opet napao. - Kako si ti zločest Grgure! Ti si zao. Ne daš djedu smokić. Sram te bilo! Djed te ne voli. Nitko te ne voli. Je li tako, mama? - pogledao je u mene očekujući, nesvjestan svoje gluposti, da ću mu pružiti podršku i odobravanje. Ja sam se prestala ustručavati, napokon se ohrabrila i usprotivila mu se. - Ne, nije istina. Ja te volim i uvijek ću te voljeti, Grgure - podigla sam ga na ruke i obrisala suzice koje su mu kanule na lice. Djed ga je povrijedio i mala su se ustašca tresla jer se spremao briznuti u plač. Zagrlila sam ga i otišla s njim u drugu sobu. No prije toga sam rekla Goranovom ocu da tako nešto više nikada ne napravi jer inače neće više vidjeti svog unuka. Iza sebe sam ostavila njegove podrugljive komentare i preplašenog Gorana, te zbunjenu baku koja u svemu ovome nije vidjela ništa loše, čak dapače, odobravala je suprugove metode, jer na kraju, tako su oni odgajali svoju djecu. No naše dijete neće tako "preodgajati". Srećom, zahvaljujući činjenici da sam poznavala Mirzu i njegovu metodu preodgoja, prepoznala sam i ovu Goranovog oca. Bilo mi je jasno odakle potječu sve one traume s kojima se Goran i dan danas bori, a postalo mi je jasno i na koji način Mirza pridobija mlade ljude: tako da ih potpiruje u mržnji prema roditeljima - što i nije teško uz roditelje kakvi su bili moji i Goranovi - pa u njemu pronađu autoritet pun razumijevanja. No ja sam sigurna da Sandin sin neće upasti u sličnu klopku, a niti Grgur. Uvijek će biti prihvaćen i voljen od svojih roditelja, neće biti preodgajan da bude nešto što nije i što ne treba biti.
Danijela je sjedila ispred televizijskog ekrana i kao i svakoga dana u isto vrijeme gledala sapunicu koja je bila na programu. Djeca, svatko iz svoje sobe, postavljala su joj pitanja kada će napokon dobiti večeru. Nije im odgovarala. Sjedila je kao ukopana potpuno u zanosu zbog onoga što je gledala ispred sebe. Po tko zna koji puta pitao sam se gdje mi je bila pamet kad sam se njome oženio i zašto nisam slušao riječi svoje majke i njezinih prijateljica. Dok sam završavao večeru kako nam djeca ne bi gladovala, u mislima sam donio odluku s kojom sam se već neko vrijeme borio. Kad sam večeru servirao na stol, pozvao sam djecu, poslužio im taj zadnji obrok u danu, pospremio ih u krevet, a potom se vratio natrag u dnevni boravak. Danijela je i dalje jednako sjedila na istom mjestu. Izgledala je poput voštane figure. Gadila mi se. Više je čak nisam mogao ni pogledati bez onog odvratnog osjećaja. Znao sam, moram poduzeti nešto ako ne želim da mi život i dalje uzaludno prolazi u nadi kako će se promijeniti, kako ćemo napokon postati sretni. - Želim razvod braka - rekao sam kratko i jasno bez ikakvog uvoda. Ničim nije pokazala da me je čula. Istu sam rečenicu ponavljao barem desetak puta sve dok napokon nije shvatila kako sada neću odustati. - Ja ne želim. Kad smo se vjenčali, obećali smo jedno drugome vjernost i ljubav u dobru i zlu - odvratila je. - Zadnja si osoba na svijetu koja može govoriti o obećanjima. Sva tvoja obećanja bila su lažna. Nisi se nijednog držala. Vjerovao sam i nadao se, promijenit ćeš se, no ti se mijenjaš samo na lošije. Dosta mi je. Prisjeo mi je suživot s tobom. Više se ne želim patiti, ne želim s gađenjem gledati tvoje lice. Oboje smo svjesni da ovakav život dalje nema smisla. Ti nisi u stanju voljeti nikoga osim same sebe. Djeca i ja smo ti teret. To što se ne brineš o meni je jedna stvar, ali što ne vodiš računa o njima potpuna druga. Više to neću dopustiti. Iselit ćeš se iz ove kuće i to do kraja tjedna. Ne želim te više ovdje gledati. Sutra ću podnijeti zahtjev za razvod braka i nemoj očekivati da ću ti na bilo koji način izaći u susret. Nikada i ničim to nisi zaslužila. Idi i traži svoju radost u sapunicama ili gdje god želiš, samo nas ostavi na miru - istresao sam se. - Nećeš se ti meni prijetiti. Poduzet ću sve što je u mojoj moći da sve ostane po starom - bezobrazno je odgovorila. Gledao sam je, naprosto ne shvaćajući kako ima obraza tako se ponašati. Deset godina koliko smo u braku ničime nije doprinijela. I, ne govorim samo s materijalne strane. Nikada mi nije bila podrška kao žena muškarcu, nikada nije brinula o kućanstvu, nikada se starala o našoj predivnoj dječici. - Vlasnik sam ove kuće i tako kako sam te u nju primio, tako ću te iz nje i istjerati. Nemoj se više igrati sa mnom. Bilo je dosta. Puna mi je kapa tvojih bolesnih igrica. Imaš rok do kraja tjedna kako bi pokupila svoje krpice i nestala. Ne učiniš li tako, otići ćeš odavde silom - iskreno sam iznio svoj stav. Nikada nisam bio nasilan prema njoj, ni ikome drugom, niti sam istog bio pobornik. Nisam se planirao s njom svađati, ni tući, ali fizički sam bio snažniji od nje i u tim trenucima bio sam odlučan, bude li potrebe, doslovno je izbaciti na ulicu. Nisam mogao dopustiti da djeci i dalje bude primjer od kojeg se svakom normalnom diže kosa na glavi. Od nje nisu mogli naučiti ništa dobro, a to da postanu neodgojeni trutovi koji će po cijele dane buljiti u televizijski ekran nikako nisam mogao, ni želio dopustiti. Za svoju djecu želio sam samo najbolje, a Danijela to nikada nije bila. Godinama sam bio slijep, ali došlo je vrijeme kad sam napokon otvorio oči. Danijela - prava rospija - Nećeš me izbaciti kao vrećicu sa smećem - bilo je očito da želi započeti dugu i mučnu raspravu. - Rekao sam ti svoje, a ti jako dobro znaš da sam čovjek od riječi. Neću se prepirati, samo ću djelovati - odgovorio sam joj, a potom otišao u sobu kod naše najmlade kćeri. Ondje sam, na podu i luftmadracu, spavao već mjesecima. Uvijek bih ulazio u sobu kada bi ona već zaspala, a ustajao sam prije nje i tako nisam njoj, ali ni starijoj djeci morao objašnjavati zašto više ne spavam s njihovom majkom u istoj sobi. U razmišljanju o tome što me čeka u budućnosti, usnuo sam i sanjao prekrasan san. Pored mene više nije bila rospija Danijela nego divna žena puna razumijavanja za situaciju u kojoj se nalazim, za sve moje brige i probleme. Dok sam jastuk za ljetne morske radosti pospremao ispod kreveta najmlađe kćeri, nastavio sam razmišljati o tom snu. Nakon tolikih godina po prvi puta sam pomislio kako bih volio kada bih uistinu pronašao ženu poput te iz sna. Trebao sam nečiju toplu ruku na obrazu, nečije poljupce, bliskost, nekoga tko bi mi vratio vjeru u ljubav, tko bi me hrabrio i davao snagu kad klonem, tko bi me podigao s dna. Jutro je bilo sivo, kišno, a pogled kroz prozor nije nimalo ohrabrivao. Prihvatio sam se pravljenja palačinki djeci za doručak. Možda to baš i nije najzdraviji obrok, ali sve troje djece iznimno su ih voljela. Danijela je ušla kad sam ih ispekao svega nekoliko, posegnula za jednom, a potom dohvatila pekmez i stala ga razmazivati preko palačinke. Kad je to završila, smotala ju je, jela i pitala me što čekam s kavom. - Nisam znao da ćeš se rano ustati. Ti obično ustaješ nakon što djeca odu u vrtić i školu, a još nisam stigao dotle da sebi ugodim i skuham kavu - odvratio sam joj i posegnuo za džezvom. Nasmijala se. - Razmislila sam o svemu što si sinoć rekao. U neku ruku imaš pravo. Djeca i ti me ionako samo živcirate, a ti mi ne možeš pružiti život o kakvom sam sanjala. Daj mi pedeset tisuća eura i riješit ćeš me se. To pitanje toliko me šokiralo da mi je iz ruku ispala džezva koju sam upravo napunio vodom. Sve se rasulo po kuhinjskim pločicama i mojim nogama i dok sam ja užasnut gledao u pod, ona se cerekala iz sveg glasa. - Ovaj primjer samo je jedan od dokaza koliko si smotan kao domaćica - doslovno je grcala od smijeha. U tome trenutku nešto u meni kao da je prepuknulo. Zaboravio sam na obzir, zaboravio na prolivenu vodu. Prišao sam joj, istrgnuo joj palačinku iz ruku, snažno je dograbio i onako u frotirskoj pidžami i papučama doslovno je vukao kroz cijelu kuću sve do vrata. Otvorio sam ih, izgurao je van, a potom isto učinio kroz dvorište. Kad smo se našli na ulici, ispustio sam je iz ruku. Povraćalo mi se od nje i njezine blizine. Tata, više nisam tako mala - Tu ti je mjesto, a što se mene tiče ovdje zauvijek i možeš ostati. Kod tvoje majke ću ostaviti tvoje krpice - izderao sam se iz sveg glasa i zalupio kapijska vrata. Ušao sam u kuću, uzeo ključ, vratio se van i zaključao ih. Nije me bilo briga što je loše vrijeme, što će se takva smrznuti i smočiti, što se može razboljeti. Ona je bila ta koja je od djece i od mene stvorila bolesnike. Zbog nje smo izgubili svaki smisao za humor, zbog nje je nestao spokoj i radost iz naših života, zbog nje smo se svi zaboravili smijati, a suze su postale dio svakidašnjice. Uništila nas je svojim vječitim neraspoloženjem, učestalim mrgudanjem zbog svega, lijenošću, nemarnošću, nezainteresiranošću, nevoljkošću, netrpeljivošću ikoga od nas. U kuću sam se i sam vratio mokar, ali ni to me nije smetalo. Bio sam previše uzrujan. Bacio sam pogled na sat, a vrijeme je dalje hodilo svojim redom. Djeca nisu smjela trpjeti zbog našeg odnosa, te sam nastavio peći palačinke. Nekoliko minuta kasnije ustala je naša najmlađa kći Dora. Pozdravila me je i začudila se prolivenoj vodi na podu. - Tatice, zašto nisi obrisao ovu vodu s pločica? - pitala me i iako su joj bile svega četiri godine, ručicama je posegnula za element ispod sudopera, te dohvatila krpu s kojom sam običavao brisati kada bi se nešto prosulo. Pomislio sam kako je pametnija od svoje majke. Pomilovao sam je rukom po obrazu, poljubio je još jednom, a potom smjestio na stolac, uzeo krpu iz njezinih ručica i obrisao pod. Dora me šutke promatrala. - Tata, više nisam tako malena. Vidim što se događa iako mi ništa ne govoriš. Znam da uvijek spavaš u mojoj sobi. Zašto se mama i ti više ne volite? - pitala je, a njezine riječi pogodile su me poput groma. Naprosto nisam znao što bih joj odgovorio. Imala je svega četiri godine i pravo na sretno djetinjstvo uz majku i oca koji se brinu u njoj, a ne ona o nama. Kako li sam se toga trenutka sramio pred očima svoje kćeri. Osjećao sam se manjim od makovog zrna. Dječja iskrenost može toliko duboko dirnuti u srce kao što malo što može. Najprije mi je došlo da joj iskreno nabrojim sve zbog čega ne volim njezinu majku, ali vrlo brzo sam shvatio da blatiti Danijelu u očima njezine djece ne bi bila poštena gesta s moje strane. - Zlato, ti si još malena. Kad odrasteš, shvatit ćeš da su neke ljubavi prolazne i s vremenom izgube sjaj. Tada je bolje pustiti osobu do koje ti je stalo da pronađe novu sreću. Ti i tvoja sestra i brat ste mi sve na svijetu. Vas je na ovaj svijet donijela vaša majka i zato ću joj zauvijek biti zahvalan. Mama od danas više neće živjeti s nama. Znaš i sama da mama nije bila zadovoljna i sretna u našoj kući. Ona će sada ponovno pokušati pronaći svoju sreću - objasnio sam joj to upravo onako kao što sam vjerovao da je najbolje. Uskoro su ustali i šestogodišnji sin i devetogodišnja kćer. Njima sam također priopćio novost koju sam rekao Dori. Nijedno od djece nije pustilo ni jednu, jedinu suzu za svojom majkom. Mislim kako to najviše od svega govori kakva je majka Danijela bila. Slično objašnjenje ponudio sam i starijoj djeci i svi su to prihvatili bez pogovora. Kad smo svi zajedno krenuli od kuće, ja na posao, a oni u vrtić i školu, Danijele više nije bilo ispred kuće. Strahovao sam što će se dogoditi u slučaju da bude ondje, pribojavao se drame, ali srećom nije nas čekala ispred kuće. U kojem je trenutku i kamo otišla, nisam znao, mogao sam samo pretpostavijati. Kad sam razvezao djecu, nazvao sam šefa na posao i zamolio slobodan dan. Trebao sam malo samoće, vrijeme u kojem ću posložiti planove za budućnost. Razmišljajući što i kako, spremajući po kući i pripremajući ručak za djecu, vrijeme mi je doslovno proletjelo. Otišao sam po djecu i pomalo se pribojavao kako će reagirati sada kad za stolom ne bude njihove majke. Ničim nisu pokazala da im nedostaje. Taman kad smo završili s objedom, nazvala me moja majka. Bila je sva izvan sebe od ljutnje i bijesa. - Borna, jesi li potpuno skrenuo pameću? Što radiš ? Kako si došao na suludu zamisao i izbacio Danijelu iz kuće? Misliš li da si ti u stanju brinuti se o troje maloljetne djece? - vrisnula je na mene čim sam se javio. - Naravno, u stanju sam. Do sada sam također brinuo o njima, o kući i o svemu. To što ti o tome nisi ništa znala je potpuno druga priča. I odakle sad odjednom da si ti na Danijelinoj strani? Nisi li upravo ti bila ta koja je stalno, i to još od samog početka kada smo se upoznali, govorila protiv nje i činila sve da nas razdvojiš? Nisi li me ti uvjeravala kako je Danijela najodvratnija i najomraženija osoba u našem mjestu? Kako je moguće da si sada upravo ti stala upravo u njezinu obranu? - čudio sam se majčinim riječima. - Tada si bio sam, mlad, mogao si imati koju si htio. Djevojke su te željele, nabacivale su ti se i mogao si birati. Naravno da sam bila protiv nje, ali to je bilo tada. Ako si zaboravio, ti si bio taj koji ju je izabrao i pred Bogom se zakleo na vječnu ljubav u zdravlju i bolesti, u dobu i zlu, u bogatstvu i siromaštvu - mama je stala ponavljati riječi koje sam večer prije čuo od Danijele. Nikako nisam mogao shvatiti što se s njom događa, zašto se činilo da je iznenada promijenila strane i da joj je draža Danijelina sreća od sreće njezinih unuka i moje. Nikada nisam imao tajni pred svojim roditeljima, te sam je zamolio za dodatno objašnjenje. - Djeca trebaju majku uz sebe. Način na koji si je izbacio iz kuće je naprosto sramotan - nastavila je. - Kako ti znaš sve što se dogodilo? - postavio sam pitanje na koje je odgovor bio više no očigledan. Dovest ću ti tvoju ženu - Danijela je jutros sva pokisla, u pidžami i papučama došla k meni. Srami se! Zar se tako ponaša jedan muškarac, jedan kavalir? Otac i ja nikada te tako nismo učili. Tim si me postupkom posramio kao što me nitko i nikada u životu nije posramio. Kako bi tebi bilo da te je netko gotovo golog i bosog po ovom vremenu bacio na ulicu? Jesi li uopće u ijednom trenutku uključio mozak ili si samo postupao obuzet bijesom? Liječnik ju je ovamo došao pregledati. Moli se da ne dobije upalu pluća ili ne navuče neku bolest. - Mama, slušam te i ne prepoznajem. Istina, nisam se ponio poput kavalira, ali ni ona se nikada nije ponašala poput dame. Najbolje od svih znaš tko je i kakva je ona. Dozlogrdilo mi ju je više gledati i slušati. Više je ne mogu podnijeti. Djeca i ja imamo pravo na spokoj i radost, a ona također ima pravo na sreću. Mi više ne možemo i nećemo živjeti zajedno bez obzira što ti govorila. Uvijek sam cijenio i uvažavao tvoje stavove i mišljenja, ali ovo je život moje djece i moj i nitko se u njega neće uplitati. Ako si me zvala samo da bi me omalovažavala, tada nisi ni trebala zvati. Umoran sam i potišten od svega. Nemam volje još se i s tobom raspravljati. Odavno sam se uvjerio da su sve riječi koje si govorila o Danijeli istinite i napokon sam donio odluku o razvodu. Ni ona, ni ti, ni itko drugi na svijetu neće me od te odluke odgovoriti - jasno sam majci dao do znanja kako ne namjeravam s njom pregovarati o svojim namjerama i budućem životu. - Doći ću i dovesti ti tvoju ženu. Ti si se njome oženio, a ne ja - rekla je nakon što me saslušala. - Ne dovodi je! - rekao sam takvim tonom glasa od kojeg joj se zasigurno podigla kosa na glavi, ali naprosto sam znao kako moram tako reagirati jer je majka uistinu bila u stanju vratiti Danijelu kući. Ostatak dana djeca i ja smo se dogovarali oko obveza koje imamo, planirali iduće dane. Nitko od njih i dalje nije izrazio žaljenje što im majke više nema u kući. Poput mene i oni su odahnuli jer je više nema. Što je majka učinila s Danijelom, što su se one dogovarale i planirale - nisam znao, niti me isto zanimalo. Potpuno sam se posvetio djeci, obvezama i poslu. Podnio sam zahtjev za raskid braka, strpljivo čekao trenutak kada ću napokon postati slobodan muškarac i potajno sanjao da će i uz mene jednom biti dobra vila. Nakon posla, kao i mnogih dana prije toga, došao sam po Doru u vrtić. Odgajateljica me blijedo gledala. - Vaša supruga je oko podneva odvela Doru. Rekla je kako je mora voditi k zubaru - objasnila mi je. U srcu mi se steglo. Danijela nikada nije nikamo vodila djecu. Uvijek sam o tome brinuo isključivo ja. Dok je ona kod kuće gledala sapunice, izostajao sam s posla kako bih djecu vodio k liječnicima, ali i razvozio na sve obveze koje su imali. To, što je došla po Doru, a da mi se u međuvremenu od kada sam je izbacio iz kuće nije nijednom javila, nije bio nimalo dobar znak. Nisam u vrtiću htio praviti paniku, ali sam gospođi objasnio kako smo Danijela i ja u postupku brakorazvodne parnice, te da više nikada bez mog dopuštenja ne dozvoljava da Danijela odvede Doru sa sobom. Čim sam ponovno sjeo u automobil nazvao sam majku i objasnio što se dogodilo. Rekla je, Danijela je istog dana otišla k svojoj majci i od tada se nisu čule, niti je išta znala o njoj. Nazvao sam punicu. Ni ona nije imala ništa više informacija od moje majke. Rekla je, Danijela je dva dana bila kod nje, a potom je otišla i nije se javila. Nije znala gdje je, ni što namjerava. Bio sam izvan sebe. Nemoćan, otišao sam kući. Dvoje starije djece već me očekivalo. Objasnio sam im što se dogodilo i taman kad sam završavao, oglasilo se zvono na vratima. Poskočio sam i žurno ih otvorio. - Jeste li vi Borna M.? - pitao me nepoznati mladić. Potvrdio sam, a on mi je predao bijelu omotnicu. - Tko mi je to poslao? - pitao sam dok sam je nestrpljivo otvarao. Opisao je ženu u kojoj sam prepoznao Danijelu. On je otišao, a ja sam drhtavim rukama iz omotnice izvukao bijeli list papira. Znam da ti nije bila dobra žena "Dora je kod mene. Dok mi na račun ne uplatiš iznos novca kojeg sam ti ranije spomenula, nećeš je vidjeti. Dobro i sam znaš kako se ponašam prema njoj. Po tome koliko žurno budeš reagirao, vidjet ću koliko ti je stalo do Dore. Ne traži me, ne zovi policiju, ipak sam joj majka i zapravo mi ništa ne možeš. Sudski proces još uvijek nije gotov, niti si službeno skrbnik našoj djeci" - bilo je naškrabano njezinim ružnim rukopisom. Pedeset tisuća eura bio je veliki iznos, ali ne postoji taj novac kojeg ne bih dao za sreću svog djeteta. To, što me ucjenjivala Dorina majka, bila je samo još jedna njezina sumanuta zamisao koja je dokazivala kako baš i nije čista u glavi. Koja bi se normalna majka ponašala na takav način? Nekoliko trenutaka razmišljao sam što mi je činiti. Nazvao sam susjedu i zamolio je da ostane sa sinom i kćeri. Otišao sam u banku i bez razmišljanja sa svog na njezin račun prebacio novac kojeg je tražila. Zabrinut sam se vratio doma i strpljivo čekao. Nadao sam se, znat će da sam novac uplatio iste večeri i dovesti Doru kući. Vrijeme je sporo prolazilo. Svaka minuta činila mi se dugom poput godine. Djeca su zaspala, te sam ih smjestio u njihove krevete, a sam se vratio natrag u dnevni boravak. Trzao sam se na svaki šum, nadao kako ću ugledati svoju kći. Ni oka nisam sklopio čitave noći, a Dora se nije pojavila. Tek pred jutro sinulo mi je da bi Danijela mogla nastaviti s ucjenama kad shvati da sam joj dao onoliko koliko je tražila, te da bi mogla postati nezasitna, no novac sam joj uplatio i bilo je kasno za kajanje. Nazvao sam svoju, ali i njezinu majku i obavijestio ih što se točno događa. Punica je bila zgrožena. Nas dvoje se nikada nismo voljeli ali bila je pravedna. Riječi koje je izgovorila za svoju kći jedinicu ne želim ni ponavljati koliko su bile ružne, no Danijela je svaku više nego zaslužila. Obećala je pomoći mi. Samo dvadesetak minuta nakon našega telefonskog razgovora punica me nazvala. Rekla je, pronašla je Danijelu i ona ide po Doru. Nije mi željela ništa više objašnjavati samo je rekla da mi je kći dobro i ubrzo se s Dorom pojavila na mojim vratima. Usred tog ledenog dana kao da me sunce obasjalo kad sam ugledao svoju Doru. Ispružila je ručice prema meni i svojim slatkim, dječjim glasićem zacvrkutala: tatice. Sve brige i problemi u tom su trenutku iščezli. Kad sam je primio u naručje i poljubio u rumene obraščiće, stala mi je pripovijedati da ju je majka vodila u šetnju i u obližnji restoran. Ona, naravno, ništa od svega što se događalo nije shvaćala, a tako je bilo i najbolje. Kako bi se moralo osjećati dijete kada bi znalo da ga je rođena majka otela i oca ucjenjivala?! Drugo dvoje djece taman je bilo na izlasku iz kuće, te smo Dora, punica i ja ostali sami. Dora je bila vesela, odskakutala je u sobu, a punica mi je jasno dala do znanja kako želi sa mnom ozbiljno razgovarati. - Sramim je se, nemam druge riječi. Znam da ti nikada nije bila žena kakvu zaslužuješ. Moja je kći još odmalena bila najomraženije dijete u mjestu. Sa svima se prepirala, činila nepodopštine koje ni odraslima ne bi pale na pamet. Činila sam sve što sam znala kako bih utjecala na nju, ali uzalud. Pokušavala sam s lijepim, s batinama, no sve je bilo jednako neučinkovito. Nikada nisam uspjela shvatiti što si u njoj uopće mogao vidjeti, ali bila sam sretna što si mi je napokon maknuo iz kuće. Nikada nije imala obzira prema nikome. Bezobrazne riječi i još ružniji postupci su ono što je karakterizira. Ne znam na koga je i zašto takva, ali odavno sam digla ruke od nje. Možda je i to bila samo jedna u nizu pogrešaka koje sam počinila. Ovim postupkom s Dorom pala je na najniže grane. Dosta mi je! Borna, dosta mi je takve kćeri. Budeš li imao problema sa skrbništvom, svjedočit ću na sudu u tvoju korist. Novac kojeg si joj dao neće joj dugo potrajati, mislim da si toga i sam svjestan. Sve će uzaludno potrošiti i opet neće imati ništa. Nema prijateljica, a ni rodbini, ni susjedima nije draga. Htjela ili ne, morat će se vratiti k meni, neće imati kamo drugdje. Uspijem li ikako doći do novca kojeg si joj dao, vratit ću ti ga - rekla mi je punica sva izvan sebe zbog događaja s Danijelom. Dugo smo razgovarali iako bi nas Dora s vremena na vrijeme prekinula, ali to nas nije smetalo. Oboje smo je silno voljeli i bili presretni što je malena princeza napokon sa mnom i na sigurnome. Nekoliko mjeseci kasnije napokon sam se službeno rastao od Danijele. O svemu što je učinila s Dorom nije željela razgovarati, a ja nisam ni navaljivao. Oprostio sam se od tog novca, sreća moje kćeri bila mi je iznad svega. Njezina majka, kao što je i obećala, na sudu je svjedočila u moju korist, te sam postao skrbnik djece. Rastali smo se ispred sudskog ureda, a ni ona ni ja nismo bili razočarani što je tom braku kraj. Prošla je godina dana od našeg razvoda, a djeca i ja živjeli smo spokojnim životom. Moja i Danijelina majka uskakale su mi kad bi mi bilo potrebno, a Danijelu nitko nije ni spominjao. Tek ponekad Dora je znala upitati zašto je majka ne zove, a tada bih joj odgovorio da je zauzeta poslom, te je i ona prestala pitati za nju. Kako je mogla izdržati da ne čuje i ne vidi svoju djecu ne znam, ali nije me ni briga. Njezin život je njezina stvar. Bivša punica nije o njoj znala puno više od mene. Danijela je očito odlučila ostaviti sve nas iza sebe i krenula nekim samo njoj poznatim putem. Mama je očito jako zauzeta Bilo je kasno subotnje popodne kad sam s djecom išao u trgovački centar u namjeri da im kupim novu odjeću. Svako je dijete izabralo što je željelo, a ja sam im još dodao ono što sam mislio kako im je potrebno. Razigrani, ali poslušni stajali su pored mene na blagajni. - Mama, mamice, evo nas, ovdje smo - odjednom sam začuo Dorin glas i zbunjeno je pogledao. Otrgnula se sestri iz ruke i potrčala prema Danijeli. Samo nekoliko metara dalje od nas stajala je Danijela. Bila je dotjerana u uski, crni kostim, s potpeticama na nogama, a dugu, lijepo friziranu kosu pustila je da joj pada preko ramena. Drugo dvoje djece također je slijedilo Dorin primjer. Promatrao sam je izvan sebe od čuđenja. Danijela se nikada nije dotjerivala, nikada se nije šminkala. Uvijek je nosila isključivo trenirke, bila je previše lijena da bi se spremila. Izgledala je kao milijun dolara, još i bolje, naprosto nisam mogao skinuti pogled s nje. Činila se iznenađena dječjim povicima, ali i time što su je vukli za ruke i grlili gdje god su stigli. Ogledala se oko sebe, pogledom preletjela preko mene, ali njezine oči nisu se zadržale na mojima, niti na mome licu. Pogledom kao da je tražila kome pripadaju djeca, očekivala je da joj netko pomogne od naleta dječjih iskaza oduševljenja viđenjem. Stajao sam kao ukopan, trebao nekoliko trenutaka dok dođem k sebi. Djeca su je ispitivala koješta, a ona je samo zbunjeno gledala u njih. Sad se još i pravi luda; pomislio sam u sebi. Mogla je promijeniti svoj vanjski izgled, ali bilo je više nego očito da je iznutra ostala ona ista bezosjećajna kučka. Napustio sam red ispred blagajne, krenuo prema njoj i svojoj djeci. - Dječice, mama je očito previše zauzeta. Nemojte joj smetati - rekao sam s visoka i za ruku dohvatio Doru. Dotjerana žena pogledala me kao da sam spao s drugog planeta. Kuhao sam u sebi. Mogao sam samo zamisliti kako će dječica postaviti bezbroj pitanja putem do kuće i kod kuće u vezi nje, a ja ću morati smišljati kakav im odgovor dati. Naprosto nisam mogao vjerovati kako može imati takvo kameno srce. - Gospodine, jeste li dobro vi i vaša djeca? - pitala me, a glas joj je bio potpuno drugačiji od Danijelinog. - Danijela, nije te briga kako smo djeca i ja. Da ti je ikada stalo do nas ništa se od sveg zla ne bi dogodilo - odbrusio sam, drugom rukom primio i ruku našeg sina, te namjeravao krenuti što dalje od nje. - Dragi gospodine, očito ste se zabunili. Ja nisam Danijela. Zovem se Ema - rekla je i pogledala me blagim pogledom punim žaljenja. Ponovno kao da sam se ukopao u mjestu, ne shvaćajući kamo vodi ova njezina besmislena igrica. U jednom trenutku mi je došlo da je gurnem u stranu, otrčim što dalje od nje glavom bez obzira i sa sobom povedem djecu, no ipak to nisam učinio. Nisam bio od takvih muškaraca. - Ne govori gluposti. Mogla si promijeniti ime i imidž, ali mene ne možeš zavarati - prosiktao sam. - Ne zavaravam nikoga. Nije mi jasno kako je moguće da ste se i djeca i vi ovako zabunili - nastavila je. U tom sam trenutku poludio i iz džepa izvukao novčanik u kojem sam još uvijek, vrag bi ga znao zašto, čuvao njezinu sliku. Pokazao sam joj je. Šokirala se, uzela mi fotografiju iz ruku i dugo je gledala. - Ovo nisam ja - ponovila je nekoliko puta za redom. Nije mogla prestati gledati fotografiju, te me zamolila da porazgovaramo. Ostavio sam joj broj telefona i jedva djecu otrgnuo od nje govoreći im besmislice. Iste večeri me nazvala i obavijestila da je razgovarala sa svojom majkom, te saznala da je ona usvojeno dijete. Pitala je smije li me posjetiti. Nisam znao što misliti o svemu, pristao sam na posjet, a Ema je stigla k meni u kasnu večer kada su djeca već spavala. Govorila mi je o sebi, o svojim roditeljima, o tome da nikada nije ni pomislila da bi mogla biti usvojeno dijete. Bila je tako blaga i draga, toliko mi se sviđala. Kako bih pomogao njoj i sebi, bez obzira što je prošla ponoć, nazvao sam broj bivše punice. Otvoreno sam joj rekao što se dogodilo. Kako li je samo plakala. I preko telefona osjetio sam da joj doslovno duša jeca. - Bila sam trudna kad sam upoznala Danijelinog oca. Odlučio me prihvatiti unatoč djetetu. Kad sam na svijet donijela dvije djevojčice jedne sam se morala odreći. Danijela je ostala sa mnom, a drugu sam dala na posvajanje. Nikada nisam prestala razmišljati o njoj, vjerovala sam da je Danijelino ponašanje kazna koju moram podnijeti zbog svog čina - neutješno je jecala, a tada sam joj dao Emu na telefon. Obje su plakale i dugo razgovarale usred noći. Kad su prekinule, Ema i ja smo imali jedno drugome još puno toga pripovijedati. Otišla je kući, ali smo se ponovno susreli. Što smo se češće viđali, sve više smo oboje shvaćali koliko se volimo. Na moju sreću, Ema je bila neudana, a rado je prihvatila i djecu svoje biološke sestre. Djeci sam rekao istinu, baš kao i svima kojima je bilo stalo do mene. Ema i ja smo se vjenčali i uz nju živim životom kakvog sam sanjao. I Danijela je saznala istinu od svoje majke, ali ona je nije dotaknula. Djecu ni dalje ne zove, niti ih viđa, a možda je tako i najbolje. Oni sada za majku imaju ženu koja, iako ih nije rodila, uistinu zna kako biti brižna majka puna topline, ljubavi i razumijevanja za njih. Čudno je kako dvije blizanke mogu biti toliko fizički slične, a karakterno sušta suprotnost. Možda je pomalo čudno sve što mi se u životu dogodilo, ali ne brine me što će tko reći. Živim svoju bajku i svakog dana u njoj sve više uživam.
Promatrao sam Ivonu. Duga, tamna kosa prosula joj se po ramenima. Prvi put u životu na usne je nanijela ruž, na obraze rumenilo, trepavice istaknula maskarom. Pogled njenih zelenih očiju blistao je nevjerojatnim sjajem, kao da su se u njemu ogledale sve proljetne livade svijeta. Mala crna haljinica upotpunjena ružičastom mašnom izvrsno je pristajala njezinoj vitkoj figuri. Cipelice s blago povišenom potpeticom podsjetile su me na to da će uskoro postati punoljetna, odrasla žena. Bila je lijepa poput anđela. I nije ju takvom činio samo fizički izgled, nego i toplina i dobrota koje su zračile iz nje. Podsjetila me na svoju majku. Pomislio sam kako bi bilo lijepo kad bi je ona mogla vidjeti. - Ivona, nemoj zaboraviti jaknu. Moglo bi zahladnjeti kad se budeš vraćala - rekla je Sofija. - Svakako ću je ponijeti. Tata, kako izgledam? - obratila mi se. - Prekrasno. Bit ćeš najljepša maturantica na zabavi - odgovorio sam s ponosom. - Misliš? - nasmijala se. - Uvijek si subjektivan kad sam ja u pitanju. Ali tako sam sretna, tata, i beskrajno ti hvala na ovoj divnoj haljini i cipelicama - u glasu joj se osjećao mladenački ushit, uzbuđenje zbog večeri koja je bila pred njom. - Ne moraš mi zahvaljivati. Zaslužuješ najljepše haljine i najljepše cipele svijeta. Žao mi je što ti to do sada nisam mogao pružiti. Sofija mi je posudila novac - oči su mi se napunile suzama. - Nemoj biti tužan - prišla mi je i čvrsto me zagrlila. - Da, na kraju je sve dobro ispalo - jedva sam promucao. - Ivona, nastavite li s razgovorom, maturalna zabava će proći prije nego što se pojaviš u hotelu - rekla je Sofija. - U pravu si. Mislav upravo stiže po mene - odgovorila je Ivona, oboje nas poljubila, a potom žurno otvorila svom pratitelju. Pozdravili su nas i otišli na svoju maturalnu večeru. Rođen sam u imućnoj obitelji. Petero ljudi brinulo je za naše imanje. Otac i majka bili su strogih pogleda na svijet. Odgajan sam poput vojnika. Točno se znalo kada je vrijeme za što, promjene plana nisu dolazile u obzir čak ni kada sam bio bolestan da sam jedva ustajao iz kreveta. Dok bih ih preklinjao da mi dopuste da ostanem na toplom i sigurnom, samo bi odmahivali rukom. Strogi roditelji - Život te neće štedjeti. Nikoga neće biti briga jesi li zdrav ili bolestan, sretan ili sjetan. Što prije naučiš biti odgovoran, kasnije ćeš se lakše probijati kroz život - govorila mi je majka. - Zorane, ti si moja krv. Mi smo snažni. Ne poznajemo ni bolest, ni tugu. U našem rječniku ne postoje riječi ne znam i ne mogu - uvjeravao me otac. A ja sam samo želio pobjeći što dalje od kuće u kojoj su se oni koji su mi bili najbliži odnosili prema meni kao tirani. Žalilo me sve osoblje koje je radilo kod nas, ali njihova sućut nije mi mogla pomoći. Roditelji su i prema njima bili jednako strogi, znali su da će ostati bez posla ako mi pomognu. - Jadno dijete, ne znam kako tvoji roditelji nemaju nimalo srca, kad se meni srce kida dok te promatram - rekla mi je kuharica jednog jutra kad sam morao ustati u pet s temperaturom od trideset i devet i poći u staje pobrinuti se za životinje. - Teta Maro, volio bih kad biste mi vi bili majka - samo sam prošaputao, poljubio je u obraz, popio čaj i lijekove i otišao na posao za koji smo ionako imali plaćene radnike. Ni kad sam krenuo u školu, nisu smanjili moje obaveze. Ustajao bih prije svitanja, poobavljao poslove, a potom se spremio u školu. Po povratku bih brzo ručao, malo učio, a potom dokasna radio. Lijegao bih mrtav umoran. Mrzio sam dane, jedva čekao noći i san. Kao desetogodišnjak sanjao sam dan kada će mi se roditelji smilovati, a kasnije kada ću napustiti kuću terora. Školsko prijateljstvo - Sofija, žalostan sam. Ivona će brzo otići i zaboraviti me. Kome treba otac beskućnik? - staroj prijateljici otvorio sam srce. - Nemoj tako govoriti. Zašto bi te zaboravila? Zna ona što si sve učinio za nju. - Sada zna, ali vrijeme će učiniti svoje. To je neizbježno. Pogledaj me. Sofija, bi li me ti upoznala sa svojim kolegama, susjedima, prijateljima? - pitao sam je. Uzdahnula je. Točno sam znao što će reći. - Ti si divan čovjek. Imaš najveće srce na svijetu. Tko bi još postupio poput tebe? Ivona neće zaboraviti tvoje srce prepuno topline i sve što si joj pružao dok si mogao - tješila me. - Nisi mi odgovorila na pitanje - gorko sam se osmjehnuo. - Znaš odgovor. Možda... - nije uspjela završiti rečenicu, zaplakala je. - Sofija, ne moraš mi odgovoriti, svjestan sam svega. Hvala ti, puno ti hvala što si mi izišla u susret. Vrijeme je za polazak, moram krenuti - ustao sam sa stolca. - Imam još jednu slobodnu sobu. Prespavaj noćas kod mene - rukama je otirala suze s lica. - Hvala na ponudi, ali to ne bi bilo u redu. - Ostani, molim te, trebaš mi - prošaptala je. - Ja? Ja ti trebam? Kome bih ja ovakav mogao trebati? Kad bih znao kako, pobjegao bih sam od sebe - nisam mogao vjerovati njezinim riječima. Jesi li slijep? Zar ne shvaćaš? - govorila je tako tiho da sam je jedva čuo. - Ne shvaćam. - Čovječe, volim te od dana kad sam te upoznala - spustila je pogled. Njezina izjava me iznenadila. - Voliš? Misliš, drag sam ti? - Jesi li gluh? Volim te - bilo je očito koliko ju je sram dok mi je otkrivala tajnu svoga srca. Nisam znao što bih učinio. Dugo sam promatrao njezin posramljen, spušten pogled. a potom se okrenuo i otišao bez riječi. U mojem je razredu u osnovnoj školi bila i Laura. Mirna, tiha, povučena djevojčica iz siromašne obitelji. Većina kolega iz razreda često joj se rugala upravo zbog njezine neimaštine. Prezirao sam takve ljude još dok sam bio dječak i uvijek sam joj priskakao u obranu. - Ostavite Lauru na miru. Ona mi je najbolja prijateljica. Torba koju Laura nosi pripada meni. Izgubila je okladu i sad je mora nositi - jednom zgodom dotrčao sam do skupine učenika koji su joj se rugali zbog potrgane đačke torbe. Nikad neću zaboraviti zahvalni pogled te divne djevojčice. - Zorane, hvala što si me branio - jedva je promucala. - Samo je maloj djeci važno kako im izgleda školska torba, a oni su prava dječurlija - rekao sam. - A mi nismo? - nasmijala se. - Nismo, ti i ja smo odrasli - samouvjereno sam naglasio svaku riječ. Laura se ponovno nasmijala. - Zato što oboje imamo problema. Oni su nas poučili nečemu što naši vršnjaci ne shvaćaju. Moji su roditelji imućni i svi misle da ja živim kao bubreg u loju. Nitko ne zna kako mi je. - Zorane, kakvih ti imaš problema? - primila me za ruku svojom nježnom ručicom. Osjećao sam da joj mogu vjerovati. Otpratio sam je do kuće i otvorio joj dječje srce. Obećao sam da ću idućeg jutra doći pred nju i da ćemo zajedno ići u školu. Ustao sam sat vremena ranije nego inače kako bih stigao obaviti sve svakodnevne obaveze i pričekao Lauru ispred trošne kućice. Donio sam joj novu školsku torbu. Imao sam kod kuće jednu rezervnu koju su mi poklonili baka i djed. Najprije ju nije htjela primiti, ali bio sam uporan sve dok nije pristala. Od toga dana Laura i ja postali smo nerazdvojni. Lutao sam ulicama grada. U glavi mi je odzvanjao Sofijin glas. Nisam mogao zamisliti da bi se žena poput nje mogla zagledati u jadnika poput mene. Bila je ugledna građanka, izgledala poput manekenki s naslovnica modnih časopisa. Saznanje da voli mene kraj tolikih muškaraca koji su joj se nudili izgledalo mi je jednako nemogućim kao da s jutrom pada večer, a s večeri izlazi sunce. Nikad se nisam usudio čak ni maštati o njoj. Što sam joj ja mogao ponuditi? Krov nad glavom bilo mi je zvjezdano nebo, svagdašnji obrok ovisio je o raspoloživim otpacima u kantama za smeće, noge jedino prijevozno sredstvo. Odlazak od kuće Sofiju sam upoznao dok sam još bio mladić. Ona i moja pokojna supruga Ena bile su najbolje prijateljice tijekom studija. Izgubile su kontakt kad smo se nas dvoje oženili. Često sam Enu pitao zašto ne potraži Sofiju, ali ona to nikad nije željela učiniti. Uvijek je odgovarala da se ljudi s vremenom raziđu iako za to nemaju neki razlog. Sada, dok sam se toga prisjećao i razmišljao o Sofijinim riječima, palo mi je na pamet da je Ena možda znala nešto o osjećajima koje je Sofija gajila prema meni. Kao da su se dijelovi počeli slagati u cjelovitu sliku. Zajedno smo završili osnovnu, potom i srednju školu. S napunjenih osamnaest odlučio sam napustiti roditeljski dom, dok je Laura ostala. - Zorane, prijeđeš li prag ove kuće, više se ne vraćaj - rekao mi je otac kad sam im objavio da želim napustiti njihovu vojarnu. - Sine, ne čini gluposti. Sve će ovo jednoga dana biti tvoje. Zar misliš da smo se tako odnosili prema tebi zato što te ne volimo? Upravo obrnuto, činili smo sve da bi ti postao čestit čovjek. Morao si se naučiti životu - uvjeravala me majka. - Vi ne znate što znači ljubav. Ne želim ostatak života provesti kao vaš podanik. Imam pravo potražiti vlastitu sreću. Nikad nisam osjetio toplinu doma. U ovoj su kući uvijek vladali strogoća i hladnoća. Odlazim i nećete me spriječiti - rekao sam bez imalo grižnje savjesti. - Odeš li više nisi moj sin - otac je bio hladan kao i inače. - Tada zaboravite da ste ikad imali sina, a ja ću zaboraviti vas. Ionako ste mi bili roditelji samo na papiru - konačno sam imao hrabrosti glasno izreći svoje mišljenje. Napustio sam kuću bez novčića u džepu i krenuo u potragu za sretnijim životom. Laura je znala kakvi su mi planovi. Odgovarala me od mog nauma, ali me razumjela. Od nje mi se bilo najteže rastati. Bila mi je najbolja prijateljica, bila mi je kao sestra. Oženio sam se Enom kada mi je bilo dvadeset i šest godina. Bila je simpatična i draga, voljela me svim srcem. Otputovali smo na bračno putovanje, uživali u ljepotama Jadrana, s ljubavlju gledali svaki izlazak sunca. Željela je veliku obitelj, a ni ja nisam imao ništa protiv toga. Radila je kao ekonomistica u banci i vješto upravljala financijskim transakcijama. Tri godine živjeli smo kao podstanari, a potom kupili kuću. Njezini roditelji pomagali su nam koliko su mogli, a moji nisu željeli doći ni na svadbu. Otac mi je poslao pismo u kojem je napisao da oni više nemaju sina. To mi je bilo dovoljno da ih više nikada ne potražim. Vjerovao sam, s Enom ću provesti ostatak života. Na žalost, sudbina je htjela drukčije. Jednostavno je umrla u snu. - Ena, vrijeme je za ustajanje. Zaspali smo. Kasnimo na posao - govorio sam dok sam brzo ustajao iz kreveta. Nije odgovarala. Inače ju je bilo teško probuditi, stoga sam je još nekoliko puta dozivao. Uzalud. Prišao sam joj sasvim blizu, sagnuo se i poljubio je u obraz. Bila je hladna. Prodrmao sam je. Nije reagirala. Ljubio sam je, dozivao, preklinjao neka otvori oči. Nije mi uslišala želju. Preminula je u snu. Obdukcijom je utvrđen zastoj srca, srčana mana za koju Ena nije ni znala da je ima. I tako sam s trideset godina postao udovac. Morao sam razmisliti o Sofijinoj izjavi. Sjeo sam na klupu u parku i zaklopio oči. U mislima sam jasno vidio svoju Ivonu. Zamišljao sam je kako se radosno smije, kako se lakim korakom kreće po plesnom podiju i kako svi nazočni gledaju upravo u moju kći. A malo je nedostajalo da ne ode na maturalnu zabavu. Sve je počelo prije nekoliko mjeseci kada je njezina razrednica pozvala roditelje na roditeljski sastanak i otvorila ga točkom o proslavi maturalne večeri. Pitala je, ima li netko od roditelja prijedlog gdje bi se trebala organizirati proslava. Jedna je mama podigla ruku i dobila riječ. - Proslava se treba održati u najboljem hotelu u našem gradu. Djeca su nam najveće blago i zaslužuju da im ta večer bude posebna - rekla je. - Slažem se s tobom. Ja ću svoju maturalnu zabavu uvijek pamtiti - javila se još jedna mama. - I ja sam za taj prijedlog - oglasio se i jedan otac, a potom još nekoliko njih. Naravno. svi su oni imali stabilnu materijalnu situaciju i izdvojiti popriličnu svotu za jednu večer nije im bio nikakav problem. Ali ne mogu si svi priuštiti toliki trošak. Osim djece imućnih ljudi, u ovaj razred idu i djeca koja nemaju kule i gradove - nakon dulje rasprave jedna majka slabijeg imovinskog statusa uzela je riječ. Financijska rasprava Oni imućni su poput gusaka graknuli na nju. - Gospođo, pretjerujete. Mladima je važna dobra zabava, a ne najbolji hotel. Slažem se s ovom gospođom - replicirao sam gospođi koja se usprotivila volji većine. - Da ih možda ne trebamo poslati u park i kupiti im nekoliko boca alkohola? Uostalom, vašoj kćeri nije ni bilo mjesto u gimnaziji - javio se jedan imućan gospodin koji se sav uspjenio od ljutnje. - Gospodine, smirite se i nemojte nikoga omalovažavati - razrednica ga je nastojala smiriti, ali on se nije dao. - Gospodine, vi sigurno ne znate tko su bili moji roditelji. I djeca siromašnih, pa čak i nas beskućnika, imaju pravo na maturalnu zabavu. Nisu ona kriva za financijsku situaciju svojih roditelja. Treba voditi računa o tome da cijena odgovara svim roditeljima, a ne samo nekima - razljutio sam se i otvoreno rekao sve što mi je bilo na duši. Razrednica me je podržala, a potom i većina roditelja. Napustivši rodnu kuću, otišao sam u glavni grad. Ondje sam sasvim slučajno, kako to uvijek biva, upoznao dragog čovjeka koji je izgubio sina u prometnoj nesreći i prigrlio me. Omogućio mi je studij i dao roditeljsku ljubav kakvu mi nikad nisu pružili pravi roditelji. Postao sam diplomirani inženjer elektrotehnike i odmah nakon studija se zaposlio. Trudom i upornošću grabio sam velikim koracima i s najniže moguće razine pripravnika brzo došao do mjesta zamjenika direktora. Kolege su me voljeli jer sam uvijek svima bio prijatelj, imao sluha za njihove osobne probleme. S Laurom sam cijelo vrijeme ostao u kontaktu. Redovito smo se dopisivali i iz pisama sam saznavao kako živi. Ostala je u roditeljskoj kući. Majka joj je umrla od teške bolesti i živjeli su od skromnih očevih prihoda. Dane je provodila uglavnom u kući ili na polju. Tek ponekad bi kod nekih susjeda obavila neki kućanski posao i za to dobila nagradu. Otac ju je stalno silio na udaju, ali nitko je nije zaprosio. Radovala se mojim uspjesima, braku s Enom. Nekoliko puta sam joj ponudio da joj pomognem pronaći posao, ali nije mogla ostaviti oca i preseliti se u grad. Pomirila se sa životarenjem, iako nikad nije prestala sanjati divne snove. Laurina kćer Godinu dana prije nego što je Ena umrla, Laura me nazvala. - Trudna sam - ispalila je bez imalo ustručavanja. - To je predivna vijest. Čestitam - bio sam iskreno oduševljen. - Takva bi vijest uvijek trebala biti predivna, ali na žalost nije - nastavila je. - Laura, zašto tako govoriš? - Jesi li zaboravio da nisam udana? Djetetov otac ne želi čuti za dijete, niti za mene - rasplakala se. - Nemoguće! Kakav je to čovjek? - čudio sam se, ne shvaćajući kako bi bilo koji muškarac mogao odbaciti tako divnu djevojku. - Oženjen - priznala je. Šutio sam nekoliko trenutaka. - Nećeš me pitati o kome se radi? - nastavila je. - Budeš li željela, reći ćeš mi. - Obiteljski liječnik je otac mog djeteta. Bila sam mu dobra za zabavu. Sada ne želi čuti ni za mene niti za dijete. Znam, veza s njime bila je velika pogreška, ali i ja sam trebala malo ljubavi - plakala je. - Smiri se, sve će biti u redu - tješio sam je. - Ništa neće biti u redu. - Otac će me ubiti kad sazna. Samo mi je to još trebalo. Razmišljala sam o tome da se riješim djeteta, ali ne mogu to učiniti. Voljela sam ga i dijete je plod ljubavi. - Donijela si ispravnu odluku. U svakom trenutku možeš računati na Eninu i moju pomoć - rekao sam joj. Dugo smo razgovarali, a idućih mjeseci supruga i ja često smo je posjećivali. Kad je došao termin poroda, Laura je na svijet donijela prekrasnu djevojčicu Ivonu. Ena i ja bili smo joj krsni kumovi. Nedugo potom Ena je umrla. Kad su Ivoni bila četiri mjeseca, umro je i Laurin otac i njih dvije su ostale same. Laura je bila divna majka, živjela je za svoju jedinicu. Nije tražila pomoć od djetetova oca niti je on ikada poželio vidjeti svoje dijete. Sve što je mogla, Laura je davala za sreću svoje kćeri Ivone. Obećanje na samrti U trenutku kad sam ostao bez Ene, srušio mi se cijeli svijet. Zatrpavao sam se poslom, u radu tražio utjehu i spas. Mislio sam da je došlo vrijeme da se osamostalim, postanem sam svoj gazda. Dao sam otkaz u tvrtki u kojoj sam radio, osnovao vlastito poduzeće. Neko vrijeme radio sam sam, a potom zaposlio petoricu ljudi. Lijepo nam je krenulo, a ni rezultati nisu izostali. I dalje sam ostao u kontaktu s Laurom, posjećivao je kad god bih uhvatio koji slobodan trenutak. - Zorane, sretna sam što si danas došao. Moram s tobom ozbiljno razgovarati. Preklinjem te za pomoć - rekla mi je jednog nedjeljnog poslijepodneva. - Rado ću ti pomoći koliko mogu. - Ne razumiješ me, a i ne možeš. Ovo što ću te sada tražiti najveća je usluga koju itko ikome može učiniti. - Reci već jednom. Nije valjda Ivona bolesna? - uplašio sam se. - Ivona nije, ali ja sam. - Što ti je? - Imam zloćudni tumor na mozgu. Ne preostaje mi puno. Ivona će za pet mjeseci napuniti četiri godine. Velika je vjerojatnost da neću dočekati njezin rođendan. - Pronaći ću najboljeg liječnika - uvjeravao sam je, istinski zabrinut za zdravlje najbolje prijateljice. - Tumor se ne može operirati. Pomirila sam se sa sudbinom. Preklinjem te, posvoji moju Ivonu. Samo ću tako moći spokojno otići na drugi svijet. Znam, puno tražim, ali nemam nikoga drugoga. Ne mogu dopustiti da Ivona završi u domu za nezbrinutu djecu. Zorane, preklinjem te, pomozi - govorila je kroz suze. Nisam dvojio, odmah sam pristao postati ocem lijepe djevojčice, svog malog kumčeta. Upravo kao što je i pretpostavila, Laura nije dočekala Ivonin četvrti rođendan. Umrla je u smiraj jednog proljetnog dana povjerivši mi svoju najveću svetinju. Dok sam sjedio na klupi u parku, osjetio sam nečiju ruku na svom ramenu. Otvorio sam oči i ugledao Sofiju. Sjećanja su nestala. Ispred mene je stajala predivna žena. - Nisam te namjeravala uplašiti svojim osjećajima, samo sam mislila da je došlo vrijeme da ti otvorim srce. I Ena je znala za moju ljubav prema tebi, zato smo se udaljile - rekla je baš kao da mi je čitala misli. - Upravo sam o tome i razmišljao. Sofija, ti si divna žena. Puno si mi pomogla - započeo sam. - Prošle su tolike godine od Enine smrti. Sigurna sam da ona ne bi htjela da ostatak života ostaneš usamljen. Zar ti se nimalo ne sviđam? - Jako mi se sviđaš, nije to u pitanju. Ali, Sofija, što ti ja mogu ponuditi? - u tom sam se trenutku posramio samoga sebe. - Ono što najvrednije, ljubav - prošaptala je. - Već sam godinu dana beskućnik. Slučajno smo se sreli nakon toliko godina i kad sam ti rekao da sam sve izgubio, pružila si Ivoni dom. Ona te silno voli, i ne samo ona. I mom si srcu draga, ali ja sam nitko i ništa. - Nikada to više nemoj reći. Ti si veći čovjek od mnogih koje sam upoznala. Koliko bi udovaca posvojilo tuđu kćer i godinama se za nju brinulo kao da je njihova vlastita? Ti si najbolji na svijetu. Nisi ti kriv što je u cijeloj državi loša situacija i što su te tuđi dugovi odveli u propast. Svakome se to može dogoditi. Dopusti mi da ti pomognem, dopusti da te volim - rekla je. Zaplakao sam. - Samo da su mi platili oni prokletnici koji su mi godinama dugovali, nekako bih se izvukao. Ovako su mi banka i vjerovnici uzeli sve što sam imao. Od poduzetnika sam postao beskućnik. Da nije bilo tebe, socijalna služba uzela bi mi i Ivonu. A sada si joj kupila i divnu haljinu, platila zabavu, nikada ti neću moći dovoljno zahvaliti za sve. - Nemaš mi za što zahvaljivati. Sve sam to učinila zbog ljubavi prema tebi. Nas troje možemo biti neobična, ali sretna obitelj ako to želiš - svoju je glavu primaknula mojoj. Poljubac je bio neizbježan. Njezine meke usne u meni su ponovno probudile život. Poput dvoje djece, sjedili smo na klupi u parku i ljubili se. - Želim biti s tobom - tiho sam promucao. - Tad idemo kući. Noć je, zahladnjelo je - rekla je i povukla me za ruku. Povela me u svoju spavaću sobu. Bili su to nezaboravni trenuci strasti. Buduća studentica Negdje pred svitanje začula se škripa ulaznih vrata. Oboje smo skočili iz kreveta i istrčali u hodnik. - Kako je bilo? - upitao sam dok sam zakopčavao košulju. - Možda bih ja tebe to trebala pitati? - nasmijala se Ivona. - Znaš, Sofija i ja... - Napokon, u očima vam se vidjelo koliko se volite. Čestitam - Ivona me zagrlila. - Tatice, Sofija, puno vam hvala na svemu. Bilo je predivno. Mislav i ja plesali smo cijelu noć - rekla je s beskrajnim oduševljenjem mlade, zaljubljene djevojke. - Osjećam li ja to ljubav u zraku? - zadirkivala ju je Sofija. - Kako je lijepo imati kćer maturanticu i buduću studenticu - opet se javila Sofija. Ivona ju je pogledala. - Zoran i ja ćemo se uskoro vjenčati. Mlada damo, razmišljaj da se za upis na studij pripremiš najbolje što možeš - i Sofija se pridružila našem zagrljaju. - Znači li to da će i tata živjeti ovdje? - iznenada je upitala. - Tvoj otac više neće biti beskućnik. I, neka me se čuva ako samo pokuša prespavati u parku - Sofija mi je zaprijetila kažiprstom. Pola godine kasnije Ivona je postala studentica, a nas dvoje bračni par. Osnovao sam novu tvrtku, ponovno stao na vlastite noge. Danas zapošljavam troje ljudi i s oprezom pratim svaki poslovni potez. Poput feniksa sam se uzdigao iz pepela, a sve to zahvaljujući svojoj divnoj supruzi.
Mama, je li istina da me baka i dalje može vidjeti? - čim sam ušla u stan, u naručje mi je pohitao šestogodišnji sinčić Željan. - Dođi, dušo, ja ću ti objasniti. Pusti mamu da se odmori - suprug Željko uzeo ga je za ruku i poveo u dnevnu sobu. Pogledala sam ga zahvalno. Posljednja tri dana bila su najgora u mom životu. Iako smo znali da majka gubi bitku s opakom bolešću, činilo se da joj se stanje popravlja. Željan je imao tek šest godina i bio je premalen da shvati što je smrt. Na pogrebu sam nakon dugo godina opet vidjela oca. Roditelji su se razveli kad sam išla u osnovnu školu. Otac je bio alkoholičar, ali nikad nije bio nasilan. Majka je neko vrijeme podnosila njegovo pijanstvo, ali kad je zbog pića ostao i bez posla, jedne je večeri samo pokupila naše stvari i iz rodnog se Osijeka sa mnom preselila svojoj sestri u Zagrebu. Tu sam nastavila školovanje, a onda sam se u dvadeset i trećoj godini udala za Zagrepčanina Željka. S majkom sam uvijek bila jako bliska, za razliku od oca kojeg sam jedva poznavala. Živio je u jednom selu nedaleko od Osijeka, zdravlja narušena od alkohola. Iako posljednjih desetak godina nije pio, dugogodišnja ovisnost ostavila je na njemu dubok trag. U oronulom i ispijenom sjedokosom muškarcu, koji mi je umorna koraka prišao na sprovodu, jedva sam prepoznala svoga pedeset i šestogodišnjeg oca. - Andrea, mila, pojedi nešto. Znam da si umorna, ali moraš jesti - kad je suprug provirio u spavaću sobu, i dalje sam zamišljeno sjedila na rubu kreveta, još uvijek u crnini u kojoj sam došla s pogreba. - Andrea! - pozvao me blago još jednom, a onda mi prišao zatvorivši za sobom vrata. - Blijeda si nešto se dogodilo, zar ne? Je li ti otac nešto rekao dok ste bili sami? - prisjetio se. Odmahnula sam glavom. - Nije mi ništa rekao. Nego... - prešla sam rukom preko očiju otečenih od plača, a Željko je sjeo kraj mene. Predobro me poznavao da ne bi primijetio kako nije riječ samo o majčinoj smrti. Znala sam da mu moram reći ono što mi je teško bolesna majka na samrtnoj postelji priznala. Željko je strpljivo čekao, dajući mi vremena da skupim snage. Bila sam sigurna kako i dalje misli da je riječ o nečemu vezanom uz oca kojeg sam toga dana vidjela nakon dugo vremena. - Dan prije nego što je umrla, majka mi je priznala da imam sestru. Skrivala je to od mene punih dvadeset i devet godina - naglasila sam posljednje riječi. Još uvijek sam se teško mirila s tajnom koju mi je otkrila tek pred smrt. - Zašto ti je to rekla tek sada? I zašto je skrivala od tebe? - Željko mi je postavio gotovo ista pitanja koja sam i ja postavila majci. - Zaboga! - opet sam prekrila lice rukama. - Možeš mi sve reći, Andrea. Ništa nije tako strašno da ne možemo podijeliti - ohrabrivao me. - Željko, ona je bila bolesna, mentalno retardirana. Ubrzo po rođenju dali su je u neku ustanovu. Majka je otad nije vidjela. Čak mi nije znala reći je li danas živa - konačno sam izgovorila groznu istinu. Uz strašnu bol što gubim majku, morala sam se istodobno suočiti s činjenicom da se ona odrekla vlastitog djeteta jer je bilo bolesno. Imala sam sestru, još uvijek nisam mogla srediti vlastite emocije i odgonetnuti jesam li zbog toga sretna ili ne. Mamino priznanje - Je li mlađa od tebe? - Ne, ona se rodila prva. Dvije godine prije mene. Otac nakon toga više nije želio djecu, ali majka je inzistirala. Mislila je da će joj rođenje drugog, zdravog djeteta pomoći da zaboravi prvu kćer. Ninu - izgovorila sam tiho i njeno ime. Znači, Nina sada ima trideset i jednu godinu - zaključio je Željko. - Ako je živa - dodala sam. Što znaš o njoj? Što ti je mama rekla? Koliko je bila bolesna? - raspitivao se moj muž dok sam nemoćno slijegala ramenima. Majka mi je istinu otkrila tek pred smrt. Primala je velike doze morfija te je možda govorila nesuvislo, možda nije bila ni svjesna što govori. Osim toga, i sama sam bila pod velikim stresom te neke njene riječi možda nisam dobro shvatila, a vjerojatno ni upamtila. - Rekla mi je da je dijete rođeno s oštećenjem na mozgu i da su joj svi savjetovali da ga da u ustanovu. Otac se najprije protivio, a onda su se složili da je tako najbolje. No, njihov brak je krenuo nizbrdo. Iako mi o tome nije govorila, sada znam da se tata zbog toga propio. Kad sam se ja rodila, neko vrijeme je bilo bolje, a onda je opet počeo piti. Ne mogu vjerovati da je mama sve vrijeme od mene skrivala istinu - i dalje sam bila šokirana spoznajom da imam stariju sestru. Sve do nekidan mislila sam da sam jedinica. - Zato je tvoja mama bila tako... posesivna - rekao je Željko gotovo s grižnjom savjesti. Znala sam da je moju majku oduvijek doživljavao kao nekoga tko previše zaviruje u kćerin život, jer gotovo je uvijek znala i što ručamo. Željku je to često išlo na živce, tim više što su njegovi roditelji imali tri sina koji su rano napustili roditeljski dom i u čiji se život nisu upletali. - Možda je bila takva jer ju je mučila savjest. Možda je meni željela nadoknaditi ono što je Nini oduzela. Priliku da ima vlastiti dom, roditelje... i sestru - prošaptala sam posljednju riječ. - Andrea, ipak ne znaš kako je bilo. Možda Nina nije mogla ostati s njima. Ako se radilo o teškoj mentalnoj bolesti, morala je biti zbrinuta - Željko je na stvari uvijek gledao racionalnije od mene. - Pitala sam je gdje je Nina sada, ali nije mi rekla. Možda nije ni znala. Spomenula je samo da su je tada ostavili negdje u Dalmaciji - prisjetila sam se. Muž me gledao ispitivački. Znala sam što misli. - Potražit ćeš je? - izgovorio je misao na glas. Kratko sam šutjela, a onda uzviknula: - Željko, moram to učiniti! Moram doznati je li živa i... kako je - i samu me iznenadila moja odlučnost. Sve do tog trenutka nisam bila sigurna hoću li nešto poduzeti. Čak ni na pogrebu nisam oca ništa pitala iako sam imala priliku. On se već istog dana vratio u svoje selo. Možda on zna nešto više, palo mi je na pamet. - Ti nemaš ništa protiv da je potražim? - ipak sam htjela znati. - Naravno da nemam. Samo ne želim da se razočaraš i mučiš zbog toga. Moraš misliti na sebe, na nas i na posao - podsjetio me da već sutra moram na posao. - Idemo sada nešto pojesti. Razmislit ćemo poslije što je najbolje učiniti - zagrlio me dajući mi podršku. I sutradan na poslu nisam prestajala misliti na Ninu. Možda je bila jako bolesna, možda je već odavno umrla. Kad su je odveli, imala je nepunih godinu dana, prisjećala sam se majčinih jedva čujnih riječi: - Andrea, učinila sam ono što sam mislila da trebam. Mile i ja bili smo mladi, a onda nam se rodila takva kći. Mislila sam... - bol joj je na trenutak zgrčila lice. - Mama, nemoj se sada brinuti zbog toga - pokušala sam je umiriti, ali je nastavila: - Odrekla sam je se. Potpisala sam neke papire i nastojala zaboraviti da postoji. Ne znam koliko je dugo bila tamo, jesu li je preselili negdje drugdje. Možda ju je netko i uzeo - govorila je tako tiho da sam se morala nagnuti nad njeno izmučeno lice. - Uzeo? - ponovila sam. - Ne znam. Takvu djecu vjerojatno nitko neće - dodala je, misleći očito na posvajanje. Tada je u sobu intenzivne njege ušla sestra i ja sam se odmaknula od kreveta, napravivši joj mjesta. Majka je sutradan ujutro umrla. Bio je to naš posljednji razgovor. - Željko, nazvat ću oca. Pitat ću ga gdje su ostavili Ninu - odlučila sam da odnekud moram krenuti. - Mila, to je bilo prije više od trideset godina. Znaš da je tvoj otac otada prošao svašta. I liječenje od alkoholizma i srčani udar - upozorio me i na žalost bio u pravu. Otac mi nije bio od pomoći. - Nije te trebala u to uvlačiti. Kad je šutjela cijeli život, mogla je s time i umrijeti - bio je bezosjećajan i nezainteresiran čim sam mu spomenula sestru. - Znaš li gdje ste tada odveli Ninu? - Andrea, ja se jedva sjećam kako se zvala. U neki dom na obali. Zaboravi to! Imaš muža, sina. Pusti prošlost. - Ali ona je moja sestra - zavapila sam jedva obuzdavajući ljutnju. Potraga za istinom - Ona je retardirana. Ako je uopće još živa, nema pojma što znači sestra. Budi pametna i pusti to! Moram u štalu, otelit će mi se krava - bile su riječi kojima je završio razgovor. Dala sam se u potragu po ustanovama socijalne skrbi, a za pomoć sam zamolila i susjedu novinarku s kojom sam bila bliska. Petra mi je već nakon nekoliko dana donijela korisne vijesti. - Doznala sam da je preseljena iz toga doma negdje u unutrašnjost Hrvatske. Ali čini se da je nakon nekoliko godina posvojena - uzbuđeno mi je javila susjeda Petra, koja se i sama zainteresirala za priču. - Posvojena je?! Jesi li sigurna? Pa bila je mentalno zaostala - čudila sam se. - Možda ne toliko koliko je tvoja majka mislila. Čuj, ako sve dobro završi, mogla bih napisati priču u novinama - predložila je Petra, na što sam je zgroženo pogledala. - Obećaj mi da nećeš ništa pisati - zatražila sam. - Dobro, dobro. Znaš da mi možeš vjerovati - umirila me. Petra mi je mnogo pomogla te sam nakon nekoliko mjeseci doznala da je Nina doista u sedmoj godini posvojena. Uspjela sam doći i do gospođe koja je vodila taj postupak, a sada je bila u mirovini. Jedva me primila, i mada puna razumijevanja za moj interes, nije željela otkriti u koju je obitelj dospjela Nina. - Imala je jedan oblik mentalne retardacije, ali mislim da je puno toga shvaćala. Dospjela je u dobru obitelj. Njihova je djevojčica poginula u prometnoj nesreći, a žena više nije mogla roditi. - Kako je izgledala? - Niska rastom, malo bucmasta - gospođa me ispratila do vrata. Ipak mi je otkrila dragocjeni trag o prometnoj nesreći u kojoj je poginula biološka kći para koji je posvojio Ninu. Ponovno mi je upomoć priskočila Petra. Tragala je danima po starim novinama, a onda zamolila pomoć i od jednog slovenskog kolege. Prošla su još oko dva mjeseca dok je on konačno uspio doći do imena para kojem je poginula kći. Inicijale je pretvorio u ime muškarca koji je vozio svoju obitelj kad je na njih nedaleko od Maribora naletio kamion. Djevojčica je poginula, a supruga je bila teško ozlijedena, ali se oporavila. - Imam ime! - doviknula sam Željku čim sam ušla u stan. Suprug mi je uputio smrknut pogled. Iako me u početku podržavao, nakon moje sve veće opsjednutosti da pronađem sestru mislio je da zapostavljam njega i sina. Sve češće mi je predbacivao da mislim samo o Nini i savjetovao mi da odustanem. U Ljubljani - Andrea, doznala si da je posvojena u dobru obitelj i da nije život provela u ustanovi. Ne razumijem zašto se i dalje time mučiš i gubiš dane - ljutio se. - Kako možeš to reći? Želim je vidjeti, upoznati. - To je danas odrasla žena. Nije djevojčica o kojoj bi se ti brinula. Čak i da je upoznaš, ona od toga neće imati ništa - bio je uvjeren Željko. - Kako ti znaš? Gospođa iz socijalnog je rekla da puno toga shvaća. Ako je tada... - Zaboga, ona ju je vidjela nakratko. I to kad je Nini bilo sedam godina. Željan ti već dva dana želi pokazati svoje crteže. Misliš li ih konačno pogledati? - Željko je pogledao prema vratima sobe na kojima se pojavio naš sinčić. U rukama je držao svoju omiljenu mapu s crtežima. - Dođi, dušo, da vidim što si sve nacrtao - zagrlila sam sina i pokajnički pogledala muža. Shvaćala sam njegovo neraspoloženje što sam već pola godine bila zaokupljena gotovo samo traganjem za Ninom. Nisam ni bila sigurna je li muškarac koji se zvao Borut uopće onaj koji je posvojio Ninu. No, bila je to jedina nesreća u tih nekoliko godina prije posvajanja u kojoj je na području Slovenije poginula djevojčica. U drugoj nesreći poginuo je petogodišnji dječak. Borut je živio u Ljubljani i bio je Slovenac. - Nemoj mi reći da ideš tamo? - i bez njegova pitanja znala sam Željkovu reakciju. - Uzela sam dva dana godišnjeg. Petra ide sa mnom. Možeš li ti... - Naravno da ću ići po Željana u školu - odbrusio mi je ljutito, ali vidjevši moje očajno lice, brzo se smirio: - Andrea, samo se nemoj razočarati, molim te. Želim da konačno nastavimo s uobičajenim životom - rekao je, a ja sam znala da pomalo strahuje hoće li moj susret s Ninom nešto promijeniti u našim životima. - Javit ću se čim stignemo - obećala sam. Kad sam se već sljedećeg dana s Petrinim kolegom Matjažom našla pred velikom stambenom zgradom u ljubljanskoj četvrti, prvi put sam posumnjala u svoju odluku. Što ako se ti ljudi naljute što ih uznemiravam? - Ideš sama gore? - upitao me Matjaž. Kimnula sam. Mislila sam da je bolje da se pojavim sama. Nisam željela prije toga nazvati mobitelom jer nisam znala hoće me razumjeti, a bojala sam se da ne prekinu vezu čim čuju o čemu se radi. - Drugi kat - dodao je Matjaž i zaputio se u obližnji kafić. Nisam koristila dizalo i za nekoliko minuta bila sam pred vratima na kojima je pisalo Borutovo prezime. Bilo je rano poslijepodne radnog dana. Nadala sam se da je netko od ukućana već stigao s posla. Odmah nakon prvog zvona, začula sam korake. Noge su mi se odsjekle. Vrata su se otvorila i na njima se pojavila žena u ranim šezdesetim godinama. Bila je krupnije građe, ali simpatična lica i uredne frizure. Gledala me ljubazno, ali iznenađeno. Obratila mi se na slovenskom pitanjem što želim. - Ja sam... došla sam iz Zagreba i ... ne znam slovenski - počela sam posve zbunjeno i u strahu. Sada me je pogledala bolje, a lice joj se naglo uozbiljilo. Učinilo mi se da ispituje moje lice. Na vratima - Oprostite što dolazim bez najave. Ali bojala sam se da nećete željeti razgovarati sa mnom - rekla sam još i predstavila se. Moje ime joj nije ništa govorilo, a onda sam shvatila da sam rekla suprugovo prezime koje sam dobila udajom. - Imala sam sestru. Davno. Ona se rodila prije trideset i jedne godine u Osijeku - nastavila sam i dodala svoje djevojačko prezime. Ženine oči raširile su se od nevjerice. Sada sam znala da je doista riječ o obitelji koja je posvojila Ninu. - Vi ste Ninina sestra? - konačno je rekla. - Da, tek sam nedavno doznala da imam stariju sestru. I da je ona posvojena. Mama mi je to otkrila prije nego što je umrla. - Umrla je? - izgovorila je, a ja sam na njenu licu opazila, gotovo olakšanje. - Žao mi je - brzo je dodala, shvaćajući da sam primijetila kako je odahnula kad je shvatila da joj od biološke Ninine majke ne prijeti opasnost. Posve sam je razumjela pa sam brzo nastavila: - Ja se ne želim miješati u vaš život. Samo... htjela sam doznati što je bilo s Ninom. Kako živi i ... možda da je vidim, upoznam. Ipak smo sada odrasli ljudi. Ne želim vam nikako remetiti život - nastojala sam je uvjeriti. - Nina će doći uskoro. Vani je - žena je pogledala na sat. - Vani? - S Borutom, mojim mužem. Išli su kupiti neke sjedalice za balkon. Uđite! - pozvala me unutra. - Oprostite mi još jednom što ... - zbunjeno sam zakoraknula unutra. - Sve je u redu. Razumijem vas - ljubazno me uvela me u lijepo uređenu dnevnu sobu. Ponudila me kavom, ali sam odbila. Sjedila sam kao na iglama, bacajući prestrašeni pogled na vrata, očekujući na njima svakog časa Ninu. - Udani ste? Rekli ste mi drugo prezime - pitala me gospođa koja je sjela nasuprot mene. - Da, imamo sina Željana. Ima šest godina i ove je godine krenuo u školu - malo me umirio uobičajen razgovor. - Mi smo imali Silviju. Poginula je kad su joj bile tri godine. Bilo je to davno, ali nikad ne uspijete preboljeti. A onda je u naš život ušla Nina. Dala nam je snage da nastavimo dalje. Ja nisam više mogla imati dijete - rekla je, a onda se iznenada osmjehnula: - Ja sam Irena. Nisam vam se ni predstavila. Rođena sam u Karlovcu - otkrila mi je posvojiteljica. - Kako to da ste se odlučili za ... - nisam znala kako formulirati pitanje. - Posvojiti bolesno dijete, mislite? Pa ni onda, kao ni danas nije bilo lako doći do djeteta. Mislili smo da će biti lakše posvojiti dijete s poteškoćama u razvoju. Oboje smo imali dobro plaćen posao, velik stan, a svoje dijete više nismo mogli imati. Inače, Borutova sestra je prije puno godina rodila sina. Imao je duševni poremećaj i umro je godinu prije nego naša Silvija. Nije doživio ni petu godinu. Moj muž je jako volio tog svog nećaka. Dječačić je bio divan iako je bio bolestan - otkrila mi je, a ja sam shvatila o kako je divnoj obitelji riječ. - Kako je Nina? Mislim, je li ona ... - opet nisam znala kako dovršiti pitanje. Irena se nasmijala: - Ona je uvijek pomalo u svom svijetu. Ali shvaća puno toga. Još ide na terapije. Ima svoje prijateljice i znam da je sretna. Ima drukčiji život od svojih vršnjaka, ali uspjela se školovati po posebnom programu. Lijepo slika - otkrila mi je, a ja sam se odmah prisjetila Željanovih crteža koje je hvalila njegova učiteljica likovnog. Još u vrtiću rado je slikao. - Hoće li shvatiti tko sam ja? - zanimalo me. - Naravno. Ali objasnit ću joj to naknadno. Možemo sada reći da ste moja poznanica iz Zagreba - predložila je. Odmah sam se složila, no i dalje strahujući od susreta. Kad se začulo otključavanje ulaznih vrata, skoro sam poskočila u naslonjaču. Na vratima sobe uskoro se pojavio sjedokosi muškarac, a odmah za njim mlada plavokosa žena. Irena je ustala s kauča i prišla im: - Došla nam je jedna poznanica iz Zagreba. Zove se Andrea - rekla je i neprimjetno kimnula glavom suprugu. On mi je prišao, dok je Nina ostala na vratima. Gledala je u mene sa zanimanjem. Ustala sam spontano, također zagledana u nju. Bila je niža od mene i krupnija, ali iste svijetle boje kose kao što je moja. Dok je moja frizura bila kratka i moderna, njena jednostavno ošišana kosa dosezala je do ramena. Pažljiviji promatrač mogao je primijetiti da Nina boluje od mentalne retardacije. Šutjela je, pa sam konačno progovorila: - Ja sam Andrea. Drago mi je što te vidim, Nina. Bliski susret Tada su joj se usne raširile u velikom i srdačnom osmijehu. Prišla mi je, a ja sam osjetila kako mi srce snažno udara. Iako nisam gledala u Boruta, bila sam uvjerena da shvaća što se događa. Bile smo sličnih godina, iste boje kose i istih velikih plavih očiju. Znala sam da je Ninin otac sve povezao. Nina mi je pružila ruku, a kad sam je prihvatila, dulje ju je vrijeme zadržala u svojoj, govoreći pritom: - I meni je drago. Bili smo u trgovini. Po sjedalice od slame. Za balkon - pogledala je tada u oca. - Poslije ćemo ih donijeti gore, dušo. Sad imamo gosta - objasnio joj je Borut. - Andrea, mogli biste sada nešto popiti? - Irena se obratila meni. - Naravno, može sok - prihvatila sam i sjela u naslonjač. Nina se smjestila preko puta i nastavila me promatrati smiješeći se cijelo vrijeme. - Danas je takva gužva u gradu - počeo je Borut, pa se razgovor poveo o neobaveznim stvarima. Nina i ja više nismo razgovarale, ali u njenim očima vidjela sam da joj se sviđam. Bilo je to najdirljivijih sat vremena u mom životu koje bih mogla usporediti jedino s rođenjem sina. Pronašla sam sestru koja me je očito odmah prihvatila. Iako nije znala tko sam, kad sam se oprostila i krenula prema izlazu, slijedila me u stopu. - Hoćeš li opet doći? - upitala me, a ja sam jedva suspregnula suze. Nisam znala što bih joj odgovorila, pa je uskočio Borut. - Dušo, Andrea živi u Zagrebu. Ali možemo je posjetiti, zar ne? - pogledao me upitno. - Naravno. To bih jako voljela - odmah sam prihvatila i pogledala Ninu. - Imam sina Željana. Ide u prvi razred osnovne. Voljela bih da ga upoznaš, Nina. I on voli crtati - sjetila sam se, a Nina se opet široko osmjehnula. Nešto u njezinu osmijehu bilo mi je poznato, a onda sam shvatila da se smije isto kao naša majka. Srce mi se opet stegnulo, ali nakratko jer je Nina ushićeno rekla: - Onda ću uzeti svoje slike da mu pokažem. Zagrlila sam je duboko dirnuta, napustila njihov stan. Na ulici sam podigla pogled. Nina je stajala na balkonu i mahala mi. Nakon nekog vremena, Borut je doista doveo Ninu k nama u posjet. Jedva sam dočekala da je ponovno vidim. Kad se spustila na tepih do Željana i zadubila u njegove crteže, susrela sam suprugov pogled. Oboje smo znali da sam učinila pravu stvar.
Naša prva godišnjica braka. Protekla godina dana bila je najteža, ali i najsretnija u mom životu. Htjeli smo to posebno obilježiti pa smo se odlučili za tjedan dana odmora na Ibizi. Bio je to kraj listopada i za mene nije bilo ništa ljepše nego ostaviti kišni i prohladni Muenchen i za nekoliko sati leta naći se na jednom od najljepših i najsunčanijih otoka Europe. Iznova sam žalila što se nisam rodila na jednom takvom mjestu gdje ljeto traje tako dugo. Grozna mi je bila sama pomisao da se za nekoliko dana moram vratiti u sivi Muenchen gdje su kiša i hladnoća najnormalnija stvar. No moj pravi život se nalazio tamo. Mario se uvijek smijao kada bih govorila da sam se u Njemačkoj najteže privikla na klimu. Zato sam posebno uživala u svakoj minuti provedenoj na toplom mediteranskom suncu. Uživala sam kao da sam znala da su mi to zadnji bezbrižni dani. Godina života u Njemačkoj bila je iza mene i bila sam sretna zbog toga. Samo neka prođe prva godina, poslije će biti lakše, govorila sam si u početku, kad mi je bilo najteže. Za to ću vrijeme uspjeti malo savladati jezik, pronaći nove prijatelje, upoznati grad i ljude. Kad se samo sjetim onih predugih dana dok bi Mario radio, a ja bila sama. Vremena na pretek, a nigdje nikoga da ga pozovem i popijem kavu s njim. Kažu da je za ženu najvažnije u novoj sredini pronaći svog frizera i ginekologa. Na sreću, i to je bilo iza mene. Prvih nekoliko puta Mario je morao ići sa mnom k frizeru i prevoditi mi. Najžalosnije je kada nisam uspijevala dobiti frizuru kakvu sam htjela. Kako sam samo bila ponosna na sebe kada sam prvi put uspjela otići sama i objasniti što želim! Bio mi je to pravi mali praznik. S ginekologom je ipak išlo malo teže. Nisam imala nikakvih problema i odgađala sam odlazak. Nadala sam se da ću uskoro ostati trudna, a onda ću ionako morati ići. Najviše sam odgađala jer nisam poznavala ni jednog liječnika. Ideja da pronađem nekog u telefonskom imeniku nije mi se nimalo dopadala. Uvijek sam se bojala da ne naletim na nekog mesara. Savijest me pekla zbog neodgovornosti o samoj sebi. Pred oči su mi dolazili slučajevi teških bolesti i umiranja žena koje nisu redovito odlazile na kontrolu. Ponašaš se kao nepismena seljanka, govorila sam samoj sebi. U početku ćeš se osjećati glupo, ali poslije će sve biti u redu. Raspitala sam se kod prijateljice i uspjela dobiti ime liječnika koji je slovio kao dobar stručnjak i ljubazan čovjek. Nije imao ništa ni protiv stranaca, dapače. Bilo je to ono što sam tražila. Strašno mi je smetalo kad su se Nijemci ponašali prema meni kao prema zadnjem idiotu ili nepismenom "auslenderu" samo zato što nisam znala dobro njemački jezik. Samo na osnovi jezika svrstavali bi te među tisuće gastarbajtera koji u Njemačkoj čiste zahode. Dr. Krauss bio je za mene otkriće. Takvu ljubaznost i susretljivost ne bih nikada očekivala od Nijemca, a pogotovo ne od ginekologa pri prvom susretu. Bilo mu je čak drago što je Mario došao sa mnom. Lijepo je znati, rekao je, da muž brine o svojoj ženi. Po njegovim riječima, sve je bilo u redu. Na novi rutinski pregled trebala sam doći tek kroz šest mjeseci, a tada to mogu napraviti i sama. Napravio mi je još papa test i rekao mi da će mi se javiti ako s nalazima bude nekih problema, ali to vjerojatno neće biti potrebno. Pitala sam ga kako to da još nisam ostala trudna. - Nemate nikakvih razloga za brigu. Samo ne smijete biti nestrpljivi. U nekim slučajevima potrebno je malo više vremena. Sačekat ćemo još ovih šest mjeseci pa ako se ništa ne dogodi. napraviti ćemo neke testove. Nemojte zaboraviti stres kroz koji ste prošli u zadnje vrijeme. Promjena sredine, nova klima, novi način života, sve to utječe na organizam. Morat ću se sama snalaziti Njegove riječi nisu me previše smirile. Na strpljenje se nisam mogla natjerati. Mario i ja planirali smo da ćemo imati najmanje dvoje djece. On je bio jedinac i oduvijek je patio što nije imao brata ili sestru. Za početak dvoje, a poslije ćemo vidjeti, govorio je. Zato sam odmah po odlasku u Njemačku svu svoju energiju i vrijeme trošila na učenje njemačkog. Kad dobijem bebu, mislila sam, neću imati više toliko vremena za školu i učenje. Morat ću se sama snalaziti sa djetetom, s bolnicom, porođajem, liječnicima. Zbog toga nisam uopće ni razmišljala o nekom poslu. Mario je dovoljno zarađivao za oboje, a kad naučim jezik lako ću naći posao koji mi odgovara. Mislila sam da je moja trudnoća samo pitanje dana i još nisam bila sigurna hoću li se posvetiti samo djetetu i obitelji ili ću ipak nešto raditi. Karijera i posao nisu mi bili strani, ali davno sam shvatila da mi karijera nije u stanju nadoknaditi ostale stvari u životu. Lijepo je imati dobar posao, probijati se, graditi svoj put, ali u životu postoje i druge stvari. Sve male sitnice što život znače imale su svoje vrijeme i mjesto u mojem životu. Još kao mlada djevojka znala sam točno što hoću. Prvo škola, pa fakultet, pa posao. Htjela sam od života uzeti najviše što je moguće pa sam si uvijek govorila da se neću udati prije tridesete. Za brak i djecu nikada nije kasno. Tako je i bilo, jedino što život u Njemačkoj nikada nisam planirala niti željela. Jednostavno se dogodilo. Imala sam 28 godina, upoznala sam čovjeka za kojeg sam mislila da je onaj pravi i sad sam tu. Po mojem mišljenju, bilo je vrijeme da imam dijete, ali unatoč željama i planovima ništa se nije događalo. Odmor je bio prekrasan ali ipak sam se veselila povratku kući. Najljepše je ponovno biti u svom domu. Pregledavala sam je li sve u redu i u isto vrijeme s pola uha slušala poruke na automatskoj sekretarici. Jedna od njih me zaledila na mjestu. - Gospodo Horvat, rezultati papa testa nisu dobri. Javite mi se čim stignete, bez obzira u koje doba. Bio je to dr. Krauss. Ruke su mi se počele tresti. Bila sam zadnji laik u medicini, ali nisam znala da loš papa test znači rak. Uostalom, zbog toga se i radi, da bi se rak na vrijme otkrio. Nemoguće! Osjećala sam se kao najzdraviji čovjek na svijetu. Iako je bilo već dosta kasno, nismo mogli čekati sutra. Morala sam odmah nazvati liječnika. Kad je shvatio da nas je dobro prestrašio, liječnik je pokušavao malo smiriti stvari. Tvrdio je da papa test moramo prvo ponoviti jer uvijek postoji mogućnost da su rezultati netočni. Možda je čak zamijenjen u labaratoriju. Pokušao mi je objsniti da loš rezultat ne mora značiti rak. Sadašnje stanje ukazuje samo na postojanje stranih stanica iz kojih se može razviti rak. No to se još mora ispitati. Dogovorili smo se da se vidimo odmah sutra ujutro. Mario je bio oduzet. Pokušavala sam ga smiriti, ali što god bih rekla zvučalo je glupo i neuvjerljivo. Njegov otac Franjo umro je prije tri godine od raka pluća. Njegovu majku Renatu liječnici su dva puta spasili u zadnjem trenutku. Prvo rak maternice, pa onda i dojki. Maternicu su joj cijelu izvadili, a obje dojke amputirali. Za Marija je riječ rak imala potpuno drugo značenje nego za mene. Ničega se u životu nije toliko plašio kao raka. Nadala sam se da će sve biti u redu Iskreno govoreći, ja nisam ni znala što točno znači rak. Znala sam da ljudi umiru od njega ako se kasno otkrije. Takvi bolesnici imaju nepodnošljive bolove i uzimaju lijekove od kojih otpada kosa. Moje poznavaje te bolesti tu se završavalo. Za mene je rak bio nešto što se događa drugim ljudima. Nikada nisam pomislila da se takvo što može dogoditi i meni. Pa još nisam imala ni 30 godina. Nisam htjela ni da mi kosa otpada. Voljela sam svoju gustu, dugu kosu. Što će biti sa mnom ako mi izvade maternicu, kao mojoj svekrvi? Pa ja sam namjeravala imati djecu. U mojoj obitelji svi su umirali od starosti i ne pamtim da je netko bio teško bolestan. Nije moguće da se takvo nešto meni događa. Obećala sam si da neću više o tome razmišljati sve dok ne saznam o čemu se točno radi. Nema smisla poludjeti od brige kad se sutra može ispostaviti da je sve bila lažna uzbuna. Ipak, nisam uspijevala istjerati crne misli iz glave. Tražila sam u zadnjim mjesecima bilo kakve simptome koji bi upućivali na to da nisam bolesna. Ništa ozbiljno nisam uspjevala pronaći. Istina, u zadnjih pola godine imala sam bolne menstruacije, ali to sam objašnjavala promjenom načina života. I liječnik je rekao da to utječe na bioritam. Kad su se prvi put javili bolovi, rano ujutro, uopće nisam mogla shvatiti o čemu se radi. Imala sam osjećaj da mi se utroba raspada. Nešto takvo doživjela sam jedino kada sam dobila napadaj slijepog crijeva. No njega sam operirala prije nekoliko godina. Nekako sam se uspjela četveronoške odvući iz kreveta i pronaći tablete protiv bolova. Smirila sam se tek nakon dobrih pola sata. Kad sam nakon par sati dobila krvarenje, shvatila sam o čemu se radi i više se nisam brinula. Za sljedeći mjesec opskrbila sam se jakim lijekovima i nekako sam izdržala novi napad. Znala sam da se to događa svakoj drugoj ženi i od toga nisam pravila nikakav problem. Sad se pitam jesam li pogriješila. Nisu li to bili pravi znakovi da našto nije u redu? Trudila sam se da zaspim i da se odmorim za sutrašnji dan. Pretpostavljala sam da posjet liječniku više neće biti nimalo ugodan pa sam htjela prikupiti dovoljno snage za to. Negdje u sebi nadala sam se da će na kraju sve biti dobro. Trgnuli su me neki čudi šumovi u sobi. Sličilo mi je na jecanje. Upalila sam svijetlo i vidjela Marija kako sjedi u krevetu. Plakao je kao malo dijete. - Mario, koji ti je vrag? Još nismo sigurni ni da su rezultati pravi, a ti me već sahranjuješ! Tresla sam se od bijesa, toliko sam bila ljuta na njega. On je trebao mene bodriti i govoriti mi kako će biti sve u redu. I taman kad uspijem samu sebe malo smiriti, dođe on i tjera me da se uistinu osjetim bolesnom! Operacija je bila potrebna - Bela, ti ne možeš shvatiti što sve to za mene znači i kroz kakve muke prolazim. Gledao sam oca kako umire i nisam mogao ništa napraviti. Nisam mu mogao pomoći. S mamom može biti svaki dan isto. I sad, baš kad sam pomislio da sam i ja uhvatio malo sreće, da ćemo napraviti obitelj i imati djecu, rak mi hoće i tebe uzeti. Ja to ne bih preživio. Na neki je način imao pravo. Sjećam se kad smo se upoznali u Zagrebu. Sređivao je ostavštinu iza oca i još uvijek bio pod dojmom njegove smrti. Prebacivao si je što ga nije odmah odvezao u Njemačku. Možda bi tamo doktori mogli više pomoći. No, kad se otkrilo da mu otac ima rak, već je bilo prekasno za sve. Smrt se nije mogla izbjeći. Njegova majka danas ima šećer i svaki dan nešto može krenuti po zlu. Svaki put kad je vidim, moli da požurimo s djetetom jer bi htjela dočekati unuka prije nego što umre. Sutradan sam odlaskom liječniku ušla u ono što ja zovem borbom za sebe, a ne borbom protiv bolesti. Ostati normalna, ne podleći utjecaju ljudi oko sebe, to mi je bilo najvažnije. Da sam bila samo malo slabija i slušala druge i njihovo sažaljenje, vjerojatno bih danas bila duševna ruina koja samo plače i kuka nad svojom zlom sudbinom. Liječnik je napravio milijun novih testova i svi su pokazali isto: strane stanice iz kojih se razvija rak. Izraz strane stanice upotrebljavam i danas. Dr. Krauss nikada preda mnom nije upotrijebio riječ rak. Znao je reći da i njemu ta riječ ružno zvuči jer kod ljudi izaziva strahovite reakcije. Nije htio upotrijebiti riječ rak čak ni kad sam inzinstirala da mi kaže je li to rak nije. Pitanja o bolesti imala sam napretek. Htjela sam znati sve, gdje se te stanice nalaze, odakle dolaze, što se s njima događa, kako se to liječi. Hoću li ikada moći zatrudnjeti i roditi dijete? Moj organizam bila je velika zagonetka, a tu je još bio problem i jezik. U školi sam učila kako se kupuje, kako se naručuje u restoranu i jednostavno komunicira s ljudima, ali o medicinskoj terminologiji pojma nisam imala. Uostalom, mnogim stvarima nisam znala naziv ni na hrvatskom. Kojeg zdravog čovjeka to i zanima? Sada sam htjela sve znati. Dr. Krauss mi je nesebično pomagao u svemu. Kad ne bih shvatila riječ, objašnjavao mi je crtežima. Tako mi je crtao sve: kako leži maternica, grlić, gdje se nalaze moje proklete stanice, gdje će se izvesti operacija, koliko toga moraju odrezati. Operacija je bila prijeko potrebna. U stvari, bio je to jedini način da se zaustavi napredak bolesti. Imala sam sreću da je bolest otkrivena dosta rano pa su se liječnici nadali da se zle stanice nalaze samo na jednom mjestu, kako ne bi morali odstranjivati maternicu. Izrezali bi bolesni dio i nakon toga ne bih trebala imati problema. Govorili su kako se nadaju da je tako ali nisu mogli shvatiti, ili mi to nisu htjeli reći, kolike su šanse da je rak zahvatio cijelo tkivo maternice. Znala sam da će mi pri operaciji, ako bude loše izgledalo kada me otvore, bez pitanja izvaditi maternicu jer liječnicima je bilo najvažnije spasiti život. Što će biti sa mnom ako se to dogodi, nisam se usuđivala ni misliti. Nadala sam se najboljem i umirala od straha od najgoreg. Koje li ironije!? Toliko sam željela dijete, a sada su me upozoravali da se prije operacije ne bih smjela zatrudnjeti te mi je liječnik prepisao pilule. Dijete ne bi preživjelo operaciju pa nisu htjeli praviti veću tragediju. No pilule mi i nisu trebale. Sva ta testiranja i pretrage prije operacije radila sam gotovo mehanički. Kao da se radi o nekom drugome. Još uvijek mi je bilo teško svhatiti da sam uistinu ja u pitanju. Osim tih prokletih testova ništa drugo nije ukazivalo na to da sam bolesna. Vodila sam najnormalniji život. Odlazila sam k frizeru, kozmetičarki, dotjerivala se, družila s prijateljima. Jedino nikome nisam imala petlju reći o čemu se radi. Nitko od meni bliskih i dragih ljudi nije imao pojma ni o ničemu. Ni roditelji, ni svekrva. Iako mi oni nisu mogli pomoći. Ako stvari krenu loše, ionako će saznati, a da ih unaprijed uznemiravam, to nisam htjela. Svi moji pravi prijatelji su bili u Zagrebu i nikoga nisam imala blizu sebe. Nisam željela sažaljenje Upoznala sam mnogo novih ljudi, ali sva ta nova prijateljstva bila su na početku. U stvari, nisam voljela pričati o tome. Primjetila sam da se ljudi drugačije ponašaju čim saznaju takvo što, sažaljevaju te i plaču nad tobom čim čuju riječ rak. A meni je sažaljevanje bilo najmanje potrebno. Ionako mi je dovoljno smetalo ponašanje ljudi s kojima sam se morala družiti. Najčudnija mi je bila reakcija sestre Marion, pomoćnice dr. Kraussa. U početku je bila toliko arogantna i drska prema meni da sam se pitala što ima protiv mene. Možda mrzi strance? Onog trenutka kad je postalo sigurno da imam rak, njeno ponašanje potpuno se promijenilo. Dočekivala me ljubazno kao da smo prijateljice, nudila me sokom i kavom, pitala me smeta li mi što je prozor otvoren. Ponašala se tako pažljivo kao da umirem, pa da mi se ne zamjeri. Jednom mi je čak rekla: - Kakva šteta, tako mlada djevojka, a tako bolesna. Kad je tada nisam ošamarila, vjerujem da neću nikada. Ništa bolje nije bilo ni kod internista kod kojeg sam morala napraviti preglede uoči operacije. Primio me hladno i ne dižući pogled s papira pitao me o kakvoj se operaciji radi. Rekla sam mu da se radi o maternici, ali mi je teško bilo reći zašto. Još uvijek mi je samoj bilo teško izgovoriti riječ rak. Tada je i sam pročitao o čemu se radi i u sekundi se promijenio. Ponudio mi je da sjednem i pitao zašto mu odmah nisam rekla. Nisam uopće trebala čekati na red. Pitao me kako se osjećam na takav način kao da se znamo sto godina. Njegovo držanje dovodilo me je do ludila. Ti ljudi su se uistinu trudili da se osjećam bolesnijom nego što jesam. U tim trenutcima najviše mi je nedostajalo neko prijateljsko rame. Samo da mi je bio bliže netko od prijatelja kojima bih mogla istresti sve što me muči. Izjadati se, otvoriti dušu, a da me ne sažaljevaju i odmah ne sahranjuju. Nisam imala nikoga da me razveseli, da mi ulije nadu. Svu sam potrebnu snagu morala pronalaziti u sebi. Iako sam bježala od ružnih misli, bilo mi je teško praviti planove za budućnost. Dva tjedna prije odlaska u bolnicu bio mi je rok za upis u novi semestar njemačkog. Otišla sam u školu, pripremila sve dokumente i trebalo je to još samo predati. Nekakva mi se težina skupila u grudima. Pitala sam se koliko je pametno to što radim. Trebala sam uplatiti više od tisuću maraka, a nisam znala hoću li otići i na jedno predavanje. Nije li to bacanje novca u vjetar? Nekako sam se ipak otrgnula takvim mislima. Znam da je noću plakao Moram vjerovati u sebe! Naravno, još ću ići u školu, govorila sam samoj sebi. Uostalom, svaki dan mogao me pregaziti tramvaj ili auto, pa nikada nisam razmišljala o tome. Odlučno sam otišla i upisala se, neprestano ponavljajući u sebi: "Moraš pozitivno razmišljati!" Bile su to moje čarobne riječi. Svaki put kada sam, pala u krizu ponavljala sam ih ako nisam uspjela pronaći neku drugu temu za razmišljanje. Doma smo Mario i ja ipak uspjeli održati neki naš mir. Za dobro raspoloženje i veselje bila sam ja zadužena. Iako sam se spremala za operaciju, tješiti i liječiti trebalo je Marija.Trudila sam se da sve izgleda kao da se ništa nije dogodilo. Tjerala sam ga da izlazimo, posjećujemo prijatelje, vodimo normalan život. Kada bih primjetila da je ponovno potonuo, pričala bih mu viceve. I on se smijao. Ne vicevima, već mojoj upornosti. Iste sam viceve pričala po stoti put. Često sam i dalje ujutro nalazila njegov jastuk mokar, ali mu nisam ništa spominjala. Pravila sam se da ne vidim što se događa. S njim ionako nije bilo smisla više o tome razgovarati. Iako mi više nije trebao prevoditelj, odlazio je svaki put sa mnom k liječniku. Bojao se da mu nešto ne prešutim ili sakrijem. Imao je pravo, jer da sam imala barem jednu priliku za to, iskoristila bih je. Čak sam zamolila dr. Kraussa da sakrije od Marija ako kasnije nešto krene loše. Ja sam odavno već bila spremna na sve, ali htjela sam njega zaštiti od nepotrebne boli i patnje. Odlazak u Paracelsus kliniku prihvatila sam kao nešto najnormalnije. Spremala sam se kao da idem na put. Čak sam i roditeljima rekla da idemo na odmor. Mario je htio uzeti dva tjedna odmora, no nisam mu to dopustila. Brže će vrijeme proći ako bude radio. Za mene više nije mogao ništa napraviti. Bilo mi je ipak teško krenuti od kuće. Od našeg vjenčanja bilo je to prvi put da se razdvajamo. Dijelila sam sobu sa mladom brbljavom Nijemicom. Ona je bila tu zbog nekih pretraga i bilo joj je dosadno. Nije prestala pričati otkad sam se pojavila. - Ja sam se već raspitivala o vama. Zanimalo me tko dolazi u sobu. Rekli su mi da ste vi iz Hrvatske i da imate rak. Je li to istina? Nemojte se ljutiti što vas pitam, ali kako se osjeća netko tko ima rak i kome će sve izvaditi? - zasipala me Ivone pitanjima. Što joj uopće odgovoriti? - Osjećam se normalno - bilo je jedino što sam uspjela procijediti na ta glupa pitanja. Operacija je prošla vjerojatno kao i svaka druga. Uspavaju te i sam Bog zna što ti onda rade. A kad se probudiš, osjećaš se kao da te kamion pregazio. Prvog dana poslije operacije uopće se ne sjećam. Znam samo da sam imala strašne bolove i da su mi davali kojekakve injekcije. Tek drugi dan došla sam malo k sebi. Prvo što sam ugledala bilo je prijateljsko lice dr. Kraussa. - Najgore je prošlo, gospođo Horvat. Sve je bilo kako smo predvidjeli, bez ikakvih problema. Sada se morate samo oporaviti. Htjela sam znati kako je bilo, što su mi napravili. - Nemate se više čega bojati. Još ćete vi u ovoj klinici rađati djecu. Odrezali smo jedan mali komad, ali to nije strašno. Samo da znate, bio je zadnji trenutak. Da se još malo čekalo, vjerojatno bismo sve morali izrezati. Još moramo vidjeti što će reći patolozi. Dali smo i komadić zdravog tkiva na ispitivanje. Želite li sada vidjeti muža? Nisam uopće znala da je tu. Tek kasnije sam saznala da je cijelo vrijeme bio u bolnici. Nije izdržao na poslu pa je odmah došao. Bio je cijelo vrijeme uz mene. Kako se nije dao otjerati kući, sestre su mu namjestile krevet u njihovoj sobi, da se malo odmori. Izgledao je deset godina stariji. Razniježila sam se gledajući ga onako umornoga i zabrinutog. Čime sam uopće zavrijedila tako dobrog čovjeka u životu? Rezultate patološke analize dobila sam za nekoliko dana. "Carcinoma..." stajalo je za bolesni dio, a za zdravi uzorak tkiva: potpuno zdrav! To sam htjela čuti! To me jedino i zanimalo. Stanice se nisu proširile, maternica je ostala, kakva takva. Moći ću roditi! Cijeli svijet mi je ponovno stajao na dlanu. Poželjela sam odmah ustati, ići trčati, popiti kavu na Maarion platzu, prošetati Schwabingom. Nikada prije mi se menhenske ulice nisu učinile tako primamljive. Samo da ustanem iz ovog kreveta, više neću ni jednu minutu pustiti da mi uzalud prođe. Osjećala sam se lako kao da mi je netko skinuo teret s ramena, kao da mi je netko poklonio još jedan život. Nisam više mogla čekati, morala sam ga iskusiti. Jedini je problem bio što nisam imala snage ni deset metara sama proći. Morala sam cijelo vrijeme ležati, još uvijek sam imala dosta jake bolove i strašna krvarenja. Hodanje mi je bilo strogo zabranjeno. Oporavljala sam se jako sporo. Prvih mi je dana bilo strašno. Osjećala sam strašnu volju da bilo što napravim, mislila sam da imam snage da pokrenem svijet i nisam mogla dočekati da to napravim, a nisam mogla sama ustati iz kreveta. Čovjek može sam sebi pomoći Mario je cijelo vrijeme bio sa mnom. Odlazio je kući samo spavati, a čim bi stigao doma, odmah bi me zvao. Budno je pazio jesam li što jela, jesam li dovoljno spavala, da nisam slučajno ustala iz kreveta. Poslije mi je dr. Krauss priznao da su njih dvojca svaki dan razgovarali telefonom. Mario je htio znati kako teče oporavak, kakve će biti posljedice. Bodrio ga je i umirivao više nego mene. Nije mu bilo teško, kako je rekao, jer je na kraju sve dobro ispalo. - Gospodo Horvat, vi ste moj poseban slučaj. Jedan od onih slučajeva koji liječniku daju snagu da se bori i da ide dalje. Svaki dan radim papa testove i ništa se ne događa. Pacjentice mi dolaze kad je već prekasno da se što napravi. I onda dođe ovakav jedan slučaj koji mi potvrdi da tisuće pokušaja nisu bile uzaludne. Zbog jednog takvog slučaja isplati se sve ostalo raditi. Vi ste uistinu došli u pravo vrijeme. Znači, to je bilo to. Dugo sam se pitala zašto je on tako dobar prema meni. Nisam znala je li tako ljubazan sa svim svojim pacijentima ili samo sa mnom. Nisam bila svjesna koliko je vrijeme kod mene igralo važnu ulogu. Je li u pitanju mjesec ili samo koji tjedan, ne znam, jer nitko nije u stanju točno prognozirati razvoj bolesti. U bolnici su mi ponovno radili sve moguće testove. Nakon brojnih testova bili su sigurni da nema više razloga za stah. Kroz neko vrijeme, kad rana zaraste i kad sve dođe na svoje mjesto, moći ću ostati trudna. Ako se to dogodi, morat ću proći još jednu operaciju kojom će mi pojačati onaj dio maternice koji je prije izvađen. Maternica više nije u stanju sama izdržati teret djeteta. Veći dio trudnoće vjerojatno ću morati odležati u bolnici, ali to sada više nije važno. Shvatila sam da sam kao i svi drugi i sve one bolesti koje su se prije događale nekim drugim ljudima mogu se sutra dogoditi i meni. Isto tako, sutra mi se može ponovno pojaviti rak, na maternici, dojki, plućima... Ali meni je to sve sada tako normalno, tako ljudski. Ne bojim se više toga. Ne znam jesam li samoj sebi tako pomogla, ali shvatila sam da si čovjek itekako može pomoći. Ne mislim pri tom na medicinu, koja naravno da nam pomaže, već prije svega na vjeru u sebe. Ne treba očajavati i prepustiti se stihiji da nas nosi, da potonemo u depresiju i crne misli. Vjera je jako, jako bitna. Prošla su tri mjeseca od operacije. Svaki mjesec moram raditi testove. Svi su do sada bili negativni. Čovjeku i ne treba puno više da bude sretan. Tek da bude zdrav i da ima nekog pored sebe kao što je moj Mario. Njegova ljubav bila mi je i još uvijek je najveća podrška i sreća.
Otkad znam za sebe, bila sam putena, još kao malo dijete sam se znala zabavljati gledajući tijelo u ogledalu. Naravno da nitko od mojih ukućana nije u tome vidio ništa loše, jer sam bila mala i simpatična. Kako sam odrastala, tako je moja navika dobivala drugačije konotacije, te je bio pubertet, te godine kad nisi zadovoljan sobom – uvijek je postojao neki razlog kojim se opravdavalo moje bavljenje sobom. Bila sam ljepuškasta djevojčica, vidim to po slikama, punašna i krupnih, plavih očiju. Roditelji su me obožavali, neprekidno ljubili i fotografirali, jer su prije mene izgubili dijete, tj. moju sestru Sonju koja je umrla u dobi od godinu dana. Kao odrasla djevojka sam tek shvatila razinu boli koju su osjećali njih dvoje kada se sve događalo, ali u djetinjstvu nisam ništa primjećivala. Bili su jedino možda malo previše nada mnom, pazeći na svaki korak, tetošeći me i štiteći od svega, ponekad sam imala dojam i od – života. Jer, nemoguće je dijete sačuvati od svake neugodnosti, svake boli, razočaranja, učiniti da mu sve bude ugodno, svijetlo i bezbrižno. Imala sam dojam da su moji upravo to željeli; da uvijek budem apsolutno sretna i da ništa ne remeti moj mir i moj spokojan život u njihovom okrilju. To je rezultiralo situacijom da naprosto nisam bila otporna na razočaranja i sve drugo što život nosi. Bila sam previše štićena, a moji bijegovi od njihovog krila bili su povremeni nestašluci, zbog koje bi me prekorili i zbog kojih bi me kasnije pekla savjest. Tako sam odrastala prilično izolirano, usamljena, bez puno prijateljica, jer čim bih se družila s nekim, taj bi me mogao povrijediti. Onda sam radije izbjegavala i druge ljude, jer sam na taj način izbjegavala i sukobe i nerazumijevanja. Kad sam počela stasati kao djevojka, problem se uvećao, jer nisam mogla izlaziti u društvo, nisam se družila sa vršnjacima kojima sam se možda i sviđala, ali mi se nisu mogli približiti. Moji kontakti s dečkima svodili su se na školu i prepisivanje, jer sam bila dobra učenica, pa su svi voljeli sjediti sa mnom. Povlačila sam se u svoj svijet, dok su druge djevojke koketirale i izlazile, skupljajući ljubavna iskustva. U sebi sam osjećala da nešto nije u redu, ali se nisam znala pobuniti protiv toga, a moji su bili sretni da imaju pristojnu kćer koja se najviše voli zadržavati kod kuće. Sve one koje bi izlazile do kasna, mama je voljela nazvati "droljama", makar ja osobno nisam vidjela nikakvu tragediju u tome što su se ponekad napile ili naučile ljubiti s dečkima. Meni je nedostajalo to iskustvo, bila sam nesigurna, pa sam zbog toga stvarala sve veći oklop oko sebe, koji nitko nije uspio probiti, niti mi se približiti. Voljela sam životinje, a usamljenost sam liječila na taj način, družeći se s psima i mačkama kojih je bilo u našem susjedstvu, Kod kuće sam imala samo ribicu, jer sve ostalo nije bilo higijenski i mama nije dozvoljavala da joj remeti čistoću oko koje je predano brinula. Bila sam uredna, pa sam žalila zbog toga što ne mogu i ja imati psa, ali moji to nisu dozvoljavali, nikako, ni pod koju cijenu. Puno sam suza isplakala zbog toga, pa sam se zarekla da ću jednog dana kupiti psa – kad budem odrasla i samostalna. - To će biti samo tvoja odluka, ali moraš razumjeti da je pas velika obaveza, pa dobro razmisli treba li ti tako nešto u životu – upozoravala me majka. Razmišljala sam o tome kako me sad želi zaštititi i od obaveza, što je već bilo zaista pretjerano, pa čak i pomalo bolesno. Ipak, nisam komentirala, niti joj se suprotstavljala, jer mi je tako bilo jednostavnije. Na neki način je "ubila" u meni volji za bilo kakvim otporom, pa sam slušala sve što su mi roditelji rekli i u godinama kad to više nije prirodno. Pri tome se nisu postavljali kao savjetnici u odnosu na mene, nego su s pozicije autoriteta apelirali na moju savjest i dobar kućni odgoj. Tako sam ja uvijek bila savjesna, besprijekorna, korektna, ali pri tome i sve nesretnija. Oni to nikako nisu mogli shvatiti, zapravo nisu ni bili svjesni problema, niti stanja u kojima sam se nalazila. Živjela sam prilično jednolično i suhoparno, a jedina od pravih razonoda bila mi je čitanje. Čitala sam zaista sve čega sam se dočepala, od knjiga, lektire, pa do časopisa koje bih pronalazila u kući, od tavana do podruma. Moji su pratili tisak i skupljali raznorazne časopise, pa su većinu toga i sačuvali, uredno posložene u kutijama. Tako sam jednog dana, čeprkajući po starim novinama, nabasala na "tatino blago". Tek sam kasnije shvatila da je to on skupljao i čitao, kad sam već bila dovoljno odrasla da se mogu uhvatiti u koštac s takvom vrstom štiva. Moje otkriće me oduševilo u prvi tren, jer sam bila sretna što imam novog materijala za čitanje nekoliko mjeseci. A onda sam počela čitati i shvatila o čemu se radi ... bili su to ni manje ni više nego - erotski romani. U prvi čas mi je bilo neugodno, ali sam ipak sa zanimanjem čitala tekstove koji su me jako uznemiravali. Seksualno sam bila sasvim neiskusna, pa sam, čitajući ih, osjećala napetost i nelagodu kojoj nisam znala uzrok. Bilo me stid, pa sam ih spremila natrag u kutiju, posloživši sve kako je bilo, da nitko ništa ne posumnja. Tajno skrovište Nisam znala čita li moj otac još uvijek to štivo, ili je to čuvao iz mladih, ranijih dana. Odlučila sam ga promatrati, pratiti njegove odlaske u "skrovište", jer sam mislila da čitanje takve literature nije u redu prema mami. To mi je ličilo na neku vrstu prijevare, a bila sam jako osjetljiva na njih dvoje i njihove odnose, jer su mi bili sve na svijetu. Otac bi se sigurno zaprepastio da je slučajno znao što se dogodilo, a moj otpor i nerazumljiv revolt prema njemu rastao je svaki dan. Jedno popodne su njih dvoje otišli prošetati uz rijeku koja je bila blizu naše kuće i upozorili su me da se neće vratiti bar nekoliko sati. Morala sam učiti, pisati neki seminar za školu, tako da im se nisam mogla pridružiti, a nisam više ni željela. Imala sam potrebu odmaknuti se od njih, kao i svi tinejdžeri, pa makar i ne radila bogzna što u to vrijeme. Trebala mi je samoća, pa sam bila presretna što su otišli. Prvo vrijeme nakon njihovog odlaska sam prionula na posao, učila i napisala sve što sam trebala, a nakon toga me počeo čačkati neki crv. Na kraju sam popustila porivu i otišla u tatino skrovište, potajice čitati romane koje sam tamo našla. Provela sam u čitanju dobar dio popodneva i nikad se nisam bolje osjećala. Imala sam svoju malu tajnu, ugodnu fotelju kraj "nalazišta" i od tog popodneva sam svaki slobodan trenutak iskoristila kako bih se počastila čitanjem. Sviđala mi se literatura sve više, a najviše me veselio osjećaj da radim nešto skriveno, nešto samo moje, pa makar i zabranjeno. Svoju tajnu nisam ni s kim podijelila, čak je nisam ni zapisala u dnevnik, koji sam redovito pisala i bilježila svaku sitnicu, najsitniji doživljaj koji mi se dogodio. Osjećala sam da je bolje tako, da baš nitko ne zna moju tajnu strast, da nikome ne kažem za naviku koja mi je ispunila život u vrijeme kad su mojim vršnjacima to činili živi ljudi. Bila sam sretna kao nikad, jer mi konačno nije bilo dosadno, kao da sam u utažila glad za nečim što prije nisam znala definirati. Erotski romani mog tate bili su moja sloboda, moje odvajanje od njih, nešto što me uvelo u svijet odraslih, pa makar i na fiktivan način. Zajedno s hormonima koji su se počeli buditi u meni, tjelesno sam se i razvila, pa sam se mogla uživjeti u ulogu poželjnih žena, fatalnih zavodnica i ostalih koje sam nalazila u svom "štivu". Maštala sam o tome da sam ja jedna od njih i tako proživljavala život sasvim drugačiji od onog kojeg sam vodila. Bio je to moj bijeg, možda i malo previše drastičan, jer sam živjela kao svetica, a onda čitajući proživljavala erotske avanture kakvih se ne bi posramila ni neka porno diva. S vremenom mi je to postalo toliko zabavno, da se pretvorilo u ritual bez kojeg nisam mogla. Roditelji nisu ništa primjećivali, a i na meni se nije ništa primjećivalo, osim da sam čak bila i zadovoljnija nego inače. Apsurd je bio u tome što sam se osjećala seksualno ispunjenom, a u stvarnosti nisam suprotan spol nikad primila ni za ruku, a kamoli nešto više. Nakon nekog vremena sam i sama pokušala napisati nešto slično, jer sam oduvijek bila talentirana za pisanje. Pomno sam skrivala svoje uratke, bojeći se da mi ih roditelji ne pronađu, pa da na kraju i povjeruju da sam sve ono o čemu sam pisala – doživjela u stvarnosti! E, to bi bio užas, toga sam se bojala, takvu sramotu ne bih podnijela. U stvarnosti, bila sam tiha, povučena i samozatajna djevojka, lijepog, ali ne preiše njegovanog izgleda. Da sam uložila samo malo više truda u odijevanje, da su to bile atraktivne suknje i haljine, a ne isključivo hlače, izgledala bih poput prave ljepotice. Znala sam to, jer sam ponekad, kad bih bila sama, odijevala mamine haljine i iznenadila se kako mi dobro stoje. No, usprkos mojoj nezainteresiranosti za izgled i naglašavanje ženstvenosti, nisam prošla sasvim neprimijećeno kod mladića. Poneki su mi se udvarali, jer im je bila zanimljiva moja povučenost, istina, to je bilo rijetko, ali s godinama sam i ja "napredovala" i ostvarila vezu. Ti si malo čudna ... Moja prva simpatija, možda i ljubav, bio je Zdenko. Stariji od mene dvije godine, crnokos, pomalo oštrih crta lica, pokazivao je interes za mene, a ja sam bila neiskusna i brzo me osvojio. Bila sam željna emocija,ljubavi, prepustila sam joj se sasvim, krijući to od roditelja, koji bi mi sigurno dali tisuću nepotrebnih savjeta kako da od svega odustanem. Nisu mi nikad ništa branili, ali su učinili sve da mi ogade situaciju koja im ne bi odgovarala iz bilo kojeg razloga. Na kraju bih demoralizirana, odustala prije nego bih nešto i pokušala, tako da sam uvijek i nesvjesno radila ono što su oni htjeli. Zdenko je bio moj otpor, nešto za što nisu ni znali, pa nisu mogli ni komentirati (niti mu naći tisuću zamjerki!). Nisam znala je li me volio, jer je oznaka našeg odnosa bilo upravo to da nikad nisam znala na čemu sam. Nikada nisam mogla biti sigurna u njegove osjećaje, vješto ih je skrivao. U nekim trenucima, mogla bih se zakleti da sam mu sve na svijetu, a već u sljedećim nisam mogla prepoznati mladića koji me je volio. Taj drugi tren bi me nekako nadmoćno gledao, kao da me ne poznaje. Kao da se nikad nismo vidjeli, da me nikad nije dodirnuo, kao da nikada nije osjetio toplinu mojeg tijela, moje poljupce, dodire, moje sve! Potpuni stranac i totalni neznanac. Mislila sam da ga poznajem, da sam ga poznavala, ali na kraju sam zaključila da je sve vrijeme provedeno sa mnom nosio masku. Masku koju nisam uspjela skinuti. Poslije toliko zajedničkih, prelijepih trenutaka, poslije njegove nježnosti prema meni, ne mogu zamisliti da je sve to bila laž i da je glumio. Dugo vremena nisam mogla vjerovati da me je ostavio zbog druge djevojke, nisam to jednostavno mogla vjerovati. Rekao mi je to, vrlo bezobzirno, kao da je sasvim normalno da danas nekog voliš, a sutra mu kažeš da si se zaljubio u drugu. Dugo nisam mogla zamisliti nekog pokraj njega, zato što je to mogla biti samo blijeda kopija mene, nekog za kim nije mogao biti toliko lud. Razmišljala sam o tome zašto me ostavio, bio je moja prva ljubav, prva veza i dobro je to znao. Znao je da će me to povrijediti, sravniti moje snove sa zemljom, znao je da sam osjetljiva i da mi puno znači, jer je bio prva muška osoba kojoj sam se otvorila. - Ona je sada na mom mjestu, ljubi ga, grli, ali zasigurno ga ne voli snagom moje ljubavi! Njega nitko nikada neće voljeti kao ja! Hoće li on to shvatiti jednog dana? Možda i hoće, ali tada će biti kasno, prekasno za povratak ... Život ide naprijed, nikako unazad. On je na meni ostavio tragove njega koji su još prisutni, tragove koji ne nestaju - razmišljala sam i patila. - A nije se potrudio ni ljudski mi objasniti što se dogodilo. Zar ni to nisam zaslužila? – pitala sam se, bolujući svoju prvu nesretnu ljubav. Stajala sam na kiši pitajući se zašto je takav, tog dana kad mi je rekao da je među nama gotovo i da se zaljubio u drugu. Pitala sam ga u čemu sam pogriješila, a on mi je odgovorio, pronicljivo me gledajući: - Ti jesi malo čudna, ali nisam te zato ostavio. Jednostavno, zaljubio sam se ... - rekao je i time je razgovor bio gotov. Jednostavno tako – on se zaljubio i nikom ništa! - Zašto sam čudna? Da nije naslutio moju tajnu ... - pomislila sam s nelagodom, razmišljajući kako neću poklanjati svoju ljubav više nikome. Obećala sam sebi tada da se više nikad neću vezati uz nekog muškarca, da više nikome neću pokloniti svoje srce ni ljubav ... toliko me boljelo. Da se utješim, krenula sam prema svom starom skrovištu. Više nisam bila ista: čitala sam romane kao iskusna djevojka, koja je probala svašta i puno toga znala. To mi je davalo čudan osjećaj nadmoći, a prije svega razumijevanje za likove o kojima sam čitala. Nestala je hrabrost Do tada sam bila borac, uporna kad je trebalo dostići cilj, samozatajna, ali čvrsta i uporna. Iz svake bitke izlazila sam kao pobjednik, tiha, neprimjetna, ali spremna na sve. S njim, nakon Zdenka nestao je jedan dio mene, moja hrabrost! Postala sam drugačija osoba, baš kad sam se počela otvarati, ranio me i ja sam se još više povlačila u sebe. Jedino sam u svom svijetu bila koliko – toliko sigurna. Promijenio je sve u meni, mene cijelu. Postala sam ranjivi kreten samo za njega. Igračka koja je plesala na njegov izbor glazbe. A odsvirao je više od tisuću melodija, lažnih, ali meni se činilo iskrenih. Koja zabluda ... ali, iz tog poraza sam nešto naučila. Naučila sam da postoji ljubav i da je to moć zbog koje postajemo mekani, pristajemo na kompromise. Postala sam ženstvena, ali i pomalo slaba. Bila sam svjesna što mi se dogodilo, oprostila sam mu i krenula dalje. Nije to prošlo bez suza, suza koje nitko nije smio vidjeti. Svaka suza je prvo vrijeme molila da mi se vrati. Svaki dio mene je nestajao, išćezavao ... gubio se u dubini njegovih očiju, lažljivih! Nestala je moja hrabrost, ali se pojavila zrelost. Odrasla sam. Preboljela sam ga i išla dalje. Nikad nisam saznala je li otkrio moju strast prema romanima, a takvo sam povjerenje imala u njega da sam mu zamalo to sama i priznala. Srećom nisam, jer bi me sasvim sigurno ismijao. Ili bih ja barem imala takav osjećaj. Nakon nekog vremena ljubav me opet pronašla, upoznala sam Silvija. Upoznali smo se sasvim slučajno, a već od prvog pogleda osjetila sam strast koja je tinjala između nas dvoje. Kad me vidio odmjeravao me od glave do pete i vjerojatno zadovoljan onim što vidi, naklonio se i sjeo pored mene. Bilo mi je malo neugodno, nije mi se sviđao njegov ispitivački nastup, ni njegove oči koje su prodirale u srce. O njemu sam čula razne priče na fakultetu, prijatelji su o njemu govorili da je divan, a oni drugi su ga se plašili i izbjegavali sukobe s njim. Ja sam bila na glasu kao tatiha princeza (jer nitko nije znao za moje tajne strasti), a on je bio ono što bi svaka majka nazvala "bitangom". Nisam mislila da će se naše prijateljstvo nastaviti, nego da će poznanstvo završiti samo na tom razgovoru. A bio je duhovit, opušten i zabavan, nešto sasvim drugačije od Zdenka. Bio je neposredan, direktan i iskren, čovjek koji je sve rekao, "što na umu, to na drumu ..." Drugi dan me pozvao telefonom samo da bi mi čuo glas, pratio me na predavanje. Bilo mi je čudno, ali s druge strane bilo mi je i simpatično. Vraćala sam se jednom prilikom iz grada. On dolazi iz parka i nosi buket cvijeća, poljubio me u ruku i nestao. Nisam stigla ništa reći, ali sam pomislila kako je utrenirani zavodnik koji misli da će i mene lako osvojiti takvim trikovima. Ali, pomislila sam da samnom neće moći tako jednostavno, jer mi se uopće više ne druži s muškarcima. Nemam više volje, a zapravo ni hrabrosti za pokušaje u kojima ću biti izigrana, povrijeđena i ostavljena. Silviju se možda sviđam, a možda se samo želi dokazati iz nekog razloga, pa je pronašao mene. Možda misli da sam usamljena, pa da ću brzo pasti na njegov utjecaj i šarm. A ja sam mislila u sebi: "Samnom neće moći tako". Ostajem pri Svome, koliko je on tvrdoglav toliko sam i ja. Bila sam povučena, pomalo skromna, ali što se tiče upornosti – tu mi nije bilo ravne! Kad sam nešto odlučila, učinila sam sve da u tome i uspijem ili ustrajem – ovisno o čemu se radilo! Kad sam odlučila da se neću predati šarmeru koji me osvajao, onda je to bilo ozbiljno. Moje emocije nisu smjele biti ništa više od srdačnosti i simpatija, pa nije bilo šanse da nešto više dozvolim. Priznala sam da je simpatičan i ništa više mojoj jedinoj prijateljici Biserki, ali njoj je to pomalo bilo smiješno, što mi je i pokazala: - Simpatičan? To se kaže za nekog tko je "mrtvo puhalo", a ne za mladiće poput Silvija. Njega možeš mrziti ili obožavati, a nikako ne možeš reći za njega da je simpatičan ... to znači da ti se sviđa, ali da to još ne želiš priznati. Onda sam joj ja ljutito odgovorila, ozbiljnog izraza lica, kako bi me ozbiljno i shvatila: - Ti si luda, nemoj molim te, nemoj mi ga više spominjati, jer je dosadan, uporan kao dosadna muha, a ne razumije da time ništa ne postiže. Ne znam kako da mu to objasnim i pokažem, on mi je noćna mora, a ne želim prema njemu biti nepristojna, kao ni prema kome, uostalom. Zato me nemoj ni provocirati s takvim idejama, jer ću se zbilja naljutiti – rekla sam Biserki, glumeći ljutnju. Negdje u sebi sam se pitala nije li zapravo ipak u pravu, ali ne bih joj to priznala ni za živu glavu. Ni njoj, a bome ni sebi. Zaljubljena ili ... I tako je ona mene malo napadala, šalila se na moj račun, a onda bi mi koji put pomogla pronaći način da Silviju priredimo neku spačku. Jer, on se ponašao jednako kao i do sada, uporno me opsjedao, pojavljivao se kad sam ga najmanje očekivala, izronio bi iz mraka, poljubio me u kosu i nestao, dok se ja ne bih ni snašla. Više ni sama nisam bila sigurna nedostaje li mi njegova pažnja ili me zaista živcira. Dok je trajala ta njegova igra, bolje rečeno obigravanje oko mene, bila sam na neki način počašćena, ali i zbunjena. Ako je želio postići to da mi se uvuče u život, pa i na neki način pod kožu, onda je sasvim uspio. Počela sam dosta razmišljati o njemu, nesigurna što zapravo osjećam. Kad se ne bi pojavio, počelo me zanimati i kopkati gdje je i što radi. Bila sam ljuta na sebe zbog toga, ali, to je bilo jače od mene, pa sam se čak i počela raspitivati za njega. Odjednom sam se zatekla u raspoloženju da mi je strašno nedostajao, da sam poželjela svaki slobodan trenutak provesti s njim. Počeo mi je nedostajati, a to me porazilo. Moj život se, htjela ne htjela, počeo vrtjeti oko toga kad će se on pojaviti, što će mi sljedeće prirediti i iznenaditi me. Njegova mi je pažnja godila više nego što sam bila svjesna, a korijeni svega su bili u tome što se nisam realizirala kao žensko na pravi način do tada. Lako me bilo osvojiti, kad je svo moje iskustvo bio odnos s jednim mladićem koji me iznevjerio. Uništio mi je samopouzdanje, a moja odluka da ne želim više ništa imati s muškarcima, bila je zapravo bijeg od njih. Bježala sam u svoj imaginarni svijet mašte, a ključnu ulogu u tom svijetu imali su likovi iz romana koje sam pronašla. To nisu bili vulgarni tekstovi, nego profinjeno erotični, baš onoliko koliko je moja krhka psiha u tim godinama mogla podnijeti. Zabavljala sam se tekstovima koje nikako nisam mogla primijeniti u stvarnosti, sve dok nisam upoznala Silvija. On je bio iskonski muškarac, osjećala sam to i privlačila me upravo slutnja da bih s njim mogla doživjeti sve o čemu sam čitala. Sve sam više vremena maštala o njemu, a on je baš u tom razdoblju nekako prorijedio dolaske i pojavljivanja. Što se on rjeđe pojavljivao, to sam ja više o njemu razmišljala, toliko da je na kraju i Biserka primijetila da se samnom nešto događa. Shvatila je da sam zaljubljena u Silvija, ali da neću priznati. Nije navaljivala, jer je vidjela da nisam baš u dobrom stanju, te da je pametnije ostaviti me na miru da se sama sa sobom saberem. Bila je pažljiva prema meni, pažljivija od roditelja koji nisu ništa primjećivali i ponašali se prema meni, kao slonovi u staklarni. Oni su "tupili" svoje, bez obzira na to kako se ja ponašala, a kamoli osjećala. Time se nisu bavili, nisu mogli ni znali. Jednom prilikom je mama zamalo otkrila moju tajnu strast prema erotskim romanima. Čitala sam, totalno zanesena u svom skrovištu, a ona je nenajavljeno banula u kuću. Bila sam protrnula od straha i užasa kad je krenula prema meni brzim korakom. Ipak sam nekako uspjela sakriti romane, a ona me, ništa ne sluteći u čudu pitala što radim u tom mraku. Ne bih podnijela da me zatekla i otkrila što čitam, ne znam kako bi to ona podnijela, jer se ponašala puritanski i čudoredno, pa je pretpostavljala da sam valjda takva i ja. Nikad vjerojatno neću saznati je li znala za tatinu "zbirku", čak i da jest, pa da se pomirila s tim, sasvim sigurno mu ne bi oprostila činjenicu da sam ih ja pronašla. Ne samo pronašla, nego i čitala! To bi ubilo njeno samopoštovanje, a mene je zapravo zabavljao taj osjećaj nadmoći, koji sam počela imati nad njom. - Tu se prave sveci, a i oni su samo griješni ljudi – pomišljala sam sa smiješkom, provodeći popodneva u skrovitom skloništu u društvu s romanima. Moj Silvio Što sam više gutala tu literaturu, sve češće su mi misli bježale k Silviju i maštariji da je on glavni junak mog erotskog romana. Počela sam pisati svoje maštarije, bile su lascivne i to je bio moj ispušni ventil prema svakodnevnoj uštogljenosti koju su mi roditelji nametnuli. Oni su htjeli da budem "dobra curica", a ja sam to bila samo prema van, u mojoj nutrini radale su se potrebe i želje o kojima oni nisu mogli ni sanjati. Silvio se odjednom opet pojavio. Jedan dan je pozvonio na vratima, srećom, bila sam sama kod kuće. Umjesto pozdrava, pokušao me poljubiti, a ja sam ga snažno odgurnula, održavši mu bukvicu. Kad je drugi put pokušao prebaciti ruku oko mojeg ramena, otpor je već sasvim oslabio. Tog smo dana postali par. Provodili smo puno vremena zajedno, postao mi je najbolji prijatelj, večeri i dani s njim bili su posebni, razumio me je i volio. Nisam željela da moji roditelji išta doznaju, pa sam ga zamolila da budemo diskretni i da za našu vezu i ljubav sazna čim manje ljudi. Željno sam čekala svaki susret s njim, a istovremeno se i plašila. Kad bih ga vidjela, srce bi zaigralo, noge otkazale, a jezik bi mi se zavezao u čvor. Svaki dan je bio sve ljepši, ili se meni tako činilo. Jednostavno sam postala ovisna o njemu, a i on se nekako promijenio. Rijetki prijatelji s kojima me upoznao, rekli su da je postao nekako mirniji, staloženiji, zadovoljniji sobom. - Prestao je lutati s cvijeta na cvijet – rekla je jedan dan Biserka i time otkrila u čemu je ta velika promjena kod njega. Ljubav je od nas oboje učinila druge ljude, bili smo mladi, ali tako odrasli i spremni čak i na nešto ozbiljno. Od njegovog dodira sam se rastapala, baš kao u romanima koje sam čitala, a strast me nadvaladala čim bi me pogledao. Vodili smo ljubav nekoliko puta dnevno, a nakon njegovog odlaska uhvatio bi me paničan strah od trudnoće. Kako bih to objasnila svojim roditeljima, što bih učinila. No, sve te dileme i strahovi nestajali bi onog časa kad bi se on pojavio, kad bi me zagrlio i kad bih osjetila njegovo muško tijelo u svojoj blizini. Život bez laži Bio je poželjan, a požuda je postala moja svakodnevica. No, ono što me brinulo bila je činjenica, da čak ni tada, u vrijeme najveće strasti koju sam proživljavala, nisam odustajala od svoje strasti prema erotici. Romani su bili poslastica koja me čekala na kraju svakog dana. Već sam veći dio tekstova pročitala, ali radije sam se vraćala istima, nego da ostanem bez literature, koja mi je ispunjavala dan. Nikog nisam mogla pitati je li to normalno, trebam li se zbog toga stidjeti ili se liječiti. Nosila sam svoju tajnu u sebi, razmišljajući o tome kako će moj život izgledati jednog dana, kad se udam. Pri pomisli na to zacrvenjela bih se, jer nisam mogla zamisliti brak u kojem bih potajice, kad bih se našla konačno sama, gutala erotske romane. A, tek kad jednog dana dođu djeca ... kako bi to izgledalo?! Ne mogu zamisliti život u laži, a to bilo to. Kad bih o tome razmišljala pomislila sam kako bi bilo najbolje tu svoju naviku nekako zatrti, ugušiti u sebi, da se više nikad ne oglasi u meni potreba. Ali, imala sam potrebu za čisto tjelesnim uzbuđenjem koje bi u meni takvo štivo izazivalo. Proučavala sam literaturu, ali nigdje nisam mogla naći takve primjere, a onda sam zaključila kako ljudi ne žele priznati tu svoju naviku, pa nema ni istraživanja na tu temu. Bila sam mlada i nadala sam se da će život učiniti umjesto mene ono što je potrebno – ili ću se ostaviti tog čitanja ili ću se naučiti nositi s tim. U svakom slučaju erotsko štivo me dosta zaokupljalo, pa sam čak počela ozbiljnije pisati takve tekstove, pribojavajući se da me mama ne otkrije. Jedino je ona ulazila u moju sobu, a znala sam iz iskustva da je pomalo radoznala. To sam zaključila ugledavši neke "tragove" njene prisutnosti u svojoj sobi. Toplo sam se nadala da nije otkrila ništa sumnjivo, pa bih ispitivački promatrala izraz njenog lica nakon što bih primijetila da "njuška". - Tko zna što je tražila, ali da je našla erotiku – ne znam kako bi reagirala. U krajnjoj liniji, lako mi je s majkom, ali što da mi muž ili mladić sazna za takvu naviku? – pitala sam se. Silvio je bio moja ljubav godinu dana, uživali smo jedno u drugome, tjelesno i psihički smo se srodili, ali onda je naprosto "puklo". On je htio nešto ozbiljnije, razmišljao je čak i o ženidbi, a ja sam se naprosto prestravila takve ideje. Obzirom da moja tajna nije nestala, nego je čak naprotiv i bujala, bilo mi je nezamislivo živjeti s nekim. Moji nisu imali pojma da imam vezu, a kamoli da bi pristali na ideju da se udam, tako da je bilo najpametnije prekinuti. Tako se barem meni činilo, a ono što me zaprepastilo jest da sam relativno jednostavno preboljela Silvija. Imam osjećaj da mi je prvi put bilo teže, da sam zaboravila dojučerašnju ljubav već sutradan. A možda se naša veza jednostavno potrošila. 0no što me muči, a podsvjesno znam da može biti razlog jest dilema bi li moja veza potrajala da Silvio nije poželio nešto više. Bih li tako naglo pobjegla da se to nije dogodilo i nije li možda strah od nekog potencijalnog zajedničkog života presudio našoj ljubavi? Jesam li pobjegla zato što "robujem" ovisnosti o romanima, a to u zajedničkom životu s partnerom teško da bih mogla sakriti. Ovih sam dana ipak odlučila potražiti pomoć. Dogovorila sam razgovor kod psihijatrice koju mi je preporučila Biserka. Nisam rekla zbog čega mi treba, a ona je uvjerena da je to zbog prekida sa Silviom. Ostavila sam je u tom uvjerenju, jer je tako najbolje, a ovih dana skupljam snagu da nekome stranom iskreno priznam svoj problem. Moja me strast prema erotskim romanima već počela opterećivati, a tek kada se nekom povjerim, uvjerena sam da ću moći stupiti u novu vezu. Do tada nemam puno zadovoljstava, osim jednog, trajnog i tajnog – neotkriveno blago u skrovištu!
I opet je Davorka bila ljuta jer ju je Dnanijela po ne znam koji put izigrala. Dovela ju je pred gotov čin, tako da je morala nazivati muža i priopćiti mu tu prilično neugodnu vijest da danas popodne neće moći boraviti u stanu. On je, naravno, poludio, na kraju ipak pristao, jer drugog izbora nije ni imao. Znala je da to neće proći samo tako, jer će Božo i dalje danima gunđati, nezadovoljan što mora udovoljavati drugima, tako da sebe dovodi u situaciju beskućnika na par sati. Danijela se nije time opterećivala, a zbog toga je Davorka bila vrlo ljuta, jer je osjećala da je prijateljica sad prešla sve granice. Premda je živjela sama, u svom, komfornom stanu, oslanjala se na Davorkinu pomoć i svaki čas je molila za usluge. Usluga se sastojala u tome da se Davorka i cijela obitelj "iseli" na nekoliko sati iz stana, kako bi Davorka mogla doći kod njih sa svojim ljubavnikom i izigravati da je taj prostor njen. Davorki ni dan-danas nije jasno kako se uopće našla u tako glupoj situaciji, ali svaki put kad bi to morala organizirati, obećala si je "nikad više", jer je takvo maltretiranje van svake pameti. Sin Filip ni ne zna o čemu se radi, srećom, stalno je na fakultetu, pa nije povezao, a muž je već na rubu da ih obje izbaci iz stana: - Znaš što, još jednom mi reci da moram u kino da bi tvoja sponzoruša imala reprezentativan stan za pokazivanje, rastajem se! Imam osjećaj da ću se rastati i od nje, koliko nam je ušla u život - bjesnio je, nastavljajući: - Jesi li ti uopće svjesna koliko si glupa što to dozvoljavaš?! Pa ta amoralna prikaza i od tebe radi sudionika u prljavoj raboti, a zbog čega? Iz njenog čistog hira! Da je kruha gladna, shvatio bih, da mora prehraniti djecu, razumio bih, ali ona se vucara s nekakvim ostarjelim likovima radi svoje komocije, radi nove torbice od krokodilske kože? - nabrajao je Božidar sve čega je i Davorka bila svjesna. Tog dana je nešto u njoj puklo. Vani je fijukao vjetar, studeni se već dobrano potrošio na kalendaru, a u zraku se počela osjećati zima i snijeg. Po takvom vremenu najugodnije je, nakon posla i drugih nužnih, a obavljenih poslova biti kod kuće u toplom, dragom kutku. Davorka bi to iskreno željela, ali ovo popodne joj nije suđeno zato jer je obećala da će "posljednji put" učiniti uslugu Danijeli i s Božidarom se "evakuirati" iz stana. Prije toga mora pospremiti sve svoje stvari u neke skrivene pretince, da ne bude na prvi pogled uočljivo da tu živi obitelj, a ne jedna ženska osoba. Nakon svega mora još prebrisati prašinu, osvježiti keramiku ... trebat će joj dva sata za sve to, dva dragocjena sata. Bila je ljuta na sebe, Danijelu i cijeli svijet, ali nije mogla ništa učiniti: sad je obećala i nema natrag! Noge su joj klecale od umora, oči pospano zatvarale, sporo je koračala prema obližnjoj trgovini jer joj je ponestalo osvježivača zraka. I sama je kriva zbog svoje pretjerane, pomalo neurotične preciznosti i pedantnosti koja ju je tjerala da ostavi stan besprijekorno čist, pa makar to bilo i protiv njene volje. Sad kad je već tako, kad se već "uvalila" u problem, neka bude, ali ubuduće mora nešto ozbiljno riješiti sa svojom prijateljicom koja joj samo stvara probleme u životu. - Baš me zanima bi li ona zbog mene učinila isto? - mislila je revoltirano, unaprijed znajući odgovor. Danijeli se jako sviđao njihov stan jer je "imao dušu", kako je to ona voljela reći. Nije ni čudo, jer su ga stvarale generacije, dograđivale i ugrađivale u njega dio sebe, a svaka sljedeća je posao samo nastavljala, obnavljajući ono što je dotrajalo, ali ne mijenjajući ni raspored ni izgled stana. Svatko tko bi u njega ušao, osjetio bi pozitivne vibracije, to se nije dalo osporiti, pa je to zapravo veliki kompliment, jer prostrani stanovi često znaju djelovati hladno, upravo zbog te svoje prostranosti. Davorka je uspjela malim detaljima od stana učiniti toplo gnijezdo za svoju obitelj, a dok je to stvarala, nije joj padalo na pamet da će jednog dana netko drugi taj prostor pokazivati kao svoj dom. Kad joj je Danijela prvi put došla s tom idejom, nije mogla vjerovati svojim ušima: - Čuj, stara, ne mogu čovjeka takvog formata pozvati u svoj stan, pa to je kolibica, više će me cijeniti ako vidi mene u kontekstu vašeg stana - objašnjavala je, a Davorka je bila toliko iznenađena da se nije uspjela ni snaći i nešto pametno reći. Uostalom, što reći na tako suludu ideju? "Čuj, odi se liječiti..." - to bi bio jedini pravi, normalan odgovor, a to nije izrekla, pa je svako daljnje natezanje padalo u vodu. Njezinu šutnju i iznenađenje ona je shvatila kao pristanak, Davorka se nije ni snašla, a već je dogovarala detalje cijele "operacije". Naravno, protiv svoje volje. Filip je još bio mali kad ju je prvi put zamolila za tu uslugu, pa nije mogla šetati s njim po svakakvom vremenu, tako da su boravili u Danijelinom stanu. Njezin stan je bio u novogradnji, po Davorkinom mišljenju bio je sasvim pristojan, možda ne toliko reprezentativan poput njihovog, ali u svakom slučaju pristojan. Osim toga, od nekog očekivati razumijevanje za takav cirkus stvarno je previše, baš svašta! Mislila je tako Davorka, ali je sve te godine poslušno izlazila iz stana kad bi je Danijela u prosjeku svaka tri mjeseca zamolila sličnu stvar. Kad ju je jednom prilikom pitala kako uspije tako lagati svojim partnerima i što s tim dobiva, kad će ih jednog dana ionako uvesti u svoj pravi stan, Danijela je lakonski odgovorila. - Neki od njih se u mom životu ne zadrže duže od dva mjeseca, a za to vrijeme ih vodim po restoranima na njihov račun. Kad vide tvoj stan zaključe, a to je ono što ja želim, da sam žena s visokim standardom i još boljim porijeklom, pa se onda trude impresionirati me i voditi po luksuznim mjestima, a ne u nekakvim "pajzlima". Jedini način da to postignem je tvoj stan, jer ja mogu biti ne znam kako otmjena i sposobna, sve je to ništa ako ne vide da tako i živim - rekla je tako uvjerljivo, da se Davorki to čak učinilo na trenutak i logičnim. Pri spomenu na vlastitu otmjenost Davorki se zamalo oteo vidljiv, podrugljiv osmijeh, jer je znala Danijelino porijeklo, koje je bilo sve samo ne otmjeno. Valjda je zbog toga i toliko patila za njim, zato što joj je majka bila siromašna žena, koja je prala tuđe podove da bi prehranila Danijelu za čijeg se oca nikad nije udala. Kao mlada došla je sa sela u grad, zaposlila se kao sluškinja u jednoj "gospodskoj" kući, bila je zgodna i naivna, pa se zaljubila u gazdu koji ju je ubrzo iskoristio. Kad je zatrudnjela, dobila je otkaz, umjesto ispunjenja obećanja o tome kako će se rastati od svoje žene koju ne voli i s kojom se svakodnevno svađao. Ona je čula te svađe, pa je povjerovala u sve, na sluteći da je gazda prevarant koji je i njenu gazdaricu "obrlatio" oženivši se za nju samo zbog bogatstva, a u duši je bio i ostao ološ i ženskar. Kad se našla na ulici s malim djetetom, zamalo se smrznula, pa su je takvu pokupili jedni dobri, skromni ljudi iz susjedstva i pomogli dok se ne snađe. Ostala je kod njih, pomažući im u kućanstvu, jer su bili već stari i bolesni, a oni su joj zauzvrat davali hranu i pomogli oko Danijele. Danijela ih se sjeća kao bake i djeda, koje nikad nije upoznala jer se majka sramila pokazati je dok su oni živi. Kad su njihovi dobročinitelji umrli, jedno za drugim u roku od tri mjeseca, Danijela i majka su naslijedile kućicu, zato jer nisu imali djece, a Danijela im se uvukla pod kožu kao da je njihova. Majka je nastavila pospremati po kućama i dalje, samo kako bi Danijela sve imala i završila što bolje škole. Ona se, kako je rasla, sve više pretvarala u egocentrično, sebično stvorenje, koje je naviklo na okrutnost života, pa je u svim situacijama "udarala prva". To je bio čisto obrambeni stav, ali teško se otvarala prema ljudima i bila iskrena, zato jer ni u koga nije imala povjerenja. Davorka ju je razumjela i bilo joj je silno žao zbog njezine sudbine, zato što sigurno nije lako odrasti bez oca koji te ne želi vidjeti i bez bake i djeda koji bi najradije da ni ne postojiš. Otkad su se upoznale u osnovnoj školi, Davorka je uvijek imala razumijevanja za Danijelino ponašanje, zato jer je bila jedna od rijetkih ljudi koji su znali njezinu pravu, životnu priču. Za nju je takvu uvijek nalazila opravdanje, bez obzira na to što učinila, a takav njihov odnos mnogi iz okoline, s kojima su se družile, nisu mogle razumjeti. Davorka pak je znala svoju prijateljicu u dušu, prepoznala je u njoj i kvalitete koji mnogi površnom odnosu nisu mogli vidjeti. U nekoliko situacija je Danijela pomogla kad joj nitko nije htio pomoći, a Davorka to nije mogla ni htjela zaboraviti. Danijela je bila lakomislena, pa čak i površna, ali bi "dala krvi" za nekog koga je zavoljela. Davorki je bila kao jedna vrsta "loše sestre", sestre s kojom uvijek imaš nekakvih problema i natezanja, ali u suštini ne možeš bez nje. Zbog svega je ona nepokolebljivo branila svoju prijateljicu, pa čak i kad se udala, pa naišla na (opravdano) nerazumijevanje svog muža. Kad mu je ispričala njenu priču, malo je promijenio mišljenje, uz komentar da joj se ipak nije dogodilo nikakvo strašno zlo, te da ne može sad cijeli život živjeti na račun toga. Davorka se nije mogla složiti s njim, jer je smatrala da je on tipično muški bezosjećajan, te da ne može razumjeti tankoćutnu žensku dušu. Na kraju više o tome uopće nisu raspravljali jer se nisu mogli dogovoriti, pa je, da njoj ugodi, bespogovorno izlazio iz stana kad je bilo potrebno, makar je o tome mislio svoje. No, kako je bio stariji i kako je vrijeme sve više prolazilo, sve manje mu se dalo inkomodirati zbog žene koja, po njegovom mišljenju, nije bila vrijedna takvog truda: - Ne želim ti se miješati u prijateljstva - rekao bi Davorki - ali, ona tebe, pa onda i sve nas, samo iskorištava. Ti si sentimentalna prema vašim zajedničkim godinama u djetinjstvu i mladosti, ali uvjeren sam da se ona ne zamara s tim. Ta bi te "prodala" samo radi svoje sitne koristi, a kamoli da dođe u "stani-pani" situaciju. Danijela misli samo na sebe i ne voli nikoga osim sebe, upamti to - rekao bijesno, ali ipak bi poslušno izašao iz stana. O svemu je tome razmišljala Davorka, zaključivši nevoljko kako je Božidar ipak bio u pravu. Danijela se mijenjala, a u njoj je živjela slika nje iz mladosti, koje se nikako nije mogla otresti. Ta je slika bila romansirana i idealizirana, to je bilo očito, jer je Danijela sve više pokazivala neke crte i osobine koje Davorka nije prepoznavala. Druga osoba Postala je hladnokrvna, bolje rečeno hladna prema svima oko sebe, pa čak i na Davorkinu obitelj. To je primijetila kad je razmišljala o odnosu prema Filipu, sinu, kako je tvrdila, njezine najbolje prijateljice. Kad bi se razbolio, znala je dotrčati do Davorke i pitati je kako mu je, te treba li joj kakva pomoć. To je nekoliko puta napravila dok je Filip bio mali, Davorka to nije iskoristila i nešto tražila, ali joj je bilo drago čuti i znati da može od nje očekivati pomoć. Bila je sretna što ima vjernu prijateljicu, jer sama osim nje zapravo nije imala nikoga. Društvo s fakulteta se raspalo, svatko je otišao za nekim svojim poslom i u potragu za boljim životom, a ta prijateljstva s tuluma i proslava blagdana dovoljno su krhka da se raspadnu u novoj fazi života. Davorka je toliko morala učiti da je jedva stigla upoznati Božidara i ući s njim u vezu, a kamoli da upoznaje druge, nove ljude, tako da joj je preostao jedino uzak krug ljudi još iz srednje i osnovne škole. Možda bi stvorila nova poznanstva na poslu, ali je od prvog dana radila kod kuće, što joj je bilo isplativije i praktično zbog Filipa kojem je mogla posvetiti svoje vrijeme i organizirati se kako joj je odgovaralo. To je bio rad u samoći vlastitog doma, pa nije proširila krugove, kako bi bilo za očekivati od nekog tko ima njezino zvanje i zanimanje. S klijentima je uglavnom komunicirala telefonom i putem faksa, tako da su to sve bili površni kontakti i isto takva poznanstva. Za dublje prijateljstvo treba i vremena, a njega nije imala, jer je stalno bila u strci, rastrgana između posla, kuhanja i djeteta. U takvoj situaciji najjednostavnije i najugodnije joj je bilo družiti se s Danijelom, za koju je znala kako "diše", jedna drugu su znale u dušu, tako da je bilo dovoljno da se pogledaju i znaju na čemu su. Barem je Davorka tako mislila. Ali, izgleda da se Danijela ipak mijenjala i - promijenila! Malo po malo, postajala je nekako proračunata, više i drastičnije nego prije, postala je druga osoba. Davorka je to primjećivala po sitnim detaljima kad joj je prijateljica pričala o svom odnosu s drugim ljudima. Sve je počela planirati, mjeriti, ništa nije bilo spontano, a možda čak ni iskreno. Mislila je da je to prolazna faza, jer ljudi oko nje su se udavali, ženili, a Danijela nije uspjela naći srodnu dušu koja bi je prihvatila i voljela. To je mislila Davorka, a nikad joj nije palo na pamet do današnjeg dana da Danijela to možda nije ni željela! Davorki se činilo da čezne za obitelji gledajući nju i njezine, a danas joj se čini da je možda mislila kako je sve to gnjavaža. Dok je Davorka mijenjala pelene, Danijela se zabavljala s trenutnim ljubavnikom na Maldivima ... - I kome je bilo bolje?- upitala se retorički, znajući odgovor. Njoj, požrtvovnoj majci i supruzi, ili Danijeli koja je putovala naokolo, uživajući u svakom danu? - Ja sam je mjerila svojim mjerilima, a ona nije kao ja, ona ne čezne za dječjim plačem jer ju to čini tjeskobnom, kako mi je znala reći. Prema tome, ona je odabrala život kakav želi, a ja živim onako kako mi drugi i okolnosti organiziraju. - pomislila je Davorka, svjesna da je godinama sažalijevala svoju prijateljicu, a da za to vjerojatno nije imala baš nikakvog razloga. Za to je vrijeme prijateljica zaboravljala rođendane njene i njenog muža, a njih dvoje su svake godine od Danijelinog stvarali praznik. Da se ne bi osjetila usamljenom i tužnom, organizirali su joj dočeke iznenađenja, torte iznenađenja i slične stvari. Zapravo su njen život mjerili svojim kriterijima, a Danijela zapravo uopće nije izgledala tužno, depresivno, pa čak ni umorno. Kad bolje razmisli, Davorka je morala priznati da je njena prijateljica uvijek zračila optimizmom i zadovoljstvom. Imala je neku unutarnju energiju kojom se napajala, a danas se Davorki učinilo da ju je crpila od drugih ljudi. - Ovakvih poput mene - pomislila je, prisjećajući se dana kad je Danijela mijenjala muškarce svakih tjedan dana. Mislila je da je promiskuitetno ponašanje prijateljice zapravo traženje ljubavi, a danas joj se čini da je to bilo traženje užitka. U tim traženjima, ona je apsolutno uspijevala, muškarci su bili ludi za njom, vukla ih je za nos, a oni bi je obožavali i tražili način da joj ugode. Za to se vrijeme Davorka "natezala" s Božidarom oko svakodnevnih stvari, tražeći načina da se baš oko svake sitnice ne posvađaju, umorni i razdražljivi zbog brige oko djeteta. Voli samo sebe Opuštena i svježa, Danijela bi im dolazila u posjet, obično s kilogramom naranči, a Davorka bi je obavezno zamolila da ostane i na ručku, kad je već navratila. Naravno, to nikad nije odbila, pa bi ostala do dugo u noć, dok je Davorka bila sve živčanija, jer je beba plakala, jer je beba bila pospana ... a Danijela je "baš nešto važno" morala ispričati. Nije to pripisivala njenoj sebičnosti ili neuljudnosti, jer su bile prijateljice, pa je prirodno jadati joj se kad si u nevolji. Kad su bili blagdani, obavezno im je bila u gostima, ali nikad sa svojim partnerima, radi diskrecije i radi poznatog manevra sa stanom. No, kad je imala nešto bolje, nije se javljala, tako da je Davorka često bila skroz zabrinuta što se s njom događa. Nazvala bi je, ponekad sa strepnjom, a Danijela bi joj vedro referirala: - Bila sam na skijanju, oprosti što vam nisam čestitala novu godinu, otputovali smo odmah nakon posla - počela bi se opravdavati, a Davorka joj to ionako ne bi uzela za zlo. Navikla se na svašta od nje. Jednom prilikom ju je u ponoć morala voziti do susjednog mjesta jer je Danijela hitno morala uživo razgovarati s Tonijem, njezinom velikom ljubavi. Toni je bio šarmantan probisvijet za kojim je Danijela bila luda, a on ju je uglavnom vukao za nos. To je bila jedina muška osoba zbog koje je ona istinski patila, a kako je ljubav trajala nekoliko godina, Davorka je sve to uredno morala proživljavati s njom. Koliko puta je Božidar čuvao Filipa, jer je morala hitno otići do nje, kada je odlučila da život nema smisla, pa će ga prekinuti. Naravno, dočekala ju je u svom stanu u novogradnji, mrtva pijana, bauljajući od sobe do kupaonice. Davorka joj je do jutra pravilo društvo, usput joj kuhajući čaj i sprečavajući je u naumu da "prereže žile". Danas je Davorki jasno da Danijela previše sebe voli da bi si učinila nešto nažao, ali tada joj je bila vrlo uvjerljiva. Nakon konačnog razlaza s Tonijem koji je na kraju završio s nekom prelijepom Brazilkom, što je Danijeli slomilo srce, postala je nova osoba. Prema muškarcima je postala hladna, ali ih je koristila gdje je stigla. Zahvaljujući jednom, starijem od nje tridesetak godina (bez pretjerivanja), završila je fakultet koji je upisala petnaest godina prije toga, naravno, bez uspjeha. Zahvaljujući drugom, došla je do povoljnog kredita i kupila prekrasan apartman u Vodicama, koji joj je uglavnom služio za zabave s prijateljima. - Nekretnina je najbolji ulog u starost, a kad je Vinko to već htio platiti ... - dala je do znanja Davorki da novac nije uštedjela, otkidajući si od usta. Odijevala se vrhunski, sva dostupna tehnologija na tržištu bila je njena. Vozila je terenac, skup kao omanji stan. Sve su joj to omogućili muškarci koji su bili njeni "prijatelji", "kolege s posla", "dragi poznanici" ... Zajedničko im je bilo to što su imali obitelji i žene koje nisu ni slutile na što i na koga njihovi muževi troše novac. Oni baš to žele Ponekad je Davorka pomislila kako bi napustila svog Božidara da mu ikad nešto slično padne na pamet. Nije mogla vjerovati da žene ne povežu kako njihovi svakog petka, naprimjer, negdje odlaze. Danijela joj je pričala kako godinama prima u goste jednog gospodina s kojim je samo radi seksa. Danas Davorka zna da je, osim seksa, tu bilo i novaca, ali nikad nije direktno pitala prijateljicu kakav je to aranžman i čime se ona zapravo bavi. Pretjerano bi bilo reći da se bavila prostitucijom, ali da je spajala ugodno s korisnim, nije više bilo dileme. Njen izbor muškaraca govorio je tome u prilog, jer su, kao igrom slučaja, baš svi bili imućni. Lako ih je zavodila, jer je bila privlačna i njegovana, a kad su prihvatili mamac, dalje je sve bila rutina. Uvijek je imala sličnu shemu: malo su izlazili, pa bi im ona spremila finu večeru (u Davorkinom stanu), nakon čega bi veza ušla u ozbiljniju fazu, pa bi počeli putovati svijetom. Destinacije je, naravno, birala Danijela koja je imala čitav popis luksuznih i skupih hotela širom svijeta. Ponekad bi je znala pitati kakav to život živi, nije li to previše materijalistički pristup muškarcima, a Danijela joj je odgovorila bez imalo razmišljanja: - Upamti, oni to zapravo žele! Oni ne traže dobru ženicu koja će biti skromna i peglati im košulje, to imaju kod kuće! Od mene očekuju pomalo drolju, ali još više otmjenu damu koja će ih zavoditi dok oni na nju troše novac. Ja se ne prodajem, jer sam slobodna i materijalno neovisna, ali biram isključivo muškarce koji mi mogu nešto pružiti. Koja je razlika između mene i neke žene koja očekuje da je muž uzdržava zato jer mu svaki dan kuha ručak? - pitala je, nimalo pogođena. - Život je kupi-prodaj odnos, vjeruj mi, a to što mi to omotamo u šarenu ambalažu ljubavi za vječni život da bi nam izgledalo privlačnije, to je samo prijevara. Meni svaki muškarac dosadi nakon tri mjeseca, ti zaista misliš da je s njima drugačije? - upitala je Davorku, kao da je provocira. Tog je časa prekinula razgovor, ali to je pitanje dobro upamtila. Nešto slično se i sama pitala u trenucima kad bi se posvađala s Božidarom. - Koja je tajna ljubavi? Kako održati interes druge strane, kako sebe samog prisiliti da budeš zaljubljen i da ostaneš s osobom cijeli život. Jer, sve ostalo je komplikacija i to nepotrebna. Možeš pronaći novu osobu s kojom ćeš dijeliti istu iluziju ljubavi, za koju misliš da će ti cijeli život biti odana (i ti njoj), a onda ti jednostavno - dosadi. Ništa ne oduzimam Ubrzo je Davorka došla do trgovine, a u njoj je bujalo sve više pitanja. Kakva je ta njezina prijateljica Danijela? Je li ona možda pametnija od nje? Posvetila se samo sebi i svojim potrebama i pri tome je nitko drugi ne zanima, učinit će sve da provede svoju volju. Osjećala je da takav stil života nije za nju, ali na momente joj se znalo učiniti da joj uopće nije bilo tako loše. Ali, ti trenuci su zaista bili samo trenuci slabosti, kad je Davorka bila umorna i iscijeđena od bračnog života u kojem je ponestalo lijepih trenutaka, a bilo je sve više udaljavanja i svađa. Nije mislila da je Božidar ne voli, ali kao da se prestao truditi oko nje. Pa i ovo s Danijelom je jedan dokaz da mu je zapravo svejedno što će misliti o njemu, hoće li se ljutiti zato što se ne želi žrtvovati zbog njezine prijateljice. Imala je osjećaj da ih obje prezire, a do jučer se i ona slagala s njim u osudi Danijelinog stila života. I sada misli da je sebična, prezire njezin nemoral i to što se skriva, radeći nešto što nije u redu. Međutim, postala je svjesna da ona sebi ugađa, za razliku od nje koja se uglavnom trudi ugoditi drugima, a oni to ne znaju ni cijeniti. Sve je podredila sebi njezina prijateljica i zato puca od zdravlja, dok je Davorka svako malo bila kod liječnika. Već je i njoj to bilo iritantno, a liječnica bi samo slijegala ramenima: - Pao vam je imunitet, ojačajte ga, odmarajte se, izbjegavajte stres - nabrajala je sve što bi trebala napraviti. Trebala bi se i naspavati, a to je planirala ovo popodne, sve dok je Danijela nije nazvala i zamolila da ode od kuće. Doslovno. Nadala se da će joj se planovi ipak izjaloviti jer nije bilo sigurno da će joj trebati stan, ali za svaki slučaj ... Napeto je Davorka gledala u telefon punih sat vremena, nadala se da će prijateljica nazvati i reći da je susret otpao, da neće doći kod njih. Napeto je osluškivala tjeskobnu tišinu stana, ali telefon je urotnički šutio. Priželjkivala je da je nazove, vjerovala da će je prizvati svojim mislima. Nažalost ništa. Ako se ne javi, dogovor vrijedi - bila je njihova šifra. Znači, dogovor je vrijedio. I zbog toga je poslušno krenula prema trgovini da pripremi stan za "goste". Sama sebi nije mogla vjerovati da to radi i da si to dozvoljava više od deset godina. Uvijek je mislila: Još ovaj put, pa ovaj ... dok je povezala o čemu se radi, prošle su godine. Ponekad je to doživljavala kao malu avanturu, kao neki izlet. Otišla bi s Filipom u njezin stan, pa bi joj pojeli sve slatko što je imala u stanu. Njezin je stan bio moderno uređen, prava novogradnja, pa bi Filip uživao tipkajući po mnogobrojnim dugmetima u kuhinji, nije se uzbuđivala zbog toga što je ponekad nešto i pokvario. - Mala odmazda - pomislila bi, kad stroj za pranje suđa ne bi radio nakon njihovog boravka. Nekoliko puta je s Božidarom vodila ljubav u njezinom stanu. Filip je bio na dječjem rođendanu, Danijela u njihovom stanu, a njih dvoje konačno zajedno, konačno sami. Danima se ne bi ni vidjeli, a kad bi navečer legla, muž bi često još bio na poslu. Krevet je bio hladan i prazan, ponekad je poželjela da legnu zajedno. Nedostajali su joj Božini poljupci, nježni pogledi i dodiri. Tješila se uvijek da će i te faze proći, pa da će jednom opet imati dovoljno vremena jedno za drugo. Zbog toga su ugrabili priliku koja im se ukazala zbog Danijeline uzurpacije njihovog stana. Danijela uopće nije bila osjetljiva, uostalom nakon njihovog posjeta obavezno bi pozvala ženu koja joj je čistila stan da sve uredi. Njoj je sve bilo taka jednostavno, a tako nemoralno. Sasvim je preokrenula životne vrijednosti i životna pravila u svoju korist. Nije imala ni malo grižnje savjesti zbog povremene, ali dugotrajne veze s oženjenim čovjekom, ocem troje djece. - Pa, ne oduzimam im ja ništa. On se sviđa meni, kao i njegovoj ženi, a ja se sviđam njemu. U čemu je problem? Ne mislim se za njega udavati, ne mislim djeci oduzeti oca i unesrećiti ih, ne pada mi na pamet objasnila je jednom prilikom, dodajući da bi u vezi samo s jednim čovjekom prije svega sebe unesrećila. Nikad Davorka nije mogla shvatiti kako može tako racionalno organizirati svoj život i kako joj se ne dogodi da za nekim od tih muškaraca sasvim ne izgubi glavu. Ali, to se nije događalo, a Danijela je bila sve bogatija, jer bi svaki prekid i svaki rastanak nakon veze, značio sljedeću, još bogatiju žrtvu. Što je najbolje, sa svakim od svojih bivših ostajala je u dobrim odnosima, jer im je uspijevala podvaliti priču o tome kako je njihovu vezu morala prekinuti zbog nekih "viših ciljeva". Mogla se svakom od njih obratiti za bilo kakvu uslugu, to joj je nenamjerno demonstrirala u nekoliko navrata, a Davorka je ostala zabezeknuta njihovom susretljivošću. - Moram je zamoliti da mi taj njezin novi ljubavnik pomogne upisati Filipa na četvrtu godinu - pomislila je Davorka, sjetivši se da je dotični profesor na fakultetu. Filip se silno trudio, ali je ipak pao jedan ključni ispit zbog previše strogih kriterija profesorice. Studenti su se žalili, profesoricu su naglo umirovili, što znači da su na fakultetu bili svjesni greške, ali bio bi red da su studentima dali još jednu priliku za polaganje. Nažalost nisu, pa Filip mora ponavljati godinu, što mu je jako teško palo. Razmišljala je o tome kako je žalosno da ona koja živi uredno i normalno nema koga zamoliti za uslugu, dok ovakvi poput Danijele mogu obići svijet samo dok posjete poznanike. Gadio joj se njen način života, ali je bila bolno svjesna činjenice da danas mnogi tako žive i na neki način se prostituiraju. Odlučila je s Božom popodne provesti u kinu, zaklevši se sebi da je to zadnji put. Nije više bila spremna sudjelovati u laži i nemoralu, na koji ju je na neki način prisilila Danijela. To nije bio njen život, to naprosto nije u redu i njen pristanak je sve ove godine značio da odobrava takav način života. Sljedeći put će joj pokazati da to nije istina. Stisnula je kino-ulaznicu i odlučno ušla u zatamnjenu dvoranu ...
Ne, ne i ne! Ne možeš mi to učiniti. - Ali, kako ne shvaćaš? Nemamo izbora! - Ako ona dolazi ovamo, ja se selim. - Zvonko, budi razuman: žena ne može završiti na cesti samo zato što joj mi više ne možemo plaćati dom. - Ima ona i drugu kćer. Neka ide k njoj! - Znaš da ne može. - Ne, ne znam. Zašto ne bi mogla? - Zato što Ljiljana ima mali stan i zato što nema novca. - A mi ga imamo? - Daj, nemoj gnjaviti... - Ja gnjavim? Radim kao konj, svaki dan dolazim kući mrtav umoran od posla, gušim se u kreditima kojima ne vidim kraja, a sad ću još morati trpjeti i tvoju ludu mamu. Čak joj i vlastiti krevet prepustiti i spavati u dnevnom boravku! Nije ovo bila prva svađa između Zvonka i mene u dvadeset i pet godina braka, no svakako se ubrajala među one žešće. U posljednje vrijeme ništa nam nije išlo od ruke. Sve što je moj muž rekao bila je istina: imali smo veliki kredit čijoj se otplati nije nazirao kraj, oboje smo radili do iznemoglosti, odavno si već nismo mogli priuštiti ništa osim onog najnužnijeg, a sada se još dogodilo i ovo: moja sestra Ljiljana, s kojom smo dijelili trošak maminog staračkog doma, ostala je bez posla i nije više mogla plaćati svoj dio. Budući da mi nismo mogli preuzeti sav trošak, ovo je bilo jedino rješenje. - Ne znam kako si ti to zamislila - mrmljao je Zvonko odmahujući glavom. Kao da sam ja znala! I sama sam se ježila od pomisli na ono što nas je čekalo. Ali, kao što sam rekla, nisam vidjela drugi izlaz. - I kako ćemo to objasniti Ani i Lovri? Ana i Lovro su naši dvadeset i jednogodišnji dvojajčani blizanci. Nisam shvaćala kakve je to veze imalo s njima. - Kao da već nisu ionako dovoljno frustrirani što stalno krpamo kraj s krajem, a sada će sve biti još i gore! Znala sam da je Zvonko u pravu. Naša su djeca zaista odrastala u vječitoj oskudici i morala se svakodnevno miriti s tim da im većinu njihovih želja ne možemo ispuniti. Ipak sam mu se usprotivila. - Veliki su, nisu više djeca. Moraju znati da odrasli imaju određene odgovornosti. Ona je njihova baka i mora im biti jasno da je ne možemo ostaviti na cesti. Tako je to vjerojatno trebalo izgledati u nekoj relativno normalnoj, prosječnoj obitelji. No, mi to nismo bili. Naša djeca nisu obožavala svoju baku, kako to unučad običava činiti, niti je ona pokazivala posebnu ljubav prema njima. - Mrak mi pada na oči kad samo zamislim kako će to izgledati... - sada je u Zvonkovu glasu već prevladavao očaj. - Već je vidim kako maltretira djecu za svaku sitnicu. A bome i nas! Najradije bih nekamo pobjegao! Znala sam točno kako se osjeća jer mi je i samoj bilo tako. No, kamo bismo nas dvoje mogli uteći i sakriti se? Sutradan prije jedanaest sati trebali smo doći u starački dom po mamu i preseliti je zajedno sa svim njezinim stvarima k nama. Sad bi netko mogao pomisliti: kakva smo mi to okrutna obitelj koja ne voli svoje stare članove. No, taj netko svakako ne bi poznavao moju mamu. Anđelka je bila žena s kojom nesumnjivo nitko nije želio živjeti ako nije morao: niti njezin muž koji je pobjegao prije više od četrdeset godina, pa tako niti Ljiljana i ja, njezine rođene kćeri. - Evo, samo se još tu potpišite i to je to - rekla je ljubazno gospođa Zdenka kad su već sve stvari bile spakirane, a mi spremni za polazak. Uvijek sam se divila toj ženi koja je s toliko strpljenja vodila brigu o mami i prelazila preko njenih bezbrojnih provokacija. Kao onda, na primjer, kad ju je mama optužila za krađu. - Pokrala me! Ukrala mi je sav novac iz ladice! - vikala je prije otprilike dvije godine upirući prstom u Zdenku čim smo se pojavili na vratima. Lice jadne žene bilo je tamnocrveno od nelagode. - Ma nisam, vjerujte mi... - pokušavala se obraniti, no mama se okomila na nju poput aždaje. - Što bismo mi vama vjerovali! Stvar je valjda jasna! Nisam ja senilna, ako ste to mislili. Imala sam ovdje u ladici dvjesta kuna, a sada ih više nema! Tko mi ih je osim vas mogao uzeti? Duh? - Mama, pogledaj! - rekla sam podigavši nestalu novčanicu u zrak. Još je bila u ladici, ali ju je ona očito bila utaknula u svoj mali molitvenik. - Tko mi je to tu podmetnuo? Tko je htio sakriti moj novac od mene? Zvonko i ja razmijenili smo bespomoćne poglede sa Zdenkom i zapravo sam se već tada pribojavala koliko dugo će ta žena imati živaca. Kako se na kraju pokazalo, Zdenkino strpljenje ipak je bilo postojanije od naših financija. Čak je bila toliko draga da ničim nije pokazala olakšanje što mama odlazi. - Želim vam sreću - samo je suosjećajno rekla na odlasku. Ona je najbolje znala koliko nam je sreće sada potrebno... Luda kuća Čim smo došli doma, mama je počela, prigovarati. - Što? Ja ću tu spavati? Kakva vam je to soba s tako malim prozorom? Vidjela sam kako se Zvonko pokušava svladati pa sam je brzo prekinula. - To je samo spavaća soba, mama, za spavanje ti i ne treba veliki prozor. U dnevnom boravku ima mnogo svjetla, a tamo ćeš ionako provoditi većinu vremena. - Ja ću vrijeme provoditi gdje želim! Neće meni nitko govoriti što da radim. Nemojte si samo umišljati da ću plesati onako kako vi svirate samo zato što sam kod vas. Nisam vam ja kriva što ste nesposobni i ne možete rođenoj majci osigurati normalne uvjete za život. Sa strahom sam bacila pogled na Zvonka koji je sada već bio zelen u licu. Brzo sam ga uhvatila ispod ruke i odvukla iz sobe. - Ti se samo na miru raspakiraj, mama, pa dođi u sobu na kavu - rekla sam i brzo zatvorila vrata. - Ma čuješ li ti nju? - Zvonkov je glas bio toliko piskutav da sam ga jedva razumjela. Uvijek je tako ostajao bez glasa kad bi se uzrujao. - Vještica stara! Nije ni došla, a već komandira! Brzo sam pohitala do ormara s pićem i izvadila bocu s rakijom koju smo dobili od naših susjeda. Natočila sam jednu čašicu i pružila je Zvonku. - Evo, popij - rekla sam. To ga je trebalo smiriti. Ali nije. Popio ju je naiskap, no i dalje je nastavio uzrujano hodati gore-dolje po sobi. - Ovo neće ići ... Ovo naprosto neće ići! - mrmljao si je u bradu bacajući povremeno ljutit pogled prema meni. - Molim te, strpi se. Što sad imamo od toga da se svađamo. Iz ove kože ne možemo. Ali, sigurna sam da će se uskoro nešto riješiti i onda... - Zorana! Zorana! - mamin glas prekinuo me u pola riječi. Njezino histerično deranje nije trpjelo čekanja. - Što je bilo? - upitala sam zadihano dojurivši u sobu. - Što misliš, kamo da ja stavim svoje stvari kad je noćni ormarić još uvijek pun vaše krame! Gledala sam je u čudu. I zato se tako derala kao da je netko kolje? - Evo, mama, sad ću ja to... Brzo sam otvorila ladice jednu za drugom i sitnice iz njih nabacala u pregaču koja mi je bila zavezana oko struka. Nisam smjela izgubiti živce. Barem ne već prvog dana! Zvonko bi to jedva dočekao i onda bi u kući nastao opći kaos. - Što imamo za ručak? - upitala me stavljajući svoje stvari u ladice. Pritom me nije ni pogledala. - Finu povrtnu juhicu i pohanu piletinu. - Znaš da ne volim piletinu! - viknula je naglo podigavši glavu prema meni. - Zar me sad misliš terorizirati lošom hranom? Ja ti to neću jesti! - Ali, mama... - pokušala sam prosvjedovati, no uzalud. - Rekla sam svoje i gotovo! Valjda se možeš malo potruditi i skuhati nešto normalno! I dalje mi nije bilo jasno što je nedostajalo pohanoj piletini, Ani i Lovri je to bilo omiljeno jelo. A nije baš ni da smo imali novca za teleće odreske. - Dobro, mama, trudit ću se - rekla sam i šmugnula iz sobe. - Što je htjela? - Zvonko me dočekao narogušen u dnevnom boravku. - Ma ništa - odmahnula sam rukom. - Nije znala kamo da stavi svoje stvari. Nešto kasnije došli su Lovro i Ana. - Baka je kod nas - upozorio ih je Zvonko već na vratima, na što su oboje razvukli kisele face. - Ponašajte se pristojno! - izderala sam se na njih prije nego što su bilo što skrivili. Oboje su me pogledali širom otvorenih očiju, očito ne shvaćajući čime su to zaslužili. - O, evo nam i mladih - mama se isprva kao obradovala svojim unucima, ali već je sljedećeg trena prešla na svoj uobičajeni način komunikacije. - Ana, Ana... zašto ne skratiš tu kosurinu? Znaš kako se ono kaže: duga kosa, kratka pamet? Kad njezin komentar nije izazvao nikakvu reakciju osim čuđenja, prešla je na Lovru. - A ti? Što si se tako sav usukao? Izgledaš prije kao neka curica nego kao momak za ženidbu. - Bako, ja još i nisam za ženidbu - Lovro je nastojao ostati pristojan, ali njegova je baka tjerala mak na konac. - Bome nisi..., a kako mi se čini, nećeš nikada ni biti! - Mama... - pokušala sam je zaustaviti. Naravno, uzalud. - Nikakvo čudo, s obzirom na to kakav ti je otac. I njemu bi bilo bolje da se nikad nije ženio. Jabuka ne pada daleko od stabla. - Mama! - ciknula sam sada tako glasno da je zašutjela. Pogledala sam sa strahom Zvonka i prepala se njegova izgleda: kosa mu je bila nakostriješena kao da ga je stresla struja a lice poprimilo pepeljastu boju. - Nećemo se svađati i vrijeđati jedni druge, već ćemo lijepo i u miru jesti - rekla sam usiljeno veselim tonom stavljajući jelo na stol. Mir je trajao upravo tako dugo dok mama nije stavila prvu žlicu juhe u usta. - Nikada nisi bila bogzna kakva kuharica. A kako vidim, ništa se nije promijenilo. Tako je, dakle, izgledao naš prvi zajednički dan s mojom mamom. No ako smo mislili da je strašan, nismo ništa znali jer oni koji su uslijedili bili su još gori. Tek sada, u njezinoj blizini, shvatili smo koliko je nedostatak novca bio zapravo malen problem u našoj obitelji. Prije smo barem imali slobodu izbora što ćemo, kada i kako raditi, no to se sada promijenilo. Više nismo mogli gledati TV program koji smo htjeli, nismo mogli jesti jela koja volimo, odlaziti kamo želimo - ukratko, preko noći smo izgubili svoju slobodu i duševni mir. A ovako su otprilike izgledale naše svakodnevne razmirice: - Ne volim ribu! Neću to jesti - ljutito je jedan dan odgurnula tanjur kad sam ispekla pastrve koje nam je donio naš kum, strastveni ribič. - Mislila sam da ne voliš piletinu. Što sad fali ribi? - Riba je za Dalmatince! Oni znaju kako to jesti, a ne ja. Hoćeš li da mi zapne kost u grlu pa da se zadavim? Ili... - Prebaci program, sad mi je serija! - Ali, mama, Zvonko i ja gledamo vijesti. - Da, a zašto? - Pa da znamo što se događa u svijetu. - Ne znam kakve koristi od toga što ćete vas dvoje to znati! Ili... - Ana, kamo ideš? - S prijateljicom u kino. - 'Ajde mi prije donesi iz ljekarne sirup protiv kašlja. Nešto me grozno guši. - Ali, bako, zakasnit ću u kino. - Što? Tebi je važniji nekakav glupi film nego hoću li se ja udaviti od kašlja! Svi smo bili frustrirani. Jako. U početku je Zvonko najteže podnosio mamin teror, a ja sam uvijek bila tampon zona koja je smirivala situaciju. Međutim, kako se sve lomilo preko mojih leđa, s vremenom su moji živci postajali sve tanji. Jedan dan nazvala sam svoju sestru i molila je da se nađemo u gradu. Morala sam razgovarati s njom nasamo. - Ako se uskoro ne dogodi neko čudo i ona se ne odseli od nas, ja ću poludjeti! - rekla sam pritisnuvši dlanove o sljepoočnice. Ljiljana je bila zabrinuta. - Znaš da je ja ne mogu uzeti k sebi... - započela je, na što sam je odmah prekinula. - Znam, to mi je jasno, rekla sam odmahujući glavom. - Samo, ona je toliko nemoguća da će nas sve izludjeti. Zvonko i ja smo na rubu razvoda! Ljiljana me prestrašeno pogledala. - No dobro, možda sam malo pretjerala, ali samo malo - rekla sam otpivši gutljaj kave. - Nema dana da se ne svađamo. Možeš misliti koliko mi predbacuje. Da je to barem njegova mama, onda bi morao šutjeti. Ovako... Ovako sam ja bila ta koja je morala sve gutati. To je Ljiljani bilo jasno i bez prevelikog objašnjavanja. - Trudim se, tražim posao, ali nije lako. Pronašla sam neke honorarne posliće, ali to je tek toliko da preživim. Ne mogu od toga odvajati za dom. Gledale smo se preko stola, obje potpuno nemoćne pred situacijom u kojoj smo se našle. Obje smo dijelile istu okrutnu sudbinu time što smo imale istu nesnosnu majku. Ljiljana je položila ruku na moju. - Strpi se još malo. Osjećam da će se ubrzo nešto promijeniti. Čim riješim svoje financijsko pitanje, bit će riješen i tvoj problem... Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, Ljiljana je i dalje pronalazila samo privremene poslove, a mi smo i dalje živjeli u noćnoj mori. - Mama, kupaonica je opet zaključana! Zakasnit ću na faks! Zašto ona ustaje tako rano kad može u kupaonicu u bilo koje doba dana? Jutarnji okršaj Ana je po tko zna koji put očajno stajala pred zaključanim vratima kupaonice. - Na zahodu sam! - čulo se iznutra. - Zar se čovjek u ovoj kući ne može na miru ni olakšati? - Ana... strpi se. Pusti ženu da obavi svoje - pokušala sam umiriti kćer. - Što da je pustim! Pa već je pola sata unutra! Uostalom, ti si uvijek na njenoj strani! - Da, istina je - i Lovro se složio sa sestrom. - I meni si jučer kvocala da "baku sekira kad slušam glasno glazbu"! Kao da nisi mogla jednostavno reći njoj neka ide u svoju sobu pa joj ne bi ništa smetalo. Pogledom ispunjenim očajem potražila sam Zvonka, no njegove oči nisu pokazivale ni trunku suosjećanja. Nije rekao ništa, ali po izrazu njegova lica bilo je jasno da se slaže s djecom. - Mama... možeš li malo požuriti molim te. Ani se žuri na faks - konačno sam i sama pokucala na vrata kupaonice kako bih dokazala lojalnost prema svojoj obitelji. No, taj sam potez, kao i uvijek, ubrzo platila. Baš kad sam se spremila drugi put zakucati, vrata su se naglo otvorila. - Lijepo si ih odgojila, svaka ti čast! Mama je stajala na vratima u spavaćici, s uvijačima na glavi. Bilo je upravo nevjerojatno koliko je ta žena pridavala pažnje svom izgledu. U njenim godinama trpjeti cijelu noć uvijače na glavi zbog frizure - to mi je bilo nepojmljivo. Pa bila sam više od trideset godina mlađa od nje, a već sam danima hodala kao vještica na posao. Niti sam imala novca za frizuru, niti sam imala volje sama nešto poduzeti. Situacija u kući jednostavno mi je ubijala volju za sve. - Cijelog svog života nisam doživjela toliku nepristojnost kao u ovo kratko vrijeme kod vas! - gunđala je dok je propuštala ljutitu Anu u kupaonicu. Je li ona to upravo rekla kratko vrijeme? Zvonko i ja upitno smo se pogledali. Prošlo je točno pet mjeseci i trinaest dana otkako je živjela kod nas. I njoj se to činilo malo? Lovro joj to, naravno, nije mogao prešutjeti. - Bako, već si cijelu vječnost kod nas - rekao je i brzo mahnuvši na pozdrav nestao iz stana. - Sram te bilo! Neotesanac jedan neotesani! - vikala je u sad već odavno zatvorena vrata. - Jesi ti vidjela njega, kako je drzak! Sad je bijesno sijevajući očima ponovno gledala u mene. Bespomoćno sam pogledala Zvonka, no u njegovim su očima također sijevale munje. Ne našavši nigdje nikakvo utočište, bez riječi sam se okrenula i otišla u kuhinju. Želudac mi je bio zgrčen i osjećala sam kako bi me svakog trena mogao zgrabiti gastritis. Svi su htjeli nešto od mene, da ih podržim i stanem na njihovu stranu. No, koliko god se trudila održati ravnotežu u tom općem ludilu, gubila sam konce iz ruku. Svi, i Zvonko, i djeca, i mama lomili su svoju ljutnju preko mene i nitko od njih nije mislio kako je meni. Od mame sam morala slušati kako su mi djeca neodgojena i bezobrazna, djeca su mi predbacivala zašto ih ne branim od stare vještice, dok se Zvonko sve više ponašao kao stranac u kući. Njegovi uobičajeni izlasci četvrtkom s dečkima na kuglanje sada su se protegnuli na gotovo sva poslijepodneva. - I ja bih najradije tako: jaknu preko ramena i put pod noge! - vikala sam jedan dan kao izbezumljena kad mi je voda došla do grla. - Misliš da je meni lijepo kod kuće dvoriti sve vas nakon radnog dana? Ne misliš da bih i ja rado izišla s prijateljicama na kavu? - A tko ti brani? - Zvonko je ravnodušno slegnuo ramenima. - Nemoj se praviti blesav! - derala sam se histerično ne mareći hoće li me susjedi čuti. - Znaš dobro da se ja ne mogu nikud maknuti. Do večeri mama će barem dvadeset puta nešto tražiti od mene. - Pa to je tvoja mama - ponovno je hladno slegnuo ramenima i dohvatio kvaku na vratima. Bol u grudima Ovo zaista nije bilo fer od njega. Istina, to je bila moja mama, ali mi smo bili bračni par koji se zakleo da će biti zajedno u dobru i u zlu. Gdje je sada bio on kad su nastupila ta zla vremena? - Gledaj, Zorana - ispustio je kvaku iz ruke i prišao mi korak bliže. - Znam da ti nisam od velike pomoći u svemu ovome... - rekao je, a onda spustivši glas dodao: - Ali, shvati me, ovo je jedini način da ostanem normalan. Moram se maknuti iz kuće jer me ona doslovce izluđuje. Nisam ga mogla, zapravo nisam ga željela shvatiti. Tko je shvaćao mene? - Zorana! Zooorana! Naš razgovor u hodniku prekinula je vika iz sobe. Tako je to bilo neprestano. Više nismo mogli ni normalno razgovarati. Zvonko me pogledao s mješavinom suosjećanja i krajnjeg nestrpljenja. - Idem ja - rekao je nervozno i već u sljedećem trenu nestao iz stana. Ni djeca nisu bila doma. I ona su se trudila svaki slobodni trenutak provesti izvan kuće. Ponovno smo bile samo nas dvije: mama i ja. - Mama, zašto si takva? - upitala sam je tog poslijepodneva nakon što sam joj, kako je tražila od mene, skuhala čaj, namazala kruh s maslacem i medom te na kraju pripremila kupku za stopala i odrezala nokte na nogama. Oštro me pogledala. Bio je to tipičan pogled za nju, bez trunke blagosti. - A kakva to? Zašto je u meni još uvijek bio taj strah koji mi nije dopuštao da razgovaram s njom kao žena sa ženom? Pretpostavljam da je to bila posljedica strogog odgoja i vječite kritike s kojom sam odrasla. Odavno više nisam bila djevojčica, no pred njom sam se još uvijek tako osjećala. - Voljela bih da se bolje slažemo - počela sam oprezno dok sam joj navlačila čarape na noge, ne usuđujući je se pritom pogledati u oči. - Kao da ja ne bih! - rekla je nabusito pljesnuvši pritom rukama. - Ali, što mogu kad ste vi tako čudna obitelj! Na te riječi i nehotice sam podigla pogled prema njoj. Je li ona to mislila ozbiljno? Gledala sam je u čudu tragajući u tom izboranom licu za tračkom smiješka koji bi mi rekao da se upravo našalila, no tvrdi izraz oko njenih usana jasno je govorio da je smrtno ozbiljna. - Kad se samo sjetim koliko sam truda uložila u tvoj i Ljiljanin odgoj, a što sad imam od toga! Niti jedna od vas dvije nije ništa postigla u životu. Ona je barem bila toliko pametna pa se rastala od onog svog, za razliku od tebe. Osjećala sam kako me steže u grudima i kako gubim dah. Bože, pa neće me valjda sad udariti infarkt, pomislila sam dok mi se odjednom tupa bol počela spuštati niz lijevu ruku. - Da, da, dobro si me čula: to što si se udala za tog nesposobnog Zvonka tvoja je najveća pogreška. A i djeca su, na žalost, na njega... Htjela sam je moliti da zašuti, no ona je mljela i mljela bez prestanka, ne osvrćući se na to kako se osjećam. Kad je bol postala neizdrživa, nekako sam oteturala do hodnika i uzela kaput s vješalice. - Zorana? Zorana! Kamo si krenula? Dolazi ovamo! Nisam ti još rekla sve što mislim o... Nisam je više čula jer sam izišla i zatvorila za sobom vrata. Hitno mi je trebao svjež zrak. Na trenutak sam zastala duboko udišući prohladni jesenski zrak, a kad je bol u grudima popustila, polako sam krenula niz ulicu. Isprva sam lutala bez cilja, a onda sam se sjetila kamo bih mogla otići... Vikend spasa - Više se ne mogu vratiti onamo - rekla sam svojoj sestrični Branki. Budući da je ona vrlo dobro poznavala moju mamu, nisam joj trebala puno objašnjavati zašto su mi živci popustili. - Najgore od svega je što nemam nikakvu podršku svoje obitelji - jadala sam joj se. - Umjesto da mi pomognu, oni se još ljute na mene kao da sam ja kriva za cijelu ovu situaciju. - Pusti ih neka malo probaju izaći na kraj sami, bez tebe. Kod mene možeš ostati koliko god hoćeš - savjetovala mi je i velikodušno ponudila gostoprimstvo. - Misliš da bi to bilo dobro? - zbunjeno sam je pogledala. Nikad mi ne bi palo na pamet da napustim obitelj, ali sad kad je to spomenula... - Naravno! Ti se trudiš svima ugoditi i svi uzimaju tvoju brigu zdravo za gotovo. Treba ih malo pustiti da osjete kako je to bez tebe. Iskreno, njezina mi se ideja sviđala i zahvalno sam je prihvatila. Uostalom, trebalo mi je malo mira jer su mi živci bili sasvim pri kraju. Nije potrajalo dugo prije nego što je u našoj kući zavladala panika. Još iste večeri na mobitel mi je počeo stizati poziv za pozivom. Najprije me uspaničeno zvao Zvonko, a potom jedno za drugim moje dvoje djece. Svi su imali isto pitanje za mene: gdje si i kada dolaziš kući? Kad sam im rekla da me neće biti nekoliko dana, u glasu sam im mogla čuti strah i očaj. Branka je samo kimala glavom dajući mi tako prešutnu podršku. Vikend proveden bez mene natjerao je cijelu moju obitelj u očaj. U nedjelju navečer na Brankinim vratima pojavio se Zvonko. Bio je ljut i bilo je očito da se namjerava svađati, no kad je vidio moj smireni izraz, ustuknuo je. - Vi ste svi bježali od kuće, a sad je red na meni. Sad sam ja ta koja kažem: dosta mi je svega! Uglavnom, molili su, kumili i nakon tri dana me ponovno uspjeli namamiti doma. Na moje veliko iznenađenje, ovdje je sada vladala sasvim drukčija atmosfera od one u kakvoj sam s gotovo predinfarktnim stanjem pobjegla od kuće. Zvonko je bio med i mlijeko, djeca su bila pristojna, a čak se i moja mama suzdržavala od svojih otrovnih komentara. Nakon dugih mjeseci nesnosne situacije u kojoj je svatko režao na svakoga, ovo sada činilo se pravim rajem. Znači, može se, pomislila sam zadovoljno, ali i iznenađeno dok sam gledala njihova odjednom ljubazna lica. Ipak, kad me nepunih mjesec dana kasnije nazvala Ljiljana i javila mi sretnu vijest da je dobila izvrstan i siguran posao, skočila sam od veselja. To je značilo da moja draga mama može natrag u svoj dom za kojim je cijelo vrijeme toliko kukala. A mi ćemo konačno ponovno imati normalan život.
Sa osamnaest godina vjeruješ da si u stanju ljubiti, voljeti, osvajati, nemoguće učiniti mogućim, kratkim potezima promijeniti svijet. Ni ja nisam bila drukčija. Vjerovala sam u ljude, mogućnosti, prave izbore koji čekaju baš na mene. Završila sam srednju školu, zaposlila se kao frizerka i s oduševljenjem uživala u svakom novom danu. Živjela sam neopterećena roditeljskim problemima, sanjala svoje snove, očekivala princa na bijelom konju. A onda, u samo jednom trenutku, spoznala sam da svijet nije ružičast kao što sam ga zamišljala. - Dijana, vrijeme ti je za udaju - otac je tim riječima započeo mučan razgovor. Nasmijala sam se i ne sluteći što ću sve čuti te večeri. - To nije smiješno. Vrijeme ti prolazi. Pogledaj, sve tvoje prijateljice su se udale - nastavio je. - Znam, ali one su odabrale takav život. Ja nisam takva. Završila sam školu, radim, zarađujem. - Trebala bi biti - rekao je s gorčinom u glasu. - Ne razumijem što želiš reći. Zar me upravo ti nisi poticao na to da završim srednju školu i budem samostalna? - začudila sam se. - Jesam - kratko je odvratio. - Ne razumijem čemu vodi ovaj razgovor - veselo sam dodala i nadala se da je priči kraj. - Mi smo u dugovima - tiho je izustio otac. Knedla mi je zastala u grlu. - U dugovima? Što to znači? - zabrinula sam se. - Znači da ćemo uskoro izgubiti kuću ako nam ne pomogneš - očev glas postajao je sve tiši. - Dijana, moraš nam pomoći - konačno se javila i mama. - Naravno. Čim dobijem plaću. - To nije dovoljno. Potrebno nam je mnogo tvojih plaća da bismo se izvukli - nastojala mi je objasniti. - Nema problema, davat ću vam novac sve dok se ne budemo izvukli. - Dijana, zar stvarno ne shvaćaš? Mi ne možemo toliko čekati. Tvoj je otac uložio sve što smo imali, čak je posudio novac za posao koji je propao. Moramo odmah nešto učiniti, u protivnom ćemo završiti na ulici! - Ne razumijem - istinski sam bila zbunjena. - Znaš ona zemljišta s nasadima voćaka? To je tata kupio, ali stabla su bolesna i ove godine nema uroda. Dužni smo mnogo novca koji nemamo odakle vratiti. - Kome? - Tihomirovu ocu. - On je dobar čovjek. Sigurna sam da će pričekati dok ne skupite novac. Imućan je i sigurno neće biti problema - pokušala sam ih ohrabriti još uvijek pokušavajuć1 shvatiti što je to otac učinio. - Ne, on nas ne može pričekati. Već nam je više od godinu dana produljio rok za vraćanje duga, ali ni prošla niti ova godina nisu bile rodne. Moramo mu vratiti novac - tu je moja mama zastala i značajno me pogledala. - Ili...? - ponovila sam. - Ili se ti možeš udati za Tihomira i tako nas spasiti propasti - opet se javio otac. U glavi mi se zavrtjelo. Ovo je bilo preiše. - On je izvrsna prilika. Cijelog ćeš života biti osigurana. Nećeš morati ići u frizerski salon i zarađivati plaću, a živjet ćeš kao dama - mama se trudila uljepšati mučnu situaciju. - On je šmokljan. Nikada se ne bih udala za njega niti želim biti dama - otelo mi se. - Onda ćemo svi zajedno završiti na ulici - ljutito je dobacio otac, ustao i izišao iz sobe. Zbunjeno sam gledala majku. - Ne mislite valjda ozbiljno? - morala sam još jednom čuti odgovor. - To nam je jedini spas. - Sve i kad bih pristala na to, kako ste sigurni da bi Tihomir pristao? - zanimalo me. - To nam je rekao njegov otac. Tihomir je još od djetinjstva zaljubljen u tebe i on je ocu predložio to rješenje. - Znači, svi ste se već sve dogovorili? - prosiktala sam ljutito. Mama je šutjela, a u meni je rasla mučnina. Ustala sam od stola i pošla u svoju sobu. Glavom su mi divljale njihove riječi. - Prodali bi me za svoj dug. Kakvi su to roditelji? Zašto su posuđivali ako nisu imali od čega vratiti? Što im je uopće trebao taj glupi voćnjak? Uvijek smo lijepo živjeli, zašto su sada učinili ovakvu glupost? Kako je Tihomiru ovako nešto moglo pasti na pamet? Zar misli da se novcem može kupiti ljubav? - pitanja su navirala jedno za drugim. Do idućeg dana nisam izlazila iz sobe, a ujutro sam ugledala neispavana lica roditelja. - Onda, što si odlučila? - pitala me mama umjesto jutarnjeg pozdrava. Nisam odgovorila, već sam brzo otišla na posao. S mukom sam se vratila kući, a idućih dana u našem su domu svađe postale uobičajene. S jedne strane izjedala me odanost roditeljima, a s druge nisam se željela prodati. Razmišljala sam i razmišljala, sve moguće situacije prevrtala po glavi i na kraju poslušala roditelje. Nisam mogla dopustiti da završe na ulici i da ih ismijava cijelo mjesto. Tihomir je s osmijehom na licu i s mnoštvom svatova došao po mene. Vidjela sam ga kroz prozor i u trenutku poželjela pobjeći što dalje iz roditeljske kuće i sudbine koju su mi skrojili. Bio je dotjeran po posljednjoj modi, a kad je ušao u sobu i pružio mi buket bijelih ruža, došlo mi je da vrisnem od boli. Umjesto toga prihvatila sam cvijeće, primila ga pod ruku i s namještenim osmijehom izišla pred svatove. Tihomir me poveo do oltara i dok sam s gnušanjem izgovarala svoje "da", bacila sam pogled prema roditeljima. - Prokleti bili - pomislila sam. Život u izobilju Naša se proslava održala u domu i dok su me svi tapšali po ramenu govoreći koliko sam sretna, ja sam pomišljala na samoubojstvo. Nisam bila sigurna hoću li moći preživjeti iduće dane. Prvu bračnu noć proveli smo svatko na svojoj strani kreveta. Tihomir je čekao da ja dam neki znak, a meni to nije bilo ni na kraj pameti. Bila sam sretna što me ne dodiruje i ne traži bliskost, nadala se kako će situacija i ostati takva. Naravno, prevarila sam se. Nakon desetak dana zajedničkog života u kojem smo uglavnom komunicirali po potrebi, Tihomir je odlučio uvesti nova pravila. - Dosta mi je svega što se zbivalo u proteklim danima. Zar ovako namjeravaš provesti ostatak života? Ja te volim. Zar to stvarno ne možeš shvatiti? želim da budeš sretna. Ponudio sam ti svoje prezime, kuću, bogatstvo i spreman sam učiniti sve što poželiš samo da ugledam osmijeh na tim prekrasnim usnama. Volim te otkad sam bio dječak. Još pamtim tvoje pletenice i bijele vrpce s crvenim točkicama. Uvijek sam te potajno promatrao i onog dana kad si mi postala suprugom, osjetio sam da sam na vrhu svijeta. Dijana, ti si smisao mog života. Bez tebe mi ništa ne vrijedi. Bez tebe nema lijepog dana, nema sretne noći. Učinit ću sve što budeš tražila, dohvatit ću ti zvijezde i mjesec s neba, samo te molim da se prema meni ne odnosiš kao prema psu. Ja sam ti suprug i imam svoja prava, ali ne pada mi na pamet da te na išta prisiljavam. Dat ću ti vremena koliko god budeš trebala, ali želim da se i ti potrudiš - rekao je. Nakon ovih riječi nešto se u meni okrenulo. - Ti to ozbiljno? - upitala sam. - Najozbiljnije. Želim te više nego ikog na svijetu. Ti si moja princeza, moje sunce, moja ljubav i sjaj. U tebi je moje pajveće bogatstvo. Zar misliš da bih bez razloga predložio ocu da tvojima oprosti silni dug? Nemoj me krivo shvatiti. Imao sam priliku i iskoristio sam je. Znao sam da me ti inače nikada ne bi pogledala. Možda sam pogriješio, ali samo i jedino ljubav me natjerala na takav čin. Ne želim da prema meni osjećaš tek obavezu ili dug. Ne, to ne trebam! želim da me voliš barem malo. Spreman sam ispuniti svaku tvoju želju za mrvicu ljubavi. Zar tražim previše? - pitao me sa suzama u očima. Gledala sam muškarca ispred sebe i u samo nekoliko minuta o njemu stekla potpuno drukčije mišljenje. Dirnuo me svojim iskrenim priznanjem. Nikad me nitko nije volio poput njega. Prišla sam mu, prvi put ga iskreno poljubila i od njegova dodira osjetila drhtaje po cijelom tijelu. Od tog dana trudila sam se biti dobra supruga. Uz Tihomirovu pomoć otvorila sam svoj frizerski salon i doista živjela poput princeze. - Čudni su ti životni putevi. Proklinjala sam ga, a na kraju vrlo brzo zavoljela i postala sretna žena - mislila sam u sebi. U kolotečini Vrijeme je prolazilo, mi smo uživali i zajedno odrastali u punom smislu te riječi. Tihomir je bio neplodan i djece nismo mogli imati, ali to me nije previše boljelo. Živjeli smo jedno za drugo i to nam je bilo dovoljno. Nakon više od deset godina bračnog života sve se polako počelo razvodnjavati. I on i ja svakog smo dana imali sve više obaveza i do kasno u noć oboje smo rješavali poslovne probleme. Lijegali bismo mrtvi umorni, idućeg dana hitali za novim obavezama, gubili se u prihodima i rashodima, zaboravljali na naš međusobni odnos. Godišnja doba su se izmjenjivala, a mi smo se sve više udaljavali jedno od drugog. Naš se brak sveo na uobičajeno izvršavanje zadataka, šturu komunikaciju i zadovoljavanje fizičkih potreba. Postajala sam sve nezadovoljnija, šutljivija, a i Tihomir. Nekadašnje veselje i radost potpuno su iščezli, a nas dvoje smo kao zombiji prolazili kroz život. Bilo je dana kada bi i on i ja pokušavali nešto poduzeti, ali uvijek bi iskrsnula neka nova poslovna obaveza i mi bismo ponovno upadali u kolotečinu i puštali da nas vrijeme nosi. O svojim bračnim problemima nikome nisam govorila, uostalom, nisam ni imala kome. S roditeljima sam se od udaje viđala samo za blagdane i rođendane, dobrih prijateljica nisam imala, a sa suradnicima mi je bilo nezgodno dijeliti svoje životne priče. Nekako sam se u najskrovitijem dijelu sebe nadala da će Tihomir izvesti neko romantično djelo od kojeg će mi zastati dah, koje će me ponovno natjerati da se u njega zaljubim kao onog dana kad mi je prvi put iskreno izjavio ljubav. Vrijeme je grabilo žurnim koracima, a Tihomir nije ništa poduzimao. Lijegali bismo s tišinom koja se uvukla između nas i s njom se budili. Bila sam umorna, razočarana, tim više što sam bila svjesna kako imamo sve što nam je potrebno za sreću. Život nam je prolazio, a mi smo se očito u njemu pogubili. Bilo je rano nedjeljno jutro. Ustala sam prije Tihomira i otvorila prozore kako bi u kuću ušlo što više svjetla i svježeg zraka. Bacila sam pogled na ulicu, a onda začula panično mijaukanje. Gledala sam ispod prozora, na stazu i cestu, ali nigdje ništa nisam vidjela. Povela sam se za sluhom i gotovo na samom vrhu naše trešnje spazila susjedova mačka. - Miki, silazi dolje! Što tražiš na drvetu? - poviknula sam, ali Miki se nije ni pomaknuo. Mačak na drvetu Vikala sam na njega još nekoliko minuta, a tada okrenula susjedov broj. Kako nitko nije podizao slušalicu, sjetila sam se da su otputovali na svadbu i da ih neće biti cijeli dan. - Jadan mačak. Što ću s njim? Miki, Miki - dozivala sam ga iz sveg glasa naravno, probudila supruga. - Hej, zašto tako galamiš u rano jutro? Probudit ćeš cijelo susjedstvo. Što se zbiva? - pitao me pospano i polako mi prišao. - Pogledaj - pokazala sam mu prstom na mačka. - To je susjedov, zar ne? - prepoznao ga je i Tihomir. - Da, a oni se vraćaju tek večeras. Što ćemo s Mikijem? Uzalud ga dozivam. Tihomir nije dvojio. U donjem dijelu pidžame izišao je kroz prozor dnevnog boravka i počeo se penjati po drvetu. - Tihomire, što ti je? Kako ćeš se ti popeti gore? - uplašila sam se, ali Tihomir se nije osvrtao. Polako se penjao sve više i više u krošnju drveta, a onda je doviknuo. - Uhvatio sam ga. Suze su mi krenule niz obraze i obuzeo me strah. - Što ću ako padne pri silasku? Ubit će se s te visine, a sve zbog ludog mačka. Zašto sam uopće otvarala prozor? Zašto sam tako glasno vikala i probudila ga? Što ču ako mu se nešto dogodi? Kako sam samo bila glupa! Tihomir će stradati zbog susjedova mačka - strah me je gotovo paralizirao i tek bih se s vremena na vrijeme usudila pogledati kako napreduje silazak. Baš kada sam pogledala, vidjela sam da se okliznuo. Srce mi je stalo. Ne, nisam ga smjela izgubiti. Nisam mogla zamisliti život bez njega unatoč našim bračnim nevoljama. Tihomir se uspio uhvatiti za granu i prije nego što sam se snašla, on je sišao. - Draga, drži ga - začula sam njegov dragi glas. Ustala sam i primila Mikija. - Nestašni mačku - radosno sam tepala Mikiju kad se oglasilo zvono. Prisjetila sam se da su ulazna vrata još zaključana i da Tihomir ne može ući. Brzo sam ih otključala i bacila mu se u zagrljaj. - Ljubavi, dobro si, dobro si? - ponavljala sam i čvrsto ga grlila. - Uplašila si se? - vragolasto je dobacio, a mene je ponovno stegnulo oko srca. - Da, već sam vidjela najgori mogući ishod. Nikome te nedam. Ti si zauvijek moj - uzbuđeno sam ponavljala. - Bilo bi zgodno kada bi me za početak pustila u kuću. U pidžami sam, a sigurno ima i budnih susjeda, ne moraju baš svi vidjeti kakav idem u krevet - veselo mi je odvratio. - Baš me briga! Ti si moj. Moja jedina i najveća ljubav i zahvalna sam što ti se nije ništa dogodilo. Tako sam se bojala - nisam mogla zaustaviti suze. - Draga, ne brini - namignuo mi je Tihomir i blago me odgurnuo u hodnik. Zatvorio je vrata, primio me u naručje i odnio u spavaću sobu. Godinama već nismo s toliko ljubavi uživali jedno u drugome. Ponovno sam osjećala snagu njegovih osjećaja, a i sama sam to napokon opet bila spremna iskazati. Opet sam se sjećala njegovih davnih riječi, a Tihomir je očito shvatio. - Princezo moja, volim te i ponovno sam te pronašao - i on je osjetio ponovnu bliskost. Nismo izlazili iz sobe sve dok nije pala večer i dok nismo začuli susjedov automobil. - A, Miki? Tko zna što nam je Miki napravio u kući? Na njega smo zaboravili - sjetio se Tihomir i poput dvoje djece veselo smo pohitali u dnevnu sobu. Mikija nigdje nije bilo. A onda smo ga pronašli na vrhu ormara kako bezbrižno prede. Zajedno smo ga vratili susjedima i od te se nedjelje u naš brak opet vratila sreća. Bez obzira na obaveze i poslove, shvatili smo da smo jedno drugome najvažniji i da ništa nije bitnije od naše ljubavi. Miki nas je vratio na pravi put. Život je stvarno neobičan i u pravom trenutku pošalje pomoć u najneobičnijem obliku.
Žurnim koracima približavala sam se zgradi u kojoj je stanovao Joško, čovjek mog života. Bili smo u idiličnoj vezi već gotovo godinu dana i sve je ukazivalo na to da bismo nas dvoje uskoro mogli uploviti u bračnu luku. Premda smo još živjeli odvojeno, smatrala sam da je samo pitanje vremena kad će mi Joško predložiti da se preselim k njemu. Onako visok i naočit, definitivno je bio muškarac s kojim sam bila spremna provesti život. Uživala sam u svakom našem zajedničkom trenutku i beskrajno se radovala onima koji su tek dolazili kada jednom napokon postanemo muž i žena. Ruke su mi podrhtavale od uzbuđenja dok sam prebirala po snopu ključeva tražeći onaj od njegova stana. Nisam željela zvoniti i tako pokvariti iznenađenje. Željela sam što više produžiti trenutak iščekivanja prije nego što napokon osjetim Joškov čvrst zagrljaj i okus njegovih toplih usana koji mi je toliko nedostajao ovih nekoliko dana. U mislima sam već mogla vidjeti koliko će biti sretan što sam se s poslovnog puta uspjela vratiti ranije nego što je bilo planirano. Uživala sam i u samoj pomisli na njegovu reakciju kad me ugleda. Drhtavim rukama uspjela sam otvoriti vrata Joškova stana. Ni danas mi nije jasno kako mi odmah nije postalo sumnjivo što su u pol bijelog dana vrata bila zaključana. Sjećam se kako sam osjetila trunčicu razočaranja kada mi se, ušavši u stan, moj Joško nije odmah bacio oko vrata. Sve ono što sam potom doživjela još i danas pokušavam potisnuti i zaboraviti. - Joško! - zazvala sam najprije tiho, a potom nešto glasnije. Učinilo mi se da iz spavaće sobe čujem nekakve zvukove. Zacijelo je vidio kroz prozor kako dolazim i sada on mene želi zaskočiti. Zloćko mali, samo mu je jedno na umu, sjećam se kako mi je u tom trenutku prostrujalo glavom. Osmijeh koji mi je lebdio licem zaledio se istog trena kad sam otvorila vrata spavaće sobe. Ono što sam tada ugledala pamtit ću do kraja života - dva naga isprepletena tijela od kojih je jedno bilo Joškovo. Posljednjim tračcima zdravog razuma uspjela sam uhvatiti Joškov preneraženi pogled kad me ugledao na vratima, ali više mi ništa nije bilo važno. Suze boli i poniženja zamaglile su mi oči i sudarajući se s predmetima ispred sebe zauvijek sam izjurila iz njegova stana. - Tanja, čekaj, nije ono što misliš - začula sam Joškove povike za sobom, no nisam se osvrtala. Nije me zanimalo tko je djevojka u njegovu krevetu niti koliko mu ona znači. Nisu me zanimala nikakva objašnjenja kada je sve bilo i više nego očito. Joško me izdao na najgori mogući način i ništa više to nije moglo promijeniti. Ovo je za mene bio kraj naše veze. Kad sam se napokon našla u sigurnosti vlastitog doma, dala sam oduška svojoj boli. Premda je telefon zvonio kao lud, ignorirala sam ga. Bila sam sigurna da je to Joško, a on je bio posljednja osoba s kojom bih sada željela razgovarati. Zar mu još nije dosta? Neka me napokon ostavi na miru. Svi su oni isti: natjeraju te da se zaljubiš u njih, a onda te povrijede. K tome su kukavice jer nemaju hrabrosti sve priznati. Dani koji su uslijedili bili su pravo mučenje. Bacila sam se na posao kako bih barem nekako ispunila golemu prazninu u svom srcu. Premda je Joško iz tko zna kojeg razloga pokušavao sve kako bi sa mnom stupio u kontakt, vješto sam ga izbjegavala. Smatrala sam da si nas dvoje više nemamo što reći. I kolege na poslu opazili su kako se sa mnom nešto događa. Slagala sam kako imam obiteljskih problema, jer nisam trebala ničije sažaljenje. Jedina kojoj sam sve povjerila bila je moja sestrična Sanda. Oduvijek smo bile veoma bliske i nikada joj nisam ništa tajila. Osvetnički plan - Ne mogu vjerovati da ti je Joško mogao učiniti takvo što. Vaša mi se veza činila tako ozbiljnom. Jesi 1i pokušala razgovarati s njim? - upitala je. - A o čemu bismo nas dvoje uopće trebali razgovarati? O tome je li uživao vodeći ljubav s drugom ženom? - sarkastično sam upitala. - Tanja, ne moraš biti takva. Znam da si povrijeđena i ljuta, ali možda bi upravo zbog toga trebala popričati s njim. Mene ne možeš prevariti jer znam koliko ga voliš. Ako ništa drugo, barem ga upitaj gdje si pogriješila da te morao tako bezočno prevariti s drugom - mirno je pojasnila. - Što? Ja pogriješila? Ti doista nisi normalna. Jesi li ti na mojoj ili na njegovoj strani? - uspjenila sam se. - Ne moraš se odmah ljutiti. Samo sam ti predložila, a ti učini što želiš. Da sam ja na tvom mjestu, voljela bih izvesti stvari na čistac prije nego što zauvijek od svega dignem ruke - dodala je slegnuvši ramenima. - Dobro, dobro... Nego, što kažeš na to da nas dvije odemo večeras u grad? - zateklo me vlastito pitanje. - Neka Joško ide k vragu! Ionako je prokleti gad! Želim se malo opustiti i sve zaboraviti - odlučno sam rekla dok me Sanda promatrala u nevjerici. - U redu, ako doista tako želiš, no ne mogu ostati dugo. Znaš da rano ujutro moram na posao. Odjednom više nisam mogla prepoznati samu sebe. Kad sam ispratila Sandu, uhvatila sam se kako s velikim užitkom razmišljam o tome što ću odjenuti. Moj je izbor pao na izazovnu crvenu haljinu koja mi je savršeno pristajala. Željela sam zablistati, za slučaj da sretnem Joška. Sanjala sam o tome kako me moli i preklinje da mu se vratim. Premda sam znala da pretjerujem, nisam si mogla pomoći. Misli u kojima me Joško preklinje za oprost trenutno su bile jedina hrana mom povrijeđenom ponosu. Ipak, zaklela sam se sebi kako više neću pustiti ni suze za njim. Nije on toga vrijedan, razmišljala sam. No, duboko u sebi znala sam kako samu sebe zavaravam jer sam ga, unatoč svemu, još uvijek voljela. Željela sam ga povrijediti onako kako je on povrijedio mene. I željela sam da i on okusi patnju - to je bio moj jedini cilj u posljednje vrijeme. Zadubljena u vlastite misli neko vrijeme nisam bila ni svjesna trube Sandina automobila pred zgradom. Oh, Bože, ludim li ja to? Potpuno sam izgubila pojam o vremenu, pomislila sam domahnuvši joj kroz prozor. Bacila sam posljednji pogled u zrcalo i zadovoljna zalupila vrata za sobom. Bolesni plan počeo mi se motati po glavi. Kad smo stigle u naš omiljeni kafić, ondje je bila neopisiva gužva tako da smo jedva uspjele pronaći slobodan stol. Kroz gužvu sam slijedila Sandu kako bismo se napokon smjestile kada sam osjetila nečiju ruku na nadlaktici. - Hej, ljepotice? Zar si se večeras, za promjenu, odlučila sama zabaviti? - začula sam nečiji glas koji mi se učinio nekako poznat. Nemalo sam se iznenadila kada sam se, okrenuvši glavu, našla oči u oči s Joškovim najboljim prijateljem, Markom. Osjetila sam kako mi je srce brže zakucalo jer sam bila uvjerena da je, ako je on ovdje, i Joško tu negdje. Uhvatila sam se kako pogledom pretražujem prostoriju ne bih li ga ugledala. - Ne brini, Joško večeras nije ovdje. Slobodno si daj oduška, a ja mu neću reći da sam te vidio - pokušao se našaliti. - Ne zanima me Joško. S nama je gotovo - rekla sam ledenim glasom. - Što? Šališ se, zar ne? Oprosti, doista nisam imao pojma. Iskreno, Joška nisam vidio već neko vrijeme. Baš sam te namjeravao pitati gdje se skriva - rekao je s nelagodom. - Dođi, častim te pićem, a ti mi možeš sve ispričati. Usput, večeras izvrsno izgledaš - tobože nevino njegova se ruka spustila oko mog struka. Premda sam istog trena osjetila gađenje, želim li ostvariti svoj naum, ovakav tijek događaja više je nego dobrodošao, pomislila sam. - Prihvaćam piće - rekla sam znakovito, prodorno ga pogledavši. Sljedeće jutro Ostavila sam Sandu koja je zabrinuto zurila u mene i pošla za Markom. Premda me nikad nije privlačio, sada sam ga imala namjeru odvući u krevet. Konobar je donio naše piće. Ovaj put nisam odabrala sok od naranče, kao što sam to inače činila. Za ono što sam se spremala učiniti ipak mi je bilo potrebno nešto žešće. U dahu sam ispraznila svoju čašu dok me Marko promatrao širom raširenih očiju. - Opa, moram priznati da ti ne ide loše - rekao je sa smiješkom, a ja sam već ponovno pozivala konobara kako bih naručila novo piće. Marko je brbljao o svemu i svačemu, ali ja ga nisam slušala. Ispijala sam čašu za čašom osjećajući kako me sve jače obuzima ugodna omaglica. U jednom me trenutku čak uspio nasmijati nekom anegdotom iz svog djetinjstva. Kada mi se nešto kasnije tobože u žaru govora primaknuo, učinilo mi se to posve prirodnim. Ohrabren mojim ponašanjem, ali zacijelo i količinom ispijenog alkohola, napokon me uhvatio za ruku. - Znaš, Tanja, nikada ti to nisam rekao, ali zapravo si mi se oduvijek sviđala. Ne bih želio povrijediti Joška, ali ako ste vas dvoje doista prekinuli, ne moram se više ustručavati, zar ne? - Baš čudno, jer i ti si se meni uvijek sviđao. Mogli bismo otići na neko mirnije mjesto - mazno sam upitala dok je Markovim licem preletio pobjednički osmijeh. Kada sam sljedećeg jutra otvorila oči, zaslijepila me nepodnošljiva svjetlost. U glavi mi je bubnjalo i trebalo mi je nekoliko trenutaka da se svega prisjetim. Odahnula sam kad sam shvatila da je Markova strana postelje prazna. Nisam imala ni najmanju želju da ga sada vidim. Poslužio je svojoj svrsi i više ga nisam trebala. Valjda nije toliko glup da ne shvaća kako je ovo među nama bila samo jednonoćna avantura i ništa više od toga, razmišljala sam. U svojoj bolesnoj mašti već sam mogla vidjeti Joškov izraz lica dok mu Marko sav sretan kuca na vrata i povjerava kako je sa mnom proveo noć. Da mi mozak još uvijek nije bio pod utjecajem alkohola, možda bih lakše shvatila količinu vlastite gluposti. Premda me Marko sljedećih nekoliko dana nije prestajao nazivati, uvijek bih mu poklopila slušalicu. Jednostavno s njim nisam imala o čemu razgovarati. Za mene je ovo ionako bila samo osveta Jošku. Ako je bilo što krivo shvatio, tko mu je kriv? Na kraju krajeva, svi su oni isti. Da nisam ja prva napucala njega, sigurno bi on to uskoro učinio meni, baš kao i Joško, tješila sam se. Nije mi palo na pamet da Marko možda ne razmišlja na isti način. Nisam se uopće trudila razbijati glavu time da je i on ljudsko biće sa svojim osjećajima i dostojanstvom. Dani su prolazili i ništa se bitno nije događalo. Moj se život nastavio odvijati između kuće i posla, sve dok jednoga dana u gradu slučajno nisam naletjela na Joška. Premda mi se srce steglo od bola, nije više imalo nikakva smisla bježati od njega. Kad-tad ionako smo se morali susresti. Ipak, kad me pozdravio, susprezala sam suze, odlučna u nakani da nikad ne sazna koliko me povrijedio. - Hej, Tanja, molim te, nemoj pobjeći od mene. Moramo razgovarati, želio bih ti objasniti neke stvari. Imaš li možda vremena za kavu? - upitao je molećivo me pogledavši. - Žao mi je, ali stanka mi upravo istječe. Moram se vratiti na posao - rekla sam tobože u žurbi. - Nikada nisi znala dobro lagati... - Da, za razliku od nekih. - Gle, znam da sam postupio neoprostivo. Žao mi je što je sve ispalo ovako. Ni sam to ne mogu objasniti, ali ovo s Lanom jednostavno se dogodilo. Zaljubio sam se, Tanja. Iskreno sam se zaljubio i molim te da me barem pokušaš shvatiti. Naravno, time ne želim reći da za tebe ništa nisam osjećao... Bijes i nemoć - Prestani! Samo prestani, ništa me ne zanima - kriknula sam dok su mi vrele suze tekle licem. Unatoč svim mojim naporima da se suzdržim, Joškovo otvoreno priznanje bilo je kap koja je prelila čašu. Da ne spominjem razočaranje koje sam osjetila kad sam shvatila da Joško zapravo nema pojma o tome da sam provela noć s njegovim najboljim prijateljem. Dok sam stajala pred njim, došla sam u iskušenje da mu to sama kažem. Bila sam uvjerena kako bi, kad bi spoznao kakav je to osjećaj biti prevaren, shvatio koliko mu značim, a tada bi me posve sigurno molio za oprost. No, ipak nisam učinila ništa od toga. Okrenula sam se i pobjegla od njega najbrže što sam mogla. Od toga dana moj je život krenuo nizbrdo. Na poslu sam se teško koncentrirala jer su mi se Joškove riječi neprekidno vrzmale glavom. Kako ga samo nije sram reći da voli drugu? A ja? Gdje sam ja u cijeloj toj priči? Tu sam večer nazvala Marka kako bih ga pozvala na piće. Naravno, nakon pića trebao je nastupiti i onaj glavni dio zbog kojeg mi je i bio ponovno potreban. Gotovo sam pala u nesvijest od šoka kada mi je Marko prilično hladno rekao kako nema vremena za mene. - Večeras sam zauzet, osim toga, ionako te ne zanimam ja. Nije li tako? Ne bih želio biti grub, Tanja, ali doista ne želim biti ničija igračka - rekao je pomalo tužno. Bijesno sam prekinula vezu. Na trenutak je ipak progovorio glas razuma: što sam zapravo očekivala od Marka nakon što sam onako odbijala njegove telefonske pozive. Zar bi me nakon svega trebao dočekati raširenih ruku? No, već u sljedećem trenutku razum me napustio i već sam smišljala: ako neće Gospodin Glupi, ima tko hoće. Ionako je, čini se, nesposoban jer nije rekao Jošku za nas, pomislila sam. Okrenula sam Sandin broj i kad se javila; predložila joj da ponovno iziđemo. - Ako me planiraš ostaviti na cjedilu kao prošli put, odbijam - rekla je pomalo uvrijeđeno. - Uostalom; gdje ste se ti i Marko onu večer izgubili. Mogla si mi barem reći da odlaziš - nastavila je kvocati, no ja sam je nestrpljivo prekinula. - Oprosti, neće se ponoviti - neuvjerljivo sam rekla. - Dakle, vidimo se večeras u osam - trijumfalno sam dodala prekinuvši vezu. Za tu večer uredila sam se s posebnom pažnjom. Premda je moja kratka pripijena haljina opasno graničila s dobrim ukusom, nisam za to marila. Na kraju krajeva, ona je bila jamstvo mog večerašnjeg uspjeha. Ovu smo večer promijenile odredište i umjesto u kafić u koji smo inače odlazile, zaputile smo se u jedan novi, na drugoj strani grada. Premda mi to nije bilo pravo, Sanda je inzistirala i nisam imala druge nego popustiti. Nešto kasnije, dok sam se na plesnom podiju napola pijana pripijala uz Tinovo tijelo, bila sam joj čak zahvalna zbog toga što me uspjela nagovoriti. Tin je bio veoma privlačan muškarac, no mene nije zanimao njegov izgled. Što se mene tiče, mogao je biti debeo i ružan. Jedino mi je bilo važno da padne na moje čari, a kad večeras od njega dobijem ono što želim, razmišljala sam, lako ću ga se riješiti. Premda se Tin trudio doznati više o meni, ja nisam bila raspoložena za priču. Čekala sam pravi trenutak kako bih mu predložila da odemo k meni. Tin me cijelo vrijeme gutao pogledom i nisam nimalo sumnjala u to da je samo pitanje vremena kad ćemo napokon završiti u krevetu. Uspjet ću i ovaj put, a Joško može ići k vragu, slavodobitno sam pomislila. Izgubljeno dostojanstvo Nisam se prevarila u svojoj procjeni. Nepunih sat vremena kasnije bila sam u Tinovu stanu bolje rečeno, u njegovu krevetu. Tin je bio veoma maštovit i nježan ljubavnik. Premda se silno trudio ugoditi mi, svi njegovi napori bili su uzaludni. Koliko god to zvučalo čudno, seksualni užitak nije bio razlog zbog kojeg sam ovo činila. Zapravo, jedini užitak u svemu tome bila je spoznaja da na ovaj način Jošku vraćam milo za drago. Dani su prolazili, a ja sam nastavila izlaziti i mijenjati muškarce. Sanda je, čini se, shvatila što se događa i sve mi je rjeđe pravila društvo. Premda nisam toga bila svjesna, tonula sam sve dublje. Potpuno sam izgubila dostojanstvo i uopće nisam birala muškarce s kojima sam odlazila u krevet. Nisam se previše zamarala time je li mlađi, stariji ili čak oženjen. Još kad bih strusila nekoliko pića, sve bi mi postalo svejedno. Morala sam znati da dobre vijesti brzo putuju, ali one loše još puno brže. Ovo je bio mali grad i u njemu je gotovo svatko o svakome znao sve. Primijetila sam da me ljudi koje sam do jučer pozdravljala na ulici sada obilaze u širokom luku. Čak su me i na poslu svi gledali s podsmijehom. Kolegice s kojima sam ranije ispijala kavu odjednom su me počele otvoreno izbjegavati. Bože, što ja to činim? Jesam li normalna? Koga ja to zavaravam i koga zapravo kažnjavam? Ionako ničim ne mogu pobuditi Joškovo zanimanje. Očajnički mi je potreban netko s kime bih mogla popričati dok ne bude prekasno - napokon mi je doprlo do mozga. Odlučila sam odmah nakon posla nazvati Sandu i zamoliti je da dođe k meni. Nadala sam se da me neće odbiti, što joj na kraju i ne bih mogla zamjeriti. Još jedan događaj toga dana natjerao me da ustrajem u toj odluci. Bila je pauza i upravo sam isključivala računalo kad mi se s leđa prikrao Ivan, kolega iz susjednog ureda. Moje je iznenađenje bilo tim veće što s Ivanom nikad nisam uspjela izgraditi neki odnos. Bio je previše tih i suzdržan za moj ukus. Kad bi se ponekad susreli na hodniku, pozdravili bismo se kimanjem glave i to je bilo sve. Nisam mogla pretpostaviti što ga je moglo navesti na to da se upravo danas pojavi u mom uredu. - Tanja, nadam se da te nisam uplašio - rekao je vrpoljeći se. - Mislio sam, ako bi željela popiti kavu... Mogao bih ti donijeti... Ustvari, nama, i ja bih je rado popio... - petljao je crveneći se dok sam ga ja netremice gledala. - Žao mi je, ali doista nemam vremena za kavu - hladno sam rekla. Možda drugi put - promrmljala sam više za sebe napuštajući ured. - U redu, onda drugi put - pokunjeno je rekao. Sada mi je razlog njegova dolaska postao kristalno jasan i osjetila sam kako mi rumenilo preplavljuje obraze. Zacijelo je i do njega dopro glas o tome kako olako pristajem na neke stvari pa se odvažio iskušati sreću. Glupan! - bijesno sam pomislila odjednom bolno svjesna istinitosti svojih misli. Ipak, dok sam izlazila iz ureda, nisam mogla ne primijetiti njegov razočarani pogled. Upravo taj pogled uspio me natjerati da se tog popodneva duboko zamislim nad svojim postupcima. Vrijeme za zaborav Moram priznati kako su se moji izlasci od toga dana prorijedili. Tome je pridonio i razgovor sa Sandom. Teška srca priznala sam joj, ali i sebi: - Voljela sam ga svim srcem, a on me povrijedio na najgori mogući način. Uskačući iz jedne postelje u drugu, pokušavala sam ga kazniti zbog toga što me prevario. Na žalost, tek sada sam shvatila kako sam jedino ja bila najveća žrtva u svemu tome. Sanda, tako se sramim zbog svojih postupaka - prošaputala sam drhtavim glasom kada sam svoju ispovijest napokon privela kraju. - Znam koliko si voljela Joška i mislim da donekle mogu razumjeti tvoje postupke. No, nipošto ih ne opravdavam. I jesi li ikad pomislila na to koliko riskiraš svoje zdravlje odlaskom u krevet sa svim tim nepoznatim muškarcima. Zaboga, mogla si pokupiti kakvu bolest - zabrinuto je rekla. - Da, sada je i meni to jasno. Ali jedino mi je bilo važno natjerati Joška da umire od ljubomore i da pati onako kako sam ja patila. Jedino to mi je bilo važno - rekla sam kroz suze. - Bit će najbolje da zaboraviš Joška. Nije on jedini. Ima još mnogo muškaraca na ovom svijetu. I da znaš, nisu svi isti - rekla je. Sljedeću sam vijest, moram priznati, primila mirnije nego što sam mislila da je to moguće. - Tanja, još ti nešto nisam rekla... Joško se uskoro ženi - rekla je oborivši pogled. Čini se da je Joško doista bio iskren sa mnom onog dana kad mi je rekao da se zaljubio u drugu. Možda je doista tako htjela sudbina. Možda me uistinu nije želio povrijediti. Vrijeme je da ga zaboravim. Negdje duboko u sebi znala sam da mu napokon počinjem opraštati i osjetila sam veliko olakšanje. - Neka mu je sa srećom - rekla sam sjetno se smiješeći. - Od srca se nadam da svoju buduću suprugu neće povrijediti onako kako je povrijedio mene - tiho sam rekla dok me Sanda začuđeno promatrala. Od tog je dana u mom životu ponovno sve krenulo nabolje. Shvatila sam da je moje ponašanje bilo krajnje besmisleno i da njime, osim lošega glasa, nisam postigla baš ništa. Pomirila sam se s tim da nam nije bilo suđeno ostati zajedno i odlučila sam zauvijek zatvoriti to poglavlje svog života. Sanda je bila posve u pravu kad je rekla da ima još toliko drugih muškaraca na svijetu. Ja nisam morala ići tako daleko jer mi je prava ljubav mog života zapravo cijelo vrijeme bila pred nosom. Ivan možda jest sramežljiv i možda nije tako neodoljiv kao Joško, ali zato u svakom trenutku dobro zna što želi i koliko je daleko zbog toga spreman ići. Svakog mi dana svojom ljubavlju i pažnjom dokazuje da uistinu svi muškarci nisu isti. Jedino mi još nije jasno kako već pri prvom pogledu na njegove tople, zelene oči nisam shvatila da smo nas dvoje zapravo stvoreni jedno za drugo.
Toga dana kada sam jedan jedini put uplatila loto bilo je to iz čiste zezancije jer je to učinila i moja prijateljica Silvija kad smo žurile na sat engleskog. Rekla je da joj je to jedini izlaz iz krize, a moram priznati, situacija je mnogima od nas bila takva. Ja sam od malih nogu sanjala da ću postati manekenka, a sada su mi moje želje bile pomalo smiješne. Bila sam frizerka, s malim frizerskim salonom u veoma prometnoj gradskoj ulici. Nisam oskudijevala ni u čemu jer je moja majka bila uspješna liječnica, a razvela se od oca kad mi je bilo pet godina. On je, navodno, samo dvaput nakon toga zakucao na naša vrata i to je bilo sve. Imao je neki svoj bend i navodno se skitao po jadranskoj obali ne bi li zaradio za život. Majci i baki bila sam sve na svijetu, makar se ni po čemu nisam isticala, osim što sam svirala saksofon. Baka bi uvijek kolutala očima kad sam se primala instrumenta, a majka je zamišljeno gledala nekamo preko mene i sad bih se zaklela da je mislila na oca. Jedino je djed, koji je umro prije dvije godine, obožavao moje solo nastupe pred obitelji. Te subote Silvija je spremala tulum u povodu dvadeset i sedmog rođendana i ja sam se nadala da će se do sljedećeg konačno udati. Uostalom, to sam u sebi željela za svaki njezin rođendan jer bi tulumi obično završavali početkom nove veze. I svaki bi put uslijedio isti scenarij: nekoliko mjeseci ljubavi, mjesec dana svađa, potom plač i snovi o novoj ljubavi. I tako smo dogurale do dvadeset i sedmog, samo sam ga ja proslavila diskretno, još u listopadu. Ona je svoj ljubavni život vrtjela kao staru pokvarenu ploču, ali ja sam je takvu prihvatila. Radila je u mom salonu i bila vješta u poslu, a to mi je bilo najvažnije. Mušterija nam nikad nije nedostajalo, čak smo često ostajale po cijeli dan. Ja sam prije godinu dana prekinula s Markom jer naša veza stvarno više nije imala smisla. Nisam ga voljela, eto, to je jedino objašnjenje, a vjerojatno ni on mene. Da nije bilo njegove i moje majke, ta lakrdija sigurno ni ne bi potrajala tolike godine. Ipak, s Markom sam ostala u prijateljskim odnosima. Volio je glazbu i volio je vrijeme provoditi sa mnom sada kada ga to više ni na što nije obvezivalo. Znala sam se tako unijeti u glazbu da bih se naprosto stopila sa saksofonom. Marko je govorio da mora da sam na oca, jer između majke i mene nije nalazio nikakvih sličnosti. Gost s ružom Silvija me žalosno obavijestila da smo listić opet ispunile u prazno. Doduše, ja prvi put, ona svaki tjedan. A u petak smo već bile u panici što ćemo odjenuti za tulum koji se trebao održati u obližnjem restoranu, samo desetak metara do salona. Silvija je pozvala svoje društvo i još neke njihove frendove, dvadesetak uzvanika. Ja sam odjenula usku haljinu boje breskve koja mi je dosezala do koljena. Silvija je prvi put rekla da sam joj seksi i da sam za modnu pistu. Kod nje se nikad ne zna koga će sve pozvati na proslavu, zato sam morala biti spremna. - Vjerujem da ćeš dovući i neke prijatelje tvojih prijatelja i pokušati me udati - šalila sam se jer je Silvija zaista pozvala i nekoliko takvih frendova, što je kod nje bio lijepi stari običaj. Izludjela me frizurom. - Željka, nisam zadovoljna ovime što vidim u ogledalu i da mi nisi šefica, čula bi svoje. U stvari, kad bolje razmislim, ove moje kovrče su kao u crnkinje i jednom ću se ošišati na nulericu. No, dobro, napravila si što si mogla - pomirila se što sam joj kosu ukrotila s bezbroj ukosnica. Zapravo je imala divnu kosu, ali užasno tešku za održavanje. To smo mi u salonu najbolje znale. I ona je po prvi put odjenula malu crnu haljinu do koljena u kojoj je vrlo pristojno izgledala. Stavila je i broš i diskretno se našminkala. Događa li se u njezinu životu nešto što mi je promaknulo, znatiželjno sam se zapitala. Oko sedam sati počeli su dolaziti njezini prijatelji. Visoki, markantni muškarac došao je sam i s buketom bijelih ruža prišao Silviji. - Za tebe i neka ti se ostvare sve želje - rekao je i čvrsto je zagrlio i poljubio. Na tren sam uhvatila razočarani izraz lica. Bilo je očito da je od tajanstvenog muškarca očekivala barem poljubac od kojeg zastaje dah. Međutim, to se nije dogodilo. Sad mi je bilo jasno i zašto je Silvija skinula svoj veliki prsten sa zelenim kamenom, kojeg je voljela nositi, jer joj je pristajao uz oči. Očekivala je valjda da će se muškarac pojaviti s kutijicom u kojoj će biti prsten. Kad sam sve povezala, glazba je već svirala i oni su zaplesali. Naravno da smo svi oduševljeno zapljeskali kad mu se objesila oko vrata. Glazba je nakratko stala i ona se veselo nasmijala. - Predstavljam vam svog dragog gosta i mog prijatelja Jerka. On se lagano naklonio prema svima, zatim su se vratili za stol. - Jerko je doputovao u Zagreb čak iz Rijeke. A u Rijeku iz Italije, gdje radi. U Rijeci ima poslovne partnere i oca. - Hvala na pozivu, tako sam jednim udarcem ubio dvije muhe - rekao je muškarac, vjerojatno misleći na posao. Podsjećao me na nekoga, ali nikako se nisam mogla sjetiti na koga. Sjedila sam preko puta njih i tako sam imala prilike promatrati njegovo lice i pokrete. Lijepe, neobične zelenosive oči podsjećale su me na neki lik iz sapunica. A kad bi trepnuo, vidjele su se neobično duge trepavice. - Jesam li prošao test? - u jednom je trenutku upitao Jerko, prvi put me pogledavši u oči. Nisam se nadala direktnom pitanju i potpuno sam se zbunila, a on se nasmijao. - Smijem li damu odvesti na plesni podij? - šarmantno se naklonio. Riječka veza Ustala sam kao hipnotizirana i krenuli smo među plesne parove. Silvija je otvarala svoje poklone i usput probušila nekoliko balona čačkalicom. Jerko me privio uza se i lagano smo se njhali u ritmu glazbe. Silvija je pogledom potražila Jerka i smatrala da je u sigurnim rukama kad pleše sa mnom. A ja sam već onda znala da je ovaj čovjek kao stvoren za mene. - Od Silvije sam mnogo slušao o tebi, hvalila te čak i kao šeficu. Ali sigurno ima još nešto što ne znam - nasmijao se i lagano me dotakao za rame. Osjetila sam da mu možda mogu reći nešto detalja o sebi, posebno kad je Silvija rekla da živi u Italiji i Rijeci. - Možda bi vam bilo zanimljivo - započela sam... - Možda bi ti bilo... - ispravio me - Mislim da je persiranje nepotrebno. - I ja imam neke veze s Rijekom, time ste me zainteresirali. - Zainteresirao? Opet si zaboravila. Imam trideset godina. A ti? - Kao i Silvija. Dvadeset i sedam. - Odlično. Nije velika razlika među nama. - Koliko sam shvatila, Silvija je očekivala nešto posebno od tebe za rođendan? - Žao mi je. Draga mi je, ali nije moj tip žene. - Onda mi je žao što se zaljubila. Zaista joj je stalo do tebe - rekla sam. U tom trenutku Silvija se ugurala među nas i zagrlila nas. - Vas dvoje ste najdraža bića u mom životu - izljubila nas je. - Željka, želim da za ovog divnog mladog gospodina i moju veliku ljubav odsviraš nešto na saksu. - Silvija, molim te, ne dovodi me u tu situaciju... - zavapila sam, a Jerko je upitno podigao obrve. - Saksu? - Ma šali se, a bilo bi dobro i da manje pije večeras. - Ne, darling, Željka će se jednoga dana udati za svoj saksofon, obožava ga. A ja, ja ću se udati za tebe - pjevušila je Silvija - Sviraš? Sada sam istinski iznenađen. Saksofon? - gledao me kao da vidi duha, a onda se malo zamislio. - Nešto nije u redu? - upitala sam iznenađeno i ništa mi nije bilo jasno. - Ma ne, obožavam saksofon i rado ću biti u prvom redu. Čak ću i zapljeskati - nasmijao se. - Silvija pretjeruje. Sama sam naučila svirati. Pokojni djed mi ga je kupio. Majka mi ga ionako nikad ne bi. To sam, između ostalog, naslijedila od oca. Mislim tu strast za glazbom - rekla sam tiho gledajući u pod. Ponesena emocijama prema svom ocu, morala sam istrčati na svježi zrak. Zaplakala sam kao malo dijete, kao djevojčica koja žudi da zagrli svoga tatu. Tako mi je nedostajao. Onda sam potrčala prema salonu i umalo se spotaknula. - Željka, zaboga, što se dogodilo? - dvije snažne ruke uhvatile su me da ne padnem. Otvaram se neznancu Kako da mu kažem, on to neće razumjeti. Tko, uostalom, može razumjeti moj život, tako je sve nejasno i zbrkano, pitala sam se. - Nemoj da pomisle da te otimam. Završit ću u zatvoru - obrisao mi je suze i pokušao me razvedriti. Nasmijala sam se. - Ovo je moj salon, tu radimo. Nemam kod sebe ključeve, u torbici su mi. Iz tame su se čuli Silvijini koraci, koja je zabrinuto pitala što se dogodilo. - Ne osjećam se dobro - rekla sam. Pružila mi je torbicu jer je znala da u njoj nosim ključeve. Saksofon sam držala u kutu salona i kad ne bi bilo posla, zabavljala bih cure. Bio mi je najbolji ispušni ventil, a kad bih svirala, svijet bi za mene prestao postojati. - Opet su te emocije slomile. Što jednom ne pustiš kvragu i oca i majku, oboje se nisu dobro ponijeli prema tebi. I ne moraš svirati, oprosti što sam te uznemirila - rekla je Silvija. - Sve je u redu, vratite se svojim gostima, ja ću se u salonu malo osvježiti pa dođem. - Jerko, molim te ostani s njom desetak minuta, brzo će ona. Čekam vas na slavlju - Silvija se požurila vratiti jer je veselje uzelo maha. Začudo, na mene nije bila ljubomorna. Uostalom, i Jerko joj je jasno dao do znanja da ona nije žena koju želi uza se. Očito je ovdje bilo još muškaraca koji su joj zapeli za oko. Udaljila se žurnim korakom. Odjednom je ispred vrata frizerskog salona nastala neobična tišina. Jerko me proučavao od glave do pete. Ja sam gledala u mrlju na asfaltu. Umjetnička duša Bilo je nešto u njegovim pokretima što me vraćalo u djetinjstvo, a nisam mogla dokučiti što. Uzela sam torbicu i počela tražiti ključeve. U torbici je bilo svakojakih sitnica i po tome se nisam nimalo razlikovala od većine žena. Jerko je skinuo svoj sako i ogrnuo ga oko mojih ramena. - Hvala - rekla sam, pokušavajući gurnuti ruku do dna torbice. Konačno sam izvukla nekoliko ključeva s privjeskom vage. - Umjetnička duša - nasmiješio se Jerko, primijetivši privjesak mog horoskopskog znaka. - Što ima loše u tome? - upitala sam, a dobro raspoloženje mi se počelo vraćati. - Moj je otac svirao saksofon. Moj dragi tata, sjećam ga se onako, kroz maglu. Otključala sam salon i pozvala ga unutra. Bilo je ugodno, a izgleda da nijedno od nas nije bilo previše oduševljeno atmosferom na zabavi. Društvu ionako nećemo nedostajati. - Zašto kažeš kao kroz maglu? Otac više nije među živima? - bio je znatiželjan moj još uvijek nepoznati prijatelj. Nisam znala što bih odgovorila jer ni sama nisam bila uvjerena u priče koje su mi pričale majka i baka. Zato sam prišla svom instrumentu, pažljivo ga uzela u ruke i vratila se na mjesto gdje sam stajala. Sjenke s ulice padale su mi ravno na lice. Izula sam cipele s visokom petom, a Jerko se zavalio u prvi stolac za mušterije. - Otac je majku i mene ostavio kad sam bila mala. S vremenom mi je glazba, posebno jazz, prirastao srcu i tako se družimo ponekad moj otac i ja - nasmijala sam se kiselo, a dvije suze same su opet kliznule niz lice. Obrisala sam ih rukavima haljine i samo slegnula ramenima. Moj je pogled u tom trenutku govorio da mi uopće nije važno što će misliti o meni. Jerko se nasmiješio, ali kad sam zasvirala, lice mu se odjednom uozbiljilo. Zanosna svirka Svirala sam u zanosu melodiju koju sam upamtila s neke žurke, a nakon toga nastavila drugu. Kroz glavu mi je prolazilo kako je otac bio vrlo poznati glazbenik u bendu, dok sam ja obična samouka glazbenica frizerka. Odjednom sam prestala svirati i stavila instrument na mjesto gdje je inače stajao. Ponijelo me, ali sam se brzo pribrala. - Možemo se vratiti na slavlje - rekla sam. Namjerno nisam pogledala u njegovu pravcu jer sigurno nije očekivao ovu glazbenu predstavu. Naime, kad bih svirala saks, potpuno bih se uživjela u glazbu. Djed je jednom rekao majci da je uništila vrhunski talent. Možda je imao pravo. - Meni ne nedostaje ona buka. Dođi, sjedni pokraj mene. Imam za tebe nekoliko pitanja. Oduševila si me, tek toliko za početak. - Prvo pitanje glasi? - oraspoložila me činjenica što sam ga uspjela iznenaditi. - Dođi, sjedni tu nasuprot mene, neću te ugristi - rekao je sa smiješkom, laktom naslonjen na rukohvat stolca. Sjela sam i u velikom ogledalu vidjela da mi je lice posve purpurno. - Prvo pitanje glasi: kako je ime tvom ocu? - gledao me ravno u oči, a ja sam se pokušavala prisjetiti svega što mi je djed ispričao. - Može i cijela priča, nema se tu puno za reći. A zašto te zanima? - Zanima me sve što je vezano uz tebe. Recimo da mi se sviđaš. - Živim s majkom i bakom, djed je umro prije dvije godine. Majka je liječnica, ja sam frizerka. Ništa naročito. Možda da napomenem da sam uspješna frizerka - nasmijala sam se. - Sviram saksofon, to je jedino što mi je ostavio otac koji nas je napustio kad sam imala pet godina. Taj talent za glazbu, ali majka nije željela da studiram na glazbenoj akademiji. Valjda zbog njega. Od tada ga nisam vidjela. Majka kaže da se propio čim su se razišli i da više ne želi ni čuti za njega. Nedostaje mi, a kad sviram osjećam kao da smo zajedno. Ali vjerojatno ti to ne možeš razumjeti. Vjerojatno je tvoj otac bio s tobom u najvažnijim trenucima tvoga života. - Kako mu je bilo ime? - Tomislav - tiho sam rekla. Ne znam zašto sam se ispovijedala pred ovim čovjekom, ali imala sam neopisivu potrebu izbaciti sve iz sebe. - Mama je govorila da je beskorisna ljenčina i to me uvijek boljelo. Pitala sam se gdje živi i kako uopće preživljava. Ipak je moj otac. Imam želju kupiti stan i konačno postati samostalna. Preveliki su utjecaj svi moji imali na mene. Sada kad djeda više nema, ni saksofon više nije poželjan u našoj kući - pričala sam mu dio po dio svoje životne priče, zastajkujući s vremena na vrijeme. Jerko me gledao bez riječi, gotovo u nevjerici. - Ne trebaš me gledati tako sažaljivo, a ne tražim ni da me razumiješ - zastala sam, ustala i upalila svjetlo pokraj jednog ogledala. On se iznenada stvorio iza mene i uhvatio me oko pojasa. - Nemoj se otimati, ništa ti neću učiniti. Samo te imam potrebu zagrliti. - Gdje si uopće sreo Silviju? - bila sam znatiželjna, a on se simpatično nasmiješio. Pogledala sam u ogledalo i vidjela skladan par koji si savršeno pristaje. - Slučajno sam na nju naišao misleći da je ona žena koju tražim. Sad ću ja tebi ispričati svoju priču, može? - govorio je tihim, umirujućim glasom, a ja sam bila i više nego znatiželjna. - Moj je otac poginuo kad smo se jednoga dana vraćali od djeda i bake iz Verone. Padala je kiša i cesta je bila skliska, ali djed je inzistirao da ih posjetimo. Stigla mu je sestra s obitelji iz Argentine, koju nije vidio više od dvadeset godina. Takva su bila vremena, da ti ne pričam cijelu povijest tetine obitelji. Kuća za beskućnika Počela je zima i majka ga je nekako pokušavala odvratiti od putovanja, pogotovo što smo neposredno prije u Rijeci kupili veliki lijepi trosobni stan i uselili se, ali nije uspjela. I tako smo moj deseti rođendan proslavili kod bake i djeda. Ne moram ti govoriti kako sam se veselio poklonima. Na povratku je počeo padati prvi snijeg te zime. Već smo bili gotovo blizu grada kad je došlo do sudara. O detaljima neću. Uglavnom, ostao sam bez oca, a majka se jedva izvukla. Očevog sprovoda sjećam se kao u magli. U naš novi stan toga je dana došao djed Mirko, majčin otac, da bude sa mnom dok sve ne prođe. Sjećam se, prozor je gledao na ulicu, a ja sam se svakog trenutka nadao da ću ugledati svoje roditelje kako žure kući. - Žao mi je - izustila sam i okrenula se prema njemu. On me zagrlio i naslonio bradu na moju kosu. - Moram ti ispričati i ostalo, kad sam ti već povjerio dobar dio priče. U jednom trenutku ugledao sam čovjeka kako sjedi na klupi držeći glavu među rukama. Pretpostavljao sam da mu se nešto dogodilo. Pozvao sam djeda i on mi je rekao da je to čovjek koji je ranije stanovao u ovom stanu s roditeljima, ali se nije o njima baš brinuo. Ž ivio je u drugom gradu pa je socijalna služba odradila što je morala i smjestila starce u dom. - Moji djed i baka su živjeli u Rijeci! - uzviknula sam. - Nije valjda? - uzviknula sam. - Da dušo, to je bila tvoja obitelj po ocu i tvoj otac - tiho je rekao. - Kad ga je tvoja majka otjerala, više se nije imao kamo vratiti. Jer mi smo kupili stan njegovih roditelja. - Gdje je sada moj otac, znaš li? - uzviknula sam. - Da se nije smrznuo? - Da, znam. - Gdje je moj otac? - uhvatila sam ga prijeteći za sako, a onda je on meni stisnuo ruke oko zapešća. - Imaš dvadeset i sedam godina i sad mene prijeteći pitaš za svoga oca? Što ga nisi tražila? On je tebe tražio, ali mu nisu dozvoljavali da te vidi. I sama znaš da je tvoja majka bila ljubavnica vašeg advokata i da su neke stvari bile lako izvedive. Preporučio bih ti da porazgovaraš s tvojom majkom. Tko si ti, zapravo? - Dječak koji je tvog oca pozvao u stan te zime da ne spava na klupi. Dječak koji je ostao bez oca i ubrzo dobio drugoga. Tvojega. Posljednja želja Meni majka cijelo vrijeme govori da ne zna gdje je. Znači da mi laže? - Da. Majka te laže. A ja te tražim jer ti je otac u bolnici. Njegova je posljednja želja da te vidi. Naravno, ako želiš. Malo je preduga priča da sad idem u detalje, ali učinio je sve da izgladi stvari kad je jednom stao na noge, no tvoja je majka već povukla potrebne poteze. - Je li ti moj otac bio dobar otac? - Moram ti sve reći, iako ne znam kako ćeš to prihvatiti. Djed je tvom ocu predložio da nam pomaže dok se moja majka, koja je trebala izaći za mjesec dana, ne oporavi. - Znači obostrano ste si pomagali te zime, a otac je imao krov nad glavom? - Otac je zauvijek ostao s nama, zavoljeli su se... - izgovorio je polako. - Tako, dakle - suze su mi krenule niz obraze. - Kad god bi otac zatražio da te vidi, ne bi mu dozvolili. A kad si postala punoljetna, već si imala mladića i nije se htio uplitati u tvoj život. - Da... - šapnula sam - majka me stalno udaljavala od njega. - Došao sam ti reći da je tvoj otac bolestan - rekao je polako. - Cijeli je život je odvajao i uštedio neki novac. Ne znam koliko, ali odobravam to. Zamolio me, ako u tebi ima imalo želje, da bi te volio vidjeti. Dugo sam razmišljao kako da to izvedem, a onda sam, sasvim slučajno, naletio na Silviju. Ostalo znaš... - rekao je. - Čime se baviš, Jerko? - upitala sam tiho. - Inženjer sam elektrotehnike. Tvoj otac i ja već smo dvije godine sami, majka je umrla. - Sad je na samrti i otac? - Da, Željka. Otac je u teškom stanju. Rak gušterače. - Jerko, kako da ti zahvalim za ovo što činiš za mene? - Bilo bi mi lakše već da znam da ti nisam odbojan. - Odbojan? šališ se... Ti si... - Znam što ćeš reći. Školovan. Pametan. Odjeven kao maneken... Nemaš pojma koliko sam sretan što nismo u krvnom srodstvu. - Zašto to govoriš? - Zato što si mi tako bliska, Željka. Zato što te kroz očeve priče zapravo već poznajem i što sam te već zavolio. I majka bi bila sretna da si dolazila u naš dom za vikende... - rekao je i zagledao mi se u oči. A onda me obgrlio rukama i sagnuo se do mojih usana. - Sutra je nedjelja, Jerko. Odmah ujutro nazvat ću majku i reći da idem na sastanak s ocem. Hoćeš li me odvesti k njemu? - I na kraj svijeta, ako treba, Željka. U bolnici je. - Ponijet ćemo saksofon. Želim da čuje kako sviram... budu li dozvolili. Siguran zagrljaj Naravno. Nisam ti rekao, tvoj je otac završio muzičku akademiju. Moja majka je inzistirala. - Svaka čast toj ženi. Nadam se da te otac volio, Jerko. - Zar nije očito? Volio nas je oboje. Osjetilo se to u svemu što je radio. Neću si oprostiti što te nisam ranije potražio. Ali čuo je da se udaješ i rekao da nema smisla sada upadati ti u život. Kad sam čuo za udaju, poludio sam. Ipak, imam više sreće nego što sam mislio. - Prije nego što obavijestim majku da putujem, da ću konačno upoznati oca, želim da mi uliješ hrabrost, da me zagrliš i tako držiš dok joj budem govorila. Mogla bih sada plakati od sreće. - Ne samo da ću te zagrliti, nego te nikad više neću pustiti, ljubavi moja - rekao je Jerko i opet spustio svoje usnice na moje.
I danas se pitam zašto je najljepša ljubavna priča morala završiti ovako. I da sam mogla birati između svog ozdravljenja i njegovog života, radije bih da je on živ. Sve je počelo spontano. I Tomislav i ja bili smo dvije usamljene duše koje su silno htjele voljeti i biti voljene. Ja sam tek završila studij i tražila sam posao. Imala sam puno prijatelja no ni jedan me mladić nije htio za svoju djevojku. Upitala sam svog najboljeg prijatelja što sa mnom nije u redu. - Boje te se! Stalno nekoga podbadaš. Nitko ne želi djevojku tako dugog jezika - odgovorio mi je Pavle. Bila sam tužna zbog toga jer sam, kao i sve moje prijateljice, htjela biti voljena. Nisam razumjela zašto samo ja uvijek budem ostavljena i povrijeđena. - Trebala bih se pretvarati da sam nježna i plaha? Treptati okicama i slatko se smješkati na svaku njihovu glupost? - cinično sam upitala. - Trebala bi skratiti jezik! Razgovaraš li i s njima kao sa mnom, ne čudi me da te ostavljaju - bio je kratak i jasan. Nije znao da se svojim dugim jezikom zapravo branim i da su ta vječita podbadanja zapravo moj štit. U duši doista jesam bila plaha i nježna, no svaki put kad bih to pokazala, bila sam povrijeđena. Zato sam čvrsto odlučila - nikad više nikome neću pokazati svoje pravo lice. I onda se pojavio Tomislav. Toga dana Pavle i ja smo po Facebooku tražili posao, a onda je on prebacio na stranicu gdje ljudi traže srodne duše. Smijali smo se dok sam glasno čitala razne statuse, a onda sam naišla na Tomislava. Njegove su me riječi zainteresirale. Primijetila sam da me Pavle promatra ispod oka pa sam se vratila na Facebook i postove s poslovima. - Ove mi se ponude čine dobrima. Poslat ću molbe za nas oboje - rekla sam. - Naravno - odgovorio je. Kad sam došla kući, ponovo sam pročitala Tomislavov status. I tako sljedećih nekoliko dana. Razmišljala sam o tim jednostavnim i toplim riječima i jednog se dana uhvatila kako pišem odgovor. Stara fotografija Tako su počele naše životne priče. Oboje smo umjesto ljubavi dobivali životna razočaranja i povukli se u svoj svijet. Na žalost, živjeli smo kilometrima udaljeni, ali Facebook nas je ipak spojio. Tomislav je radio kao socijalni radnik u staračkom domu. Briga o tim ljudima ispunjavala je njegovo radno, ali i slobodno vrijeme. Kad bi predvečer došao umoran kući, nedostajala mu je topla riječ, osmijeh, netko tko bi ga čekao. Djevojke koje je upoznavao nisu imale razumijevanje za njegov posao niti su marile za stare ljude kojima je upravo Tomislav uljepšavao zadnje dane. Kad se još dogodilo da dva-tri tjedna nema vremena, redom su ga ostavljale. Dopisivali smo se tri tjedna i tek onda sam mu dala broj mobitela. Koliko god me vukla želja da ga čujem, bojala sam se još jednog razočaranja. Uvjerena da bi me ismijali, nikome od prijatelja nisam govorila o svojoj tajnoj ljubavi. No, Pavle je slutio da se nešto događa. - Ima li tvoje ponašanje ikakve veze s onom stranicom? - upitao me jednom. - Kakvom stranicom? I kakvo je to moje ponašanje? - pretvarala sam se da ne razumijem o čemu govori. - Zamišljena si. Ne čuješ što ti govorim, a istodobno djeluješ nekako sretno - rekao je. - Ne pričaj gluposti. Kako bih i u koga bila zaljubljena kad sam stalno s tobom? - odgovorila sam. Ne znam je li Pavle povjerovao u moju priču, ali bio je u pravu. Stalno sam sanjarila o Tomislavu i to sam si tek sada priznala. Tko zna kakav je zapravo? Možda je jedan od luđaka koji Facebookom mame djevojke? Svašta mi je prolazilo glavom no ipak smo napravili korak dalje i razmijenili brojeve telefona i mailove. Glas mu je bio ugodan, uživala sam u razgovoru s njim. Vrlo brzo poslao mi je svoju sliku. Svidjelo mi se ono što sam vidjela, najviše njegov topao osmijeh. I ja sam njemu bez razmišljanja poslala svoju fotografiju, ali vrlo brzo sam se s ružičastih oblaka spustila na zemlju. A što ako mu se svidim pa me poželi upoznati, uplašila sam se. Tomislavu sam, naime, prešutjela da bolujem od karcinoma dojke. Fotografija je stara dvije godine i na njoj još imam kosu. A sada hodam s maramom na glavi jer tako skrivam ćelavost. Svoje sam strahove povjerila mami. - Ako je pravi, razumjet će i biti uz tebe dok ne ozdraviš - rekla je. - A ako nije? - Tada je bolje da to doznaš odmah jer bi se kasnije opet razočarala! Mama je bila u pravu, no ipak sam odgađala susret. Tomislav je želio doputovati preko vikenda, a ja bih svaki put smislila izliku zašto ne može doći. Htjela sam uživati u našim telefonskim razgovorima, romantici i nježnosti koja se osjećala u svakoj riječi, retku. Napokon sam dočekala da me netko voli. Ako je i iluzija, neka još malo potraje, hrabrila sam se. Dojmljiv altruizam Dojmila me se Tomislavova priča. Zbog svoje humanosti nije imao vlastiti život. Ti stariji ljudi imali su samo njega. Samo ih je on slušao, brisao im suze. Trudio se i financijski im pomoći, pa makar to bilo samo jednokratno. I njima je pričao koliko želi nekoga pored sebe, a onda mu je jedna starica savjetovala: - Jeste li pokušali preko agencija za nalaženje partnera? Ima ih nekoliko i na internetu. Tako je moja kći upoznala svog trećeg muža! - dobronamjerno mu je rekla. - Mislim da se takve stvari trebaju dogoditi same od sebe. Te agencije su za očajnike - odgovorio je. - Ili za prezaposlene muškarce - ohrabrila ga je. Iako je isprva odbijao čak i razmišljati o tome, starica mu je ubacila bubu u uho pa su nakon nekoliko tjedana doista osvanule njegove riječi. Sva sreća da sam ih, među ostalima, i ja pročitala. Poruke koje je dobivao uglavnom su ga nasmijale. Neke su djevojke pisale koliko novca mjesečno od njega očekuju za druženje, druge su bile udane i od njega tražile samo avanturu, a treće pak željele odmah pred oltar. Moja poruka bila je prva, uvjeravao me, koja ga se dojmila. No ja sam bila suzdržana, uplašena od emocija koje su buknule. Tomislav je zbog toga bio potišten. Govorio mi je da sam njegova srodna duša, a ja bih se na to samo nasmijala. Ipak, nije odustajao, niti gubio nadu. Od moje prve poruke znao je da će sa mnom provesti život, uvjeravao me. I silno se trudio i mene uvjeriti u to. - Tužan sam jer na moje poruke ne odgovaraš onako kako bih htio - pisao mi je. - A kako bi to htio? Ne mogu ti napisati da se želim vjenčati kad se još nismo ni upoznali. Uostalom, čini mi se da tražiš ženu pod svaku cijenu - odgovorila sam. - To naprosto nije istina. Da želim brak pod svaku cijenu, već bih se oženio. Želim duboke emocije, povjerenje, ljubav, ali izgleda da to nikad neću dočekati - napisao je. - I ja želim isto. Pustimo vremenu da napravi svoje - zaključila sam. Od tada smo se dopisivali svaki dan, no kad me upitao za broj mobitela, ustuknula sam i prestala odgovarati. Jako sam se bojala poziva jer će nakon njega slijediti i upoznavanje. A onda, mislila sam, njegovo razočaranje. Tomislav mi je u tom mailu ostavio svoj broj mobitela. Rekao mi je da putuje na seminar u Švedsku gdje će se zadržati nekoliko dana. Nisam ga nazvala, ali sam dobro razmislila o svemu. Znala sam da smo pretjerali s igrom, jer pišemo si nježne riječi, a još se nismo ni čuli ni vidjeli. Upustila sam se u ljubavnu avanturu na daljinu, a strepim, shvatila sam, od običnog poziva. Naposljetku sam okrenula njegov broj. Cijeli život bih si predbacivala da to nisam učinila. Taj naš prvi razgovor, ljubazni i zvonki glas uvijek će odzvanjati u mojim ušima, jer zahvaljujući njemu završilo je ružno i usamljeno razdoblje mog života. Dogovoren susret Svakim je pozivom, svakim mailom moja ljubav bivala sve jača. Napokon sam i sebi priznala: ludo sam ga zavoljela. Nakon dugih godina čekanja pojavio se muškarac koji mi pruža ljubav. Prošlo je nekoliko tjedana, a onda se Tomislav odlučio posjetiti me. Nazvao je i zamolio me da mu rezerviram sobu u hotelu jer dolazi sa mnom čekati Novu godinu. - Ne dolazi u obzir da odsjedne u hotelu. Pozovi ga k nama, dovoljno je prostora u kući - mama je također izgarala od želje da ga upozna. Nitko nije slutio da ću dan prije njegova dolaska završiti u bolnici. Taj naš prvi susret dogovorili smo za Badnjak. Kako se taj dan bližio, rasli su i čudni osjećaji koji su u meni budili nemir. - Kako je to romantično! Većina parova godinama živi zajedno, a ne poznaju se kao vas dvoje - rekla je mama. Iskreno se radovala mojoj ljubavi. Tomislav je jedva čekao da me vidi, no umjesto mene u dogovoreno je vrijeme na kolodvoru stajala mama. Moje se zdravlje toliko pogoršalo da sam završila u bolnici. Mama ga je pozvala na kavu i sve mu ispričala. Rekla mu da je upravo on razlog zašto se grčevito borim za život. - Ljubav čini čuda, a ti si joj svojom nježnosti dao vjeru u bolje sutra i razlog da želi živjeti. Karmela se zbog tebe bori kao lavica, želi pobijediti bolest. - Zašto mi nije rekla? - Bojala se da ćeš je ostaviti - rekla mu je mama. Dao mi je nadu Tomislav je bio uznemiren, ispitivao je mamu kolike su mi šanse za ozdravljenje. - Oboljelima je jako važno znati da nisu sami. Jedino što im treba jest da im dragi ljudi sada ne okrenu leđa. I liječnici kažu da je to važno koliko i terapije - kazala mu je mama. - Kako je mogla i pomisliti da bih je zato ostavio? Kad ju mogu vidjeti? Smijem li uopće ući u bolnicu? - ispitivao je. Malo se umirio kad mu je rekla da me može posjetiti. Kad sam taj dan iza mame i brata ugledala nepoznatog muškarca, znala sam da je to on. Uživo je bio puno privlačniji i osjećala sam da sam našla ljubav svog života. Nije se mogao dugo zadržati, no tih dvadesetak minuta koliko je sjedio uz moj krevet bilo je dovoljno da ga zavolim za cijeli život. - Zašto mi nisi rekla? - upitao me. - Jer sam se bojala da će čarolija prestati. Sjedio je pored mene, držao me za ruku i gledao s tom maramom na glavi. Spustila sam pogled jer ne bih mogla izdržati šok, razočaranje u njegovim očima. - Lijepa si. Želim te češće posjećivati i volio bih da se ovo među nama nastavi. Bit ću uz tebe dok ne ozdraviš - iznenadio me. Suza radosnica krenula je niz moj obraz, a on ju je obrisao. To je bio prvi put da sam osjetila njegov dodir i poželjela da zauvijek bude uz mene. Sve je oko nas bilo nabijeno emocijama. Krajičkom oka vidjela sam mamu. I ona je bila ganuta tim riječima. Muškarac koji me u mojim snovima grlio, bio je uz mene. Oči su nam se ponovo srele i osjetili smo jaku povezanost. Naprosto smo zasjali od sreće. Teško mi je riječima opisati što su mi u tim blagdanskim danima značili naši susreti. Kad sam čula njegov glas, kad bi me pred spavanje nazvao, otvarao bi mi se novi život. Ni moja bolest više nije djelovala tako strašno. Srodna duša No kad se Tomislav vratio u svoj grad, ponovo su se rodile sumnje. - Samo je bio pristojan. Putovao je stotine kilometara da vidi onu lijepu djevojku s fotografije, a umjesto nje ugledao je mene. Nikad se više neće vratiti - napokon sam i Pavlu priznala svoje strahove. Još sam osjećala njegov dodir na obrazu i molila se da se ponovi. Željela sam Tomislava kao nijednog muškarca do sada. - Znaš i sama da to nije istina. Očito ste suđeni jedno drugome - umirivao me Pavle. - Doista tako misliš? - htjela sam još jednom čuti da me Tomislav voli. I Pavle mi je ponovio baš te riječi. - Svatko jednom doživi sudbinski susret, a na nama je da prepoznamo takve trenutke - njegove su riječi zvučale toplo, ali i tužno. Na trenutak sam pomislila da je Pavle nesretno zaljubljen. No kako je nastavio govoriti o Tomislavu, nisam ga dalje ispitivala. - Borit ću se za život! Želim ozdraviti radi njega, nas - odlučno sam rekla. Samo zbog njega nisam se predavala. I samo sam zbog njega, nekoliko mjeseci kasnije, pobijedila sam bolest. Tomislav je uzeo godišnji odmor i dva tjedna bio uz mene. Sjedeći na krevetu ili šetajući po vrtu, bili smo u svom svijetu. Tijekom tih druženja vanjski svijet za nas nije postojao. Bolnice, bolesti, patnje, sve je to bilo daleko od nas. - Vidiš da i za tebe postoji netko. Vjeruješ li mi sada? I priznaj da je vrijedilo čekati. A sada je važno ne predati se, ne odustajati. Ozdravit ćeš - smješkao se Pavle. Bila sam mu zahvalna na podršci. Moj najbolji prijatelj opet je bio u pravu. Unatoč svim razočaranjima, našla sam svoju srodnu dušu. No Tomislav se morao vratiti na posao, a za mene je to značilo novo razdoblje samoće. Vjenčanje u bolnici Opet sam živjela za poruke i telefonske pozive. Iako rezultati kemoterapije nisu bili dobri i morala sam sve ispočetka, nisam se bojala jer je Tomislav bio uz mene. Razgovarali smo satima i nismo mogli shvatiti zašto nam se to događa. Nismo se mirili s bolesti, a još manje s mogućim tragičnim posljedicama. - Zavidim ti na tako velikoj i iskrenoj ljubavi - rekao mi je Pavle kad me jednom posjetio. - Zašto? Sam si mi govorio da svatko ima svoju srodnu dušu. Sigurna sam da ćeš i ti skoro naći svoju - tek tada sam shvatila da ga nešto muči. - Bojim se da mi je moja srodna duša okrenula leđa - tužno je rekao, a ja još uvijek nisam shvaćala da je zaljubljen u mene. - Ne govori gluposti. Upravo tako sam i ja razmišljala, a onda je poput groma iz vedra neba u moj život ušao Tomislav. Uvjerena sam da će se isto to dogoditi i tebi - hrabrila sam ga. Više nisam mogla zamisliti život bez Tomislava. Nikad mi to nije rekao, ali osjećala sam njegove strahove. Bojao se da ću umrijeti, a meni nije bilo na kraj pameti dopustiti boleštini da nas razdvoji. Nakon druge kemoterapije vjenčali smo se u bolnici. Uz obitelj, uzvanici i prvi čestitari bilo nam je bolničko osoblje. Prve bračne noći nije bilo, kao ni medenog mjeseca. Daleko je to bilo od vjenčanja kakvo sam željela, ali to nam nije bilo važno. Vjerovali smo da će se jednoga dana sve u našem životu promijeniti. - Ni jedna od mojih prijateljica ne može se pohvaliti ovakvim pirom - šalila sam se nakon vjenčanja. - Nadoknadit ćemo sve! Čim ozdraviš vodim te kamo god poželiš - nježno mi je govorio moj muž. Odvojeni život I ponovo se Tomislav morao vratiti u svoj grad. Htio se doseliti k meni, tražio je posao, no dok ga ne nađe morali smo živjeti odvojeno. Viđali smo se svaki drugi ili treći vikend, a dva mjeseca kasnije ukazala se prilika za promjenom. Tomislavu se smiješio posao i tog je ponedjeljka krenuo na razgovor. Dugo smo te noći razgovarali i radovali se spoznaji da se više nećemo odvajati. Sve je ukazivalo na lijep kraj naše ljubavne priče. Druga kemoterapija prošla je dobro, liječnici su bili zadovoljni nalazima. Mučno je razdoblje bolesti bilo iza mene, a muškarac kojeg volim dolazi živjeti sa mnom. Činilo se da su moje molbe uslišane. Pobijedila sam karcinom, a na ruci nosim vjenčani prsten. Već mi je i kosa ponovo rasla i ovo će biti prvi put da će me Tomislav vidjeti bez marame na glavi. Nestrpljivo sam šetala po stanu iščekujući njegov dolazak. Osjećala sam da nešto nije u redu, pokušavala sam ga nazvati. Nije se javljao i to me dodatno zabrinulo. Kako se u sljedećih nekoliko sati nije pojavio, niti se javljao na mobitel, shvatila sam da se nešto dogodilo. Prošao je cijeli dan, a Tomislavu ni traga ni glasa. Pavle me tješio, no ja sam osjećala da se dogodilo nešto strašno. - Tomislav ne bi samo tako nestao - jecala sam. - I nije nestao. Sigurno postoji objašnjenje. Ne razmišljaj crno. Javit će se uskoro i sve ti objasniti. Imaj vjere - hrabrio me. Međutim, ovaj put Pavle nije bio u pravu. Umjesto Tomislava nazvala je policija i obavijestila me da je moj suprug stradao na putu. Slušalica mi je ispala iz ruku, a ja sam se onesvijestila. Ne znam tko me prenio na krevet, niti tko je razgovarao s policijom. Kad sam se probudila, mama i Pavle sjedili su uz mene. Bilo je dovoljno pogledati ih da shvatim kako ovo nije bio ružan san. - Recite mi da to nije istina! Tomislav nije mrtav! - jecala sam. Oboje su šutjeli, znali su da me ne mogu utješiti. Bol je bila prejaka. Zamolila sam ih da me ostave samu jer u ovom trenutku nikoga nisam željela pored sebe. U ruke sam uzela našu sliku s vjenčanja i gorko zaplakala. Krivila sam sebe za nesreću jer je zbog našeg dugog razgovora na put krenuo nenaspavan. Na oštrom zavoju pred sobom je ugledao dva biciklista. Da izbjegne nesreću snažno je okrenuo volan i sletio s ceste u dubok jarak. Biciklisti su odmah pozvali pomoć, Hitna je brzo stigla, no mom mužu nije bilo spasa. - Ovo je najveća bol koju sam ikad iskusio - u bunilu je šaptao liječnicima. - Odmah ćemo vam dati injekciju protiv bolova i vozimo vas u bolnicu - odgovorio mu je doktor. - Mislim na svoju ženu. Karmela me čeka, a ja neću doći. Sad sam poput drugih, i ja ću je prevariti, povrijediti - bile su to njegove posljednje riječi. Tomislav je umro na putu za bolnicu. Mislila sam da je to i za mene kraj jer sada doista nemam razloga živjeti. Danima sam odbijala hranu i mislila da ću umrijeti od tuge. Bio je to jedini način da zauvijek budem sa svojim mužem. Prijateljska utjeha No Pavle me uvjerio da moram nastaviti sa životom. Posebno zbog malog bića koje je već dva mjeseca živjelo u meni. Moj sin je bio jedini razlog zašto nisam dignula ruku na sebe. Poslije takve ljubavi moje srce će zauvijek biti ispunjeno prazninom, mislila sam. I natjerala se da živim od danas do sutra, zahvalna što sam doživjela tako veliku ljubav. Pavle me svaki dan posjećivao, hrabrio me da ću jednom opet biti sretna, a meni se čini da bih tako izdala Tomislava. Život bez njega godinama je bio bolan, I sebe u zagrljaju nekog drugog muškarca dugo nisam mogla zamisliti. Godinama sam živjela u prošlosti, sjećanjima na svog muža. Pavle nije odustajao, strpljivo je čekao da se bol stiša. I cijelo je vrijeme bio uz mene. Baš kao što mi je Tomislav nekad davao vjeru u izlječenje od karcinoma, Pavle mi je sada davao nadu u bolje sutra. Moj sin Tomo danas ima dvije godine, a prijateljstvo između Pavla i mene preraslo je u nešto dublje. Ne kažem da je to strastvena i snažna ljubav jer nikad nikoga neću voljeti kao Tomislava. Veže nas prijateljstvo, poštovanje, odanost. No iz prijateljske smo ljubavi ipak napravili korak više jer doista, uvjerio me moj Pavle, nema razloga da jedno drugome ne damo priliku.
Dobra večer. Ja sam Aleksandra, vaš vodič - začuo sam iza sebe ugodan ženski glas. Kad sam se okrenuo, ostao sam zatečeno buljiti u mladu ženu koja je samo nekoliko metara od mene razgovarala s mojom kolegicom Zorkom, profesoricom hrvatskog jezika. - Drago mi je, ja sam Zorka. U agenciji su vas jako nahvalili. Ovo vam je već treća ekskurzija u Španjolsku, zar ne? - upitala je Zorka ženu koja joj se predstavila kao Aleksandra. Iako sam je vidio samo iz profila, sve više sam uviđao kako nema sumnje da je riječ o njoj. Nekad prekrasna sedamnaestogodišnja učenica u koju sam se kao mladi nastavnik ludo zaljubio, sada je stajala samo nekoliko koraka od mene. I dalje me nije opazila, tim više što su se posvuda uokolo motali učenici, a njihova graja onemogućavala mi je da čujem nastavak razgovora. Koliko je vremena prošlo otkad smo se zadnji put vidjeli, u glavi sam brzo zbrajao godine. Upravo kad sam izračunao da je od dana kad je Aleksandra maturirala prošlo nešto više od sedam godina, ona je pogledala prema meni. Odmah sam shvatio da je i ona mene prepoznala. U njenom najprije iznenađenom pogledu ubrzo sam primijetio zbunjenost. Skrenula je pogled i nastavila razgovor sa Zorkom. Iako se u međuvremenu nismo vidjeli, ja se odonda nisam mnogo promijenio. U trideset i trećoj godini i dalje sam bio zgodan i vitke linije koju sam održavao redovitim odlascima u teretanu. Osim što sam iza sebe imao propalu dugogodišnju ljubavnu vezu, jedina veća novost u mom životu bila je ta što sam promijenio radno mjesto. Kao gimnazijski nastavnik povijesti radio sam već niz godina u jednoj drugoj školi, a ne u onoj koju je Aleksandra pohađala i u kojoj smo se upoznali. Mada smo oboje živjeli u Zagrebu, svih ovih godina nismo se ni jednom sreli. Nisam znao je li se udala i gdje radi, a sada sam bio u prilici to doznati. Trebam li joj prići i pozdraviti je? Nisam znao što bih trebao učiniti, posve smeten neočekivanim susretom. - Možete slobodno u autobus - obratio mi se jedan od dvojice vozača, očito primijetivši da već dulje vrijeme zbunjeno stojim pokraj autobusa u koji su učenici stalno ulazili ili pak iz njega izlazili. - Da, svakako. Prtljagu sam već ostavio - promrmljao sam vozaču i ušao u autobus. Sjeo sam na jedno od prvih sjedala. Pogled mi je stalno bježao kroz prozor prema Aleksandri. Sada se u njihov razgovor uključio i Pero, treći od četiri nastavnika iz naše ekskurzijske grupe. Putovali smo s dva autobusa, a Perin i moj razred bili su zajedno. Nisam znao hoće li Aleksandra, koja je bila jedan od naša dva vodiča, sjesti u naš ili susjedni autobus, pa sam ukočen na sjedalu čekao razvoj događaja. Odmah sam uočio da je jednako lijepa kao onda kad sam je potajno, i s osjećajem nečiste savjesti, gledao u školi. Nekad ljupka učenica duge plave kose sada je izgledala zrelije, ali jednako zgodno. Kosa joj je bila nešto kraća i manje kovrčava. Na sebi je imala traperice i jaknu od trenirke, što nije nimalo umanjilo njenu vitku pojavu. - Razredniče, možemo li nas dvojica na zadnja sjedala? - trgnuo me iz razmišljanja učenik. - Samo sjednite gdje želite. Važno je da ne stvarate nered - nisam propustio upozoriti ih još jednom. Konačno, Aleksandra je krenula prema autobusu, a ja sam osjetio kako mi je srce brže zakucalo. Ušla je unutra sama, jer su se Zorka i Pero uputili sa svojim putnim kovčezima prema vozačima. Znao sam da će mi se obratiti jer nije bilo razloga da me ignorira. Među nama, naime, nikad nije bilo ničega osim platonske zaljubljenosti jer sam ja ostao čvrst u odluci da ne prekršim etički kodeks, a on mi nije dopuštao da se upustim u vezu s jednom od svojih učenica. Jedan bezazleni, ukradeni poljubac na maturalnoj zabavi bilo je sve što se među nama dogodilo. Glupi odgovori Iako je zaljubljenost bila obostrana, nisam popustio Aleksandrinim pokušajima da me osvoji. Zastala je pokraj mog sjedala. - Dobra večer. Kako ste? upitala me ljubazno, ali istovremeno i nekako službeno. Djelovala je kao da vlada situacijom i da se brzo pribrala od početnog iznenađenja. - Pa, valjda će biti dobro. Mislim, na ekskurziji - moj odgovor je bio ne samo smeten, već i prilično glup, stoga sam brzo dodao: - Dobro sam, a vi? Mislim... kako si ti, Aleksandra? - sada sam zvučao još gore. Osmjehnula se i u sjećanje mi vratila trenutke kad sam se trudio ne gledati je previše dok bi se osmjehivala u razredu. - Dobro sam. Ovdje sam kao vodičica. Studirala sam španjolski i talijanski - otkrila mi je. - Radiš u agenciji? - Zapravo, već sam dvije godine zaposlena u jednoj prevoditeljskoj firmi, a nekoliko puta me je putnička agencija angažirala za školske ekskurzije u Španjolsku ili Italiju - objasnila je, a njena spontanost u odgovorima malo me je opustila. - Ja sam u ovoj gimnaziji već šest godina. Tu sam dobio stalni posao. Bliže mi je do stana a moje satove uzeo je profesor Perić - dalje sam govorio prilične besmislice, pomislivši kako se ona možda više i ne sjeća spomenutog profesora. Aleksandra je kimnula glavom. U autobus je upravo ulazio Pero, pa se u uskom prolazu malo pomaknula da moj kolega prođe. - Igore, ti si se već smjestio - obratio mi se Pero i zavalio u sjedalo do moga. - Ja ću, izgleda, imati dva sjedala za sebe - rekla je zadovoljno Aleksandra i sjela na jedno od dva slobodna sjedala odmah iza vozača, a preko puta nas dvojice. Učenici su se, kao i obično, gurali i glasno komentirali tko će s kime i gdje sjediti. Trudio sam se ne gledati previše u njenom smjeru. Moji osjećaji bili su pomiješani. S jedne strane, bio sam uzbuđen što smo se ovako neočekivano sreli, dok sam s druge strane shvaćao kako će mi njena prisutnost smetati da uživam u svom prvom putovanju u Španjolsku. Osim razgledavanju, morao sam se posvetiti svome razredu, a strahovao sam da će mi to biti teško uz njenu prisutnost. Uz to, odmah sam znao da ni danas nisam prema njoj ravnodušan. No, ona je možda u sretnom braku, možda je već i majka, odmah sam pomislio, dok mi se u dušu uvlačilo nešto slično neraspoloženju. - Igore, zar ti nije Vruće u toj jaknu? - Pero je sjedio u kratkim rukavima. Bio je kraj ljeta, ali u autobusu je bilo vruće, što uopće nisam osjetio. Skinuo sam jaknu. - Zorka i Monika su u drugom autobusu, što je jako dobro. Znaš da Monika ne prestaje govoriti. A s njenim bismo razredom brzo oglušili - Pero nije imao takta i bio je sklon ogovaranju. Primijetio sam da se Aleksandra na to nasmijala. Ja sam i dalje nijemo sjedio. - Moramo biti spremni na galamu. Pa to su učenici. Nismo li i mi nekad bili takvi? - rekla je Aleksandra. Pogledi su nam se još jednom sreli. Ovoga puta u njenom je bilo nešto izazovno, što me je ponovno vratilo u nedavnu prošlost. Uslijedilo je brojenje učenika, pa sam se na trenutak posvetio poslu i zaboravio na Aleksandru. - Marine, ne možeš tu torbu držati ovdje. Zašto je nisi stavio s ostalom prtljagom? - ljutio sam se na jednog učenika. Vozač je riješio stvar i konačno smo krenuli iz Zagreba. Nakon samo nekoliko kilometara vozač je na zahtjev učenika pustio glazbu na CD-u, pa je u autobusu bilo preglasno za bilo kakav razgovor, što mi je odgovaralo. Iako se već spustio mrak i pred nama je bila noćna vožnja, učenici su živo razgovarali i pjevali. Pero je uključio lampicu iznad svog sjedala i čitao novine, a Aleksandra je gledala kroz prozor. Je li se i ona sjećala istih dana, pitao sam se, pogledavajući potajno prema njoj. Kako je vrijeme odmicalo, i učenici su se umorili od pjevanja. Nešto prije ponoći glazba je utihnula, a Pero je već zadrijemao. Dok je pred mojim očima promicala bijela linija uz rub autoceste, ja sam opet vidio plavokosu učenicu koja je sjedila u drugoj klupi srednjeg reda. Bila je to moja prva radna godina. Završio sam studij povijesti i nekoliko godina bezuspješno tražio posao u struci. A onda mi se u dvadeset i šestoj konačno posrećilo. Primljen sam na jednogodišnju zamjenu u jednu zagrebačku srednju školu. Nisam bio razrednik, a Aleksandrin četvrti razred bio je jedan od dva najbolja maturalna razreda u školi. Ona je bila vrlo dobra učenica, ali baš iz mog predmeta najprije je dobila jedinicu. Prozvao sam je slučajno, kao kaznu za ometanje nastave od strane većine u razredu. Do kraja školske godine bilo je još dosta vremena, ali učenici su već naveliko razmišljali o studiju, a naročito o predstojećem maturalnom plesu. Iako su inače bili pristojni, toga su me dana svojom galamom i ometanjem predavanja naljutili, tim više što sam kao mladi nastavnik odmah želio uvesti red, strahujući da me inače neće slušati. Aleksandra nije naučila posljednje dvije lekcije i nije željela odgovarati. - Profesore, dajte mi jedinicu! Iako... ja nisam pričala - dodala je, što me je još više naljutilo. - Ne mogu ja provjeravati tko od vas priča, a tko ne. Prozvao sam te. Želiš odgovarati? - pitao sam je hladno. Nepravedna jedinica - Ne - tiho je rekla i sjela. Ipak, kad sam joj upisao negativnu ocjenu, osjećao sam se loše. Znao sam da je ona jedna od mirnih učenika u razredu, a brz pogled na njene uglavnom vrlo dobre i odlične ocjene govorio mi je i da redovito uči. Još istog dana u zbornici od njene razrednice doznao sam razlog zašto toga dana nije naučila. - Vidjela sam da ste Aleksandri upisali jedinicu - raspitivala se razrednica i odmah nastavila: - Znate, njen je brat dospio u bolnicu. To je onaj osnovnoškolac što ga je nekidan na pješačkom s bicikla srušio motociklist. Dečko je bio prilično ozlijeđen, ali srećom se izvukao. Zar vam Aleksandra nije rekla? - čudila se razrednica. - Ne, samo je rekla da ne želi odgovarati - objasnio sam zbunjeno dok me je obuzimala grižnja savjesti. Sutradan sam je nakon sata pozvao. Pristupila je mom stolu i ja sam prvi put primijetio njenu neobičnu ljepotu. Imala je velike plave oči koje je isticala tek laganom šminkom. Mada se većina učenica šminkala, a neke su ruž vadile čak i na satu, Aleksandrina ljepota bila je prirodna. Stvarno je prekrasna, shvatio sam i nesvjesno je odmjerio od glave do pete. - Zašto mi nisi rekla da ti je brat u bolnici? Ne bih te tada pitao. - Nisam se htjela izvlačiti na brata. Nisam naučila zapravo, mislila sam da to znate - priznala je skromno. - Nisam znao. Naravno, čuo sam da je stradao dečko, ali ne da je to tvoj brat. Kako je on? - Puno bolje. Operirali su mu koljeno i kažu da će Opet normalno hodati - sad je ona mene odmjerila znatiželjnim pogledom. Zbunio sam se i počeo prevrtati po dnevniku na stolu. - Neću ti uzeti u obzir tu negativnu ocjenu. Ali bilo bi dobro da odgovaraš za nekoliko dana. Možeš li stići naučiti? - Mogu već u petak. Naučila sam sve osim posljednje lekcije - pristala je i izišla iz razreda. Od tada počeo sam sve više misliti na Aleksandru. Znao sam da nema još osamnaest godina, što sam još istog dana provjerio u dnevniku. Bio sam od nje stariji punih osam godina. Iako sama razlika nije bila tako velika, to mi se tada činilo nepremostivom preprekom. Bio sam njen nastavnik, a ona ipak maloljetna učenica. Nikakva veza među nama za mene nije dolazila u obzir. Ipak, sve češće bih samog sebe uhvatio kako razmišljam o njoj. Aleksandra je u petak ispravila ocjenu. Dao sam joj odličan iako je zapravo zaslužila vrlo dobar. Valjda sam se tako želio iskupiti što sam je kaznio zbog drugih koji su stvarali nered. Od tog dana i ona je mene primijetila. Čuo sam od nekih svojih kolega da me učenice smatraju najzgodnijim nastavnikom. Bio sam osim toga, i najmlađi profesor u školi. Značajni pozdravi - Pazite samo da vas ne počnu proganjati. Nije lako s curama u tim godinama - šalila se profesorica koja je bila pred mirovinom. Nisam tome pridavao pozornost jer nisam primjećivao da me učenice doživljavaju na taj način. Osim Aleksandre. Nisu mi promakli njeni sve otvoreniji pogledi. Iako sam shvatio da nije od djevojaka slobodna ponašanja, sve je češće iz učionice izlazila posljednja. Pozdravljala bi me značajno, a ja sam se trudio da ne primijeti kako se i ona meni sviđa. Uočio sam i da je promijenila način odijevanja. Dok je ranije nosila sportsku odjeću, na satu se počela pojavljivati u uskim suknjama i visokim potpeticama. - Nadam se da ćete doći na ples - dobacila mi je jednog dana prolazeći pokraj mog stola. - Na ples? - ponovio sam i podignuo glavu. Zastala je i pogledala me u oči. - Na maturalni ples. Voljela bih da dođete - izgovorila je, a obrazi su joj se zarumenjeli. - Aleksandra, znaš da ja nisam razrednik - počeo sam, ljutit na sebe što sam se pred njom zbunio. - Pa svejedno možete doći, zar ne? - rekla je gledajući me gotovo molećivo. Primijetio sam i da me sve češće pri obraćanju izbjegava zvati profesorom. - Ne znam. Ne vjerujem da ću doći - nastojao sam da mi glas zvuči hladno i nezainteresirano. Želio sam da što prije iziđe iz učionice, ali ona je i dalje stajala pokraj stola. Izgledala je lijepo u uskom zelenom kostimu i sa skupljenom kosom. Znao sam da se trudi izgledati starije, što joj je i uspijevalo. Da nisam znao, rekao bih da ima dvadesetak godina. - Vidjela sam vas nekidan - nastavila je. - Je li? - shvaćao sam da je takav razgovor neprimjeren i da ne vodi nikamo. Ipak ga nisam prekinuo. - Kad ste izlazili iz kina. I ja sam gledala film. Ali s prijateljicama. To vam je bila djevojka? - sve je izgovorila u jednom dahu, a ja sam vidio da joj obrazi gore. U kinu sam bio s tadašnjom djevojkom Doris. Naša veza bila je kratka i uskoro je završila. Možda i zato što sam se sve više zaljubljivao u Aleksandru i maštao o njoj. Moje odbijanje - Je li vam to cura? - ponovila je svoje pitanje. Odlučio sam joj objasniti kako stvari stoje, ali sve sam samo još više pogoršao. - Aleksandra, to me ne smiješ pitati. Ja sam tvoj profesor i naš odnos mora biti upravo takav. Bez obzira na ... Zaboga, ti si učenica. Maloljetna si i ja sam puno stariji od tebe. Nemoj se ljutiti, ali morao sam ti to reći jer sam primijetio ... - zastao sam ne pronalazeći prave riječi. Bio sam uvjeren da će izjuriti iz učionice ili čak briznuti u plač. Mislio sam da sam je uvrijedio, ali ona je napravila korak bliže stolu iza kojeg sam stajao. - Uskoro ću biti punoljetna. I maturirati. A vi imate tek dvadeset i šest godina. Moja prijateljica hoda s dečkom koji je samo dvije godine mlađi od vas - rekla je mirno. Bio sam preneražen takvim njenim razmišljanjem, kao i činjenicom da zna koliko točno imam godina. Ali bilo je kasno da se pravim da mi do nje nije stalo. Iako je bila mlada, shvatila je da mi se sviđa. Stoga sam je prestao uvjeravati u razliku u godinama. Kao izgovor poslužila mi je upravo tadašnja djevojka Doris. - Aleksandra, ti si draga cura. Ali ja sam u ozbiljnoj vezi. To je žena koju si vidjeli sa mnom kad sam izlazio iz kina - naglasio sam riječ žena. Moje riječi su je pogodile. Jedno vrijeme gledala me razočarano, gotovo očajno, a onda promrmljala: - Oprostite - izjurila je iz učionice. Sljedećih dana i tjedana činilo se kao da me ignorira. Istovremeno mi je zbog toga laknulo, ali me i pomalo razočaralo. Jer bio sam u nju već ludo zaljubljen i nisam je mogao izbaciti iz misli. Prekinuo sam s Doris i zamišljao kako bi bilo da ipak iziđem s Aleksandrom. Čak sam se povjerio i najboljem prijatelju. - Za dva mjeseca imat će osamnaest. Kad ne bude više u školi ... - Zaboga, Igore! Što je tebi? Ipak je to tvoja učenica. Kako bi to izgledalo u školi. Svi bi mislili da si je zaveo, iskoristio. A tek njeni roditelji! Saberi se, čovječe! - prijatelj Filip nimalo mi nije olakšao. - Ne znam, Filipe. Do sada se nikad nisam tako zaljubio - bio sam iskren i na trenutak čak sam sebi smiješan. - Zaboravi je. Osim toga, cura će vjerojatno na faks. Naći će nekog studenta, mlađeg i zabavnijeg od tebe - Filip nije birao riječi. - Baš ti hvala - smrknuo sam se. - Samo sam iskren. Ne upuštaj se u to, kažem ti. Riskirat ćeš karijeru nizašto. Trudio sam se izbaciti Aleksandru iz glave, ali uzalud. Nekad su nam se na nastavi pogledi sreli, te sam morao uložiti maksimalan trud da ostali u razredu ništa ne primijete. Bio sam siguran da Aleksandra svoje osjećaje nije nikome povjerila. Bila je inteligentna i nije željela riskirati da o našoj zaljubljenosti dozna cijela škola. Tjedan dana prije maturalnog plesa, na koji nisam namjeravao otići, poslala mi je poruku na moj privatni mail. "Molim te, budi na plesu. To će mi puno značiti, ne mogu izreći riječima koliko", buljio sam u dvije natipkane rečenice. Iako se nije potpisala, znao sam da je to ona poslala. Dvoumio sam se i konačno odlučio otići na ples. Tome je pripomoglo i nagovaranje kolega, koji nisu ni slutili što se u meni zbiva. Aleksandra je bila prekrasna. Znao sam, unaprijed da će pobijediti na izboru za miss maturalnog plesa. Isto tako, znao sam da joj moj dolazak znači još više od pobjede. Nastojali smo da nitko ne primijeti naše poglede koje smo potajno izmjenjivali. Plesao sam s kolegicama, ali kad mi je nakon proglašenja pobjednice izbora ljepote prišla, noge su mi se odsjekle. - Profesore, nadam se da nećete odbiti misicu? - koketno me je zamolila za ples, naglasivši ono "profesore". Znao sam da me izaziva i koristi svoju pobjedu kako bi me privoljela na ples. Sjedio sam zbunjeno za stolom, a onda začuo kolegu iz matematike: - Igore, hajde na podij! Pa ja sam otplesao sa svim svojim učenicama, a ti ni s jednom - nagovarao me bezazleno postariji kolega. Očito nije zaključio zbog čega se dvoumim. Shvatio sam da nitko u našem plesu neće vidjeti ništa čudno. Ustao sam i uskoro se prekrasna Aleksandra našla u mom naručju. Plesali smo valcer, ali ja sam jedva bio svjestan glazbe. U nekoliko navrata zagazio sam na njenu zlatnožutu dugu haljinu. - Oprosti - ispričavao sam se više puta. Kad je ples završio, začuo sam je kako govori: - Mogli bismo otići zajedno. Ti si došao autom. - Ne dolazi u obzir - promrmljao sam i gotovo pobjegao s plesnog podija. Provokacija plesom Ljutila me njena otvorenost, ali znao sam da sam joj svojim pogledima, pa i dolaskom na ples, davao povoda da se nada kako se među nama može razviti nešto više. Nakon samo desetak minuta odlučio sam među prvima otići. Dok sam na mračnom parkingu u džepu jakne tražio ključ svog starog peugeota, začuo sam je iza sebe: - Igore, nemoj me odbaciti samo zbog škole. Za nekoliko mjeseci ću maturirati. Volim te, Igore - govorila je kroz suze. Bio sam šokiran. - Aleksandra, vrati se odmah unutra. Netko nas može vidjeti - strah da će se moji osjećaji razotkriti skoro me paralizirao. Ali Aleksandra mi je prišla i obavila ruke oko mog vrata. Htio sam je odgurnuti, ali kad se čvrsto priljubila uz mene, spontano sam je privukao u zagrljaj. Poljubac je bio kratak. U trenu sam shvatio da ona nema nikakva ljubavnog iskustva. To me je posve otrijeznilo, pa i prestrašilo. Malo sam je odgurnuo, a ona je gotovo posramljeno spustila glavu i prošaputala: - Stvarno te volim, Igore. Daj mi šansu. - Ne dolazi u obzir. Oprosti zbog ovoga. I vrati se u dvoranu - rekao sam i ušao u auto. Odjurio sam glavom bez obzira. Nakon tog događaja čvrsto sam odlučio potpuno je ignorirati. Bilo je tek nekoliko tjedana do kraja školske godine. Nadao sam se da će mi u školi ponuditi stalni radni odnos, iako se nastavnica koju sam zamjenjivao željela ranije vratiti s porodiljnog. Neprimjerenom vezom s učenicom nikako nisam htio ugroziti svoj posao. Na moje zadovoljstvo, i Aleksandra je mene počela izbjegavala. Vjerojatno je shvatila da me ne može zavesti i da ću ostati pri svome, mislio sam. Imala je očito i mnogo obaveza oko mature i upisa na studij. Nisam je nikad, poput ostalih učenika, upitao što će studirati. Jedva sam čekao da završi školu i ode iz mog života. Iako sam je često sanjao i čeznuo za njom, znao sam da neću popustiti osjećajima. Među nama ne smije biti ničega. Druga škola Aleksandra je maturirala i stigli su školski praznici. Otišao sam na dugi odmor na more, a prije početka nove školske godine javio sam se na natječaj za stalni radni odnos u drugu srednju školu. Bio sam primljen u gimnaziju. U novoj sredini i s novim kolegama polako sam zaboravljao lijepu bivšu učenicu. Nekoliko godina bio sam u stabilnoj vezi s Danijelom, ali nije došlo do braka. Ona je bila ambiciozna dizajnerica i sanjala je o inozemnoj karijeri i odlasku iz Hrvatske. Za mene nije dolazilo u obzir da dam otkaz na sigurnom poslu i uputim se u nepoznato. Razišli smo se prijateljski te sam već godinu dana bio slobodan, što nikako nije bilo jasno mom već nekoliko godina oženjenom prijatelju. - Zar nema u toj tvojoj školi neka slobodna i zgodna nastavnica? - čudio se Filip. - Za mene nema. Ili su starije gospođe ili nisu moj tip - objasnio sam mu u šali. - Onda dovedi s te ekskurzije neku vatrenu Španjolku. Zakopao si se u školu i u stan. Više i ne kontaktiraš sa ženskim spolom. Osim s učenicama, ali to je nešto drugo. Nadam se - Filip se očito još uvijek sjećao moje davne zaljubljenosti u maturanticu. Nisam ništa komentirao, ali sada su mi se, sjedeći samo dva metra od Aleksandre, njegove nedavne riječi učinile proročanskima. Opet nas je sudbina spojila. Iako nisam znao ništa o njenom sadašnjem životu, sve mi se činilo drukčije nego onda. Aleksandra je i dalje bila osam godina mlađa od mene, ali sada je to bila odrasla zaposlena žena. Već prvog dana ekskurzije, dok smo razgledavali talijansku Veronu, na svom putu za Španjolsku, shvatio sam da je postala ozbiljna i odgovorna. Iako to nije bio njen posao, trudila se brinuti za učenike, a zbog njenog zanimljivog pristupa u tumačenju povijesnih i kulturnih zanimljivosti većina đaka pozorno ju je slušala. Nastojao sam što više biti u njenoj blizini, ali prilike za razgovor nasamo nikako nije bilo. Uvijek je pokraj nas bio netko od nastavnika ili učenika. Prije nastavka puta zastali smo pored slavne kuće Shakespeareove Julije u Veroni. - Romeo i Julija su se voljeli, ali nisu mogli biti zajedno - dok je Aleksandra pričala tragičnu ljubavnu priču, jedna učenica ju je prekinula pitanjem: - Zašto nisu mogli biti skupa ako su se voljeli? - Zato što su njihove obitelji bile u svađi. To je bilo drukčije vrijeme nego danas. Zar nisi čitala dramu "Romeo i Julija"? - pitala ju je Aleksandra. - Jesam, ali ne sjećam se svega - učenica je zbunjeno odmahnula glavom. - Ona vam čita samo Gospodare prstenova - nadovezao se jedan od učenika pa su svi oko njih prasnuli u smijeh. - Moraš pročitati tu knjigu. To je najpoznatija zabranjena ljubav u povijesti - dodala je Aleksandra i potražila me pogledom. Srce mi je na trenutak zastalo. U tom sam trenutku znao da nije udana, kao i to da joj se i danas, nakon toliko godina, sviđam. Odlazeći prema autobusu, konačno smo se našli sami, jedno pokraj drugoga. - Ipak je naporan ovaj put. Tek sutra smo u Španjolskoj. Jeste li se vi uspjeli naspavati u busu? - upitala me je. - Ne baš. Aleksandra, možeš li mi prestati persirati? Pa i s Perom si već na ti, a mi se znamo od ranije - predložio sam, jer me njeno persiranje podsjećalo na dane kada nismo mogli biti skupa. - Vrijedi - prihvatila je odmah uz osmijeh i dodala: - Znaš s djecom. Vidim da te slušaju. Kao i onda, uvijek postigneš što želiš - aludirala je očito na moj čvrsti stav da se ne upuštam u nedopuštenu vezu s njom. I sada je bila otvorena, ali više se nije zbunila kao nekad. Zastao sam pokraj vrata autobusa kako bih je propustio: - Nisam postigao što sam želio, nego što sam morao - tiho sam priznao, a ona je bez riječi ušla u autobus. Sa svakim novim zaustavljanjem naš je razgovor bio sve dulji i izravniji, a odnos sve bliži. Kad smo se tijekom razgledavanja Cannesa na trenutak odvojili od ostalih, ispričao sam joj o svojoj propaloj vezi s Danijelom, a ona je meni rekla da je nedavno prekinula s dečkom. U zagrljaju - Nije išlo. I da znaš... bio je samo godinu dana mlađi od tebe - zadirkivala me je gledajući me istim izazovnim pogledom kao nekad. Ali među nama više nije bilo prepreke. Već prve večeri u poznatom španjolskom ljetovalištu Aleksandra se našla u mom zagrljaju. Bez straha i nečiste savjesti mogao sam je grliti i priznati joj koliko sam čeznuo za njom. Njeni su poljupci sada bili iskusniji, strastveniji. Prvi put sam samoga sebe upitao jesam li ipak pogriješio što sam je onda pustio i riskirao da sreću pronađe s drugim. Slično pitanje i njoj se nametnulo jer mi je nakon dugog poljupca priznala: - Igore, dugo sam ti zamjerala što si me onda odbio. - Učinio sam ono što sam smatrao ispravnim - branio sam se, i nakon kraće stanke tiho dodao: - Nisam tada mogao znati. - Što? - Da smo stvoreni jedno za drugo. - Ali ja sam znala. Volim te, Igore. Moja prva nastavnička ekskurzija ostat će mi cijelog života u sjećanju. Na njoj sam ponovno pronašao ljubav svog života. Aleksandra je za nepunu godinu dana postala moja supruga i majka naših blizanaca. Siguran sam da ćemo im jednoga dana ispričati kako nam je sudbina pružila drugu šansu.
Renata, zar još nisi spremna? Tea i Damir samo što nisu došli. Mislim da i Sandra dolazi s njima - požurivao me moj suprug Leon dok sam u kuhinji pripremala sendviče za put. - Što misliš, hoće li nam ovo biti dovoljno? - upitala sam podižući vrećicu sa sendvičima u zrak. - Možda da ipak složim još koji? Znaš koliko Dino može pojesti - dvoumila sam se. - Zaboga, ima i više nego dovoljno za sve. Kao da je našem sinu stalo do hrane. Kladim se da već nekoliko mjeseci živi samo za ljeto i ove praznike na moru. Sunce, more, zgodne djevojke.... Znaš kakva je današnja mladež - nastavio je. - Nisi ni ti puno bolji, znaš? - nasmijala sam se priprijetivši prstom. - Nemoj misliti da sam zaboravila kako si odmjeravao onu bujnu plavušu prošlog ljeta dok se sunčala na plaži pored nas - nastavila sam se šaliti. - Dobro, pobijedila si. Priznajem da je plavuša bila jako privlačna, ali ti znaš da ja ipak oduvijek više volim crnke - zavodljivo je dodao pomilovavši moje tamne uvojke. Istog trenutka oboje smo prasnuli u smijeh. Bilo je tako lijepo znati da smo napokon na zasluženom godišnjem odmoru i da više nikamo ne moramo žuriti. Uskoro je gradsku vrevu trebao zamijeniti mir i tišina naše male vikendice u Opatiji. Ove godine u njoj smo odlučili ugostiti i naše dugogodišnje prijatelje Teu i Damira te njihovu šesnaestogodišnju kćer Sandru. Bit će to izvrsna prilika da se nakon tko zna koliko dugo vremena ponovno pošteno ispričamo. Premda smo se redovito čuli telefonom, nismo živjeli u istom gradu i ponekad je, baš kao i sada, znalo proći i po nekoliko mjeseci a da se ne vidimo. Nisam nimalo sumnjala u to da ćemo se u Opatiji, unatoč pomalo skučenom prostoru naše vikendice, svi uspjeti dobro odmoriti i napuniti baterije za nove radne pobjede. Dok sam razmišljala o tome, ispred naše kuće je zatrubio automobil. - Naši su prijatelji točni, nema što - veselo sam rekla domahnuvši im kroz otvoren prozor. Odjevena u prozračnu ljetnu haljinu s golemim slamnatim šeširom na glavi, Tea mi je sa širokim osmijehom vedro odmahnula. - Moj Bože, kako je Sandra narasla. Ne mogu vjerovati da je to ona ista štrkljava djevojčica od prije nekoliko mjeseci - u nevjerici sam okretala glavom ugledavši mladu tamnokosu djevojku kako izlazi iz automobila. - Dok ja završim s pakiranjem hrane, vi možete izići na terasu i rashladiti se limunadom. Već sad je jako vruće, osim toga, pred nama je dug put i sigurna sam da će svima prijati. Ne brini, ja ću vam se uskoro pridružiti - prokomentirala sam vrativši se sendvičima. - I, naravno, molim te provjeri što je s Dinom. Očekujem da za desetak minuta svi budemo spremni za pokret - dobacila sam svom suprugu dok je izlazio iz kuhinje. Stižu gosti Nekoliko minuta kasnije, kad je napokon sve bilo spremno, pridružila sam se veselom društvu na terasi. - Renči, izvrsno izgledaš! Ne mogu vjerovati da si toliko smršavjela od zadnji put - prokomentirala je moja prijateljica ugledavši me. - Hvala, ni ti ne izgledaš loše - uzvratila sam ljubeći je u obraz. - A što se tiče toga koliko sam smršavjela.... Samo ti mene tješi - vedro sam dodala. - Sandrice, dušo, ne mogu vjerovati da si to ti - obratila sam se njezinoj kćeri, koja se znatiželjno ogledavala oko sebe. - Sandra, možeš li napokon izvaditi te slušalice iz ušiju. Teta Renata upravo razgovara s tobom - proderala se Tea zakolutavši očima. - Oh, oprostite, što ste me ono pitali? - upitala je Sandra prenuvši se. - Ništa, samo sam komentirala koliko si narasla u posljednje vrijeme. Postala si prava djevojka za koju će se ubrzo mladići otimati - zadivljeno sam rekla. - Bok svima. Evo i mene! Spremni? - upitao je moj sin Dino dojurivši na terasu. Opazila sam kako su mu se, kad je ugledao Sandru, oči raširile od iznenađenja. - Sandra, to si stvarno ti? - upitao je u nevjerici. - Jako si se promijenila. Nekako si... Izgledaš skroz drukčije, znaš... Što si učinila s kosom? - zbunjeno je petljao dok se Sandra, ohrabrena njegovim komplimentima, samo tajanstveno smješkala. - Žao mi je što prekidam idilu, posebice vas mladih, no namjeravamo li stići u Opatiju prije mraka, krajnje je vrijeme da krenemo - javio se Damir jedva suzdržavajući osmijeh. Putovanje do Opatije bilo je dugo i iscrpljujuće. Unatoč tome, kad smo se u večernjim satima napokon zaustavili pred vikendicom, svi smo bili i više nego dobro raspoloženi. Posebice se to odnosilo na Sandru i Dinu, koji za cijele vožnje nisu prestajali prisno razgovarati. - Što kažete da odmah nakon večere odemo na kupanje? More je ugodno toplo - predložio je moj suprug vadeći stvari iz prtljažnika. - Nemam ništa protiv, dapače. Uostalom, što se mene tiče, i ne moram večerati. Ionako nisam gladna. Renči, što ti kažeš? - uzbuđeno je upitala Tea. - Slažem se - kratko sam odgovorila kopajući po torbi u potrazi za kupaćim kostimom. - Mama, ja neću s vama. Boli me trbuh - izjavila je Sandra zavjerenički pogledavši u Dinu. Iz aviona se moglo vidjeti kako oboje jedva čekaju da ostanu sami. Odlučila sam Dinu ostaviti u uvjerenju kako nemam pojma što se događa, a zatim odmah ujutro porazgovarati s njim. Dok smo svi zajedno uz šalu i vrisku uživali u kupanju, bila sam sretna što sam se sjetila našim prijateljima predložiti zajednički odmor. Tea je od djetinjstva bila moja najbolja prijateljica i život bez nje bio mi je nezamisliv. Nakon što smo zajedno završile školu i upisale studij, život nas je odveo na različite strane, ali time nipošto nije doveo u pitanje naše prijateljstvo. Premda sam studirala u Zagrebu, Bjelovar je i dalje ostao moj najdraži grad i svaki trenutak sam koristila kako bih u njemu posjetila svoju obitelj, ali i najdražu prijateljicu Teu. Nakon fakulteta Tea se uspjela zaposliti kao profesorica u našoj bivšoj srednjoj školi i moram priznati da sam bila sretna zbog nje. Kad sam na trećoj godini studija upoznala Viktora, svoju prvu veliku ljubav, bila sam toliko zaluđena njime da sam potpuno izgubila volju za učenje. Nastavak mog studija ekonomije neko je vrijeme čak bio upitan. Bila su uzaludna sva preklinjanja mojih roditelja da najprije završim fakultet i stanem na vlastite noge. Silno sam voljela Viktora i željela sam se što prije udati za njega. Upravo je Tea bila ta koja mi nije dopustila da si zbog kratkotrajne zaluđenosti upropastim život i snove o karijeri. - Znam da si jako zaljubljena i da ti se teško koncentrirati na učenje, ali molim te, razmisli koliko ćeš izgubiti ako sada odustaneš od svega. Prihvati se knjige, za udaju će biti vremena i kasnije. Ako te Viktor doista voli, čekat će - uvjeravala me sve dok joj to napokon nije pošlo za rukom. Kada me samo nekoliko mjeseci kasnije Viktor ostavio, a ja to neočekivano dobro prihvatila, shvatila sam da je bila u pravu. To s Viktorom bila je prolazna zaluđenost i danas sam joj neizmjerno zahvalna što me na vrijeme uspjela dozvati k pameti. Idućeg jutra ustala sam prilično kasno. Unatoč tome u kući je vladao mir i shvatila sam da ostali još uvijek spavaju. Upravo sam u kuhinji kuhala kavu kad mi se moj sin Dino iznenada prikrao s leđa. - Mogu li i ja dobiti šalicu bijele kave? - upitao je poljubivši me u obraz. - Naravno, nego, čini li se to meni ili je tvoje raspoloženje jutros na zavidnoj razini? Kad si uopće ustao? Mislila sam da si još u krevetu - zadirkivala sam ga. - Nisam mogao spavati pa sam ustao ranije i otišao plivati - slegnuo je ramenima. - Ti da nisi mogao spavati?! Doista ne mogu povjerovati u to - nasmijala sam se pozorno motreći njegovu reakciju, no Dino je mirno nastavio zuriti u šalicu kave pred sobom. Shvatila sam da ako se ne poslužim lukavstvom, neću uspjeti izvući iz njega ono što sam namjeravala. - Znaš, drago mi je što ostali spavaju kako bih mogla malo porazgovarati s tobom. Jesi li se javio Ivani? Uvjerena sam da nestrpljivo očekuje tvoj poziv - dodala sam tobože nezainteresirano, na što je Dino ravnodušno odmahnuo glavom. - Nisam još, ima vremena - zapanjeno sam slušala kako govori. Već sam zaustila kako bih mu objasnila da nije nimalo lijepo tako se ponašati prema djevojci kad me je moj sin preduhitrio. Sin odrasta - Mama, vidim da goriš od nestrpljenja kako bi doznala sviđa li mi se Sandra, ali sve da i jest tako, nisam ti dužan polagati račune. Moji osjećaji su moja stvar i volio bih kada bi tako moglo i ostati - posramljeno sam slušala kako mi govori. Tako mi i treba kad guram nos ondje gdje mu nije mjesto. Dino više nije mali, pomislila sam u sebi. - Imaš pravo, oprosti, samo... Voljela bih znati da je sve u redu. Ivana je divna djevojka i ne bih voljela da je povrijediš - iskreno sam rekla. - Slažem se s tobom, mama, ali Ivana mi je samo prijateljica. Dobro, poljubili smo se nekoliko puta, ali učinili smo to u trenutku slabosti. Oboje smo se složili kako to ništa ne znači. Nismo u vezi, ako si na to mislila - napokon se otvorio. - Ako ti tako kažeš, sine, premda moram priznati da mi je pomalo žao zbog toga, znaš? Ivana mi je oduvijek bila simpatična - nasmijala sam se pomilovavši ga po kosi. Moj sin je oduvijek bio prilično zatvoren i rijetko je govorio o svojim osjećajima, tako da sam ovakvu otvorenost mogla smatrati velikim pomakom u našem odnosu. Moram priznati da sam pomalo odahnula zbog toga. Koliko god sam se trudila ne razmišljati o tome, moj se sin iz dana u dan sve više pretvarao u odraslog muškarca. Znala sam da se približava dan kada će upoznati ženu svog života, zasnovati obitelj i zauvijek otići iz roditeljskog doma, na što je na kraju imao i pravo. Dino mi je bio sve na svijetu, moj jedini sin, i moram priznati da sam, kao i svaka druga mama, zbog te spoznaje osjećala određenu tugu. Prošlo je nekoliko dana, a ja sam počela opažati kako moj sin sve više vremena provodi sa Sandrom. Prema osmijehu koji mu nije silazio s lica i čudnom sjaju u očima, svojstvenom samo zaljubljenima, shvatila sam da je njihovo druženje odavno prešlo granicu prijateljstva. Premda sam se pomalo pribojavala zbog toga, imala sam povjerenja u Dinu i znala da nikada ne bi učinio nešto nepromišljeno. Činilo se da su i naši prijatelji ubrzo shvatili što se događa između naše djece. - Nemoj mi reći da nisi opazila koliko su Sandra i Dino zaljubljeni? Premda se trude to sakriti, čini se da se doista jako vole. Preslatki su, zar ne? - upitala me Tea jednog jutra dok smo zajedno pile kavu. - I više od toga - nasmijala sam se. - Te mladenačke ljubavi uvijek su takve. Iznenada dođu, uglavnom još brže prođu - dodala sam s osmijehom, prisjetivši se svoje ljubavi s Viktorom za koju sam nekoć bila sklona vjerovati da će trajati vječno. - Oprosti, ali ovaj put se ne mogu složiti s tobom. Prave ljubavi jesu vječne. I samo da znaš, doista ne bih imala ništa protiv toga da jednoga dana budemo prije - našalila se moja prijateljica, na što smo obje prasnule u smijeh. Vrijeme je prolazilo i naš godišnji odmor se bližio kraju. Premda sam znala da povratak u Zagreb donosi i nove obaveze, nakon gotovo mjesec dana provedenih na moru osjećala sam se poletno i odmorno. Znala sam da je ideja o zajedničkom odmoru s našim prijateljima bila pun pogodak. Jedva sam čekala iduće ljeto kako bismo sve ponovili. Sandrin odlazak Vrativši se u Zagreb, naši su prijatelji tu noć ostali prespavati kod nas. Dok smo ih idućeg jutra ispraćali, nisam mogla ne opaziti tugu na Dininu licu. Shvatila sam kako se jedva suzdržava da ne zaplače. Znala sam da moj sin silno žali zbog toga što više neće tako često viđati Sandru. Stajao je ondje i gledao kako odmiče njihov automobil. Izgledao je toliko očajno da me to uspjelo ganuti. - Dođi, Dino, idemo unutra. Jesi li za tople palačinke s čokoladom? - upitala sam kako bih ga oraspoložila. - Ne, hvala, nisam gladan. Idem u sobu - bezvoljno je promrmljao. - Znam da ti nije lako, ali, vjeruj mi, već uskoro ćeš ponovo vidjeti Sandru - tješila sam ga ne znajući koliko sam zapravo blizu istini. - Osim toga, u današnje vrijeme postoji mobitel, internet... Možete se čuti kad god to poželite - nastavila sam. - Znam, mama, ali to jednostavno nije to. Nema ni deset minuta kako je Sandra otišla, a već mi užasno nedostaje. Želio bih je držati za ruku, biti u njenoj blizini... Mislim da je volim i bojim se da će me ondje u Bjelovaru brzo zaboraviti - slomljeno je prošaptao pokrivši lice rukama. - Ne brini, Sandra je draga djevojka i uvjerena sam da i ona prema tebi osjeća isto. Ljubav je nešto prelijepo i umjesto što kukaš, trebao bi uživati u svakom trenutku pa makar to značilo i vezu na daljinu - pokušavala sam ga utješiti. Prema tmurnom izrazu njegova lica činilo se kako je Dinina ljubav doista puno jača nego što sam ja to mislila. Uskoro se naš život ponovno vratio u kolotečinu. Leon i ja vratili smo se na posao, a Dino je krenuo u školu. Vjerovala sam kako će mu povratak u školske klupe pomoći da barem na trenutak zaboravi Sandru, no to se nije dogodilo. I dalje je neprekidno govorio samo o njoj, a telefonski računi bili su astronomski. Jednom prilikom Leon mu je to čak i otvoreno prigovorio. - Dobro, Dino, što se to događa s tobom. Razumijem da si zaljubljen, ali, zaboga, nismo milijarderi da si možemo priuštiti bacanje novca na telefonske račune. Ako i idući mjesec napraviš ovoliki račun, budi uvjeren da ću ti to odbiti od džeparca - povikao je moj suprug dok je Dino spuštene glave zurio u pod. - Leone, pusti ga na miru. Zar si zaboravio da si se i ti u njegovoj dobi ponašao isto tako ili barem slično - branila sam ga. - Možda, ali ne sjećam se da sam toliko vremena provodio na telefonu. Zaboga, baciti ovoliko novca zbog njihovih besmislica? Zanima me samo o čemu ste toliko dugo razgovarali? O glumcima, pjevačima, možda vremenu? - zgražao se zureći u telefonski račun. - Ne misliš li da bi te puno jeftinije izišla mjesečna vozna karta do Bjelovara. Odi lijepo k njoj pa si gugućite do mile volje. Ovakve besmislene troškove doista više ne namjeravam plaćati - Leon je nastavio vikati, mahnuvši pritom telefonskim računom pred Dininim nosom. - E, pa da znaš da možda i hoću! Još ovog vikenda putujem u Bjelovar - Dino je iznenada poskočio iz naslonjača i unio se Leonu u lice. - Sandra i ja se volimo i nitko i ništa ne može spriječiti našu ljubav! - gorljivo je rekao. Potom se okrenuo i bez riječi izišao iz sobe. Opazila sam kako je Leon ostao poprilično šokiran njegovim istupom. Ovo je bilo prvi put da mu se Dino ovako otvoreno suprotstavio. - Balavac bezobrazni! Što si on to umišlja - ljutito je promrmljao moj suprug. - Leone, smiri se. Mislim da si ovaj put doista pretjerao. Dino je istinski zaljubljen u Sandru i u tome nema ništa loše. Možda bi bilo najbolje da se oboje prestanemo uplitati u ono što nas se zapravo ne tiče - nježno sam dodala ugledavši zabrinutost na njegovu licu. - Hm, možda si u pravu, ali to ne znači da ja i dalje ne stojim iza ovoga što sam rekao. Ovaj put je naš sin doista pretjerao i jednom za svagda bi se trebao naučiti odgovornosti - promrmljao je. Tiha misa Od toga dana u našem je domu zavladala tiha misa. Dino se durio i jedva da bi progovorio koju riječ s nama. Baš sam se ponadala da nije mislio ozbiljno kad je rekao kako namjerava otputovati za vikend, kada mi se tog petka, dok sam u kuhinji kuhala ručak, prikrao iza leđa. - Mama, ujutro putujem u Bjelovar. Možeš li mi posuditi nešto novca? Imam nešto ušteđevine, no to mi nije dovoljno - rekao je s nelagodom. - Dino, ti doista silno želiš ponovno vidjeti Sandru, zar ne? - upitala sam pozorno ga motreći. U njegovim očima vidjela se odlučnost kao još nikada dosad. - U redu, pomoći ću ti, ali moraš mi obećati da ćeš biti pametan i paziti na sebe. Odmah ću javiti Tei da dolaziš - rekla sam dohvativši telefon. - Ne, mama, doista nema potrebe. Znaš, želio bih iznenaditi Sandru - rekao je osmjehnuvši se. - Ti si najbolja mama na svijetu. Ne brini, sve će biti u redu - tješio me dok sam mu pružala novac. Vikend je došao i prošao. Kad se Dino vratio iz Bjelovara, opazila sam da je sretniji no ikad. Lice mu je doslovce blistalo i bila sam sretna zbog njega. Otprilike mjesec dana kasnije opazila sam da se moj sin iz nekog čudnog razloga odjednom počeo povlačiti u sebe. Izgubio je tek, stoga sam pretpostavila kako on i Sandra imaju problema. Premda nisam imala pojma što bi moglo biti posrijedi, jer mi je njihovo neprekidno gugutanje preko mobitela već polako počelo ići na živce, odlučila sam da ga neću gnjaviti nepotrebnim pitanjima. Ako i imaju kakvih problema ne sumnjam da će ih uskoro riješiti. Bude li Dino osjetio potrebu za tim, već će mi i sam povjeriti što ga muči, razmišljala sam. Još kad mi je potvrdio da nema nikakvih problema u školi, prestala sam zapitkivati. Nekoliko dana kasnije imala sam slobodan dan koji sam odlučila iskoristiti za temeljito pospremanje stana. Leon je kao i svakog drugog dana bio na poslu, a Dino u školi kad me prenulo zvono na ulaznim vratima. Nisam imala pojma tko bi to mogao biti jer nisam očekivala posjet. Nemalo sam se iznenadila kada sam pred njima ugledala Sandru. - Sandra, dušo, kakvo iznenađenje! Otkud ti ovdje? - zapanjeno sam upitala. - Bok, teta Renata, trebala bih Dinu - odgovorila je pomalo nervozno. - Dino je u školi. Ne bi li i ti trebala biti ondje? - Mogu li ga pričekati? - upitala je prečuvši moje pitanje. - Naravno, oprosti, izvoli, uđi - smeteno sam je pozvala. - Mogu li ti ja kako pomoći? - Moram razgovarati s Dinom - ponovila je. Nisam mogla ne primijetiti kako je njezino ponašanje u najmanju ruku bilo čudno. Osim toga, Sandrine oči bile su otečene i mogla sam se okladiti u to da je još maločas iz nekog razloga plakala. - Želiš li što popiti? Jesi li gladna? - zapitkivala sam kako bih prekinula nelagodnu šutnju koja je nastupila. Sandra se udobno zavalila u naslonjač i netremice zurila u televizijski ekran. - Ah, ne, hvala vam, nisam gladna, ionako mi je zlo - odsutno je odgovorila. Moram priznati da me Sandrino ponašanje zbunjivalo, no budući da očito nije bila raspoložena za nastavak razgovora, ispričavši se poslom ostavila sam je pred televizorom. Otprilike sat kasnije Dino se vratio iz škole. Čim je u naslonjaču pred televizorom ugledao Sandru lice mu je zasjalo od sreće. - Bok, malena, ovo je predivno iznenađenje, znaš - veselo je rekao privivši je u zagrljaj. Nisam mogla ne opaziti kako Sandra iz nekog razloga ovaj put nije dijelila njegovo oduševljenje. Na njezinu licu jasno se vidjela zabrinutost. Uzvratila mu je pozdrav tako što ga je mlako poljubila u obraz. - Dino, moramo razgovarati - naglasila je, nakon čega su se njih dvoje pokupili i nestali u Dininoj sobi. Baš sam se zaputila u kuhinju pripremiti večeru kad su se vrata Dinine sobe naglo otvorila, a iz nje istrčala Sandra sva u suzama. - Sandra, dušo, što se.... - nisam uspjela dovršiti pitanje, a ona je već izjurila iz stana. - Mama, gdje je Sandra? Oh, Bože - prestravljeno je rekao Dino dotrčavši iz sobe i odjurio za njom. Premda mi sva ova jurnjava uopće nije bila jasna, pretpostavljala sam da su se Sandra i Dino posvađali, a to me još više uvjerilo u to da se njih dvoje doista vole. Ne kaže se uzalud, tko se tuče, taj se voli. Eh, ta mladost, razmišljala sam ništa ne sluteći dok sam sjeckala povrće za juhu. Očekivala sam kako će se Dino i Sandra već ubrzo zagrljeni i nasmijani ponovno pojaviti u stanu. Kada se to niti sat vremena kasnije ipak nije dogodilo, moram priznati da sam se zabrinula. Postavljajući stol, začula sam otvaranje ulaznih vrata. Suprugov gnjev - Hej, djeco, večera... - nisam uspjela dovršiti kada sam ugledala Leona u hodniku. - Ah, to si ti. Mislila sam da je Dino i... - Gdje je taj mulac? Nemoj mi samo reći da nije u stanu - smrknuto je upitao dok sam ništa ne shvaćajući zurila u njega. - Dino je nakratko izišao sa Sandrom, mislim, i ona je ovdje pa.... - Što? Sandra je tu? Bože, moram to odmah javiti Damiru. Ljudi su izvan sebe od brige. No prije toga moram pronaći Dinu. Znaš li možda je li ponio mobitel? - upitao je dok su mu oči sijevale od gnjeva. Još nikada dosad nisam vidjela Leona ovako uzrujanog. - Leone, pričekaj, molim te. Kako bi bilo da mi najprije objasniš što se događa - upitala sam. - Doista to želiš znati? E pa dobro onda. Dino je Sandri napravio dijete. Zadovoljna? - proderao se dok sam u nevjerici odmahivala glavom. - Ne, to nije moguće... - petljala sam u potpunom šoku. - Oh, itekako je moguće. Sandra je jutros sve priznala roditeljima. Damir me odmah nazvao. I, samo da znaš, naš razgovor nije bio nimalo ugodan. Mislim da su upravo na putu ovamo. Da čujem, što sad imaš reći u obranu svog sinčića? - sarkastično je upitao. - Dino se ne javlja. Možda je tako i bolje, jer kad ga dohvatim... - bjesnio je tipkajući po mobitelu. Dugo nisam uspijevala progovoriti ni riječ. Zijevala sam poput ribe na suhom. Morala sam se spustiti u naslonjač, u protivnom bih se zacijelo srušila. Ovo što sam upravo doznala ipak je bilo previše čak i za mene. Mozak kao da mi je potpuno stao. Nisam imala pojma što reći ili učiniti. Zbog spoznaje da bi naš sedamnaestogodišnji sin uskoro mogao postati otac, mračilo mi se pred očima. Ako se ja osjećam ovako, kako je tek našim prijateljima. Imali su velike planove za Sandru, a sada se sve rasplinulo poput mjehura od sapunice. Zaboga, njoj je tek šesnaest godina! Tea je zacijelo izvan sebe, nisam prestajala ponavljati u sebi. Grozne optužbe - Jesi li posve siguran u to što govoriš? Možda je riječ o zabuni - mrmljala sam više za sebe dok se moj suprug bijesno ushodao po sobi. U tom trenutku oglasilo se zvono na ulaznim vratima. Leon je poskočio kao oparen. Ako je ovo Dino, bolje mu je da ga ne dohvatim - zaprijetio je dok su mu oči sijevale od bijesa. - Leone, molim te, nemoj učiniti nešto nepromišljeno. Razgovarat ćemo s našim sinom i zajedno pronaći rješenje. Ne brini se - pokušavala sam ga umiriti dok je išao otvoriti vrata. Ubrzo se iz hodnika začula vika, a već u idućem trenutku u sobu je bijesno utrčala moja prijateljica Tea. - Kako vas samo nije sram? Kako ste to odgojili sina? Znaš li što je učinio našoj Sandri? Taj vaš balavac uništio joj je život! - zaurlala je dok su joj se suze slijevale licem. - Tea, molim te, smiri se, riješit ćemo to kao razumni ljudi. Sve će biti u redu - pokušavala sam je utješiti premda je i meni itekako bila potrebna utjeha. - Gdje je Dino uopće? I gdje je Sandra? Nismo imali pojma da je otišla k vama. Znaš li koliko smo se brinuli. Nigdje ju nismo mogli pronaći. Uplašili smo se da si nije što napravila - Tea je grcala u suzama. Uspjela sam se pridići iz naslonjača i zagrliti je. Dok su se naše suze miješale, Tea se poput utopljenika grčevito držala za mene. - Što ćemo, Renči? Što ćemo... - upitala je zaridavši. - Ne brini, sigurna sam da ćemo pronaći razumno rješenje - odgovorila sam. U tom trenutku u sobu su ušli Leon i Damir. Na Damirovu blijedom licu jasno se vidjela zabrinutost. Bilo mi je jasno da situacija nije nimalo bezazlena. Ne samo da smo se morali nositi s neočekivanom odgovornošću već je, kako se činilo, zbog svega i naše prijateljstvo bilo ozbiljno ugroženo. - Ovo nam doista nije trebalo - Leon je u nevjerici vrtio glavom. - Bit će najbolje ako se za početak svi smirimo. Međusobne optužbe nikamo ne vode. Mislim da bismo morali pričekati djecu i poslušati što nam ona imaju reći. Tek ćemo tada moći donijeti ispravnu odluku. Skuhat ću nam kavu - rekla sam što sam mirnije mogla, premda mi je svaki živac u tijelu titrao od uznemirenosti. - Pokušat ću ponovo dobiti Dinu - dodao je moj suprug nešto smirenije. Upravo u tom trenutku začulo se otvaranje ulaznih vrata. Nekoliko trenutaka kasnije, držeći se za ruke, u sobu su ušli Dino i Sandra. - Dobro, gdje si ti dosad? Već te satima pokušavam dobiti na telefon - upitao je Leon poskočivši iz naslonjača. - Isključio sam mobitel. Želio sam u miru razgovarati sa Sandrom - mirno je odgovorio Dino. - Pretpostavljam da znate da je Sandra trudna, no ne brinite, spreman sam preuzeti odgovornost za nju i dijete. Mi se volimo - odlučno je rekao i zaštitnički prigrlio Sandru, koja je spuštena pogleda posramljeno zurila u pod. Nekoliko trenutaka u sobi je vladala potpuna tišina, koju je uskoro prekinuo Leonov histeričan smijeh. - Ah, da? Samo me zanima kako to misliš izvesti? Nemaš posao, nemaš stan, ni školu nisi završio! Jesi li ti normalan? - podrugljivo je upitao. - To nije problem. I Sandra i ja planiramo nastaviti školovanje. Ja ću ionako maturirati za koji mjesec. čim to riješim, pronaći ću posao, a čim nešto zaradim, i vlastiti stan. Ne treba nam puno, dovoljno nam je to što se volimo - gorljivo je odgovorio Dino. Učinilo mi se kako se Leon na te njegove riječi ponešto smekšao. Zaklela bih se da su mu na trenutak u očima čak zablistale suze. - Kako god - dodao je nešto pomirljivije. - Ako ste odlučili zadržati dijete i brinuti se o njemu, tada ste, ako se mene pita, koliko god to u vašim godinama zvučalo glupo, učinili pravu stvar. Dijete. je velika odgovornost, ali i sreća. Nadam se da se svi slažemo oko toga da ćemo vam mi kao roditelji pomoći koliko god to budemo mogli. Istina, neće biti lako, no unatoč svemu, vaša odluka dokazuje da ste spremni snositi posljedice svoje nepromišljenosti, a to je u vašim godinama popriličan korak - pojasnio je Leon, dok su Tea i Damir odobravajuće kimali glavom. Lažna uzbuna Premda sam znala da nam neće biti lako, s vremenom sam se počela miriti da je to ipaj sudbina. Sandra se toga dana s roditeljima vratila u Bjelovar i nastavila ići u školu. Ona i Dino i dalje su se redovito čuli telefonom. - Mama, znaš, sada kad znam da ćemo Sandra i ja uskoro zauvijek biti zajedno, uopće mi više ne nedostaje toliko jako. Ne mogu vjerovati da ćemo uskoro imati bebu - povjerio mi je jednog jutra dok je za kuhinjskim stolom pio svoju uobičajenu bijelu kavu. - Znam, sine. Tata je rekao da će ti odmah nakon mature pomoći u pronalaženju posla. Znam koliko si se veselio studiju, ali u ovakvim okolnostima bolje je da to ostaviš za kasnije - savjetovala sam. - Želiš li doručkovati? - upitala sam, na što je Dino odmahnuo glavom. - Nisam gladan, žurim se u školu - rekao je pridižući se. Upravo u tom trenutku zazvonio mu je mobitel. - Malena - nježno je rekao kada se javio, a tada se izraz njegova lica naglo promijenio. - što? Jesi li sigurna? Ah, tako.... Ne brini, ljubavi, važno je jedino da si dobro. Sad moram u školu. čujemo se kasnije - slušala sam kako govori. Kada je napokon prekinuo vezu, zagledao se u mene. Nikako nisam mogla protumačiti izraz njegova lica. - Čini se da je ipak bila lažna uzbuna - rekao je. - Ne razumijem o čemu govoriš - odgovorila sam ništa ne shvaćajući. - Mama, moram li ti crtati. Došlo je do nesporazuma. Sandra nije trudna. Jutros je bila kod liječnika i čini se da je došlo do nekog poremećaja. Sada je ponovno sve u redu - nelagodno se nakašljao. Nekoliko trenutaka nisam mogla prozboriti ni riječi. Nisam znala što bih rekla. Samo sam stajala i tupo buljila u njega. - Oh, Bože, doista mi je žao - uspjela sam promucati. - Ne mora ti biti, mama. Volim Sandru i nisam imao namjeru pobjeći od odgovornosti, no zapravo nisam baš siguran u to da sam još uvijek spreman postati tata. Bit će vremena za to čim ostvarim neke druge životne ciljeve. Ipak, hvala na potpori koju si mi pružila - iskreno je rekao moj sin zagrlivši me. Dok sam mu uzvraćala zagrljaj, osjetila sam suze u očima. Koliko god sam se već privikla na pomisao da ću uskoro postati baka, sada mi je bilo drago što je sve ipak završilo ovako. Kada je idućeg trenutka zazvonio telefon, pretpostavljala sam koga ću čuti s druge strane slušalice. Hej, Renči! Nadam se da ti je Dino rekao da Sandra ipak nije trudna. Znaš, možda griješim, ali, iskreno mi je drago zbog toga. Njih dvoje su još uvijek jako mladi i život je pred njima. Već će biti vremena za bebače - pokušavala se našaliti. - Osim toga, nekako baš i nisam sigurna da bih željela postati bakom, a vjerujem ni ti. Hajde, priznaj, ne mora ti biti neugodno. Na kraju, nas dvije još uvijek nismo za staro željezo, zar ne? - upitala je prasnuvši u smijeh. Nije mi preostalo ništa drugo nego pridružiti joj se.
Bila sam uzrujana i šokirana. Osjećala sam se loše, i psihički i fizički. Da sam barem mogla plakati, to bi mi donijelo olakšanje, no imala sam osjećaj da sam se pretvorila u kamen. Na žalost, otkrila sam nešto strašno: da moj otac vara moju majku. A ta gorka istina izišla je na svjetlo dana sasvim slučajno. Tog mi je jutra nastava trebala početi kasnije nego inače pa me mama zamolila da odnesem u kemijsku čistionicu njezin kaput i tatino odijelo. - Jesi li provjerila da slučajno nije nešto ostalo u džepovima? - pitala me gospođa koja je primala odjeću u čistionici. - Vjerojatno je mama to učinila - odgovorila sam. - Radije još jednom provjeri kako se ne bi oštetio neki dokument ili novac - upozorila me. I tako, provjeravajući džepove tatinog sakoa pronašla , sam nekoliko puta presavijen papir koji sam otvorila i pročitala tek kad sam izišla iz kemijske čistionice. Kad sam shvatila o čemu se radi, sledila mi se krv u žilama: bila je to ljubavna poruka upućena mom ocu i potpisana od neke žene koja se zvala Mirta. Kako je to moguće? Koliko sam znala, moji su se roditelji oduvijek odlično slagali. Nikad ih nisam čula da se svađaju... Zašto je onda moj tata imao ljubavnicu, pitala sam se dok su mi se suze slijevale niz obraze. Bila sam tako potresena da nisam imala volje ići u školu, nego sam nastavila besciljno lutati ulicama. Kad sam osjetila da me već bole noge, više od napetosti koju sam osjećala u cijelom tijelu nego zbog višesatnog hodanja, otišla sam u park i sjela na klupu. Htjela sam se barem malo smiriti i razmisliti o onome što sam otkrila, no svaki put kad bih pomislila na svog oca u zagrljaju druge žene osjetila bih mučninu i poriv na povraćanje. U meni je rasla duboka mržnja prema toj neznanki koja se umiješala u život moje obitelji, ali i prema mom ocu kojeg sam oduvijek obožavala i vjerovala da je savršen suprug mojoj majci. Tko zna koliko joj je puta lagao i kakve je sve izgovore izmišljao kad je odlazio drugoj ženi. Bilo mi je slabo od svega i htjela sam nazvati svog dečka Milana da me utješi i bude uz mene, no on je u to vrijeme bio na fakultetu pa sam odustala. Nisam htjela da zbog mene odlazi s predavanja. Još sam neko vrijeme ostala na klupi tupo gledajući ispred sebe, a onda sam se u jednom trenutku trgnula i odlučila otići u tatin ured kako bih mu u lice rekla koliko ga prezirem i koliko mi se gadi to što je učinio majci. Njegova me tajnica primila s uobičajenim ljubaznim osmijehom i rekla neka pričekam jer upravo završava jedan poslovni sastanak. - Kako to da nisi u školi? - pitao me tata zabrinuto čim me ugledao. - Ovo sam pronašla u džepu tvog sakoa - rekla sam mu bez uvoda pokazavši mu papir s porukom njegove ljubavnice. Problijedio je. - Žao mi je - promrmljao je s nelagodom. Očito mu je bilo jasno da nema smisla poricati i izmišljati izgovore. - Kako si mogao to učiniti? - prosiktala sam gledajući ga ravno u oči. - Teško mi je objasniti - odgovorio je spustivši pogled. - Zna li mama? - Ne, mislim da ne zna. - I, što očekuješ da ja učinim? - pitala sam. - Očekuješ da šutim i sudjelujem u tvojoj prijevari? - Ne, Vanja. Nikad ne bih to tražio od tebe... No, želim da znaš da je situacija mnogo složenija nego što misliš. Nisam bio podmukao. Činjenica je da je moj odnos s tvojom majkom u krizi već dulje vrijeme... - I to si htio riješiti tako što si pronašao ljubavnicu? - prekinula sam ga. - Koliko dugo traje ta veza? - Oko dvije godine. Ali, moraš znati da nije riječ ni o kakvom mom hiru. Zaljubio sam se u Mirtu. - Ne vjerujem ti! - povikala sam. - Ona te namjerno zavela. Sigurno si joj bio zanimljiv zbog svog računa u banci. To je ono što ju je privuklo k tebi. Glumila je zaljubljenost, a ti si nasjeo. - Nju ne zanima moj bankovni račun - pokušao ju je obraniti. - Ona ima uspješnu karijeru i dobro zarađuje, možda čak i više od mene. U svakom slučaju, Mirta je ozbiljna i poštena osoba. I ja sam, nemoj o meni misliti tako ružno. Odakle mu drskost, pitala sam se. Varao je mamu već dvije godine i očekivao da o njemu i dalje imam dobro mišljenje! Što je njemu? Zar je sišao s uma? Oduvijek sam mu se divila, a sada se čovjek koji je bio moj uzor pretvorio u najobičnijeg jadnika i slabića. Kakvo razočaranje! - Kad ćeš otići od nas? - pitala sam sa suzama u očima. - Pretpostavljam da je to sljedeći korak, zar ne? - Da, učinit ću to - tiho je rekao. - Vjeruj mi, nema toga na svijetu zbog čega bih dopustio da ti patiš, ali sada više ne mogu natrag. Ne mogu izbrisati sve što se dogodilo. Moraš me razumjeti. I mama će razumjeti, siguran sam. - Kako možeš biti tako siguran? - Zato što smo pet godina bili u vezi i dvadeset u braku... Mislim da je dovoljno dobro poznajem. A o Mirti joj dosad nisam govorio zato što sam gotovo siguran da zapravo nije potrebno. Ona jako dobro zna da naš odnos odavno više nije ono što je nekad bio. Ne zato što se više ne volimo, nego zato što smo se oboje promijenili i imamo drukčije potrebe. Nitko od nas dvoje nije kriv. za to, takve se stvari događaju i najboljim parovima. Ti imaš samo sedamnaest godina, Vanja, i normalno je da vjeruješ da je ljubav vječna. No, na žalost, nije uvijek tako... - Prestani, dovoljno sam čula - prasnula sam. - Glava će mi puknuti, moram izići van na zrak. Tata odlazi Naglo sam se okrenula ne dajući mu vremena da bilo što kaže. Kad sam izišla iz njegova ureda, nastavila sam lutati gradom. Jednostavno nisam mogla biti na jednom mjestu, tjeskoba i zabrinutost za mamu nisu mi davali mira. Vratila sam se kući tek na ručak i vidjela da je tata u međuvremenu došao. Mama je imala oči sjajne od suza i shvatila sam da joj je već ispričao što se dogodilo tog jutra, no nitko od njih nije mi rekao ni riječ. Možda i zato što sam se zatvorila u sebe i nisam im se uopće obraćala niti sam odgovarala na njihova pitanja. No, promjene koje su trebale uslijediti više se nisu mogle izbjeći. Trenutak kojeg sam se toliko bojala došao je oko tri tjedna kasnije kad mi je otac rekao da odlazi od nas. Očito je moje otkriće ubrzalo ono što je ionako imao namjeru učiniti. - Sada kad i ti i mama sve znate, više nema smisla da i dalje budem ovdje - rekao je. - Za početak ću unajmiti stan, a kasnije ću odlučiti što dalje. No, želim da znaš da ću uvijek biti tu za tebe. Naravno, sljedećih nekoliko mjeseci neće biti ugodno ni za koga od nas, no siguran sam da ćemo s vremenom uspjeti naći način da prebrodimo sve ovo i ostanemo povezani. Iritirao me njegov optimizam. Štoviše, tata mi se u tom trenutku činio smiješnim. Zar je zaista mislio da ćemo za nekoliko mjeseci sve zaboraviti i smijati se i šaliti kao što smo uvijek činili? Kao da se nikad ništa nije dogodilo? Jadnik! Neka živi u toj iluziji, nije me bilo briga za njega. Ja sam užasno patila, a mama se, iako se svim silama trudila biti snažna i ponavljati mi da ne smijem osuđivati oca, često zatvarala u spavaću sobu i tamo davala oduška svojoj boli. Toliko mi je bilo teško gledati je u takvu stanju da sam je jedne večeri počela nagovarati da razgovaramo jer sam bila uvjerena da će joj to pružiti olakšanje. No, ona mi je odgovorila da se ne brinem za nju jer je dovoljno smirena i jaka da prebrodi ovo teško razdoblje. Potvrdila mi je i ono što mi je otac rekao: da njihov brak već dugo nije funkcionirao i da je znala da ima ljubavnicu. - Nikad mi to nije rekao - rekla je. - No, neke stvari žena jednostavno zna. Da sam htjela, mogla sam mu raditi scene i igrati na njegov osjećaj grižnje savjesti kako bih ga natjerala da ostavi tu ženu, no to ne bi imalo smisla. Osim toga, željela sam da živiš u mirnoj obiteljskoj atmosferi. Nisam htjela tvoj mladi život trovati svađama, ogorčenjem i frustracijama. Tada sam shvatila da je moja majka zaista snažna žena vrijedna divljenja: koliko god patila, mislila je u prvom redu na moje dobro i uspjela je u svemu tome zadržati dostojanstvo. Vjerojatno bi joj bilo lakše da si je dala oduška i svu krivnju svalila na oca. Mogla mu se osvećivati pothranjujući moju mržnju i bijes prema njemu, no ona je davala sve od sebe kako bih ja zadržala dobro mišljenje o njemu. Zaista je bila žena s karakterom! Ipak, unatoč njezinim pokušajima da sačuva kakvu-takvu obiteljsku povezanost među nama, nikako nisam mogla oprostiti tati. Nisam ga više htjela ni vidjeti niti razgovarati s njim. Kad bi se pojavilo njegovo ime na zaslonu mobitela, ne bih se javljala. Nisam mogla prijeći preko onoga što nam je učinio: uništio je našu obitelj prema mome mišljenju, a za to nije bilo nikakva opravdanja. Da je mama mogla nekako utjecati na razvoj događaja, još bismo svi živjeli pod zajedničkim krovom, no on nije htio učiniti ni najmanji napor da pokuša spasiti obitelj: njegovo rješenje za bračne probleme bilo je pronaći ljubavnicu. I zbog toga sam ga prezirala iz dna duše. Mama, bori se! Moj život se odjednom potpuno promijenio. Bavila sam se istim stvarima kao i prije, provodila vrijeme na isti način, no moju nekadašnju bezbrižnost i vedrinu zamijenila je duboka tuga. Čak mi ni Milanova podrška nije previše pomogla. Mama je smatrala da se ne mogu izvući iz depresije zato što sam još uvijek zaslijepljenja mržnjom i ogorčenjem prema ocu. Prema njezinu mišljenju, trebala sam se naći s njim, porazgovarati, čak ga i napasti kako bih izbacila svoj bijes. Tvrdila je da moram prestati bježati od stvarnosti jer se na taj način samo sve dublje zakopavam u tugu i očaj. Ona nije više imala supruga, ali ja sam imala oca: stalno me podsjećala na to. - Znaš dobro koliko te tata voli - reka mi je jedne večeri vraćajući se po tko zna koji put na tu temu. - Jako pati zbog tvog odbijanja. - Na to je morao prije misliti - bijesno sam odbrusila. - Znaš, rekao mi je da više ne živi u unajmljenom stanu - nastavila je. - Sada živi s Mirtom. Zajedno su digli kredit i kupili stan. Pogledala sam je zapanjena njenom mirnoćom. - Kako možeš govoriti o tome tako ravnodušno? - pitala sam je gledajući je gotovo s prijezirom. - Vanja, nije samo tvoj otac kriv za sve što se dogodilo - promrmljala je. - Pogledaj me. Nisam više žena kakva sam nekoć bila. - I? Što onda? Što to treba značiti? Niti on više nije atletski građen mladić za kojeg si se udala. - Ali ja sam se zapustila, možda previše - dodala je tužnim glasom. - Zašto ne podzumeš nešto da ga ponovno osvojiš? - pitala sam je. Zašto se ne boriš? - Možda sam to mogla učiniti davno, ali sada je kasno. Ne zbog Mirte, ona nema veze s tim. Među nama je puklo mnogo prije nego što je ona ušla u njegov život i ja sam toga bila svjesna. I kad se tvoj otac zaljubio, odmah sam to primijetila po njegovu ponašanju: bio je mnogo vedriji, srdačniji, ljubazniji. Ona je uspjela ponovno izvući iz njega sve ono najbolje. - Naravno! Kako da ne! - uzviknula sam iznervirana maminom rezigniranošću. - To i jest uloga ljubavnice. Zašto je mama morala baš uvijek braniti i opravdavati tatu? Zar ga je još uvijek voljela? Ako je tako, zašto se nije borila da ga zadrži kraj sebe? Nisam to mogla shvatiti. Bila sam u iskušenju da je uvrijedim kako bih je trgnula iz letargije, ali ipak sam se uspjela suzdržati. Što bih time postigla? Baš ništa, samo bih je još više povrijedila, a to nikako nisam željela. - Zar ti još voliš tatu? - nisam se mogla suzdržati da je ne pitam. - Da, još ga volim, ali na drukčiji način nego prije. Nakon tebe, on je najvažnija osoba u mom životu i nikad neće prestati biti dio naše obitelji. I zato vjerujem da još postoji mogućnost da nađemo mirno rješenje. No, odbijajući svaki susret i komunikaciju s njim sama sebi onemogućuješ da cijelu situaciju sagledaš s druge strane. Te su me majčine riječi pogodile i natjerale na razmišljanje, no i dalje sam radila po svome. Za početak, zaključila sam da je najbolji način da steknem pravi uvid u situaciju taj da špijuniram svog oca u njegovu novom životu. I tako sam jedno poslijepodne otišla pred zgradu u kojoj je radio i čekala da iziđe, sagnute glave na stražnjem sjedalu Milanova automobila. On mi je pristao pomoći iako nije bio uvjeren da je to dobra odluka. - Jesi li sigurna da je pametno to što činimo? - zabrinuto me pitao. - Mogla bi se samo još više razečarati. - Gore od onoga što sam doživjela od njega ne može biti - odgovorila sam odlučna ustrajati. Želim razgovor I tako smo ga nastavili čekati, a kad je napokon izišao i sjeo u svoj auto, Milan je odmah upalio motor i krenuo za njim. Nakon samo nekoliko kilometara tata je parkirao auto ispred lijepe, nove bijele zgrade s velikim balkonima punim cvijeća. Izišao je iz auta, otključao ulazna vrata i ušao. Zar je tu živio s Mirtom? Očito jest. Za početak, to mi je bilo sasvim dovoljno, a ionako nisam mogla ući u zgradu bez ključa. Sljedeće jutro oko osam sati čekala sam ga pred vratima zgrade u kojoj je živio, sigurna da će u to vrijeme krenuti na posao. Milan je opet bio sa mnom. Imala sam sreću jer se dogodilo upravo ono što sam željela: izišao je iz zgrade zajedno s Mirtom. Moj otac ju je obgrlio rukom oko ramena zaljubljeno je gledajući. A ona mu se smiješila s obožavanjem. Osjećala sam se užasno gledajući svog oca s tom ženom, no istodobno mi je to koristilo. Nikad, ali baš nikad nisam vidjela tatu tako sretnog iako se uvijek dobro slagao s mamom. No, prema njoj se nikad nije ponašao tako nježno i zaštitnički. Gledajući ga bolno sam osjetila koliko mi nedostaje i tada sam bez razmišljanja izišla iz auta. - Ne, Vanja, čekaj! - povikao je Milan želeći me spriječiti, no nisam se osvrtala na njega. Otac je bio šokiran kad me ugledao i stao je kao skamenjen. Mirta je pogledala prema meni, a zatim je nježno pogladila tatu po obrazu i udaljila se. Shvatila je da nas treba ostaviti nasamo. - Vanja - promrljao je tata u nevjerici. - Što ti radiš ovdje? - Htjela sam te vidjeti s njom kako bih shvatila... - Zaista mi je jako žao, Vanja - rekao je očiju sjajnih od suza. - Zadnje što sam želio je da ti zadam toliko boli... - Ali sad je gotovo, već si to učinio - rekla sam odlučna da mu pokažem svoje ogorčenje i izazovem u njemu grižnju savjesti. I dalje sam smatrala da treba na neki način platiti za ono što je učinio. - Nije mi bilo lako - pokušao se opravdati. - Nikada nije lako u ovakvim situacijama. Čovjek je rastrgan između dvije vrste ljubavi, između osjećaja dužnosti i želja. Ponekad su te krajnosti nepomirljive, a izbor bolan i težak. - Tebi je važnija ona nego mama i ja optužila sam ga. - To je jedina istina, ti si egoist! - Nije tako, zaista nije... Daj mi priliku da ti pokažem što osjećam - rekao je molećivim glasom. - Ne, sada ne - odbrusila sam. - Previše sam ljuta i ogorčena da bih slušala tvoja objašnjenja. - Dobro, svejedno... hvala ti što si došla. Jako si mi nedostajala... Nisam odgovorila, okrenula sam se i otišla do Milanova auta. Tog jutra nisam otišla u školu. Nisam bila raspoložena pa sam zamolila Milana da me odveze kući. Mame nije bilo, vjerojatno je otišla u kupovinu, što mi je odgovaralo. Otišla sam ravno u svoju sobu i legla u krevet pokušavajući srediti misli i osjećaje. Prošlo je više od tjedan dana prije nego što sam odlučila nazvati tatu, a on je bio presretan kad je čuo moj glas. - Vanja, zlato moje! - uskliknuo je razdragano. - Zdravo, tata - pozdravila sam ga trudeći se zvučati ravnodušno. - Htjela bih da se negdje nađemo, želim razgovarati s tobom, ali ne u tvom uredu ni u tvom novom domu. To možeš razumjeti, zar ne? Odmah je pristao, očito je jedva čekao da me vidi. - No, sa mnom će doći i Milan, ako nemaš ništa protiv - dodala sam. - Nema problema - brzo je odgovorio. Dogovorili smo se da poslije nastave dođem u jedan kafić u blizini njegova ureda. Kad smo Milan i ja stigli, tata je već sjedio za stolom i pio kavu. Čim me vidio, pošao mi je u susret, zagrlio me i zatim se rukovao s Milanom. - O čemu si željela razgovarati? - pitao me vidno uzbuđen. - Zanima me kako možeš biti sretan s Mirtom znajući da si meni i mami upropastio život. Istog trenutka osmijeh mu se sledio na usnama. - Nisam sretan - tiho je rekao. - Ne bih rekla da si tužan sudeći po načinu na koji gledaš Mirtu. Ti bi htio da ti oprostim i da među nama opet sve bude kao nekoć. Ma, zar zaista misliš da je to moguće? - Ništa više neće biti kao što je bilo. To znam - priznao je tužno. - No, to ne znači da je naš odnos zauvijek prekinut. Ja ću uvijek biti tvoj otac, a ti moja djevojčica ... Okršaj s njom Te je riječi izrekao suznih očiju i s toliko nježnosti da sam čak i ja bila ganuta. - Razumijem što želiš reći - odgovorila sam. - Ali to ne može promijeniti činjenicu da si se ponio sramotno. Nisi smio... - Imaš pravo, Vanja, ali sada ne mogu učiniti ništa osim ponavljati koliko mi je žao zbog svega - pokušao se opravdati. - Znaš, Mirta zna koliko mi je stalo do tebe, pa me čak nagovarala da prekinemo i da se vratim kući... Možda bi ga mama primila i sve bi opet bilo kao nekad, samo kad bismo se svi pretvarali da se nikad ništa nije dogodilo. - Zašto je nisi poslušao? - pitala sam. - Zato što to ne bi imalo smisla. To ne bi pomoglo da mama i ja spasimo svoj brak, a atmosfera u kući bi bila napeta i neugodna. Njegovo opravdanje činilo mi se jadno i neuvjerljivo, ali nisam htjela komentirati nego sam mu obećala da ću razmisliti o svemu što je rekao. No, zapravo sam u glavi već imala novu ideju: odlučila sam iskoristiti ono što mi je ispričao i nagovoriti Mirtu da ga ostavi. Ja nisam bila kao mama i nisam se imala namjeru tako lako predati. Odlučila sam probati sve kako bih tatu vratila kući. Možda će biti uzalud, no isplati se barem pokušati. Milan i dalje nije odobravao moje poteze i zato sam mu bila posebno zahvalna što mi je i dalje htio pomagati da provedem u djelo svoj naum. Nekoliko puta sam odlazila pred zgradu u kojoj je tata živio s Mirtom pokušavajući uhvatiti priliku da s njom razgovaram nasamo. Mogla sam tatu tražiti broj njezina mobitela i nazvati je, ali nisam htjela da zna da želim s njom razgovarati u četiri oka. Kad sam je napokon uhvatila, nisam okolišala. - Zašto ne ostavite mog oca? - pitala sam je grubo čim sam je zaustavila pred kućom. - On pati za svojom obitelji. Morate shvatiti da je njegovo mjesto uz nas. - To znam oduvijek i nikad ga nisam prisiljavala da vas napusti - mirno mi je odgovorila. - On je inzistirao na tome da ode od vas kako bismo nas dvoje mogli biti zajedno. - Ne mislite li da je sada ipak vrijeme da nestanete iz našeg života? - rekla sam. - Znam i shvaćam da mene okrivljuješ jer sam pridonijela da dođe do svega ovoga... - Ja vam ne prigovaram, ja vas mrzim - prošaptala sam s ružnom grimasom na licu - i nadam se da će vas moj tata ipak napustiti i vratiti nam se. Pogledala sam je u oči i odjednom sam, na svoje veliko iznenađenje, osjetila žaljenje prema njoj. Bila je na rubu plača pa sam je prestala napadati. - Bi li ti bila sretna kad bi se tata vratio? - pitala sam mamu te večeri. - Ne, Vanja, nije problem to što tvoj tata voli drugu ženu, već to što više ne voli mene. Bi li ti prisilila Milana da ostane u vezi s tobom znajući da je sretan s nekom drugom djevojkom? U tom trenutku mrzila sam majku zbog njezine patetičnosti i neborbenosti. Vikala sam na nju, bjesnjela, plakala i jecala, a zatim sam se počela osjećati bolje. Možda zato što sam isplakala dovoljno suza za cijeli život, ali i zato što sam dala oduška svom ogorčenju i pred njom i pred tatom, pa čak i pred Mirtom. Sada je najgore bilo iza mene i očito sam postala spremna pomiriti se sa stvarnošću i prihvatiti novu situaciju. I danas mislim da je razvod mojih roditelja bio najbolnije iskustvo u mom životu, no s vremenom sam ipak uspjela shvatiti neke stvari i prevladati očaj zbog svega što se dogodilo. U stvari, nakon nekog vremena uspjela sam ponovno uspostaviti odnos s tatom, s kojim se sad rado viđam, čak i kad je s Mirtim. I s njom se dobro slažem jer sam, nakon što sam je bolje upoznala, shvatila da je dobra osoba. Njezin jedini grijeh bio je taj što se zaljubila u tatu, no više nisam osjećala potrebu da joj to predbacujem. I mama je u posljednje vrijeme počela izlaziti s jednim muškarcem koji joj se jako sviđa. I sretna sam zbog nje. Bilo bi mi teško da je gledam usamljenu i tužnu. Malo pomalo, sve troje smo se oporavili od tog ružnog razdoblja i to je najvažnije, iako još ponekad poželim vratiti vrijeme i izbrisati trenutak kad sam u kemijskoj čistionici našla poruku tatine ljubavnice. Još ima dana kad mislim kako bi bilo bolje da to nisam otkrila, ali svjesna sam da bi istina prije ili kasnije izišla na vidjelo.
Cijeli život provela sam dvoreći druge - najprije roditelje, mlađu braću i sestre, a onda svog supruga koji se zavjetovao da će me ljubiti i poštovati do kraja života. Zavjet je prekršio nebrojeno puta, a obećanu ljubav zamijenio je udarcima. Davno sam zaboravila što znači poštovati sebe. Udana za despota i psihopata, trpeći poniženja kojima nije bilo kraja, sa dvadeset i tri godine dodirnula sam dno i počesto mislila kako bi mi smrt bila jedini spas. Jednoga sam dana napokon smogla snage za radikalan korak - bijeg! Dok sam stajala na autobusnoj postaji, nestrpljivo iščekujući da odem što dalje od mjesta u kojemu sam provela najjadnije godine svog života, znoj mi se slijevao niz leđa, a ruke su mi drhtale od straha. "Molim te, Bože, daj da uspijem pobjeći. Nemam više snage i ne mogu više živjeti u tom paklu", molila sam potiho u strahu gledajući u ljude oko sebe. Kad bi me muž sada našao, ništa me ne bi moglo spasiti od njegovih šaka. Jednom sam zamalo umrla pod njegovim udarcima, ovaj put sigurno mi ne bi bilo spasa. Kazaljka na satu pomicala se sporo. Kad je napokon došlo deset, srce mi se umirilo. Sjedila sam na zadnjem sjedalu autobusa, skutrena i pognute glave, s kapom koja mi je zakrivala lice. Da se moj suprug Robert kojim slučajem i našao ondje, teško bi me prepoznao. No, toliko sam bila prestravljena da sam se bojala i vlastite sjene. Vrata autobusa nečujno su se zatvorila, a kad su kotači počeli kliziti po cesti, s mene kao da su počele spadati tone straha, jada i očaja. Napuštala sam rodni kraj bez suza i tuge, puna žudnje da napokon počnem živjeti svoj život i prvi put osjetim što znači biti slobodna. Posljednjih mjeseci potajice sam stavljala na stranu nešto novca, štedeći na sebi, a sve podređujući Robertovim prohtjevima, kako je to bilo svih godina našeg braka. Skupila sam dovoljno za put u Zagreb i prve dane dok ne nađem posao. Zagreb me plašio, ali istodobno i budio nadu u bolji život, u kojem neću služiti drugima za iživljavanje već ću imati svoje mjesto. Nisam se nadala nikakvim čudima, ta završila sam samo srednju školu, no vjerovala sam da postoji posao koji bih mogla raditi i sredina u kojoj bih bila dobrodošla. Unatoč zgaženom samopoštovanju ipak nisam bila obeshrabrena i u dubini srca sam znala da vrijedim, što god govorili moji roditelji i suprug. Odrastala sam u nazadnoj, provincijskoj sredini u kojoj su vrijedila pravila nekih prošlih vremena. A da moja nesreća bude veća, bila sam i najstarije dijete: imala sam dva brata i dvije sestre kojima sam morala biti i dadilja i majka, jer je naša majka izbivala cijelog dana provodeći jutra na poslu, a popodneva u gostionici. Otac je radio u tvornici, a ona u krojačnici. Kad bi završila s poslom, u gostionici bi čekala tatu da završi smjenu pijući s lokalnim pijancima. Često su se znali zajedno napiti u lokalu, a ja sam morala kuhati, spremati i brinuti se o djeci. Od desete godine već sam bila vična kuhanju, a mlađu braću i sestre previjala sam, hranila i prala već i mnogo prije. Dok su drugi osnovnoškolci ostajali poslije nastave i na školskom igralištu veselo trčkarali ulicama tražeći čime će se zabaviti, ja sam brzala kući znajući da susjeda koja je čuvala najmlađu sestru već nestrpljivo izviruje na vrata. Usput bih iz vrtića uzela braću, dok bi sestra Dinka, druga po starosti nakon mene, ostajala na produženoj nastavi. Roditelje je uvijek morala čekati spremna večera, a sve u kući moralo je biti čisto. Najmlađi su trebali već biti u krevetu, a mi školarci morali smo dovršiti svoje zadaće i pokazati ih poslije večere. Ako sve ne bi bilo kako su zahtijevali od nas, slijedile bi kazne - od uskrate slatkiša do zabrane gledanja televizije. Isplakala sam potoke suza. Na moja je leđa bio svaljen prevelik teret i maštala sam samo o danima kad ću odrasti i otići od kuće. Htjela sam se školovati, steći dobro zvanje i zarađivati pristojnu plaću. U srednjoj školi počela sam razmišljati o nekom poslu nakon nastave, ali roditelji za to nisu htjeli ni čuti. - To bi nam pomoglo, mama - preklinjala sam je. - Ne dolazi u obzir. Moraš se brinuti za braću i sestre. Ne misliš valjda da ću ih dati na brigu nekim strancima. Ti si im sestra i to je tvoja dužnost! - odrješito bi mi odbrusila. Kad sam jednom spomenula kako bih nakon mature htjela krenuti na studij u Zagrebu, mama je opet rekla odlučno ne. - Vinka, opet dolaziš s novim glupostima! Što će tebi visoke škole? Bolje ti misli na udaju i kako ćeš si naći dobrog muža - odmah je podigla glas. Još samo jedna godina ovakvog života i ugušit ću se, mislila sam očajnički u sebi, ali nisam vidjela izlaza i nisam znala kako pobjeći od svega. Došla je i matura i razrednica nije štedjela riječi hvale što sam, unatoč brojnim kućnim obavezama, sve položila s odličnim uspjehom. No, kome trebaju moje petice? Možda nekom imaginarnom mužu koji će me zbog njih dvostruko više voljeti - puna ironije prebirala sam mračne misli po glavi. - Eto, sad se možeš dati u potragu za dobrim i vrijednim mladićem - bilo je sve što su rekli moji roditelji kad sam im pokazala svjedodžbu. Za njih je moje školovanje time završilo i sad me trebalo što prije udati. Ljeto je bilo u punom jeku kad sam jednog popodneva ostavila klince Dinki na čuvanje i odjurila do velikog trgovačkog centra koji se upravo otvorio. I ovaj put imala sam jedva sat-dva za sebe jer sam se dulje bojala ostaviti djecu s Dinkom. Premda je imala već 15 godina, nije imala strpljenja za njih. Pogled na krcate police u dućanima odvratio mi je misli. Zadivljeno sam zagledala u ono što se nudi žaleći što nemam novca i ne mogu si ništa priuštiti. Sagnula sam se po šećer na dnu police kad sam osjetila udarac s leda. Bila su to nečija kolica koja su se svom snagom zabila u mene. Izgubila sam ravnotežu i pala jer me presjekla oštra bol. Podigla sam ljutito pogled i susrela se s očima ljepšim od svih koje sam ikad vidjela. Neznanac me zabrinuto gledao, a izraz njegova lica otkrivao je koliko mu je neugodno. - Oprostite, tako mi je žao. Jesam li vas ozlijedio? - obratio mi se sa strepnjom u glasu. Nikad nisam vidjela tako zgodnog muškarca i mislila sam samo na to kako bih mu se srdačnije nasmiješila. - Ma, nije mi ništa. Ne brinite se! Naglo se sagnuo pružio mi ruku da me podigne, kad su nam se glave sudarile tako jako da je sve zazvečalo. - Uuh, kako sam nespretan! - nasmijao se trljajući jednom rukom glavu, a drugom me i dalje držao za ruku. - Oboje smo nespretni - uzvratila sam razdragano. Odjednom sam postala svjesna kako jadno izgledam u pohabanoj odjeći, neuredne kose i starim sandalama. Za razliku od mene, on je bio lijepo odjeven, u lanenim hlačama i svijetloplavoj košulji. Uredno ošišan, namirisan nekim ugodnim muškim parfemom, doimao se poput uspješnog mladog poslovnog čovjeka koji se ovdje slučajno zatekao. - Jeste li sigurno dobro? Kako ću se iskupiti za svoje ponašanje? - smiješio mi se osmijehom koji me posve razoružao. Početak bajke Nikad mi se ni jedan muškarac nije tako smiješio, nikad me ni jedan nije gledao tako zavodljivo. - Hoćete li popiti piće sa mnom? Bilo bi mi zadovoljstvo biti u društvu tako zgodne djevojke. Na trenutak sam pomislila da sanjam. Zašto bi takav ljepotan htio biti u mom društvu? Premda sam navršila osamnaest godina, još nisam imala mladića. Nikad mi nitko nije rekao da mu se sviđam i nikad me nitko nije pozvao van. Zbunjeno sam gledala u neznanca pokušavajući otkriti zbija li šalu sa mnom. No, lice mu je bilo ozbiljno i vrlo prijazno, a pogled iskren i pun divljenja. - Uistinu ne trebate osjećati krivnju. Pa nije mi ništa. Osim toga, i ne poznajemo se pa ne bi bilo zgodno. - Ako je samo do toga, lako ćemo riješiti. Ja sam Robert - pružio mi je ruku široko se osmijehnuvši. - Vinka, drago mi je - uzvratila sam izvlačeći prste iz njegova čvrstog stiska. - Hoćemo li sad na piće, Vinka? Na trenutak sam zaboravila da me kod kuće čeka nervozna Dinka. Kako bi bilo divno sjesti s njim i popričati! No, moja savjest ipak je bila jača od mojih želja. - Žao mi je, ali moram kući. Čekaju me djeca. Začuđeno je podigao obrve pa sam prasnula u smijeh. - Moja braća i sestre... ipak sam premlada za vlastitu djecu. - Znao sam da ne mogu biti tvoja, ali brine me čeka li te još netko. Shvatila sam kako misli na dečka i odmahnula glavom. Vidjelo se da mu je laknulo. - Bojao sam se da ljepotica poput tebe sigurno nije slobodna. Koji sam ja srećković ako si još uvijek sama! Mnogo kasnije sjetila sam se tih riječi i gorko su me zapekle. Kako je sve izgledalo divno na početku i kako se sve prometnulo u najgoru noćnu moru! Moja sloboda postala je moj zatvor, a moj princ iz snova moj zlotvor i zlostavljač. - Ako ne možemo danas na piće, volio bih te odvesti na večeru ili u kino. Kad budeš htjela i mogla, naravno. Nije mi smetalo što mi je odjednom počeo govoriti "ti", a njegovo prisno ponašanje čak mi je laskalo. Obrglio me oko struka i nagnuo se prema meni tako da sam na licu osjetila njegov dah. Dogovorili smo se za subotu navečer jer sam znala da će me roditelji vjerojatno pustiti. Vraćala sam se kući radosno pjevušeći, a Dinka me dočekala uzrujana i na rubu suza. U kuću kao da je pala bomba, no ja sam plovila u oblacima i bilo mi je svejedno kako izgleda. U subotu idem na svoj prvi spoj, i to ne s bilo kim nego s princem iz snova. Već sam tada bila preko ušiju zaljubljena u Roberta koji mi se činio tako divan i poseban. Kad sam roditelje zamolila za izlazak, nisu se protivili, sve u nadi da će to možda biti "dobra partija" za mene. Robert me osvojio time što mu uopće nije smetalo moje skromno podrijetlo. Stidjela sam se četvrti u kojoj sam živjela i htjela sam izbjeći da je vidi. Kako se kasnije ispostavilo, uopće mu nije smetalo ni gdje živim niti kakvi su mi roditelji. A njih je Robert, onako uglađen, pristojan i dotjeran, odmah očarao. Te smo večeri otišli prvi put u kino. Tijekom filma samo me nježno zagrlio, a rastali smo se uz stisak ruke i bez poljupca. Nisam bila razočarana već očarana njime, diveći se koliko je suzdržan i fin. Već sutradan sjedili smo navečer u restoranu i zaljubljeno čavrljali. Željela sam doznati što više o njemu, ali Robert mi to nije dopustio. Zasuo me pitanjima o meni i mojim planovima. - Sigurno namjeravaš upisati fakultet, zar ne? - Ne... ne mislim... - promucala sam nakon dulje šutnje. Nisam htjela da misli kako sam neambiciozna, a nisam mu htjela reći ni pravi razlog. - A zašto? - upitao je začuđeno. - Zar ne želiš diplomu i dobar posao pa da budeš svoj čovjek? - Ne mogu si to priuštiti. Moji nemaju novca - lagala sam mu. - No, kad dođu bolja vremena, sigurno ćeš ga upisati. - Pa nadam se. - Ti si pametna i vrijedna djevojka, Vinka. Divim ti se kako se brineš za kuću i djecu. Većina današnjih cura misli samo na izlaske i nemaju nikakav osjećaj odgovornosti niti mare za obitelj. Bilo je toliko gađenja u njegovu glasu da sam se trebala zabrinuti, ali bila sam previše zaslijepljena njime da bih na to obraćala pažnju. Nakon večere sjeli smo na klupu u parku, a on se nježno privinuo uz mene. Još nikad nisam osjetila toplinu muškog tijela niti su me ikad dotaknule muške usne. Kad me prvi put poljubio, od siline uzbuđenja zavrtjelo mi se u glavi. Bila sam poput djevojčice koja tek otkriva ljubav: usplahirena, plaha, tijela drhtava od probuđenih osjećaja. Zaprosio me Idućih mjeseci bila sam na sedmom nebu. Robert me obasipao sitnim darovima, cvijećem, mirisnim sapunima, slatkišima. Vikendom bismo odlazili u kino ili duge šetnje, zaljubljeno se držeći za ruke. Bila sam toliko ponosna što sam njegova djevojka da sam poželjela da svi to znaju. "Šveljina Vinka ulovila je tako zgodnog dečka. Kako joj je to samo uspjelo?" čula sam kako se došaptavaju za nama. Nije mi to smetalo, dapače, mislila sam kako time samo postajem vrednija u njihovim očima. Točno pet mjeseci nakon našega prvog izlaska sjedili smo u njegovu automobilu. Robert je šutio i zagonetno me promatrao. Zabrinuto sam gledala u njega iščekujući što će mi reći. Uvijek sam se bojala da će jednoga dana mojoj sreći doći kraj i da će mi reći kako me ostavlja. Znala mi se ta tjeskobna misao uvlačiti i u snove, iz kojih bih se budila oblivena znojem. Te večeri Robert mi je spremio iznenađenje kakvom se nisam nadala. - Udaj se za mene, Vinka - tišinu je presjekao njegov dubok, muževan glas. Otvorila sam usta u šoku i nevjerici, a on mi je stavio prst na usne. - Pusti me da kažem što želim. Volim te, Vinka. Htio bih uvijek biti s tobom. Nikad se ni uz koga nisam osjećao tako sretno i opušteno. Nikad mi ni s kim nije bilo tako lijepo. Zašto ne bismo imali svoj dom, a jednog dana možeš upisati fakultet. Uopće nisam čula što govori. U ušima mi je samo brujalo da me voli i ništa mi drugo nije bilo važno. Primio me za ruke, prinio ih usnama i nježno poljubio. Pogledala sam ga očiju punih suza misleći kako će mi srce prepuknuti od sreće. - Onda, hoćeš li se udati za mene? Od siline osjećaja nisam mogla odgovoriti, samo sam potvrdno kimnula glavom. Poljubio me tako snažno da sam izgubila dah. Činio se tako sretan. Mjesec dana kasnije vjenčanju kod matičara prisustvovali su moji razdragani roditelji, braća i sestre. Njegove obitelji nije bilo. Čudilo me to, no nisam puno zapitkivala. - Znaš, ljubavi, moji su raštrkani po cijelom svijetu i tko bih ih sve skupio. Glavno je da su tvoji s nama i da su oni sretni što se udaješ za mene - pojasnio je. Kasnije sam saznala da Robert i nema nikoga od obitelji i da je odrastao po domovima. Bilo mi je žao zbog toga, ali on ničim nije pokazivao da ga to boli ili mu budi ružna sjećanja. Nakon vjenčanja preselila sam se k njemu, u mjesto blizu moga. Premda skromna, njegova kuća činila mi se poput dvorca jer sam se riješila roditeljskog doma i silnih obaveza. Oduševljavao me moj novi život - bez dječje vike i strke, mijenjanja pelena, skakanja noću kad netko zaplače. Robert je zbog posla često putovao u obližnja mjesta, a kad bi se navečer vraćao kući, bilo mu je jedino važno da ga čeka dobro jelo i njegova "lijepa, mlada žena". S nepunih devetnaest godina, koliko sam tada imala, mislila sam da sam najsretnija žena na svijetu i nije me brinulo ništa od onog što se zbiva oko mene, dok god imam Roberta pokraj sebe. Trebalo je proći mnogo vremena da shvatim kako sam jedan zatvor zamijenila drugim. Isprva Robert je bio najpažljiviji i najnježniji suprug kakvog se može poželjeti. Obasipao me cvijećem, darovima, sitnim znacima pažnje. Vikendom bi me izvodio na večeru u restoran, a kad bismo legli u krevet, pretvarao bi se u nježnog i strastvenog ljubavnika koji je sa mnom vodio ljubav kao da sam mu najdragocjenije biće na svijetu. S vremenom darova je bilo sve manje, a nekoć nježni zagrljaji i poljupci ustupili su mjesto hladnoći i šutnji. Više nije bilo ni večera u restoranu ni izlazaka u kino. Nije prošlo ni šest mjeseci od našeg vjenčanja, a sa mnom bi progovorio jedva koju riječ. Bila sam očajna. Što sam učinila krivo? Zašto se moj ljubljeni suprug okrenuo od mene i više me ne želi gledati ni pričati sa mnom? Tiha tortura Grozničavo sam pokušavala dokučiti što sam to učinila krivo da se ljuti na mene i pokušavala učiniti sve da ga udobrovoljim. No, uzalud. Njegov je pogled ostajao leden, a na moja bi pitanja odgovarao šutnjom. Preklinjala sam ga da mi pojasni zašto se udaljio. Ustrajao je u svojoj šutnji, a ja bih se, kad bi otišao na posao, bacala na krevet i satima plakala. Onda bih se mahnito dala na spremanje i uređivanje kuće. Kuhala sam samo jela koja su mu bila posebno omiljena, njegovu odjeću glačala s takvom pažnjom kao da mi o tome ovisi život, a sve njegove stvari lickala i glancala do iznemoglosti. Predvečer bih se uredila kao da idem na vjenčanje i ozarena lica čekala kod vrata kad ću čuti njegove korake. Ni pas ne bi bio toliko vjeran svom gospodaru, no svi moji napori bili su uzaludni. Nakon tjedana tihe torture jednoga dana smrknuta i ozbiljna lica sjeo je na naslonjač nasuprot meni. Promatrao me stisnutih usnica i lica zgrčenog u grimasu. Osjetlla sam da mi se grči želudac, a ledeni trnci prolaze tijelom. Moj je strah bio gotovo opipljiv, a otkucaji srca tako jaki da ih je i on morao čuti. - Draga moja ženo - započeo je s toliko sarkazma u glasu da sam protrnula. - Ne znam što ćemo nas dvoje. Vidiš, ja tebe volim, ali nisam siguran da ti mene voliš. Na te riječi sam se skamenila. Pa volim ga više od svega! Kako mi to može reći! Robert i nije čekao da mu protuslovim, već je nastavio svoju tiradu: - Mislio sam da ti treba vremena da se navikneš na novi život. No ti nikako da shvatiš da si sada moja žena. Nema više roditelja, nema više braće i sestara, sad sam samo ja, Vinka, tvoj muž za koga se trebaš brinuti - glas mu je postajao sve glasniji i žešći. - Tvoja je dužnost da se brineš za mene i kuću. Moja je dužnost da nam osiguram krov nad glavom i hranu. Ja dajem sve od sebe, Vinka. Vrijeme je da i ti to učiniš. Moje strpljenje je na izmaku, nemoj se poigravati sa mnom - završio je prijeteći. Zapanjeno sam zurila u njega. Pa ja dajem sve od sebe da mu budem dobra žena! - Roberte, ali ja... - počela sam zamuckivati. - Što ne činim dobro? Što moram raditi da budeš zadovoljan sa mnom? Reci mi, molim te, samo me nemoj kažnjavati svojom šutnjom i hladnoćom. Suze su mi se počele slijevati niz lice, a od stida sam se poželjela sakriti u najmračniji kut sobe. - Kad dođem kući s posla, sve treba biti sređeno i spremno tako da te ne trebam ništa pitati. Moja kućna odjeća treba mi biti pri ruci, a večera topla i na stolu. Ustao je i stao uz svoj omiljeni naslonjač teatralno zabacujući glavom. - Vidiš! Kad uđem u sobu, moja fotelja mora biti prazna i na svom mjestu, a ne zgurana bilo gdje i uvijek puna tvojih časopisa i krpa. I daljinski upravljač mora biti na naslonu, a ne da tratim vrijeme tražeći kamo si ga zametnula. Sjeo je u naslonjač bijesno bacivši novine koje sam slučajno ostavila. Nastavak je bio još strašniji. - Trebaš mi donijeti pivo i prije nego što te pitam, a ne da moram ponavljati uvijek istu rečenicu. Luđački zahtjevi Sjedila sam skamenjena zureći u svog muža kojega sam jedva prepoznavala. Kad je bijesno udario daljinskim upravljačem i ponovio da pivo mora dobiti i prije nego što ga zatraži, skočila sam kao oparena i pojurila u kuhinju. Nekoliko sekundi kasnije pružila sam mu limenku otirući suze s lica, a on mi ju je gurnuo natrag ne izustivši ni riječi. Nisam shvaćala što hoće od mene. - Otvori to prokleto pivo! - zaurlao je lica izobličena od bijesa. - Trebaš ga otvoriti prije nego što mi ga doneseš! Zar ni tako jednostavnu stvar ne možeš napraviti kako treba? Nakon te jezive scene napokon sam shvatila da sam se udala za psihopata. Te noći jedva sam oka sklopila, ne usuđujući se ni disati kako ga ne bih uzrujala. Idućih dana i tjedana hodala sam na prstima, gotovo kao sjena, i nisam se usudila zucnuti ni riječi. Budno sam pazila da sve bude na svome mjestu, od njegovih odijela koja bih mu složila na stolac do doručka koji ga je trebao čekati kad iziđe iz kupaonice. Baš kad bih se ponadala da je sve kako treba, Robert bi uvijek našao nešto da mi prigovori. Vikao bi zbog svake sitnice, a strah koji mi se uvukao u svaku poru učinio me njegovom robinjom u punom smislu te riječi. Bojala sam se ujutro ustati, a navečer leći i mislila sam samo na to kako mu udovoljiti. Spavala bih polubudna osluškujući njegovo disanje i strepeći hoće li mi, dok spavam, učiniti nešto nažao. Moj odnos prema njemu postao je toliko ropski da sam počela misliti kako zaslužujem da me ponižava jer ništa ne vrijedim. Za najmanji znak njegove pažnje bila sam spremna učiniti nezamislive stvari. Nisam dostojna da me voli, bila je misao kojom sam se ubijala samu. Kad mi je naredio da ga dočekujem kod kuće posve naga, učinilo mi se to posve normalnim. - Želim te gledati golu dok me služiš! Je li to jasno? - zarežao je na mene. Pokorno sam kimnula glavom i prihvatila naredbu, kao što pas pokorno sjedne kad mu gospodar naredi. Otad sam mu služila večeru bez ičega na sebi i takva lijegala u krevet, a tek kad bi on ujutro otišao na posao, smjela sam se odjenuti. Od te večeri i naš seksualni život krenuo je u novom smjeru. Premda mjesecima nismo vodili ljubav, otad je više nikad i nismo vodili. Tretirao me kao svoj objekt za seks, i to na krajnje ponižavajući način. Legao bi i naredio što da mu radim, a kad mi ne bi naredio, morala sam ga pitati što želi ili ga preklinjati za seks sa mnom. Ne bih li to učinila, zaredali bi udarci i pljuske uz glasne psovke i povike. Robert je bio stariji od mene petnaest godina i uvijek je isticao kako je bio lud što je mislio da nezrelo i neškolovano derište poput mene može postati dobra i vrijedna žena. Prolazili su mjeseci, pa i godine, a ja sam izgubila svaki pojam o vremenu i stvarnosti. Moja obitelj i nije pitala za mene, a njihovi rijetki pozivi završavali bi Robertovim lažima kako smo odlično. Njegova kuća postala je moj zatvor, a izlazila sam samo do trgovine ili ispuniti njegove naloge. Ujutro bih kao luđakinja jurila kućom dovodeći sve stvari u red, a onda bih se sklupčala na krevetu i tupo zurila u zid. Povukla sam se u sebe kako ne bih posve izgubila razum, no pomalo sam gubila dodir sa stvarnošću. Robert me nastavio "poučavati" kako ću mu biti dobra žena, a ja sam svaku večer molila da na televiziji bude nešto što će mu odvratiti pažnju od mene. Stalno mi je prigovarao kako grozno izgledam, a još gore kuham. Prema njegovu mišljenju, ništa nisam radila kako treba pa sam i sama povjerovala da sam bezvrijedna i nedostojna njega i njegova doma. - Koja si ti nezahvalnica, Vinka! Umjesto da si sretna što sam te spasio iz one rupe u kojoj si živjela! Ali ne, moja žena misli da je princeza i samo zna cmizdriti i kidati mi živce. Na rubu snaga U svojoj zajedljivosti nije imao mjere, a ja sam gutala suze ne želeći mu dati povoda da još više likuje. - Tebi je normalno da si njima bila sluškinja, ali nije ti normalno da dvoriš svog muža. Imaš bolesnu pamet, moja draga, i ako se brzo ne popraviš, poslat ću te natrag k njima. Pa da vidimo kako će ti biti kad im kažem da te vraćam jer si loša roba. Pomisao da bi me mogao vratiti roditeljima bila mi je strašna i ponižavajuća, ali uskoro mi je i to postalo svejedno. Dapače, počela sam željeti da me ponižava što više ako to znači da će me vratiti roditeljima. Željela sam se vratiti njima, ali nisam ga imala hrabrosti to moliti. Jedno mi je popodne javio da stiže kući s poslovnim kolegom i neka se dobro potrudim oko večere. Dala sam sve od sebe i bacila se na posao. Kad sam začula njegov automobil, shvatila sam da nemam ništa na sebi i žurno sam nabacila prvo što mi se našlo pod rukom. Začudo, večera je protekla bez prigovora, ali kad je zatvorio vrata za gostom, okrenuo se prema meni s osmijehom na licu: - Sve si lijepo pripremila, ali reci mi samo jedno - zašto si odjevena? Zar si zaboravila naše pravilo? - Oprosti, Roberte, all mislila sam da ne smijem biti gola pred strancem. - Dobro si mislila, ali on je otišao, a ti se još nisi skinula. Počela sam brzo skidati odjeću sa sebe, a kad sam bila posve naga, grubo me gurnuo da kleknem. Pružio mi je ruku, a ja sam je poljubila, zahvalna što me nije kaznio zbog "neposluha". U meni više nije bilo ni trunke samopoštovanja. Sjetila sam se nekih mučnih filmova u kojima sam vidjela kako mučitelj i žrtva razvijaju ovisnički odnos. Bila sam nitko i ništa i jedino sam željela nestati i ništa ne osjećati. Život se nastavio našim ustaljenim ritmom, uz Robertove prodike, pouke i kažnjavanja. Jednog dana na televiziji slučajno sam naišla na emisiju o obiteljskom zlostavljanju. Životne priče tih žena dirnule su najdublje kutke moje napaćene duše. "Ako se ne pobunite, bit ćete vječna žrtva. Većina nasilnika zapravo su kukavice. Suprotstavite im se i prepast će se." U glavi su mi odzvanjale te riječi dok sam spremala večeru iščekujući Robertov povratak. Imam li dovoljno snage i hrabrosti za to? Neću li dobiti batine od kojih se nikada neću oporaviti? Vagala sam težinu svog straha i neshvatljive želje koja je još tinjala u meni - želje da me suprug voli i da sve bude kao na početku. Nekoliko dana kasnije, dok sam se vrzmala po kući, Robert je zaurlao iz kuhinje: - Odmah dođi ovamo! Zgrabio je vilicom jaja s tanjura i bacio mi ih u lice, sav zajapuren i crven od lutnje. - Ova su jaja prava splačina! Nemaju ni okusa ni mirisa! - Oprosti - zacvilila sam. - Možda ih nisam dovoljno posolila. Ali, kupila sam ih od one žene kod koje si mi naredio da ih uzimam. - Zašto mi to radiš, Vinka? Ni obična jaja ne znaš ispeći kako treba. A onda se čudiš što te moram kažnjavati. - Nemoj se ljutiti, Roberte, odmah ću ti ispeći druga. Otišla sam do hladnjaka. U hipu se našao kraj mene. Instinktivno sam ustuknula, no on je bio brži. Svom snagom me pljusnuo po licu, a kad sam podigla ruku kako bih se zaštitila, zgrabio me za zapešće i pljusnuo još jače. Nastavio me udarati tako da mi je krv počela curiti iz nosa u usta. Zateturala sam, a on me ščepao i grubo odgurnuo na sudoper. Kad me šakom udario u trbuh, presjekla me oštra bol i tog trena nešto je prepuklo u meni. - Sad je dosta! - ni sama nisam prepoznala glas koji je izišao iz mog grla. Istrgla sam se i nasrnula na njega. Počela sam ga bjesomučno udarati šakama, a on je mirno stajao i ne trudeči se obraniti od udaraca. Što sam jače udarala, to se on jače smijao. Kad sam shvatila koliko sam smiješna i patetična, nemoćno sam spustila ruke i podigla oči prema njemu. Od onoga što sam ugledala sledila mi se krv u žilama. Robertovo izobličeno lice prekrivao je zluradi osmijeh. - Zar doista misliš da me možeš ozlijediti? - prosiktao je kroz zube. - I zašto želiš nauditi jedinoj osobi koja se brine za tebe? Spasio sam te i sve sam ti dao, a ti mi ovako vraćaš. Koljena su mi klecala od straha, a samrtni znoj oblijevao mi je tijelo. To nije bio suprug koji me voli već neprijatelj koji mi želi zlo. Kad me nastavio divljački šamarati i udarati, klonula sam i pala u nesvijest. Osvijestila sam se u mračnom podrumu naše kuće, bez odjeće, ruku svezanih za okvir pljesnivog kreveta. Vidjevši da sam pri svijesti, Robert je izvukao remen iz hlača i nastavio me udarati, uz najgore pogrde i psovke. Opet sam se onesvijestila, a kad sam došla k sebi, oko mene je vladala mrtva tišina. Pokušala sam se pomaknuti, ali svaki djelić tijela bio mi je živa rana. I najmanji pokret mamio mi je jecaje i suze, a iz suha grla jedva je izlazio glas. Bila sam zatočena u podrumu sve dok mi rane nisu zacijelile. Robert bi mi ostavljao na vrhu stuba nešto hrane i vode, no danima nisam smogla snage odvući se po to. Bijeg u slobodu Gadila sam se sama sebi, onako prljava i oblijepljena zgrušanom krvlju. Na slavini iz koje je jedva kapala hladna voda isprala bih lice i umorno lijegala natrag na prljavi madrac. Ni sama ne znam koliko je dana prošlo kad je s vrha stuba viknuo: - Vinka, dovuci se gore! Oklijevala sam, u strahu što me tamo čeka, no znala sam, ako ga ne poslušam, ne ginu mi batine. Uspela sam se teturava koraka, no od svjetla koje me zabljesnulo morala sam zakloniti oči. Trebalo mi je nekoliko sati da uopće dođem k sebi, sperem sa sebe prljavštinu i dovučem se do kuhinje. - Sad ćemo opet sve početi iznova. Moram li ti ponoviti tvoje dužnosti ili si ih zapamtila? Obratio mi se mirna glasa, stojeći iza mog stolca i držeći me rukama oko vrata. Stisak, isprva blag, postajao je sve jači pa sam jedva izustila: "Ne trebaš ih ponoviti." Pokušavala sam progutati hranu koju je stavio pred mene, ali zalogaji nisu mogli kliznuti niz grlo jer sam bila zgrčena od straha. Mislila sam hoću li učiniti što krivo i opet ga izazvati da se obruši na mene. - Jedi, samo jedi! Tako strašno izgledaš da mi te je muka gledati. Poslije me primorao da sjednem kraj njega u dnevnoj sobi i odgledam film koji je posudio u videoteci. Bila je to neka opskurna komedija prepuna prizemnog humora i erotike, a on je stalno drsko dobacivao: "Vidiš kako se ona brine za svog muža. Zašto i ti ne znaš tako?" U krevetu se nisam usudila zaspati strahujući hoće li me zaskočiti dok spavam. Ujutro, kroz polusan, osjetila sam kako stoji nada mnom. Zurio je u mene pogleda ledena i prazna, bez ikakvih emocija. - Idem na posao. Kad se vratim, očekujem da sve bude kako sam te učio. Je li to jasno? - sagnuo se i prešao mi prstima po obrazu. - Nemoj me opet razočarati i siliti da te kažnjavam. - Neću, bit ću dobra - tiho sam prostenjala, svjesna da živim s nasilnikom i psihopatom. Tek kad su se za njim zatvorila vrata, mogla sam odahnuti. Nikad se nikoga nisam bojala kao njega. Ne pobjegnem li sigurno će me jednog dana ubiti. Ali, prije toga taj će se manijak dugo iživljavati na meni. Odluka o bijegu ubrzano je sazrijevala u meni pa sam počela s tajnim pripremama. Morala sam biti lukava i oprezna kako ne bi naslutio moje namjere. Nakon tri tjedna bila sam spremna za odlazak. Tod dana Robert je imao dogovoren poslovni sastanak u drugom gradu i nije bilo bojazni da bi iznenada mogao banuti na vrata. Spakirala sam svoje stvari, iz skrovišta uzela potajice ušteden novac, skratila i obojila kosu te pojurila na autobusni kolodvor. Tih dvadeset minuta do odlaska u slobodu trajalo je cijelu vječnost. Srce mi je kucalo kao ludo dok sam čekala polazak. Iz opreza nisam uzela kartu do Zagreba nego do susjednog mjesta, ali kad se jednom izvučem iz Robertovih pandža, lako ću dalje. Morat ću se suočiti sa sobom i svojim ranama. One vanjske su zacijeljele, ali za one unutarnje trebat će mnogo vremena. No, ako sam smogla snage učiniti prvi korak, izići iz zatvora u koji me Robert zatočio, imat ću snage i boriti se za svoj život i izboriti mjesto kakvo zaslužujem.
Te subote mama je čitala moju pjesmu koju sam trebala recitirati na natjecanju u gimnaziji. Trebala sam u svemu biti najbolja jer je postojala mogućnost da dobijem stipendiju, što bi oslobodilo moje roditelje troškova za daljnje školovanje. S malom plaćom, otac mi nikada ne bi mogao priuštiti četverogodišnji studij. Oglasilo se zvono na vratima. Bili su to otac i Marko Fiolić, policajac kojeg znam od rođenja. Otac je nervozno rekao: - Uhapšen sam, Dragice. Moram ići u policijsku stanicu. Marko je bio tako dobar da mi je dopustio da prvo dođem kući kako bih ti to sam rekao. - Ali zašto, Danko? - pitala je mama u nevjerici primivši oca za ruku. - Reci mi što se dogodilo. Umjesto odgovora samo ju je zaštitnički zagrlio. Marko je sve objasnio. - Ukrao je skupocjeni parfem u robnoj kući. Upravo je sastavljen zapisnik. Na trenutak mi se zavrtjelo u glavi. "Moj otac lopov? Nemoguće! Kad bismo zajedno odlazili na tržnicu, ne bi mi čak dopustio da uzmem jabuku sa štanda." - To sigurno nije istina. Vi ste pogriješili - počela je mama. - Sigurno je zaboravio platiti. - Parfem je sakrio pod kaput i tako prošao pored čuvara - objasnio je Marko. Mama me ošamarila Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Moj otac, koji je uvijek bio uzor po svom poštenju, krao je u robnoj kući! Moj otac je lopov! - I ja idem s vama - rekla je mama odlučno. - Spremi se, Lara, ideš i ti s nama - obratila se meni. Mama, ali tebi nije dobro... - pokušala sam je odgovoriti. - To sada nije važno. Tvoj otac nas treba - rekla je mama obukavši kaput. Zastala sam. Kroz prozor sam vidjela kako se znatiželjna skupina ljudi već sakupila ispred policijskog auta. Policijski auto u našem naselju bio je prava rijetkost. Nisam imala snage ući u automobil pred svim tim ljudima. Da je otac nevin, branila bih ga bez obzira na sve. Ali sada, suočena s njegovom krivicom, izgubila sam želju da mu pomognem. - Mi smo obitelj, Lara, uvijek smo bili povezani - rekla je mama vidjevši da se kolebam. - Ali, mama, ako stanemo na tatinu stranu, ljudi će pomisliti da smo isti kao on. Mislit će da smo i mi lopovi! - protestirala sam. Iznenada me mama ošamarila posred lica. - Srami se! - viknula je. Kad je policijski auto odjurio s mojim roditeljima stisnutim jedno uz drugo, otrčala sam u svoju sobu jecajući. Jedna misao mi se stalno vrtjela po glavi. Moj otac će otići u zatvor, a mama se mene srami! Mama i tata vratili su se kasno navečer. Čula sam glasove u kuhinji. Kad sam otvorila vrata, mama je grlila tatu pokušavajući ga utješiti. Tata me prvi ugledao. - Lara, dušo - rekao je otac raširivši ruke. Nisam mu se mogla baciti u zagrljaj kako sam to činila otkad pamtim. Mama me gledala ne vjerujući. Konačno me samo upitala: - Jesi li gladna? - Ne - rekla sam ukočeno. - Onda otiđi na spavanje jer ćeš ujutro biti preumorna za školu. - Škola? - rekla sam u sumnji. - Ne mogu ići u školu! Sva djeca već znaju da je moj otac lopov i da će ići u zatvor. - Lara, odrasti već jednom! Bi li on tebe iznevjerio da si ti u nevolji? - pitala me. Žao mi je zbog tvog oca Tata joj je rukom pokazao da mi prestane bilo što objašnjavati. Pogledao me tužnim pogledom. Progovorio je slomljenim glasom nalik glasu starca. - Lara, ti osjećaš da sam te iznevjerio. I jesam. Zbog toga mi je jako žao. Ali, tebe će ljudi cijeniti po tvojim postupcima. Moji grijesi nisu tvoji. Na trenutak je zašutio pokušavajući se sabrati. - Pokaži svima da si bolja od svog oca - rekao je konačno, gotovo šapatom. Te noći nisam spavala, ali ujutro sam odlučila otići u školu. Tomica, moj dečko, čekao me kao i obično, ispred dućana. Srce mi je užurbano počelo tući. Možda u novinama još ništa ne piše? Ali, prve njegove riječi srušile su moju iluziju. - Žao mi je zbog tvog oca. U novinama piše da će njegov slučaj uzeti kao primjer drugima i da će ga kazniti najviše što mogu. Htio sam jučer navečer doći k vama, ali mislio sam da biste vjerojatno radije bili sami - rekao je. Tomica je bio pun razumijevanja jer je i on imao puno svojih problema. Njegova mama je bila alkoholičarka, a otac mu je već nekoliko puta bio u zatvoru zbog sitnih krađa. Jednom kada je spomenuo svoje roditelje, samo je rekao: - Oni su sve što imam. Tomica je puno vremena provodio u našoj kući. Često je s mojim ocem razgovarao o sportu, a mami radio sitne usluge. Odnosili su se prema njemu kao prema sinu kojeg nikada nisu mogli imati. Ja sam im morala zamijeniti svu djecu koju su htjeli, a nisu mogli imati. Gorko sam pomislila da će Tomica sada vidjeti da je moj otac isti kao njegov, iznevjerio je ljude koji ga najviše vole. Kad smo stigli pred školu, rekla sam mu da uđe bez mene jer sam se sama htjela suočiti s razredom. Nisam željela da sa mnom dijeli moju sramotu. Svi su me pozdravili kao i obično. A onda, na riječi naše razrednice sva sam se ukočila: Djeco, dobro pazite da su vam ormarići dobro zaključani. Bilo je prigovora da su neke stvari nestale. Svi su se okrenuli Inače ne bih uopće razmišljala o njezinim riječima. A sada, samo sam osjetila kako mi crvenilo udara u glavu. Osjetila sam da su se svi okrenuli prema meni. Samo sam stisnula usne i gledala ravno ispred sebe. Ipak su grijesi mog oca i moji grijesi. Nakon sata razrednica me zamolila da ostanem nakratko s njom. Kada smo ostale same rekla je ozbiljnim glasom: - Jelica je zatražila da odsad ima zaseban ormarić. - Ali, zašto? Zajedno dijelimo ormarić već tri godine - rekla sam uzbuđeno. - Njezini roditelji pročitali su članak u novinama. - Sve mi je jasno - rekla sam ljutitim glasom. - Boje se da bih je mogla opljačkati! Iznenada su mi suze počele teći. Samo sam ih obrisala rukom i nastavila: - Recite im da je moj otac lopov, a ne ja - viknula sam. Oči moje razrednice bile su pune sažaljenja, ali i šoka. - Nemoj tako govoriti o svom ocu, Lara. Možda je krivo optužen. I to se događa. - Sam nam je priznao - prošaptala sam. - Ipak je on tvoj otac. Željela sam umrijeti. - Zašto se onda ne ponaša kao pravi otac? Razrednica je uvijek bila moja najomiljenija profesorica. Ali, sada je zvučala kao moja mama. Tražila je ispriku za mojeg oca i htjela da se ja osjećam krivom jer se ne ponašam onako kako dolikuje odanoj kćeri. Kad sam stigla kući, mama i tata su bili u kuhinji. Bilo je čudno vidjeti tatu doma usred bijela dana. Pitala sam se što na poslu misle o njemu. Oboje su me pozdravili u jedan glas. Mama je poslužila ručak. Na kraju je ispred mene stavila moj najomiljeniji kolač. Znala sam da ga je napravila samo radi mene. Ali, zar nije mogla shvatiti da više nisam dijete? Ne mogu samo pojesti kolač i zaboraviti na sve što se dogodilo. Tata me upitao: - Kako je bilo u školi? - Dobro - promrmljala sam ne želeći ga pogledati u oči. Osjetila sam molbu u njegovu glasu i to sam mrzila. Zar nas nije dovoljno povrijedio? Zašto želi da se osjećam krivom zato što ga više ne volim? - pitala sam se. Ljudi su bili okrutni - Puno prijatelja je zvalo - rekla je mama. - U nedjelju će svećenik moliti za tvog oca. Zvali su i kolege s posla. Rekli su da im se slobodno javimo za pomoć ako nam zatreba novac. Pogledala sam ih jedno po jedno i shvatila kako sam usamljena u svojim nastojanjima. To nije imalo nikakvog smisla. - Izgleda da su svi imali razumijevanja, osim mene. Zašto si uopće uzeo tu bočicu parfema, tata? - pitala sam oca. - Već sam šesnaest godina na istom radnom mjestu, a ništa nisam napredovao. Plaća je znaš već kakva. Ništa si ne možemo priuštiti - rekao je tata tiho. - Ali, uvijek smo nekako izlazili na kraj - rekla sam. - Kad god smo nešto uštedjeli, uvijek je nešto iskrsnulo. Ili nam se pokvario hladnjak, ili je mama trebala novac za doktora, ili si ti trebala zubnu protezu - pogledao je mamu. - Često nismo imali ni za hranu na kraju mjeseca. Pokušaj shvatiti - promrmljala je mama. Tata je nastavio: - I ti i mama zaslužujete više nego što vam mogu pružiti. Zato uzimam stvari: kao video koji obožavaš, fen za kosu koji vam je potreban ili vreću za spavanje koju si toliko željela. Sve sam vam to htio dati, a nisam mogao osim ako ne ukradem - priznao je. - Mogao si raditi prekovremeno - rekla sam gotovo ljutito. - Kada je mama skoro umrla nakon četvrtog pobačaja, zakleo sam se da ćemo što više vremena provoditi zajedno. To je puno važnije nego novac - tiho mi je rekao. - Je li sve to imalo smisla? Sada smo poznati kao lopovska obitelj - nisam se dala omekšati. Tata je pogledao mamu. - Dragice, ona je u pravu. Što sam vam napravio? - počeo je jecati i moje srce se bolno stisnulo. Nisam mogla više ni trenutka ostati u sobi. Sljedeći dan sam užasno izgledala. Tu noć nisam spavala. Mama mi je spremila doručak, ali nisam mogla jesti. U školu sam krenula drugim putem. Nisam se mogla suočiti s Tomicom. Bilo bi dosta da me sažaljivo pogleda i ja ne bih bila u stanju zadržati suze. Uskoro se trebalo održati natjecanje u recitiranju. Nisam znala hoću li biti u stanju recitirati pred velikim auditorijem. Znala sam da neću osvojiti ni jednu nagradu. Dani prije natjecanja prolazili su mi u košmaru. Često je zvonio telefon. Obično je razgovor počinjao s ovim riječima: - Pročitao sam o tvom ocu u novinama. Žao mi je... A završavao je: - Je li policija uzela sve što je tvoj otac ukrao ili ste nešto od ukradene robe uspjeli zadržati? Obično sam zaklopila slušalicu. Ljudi su bili okrutni i nisam željela zadovoljavati njihovu znatiželju. Dan prije natjecanja pristupila mi je Jelica. Nije progovorila ni riječi sa mnom otkad je preselila svoje stvari u zaseban ormarić. - Znam da nije tvoja krivnja što tvoj otac krade. Ako on krade, ne znači da i ti to činiš. To ne znači da si obavezno loša - rekla je Jelica. - Ne obavezno? - odgovorila sam kroz stisnuta usta. Njezina isprika bila je gora od njezine sumnje. Tada je izlanula. - Znaš što ja mislim. Tvoj otac je mudar čovjek. Stvarno je imao mudru ideju. Ako to samo povremeno činiš, mala je šansa da te uhvate - oči su joj se sjajile. Samo sam otišla, bez komentara. Ovaj svijet je stvarno lud. Mama je još uvijek voljela tatu. Svećenik moli za oca. Jelica ga smatra mudrim. Ja jedina smatram krađu porokom. Na oglasnoj ploči sam ugledala poster koji je najavljivao natjecanje u recitiranju. Vidjela sam svoje ime. Uzela sam olovku i prekrižila ga. Tada sam se rasplakala i bojeći se da me tko vidi u takvom stanju, sjurila se niz stepenice. Došavši pred kuću vidjela sam kako mama ispraća nekog meni nepoznatog čovjeka. Kad je otišao, objasnila mi je. - Bio je gošpodin Višnjić, inspektor. Na temelju razgovora s tatinim prijateljima, kolegama s posla i njegovim šefom odlučit će se ili za zatvor ili za uvjetnu kaznu. - Hoće li i mene ispitivati? - pitala sam sa strahom. - Ne - rekla je hladno. - On brine o tvom ocu, a ti brineš samo o sebi. On je mene iznevjerio Sljedećeg jutra mama je izgledala izvrsno u smeđem kostimu. Tata je nervozno točio kavu. Doručak je još uvijek bio na stolu. No nitko nije mogao jesti. - Molim te, Lara, pođi s nama na saslušanje - rekao je tata dubokim glasom. - Trebam te. - Ali ja ništa ne mogu promijeniti - rekla sam. - Sudac će sam odlučiti. Mama ga je primila za ruku. - Lara osjeća da ju je obitelj iznevjerila. Je li, moja lojalna kćeri? - Ne želim da ljudi misle da sam i ja lopov, to je sve - rekla sam odlučno. Tata je sav problijedio, a mama se zacrvenjela od bijesa. Zašto nitko ne može shvatiti moje mišljenje? Stalno sam se to pitala. Tomica me nije čekao na uobičajenom mjestu. Sreli smo se u školi na hodniku. - Mislio sam da ćeš ići s roditeljima na saslušanje - rekao je podigavši obrvu. - Tata je znao što će se dogoditi ako ga uhvate. Neka zato sam snosi svoje posljedice - rekla sam. Tomica nije vjerovao da sam bila u stanju to reći. - Ti sigurno ne misliš tako. Pa to je tvoj otac. Ne možeš ga sada napustiti! Ne možeš ga iznevjeriti! - Tomica je skoro vikao. - On je mene iznevjerio prvi put kada je nešto ukrao - rekla sam osjećajući kako mi naviru suze. Pokušala sam se koncentrirati za vrijeme nastave i ne misliti na saslušanje, ali nisam mogla. Još sam uvijek vidjela oca pred sobom kako je govorio: - Trebam te. Razrednica me pozvala na stranu. - Lara, ti pripadaš svojoj obitelji i danas si trebala ići s njima. - Da sam išla s njima, to bi značilo da sve odobravam, da se slažem s tatinim postupcima, a to ne mogu odobravati - pokušala sam joj objasniti, a suze su mi ponovno počele teći. - Mislit će da sam i ja lopov - dodala sam. - Ljudi će jedino misliti da si ti jedno sebično i bezosjećajno dijete - rekla je razrednica. - Lara, on je tvoj otac. Zar tako brzo možeš zaboraviti svu ljubav koju ti je uvijek pružao? - Zar se moram s njim složiti i odobriti mu krađu zato što je dobar prema meni? - pitala sam očajno. - Naravno da ne. Ali upitaj samu sebe, Lara. Bi li očekivala od njega da stane na tvoju stranu da si ti slučajno u neprilici? - Naravno da bih - rekla sam brzo. - Ali to je drugo. Ja sam njegova kći i mlada sam. - Premlada da vidiš razliku izmedu dobrog i lošeg? Kažeš da si njegova kći, pa zar onda nije on tvoj otac? Obuzeo me nalet ljubavi Polako su me otrijeznile riječi moje razrednice. Njezina pitanja su probijala moj oklop od ponosa u koji sam se pokušala sakriti. Iznenada, osjetila sam veliku potrebu da budem sa svojim roditeljima. - Hvala vam - rekla sam i požurila pronaći svog prijatelja Luku koji je jedino imao vozački ispit u školi. Molila sam ga da me odveze u grad. - Moram stići na vrijeme - vikala sam. - Otac mora znati da mi je stalo! Kad smo našli sudnicu, bila sam bez zraka. Ugledavši oca kako sjedi za stolom ispred sudca, srce mi se ispunilo bolom. Kroz kakvu agoniju je on morao prolaziti, pomislila sam. Nije mu bilo lako suočiti se sa činjenicom da je i sebe i svoju obitelj doveo u ovakvo sramotno stanje. Mama me nježno poljubila. Gospodin Višnjić mi je kimnuo glavom i nešto šapnuo tati. Tata se okrenuo i kad me ugledao, veselo se nasmiješio. To me podsjetilo na treće mjesto u plivačkom natjecanju. Tatin smiješak mi je tada pomogao da zaboravim da su u toj utrci nastupile samo tri plivačice. - Stigla si do kraja i to već puno znači - rekao je tada ponosno. "O, Bože," pomislila sam, vidjevši njegovo nasmiješeno lice, "ponovno je ponosan zato što sam došla. Kako brzo mi je oprostio! Kako sam ga mogla tako povrijediti?" Okružni tužilac čitao je optužbu spomenuvši vrijednost ukradene robe. - Ovaj čovjek je namjerno ukrao. Ja mu ne bih odredio uvjetnu kaznu i tako ga ohrabrio. Ne smije ostati u uvjerenju da je zakon blag. Treba ga uvjeriti da se krađa ne isplati - rekao je. Luka se nagnuo prema meni. - Ovo je kao na televiziji - rekao je uzbuđeno. - Televizija? Pa to je stvarnost! Luka, kako možešto reći - skoro sam vikala. - Onaj čovjek je moj otac! Prvi put shvatila sam značenje te riječi. Svi su do sada mene uvjeravali u to, a sada ja to drugima govorim. Sjetila sam se strašnih noći kad je tata bdio pored mene dok sam imala ospice. Sjetila sam se kako me tješio nakon mamine operacije, kad smo se bojali da će umrijeti. Mama je duboko udahnula kad je čula da okružni tužilac traži oštru kaznu. Što je on znao o mom ocu? Ništa nije znao o njegovom životu. Ali kako sam mogla očekivati od okružnog tužioca da to zna, kad sam ja, njegova kći, sve tako lako zaboravila? Bez razmišljanja, ustala sam i krenula prema svom ocu. Stala sam pored njega. - On nije ono za što ga smatrate - rekla sam glasno. - On je dobar i ljubazan čovjek! Nikada nikoga nije povrijedio. On nas samo previše voli. Molim vas, nemojte ga poslati u zatvor... - sada sam već plakala, ali nije mi bilo stalo. Nisam marila hoće li Luka ispričati sve u školi. Morala sam moliti za svog oca. Prije svega ja sam njegova kći i time se ponosim. Sudnica je najednom utihnula. Osjetila sam kako me tata zagrlio. Konačno je sudac progovorio. - Gospodin Biondić je imao težak život. S obzirom da njegova obitelj i prijatelji toliko naglašavaju njegovu dobrotu mislim da je primjerenija uvjetna kazna od zatvora. Tata je dobio šest mjeseci uvjetne kazne. - Morate shvatiti da vas vaša obitelj voli zbog vas samog, a ne zbog stvari koje im darujete - dodao je sudac nježno. Mama, tata i ja zajedno smo napustili sudnicu. Luka je buljio u mene. - O Bože, Lara, - rekao je - nadam se ćeš biti na mojoj strani ako ikad zapadnem u nepriliku - rekao je. Tata me primio za ruku i iako sam se nasmiješila Luki, osjetila sam grižnju savjest kad sam se sjetila svojeg ponašanja. Tomica nas je čekao u dvorištu. Pružio je ruku tati, a mamu je poljubio u obraz. Tada me primio za ruku. - Vidim da je trio opet na okupu. Za trenutak sam pomislio da se jedno od vas izgubilo. Znala sam da ne misli na mojeg oca. Sada mi je postalo jasno što Tomica osjeća prema svojim roditeIjima: ne optužuje ih, jednostavno ih voli. Obitelj ne može birati svoje članove, ali može nastojati ostati zajedno. U dobru i zlu. Obuzeo me nalet ljubavi prema roditeljima. Kako sam bila blizu da ih izgubim! Ali, nikada više - obećala sam sebi.
Jadranko je odrastao u obitelji seoskih učitelja koji su bili zaljubljenici u prosvjetarski poziv pa su željeli da i njihov sin pođe istim putem. - Ne želim biti prosvjetar i čitavog života gacati po seoskom blatu, ili pak u gradu podučavati razmaženu dječurliju za plaću od koje se jedva preživijava. Bit ću slikar kad mi je Bog dao sposobnost da kistom dočaravam ono što vidim, a zapažam i ono što mnogi ne primjećuju. Jesu li moji likovni radovi uvijek bili najbolji na izložbama pa ste i vas dvoje govorili da imam izuzetni talent za slikanje? – proturječio sam roditeljima kad su me nagovarali da se upišem na učiteljski fakultet. - Završi ekonomiju ili pravo da možeš zarađivati kruh svagdašnji, ali se ostavi kista i boje kad već ne želiš poći našim stopama. I najveći su slikari bili gladni kruha, a slavni su postali tek nakon smrti. Sine, zato se pobrini da stekneš nekakvo konkretno zanimanje gdje se dobiva redovita plaća kojom ćeš prehranjivati obitelj, kad je jednom budeš imao, a slikanje ti može biti hobi kao što je meni pisanje pjesama – nastojao me tata osvijestiti i spustiti me iz oblaka kojima sam plovio na čvrsto zemaljsko tlo, ali sam se ja i dalje uporno pripremao za upis na Akademiju likovnih umjetnosti. Bio sam najsretniji čovjek na svijetu kad sam uspješno položio prijemni ispit i započeo ostvarivati svoj životni san. Prve sam godine svojski prionuo učenju jer nisam trošio vrijeme po kafićima, a sljedeće je godine u Zagreb na studije došla i moja prijateljica iz djetinjstva, Sandra, kćerka upravitelja škole gdje su radili moji roditelji, inače moja pubertetska ljubav. Počeli smo se zabavljati kao tinejdžeri pa smo nastavili naše druženje i u Zagrebu, uvjereni da je čitav život pred nama koji ćemo provesti zajedno. Moja mi je Sandra često govorila u zanosu vlastitog uvjerenja: "Nema te sile koja bi nas mogla rastaviti!" Bilo nam je i previše lijepo da potraje. Tog su proljeća započeli nemiri i prva ratna događanja u našoj zemlji koja su u mnoge obitelji unijela zabrinutost, pogotovo u mješovite brakove kakvi su bili Sandrinih i mojih roditelja. Oni su se kao mladi učitelji sreli na istoj školi u Bukovici, siromašnom kraju u zadarskom zaleđu, gdje sam i ja odrastao upijajući mirise kamena i makije, te zapažajući čudesne oblike kraških pojava počeo ih oblikovati u svojim crtežima. Odlazak u Pariz Sretni dani bezbrižnog djetinjstva minuli su sa završetkom osnovne škole jer sam u srednju svakodnevno putovao autobusom pa mi se studentski život učinio mnogo lakšim, štoviše, nisam trebao ustajati ranom zorom. Više nismo bili pod budnim okom naših roditelja pa smo se Sandra i ja intenzivno družili, sigurni u našu uzajamnu ljubav, uvjereni da ćemo se voljeti do kraja života. Ona je studirala pravo pa smo često sanjarili o našoj zajedničkoj budućnosti negdje u nekom gradu daleko od škrtog kamenjara našeg rodnog mjesta. No, naša je sudbina imala posve druge planove jer će naše životne puteve odrediti opće stanje u društvu, a bilo je to vrijeme raspada bivše nam zajedničke države što će definitivno promijeniti mnoge živote. - Sine, moramo ozbiljno porazgovarati – najavio mi je otac Nermin čim sam došao tog ljeta kući. – Valjda ti je jasno da nailaze teška vremena, a dođe li do rata, bolje je da si što dalje. Stoga smo majka i ja odlučili da odeš u Pariz gdje imam jednog daljnjeg rođaka kome ćeš se javiti kad dođeš. Ušteđevina namijenjena tvom školovanju poslužit će ti barem u prvo vrijeme, a za dalje ćemo vidjeti... Pariz! Kolijevka slikarske umjetnosti! Grad u kome su mnogi slični meni prokrčili put do slave, prolijetalo mi je glavom, ali sam svoje uzbuđenje vješto skrivao pred roditeljima čija su lica bila vrlo tužna i zabrinuta. Rastanak s roditeljima, a pogotovo sa Sandrom, bi je težak i bolan, a da je naša odluka najbolji izlaz, složio se i Sandrin otac Stevo, mudro govoreći: - Pred olujom se pametni ljudi sklanjaju, a ti se kćeri moja smiri. Ako se iskreno volite, ponovo ćete se sresti kad sve ovo prođe, a za Jadranka je najbolje rješenje odlazak u Pariz gdje ima šanse postati glasoviti umjetnik. Strani svijet nikoga ne dočekuje raširenih ruku pa tako nije dočekao niti mene. Uskoro sam spoznao da iza blještave kulise grada na Seni, čiju vizuru krase Eiffelov toranj i Slavoluk pobjede, ima mnogo bijede. Nastanio sam se u skromnom pansionu očevog rođaka Smaje, te intenzivno učio francuski čije sam osnove ipak poznavao još iz srednje škole. - Ne sklapaj nikakva poznanstva s ljudima na ulici jer je u grad, otkad nam se država raspala, navalilo svakakvih lutalica što dolaze s Balkana – upozorio me Smajo kad sam započeo sa životom uličnog slikara, jer se ušteđevina brzo topila, a mogućnosti za studij slikarstva postajale su sve bezizglednijima. Stvarnost koja me zaskočila, spustila me iz oblaka na vlažno, tvrdo i hladno tlo gdje sam pokušavao naći svoje mjesto, uključujući se u nemilosrdnu borbu za goli opastanak. Kako među živim svijetom u prirodi, tako i na ulici vlada zakon jačega. Pobjeđuju samo oni najjači, beskrupulozni, bešćutni, već dovoljno ogrubjeli od udaraca, a ja sam u svemu tome bio njihova čista suprotnost. U idiličnoj seoskoj sredini, a pod okriljem svojih brižnih roditelja, odrastao sam u obazrivoga, osjećajnog čovjeka, preosjetljivog na nepravde svih vrsta ma od koga one dolazile. Novac koji sam donio sa sobom u godini se dana istrošio, a od uličnog sam slikarstva mogao zaraditi za kakav bijedni obrok, jer sam u pansionu ostao samo na večeri. Pred svojim sam se rođakom stidio priznati svoju tešku materijalnu situaciju, a njegova supruga Žana, koja je bila vlasnica tog pansiona, nije puno marila za našu rođačku vezu. Tih je mjeseci nahrupilo mnogo izbjeglica iz bivše nam države, posebno iz Bosne, pa je pansion bio pretijesan za sve one koji su potražili sklonište kod Smaje. Njega sam, doduše, sve rjeđe i viđao pa kad sam ga jednog dana zamolio da stupi u kontakt s mojim ocem, sažaljivo me pogledao, rekavši: - Nisam te htio žalostiti pa ti nisam rekao da su tvoji roditelji stradali. Donio mi je tu vijest moj poznanik Fikret prije nekoliko dana. Što ćeš, rat je, a u ratu ginu i nedužni! Tih sam se trenutaka osjećao kao da mi je tlo pobjeglo ispod nogu. Više nije bilo niti jedne čvrste točke za koju bih se barem u mislima vezao, svjestan da sam ostao sam prepušten na milost i nemilost okrutnoj zbilji. Kad mi je šefica Žana rekla da preselim u manju sobu ili da u postojeću primim jednog cimera, otkazao sam njihovo gostoprimstvo, slagavši da sam našao bolji smještaj jer mi je i posao bolje krenuo. Pisala je da će me čekati do vječnosti Prije odlaska iz pansiona, Smajo me pozvao na razgovor. - Eh, da ti ne zaboravim predati pismo koje sam ovih dana primio preko svojih veza, adresirano na tvoje ime – pružajući mi ofucanu omotnicu, započeo je Smajo. - Najprije pročitaj pismo pa ćeš možda promijeniti svoju odluku – rekao je, pažljivo me promatrajući. Imena pošiljatelja nije bilo, ali sam prepoznao Sandrin rukopis pa sam nestrpljivo otvorio omotnicu i otišao u sobu da pročitam pismo. "Dragi moj Jadranko", već mi je i sam naslov izmamio suze, a misli mi odletjele u onaj moj rodni kamenjar nezaboravnih dječjih igara, prve ljubavi rođene na obali bistre rijeke koja se poput modre niti probijala među stijenama. Pismo je počinjalo šturim izviješćem o događajima nakon mog odlaska, potvrđivanjem predosjećaja mog oca o opasnosti koja me mogla snaći da nisam na vrijeme otišao, te o stradavanju mojih roditelja koji nisu htjeli napustiti školski stan koji je pogodila granata od koje su oboje i stradali. Doznao sam da su njeni roditelji na novom radnom mjestu u blizini Zagreba, a Sandra je nastavila studij nakon pauze od godine dana. "Nema te udaljenosti koja bi mogla umanjiti moju ljubav prema tebi. Još godinu, dvije pa će i ovdje zavladati mir, a ti ćeš se vratiti, nadam se, s diplomom priznatog slikara. Čekat ću te do vječnosti, samo tvoja Sandra", stajalo je na kraju. Vjerovao sam u svaku njenu riječ, mada me ono s diplomom malo obeshrabrilo. Hoće li me voljeti ako se vratim bez diplome i novca, pitao sam se, razočaran svojim neuspjehom. Ako već ne mogu steći službenu potvrdu svog talenta, moram zaraditi novac s kojim ćemo započeti zajednički život, a slikanjem to neću uspjeti. Tog sam trenutka odlučo svoj ponos baciti pod noge i priznati Smaji u kakvom se položaju nalazim i da od slikanja jedva preživljavam. Sve sam mu ispričao pa mu priznao i ljubav prema djevojci koja me čeka u domovini. - Jesi li spreman zasukati rukave i prihvatiti posao, jedini koji ti mogu naći? – upitao me Smajo i nastavio svoju priču: - Kad sam došao ovamo, bio sam u mnogo težoj situaciji nego što je tvoja. Živio sam među beskućnicima, a dom mi je bio pod mostovima Sene. Surov je život beskućnika jer i među njima vlada zakon jačega. Ja, ovako suosjećajan, stavljajući se u obranu slabijih od sebe, najčešće sam izvlačio deblji kraj pa sam uvidio da moram, dok sam još čitav, promijeniti način života. Prihvatio sam jedini posao koji mi je bio ponuđen – posao grobara. To ti je jedino najsigurnije zanimanje. Živjeli oni u palačama ili pod mostovima Sene, bogati ili siromašni, umiru svakog dana pa ti posla nikad ne fali, a para curi. Moja Žana ni danas ne zna gdje sam i kako zaradio novac kojim sam kupio ovaj pansion u kojem ona šefuje, jer zbog vlasti i peripetija oko kupovine, objekt glasi na njeno ime. Dobro se slažemo i sve radimo po dogovoru – raspričao se, da bi mi na kraju ponudio uslugu oko dobivanja posla grobara. - Ostavi se jalova posla, tih uličnih slikarija! Želiš li zaraditi novac s kojim se možeš jeđnog đana vratiti svojoj ljubljenoj, omogućit ću ti i ja dio zarade – nagovarao me. Prihvatio sam ponuđeni mi posao grobara. Mada umoran od kopanja grobnih jama i psihički opterećen ođ svakodnevne tuđe tuge na pogrebima, od kojih su me najviše boljele suze roditelja kad bi sahranjivali svoju djecu, prihvatio sam se u kasnim noćnim satima pospremanja kuhinje i blagovaonice u Smajinom pansionu. Tako sam odrađivao stanovanje i doručak pa sam zarađeni novac mogao stavljati na štednju. Za slikanje više nisam imao vremena, a kad bih i nacrtao neku skicu, bili su to prizori s groblja koje sam odlagao u fascikl kao svojevrstan zapis o jednom vremenu iz svog života. Ponekad bi me uhvatila tako snažna čežnja za Sandrom da bih najradije kupio avionsku kartu i poletio u Zagreb, mada me je ona u svojim pismima upozoravala na probleme koje bih mogao imati u domovini jer sam praktički bio bjegunac pred vojnom obvezom. Prolazili su tako dani, mjeseci pa i godine. U međuvremenu mi je Sandra javila da je diplomirala i glavna joj je briga bila kako doći do vlastitog stana. Sa svojom ga plaćom neće moći kupiti tako skoro pa mi je predložila da sudjelujem u financiranju zajedničkog krova nad glavom kamo ću se jednog dana vratiti, ako je još uvijek volim i želim s njom podijeliti nadolazeće godine, uvjeravajući me da za nju drugi muškarci ne postoje. Bio sam i ostao nepopravljivi romantičar pa sam sanjario o našoj zajedničkoj budućnosti štedeći svaki novčić. Mada sam radio posao kojeg sam se stidio priznati voljenoj ženi, dobro sam zarađivao i ušteđevinu od četiri godine prebacio na Sandrin račun da uplati stan. Čovjek se doista na sve navikne, i čime se god bavio prijeđe u rutinu pa se više nisam opterećivao traženjem drugog posla. Jedino što me mučilo bila je usamljenost koju sam sve teže podnosio. Muškog sam se društva klonio da ne upadnem u kakvu klapu koja se bavi poslovima izvan zakona, a žene sam izbjegavao želeći ostati vjeran svojoj Sandri. Upoznavši Laru, zemljakinju koju je ratni vihor donio na pariške ulice gdje je preživljavala od prodavanja viastitog tijela, našao sam u njoj pravu prijateljicu kakva se samo poželjeti može. Mada je Lara bila vrlo lijepa djevojka, nije me privlačila kao žena zbog svoga osebujnog zanimaja, ali je ona bila jedina osoba osim Smaje s kojom sam mogao otvoreno razgovarati o poslu kojim se bavim kao i svim svojim najskrivenijim razmišljanjima. Lara i ja nismo bili ljubavnici Lari je, kao i mnogima od nas, rat odredio životne puteve o kojima nismo mogli ni sanjati u najgorim snovima. Nakon prve godine studija psihologije, Larin je otac kao časnik u bivšoj vojsci, stradao u prvim danima ratnih događanja, a mama joj napustila stan u gradu i vratila se u selo svojim roditeljima u Slavoniju. Otada je njihov odnos zahladio, a budući da joj mama nije pružila materijalnu potpuru, morala je prekinuti studij. - Tata je bio moj jedini oslonac, a njegovim sam odlaskom izgubila sve, pa čak i volju za životom. Da se nisam otisnula u svijet, zasigurno me do danas više ne bi bilo među živima – povjerila mi je Lara svoja najteža iskušenja kroz koja je prolazila prepuštena samoj sebi. Povjeravajući se jedno drugome, postali smo pravi, iskreni prijatelji. Među nama nije bilo neizrečenih misli ili prešućene istine, a spremno smo dijelili dobro i zlo koje bi nas snašlo. Takvih je trenutaka bilo često, a pogotovo kad bi se jedno od nas razboljelo. Zasigurno bih umro one noći kad sam dobio napadaj slijepog crijeva da me Lara nije odvezla u bolnicu. Ja sam nju redovito izvlačio iz depresije, pazio je i čuvao od opasnosti kao njen anđeo čuvar. Mada su nas mnogi poznanici smatrali ljubavnicima, mi to nismo postali. Što je priječilo naše tjelesno zbližavanje, mogao sam samo naslućivati, ali o toj temi nikad nismo progovorili kao da smo se bojali da bismo i samim riječima mogli oskvrnuti svetost našeg prijateljstva. Lari, doduše, seksa kao takvog ne nedostaje, a za svoje ću se potrebe pobrinuti na drugoj strani, razmišljao sam uživajući u ljepoti njenih blistavih tamnih očiju, bujne kose rasute po ramenima, kao i ugodi pri svakom dodiru njene nježne ruke na mom licu kad bi me milijući tješila u trenucima depresije. Njeno mi je ohrabrenje bilo najpotrebnije kad bi me spopala neizreciva tuga za roditeljima. S tim se gubitkom nikako nisam mogao pomiriti. Ljudi govore da vrijeme liječi rane i ublažava tugu, a ja bih rekao đa je vrijeme svojim prolaženjem uvećavalo moju bol, jer sam svakodnevno pokapajući nepoznate ljude pomišljao na svoje roditelje kojima još nisam na grobu ni svijeću zapalio. No, unatoč svemu, život teče dalje. - Stiglo mi pismo od moje Sandre! Javlja mi da je uplatila za stan, ali joj još nešto novaca nedostaje. Hoćeš li da ti ga pročitam? – upitao sam Laru. - Nemoj, Jadranko! Neka taj dio života bude tvoja intima. Jednom kad se vratimo, i ako se sretnem s tvojom Sandrom, reći ću joj da si ti najbolji čovjek na svijetu – izgovorila je glasom u kojem sam po prvi put osjetio trunku zavisti i ljutnje, ali i prijekora zbog moje prevelike dobrohotnosti i vjere u ženu od koje me dijele tisuće kilmetara udaljenosti. Njene su mi se riječi učinile začinjene gorčinom, za razliku od svih dotadašnjih razgovora. - Jednom kad se vratimo – ponovio sam, pomislivši kako je i vrijeme da bi se nakon sedam godina mogao vratiti, da nisam sav novac uložio u naš stan koji, kako me obavještava Sandra, još nije do kraja isplaćen. No, ona me ne poziva da dođem, već samo govori o teškim materijalnim prilikama i preporuča mi da ostanem još neko vrijeme ako imam mogućnosti zaraditi za ostatak uplate. Niti ovaj put, kao ni do tada, nije se zanimala kakav posao radim kad tako dobro zrađujem, jer očito i ona, kao i mnogi drugi, misle đa je dovoljno zakoračiti preko granice pa novac pada s neba. Svako novo pismo u meni je počelo izazivati nemir i sumnju u sretan početak našeg zajedničkog života. Sve mi se češće nametalo pitanje o kojem do tada nisam razmišljao: čime ću se baviti nakon povratka, ako nemam namjeru nastaviti posao za koji sam se specijalizirao u Parizu? Pod uvjetom da nije prevelika konkurencija, šalio sam se na vlastiti račun u svom bezglasnom monologu. Umjesto da sačuvam dio ušteđevine za početak nekog posla, ja sve šaljem na račun žene koja mi zakonski ne pripada, vjerujući njenim zavjetima izgovorenima u prvim danima naše ljubavi. Nikad mi nije pobliže objasnila gdje se nalazi taj naš stan, u kojem je dijelu grada, je li joj daleko putovati do posla... Čudno mi je bilo što niti jednom riječju nije spominjala kako zamišlja naš zajednički život. Kako je vrijeme prolazilo, meni se nametalo sve više pitanja na koja nisam pronalazio odgovor, osim što sam zasigurno znao da je Sandra jedina žena koju volim svim srcem pa se zbog nje i želim vratiti u domovinu. Da nije bilo te čvrste emotivne veze koja me poput lanca vezala za grad u kojem želim živjeti s voljenom ženom, poslušao bih savjet rođaka Smaje kad mi je ponudio svoju pastorku Corinu da se vjenčamo pa ženidbom steknem pravo na državljanstvo. U tom slučaju ne bih ovisio o dobroj volji vlasti i tome dokle će trpjeti izbjeglice s Balkana. Lara je svoj problem riješila udajom za Francuza, mnogo starijeg muškarca, udovca Alfonza, koji joj je bio povremena mušterija, zavolio je i ponudio joj brak. Ostali smo i dalje u prijateljskoj vezi samo što smo se mnogo rjeđe susretali jer je Lara živjela na suprugovom imanju podalje od građa. Ona je bila realistična osoba pa je bračnu ponudu starijeg čovjeka prihvatila kao izlaz iz svoje nezavidne situacije sa zahvalnošću prema Alfonzu i meni koji sam je s tim čovjekom upoznao i predložio joj mogućnost udaje. Nakon njenog odlaska, ponovo sam se osjećao usamljenim i sve češće pomišljao na povratak, no kako sam bio neodlučan za donošenje konačne odluke, jedan je neželjeni inciđent s pretpostavljenima na poslu ubrzao moj odlazak. Na brzinu sam spakirao kovčege i s radošću se oprostio sa svojim radnim mjestom. Budući da sam naglo otputovao, Sandru nisam obavijestio o svom povratku. Istina me pljusnula kao šamar Sjedeći u avionu, koji me vraćao u grad iz kojeg sam otišao prije jedanaest godina, zamišljao sam iznenađeno lice voljene žene kad me ugleda na vratima našeg budućega zajedničkog doma. Svoju sam vjeru u njenu odanost potkrepljivao sjećanjima na naše najsretnije dane zaljubljenosti kad jedno bez drugoga nismo mogli provesti niti jedan dan, a riječi izgovorene na rastanku, davale su mi snagu da kroz sve protekle godine ne poklonim ljubav niti jednoj drugoj ženi. Onog trenutka kad je zrakoplov dodirnuo tlo, u mojim je ušima poput zvona zabrujao Sandrin glas: - Voljet ću te do groba u dobru i zlu! Te sam riječi smatrao zavjetom kakav se izgovara pred oltarom, te sam je i bez vjenčanja smatrao svojom suprugom. Nije mi se ostvarila želja da postanem poznato slikarsko ime, ali mi vrijeme nije proteklo uzalud. Privrijedio sam ono najvažnije, a to je dom naše buduće obitelji, razmišljao sam približavajući se taksijem adresi koju sam dao vozaču. Došli smo u naselje velikih zgrada u novom dijelu grada, u ulicu koja odiše svježinom, posve drukčiju od pariškog pređgrađa u kojem sam proživio jedanaest godina čekajući ovaj dan. Odjednom me obuzela drhtavica od silnog uzbuđenja tražeći dugme pokraj poznatog mi prezimena. Kako da se ne uzbudim pred susretom sa ženom kojoj sam posvetio sve protekle godine, a koju možda neću u prvi mah ni prepoznati. Vrijeme mijenja ljude iznutra i izvana, a koliko je tek mene promijenilo, pomislio sam pritiskajući dugme, nestrpljivo iščekujući da se javi poznati dragi glas moje voljene. - Ja sam, Jadranko! – jedva sam izgovorio s knedlom u grlu kad se iz zvučnika čulo pitanje: "Tko je?" Nakon toga je zavladala tišina, a potom sam prepoznao Sandrin glas koji mi se učinio promuklim kad je kratko rekla: "Otvaram!" Na trećem su se katu otvorila vrata na kojima je u dovratku stajala Sandra. Učinila mi se ljepšom no što sam je pamtio, mada joj je lice bilo ozbiljno kao isklesano od kamena, a u njenim plavim očima, umjesto krijesnica koje bi joj u trenucima sreće pogled činile blistavim, iščitavala se nelagoda i strah. Nije mi poletjela u zagrljaj kakav sam zamišljao i željno očekivao svih proteklih dana, već je samo rekla: - Uđi, Jadranko da zatvorim vrata! To je izgovorila glasom iz kojeg je prštala napetost pa sam tek tada shvatio da još uvijek stojim pred ulazom u stan poput brončanog spomenika. – Zašto mi nisi najavio svoj dolazak, već si banuo ovako iznenada? – pitala je s prijekorom u glasu. - Oprosti, nisam ti javio jer se sve dogodilo iznenada, neplanirano – opravdavajući se, vukao sam svoj teški kovčeg u hodnik. Iz sobe je dotrčao mališan i začuđeno me pogledavši, tepajući upitao: - Tko je taj stliček? – dok sam ja u isto vrijeme postavio slično pitanje: "Čije je ovo dijete?" Budući da je ona prešutjela oba pitanja, pomilovao sam dječačića po glavi, rekavši: - Ja sam Jadranko, a ti, kako ti je ime? - Ja sam Matija, a ovo je moja mama – vješto je izbjegao izreći glas "r" s kojim je imao problema. - Obojica ste dobili odgovor pa sada možemo sjesti i porazgovarati. Ti, Matija, idi susjedi Dori – rekla je otvarajući vrata kroz koja je dijete veselo istrčalo. Sve mi je bilo jasno, ali sam ipak želio čuti objašnjenje iz njenih usta. Prekaljen nedaćama svih vrsta, ponekad i životnim opasnostima, u tom sam se trenutku osvijestio i oslobodio emocija koje su me obuzele prilikom dolska, mirno sam ušao u dnevnu sobu zavalivši se u naslonjač, uvjeren da je kupljen mojim novcem kao uostalom i čitav stan. Sandra se smjestila u fotelju nasuprot mojoj i lutala pogledom po kutovima sobe kao da traži paučinu koju treba ukloniti. Šuteći smo čekali tko će prvi progovoriti. Tišinu koja nas je obavila poput vate, narušavali su samo zvukovi motora dolazećih automobila pred zgradu. Misli su mi bile potpuno blokirane pa nisam bio u stanju osmisliti bilo kakvo pitanje. - Dugo te nije bilo, Jadranko! Kroz to se vrijeme ovdje svašta izdogađalo... – započela je priču o ratnim zbivanjima okolišajući s odgovorom koji mi je dugovala na već postavljeno pitanje. - Dobro sam ja obaviješten o tome što se događalo na ovim prostorima. Bilo pa prošlo, ali mene zanima što se to s nama dogodilo? Tebi i meni! Ja sam se po dolasku u strani svijet ubrzo otrijeznio od pijane zanesenosti slikarstvom. Prihvatio sam se najtežeg posla štedeći svaki novčić za našu zajedničku budućnost, da stvorim dom u koji ću se jednog dana vratiti. I, evo me, vratio sam se, ali me u tom "našem" domu dočekalo veliko iznenađenje. Zašto mi nisi priznala da si me prestala voljeti, Sandra, da voliš drugoga? – okolišao sam želeći doznati tko je otac malog Matije. - Vidim da si se vratio i prije nego sam očekivala. Upravo sam ti prije nekoliko dana poslala pismo u kojem ti dajem na znanje da imam sina. Dijete je vanbračno jer se njegov otac tek ovih dana rastao sa svojom prvom ženom. Sve sam ti objasnila u pismu koje, kažeš, nisi primio. Što ćeš, dogodilo se, i što ćemo sad? - Dogodilo se, kažeš! Kao da si se spotaknula i padajući razbila koljeno! A gdje su se pogubila tvoja obećanja o ljubavi do groba? Očito je da obećanja vrijede samo za naivne budale kakva sam ja ispao – bio sam ogorčen. - Šteta je što ti na vrijeme nisam objasnila novonastalu situaciju... – pravdala se. - Što znači, na vrijeme? Zar misliš da se u tom slučaju ne bih vratio? I da sam htio, tamo više nisam mogao ostati. Uostalom, vratio sam se u svoje, u stan u koji sam uložio svu svoju teško stečenu zaradu. - Žao mi je, i znam da nije s moje strane pošteno, ali stan glasi na moje ime. Već je izvršena i uknjižba, što je bilo poželjno napraviti prije ulaska u brak. Ako pak ti namjeravaš tražiti svoje pravo na stan preko suda, moram te upozoriti da ćeš dočekati starost i potrošiti sve što imaš na advokate prije nego dokažeš svoje pravo, pa ćeš bez ičega ostati na cesti – slušao sam ne vjerujući svojim ušima da te riječi izgovara "moja" Sandra, hladnim pravničkim jezikom iznoseći gole činjenice da sam prevaren, izigran, nasamren, samo zato što sam slijepo vjerovao u ljubav i dato obećanje. I ja sam našao svoju sreću Ustao sam i mirno išetao iz stana sa svojim kovčegom vrteći po glavi s koliko još ušteđevine raspolažem i kamo da krenem. Mada sam nekad, u nekom prijašnjem životu, dobro poznavo ovaj grad, u ovoj novoizgrađenoj gradskoj četvrti mi je sve bilo strano i nepoznato. Stoga sam se tramvajem odvezao do Glavnog kolodvora, ostavio prtljagu u garderobi i krenuo poznatim ulicama u potragu za privatnim smještajem, jer i u najjeftnijem hotelu sam prema svojim financijama mogao preživjeti oko tri mjeseca, a potom sam jedino mogao među beskućnike. Doduše, ja sam današnjim danom postao beskućnik, pomislio sam s gorčinom, samo što još ne ovisim o tuđoj milostinji, razmišljao sam sjedeći u parku na klupi, jedući salamu i četvrt kruha. - Hej, drugar, mogu li dobiti koji komadić – trgnuo me iz crnih misli glas starca koji se spustio na klupu pokraj mene. Bez riječi sam mu pružio ostatak kruha i salame, a on je halapljivo počeo trpati u usta kao da se boji da ću se predomisliti. Kad je završio s jelom, mjerkao me svojim treptavim očima, a pogled mu se zaustavio na mom pristojnom odijelu i kožnoj torbi: - Oprostite, u prvi sam mah pomislio da ste jedan od nas, a vi ste sigurno na proutovanju ili ste turist – donekle namirenog želuca glas mu je postao dublji i smireniji. - Niti jedno od toga – odgovorio sam. – Tražim smještaj na kraće vrijeme, a da nije skupo kao u hotelu. - E, tu vam mogu pomoći – počeo je nabrajati adrese u blizini kolodvora, a posebno mi preporučio jednu od njih. – Kod ove sam gospođe ponekad i ja prenoćio. Duša od žene! Jest da je sobica skromna, ali nije skupo kao drugdje. - Oprostite, stanujete li negdje u blizini kad tako dobro poznajete ovu okolinu, gospodine? – upitao sam, pažljivije mu zavirivši u neobrijano lice koje i nije bilo lice starca kakvim mi se učinilo u prvi mah. - Ja sam Tomislav, a za prijatelje Tomek! Gospodin, nažalost, više nisam otkad sam postao beskućnik. Ne mogu reći da negdje stanujem jer dane provodim na ulici, a noći u nekom od prihvatilišta za nas, bivšu gospodu, bivše ljude. Kad jednom ostaneš bez svog doma, obitelji pa i adrese, poznanici od tebe okreću glavu, a ni prijatelji te više ne prepoznaju, postaješ bivši čovjek kojemu nisu jedino ime oduzeli. Pružajući mu ruku, te izgovarajući svoje ime, shvatio sam koliko mi je blisko promišljanje mog novog poznanika Tomeka jer se ni sam više nisam osjećao gospodinom. Tomek me odveo na adresu gospođe o kojoj je govorio, i tamo sam unajmio sobu za dva tjedna unaprijed jer je cijena bila doista povoljna, a za nagradu sam ga počastio bogatom večerom i dao mu nešto novca. - Kad se ponovno sretnemo, ispričat ću vam kako je nekad uspješni knjigovođa postao beskućnik – rekao je Tomek te večeri na odlasku, ali ga više nisam sreo. I bolje je što se više nismo sreli pa nisam upoznao njegovu tužnu priču, jer se i nakon teških udaraca koje mi je moja sudbina zadala, nisam promijenio. Osato sam suosjećajan pa me tuđa tuga više dirala nego moja vlastita. Prvih nekoliko dana proživio sam posve prazan, bez ikakvih emocija, usredotočen na misli o izlasku iz svog nezavidnog položaja. Jedino korisno što sam učinio tih dana, napisao sam Lari opširno pismo, a kao svojoj jedinoj prijateljici, otvorio sam dušu i srce. "Posjetio sam grobove svojih roditelja, ali nikog poznatog u čitavom mjestu nisam sreo. Sve neki nepoznati ljudi, većina porušenih kuća je obnovljena pa me u rodnom mjestu više ništa ne podsjeća na prošlost. Jednostavno je izbrisana pa ja više nikamo ne pripadam. Obeshrabren sam i bojim se budućnosti koju sam proigrao zahvaljujući bešćutnosti moje ljubljene Sandre, pa ako imaš kakv savjet, rado bih ga poslušao" – napisao sam među ostalim, sjetivši se njenih riječi prigodom našeg posljednjeg viđenja: "Budeš li imao kakvih problema, javi mi se, izlaz uvijek postoji." No, nakon razočaranja u Sandri, ženi kojoj sam slijepo vjerovao, pitao sam se neće li me i ova druga žena mog života, moja prijateljica Lara, iznevjeriti i odbaciti me sad kad sam na samom rubu pa sam i najranjiviji. U očekivanju Larinog odgovora dani su mi bili dugi kao godine. I kad je stigao, više me rastužio nego obradovao, jer mi je javila da su njenom Alfonzu dani odbrojeni. Tumor na mozgu od kojeg se razbolio još prije mog odlaska, rapidno je napredovao pa me ta vijest jako pogodila. No, poziv njih oboje da dođem k njima, s radošću sam prihvatio. - Nisam te htjela opterećivati bolešću svog supruga da ne remetim tvoje planove kad si se odlučio na povratak – ispričavala se Lara kad smo se ponovo sreli. Kroz nešto manje od mjesec dana što sam ih proveo u Alfonzovoj kući kad se njemu bližio kraj, shvatio sam dubinu osjećaja koji su povezivali to dvoje ljudi, kao i veličinu bola koji je proživljavala Lara nakon Alfonzova odlaska. - Svijet je od danas siromašniji za jedno veliko ljudsko srca puno dobrote! Hvala ti, prijatelju, što si ga doveo u moj život jer mi je pružio neizmjernu ljubav, blagostanje i sigurnost – tronutim je glasom rekla Lara nakon pogreba. Koliko ga je voljela i bila odana tom čovjeku, riječi nisu bile potrebne. Na njenom se licu tuga mogla dodirnuti. Lara je bila jedina nasljednica Alfonzovog imanja, a u oporuci je bila zapisana njegova neobična posljednja želja: da se nas dvoje vjenčamo na njegovu grobu. Ispunili smo Alfonzovu želju uvjereni da nas gleda s nebeskih visina sretno se osmjehujući što i poslije njega na imanju život cvjeta, a ognjište njegova doma će podržavati dvoje sretnih beskućnika.
Skamenila sam se kada sam ugledala prizor ispred sebe. Kristofor je držao Maju za ruku, a njena visoka figura kao da je dominirala cijelom ulicom. Čak i da sam htjela izbjeći susret, to je bilo nemoguće. A cijelo moje biće samo to je željelo. Ispred sebe sam imala dvoje ljudi koji su me izdali i povrijedili, i nisam bila u stanju ni pomišljati na oprost. Okrenula sam im leđa, nadajući se da će samo proći. Sva moja nada je potonula kada sam osjetila dodir ruke na nadlaktici. Sa oklijevanjem sam se okrenula. Sledila sam se kada sam se susrela sa Kristoforovim plavim očima, pogledom koji me je još uvijek proganjao, kojeg sam na trenutke voljela, a na trenutke obožavala. - Ana - prošaputao je moje ime. Slobodnom rukom sam ga odgurnula od sebe. - Otkud ti hrabrosti da se javiš? - upitala sam ga. Idi onoj koja te i zaslužuje - rekla sam ljutito. - Mrzim te - istog trenutka sam krenula dalje. Krajičkom oka sam vidjela Maju. Lice joj je bilo poput maske. Vidjela sam čak i trag ljubomore na njemu. U tom trenutku sam požalila što nisam drugačije postupila, što nisam flertovala sa Kristoforom. Ali ona nije bila vrijedna toga. Mogla sam je mrziti do nebesa, no nikada ne bih bila ono što je ona. - Da mi se nikada više nisi javio - okrenula sam se prema Kristoforu. - Nikada više! - viknula sam. Zaobiđite me i ti i tvoja ... - pokazala sam prema Maji - ... u što širem luku. Ovaj grad je pretijesan za nas! Ni sama nisam znala kako sam se u tom trenutku osjećala. Vulkan u meni kojeg sam stišavala mjesecima, kao da je prijetio erupcijom. Bila sam na rubu emocionalnog kraha, no to nisam željela pokazati. Ponosno sam podigla glavu i nastavila dalje, bez okretanja. Gotovo da sam mogla osjetiti njegov pogled na sebi. Kako je mogao? Zašto mi se približio? Nakon svega, to nije smio učiniti. Što je tražio? Oprost? Ne, nikada ga neće dobiti. Nisam bila osoba koja je sklona osveti, ali teško je bilo odoljeti tom porivu u najtežim trenutcima koje sam proživjela u životu. Neobavljeni posao Ne znam kako sam došla do kuće. Kad sam zatvorila vrata za sobom, laknulo mi je. Bila sam u svojem domu, zaštićena od svega, pa ipak ne od osjećaja, sjećanja i svega onog što sam proživjela u posljednjih nekoliko mjeseci. - Mislila sam da ćeš doći kasnije - majka je došla do mene, a da je nisam ni čula. - Vratila sam se neobavljenog posla - pokušala sam joj se nasmiješiti. - Srela sam Kristofora i Maju. Više ni za što nisam bila sposobna - priznala sam joj. Naravno, pred njom nisam imala nikakvih tajni. Ona je bila uz mene od trenutka kada se moj san raspršio, kada sam se od sretne mladenke pretvorila u očajnu i tugom preplavljenu izdanu osobu. - Zaboravi ih - majka mi je savjetovala. - Mislila sam da se oporavljam, ali kada sam ih vidjela, proživjela sam sve one trenutke koje želim zaboraviti. - Zaboravit ćeš ih - majka me je uhvatila za ruku. - Sumnjam iskreno sam rekla, a to sam i mislila. Onaj tko je tvrdio da vrijeme liječi sve rane, taj je lagao. Kod mene se gotovo ništa nije promijenilo. Još uvijek me je boljela svaka misao na ono što su mi učinili, bolio me je način na koji su to učinili. Dvoje ljudi kojima sam vjerovala, napravili su ono čemu sam se najmanje nadala. Maja je bila moja najbolja prijateljica, a za Kristofora sam se trebala udati. I bila sam uvjerena da hoću. Kupila sam vjenčanicu i odjenula je na dan vjenčanja, a onda ... Odmahnula sam glavom. Nisam se željela sjećati tih trenutaka. Trebala sam prošlost ostaviti iza sebe i nastaviti sa svojim životom, ali to nije bilo nimalo lako. Ostavljena i ponižena, sa tugom koja je bila prevelik teret za mene, još uvijek sam se nalazila na koljenima. Nek idu do vraga! Vidjet ćeš da će sve to proći - majka je rekla jednostavno. - Možda ćeš im jednom biti i zahvalna za sve ono što su učinili. Sve što se dogodi, dogodi se sa razlogom. Taj razlog ne moraš vidjeti sada, no možda hoćeš u skoroj budućnosti - blago je rekla. Pokušala sam joj vjerovati. Trudila sam se da to učinim. Moja majka je zaslužila kći kakvu je nekad imala, veselu, razdraganu i nasmijanu. - Bolje da se to dogodilo prije vjenčanja, nego nakon - dodala je. Po tom pitanju sam se slagala sa njom. Da je s razgovorom zakasnio samo sat vremena, mi bismo bili vjenčani. Ali nije, a to me je poštedjelo mnogih komplikacija. - Neka idu do vraga. Idem se odmoriti - rekla sam i ustala. Krenula sam prema svojoj sobi. Trebala sam mir, tišinu, odmor i odmak od svega. Iako se nisam željela prisjetiti svega onog što sam proživjela, prošlost je kucala na vrata moje sadašnjosti i nije odustajala. Bila je uporna, pa sam joj popustila. Obećala sam samoj sebi da je to posljednji put da je se prisjećam. Nije imalo smisla produbljivati rane, ali nešto u meni je bilo jače od zdravog razuma. Sjećanja su mi se vratila nekoliko mjeseci unatrag, u vrijeme kada sam mislila da sam najsretnija djevojka na svijetu. I bila sam, jer sam živjela u blaženom neznanju. Nisam ni slutila što se dešava oko mene. Nije bilo razloga za takvo nešto. Sa Majom sam se viđala često, ona je trebala biti moja kuma. Sudjelovala je u mojom planovima, dijelila sam sa njom najintimnije tajne i ni u jednom trenutku nisam posumnjala u ništa. Nije bilo razloga da to učinim. Dok sam ja bila zauzeta pripremama, nije me čudilo što mi nije neprestano na raspolaganju. Čak ni sa Kristoforom nisam provodila onoliko vremena koliko sam to željela. Sve će se promijeniti kada se vjenčamo, tješila sam samu sebe. A tako je i trebalo biti. Sve je upućivalo da plovimo prema sigurnoj bračnoj luci. Voljela sam ga. Bila je to ljubav za koju sam od samog početka vjerovala da je posebna. Sjetila sam se trenutka kada sam ga prvi put vidjela. Ostala sam bez daha. Koljena su mi klecala od osjećaja koji su me obuhvatili. Nalazili smo se na zabavi koju sam htjela izbjeći, a to što nisam, smatrala sam izuzetnom srećom. Bio je samouvjeren, visok, prepun razumijevanja. Kad je sa mnom počeo razgovor, uživala sam u dubini njegova muževnog glasa, u pogledu prelijepih plavih očiju. Nisam mogla skinuti pogled s toga prelijepog lica. Bila sam očarana, imala sam dojam kao da plovim nepreglednim prostranstvima svih svojih neostvarenih snova. Kad me je pozvao da se nađemo, iznenađeno sam ga pogledala. Istina, nisam bila ljepotica zbog koje bi muškarci sve dali, ali sam bila lijepa na svoj način. Što je vidio u meni? Bilo je to prvo pitanje koje sam samoj sebi postavila. Nagnula sam se prema njemu. Učinilo mi se da sam ga krivo čula. - Oprosti ... Pozvao si me da iziđemo? - željela sam biti sigurna da se ne varam. - Naravno - Kristofor se osmjehnuo. Pokazao je niz blistavo bijelih zubi. Spustila sam pogled. Željela sam vrištati od sreće, ali nisam bila sposobna prozboriti ni jedne riječi, čak ni pristati na njegov poziv. Potpuno sam zanijemila pod dojmom emocija. Pokušala sam stišati buru emocija, silno sam se trudila, ali mi je to teško polazilo za rukom. Vidjela sam da njegovom iskusnom pogledu ništa nije moglo promaknuti. Onoliko koliko je on bio siguran, ja sam bila nesigurna. Nikada mi se nešto takvo nije dogodilo. - I? - upitnim pogledom popratio je pitanje. - Pristaješ li? - nešto je zaiskrilo u njegovu pogledu. Nikada te nisam vidjela takvu Naravno - ni sama nisam znala gdje sam pronašla snagu da odgovorim na to pitanje. Tko bi odolio njegovu pozivu? Bila sam sigurna da nije postojala ni jedna žena koja bi ga odbila, a ni ja nisam bila izuzetak. Ljepšeg muškarca nikada nisam vidjela. A što je najvažnije, bio je uglađen, pristojan i taktičan. Bio je to spoj koji je obarao sa nogu. Mislim da sam se zaljubila već te večeri. Pokušala sam kontrolirati emocije ali su one bile jače od mene. Što sam se ja više trudila, one kao da su bujale u meni. Naš prvi izlazak je bio presudan. Otkrili smo da imamo doista mnogo toga zajedničkog. Zaplovila sam na krilima ljubavi, a on me je sve to vrijeme držao za ruku. Ništa više od života nisam mogla ni poželjeti. Kristofora sam s Majom upoznala nakon dva tjedna veze. Bili su rezervirani jedno prema drugome, mogla bih čak reći i hladni. Jedva sam čekala da nasamo ostanem s Majom. Doista me je zanimalo njeno mišljenje. Bile smo najbolje prijateljice, između nas nije bilo tajni. Znala sam da će biti iskrena kada bude govorila o prvom dojmu. Uvijek je bila brutalna u svojoj iskrenosti. Nikada nije jedno mislila, a drugo rekla. Zato sam je toliko i voljela. Oduvijek smo bile zajedno, još od osnovne škole. Stanovala je u istoj ulici kao i ja, i bila mi je sestra koju nisam imala. Naše prijateljstvo je bilo neraskidivo. Nikada se neće ugasiti, niti će bilo što stati između nas, vjerovala sam. Toliko sam joj vjerovala da se to povjerenje ni sa čim nije moglo usporediti. Kad je Kristofor otišao, Maja me je pogledala u oči. Lice joj je imalo čudan izraz. Sa zebnjom sam očekivala njene riječi. - I? što misliš? - upitala sam je sa nestrpljenjem. - Što bih mislila? - Maja je slegnula ramenima. - Lijep jest, ali nešto me kod njega smeta - njeno oduševljenje nije bilo onoliko koliko sam ja mislila da će biti. Pozorno sam je promatrala. Do njenog mišljenja mi je bilo izuzetno stalo. Upravo zbog toga nisam razumjela njene riječi. - Pazi upozorila me je. - On ti može slomiti srce - dodala je. Koliko su samo proročanske bile njene riječi! To sam tek kasnije shvatila. Očito je i ona osjetila što i ja, ali je to skrivala. Uzdala sam se u njenu iskrenost, no ona je izostala. - Svjesna sam toga - rekla sam ozbiljno. No nadam se da neće - u te riječi sam polagala svu svoju nadu. - Zaljubljena si. Nikada te još takvu nisam vidjela - nisam znala kako da shvatim te njene riječi. - Jesam - priznala sam joj. Što sam drugo i mogla? Doista sam bila zaljubljena; imala sam osjećaj da ne hodam po zemlji. Bila sam spremna na svaki ishod naše veze, ali dio mene, onaj skriveni dio, nadao se da će sve biti u redu. S tom nadom ulazimo u svaku vezu i s njome poklanjamo onaj najvrijedniji dio sebe. - On ... - Maja je napravila grimasu. Da dođem neki drugi put? Ne trebam reći da je Maja bila atraktivnija od mene. Bila je ljepša i viša, a ja sam bila ta pored koje je njena ljepota dolazila do punog izražaja. - Zašto ti se Kristofor ne sviđa? - upitala sam je. - Ne znam - Maja je slegnula ramenima. - Jednostavno mi se ne sviđa - rekla je uz usiljeni osmijeh. - Važno je da je kod mene drugačija situacija. Glavno da se meni sviđa! - nasmijala sam se. Nisam se dala obeshrabriti. Krenule smo prema kući. Maja je bila izrazito šutljiva. Koliko god da sam imala o njoj lijepo mišljenje, bila sam uvjerena da je samo malo ljubomorna na moju sreću. Možda ona to nije željela priznati ni samoj sebi, ali to je bila istina. To što sam ja imala više sreće od nje, sigurno joj je malo zasmetalo. Ipak, nadala sam se da je to prolazno. Bila sam uvjerena da jest. Prvi dojam je uvijek onaj najpresudniji. Iako mi je do njenog mišljenja jako stalo, ona je imala samo sporednu ulogu u tome. - Uživaj u svojoj ljubavi. Moram ići Maja je prošaputala. Dok sam sama išla prema svojoj kući, nisam znala što da mislim. Maja se čudno ponašala. Pokušala sam to zaboraviti, i jesam. Idućih nekoliko mjeseci sve je bilo idilično. Majin ispad sam zaboravila, a činilo mi se da je i ona. Povjeravala sam joj se, pa kad me je Kristofor zaprosio, gotovo sam zaplakala od sreće. Čim sam otišla od njega, pohitala sam k njoj. Pokucala sam na njena vrata. Upravo je razgovarala na telefon. Oči su joj bile pune suza. Na trenutak sam zastala. Ona je znala sve moje tajne, ali ne i ja njene. Bilo je očito da nešto skriva od mene. No u sreći koju sam u tom trenutku osjećala, tome nisam pridavala prevelike važnosti. - Smetam li? - upitala sam je. - Ne - Maja je odmahnula glavom. Nimalo. Nakon toga se pozdravila s osobom s kojom je razgovarala i prekinula vezu. Trudila se da ne vidim njene suze, no trebala sam biti slijepa da ih ne primijetim. U tom trenutku sam osjećala grižnju savjesti zbog svoje sreće. Nisam znala koliko bi bilo umjesno reći joj novost. - Da dođem neki drugi put? - upitala sam je. Maja se pribrala. Nasmiješila mi se. - Nikako - rekla je odlučno. - Samo problemi na poslu - uzvratila je nonšalantno. Sumnjala sam u iskrenost njenih riječi. Što god da je bilo, ona je to skrivala od mene. Kamo je nestalo ono divno prijateljstvo kojem je kruna bila iskrenost? Kad sam ja bila u pitanju, ništa se nije promijenilo, ali kod nje očito jest. - Znaš ... - zastala sam dajući onom što ću izgovoriti značenje koje sam željela. - Udajem se za nekoliko mjeseci - rekla sam tiho. Naravno, ti ćeš mi biti kuma - to se podrazumijevalo. - Sretna sam zbog tebe - Maja me je zagrlila. Drago mi je što nisam imala pravo - njen je glas čudno zvučao. Naravno, sve sam to pripisala razgovoru kojeg je vodila kad sam ja došla. - Naše prijateljstvo će dobiti novo značenje - radovala sam se i za sebe, ali i za nju. - Hoće. - Maja je rekla što je mirnije mogla. Previše dugo me je držala u zagrljaju. Mislila sam da na taj način dijeli sreću sa mnom, a ona je samo koristila priliku da se pribere. Neke kockice tog mozaika sam tek kasnije spojila u cjelovitu sliku. Sada znam da je u trenutku kada sam pokucala na njena vrata, razgovarala sa Kristoforom. On je izabrao ono što mu je bilo draže, barem sam bila uvjerena da je tako, ali ... Majina trudnoća je sve promijenila. Odluku je morao promijeniti u posljednjem trenutku. Odmahnula sam glavom. Vratila sam se u sjećanjima na onu večer kod Maje. Kad se odmaknula od mene, lice joj je bilo poput maske, iako je osmijehom pokušala umanjiti cjelokupan dojam. - Drago mi je da ću ti ja biti kuma - rekla je čudnom bojom glasa. Sjela sam na trosjed. Maja je sjela nasuprot mene. Lice joj je i dalje bilo tužno. - Što se sa tobom događa? - željela sam saznati istinu, ali je ona samo odmahnula glavom. - Sve je u redu. Nije u pitanju ništa od velikog značaja rekla je tiho. - Samo prolazna kriza - u tom trenutku njene riječi su bile ono u što sam željela vjerovati. U redu, rekla sam ravnodušno. Nekako nisam mogla shvatiti da nisu svi sretni kao ja. Sve se lijepo posložilo. Imala sam sve ono o čemu sam oduvijek sanjala, čak i mnogo više od toga. - Što želiš za poklon? - upitala me je. Izlasci su se prorijedili Nije važno - odmahnula sam rukom. Važno je samo da ćeš biti pored mene - uz osmijeh sam joj rekla. Obje smo znale da je to istina. Ipak, imala sam dojam da se ona ne veseli onoliko koliko je trebala. - Dogovorit ćemo se - Maja je rekla. Pogledala je na sat. Učinila je to diskretno, ali sam ja taj njen pokret vidjela. Ili je negdje željela ići, ili je bila umorna. Što je od tog dvoje bilo? - Vrijeme je da krenem, rekla sam bez imalo razmišljanja. - Baš sam umorna - Maja je prošaputala. Ispratila me je bez suvišnih riječi. Lice joj je bilo poput maske. Bilo je trenutaka kada sam bila u stanju pomisliti da ona nije ona moja prijateljica koju sam oduvijek poznavala. Nešto se kod nje promijenilo, a ja nisam znala definirati što je u pitanju. Pa ipak, vrlo brzo sam zaboravila na nju. Bila sam sretna i nisam željela da bilo što pokvari tu moju sreću. U idućih nekoliko mjeseci sve je bilo nekako užurbano. Kristofora sam rijetko viđala. Nije to bilo jednom tjedno, ali su se naši izlasci prorijedili. Ja sam bila zaokupljena vjenčanjem, biranjem vjenčanice, poklona i uređivanjem njegovog stana koji bi uskoro trebao biti naš dom. Kristofor je većinu poslova prepustio meni. Radio je mnogo više nego prije, ali meni to nije smetalo. Kad odemo na medeni mjesec, sve će se posložiti, vjerovala sam. Burno razdoblje priprema iziskivao je svu moju snagu. Ne znam kako bih se snašla da mi majka nije pomagala. Uz mene je bila u svakom trenutku. Njeni savjeti su mi bili od neprocjenjive važnosti. Što se dan vjenčanja više bližio, ja sam postajala sve nervoznija. Bila sam od onih osoba koje su željele da sve bude savršeno, čak i najmanji detalj. Silan trud sam ulagala u to. Nisam posumnjala u njegovu ljubav Nekoliko večeri prije vjenčanja, izišla sam sa Kristoforom. Držao me je za ruku i promatrao na način koji je našu ljubav činio posebnom. - Zašto si Maju izabrala za kumu? upitao me je. Bila sam šokirana njegovim pitanjem. Nekoliko trenutaka sam ga samo promatrala. - To je logičan izbor - rekla sam tiho. Nisam razumjela kuda vodi njegovo pitanje i što to nije u redu između njega i Maje. - Zašto ti to ne odgovara? - nagnula sam se prema njemu. Kristofor je neko vrijeme samo šutio. Imala sam dojam da gleda negdje kroz mene. Slegnuo je ramenima i napravio grimasu. - Nije da mi ne odgovara. Nego ... - zastao je kao da je tražio prikladne riječi kojima bi opisao ono što je mislio. - Ona mi se jednostavno ne sviđa - rekao je dureći se. Nisam shvaćala što ima protiv Maje. Znala sam da se ne slažu, ali da je njihova netrpeljivost toliko uzela maha, nisam shvaćala. - Ona će samo biti kuma - rekla sam uz osmijeh. - Neće biti sa nama u krevetu. Izbor kume te ne bi trebao uznemiravati. Zar je kuma važna? Važno je kako se nas dvoje osjećamo ništa me na svijetu ne bi moglo natjerati da promijenim mišljenje, barem sam u tom trenutku to mislila. - U pravu si - Kristofor je odgovorio. Za njega je ta tema bila završena. On nije bio od onih ljudi koji bi o nekoj temi govorili satima. Rekao je što je imao, i to je bilo to. Voljela sam sve što je bilo povezano sa njima. Voljela sam njega, a samim time sam tražila objašnjenje za sve što je sa njim bilo povezano. Ni u jednom trenutku nisam posumnjala u njegovu ljubav. Nije bilo razloga da to učinim, ili sam jednostavno bila slijepa za sve one vidljive znakove koje su oboje odašiljali. Kako sam i mogla posumnjati? Svoju vezu su krili iza netrpeljivosti. On je svoju otvoreno pokazivao, a Maja kao da se povukla u sebe. Rijetko je govorila. Iako je sudjelovala u pripremama za vjenčanje, nije se ničim odala. Mora da je i ona proživljavala pakao. Voljeni muškarac joj se ženio, a ona je trebala biti svjedok tome. O njoj nisam nikada razmišljala na taj način. O čemu sada želi razgovarati? Kad je osvanuo dan vjenčanja, ustala sam čim je svanulo. Popila sam kavu i neko vrijeme bila sama. Trebala mi je ta samoća da neke stvari posložim onako kako sam trebala. Na neki način sam se opraštala od djetinjstva, od slobode, od svega onog što je obilježilo moj dotadašnji život. Bila sam sretna što ću na lijep način početi novo razdoblje, ono koje je trebalo potrajati cijeli život. Otišla sam na šminku i na frizuru, a kad sam se vratila počela sam odijevati vjenčanicu. Iako sam zvala Maju, ona još uvijek nije bila stigla. Pomalo sam se ljutila na nju. - Ne možeš ići do nje - čula sam glas svoje majke. Nesreća je ako mladoženja vidi mladu u vjenčanici prije vjenčanja - dodala je. Zastala sam u pola pokreta. Djevojka koja mi je pomagala, samo me je promatrala. - Ne smije vas vidjeti - rekla je sa strahom. To su obične gluposti, rekla sam odlučno. Krenula sam prema vratima i otvorila ih. Majka je svojim tijelom pripriečila put Kristoforu. - Što se događa? - upitala sam ih. - Moramo razgovarati - rekao je. Ne bi li se trebao spremati? Što se događa? Zašto se odlučio na razgovor u trenutku koji ni najmanje nije bio primjeren za to. Očito je bilo nešto važno u pitanju. Da nije tako, on nikada ne bi postupio onako kako je postupao. - Idi okrenula sam se prema djevojci. Zatim sam pogledala u majku. Oči su joj bile širom otvorene od straha. - Pusti ga da uđe - rekla sam što sam mirnije mogla. Trudila sam se da skrijem strah koji me je obuzeo. Nije to bio malen strah, već toliko velik da me je naprosto paralizirao. Što ako se je predomislio? Nemoguće, tješila sam samu sebe. Ne bi me ostavio na korak od oltara. On jednostavno nije bio osoba koja bi se ponijela tako neodgovorno. Kad je ušao, stala sam ispred njega. Promatrala sam ga. Lice mu je bilo pepeljasto sivo. Pokušavao mi je nešto reći, ali je sa njegovih usana dolazio samo nerazumljiv zvuk. - Što se događa? - trudila sam biti pribrana za oboje. - Ne znam kako da ti kažem - Kristofor je rukom prolazio kroz svoju bujnu kosu. Nije me gledao u oči. Bio je to nekakav zlokoban znak koji mi se nimalo nije sviđao. - Pronađi način - bila sam samo prividno jaka. U sebi sam proživljavala pravu dramu. Nisam dozvolila da ona bude vidljiva. - Znaš ... Ja ... Ne možemo se vjenčati - rekao je ono što je još dugo odzvanjalo u mojim ušima. Odmahnula sam glavom. Prišla sam mu još bliže. Snažno sam se ugrizla za usnu. Na taj način sam se pokušala spriječiti da reagiram onako kako sam se osjećala. - Zašto? - upitala sam ga. - Ja i Maja ... Ona je trudna. Žao mi je. Ovako nije trebalo biti, ali jest. Volim te - rekao je tiho. Bila sam skamenjena. Vjenčanica mi je postala pretijesna. Okovala me je poput paukove mreže, ne dozvoljavajući mi da se pomaknem. On i Maja? Nemoguće. Imala sam dojam da se samo poigrava sa mnom, da samo moju ljubav stavlja na kušnju. - Tko je trudan? unijela sam mu se u lice. - Maja, rekao je glasom koji je podrhtavao. - Ali ... Kako? - nije mi bilo jasno. - A kako? Znaš kako žena ostaje trudna ... - doza ironije osjetila se u njegovom glasu. - Idi do vraga! - zavrištala sam. - Idi onamo zajedno sa njom - osjećala sam se tako jadno, poniženo, skamenjeno, samljeveno i uništeno. Siromašan je bio rječnik kojim bih opisala sve ono što sam proživljavala. Sve ono što se događalo u posljednjih nekoliko mjeseci, poput usporenog filma odvijalo mi se pred očima. U tom trenutku sve je imalo značenje koje sam previdjela u svojoj naivnosti. Osjetila sam mučninu. Val vrućine me je zapljusnuo. Sam pogled na Kristofora pojačavao je taj osjećaj. - Idi! Gubi se! - viknula sam iz sve snage. - Nikada te više ne želim vidjeti! - bila sam van kontrole. Kristofor je jedva dočekao da ode. U samo jednom trenutku nestao je preko vrata. Prišla sam prozoru. Pratila sam njegov užurban hod do automobila. Nestao je tako brzo, ali je iza sebe ostavio pustoš koju ništa nije moglo popraviti. - Što se događa? - majka je ušla u moju sobu. Vjenčanje je otkazano. Maja je trudna sa Kristoforom - rekla sam posljednjim atomom snage. Ništa od našeg vjenčanja Prišla mi je i zagrlila me. Trebala sam plakati, ali nisam mogla. Bila sam poput prazne ljuske, bez ikakvih osjećaja. - Treba javiti ljudima - napomenula sam joj. Sve će biti u redu - majka me je pokušala utješiti. Ništa nije bilo u redu. Kako to nije shvaćala? Počela sam panično skidati vjenčanicu. Dio tkanine sam i pokidala. To mi nimalo nije bilo važno. Samo sam se željela osloboditi okova haljine koja je imala posebno značenje, a ono je uništeno. Ne znam kakao sam proživjela taj dan. Zatvorila sam se u sobu i nikome nisam dozvoljavala da uđe u nju. Majka se bojala moje reakcije, ali nije trebala. Nije mi bilo ni na kraj pameti da napravim nešto ludo. Samo sam željela posložiti sve dojmove, željela sam razmisliti o svemu i nekako se pomiriti sa istinom. Nije to bilo nimalo lako. Svatko onaj tko to nije proživio, ne zna kakav je to pakao. Samopouzdanje mi je bilo uništeno, snovi još i više. Nakon vala tuge, zapljusnula me je ljutnja. Dozvolila sam da me izdaju osobe do kojih mi je bilo najviše stalo. Bila sam tako slijepa, a to sebi nisam mogla oprostiti. Sve je ukazivalo na to da nešto nije u redu, ali ja sam za sve imala objašnjenje koje nije bilo ni približno istini. Maja me je izdala. Trebala je biti moja kuma, a sada je zauzela moje mjesto. Ja sam trebala spavati u njegovom zagrljaju, a ona će biti ta koja će zauzeti to mjesto. Tada mi je postalo sve kristalno jasno, kao i razlog zašto je on nije želio za kumu. Kada je njihova veza počela? Koliko dugo su od mene radili budalu? Da ona nije ostala trudna, sigurno bi nastavili sa svojom ljubavlju i nakon vjenčanja. Mučila sam danima sebe pitanjima na koja nisam znala odgovor. Ako ju je volio, zašto prije nije prekinuo našu vezu? Očito nije u pitanju bila ljubav, nego samo strast, zabranjeno voće za kojim je Kristofor posegnuo. Trebalo je proći nekoliko dana da se usudim izići van. Imala sam dojam da svi bulje u mene, da svi znaju moju sudbinu. Čak i tjednima nakon što sam ostavljena, moja bol nije bila manja. Nekako sam se počela miriti sa stvarnošću, ali ne onoliko koliko sam to željela. Majka je imala objašnjenje čak i za to. - Ne bi trebala žaliti, rekla mi je jednom kada je vidjela suze u mojim očima. - Preboljet ćeš sve ovo - pomilovala me je po kosi kao da sam malena djevojčica. Bolje da te je ostavio na dan vjenčanja, nego da ste se vjenčali i da si tek onda saznala istinu. On nije vrijedan ni jedne tvoje suze. Ostala sam nijema od ljutnje Trebala bi biti sretna što je s Majom. Oboma će to biti dovoljna osveta za sve ono što su učinili. Sreća se ne gradi na tuđim suzama. To nisu dobri temelji - iako sam znala da je svaka njena riječ istinita, to nimalo nije umanjilo moju bol. - Kako da ga prebolim? - upitala sam je. Moj vapaj pogodio ju je u samo srce. Patila je zajedno sa mnom. Željela mi je pomoći, ali nije mogla onoliko koliko je htjela. Njeni savjeti, koliko god da su imali smisla, nisu djelovali. Tijelo i srce nije čulo ništa. Trebalo je proći vremena da se bol umanji, da se pomirim sa istinom, a to vrijeme teklo je tako sporo. - Jednom ćeš mu biti zahvalna za ono što je napravio - pokušala mi se nasmiješiti. - Sumnjam, rekla sam kiselo. I sumnjala sam. Mislila sam da mi se dogodilo ono najgore što je moglo. Ponekad sam imala dojam kao da samu sebe kažnjavam prizivanjem onih lijepih trenutaka. No, s vremenom sam se počela navikavati na stvarnost. Mislila sam da se sa svime lijepo nosim, ali ... Uvjerila sam se da to nije istina u trenutku kada sam ih srela. Trgnula sam se kada je zazvonio mobitel. Posegnula sam rukom za njim. Nisam ni pogledala tko me zove. Odsutno sam se javila. - Ana - dobro poznat glas istog trenutka me je trgnuo. - Kristofor! - bila sam bijesna kao rijetko kada u životu. - Kako se usuđuješ? - upitala sam ga. Otkud ti hrabrosti da nazoveš ovaj broj? - planula sam. - Maja nije ono što sam želio. Želio sam samo tebe. Volim te - rekao je. Ostala sam nijema od ljutnje. Kako se usuđuje? Što je mislio? Onog trenutka kada me je ostavio, ja za njega nisam trebala postojati. Naravno, laskale su mi njegove riječi, likovala sam što nije sretan, ali koliko sam mu mogla vjerovati? Nije li želio igrati dvostruku igru kao što je to radio dok je bio sa mnom? Sve je upućivalo da je to istina. - Baš sam polaskana - rekla sam sarkastično. Nevjeran muškarac ostaje nevjeran Ni sama nisam znala zašto mu nisam spustila slušalicu. Možda sam željela dokaz da nisam jedina koja pati. Je li me to moglo umiriti? Ne, nije. Svojim pozivom samo je pokazao koliko je jadan i da doista ne bih trebala za njim žaliti. - Govorim istinu - nastavio je. - Nisi li nazvao pogrešan broj? - upitala sam ga. Ja nisam Maja. Ne želim osvetu. Dovoljna vam je osveta što imate jedno drugo. Nikada više, baš nikada, da nisi okrenuo ovaj broj. Što si mi želio predložiti? Da ti budem ljubavnica? Muka mi je od tebe, od tvojih riječi, i tek sada uviđam koliko sam imala sreće što si me ostavio - rekla sam i prekinula. Bila sam silno ljutita. No nakon nekoliko trenutaka, na mojem licu se ukazao osmijeh. Imala sam dojam kao da sam sa svojih leđa i sa svog srca skinula teret koji mi nije dozvoljavao da živim. Zar me je trebao nazvati da shvatim pravo lice istine? Očito je bilo da jest. Ustala sam. Već dugo vremena se nisam osjećala toliko lijepo. Ja se nisam trebala osvećivati, sudbina je to učinila. Nisam ni imala namjeru. Ipak, dio mene je likovao. Njegov poziv kao da je posložio sve na svoje mjesto. Nevjeran muškarac uvijek ostaje nevjeran. No život ide dalje. Nadam se da nisu svi takvi i da ću jednom sresti nekog tko će znati cijeniti ono što dobiva.
Istinite priče: Učinila sam glupost i priznala da ga varamBilo je kasno. Kuća je bila prazna i hladna. Hodala sam prostorijama i svuda osjećala tišinu. Doimala se kao da u njoj više nikad neće biti života. Baš poput kuće, i ja sam se osjećala hladnom i emotivno praznom. I moj je život odnedavno zaključan u sjećanjima. Slaven mi nedostaje do boli. Zašto sam ga one večeri pustila da ode? Trebala sam mu reći kako mi Darko ne znači ništa i da mi nikad ništa ne bi mogao značiti. Nažalost, nisam to učinila. Tek sada, kad sam izgubila ono do čega mi je istinski bilo stalo, shvatila sam snagu svojih osjećaja i uvidjela kome sam dala svoje srce. Svukla sam odjeću i otišla pod tuš. Snuždila sam se od sjećanja, a mlazovi vode izmjenjivali su se sa suzama na mom licu. Učinilo mi se da ponovno čujem Slavenove korake po kući. Nažalost, to je bila samo moja mašta, moja želja. Umjesto toga kućom je i dalje odjekivala samo zlokobna tišina. Slaven me više ne želi i to je spoznaja s kojom se moram pomiriti. Tko zna koliko je još besanih noći preda mnom dok se ne naviknem na to da trebam nastaviti život bez njega? Zašto se to moralo dogoditi baš nama? Legla sam u krevet s mislima o nama, sjetila se kako smo još donedavno bili sretni. Nakon petnaest godina braka Slaven i ja voljeli smo se kao i kad je sve počelo. Svakog smo dana raznim sitnicama uljepšavali život jedno drugome, a svi naši prijatelji zavidjeli su nam na toj ljubavi. Govorili su kako smo živi primjer da prava ljubav ne postoji samo u filmovima. Ni on ni ja nismo mogli razumjeti ljude koji su dopustili da im brak postane rutina i da u većini slučajeva završi rastavom. Bili smo svjedoci tomu kako su mnoge velike ljubavi završile mučnim sudskim raspravama o djeci i imovini. Nismo htjeli da se to dogodi i nama te smo se trudili jedno oko drugog. Željeli smo se voljeti cijeli život. Nekoliko se kolegica u bolnici, u kojoj sam radila kao liječnica, rastalo baš zbog monotonije u braku. Kod nas to nije bio slučaj. Čak ni moja najbolja prijateljica Vesna nije uspjela održati ljubav u koju je istinski vjerovala, pa se i njezin brak raspao. Govorila mi je kako nemam pojma koliko sam sretna što imam Slavena za muža. - A on ne bi trebao biti sretan što je dobio mene za ženu? - šaljivo sam odgovarala u takvim prilikama. - Mora da je divno živjeti s nekim tko te toliko voli - govorila je Vesna, a da mi nije bila najbolja prijateljica, vjerojatno bih bila i ljubomorna na nju zbog žara s kojim je to izgovarala. Između mene i Slavena sve je funkcioniralo besprijekorno do ove godine. Bilo je dovoljno da mi uputi nježan osmijeh i da odagna moje svakodnevne probleme na koje sam, poput svih ostalih, nailazila u poslu. Sama njegova prisutnost bila mi je dovoljna da na sve zaboravim, da opet budem sretna i nasmijana žena. Medutim, već nekoliko mjeseci nisam sretna i to vlastitom krivnjom. Otkako je Darko ušao u moj život, okrenuo ga je naopačke, a time i moj odnos sa Slavenom. Danas je pitanje vremena kad ćemo se i službeno rastati, a to je posljednje što želim. Ni Slaven još nije spomenuo rastavu, no živjeli smo odvojeno i znala sam da se to mora dogoditi. Sve upućuje na to da nema povratka na staro i da ću cijeli život snositi posljedice zbog jednog trenutka ludosti, nepromišljenosti. Darko je iznenada ušao u moj život. Sjećam se toga dana kao da se dogodilo jučer. Bilo je ljeto, a Slaven i ja provodili smo godišnji odmor u našoj obiteljskoj kući na moru. Šetali smo rivom i zaustavili se da razgledamo slike koje je Darko izlagao. Nismo ga poznavali niti smo ga ikad prije vidjeli. Sudbina je htjela da baš ovo ljeto dođe prodavati slike u grad u kojemu ljetujemo. Dok smo te večeri Slaven i ja razgledavali njegove slike, osjećala sam na sebi njegov prodoran pogled. Iznenada me zamolio da sjednem jer me želio portretirati. - Neću vam mnogo naplatiti, sjednite - nasmijao se i ponudio mi stolac. Slaven me nagovarao da prihvatim ponudu te sam sjela. Primijetila sam da se zagledao u moje lice, međutim to sam protumačila nužnim kako bi portret bio što bolji. Mislila sam da me proučava, da smišlja način na koji će me najbolje nacrtati. Gledao me u oči dugo, kao da je htio proniknuti u moju dušu. Osjetila sam i da je moje srce od tog pogleda počelo brže kucati. Nisam to dosad osjetila i pitala sam se zašto me tako gleda. I što se to sa mnom događa. Slaven, koji je stajao pokraj mene, srećom nije osjetio moju uznemirenost. Ja pak nikad neću zaboraviti način na koji me Darko malo poslije pozdravio. - Nadam se da ćemo se opet vidjeti - rekao je dok je moju ruku nekoliko sekundi držao u svojoj. Trnci su mi prošli cijelim tijelom. Nešto se dogodilo među nama, jako je zaiskrilo, osjetili smo to oboje. Bila je to ona kobna privlačnost za koju kažu da se dogodi samo jednom u životu. Nisam tada razmišljala o tome kako baš tako velike strasti obično ružno završavaju. Iste večeri, dok se Slaven zabavljao na računalu, nervozno sam šetala po sobi i osjećala se kao miš ulovljen u klopci. Bila sam razdražljiva te sam htjela izaći van. Učinila sam to pod izgovorom da trebam nahraniti psa. Iako je već bila noć, krenula sam u šetnju. Kao da me vodila neka neobjašnjiva, jaka sila, hodala sam prema mjestu gdje me je Darko slikao. Još je bio tamo. Kad me spazio, nasmijao se i odmah krenuo prema meni. - Nadao sam se da ćeš doći - rekao je prisno kao da se znamo godinama. - Željela sam malo prošetati - rekla sam nespretno. Nasmijao se te sam shvatila da mi ne vjeruje, ali to nije bilo važno. Kao da je samo mene čekao, odmah je pospremio sve slike i odnio ih u auto. - Sad možemo kamo god želiš - rekao je. Počeli smo razgovarati kao dva stara prijatelja i zajedno nastavili šetnju uz more. Govorio mi je o sebi, a nakon deset minuta imala sam osjećaj da ga poznajem godinama. Iako mu je život bio prilično buran i zbrkan, iako je bio tip osobe koju se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep, shvatila sam da me neodoljivo privlači. Svaka njegova riječ odavala je da je riječ o pustolovu, ali nisam htjela razmišljati o posljedicama, o svemu što će uslijediti. Nikada dotad nisam osjetila tako snažnu, neodoljivu, iracionalnu želju za muškarcem. Pozvao me da nastavimo razgovarati u obližnjem kafiću, a ja sam rado prihvatila poziv. Sjeli smo za stol u kutu. Darko je ubrzo počeo svoje prste provlačiti kroz moju kosu, a svoju je nogu priljubio uz moju. Rekla sam kako se moram vratiti kući jer me Slaven čeka, ali nisam ustala i izišla iz kafića. Shvatio je i Darko što zapravo želim, pa je prislonio svoje usne uz moje tako strastveno da mi se od siline osjećaja zavrtjelo u glavi. Razum u meni posljednjim je snagama govorio da odem. Znala sam da moram pobjeći jer bih inače mogla izgubiti glavu za njim. To sam i učinila. Doslovce sam otrčala iz kafića, a kad sam ušla u kuću, naslonila sam se leđima na ulazna vrata i razmišljala. S jedne strane bilo me sram, jer to što sam učinila nije bilo lijepo niti pošteno prema Slavenu. S druge pak strane, nikada dotad nisam osjetila takvu sreću, zanos, strast. Skupila sam snagu i ušla u sobu k Slavenu. Još je bio za računalom. - Gdje si bila? - pitao me ne dižući glavu s ekrana. - Prošetala sam malo uz more. Tako je lijepa noć - odgovorila sam. Bila sam sretna što me nije pogledao, jer ne bih imala snage uzvratiti mu pogled. Već me pekla savjest i da sam mu pogledala u oči, sigurno bi znao da nije posrijedi bila obična šetnja. No želja za Darkom bila je jača od osjećaja krivnje i od tada sam još nekoliko večeri pranašla izgovor da sama iziđem iz kuće. Izgubila sam glavu za njim. Učinio je da se osjećam kao neodoljiva žena, najpoželjnija na svijetu, jedna od onih koje su muškarcima fatalne. Vodili smo ljubav dugo i strastveno, a pritom nismo birali ni mjesto ni vrijeme. Najčešće smo bili u njegovoj sobi, no znali smo se zanijeti i na plaži i u obližnjem parku. Za mene kao da u to vrijeme nije postojao nitko drugi osim njega. Slaven mi nije bio ni u primisli. Sjetila bih ga se tek kad bih skrivećki ulazila u našu kuću i bilo me uistinu sram. Darko mi je ponavljao kako njegov život nije imao smisla dok me nije sreo i kako me nikad neće pustiti da odem. Tražio je da se rastanem, da ostavim muža i zauvijek ostanem s njim. Nisam na to mogla pristati. Negdje u dubini duše bila sam svjesna da to neće dugo trajati, a tada bismo sve troje bili nesretni. Slaven je brzo primijetio kako sam se udaljila od njega, kako sam po cijele dane zamišljena i kako navečer često izbivam iz kuće. Pitao me što se događa. Umjesto da budem poput onih koji prijevaru nikad ne bi priznali, ja sam učinila suprotno. Učinila sam najgluplju stvar koju sam mogla: rekla sam mu istinu. Naravno da je bio zatečen, jer od mene je mogao očekivati sve drugo osim nevjere. Bio je toliko šokiran da nije znao što bi mi rekao, kako se ponašao, a moje su ga riječi silno zaboljele. Nije to ni pokušao skriti. Pognuo je glavu i šutio. Imala sam dojam kako očekuje da ću reći kako sve to nije istina, da se između nas dvoje ništa nije ispriječilo. Bolio me je način na koji me gledao, s tako mnogo patnje za koju sam ja bila kriva, ali nisam mu mogla lagati. Naivno sam mislila kako bi bilo mnogo gore pretvarati se da i dalje volim samo njega kad to više nije istina. Od tada, kad sam se i ja suočila s mogućnošću da bih nepovratno mogla izgubiti muža, avantura s Darkom učinila mi se nečim što nisam trebala učiniti. Darko je bio poput iznenadnog svjetla koje me zaslijepilo, ali nisam zbog toga htjela svoj brak dovesti u pitanje. Zašto sam to učinila? Je li i moj brak upao u monotoniju kroz koju su prolazile sve moje prijateljice? Nikad više na taj način neću osvježavati svoj brak, prekorila sam samu sebe. Tada sam u suzama obećala Slavenu da Darka nikad više neću ni pogledati, a kamoli se s njime sastati. Nadala sam se da će naša ljubav biti jača, da će mi moći oprostiti. - Nisam te htjela povrijediti, ali blio je jače od mene. Učinila sam glupost, ponijela se kao tinejdžerica, ali ti si moja jedina prava ljubav. Možeš li mi oprostiti? - molila sam ga. - Zašto si onda to učinila? Jesi li svjesna što si učinila? - Slaven nije mogao prihvatiti to što mu se dogodilo niti olako prijeći preko svega. - Ne znam, nisam razmišljala ... - bila sam očajna jer sam shvatila da bi moj čin mogao imati kobne posljedice za nas dvoje. Tek sada postalo mi je jasno da bi Slaven mogao otići bez obzira na sve lijepe zajedničke godine. Dan poslije ipak sam otišla Darku želeći mu reći kako se između nas dvoje nikad više ništa ne smije dogoditi, kako se ne želim ni sastati s njime. Na sve me je načine pokušao odgovoriti od moje odluke. Govorio mi je kako je naša ljubav prava, a to sa Slavenom samo dugogodišnja navika. Zbunio me, jer srce je ponovno jako zalupalo. Shvatila sam tada da se sama sa sobom trebam dogovoriti. Ponajviše to da bih sa svojih četrdeset godina trebala znati razlikovati ljubav od strasti i jake privlačnosti. Darko nije dopuštao da o našoj kratkoj vezi govorim samo kao o fizičkoj privlačnosti, nego je uporno ponavljao kako njegov život bez mene više neće imati nikakva smisla. Bilo mi je teško ostaviti ga, okrenuti se i otići znajući da ga nikad više neću vidjeti. Ipak sam to učinila, jer je bilo najpametnije za sve nas. Darko se nije lako pomirio s time. Sljedeće mi je večeri pozvonio na vrata. Slaven je otvorio vrata, a ja sam iz kuhinje slušala njihov neugodan razgovor. Darko nipošto nije htio prihvatiti razlaz te je došao da me odvede. Predbacivao je Slavenu kako nije u stanju zadržati vlastitu ženu, a ovaj je njemu govorio kako uništava tuđe brakove jer nije u stanju zasnovati svoj. Darko je htio na silu ući u kuću ne bi li me vidio, a Slaven mu nije dopustio. Počeli su se jako svađati te sam se pitala hoće li se dogoditi tučnjava. A ja? Stajala sam u kuhinji rastrgana između osjećaja koje sam gajila prema obojici. Darko nije htio otići, pa mi je Slaven ljutito dobacio: - Izvoli, ti odluči i neka to bude zauvijek! Nisam mogla. Umjesto da nešto kažem bilo kojem od njih, zaplakala sam i otrčala u spavaću sobu. Zaključala sam se, legla na krevet i grozničavo razmišljala o posljedicama svoga nesmotrenog čina. Unijela sam nemir u vlastito srce, a što je još gore, povrijedila sam ih obojicu. Nakon što je moj muž ipak izbacio Darka iz našeg dvorišta, zalupao je na vrata naše sobe i viknuo: - Odlazim! Ne mogu ovako, sve je tako bolno. Razdvojimo se jedno vrijeme, a poslije ćemo vidjeti - rekao je, a ja sam znala da odlazi zauvijek. Brzo je pobacao svdje stvari u kovčeg i otišao. Sljedeći tjedan iščekivala sam njegov poziv, no to se nije dogodilo. Darko je, naprotiv, zvao svakih pola sata moleći me da se nađemo i razgovaramo još jednom. U toj bolnoj tišini i iščekivanju Slavenova povratka, shvatila sam da sam učinila glupost i da mi Darko uistinu ništa ne znači. Da bih sama sebi olakšala to mučenje, spakirala sam stvari, vratila se kući i ranije počela raditi. - Što ti se dogodilo? - pitala je Vesna čim me ugledala. Bila sam previše iscrpljena jer sam tih dana malo spavala. Mučio me osjećaj krivnje, brak mi se raspada zbog moje nepromišljenosti. Više od toga boljela me pomisao na Slavena. Znala sam što sada prolazi i kako se osjeća. Nisam mogla podnijeti činjenicu da je zbog mene nesretan. Umjesto da joj odgovorim, počela sam plakati te je Vesna odmah shvatila kako se dogodilo nešto uistinu ružno. Nježno me zagrlila želeći mi pokazati kako se mogu osloniti na nju. Bila sam joj zahvalna na tom činu, na njezinu prijateljstvu, jer baš mi je topla prijateljska riječ sada bila najpotrebnija. Otišle smo na kavu te sam joj potanko ispričala što sam učinila. Priznala sam i njoj i sebi kako je Slaven jedini muškarac kojeg volim i kojeg ću svim srcem voljeti cijeli svoj život. - Zašto ga ne nazoveš? Ti si sve skrivila pa je red da poduzmeš prvi korak, da ga potražiš. - Ne mogu to učiniti. Strah me je da će mi reći kako me nikad više ne želi vidjeti - rekla sam pognute glave. - Znaš koliko te voli i sigurna sam da će razumjeti, da će ti oprostiti. Malo-pomalo sve će se zaboraviti i vratiti na staro - tješila me Vesna. - Kako vratiti povjerenje? Kako sam mu mogla učiniti takvo što! Kad bih samo mogla vratiti vrijeme unatrag ... - iskreno sam se kajala. - Kad bi se vrijeme moglo vratiti, svi bismo mnogo toga promijenili. Međutim, ne može se vratiti, ali zato Slavena možeš potražiti. Moraš pokušati još jednom - i dalje me nagovarala. Na kraju našeg razgovora osjećala sam se bolje. Vesna me uspjela uvjeriti da nije sve izgubljeno, a ni tako crno kako mi se čini. Predložila je da sutradan navečer dođem k njoj na večeru i da tamo u mirnijoj atmosferi nastavimo razgovor. - Rado, ali ako se Slaven javi, a mene ne bude kod kuće, mislit će da sam s Darkom - dvojila sam prihvatiti njezin poziv odbiti. - Ako dosad nije nazvao, onda i neće. Vidimo se sutra navečer - zaključila je, a ja sam kimnula glavom. Nažalost, ni večera kod Vesne nije uspjela nadvladati moju depresiju. Ne bi li me malo razveselila, pozvala je nekoliko prijatelja, a ja sam se, očekujući razgovor samo s njom, osjećala nelagodno. Odmah nakon jela ustala sam i rekla kako se ne osjećam dobro i da želim kući. Njoj sam na vratima šapnula kako želim biti kući ako Slaven ipak nazove. Nije nazvao. Telefon i dalje nije zvonio, a baš je ta tišina bila bolno nepodnošljiva. Dala je prostora sjećanjima o početku naše veze koja su opet isplivala na površinu, jača i bolnija nego ikad. Posebno ovih dana s tugom sam se sjećala kako je od prvog trenutka među nama bilo sve idilično. Sada sam ležala na krevetu, gledala u strop i sanjarila o našemu prvom susretu, o vremenu kad je sve počelo. Dok sam studirala, dijelila sam stan s Kristinom, vrlo samouvjerenom djevojkom. Iako nisam bila poput nje, bile smo bliske i jedna drugoj ništa nismo tajile. Priznala sam joj da mi se Slaven sviđa, ali da ne znam kako se upoznati s njime, kako mu prići. Nisam znala što da učinim da ga zainteresiram za sebe, a Kristina mi je obećala pomoći. Sjedile smo između dvaju predavanja u našem omiljenom kafiću kad je ušao. - Eto ti prilike - rekla je moja prijateljica, a kad je vidjela kako sva drhtim, upitala je: - Čega se bojiš? - Tebi je sve tako lako, ali nisu svi poput tebe. Meni je moja sramežljivost neopisiv problem - rekla sam. Kristina je preuzela stvar u svoje ruke. Ustala je, otišla do šanka naručiti još jedno piće i onako usput upitala ga: - I ti ovdje studiraš? Kad joj je kimnuo glavom, nastavila je razgovor: - Da, poznat si mi. Mora da sam te vidjela na nekom od predavanja. Želiš li nam se pridružiti? - pozvala ga je za naš stol i ubrzo smo nas troje ugodno razgovarali o studiju. - Bože, kako vrijeme prolazi! Kasnim već pola sata - uzviknula je Kristina nakon što je pogledala na sat i odjurila iz kafića. Slaven i ja ostali smo sami za stolom. Malo smo šutjeli, a onda je on svojim osmijehom probio led. Ponudio je da popijemo još jedno piće i upitao bih li navečer izašla s njim. Naravno da sam prihvatila poziv, a nakon te večeri nikad se više nišmo razdvojili. Do ovog trenutka. Prestala sam plakati te sam počela razmišljati o tome što da učinim da naša priča ima drukčiji, ljepši kraj. Znala sam da moram nešto učiniti ne bih li spasila svoj brak, no nisam znala što. Ponoć je već bila prošla, a meni se nije spavalo. Nisam mogla čekati jutro da mu pozvonim na vrata i pokušam s njim razgovarati. Odjenula sam se, uzela ključeve od auta i izašla. Sa suzama u očima vozila sam prema stanu Slavenovih roditelja. Znala sam da je tamo. Kad sam pozvonila, on mi je otvorio vrata. Bila sam iznenađena što u to doba još nije spavao, a i on je mene gledao s čuđenjem. Kao da nije mogao povjerovati da mu u to doba zvonim na vrata. I ja sam bila neugodno iznenađena njegovim izgledom. Vidjelo se na njemu da je patio, brada mu je bila zapuštena, oči natekle, izgledao je poput čovjeka koji je izgubio volju za životom. - Pokušala sam, ali moj život bez tebe nema nikakva smisla. Oprosti mi, molim te, za sve što si zbog mene pretrpio - izustila sam. Nije ništa rekao te sam se uplašila da će mi zalupiti vratima ispred nosa. Umjesto toga, učinio je jedan korak prema meni i svoje usne spustio na moje. - Već sam ti oprostio - rekao je nježno i uveo me u kuću. Te noći ostali smo zajedno i samo se smješkali jedno drugome. Zaspali smo zagrljeni, a Darka nikad više nismo spomenuli. Kao da smo se prešutno dogovorili da tu ružnu epizodu zauvijek izbrišemo iz našeg života. Slaven i ja željeli smo natrag svoj život, sreću koju smo imali do tog kobnog ljeta. Sada znam koliko je malo nedostajalo da sve izgubim. Ali znam i to da je cijeli život pred nama, da imam dovoljno vremena obasipati ga iz dana u dan svojom ljubavlju, pažnjom, uvjeravati ga kako je on jedini muškarac u mom životu.
Istinite priče: Kad sam se neizlječivo razboljela, htjela sam napustiti zaručnikaKad se god sjetim svega kroz što sam prošla, a sjetim se često, zadrhtim cijelim tijelom. Toliko se toga dogodilo, toliko se toga promijenilo, na putu od šoka i beznađa, do onoga što danas imam. Moja je budućnost i dalje neizvjesna, ali sada čvrsto stojim na vlastitim nogama. Zahvalna sam ljudima koji su mi pomogli, bez njih, tko zna kako bi sve završilo. Naročito sam zahvalna polusestri Maji s kojom se ranije nisam naročito slagala. Zapravo mi je bila prilično strana. Danas smo, naprotiv, vrlo bliske. Moram pošteno priznati, Maja mi je prije zaista išla na živce. Znam da treba vremena da bi se s drugom osobom izgradio dubok i skladan odnos, ali smatrala sam da s Majom u tome nikada neću uspjeti. Vjerojatno zato što smo bile različite, kao što su, po karakteru, bili različiti i naši očevi. Moj je tata umro od raka pluća dok sam još bila mala. Otkad znam za sebe, jako sam se vezala uz njega. Poslije sam od mame uzela mnoge njegove fotografije i izvjesila ih po svojoj sobi. Tako sam imala osjećaj da je uvijek tu, sa mnom. Moglo bi se reći da ga zapravo i nisam dobro poznavala kao osobu, ali za mene je bio i ostao najbolji tata na svijetu. Dobro se sjećam, i zauvijek ću se sjećati, njegove nježnosti prema meni, ljubavi kojom me je obasipao. Bio je, jednostavno, tata mojih snova i kao takvog ću ga uvijek pamtiti. Drugi muž moje majke i Majin otac, ni po čemu mu nije bio ravan. Tako sam zaključila od prvog trenutka i zacijelo bila vrlo nepravedna prema njemu. Bez tate sam se osjećala jako usamljenom, kao da nisam pripadala u tu novu obitelj. Iako me je majka, to mi je jasno, jako voljela i trudila se da mi koliko je to moguće olakša gubitak oca, nisam joj mogla oprostiti što se ponovno udala. Doživljavala sam to kao da je izdala tatu. Jasno mi je da sam i prema njoj bila nepravedna. - Voljela sam tvog tatu više od svega na svijetu, vjeruj mi, Mirela. Nijednog drugog muškarca nikada neću voljeti kao što sam voljela njega. Ali više ne mogu biti sama, moram imati nekoga. Josip je dobar čovjek, vidjet ćeš - objašnjavala mi je i opravdavala se kada mi je rekla da će se ponovno udati. - Meni ne treba drugi otac, što će mi drugi otac uporno sam ponavljala i gotovo se rasplakala nemajući nimalo razumijevanja za njezina objašnjenja. Bilo joj je teško zbog takvog mog stava, željela je svim srcem da prihvatim Josipa, ali ja sam se nastavila duriti. Išla sam u sedmi razred osnovne škole kada su se vjenčali. Očuh je potpuna suprotnost mom ocu, koji je bio tiha i mirna osoba. Josip je, naprotiv, bučan, brbljav, preglasno se smije, neprestano sav u pokretu. - Dobro je da je toliko drukčiji od tate, nećemo ih stalno uspoređivati. Vidjet ćeš, dopast će ti se - tješila me mama poslije vjenčanja. Tada je već bila trudna. Uskoro sam dobila polusestru. Maja je bila sva na svog oca, dinamična i živahna, dok sam ja, baš kao i moj tata, bila ozbiljna i prilično povučena. Suprotnosti se, kažu, privlače, ali nas dvije nismo uspjele uspostaviti pravi kontakt. Nismo se mrzile, nismo se svađale, ali niti voljele. Zapravo, smo se samo tolerirale. Majci i Josipu bilo bi drago da smo se zbližile, da smo bile poput istinskih sestara. Doista su se trudili oko toga, ali bez rezultata. Danas, kada o svemu mogu zrelo razmišljati, jasno mi je da smo nas dvije, iako razlika u godinama nije bila velika, na neki način pripadale gotovo različitim generacijama i da vjerojatno zbog toga nismo uspijevale naći zajednički jezik. Na mnoge je stvari gledala sasvim drukčije od mene, imale smo različite interese i sklonosti. Ja sam sve doživljavala ozbiljno, sve gledala kritički, ona je bila nesputana, slobodna, ponekad, činilo mi se, i prilično neodgovorna. - Kako mogu s njom uspostaviti bilo kakav kontakt kad je tako vjetropirasta. Zanimaju je samo tulumi, provodi i dečki, ta u životu nije pročitala ozbiljnu knjigu, osim možda neko skraćeno izdanje - rekla sam jednom majci kada mi je po tko zna koji put predbacila da se nimalo ne trudim uspostaviti kontakt s Majom. Razlikovale smo se, naravno, i u ljubavi. Maja se zaljubljivala brzo i često, u trenu bi se oduševila nekim dečkom, bio bi uvijek najbolji i najljepši na svijetu, ali bi se isto tako brzo i ohladila. Ja, naprotiv, dugo nisam mogla naći muškarca koji bi mi se uistinu dopadao. Uvijek sam ih uspoređivala s ocem i uvijek su gubili. Nitko nije bio ravan, nitko zapravo nije bio ni blizu mom tati. Bilo je tako dok nisam naletjela na Davora na rodenđanskoj proslavi svoje najbolje prijateljice Damire. Zapravo, u početku mi se ni on nije naročito dopadao, razgovarala sam s njim samo iz pristojnosti, iako mi se očigledno udvarao. Ohladi, frajeru, ništa od toga, mislila sam. No, ispalo je sasvim drukčije. Slučajno smo se susreli još nekoliko puta, iako ne bih dala ruku u vatru da u tim slučajnostima nije svoje prste imala Damira, jer su ona i Davor bili prijatelji od djetinjstva. Polako mi se počeo uvlačiti pod kožu. S vremenom sam ga zavoljela. Bio je prvi muškarac u mom životu s kojim mi je bio lijepo, s kojim sam se ugodno osjećala, kojega, napokon, nisam uspoređivala s ocem. Voljela sam njegove oči, njegov osmijeh, njegovu kosu. I on je meni bio sklon, u to nije bilo sumnje, ali ni sa čim nije pokazivao da gaji iste osjećaje. Družili smo se, često izlazili, ali još me nije ni pokušao poljubiti. Ipak, bila sam sigurna da će se i to uskoro dogoditi. A onda se u jednom trenutku sve srušilo. U posljednje su me vrijeme često pogađale nevolje s rukama i nogama, otkazivale bi poslušnost, a imala sam i smetnje vida. No poteškoće bi uvijek vrlo brzo nestale. U početku sam smatrala da su to posljedice stresa kojem sam svakodnevno bila izložena u uredu. Imali smo puno problema, tvrtki je prijetio ključ u bravu, vjerovala sam da će, kada prebrodimo teškoće, nestati i moje nevolje. Kako tegobe nisu prestajale, otišla sam na pregled. Liječnik je posumnjao na multiplu sklerozu, uputio me na specijalističke kontrole, a nalazi su, na žalost, tu sumnju potvrdili. Bila sam očajna. Sa mnom je gotovo. - Ne mora se bolest uvijek dramatično razvijati, vjerujem da ćemo je dugo moći držati pod kontrolom - tješio me je liječnik, a ja sam jedva razabirala što mi govori. Sebe sam već vidjela doživotno prikovanu za invalidska kolica, ovisnu o tuđoj njezi i brizi, bez nade za ozdravljenje. Često sam čula ljude kako spominju tu bolest, ali sam mislila da se to mene ne tiče, da se tako nešto uvijek događa drugima. Kad sam se malo pribrala od šoka, na moju mi je zamolbu liječnik strpljivo, ali i sasvim iskreno, objasnio o čemu je točno riječ. Nije bilo razloga za optimizam, shvatila sam. Bolesna se žarišta, u kojima se raspadaju moždane ovojnice, stvaraju na raznim mjestima u mozgu, u leđnoj moždini, u autonomnom živčanom sustavu, bolest se odvija na mahove, može se smiriti i pritajiti čak godinama, a onda neizbježno dolazi do novog udara i pogoršanja. Smetnje se čak ponekad mogu povući i nestati, a događa se i da stanje dugo vremena bude posve stabilno. Ali tko me je mogao uvjeriti da će tako biti i u mom slučaju, da ću imati toliko sreće da bolest godinama miruje? I kakva je to uopće sreća kada svaki trenutak mogu očekivati novo pogoršanje? Tada je uslijedio još jedan udarac. - Moram vam još nešto reći. Bez obzira na tok bolesti, čak ako se i povuče, jedno morate znati: trudnoća nije preporučljiva. Ona bi mogla pogoršati bolest - objasnio mi je. Kada sam čula dijagnozu, već sam se vidjela u invalidskim kolicima, pa ni o čemu drugome nisam ni razmišljala. Tek kada sam izašla iz ordinacije, ta me je njegova rečenica dodatno pogodila. Ako i svladam bolest, nikada neću biti majka! A toliko sam željela roditi. Kako se sve u životu u trenutku može promijeniti. Uvijek sam mislila da još imam puno vremena pred sobom, mnoge sam stvari planirala i odgađala za budućnost: jednom ću sigurno naići na pravog muškarca, jednom ću imati svoj stan, zasnovati obitelj, roditi djecu. A sada budućnosti više nije bilo. Ostala je samo sadašnjost, iz koje, budem li imala snage volje, moram izvući maksimum, jer tko zna što mi donosi sutrašnji dan. Što mogu očekivati, čemu uopće živjeti? U početku nikomu kod kuće nisam ni spominjala da mi je dijagnosticirana multipla skleroza. Ni Davoru. Nisam ih željela opterećivati dok se sama koliko-toliko ne stabiliziram. Noćima sam se prevrtala po krevetu, nisam mogla usnuti, puno sam razmišljala o Davoru i sebi, o našoj mogućoj vezi. Sada ona više nije imala nikakvu perspektivu. Što će mu žena u invalidskim kolicima? Zaključila sam da je najpoštenije da se udaljim od njega, da ohladim našu vezu, da se, ma koliko će mi to biti bolno, prestanemo viđati. Osjećala sam se jadno, osamljeno, trebala mi je podrška i napokon sam kod kuće rekla što se sa mnom događa. Uostalom, svi su već primijetili da nešto sa mnom nije u redu. Davoru još ništa nisam spomenula, samo sam sve češće izbjegavala naše susrete izmišljajući bezbrojne razloge. Nisam željela njegovu samilost, nisam željela da se žrtvuje zbog mene, htjela sam da se mirno raziđemo. On će lako naći drugu, a ja na muškarce i obitelj ionako mogu zaboraviti. Onda mi je velika pomoć stigla od osobe od koje sam to najmanje očekivala. Dočekala sam Maju na aerodromu. Doletjela je iz Frankfurta s puno prtljage pa sam otišla pred nju. Došla je na proslavu očeva šezdesetog rođendana, a nakon toga namjeravala je na dva tjedna u Dubrovnik gdje joj se trebao priključiti njezin Dejan. Iako se nismo baš ljubile, često bismo jedna drugoj učinile kakvu uslugu. Uostalom, što smo bile starije, naš se odnos, polako, ali sigurno, poboljšavao. Posljednje smo se dvije-tri godine rijetko viđale jer je Maja napokon uplovila u ozbiljniju vezu i za svojim je budućim otišla u Njemačku gdje je on radio u predstavništvu jedne naše tvrtke. Ugledala sam je čim je prošla carinsku kontrolu. Veselo mi je mahnula rukom. Zinula sam od iznenađenja. Na sebi je imala bezobrazno duboko dekoltirani sako koji je više otkrivao, nego skrivao. Istina, bio je srpanj, carevale su vrućine, ali što je previše, previše je, odmah sam joj u sebi prigovorila. Ona se, međutim, srdačno smijala i bacila mi se u zagrljaj. Zapravo, iznudila mi zagrljaj. Činilo mi se da je istinski sretna što me vidi i gotovo sam se postidjela svoje suzdržanosti. - Vidim, tebi je stvarno vruće - nisam mogla odoljeti a da je ne podbodem. - Nije loše, zar ne? Frajer koji je sjedio pokraj mene u avionu nije mogao odlijepiti pogled - srdačno se nasmijala, baš onako kako je to činio i njezin otac. - Znaš, moram ti priznati, ima tu malo i silikona - namignula mi je. Nije mi bilo jasno šali li se ili ipak govori istinu. Bilo kako bilo, držala sam to i nepriličnim i neozbiljnim. Čim smo sjele u automobil, obrušila sam se na nju. - Nadam se da se samo šališ - pogledala sam je prijekorno. - S čim? - pravila se da ne razumije. - Pa, s tim glupim silikonima. Nisi to valjda zaista učinila? - Naravno da jesam. Nije li cool? - razvukla je smiješak od usta do usta. Uopće nisam bila impresionirana i rekla sam joj to prilično grubo: - Kako ti samo pada na pamet trošiti novac na takve gluposti. Daj odrasti već jedanput! Za trenutak je ostala bez riječi. Bila je vidno pogođena mojom reakcijom, no ubrzo se pribrala. - Znaš što, to se tebe zapravo uopće ne tiče. Novac nije tvoj, a sa sobom i svojim tijelom mogu raditi što hoću. Mene ovo veseli, Marko nije imao ništa protiv, on mi je i dao novac za zahvat. Nemaš baš nikakvo pravo prigovarati mi - bila je iznenađujuće odrješita. Uvijek je bila samouvjerena, a otkako je u Njemačkoj još je u tome napredovala. Možda nisam trebala tako reagirati, ima pravo uživati u životu na svoj način. Ako je već meni to uskraćeno, ne znači da se ona mora bilo čega odricati. I Maja je, očigledno, požalila zbog svojih oštrih riječi pa je brzo promijenila temu. Nismo puno pričale o mojoj bolesti, tu se ionako nije imalo što nova reći. Tu smo temu, na svoj način, načele idućeg jutra dok smo same u kuhinji ispijale kavu. - Kako tvoja veza s Davorom? - upitala me je. - Ništa od toga, moram ga zaboraviti - odgovorila sam drhtavim glasom. - Kako to misliš zaboraviti? Našao je drugu? - začuđeno me je pogledala. - Reci mi, molim te, koji bi se muškarac dobrovoljno upustio u vezu sa ženom koja boluje od multipla skleroze i koja će kad-tad ostati prikovana za invalidska kolica? - trudila sam se da mi se u glasu ne osjeti ogorčenje i očaj. Nekoliko me je trenutaka nijemo gledala, kao da smišlja što će mi odgovoriti. Tada je izgovorila rečenicu koja će presudno utjecati na moj budući život. - Želiš li time reći da ti njega ne bi voljela kad bi doznala da ima multipla sklerozu ili neku drugu bolest? - izgovorila je mirno gledajući me ravno u oči. Uzdrmalo me to, imala sam o čemu razmišljati. Zaista, s čovjekom kojeg volim ostala bih pod svaku cijenu, a pogotovo u trenucima kada bi mu moja pomoć i podrška bili najpotrebniji. - Naravno, ne bih ga ostavila. Ali mi još nismo par, nikada mi zapravo nije rekao da me voli - objasnila sam joj. - A ti, jesi li ti njemu rekla? - Pa, nisam baš izravno - priznala sam. - Krasan ljubavni par! Očigledno je da se volite, a šutite o tome. Zanijemite od sreće kad ste jedno s drugim, ili što? Obje smo se nasmijale. Nestalo je napetosti među nama. U tom mi je trenutku zaista bila bliska. Prvi sam se put uz nju osjećala potpuno opuštenom. - A sada ćeš odmah nazvati Davora i dogovoriti se da se nađete u gradu. I sve ćeš mu lijepo ispričati - rekla je zapovjednim glasom. - Ne dolazi u obzir. Moram se pripremiti za to - odbacila sam njezin prijedlog. Ali moja je polusestra zapela i nije htjela popustiti. Uspjela me nagovoriti, gotovo prisiliti da se javim Davoru i dogovorili smo susret još istog poslijepodneva. Bio je, osjetila sam mu po glasu, prilično iznenađen zbog moje želje da ga odmah vidim jer sam u posljednje vrijeme izbjegavala razgovore s njim. Bila sam kao na iglama, čak sam dva-tri puta došla u napast da otkažem susret, ali Maja me nije puštala s oka. I tako sam stisnula zube, zaključila da je i za Davora i za mene zaista najbolje istjerati stvari na čistac. - U posljednje sam se vrijeme malo čudno ponašala - rekla sam iskreno čim nam je konobar donio piće. - Pa, ne znam, nisam nešto posebno primijetio - odgovorio je diplomatski jer mi je bilo jasno da je i te kako primijetio. - Želiš reći da sam bila kakva sam i inače? - upitala sam ga gotovo ljutito. - Znaš, Mirela, još prije nekoliko tjedana mislio sam da ćemo biti sjajan par. Priznajem, nisam bio osobito poduzetan, puštao sam da sve polako ide svojim tokom, želio sam da budeš sigurna da me želiš. Danas više u to nisam siguran, ali te i dalje volim - govorio je smireno, ali osjećala sam da je napet. Dok sam slušala te riječi, zadrhtala su mi koljena. Da nisam sjedila, srušila bih se. Srce mi je ludo tuklo. Bože moj, voli me! Sreća koja me je obuzela potpuno je potisnula okrutnu stvarnost. U tim sam trenucima jednostavno zaboravila na svoju bolest. - I ja tebe volim, jako te volim - nježno sam rekla i stisnula mu ruku. Nagnuo se prema meni i utisnuo mi poljubac u usta. Bili smo na javnom mjestu, mislila sam da se nikada neću ljubiti u nekom kafiću, ali sada mi to nimalo nije smetalo. Nikada se nisam tako lijepo osjećala. Bili smo puni jedno drugog, pokupili smo se iz lokala i otišli u njegov stan. Vodili smo ljubav i bilo je prelijepo. Odjednom sam se vratila u stvarnost. On se još odijevao, a ja sam sjela u naslonjač u dnevnom boravku i glavu zarila u ruke. - Što ti je, dušo? Nešto nije bilo u redu, povrijedio sam te? - zabrinuto me je upitao. Nalazila sam se gotovo na rubu plača. Bilo mi je tako lijepo s njim, ali zaista nemam pravo vezati ga uz sebe. Užasno me strašila pomisao da bih ga mogla zauvijek izgubiti. Shvatila sam da nemam zašto oklijevati, ovoga mu trenutka moram reći punu istinu. - Bolesna sam, prilično teško bolesna. Nisam ti to htjela reći da te ne opterećujem, - počela sam tihim glasom, dok je on iznenađen i uznemiren sjeo do mene i čvrsto me zagrlio. - Polako, smiri se. Sigurno pretjeruješ. Reci mi o čemu je riječ? - govorio mi je nježno. Sve sam mu ispričala. Kakva je bolest multipla skleroza, što mogu očekivati u budućnosti, opisala sam mu sve svoje strahove, govorila mu o depresiji koja me sve češće obuzima. - Možda neće biti tako strašno, ali ni u što ne mogu biti sigurna. Preostaje mi samo nada da me moja sudbina neće tako skoro staviti u invalidska kolica. Zato mislim da bi bilo najbolje da prekinemo. Nađi zdravu ženu, što ćeš sa mnom - dok sam govorila, navrle su mi suze. - Molim te, ne govori to. Nemoj mi nikada više tako nešto reći. Volim te i sav si moj život. Ne očekuješ valjda da ću ti okrenuti leđa zato što si bolesna. Pa što ti misliš o meni? - još me čvršće stisnuo u naručje i nježno poljubio. Bilo je to lijepo čuti. Znala sam da tako zaista misli i to mi je davalo i hrabrost i nadu. No morao je znati još jednu važnu činjenicu. Napomenula sam mu da mi je liječnik rekao da bi mi eventualna trudnoća mogla pogoršati stanje. Vjerojatno nikada neću smjeti roditi. Govorila sam mu kao da je naš brak gotova stvar, a nitko ga još nije ni spomenuo. - Koliko shvaćam, ako se bolest povuče, smjet ćeš zatrudnjeti. Budem li te sreće da se jednoga dana pristaneš udati za mene, uvijek ćemo imati mogućnost posvojiti dijete, ako ne budemo mogli imati vlastito - nježno me tješio. Kamen mi je pao sa srca. Reagirao je zaista sjajno. Kakvu sreću imam što sam naišla na njega. U tom mi se trenutku ni moja bolest nije činila tako strašnom. Zajedno ćemo je svladati. Obasula sam ga poljupcima, rasplakala se kao kišna godina. Poslije toga sve je išlo vrlo brzo. Uskoro smo se vjenčali. Preselila sam se k njemu. Moj je život dobio smisao, radujem se svakom danu, nekako sam se naučila nositi s bolešću, ali sve više jača i nada da neće biti tako crno kako mi je u početku izgledalo. Uostalom, sada imam Davora. I Maju. S njom sam se jako zbližila. Da nje nije bilo, da ona nije navaljivala, pitanje je bih li i kada, smogla snage učiniti odlučujući korak. A da to nisam učinila, moj bi život danas vjerojatno bio poput noćne more.
Istinite pričeKad sam prešla pedesetu godinu života, nije me deprimirao broj godina, ali kad bih negdje pročitala da dolazi jesen života, postajala bih tjeskobna. A baš je bila jesen kad sam upoznala Marijana. Mjesto našeg upoznavanja nije bilo nimalo romantično - groblje! Bio je četvrtak popodne, dan kad na groblju nema mnogo ljudi. Samo nekoliko starica što po navici obilaze počivališta svojih najmilijih. Podsjećale su me na slike iz udžbenika, ali i na mene samu. Tako ću ja izgledati za dvadesetak godina. Poput osušene grane, bez nade da će ikad više prolistati. Iako mi se nije žurilo, brzo sam počistila Damirov grob, stavila novo cvijeće u vazu, upalila svijeću i krenula kući. Nebo je, što od večeri koja se prebrzo spuštala, što od prijetećih oblaka, postajalo sve tamnije i teže. Da sam barem došla automobilom, razmišljala sam. Ah, da jesam! Ali, eto, nisam. Uostalom, odlaske na groblje odlučila sam smatrati rekreacijom. Moram li više hodati i kretati se na čistom zraku? Moram. Onda, zašto ne spojiti zdravo s korisnim? Hodanje je u mojim godinama ljekovito, i zbog kilograma koji se nemilosrdno skupljaju oko pojasa i zbog pokretljivosti zglobova. Dakle, put pod noge. Dva-tri kilograma viška oko struka nije mi smetalo zbog izgleda, na njega sam odavno prestala paziti, ali zdravlje je važno. Njega je trebalo čuvati. Nedotjerana sam smjela biti, ali bolesna nisam. Bolest bi značila ne samo muku za mene nego i sputavanje moje djece. Pogotovo bi to Iri bilo oduzimanje dragocjenog vremena, kojeg i tako nikad nije imala dovoljno. Goran je bio sasvim u redu. Zadovoljavao se time da bude dobar student i ništa više. Ira je zato oduvijek smatrala da mora biti dostojna kći svoga oca i postići sve što se postići može u području medicine. To joj kao supruzi i majci nije bilo jednostavno. Imala je obitelj, posao, kuću i silno je željela karijeru poput Damirove. Damirova smrt prije nešto više od godinu dana snažno ju je potresla. On joj je bio ne samo otac nego i putokaz na poslovnom planu. Ponosila se time. Mnogi su zlobno govorili da svoje visoke ocjene na fakultetu više duguje očevu ugledu nego svom radu. Da bi im dokazala suprotno, za svaki je ispit udvostručavala napore. Damir joj je bio i otac i mentor. Obožavala ga je, a ja sam to, usuđujem se reći, pretjerano obožavanje djelomično i sama skrivila. Uvijek sam joj ga predstavljala u ljepšem svjetlu. Njegova stalna izbivanja iz kuće ostavljala su mi dovoljno prostora za stvaranje ljepše slike o njemu nego što je on to uistinu zasluživao. Smatrala sam važnim da djeca u ocu imaj uzor u svakom pogledu. Zato sam njegovo nesudjelovanje u našem svakodnevnom životu pravdala njegovom silnom zaposlenošću, želeći im dati na znanje da se samo velikim trudom postižu vrhunski rezultati. Tako je Damir u njihovim očima postao pojam idealnog oca, supruga i stručnjaka. A to sam nastavila činiti i poslije njegove smrti. Znala sam da se sada od mene očekivalo da budem uzorna udovica. Prihvatila sam tu ulogu koja mi i nije teško pala, jer se s njegovim odlaskom u mom životu i nije mnogo toga promijenilo. S njim ili bez njega, moj je život zapravo bio poprilično monoton. Sve je teklo po ustaljenom redu i pravilima koje je on postavio. Ja sam odgajala djecu, održavala naš dom i "usput" odlazila na posao. Moja je karijera oduvijek bila u drugom, trećem, još bolje, četvrtom planu na ljestvici važnosti u mom životu. Zapravo ona nije ni postojala jer je za karijeru u našoj kući bio zadužen Damir. A ja sam, kako bi se to vojničkim rječnikom reklo, bila logistika. On je bio heroj na fronti, a ja nevažna osoba u pozadini. Svrha mog postojanja bila je stvaranje uvjeta za njegovo napredovanje. Tako je bilo od samog početka. Meni, gimnazijalki, imponiralo je što se mlad i naočit student medicine zainteresirao za mene. Kad smo počeli hodati, bila sam sretna, a kad me zaprosio, presretna. I ne samo ja. Ispunio se i životni san mojih roditelja. Dobili su zeta doktora! U malim, provincijskim sredinama to je bilo najviše što jedna obitelj može poželjeti. Svojom sam udajom ispunila i njihove i svoje snove. No brak je bio manje bajkovit nego što sam zamišljala, jer je moj ambiciozni liječnik svoju prvu veliku operaciju izveo na meni. Amputirao mi je sve ideje o mom vlastitom napredovanju i stvaranju vlastite karljere. Nije on to, doduše, nikad izričito rekao, ali je tako bilo. Uz ambicioznog muža, koji je sve podredio svome napredovanju, nikad nisam mogla isplanirati nedjeljni odlazak u kazalište, jer on nije bio siguran kad će doći kući, niti hoće li noć provesti kod kuće. Na mnoge ispite nisam otišla jer je njegov posao bio toliko važan i nepredvidljiv da ništa nisam mogla planirati za sebe. Za razliku od moga, ništa se njegovo nije moglo odgađati jer je bio tip čovjeka koji nije želio ništa propustiti. U početku sam se divila njegovoj ambiciji, požrtvovnosti i predanosti poslu, ali sam poslije na to počela gledati s manje poštovanja. Shvatila sam da on i nije toliko predan poslu koliko samom sebi, da je bolesno ambiciozan i odlučan da svoje ciljeve ostvari pod svaku cijenu. Nije propuštao niti jednu priliku da se nađe u društvu uvaženih stručnjaka, ne zato da nešto nauči, nego da učvrsti svoje mjesto među njima. Ostavljao je dojam da želi učiti, da ga zanima znanost, ali sve je to manje-više bila poza. No ne želim reći da nije bio stručnjak. Bolesno je želio biti uvažavan. I bio je. Ali pod koju cijenu? I što je još važnije, tko ju je plaćao? Njegov je život bio samo njegov, a u njega sam ja imala pristupa samo onoliko koliko mi je dopuštao. Kod kuće je boravio onoliko koliko je to njemu trebalo i kad mu je trebalo. A od mene je očekivao da ga dočekujem vedra i nasmijana. Ne mogu reći da je bio loš otac, ali bio je to samo onda kad je za to imao vremena. Djecom se nije bavio kad su ona to željela, nego kad bi imao vremena za njih. Djeca i ja to smo prihvatili. Obožavali smo ga iz daljine, divili se njegovim uspjesima i sa zahvalnošću prihvaćali svaku minutu koju bi nam poklonio. Moje vrijeme nije bilo dragocjeno, ali njegovo jest poput zlata. Ja sam, naprotiv, uvijek i svima bila pri ruci. Jedne sam večeri, međutim, učinila nečuvenu drskost. Dogodilo se to spontano. Najprije sam posjetila tatu koji je bio bolestan, ali ni on Damira nije želio opterećivati. No kako me njegovo zaravstveno stanje zabrinulo, poželjela sam svoja razmišljanja podijeliti sa svojim mužem. Iako je bilo kasno, nenajavljeno sam svratila u bolnicu koja mi je bila usput. Sve je bilo mirno i tiho, kako i treba biti noću u bolnici. Tiho sam došla do njegove ordinacije i pokucala. Muk. Možda je prilegao na pomoćni krevet u susjednoj prostoriji, pomislila sam. Otvorila sam tiho vrata i provirila unutra. Prizor koji sam vidjela obilježio je cijeli moj daljnji život s Damirom. Bio je u zagrljaju s mladom i zgodnom medicinskom sestrom. Kad su shvatili da ih gledam, ne znam tko je od nas troje bio više šokiran. Ona se, zbunjena, zakopčala i pobjegla niz hodnik, a ja sam nijemo stajala i zurila u Damira. No on se nije dao zbuniti. Zapravo, želio je pokazati da se ne da zbuniti. Popravio je odjeću, prošao rukom kroz kosu i već je bio spreman za svoj superiorni stav. Umjesto da se on meni ispričava, ljutito me upitao što tu radim u to doba i kako se usuđujem ušetati u bolnicu bez najave. Tko me je uopće pustio. Bolnica nije birtija da ljudi ulaze i izlaze kako hoće. I što ja uopće tu tražim. Uhodim ga. Kako si dopuštam takvu slobodu. Želim možda napraviti skandal, prirediti neugodnosti ne samo njemu nego i cijeloj obitelji, nabrajao je. Poželjela sam mu odgovoriti, izvikati se, izvrijeđati ga, reći mu sve što mislim o njegovu licemjerju, ali nisam progovorila ni riječi. Iz podsvijesti mi je naviralo sve što me godinama tištilo i imala sam potrebu izbaciti to iz sebe, ali misli nisu pronalazile odgovarajuću glasovnu formu. Željela sam vikati, vrištati, lupati, razbijati, ali nisam učinila ništa. I danas mi je drago zbog toga. Dogodilo mi se nešto sasvim drugo. Zbunjenost i nemoć polako su popuštale, a u meni je raslo nešto novo. Ponos i inat. Drsko sam ga gledala u uči i pustila da govori. Njegove su se riječi odbijale od moj zaštitni oklop. Prvi put u životu njegove su mi riječi bile sasvim nevažne. Bile su prazne i bez težine i on je to osjećao, što ga je izluđivalo. Njegov oklop dostojanstvenoga i uvaženog supruga pucao je po svim šavovima, a moj je jačao. Komad po komad otpadale su krhotine Damira i otkrivao se onaj pravi narcisoidni slabić koji se nije uplašio za svoj brak, ni za moje osjećaje i osjećaje svoje djece, nego za svoj ugled. Dok se njegov ugled srozavao, moje je samopoštovanje raslo. Prvi sam put u životu osjetila koliko je on zapravo malen i jadan. Poput djeteta uhvaćenog u nedopuštenoj situaciji koprcao se u velikim riječima. Sličio je psiću koji se silnim lajanjem želi zaštititi od mnogo jačeg protivnika. Bio je smiješan, a ne opasan. Na kraju uopće nisam slušala što govori. Nemam pojma ni koliko je to trajalo. Znam samo da sam se mirno okrenula i otišla. Kući sam se vraćala razočarana i ogorčena, ali ne jadna i ponižena. Damir kakvog sam poznavala više za mene nije postojao. Bila sam ljuta na sebe što sam supruga takvog čovjeka. Kad je sljedećeg dana došao kući, sve je bilo kao i obično. Istuširao se, sjeo u svoj naslonjač, čitao svoje knjige, činio je sve ono što obično čini. I ja sam se tako ponašala. Nisam rekla ni riječi. Nisam plakala, nisam odlazila iz kuće. Sve je bilo kao i obično. No znala sam da više ništa ne može biti kao prije jer više nisam bila ista. Bio je to čudan osjećaj. Mješavina snage, zbunjenosti, slobode i straha od nje. Osjećala sam se kao pile koje se tek izleglo iz jajeta, zbunjeno i nezaštićeno, ali bila sam slobodna i dozrela za samostalan život. Poslije toga slijedili su dani košmara. Tuga, ljubomora, jad, osvetoljubivost, bijes, potištenost, sve je to dolazilo jedno za drugim u valovima. A nakon oluje došlo je i smirenje. More se povuklo i iza sebe ostavilo pustoš. Velikoga i poštovanog supruga više nije bilo. Iza njega zjapila je praznina, ali i osjećaj pobjede i prostora za građenje nečega novog. Shvatila sam koliko sam bila ponižavana i potiskivana u svojoj ulozi supruge velikog čovjeka. Osjećala sam se slobodnom, ali zapravo nisam znala što bih s tom slobodom. Odjednom sam se osjećala i mudrom i znala sam da sada ne trebam učiniti niti jedan ishitren korak. Razmišljala sam o rastavi. Bio bi to častan izlaz iz situacije u kojoj sam se našla, ali što bih time dobila? Slobodu. Za što? Više slobode nego što sam je imala i što sam je odlučila imati, nije mi bilo potrebno. A treba li sloboda Damiru? Možda se želi oženiti tom ženom? Mlada je i zgodna, muškarcima u godinama to često imponira. On se o tome nije izjašnjavao. Je li šutio zbog toga da mu se ne naruši ugled ili mu je to bila samo prolazna avantura? Koliko to traje? Je li mu to bilo prvi put da me vara ili se već događalo? Pitanja su me mučila, ali sam ipak smogla snage i rekla sebi da mi to više uopće nije važno. To je njegov problem. Trebam pustiti vremenu da učini svoje. Potom sam postala ravnodušna prema svemu. Toliko ravnodušna da mu uopće nisam željela niti napakostiti. Koliko sam samo toga podredila njemu i njegovoj karijeri, a što sam za to dobila! Vagala sam dano i dobiveno bez velike tuge. Bio je to najbolji znak da je moj brak doista gotov. Pitala sam se kako bi djeca reagirala na pravu istinu o svom ocu i to mi je bilo jedino mjerilo za moje daljnje postupke. Znala sam da bi u slučaju naše rastave oni bili jedini koji bi uistinu patili. Treba li ih u ovim osjetljivim godinama izložiti takvom iskušenju, vagala sam i odmjeravala. Na kraju sam zaključila da bi rastava bila velik stres za njih, meni ne bi ništa donijela, a Damir je nije ni tražio. Dakle, nastavljamo tamo gdje smo stali, kao da se ništa nije dogodilo. I tko zna dokad bih glumila sretno udanu ženu da Damiru nije iznenada pozlilo. - Moždani udar ne može se predvidjeti - komentirali su njegovi kolege. Spasa mu nije bilo. Umro je nakon tri dana. Nitko to nije glasno rekao, ali mi je bilo jasno da su svi pomislili isto: kad se već moralo dogoditi, bolje je i tako nego da je ostao vegetirati. Onih nekoliko dana koliko je živio nakon tog udara svi smo mu pružili najbolju moguću njegu. Ispratili smo ga dostojanstveno. Pola je grada bilo na pogrebu, razni su uglednici držali govore, hvalili njegov doprinos razvoju znanosti, govorili o njegovim ljudskim vrlinama, predstavljali ga kao velikog liječnika, ali i obiteljskog čovjeka. Ne mogu reći da mi njegov odlazak nije teško pao. Uostalom, cijeli sam život provela u njegovoj sjeni, ali kad sam u masi ljudi ugledala i lice žene s kojom sam ga zatekla u zagrljaju, ne mogu reći da sam bila shrvana udovica. Nikad mu to nisam oprostila. O njoj nismo razgovarali, a i da jesmo, sumnjam da bi mi rekao istinu. Međutim, moj mi je ženski instikt govorio da je ta veza trajala dulje od nekoliko strastvenih susreta. Mislim da se čak nastavila i nakon što sam za nju doznala. Damir to, naravno, nije spominjao, a ja sam mislila kako je bolje da što manje znam. Žena koja se petlja u tuđi brak nije dostojna toga da se o njoj pobliže raspitam, smatrala sam. Uostalom, ako i imam problem u braku, to je moj i mužev problem, a ne neke treće osobe. I tako je sve ostalo na tome. Do Damirova pogreba za mene nije postojala. Materijalno sam bila dobro osigurana, a s obzirom na bivši suživot s Damirom, povratak u svakodnevicu nije bio toliko težak koliko su to ljudi oko mene mislili. Pustila sam ih da vjeruju u to kako je Damirova smrt iz temelja poljuljala moj život. Igrala sam i dalje igru koja se od mene očekivala. Držala sam obitelj na okupu, nosila crninu, odlazila na groblje. I nimalo nisam osjećala grižnju savjesti što sve oko sebe varam. Život je i mene prevario, pa se to nikoga ne tiče. Jedino mi je bilo teško što to nisam prije shvatila, a ne u jesen svoga života, kad je kasno za bilo kakav novi početak. I tako je došla jesen i taj tmurni kišni dan. Bila bih zacijelo mokra do kože da nisam prihvatila Marijanov poziv da me poveze s groblja. Žurio je da bi pobjegao od kiše. Samo je, za razliku od mene, u ruci imao ključeve automobila. - Gospođo, moramo požuriti ako ne želimo ovdje dočekati potop. Gadno se nevrijeme sprema. Jeste li došli autom? Ako niste, mogu vas povesti, jer samo što se nebo nije spustilo na nas. Nije mi baš bilo do novih poznanstava, ali pogled na tmurno nebo i grane koje su se počele gibati nisu mi ostavili previše prostora za razmišljanje. Osim toga, poziv je bio upućen tako izravno i sugestivno da ga je bilo teško odbiti. U posljednji smo tren ušli u automobil. Debele kapi kiše već su počele udarati o staklo. Moj je vozač uključio brisače. Kiša je postajala sve jača. Uskoro se pretvorila u pravi prolom oblaka. Vjetar je lupao o stakla i dodatno stvarao osjećaj nelagode. Postalo je i tamno. Nismo bili jedini koji su se nastojali spasiti od nevremena. Kiša, vjetar, svjetla drugih automobila, sve je to otežavalo vožnju. - A što kažete na to da se sklonimo u prvi kafić, gostionicu ili bilo kamo, popijemo kavu i pričekamo da ovaj smak svijeta protutnji pokraj nas? Imali smo sreće te smo ubrzo naišli na našu Noinu arku. Ne samo da je imala svoje parkiralište nego je bila i vrlo ugodna. Kapučino im je bio zanosan, topao i mirisav. I cijela atmosfera odisala je mirom i decentnošću. - Često ovuda prolazim, a nisam znao da je ovdje tako ugodno. Idete li često na groblje? - Prilično često. Prošlo je tek nešto više od godinu dana kako mi je muž umro pa mi baš i nije do kafića. - Potpuno vas razumijem. Kad mi je žena umrla, mislio sam da će se svijet preokrenuti. Ali nije. Život ide dalje iako sam mislio da ga nikad više neću uspjeti dovesti u red. Poginula je u prometnoj nesreći u Italiji. Tamo smo živjeli. Pokopali smo je ipak ovdje, jer sam znao da ću se kad-tad vratiti. - I sada živite ovdje sami? Imate li djece? - upustila sam se u razgovor. - Troje. Već su odrasli i žive samostalno. Prosuli su se po Europi. Svijet je uistinu postao veliko selo. Ja sam se vratio i sada živim sa sestrom. Tako je u jednoj životnoj fazi bilo bolje i meni i njoj, ali sada namjeravam nešto promijeniti. Imala je i ona svoje probleme, bila je u nekim krizama, tako da je za oboje bilo bolje da smo zajedno. Trenutačno, međutim, razmišljamo o odvojenim kućanstvima. A vi? - Moj je suprug bio poznati liječnik. Da ste živjeli ovdje, znali biste cijelu priču. Bio je vrlo ambiciozan, pun ideja, poleta, radoholik. Ponekad pomišljam da ga je to i ubilo. Bio je to veliki šok za sve koji su ga poznavali, ali kao što znate iz vlastitog iskustva, život mora ići dalje. Imam kćer koja je također liječnica i to vrlo ambiciozna, a sin završava fakultet. Oboje me na neki način još trebaju. Razgovor s Marijanom potrajao je i kad je kiša prestala. Bilo je ugodno, a nije nam se žurilo. Znala sam kako smatra neprimjerenim da mi odmah predloži novi susret, ali sam bila uvjerena da će se to brzo dogoditi. Tako je i bilo: Iako se nismo dogovarali, već sljedeći tjedan ponovno smo se sreli na groblju. Kiša nije padala, ali smo svratili u kafić. Uskoro je to već postao "naš kafić", a počeli smo se dogovarati i o drugim izlascima. Bili smo dvoje zrelih ljudi i nismo trebali filozofirati o tome kamo to naše druženje vodi. Ipak nije sve teklo glatko. Ja sam bila udovica kratko vrijeme, i to ne obična udovica, nego udovica uvaženoga i poznatog liječnika. Moje pojavljivanje s drugim muškarcem ne samo da bi izazvalo sablazan znanaca nego bi teško pogodilo i moju obitelj. Bila sam uhvaćena u vlastitu klopku laži. Godinama sam pomagala Damiru kako bi izgradio sliku savršenog čovjeka, stručnjaka, oca, supruga. Bila sam sudionik u njegovoj farsi i to mi se sada obijalo o glavu. Uspomenu na takvog čovjeka nisam smjela okaljati izlascima s drugim. S druge pak strane znala sam da je samo pitanje dana kad će Marijanu dosaditi ta igra skrivača. Upoznavanje s njegovom sestrom shvatila sam kao prvi korak prema izlasku u javnost. Pozvao me jednog dana k njima na ručak. Nisam željela ići, ali nisam imala valjan razlog za odbijanje. Ustreptala poput mlade djevojke, spremala sam se za taj susret. O njoj nisam znala ništa više osim da se zove Mirjana i da je imala nekakvu životnu traumu poslije koje se povukla u sebe. Detalje nije povjerila ni bratu. Sada je svoj život ponovno dovodila u red i Marijan se želio diskretno izvući iz njihove roditeljske kuće. Bio je trezven, situiran muškarac koji je želio da novo poglavlje u njezinu i njegovu životu započne što prije. Sve je to bilo u redu, ali ja sam se bojala da bi ona mogla poznavati moju obitelj i osuđivati me što se tako brzo nakon muževe smrti sastajem s drugim muškarcem, pa makar to bio i njezin brat. Nastojala sam taj susret izbjeći i zbog toga što sam znala da je on značio ulazak u Marijanovu obitelj. Nisam to željela, ali nisam ga željela ni izgubiti. Otkad sam ga upoznala, moj je život dobio novu dimenziju. Nasuprot Damiru, kojemu sam trebala za ostvarenje njegovih ciljeva, Marijanu sam trebala kao životni partner s kojim će podijeliti sve svoje lijepe i tužne trenutke. Iako smo tolike godine proveli zajedno, Damir mi nikad nije dopustio da mu budem bliska koliko sam to željela. Marijan je, naprotiv, trebao moju bliskost. Ponekad bi me sačekao poslije posla, kupnje, odlaska frizeru ili bi jednostavno nazvao tijekom dana, tek toliko da mi nešto kaže. Želio je sa mnom dijeliti sve brige, radost i tugu. Mučilo me i to što sam znala da bih poslije tog upoznavanja s njegovom sestrom trebala ja njih upoznati sa svojom djecom, a strepila sam i od same pomisli na to. No naša je veza ušla u tu fazu da se to jednostavno moralo dogoditi. Morali smo se maknuti s mrtve točke, krenuti naprijed ili se prestati viđati. Bilo je glupo u tim godinama odugovlačiti s odlukom. Nisam ga željela izgubiti, pa sam odlučila skupiti hrabrost i doći na taj ručak. Možda pretjerujem i umišljam da smo poznata obitelj. Jedan ručak kod prijatelja ne mora značiti ništa, tješila sam se. Da sam samo znala što me čeka. Kad su se otvorila vrata, našla sam se licem u lice s ljubavnicom svoga muža. Da mi se noge nisu odsjekle, okrenula bih se i otišla. Ni ona nije bila manje iznenađena. Zurile smo jedna u drugu ne uspijevajući izustiti ni riječi. Marijan je vidio našu zbunjenost, ali nije znao o čemu je riječ. Iz njezina pogleda izbijali su iznenađenje i strah. Ona je obitelji tajila da je bila ljubavnica svog šefa, oženjenog muškarca, i u tom joj je trenutku bilo teže. Ja sam o nekim stvarima mogla šutjeti, ali ih se nisam morala sramiti. - Vas dvije kao da ste se negdje već srele - šutnju je prekinuo Marijan. - Pa, nazdravimo tome susretu. Godine i iskustvo ipak imaju svoju vrijednost. Prva sam se sabrala i odlučila ublažiiti napetost. - Točno, no ne sjećam se više detalja - rekla sam. Mirjana me zahvalno pogledala, ali joj zajednički ručak nije bio baš doboar događaj. Prolila je juhu po stolu, zapinjala je za čaše, zaboravila je iznijeti na stol sve što je pripremila. Kaos je vladao njome. Ja sam, za razliku od Marijana, znala i zašto, ali ta me situacija nije zabavljala. Došavši kući, pitala sam se kako to da mi je sudbina od svih mogućih muškaraca poslala baš brata ljubavnice moga muža. Te noći nisam zaspala. Razmišljala sam što nam se sve dogodilo od onog trenutka kad sam je zatekla u Damirovu zagrljaju. Ja sam od tog trenutka postala sasvim druga žena, a ona? Ali dani koji su došli nisu mi ostavljali prostora za razmišljanje o njoj. Marijan je s pravom očekivao da sada i ja svojoj obitelji dam na znanje kako u mom životu postoji muškarac koji mi je više od prijatelja. To je bilo lakše reći nego izvesti. Goran, koji je još uvijek živio sa mnom, slutio je da se u mom životu nešto zbiva, ali zaokupljen svojim ljubavima, ispitima, planovima, meni nije posvećivao osobitu pozornost. S Irom je bilo drukčije. Ona je vijest primila vrlo teško. Za nju je to bilo poput bogohuljenja ili veleizdaje. Ona je oca idealizirala i nikako nije mogla prihvatiti činjenicu da bi ga ikad itko u mom životu mogao zamijeniti. Osobito ne tako brzo. Plakala je, bjesnjela, pale su i ružne riječi i uvrede. Čak me je nazvala ženom nedostojnom njezina oca. Teško su mi pale te riječi i suze. Lomila sam se. Osjećala sam da i ja imam pravo na svoj život, ali odmah sam pomišljala i na to, ali ne pod cijenu da unesrećim svoju djecu. Pokušala sam joj objasniti kako mi je teško samoj proživljavati jesen života. Da sam mlada i da sam na pragu života, mogla bih i čekati, odgađati neke stvari, sačekati da vrijeme učini svoje, i da Damirova smrt postane manje bolna. Da sam mlada, imala bih mnogo vremena i velik izbor mogućnosti što da učinim sa svojim životom. Da sam mlada, mnoge bi stvari bile drukčije. Ali nisam. Moje vrijeme istječe, nemam ga za razbacivanje. Na vezu s Marijanom mogu gledati kao na Božji dar. Bila je to prilika da moj život ne prestane s Damirovim. - Ti već imaš svoju obitelj, posao, karijeru. Pitanje je dana kad će me Goran napustiti. To je normalno i prirodno. Vi ćete živjeti svoj život, a ja? Mislite li na mene? Hoćeš li biti sretnija ako znaš da živim ispraznim staračkim životom i samujem u kući čuvajući uspomene, ili kad bih našla nove motive i sadržaje? Sve sam joj to pokušavala objasniti, ali nije išlo. Njezino obožavanje oca poslije njegove smrti još se pojačalo. Na kraju me stavila pred dvojbu: Marijan ili ona! Pokušala sam Marijanu objasniti u kakvom sam se procjepu našla i on je to isprva s velikim razumijevanjem primio. Nadali smo se da će se smiriti kad prespava prvi šok, ali nije. Ira je postala nervozna, razdražljiva, čak zla. Naprosto me kinjila svojim zahtjevima i posesivnošću. Sve me češće molila za pomoć u kući, da joj vikendom pričuvam kćer, da je odvedem na sate jezika. Svoju sam unučicu obožavala, ali sam shvatila zašto to Ira čini. I uspijevala je u svojim nakanama. Marijanu su moje nagle promjene planova počele ići na živce. To mi je čak otvoreno rekao te je tražio od mene da se u nekim stvarima postavim čvršće. Lako je to bilo njemu reći. Njegova su djeca bila daleko. Nije imao nikakvih obveza, a ja sam cijeli život bila na usluzi svojoj obitelji. Teško je to sada promijeniti. Znala sam da ima pravo, ali Ira je ipak moja kći. U tom natezanju prošlo je cijelo ljeto i došla divna rana jesen. Najpogodnije doba za putovanja. Marijan je već dugo sanjao o tome da zajedno posjetimo Egipat te je u jednoj agenciji našao atraktivno putovanje po povoljnim cijenama. Veselio mu se poput malog djeteta. Ja sam unaprijed strepila od Irine reakcije. Bila je gora nego što sam mogla i zamisliti. U svojoj ludoj opsesiji da me odvoji od Marijana otišla je toliko daleko da ga je nazvala kući. Ne znam što mu je planirala reći, ali se, na moju sreću ili nesreću, umjesto njega javila Mirjana. Kako je tekao taj razgovor, nikad nisam otkrila, ali mu znam posljedice. Mirjana je očito bila dobro upoznata s mojom i Marijanovom situacijom. Lukavo je Iru namamila u njihovu kuću. Slijepa od bijesa što se Marijan drznuo i pomisliti da bi mogao zauzeti mjesto njezina oca, oholo je stupila u tu kuću u nadi da će tamo zateći Marijana i zauvijek ga se riješiti. Umjesto njega, dočekala ju je Mirjana. Ponudila ju je kavom i navela da prva kaže što ima reći. Moja luda Ira s visoka je počela govoriti o tome kako neće dopustiti da se itko useli u kuću njezina oca. Ispalo je kao da je Marijan lakom i pohlepan čovjek koji želi iskoristiti moju dobrodušnost i naivnost te se dočepati kuće koju je gradio njezin otac. No nije bila riječ samo o materijalnim dobrima, govorila je o društvenom ugledu, spominjala moral i tko zna što sve još. Mirjana ju je saslušala, a potom spustila na zemlju. - Draga moja Ira, sada je red na meni da kažem ono što nikad nikome nisam rekla, što od srama, a što od straha. Da je tvoj otac bio tako divno, moralno i uzvišeno biće, ti i ja danas ovdje ne bismo razgovarale u ovim okolnostima, nego bih s tobom razgovarala kao tvoja maćeha barem kao majka tvoga polubrata ili polusestre. Tvoj divni otac bio je sebična i narcisoidna osoba koja je ugađala samo sebi. Što je najgore, znao je sve to odlično prikrivati. Ljudi su ga voljeli jer ga nisu poznavali, ali ja i tvoja majka najbolje znamo tko je i što je on bio. Ili još bolje, ja znam više nego tvoja jadna mama, jer sam mu bila ljubavnica. Ona je sjedila kod kuće i brinula se o vama dok je on vodio dvostruki život. Znam da to s moje strane nije bilo lijepo, ali nije bilo ni lako. Mlada i naivna, obožavala sam ga. Iskoristio je moju mladost, svoj ugled i svoj položaj. U početku mi je pričao bajke, obećavao brda i doline, a ja sam mu vjerovala. Mislila sam da će se rastati, barem nakon onog događaja kad nas je tvoja majka zatekla u zagrljaju, to više što sam ostala trudna s njim. Aii ništa od toga. Nije mario ni za moje ni za njezine osjećaje. Natjerao me je da pobacim. Plakala sam i molila, obećavala da ću se maknuti iz njegova života i da nikad nikome neću reći čije je dijete. Nije mi dopustio. Zaprijetio mi je gubitkom posla, i to ne samo u našoj bolnici. A kad sam to učinila, ponašao se kao da me jedva poznaje. Bila sam na rubu sloma živaca. Mi smo iz patrijarhalne i čestite obitelji. Moji nikad nisu saznali da sam mu bila ljubavnica, a kamoli da sam pobacila. Godine su mi trebale da se vratim u život. Ne možeš ni zamisliti kako sam živjela. Izbjegavala sam dio grada u kojemu je postojala mogućnost da sretnem tvoju majku. Koliko god sam prije umirala od ljubomore, poslije sam umirala od srama. Da mi je barem rekla jednu ružnu riječ kad nas je zatekla, da me izvrijeđala, da me ikad igdje ogovarala, bilo bi mi lakše. Ali nije, ponašala se kao dama, što je mene srozalo na razinu drolje. Zbog tvog oca i trauma koje mi je nanio, prošle su mi najljepše godine kad sam trebala izlaziti, zabavljati se, imati mladiće, udati se. Da, uništio mi je velik dio života. Ali ne samo meni. Nisam ja bila jedina. Tvoja majka i ne zna sve i ne treba ni znati. Ona je održala vaš dom, podigla vas i dostojanstveno pokopala supruga kojemu ne duguje previše. Dala mu je više nego što zaslužuje. I zato sad ja tebi kažem: pusti je da nastavi svoj život ili ću javno progovoriti o drugom licu tvoga oca. Od tih riječi Ira je zanijemila. Nije mogla vjerovati u to, poput lavice se bacila u obranu očeve časti. Bila je spremna optužiti Mirjanu za laži i klevetu. Mirjana se nije dala smesti, detaljno joj je pričala o Damirovim navikama, koje je mogao poznavati samo netko tko mu je bio blizak. Znala je kakve je pidžame volio, koje mirise upotrebljavao, koje knjige čitao. Moja se ohola lavica vratila kući podvijena repa. Dugo je plakala i razmišljala treba li mi reći što joj se dogodilo. Došla je tek nakon nekoliko dana, sva izobličena od neprospavanih noći, i upitala: - Je li istina da te tata varao? Soba se okrenula oko mene kad mi je postavila to pitanje. Odmah mi je bilo jasno na koga misli, ali kako je doznala? Pokušala sam izbjeći odgovor, ali moja zbunjenost pitanjem već je bila odgovor. Nisam je imala snage upitati ni odakle joj to. S obzirom na to koliko je bila protiv moje veze s Marijanom, bojala sam se da će se stvar dodatno zakomplicirati. Idućih nekoliko noći nisam spavala ni ja. Iako bolno, Ira je prihvatila činjenicu da joj otac nije bio savršen i razumjela je moju odluku da ostatak života ne želim potrošiti na njegovanje Damirove imaginarne slike. Svečani ispraćaj Marijana i mene na putovanje u Egipat bilo je nešto najljepše što mi se u životu moglo dogoditi. Doček je bio još ljepši. Mirjana i Ira priredile su ručak za cijelu obitelj. Iznenađenje je bilo utoliko veće što su tu bila i Marijanova djeca.
Ljiljana, što si mi spremila za večeru? - upitao me moj muž Drago, udobno zavaljen u naslonjač. To je već bilo poput svakodnevnog rituala. Čim bi se vratio s posla, presvukao bi se, zavalio na kauč pred televizorom, a zatim upitao što ima za večeru. Svaki put kad bih pogledala toga prerano ostarjelog i trulog muškarca, činilo mi se da gledam stranca koji se uvukao u moj život ni sama ne znam kako. Više nisam u tom neznancu srednjih godina, za kojeg sam se udala prije dvadeset pet godina, prepoznavala onog mladića punog poleta, planova, mašte, strasti i nježnosti. Pitala sam se kad se zapravo pretvorio u ovog anonimnog, umornog pedesetogodišnjaka s kojim ništa nisam dijelila osim djece koju smo donijeli na svijet. Da, istina je da smo zajedno stvorili divan dom, osigurali svoju egzistenciju i odgojili dva krasna sina koji su imali već više od dvadeset godina, ali u svemu tome izgubili smo jedno drugo, naše snove i sklad koji je vladao prvih godina našeg braka. Odavno je nestalo uzbuđenja, strasti i sitnih znakova pažnje kojima me nekoć obasipao. To nisam mogla oprostiti svome Dragi. Nekadašnju maštu i strast zamijenio je sivilom monotonog, svakodnevnog života. No činilo se da je on savršeno zadovoljan onim što ima. Živio je svoj život uronjen u neku vrstu lijenog uživanja u malim stvarima, zadovoljavajući se samo dobrom večerom ili zanimljivim televizijskim programom. Meni, naprotiv, to nije bilo dovoljno. Žalila sam za uzbudljivijim životom koji sam nekoć vodila i u srcu sam se još uvijek osjećala mladom i poletnom. Ali, imaš pedeset godina! Što još hoćeš? Zar u toj dobi još sanjaš o drhtajima prve ljubavi? predbacivala sam si, ali glas razuma nije mogao nadjačati moje osjećaje. Drago i ja zajedno smo sazreli, ali na različite načine, tako da se više uopće nismo mogli razumjeti. On se s vremenom posve smirio i izgubio interes za osjećaje koji su meni još uvijek bili važni i za kojima sam žudjela. Već se ponašao poput umornog starca, a ja sam se u srcu osjećala poput djevojke. Nema smisla tajiti, naš brak već dugo nije bio sjajan, iako to Drago uopće nije primjećivao. Budući da se nikad nismo svađali, smatrao je da je među nama sve u redu. Moju šutnju nije shvaćao kao oblik negodovanja niti je slutio da od života želim mnogo više od dosadne svakodnevice. A meni bi bila dovoljna samo mala gesta s njegove strane, znak da nije sve nestalo, da je u nama ostalo još nešto od onih mladih ljudi punih poleta kakvi smo nekoć bili, no taj znak nikad nije došao. - Juhu, pečenu kokoš i salatu - odvratila sam mehanički na njegovo pitanje, a on je po običaju zadovoljno kimnuo i rekao: - Odlično! Kad se samo sjetim da je sutra Valentinovo, pomislila sam ogorčeno. Što bih sve dala da se barem jednom sjeti i iznenadi me nečim! Znala sam dobro da je Valentinovo potrošački praznik i da se pravi osjećaji ne mjere bombonijerom ili buketom cvijeća kako je uvijek govorio moj muž, ali unatoč tome, neki mali znak pažnje s njegove strane, samo cvijet ili lijepa riječ zagrijali bi mi srce. No znala sam dobro da od Drage ne mogu ništa takvo očekivati. Činilo se da je on posve zaboravio što su to osjećaji, strast, ljubav. Čak su i naši intimni odnosi postali vrlo rijetki i automatski, a njegovi poljupci ostavljali su me ravnodušnom. Sve mi se češće događalo da pomislim kako bi možda s nekim drugim bilo drukčije, ali odmah bih se zasramila takvih maštarija. Nedavno se u našu zgradu doselio jedan mladić kojega sam često sretala na stubištu ili u dizalu jer su nam se satnice izgleda poklapale. Primijetila sam da iz dana u dan sve više mislim na njega kao na tog "drugog" iz moje mašte. Užasno sam se sramila zbog toga, ali nisam si mogla pomoći. Govorila sam sama sebi kako nije u redu što tumačim njegove poglede i osmijehe kao znakove njegova zanimanja za mene, jer vjerojatno je samo bio ljubazan prema susjedi koja bi mu mogla biti majka. Predstavio mi se jednostavno kao Crni, a taj mu je nadimak savršeno pristajao jer je bio prekrasan crni muškarac markaritnih crta lica i preplanule puti. Čim sam ga vidjela, očarale su me njegove divne crne oči. Povremene maštarije o njemu duboko su me uznemirivale. Na kraju krajeva, imao je tek trideset godina, dakle dvadeset manje od mene. Ipak, činilo mi se da je Crni zaista zainteresiran za mene. Promatrao me na poseban način, s očitim zanimanjem te sam imala osjećaj da naši susreti nisu posve slučajni, već da namjerno izlazi iz kuće u isto vrijeme kad i ja. Nakon posla obično bih ga vidjela kako iziazi iz svog sportskog auta i često sam zamišljala kako bi bilo lijepo odvesti se nekamo s njim, na neko lijepo mjesto, a zatim provesti noć pod zvijezdama u njegovu zagrljaju. Ljiljana, prestani! Zar si posve poludjela, predbacivala sam si i nastojala prekinuti takve misli. No mjesec dana poslije dogodilo se nešto neočekivano. Te večeri padala je jaka kiša nošena vjetrom. Brzo sam koračala ulicom pokušavajući se nekako zakioniti kišobranom, izbjegavajući veće lokve i pazeći da me automobili ne poprskaju kad sam čula da me netko doziva. - Ljiljana! Ljiljana! Okrenula sam se i ugledala Crnog kako mi maše kroz prozor svog auta. - Želiš se utopiti ili da te povezem kući? - doviknuo mi je kroz smijeh, vidjevši da sam se ukipila na mjestu ne znajući što da radim. Tada sam potrčala prema njegovu autu i sjela do njega. Nisam imala izbora, jer već sam bila mokra kao miš. - Zašto pješačiš po ovoj kišetini? - upitao me. - Stariji sin zamolio me da mu posudim auto. Nisam ga mogla odbiti jer je išao na aerodrom po svoju djevojku - odvratila sam. - Skroz si mokra - primijetio je i nježno mi maknuo mokri pramen kose s čela. - Prehladit ćeš se. - Oh, nema veze! - odvratila sam nastojeći zvučati opušteno, iako sam osjećala da cijela gorim od njegova dodira. Krajičkom oka vidjela sam da se smiješi. - Što je tako smiješno? - upitala sam ga. - Ništa, samo sam sretan što si tu sa mnom... Dugo sam sanjao o ovome. Protrnula sam od tih riječi koje je on taka ležerno izrekao. Tijekom dvadeset pet godina braka s istim muškarcem odvikla sam se od udvaranja. - Jako ljubazno od tebe što si me povezao, ali ... - promucala sam zbunjeno. - Zar misliš da sam samo bio ljubazan i da sam stao samo zbog kiše? - prekinuo me. - Nemoj mi reći da nisi primijetila koliko me zanimaš. - Ne razumijem što želiš reći... - rekla sam praveći se naivnom. Iskoristivši crveno svjetlo na semaforu, okrenuo se prema meni i ozbiljno rekao: - Ljiljana, zar ti moji pogledi nisu ništa otkrili o mojim osjećajima. Ta proždirao sam te pogledom. Ne glumi, dobro znaš da mi se sviđaš. Prekrasna si žena. Osvojila si me čim sam te vidio u dizalu. Znam da si udana i zato ti se nikad nisam usudio prići iako sam žudio za tobom. Drhtaj uzbuđenja prostrujao mi je leđima. Na trenutak sam imala osjećaj da sam upola mlada i da sam još uvijek djevojka puna poleta pred kojom je cijeli život. Osjećala sam se tako opuštenom i odjednom mi se činilo kao da je najnormalnije što sam s njim. - Ali, o čemu govoriš? - promucala sam pocrvenjevši i pokušavajući osloboditi ruke koje su se, ni sama ne znam kako, odjednom našle među njegovim toplim, snažnim rukama. Već me dugo nitko nije držao za ruke i gledao s toliko topline i želje. - Vrlo dobro znaš o čemu - rekao je tihim, ali sigurnim i mirnim glasom. Uto se na semaforu upalilo zeleno svjetlo i on je pustio moje ruke, ali sam i dalje osjećala njegov pogled na sebi. Željela sam što prije doći kući, a istodobno sam željela da vožnja nikad ne završi i da što dulje budemo zajedno. Njegova me blizina opijala. - Zašto ne želiš priznati da ni ti nisi ravnodušna prema meni? - upitao me. Zaboga, pomislila sam, zar je bilo tako očito! - Mislim da ne bismo smjeli razgovarati o tome - rekla sam brzo. - Zašto? - upitao me začuđeno podigavši obrve. - Zato što sam udana i gotovo dvostruko starija od tebe. - Dobro znam da si udana - ironično se nasmijao - ali nemoj mi reći da, se držiš tih predrasuda. Besmisleno je da skrivamo svoje osjećaje. - Nisu to predrasude - usprotivila sam se. - To su činjenice. I odakle ti uopće pomisao da me zanimaš?! On se glasno nasmijao. Bio je prilično samouvjeren. Sigurno je slomio mnoga srca, pomislila sam gledajući toga prekrasnog muškarca. - Mene ne zanimaju tvoje godine i bračno stanje, već samo jedno: jesi li sretna? - Naravno! - odvratila sam pretjerano glasno i neuvjerljivo. - Imam divnu obitelj. - Muža koji te voli... - nastavio je ironičnim tonom. - Da, moj muž me voli - odvratila sam. - Ne ostavljaš dojam da si voljena žena - rekao je ozbiljno. - Što želiš time reći? - upitala sam pomalo uvrijeđeno. - U tvojim očima nema onog sjaja tipičnog za žene koje su sretne i voljene. Oči ti zablistaju samo kad si sa mnom. Ostala sam bez riječi, zbunjena tolikom sigurnošću, ali morala sam priznati da je u pravu. U međuvremenu smo stigli do garaže. Čim je parkirao na svoje mjesto i ugasio motor, htjela sam pobjeći iz auta ali nisam uspjela. Zgrabio me za ruku prije nego što sam uspjela otvoriti vrata, stisnuo me uza se i strastveno poljubio. Taj me poljubac duboko uznemirio. Pokrenuo je lavinu osjećaja za koje sam mislila da više ne postoje i da ih više nikad neću doživjeti. U tim trenucima činilo mi se da ponovno proživljavam mladost. Uzalud sam se pokušala osloboditi njegova zagrljaja. Posve sam mu se predala prepustivši se njegovim milovanjima i poljupcima. Trgnula sam se tek kad sam čula da se približava neki auto. - Pusti me! - povikala sam bez daha. - Netko će nas vidjeti! Djelovala sam poput tinejdžerice na prvom sastanku s mladićem i opet sam se na trenutak izgubila u dubini njegovih divnih crnih očiju koje su me promatrale s toliko želje. Zatim sam izjurila iz auta i pobjegla kući, a sljedećih dana nastojala sam ga izbjegavati, ali ne uvijek uspješno. On me čekao, presretao, pokušavao pod svaku cijenu ostati nasamo sa mnom i čim bi ugrabio priliku, grlio me i tada bih mu se prepustila posve nemoćna da mu se oduprem. Ipak, jednom sam mu jasno dala na znanje kako nema smisla da me napada jer bih mu mogla biti majka, ali on je samo slegnuo ramenima i nasmijao se. - I što s tim? Zar to mijenja išta? Kakve veze imaju godine s ovim što osjećamo? - obasuo me pitanjima. - Ali, Crni... - Ja volim tebe i ti voliš mene. Pokušaj to poreći ako možeš. Na kraju bih mu opet popustila. Ne mogu, naravno, okriviti samo njega za to što se zbilo među nama, jer ja sam bila daleko zrelija i iskusnija od njega i znala sam da ne bih smjela ni započinjati takav odnos. Pa ipak, ni danas se ne kajem zbog svega. Uz njega sam se nakon mnogo godina opet osjetila živom. Bila sam voljena i željena i ponovno sam otkrila značenje riječi "strast", riječi za koju sam vjerovala da je zauvijek izbrisana iz mog rječnika. Sastajali smo se uvijek u njegovu stanu: bilo je dovoljno da siđem dva kata niže i pozvonim na vrata. Kad bi mi otvorio, bilo je dovoljno da pogledamo jedno drugo, nikakve riječi nisu bile potrebne. Nisam osjećala niti dan-danas osjećam grizodušje zbog Drage. Ništa mu nisam uskratila, samo sam sebi darovala posljednju ludost prije nego što me život pregazi. Nikad nisam ni pomislila da bi ta avantura mogla potrajati ili se pretvoriti u nešto ozbiljnije. Bila je to lijepa bajka koja nije mogla potrajati više od nekoliko tjedana. Nisam htjela da kraj našeg odnosa bude bolam i tužan, niti sam se htjela pretvoriti u patetičnu stariju ženu koja se očajnički drži svoga mladog ljubavnika, koji će prije ili poslije poželjeti natrag svoju slobodu. Zato sam mu prije deset dana priopćila da je sve gotovo. Rekla sam to smiješeći se dok me još stezao u svom naručju. - Zašto, Ljiljana? - upitao me zbunjeno. - Mislio sam da nam je lijepo zajedno. - Bolje je da prekinemo sada dok još možeš imati lijepa sjećanja na mene - odvratila sam nasmiješivši se pomalo tužno. - Uvijek ću imati lijepa sjećanja na tebe! - odvratio je brzo. - Vjeruj mi, bolje je tako. Otpočetka smo znali da naša veza nema budućnosti. Ja sam u braku, a ti si mlad i cijeli je život još pred tobom. - Ali, nema potrebe da baš odmah prekinemo. Možemo... - Ne! - odvratila sam odlučnim glasom. - Odmah! Nema smisla nastaviti s ovim. Poslije će biti sve teže. Meni će biti teško. Nisam htjela dalje raspravljati o tome, a on je bio tako uviđavan da je to prihvatio bez daljnjih rasprava. Iz zaista je poštovao moju odluku, jer od tog dana rijetko sam ga sretala, a kad bismo se slučajno sreli, samo bi me nježno gledao, nasmiješio se, pozdravio me i otišao. Iako me boljelo srce, znala sam da je tako najbolje. Snovi ne mogu predugo trajati jer se lako pretvore u noćnu moru. Danas je opet Valentinovo. Drago po običaju ignorira dan zaljubljenih i nije mi ni čestitao. On i djeca izišli su odmah nakon doručka, a ja sam na brzinu dovršila neke kućne poslove, odjenula se i zaputila u trgovinu po namirnice. Kad sam prošla pokraj poštanskog sandučića, primijetila sam da je u njemu neka omotnica. Začudila sam se, jer poštar obično nije prolazio tako rano. Otvorila sam sandučić i izvadila omotnicu na kojoj nije bilo ni marke ni adrese, već je samo pisalo: "Za Ljiljanu". Srce mi se uzlupalo i drhtavim sam prstima otvorila kuvertu. Na običnom, bijelom listu papira pisalo je: "Zauvijek u mom srcu. Tvoj Crni". I datum: "Valentinovo 2004." Oči su mi se ispunile suzama i čvrsto sam stisnula poruku na srce, a zatim sam iza sebe začula glas: - Ljiljana, volim te i uvijek ću te voljeti. Poštujem tvoju odluku iako se ne slažem s njom. Uskoro se selim i više se nećemo vidjeti. Jedino tako moći ću te preboljeti. Nisam se okrenula, jer da sam to učinila, bacila bih mu se u zagrljaj i ne bih ga pustila da ode, a prije ili poslije on bi ipak otišao i slomio mi srce. Zato sam samo kimnula ne rekavši ni riječi, jer nisam htjela da čuje kako sam na rubu plača. Prošlo je nekoliko beskrajno dugih trenutaka tišine, a zatim sam čula njegov uzdah i korake kako se udaljavaju. Kad sam se napokon okrenula, lica mokrog od suza, još sam dugo stajala na mjestu gledajući prazan haustor. Bila sam slomljena, ali znala sam da sam donijela najbolju odluku za sve. Navečer, kad se Drago vratio kući, po običaju se presvukao, ispružio na kauč pred televizorom, a zatim upitao što ima za večeru. - Riža, šnicle i salata - odgovorila sam kao iz topa. - Sjajno! - odvratio je on zadovoljno. Sve je bilo tako banalno i obično i da nije bilo one poruke koju sam brižljivo skrila u ladici ispod donjeg rublja, možda bih povjerovala da se zapravo nikad ništa nije ni dogodilo, već da je sve bilo samo slatka maštarija, stvorena kako bi ublažila sivilo mog života. Pogledala sam muža, tako mirnog i nesvjesnog svega, i u tom me trenutku preplavio val nježnosti prema njemu. Nisam više osjećala ljubav, jer to je nestalo prije mnogo godina, već samo neizmjernu nježnost. Nikad mu neću reći za Crnog. Znam da bi ga to samo povrijedilo i nikad ne bi shvatio zašto sam to učinila. On je smatrao da mi je dobar muž i na neki je način to i bio, samo što me nije razumio. Uz njega mi ništa ne nedostaje, dobar je prema meni i poštuje me, ali ne pruža mi dovoljno ljubavi i pažnje i ne shvaća da zbog toga patim. Za njega je ljubav njegov mir, navike, sigurnost, nešto što nema nikakve veze sa strašću koju sam ja, na sreću, ponovno otkrila s Crnim, koji je ponovno zapalio iskru strasti u meni. Duboko sam uzdahnula ne primijetivši da me Drago ispitivački promatra. - Je li sve u redu, Ljiljana? - upitao me. - Naravno. Zašto pitaš? - Nekako si mi drukčija u posljednje vrijeme. - Kako to misliš? - upitala sam ga. - Ne znam, nekako izgledaš mlađa, ljepša, veselija... Nasmijala sam se blago se zarumenjevši zbog tajne koja mi je grijala srce i dušu. - Tko zna - odvratila sam. - Možda zato što je danas Valentinovo. "Zauvijek u mom srcu!"
Život u kavezu dobroteOdrasla sam u malom mjestu nedaleko našeg glavnog grada. Uz majku Milenu, udovicu, koja čitavog života nije skidala crnu maramu s glave, žaleći za suprugom, mojim ocem Jožom koji je u najboljim godinama stradao u prometu kao vozač kamiona pa je u mom djetinjstvu nedostajalo radosti i smijeha. Radeći po kućama i tuđim njivama, majka je zarađivala novac kojim me školovala, pa sam odabrala medicinsku školu kako bih se kao medicinska sestra što prije zaposlila i zarađivala da se izvučmo iz bijede i siromaštva. No, umjesto zaposlenja nakon završene škole, našla sam se među tisućama nezaposlenih, a tada se moja mama naglo razboljela i umrla pa sam ostala sama, očajavajći nad svojom sudbinom. Svakog sam dana pratila oglase ne bih li pronašla bilo kakav posao pa kad sam naišla na oglas kojim se tražila njegovateljica nepokretne osobe, odmah sam se prijavila. Bila sam presretna što sam baš ja dobila to radno mjesto između mnogobrojnih kandidata. Naime, uvjet obvezatnog boravka u kući njegovane osobe mnoge je odbijao, dok je meni to najviše odgovaralo. Nepokretna osoba kojoj je bila potrebna cjelodnevna briga bila je žena četrdesetih godina, gospođa Darija, stradala u prometu pa je život provodila u invalidskim kolicima ili u krevtu. Njezin suprug, gospodin Marko, bio je građevinski poduzetnik, nasljednik svojih imućnih roditelja od kojih je naslijedio vilu u elitnom dijelu grada, a i sam je stekao pravo bogatsvo unosnim poslovima u zlatno doba graditeljstva, dok i u našoj zemlji nije zavladala kriza. Od prvog se dana prema meni odnosio s uvažavanjem pa sam se u njihovoj kući osjećala poput člana obitelji koju nisam imala. Nema prepreke za slobodan dan Šteta je što niste studirali medicinu, jer se u vama krije veliki talent za tu struku - godilo mi je mišljenje tog šarmantnog četrdesetgodišnjaka koji se - izgleda - zbog stalne zauzetosti poslom rijetko kada upuštao u privatne razgovore. Na licu mu je bio stalni grč ili nešto poput pečata tuge utisnute među prerano stečene bore. Takav sam dojam stekla o njemu prvih dana dok još nisam doznala za pravi razlog njegove "noćne more". Naime, on je bio za volanom u vrijeme prometne nesreće kad je poginula mama njegove supruge, a ona doživjela teške povrede vratne kralježnice i ostala nepokretna. Ništa nisam znala o tome dok mi jednom prigodom nije ispričao svoju nevolju. Bližio se blagdan Svih svetih pa sam ga zamolila za slobodan dan kako bih otišla na groblje da očistim grobove svojih pokojnika, kako to tih dana čine i svi ostali. - Nemojte se ispričavati, Marijana! Nema nikakve prepreke za slobodan dan jer će Dariju pripaziti domaćica Magda koja je brinula o njoj dok vi niste došli. Poslužite se autom koji vam inače stoji na raspolaganju, samo vas molim, pazite u prometu da ne stradate. Tih se dana pred blagdan događa najveći broj nesreća jer vozači voze poput sumanutih. To vam govorim iz vlastitog iskustva, jer sam pred dvije godine upravo pred blagdan Svih svetih doživio nesreću na jednom raskrižju samo zato što nisam propustio vozača koji je vozio na crveno. A mogao sam izbjeći tu nesreću samo da se nisam držao prava prvenstva - prvi je put spomenuo dio krivnje u toj nesreći, pa sam tek tada shvatila da ga razara neopravdano kajanje. - Zašto okrivljavate sebe zbog tuđe nepažnje? Da ste mogli izbjeći nesreću, sigurno biste to i učinili pa nemate razloga opterećivati svoju savjest zbog tuđe bahatosti - pokušala sam mu olakšati teret koji je natovario na svoja leđa. Možda se nikad neću udati Moja supruga se zbog svog stanja posve odvojila od vanjskog svijeta i ne želi među ljude. Medicinska sestra koja je brinula o njoj, nije izdržala život ograničen na prostor ograđen parkom i visokom ogradom pa se bojim da ćete i vi otići čim nađete normalan posao, u nekoj bolnici ili Domu zdravlja. Ja sam s vašim angažmanom zadovoljan i mogu vam ponuditi radno mjesto na neograničeno vrijeme i prije isteka probnog roka, naravno, ako to i vama odgovara - slušala sam zadovoljna ne vjerujući vlastitim ušima da se i meni jednom sreća osmijehnula. - Vi ste, Marijana, zanimljiva djevojka puna vedrine u čijem se društvu dobro osjeća i moja supruga, ali i ja lakše podnosim svoju mučnu svakodnevicu pa vas želim što dulje zadržati u svojoj blizini. Nadam se da nas nećete napustili i kad se jednog dana udate. - Kad se udam! Pa ja se možda nikad i neću udati jer sam doživjela razočarenje u svojoj prvoj ljubavi, dečku kojeg sam poznavala od prvog razreda osnovne. Naime, mislila sam da ga poznajem, ali sam se prevarila. Iznevjerio me kad mi je bilo najteže - s mukom sam zadržala suze kad sam se sjetila tih najtežih trenutaka u svom životu kađ mi je umrla majka, a Tomislav, od koga sam očekivala podršku i razumijevanje, okrenuo mi je leđa. I kad sam se osjećala sama na svijetu, naišla sam na pruženu Markovu ruku. Ne samo što me zaposlio, već mi je godinu dana kasnije ponudio stan u centru grada nedaleko svog ureda, stan koji mu je služio za predah i opuštanje u vrijeme intenzivnih poslova u proteklim godinama. - Kad je zgrada bila dovršena, jedan sam stan ostavio za sebe jer, kao što vidite, trebam proći gradskom gužvom da dođem do svoje kuće. Bilo je to na početku moje karijere, kad sam očekivao potomstvo koje mi Darija nije mogla podariti. Otkad je postala invalid, umrla je i posljednja nada da ću postati otac pa su moje zamisli o posjedovanju stana u centru grada postale bespredmetne. Zato bih rado prepustio taj stan vama, Marijana, ako ste uopće zainteresirani. - Kao da čitate moje misli, gospodine Marko! Upravo sam dobila ponudu da prodam moju rodnu kuću u selu, a za razliku u cijeni stana, uzet ću kredit. Stan mi je svakako potreban, samo što sam se bojala o tome i razmišljati. Ponuđena mi cijena, za kuću je povoljna u odnosu na današnje prilike, a ja se više ne namjeravam vratiti u selo i kad jednog dana prestane potreba za mojim poslom u vašoj kući... - rekla sam s knedlom u grlu od pomisli da će Darija prema liječnikovoj prognozi poživjeti najviše šest, sedam godina. Jer, uza svu njegu i redoviti boravak u toplicama svakih pola godine, njeni su organi polako otkazivali. - Nije li vam žao prodati rodnu kuću? - upitao je Marko. Što se tiče ugovora o kupnji, dovoljno je da uplatite vašu ušteđevinu i obvežete se na daljnje mjesečne rate, recimo, u visini trećine vaše zarade. To vam je mnogo povoljnije nego se zaduživati u banci. Ipak sam odlučila uzeti stan Ja nikad ne bih mogao otuđiti ovu kuću, jer je to moj rodni dom za koji me vežu uspomene na djetinjstvo, roditelje, moje odrastanje, prve simpatije i ljubavi. Imam osjećaj da su u toj kući zarobljene sjene mojih pokojnih roditelja, pa nigdje drugdje na ovoj Zemlji ne želim živjeti. - Razmislit ću o vašem neočekivanom prijedlogu pa možda i odustanem od prodaje roditeljske kuće. U svakom slučaju, zahvalna sam vam što mi nastojite pomoći da osiguram svoju budućnost. - Nisam završio priču o stanu koji sam vam ponudio. To je stan u novoj zgradi koju je gradila moja firma, na posve drukčijoj poziciji nego ova moja kuća. Kad mi ovdje dosadi tišina, odem u stan kamo dopire buka grada jer je zgrada interpolirana među postojeće kuće u vrlo prometnoj ulici. Zadržao sam ga, ne samo zbog momentalnih potreba, već sam računao na potomke. No, moja su se očekivanja u vezi potomstva izjalovila, a pokušaj da u samoći zaboravim na probleme u kući, pokazao se promašenim. Shvatio sam da meni nije potrebna samoća, već netko s kim bih mogao iskreno porazgovarati. Jer, ima dana kad osjećam tjeskobu koju mogu odagnati samo ako je podijelim s nekim poput vas, Marijana. Ovo što sam vama povjerio - priznao je da se ponekad borim s vlastitom savješću - nikad još nikome nisam rekao. Prema vama osjećam toliku bliskost kao da se poznajemo čitavog života, i to je osnovni razlog zašto vas želim zadržati u svom životu kao prijatelja. Je li me razumijete, Marijana? Ako je vaš odgovor da, onda ćete bez sustezanja uzeti ovaj stan. - Da, uzet ću ga i uplatiti dio cijene svojom ušteđevinom, a po ugovoru ćete mi odbijati dio zarade - rekla sam nakon kraćeg razmišljanja. Marko je kanalizirao, a ja sam prihvaćala njegove zamisli o svojoj budućnosti, uvjerena da to čini iz altruističkih pobuda, a možda i sažaljenja što sam tako rano ostala bez roditelja. Uskoro me odveo da pogledam stan koji mi se činio poput raja u odnosu na moju skromnu roditeljsku kuću. Stan je bio namješten skupocjenim namještajem i funkcionalan zbog ugrađenih ormara i raznih polica. Na raspolaganju sam u prvo vrijeme imala kuhinju s blagovaonicom i sobu, a njegova soba za opuštanje ostala je, na moj zahtjev, i dalje u istoj namjeni. Nagovorio me na studij medicine Raspitao sam se o mogućnostima nastavka vašeg obrazovanja. Bilo bi šteta zanemariti mogućnost da završite studij medicine za fizijatra - iznenadio me Marko prijedlogom o kojem sam ponekad samo sanjarila. - Što se upisa tiče, pomoći će vam moje poznanstvo, a vremena za učenje imate dovoljno uz posao koji obavljate. Iskoristite šansu koja vam se pruža da postanete liječnica jer će vam život biti mnogo lakši, a vi to i zaslužujete. Trebate samo napisati zamolbu uz obrazloženje svojih motiva zašto želite studirati i sigurno ćete biti primljeni - rekao je s takvom sigurnošću da sam mu povjerovala kako će se moji tajni snovi jednog dana ostvariti. - Predajte zamolbu i priloženu dokumentaciju što prije kako biste ove jeseni mogli započeti studije - rekao je Marko. Kad smo te jeseni odveli Dariju u toplice, obavila sam sve formalnosti oko upisa i često dolazila u stan još uvijek ne shvaćajući da je stvarnost sve ovo što mi se događa. Na stolu me jednog dana nakon povratka s predavanja dočekalo prijenosno računalo koje mi je doista nedostajalo, a nisam si ga mogla priuštiti. Sjela sam i zaplakala od sreće, ali i tuge koja me odjednom snažno obuzela jer, postala sam svjesna da volim tog čovjeka svim svojim bićem, ali zbog svojih emocija osjećam veliku krivicu pred njegovom jadnom suprugom. Nakon svega što je učinio i još uvijek čini za mene, više nije bilo sumnje da taj sredovječni muškarac svojim postupcima iskazuje ljubav koju više ne može skrivati iza službenog odnosa. Pogled njegovih sivomodrih očiju ga je odavao, a mene je sve više plašilo rađanje tih uzajamnih osjećanja koji bi nas mogla odvesti na pogrešan put. Ne samo što mi je po godinama mogao biti otac, već i zbog njegovog braka, žene invalida koja je ustvari samo vegetirala, ali postojala je tu poput graničnog stupa koji opominje da je svako prekoračenje granice nedopustivo. Sjedila sam zadubljena u misli u polumraku sobe u koju je kroz prozore dopirala škrta svjetlost uličnih svjetiljki, kad sam čula okretanje ključa u bravi ulaznih vrata. Čula sam korake koji su se približavali kuhinji u kojoj sam sjedila za stolom na kojem je još neraspakiran bio Markov poklon. - Pomislio sam da još niste stigli. Zašto sjedite u mraku, Marijana? Mislio sam da će vas moj dar razveseliti, a on još uvijek stoji neraspakiran. Mogu li upaliti svjetlo? - upitao je glasom u kojem se nazirala napetost. - Sjedim u mraku da lakše sredim dojmove. Doista sam dirnuta vašom pažnjom i nemam riječi kojima bih vam mogla zahvaliti za sve ovo što činite za mene. - Učinio bih ja i mnogo više da nisam vezan brakom koji je samo na papiru. Ovog bih vam trenutka ponudio da sa mnom provedete ostatak godina, da mi budete žena s kojom ću dijeliti istinski život... - odjednom mu je glas prepukao, a iz njegovih grudi se vinuo duboki jecaj. Ustala sam i prišla mu da ga utješim prijateljskim zagrljajem, ne sluteći da će tih trenutaka iz nas provaliti emocije koje smo do tada tako vješto skrivali. Umjesto prijateljskog zagrljaja, dodirom naših tijela, osjećaji koje smo dugo skrivali su se razbuktali, pa se taj zagrljaj pretvorio u buktinju strasti koja nas je odvela u krevet, a nakon toga više nije bilo povratka na naš službeni odnos. Priznala sam mu da ga volim, a da on voli mene nije me trebao uvjeravati. Znala sam to, jer se to vidjelo u njegovom čeznutljivom pogledu, osjećalo u glasu i svakom pokretu već nakon izvjesnog vremena boravka u njegovom domu. Nakon događaja te prosinačke noći osjećala sam nelagodu pri svakom njegovom pogledu, pa čak izgovorenim riječima u čijoj se boji glasa osjećala ljubav obojena žudnjom, kao što gladan čovjek ne može sakriti pohlepu za hranom. Marko je bio gladan ljubavi, kao što sam uostalom i sama bila željna nježnosti i pažnje. Početkom nove godine, kad sam odlazila na predavanja, naša domaćica Magda bi me ispraćala zagonetnim smiješkom iz kog se mogla naslutiti njena sumnja da je ona naš odnos "pročitala". Budući da su poslovi u gradnji splašnjavali, Marko je imao sve više vremena pa smo se često družili dijeleći sreću u našem ljubavnom gnijezdu. Bilo je doduše trenutaka kad sam zavidjela kolegicama na fakultetu na njihovoj slobodi, dok bi poslije predavanja odlazile zajedno s kolegama u kafiće gdje bi uvijek nešto proslavljali, a ja sam žurila u svoj stan, a potom u kuću gdje me čekala Darija. Željela sam živjeti punim plućima Bilo je mladića koji bi mi prilazili s namjerom da budemo u vezi, ali sam ja izbjegavala i odbijala svaki takav pokušaj, kao što to i priliči ženi s obavezama kakve sam ja imala. Za mene je postojao samo Marko pa iako nismo bili vjenčani, smatrala sam se obveznom kao prema bračnom drugu. U trenucima zanosa, Marko bi maštao o našoj zajedničkoj budućnosti, uvjeren da njegova Darija neće još dugo poživjeti, iako o tome nismo nikad otvoreno progovorili. Prošle su tako godine za koje sam vrijeme diplomirala i postala liječnica fizijatrije, i sva stečena znanja savjesno primjenjivala na svojoj pacijentici. - Budeš li me čekala, čim budem slobodan, vjenčat ćemo se i nastaviti život u našoj kući na brdu, sa čije se terase vidi cijeli grad kao na dlanu - govorio bi gledajući kroz prozor jurnjavu automobila našom ulicom. - Budeš li me čekala? - ponovila sam ljutito. - Ništa ja više ne čekam - naglasila sam posljednju riječ - već jednostavno živim s tobom punim životom i bez vjenčanja koje je ustvari samo formalnost. Nije li tako? - Upravo je ta formalnost smetnja punini života, priznali mi to ili ne, draga moja! Da te nisam ja zarobio, sigurno bi našla dobrog muža kome bi rodila djecu, jer nas dvoje čekajući, bližimo se posljednjoj granici... Meni je četdreset sedma... - A meni je tek trideseta! No, ako želiš potomstvo, ne moramo čekati. Spremna sam i na vanbračnu djecu! I nemoj strahovati za svoj ugled jer će ime oca ostati nepoznato. Dva mjeseca nakon tog razgovora, osjetila sam prve simptome, te nakon ginekološkog pregleda, obavijestila sam Marka o trudnoći. Da sam znala s koliko će me pažnje obasuti, sputavati me u poslu i brinuti o mojoj prehrani, ne bih mu rekla dokle god bi mi bilo moguće skrivati trbuh. Osjećala sam se poput princeze kojoj se ispunjavaju sve želje. U drugoj polovici trudnoće, Marko je angažirao fizioterapeuta koji je uz domaćicu Magdu pred moj porođaj preuzeo svu brigu o Dariji kojoj je najpotrebnija bila masaža kako bi se koliko-toliko mišići očuvali od potpune atrofije. Poznanstvo s jutarnjim trkačem Nakon rođenja djevojčice Saške, bila sam najsretnija žena na svijetu i posvećivala joj svaki svoj slobodni trenutak. U odgoj djeteta bio je uključen i Marko, mada službeno nije bio nigdje upisan kao otac. Naš uži krug poznanika je prešutno prihvaćao naš nedefinirani odnos, a supruga Darija nije propadala samo fizički već i mentalno pa nije postavljala nikakva pitanja. Uoči Uskrsa, tog je proljeća preminula i nakon mučnih godina vegetiranja našla svoj mir. Vjenčali smo se šest mjeseci kasnije, u nazočnosti samo dvoje svjedoka, a u kuću sam preselila tek godinu dana nakon Darijine smrti. Budući da je domaćica Magda vodila domaćinstvo, predložila sam mužu da se zaposlim kao liječnica. - Nemoj ni pomišljati na zaposlenje, Marijana! Zar bi moj društveni status okrnjila traženjem zaposlenja među onima koji nemaju sredstava za život. Zar tebi nešto nedostaje u našoj kući? - upitao je uvrijeđenim glasom. - Meni je najveće zadovoljstvo kad me ti dočekaš kod kuće, a ja sam sretan što mi je žena fakultetski obrazovana osoba - i nehotično je prizano svoj poriv da me nagovori na studiranje. Pristala sam. Do osnovne škole Saška je izrastala u lijepu i pametnu djevojčicu pa se uključila u mnoge slobodne aktivnosti na koje sam je ja odvodila, a najviše je voljela plivanje. Zato smo svakog ljeta odlazili na more i ostajali čitave ljetne praznike u Markovoj kući na samoj obali mora. U početku mi je smetalo što Marko nije s nama ostajao više od dan-dva, jer je njemu posao bio iznad svega, ali sam se i na to navikla. Tako je bilo i te godine kad je naša kći završila osnovnu školu i postala prava tinejdžerica koja je obožavala svog oca. Zato ga je nagovarala da ostane s nama na moru u čemu sam je i ja podržala, govoreći suprugu: Zar ne bi bilo korisnije da plivaš sa Saškom, da se barem na godišnjem odmoru družite, jer za to kod kuće nemaš vremena. Osim toga, ona se najozbiljnije priprema za natjecanje u plivanju, u čemu joj ti možeš pomoći jer ona kaže da si ti njezin najbolji trener. Budući da sam odrastala bez oca, najbolje znam da jedino uz oba roditelja svako dijete stiče samopouzdanje, a pogotovo uz oca koji ženskoj djeci u pubertetu daje sigurnost. Da ne spominjem i svoju želju da barem jedno ljeto provedemo zajedno. - Ti zaboravljaš da novac treba zaraditi, a momentalno su poslovi u graditeljstvu postali profitabilni pa ne bih rado propustio priliku da nadoknadimo izgubljeno u vrijeme krize. Priznam da bi mi odmor dobro došao, ali ja jednostavno nemam ljeti vremena. Spominjanjem zarađivanja novca najlakše bi mi zatvorio usta jer sam i ja trošila njegov novac pa mu ni ovom prilikom nisam rekla što mi je tog trenutka palo na pamet, da novac nije jedini izvor sreće. Pomirila sam se s njegovom odlukom da se vrati kući. Iako su mi moje znanice zavidjele na statusu supruge imućnog poduzetnika, ja sam sve više osjećala da život prolazi pokraj mene. Vrlo smo rijetko upražnjavali nježnosti u krevetu, pa sam se sve češće s nostalgijom sjećala onih dana prije službenog braka kad je Marko pronalazio vremena i za ljubav. Nakon takvih sam razmišljanja često zapadala u depresiju, pa da mi se to ne dogodi i na ljetovanju, odlučila sam svoje slobodne vrijeme ispuniti rekreacijom na suhom, jer sam plivanje izbjegavala zbog čestih grčeva u stopalu. Čim bih ušla u vodu, prste na desnoj nozi, uhvatio bi bolni grč. Ustala bih prije izlaska sunca i pošla na trčanje borovom šumicom pokraj mora. Jednog jutra, ubrzavajući korak u lagano trčanje, iznenadio me muški glas: - Mogu li vam se pridružiti? - upitao je jutarnji trkač što se stvorio pokraj mene. Na trenutak se zaustavio i uz široki osmijeh, poželio mi dobro jutro. Tamnokosi mladić, očaravajućeg osmijeha, atletski razvijenih ramena i mišićavih dugih nogu, u laganoj sportskoj odjeći, kretao se nečujno gotovo poput pantere. - Ako namjeravate trčati, skinite sve do majice jer ćete se u protivnom uznojiti i prehladiti - ljubazno me posavjetovao. - Vi ste uistinu spasilac? - upitala sam pročitavši tu riječ na njegovoj majici. - Da, spašavam plivače koji precijene svoje mogućnosti. To mi je posao preko ljeta, a inače sam nastavnik tjelesnog odgoja u srednjoj školi. Goran - izgovorio je svoje ime uz čvrsti stisak ruke. Goran mi se učinio vrlo bliskim I dok sam ja razmišljala kako je ovo neobično mjesto za upoznavanje, on je dodao prije nego što sam izgovorila svoje ime: - Vi ste gospođa Marijana! Znam vašu kći Sašku što se druži s djevojčicama iz kampa. Pazim na nju jer se često upušta u rizično plivanje daleko od obale. Na moru najčešće stradavaju oni najhrabriji. Znate, moja je dužnost paziti na sve plivače, a pogotovo one koji podcjenjuju opasnosti na moru. Ne kažu Dalmatinci uzalud: "Voli more, drž' se kraja!" - Hvala vam na brizi! Mada je moja kći dobra plivačica, opreza nikad dosta. Opomenut ću je da ne čini gluposti. - Nemojte joj, molim vas, reći da ste to doznali od mene! Još bolje, nemojte je uopće opominjati da se ne obeshrabri, a ja ću je upozoriti da ne pliva predaleko od obale jer najveća opasnost plivačima prijeti od glisera. - Goran mi se učinio bliskim kao da se oduvijek poznajemo, pa smo bez ustručavanja nastavili razgovor. - Marijana! Lijepo ime za lijepu ženu - rekao je Goran promatrajući me svojim dubokim tamnim očima koje su me posve paralizirale. - Moram se vratiti - naglo sam se okrenula i pošla u želji da se što prije udaljim od tog privlačnog muškarca. Pridružio mi se bez riječi kao da je slutio zašto želim pobjeći od njega. Kad smo stigli do ruba šume, požurila sam prema kući gdje me na terasi čekala Saška. Naš prvi poljubac bio je presudan Nisam te našla u tvojoj sobi pa sam se zabrinula. Gdje si bila? - upitala je, znatiželjno čekujući odgovor. - Bila sam na rekreacijskom trčanju! Sutra ćeš mi se i ti pridružiti - izgovorila sam neplanirano, svjesna da to ustvari ne želim. - Da ustajem u zoru i s tobom trčim!? Ne pada mi na pamet, mama! Čuvam snagu za plivanje i veslanje s prijateljima iz kampa. - U redu, Saška! Da ubuduće ne brineš gdje sam, svako ću jutro na trčanje, jer ću se inače ulijeniti i udebljati od mirovanja - nastojala sam unaprijed opravdati svoje jutarnje izlaske. Sljedećeg sam jutra krenula u isto vrijeme nošena željom da se susret s Goranom ponovi, a on me, kao po dogovoru, čekao na rubu šume. Čim me ugledao, njegovim se licem razlio osmijeh zadovoljstva, a meni je srce življe zakucalo. Samo uz kratki pozdrav, krenuli smo prema šumi i potrčali. Zadihani od tempa kojeg sam sama diktirala, zaustavili smo se kod klupe ispod bora. Pažljivo me ogrnuo svojom vestom, nježno mi dodirujući ramena, a od svakog njegovog dodira moje je tijelo nekontrolirano zadrhtalo što nije izmaklo njegovom pogledu. Bila sam iznenađena silinom želje za tim dodirima, željom kakvu nisam osjetila uz Marka posljednjih desetak godina. No, i sama pomisao na muža na mene je djelovala poput hladnog tuša, pa sam ustala u namjeri da pođem, ali su me zaustavile Goranove riječi: - Opustite se, Marijana! Ostavite ružne misli za neko drugo vrijeme! Tu smo samo nas dvoje, divna žena i muškarac koji je želi od prvog trenutka kad ju je ugledao - govorio je u trećem licu kao da se to ne odnosi na nas dvoje, a ja sam se tog trenutka postidjela svoje neodlučnosti da odem. - Znate, bio sam začuđen kad sam vidio da se vaš muž vraća, a vas ostavlja s kćeri koja se brzo uklopila u društvo iz kampa, pa ste vi prepušteni samoj sebi. Jesam li u pravu? A znate li zašto smo se sreli? Zbog moje snažne želje da se to dogodi - govoreći, nježno me zagrlio, a ja, nemoćna da se oduprem njegovoj blizini, pružila sam mu usne na poljubac, posve nesvjesna što mi se događa. Bio je to presudni trenutak za moj daljnji život. Po prvi sam se put, nakon mnogo godina, ponovno osjećala vrijednom pažnje, i poželjnom ženom. Zadovoljstva kojeg sam osjećala u Goranovom zagrljaju, nisam se željela odreći niti pod cijenu svojih moralnih načela o preljubu, pa sam pristala na njegov prijedlog da se sretnemo te večeri u njegovoj kamp kućici. Ne znam hoće li ti kći oprostiti Otada su mi dani postali beskrajno dugi u iščekivanju večeri, kad sam se pod okriljem noći izvlačila iz kuće čim bi Saška zaspala. Prošla su tako dva tjedna mojih noćnih izleta, kad mi je Goran rekao očajničkim glasom: - Marijana, zaljubio sam se u tebe iako to nisam želio! Vjerovao sam da će mi naš susret biti samo jedna od lijepih uspomena s ljetovanja, ali sad osjećam da više ne bih mogao živeti bez tebe. Reći ćemo tvom mužu što nam se dogodilo i vjerujem da će nas razumjeti. I ja sam znala da će mi život biti prazan nakon spoznaje kako je lijepo biti žena u zagrljaju strastvenog muškarca mojih godina, ali nisam pomišljala na rastavu. Nisam mogla ostaviti muža prema kome sam osjećala veliku zahvalnost što me izvukao iz bijede. Kao ni kćerku koja je emotivno više vezana uz oca nego uz mene, mada je u razdoblju kada joj je majka najpotrebnija. Goranov se odmor s učenicima u kampu bližio kraju pa sam posljednje noći, ležeći uz Gorana, uz koga sam upoznala i onu drugu, ljepšu stranu života u dvoje, razmišljala o silini strasti koja me dovela u njegovu kamp kućicu. Pokušavala sam u mislima opravdati svoj grijeh suprugovom nezainteresiranošću za mene kao ženu. Za njega sam bila samo majka njegova djeteta, netko o kome se on mogao brinuti, davati savjete i pokazivati svojim poslovnim partnerima kao suvenir. Pogleda uprta u dubinu zvjezdanog neba, nisam željela zaspati kako ne bih izgubila ni djelić sretnih trenutaka kakvi se mogu doživjeti samo jednom ili ni jednom u životu. Pitala sam se, što bi učinio moj muž da slučajno dozna za moju ljubavnu vezu s muškarcem kojeg sam slučajno srela na ljetovanju. Čudno, ali u tim trenucima nisam uopće pomislila na Sašku, kako bi ona reagirala da sazna za moja noćna izbivanja. Po Goranovom ravnomjernom disanju zaključila sam da spava, dok sam ja i dalje posve budna od uznemirenosti i tuge zbog rastanka, kroz prozorčić gledala zvijezde koje mi se nikad nisu učinile tako blizu kao te noći. Bila sam svjesna da moram ustati i vratiti se u svoju kuću, uvjerena da kćerka, izmorena cjelodnevnim aktivnostima, spava. Potiho sam otvorila vrata i pažljivo se spustila preko onih nekoliko stepenica, kad me uhvatila nečija ruka od čijeg sam stiska skoro vrisnula. - Čekam te da ti pomognem pronaći put do kuće - užasnuta sam prepoznala glas svoje kćeri. - Znala sam da si tu, kao i proteklih noći, ali sam morala doći da me vidiš, jer bi me inače uvjeravala da mi se samo činilo kako nisi u svom krevetu - izgovorila je drhtavim, isprekidanim glasom, očito već unaprijed osmišljene riječi. Niti sam mogla, ali niti stigla bilo što reći, kad je Saška odlazeći, prosiktala: - Ostani sa svojim ljubavnikom, jer nama više nisi potrebna! Poslat ću tati poruku da dođe po mene - izrekla je presudu i u ime svog oca, odmjerivši me prezrivim pogledom, dok sam ja ostala naslonjena na kućicu jer me noge nisu držale. Tu me zatekao Goran koji se ubrzo probudio. - To se moralo dogoditi! Sad barem znamo na čemu smo - rekao je, uvjeren da me muž neće primiti u kuću. Marko je stigao tog dana predvečer. Već po njegovom držanju zaključila sam da je o svemu obaviješten. Umjesto bijesa kojeg sam od muža opravdano očekivala, prišao mi je kao bolesnom djetetu, a ne ženi koja ga je iznevjerila. Svojom mi je nadmoćnom milostivošću ponudio da porazgovaramo o "incidentu" zbog kojeg ga je Saška pozvala da hitno dođe. - Ja ti mogu oprostiti, kao i tom mladiću kojemu nemam pravo zamjerati što je prišao lijepoj ženi da se zabavi, ali se pitam hoće li ti kći ikada oprostiti. Od mene zahtijeva da se bez tebe vratimo kući, no to ne dolazi u obzir. Vraćamo se svi troje, i zato te molim da spakiraš stvari kako bismo mogli odmah krenuti. Imam sutra prijepodne jedan važan sastanak - govorio je s takvom mirnoćom kao da je od svega jedino i najvažnije na vrijeme stići na sastanak. Bilo bi mi mnogo lakše da je pobjesnio od ljubomore, da me čak i udario, ne bih mu mogla zamjeriti. Očekivala sam da će mi zaprijetiti rastavom, ali je on nije ni spomenuo. Sve bi bilo normalnije od njegova velikodušnog praštanja. Dapače, trudio se da pred okolinom ostavimo dojam normalne obitelji koja se zbog nekih razloga mora prije završenog odmora vratiti kući. Čak je prisilio Sašku da zajedno večeramo. Tek sam se za istim stolom našla oči u oči s kćerkom koja me potpuno ignorirala. On je samo siromašan učitelj Drago mi je što si svakodnevno plivala pa možeš nastaviti u bazenu kad se vratimo - pokušavao je Marko zapodenuti razgovor, ali ga je kći u tome grubo prekinula: - Ja se kući ne vraćam ako i ona ide s nama! - rekla je blijeda, stisnutih usta, jedva čujnim, ali odlučnim glasom. - Vraćamo se svi troje! Ne zaboravi, kćeri, da smo mi obitelj čiji članovi moraju jedni za druge imati razumijevanja - rekao je Marko gledajući Sašku ravno u oči. - Mi više nismo obitelj! - procijedila je ona, onako kako to može samo jedan pobunjeni pubertetlija, ošinula nas prezrivim pogledom i otišla od stola. - Bojim se da će sa Saškom biti problema, barem dok ne odraste u ženu. Možda će tada moći shvatiti... - Prestani, Marko! - morala sam ga prekinuti, jer to njegovo mirno izlaganje, neprirodno u našoj situaciji, nisam mogla više podnijeti, pa sam mu pokušala mirno objasniti svoj prijedlog. - Otiđite vas dvoje kući, kako to želi Saška, a mene ostavite da se suočim sama sa sobom, da se saberem i promislim što mogu učiniti sa svojim životom bez tvoje velikodušne pomoći i razumijevanja. - Očekuješ da te Goran povede sa sobom? Razgovarao sam s njim o tome. On to doista i želi, iako sam pomislio da je to za njega bila samo ljetna avantura kakva se obično zaboravlja bez tuge i žaljenja. No, on je samo siromašni nastavnik koji si može priuštiti ljetovanje na moru kao odgajatelj učenika sa svoje škole i uz to obavlja posao spasioca izlažući se opasnosti. Živi u malom provincijskom gradu kao podstanar. On ti nema što pružiti osim ljubavi, ali ne zaboravi da siromaštvo ubija i najveću ljubav! Osvijesti se, Marijana! Tebi je potrebna sigurnost kakvu imaš u našem domu koji bez tebe ne bi više bio isti. Zato se sutra vraćamo svi troje, je li tako? Ne obaziri se na Sašku i njene pubertetske mušice. Ona će brzo zaboraviti događaj s jednog ljetovanja! Odrast će i otići svojim putem, a mi ćemo ostati skupa do kraja. Uostalom, nismo li tako i obećali jedno drugome? U dobru i zlu, pa ovo zlo što nas je sustiglo, moramo prebroditi. Bio je to najdulji Markov monolog otkad smo u braku, a kojeg sam saslušala s pažnjom i priznala da je u pravu. Nije naređivao, ni predbacivao ili me bilo koiom riječju povrijedio. Samo je predlagao, pa sam ga zato i poslušala. Emotivno sam potpuno otupjela Nova era našeg života započela je povratkom u našu kuću. Kći me izbjegavala, a kad bismo se i susrele, osjećala sam se kao pred strogim sucem koji ne prihvaća pomilovanje dato bez njegove volje. Saška je polazila gimnaziju i kao iz nekog inata, luđački je učila ne izlazeći iz svoje sobe, a za sve što je trebala obraćala se teti Magdi kojoj je od prvog dana bilo jasno da se nešto ružno među nama dogodilo, pa je to prešućeno objašnjenje i među nama dvjema stvorilo nepovjerenje. Svoje poslove je obavljala poput automata i žurila iz naše kuće. Takva me situacija tjerala u još veći očaj, a budući mi je jedina Magda do tada bila najbliskija, odlučila sam joj povjeriti se kao što bih to učinila majci. Moju je ispovijest primila s razumijevanjem i otada je naš odnos ponovno bio blizak i prijateljski, dok se moja kći i dalje trudila da preziranjem oca i mene, stvara zatrovanu i napetu atmosferu. Naš odnos nije promijenila ni Saškina punoljetnost. Upisala je studij prava i preselila u podstanarstvo s jednom cimericom. Otada je kontaktirala samo s ocem, koji me tri godine kasnije obavijestio da Saška odlazi u Njemačku gdje će nastaviti studije. Prihvatila sam svoj usud bez protesta, ugađajući čovjeku kojemu sam dugovala veliku zahvalnost, posebno zbog toga što me nikad nije okrivljavao za raskid odnosa s kćerkom. S navršenih sedamdeset i pet godina povukao se u mirovinu i bavio se uređivanjem parka oko kuće, istim onakvim žarom s kakvim se nekad predavao svom poslu. Doduše, brzo bi se umarao jer je imao povišeni tlak i šećer, pa je često lješkario na suncu unatoč mojim opomenama da mu to može naškoditi. Jednog mu je dana pozlilo pa je na putu do bolnice preminuo od srčanog udara. Emotivno potpuno otupjela, nisam mogla ni zaplakati za čovjekom koji mi je u životu činio samo dobro, doduše, na način koji me nije usrećio. Obudovjela u šezdesetoj, bila sam prestara da maštam o budućnosti, a premlada da u samoći čekam svoj kraj. Bila sam zdrava, izgledom mlađa od svojih godina, materijalno zbrinuta nasljedstvom, a nisam bila u stanju odlučiti što da učinim sa svojim životom, jer sam po prvi put morala sama donositi odluke. Jer, Marko me svojom nadmoćnošću ustvari osakatio, onesposobio za samostalan život, za donošenje odluke da nešto prormjenim, ako ništa drugo, da iz kuće odvojene od ostalog svijeta parkom i visokom ogradom preselim u stan, ili da se vratim u svoj rodni dom. Ili da se uključim u neku od udruga koje se bave humanitarnim radom. Da učinim bilo što, da se izvučem iz letargije koja me priječila u pronalaženju izlaza. Poslala sam pismo otuđenoj kćeri Smatrala sam svojom dužnošću da kćer obavijestim o ostavinskoj rasparvi, jer na pogreb nije došla. Dugo sam osmišljavala pismo u kojem sam joj željela napisati sve ono što joj nisam uspjela izreći dok je još bila s nama. Nikad me nije htjela saslušati, ali će pismo vjerojatno pročitati. Bila je to ispovijest bez zadrške i opravdavanja za učinjeno, sažetak svih proteklih godina života uz njenog oca Marka, nesebičnog čovjeka velikog srca koje je znalo praštati, a koji mi je svojom dobrotom stvorio kavez iz kojeg nisam imala izlaza. Nisam je molila za oprost. Bilo mi je najvažnije što sam samoj sebi oprostila i okajala svoj grijeh darujući najljepše godine života svom suprugu, pomažući mu kad mu je to bilo najpotrebnije. Saški je trebalo mnogo vremena da odluči odazvati se mom pozivu. Kad mi je stigao brzojav da dolazi, bila sam posve smirena i spremna za susret sa kćeri koju godinama nisam vidjela. Više nisam strahovala pred njenim optužujućim pogledom. Ona nije više povrijeđena djevojčica u čijim je mislima njena majka trebala biti nepogrešiva. Sad je i ona žena koja je i sama iskusila život, pa je vraljda shvatila da je i griješiti ljudski. S takvim sam razmišljanjima očekivala dolazak svoje kćeri. Ugledala sam je kad je izlazila iz taksija. Visoka i vitka, uspravnog, pomalo ukočenog držanja, djelovala mi je poput stranca. Otvorila sam vrata prije nego je pozvonila. - Dobar dan! - izgovorila je pružajući mi ruku, ne pokazujući namjeru da me zagrli. Kako uz pozdrav nije izgovorila očekivanu riječ "mama", uzvratila sam na isti način. Glas joj je bio visok, a izgovor sa stranim naglaskom. Na licu joj se nije moglo ništa pročitati, osim nelagode. Kad smo izmijenile nekoliko konvencionalnih rečenica o putovanju i vremenu, razgovor je zapeo, a budući da sam unaprijed odlučila njoj prepustiti teme razgovora, ja ih nisam nametala. - Vidim, ništa niste mijenjali u kući. Sve je isto kao nekad - bila je njena prva primjedba. - Da, sve je isto osim nas. Marko je rapidno propadao otkad se razbolio. - U današnje vrijeme sedamdesete nisu za umiranje. Očekivala sam da će doživjeti barem devedesetu - mućkajući led u čaši s viskijem, podržavala je kakav-takav dijalog. - Čini mi se da nakon umirovljenja nije imao motivacije za život. Nikad nije prebolio tvoj odlazak! To sam znala mada nikad nismo o tome razgovarali. Mislim da se od tuge i razbolio. O svemu sam ti opširno napisala, no želim ti ponoviti samo ovo: "Tvoj otac je bio divan čovjek!" Na Saškinom se licu pojavio ukočeni osmijeh, pa sam naivno pomislila da ćemo premostiti ponor koji nas je dijelio. No, njene su me riječi ubrzo razuvjerile u mogućnost zbližavanja. - Divan čovek, kažeš! Očekuješ da ćeš me u to uvjeriti? - Ne, ne želim te uvjeravati. Da si ga željela upoznati, ne bi napustila svoj dom - odgovorila sam oštrije no što sam namjeravala. Saška je, izgleda, uživala u mojoj ljutnji. Promatrala me škiljeći kroz dim cigarete, sa zagonetnim cerekanjem čim bih spomenula očevo ime. - Red je da posjetim očev grob prije nego odemo kod advokata u vezi nasljedstva. Ne želim prisustvovati ostavinskoj raspravi. - Kako god želiš! Mogu poći s tobom - ponudila sam. - Idem sama. Neke stvari moramo obaviti bez tuđeg prisustva. - U pravu si - rekla sam, pomislivši da će na očevom grobu zamoliti oproštenje, jer je u meni još uvijek tinjala nada u pomirenje. No, njeno se raspoloženje nije promijenilo niti po povratku s groblja. Učtivo je zahvalila na ponuđenom ručku, čime mi je dala na znaje da od mene ništa ne želi primiti, da je došla uzeti samo ono što joj po zakonu pripada. Nestrpljivo je čekala odlazak u kancelariju našem odvjetniku da sredimo formalnosti oko nasljedstva jer se istog dana vraćala. Činjenica da u svojoj rodnoj kući ne želi prespavati, zaboljela me do dna duše, a budući da sam znala kako je ona upravo to i željela, nisam prigovorila kako joj ne bih dala prilike da me još više povrijedi. - Dobro ste napravili što ste prodali stan i kuću na moru, jer će mi gotovina dobro poslužiti, a za polovinu vile što mi je pripala, nisam zainteresirana pa ću je se službeno odreći. Ti si je doista zaslužila - rekla je prije odlaska. Hladan susret bez imalo osjećaja Oprosti, Saška, možeš li mi barem reći jesi li udana, imaš li obitelj ili živiš sama? Nemam obitelj, ali ne živim sama. Živim s prijateljicom - rekla je uz izazovni osmijeh. - Idem! - pruživši mi ruku, hladno i službeno kao i pri dolasku, izašla je iz kuće. Pogledom kroz prozor ispratila sam taksi i ostala sjediti u naslonjaču do kasno u noć. Tupa od bola, posve sam izgubila pojam o vremenu, osjećajući se kao odbačeni predmet. Tumarajući velikom obiteljskom kućom, svaki je kutak u meni oživljavao sjećanja, budio bolne uspomene na odrastanje moje kćeri, na dane kad su se u njoj čuli glasovi ljudi umjesto gluhe tišine koja me okruživala. Odjednom sam osjetila veliku potrebu da odem na Markov grob, da vidim je li mu kći barem svijeću zapalila. Zadubljena u misli stajala sam pokraj mramorne grobnice, zaprepaštena spoznajom da moja kći nije ni svom mrtvom ocu oprostila, jer na grobu nije bilo znaka bilo kakve posjete. Ta tvrdokorna bezosjećajnost mog djeteta, toliko me pogodila da mi je pozlilo. Na trenutak mi se zacrnilo pred očima, a tlo mi je izmaklo ispod nogu. Kad sam se osvijestila, osjetila sam nečije snažne ruke koje me drže u sjedećem na položaju na hladnom mramornom rubu nadgrobne ploče, te sam začula zabrinuto pitanje muškarca koji me vjerojatno poznavao jer me oslovio imenom: - Marijana, je li ti bolje? Pokraj nas se našla i neka žena koja mi je ponudila vode i također me upitala osjećam li se bolje. - Trebate li pomoć da gospođu nekamo odvedete? - Hvala vam najljepša i ne brinite! Mi smo stari prijatelji pa ću je odvesti kući - slušala sam, ali nikako nisam mogla odgonetnuti koji je to moj stari prijatelj što se našao pored mene u tom trenutku. Čim su nam se pogledi susreli, prepoznala sam oči koje su jedino izgubile mladenački sjaj, i lice zabrinuto kao i pred mnogo godina kad sam mu rekla da se vraćam s mužem. - To si ti, Gorane, ili mi se nakon nesvjestice samo priviđa slika nekoga koga sam poznavala u prošlosti? - Da, prošlo je otada dosta godina, ali nedovoljno vremena za zaborav. Dozvoli da te odvedem kući jer te ne mogu po drugi put pustiti u neizvjesnost - rekao je Goran, pružajući mi svoju ruku za oslonac. I dok je jesenji vjetar šumorio grobljem, dvoje se starih poznanika laganim korakom kretalo prema izlazu, ne samo sa groblja, već prema izlazu iz svoje usamljenosti. - Možda se čudiš što sam se u kritičnom trenutku našao pokraj tebe, Marijana! Pratio sam tvoj život otkad živimo u istom gradu bojeći se kraha u tvom braku. Često sam bio u tvojoj blizini, nevidljiv poput anđela čuvara, pogotovo otkad si ostala sama. Čekao sam povoljni trenutak da ti priđem, a tada se uplela sudbina i ubrzala naš susret. - Idemo tvojoj kući ili u moj stan, ili svatko svojim putem? - pitao je Goran kad smo sjeli u taksi. - Idemo našoj kući! - rekla sam odlučno. - Bojim se da imamo premalo vremena da ga trošimo na glupe formalnosti. Toliko sam proteklih godina mislila na tebe i zamišljala kakav bi mi život bio da se one noći nismo rastali, a sad je došlo vrijeme da to doznam. Ako si slobodan, a ja to jesam u punom smislu te riječi, ništa nas više neće razdvojiti - bila sam sigurna da donosim pravu odluku. - Naravno da sam slobodan. Bio sam oženjen i rastavljen prije nego smo se sreli onog ljeta. Otada sam jedino tebe želio i da te nisam ponovo sreo, svoj bih život smatrao promašenim. Nevjerojatnim mi se činilo da se toliko toga izdogađalo u jednom jedinom danu, da ponekad događaji sustižu jedni druge tako da se čovjek jedva stigne na njih priviknuti. Nas dvoje smo se priviknuli na zajednički život bez problema, našu ljubav nije ugasilo vrijeme, a kad se voli, zajednički život ima svoj puni smisao.
Moj budući zet sastaje se s drugomPrije nego što sam započela razgovor, još sam jednom pogledala Pavla, koji je posljednjih dana stalno bio namrgođen. - Ne ide ti u posljednje vrijeme? Možda bismo zajedno trebali riješiti te probleme? - obratila sam mu se i čekala da mi objasni što se događa. Pavle je bio moj zaručnik, a u posljednje je vrijeme stalno bio zamišljen. Kao ulje na vatru došla je spoznaja da ću prvi vikend u osam godina naše veze provesti bez njega. Nije mu bilo drago što ću na nekoliko dana otputovati na rođendansko slavlje svoga budućeg zeta, u njegovu obiteljsku vikendicu. Sandro i moja kći Martina željeli su obznaniti točan datum svojega vjenčanja, pa su pozvali užu obitelj. Takav bi događaj trebao biti radostan, no Pavle je ipak bio uznemiren, vjerojatno stoga što i on nije bio pozvan. Gledala sam ga prilično iznenađena, jer u našim godinama ne bi smjelo biti mjesta osjetljivosti, ljutnji zbog takvih stvari. Međutim, daljnji tijek našeg razgovora pokazao mi je da sam u krivu, da nije moj odlazak na selo bez njega pravi razlog nezadovoljstvu i uznemirenosti. - Zaista me zbunjuješ svojim ponašanjem. Objasni mi već jednom što se događa - bila sam nestrpljiva. - U redu. Prihvatio sam ponudu za posao o kojemu dugo maštam. Trebao bih na nekoliko godina u inozemstvo - započeo je. - Pa to je sjajno! - čestitala sam mu od srca. - Problem je u tome što sam sanjao o Njemačkoj, a šalju me u Japan. Uistinu predaleko, pomislila sam, ali nisam to izrekla naglas. - Možeš li odbiti? Želiš li to uopće? - pitala sam oprezno. - Radije bih da se vjenčamo i zajedno otputujemo u Japan. Što kažeš? Bi li išla sa mnom? - pitao je i pogledao me pun iščekivanja. Iznenađena, širom sam otvorila oči. Iako sam željela brak i naš zajednički život, nisam očekivala da će započeti u Japanu. To je zemlja o kojoj ništa nisam znala, nisam poznavala njezine običaje te nisam tako brzo mogla reći bih li tamo mogla živjeti ili ne bih. - Ti zaista znaš život učiniti uzbudljivim - bilo je jedino što sam mogla odgovoriti. - Samo te želim učiniti sretnom - zagrlio me i nježno poljubio. - Pa sretna sam i ovako: imam divnu kćer, nas smo dvoje u skladnoj vezi. Put u Japan moj bi život okrenuo naopačke. Nisam sigurna bih se snašla u tolikim promjenama. - Budi realna. Tvoja kći uskoro će se udati te ćeš ostati sama. Zapravo, nas ćemo dvoje ostati sami, a onda je svejedno živimo li ovdje ili u Japanu - nagovarao me. Uspio me sasvim zbuniti. Pogledala sam ga i u očima pročitala da od mene očekuje da odem s njim. Nisam mogla tako važnu odluku donijeti tek tako. Ona ipak podrazumijeva da se preselim na drugi kraj svijeta. - Molim te, daj mi malo vremena da razmislim - rekla sam mu nakon nekoliko minuta šutnje. Razmišljala sam o tome koliko bi se time promijenio moj život, a nisam bila sigurna jesam li spremna na tako velike promjene. Teško sam podnijela rastavu. Život koji sam tada počela ispočetka, sama sa svojom kćeri Martinom, nije bio onakav kakav sam željela. Od tada je prošlo deset godina, ali meni se čini kao da je bilo jučer. Martina je bila u u najluđim, tinejdžerskim godinama, kad joj je bilo potrebno mnogo ljubavi i pažnje, a njezin otac obje nas je napustio. Tada sam po cijele dane morala raditi ne bih li nas prehranila, kupila joj sve što imaju i njezine prijateljice, da makar u tom smislu ne osjeti posljedice rastave. Otac joj je nedostajao, a mene je imala samo u večernjim satima, kad sam stizala kući iscrpljena od posla. Ipak, uvijek sam našla strpljenja i ljubavi da saslušam što ju je sve mučilo i da podijelim s njom radosti prve ljubavi. Danas je ona odrasla žena koja se rado sjeća toga razdoblja baš zbog tih naših večernjih razgovora. U dugogodišnjoj je vezi sa Sandrom i čini se da ništa ne stoji na putu njihovoj sreći. Međutim, grozila sam se i pomisli da bih trebala otputovati na drugi kraj svijeta, jer sam joj i dalje željela biti pri ruci. Iako se uskoro treba udati, uvijek će me trebati. Kako bih je mogla napustiti kada će posebice u prvim danima braka trebati sto savjeta, mislila sam. Činilo mi se najpametnijim samoj sebi dati malo vremena i u tih nekoliko dana koje ću provesti na selu donijeti odluku. Zaljubila sam se u taj veličanstveni krajolik čim smo stigli: priroda, brežuljci i livade bili su više nego dojmljivi, a vikendica dražesna, sagrađena u planinskom stilu i sva okružena cvijećem. Kristina, majka moga budućeg zeta, primila me srdačno. - Sretna sam zbog toga što će se Sandro i Martina uskoro vjenčati. Što mislite o tome da svadbeni pir napravimo baš ovdje? - pitala me. - Nisam o tome razmišljala, ali čini mi se dobrom idejom - odgovorila sam. Nisam očekivala da će mi odmah s vrata početi govoriti o piru i organizaciji vjenčanja, to više što nam djeca još nisu rekla točan datum. Vjerojatno je Kristina bila uzbuđenija od mene iako smo obje vjenčavale djecu i obje ih se u tim trenucima prisjećale kao djece koja su nas vukla za suknje. No došao je i dan kad su naša djeca odrasla, a ja sam valjda bila realnija od Kristine te sam njihove planove o zajedničkom životu i odlasku iz roditeljskog doma prihvatila kao neminovni dio života. Nisam poput nje nastojala da to bude što prije, niti sam išla u onu drugu krajnost koju roditelji obično rade, odugovlačila s vjenčanjem ne bi li moje dijete što dulje ostalo sa mnom. Tijekom ručka obje smo uživale gledajući kako Martina i Sandro izmjenjuju nježne, zaljubljene poglede. - Ništa još nismo odlučili. Sve će ovisiti o našim poslovnim obvezama. Osim toga, još nismo pronašli ni stan u kojem ćemo živjeti - rekla su nam djeca kad ih je Kristina pitala kamo će na medeni mjesec. - Morali biste požuriti. Mogli bismo pir organizirati do kraja ljeta, kada je prekrasno vrijeme i sve možemo ugostiti u našem vrtu - Kristina je uistinu bila nestrpljiva. Djeca su nam otkrila kako su dogovorila vjenčanje posljednje subote u srpnju, ali su rekla i to da ne žele veliki pir, nego samo skromnu večeru nakon toga svečanog čina na koju će pozvati najužu obitelj i kumove. Kako je tek bio svibanj, Kristina nije mogla razumjeti zašto čekaju do srpnja, odnosno zašto se ne vjenčaju što prije, po mogućnosti početkom lipnja. Postavljala im je sto i jedno pitanje, pokušavala utjecati na njih da promijene svoju odluku i ubrzaju vjenčanje. Nikome nije bilo jasno zašto joj je to toliko važno. Njezino je nagovaranje išlo na živce mojoj Martini, koja je ustala od stola s isprikom da treba nešto uzeti iz auta. Kristinin brat Marko očito je osjetio našu nelagodu, pa je razgovor skrenuo u drugom smjeru. - Sandro, mi je rekao da Martina radi unikatna djela od keramike i da ima vlastiti izložbeni salon - obratio mi se. - Da, njezina su djela uistinu posebna, no, na žalost, loše se prodaju. Ljudi dolaze, gledaju sa zanimanjem, ali nemaju novca da ih kupe - odgovorila sam i pozvala sve da zajedno dođu razgledati naš mali salon. - Rado ću doći, zajedno sa svojim sinovima. Možda nađu nešto što bi lijepo pristajalo u njihove domove - nasmiješio mi se. Ustali smo od stola i otišli u vrt popiti kavu. Dan je bio sunčan, pravi proljetni, i bila bi šteta provesti ga među četiri zida. Dok smo udobno uvaljeni u vrtnu garnituru čavrljali o našoj djeci i njihovoj budućnosti, odjednom smo čuli galop konja. Ubrzo je do nas dojahala mlada lijepa žena. - To je Roberta, naša susjeda. Jaše odmalena i svojedobno je postizala zavidne uspjehe na natjecanjima - upoznao nas je Marko pošto je vezala konja uz našu ogradu i prišla k stolu. Bila je uistinu lijepa. Duga, ravna plava kosa sjala je na suncu, a njezine nebesko plave oči doimale su se nekako tužnima. Preozbiljna je za svoje godine i nekako hladna, bilo je prvo što sam pomislila kad sam je vidjela izbliza. Roberta, međutim, nije obraćala pozornost ni na koga od nas. Sjela je pokraj Sandra i upitala ga: - Kako si? - Odlično čim sam ovdje sa svojom zaručnicom - odgovorio joj je nasmijan i odmah zagrlio Martinu. - Upravo se dogovaramo o vjenčanju - uključila se Kristina. - Onda ja idem, ne želim vam smetati. Sandro, ti znaš gdje ćeš me naći kad završite - rekla je znakovito, a u meni se probudio crv sumnje. Zajahala je svoga konja i brzo se udaljila. Njezino ponašanje bilo je veoma neobično, da ne kažem nepristojno. Tako se ne ponaša djevojka koja je samo susjeda ili prijateljica iz djetinjstva, pomislila sam i zabrinula se. Kako Sandrova obitelj na to uopće nije obraćala pozornost, procijenila sam to postupkom hirovite djevojke i nastavila razgovarati s ostalima. Nakon kave svi smo otišli u posjet obližnjem dvorcu. Marko nam je cijelo vrijeme pričao o povijesti dvorca, sudbinama koje su prolazili njegovi vlasnici i nakon uistinu dojmljivog poslijepodneva, koje nas je u mašti vratilo u srednji vijek, otišli smo na piće u obližnji restoran. - Samo se u tom dvorcu i u našoj vikendici osjećam zaista mirnim - priznao mi je Marko kad smo na trenutak ostali nasamo, jer su Kristina i naša djeca otišli razgledati ribnjak u kojem su vlasnici restorana uzgajali pastrve. Nastavio mi je govoriti kako je nakon smrti svoje supruge dugo vremena bio potresen, da više nije mogao živjeti u njihovu stanu u gradu jer ga je svaka sitnica podsjećala na nju. Tada je odlučio napustiti grad i preseliti se na selo. Kupio je zemljište pokraj njihove obiteljske vikendice i sagradio manju kućicu. Smirivale su ga duge šetnje prirodom, a uređivanje okućnice smanjilo je njegovu bol. - Previše sjećanja, a svako je bolno. Vrijeme kao da je stalo onog trenutka kad sam je izgubio - rekao je, a oči su mu zasuzile. U tom sam trenutku pomislila kako smo oboje prošli bolno razdoblje u životu, puno ružnih stvari i suza, i na trenutak sam ga doživjela kao nekoga vrlo bliskog. Počela sam i ja njemu govoriti o svom životu, o bivšem mužu koji me napustio zbog svoje mlade tajnice, o Pavlu i odluci koju trebam donijeti. Ubrzo smo nas dvoje razgovarali poput dvoje starih prijatelja, a ja sam naprosto znala da razumije sve o čemu mu govorim, da dijeli sa mnom svu tugu ovog svijeta. Te večeri nazvao je i Pavle. - Kako je na selu? - pitao je trudeći se djelovati veselo. Znala sam da to nije bio razlog njegova poziva. Htio je čuti što sam odlučila, iako me nije izravno pitao o tome. Nijednom riječju nije spomenuo Japan i zbog toga sam mu bila zahvalna. Očito nije želio požurivati moju odluku, ali bio je previše nestrpljiv da bi čekao moj povratak kući kad bih mu trebala reći što sam odlučila. Sljedećeg jutra Sandro nije doručkovao sa svima nama i to mi je bilo neobično. Moja Martina kao da je naslutila o čemu razmišljam te ga je odmah opravdala. - Morao je odvesti auto mehaničaru - rekla je mirno kao da je to sasvim normalna stvar. Nitko od nas nije to htio komentirati jer u tome nije vidio ništa neobično. Nitko osim mene. Svi su se pravili kao da je sve u redu, ali ja sam bila nemirna. Kakav mehaničar, i to vikendom? Još jučer s autom je sve bilo u redu, sumnjala sam da joj Sandro nije govorio istinu i to me zabrinjavalo. Laže joj već na početku, pitala sam se puna sumnji. Marko mi je predložio da odemo u šetnju te sam poziv rado prihvatila. - Ovuda sam šetao sa svojom ženom. Držali smo do obiteljskih okupljanja i gotovo svaki vikend dolazili na selo. Nas dvoje voljeli smo ukrasti malo vremena samo za sebe i zagrljeni šetati ovim livadama - govorio je tužnim glasom. Dugo smo hodali i nismo ni primijetili da smo ponovno došli do onog dvorca. Neugodno sam se iznenadila kad sam pred njim ugledala dva svezana konja. Odmah sam prepoznala jednoga, onoga na kojemu je jučer dojahala Roberta. Bila sam sigurna da drugi pripada Sandru te sam zbog toga osjećala nelagodu. Osjećala sam da se između njih dvoje nešto događa, a nisam znala što. Zabrinjavalo me kako će to Martina prihvatiti, bojala sam se da joj Sandro svojim lažima ne slomi srce. - Oboje vole jahati? - pitala sam praveći se da ništa ne naslućujem, kao da mi je u redu to što Sandro jutro provodi s Robertom umjesto da je s Martinom. - Da, još od djetinjstva. Njegov je odgovor još više produbio moje sumnje. Uopće mi se nije svidjelo to što moj budući zet jaše s prijateljicom iz djetinjstva, a moja kći misli da je kod automehaničara. Kad smo se vratili, zamolila sam Martinu da izađe sa mnom na dvorište. - Znaš li da je Sandro jutros otišao na jahanje? upitala sam je. - Ne znam. Rekao je da ide k mehaničaru jer s autom nešto nije u redu - raširila je oči od iznenađenja, ne znajući o čemu joj govorim. - Dakle, ja ti moram reći. Nije bio kod mehaničara, nego je jahao s Robertom i mislim da je ružno od njega što ti je lagao. Daj, kćeri, razmisli malo. Koji mehaničar radi vikendom? I zašto ti je lagao? - Što mi pokušavaš reći, da je Sandro lažljivac? - odmah se rasplakala te sam osjetila grižnju savjesti zbog načina na koji sam joj to priopćila. Njezin me stav zatekao, nisam mislila da će tako reagirati. Martinin ton govorio mi je da ne vjeruje u ono što sam joj rekla i da će se, ako treba, i sa mnom posvađati ne bi li obranila Sandra. Očito ga je jako voljela i smetalo joj je čak i majčino upozorenje. Protiv njega nije dala reći ni riječ. - Mislim da bi na taj način trebala razgovarati s njim, a ne sa mnom. Zanima me samo zašto ti muškarac za kojeg ćeš se udati ne govori istinu. Nema ništa loše u tome što je otišao s prijateljicom iz djetinjstva na jahanje, ali zašto ti to nije rekao? - upozoravala sam je u najboljoj namjeri. Nagovarala sam je da o tome razgovara s njime, jer sam uistinu bila uvjerena kako su povjerenje i istina temelj svake veze. Martina je, međutim, reagirala sasvim suprotno. - Ne, uopće o tome neću razgovarati niti s njim niti s tobom. Uskoro ću se udati, a o takvim glupostima ni ti ne bi trebala razmišljati - rekla je grubo i otišla. Ostala sam sama na dvorištu i osjećala se jako loše. To više što sam primijetila da odlazi od mene sa suznim očima. Sjela sam u vrtnu garnituru i htjela razmisliti o svemu što je snašlo i nju i mene. Što taj muškarac želi od moje kćeri? Zašto se želi s njome vjenčati ako u njegovu životu postoji neka druga žena? Što da kažem Pavlu? Kako da odem s njime u Japan i ostavim Martinu da sama rješava ovako grubu životnu situaciju? Ne, u ovom je trenutku ne mogu ostaviti samu makar to značilo da ću prekinuti svoju vezu s Pavlom, razmišljala sam. - Može neki sok? - čula sam glas iza sebe. Okrenula sam se i ugledala Marka kako s čašom u ruci prilazi stolu. Sjeo je nasuprot meni, upitno me pogledao i upitao: - Djeluješ zabrinuto. Možda bi ipak htjela biti sama? - bio je pun razumijevanja. - Ne, baš suprotno, voljela bih s nekim razgovarati - odvratila sam. Nasmijao mi se i odjednom sam se osjećala mirnijom. Možda i nije sve tako crno kako mi se čini, pomislila sam. - Morala bih prihvatiti činjenicu da mi je kći odrasla osoba i da me više ne treba, a ne mogu jer mi se čini da me baš sada treba više nego ikad - počela sam govoriti. - Sve se u životu mijenja osim osjećaja - rekao je znakovito, a ja nisam mogla razumjeti što mi želi reći. Kao da je pročitao moje misli, nastavio je: - Hoću reći da Martina dobro zna koliko je voliš i zatreba li tvoju pomoć, tražit će je. Možda i ne treba u onoj mjeri u kojoj ti to zamišljaš. Odrasla je osoba i sigurno je u stanju sama riješiti svoje probleme, ako ih uopće ima. Možda bi bilo pametnije da je pustiš. Vrijeme će najbolje pokazati tko koga treba i koliko. Do tada, uživaj u radosti svog života umjesto da se opterećuješ problemima iz njezina - bio je tako mudar. Nastavili smo ugodno čavrljati sve dok nas Kristina nije pozvala na ručak. Postavila je stol prepun raznih jela, jer za rođendan njezina sina sve je trebalo biti besprijekorno. Ručak je uistinu protekao u ugodnoj atmosferi. Martina i Sandro izmjenjivali su zaljubijene poglede pa sam se pitala jesu li moje crne slutnje uistinu opravdane. - Sandro i ja ćemo izaći. Nemojte nas čekati s večerom, nemamo pojma kad ćemo doći - rekla je Martina. Nakon što smo popili kavu, ustala je od stola, prišla k meni i nježno me zagrlila. Više nije bila ljuta na mene. Sandro je otišao u garažu po auto, a ja sam izašla da udahnem svježeg zraka i opet se opustim na tom krasnom proljetnom suncu. Ponovno sam osjetila potrebu za malo samoće: i nalaktila se na trijem. Međutim, ugledala sam kako u dvorište ulazi Roberta, a u tom mi se trenutku u mom lješkarenju na trijemu pridružila i Kristina. Obje smo bile neugodno iznenađene onim što smo vidjele. Moja žaruljica za uzbunu opet se upalila. Nisam joj mogla dopustiti da dobije ono što je htjela, a to je - Sandro. - Zar odlazite? Baš sam ti donijela rođendanski dar - obratila mu se mazno dok je stajao ispred kuće i čekao da Martina uđe u auto. - Hvala, nisi trebala. Martina i ja upravo odlazimo - Sandro je nespretno pokušao izbjeći tu situaciju. Kristina se doimala kao da se odjednom razljutila i njezina me reakcija jako iznenadila. - Što radiš ovdje? Ostavi mog sina na miru! - obratila joj se grubo. Roberta je zauzela arogantan stav i uzvratila: - Ne možeš spriječiti da se Sandro i ja viđamo. Uostalom, i jutros smo bili zajedno i lijepo smo se proveli - rekla je pobjedonosno. Čim je to izgovorila, okrenula se i otišla. Kristina je stajala sva crvena u licu. Osjećala sam se grozno. Jedina svijetla točka u toj situaciji bilo je to što Martina nije čula razgovor. Njih dvoje ubrzo su sjeli u auto i otišli, a ja sam se tada obratila Kristini: - Hoće li mi netko objasniti što se događa između Roberte i tvog sina? Kristina je shvatila da neću popustiti dok ne doznam istinu, da mi mora sve reći jer sam osjetila da se između njih dvoje nešto događa. Oprezno je počela govoriti: - Sandro je dugo bio zaljubljen u nju, a ona mu je uvijek nanosila samo patnju. Govorila mu je kako ga voli, a istodobno je izlazila sa svima drugima. Sandro je bio tužan i teško je to podnosio. Zapravo je to bilo vrlo ružno razdoblje za sve nas. Mislili smo da nikad neće preboljeti trenutak kad je doznao da ga je prevarila s najboljim prijateljem. Sandro ih je vidio kako se nježno ljube, a nijedno od njih dvoje nakon toga nije osjetilo potrebu da mu kaže ikakvo objašnjenje. Tada je izgubio vjeru u ljubav, ljude, prijateljstvo i bio je očajan. U isto vrijeme izgubio je i djevojku i najboljeg prijatelja. Činilo se da nikada to neće preboljeti, međutim nakon nekog vremena upoznao je Martinu i tada se njegov život počeo mijenjati na bolje. Ali Roberta kao da ga ne želi pustiti ni sada kad je uistinu zaljubljen u tvoju kćer - pričala je. - A ti si se uplašila da bi Roberta mogla uspjeti u svojoj nakani pa zato toliko navaljuješ da se Martina i Sandro što prije vjenčaju? - htjela sam razjasniti cijelu tu neugodnu situaciju. Kristina nije ništa odgovori1a, no njezina mi je šutnja sve rekla. Bila sam još zabrinutija za budućnost svoje kćeri i pitala sam se je li Sandro uistinu prebolio Robertu ili mu moja kći služi samo kao utjeha. Možda samo želi Roberti vratiti milo za drago, izazvati njezinu ljubomoru, a kad shvati da ga ona voli, ostaviti Martinu. Što ako opet zavoli Robertu? Hoće li Martina to izdržati, pitala sam se dok je moja zabrinutost rasla. Te sam noći loše spavala, razmišljala sam kako će sve to završiti. U misli mi se opet vraćao Pavle i naš mogući život u Japanu. Osjećala sam se jako osamljenom i nesretnom i ponovno sam se pitala trebam li otići s njim ili napraviti još jedan prekid u svom životu. Nikako nisam mogla ostaviti Martinu da se sama nosi s emocijama svoga budućeg muža prema drugoj ženi. - Mama, nisam ti dosad imala hrabrosti reći jer doista nisam znala kako bi to prihvatila, ali sada moram. Sandro i ja nećemo ostati ovdje nakon vjenčanja. On je prihvatio ponudu da bude predstavnik tvrtke u Italiji, a ja ću ići s njim. Život tamo čini mi se mnogo boljim i mislim da ćemo biti sretni - rekla je drugo jutro nakon doručka. I meni se činilo da njih dvoje trebaju otići odavde, posebice od Roberte, i započeti zajednički život. Ipak, postojalo je još nešto što me uznemiravalo, a o tome sam odlučila razgovarati s njime. - Sandro, moram te pitati. Što si prekjučer ujutro radio s Robertom u dvorcu? - upitala sam ga čim smo ostali sami. - Ništa posebno. Vozio sam auto mehaničaru kad je Roberta dojahala vodeći još jednog konja sa sobom. Pozvaia me da kao nekada jašemo zajedno. - Kakvom mehaničaru vikendom ujutro? - sumnjičavo sam ga prekinula. - Ovo je selo i svi se ovdje znamo cijeli život. On je moj prijatelj i pogledao bi mi auto bez obzira na radno vrijeme - odgovorio je uvjerljivim tonom koji me posramio. - Možda sam pogriješio što sam prihvatio Robertin poziv. Pokušala je razgovor okrenuti na nas dvoje, no kad sam shvatio da želi obnoviti našu vezu, razdvojiti me od Martine, rekao sam joj da je među nama odavno završeno i otišao. U mom životu postoji samo jedna žena, vaša kći - nastavio je govoriti. Nakon toga razgovora bila sam mnogo mirnija, a vikend na selu zaista je bio potpun, razmišljala sam dok sam zadovoljna pakirala svoj kovčeg. - Nadam se da je ovo tek početak našeg druženja - rekao mi je Marko na rastanku. Možda je baš ovo trenutak u kojem treba reći kako mi je žao što među nama nema ništa više od prijateljstva, pomislila sam i odmah odustala od toga. Marko je zaista divna osoba, ali u njegovu je srcu još uvijek bilo svježe sjećanje na njegovu pokojnu ženu. S druge strane, u mom je životu postojao Pavle, draga osoba, puna ljubavi i pažnje, koja mi je sve ove godine nesebično davala podršku, prijateljstvo i ljubav. Marko i ja zaista možemo biti samo prijatelji, pomislila sam i od srca ga zagrlila i poljubila u obraz. - Voljela bih da nastavimo naša ugodna druženja, ali bojim se da za to sljedećih nekoliko godina neće biti prilike. Odlučila sam, naime, s Pavlom otići u Japan - rekla sam, a on se blago nasmijao i odobravajući kimao glavom. Shvatila sam da jedva čekam zagrliti Pavla te da sam umalo pustila da mi izmakne sreća koja se napokon i meni nasmiješila. Postalo mi je jasno da uopće nije bitno na kojem ćemo kraju svijeta živjeti. Bitno je bilo samo to da Pavle i ja budemo zajedno i da se volimo i poštujemo kao i dosad. Moja kći uvijek će imati potrebu za mnom, kao i ja za njom, uostalom to su normalni odnosi među osobama koje se vole. No to ne znači da moramo živjeti zajedno, postoji telefon i možemo čuti jedna drugu s bilo kojeg kraja svijeta. Došlo je vrijeme da započnemo novi život. Ona sa Sandrom u Italiji, a ja s Pavlom u Japanu.
Istinite priče: Iz kome mi se vratio kao drugi čovjekKaže se da se dobre stvari ne događaju preko noći, ali u mom slučaju nije bilo tako. Mada, pomalo je neprimjereno dobrom nazvati prometnu nesreću u kojoj je moj suprug mogao izgubiti život. Antine ozljede glave bile su toliko ozbiljne da su liječnici sumnjali da će preživjeti, ali uspio je i vratio se kao posve drugačiji čovjek. Naš je brak bio u krizi već nekoliko godina. Zašto smo Ante i ja usprkos svemu ostali zajedno toliko dugo, ne mogu objasniti. Čak ni dobrobit djece nije mogla biti opravdanje. Djeca su vjerojatno patila gotovo jednako koliko i mi, možda čak i više. Da se nije dogodila prometna nesreća, vjerojatno ne bismo izdržali zajedno više od mjesec dana. Djeca su već bila u krevetu, a i ja sam baš odijevala spavaćicu kad je zazvonio telefon. Sućutan glas medicinske sestre javio mi je da je moj suprug doživio prometnu nesreću. Nisu mi bili spremni dati više informacija telefonom. Rekli su samo da je živ i zamolili me da dođem što prije. Bilo mi je odmah jasno da se dogodilo nešto ozbiljno. Nazvala sam svoju najbolju prijateljicu kako bih je zamolila da ostane s djecom dok ja odem u bolnicu. Iako su Jan i Maja bili dovoljno veliki da ostanu sami, nisam željela da se sutradan probude i ne zateknu nikoga kod kuće. Nisam znala kada ću se vratiti niti sam ih željela buditi iz prvog sna da im kažem da im je otac stradao. Renata je došla za manje od pola sata. Već sam bila odjevena kada je pozvonila i ispričavši joj u nekoliko riječi ono što sam doznala od bolničarke, sjela sam u auto i pojurila pustim ulicama. Sva ta žurba nije mi pomogla jer je liječnik koji mi je mogao prenijeti informaciju o Antinu stanju bio u operacijskoj dvorani pa sam ga morala čekati. Vrijeme se pretvorilo u beskonačnu neizvjesnost. Prolazio je sat za satom, a liječnik se nije pojavljivao, operacija se otegla dulje nego što su planirali. Zora je već zarudjela kada je liječnik umorna koraka izašao iz operacijske dvorane. Spustio se na stolac pokraj mene i duboko uzdahnuvši rekao: - Ne mogu vam ulijevati lažnu nadu - bio je izravan. - Vaš suprug je još uvijek u kritičnom stanju. Ako preživi, trebat će proći neko vrijeme kako bismo sa sigurnošću mogli otkriti kolika su oštećenja na mozgu. Nekoliko dana držat ćemo ga u umjetno izazvanoj komi. Kada ga povratimo, učinit ćemo pretrage koje će nam dati jasniju sliku o njegovu stanju. Njegove su me riječi ostavile posve praznom i tupom. Vjerojatno se svatko osjeća tako u takvim situacijama. Nije to posljedica bezosjećajnosti, već šoka i osjećaja potpune bespomoćnosti. - Sestra će vas otpratiti u šok sobu da vidite supruga, a nakon toga pođite kući i pokušajte se odmoriti. Sada možemo samo čekati - rekao je liječnik. Sućutno me je potapšao po ruci, pozvao sestru i pozdravivši se, nestao iza vrata odjela. - Gospođo, pođite sa mnom rekla je tiho medicinska sestra. Osjetila sam kako mi noge podrhtavaju dok sam je slijedila poput izgubljena djeteta. Ustuknula sam ugledavši muža na bolničkom krevetu prikopčanog na brojne aparate. Vidjela mu se samo glava, ali i ona je bila sva u zavojima. Oči su mu bile sklopljene, ležao je nepokretno kao da u njemu nema ni tračka života. Da aparati nisu otkucavali njegove životne funkcije, pomislila bih da nas je zauvijek napustio. Ostala sam tako stajati nekoliko trenutaka pokraj njegova kreveta ni sama ne znajući što bih. Od šoka čak nisam mogla ni plakati. Teško je zamisliti da netko s kime ste još prije neki dan sjedili za stolom, smijali se, pričali ili se svađali, odjednom leži beživotno pred vama. Vrata su se otvorila i ušla je medicinska sestra. - Pođite se odmoriti. Cijelu ste noć proveli na hodniku. On još nekoliko dana neće biti pri svijesti. U dobrim je rukama, možete biti sigurni. Djeca su bila budna kad sam se vratila. Renata im je već pripremila doručak. Kad sam se pojavila na vratima, sa zebnjom su podigla glave. - Kako je tata? - poletjeli su mi u zagrljaj. - Teško je ozlijeđen, ali je živ - rekla sam ljubeći ih. - Sigurna sam da će mu uskoro biti dobro. A sada požurite u školu, samo što nije osam. Trudila sam se da ne osjete paniku u mome glasu i činilo mi se da je najpametnije da nastave s dnevnom rutinom kako se ne bi previše uplašili. Za strah i bol uvijek ima vremena ako dođe do najgorega. - Što je s Antom? - upitala je Renata kada su djeca otišla. - Ima teške ozljede lubanje koje su vjerojatno uzrokovale ozbiljna oštećenja mozga. Kolika su, liječnici mi ne mogu sa sigurnošću reći. Čak nisu sigurni hoće li preživjeti. Osjetila sam kako su mi suze potekle niz lice. Iako je bilo trenutaka kada sam mislila da u svom srcu za Antu više ne mogu pronaći tople osjećaje, odjednom me preplavila tuga. Bilo je strašno to što mu se dogodilo, nitko to ne zaslužuje. Kada je Renata otišla, javila sam na posao što se dogodilo i da me neće biti izvjesno vrijeme. Koliko, ni sama nisam znala. Spustivši slušalicu, počela sam mehanički spremati stan iako mi je u glavi sve zujalo od umora. Moram se odmoriti, pomislila sam. Odvukla sam se u spavaću sobu i legla u krevet. Pokušala sam zatvoriti oči, ali san mi nikako nije dolazio. Kroz glavu mi je prolazilo toliko misli. Najgore od svega bilo je to što uopće nisam razmišljala što će biti ako Ante umre. Za to sam imala već odgovor. Prije nesreće već sam bila donijela odluku da ću ga napustiti, bilo je samo pitanje dana kada ću to učiniti. Bila sam sigurna da ću se nekako snaći. Umjesto misli o budućnosti, navirala su sjećanja na prošlost. Ante i ja upoznali smo se čistom igrom slučajnosti. Tog dana dogovorila sam se s prijateljicom za izlazak u kino. Kako je ona imala neke obveze, ponudila sam se da ću kupiti karte. Zvono je već najavilo posljednji poziv za ulazak u dvoranu, a nje još uvijek nije bilo. Snuždeno sam stajala pred opustjelim ulazom ne znajući bih li ušla sama ili se vratila kući. U tom času ugledala sam mladića kako prilazi blagajni na kojoj je blagajnica već brojila novac. - Trebate li kartu? - izletjelo mi je. Začuđeno me je pogledao. - Da, trebam. - Imam jednu viška. Prijateljica mi nije došla - objasnila sam zamuckujući i pružila mu ulaznicu. Mašio se za džep da izvadi novčanik. - Ah, pustite, ne trebate mi platiti. Ionako bi propala - odmahnula sam rukom. - Hvala - rekao je kratko i ušli smo u kino. Sjeo je do mene, a ja sam cijelo vrijeme intenzivno osjećala njegovu blizinu. Nisam ga se usudila pogledati. Kad je film završio, nakašljao se i rekao: - Mogu li vas u zamjenu za kartu, pozvati na piće. Iako sam bila izenađena njegovim pozivom, ipak sam ga prihvatila. Nikada prije nisam izašla s nepoznatim muškarcem. Pretpostavljala sam da ćemo sjesti negdje u središtu grada gdje ima puno ljudi pa mi se to činilo u redu. Te večeri Ante se pokazao kao simpatičan mladić i ugodan sugovornik. Doznala sam da je podrijetlom iz Dalmatinske zagore gdje mu žive roditelji, a on već nekoliko godina živi u Zagrebu i radi kao vozač u velikoj transportnoj tvrtki. Na kraju smo izmijenili brojeve telefona rastavši se s onim tako uobičajenim: čujemo se. Ante je doista ubrzo nazvao i pozvao me na večernju šetnju koja je završila laganom večerom u simpatičnom podsljemenskom restoranu. Iziazak po izlazak i među nama se rodila ljubav koju smo nakon godinu dana odlučili okruniti brakom. Prve godine prošle su nam kao i mnogim drugim mladim obiteljima. Ljubav nam je pomogla da prebrodimo probleme prilagođavanja na novi život, pa je došla trudnoća, rođenje Jana i Maje. Uz sve to trebalo je kupiti neki stan i stvoriti dom kako ne bismo do kraja života bili podstanari. Ante je tu najviše povukao. Često je odlazio na duge ture u inozemstvo koje su donosila više novca, a ja sam se trudila što više uštedjeti kako bismo imali za učešće, a poslije i za otplatu kredita. Život nam je ubrzo upao u monotonu rutinu odlazaka na posao, brige oko djece, trčanja za obvezama. Ponekad smo imali manje razmirice, ali to je bilo posve zanemarivo. Pokušala sam se sjetiti kada se sve promijenilo, kada je moj i Antin bračni brod ušao u nemirne vode. Sjetila sam se prvih većih sukoba među nama koji su započeli promjenama u Antinoj tvrtki. Nagla i stihijska privatizacija poduzeća u našoj zemlji nerijetko je završavala otpuštanjem velikog broja radnika. I Antina tvrtka našla se u tom procesu, a radnici su pokušali zaštiti svoja prava štrajkom. Nisu imali previše za izgubiti. Plaće su im stalno kasnile, pred mnogima je bio gotovo siguran otkaz i štrajkom su pokušali spasiti što se spasiti može. Živjeli smo od moje plaće kojom smo jedva pokrivali račune i najnužnije troškove. Svaki mjesec klizili smo u veći dug. Ante je postajao sve nervozniji. Napetost i bijes koji su se skupljali u njemu dok je s ostalim štrajkašima tražio svoja prava najviše su se oslobađali kod kuće. Otresao se na mene i djecu više nego inače. Nije bila rijetkost da smo bili sretniji kada ga nije bilo kod kuće. Primijetila sam i da djeca traže izlike kako bi izbjegla boravak u kući kada je u njoj bio njihov otac. Još kad je sve počelo, rekla sam Anti da je možda bolje da odmah potraži novi posao. Sumnjala sam da će tim štrajkom radnici išta izboriti. To ga je strašno razjarilo. Počeo je vikati da su on i drugi radnici stvorili tu tvrtku i da im je nitko sada neće oduzeti. Nakon toga suzdržavala sam se od komentara prepustivši mu da sam donosi odluke. I ja sam se sve teže nosila s novonastalom situacijom. Znam da sam se na dan vjenčanja obvezala biti s njim u dobru i zlu, ali morala sam priznati sama sebi da se sve teže nosim s teškoćama u kojima smo se našli. Potpuno sam razumjela u kakvoj je situaciji Ante i mogla sam zamisliti kako se osjeća. Nije mi bilo teško ni raditi od jutra do mraka da uspijemo preživjeti od prvog do prvog, ali jednostavno nisam imala snage biti dežurni krivac za sve loše što mu se događa. Umjesto da se u svemu tome još jače povežemo, budemo jedno drugome podrška, počeli smo se udaljavati. Situacija je postala još gora nakon završetka štrajka. Iako su dobili neka blijeda obećanja, prava stvarnost je bila da plaće nisu stizale, a nakon nekoliko mjeseci zaredali su otkazi. I Ante je dobio pismenu obavijest o otkazu. Tog se dana vratio kući pijan urlajući da ga je cijela ulica čula. Kad sam mu iduće jutro prigovorila zbog toga, grubo se obrecnuo na mene: - Gledaj svoja posla, Ida. Prijavivši se na burzu, neko je vrijeme sjedio kod kuće, ali kada jedan mjesec nismo mogli platiti račune jer su djeca krenula u školu i trebala nove knjige, a minusi na računima dosegnuli plafon, odlučio je potražiti posao. Kao vozač kamiona našao je privremeni posao u privatnoj tvrtki čiji ga vlasnik nije htio prijaviti i plaćati mu zdravstveno i staž, već je morao raditi na crno. Ante nije imao previše izbora, morao je prihvatiti što mu se nudilo kako bismo barem malo smanjili dugove i lakše živjeli. Znala sam da u njemu ključa vulkan nezadovoljstva, ali ni ja nisam mogla reći da uživam u svom poslu i da mi tamo cvatu ruže. Jednostavno sam prihvaćala situacije kako su dolazile i pokušala plivati u njima najbolje što sam mogla. Uvijek sam imala na umu staru poslovicu "Kolo sreće se okreće" i nadala se da će doći bolja vremena. Bila sam svjesna da Antin poslodavac iskorištava svoje radnike do maksimuma i da umor i iscrpljenost još više povećavaju živčanu napetost moga muža. Djeca i ja već smo počeli hodati po kući na vrhovima prstiju jer mu je sve smetalo. Govorio je da će sve poslati k vragu, a ja sam ga preklinjala da se smiri i ne napušta ovaj posao dok ne pronađe drugi. Svaki put bi me nakon takvih razgovora pogledao s mržnjom i stisnuvši zube, odlazio zalupivši vratima. Kao da se nad našim domom i obitelji nadvio tamni oblak kroz koji nije prodirala ni jedna svijetla zraka. Sada mi se čini da je sve ukazivalo na nesreću koja je bila pred nama. U svom očaju ozbiljno sam razmišljala da napustim Antu. Ni djeca ni ja više nismo mogli podnosti toliki pritisak. Strahovala sam od posljedica koje bi cijela situacija mogla ostaviti na njima. Oboje su popustili u školi, a primijetila sam da u bijesu sve češće preuzimaju obrasce očeva ponašanja. Za njihovo dobro morala sam ih maknuti. Tada je stigao kobni telefonski poziv iz bolnice. Ante je iduće jutro trebao krenuti na put. Kad sam se vratila s posla, pripremila sam mu toplu odjeću i večeru, ali večer je bila dobro odmaknula, a on nije dolazio. Nisam znala kamo je otišao jer je izašao prije moga povratka s posla, a nije ostavio nikakvu poruku. Bila sam uvrijeđena tolikom neuviđavnošću. Iako sam bila svjesna da se zapravo izbjegavamo više nego što se trudimo razgovarati, ipak sam smatrala da bi bilo u redu da je barem došao na vrijeme da bude malo s djecom i sa mnom. Kad je prošlo deset sati, poslala sam djecu u krevet i sama se spremajući leći. Ni u snu nisam očekivala da ću za samo sat vremena gledati svog supruga posve nepokretnog na bolničkom krevetu ne znajući hoće li se ikada probuditi. Bacila sam pogled na sat i vidjela da je gotovo podne. Zaspati ionako nisam mogla pa je bilo bolje da ustanem. Nazvala sam bolnicu da provjerim ima li kakvih vijesti, ali medicinska sesu koja se javila nije mi mogla reći ništa novo. Je li to dobar ili loš znak, pomislila sam smeteno. Pripremila sam ručak, a kada su se Jan i Maja vratili kući, rekla sam im da ćemo popodne zajedno otići u bolnicu. Za ručkom su bili neobično tihi. I dok smo se vozili u bolnicu jedva da su progovorili riječ. Vidjela sam kako su izmijenili poglede ugledavši oca prikopčanog na aparate. - Mama, čuje li nas tata? - upitao je Jan. - Ne znam, zlato, liječnici kažu da je u komi. - Ja sam čitala da ljudima u komi stalno treba pričati - umiješala se Maja. - Pisalo je da čuju glasove, ali ne mogu reagirati. - I ja sam to čitala. U svakom slučaju tati ne može štetiti ako mu pričamo nešto lijepo. Maja je prišla krevetu i primila oca za ruku. Jan je još uvijek stajao na pristojnoj udaljenosti. Nagonski sam osjećala da u njemu još uvijek postoji bijes i neprijateljstvo prema ocu koji u posljednje vrijeme nije bio najugodnija osoba. Bliskost koju su nekad imali gotovo se istopila. Ne sjećam se kada je Ante zadnji put poveo sina na nogometnu utakmicu ili izašao s njim na školsko igralište gdje su nekada s Janovim prijateljima i njihovim očevima znali igrati mali nogomet. Šutke sam sjedila pokraj Antina kreveta prepuštajući djeci da prema vlastitim osjećajima priđu ocu. Maja je sjela na krevet i nešto mu pričala, Jan je cijelo vrijeme stajao pokraj vrta. Čula sam kako je glasno uzdahnuo kada sam rekla da bi bilo dobro da pođemo. U razgovoru s policijom doznala sam kako se dogodila nesreća. Pijani vozač izgubio je kontrolu nad vozilom i izletio na Antinu stranu. S instinktom profesionalca Ante je učinio sve da izbjegne nesreću, no naš već pomalo dotrajali automobil nije mogao reagirati onako brzo kako je Ante želio. Snažno je udario u zid zadobivši po život opasne ozljede glave. Zahvaljujući njegovoj reakciji, vozač drugoga automobila prošao je samo s modricama. Neizvjesnost je potrajala nekoliko dana. Svako jutro nazivala sam bolnicu, a poslijepodne dolazila bih neko vrijeme posjediti kraj Antina kreveta. Djeca su nekad išla sa mnom nekada nisu. Nakon tjedna dana liječnici su smanjili lijekove kojima su izazivali stanje kome i Ante je prvi put otvorio oči. Bila sam pokraj njega kada se to dogodilo, ali njegov je pogled bio potpuno prazan. U njemu nije bilo ni tračka prepoznavanja. U nekoliko navrata razgovarala sam s liječnikom koji mi je rekao da ni on sam nije siguran što od Ante možemo očekivati. - Siguran sam da će patiti od amnezije. U takvim nesrećema gubitak pamćenja vrlo je čest. Jedino nikad ne znamo koji će dio nestati iz njegovih sjećanja. Vi ćete to najbolje procijeniti. Kimnula sam glavom u znak razumijevanja. U slučaju vašeg supruga bojim se da taj gubitak mogao biti prilično velik. - Mislite li da se uopće neće sjećati djece i mene? - To još ne možemo znati. Možda se samo neće sjećati nekog vremenskog odsječka prije nesreće. No ima još jedan problem. Postoji mogućnost i gubitka sposobnosti govora te ograničenja nekih motoričkih funkcija. Protrnula sam. - Kolikih ograničenja? Slegnuo je nemoćno ramenima. - To ćemo saznati tek kada posve dođe k sebi. Suze su mi potekle niz lice. - Pokušavam se pripremiti na sve što nas može očekivati. - Pripremite se na najgore, sve ostalo shvatite kao božji dar - zakimao je glavom. Prošao je još cijeli tjedan prije nego što se u Antinu pogledu pojavio bljesak prepoznavanja. Djeca i ja redovito smo ga posjećivali, pričali mu o svakodnevnim stvarima, a on je prazno zurio u strop ne reagirajući ni na što. Maja je bila najupornija. Sjedila bi ocu na krevetu i brbljala sve što joj je palo na pamet. U jednom je trenutku povikala: - Mama, tata nam nešto pokušava reći. Okrenula sam se prema Anti i primijetila promjenu u njegovim očima. Počela sam mu postavljati jednostavna pitanja na koja je mogao odgovoriti s da ili ne. Odgovarao je kimanjem ili okretanjem glave. Svi smo uskliknuli od radosti. Bio je to doista veliki napredak. Odmah sam javila liječniku što se dogodilo. - To je zaista dobar znak, gospođo - odvratio je liječnik žureći prema Antinoj sobi kako bi ga pregledao. Radost zbog spoznaje da nas vidi i čuje pomutila je činjenica da je njegovo tijelo i dalje bilo mrtvo. Fizikalni terapeut svakodnevno je vježbao s njim kako mu ne bi atrofirali mišići. Liječnik me je upozorio da gledam kako to čini jer je postojala mogućnost da Ante zauvijek ostane takav. Čak su se i djeca ponudila da vježbaju s tatom što mi je bilo posebno drago. Strahovala sam da će ga izbjegavati, bojati se njegova nepokretna tijela. Pretrage su potvrdile liječnikova strahovanja. Ante se nije sjećao velikog vremenskog odsječka prije nesreće. Reagirao je s prepoznavanjem na spomen roditelja, prijatelja i kimao je glavom kada sam ga pitala zna li što je prije radio. Oporavljao se sporo, ali napredak se pak pokazivao. Proslavili smo kada je prvi put samostalno sjeo, pomaknuo nogu, izgovorio prvu riječ. Poput malog djeteta morao je učiti sve ispočetka. Nakon što je otpušten iz bolnice na kućnu njegu, svakodnevno smo morali dolaziti na govornu i fizikalnu terapiju jer bez invalidskih kolica nije mogao nikamo: U to mu je vrijeme bilo najizražajnije lice. Sve što nije mogao reći ili učiniti odražavalo se kao frustrirajuća grimasa. Jednom prilikom dok se mučio dohvatiti viljušku, izletjela mu je psovka. - Odlično, ako možeš opsovati, ubrzo ćeš i koješta drugo reći - nasmijala sam se dok me je on smrknuto gledao. Drugi put je u nemoćnom bijesu odbacio rolu toalet papira nekoliko metara od sebe što je bio dobar znak da mu se vraćaju motoričke sposobnosti. Sa svakim tjednom koji je prošao sve je više napredovao. To mi je bilo drago jer sam iskoristila već sve mogućnosti bolovanja i godišnjeg odmora. Morala sam se vratiti na posao jer smo ovisili samo o mojoj plaći. Dok sam ja bila na poslu, dolazila je naša umirovljena susjeda koja bi skuhala ručak i pomagala Anti. I djeca su uskakala koliko su mogla, ali ipak je bilo sve na meni. Kad bih se vratila kući, nisam znala čega bih se prije prihvatila. Dok bih obavljala kućanske poslove, svako malo bih zastala pokraj Ante pitajući ga treba li mu što dodati, je li gladan, žedan ili slično, U jednom trenutku uhvatio me je za ruku. - Ida, ja...ko mi je žao - teško je prevalio preko jezika. Iznenađeno sam ga pogledala. Bila je to prva cjelovita rečenica koju je izgovorio nakon nesreće. Kleknula sam pokraj njegovih kolica uzvrativši mu stisak. - Sve je u redu. Ne brini se ni o čemu. Sada je najvažnije da se ti oporaviš. Vidjela sam kako su mu suze potekle licem. - To...li..ko se tru..diš - s mukom je izgovarao slogove. - I ti bi to učinio za mene, zar ne? - Bio sam loš muž? - u očima mu se pojavio upitan pogled. Prisilila sam se na smiješak. - Zaboravi. Nije sada vrijeme da razgovaramo o tome. - Hva..la, Ida - glas mu je nestao u šaptu. Nježno sam ga pomilovala po glavi i odvezla do kreveta. Uvijek bi navečer rano zaspao. I najjednostavnije dnevne aktivnosti su ga prilično iscrpljivale. Nakon tog razgovora Ante se činio odlučnijim nego ikada da se oporavi. S nekom novom voljom i energijom radio je fizikalne vježbe. Poput poslušnog školarca s djecom je vježbao pisanje i govor. Te su ih zajedničke aktivnosti ponovno zbližile i sve sam češće čula kako se smiju. U tom čovjeku što je s Janom i Majom ležao na podu sobe i igrao se "Čovječe ne ljuti se" nije više bilo ni traga agresije i grubosti kojima ih je nekada zasipao. Tri mjeseca nakon nesreće Ante je već mogao tečno izgovarati jednostavnije rečenice, a fizioterapeut je smatrao da je na najboljem putu da stane na svoje noge. - Idući tjedan počinjemo učiti hodati! - izjavio je svečeno potapšavši Antu po leđima. - Bio je vozač kamiona. Hoće li ikada više moći raditi svoj posao? - pitala sam liječnika koji je tog dana pregledao Antu. - I to će morati ponovno naučiti. Možda je bolje da ne očekujete previše. Kimnula sam glavom osjećajući se kao da je netko isisao svu energiju iz mene. Čak i ako se moj muž oporavi, neće moći raditi. Egzistencija cijele obitelji bit će na meni i to me je pomalo strašilo. Hoću li imati snage da izdržim? - Što je rekao liječnik? - upitao me Ante kad smo se vratili kući. - Da ćeš ponovno morati učiti voziti od bicikla do kamiona - pokušala sam se izvući šalom. Ante je tužno kimnuo glavom. - Nikad više neću biti čovjek kakav sam bio. Trgnula sam se na te njegove riječi. Zagledala sam mu se duboko u oči. - Nadam se da nećeš. Onoga Antu prije nesreće željela sam napustiti jer više nisam mogla podnosti nervozu i gnjev koji je širio oko sebe. Vratio si se posve drukčiji, sličniji onomu čovjeku kojeg sam upoznala i s kojim sam bila spremna dijeliti dobro i zlo. Podignuo je ruku i nježno mi dotaknuo obraz. - Više te nikada neću iznevjeriti, Ida, samo mi daj još jednu priliku. Obavila sam ruke oko njega osjetivši nakon dugo vremena da me ispunjava ljubav prema mome mužu.
Pusti me na miru! - otrla sam suprugov pogled sa sebe. Nisam željela s njim razgovarati. Željela sam se zatvoriti u sebe i pronaći mir i utjehu u tišini. Tako mi je silno trebala tišina. I suze koje samo što nisu krenule. Da isplačem bol za koju sam njega okrivljavala. Jer mi je branio da živim punim plućima. Onako kako smo se u samom početku naše veze dogovorili da ćemo živjeti. Tog mi je dana to zabranio. Plakala sam te noći, sklupčana na kauču u dnevnom boravku i nisam željela otići k njemu u naš bračni krevet. Nisam ni k djeci u sobu željela otići, jednostavno sam morala ostati sama. U mislima s Ljubanom. Upoznala sam ga ljetos dok smo svi zajedno - suprug i ja, naša djeca te naši i njihovi prijatelji - ljetovali na Murteru. Već smo nekoliko ljeta unazad iznajmljivali istu kućicu u kojoj smo provodili tri ili četiri tjedna zajedno. Suprug Drago i ja, te naši prijatelji još iz studentskih dana, bračni par Ivana i Robi. Oni nisu imali djece, no naša su djeca svake godine pozivala svoje prijatelje koji su rado s nama provodili praznike. Ljubana sam primijetila već prvog dana kad smo se nakon dugog putovanja do Jadrana spustili na obalu u "naš" kafić. Radio je kao konobar, bio je izuzetno ljubazan i nasmijan, ali pristojan i distanciran. Čim me pogledao, imala sam potrebu popraviti frizuru i izgledati što bolje, a ne onako izgužvana i podbuhla od putovanja. No suzdržala sam se od pretjeranog pokazivanja osjećaja jer Robi i Ivana nisu znali za naš dogovor, a ni djece se to nije ticalo. Ljubomoru sam uspješno prevladala Zapravo, kako smo Drago i ja živjeli u dvije države kada smo se upoznali, već smo tada, kada je naša veza bila "veza na daljinu", sklopili sporazum o tome da ako nam se netko svidi, da se možemo upustiti u vezu, ali obavezno to moramo reći onoj drugoj strani. Da ne bi ispalo da čujemo tako nešto od neke ne baš naklone osobe. S vremenom, kada smo već bili u braku i djeca bila tu, dogovorno smo si obećali da ćemo živjeti punim plućima čak i u ljubavnom, seksualnom smislu. - Kao Skandinavci! - digli smo čaše i zapečatili naš dogovor jer su nam uzor bili ljubavni odnosi za koje smo smatrali da su u Skandinaviji uobičajeni. Odnosno, uobičajeniji nego u ostatku Europe i svijeta. Meni su čak i odgojne metode Skandinavaca bile uzor kod odgoja naše djece. I bile su uspješne, priznajem. Pa zašto i ljubavne ne bi bile jednako uspješne?! Ni Drago ni ja nismo namjerno tražili druge partnere i meni se samo jednom u toku braka dovoljno svidio neki drugi muškarac s kojim se na kraju nisam upustila u vezu jer on nije imao petlje upustiti se sa udatom ženom. Bojao se. A ja sam bila razočarana. Naročito zato što je Drago već bio u vezi s jednom djevojkom. No ni ta veza nije bila baš sretnog tijeka jer je djevojka koja mu se svidjela postala ljubomorna i čangrizava, željela je da se on rastane iako joj je na samom početku objasnio da do toga nikada neće doći. Tada sam se s voljom, ljubavlju i predanošću nosila sa svojom ljubomorom i uspješno je prevladala. Bila sam zadovoljna i ponosna i imala osjećaj da je naš brak nakon toga postao kvalitetniji i čvršći. Povjerenje jedno u drugo bilo je bezgranično. No falilo je samo još jedno - da se i ja zaljubim i nađem osobu koja bi se bez bojazni upustila u vezu sa mnom, ženom u braku, majkom dvoje već povelike djece. A to uopće nije bilo lako. Odakle je kemija među ljudima? Nisam se zaljubila toliko puta da bih mogla bilo što striktno tvrditi, no muškarci su se uglavnom bojali ući u vezu sa ženom čiji muž zna za tu njenu vezu. Jer preljub, onaj klasični preljub kada partneri jedno od drugoga kriju svoju vanbračnu vezu, s moje strane uopće nije dolazio u obzir. A iz nekog razloga, muškarci su se toga bojali. Smiješno i apsurdno, no nisu se bojali poskrivečki ljubovati, ali otvoreno, da. Nitko nikada nije shvatio zašto jedna osoba privuče drugu, zašto i odakle dolazi ta kemija, jer sigurno nije odgovor ni u izgledu ni u obrazovanju, materijalnom stanju niti bilo što drugo glupo. Od svega toga izgleda da je najvažnija ona prva iskrica koja plane neočekivano. A mene je Ljuban privukao od prve. Jako. Kao da je moja duša samo čekala da netko popuni dio koji je bio spreman za još jednu ljubav. Jer ni jednog trena nisam prestala voljeti Dragu. Dok sam tog prvog popodneva u kafiću na obali gledala Ljubana, dok su mi morski zrak i povjetarac budili čula, nisam ni slutila što me sve čeka u budućnosti. - Dobar dan, izvolite - prišao nam je i uzeo narudžbu. Glas mu je bio snažan i jasan, a ruke u kojima je držao blokić duge i žilave. S dugim prstima, koji su me privukli i nisam skidala pogled s njih. Jer sam, svjesno ili nesvjesno, izbjegavala pogledati njegovo lice i oči, kako se ne bih otkrila pred drugima i pred njim. Činilo mi se da bi mi sa lica sve mogli pročitati. Kad smo svi naručili neko piće, pitao nas je želimo li što pojesti. Djeca su navalila da žele pržene krumpiriće. I mi odrasli bili smo raspoloženi za neko grickanje, tako da se ubrzo na stolu našla ogromna plata puna krumpirića i uz njih majoneza i ajvar. Kad je spuštao platu na stol, Ljubanu je mali dio palca dotaknuo majonezu a on je, kada je odlazio, polagano, gotovo potajice polizao prst, što je u meni izazvalo burnu reakciju. Imao je lijepa usta. Naravno, u tom je trenu meni bilo lijepo sve što sam na njemu primijetila. U toku popodneva pratila sam ga dok se kretao po terasi poslužujući druge goste, a osim njega radile su još jedna mlađa djevojka i vlasnica lokala koju smo tokom svih ljeta koje smo provodili na Murteru, dobro upoznali. I ona nas je došla pozdraviti, a kada smo odlazili ona je bila ta koja je došla naplatiti račun. Krumpirići su na kraju bili gratis, na račun kuće. Svi su bili oduševljeni, osim mene koja sam bila razočarana jer nije Ljuban došao do nas i nisam više imala priliku čuti njegov glas. Što više radim - veća je lova! Navečer kada smo pošli na spavanje, željela sam o njemu pričati s Dragom, no nekako, jednako sam željela biti sama u mislima sa sobom i slikom privlačnog konobara. I tako su dani prolazili, svakodnevne kavice u tom kafiću donosile su mi radost i uzbuđenje, a trenuci kada smo bili na plaži često su mi bili prazni i pusti iako je bilo puno ljudi oko mene. Bila sam rastrojena, ne sjećam se kada sam se tako osjećala jer sam uglavnom uživala u životu punim plućima. Čežnja da ga vidim postala je pomalo opsesivna. A još uvijek nisam ništa rekla svom mužu. Čudilo me da još nije ništa primijetio, valjda je bio toliko zauzet zabavom s društvom, kartanjem bele i ispijanjem piva s Robijem i Ivanom da nije obraćao pažnju. Jer inače je bio pravi stručnjak da otkrije promjenu u mom ponašanju čim bi mi se netko svidio, uostalom, kao i ja u njegovom. Ipak smo se poznavali dvadeset godina i bili vrlo bliski. Jednog smo kasnog popodneva ljenčarili na plaži, dečki su se kartali, Ivana je čitala knjigu a ja sam potrbuške ležala na prostirci i kroz koprenu kose koja mi je pala na lice gledala kupače rumene od skorog zalaska sunca. Vjerojatno sam zadrijemala kad su me naglo trgli povici. Drago i Robi su vikali uglas. - Ljubane, čovječe, dođi k nama na belu! Treba nam četvrti! Uspjela sam ostati mirna. Primijetila sam da se naš sin Matko, dok sam ja spavala, pridružio kartanju, a onda i visokog, tankog Ljubana koji je, sav mokar od kupanja, krenuo u našem smjeru. - Hej, društvo - pozdravio je i sjeo na oblutke tik do mojih nogu. Nekoliko je kapljica s njegovog tijela palo na moje. I dalje sam mirno ležala, glumeći da drijemam. - Nemam puno vremena, moram se vratiti na posao - rekao je odbijajući kartanje. - Al' te te ta tvoja gazdarica iskorištava! Nemaš ni trena slobodnog vremena. Ljuban se nasmijao. - Nije baš tako, ja želim da me iskorištava - rekao je, no na taj su mu se komentar muškarci narugali pa se Ljuban brzo ispravio. - Što više radim, veća je lova, a zbog toga sam i počeo konobariti. Željela sam da me primijeti Još se nekoliko minuta zadržao u razgovoru, obećavši da će jednog popodneva ipak otkartati belu s njima. Ja sam se i dalje skrivala iza svoje kose. Vidjela sam kad je ustao a onda se začudila jer sam primijetila da me odmjerio od glave do pete. Nisam mogla po izrazu lica otkriti sviđa li mu se što vidi ili ne, a onda je već nestao iz mog vidokruga. Slijedećih sam ga dana svakog jutra na kavi ljubopitljivo gledala da vidim hoće li me opet odmjeriti i pogledati na neki poseban način, no kada smo bili u velikom društvu, ništa se nije događalo. Vjerojatno je bio samo muškarac koji nije mogao odoljeti da ne "baci oko" na izloženo žensko tijelo. Bila sam razočarana i već sam osjećala kako se povlačim u sebe, kako se zatvaram prema mogućem razočaranju. Još jedna uzaludna nada. Uz to, počeo me mučiti PMS pa sam narednih nekoliko dana ostala u kućici i tamo u miru i tišini pijuckala jutarnji čaj. Pokraj naše je kućice vijugao puteljak kojim se moglo doći do jedne od plaža i jednog sam jutra s čuđenjem na toj stazici ugledala Ljubana. Žurio je u smjeru centra, a ne prema plaži. Letimično me pogledao već kada je odmaknuo, a onda se vratio i pozdravio me. - Nema te ovih dana na kavici - nasmijao se široko. - Ženski problemi - rekla sam otvoreno, izazivajući, da vidim njegovu reakciju. - Aha - nije se ni malo zbunio. Zanimljivo. Muškarci se obično malo trgnu čim se spomenu "ženske stvari", zato sam to tako napadno i rekla. Željela sam ga zbuniti, ali nije mi uspjelo. - Ne radiš danas? - pitala sam ga svjesna da lagano drhtim. - Radim, radim, zaspao sam, kasnim, no ovako rano ujutro obično nije velika gužva. Vidim da je tvoje društvo već dolje, ne? - Požuri, možda ih još uloviš. - Ma nema veze. Vidjet ću ih već... U stvari, idem, danas bih popodne mogao ipak svratiti do plaže, na belu pa da se dogovorim s tvojim mužem. Bok! "Mojim mužem!" Kako je to ravnodušno rekao! Iako sam opet osjetila beznađe, taj me kratki razgovor s njim razbudio, odnosno opet je razbudio moju želju. No po glavi su mi se vrtjela sva ona razočaranja od prijašnjih godina kada sam i pomišljala da ću možda, možda, naići na muškarca koji će mi se jako sviđati i kojem neće smetati što sam u braku, dobrom, kvalitetnom braku s mužem kojeg volim i kojeg nemam namjeru napustiti. Zašto je, pobogu, to svima tako čudno i teško prihvatiti?! Primila sam se kuhanja ručka iako sam znala da moji ukućani neće doći još satima, no skuhala sam brdo tjestenine i napravila hladnu salatu a onda i ja otišla na plažu. Predvečer, kad je Ljuban stigao na kartanje, ja sam bila u moru, daleko od obale, ali sam primijetila kad je prišao našoj grupici. Okrenula sam se i otplivala još dalje. No osjetila sam umor i krenula natrag. Odjednom je ispred mene izronio Ljuban. Uhvatio me oko struka i povukao ispod vode. Kad sam izronila i došla do daha, podviknula sam na njega: - Jesi li ti normalan? I Jako si me prepao! Mogla sam se utopiti! - Ne bi ti se ništa dogodilo - nasmijao se bez suzdržavanja. - Uostalom, ja bih te spasio, masaža srca i disanje usta na usta moja su specijalnost. Prošlih sam godina radio kao spasilac na nekoliko plaža. Pogledala sam ga mrko, kroz slapiće slane vode koja mi se slijevala niz lice. Prilično se smjelo ponašaš. - Ma jel'? Hoće li me tvoj muž nokautirati kad izađem van? pitao je i dalje neozbiljan. - Neće. Nije on takav. Ali svih si ovih dana suzdržan, odakle sad ovo? - zanimalo me. - Ja sam ti takav, volim zezanciju i poprilično sam otkačen, no kad radim, moram biti ozbiljan, zar ne? Bila mi je to dragocjena informacija zbog koje mi je utroba zaigrala. Kad smo se vratili do obale, odmah je krenulo kartanje i tek sam tada upoznala pravog Ljubana. I sve sam se više zaljubljivala u njega. Koji je on vrag bio, prostak, ponekad lascivan, a to mi se tako sviđalo kod njega. Kod nekih muškaraca je to ružno, vulgarno, kod njega je bilo šarmantno. On, Drago i Robi su se našli na istoj valnoj dužini, kao da su prijatelji već godinama. Zar nije bio zainteresiran? No kad se spustio mrak, Ljuban se morao vratiti na posao a praznina u meni je opet bila ogromna. Kad smo i mi krenuli s plaže u kućicu, hodala sam uz Dragu i započela razgovor, no očito nije bilo ni vrijeme ni mjesto da mu pričam o Ljubanu jer su nas djeca prekinula samo što sam otvorila usta. "Ma uostalom, o čemu da mu pričam?" opravdala sam si svoju šutnju. Slijedećeg jutra u kafiću se poveo razgovor o odlasku na neku nogometnu utakmicu. Svi su bili "za" osim mene tako da sam slijedeće večeri nakon plaže ispratila društvo koje je automobilima otišlo do Šibenika, a ja sam krenula u kafić na večeru. Ljuban me posluživao gledajući me iskričavo, ali je opet bio pristojan i fin, ugodan konobar. Pijuckala sam vino nakon jela i pratila njegovo kretanje terasom. Tako sam primijetila kako mu je jedna djevojka, kad je plaćala račun, uzela kemijsku iz ruke i na računu nešto napisala. Zavjerenički mu je račun tutnula u dlan. Pretpostavila sam da mu je dala svoj broj telefona. Oh, tada sam osjetila snažnu ljubomoru. Bila je mlada, privlačna, slobodna. A ja? Starija od Ljubana, u braku, prosječnog izgleda... Steglo me u području solarnog pleksusa. Moje se dobro raspoloženje istopilo. Vidjela sam Ljubana kako odlazi prema unutrašnjosti, kako je pogledao u papirić, nezainteresirano ga izgužvao i bacio u koš. Opet mi je srce zaigralo. Nije bio zainteresiran za djevojku! Ili? Ili je zapamtio broj i papirić mu više ne treba?! Tada me opet obuzela bezvolja i neraspoloženje. Shvatila sam da izjedam samu sebe i odlučila otići čim prije. Pozdravila sam se s gazdaricom i mahnula Ljubanu koji je, zbog nesnosne gužve, imao i previše posla da bi obraćao pažnju na mene. U kućici sam se osjećala kao u zatvoru, pokušavala sam zaspati no nije mi uspijevalo pa sam izašla na terasu. Tu sam dočekala društvo kada su se vratili iz Šibenika, no ubrzo su svi oni, umorni od puta i uzbuđenja, pozaspali a ja sam i dalje sjedila na terasi, u mraku, u buci pjesme cvrčaka, sama sa svojim mislima. Znala sam da za ljubav nikada nije kasno, no te sam noći razmišljala o tome da odustanem od očekivanja. Osjećala sam se starijom nego što sam bila, bezvolja i apatija su me pomalo zahvaćale, duh mi je klonuo. Ni ljeto ni godišnji odmor više mi nisu bili tako zabavni i zamamni kao što je to nekada znalo biti. Ljetne avanture događaju se nekome drugome, meni očito ne. Možda Ljubanu i onoj djevojci? Mnogima se događaju, mnogi ljeto koriste da bi otpustili kočnice i uradili ono što se u ostatku godine ne usude. A ja, koja sam cijeli svoj život bila spremna za ljubavnu avanturu, čak sam našla i muža koji je to prihvatio, ja jedina nisam imala nikoga "sa strane". Rekla sam mu za naš otvoreni brak Iako nikada nisam s Ivanom i Robijem o tome razgovarala, bila sam gotovo sigurna da je Ivana prije dvije godine bila zaljubljena u jednoga svog kolegu, nekoliko je puta bila na poslovnim sastancima za koje sam pretpostavljala da nisu bili baš poslovni, no istinu nisam znala. Ona o tome nije nikada govorila. Za Robija nisam bila sigurna, pomislila sam da ću pitati Dragu zna li on što. Sjetila sam se i svoje sestre koja je svako ljeto imala nekog ljetnog udvarača s kojim bi provela nekoliko dana i onda bi sve palo u zaborav. No zato je danas moralna propovjednica koja ne propušta priliku da izrazi svoje neslaganje s vanbračnim vezama i koja je u svom braku, iako već napola istrošenom, uzdanica i vjerna supruga za koju ne postoji ništa osim muža i djece. Uh... Padala sam u očaj, počela sam i druge gledati s prezirom samo zato što sam ja sama bila nesretna i nezadovoljna. Zaljubljenoj osobi takve gluposti ne padaju na pamet. Zaljubljene su osobe vedre, optimistične, zrače srećom i nema mjesta kritičnosti. Zato sam i voljela to stanje. Zato sam te večeri i bila tako razočarana i osjećala se odbačenom. Dok sam u mislima čangrizala na sve i sva, shvatila sam da me ipak hvata san. Ušla sam u kućicu, oprala zube i umila se kad sam shvatila da sam torbicu s novčanikom i dokumentima ostavila na stolcu. Mala je bila vjerojatnost da će mi ju netko po noći ukrasti, kućica je bila povučena od glavnih puteva, ali ipak sam krenula po nju. Čim sam izašla, začula sam da me netko tiho zove. - Žana! Prepala sam se i stisnula uz zid, gotovo sam vrisnula kad se pojavila crna sjena ispred mene. - Pssst, ne boj se. - Oh, kako si me prepao - odahnula sam. Čula sam da se Ljuban smije. - Nisam htio. No vraćao sam se kući i vidio te na terasi, mislio kako ću malo sjesti s tobom i popričati, da se odmorim od one gungule dolje, a onda si nestala u kući. Baš sam razmišljao što da radim, da li da ti kucnem na vrata, hoću li nekog probuditi, hoće li me tvoj muž zaskočiti, i evo tebe natrag. Imaš malo vremena za mene? - Imam, sjedni. - Uhhh - spustio se u stolicu uz uzdah olakšanja. - Ovaj je posao vraški naporan, no moja se ušteđevina fino nadebljala a do kraja ljeta što će još biti - opet se vragolasto nasmijao. - Ostavljaju ti dobre napojnice? - O da, itekako. Ima ih baš široke ruke, ne žalim se. Moći ću još dugo živjeti s ovom lovom koju ću zaraditi preko ljeta, naravno, ako ne počnem luđački trošiti. - Što ti uopće radiš ostatak godine? - Pišem, slikam, pumpam mišiće, haha! - smijao se glasno. - Da, vidim da sav pucaš koliko si se nabildao - i ja sam se nasmijala jer je bio tako žgoljav i mršav. - Ma to me žene potroše, jadan ja, žalio se samodopadno. - Ma da, a gdje su te žene? - pitala sam okrećući se oko sebe. - Jedna je ovdje - počeo mi se nabacivati. Nije me mogao vidjeti no očito je čuo moj glasan uzdah. - Jesi li raspoložena za jedno noćno kupanje? Ja sam i krenuo na plažu kad sam završio, dobro mi dođe da se malo osvježim, lakše zaspim i lakše se ujutro razbudim. Ili bi ti se muž naljutio? - Baš rado spominješ mog muža. - Pa da, da ne zaboraviš da si u braku. Jer ja tako djelujem na žene, da zaborave na to - opet se smijao. Neodoljiv je bio tako neozbiljan. I kao da mu zaista uopće nije bilo važno što sam udata. Počela sam se pitati, trunka želje se počela buditi... Otišli smo do plaže i okupali se, bio je to za mene jedinstven doživljaj. Iako nije ništa pokušavao, ipak mi se na neki način nabacivao, onako šarmerski, onako kako to muškarci diljem svijeta svakodnevno rade. Kad smo se vraćali kući, malo se uozbiljio. - A kakav ti u stvari imaš odnos s mužem? - Otvoren - rekla sam šturo. - Otvoren brak? - pitao je radoznalo. - Da - bilo je tako lijepo to mu priznati. - Guba, nasmijao se. Šutio je sve do naše kućice. Poljubio me u obraz na rastanku a onda se okrenuo i pitao me hoću li i sutra biti na terasi kada će ići na kupanje. Potvrdila sam da hoću, što je njemu očito značilo da pristajem na nešto više od druženja. Ljeto u ljubavnikovu zagrljaju Ujutro sam bila sva "našpanana" kad smo dolazili u kafić. Ljuban se neprimjetno promijenio jer je, kada nam je donosio kavu, kao slučajno okrznuo moje bedro, što nikada prije nije napravio. I nitko osim mene to nije primijetio. Čekala sam ga te noći pa smo ponovo otišli na noćno kupanje, no ovoga puta vodili smo ljubav na ručniku, na oblucima koji su šuštali ispod nas. Malo me pekla savjest jer Dragi još nisam uspjela ništa reći, no opet sam se utješila mišlju da ću mu već reći kad malo budemo sami. A Ljubana je zanimalo kako to kod nas funkcionira. - Zar vi jedno drugome sve pričate? Sve detalje? - Ne baš sve detalje, no da me zanima kako je vodio ljubav sa svojom curom, ja bih ga pitala. - S njegovom curom - smijao se. - Kako smiješan izraz. - Jesam li ja sada tvoj dečko? - Naravno, zar nisi? - Haha, zamisli, jesam. Smiješno. A hoćeš li mu ispričati sve što smo radili noćas? - Ako će htjeti... Samo... On još ništa ne zna za tebe. - Kako to, zar nije tvoja obaveza da mu kažeš? - Da, je, samo što nikada nismo sami pa još nisam uspjela. A željela sam mu to reći već onog prvog dana. - Stvarno? Već tada si me poželjela? - Da - sad sam se i ja nasmijala. - Kako super! - A ti? Kada si se ti odlučio upustiti u vezu sa ženom u braku? - Pa nemam ti ja nekih predrasuda prema braku, ako je žena "za", i ja sam. - Znači već si imao iskustva sa udatim ženama? - Jednom, dvaput - odgovorio je nehajno. Opet sam osjetila malo ljubomore, no znala sam da se s tim mogu nositi, već sam to preživjela s mužem. - No, htjela sam te u stvari pitati kada si ti odlučio da ćeš se upustiti u vezu sa mnom? Nisam ti se ni nabacivala niti ti dala povoda da bilo što pokušaš. - Varaš se. Primijetio sam kako me gledaš, možda ne baš prvog dana, ali ubrzo nakon toga. Svidjelo mi se to, i ti si mi se svidjela - priznao mi je. - Ma da? Tko bi rekao. A jel' još netko primijetio kako te gledam? Gazdarica ili ona druga konobarica? - pitala sam s malo straha. Odmahnuo je glavom. Ja sam se malo umirila, no bila sam i dalje radoznala. - A jesu li te žene s kojima si bio bile u otvorenom braku ili su svoje ljubovanje krile od svojih muževa? - Ove s kojima sam do sada bio su krile, no iskreno, bilo mi je to gnjusno. Skrivati se, strahovati da nas netko ne vidi, razmišljati hoće li mi se neki bjesni muž pojaviti na vratima... A znaš što? Nisam bio baš zadovoljan dok sam slušao priče o tome kako ih muževi zanemaruju, kako su se ohladili, kako one žele nešto više od života. Samo su kukale i mrzile te svoje muževe. Nije mi to uopće u redu. Mislile su da sam ja nešto više i bolje od njih, da ću ostvariti neke njihove neostvarene snove, što ja znam, a ja sam isto tako samo jedno muško koje će jednog dana zapostaviti svoju ženu i otići s društvom na pivo i nogomet rekao mi je. Bio je gotovo brutalno iskren, no to mi se tako svidjelo da sam ponovo poželjela voditi ljubav s njim. Suzdržala sam se jer je već bilo prošlo tri sata ujutro a on je trebao u devet već biti u kafiću. Ponovili smo naše susrete još nekoliko noći sve dok se naš godišnji nije završio. Jutro prije povratka u Zagreb bilo mi je najtužnije ikada. Rastati se od svog ljubavnika jako mi je teško padalo. Poludio je zbog moje ljetne veze Uhvatila sam trenutak da platim račun kada je Ljuban otišao za šank. U kafiću je bilo pusto, ni gazdarice nije bilo, tako da mi je brzim pokretom poljubio ruku. - Vidimo se u Zagrebu. - Zaista? - pogledala sam ga zahvalno. No to će biti tek u listopadu, zar ne? - Nažalost - promrmljao je dok mi je vraćao kusur. - Ali svakako me nazovi krajem rujna - napisao mi je broj na papirić koji sam brzo sakrila jer je neki gost ušao i naručio kavu. - I reci mužu - šapnuo je kad sam već odlazila. Naježila sam se. Kako savršen muškarac za mene! No u Zagrebu se sve zakompliciralo. Prvu večer kad smo bili sami kod kuće, počela sam pričati Dragi o svojoj zaljubljenosti. - Ma hajde! - uzbuđeno, ali i malo namrgođeno je komentirao. - Pa u koga si se zaljubila? - U Ljubana. - U onog konobara? Onog koji hoda kao federbeba? - sve se više mrgodio. - Da, pa u čemu je problem? - pitala sam, osjećajući da ovo neće proći baš onako glatko kako sam se nadala. - Pa on je obični žigolo. Ljeta provodi na Jadranu i zavađa žene, a zimi planduje i ništa ne radi. On je jedan obični niškoristi! - Nije on takav - počela sam. - Ma kako nije?! Uostalom, odakle ti znaš kakav je? Nisi ga pošteno ni upoznala. - Jesam, jesam pošteno sam ga upoznala. Ispričala sam mu pojednostavljenu verziju našeg "poznanstva" a Drago je sve više bjesnio. - Ti si se je.... s njim meni iza leđa?! A ja k'o tukan družio se s njim i pozivao ga na belu i davao mu velike napojnice! Kao da sam mu plaćao seks s mojom ženom! - Drago, zaboga, daj se sredi i smiri, što ti je? Pričaš gluposti. Sve si izokrenuo i sve sada ispada tako prljavo. Ja se nikada nisam ponašala tako dok si ti bio s Violetom. Još sam te i podržavala i tješila kada si bio razočaran. Koji ti je vrag sada? - Koji mi je vrag? To što me moja žena prevarila kao da nije dovoljan razlog da budem bijesan - derao se. Hoćeš li ga nazvati za koji dan? - Nisam te prevarila, imamo taj dogovor oduvijek. I zašto me sada maltretiraš s tim svojim napadajima ljutnje? - i ja sam podigla ton. - Jesi, prevarila si me. A dogovor je da kažemo unaprijed ako nam se netko sviđa. Da popričamo o tome. Da vidimo gdje smo, kako se ono drugo osjeća zbog toga. Tako sam ja postupio kada sam se zaljubio u Violetu. Ti si imala prilike malo-pomalo se pripremiti na ono što slijedi. A mene si stavila pred gotov čin. "Ja sam to napravila, a tebe ko je **** !" - Uopće nije tako. Dobro, jednim dijelom jest - priznala sam pokunjeno, sa suzama u očima. Htjela sam ti reći još prvog dana, no nisam imala prilike. I svaki dan nakon toga sve je bilo puno ljudi, nikada nismo bili sami. - Pa mogla si me probuditi u dva u noći i sve mi ispričati - viknuo je na mene - ali ne, u dva u noći ti si se vucarala okolo s njim! - Prestani, molim te, smiri se o tome ćemo razgovarati sutra. Okej? - Ne, nije okej - gledao me kao da sam neko smeće. Bilo mi je grozno, nikada se prije nisam tako osjećala. - Izdala si me, izigrala si moje povjerenje i ja ti više neću moći vjerovati! - Pretjeruješ! - povikala sam histerično. Iako je jednim dijelom bio u pravu, nije trebao tako reagirati i mogli smo sve riješiti na civiliziraniji način. No Drago nam nije dao priliku. Otišao je u spavaću sobu i kad sam htjela mirnije porazgovarati s njim, tražio je da izađem i ostavim ga samog. A navečer kad sam došla spavati, on se premjestio u boravak. Trajalo je to nekoliko dana. Onda se smirio i ispričao za svoje ponašanje pa smo opet bili u korektnim odnosima. Ali kao da ga je neka furija opsjedala, svakih nekoliko dana imao je takve napadaje ljubomore da mi je zagorčavao život i ja sam požalila što sam ikada i pomislila o nekom drugom muškarcu. Sva se teorija o otvorenom braku kao kula od karata samo urušila u bezdan. I ja sam se osjećala izdanom jer sam ja sama, dok je on bio u vezi, uložila puno truda da pređem preko svih neugodnih emocija koje su me tada mogle svladati pa da i ja padnem na ispitu zrelosti. Bila sam i ljuta jer sam smatrala da je licemjer, da je muškarac koji za sebe smatra da ima pravo raditi što želi "sa strane" a meni je to pravo uskraćivao. Dobar dio kolovoza i skoro cijeli rujan plutali smo čas na mirnim, čas na uzburkanim vodama. Kada je Drago bio miran, pomalo smo mogli razgovarati o mojoj ljubavi, no svaki je puta iz tih razgovora izvlačio neke zaključke koji bi ga ponovo doveli u stanje bijesa. Ja sam postajala sve umornija i apatičnija. Borila sam se za svoju ljubav, za naš odnos koji je do tog perioda bio i više nego dobar, no on je sva moja nastojanja nekako poništio. Jednostavno, nije mi dao da dišem punim plućima i koliko god da sam razumjela s čim se on to nosi, nisam mu mogla dati za pravo. No ipak, gušilo me to. Bila sam zaista nesretna, plakala sam skoro svakoga dana i razmišljala kako možda Ljuban ipak nije moja sudbina. Kada se približio kraj rujna, a znajući za dogovor da nazovem Ljubana krajem rujna, Drago je postajao sve nesnosniji. - Hoćeš li ga zvati za koji dan? - počeo je s pitanjem tog popodneva. - Da, nazvat ću ga, obećala sam - rekla sam, a glas mi je podrhtavao od nesigurnosti. - Ne, nećeš ga nazvati! Zahtijevam od tebe da ga se kloniš, da prekineš svaku komunikaciju s njim! - To je nešto što ne možeš TI zahtijevati od mene i neću na to pristati! - Onda ja odlazim iz ove kuće. Selim se istog trena! - Daj budi razuman! - vikala sam. - Prestani se ponašati kao idiot! Ubio si mi volju za bilo čim, a kamoli za time da ga zovem. Rasplakala sam se kao nikada prije. - Pokvario si mi užitak ljubavi koju sam dugo čekala. Sada, u ovakvom stanju, ne mogu uživati u odnosu s Ljubanom. Nikada ne bih bila sretna znajući da si ti zbog moje veze s njim ljut i razočaran. Znao si to, sigurna sam. Znao si da ne mogu uživati u ljubavi ako si ti nezadovoljan. Potčinio si me svojoj volji. Izmanipulirao si me. Ne možeš podnijeti da volim nekog drugog uz tebe. Želiš biti jedina važna osoba u mom životu. Ti si sebičan, sebičan, uskogrudan, licemjerni Balkanac - ridala sam a on kao da se u tom trenu slomio. Kao da je tek tada shvatio što čini i meni i sebi. U očima sam mu vidjela da se pokajao. No nisam mu vjerovala. Koliko li je samo puta u ovih mjesec i pol dana naoko prihvatio moju ljubav, pa bi me opet brutalno napao. Nisam više mogla tako. Bilo je izluđujuće očekivati njegovu bijesnu reakciju ili pak očekivati da napokon prihvati ono što se događa. Pusti da budem bolji od njega Potonula sam u neki hladan i mračan bazen i kada me htio dotaknuti, kada me pogledao gotovo pseće vjerno, otrla sam taj njegov pogled sa sebe i rekla: - Pusti me na miru. I tu se vraćam na početak ove priče. Te se noći nisam uvukla u bračni krevet, prvi puta otkada su problemi počeli. Drago je shvatio da je pretjerao. Ujutro, kad me našao skvrčenu na kauču, kleknuo je na pod ispred mene i obećao mi da više nikada neće reći ništa protiv moje ljubavi. Da će se šutke nositi sa svojom ljubomorom, da sam bila u pravu kad sam rekla da je Balkanac i da će se on potruditi da bude Skandinavac. - Ne vjerujem ti - promrmljala sam tupo. - Znam da mi ne vjeruješ, ali mislim ozbiljno. Nazovi Ljubana, budi s njim, samo te molim da mi pomogneš kada me uhvati ljubomora. - Kako da ti pomognem? - tračak nade zasjao je na dnu tunela. - Pusti da budem bolji od njega. Bar za sada. Ako je i u čemu bolji od mene, nemoj mi reći. Mislim da će mi biti najlakše ako što manje znam. Prešuti, ne moraš lagati. Nisam bila sretna s takvim rješenjem i potrajalo je još desetak dana dok sam se smirila i uvjerila se da se i Drago smirio. I nekako, uspio je ostati pribran, iako sam mu vidjela stalnu borbu na licu. Boljela me njegova bol, ali moja je želja da budem s Ljubanom ipak bila jača. Kad sam ga napokon nazvala, već je bio listopad. - Hej, bok, Žana je - javila sam se nesigurno. - Oh, mislio sam da si odustala od mene - rekao je rezervirano. - Oprosti, jesam li zakasnila? Jesi li ti odustao od mene? - Pa pitao sam se da li da krenem dalje, ali ipak sam se nadao da si još uvijek... - Jesam! - brzo sam mu upala u riječ - A ti? - Naravno! - napokon sam začula njegov osmijeh. Našli smo se već slijedeće večeri i nakon pića otišli do njegovog stana. Dok je on tražio neku muziku na velikom televizoru, pogled mi je pao na dva plakata na suprotnom zidu. Nasmijala sam se zbog nevjerice. Na njima su bila odštampana dva baš prikladna latinska izraza: "Varietas delectat" (Raznolikost veseli) i "Amor omnia vincit" (Ljubav sve pobjeđuje). - Šališ se! - uzviknula sam. - Ne kad je latinski u pitanju - namignuo mi je. - Ipak sam ga studirao bolnih pet godina. Okrenula sam se i počela razgledavati knjige bačene na pod pokraj fotelje. - Oho, imaš Stiega Larsona! - zadovoljno sam primijetila. - Da, čitajući njegove knjige... Ček, jesi li ih ti čitala? - Nisam još, ali želim to već neko vrijeme. Kažu da su odlične. - Haha, i trebaš ih pročitati. Glavni lik je u vezi s udanom ženom a njen je muž suglasan s tim. - Vau, Sad si me još više zaintrigirao. - Da? Nakratko sam pomislio da ste ih ti i tvoj muž pročitali i da ste se nakon toga odlučili na otvoreni brak. Meni se definitivno to urezalo u pamćenje i ja sam poželio imati vezu kao taj glavni lik. I onda sam upoznao tebe i zaključio da moja želja nije jalova - gledao me sa širokim osmjehom. - Zamalo ti se izjalovila jer se Drago, kad sam mu napokn sve ispričala, počeo ponašati kao luđak, optuživati me za prevaru i ... Uglavnom, bio je grozan. No smirio se. Zato te nisam tako dugo nazvala. - O, pa hvala mu što se urazumio! - zadovoljno je sjeo duboko u kauč i pozvao me k sebi. Zagrlio me kao da me želi utješiti i umiriti, a ja sam napokon bila mirna. Znala sam da ova sreća neće biti vječna, da će se Ljuban jednog dana oženiti i imati svoju obitelj, no nisam o tome sada željela razmišljati. Udahnula sam život punim plućima i odlučila mu se prepustiti ...
Istinite priče: Sa sestrom mogu telepatski razgovaratiKatarina, ej Katarina, probudi se! - drmusao me suprug tvrdeći da me već dugo pokušava probuditi, dok sam ja zaprepašteno gledala u njega ne shvaćajući o čemu priča. Bila sam uvjerena da sam već neko vrijeme budna, ali mi je prerano za ustajanje. - Dobro Dejane, zašto me praviš budalom, da se poslužim tebi omiljenim izrazom? - skočila sam ljutito iz ležećeg u sjedeći položaj, očajna što mi on odmah ujutro, još prije ustajanja, na tako banalan način kvari raspoloženje. - Kako te pravim budalom? Trebao bih te pustiti da vrištiš, koliko dugo? - Vrištim? Ja vrištala? Šta je tebi? Pa budna sam već neko vrijeme! Ako si čuo vrištanje, onda ti je ponovo potrebna psihijatrijska pomoć! - žustro sam namještala svoj dio ogromnog bračnog kreveta kako bih što prije napusila spavaću sobu. Zaista mi je bilo dosta tog njegova neprestanog okrivljavanja mene za gluposti koje on radi. Godinama je on imao noćne more, vrištao u snu i gledao nekim staklenim luđačkim pogledom dok bismo ga ja i djeca budili. Nakon buđenja srce mu je snažno udaralo i trebalo mu je najmanje desetak minuta da dođe k sebi. Uzaludno smo ga molili da ide liječniku sve dok mu se lupanje srca nije počelo javljati i u budnom stanju. Sada pije lijekove za živce, ne konzumira alkohol i nema više noćne more. Već godinama nam je brak u krizi, krizi koja očito neće nikada ni prestati. Moglo bi se reći da nam je brak zapravo totalno propao i svodi se na zajedničko stanovanje u prostranoj kući. Oboje smo u radnom odnosu, s tim što sam uvijek ja obavljala sve kućne poslove i odgajala djecu. Financije su isključivo moja briga, dok mu njegova plaća služi samo kao džeparac i za kojekakve njegove hobije. Komunikacija nam je na nuli. Mnogo puta sam započinjala razne konstruktivne razgovore, a on bi svaku moju riječ krivo protumačio i uvrijeđeno napušao prostoriju. U par navrata sam predlagala razvod, pa bih odustala nakon njegova uvjeravanja da nam je zapravo dobro. Nikada se za ništa nije ispričao i meni nije bilo dobro, ali linijom manjeg otpora ostala sam u braku. Uvijek je bio sklon svoje pogrešne odluke pripisati meni, a mojim dobrim odlukama se kasnije pred djecom i prijateljima hvaliti kao svojima. Konkretno, kada smo kupovali novi automobil, predložila sam jedan određeni model, a on je predložio drugi. Zašto me praviš budalom? Uvažavajući njegovo široko poznavanje kvalitete svih tipova vozila, bez problema sam prihvatila njegov prijedlog. Nismo imali sreće pa se automobil, iako nov, još u garancijskom roku učestalo kvario. Prvo je rekao pred našom djecom, a zatim pred susjedima: - Eto, tako ti je to kada žena bira auto. U početku sam mislila da se šali, međutim svojem bratu je još malo detaljnije "pojasnio": - Vidiš, novi auto, a skroz neki problemi. Nisam trebao poslušati Katarinu prilikom kupovine. - Dejane, ne mogu vjerovati svojim ušima! Kako možeš tako šta govoriti?! Pa to je bio tvoj izbor! - suzdržavala sam se od plakanja, tim više što je postalo učestalo to njegovo svaljivanje svojih pogrešaka na mene. Nakon mojih riječi, kao i uvijek kada bih mu se suprotstavila, pao je u neko nenormalno stanje izbezumljenosi, kao da nije svjestan okoline i ponavljao: - Zašto me praviš budalom, stvarno misliš da sam lud!?! Isto tako se ponašao i kod običnih sitnica, kao što je jesmo li gledali neki dobar film. Ja bih tvrdila da smo ga gledali zajedno, a znam i kada, podsjećam ga na naše zajedničko komentiranje filma, ali ne, on tvrdi da ga nije gledao, a ja njega pravim budalom. I što mogu zaključiti, nakon što me budnu budi, nego da me namjerno pravi budalom. Imala sam osjećaj kako ne može podnijeti činjenicu da ja uvijek vladam situacijom, a on ne. Uz jutamju kavicu, na moje veliko iznenađenje, započeo je razgovor: - Čuj, ja jesam bio napola lud, no već duže vrijeme sam dobro i nemoj mi servirati takve stvari kao što je da te budnu budim. Ako si bila budna, zašto si vrištala? - upitao je. Sestra mi je sve više nedostajala Nisam znala što bih rekla pa sam samo bespomoćno slegnula ramenima. Tijekom dana sam neprestano razmišljala o navodnom vrištanju i gotovo prihvatila kao istinu Dejanovu verziju događaja. Valjda su mi se tijekom godina nagomilale frustracije zbog lošeg braka i usamljenosti, jer su djeca otišla od kuće, a tu je bila i neizvjesna situacija na poslu. Djeca studiraju u Zagrebu, roditelji su umrli prije par godina, sa susjedama se baš ne družim jer nemam ništa zajedničko s njima, a na poslu smo svi loše volje zbog nelikvidnosti firme. Zapravo sam jako usamljena. Najkvalitetnije druženje ostvarujem kroz beskonačne telefonske razgovore sa svojim kćerima, zahvaljujući povoljnim tarifama mobilnih mreža. Uvijek smo bile jako bliske, na čemu mi zavide i prijateljice i suprug. U zadnje vrijeme, kada me obuzme osjećaj osamljenosti, sve više mi nedostaje moja sestra Marijana. Cijeli život, do prije par godina kada je otišla u inozemstvo, intenzivno smo se družile smatrajući jedna drugu najboljom prijateljicom. Starija od nje svega četrnaest mjeseci, ne pamtim svoj život bez nje. Kao male zajedno smo se igrale, naročito navečer kada sva djeca odlaze svojim kućama. Suosjećala sam se s djevojčicama koje nemaju sestru pa duge zimske večeri kada se rano smrači, moraju provoditi s dosadnim roditeljima. Pripreme u kući za moj polazak u osnovnu školu doživjela je kao svojevrstan šok, svjesna razdvajanja koje predstoji, pa su roditelji pristali da i ona krene u školu. Super smo se slagale, nikada se nismo svađale i uvijek smo jedna drugoj bile podrška. Kada bi bilo koja od nas napravila neku nepodopštinu, ona druga ju je tako zdušno opravdavala, da su roditelji pred nama bili naprosto nemoćni. Naš savršeni sestrinski odnos odgojem sam prenosila na svoje kćeri i mogu se pohvaliti da sam izvanredno uspjela. Moje kćeri, Sara i četiri godine mlađa Dora, izvrsno se slažu i međusobno uvažavaju. Moja sestra Marijana i ja završile smo istu srednju školu, čak i isti fakultet, prehrambenu tehnologiju, unatoč usmjeravanjima od strane roditelja i profesora da se ne povodimo jedna za drugom nego da dobro razmislimo što zapravo želimo raditi cijeli život. Prijatelji su nam uvijek bili zajednički, na ista mjesta smo voljele izlaziti, istu glazbu slušati, istu hranu jesti. Mama je često izražavala zadovoljstvo zbog našeg odnosa, uz malu strepnju da se ne bismo jednoga dana i zaljubile u istoga dečka. Takvo što se nije moglo dogoditi jer su nam se sviđali totalno različiti dečki, kako izgledom tako i ponašanjem. Još smo se u jednoj sklonosti razlikovale, a to je što sam ja oduvijek obožavala sunce i more, a ona snijeg i planine. Prvo razdvajanje uslijedilo je prilikom zapošljavanja. U našoj struci bilo je nemoguće pronaći posao u istom gradu. Nismo to traumatično doživjele, tim više što smo obje imale dugotrajne veze s dečkima, sve manje vremena smo provodile zajedno, svjesne da ćemo se uskoro udati i zasnovati svaka svoju obitelj. Vikende smo obavezno provodile kod roditelja, koji su nam uporno prigovarali kako smo previše usmjerene jedna na drugu, a njih zapostavljamo. Sve je to uglavnom bilo u šali, jer smo zapravo bili jedna jako složna obitelj. Prije pet godina ostala je Marijana bez posla. Propala je firma u kojoj je radila. Nedugo zatim, suprug joj je počeo pobolijevati, da bi nakon godinu dana umro od teške i opake bolesti. Kad god se prisjetim njezine tadašnje situacije, stegne me oko srca, a često se i rasplačem. Vidiš, konačno je i meni krenulo! Ostati bez posla i bez supruga u tako kratkom roku, zaista je teško izdržati. Od atraktivne, šarmantne, komunikativne i razdragane žene, kroz godinu dana se pretvorila u zapuštenu, oronulu i bezvoljnu osobu. Uz dvoje djece srednjoškolske dobi i bez posla, zapala je i u tešku financijsku krizu. Patila sam zajedno s njome, tim više što ni sa mnom više nije imala volje razgovarati. Imala sam osjećaj da je i moja Marijana umrla, a ova osoba koja živi da je samo mali dio nje koji tek tako tumara i životari. A onda, iznenada, prije dvije i pol godine, nazvala ju je naša zajednička prijateljica s fakulteta koja živi i radi u Švicarskoj. - Hej Katarina, zamisli, nazvala me Anita iz Švicarske, našla mi je tamo posao i zove me! - došla je Marijana kod mene sva razdragana odmah nakon tog razgovora. Još od kada je ostala bez posla, nisam je vidjela nasmijanu. Poziva i moju djecu, sreća što su završili srednju, i to usmjerenu školu. Uvjerena je da će i njima naći poslove! - nastavila je u istom tonu. Ne znam što me više razveselilo: to što je našla posao ili to što je živnula! Već sam razmišljala o tome kako je najvjerojatnije nitko ne bi ni primio onako bezvoljnu i zapuštenu, da se i pojavi kakav adekvatan posao. Sada sam se uvjerila da joj je bio dovoljan zapravo mali pozitivan poticaj kako bi opet bila ona stara. Zagrlila sam je od sreće, uz suze radosnice. Ona mi je prepričavala cijeli njihov dugački telefonski razgovor, popravljajući frizuru i namještajući suknju. Odavno joj je bilo svejedno kako izgleda, sve do sada. - Katarina, moram obnoviti garderobu, sve mi je veliko i staromodno, moram i kosu srediti! Ne mogu ovakva na novi posao! - oduševljeno je klicala. Meni je došlo da skačem od sreće gledajući svoju normalnu Marijanu. Već sam se bila uplašila da više nikada neće biti vesela i zainteresirana za neke osnovne stvari i događaje. Dodatno se veselila klimi mjesta kamo odlazi. Kako je oduvijek voljela snijeg i skijanje, gradić u blizini poznatog skijališta, gdje veći dio godine ima snijega, bio je pravo mjesto za nju. - Vidiš, konačno je i meni krenulo! Samo mi je žao što se odvajam od tebe i tvoje djece. - Ma ne žali molim te! Više ćemo se družiti nego sve ovo vrijeme kada si mi fizički bila blizu, a samo si tugovala i bila totalno otuđena. Komunicirat ćemo putem e-maila i Facebooka. Poslat ćeš mi i fotke svojeg novog okruženja! A što ti kažu djeca? Njima se sigurno ne ide. Ovdje imaju društvo. - Ide im se, itekako! Kada su me vidjeli ovako sretnu, rekli su da će ići sa mnom i na Mars ako treba, ha-ha-ha! Rado sam se prisjećala tog dana kada je Marijana ponovo nastavila živjeti ... A sada bih se trebala uhvatiti posla, dolazi mi moja kći Sara preko vikenda, dosta je razmišljanja o Marijani. Za mene je dolazak mojih kćeri uvijek veliki praznik! Poslije obilnog ručka Sara i ja smo još neko vrijeme ostale ugodno ćaskati za stolom, kad sam odjednom nakratko osjetila strahovitu hladnoću, kao da sam se našla u nekoj hladnjači! Stresla sam se od hladnoće, a Sara me čudno pogledala. Što je mama, što ti se dogodilo, nešto te zaboljelo? - Ne, nije ... Ne znam šta mi je. Prošlo je. U djeliću sekunde kao da sam se zaledila, jako kratko je trajalo. Nikada nisam ništa slično osjetila - bila sam iskrena. Dok smo se nas dvije tako čudile, prisjetila sam se jutrošnjeg buđenja i navodnog vrištanja. Pomislila sam da možda zaista gubim razum. Sari nisam htjela ništa pričati da nam ne pokvarim doživljaj njezinog dolaska kući, jer to nam je uvijek puno značilo. Sljedeće jutro je uslijedila repriza s buđenjem i vrištanjem. Sada sam, zbog onog osjećaja hladnoće, bila uvjerena da suprug nije ništa izmislio. Situacija me plašila. Što mi je činiti? Bojala sam se sama sebe. Subota je, ne mogu ni liječniku otići. Kako je Sara primijetila da sam šutljiva, sve sam joj ispričala. - Mama, nedostaje li ti jako teta Marijana? - pitala me nakon kraćeg vremena. - Pa, šta ja znam, nedostaje, ali ne toliko da bih zbog toga imala psihičke probleme. Pišemo si opširne mejlove, o svemu i svačemu; tako da mi zapravo nije problem što je daleko i što je nisam skoro vidjela. Više mi je nedostajala dok je ovdje bauljala onako jadna i depresivna, onda se s njom uopće nije moglo pričati. - Znam da ti nisi sklona povjerovati u ono što ću sada reći, ali ipak razmotri situaciju. Možda je u pitanju telepatija? - Ma da ...? Otkud ti takva ideja? Jutros i jučer ujutro nisam je se ni sjetila. Dok smo pričale jučer poslije ručka, zaista mi nije pala na pamet! A i nismo blizanke ... - Kakve sad to ima veze? Znala sam da ćeš sve unaprijed negirati! - Sara se već pomalo ljutila. - Dobro, saslušat ću te. Kako ti to objašnjavaš? Koliko ja znam, snagom volje je navodno moguće ostvariti neku komunikaciju na daljinu s osobom s kojom si emocionalno povezana, ali ja nisam ništa pokušavala. Kažem ti, nije mi bila ni u mislima kada su se dogodile te čudne pojave. - Ja mislim - nastavila je Sara - da ima više oblika i načina takvih pojava. Može se dogoditi da osjetiš isto što i ta osoba, iako se to što osjetiš ne uklapa u tvoju situaciju. Mislim, to s hladnoćom. Pokušaj se sjetiti, kada si navodno vrištala, jesi li osjetila strah, bol ...? Kada si zadnji puta kontaktirala s tetom? - O, pa prošlo je već četiri dana. Idem je nazvati. Nije se javila na telefon, a subota je, ne radi. Nisu se javila ni njezina djeca, ni prijateljica Anita. Uporno sam ih pokušavala dobiti, ali bez uspjeha. Zabrinula sam se da im se svima zajedno štogod ružno dogodilo, možda neka prometna nesreća?! S druge strane, pitala sam se zašto sada paničarim, a do maločas apsolutno nisam vjerovala u takve, po meni nadnaravne pojave. Moja je sestra imala prometnu nezgodu Napisala sam Marijani e-mail. Neću sada, kada mi je kći kod kuće, cijelo vrijeme provesti u neuspjelim pokušajima telefoniranja. Odgovor na e-mail nisam dobila. Ponovo sam zvala sve telefonske brojeve koje imam, ponovo pisala, i tako tri dana. Sara se morala vratiti na fakultet a da nismo ništa razjasnile oko eventualne telepatije. Konačno sam dočekala odgovor! Oduševljenje je za tren zamijenio strašan šok! E-mail je pisala Marijana objašnjavajući kako bi se radije čula sa mnom, ali na žalost ne može pričati. Imala je tešku pometnu nesreću. Ne može hodati, ima raznovrsne teške ozlijede i oporavak će dugo trajati. Od šoka i suza koje su navirale, teškom mukom sam razabirala napisane riječi: "Draga moja Katarina! Rado bih se čula s tobom, ali ne mogu pričati. Imam povredu lica i ne mogu otvarati usta. Odmah na početku ti moram reći da sam dobro, kako te ne bih previše šokirala, jer znam koliko me voliš i koliko ti je stalo do mene. Imala sam tešku prometnu nesreću. Kako je moglo biti, sve je dobro prošlo! Jedva sam namolila ovu dežurnu medicinsku sestru da mi dozvoli pisanje na laptopu. Vozili smo se prema skijalištu, uživala sam u prekrasnim snježnim pejzažima, znaš koliko ih obožavam! Okruživala nas je crnogorična šuma prekrivena čistim bijelim snijegom ispod kojega se tek naziru grane, lijevo planinski masiv, desno provalija! U susret nam je dolazio neki kombi i činilo se da ne vlada situacijom. Krivudao je uskom cestom, udario nas i otišao, a mi smo se prevrnuli i zamalo završili u provaliji. Skoro smo se smrznuli prije nego je došla hitna pomoć. Tada sam razmišljala da, ako je ovo kraj mojeg života, barem je u okruženju kakvo sam uvijek obožavala. Znaš, ona naša prepucavanja još iz djetinjstva, je li ljepše more i vrućina iii snijeg i hladnoća? Za sada ne mogu ustati, ne mogu pričati, no sve će biti u redu. Oporavak će dugo trajati, ali kažu, bit ću kao nova. Svi smo dobro. Evo, moram završiti. Voli te tvoja Marijana." Prelazila sam pogledom preko monitora bezbroj puta kako bih shvatila što se zapravo dogodilo. Ona je očito u teškom stanju. Tko je još bio s njom? Piše u množini! Njezina djeca? Što je s njima? To što su joj rekli da će biti kao nova, tko zna kako je to rečeno, možda samo kao nekakva neutemeljena nada? Što ako ostane invalid? Kako će se s tim nositi, a tek joj je krenulo! Zašto nju prati tako nesretna sudbina, a meni zapravo sve ide kao po loju? Ovih njezinih tragičnih okolnosti, zaista mi je bilo previše. Nisam mogla potpuno uživati u vlastitoj sreći kada se Marijani neprestano događaju sve sami crnjaci. Izbezumljeno sam praznim i tupim pogledom buljila u monitor bez mogućnosti koncentracije i usmjeravanja misli u nekom određenom pravcu. Kako sam religiozno vrlo umjerena, nikada nisam Boga okrivljavala za bilo što, a sada mi je svašta letjelo mislima, nesuvislo i zastrašujuće. Svjesna da Marijana željno očekuje moj odgovor i vjerojatno neku utjehu i poticaj da se hrabro bori u procesu oporavka, još više sam se gubila u koncentraciji na bilo kakvo suvislo pisanje. Da me barem uhvati bijes pa porazbijam štogod po kući, možda bi se ovaj kaotični emocionalni naboj rasplinuo! Zašto mi odjednom vjeruješ? U takvom stanju me zatekao suprug koji je odmah s vrata počeo prepričavati zanimljive događaje što su se zbili prilikom registracije automobila. Ugledavši me ovako jadnu, uplašio se: - Što se dogodilo? Nisu valjda naše kćeri nastradale? Vidim da je nešto strašno! - Pogledaj - promumljala sam jedva nekako pokazujući prstom na monitor. Isplakala sam se u njegovom naručju, nakon čega smo zajedno napisali e-mail Marijani, pun podrške i nade u potpuni oporavak. Izrazila sam želju da je dođem posjetiti, što prije. Najradije bih isti čas sjela u bilo kakvo vozilo i otišla vidjeti sestru. Nije napisala kakve konkretno povrede ima. Uz toplu kavicu, kada sam se malo smirila, obratila sam se suprugu: - Dejane, želim ti se ispričati što ti nisam vjerovala za svoje vrištanje u snu. - Hm, otkud sad to? Zašto mi odjednom vjeruješ? - pitao je sumnjičavo. - Ne znam. Onaj prvi dan kada sam navodno vrištala, osjetila sam iznenada neobično jaku hladnoću koja je trajala vrlo kratko, poslije ručka kada sam sjedila za stolom sa Sarom. U to vrijeme je Marijana već bila promrzla čekajući hitnu pomoć nakon udesa. Sara je prva spomenula da je možda u pitanju telepatija ili kako se već zove ... - Ja stvarno ne znam što se to s tobom događa! Hajde što Sara o tome trabunja, ona vjeruje i u tarot i u horoskop, ali ti? Otkada ti vjeruješ u takve gluposti? Koliko znam, ni u Boga baš ne vjeruješ naročito! - dok je govorio, glas mu se pojačavao sve do izderavanja. Rasplakala sam se ponovno i otišla u drugu sobu. Dugo sam ležala buljeći u strop, nesretna što nemam nikoga pored sebe tko bi me razumio. Razmišljala sam o svojoj sestri, prisjećala se sretnog djetinjstva od prvih sjećanja pa sve do dana kada je ostala bez posla i doznala da joj je suprug neizlječivo bolestan. Uporno sam se vraćala na same početke sjećanja i pratila ih do prvih tragedija, i tako nekoliko puta. Prisiljavala sam se u mislima vidjeti Marijanu veselu, lijepu i duhovitu, čuti njezin smijeh i originalni humor na vlastiti račun. U tome je bila pravi stručnjak! Jednom prilikom kada smo bile na moru i ušle u vodu, ona je stajala u plićaku gdje joj je voda bila do koljena. Već sam otišla daleko, zaplivala i pozvala je da mi se pridruži. Ona je složila tužnu faci i doviknula: "Ja u tako hladnu vodu ne ulazim!", a voda u plićaku je imala oko četrdeset stupnjeva. Zapravo je jela sladoled i čekala da ga dokrajči. Priznala sam joj telepatsko iskustvo Utonula u prekrasne uspomene, spontano sam shvatila da se smijuljim i sasvim dobro osjećam! Odjednom mi se dogodilo nešto što je teško objasniti. Oba stopala istovremeno su mi utrnula i osjetila sam kao da me ubolo na tisuće sitnih iglica isti čas. Bila sam uvjerena da ću spontano vrisnuti, no čuo se samo neki tihi neartikulirani glas, jer mi se istovremeno i vilica zakočila! Presjekla me i nekakva snažna bol posred lijevog bedra. Sve je jako kratko trajalo, ali dovoljno dugo da pomislim kako je to valjda umiranje. S druge strane, zašto bih umrla tako odjednom, očito srce nije u pitanju, a zapravo sam zdrava i nemam nikakvu dijagnozu. Prestalo je prije nego što sam shvatila što sam zapravo osjetila. Tek kasnije sam mogla definirati ta tri snažna osjećaja. Trebalo mi je vremena za povezivanje ovoga neobičnoga doživljaja s Marijaninim tegobama koje je navela. Pa to je telepatija, ili nešto slično! Osjetila sam nakratko ono što moja jadna sestra osjeća! Kakav užas! Pod snažnim dojmovima novog iskustva, morala sam s nekim o tome pričati. Ne dolazi u obzir suprugu govoriti o tome, svakako mi ne bi povjerovao, još bi pomislio da sam skrenula sa zdravog uma! Pisala sam svojoj Marijani dugo i opširno o ovome događaju ili pojavi, ne znam ni sama kako to nazvati. Pisala sam joj o lijepim uspomenama koje me vežu za nju, o svemu što mi je palo na pamet sada i mnogo puta ranije, ali iz nekih razloga nisam imala dovoljno vremena za pisanje. Odlučila sam da ću pisati cijelu noć ako treba pa makar ne otišla sutradan na posao. Znala sam da ću joj na taj način najviše pomoći. Bit će sretna i pored silnih bolova koje trpi dok bude čitala o hvatanju leptira u našem cvijetnjaku, o prvim simpatijama, prvim poljupcima, o našim tajnama koje još uvijek čuvamo. Pred zoru sam završavala e-mail i pred kraj predložila da joj dođem u posjet sljedeći vikend. Suprug je par puta tijekom noći provjeravao je li sa mnom sve u redu, hoću li uopće spavati. Na kraju je bio zadovoljan što ne plačem, ne očajavam, nego provodim vrijeme onako kako meni odgovara. Na posao sam otišla bez prethodnog spavanja. Smirena i staložena ispričala sam kolegicama što se dogodilo Marijani. Gledale su me začuđeno i s nevjericom sve dok me jedna od njih nije pitala jesam li se možda nakljukala nekim tabletama za smirenje, jer djelujem neobično zadovoljno s obzirom na situaciju. Tim više su se čudile zato što su znale koliko mi Marijana znači i da nikada u životu nisam popila nikakav lijek za smirenje. Jedna od njih, Lidija, s kojom sam se najviše družila, obratila mi se vrlo neobičnom izjavom: - Znaš li ti Katarina kako ti meni izgledaš? Kao netko tko je vidio Majku Božju ili neku drugu svetinju, nekako ozareno, blaženo. To sam vidjela samo u filmovima. Pričaš o tragediji sestre koja ti puno znači, a zračiš zadovoljstvom, nirvanom. Ja to ne razumijem. Ako nisi pod lijekovima, da nisi možda napušena? - Ha-ha! Sada kad čujem što govoriš, jasno mi je da se upravo tako i osjećam. Mislim kako je to zbog telepatije koju sam doživjela i prihvatila je konačno kao nešto normalno. - Što??? Pričaj mi o tome! Baš želim čuti iz prve ruke kakav je to osjećaj - Lidija me oduševljeno poticala na razgovor. Provele smo ugodnu večer razmjenjujući mišljenja o neobičnoj pojavi, ja iz osobnog iskustva, a ona temeljem svega onoga što je čula i pročitala. Zanimljiv spoj osobe koja poriče da nešto neobično postoji a onda to doživi, i osobe koja slijepo vjeruje a nikako da to doživi. - Znaš Lidija koliko mi znači što mi vjeruješ? Ne znam što bih bez tebe sama sa ovim iskustvom. - Kako ti ne bih vjerovala! Što raditi da i ja osjetim tako nešto? - pitala me. - Pa već sam ti relda da ništa nisam radila. Možda ti jednostavno do nikoga nije stalo toliko kao meni do Marijane. - Kako? Nekoliko osoba jako volim. - Očito ljubav nije dovoljna. Koliko god ja voljela Marijanu, svoju djecu volim još više, pa nisam s njima takvo što doživjela. Možda je potrebna ta neka cjeloživotna povezanost i neograničena bliskost, otvorenost? - Bit će da je tako složila se Lidija. Prekrasno provedeni dani Moja "ozarenost" tijekom dana se još više povećavala kad god bih pomislila, da Marijana upravo sada čita moj kilometarski e-mail. Čak je i suprug komentirao: - Imaš neke dobre vijesti o sestri? Nekako si čudno zadovoljna. - Nemam, ali sam uvjerena da će ona ipak biti dobro - zagonetno sam mu odgovorila. Konačno sam dočekala i njezin odgovor. Pravi melem za dušu. Pisala je razdragano i prpošno, nadovezujući se na moje lijepe uspomene, prisjećajući me detalja koji prošlu noć meni nisu pali na pamet. Mnogo bolje se osjeća a i liječnici kažu da zacjeljivanje teče brže nego što su očekivali. Zamolila me da ne dolazim još dva tjedna kako je ne bih gledala tako ružnu, nego da je liječim svojim dugačkim pismima i meditacijom. Nakon par dana, kada sam se javila na telefon, skoro sam pala u nesvjest od sreće! Začula sam njezin ugodan glas! Izgovor je bio jasan kao i prije nesreće. Nakon što je izašla iz bolnice, otišla sam kod nje na tjedan dana. Vrijeme smo provele u prekrasnom druženju. Ispričala mi je da je i ona, kada je bila bez posla i bez supruga, u dva navrata osjetila nešto slično, ali u blažem obliku, pa je sama sebe uvjerila kako se zapravo ništa nije dogodilo. Jednom prilikom, dok je kuhala ručak, na trenutak je imala osjećaj kao da je cijela u vodi, čak da joj je i kosa mokra. Ja sam tada bila na moru, a ona je taj osjećaj pripisala tomu što joj zapravo nedostajem. Drugi puta je osjetila vjetar na licu u zatvorenoj prostoriji, dok sam ja vozila motocikl bez kacige. Svojim kćerima sam radosno ispričala sve o svojem i Marijaninom "nadnaravnom" iskustvu, a one su odmah skovale plan kako će i tatu uvjeriti da je ovakav vid komunikacije zapravo sasvim normalna pojava.
0043Ivoni su bile četiri godine kad smo se Igor i ja razveli. A na to su se nadovezali i egzistencijalni problemi. Firma u kojoj sam radila je propala i kao tisuće drugih žena u ovoj zemlji ostala sam bez posla. Od srednje situirane udane žene odjednom sam postala razvedena nezaposlena žena i samohrana majka. Da mi nije bilo roditelja, i socijalni slučaj. Gore nije moglo, zar ne? Sreća je bila što su moji roditelji ljudi staroga kova koji su se znali osigurati za starost. Njihov frizerski salon je imao ugled i svoje stalne mušterije pa je uspijevao uzdržavati nas sve. Nisam se dobro osjećala bez vlastitih prihoda, a to da mi je nerad ostavljao previše prostora za razmišljanje i depresiju, da i ne govorim. Kad se pojavila Renata s prijedlogom da preko ljeta odemo raditi na more kao sobarice, najprije sam malo dvojila zbog Ivone, no brzo me nagovorila. - Baš zato što imaš dijete moraš se trgnuti i početi razmišljati pozitivno. Ivona više nije beba. Može ostati kod tvojih roditelja, a i oni mogu doći s njom preko vikenda ili čak kasnije na par dana ljetovanja. Pa ne idemo na drugi kontinent. - Ma lako je tebi to reći, ali ... - Ništa ali prije nego što probaš. Ako ne bude išlo, uvijek se možeš vratiti kući. Za tri sata vožnje u svom si dvorištu - Renata je bila uporna. Moji su roditelji podržali njezina nastojanja da se malo trgnem, izađem iz sredine koja me podsjećala na bračni brodolom i počnem ponovno živjeti normalnim životom. I tako smo se Renata i ja našle na moru s metlama, kantama i krpama u ruci. To baš nije bio moj normalan život, ali da je bio otklon od svakodnevnice, to stoji, a i da mi je financijski dobrodošao, također. Nijedan početak nije lak, pa tako ni meni nije bilo lako prvih dana. Što god radila, moje su misli bile vezane uz Ivonu: sad je ustala, sad doručkuje, sad se igra, sad ruča. Zvala sam mamu svaki čas i molila ju da mi ju da na mobitel. Na prve pozive se javljala bez problema, ali kasnije ... ZGODNI KONOBAR Bilo je tužno, ali i dobro čuti da ne želi sad doći razgovarati jer se igra s prijateljicama u dvorištu. Moje dijete nema potrebu čuti me?! Znači da joj uopće ne trebam! - Eto! Što sam ti rekla. Praviš probleme tamo gdje ih nema - veselo je zaključila Renata. - Znači, večeras možemo krenuti u život. To njezino "kretanje u život" i nije bio baš neki provod, ali ona se zna vesliti malim stvarima i tu svoju radost prenositi na druge. Nakon šetnje rivom otišle smo u jedan restoran na samoj obali. More samo što nam nije prskalo po tanjurima. - Dvije pizze molim, jednu miješanu, a jednu s četiri vrste sira. I dvije čaše hladnog bijelog vina - naručila je u velikom stilu, kao da naručuje jastoge. Konobar koji nas je posluživao bio je visok i stasit, nismo mogle to ne primjetiti. Pogledale smo jedna drugu i odmah znale što mislimo. On je očito bio svjestan svoje privlačnosti pa nas je tako i poslužio. Sve je dakle bilo za dvije stepenice podignuto: i Renatino naručivanje i njegovo posluživanje. No nema veze, važno je smo se mi osjećale važno. Večer smo provele čavrljajući o raznim temama i htjele ne htjele bacajući poglede prema zgodnom konobaru. Kretao se među stolovima gotovo virtuozno. A onda mi se u jednom trenutku učinilo da s kolegom razgovora o nama i kad nije bilo vezano uz našu narudžbu. Prije spavanja sam se sjetila tog pogleda, ali su mi misli opet odjurile Ivoni. Bila sam joj zahvalna što nije dotrčala na mobitel s pitanjem kada ću doći kući. Sljedeće večeri smo ponovno poželjele negdje sjesti nakon šetnje. O tome gdje, nismo trebale ni razmišljati. Zgodni konobar nas je požurio poslužiti. - Večera? Ne hvala, već smo večerale, samo nešto za popiti. Iako smo večer prije djelovale kao žene koje su došle na odmor s dovoljno novca da prije narudžbe ne moraju gledati cijenu, takvo si ponašanje nismo mogle priuštiti svaku večer. Mi smo došle zarađivati, a ne trošiti novac. Čaša piva bila je sav naš trošak te večeri. To mu, naravno, nismo rekle. Restoran sa zgodnim konobarom postao je naš prirodni odabir i sljedećih dana. Ustvari, naši su se izlasci pretvorili u odlaske u taj restoran sa šetnjom prije ... Konobari su nam uskoro postali poznanici, a kako je vrijeme odmicalo, i prijatelji. Drago i Branko bili su sezonski radnici kao i mi. Razlika je samo u tome što njima ovo nije prva sezona. Rade to već godinama i ovdje su kao kod kuće. U stvari, pola godine provode ovdje, pola kod kuće, a u nekoliko navrata su radili i na krstarenjima. - Krstarenje?! Ah, moj neispunjeni životni sam! - uzviknula sam - Pričajte nam kamo ste sve plovili. ŠETNJE UČETVERO Pa, san je za putnike, ne za nas. Doduše, nije ni nama bilo loše, vidjeli smo svijeta, a i zarada je dobra. Večeri s Dragom i Brankom bile su zanimljive i ugodne. Navečer kad bi oni zatvorili lokal, sjeli bismo na obali i pričali. More, mjesečina, toplina, romantika, slučajan dodir ruku, kao iz filmova. Renata i Drago su se značajno pogledali kad smo im jednu večer diskretno dali do znanja da bismo rado prošetali bez njih. Ostavši sami, najprije nismo znali što bismo si rekli, o čemu razgovarali. Toliko toga nas je zanimalo, a nijedno da postavi ono pravo pitanje. A onda je Ivona riješila slučaj. Željela je mami reći laku noć i olakšala mi posao. Nakon razgovora s njom ispričala sam Branku da imam kćer, neka odmah zna da ja nisam posve slobodna žena. Bila je to priča mame koja obožava svoju mezimicu. Tek nakon polusatnog monologa o njoj shvatila sam da umjesto da se predam romantici trenutka, ja pričam o svojoj kćerkici. Očekivala sam da će Branku već ovaj naš prvi "romantični" izlazak prisjesti i da me više nikad neće pozvati van, no to se nije dogodilo. Umjesto toga, kao da je jedva dočekao da i on nekome ispriča što ga tišti. Njegova Ivana je bila krasna cura, ljubav na prvi pogled. Bili su jako zgodan par i sve je bilo u redu dok ona nije ostala trudna. Njegovoj sreći nikad kraja, ali ona nije dijelila taj osjećaj, bila je nesretna i nezadovoljna. - Pa svijet je pun neplanirane djece. Zar misliš da su nas naši roditelji planirali? Nek nam je živo i zdravo, a za sve ostalo ćemo lako ... - bile su njegove riječi. Nije mogla to prihvatiti. On je mislio da je to samo trenutno stanje, da se iznenadila, uplašila, da se boji odgovornosti. Nastojao ju je smiriti, ohrabriti, biti joj podrška. Osjećao se čak krivim zbog njezine tuge i sažalijevao ju je. Vjerovao je da je u stvari vrlo emotivna i krhka, da se boji. Vrijeme je međutim vrlo brzo pokazalo da ona uopće nije slaba i emotivna ni bespomoćna žena. Vođena feminističkim načelom da ona ima pravo odlučivati o svom tijelu otišla je bez njegova znanja na abortus. Bio je ne samo žalostan, nego i uvrijeđen. Zar je to bila samo "njezina stvar"? Zar se on ništa ne pita? Zar je on samo anonimni donator sperme, sporedni igrač u stvaranju novog života, nema li i on prava na emocije prema nerođenom djetetu? Na sva ta pitanja imala je vrlo jasan odgovor. Ona ga voli, rado bi s njim provela život, imala djecu, ali ne sad. Sad nije planirala. BAŠ JE OSJEĆAJAN Slušala sam ga otvorenih očiju i ušiju. Nikad nisam bila u prilici čuti muškarca koji tako razmišlja o tom problemu. Divila sam se njegovoj osjećajnosti, iskrenosti, humanosti. Neki ni o rođenoj djeci tako ne misle, a kamo li o nerođenoj. Nakon tog razgovora znali smo jedno o drugome ono što drugi ne znaju i to je svemu dalo neku posebnu dubinu. Uživala sam u Brankovoj blizini, ali željela sam imati i svoje dijete pokraj sebe, a nisam znala kako bi Branko reagirao. Često su očevi ljubomorni i na vlastitu djecu, ne mogu podnijeti da ženina pažnja bude posvećena bilo kome osim njima, a što onda reći za one koji nisu očevi. Branko kao da je čitao moje misli. Jednoga dana upitao me zašto ne pozovem mamu i Ivonu k sebi da barem vikend provedem s Ivonom. Oduševio me tim prijedlogom, ali i doveo u nezgodnu situaciju. Željela sam zagrliti svoje dijete, ali kako Branka predstaviti roditeljima i Ivoni? Zar im reći da imam dečka? Ne, ja to ne mogu ... - Zašto ne bi mogla? - upitala je Renata - pa ne moraš uopće reći da ti je on dečko. Možeš ga predstaviti kao prijatelja. - Baš si čudna, kako da kažem da mi je prijatelj? - Fino. Zar bi slagala? Zar ti je on neprijatelj? - Ma nije mi neprijatelj, ali ... - Zrinka, a možeš li Dragu bez problema upoznati s mamom i Ivonom? Možeš. Pa zašto onda ne bi mogla Branka? Ne piše mu na čelu da ti je on nešto više, a možda ti i nije više. To još ne znaš, tko zna što donosi budućnost ... HIROVITA GOŠĆA Te su me riječi posebno dirnule. Nisam bila naviknuta na kratkotrajne veze, ali ništa mi nije davalo za pravo ni da ovu smatram nečim više. To što se mi lijepo slažemo, što smo otvorili jedno drugome dušu još uvijek nije garancija da će ona potrajati i kad ljeto prođe i kad se svatko od nas vrati u svoj grad. Izblijede i dugotrajnije i ozbiljnije veze, a kako ne bi ova morska. Svoja razmišljanja izrekla sam naglas pred Renatom. - Eto vidiš kako ti prizivaš nevolju. Ne smiješ misliti negativno. Ne uništavaj nešto već na početku, nego lijepo gledaj naprijed u najljepšim bojama. Odlučila sam ju poslušati. Ivona je jedva dočekala dan kad će s bakom doći na more. Ja sam ju sa zebnjom iščekivala, ali kako je vrijeme odmicalo, u meni je prevladala majka i ništa drugo osim da ću uskoro zagrliti svoju mezimicu, nije bilo važno. Onog trena kad mi se objesila oko vrata nije postojalo ništa drugo osim nje. Došla je na svega nekoliko dana. Valjalo je stoga iskoristiti svaki trenutak da joj boravak na moru učinim što ljepšim. Planirala sam s njom tražiti školjke, loviti rakove ... U svim tim maštarijama bio je prisutan i Branko, ali trebalo ih je prvo upoznati. Radno vrijeme se bližilo kraju, uskoro su trebali stići i moji, svakog trenutka sam očekivala da mi se jave. Umjesto njih, na mobitelu je bio čovjek iz agencije. Javlja da u apartman A6 stiže nenajavljena gošća. Gospođa je prilično zahtjevna pa ako mogu prekontrolirati još jednom je li tamo sve u redu. Znala sam da je sve besprijekorno čisto, ali svejedno sam odlučila provjeriti. Čovjek iz agencije je unio stvari mladoj i dotjeranoj ženi neodredivih godina. Očima mi je dao znak da je s njom već imao problema, ali da se prisiljava biti strpljiv i ljubazan. Gosti su uvijek u pravu, geslo je svakog dobrog turističkog djelatnika. Kod ove dame je, međutim, bilo teško držati se tog pravila. Tek što je ušla u apartman, našla mu je nekoliko zamjerki: te joj se baš ne sviđa pogled, te je oprema kuhinje skromna, te bi ležaj mogao biti udobniji. - Ako bilo što trebate u kuhinji, samo recite, donijet ću vam sutra ujutro. Koliko dugo ostajete? - Nisam još odlučila. Zavisi od nekih razgovora, ali tri dana sigurno. - Dobro, lijepo se odmorite i pogledajte što vam nedostaje pa javite. - Prije nego što odete, možete li mi samo reći gdje se nalazi restoran Riva, je li daleko? - Nije daleko, na samoj je obali. To je jako dobar restoran, imaju dobru hranu i vrlo ljubazno osoblje. - U to ne sumnjam, zato i želim tamo. - Ako idete odmah, mogu vas odvesti, ako ne, objasnit ću vam kako stići do njega. - Hvala, moram se prvo osvježiti i malo dotjerati, ne mogu ovakva. Što se mene tiče, nije mi se činila ni umornom ni neurednom. Kakvog li to posla ima tamo kad se još mora dodatno urediti. Slegnula sam ramenima, pozdravila se s gošćom i požurila kući dočekati Ivonu. Te smo se večeri samo grlile i mazile. Našoj sreći nije bilo kraja. Sljedećeg jutra tiho sam se iskrala da ju ne probudim. Požurila sam na posao kako bih što prije sve obavila i vratila se kući. Pred kraj radnog vremena nazvala sam Branka željevši mu reći da je Ivona stigla i da ću je popodne voditi na plažu. Mobitel je dugo zvonio, ali se nije javljao. Pokušala sam ponovno kasnije, opet ništa. Kasno navečer stigao mi je SMS: Imao sam nekih problema pa se nisam mogao javiti. Čujemo se i vidimo sutra. Volim te. POGUBAN RAZGOVOR Nije mi se javio odmah ujutro, ali nisam željela biti dosadna. Vidjet ću ga popodne i čuti o čemu se radi. Drago i on sjedili su na klupi okrenuti moru. Ivoni sam rekla da ćemo se tiho prikrasti i iznenaditi ih, a onda sam zastala čuvši dijalog: - I tako znači, izgubio sam i okladu i prijatelja. Otkad se ona pojavila, postao si izvanzemaljac, a još ćeš postati i tata ... - Da si izgubio okladu, izgubio si, spremi se na plaćanje. A za ovo drugo čekaj, vidjet ćemo. - Dobro, platit ću bez pogovora, ako je to sav trošak. Ako me želiš za kuma, reci to odmah da se psihički pripremim na to da će mi sva zarada otići na kumstvo. Pojavila se ona, postat će tata, spominje se neko kumstvo - ispod mene se zemlja zaljuljala kada sam čula te riječi. On će postati otac, a meni je prodavao neke druge srcedrapajuće priče! I još se radilo o nekoj okladi. Drago, dakle, zna nešto što ja ne znam. Ne, to je previše! Zgrabila sam Ivonu za ruku, okrenula se i otišla. Nisu nas ni primijetili. NE ŽELIM DETALJE Ljudi su i dalje mirno šetali rivom, more se prekrasno ljeskalo, ali meni se rušio svijet. Mozak mi je počeo munjevito raditi. Samo da to nije naša gošća iz apartmana A6? Pa naravno, ona je. Tražila je restoran u kojem Branko radi, morala se specijalno dotjerati za susret s njim, ne zna koliko će ostati jer možda seli k Branku. Očiju punih suza jedva da sam čula što mi Ivona govori dok smo jele sladoled. Te sam večeri isključila mobitel i čvrsto ju privinula uza se. Ništa ne sluteći, ona se smiješila u snu, vjerojatno sanjajući ribice koje sam obećala loviti s njom. Ujutro sam se probudila sva podbuhla. - Pa kamo si ti sinoć nestala, kao da si u zemlju propala. Tražili smo te. Znaš li da se kao grom iz vedra neba pojavila ona Brankova - upitala me Renata čim me ugledala. - Znam, ali me ne zanima. Ne želim čuti ništa ni o njoj ni o njemu. - Kako znaš, odakle si mogla znati kad ... - Molim te bez detalja. Ne zanima me i točka. Što se mene tiče, sve je bilo jasno kao dan. Brankova djevojka se predomislila što se raskida tiče i došla je za njim. I izgleda da je opet trudna. U svakom slučaju, ja ispadam iz igre. Što sam drugo i mogla očekivati? Baš je netko lud za razvedenom, nezaposlenom samohranom majkom. Svijet je pun krasnih slobodnih djevojaka. Odijevala sam Ivonu spremajući se izaći s njom dok je Renata uporno željela ispričati detalje sinoćnjeg događaja: zašto su me tražili, što je rekao Branko, što Drago, kako ta Dijana izgleda. Nisam htjela slušati. Dovoljno sam i čula i vidjela. Uzela sam Ivonu za ruku i otišla na plažu. Radila sam popodnevnu smjenu i nisam željela tratiti vrijeme na tuđe priče dok me dijete čeka s kanticom i mrežicom za lovljenje riba u rukama. - Ti nisi sva pri sebi, majke mi mile bilo je zadnje što sam čula kad sam odlazila. Renata je u čudu vrtjela glavom i dalje nešto govorila. Na plaži sam nastojala zaboraviti sve: i Branka, i lijepe trenutke provedene s njim, a posebno moje glupo vjerovanje da mu je stalo do mene. Kako sam se mogla i nadati da će me prihvatiti zajedno s djetetom. Pala mi je na pamet ideja da spakiram svoje stvari i vratim se kući. Ali, ostaviti posao usred sezone, ne bi baš bilo u redu. RAZJAŠNJENJE SUMNJI S tim mislima spremala se sam se kući. Žurilo mi se jer sam znala da me Ivona nestrpljivo čeka. Obećala sam joj šetnju i sladoled. Ali kad se čovjek žuri, onda mu pažnja popušta i događaju mu se stvari koje mu se inače ne događaju. Prvo sam zapela za jednu teglu s cvijećem, pala je i razbila se. Valjalo je, dakle, pokupiti prosutu zemlju, zbrinuti cvijet da ne uvene do sutra. I tako se već počelo mračiti kad sam stigla do apartmana. - Evo je napokon! - uzviknuli su svi uglas kad sam se pojavila. - Mobitel ti je isključen, ne javljaš se, a mi čekamo li čekamo, evo smo i večeru spremili, a tebe nema - govorili su u isti glas mama, Renata, Ivona, Drago i Branko. Tata je šutio i samo značajno popravljao naočale na nosu. Sa stola su mirisale svježe pržene ribe. Čaše su bile već napola prazne i raspoloženje prilično zagrijano. - Odakle vi svi u ovakvom sastavu? - upitala sam, grleći Ivonu. - Pa, ravno s obale. Kupili ribe i došli ih ovdje ispeći, a ni vina nam manjka. - A zar ti ne radiš? - upitala sam Branka. - Uzeo sam slobodan dan u čast dolaska gošće. - A je li? Pa što onda nisi s njom? - Jesam, kako da nisam, vidiš da sam tu. Upoznali smo se, lijepo se družimo i već smo te htjeli ići potražiti. - Nisam mislila na tu gošću, nego na tvoju. - Na koju si mislila? Onu koja se nepozvana iznenada pojavila? E ta je kako došla, tako i prošla. Vidjela je da ovdje nema mjesta za nju i otišla. Tema nije bila za širu publiku. Nismo više razgovarali o tome. Zanimljivije je bilo odakle su se i zašto svi našli na okupu. - E baš si ti neko čudno stvorenje. Znali smo da je Ivona ovdje pa smo ju došli pozdraviti. I tako si ju kanila upoznati sa svima, zar ne? - Renata je dala vrlo logično objašnjenje. - Ovakva večera za ovoliku količinu ljudi u restoranu bi stajala čitavo bogatstvo, a pijani milijunaši nismo. Osim toga, domaće je domaće, a to kakva je teta Mira kuharica poznata je stvar i zato smo sve što nam treba lijepo kupili i pozvali se k tebi na večeru. I baš nam je fino, samo nam ti sada nemoj nepotrebnim pitanjima kvariti raspoloženje. Riječ po riječ, večer je brzo odmicala. Kad su se svi razišli, uslijedilo je objašnjenje. - Kao prvo, za okladu bi se možda i imala pravo ljutiti. Istina, postojala je oklada između Drage i mene, ali vezana uz tebe. Drago je već druge večeri kad ste ti i Renata došle u naš lokal primijetio da mi se sviđaš. Zadirkivao me govoreći da me nisi ni pogledala i da kod tebe nemam nikakve šanse. Tvrdio je da ćeš me otpiliti po kratkom postupku ako ti se odvažim približiti. SVI PAZE NA IVONU A ono da ću postati "tata", Drago je mislio na Ivonu kad sam mu rekao da dolazi i da joj želim prirediti nešto lijepo. Jedino što nije bilo planirano je dolazak njegove bivše. Ona se pojavila nenajavljena i nepozvana, ali njoj nije stalo ni do mene ni do naše veze. Učinilo joj se zgodnim provesti nekoliko besplatnih dana na moru. Ona je vrlo pragmatična osoba, nema kod nje puno emocija. Vidjela je da je nepoželjna i otišla. Uvalit će se ona već nekome ... Bio je to rasplet jedne u mojoj glavi krivo posložene priče koja me bacila u depresiju i umalo natjerala da spakiram kovčege i odem. A koliko dobrih ljudi imam oko sebe, shvatila sam kad se društvo usprotivilo da Ivonu pošaljem natrag kući s bakom kraj nas toliko. Pa ne radimo svi u istoj smjeni, a ona je tako dobro i milo dijete da im neće smetati. Čak naprotiv, sve nas uveseljava svojom dječjom razigranošću. Dok se s njom igramo u pijesku ili skupljamo školjke po obali, i sami postajemo djeca. Zar to nije divno?
Rijeka života mi prebrzo teče i sad se upravo žurim isprazniti svoju golemu kuću. Sve što mi je važno već je uglavnom kod Vinka. Više boravim kod njega, također u kući koju smo zajedno projektirali, nego tu u svojoj. Mnogo sam razmišljao i danas, s pedeset godina, žalim što sam potjerao suprugu, a ona je povela našu kćer. Dao sam joj dovoljno novca da kupi stan ili kuću kakvu želi jer nisam više mogao s njom i onom njenom lezbom. Sad znam da sam trebao iseliti ja. Kad su otišle, kuća je izgubila svako značenje. Pokušat ću to popraviti. Nikad nije kasno. Shvatio sam da takvih kuća mogu sagraditi koliko hoću. No, živio bih radije s mojim najboljim frendom Vinkom. I njegova je kuća golema, u zelenilu, mnogo smo se smijali kad smo obje projektirali. Međutim, obojica smo uprskali privatne živote i obojica smo razvedeni. On razumije mene, ja njega, imamo iste interese. Što će ljudi misliti, to je već druga priča. Nosim odmah k njemu ove vrijedne stare nacrte, ploče, filmove, knjige. Nemam ja nekih posebno velikih komada koje bih odvezao. U mojoj glavi, kao i u kući, vlada minimalizam, samo čiste linije, a bitne su mi sitne stvari. Prijatelj mi već širom otvara vrata i smije se, a ja mu govorim: - Plesati ne znam, plivati ne znam, piti ne znam, auta nemam, najdraža mi je noć ... Vinko se ljuti ako me od prve ne razumije. - O čemu ti to pričaš, Jura, plivati znaš, auto imaš i ne treba ti noć da se sakriješ. - Ma ne trebam noć, ali priznaj da riječi J. J. Calea dobro zvuče kad ih ponavlja Enrique Vila-Matas. I ti si ga čitao. On čuje i škripu Svemira. - E, s tom škripom Svemira ljudi su poludjeli. Još koju godinu pa ćemo ti i ja biti jedini koji je ne čuju. Bit ćemo i dalje nagnuti nad kompjutore, crtati i stvarati, a oko nas tišina. - Možda se tamo u Barceloni Vile-Matasa to bolje čuje. Nego, danas ti mogu potvrditi da sam malo bliže cilju, čuo sam se s kolegom koji povremeno radi u Dubaiju. - Taj Dubai Design District zvuči predobro da bi bilo ostvarivo - zaključuje Vinko. - Iz naše perspektive je svaki mondeni dio nekoga grada, hipterski kvart, nedostižan, a 3D je pravi Svemir. Ali gledaj, zar nismo upravo zato studirali da proširimo vidike, ako već ne možemo graditi, kako bi voljeli, svoj grad. - I opet se vraćamo na novac, uvijek taj novac. Reci mi radije jesi li se vidio s Višnjom? OSTAVLJAM KUĆU [caption id="attachment_1497" align="alignleft" width="300"]Umoran sam od žena, selim k prijatelju Umoran sam od žena, selim k prijatelju[/caption]Pozvao sam malu i nju van i rekao kako mi je najvažnija njihova sreća, a u našu kuću se može vratiti kad želi. Mislim da već seli. Ja sam i tako uglavnom kod tebe, ona nekad famozna kuća više mi ništa ne znači. Nova veza mi nije uspjela jer se i dotičnoj dami više dopala kuća nego ja, pa sam razmislio. Bolje da u njoj uživaju moja bivša i moja kći. Zar nije tako? - Ti se samo više ne želiš potruditi oko neke veze, to ti je to. - Ne pametuj mi, Vinko. Jesam li probao? Jesam. I više nemam volje, mladost je iza mene. - Ali živjeti sa starim prijateljem neće baš biti neka sreća. Novaca imaš i previše za jedan ljudski vijek. - A što ako za mene jest sreća jedino pokraj tebe, najstarijeg i najboljeg prijatelja iz djetinjstva, zatim uvaženog kolege, koji me razumije. Zar da gradim nove kuće za neke nove ljubavi, kako bi one bile sretne? Ne pada mi napamet. Ženama nikad dosta i to me više ne zanima. - Što to govoriš Jura, pa ti obožavaš žene. - Više ne, tako je bilo dok nisam imao novac, sad je situacija drukčija. Čim čuju "a onaj arhitekt Jura" svaka pomisli na vlastitu kuću iz snova. Pa i ti si sam, jednako sretno razveden kao i ja, a kad smo gradili tvoju kuću, nismo mislili da bi mogla biti zajednička. Mi smo dvojica sličnih ljudi, pametnih i ne iritantnih. Usput, s tobom mogu razgovarati o filmu, možemo ih zajedno gledati. Kad imamo malo vremena i mira možemo svaki u svom naslonjaču čitati omiljenu knjigu. Zar to nije čudesno jednostavno? - Istina, samo o filmu iz kojeg je jedna rečenica potakla stvaranje nekoliko knjiga mogao bih raspredati svaku večer - dodao je Vinko. - Eto vidiš o čemu govorim. Umoran sam pomalo od tuđih površnih života. S tobom mogu po ne znam koji put gledati Kuma ili Tri ratna druga. - I možemo se svađati je li Scott Fitzgerald rekao onu poznatu rečenicu ili netko drugi ... - Kad se smrači uvijek nam je potreban netko ... O tome ti pričam. Što će mi žene. Shvatio sam da nismo na istoj valnoj dužini. Tebi je svejedno što ću odjenuti, hoću li izaći ili ne, tko će me vidjeti, a tko ogovarati. - Ne vjerujem da ti je tako loše sa ženama. - Sve sam ti već ispričao, one uvijek nešto žarko žele, a kad to dobiju, onda žele još i još i nema kraja svemu, a to mene umara. Neka radije Višnja i Luna uživaju, a koga će još pustiti u kuću ne zanima me. Ako je ona lezba Jadranka njena sreća, u redu. Ja s tim više nemam ništa. Njen odabir, moj odabir, to je to. - Otkad to? Tek nam je pedeset, a ti nemaš volje za život? - Tko kaže da nemam volje? Imam i te kako, ali kakav ja želim. Poslagao sam si prioritete. Arhitektura me zanima i želim graditi, sudjelovati u građevinama iz mašte, ostaviti nešto čovječanstvu. Bio bih sretan da ostavim neki trag za budućnost. Nisam za ove male živote, za sitne ljudske slabosti, podlosti ili užitke. Probao sam i vidio, nije to za mene. I nije običan život tako jednostavan kako kažu. Meni bolje leže veliki izazovi. Recimo na ovom super-kompleksu u zemlji gdje novac nema granica bila bi mi čast i zadovoljstvo sudjelovati. RUŽIČASTA MAJICA Ti ćeš to i uspjeti, uvjeren sam. Tvoje misli i ideje nemaju granica, a nisi u stanju mirovati. Inače, meni je drago kad si tu, znaš da ima soba više nego što mi je potrebno, pa čak i ako nađem novu ženu. Smiješno mi je što nas okolina ne shvaća. Jesi li čuo da nas neki susjedi zovu "ona dva pedera arhitekta"? - Ne, ali zaista je smiješno i fućka mi se - morao sam se nasmijati. - Ti najbolje znaš da ni meni nije stalo do okoline. Mojoj bivšoj ženi je to bilo jako važno. Kako sam joj samo isprva imponirao kao veliki arhitekt, a kasnije je shvatila da želi živjeti prizemno, kao i neki oko nas, pa je odjednom postalo bitno što obući i kamo izaći, kada izletjeti iz kuće, u kojem caffeu piti kavu, u kojem pića, gdje vježbati. Kao da to nije svejedno. - O, da, tvoja Sonja je također mustra. Ali bar si je našla momka, a ova moja je sasvim skrenula, što mi baš ne služi na čast. Jedino nam je dijete lijepo ispalo. Mala pametna glavica već crta kuće i perspektivu. Volio bih da ne bude na majku. - Potrudit ćeš se oko Lune, isplati se. Da sam barem ja imao djece. Sad sam tek svjestan koliko mi nedostaju. A sam sam kriv, podržavao sam Sonjinu ispraznost i nevjerojatan smisao za gubljenje vremena. Da si ti vidio ta presvlačenja, nikada kraja. A ako ja poželim odjenuti ružičastu majicu, prvu po redu, to ću i učiniti. Tad ona poludi kako ja nemam pojma jer to ne ide uz nju. Ona je toga dana recimo u zelenom. Ne, to nije bilo za ljude. - Možda smo nas dvojica samo našli krive partnerice, ali naše vrijeme je ipak prošlo. Profućkali smo intimni život i toga smo svjesni. Zapravo ne vidim što je tu loše ako nam je u glavi na prvom mjestu stvaralaštvo, arhitektura. Ne možemo svi biti jednaki. Pogledaj oko sebe, zar ti vidiš sve same sretne ljude? Ja ne, vidim sretne samo kreativce, poput nas. Ti si sretan kad studentima objašnjavaš, ja kad otputujem na neko udaljeno gradilište. Već iz aviona vrebam lokaciju i osjećam uzbuđenje. - Znam, stari moj, naše misli određuju osjećaje, a osjećaji opće stanje. I zato nas dvojica možemo savršeno funkcionirati, mada svi to ne shvaćaju - kao za sebe govorio je Vinko. - Prvo naše žene, kao i neke nove, buduće žene. Možda će barem moja Luna biti izuzetak. Znam da moj prijatelj pokušava održati sadašnju vezu i želim mu sreću, ali nisam siguran da ni ta ne želi od njega samo kuću na kojoj će joj drugi zavidjeti. Ponekad mi nije jasno što je to ušlo u ljude da priznaju samo materijalno. Za nekoliko dana letim na moje odredište snova, 3D, pa kad se vratim, možda će Vinko biti sigurniji što se tiče veze. Bolje da mu ne smetam neko vrijeme. S PRIJATELJICOM Višnja se vratila u kuću koju je tako voljela, pa sam s te strane miran. Mala isto voli našu kuću, a ona treća osoba, koju pak voli moja bivša, me ne zanima. Ako tako mora biti, dobro. Moje su misli već na drugom kontinentu i razmišljam u koji dio projekta se moram uklopiti. Još jednom moram otići do svojih cura, ostale su mi još neke sitnice, a i malu želim vidjeti prije nego što otputujem. Luna je skočila na mene: - Tatice, tatice, tako sam sretna što opet živimo ovdje. A ti opet ideš raditi. - Da, opet putujem i volio bih, ako budeš imala interesa, i tebe jednom povesti sa sobom. - Ali škola, uvijek ta škola, možda ljeti. Mršava Višnja i debela Jadranka stajale su pokraj šanka u kuhinji i smješkale se. I ja sam se nesvjesno počeo glupo smješkati, kao prešutni dogovor da nitko nikoga ne vrijeđa i ne izaziva. Ako ne zbog sebe, ono zbog Lune, moramo biti pristojni. Iako, ulovim se u razmišljanju tko zna što one dvije rade pred djetetom, a što kad su same u spavaćoj sobi. Ali brzo odagnam zastrašujuće misli i mogu se samo nadati da će mala izrasti u normalnu osobu, bez ikakvih posljedica. Jer, ruku na srce, nije baš u redu da mama živi s prijateljicom, a tata s prijateljem. Mada nas dvojica nismo na taj način prisni, sve to može izazvati zabunu i nepovjerenje. Pokušat ću djetetu, kad malo naraste, objasniti da u životu postoje neki viši ciljevi od odjeće, jela i spavanja. SVEMIRSKE DIMENZIJE Stigao sam. Već iz aviona gledao sam pijesak i more, pa dio budućega grada. Postoji li i jedan arhitekt na svijetu koji se tu ne bi želio uklopiti i raditi bilo koji segment. Ima nas doslovno iz cijeloga svijeta, radit će se još godinama jer ideje i želje su neograničene. Tu ljudi tek dobiju ideju kakvu nemaju kod kuće. Treba prvo vidjeti teren iz ptičje perspektive, pa izbliza. Zatim se svi mi pomalo hvatamo za glavu i adrenalin nam počinje raditi. Nekad je bilo nezamislivo širiti se na taj način, a ovdje se čovjek mora zapitati gdje su ljudske granice i postoji li ono što se ne može novcem napraviti. Znam, kaže se da se kupiti može sve osim ljubavi. Uzbuđen sam kao dijete koje je dobilo hrpu novih igračaka. Ovo moja kći jednoga dana mora vidjeti! Odavde ne možeš otići, a da ti se ne otvore vidici i svijet. Tu počinješ razmišljati u svemirskim razmjerima. Prvi puta sam boravio samo mjesec dana, sad idem nakratko kući pa onda natrag na barem dva mjeseca. Luna nas je popodne nakon škole došla posjetiti. Pričam joj gdje sam bio i kako to mora vidjeti: - Odvest ću te kad još malo narasteš i tada ti više ništa neće biti isto. Kakve cipele, kakva jakna, sve ćeš to zaboraviti. Ovo je nešto što opsjeda potpuno, ali i radi od čovjeka kreativca u svakom pogledu. - A kod nas neće biti ničeg takvog? - Bojim se da ne, barem dok sam ja živ. Kad ti pokažem na kompjutoru već ćeš shvatiti da je Europa nešto drugo. No, zasad ti uči, to je najvažnije. A evo, Vinko već kuha neko tijesto. Znaš li da smo se obojica naučili spremiti ponešto, uglavnom lagano i ono što volimo, da ne moramo stalno izlaziti. - A i što će vam velika kuhinja ako se u njoj ne kuha. - E, vidiš, u Americi imaju ogromne kuhinje u još većim kućama, a izgledaju kao apoteke. U njima uopće ne kuhaju. Naime, Amerikanke uživaju naručivati hranu, a kuću imati uvijek pospremljenu, kao da samo čeka da je netko pogleda. - Ne pada im napamet ispeći ni jaja, kao meni. - Čini se da ne. - Ja to ne bih voljela. Ne moraš biti lud za kuhanjem, ali neka svaka stvar služi svojoj svrsi. - E tu si već na dobrom putu da ne postaneš isprazna materijalistica. - Zato je naša kuhinja neprestano u funkciji. Neka jela kuha mama, a neka Jadranka. Ja tu i tamo spremim sebi nešto na brzinu. - Tako i treba biti. Kod nas je Vinko za meso, ribu i bjelančevine, a ja za umake, juhice i tako. - Ako ne prije, tata, nakon mature me svakako vodiš sa sobom. - Obećajem. Večerali smo u troje i znam da zvuči glupo, ali ja nas osjećam kao obitelj. Razgovor, fina hrana, planovi. Veselim se kratko biti tu pa onda opet na ono plitko more. Tko zna što su sve smislili i napravili dok me nije bilo. Tu kod kuće je u prvom planu čovjek, a tamo daleko ljudski život tako malo vrijedi, ali beton i staklo vrijede milijarde. Zar svijet nije čudan? Prije nego što ponovno odem, sastavit ću kod odvjetnika oporuku. Previše je to novca da ga Višnja olako spiska. Dio ostaje Luni za školovanje i život, dio Vinku ako ostane iza mene, a trećina će biti fond za mlade arhitekte koji obećavaju. Njime će upravljati Vinko, pa Luna. Nekako imam osjećaj da će moj najbolji prijatelj živjeti dulje jer obožava stvaralački mir i tišinu, ništa ga ne tjera u avion kao mene. Nedavna veza mu je, nažalost, propala. Osuđeni smo samo na stvaranje. Ja nemirni duh, on posve smiren, kao ravnoteža jedan drugome. Moram mu to spomenuti da se ne uvrijedi. Kad bi ga oporuka zatekla, bio bi užasno ljut na mene. TATA NE LAŽE Meni ostavljaš trećinu svog novca? Pa nisam ti ja dijete. To nema nikakvog smisla, a tvoja će žena razglasiti kako smo bili životni partneri i kako si zapravo ti kriv za razvod, a ne ona. - Nemoj mi reći da tebe to brine? - Ma onako, najviše zbog male. - Luni ću ja objasniti, ona je pametno dijete, a zna i da joj tata ne laže. A što se tebe tiče, ti i jesi, na čudan način, moj životni partner, koji će teže živjeti kad ode u mirovinu. Ova nedavna veza je propala, je li tako? - A znaš li zašto? Nije pristala živjeti s "dvojicom pedera". - Oh, ako sam ja kriv, žao mi je. - Glupost, ne treba mi netko bez mozga i povjerenja. Čak sam joj pričao da si ti uglavnom na putu. Ali ne, ona sluša što drugi govore. Ma, zaboravi. Imaš ti potpuno pravo, ljudi nisu dorasli da shvate.
Heidi je već danima u predblagdanskom raspoloženju. Kuća odiše miomirisima mirodija i začina. Kuhinjski stol prepun je praška za pecivo, brašna, gustina, najrazličitijih ukrasa za kolače i svega što je potrebno za pripremu ukusnih slastica i blagdanskih kolačića. Upravo kao na postolju, posred stola stoji ogromna kutija u koju Heidi odlaže završena djela svojih ruku. Uživam je promatrati dok se tako vješto kreće po kuhinji, a ruke kao da joj same lete od jedne do druge stvari, od jednog do drugog posla. Ona je jedna od onih žena koja rukama zna stvoriti valjda sve što je zamislila. Izvrsna je domaćica, divna majka, prekrasna supruga, žena s kojom bi bio presretan svaki muškarac. Dok iz dnevnog boravka promatram kako s radošću spravlja zadnju turu kolačića, pomišljam kako je upravo ona bila razlog zbog kojeg sam promijenio vlastite navike, razmišljanje, počeo svijet gledati drugim očima. Samo njoj mogu zahvaliti što nisam završio na dnu, što me nisu pokopali prije nego napunim trideset i petu godinu. Nevješt sam u iskazivanju osjećaja, ali znam da ih ona razumije i bez mojih riječi. Heidi je naprosto posebna, zrači ljubavlju i privlači beskrajne pozitivne vibracije, beskrajnu ljepotu i sjaj. - Josipe, želiš li kušati zvjezdice? - podiže pogled s kolača i daruje mi najljepši osmijeh na svijetu. - Ti si najsjajnija zvijezda među zvjezdicama, niti jedna zvijezda, pa čak ni ta čokoladna ne može se mjeriti s tobom odgovaram joj, ustajem sa stolca i odlazim k njoj. Ljubim je i kušam kolačić. Zašto Mihaela stalno plače Uzalud ove lijepe riječi, dobiješ samo jednu zvjezdicu za probu. Ostali kolači su za blagdane - kaže mi. - Možda ćeš se predomisliti ako te još jednom poljubim? šalim se i ponovno joj ljubim medna usta. - Da me poljubiš još tisuću puta neću se predomisliti, dobiješ samo jednu zvjezdicu - odgovara. U tome trenutku oglasi se telefon. Pomislim kako nas uvijek prekidaju u lijepim trenucima, namjeravam ga ignorirati, ali Heidi mi pogledom pokazuje kako trebam krenuti i odgovoriti na poziv. Poslušam je. Mihaela je moje prokletstvo. Ne pretjerujem s tim izrazom. Ona je moja sestra, osam godina mlađa. Od onog dana kada sam je kao osmogodišnji dječak primio onako malenu u naručje mislio sam kako više nikada neću biti sam i usamljen. Nadao sam se, imat ću dragu, dobru sestricu koja će uvijek biti uz mene. Jedino što je od svega bila istina je to da više nisam bio jedino dijete u obitelji. I kao tako malena bila je prava napast. Noćima i danima je plakala, izluđivala roditelje i mene, ali i sve koji bi došli k nama. - Što joj je, zašto stalno plače? Jeste li je nosili k liječniku? - baka je tom zgodom postavljala brojna pitanja. - Mama, naravno, nosili smo je k liječniku, ondje smo već poznati jer smo mu valjda najučestaliji pacijenti. On tvrdi kako ne postoje nikakvi zdravstveni problemi. Kaže, ne zna, niti može naslutiti zašto Mihaela stalno plače. Rekao je, neka su djeca valjda naprosto takva. Josip je naspram nje bio pravi anđeo. I on je tužan zbog nje, stalno joj tepa, priča, ali uzalud. Mihaela se ne obazire ni na koga. To dijete kao da uživa plakati i sve nas mučiti svojom drekom. Više naprosto ne znamo što bismo s njom. Što god pokušamo, sve je uzaludno - još i danas kao da čujem te riječi koje je majka tada odgovorila baki. Ona je oličenje samog vraga Dijete moje, jadna li si s takvim djetetom - odgovorila je baka, s time da niti jedna od njih nije mogla naslutiti koliko će nam Mihaela glavobolja zadati i to ne samo ponekima, nego svim članovima obitelji. Kako je počela odrastati, tako su se i nevolje povećavale. Više nam njezin plač nije bio jedina briga. Bila je toliko živa, toliko vragolasta, prema nikome obzira, od nikoga respekta. Činila je apsolutno sve što bi poželjela, sve što bi naumila. Nisu pomagale ni roditeljski savjeti, ni lijepe riječi, ni grdnja, ni kazne. Ništa, ona doslovno ni na što i ni na koga nije reagirala. Samoj sebi bila je i ostala jedini zakon. - Ona je oličenje vraga, a ponekad mislim da bi je se i on sam uplašio - rekla je jednom susjeda mami dok su pile kavu. Mama se štrecnula na te riječi, ali je kasnije ocu, kada je mislila da ih nitko ne čuje, priznala kako i sama često tako misli. Ne mogu se više ni sjetiti što sve nisu pokušavali s njom počevši od psihologa, do odvođenja k svećeniku na istjerivanje loših sila. Sve je bilo uzalud. Mihaela je svakim danom postajala sve gora, sve pakosnija, sve prkosnija, sve zlobnija i nepodnošljivija. Bilo je dana kada sam pomišljao koliko li nam je bilo lijepo prije nego se ona rodila, te koliko je njezin dolazak na svijet promijenio oca, majku, baku, djeda, ali i mene samoga. Zbog nje smo se zaboravili smijati, zbog nje zaboravili kako izgleda sretan, idiličan obiteljski život. Ona je postala razlog zbog kojeg smo spuštene glave svi hodali ulicom, osoba zbog koje su prstom upirali u nas. Mogao bih do jutra nabrajati brojna zla koja je učinila iz puke zlobe, ali mene ih sramota i nabrajati. Sramim se, iskreno se sramim što je ona članica naše obitelji, što mi je sestra. Kada bih mogao, odrekao bih je se jednom zauvijek, ali srce govori jedno, glava nešto sasvim drugačije. Mihaela je križ koji nose svi, baš svi članovi naše obitelji. Nakon što sam se javio i prepoznao glas našeg župnika, pozorno ga slušam što mi govori. Grozim se. - Oprostite, primite moju najiskreniju ispriku. Ne znam što bih rekao, zgrožen sam - jedva govorim od sramote. Župnik mi objašnjava kako ja nisam taj koji bi se trebao sramiti, ali to je uzalud. Moramo je ostaviti svi skupa Nakon što mi je ispripovijedao da je Mihaela ušla u crkvu, razbila dva kipa i crnim sprejem po oltaru napisala da vjeruje jedino u vraga, izvan sebe sam od sramote i tuge. Nije mi žao što ju je prijavio, niti što ju je policija privela. Čim sam spustio slušalicu i objasnio Heidi što se dogodilo, žurnim koracima idem k roditeljima. Znam, svećenik je i njih nazvao, želim biti uz njih u još jednom strašnom trenutku za cijelu našu obitelj. Kad sam stigao u roditeljsku kuću, otac sjedi u naslonjaču, gleda televizijski program. Majka sjedi pored njega, jeca iz sveg glasa. Kad me je ugledala, ustaje, prima me u zagrljaj. Pita, znam li što se dogodilo. - I? Hoćemo li opet u policiju po nju? - pitam nakon što sam pozorno saslušao majčinu tugu i očaj. - Nećemo, ni sada, niti ikada više. Trideset i dvije su joj godine. Mora se naučiti živjeti s posljedicama vlastitih djela. Što je radila, neka sada plati. Dosta mi je sramote od te prokletnice - odgovara otac. - Kamo sreće da se nikada nije ni rodila nadoveže se majka u svojoj tuzi, iako znamo da tako ne misli. - Josipe, nisi li iscrpljen od gluposti i zlobe tvoje sestre? Nije li ti dosadilo da ti pokvari svaki trenutak? Nisi li umoran da te svako malo zovemo mi ili policija zbog njezinih prijestupa i uvreda? - pita me otac. - Tata, ona je ipak naša, moramo joj pomoći - govorim jer si ne mogu zamisliti napustiti sestru. - Trideset i dvije godine smo joj pomagali u najboljim namjerama, a zapravo smo joj tako nehotice samo odmagali. Ona je činila što je htjela, a mi smo plaćali njezine pogreške. Dosta je toga! Pomognete li joj vas dvoje, za mene više ne postojite. Moramo je ostaviti i prepustiti samoj sebi. Sve što smo učinili nije pomoglo. Dosta je! Svima nam je skratila živote barem za desetljeće. Neka čini što je volja i neka se izvlači iz problema kako želi. Od danas ona za mene više ne postoji. Pokušali smo sve što smo mogli i znali, sve je bilo uzalud. Moramo je ostaviti i dopustiti da dobije što zaslužuje - otac polako, s mukom izgovara svaku riječ. Svjestan sam koliko mu je teško, koliko je očajan kad govori takve strahote, ali razumijem ga. I samom mi je tako. Bliže se blagdani, vrijeme je kada sve obitelji razmišljaju o radosti, smijehu, zajedništvu, a moja sestra samo gleda kako bi nam svima zagorčala život i to posebno i uvijek upravo kada dolaze ovako veliki dani poput Božića. U dane blagdana postaje apsolutno luda. Mihaela je izvršila samoubojstvo Tata, Božić će za koji dan - pokušavam još jednom, iako se u potpunosti slažem sa svime što je rekao. - Upravo stoga što će Božić. Nakon trideset i dvije godine zaslužili smo imati mirne blagdane - kaže on. - Kako ćemo biti mirni kad znamo da je ona pritvorena? - pitam glasno prvo što mi padne na pamet. - Tako smo barem sigurni da na sam blagdan ne moramo očekivati poziv od kojeg će nam se dići kosa na glavi. Josipe, imaš divnu ženu. Idi kući, budi s njom. Neće ni ona vječno moći trpjeti tvoju ludu sestru, ionako je do sada imala previše razumijevanja za nju. Svi smo previše dali sebe, ona nas ne zaslužuje. - Ima otac pravo. Sine, idi k ženi. Mihaela mora naučiti lekcije koje joj nosi život - napokon je i majka prestala plakati, čvrsto me zagrlila i rekla neka idem kući. Poslušao sam roditelje i otišao doma. Heidi je upravo završavala s pospremanjem kuhinje kad sam se vratio kući. Pogled na nju bio mi je dostatan da zaboravima na sve brige, na sve zlo koje nas je godinama morilo. Mahnula je s kolačićem u ruci, položila mi kolačić na jezik i poljubila me s beskrajnom nježnošću. Bila je puna razumijevanja za sve. - Draga, što misliš da ove godine otputujemo za Božić k tvojima u Njemačku? Divno lice obasjao je čaroban smiješak, a oči su joj bljesnule nekim neopisivim sjajem i radošću. - Ne bih imala ništa protiv, a sigurna sam kako bi se roditelji jako radovali. Odavno nismo bili zajedno za Božić. Naš dolazak bio bi ostvarenje njihove najveće želje, ali možeš li ti ostaviti svoje nakon ovog što se upravo dogodilo? - gorko sjećanje na sve što se ranije zbilo tog dana i nju je odmah trgnulo. - Heidi, bi li tvoji roditelji htjeli ugostiti i moje roditelje? Znam, zbog Mihaele je njihov zadnji susret bio prilično napet, ali želio bih da se i roditelji malo odmore i opuste od svega što se događa. Odlučili su više se ne miješati u sestrine probleme. Isto su zamolili i mene. Heidi, dosta nam je, svima nam je dosta. - Naravno, rado bi ugostili i tvoje, sigurna sam u to. Ako želiš mogu ih odmah nazvati - predložila je. - Draga, nisam razgovarao s roditeljima bi li i oni išli s nama u Njemačku, to mi je putem sinulo kao zamisao. Možeš li najprije vidjeti kako bi tvoji roditelji reagirali? Oprosti što te uvijek gnjavim nekim zamolbama. Za razliku od mene i mojih, ti i tvoja obitelj ste normalni ljudi. Mihaela nas je sve dovela na rub ludila. Više ne znamo što govorimo, kako postupamo, naprosto smo se izgubili u svijetu i vremenu. Heidi, oprosti mi, oprosti zbog svega što si morala proći zbog moje sestre - ispričavao sam joj se po tko zna koji puta. Samo me je ljubila, uvjeravala da nisam nizašto kriv, te da sam uvijek dao od sebe sve što sam mogao kako bih pomogao sestri. Rekla mi je, ruku koju sam uvijek pružao kao pomoć ona ne može shvatiti kao nešto pogrešno, već kao najbolju namjeru, kao pravu, iskrenu bratsku gestu punu ljubavi za bližnju. Još smo kratko vrijeme razgovarali, a potom je Heidi nazvala roditelje i priopćila im sve o čemu smo razgovarali. Osmijeh nije silazio s njezina predivnog lica. Bili su oduševljeni sa zamisli da im svi dođemo u posjet. Sada je još valjalo moje nagovoriti da i oni prihvate prijedlog. Heidi je to preuzela na sebe, odmah nazvala i moje, uvjerila ih u nekoliko rečenica da bi bilo najbolje da se svi maknemo iz mjesta, pobjegnemo barem za blagdane daleko od grada. Idućeg dana svi četvero, zajedno sa svim blagdanskim slasticama koje je Heidi ranije pripremila, otputovali smo u München. Radosti njezinih roditelja nije bilo kraja. Toliko topline, radosti i sreće odavno nitko od nas nije osjetio kao toga dana. Bez obzira što smo svi i dalje bili u brizi oko Mihaele, odlučili smo mijenjati vlastite navike, opustiti se. U crkvi, u koju su išli Heidi i njezini roditelji, bio je drugačiji običaj nego kod nas. Večernja misa počinjala je u dvadeset sati. Svi smo joj nazočili, iako moji i ja nismo razumjeli ni riječi, to i nije bilo važno. Bit blagdana je osjetiti blagdanski duh, a mi smo bili vjernici, išli u crkvu, znali što svećenik otprilike govori. Nakon misnog slavlja otišli smo u kuću supruginih roditelja, zajedno večerali i otvarali blagdanske poklone. Roditelji su svojoj jedinici kupili novi automobil na dar. Heidi je bila presretna, ja zbog nje također. Naši roditelji sporazumijevali su se preko nas dvoje, ali i rukama i nogama. Bila je svečana, prava, ugodna blagdanska atmosfera uz vatricu u kaminu, izvrsnu hranu i pića, uz puno smijeha i blaženog mira. Moji roditelji rekli su Heidi neka prenese svojim roditeljima posebnu zahvalu što su ih pozvali u goste, ali i omogućili im ovakav divan blagdan. Ni ja, a sasvim sigurno ni roditelji nisu zaboravili na Mihaelu, ali nismo je spominjali sve do trenutka dok se nije oglasio očev mobitel. Javio se i problijedio. Po izrazu njegova lica nekako smo svi znali da se nije dogodilo ništa dobro. Nakon što je prekinuo vezu srušio se na pod pored ukrašenog, blagdanskog drvca. Svi smo mu pritrčali u pomoć. Otac je nakratko izgubio svijest, a potom došao k sebi. Neko je vrijeme šutio, nije odgovarao ni na jedan upit. Potom je rekao da je Mihaela u pritvoru izvršila samoubojstvo. Otac se ponašao skroz sumanuto Mama je vrisnula, Heidi joj žurno pritrčala i snažno je zagrlila. Prevela je roditeljima ružnu vijest koju smo upravo svi saznali. Prvih nekoliko trenutaka bio sam kao izgubljen, kao da zapravo nisam ni shvaćao što se dogodilo. Potom su mi krenule suze niz lice - bez obzira na sve nevolje, na sva zla, ona je bila moja sestra, sestra jedinica koju sam volio. Prvi su se snašli roditelji moje supruge. Izrazili su nam sućut i obećali u svemu pomoći. I, tako smo na samu badnju večer krenuli put domovine. Kako to obično biva, jedno zlo nikada ne dolazi samo. Snijeg je počeo padati valjda kao nikada ranije. Vozilo se polako, a kakva je bila atmosfera u našem automobilu u kojem sam se vozio ja s roditeljima ne moram ni pisati. Heidi je sa svojim novim automobilom vozila svoje roditelje i stalno bila iza nas. Bio je to Badnjak i doček Božića kakvog nikada i nikome ne bih poželio. Nešto tako strašno, tako tužno i s toliko boli nijedan čovjek nikada ne bi trebao doživjeti. Božić smo proveli u tuzi, plaču i molitvama za pokojnu sestru. Kako je bio blagdan, morali smo čekati sa sahranom. Obzirom na strašni čin kojeg je počinila, čekao se rezultat obdukcije. Dvadeset i sedmog prosinca u rano jutro zazvonio je očev mobitel. Javio se. Heidi sa svojim roditeljima, mama i ja sjedili smo u boravku i svi ga promatrali. Dugo je slušao što mu govori pozivatelj. Na kraju je samo rekao da će odmah krenuti. Kad je spustio slušalicu svi smo očekivali da nam prenese vijest o pozivatelju. Šutio je. Majka ga je pitala tko je zvao, ali nije dao odgovor. Izašao je u hodnik, dohvatio jaknu i krenuo izvan kuće. Potrčao sam za njim i upitao što se događa. Odvratio mi je samo neka ga ostavim na miru. Nisam znao što bih, stoga sam ga poslušao i vratio se natrag u kuću bez ikakvih novosti. Svi smo bili zabrinuti zbog očeve reakcije. Nikada se nije tako ponašao, niti je ikada nekamo nestao, a da majku nije obavijestio kamo će. Satima smo sjedili i očekivali ga. Vratio se kući tek u kasno poslijepodne. Jedva je hodao i smrdio je na alkohol. Majka je prva shvatila što se događa i pritrčala mu kako bi mu pomogla da dođe do stolca. Ona ionako nije bila moja kći U ovakvoj tuzi, u ovakvom bolu i očaju ti si se napio? Otišao si bez riječi opijati se? Srami se! Što će Heidi i njezini roditelji misliti o tebi kao o čovjeku? Nikada se ovome od tebe ne bih nadala - rekla je mama. - I ja se puno toga od tebe ne bih nadao, a ipak si to učinila - govorio je malo se smijući, potom kašljući, pa plačući. Bio je doslovno izvan sebe. Oca u takvom stanju nikada u životu nisam vidio. Uvijek je bio razuman, odgovoran, nikada ne bi popio više od jednog piva, niti je ikada bio sklon nalijevanju alkohola u sebe. Bio sam uvjeren da ga je silna tuga zbog svega što se dogodilo nagnala na opijanje. - Samo nam je u ovim trenucima kada smo izgubili svoje dijete trebalo da se i ti počneš ponašati poput luđaka. Odvest ću te u kupaonicu. Josipe, molim te, pomozi mu da se istušira hladnom vodom, možda će malo doći k sebi govorila mi je majka također šokirana ovakvom očevom pojavom i ispadom. - Svoje dijete? Misliš valjda na tvoje dijete? Mog sina upravo vidim ispred sebe, a drugo dijete ja nikada nisam ni imao - polako, onako pijano, izgovarao je svaku riječ s nekim smiješnim naglaskom. - Tata, prestani s takvim suludim riječima, ni za vrijeme kada je Mihaela radila najveće ludosti nisi govorio da ona nije tvoja, a nemoj ni sada kada je pokojna. Pusti neka sve ide svojim tokom, valjda je takva bila njezina sudbina. Nemoj praviti cirkuse. Dosta je što smo izgubili Mihaelu i ja sam ga pokušavao urazumiti, jer je i meni, upravo kao i majci, bilo silno neugodno zbog njegovog ponašanja. - Ja sam se samo riješio Mihaele, nisam je izgubio. Ona ionako nije bila moja kći. Uvijek sam se pitao na koga bi takva mogla biti. Svi članovi moje obitelji i obitelji tvoje majke su pristojni, doduše, jedino je tvoja majka izrod, pa joj je valjda i kći na nju ili na onoga s kime ju je stvorila - trabunjao je pijano. - Tata, smiri se. Nema smisla da vrijeđaš mamu. I ti si odgajao Mihaelu baš kao i ona i nije u redu da za sve što je Mihaela napravila, prebacuješ krivnju na majku. Sestra ionako nikoga nije slušala, niti joj je itko mogao zapovijedati, znaš to i sam. Nemoj u ovakvoj teškoj situaciji još i ti praviti cirkus - molio sam ga. - Josipe, jesi li gluh ili si i ti malo popio i ne razumiješ što govorim? Upravo sam saznao da Mihaela nije moje dijete. I vjerovao ili ne, radujem se zbog toga. Da sam to barem ranije saznao, ali bludnice jako dobro skrivaju svoje tajne. Tvoja majka je jako dobro znala kako skriti prljavo rublje od mene, ali i svoje obitelji. Godinama nas je sve obmanjivala, a tko zna što je radila i s kime se družila. Pitanje je, zna li i ona tko je otac njezine kćeri. Znaš li? Prokleta ženo, znaš li tko ti je napravio to čudovište od djeteta kojeg si meni podvalila, zbog kojeg sam izgubio i obraz i poštenje? S kime si bila? - odjednom je majku uhvatio za vrat i počeo je nekontrolirano tresti svom snagom. Jedva sam ga uspio odmaknuti od nje i držati kraj sebe. - Mama, što on to govori? Znaš li ti nešto o ovome? - nisam vjerovao u očeve riječi, ali dobro sam ga poznavao i znao da se bez ikakvog razloga ne bi nabacivao tako strašnim optužbama, takvim uvredljivim riječima, pogotovo ne prema majci koju je oduvijek obožavao i držao poput kapljice vode na dlanu. - Sine dragi, ne znam što je njemu, a pogotovo ne mogu naslutiti odakle ovakve uvredljive riječi - majčin odgovor bio mi je dovoljan. Nikada nisam, niti bih posumnjao u njezino poštenje i čast. - Josipe, čuješ li kako olako lažu lake žene? Čuješ li je kako nam svima gleda u oči i laže? Tako lako kao što jede - opet se javio otac i opet pokušao dohvatiti majku. Jedva sam ga spriječio u tom suludom naumu. Nisam znao što bih, stoga sam ga teškom mukom nekako uspio izvući iz dnevnog boravka i odvući do kupaonice. Otimao se, psovao, govorio svakakve strahote. Bio sam siguran, bol mu je naprosto pomutio um. Skinuo sam ga, uspio istuširati mlakom vodom, naravno pri tome sam i sam bio sav mokar jer nije bilo nimalo lako vladati s pijanim čovjekom koji je usto još bio prilično fizički teži od mene. Nakon tuširanja ostavio sam ga u kupaonici i otišao u kuhinju gdje sam mu natočio šalicu jake, crne kavu. Kad je otpio nekoliko gutljaja, samo me pogledao očima prepunim tuge, razočarenja i silnog bola. Zar ne osjećate nimalo tuge? Sine, oprosti zbog cirkusa kojeg sam napravio. Žao mi je, ali naprosto sam poludio - opet se javio. Još uvijek je bio pod utjecajem alkohola, ali je znatno bolje izgovarao riječi, vidjelo se da je došao k sebi. - Smiri se, samo se smiri. Svima nam je teško zbog Mihaele. Uskoro ćemo je sahraniti, a onda se svi moramo pribrati i naučiti živjeti s tugom. Vjerujem da je tvoja kći, a moja sestra, sad na boljem mjestu. - Josipe, pijan sam, ali ne toliko da ne znam što govorim. Kad su me jutros nazvali, zamolili su da dođem u bolnicu. Na osnovu nalaza i svih obdukcijskih rezultata, kao i brojnih pretraga koje je policija provela puno ranije zbog Mihaelinih počinjenih ludosti, a za koje nismo ni znali, napokon sam saznao da Mihaela nije moje dijete. Nisam joj ja otac. Tvoja mama ju je začela s nekim drugim. To znači da me je varala i kao da to nije bilo dovoljno, još mi je podvalila tuđe dijete. Obožavam tvoju majku od prvog dana kada sam je vidio. Da mi je samo priznala istinu i objasnila što se dogodilo, oprostio bih joj tu prijevaru. Tolike godine od mene pravi budalu, to joj nikada neću moći oprostiti - govorio je otac sa silnom tugom. Bio sam preneražen svime što sam čuo. Sve što je otac rekao nije bilo nemoguće. Bila je istina da Mihaela i ja nismo nimalo sličili, niti je ona nalikovala na ikoga od roditelja, ali ni ikoga iz obitelji. Ranije o tome nikada nisam razmišljao, ali nakon svega što sam čuo teško je bilo ne pomisliti na takve stvari. - Sine, možeš li otići po svoju majku? Nas dvoje moramo razgovarati o ovome. Žao mi je što sam bio poput divljaka, ali kasnije ću se ispričati Heidi i njezinim roditeljima. Sve me ovo dotuklo. Idi po majku! Nisam znao što mu odgovoriti. Htio sam ga utješiti, reći barem neku lijepu riječ, ali naprosto nisam pronalazio niti jednu. U takvoj situaciji bilo je najbolje da se ne miješam u odnos svojih roditelja. - Mama, otac želi razgovarati s tobom - tiho sam joj šapnuo na uho. Bez riječi je ustala i otišla k njemu. Što se ondje točno događalo, što su međusobno rekli jedno drugome, nikada neću saznati. Mihaela je sahranjena u obiteljsku grobnicu, pod očevim prezimenom, a od tada pa sve do nakon sahrane više nitko ni jednom riječju nije spomenuo majčinu nevjeru. Majka i otac idućeg su dana zajedno napustili kuću, zajedno se vratili i o svemu šutjeli. Čekao sam, nadao se netko će mi sve objasniti, ali uzalud. Na Mihaelinoj sahrani ja sam bio taj koji je prolio najviše suza, koji je bez prestanka jecao. Otac nije pustio ni suzu. Nakon svega što mi je rekao, to me nije ni začudilo, ali sam se čudio kako majka može biti tako kamenog srca i za svojom kćeri koja je izvršila suicid ne pustiti ni suzu. Pomišljao sam, isto bi tako bilo i da sam ja preminuo, a to saznanje da ni za mnom ne bi pustili suzu prilično me boljelo. Karmine su održane u restoranu, a moji roditelji bili su začuđujuće, čak nenormalno dobro raspoloženi. Prihvaćali su smijeh, šalu, otac je čak pripovijedao i viceve kojima su se svi smijali. Sve sam promatrao u nevjerici. U jednom trenutku naprosto više nisam mogao izdržati takvo ponašanje. Prišao sam im i obrecnuo se. - Jeste li vas dvoje normalni ljudi? Pravite zabavu na karminama vlastite kćeri? Kakvi ste vi to roditelji? Dok vas sad promatram postaje mi jasno na koga je po suludom ponašanju bila moja sestra, pokoj joj vječni bio. Ako ste već sretni ishodom ovog strašnog događaja, tada barem radi ljudi glumite žalost. Sramim se gledati vas nasmijane i sretne, a sestrino tijelo tek je položeno u grob - istresao sam svoj jad. - Sine, nasmij se. Život je lijep. Nekada nas iznenadi i svojom ljepotom, ne samo tugom - rekao je otac. - Što je tebi? Ako ti Mihaela i nije bila rođeno dijete, godinama je bila uz tebe, nazivao si je kćerkom, zar sada ne osjećaš nimalo žalosti što je više nikada nećeš vidjeti živu, čuti njezin glas i vidjeti joj osmijeh? - Josipe, ne budi patetičan. Ništa nije onako kao što se čini na prvi pogled. Sjedni, uživaj u hrani i piću, druži se sa Heidi i njezinim roditeljima. Ne moraš biti žalostan. Sve ćemo ti objasniti kad karmine budu gotove. Život je stvarno čudesan - rekla mi je majka, a lice joj je naprosto prštalo radošću. Bio sam šokiran jednako kao i onog trenutka, a možda čak i više nego kad sam saznao da se Mihaela ubila. Napokon je isplivala istina Sjeo sam pored supruge i šapnuo joj kako bih rado pošao svojoj kući jer sam umoran od svega. Pristala je, te smo se njezini roditelji i mi oprostili od svih i otišli u naš dom. Kad smo supruga i ja ostali nasamo povjerio sam joj sve svoje brige, saznanja koja sam imao od oca o Mihaeli, kao i svoju bol zbog tog njihovog neobičnog ponašanja. Heidi je, poput mene, bila također iznenađena svime što je saznala. Taman sam uhvatio prvi san kad me je probudilo zvono na vratima. Onako snen, istrčao sam iz sobe i žurno otvorio ulazna vrata. Ispred su stajali moji roditelji i ljubili se poput dvoje tinejdžera. - Onesvijestit ću se. Više vas uistinu ne prepoznajem, ne mogu vas shvatiti, ne znam što bih mislio. Prošla su tri sata u jutro. Kog ste vraga došli ovamo? Što želite? Pustite me da na miru tugujem za svojom sestrom, da se malo odmorim od sve tuge tako što ću barem malo odspavati. Što želite? - ljutito sam im se obratio. - Nemaš razloga tugovati. Pusti nas u kuću i sve ćemo ti objasniti. Možda nije lijepo, ali tvoj otac i ja smo upravo proslavljali sudbinu i njezine konce kojima je ispreplela naše živote - rekla mi je majka. Ništa nisam razumio, ali nisam imao namjeru usred zime stajati na vratima i smrzavati se, stoga sam ih, iako nevoljko, pustio u kuću. Od očeve ljutnje i tuge zbog majčine prevare više na njemu nije bilo ni traga. - Recite što želite, a potom idite svojoj kući i tamo raspravljajte o bračnim problemima i nevjerama. - Sine, pazi kako se ophodiš prema nama. Tvoja mama je dama i izvoli je poštovati - javio se otac. Ironično sam se osmjehnuo, došlo mi je da mu opsujem na sav glas i pitam ga što on to izvodi zadnjih dana. - Neki dan si je omalovažavao pred cijelom obitelji, a danas je ona dama. Zanimljivo! - samo sam rekao. - Sine, pogriješio sam, donio loš zaključak. Kad sam sve objasnio tvojoj majci, zaklela mi se kako nikada nije imala vezu s drugim muškarcem. Zajedno smo otišli provjeriti i otkrili da Mihaela nije naše dijete. Istoga dana kada je tvoja majka rodila našu kćer, rodila se i Mihaela. Njih dvije su zamijenili u bolnici. Nama su dali Mihaelu koja nije bila naša, a našu rođenu kći smjestili su u sirotište. Bez obzira što nije imala obitelj, ni pravi dom, naša prava kći je uspjela u životu. Ona je liječnica u istoj toj bolnici u kojoj se i rodila, u kojoj je došlo do zabune. Sasvim slučajno se sve odjednom otkrilo - počeo je otac, a potom mi povjerio sve pojedinosti. Činilo mi se kao da su sve što se događalo u našim životima zapravo bili kadrovi iz nekog filma. Sada je stigao kraj filma i dogodio se sretan rasplet. Roditelji su mi nekoliko puta morali sve ponavljati, a tada sam im napokon povjerovao. Probudio sam suprugu, njezine roditelje, sa svima podijelio radost. Bili su to nezaboravni blagdanski dani u kojima sam doživio najveću žalost, ali i silnu radost, blagdani koji su našoj obitelji nakon toliko godina napokon donijeli pravu istinu i objašnjenje mnogih situacija koje nikada ranije nitko od nas nije mogao pojmiti. Sve jednom sjedne na svoje mjesto. Ubrzo sam upoznao i sestru te sam ostavši bez Mihaele napokon dobio pravu, divnu sestricu.
Biste li prevarili partnera [WATU 6]
Bilo mi je šesnaest godina kad sam ostala u drugom stanju. Moj je dečko bio zgrožen viješću da će uskoro postati otac. - Rado, pa ti se šališ. Sam se još osjećam kao dijete, a ne da bih nekome bio otac - odgovorio mi je kad sam mu rekla novost. - Mile, ne šalim se, trudna sam. Što ćemo? - pitala sam očiju punih suza. - Nisam siguran želim li ikad imati djecu, a ne da bih sada bio tata - jasno mi je dao do znanja da je trudnoća moj problem te da mu je svejedno što ću i kako dalje. Iste me večeri ostavio i idućih mjeseci izbjegavao u širokom luku. Bojeći se reakcije roditelja, skrivala sam trudnoću. Uvijek sam nosila široku odjeću pa nitko nije posumnjao. Sve dok jednog jutra mama nije ušla u moju sobu dok sam se odijevala. - Rado, što je ovo? - zabezeknula se kad me ugledala u donjem rublju. Reci mi da me oči varaju i da nisi trudna! - rukama je prekrila usne i zatomila vrisak. Šutjela sam svjesna kako je došlo vrijeme da roditelji saznaju ono što je bila moja tajna. Promatrajući mamino zajapureno lice očekivala sam nalet bijesa. - Znala sam ja da to ne može dobro završiti. Kad je svadba? - zanimalo ju je. Neće biti svadbe. Mile ne želi čuti ni za mene niti za dijete - priznala sam gorku istinu. - Ne, tvoj otac ne smije saznati za trudnoću. Ja ću sve riješiti, a ti se zatvori u sobu i pazi da što manje viđaš oca - rekla je i izišla. Kad sam se vratila iz škole, mama me dočekala prstom mi pokazavši neka je čekam u svojoj sobi. Slutila sam da mi se njezin plan neće svidjeti. Iskreno, ni sama nisam bila sigurna jesam li spremna postati majkom, ali tijekom četiri i pol mjeseca trudnoće nekako sam zavoljela dijete koje sam nosila. - Otac je kod kuće, ne mogu se dugo zadržati ovdje u tvojoj sobi. Danas sam zvala tetu Kaju. Oduvijek smo se dobro slagale i imam puno povjerenje u nju. Ona je primalja u bolnici. Objasnila sam joj tvoj slučaj. Sve smo se dogovorile. Prava je sreća što Kaja nije udana i živi sama. Nekoliko ćeš dana glumiti da si bolesna. Ja ću se čuti s tvojom razrednicom i reći joj da si bolesna. Ocu ću reći da moramo u Zagreb na kontrolu, a zapravo ćeš ići k teti Kaji. Bit ćeš kod nje dok ne rodiš, a kad sve bude gotovo, vratit ćeš se kući kao da se ništa nije dogodilo. Moli se i zahvaljuj Bogu na dobroti moje sestrične, inače bi nas tvoj otac obje ubio - rekla je. - A dijete? Što će otac reći kad se vratim kući s djetetom? - nisam najbolje shvatila majčin plan. - Koje dijete? O čemu govoriš? Jesi li gluha ili me nisi slušala? Vratit ćeš se kući bez djeteta, izliječena, kao da se ništa nije ni dogodilo. Kaja će dijete dati na usvajanje ili u dom za nezbrinutu djecu. Zna li još netko osim mene i budale koja ti je napravila dijete da si trudna? - zanimalo ju je. - Nitko ne zna, nikome nisam rekla. Ali ne želim se odreći djeteta niti ga dati nepoznatim ljudima - protestirala sam. - O tome si trebala ranije razmišljati - odbrusila je i otišla iz moje sobe. Cijele noći nisam mogla usnuti. Crne misli motale su mi se po glavi. Kad je idućeg jutra otac otišao na posao, mama mi je ponovila svoj plan. Nisam se slagala, ali što sam drugo mogla?! Tek sam krenula u srednju školu, mladić kojeg sam voljela svim srcem, odbacio me. Bila sam sama, nemoćna i nesposobna da se brinem o sebi i djetetu. Pristala sam otići k teti Kaji i nadala se da će se možda nešto dogoditi do trenutka kad budem trebala roditi. Teta Kaja me srdačno primila. Bila je dobra i iskreno mi je željela pomoći. Sve se odvijalo onako kako je mama isplanirala. Otac mi, valjda zbog silnih laži koje mu je mama napričala, nikad nije došao u posjet. Dok bi teta bila na poslu, ja sam nastojala obaviti poslove po kući i na taj joj način pomoći. Odvela me k svom prijatelju liječniku koji je rekao da je s djetetom sve u redu i da ne postoji nikakav razlog za zabrinutost. Što se više bližio dan kad sam trebala roditi, postajala sam sve zabrinutija. Nagovarala sam tetu neka nekako utječe na mamu da ne moram dati svoje dijete. Rekla mi je da me razumije, ali da ona ne može ništa, protiv volje moje majke. Najteži trenutak Teta je bila kod kuće kad sam osjetila prve trudove. Odvezla me u bolnicu, a kad su mi u ruke pružili novorođenče, osjetila sam neopisivu ljubav prema tom dječaku koji je već tako malen jako nalikovao na svog oca. Privila sam ga na grudi, poljubila, zaželjela da uvijek ostane uz mene. Ali, samo su me nekoliko trenutaka ostavili nasamo sa sinom, onda mi je teta rekla neka se oprostim od njega. Plakala sam kao nikada dotad. Voljela sam dječakova oca, ali ta ljubav, bez obzira na to kolika bila, nije se mogla usporediti s ljubavlju koju sam osjetila prema sinu, tom divnom, nevinom biću velikih plavih očiju. Željela sam mu biti majka, brinuti se o njemu. Dok mi ga je teta uzimala iz ruku, preklinjala sam sina da mi oprosti što ga se odričem i obećala mu da ću ga potražiti kad jednom stanem na vlastite noge. Bio je to najteži, najtužniji trenutak u mom životu. Porođajne boli nisu bile ništa u usporedbi s boli koju sam osjetila dok je moja teta odnosila sina. Fizički sam se brzo oporavila i vratila se kući na selo. Svi su govorili da sam ozdravila, a istu priču ponavljala sam i sama u školi. Nisam saznala gdje je završio moj sin niti mi je mama dopustila da nešto više saznam o njemu. Profesori su me stalno ispitivali jesam li dobro, brinuli su se što sam uvijek zamišljena i tužna. Odgovarala sam da je sve u redu, ali istina je bila drukčija. Nije prošao ni jedan dan, niti jedan sat a da nisam pomislila na svog sina i njegove predivne plave oči. Noćima sam plakala i proklinjala trenutak što sam bila kukavica i dopustila da mama sve zataška. Trebala sam biti hrabrija, suprotstaviti se majci, ocu i cijelom svijetu ako treba, ali učiniti sve da zadržim dijete. Otac o svemu nikad ništa nije saznao, ali se zato majka prema meni odnosila kao prema najljućem neprijatelju. Uvijek je vikala na mene, za sve mi prigovarala, a kad bi vidjela suze u mojim očima, samo bi me svojom snažnom rukom pljusnula posred obraza. Mrzila sam i nju i sebe. Nisam znala padaju li mi teže dani ili noći. Jedina utjeha bile su mi knjige. Posvetila sam se školi i s odličnim uspjehom završila srednju trgovačku. Onog dana kad sam kući donijela svjedodžbu o završenoj školi, u kući su me dočekali roditelji i susjedi. - Rado, čestitamo ti! Ali, nismo samo zato došli ovamo. Poznajemo se cijelog života. Naš sin Pero od malih je nogu zaljubljen u tebe. Želimo da nam postaneš snaha. Došli smo se dogovoriti s tvojim roditeljima, danas je pravi dan za novi početak - započeo je. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima. Pero mi je bio poput brata. Zajedno smo se igrali, odrastali, ali nikad ga ne bih mogla zavoljeti na drukčiji način. Rekla sam im svoje mišljenje, a oni su mi savjetovali neka dobro razmislim. Kad su susjedi otišli, roditelji su poludjeli. - Rado, kako si mogla odbiti Peru? Oni su imućni. Imala bi lijep život uz njihova sina. Želimo da odeš k njima i kažeš da si se predomislila - bjesnio je otac. - Sigurno ni Pero tako ne misli. Zašto on nije došao s njima? Ako me voli, zašto mi to nije došao reći? - branila sam se. - Sramežljiv je, njegovi su roditelji došli umjesto njega. Ima još ljudi koji poštuju tradiciju, a ne povode se za ludim, modernim vremenima - ustrajao je otac. Što god rekao, nisam se mogla zamisliti u braku sa susjedom, ali ni da ostatak života provedem u blizini takvih roditelja. Željela sam se vratiti u Zagreb, potražiti svoje dijete. Nakon prepirke s roditeljima sva sam očajna otrčala u svoju sobu. Samo nekoliko trenutaka kasnije za mnom je došla mama. - Kako se samo usuduješ odbiti udvarača kao što je Pero? Trebala bi biti zahvalna što te takav muškarac uopće želi. Udat ćeš se za njega i gotovo! Ne učiniš li tako, sve ću ispripovijedati ocu - bila je ljuta i u očima sam joj vidjela prijezir. Osjećala sam se jadnije nego ikad. Ostatak noći razmišljala sam što da učinim. U malenu torbu spakirala sam nešto odjeće, knjiga i zlatnine koje sam od rodbine dobila tijekom godina. Kad je svanulo, prije nego što su roditelji ustali, potajno sam napustila rodni dom. Otišla sam do autobusne postaje i podigla palac. Stao mi je mlađi muškarac koji me povezao do prvog većeg mjesta. Dalje sam stopirala na glavnoj cesti i nekako stigla u Zagreb. Bijeg od kuće Bilo je kasno poslijepodne. S torbom u ruci lutala sam nepoznatim ulicama. Zaustavila sam se pokraj velike kuće u kojoj je bila antikvarnica. Navirivši se kroz izlog, primijetila sam sijedog muškarca. Kako nisam imala ništa novca, palo mi je na pamet da bih mogla prodati onih nekoliko knjiga koje sam ponijela, a koje su mi bile uspomena na pokojnu baku. - Gospođice, kako vam mogu pomoći? - pitao me starac kojeg sam kroz izlog vidjela prije nekoliko trenutaka. - Željela bih prodati nekoliko knjiga - odgovorila sam i pokazala mu ih. - Rado ću ih otkupiti od vas, ali bilo bi bolje da ih ne prodajete. Ne mogu vam za njih puno platiti. Novcem koji vam mogu dati nećete moći platiti ni poštenu večeru u restoranu. Šteta je za sitniš prodavati te divne knjige. Oči su mi se napunile suzama. Nisam ih željela prodati, ali nisam imala ni za kruh. Bila sam prinuđena dati ih za sitniš. Bez riječi, s ogromnom tugom u srcu, pružila sam knjige čovjeku. - Stvarno ih morate prodati? - u njegovim sam očima vidjela samilost. - Na žalost. Uskoro će mrak, a ja nemam kamo - više nisam mogla suspregnuti suze. - Odakle ste doputovali? Zašto ste došli u grad ako nemate kamo? - zanimalo ga je. - Pobjegla sam od roditelja. Htjeli su me udati za čovjeka kojeg ne volim. Moja sudbina je gorka, moj život skriva veliku tajnu - priznala sam mu. - Ovako velik grad može biti iznimno opasan za mladu djevojku - upozorio me starac. - Znam, ali nisam imala druge mogućnosti. Gospodine, jednom sam napravila veliku pogrešku i izgubila najvoljenije biće na svijetu. Nisam mogla ponovno biti kukavica i propatiti ostatak života, moram se boriti kako bih popravila davnu pogrešku. Znate li možda gdje bih mogla prenoćiti? - Moja je kuća prostrana, ali nisam siguran biste li prenoćili na ovakvom mjestu? - odjednom su se i njegove oči napunile suzama. - Bih, naravno da bih. A sutra ću vam pomoći što god bude trebalo kako bih vam zahvalila - odmah sam se uhvatila riječi koje su mi zvučale kao ponuda. - Gospođice, u kući živimo sin i ja - započeo je. - To mi ne smeta - nestrpljivo sam odvratila. - Znate, moj je dvadesettrogodišnji sin Mirko bolestan, ima poremećaj ličnosti. U njemu kao da žive dvije različite osobe. Jedna je pravi anđeo, druga sami vrag. Nikad se ne zna koja će prevladati i kako će se ponašati. Ne bih želio da se uplašite. Suživot s takvom bolesnom osobom je iznimno težak čak i meni koji sam mu otac. - Gospodine, zatvorit ću se u sobu i neću smetati ni njemu niti vama. Osim toga, sigurna sam da je nepoznati grad noću puno opasniji od vašeg sina - molećivim glasom preklinjala sam ga neka mi dopusti da ostanem. Gospodin Milorad mi se smilovao. Kad je zaključao trgovinu, proveo me kroz kuću. Donji je dio bio prekrasno namješten. Na katu je pak bilo potpuno drukčije. Sve su prostorije izgledale kao da je kroz njih prošao uragan: na sve strane polomljen namještaj i razbijene boce. - Ovdje boravi moj sin kad ga obuzme njegovo ludilo - pojasnio mi je i poveo na drugi kat. Ondje je otključao vrata, pustio me da prođem i ponovno zaključao vrata za nama. Pokazao mi je lijepo namještenu sobu i kupaonicu koju mogu koristiti. Bila sam mu beskrajno zahvalna. Pola sata kasnije vlasnik kuće donio mi je ukusan obrok. Sjeo je pokraj mene kad se začuo lom na katu ispod nas. - Mirko se vratio. Opet je poludio. Kad ga obuzme ta druga osoba, samoga sebe naziva Dejan. Inače, kad je normalan, zna da se zove Mirko. Nikad ne znam što mogu očekivati od njega. Majka mu je umrla kada je imao četiri godine. Tada se pojavila ta bolest. Obišao sam s njim brojne liječnike, psihoanalitičare, ali ni jedan mu nije uspio pomoći. Lijekovi donekle pomažu, ali ne uvijek. Idem k njemu, a tebi ostavljam rezervne ključeve. Mirko će noćas sigurno spavati dolje, ne brini se. Ovamo nikada ni ne zalazi, uostalom nema ključeve. Nadam se samo da noćas neće pretjerano divljati - gospodin Milorad mi se ispričavao. Osjetila sam silnu sućut prema tom čovjeku. Zagrlila sam ga i poljubila u oba obraza. I on je mene zagrlio i zaplakao. Taj je neznanac bio puno srdačniji prema meni nego što je to ikada bio moj otac. Mirko je divljao puna dva sata, a potom prestao. Zaspala sam od umora i svega što sam proživjela prethodna dva dana. Drugi dom Idućeg jutra probudilo me kucanje na vratima. - Rado, ja sam, Milorad. Pripremio sam doručak - pozvao me. Žurno sam se odjenula i sišla u prizemlje. Kad smo sjeli za stol, pridružio nam se njegov sin. - Sine, ovo je Rada. Pomagat će mi u antikvarnici. Star sam i ne mogu sve sam - objasnio je sinu. - Drago mi je. Ja sam Mirko - rekao je dohvativši svježi kruh sa stola. - Nadam se da ćeš biti dobar prema našoj novoj pomagačici. Živjet će kod nas. Gore, na drugom katu. Nadam se da nemaš ništa protiv? - obratio se sinu. - Zna li Rada da sam bolestan? Jesi li je upozorio? - Mirko je sada zvučao sasvim normalno. - Sve znam. Pomoći ću i tebi i ocu koliko god budem mogla. Nakon doručka Mirko je otišao u svoju sobu, a Milorad i ja ostali smo sami. - Oprosti, nisam znao što bih mu rekao. Ako nemaš neki bolji posao, možda bi mi stvarno mogla pomoći. Ne mogu ti dati veliku plaću, ni sam ne zarađujem puno. Nekad sam bio imućan čovjek, ali mnogo sam potrošio na liječnike. Nisam dvojila. Napokon mi se činilo da se i meni osmjehuje sreća. Prihvatila sam Miloradovu ponudu, ionako sam bila trgovac po struci. Bio je izvrstan učitelj, svakodnevno me poučavao tajnama posla. Kad mi je vratio moje knjige, zaplakala sam od radosti. Postao mi je šef, učitelj, najbolji prijatelj, otac i majka. S vremenom sam mu povjerila svoju tajnu iz prošlosti. A pomagala sam mu i u kući prilikom pospremanja, kuhanja i općenito u kućanskim poslovima. S vremenom sam upoznala Mirka i njegovu bolest, naučila se ponašati u svim mogućim situacijama. Mirko se nekad prema meni odnosio kao da mi je krvnik, a nekad poput brata, ali ni jednu njegovu uvredu nisam shvatila osobno. Znala sam da iz njega progovara bolest. Izvrsno smo se slagali i u njihovoj kući osjećala sam se dobrodošlijom nego u kući vlastitih roditelja. Nas smo troje postali obitelj iako nismo bili krvno povezani. Nekoliko dana nakon što sam napustila selo i smjestila se u Miloradovoj kući, poslala sam pismo majci. Objasnila sam zašto sam pobjegla, napisala adresu na kojoj se nalazim. Mama mi je poslala pismo prepuno ružnih riječi. Rekla je da me se odavno trebala odreći, a ako se ne vratim kući i ne pristanem na udaju, neka zaboravim da sam imala roditelje. Prestala sam im se javljati. Bila sam žalosna zbog toga, ali valjda nije moglo biti drukčije. Jednoga dana skupila sam hrabrost i posjetila tetu Kaju. Preklinjala sam je neka mi kaže što se dogodilo s mojim sinom. - Moj prijatelj liječnik smjestio ga je k svojim prijateljima koji nisu mogli imati djecu. Ne znam kako se zovu niti gdje žive. Znam jedino da je i taj njegov prijatelj liječnik - odgovorila mi je. - Teta, preklinjem te, nazovi svog prijatelja i saznaj gdje je moj sin - plakala sam. - Žao mi je, umro je nekoliko mjeseci nakon što si rodila. Ne mogu ti pomoći - odgovorila je. Zanimalo ju je gdje sam, čime se bavim i kako planiram provesti život. Ponudila mi je da se doselim k njoj, ali nisam mogla prihvatiti njen prijedlog. Osjećala sam da bih na taj način izdala samu sebe i svog sina. Ipak je upravo ona bila ta koja mi ga je uzela iz ruku. O ljubavi više nisam ni razmišljala. Jedini cilj u životu bio mi je pronaći sina. Godinama sam bezuspješno tragala, hvatala se za svaku slamku i razočarana dočekivala nova jutra. U međuvremenu je Mirko umro. Pao je s tavana kuće i ubio se. Milorad je od tuge za sinom umro nekoliko mjeseci kasnije. Kuću i dućan ostavio je meni. Od sirote djevojke postala sam vlasnica antikvarijata. Posao mi je dobro išao. Nisam mnogo zarađivala, ali nisam se mogla ni potužiti. Preuredila sam kuću po svom ukusu, ali nisam radila nikakve drastične promjene. Jedino što sam promijenila nakon smrti dvojice dragih muškaraca bilo je mjesto moje spavaće sobe. S drugog sam je kata preselila na prvi. Mladi podstanar S obzirom na to da je kuća bila prilično velika, odlučila sam iznajmiti gornji kat. Dala sam oglas u novine namjeravajući u podstanarstvo primiti mlađi bračni par. Vjerovala sam, osjećat ću se sigurnije ako u kući bude muškarac. Mnogi su ljudi zbog oglasa okrenuli moj broj telefona. Najčešće su to bile samohrane majke ili studentice. Nisam bila kamenog srca, željela sam im pomoći, ali sve su odustajale kada bi čule koliko je stan velik i kolika je najamnina. Potrajalo je dva mjeseca dok sam napokon pronašla podstanara. Naime, počinjala je nova akademska godina i javio mi se mladi student iz Slavonije. Cijena mu je odgovarala, a i stan mu se svidio. Marko je bio iz imućne obitelji, naviknut na lagodan život, kulturan, fin, a osim toga trenirao je borilačke vještine. Bio je srdačan, komunikativan, svakodnevno me pitao može li mi nekako pomoći i tako sam se brzo uvjerila da sam donijela dobru odluku. Osim toga, stvarno je bio naočit mladi muškarac. Djevojački pogledi lijepili su se za njega kamo god bi pošao. No on nikada nije doveo ni jednu djevojku niti društvo. - Marko, djelujem li ja tebi strogo i opasno? - upitala sam ga jedne večeri dok smo jeli voćnu salatu. - Ne, odakle ti takva pomisao? - od prvog dana ophodili smo se jedno prema drugome kao prijatelji. Bio je mnogo mlađi od mene, ali ni ja se sa trideset i sedam godina nisam osjećala starom. Imali smo puno zajedničkih tema, često navečer kartali, zajedno gledali filmove ili pak sjedili na terasi u dvorištu. - Pa nikad nisi u stan doveo društvo, djevojku. Koliko se sjećam, nikad ti to nisam zabranila - vjerovala sam da mu je možda nelagodno zbog mene. - Kolege s fakulteta viđam svaki dan, ne želim ih gledati i u svoje slobodno vrijeme. Djevojku nemam, a čini mi se da je skoro neću ni imati - rekao je i gledao me ravno u oči. - Zašto tako misliš? Ti si prekrasan mladić. Svaka bi te majka poželjela za zeta - rekla sam u šali. - Da, možda bi me stvarno poželjela svaka majka za svoju kćer - uzdahnuo je. - Nećeš mi valjda reći da su djevojke problem? To nije istina. Vidim ja kako te gledaju na ulici. - Meni se ne sviđaju one koje susrećem na ulici niti na fakultetu - nije skidao pogled s mene. - Znači, imaš djevojku kod kuće? - Tvoje je pitanje dvosmisleno, rado bih ti dao potvrdan odgovor. Međutim, odgovor ne ovisi samo o meni. - Čovječe, tako si tajanstven. Nije ti valjda neugodno preda mnom govoriti o svom ljubavnom životu? - Ni ti meni nikada nisi govorila o svom. Jesi li udana? Rastavljena? Udovica? - zanimalo ga je. - Ni jedno od toga. Nisam udana, još sam djevojka, a tako će vjerojatno ostati zauvijek - rekla sam s gorčinom u glasu. - Zašto tako misliš? - zanimalo ga je. - Pogledaj me! Moja je mladost prošla. Čelo mi se naboralo, tijelo opustilo, tko bi me takvu poželio? - izrekla sam riječi koje se nisam usudila reći ni pred kim drugim. - Ja. Ti si predivna žena - rekao je, ustao i približio mi se. Primio me za ruku, povukao k sebi i poljubio dok se nisam ni snašla. Zatvorila sam oči. Zaboravila sam kako izgledaju muški poljupci. Od dana kada me Mile prestao ljubiti, nije me poljubio ni jedan drugi muškarac. Njegov mladenački žar obuzeo je i mene. Bila je to duga, divna noć prepuna poljubaca i strasti. Idućeg jutra kad smo se probudili, nisam znala kamo bih pogledala od neugodnosti. - Rado, zar žališ zbog protekle noći? - upitao me kad je shvatio koliko se promijenilo moje ponašanje. - Možda smo pogriješili - bilo je jedino što sam uspjela reći. - Nismo pogriješili. Sviđaš mi se od prvog dana. Simpatična si, draga, imaš razumijevanja za sve. Meni je protekle noći bilo prekrasno, želim sve ponoviti. Razlika u godinama meni ne smeta. Izgledaš mlađe od nekih kolegica s fakulteta - umirio me. Sviđao se i on meni, ali neki unutrašnji glas govorio mi je da naša veza nije u redu. Bila sam svjesna da Marko nije čovjek s kojim mogu planirati starost, ali željela sam malo i sama uživati u životu, bez obzira na to koliko će trajati. Proveli smo zajedno nešto više od dvije godine, a onda sam shvatila da ga polako gubim. Počeo je sve češće izlaziti, vraćati se pred svitanje ili se uopće ne vraćati. Znala sam da ga mladost zove u nove avanture. Silvestarska noć Sve te silne godine pokušavala sam na različite načine pronaći svog sina. Privatnim istražiteljima dala sam silan novac, ali bez rezultata. Glas majke u meni urlao je od silnog bola, no kako je vrijeme prolazilo, nekako sam se počela miriti s tim da na takav način moram okajati svoj grijeh što sam se odrekla sina. Bila je silvestarska noć. Nisam imala s kim dočekati Novu. Marko je otišao kući k roditeljima još prije Božića i samo mi se kratko javio telefonom. Iznenadila sam se kad sam oko deset navečer čula otključavanje ulaznih vrata. Znala sam da je to Marko, jedino je on imao ključ. Srce mi je zatitralo od radosti. Ušao je u dnevni boravak, poljubio me, upitao bih li imala nešto protiv da nam se uskoro pridruži nekolicina njegovih prijatelja. Složila sam se s njegovom zamisli i pohitala u kupaonicu da se malo uredim. Marko je za to vrijeme nazvao prijatelje, a potom mi se pridružio pod tušem. Noć mi je počela mnogo ljepše nego što sam mogla i zamisliti. - Kako će reagirati tvoji prijatelji kad me vide? - brinula sam se. - Dobro, znaju za tebe - odgovorio je. Nisam mogla ni pretpostaviti kako će izgledati ta noć, ali bila sam zahvalna sudbini što mi se napokon smilovala. Odjenula sam haljinu koju je Marko volio i koja mi je lijepo pristajala. Zajedno smo pripremili sendviče. U ponoć smo još bili sami i ljubili se poput dvoje tinejdžera. Osjećala sam Markovu strast, ali i još nešto dublje u njegovim poljupcima. Nisam znala što je to niti kako bih to trebala shvatiti, stoga sam se odlučila prepustiti. Sat vremena nakon ponoći oglasilo se zvono. Marko je otišao otvoriti, a ja sam bila kao na iglama. Bila sam svjesna da nisam starica, ali istodobno sam znala i da je moj sin njihovo godište. Bojala sam se hoće li me i kako prihvatiti, ismijavati i hoću li uopće shvatiti njihov moderan način komunikacije. Dok sam još razmišljala kako se postaviti prema njegovim prijateljima, u kuću je ušlo desetak ljudi, što mladića, što djevojaka. Moje su se oči prikovale samo za jednoga. Imao je poludugu tamnu kosu koja mu je sezala do leđa, velike plave oči i rupice na obrazima kada bi se osmjehnuo. Izgledao je baš kao Mile kad je bio u njegovim godinama. Ruke i noge su mi zadrhtale. Uhvatila sam se za rub komode kako se ne bih srušila. - Franko, ovo je Rada, o njoj sam ti govorio - rekao je njemu. - Ovo je moj prijatelj s fakulteta. Ostavljam vas da se upoznate - rekao mi je i krenuo prema ostatku ekipe koji se već služio sendvičima. Učinilo mi se, Marko zna više nego što je rekao prije nekoliko trenutaka. Dostigla sam ga u nekoliko koraka. Marko, što se događa? Ovaj mladić je isti - nisam uspjela ni završiti rečenicu, a on mi je rukom prekrio usne. - Prilično sam siguran da je on tvoj sin. To ti je moj novogodišnji poklon - šapnuo je i još me jednom poljubio, ali ne u usta kao ranije, već u obraz kao da smo dvoje dobrih prijatelja. - Gospođo Rado, Marko i ja znamo se iz viđenja još s prve godine studija. Tek smo nedavno stupili u kontakt preko zajedničke prijateljice. Marko je divan čovjek, pravi prijatelj. Jedne smo večeri zajedno popili pivo previše. Povjerio sam mu veliku tajnu koju sam saznao nekoliko dana ranije. Naime, prije dva mjeseca umrla mi je majka. Bio sam shrvan, a onda mi je otac povjerio kako ona nije bila moja biološka majka. Njih su me dvoje posvojili, nisu mogli imati djece. Pojasnio mi je da je moja prava majka bila siromašna djevojka koja me nije mogla odgojiti i zato me dala na usvajanje. Rekao mi je i njezino ime. Nisam znao trebam li je potražiti ili ne i kako ću reagirati kad je vidim. Sve mi je to još bilo svježe, stoga sam se povjerio Marku. Zaprepastio se kad je čuo ime. Rekao je da on živi u njezinoj kući - otkrio mi je. Suze radosnice [caption id="attachment_1540" align="alignleft" width="300"]Moja sudbina me vodila trnovitim putovima, ali me zato na kraju nadarila najvećim dragocjenostima. Moja sudbina me vodila trnovitim putovima, ali me zato na kraju nadarila najvećim dragocjenostima.[/caption]Suze su mi klizile niz obraze. Više nije bilo nikakve dvojbe, ispred mene je stajao moj sin. Tresla sam se kao list na vjetru. Moje srce više nije moglo izdržati, ruke su poletjele prema njemu, primile ga u snažan zagrljaj. Oboje smo jecali, plakali. A onda smo još dugo, dugo razgovarali. Saznala sam da je imao sretan život, s ljudima koji su ga voljeli. Povjerila sam mu zašto sam tako postupila onog dana kad sam ga rodila preklinjući ga da mi oprosti. Imao je beskrajno puno razumijevanja za sve što sam učinila, ništa mi nije zamjerao. Bio je to najbolji doček Nove godine u životu. Ostvario mi se jedini, najljepši san. Franko je postao dio mog života. Upoznao me s ocem te smo se svi zajedno često družili. Marko je do kraja studija stanovao kod mene, ali nakon najvećeg poklona koji mi je dao više nikad nismo bili intimni. Te se noći oprostio od mene kao od ljubavnice i postao mi najbolji prijatelj. Uskoro me upoznao s djevojkom koju je zavolio i kojom se kasnije oženio. Bila sam sretna zbog njih. Marko je zaslužio najveću sreću u životu. Franko je znao za našu zajedničku prošlost, ali ni zbog toga me nije optuživao. Bio je presretan kad me dvije godine kasnije zaprosio čovjek koji ga je odgojio. Pristala sam, udala se i napokon živim uz sina i muškarca koji nas oboje voli. Što se dogodilo Frankovu biološkom ocu i kako živi, ne znam i ne zanima me. Suprug i ja upravo planiramo svadbu našeg sina. Moja sudbina me vodila trnovitim putovima, ali me zato na kraju nadarila najvećim dragocjenostima.
Ne bi čovjek povjerovao što se sve može čuti kad ljudi misle da na njih nitko ne obraća pozornost. Kao, na primjer, u gradskom prijevozu. U gradu u kojem se zapravo najviše vremena potroši na prijevoz, ljudi se u autobusu ili tramvaju počnu ponašati kao da su kod kuće. Bez imalo srama, ne obazirući se pritom na svoje suputnike, oni javno iznose svoju i tudu intimu, ne mareći pritom ni najmanje tko će ih čuti. Ako ćemo pravo, meni nije do takvih priča. Posljednjih deset godina, otkako se na posao vozim javnim prijevozom, tuđe sudbine samo me opterećuju. Zašto bi me, pobogu, u pola sedam ujutro trebalo zanimati što tko kuha, tko se s kim spetljao ili prema kome je šef bio svinja? Kao da i vlastitih problema nemam dovoljno! Zato ja lijepo, po uzoru na moju petnaestogodišnju kćer, stavim slušalice u uši i slušam glazbu. Da, glazbu! Jasno mi je da vrijedi nepisano pravilo da je to rezervirano samo za one mlade, ali baš me briga! Bolje i to nego u pola sata vožnje napuniti glavu svakakvim glupostima, od kojih ona počinje nalikovati tempiranoj bombi. Ideju o slušalicama dala mi je moja kći Mia. Bilo je to jednom kad sam se pred njom požalila kako me užasno živcira to što ljudi od ranog jutra baljezgaju svakakve gluposti kao navinuti. - A zašto ih slušaš! Ja bih pukla kad bih slušala one bakice kako pričaju o svojim bolestima, pa o raznim terapijama na koje ujutro odlaze. Zato lijepo imam slušalice. Stavim ih u uši, pritisnem gumb i hop - teleportiram se u drugi svijet! Ah, ta mladost. Kad imaš petnaest, lako ti se u mislima teleportirati kamo god poželiš! To sam pomislila dok sam sa smiješkom slušala svoju kćer kako me poput kakve iskusne žene gorljivo savjetuje. Moram priznati da sam isprva bila malo skeptična. A što ako me netko vidi da slušam taj famozni mp3 player. U mojim godinama! Ipak sam ja ozbiljna obiteljska žena i ozbiljna djelatnica, u još ozbiljnijem poduzeću. Na kraju je prevagnuo razum i ja sam je ipak poslušala. Valjda mi je bilo važnije zaštititi se od mora nepotrebnih informacija nego razbijati glavu time hoće li tko vidjeti slušalice u mojim ušima! Kako se ubrzo pokazalo, Mijina ideja bila je više nego dobra. Otkako sam naime započinjala dan slušanjem svojih omiljenih melodija umjesto tuđih žalopojki i tračeva, osjećala sam se puno bolje i nekako poletnije! Nije ta mladež ni tako luda, pomislila sam dok me stara rasklimana dvanaestica vozila prema cilju, a u ušima brujali "filmovci" sa svojim starim hitom "Zamisli život u ritmu muzike za ples". Bilo je to pravo otkriće za mene. Siva i sumorna jutra odjednom su se pretvorila u čistu radost, pa čak i svojevrsnu meditaciju! No jednog jutra zaboravila sam uzeti slušalice. Ništa strašno, pomislila sam najprije. Preživjet ću. No, tada još, naravno, nisam imala pojma što će mi se upravo toga dana dogoditi u tramvaju. Bila je to prava oluja koja me uskoro trebala zadesiti ... Nekad sam se na posao vozila automobilom. Bilo je to u vrijeme dok sam još radila u tvrtki dvadesetak kilometara izvan grada. Godinama sam tako putovala, moglo bi se reći luksuzno, u komociji svoga auta, no onda su se dogodile stvari koje su preko noći izmijenile moju svakodnevicu. Moja stara tvrtka je zauvijek zatvorila vrata, a ja se zajedno s ostalim nesretnicima morala baciti u potragu za novim poslom. Dugo sam ga tražila, a kad se konačno ukazao, činilo se da će biti lakše nego prije jer je novo poduzeće bilo u samom središtu grada. Budući da više nisam morala daleko putovati, a i da je gradski prijevoz mnogo jednostavnija varijanta od probijanja autom kroz jutarnji gradski krkljanac, sparkirala sam svoju staru toyotu u garažu i upustila se u avanturu zvanu - tramvaj! Isprva mi se ovakvo putovanje činilo zanimljivim. Promatrala sam ta brojna lica oko sebe, toliko različtta, a opet nekako slična u svom jutarnjem umoru i bezvoljnosti. Slušala sam nepoznate ljude što pričaju i čudila se kako razgovaraju o najintimnijim stvarima kao da ih nitko ne čuje. A priča je bilo različitih. Nekima se cijeli svijet vrtio oko njihove djece, pa su se, logično, i njihovi razgovori svodili na tu temu. Bilo je tu svega: od pohvala do teških kritika tipa one "ne znam što ću s njime, skroz je propali slučaj ...!" Drugi su pak bili zaokupljeni poslom i ti bi bez prestanka reproducirali svoje uredske doživljaje. Svašta se tu dalo čuti: od računovodstvenih problema pa sve do briga kakve su imale odgajateljice u vrtićima. Najviše od svih fascinirali su me ipak oni koji su živjeli isključivo za trač. Kako toj skupini ništa nije sveto, ona je zadirala duboko u tuđu intimnu, ne štedeći pritom čak ni svoje najbliže. Bez imalo sustezanja, ti su ljudi vodili razgovore o stvanma koje nipošto nisu bile namijenjene ušima punog tramvaja! Tako sam, naravno i ne želeći, prisustvovala razgovoru dviju žena u kojem je jedna prosipala drvlje i kamenje po svome mužu i svojoj svekrvi. Svekrvu je nazvala "starom, odurnom vještičurinom", a muža "mlitavcem" jer joj se nije imao petlje suprotstaviti. Povrh svega, pred cijelim tramvajskim auditorijem otvoreno je iznijela svoju sumnju da joj je muž "prikriveni homoseksualac", jer više vremena provodi sa svojim vjenčanim kumom nego s njom! Kao što sam rekla, isprva su mi se ovakvi jutarnji igrokazi i činili zanimljivima. Ali samo isprva. Vrlo brzo se, naime, vožnja tramvajem za mene pretvorila u noćnu moru od koje mi se grčio želudac. Ponekad sam, dok bih slušala bezbroj raznih priča oko sebe, imala dojam kao da se tuđe misli poput zagađenih para nezaustavljivo uvlače u moj um i ispunjavaju ga, ne ostavljajući u njemu prostora ni za što lijepo. Već sama pomisao na to da ću u tramvaju morati slušati stvari koje me se ni najmanje ne tiču tjerala me u očaj. No, onda je stigao spas u vidu glazbe! Otkako sam se na posao vozila sa slušalicama u ušima, ljudi oko mene zijevali su kao ribe na suhom, a ja sam se uz lijepe zvuke mogla prepustiti svojim razmišljanjima. Kakva blaženstva! Sve se činilo savršenim do onog jutra, dok nisam zaboravila ponijeti svoj mp3 player ... Tramvaj je toga jutra bio pun kao šipak koštica, ali to više nije bilo moja briga. Gurnula sam ruku u džep jakne kako bih izvadila svoje slušalice i odmah ustuknula. O ne, kakva greška u koracima! Odjenula sam novu jaknu, dok je kutijica sa slušalicama ostala doma u staroj. Osvrnula sam se pomalo izgubljeno oko sebe. U međuvremenu sam već toliko bila navikla na bježanje u svoj svijet da sam se sada ošjećala kao gola. Krajičkom oka spazila sam prazno mjesto pokraj kojeg su stajale dvije djevojke. Poznavala sam ih otprije, jer su se gotovo svakog jutra vozile u isto vrijeme kad i ja. Da barem sjednem, kad ću već, htjela ne htjela, morati odslušati sve te životne priče, pomislila sam dok sam se spuštala na sjedalo. Jedna gospođa, koja je očito također bacila oko na to mjesto, sad me mrko gledala ispod oštro iscrtanih obrva. Odmjerila sam je i zaključila da ne postoji baš nikakav razlog da joj ustupim mjesto, budući da je, iako starija, po mojoj procjeni bila u boljoj formi od mene. Praveći se da ne vidim kako me ružno gleda, okrenula sam glavu u stranu i zagledala se kroz prozor. Imala sam toliko briga na pameti. Prije nekoliko dana Mia me obavijestila za roditeljski sastanak. I on je, naravno, morao biti baš danas kad sam planirala ispeći tortu Miri za rođendan! Moj je muž, naime, sutradan navršavao pedeset i u goste nam je trebala doći sva njegova rodbina. Željela sam da sve bude kako treba, no sada mi je taj roditeljski poremetio planove i nisam više bila sigurna hoću li stići sve napraviti. Dok sam tako tonula u svoje misli okružena uobičajenim tramvajskim žamorom, do ušiju mi je dopro isječak razgovora koji mi je privukao pažnju. Nije li plavuša koja se držala rukom za naslon mog sjedala upravo spomenula ime moga muža? - Ma, Miro je presladak - rekla je s ushitom u glasu svojoj tamnokosoj prijateljici. - A nije li malo prestar za tebe? - zanimalo je ovu. - Ma ne! Ti od pedeset su ti najbolji! Pedeset? Čuvši to, uspravila sam se u svom sjedalu i sada zašiljenih ušiju nastavila pratiti razgovor dviju djevojaka. - Pred razvodom je, znaš. Jučer mi je to rekao! - I što ćete onda? - Pa vjenčat ćemo se, naravno, budalice! - zahihotala je očešavši se pritom svojim bokom o moje rame. - Pogledaj što sam mu kupila za ročkas! Ispod oka sam vidjela kako zavlači ruku u veliku crvenu torbu i vadi iz nje nekakvu kutijicu. Pretpostavljala sam da je parfem. - O, pa to je Kenzo! - zavrtjela je znalački glavom ova druga. - Nisi baš štedjela. - I nisam, da znaš! Luda sam za njim i sve bih mu dala! - A kamo te sutra vodi tvoj princ? - Sutra nikamo. Dolazi mu naime kompletna rodbina na rođendan, Rekao mi je da mu se užasno ne da slaviti s njima, ali da se ne može nikako izvući. Ja to shvaćam. Nas dvoje ćemo proslaviti njegov rođendan ovaj vikend. Obećao mi je da će me izvesti na neko posebno mjesto! Još je neko vrijeme žuborila o muškarcu koji je očito bio moj muž, hvaleći ga na sav glas kako je pažljiv i nježan, a onda su prešle na druge teme. Dok su one nastavile pričati o svojim diplomskim radovima i svakodnevnim stvarima, ja sam kao okamenjena sjedila na svom sjedalu. [caption id="attachment_1562" align="alignleft" width="300"]Putujem li to s mlađahnom ljubavnicom svoga muža? Putujem li to s mlađahnom ljubavnicom svoga muža?[/caption]Obrazi su mi gorjeli, a ipak sam bila oblivena ledenim znojem. Kako je to bilo moguće? Moj je Miro imao ljubavnicu! I kakvog li bizarnog načina da to saznam! Kad sam konačno došla malo k sebi, shvatila sam da je moja stanica već odavno bila za nama. Brzo sam ustala progurala se prema izlazu. Sad sam još povrh svega trebala zakasniti i na posao. No, to mi je u tom trenutku bilo najmanja briga. Čim sam u zgradi prošla portu, odjurila sam na ženski toalet i nazvala mobitelom svoju sestru. - A kako možeš biti sigurna da su govorile baš o tvome Miri? - upitala me kad sam joj jecajući prepričala događaj iz tramvaja. - Kolika je vjerojatnost da se radi o nekom drugom Miri, koji je oženjen, baš sutra navršava pedeset godina i kome na rođendansku proslavu dolazi cijela familija? Lea je na trenutak zašutjela. - Da, Nina, ali ipak ne možeš biti sto posto sigurna da se radi o njemu! - ustrajala je. Mram priznati da mi je godilo njeno optimistično razmišljanje, ali s druge strane dobro sam znala koliko je besmisleno zavaravati se. - Gle, čemu zatvarati oči pred istinom? - rekla sam brišući suze koje su mi se slijevale niz lice. Vrata na toaletu sad su se otvorila i čula sam kako je netko ušao pa sam spustila glas. - Moram sad ići. Nazvat ću te popodne kad dođem doma. Očajna sam, seko, očajna! Tog popodneva nisam više stigla nazvati Leu jer sam bila previše zaokupljena gomilom obveza. Poslije posla odjurila sam na roditeljski sastanak, a poslije njega kući kako bih se bacila na pripreme za rođendan. Cijelo to vrijeme razmišljala sam o onome što sam čula u tramvaju. Pitala sam se kako je moguće da je sve to otišlo tako daleko, a da ja ništa nisam primijetila. I taman kad sam pomislila da sam možda ipak donijela preuranjen zaključak, u kuhinju je ušao Miro i svojim komentarima ponovno rasplamsao moju sumnju. - Da mi je samo znati tko je izmislio te rođendanske proslave - rekao je prešavši zgroženim pogledom preko kuhinje koja je sad izgledala poput bojnog polja. Posvuda su bile prljave zdjele u kojima sam miješala kremu za tortu, pripremala francusku salatu ... - Da se mene pita, rođendan bi trebala slaviti samo djeca. Što će meni, molim te lijepo, torta! Najveća želja bila bi mi izbjeći nekako sav taj cirkus ... Slušala sam ga što govori, a u ušima su mi automatski ponovno zazvonile djevojčine riječi: "Rekao mi je da mu se užasno ne da slaviti s njima, ali da se ne može nikako izvući ..." - Hej, što ti je? Nekako si problijedjela! - Mirin me glas trgnuo iz razmišljanja. Piljila sam ukočeno u njega razmišljajući bih li mu sve sasula u lice. Rekla mu da sve znam i da me ne treba više praviti budalom. Međutim, dok sam se ja nećkala, on mi je dao pusu u obraz. - Vjerojatno si premorena - rekao je. - Hvala ti što se toliko trudiš oko tog rođendana. Zvučao je tako toplo i zabrinuto da mu nikako nisam mogla reći ono što mi je bilo na vrh jezika. Ponovno sam se sjetila djevojčinih riječi. Nije li rekla da je Miro namjerava izvesti za vikend i proslaviti s njom rođendan. Strpit ću se do tada i uhvatiti ih in flagranti! Takav je bio moj plan ... Rođendan je prošao bolje nego što sam očekivala. Mirina mlađa sestra ponovno se zaljubila i bila je u svom elementu. Zabavljala je cijelo društvo vicevima i raznim anegdotama iz svog burnog života stjuardese. Osim toga, hrana mi je odlično ispala i svi su punih usta hvalili moje kulinarsko umijeće. Tijekom večeri promatrala sam kriomice Miru, pokušavajući pronaći na njegovu licu nestrpljenje ili nervozu, ali ništa od toga nisam primijetila. Ili se izvrsno pretvarao, ili se zaista odlično zabavljao. Kad su gosti otišli i nas dvoje ostali sami, prišao mi je i nježno me privukao u zagrljaj. - Dođi, ženice moja - tepao mi je na uho, milujući otvorenim dlanovima moja leđa. - Mislim da bi ti nakon svega danas dobro došla masaža. O da, i te kako! Prepustivši se njegovim snažnim rukama, otplovila sam u sedmo nebo, zaboravljajući pritom potpuno na horor koji sam doživjela u tramvaju. No, već sljedećeg jutra horor se trebao ponoviti! Čim sam naime ušla u tramvaj, spazila sam dvije poznate djevojke. Ovaj put ciljano sam se probila do njih i ponovno naćulila uši. Morala sam čuti o čemu su razgovarale. I zaista, nakon kratke bezvezne konverzacije ponovno su se dotakle Mire! - I? Što je tvoj dragi rekao na parfem? - upitala je crnka svoju plavokosu prijateljicu. - Rekla sam ti da ću mu ga dati za vikend. Jučer je imao tu feštu s familijom doma. Rekao mi je da je zamalo umro od dosade! Njene riječi zabile su mi se poput oštrice u srce. Zar je stvarno mogao biti takav gad? I jesam li ja zaista mogla biti toliko slijepa da to ne primijetim? Pred oči mi je ponovno došla slika Mire kako u jednom trenutku donosi svoju staru gitaru iz ormara i počinje razdragano svirati za cijelo društvo. A tu je onda bila i noć koju smo nakon proslave proveli zajedno. Zar je moguće da mu je sve to bilo nasmrt dosadno! - A njegova žena? Zna li ona što se događa? - zanimalo je crnku. Plavuša je sad tako žustro odmahnula glavom da je njezin konjski rep prešao preko moga lica. - Ma kakvi! Oni ti nemaju nikakav odnos. Već godinama su zajedno jedino zbog djeteta. A što imaju: sina ili kćer? Zamalo mi je izletjelo pitanje, ali sam se u posljednji tren obuzdala. Stisnuvši čvršće metalnu prečku za koju sam se držala, nastavila sam napeto pratiti njihov razgovor. No, u njemu više nije bilo ništa zanimljivo. Kad sam izlazila na svojoj stanici, plavuša mi se čak ovlaš osmjehnula. Konačno je stigao i taj famozni vikend koji sam tako napeto iščekivala. Bojala sam se kako će sve to proći, ali sam i jedva čekala da istina iziđe na vidjelo. Nisam više imala snage za igru mačke i miša. Napeta ko puška, pratila sam svaki Mirin pokret, iščekujući kada će istupiti preda me s nekom izlikom da izađe iz kuće. I pronašao ju je! Oko tri popodne rekao mi je da se mora naći s našim vjenčanim kumom. - Znaš da nam kod njega stoje zimske gume, a već je krajnje vrijeme da ih stavim. To je bila istina. Zima je bila pred vratima, ali ... Je li stvarno bio posrijedi auto? - Mogu li ja ići s tobom? - upitala sam ga tobože nevino. - Mislim da bi to bilo glupo. Smrznut ćeš se tamo dok nas dvojica radimo, a ionako nikakve koristi od toga. - A moraš li ići baš danas? Ne možeš li nazvati Vinka i dogovoriti se za sutra, za neki drugi dan - pokušavala sam mu pomrsiti račune. - Hmm, bojim se da ne - odmahnuo je glavom. - Vinko si je danas ostavio slobodan dan za to, a sutra, koliko znam, već ima neke druge planove. Ali, ne shvaćam ... - odjednom me je pogledao zbunjeno. - Zašto si toliko navalila. Kakva je razlika obavim li to danas ili sutra? O velika, dragi moj, pomislila sam jedva se susprežući da se ne odam. U strahu da ne pobudim njegovu sumnju, prisilila sam se odglumiti ravnodušnost. - Ma u pravu si, dušo. Baš glupo od mene što te tako gnjavim. Riješi to danas pa ćemo sutra imati dan samo za sebe. Pri pomisli da će subotu imati samo za mladu plavušu prevrnuo mi se želudac. Dok se spremao, pravila sam se da ga i ne primjećujem. No i te kako sam dobro uočila kad je poslije brijanja stavio onu kolonjsku vodu koju je stavljao uglavnom u posebnim prilikama. - Nisi li mogao odjenuti nešto starije za takav posao? - nisam izdržala da ga ne podbodem. Joj, zlato! Vidi se da ti nemaš pojma o autima. Pa neću zbog izmjene guma morati leći u grabu! Uostalom, Vinko ima radni kombinezon. Hajde, bit ću ja začas s time gotov pa još, ako hoćeš, navečer možemo skoknuti nekamo van. Kako je samo bio odvratan! Nikakvo čudo da nisam ranije ništa primijetila kad je bio tako vješt u laganju. Ne trepnuvši, obećao mi je večernji izlazak, iako je dobro znao da je to isto već obećao svojoj ljubavnici. - To bi bilo krasno - rekla sam stisnutih usnica i s kamenom u želucu. Kako će se sve ovo dalje odvijati? Kad je Miro uzeo ključeve od auta i uz brzi poljubac izjurio iz kuće, pričekala sam nekoliko trenutaka, a onda kao gonjena vjetrom odjurila u garažu. Brzo sam sjela u svoju toyotu i okrenula ključ. Predugo je on mene vozao i držao za budalu. Sad je došlo vrijeme da ja njega raskrinkam i razapnem na stup srama! Auto sam zaustavila na početku ulice u kojoj je Vinko stanovao. Nisam željela riskirati da me netko poznat vidi pa sam se do kuće došuljala uz uličnu živicu. Ne znam što sam očekivala, ali kad sam u dvorištu ugledala Vinka i Miru kako stoje pokraj našeg auta i nešto živo raspravljaju, ostala sam iznenađena. Zar je bilo moguće da je zaboravio na svoj dogovor s plavokosom? Ili je možda posjet Vinku trebao biti samo alibi. Možda sada sjedne u auto i odjuri onamo gdje je imao zakazano. Stajala sam još tako neko vrijeme skrivena iza grma i promatrala što se događa u dvorištu. Kad je Miro navukao stari kombinezon koji mu je Vinko pružio i počeo skidati prvu gumu, stvar je bila jasna: nije mi lagao. Govorio mi je istinu! Dok sam se vozila kući, osjećala sam se vrlo zbunjeno. Što se sada to događalo? Još do maloprije sve mi je bilo kristalno jasno, no sada više nisam bila ni u što sigurna. Je li možda prozreo moju igru i sad me namjerno ovako zavaravao? Ili se radilo o nečem stotom ... Odgovor na moju nedoumicu stigao je u ponedjeljak. Naravno, gdje drugdje negoli u tramvaju! - I? Kako si se provela za vikend? Tramvaj je ponovno bio krcat, kao i svakog ponedjeljka, a ja ponovno tijesno pripijena uz već poznati dvojac. Crnka je znatiželjno podigla obrve dok je čekala da joj njena seksi prijateljica odgovori na pitanje. - Ma ništa me ne pitaj! Sve je propalo! Javio mi se u petak navečer da mi kaže da ima neke neodgodive obaveze i da ćemo se naći sljedeći tjedan. Plavuša je sad napravila izraz lica poput razočarana djeteta koje nije dobilo željenu igračku. Zamalo sam se sažalila nad njom, ali onda sam se sjetila da se ovdje radi o ženi koja mi svim sredstvima želi preoteti muža! - Tako ti je to kad se petljaš s oženjenima - rekla joj je prijateljica malo ispod glasa, vjerojatno zato što se moja glava bila opasno nagnula prema njima. - Nemoj mi sad samo, molim te, početi s prodikama! Već sam ti rekla da to nije nikakav brak. Ljudi su još zajedno čisto pro forma. Pro forma, ogorčeno sam pomislila. Nisam znala da se moj brak sveo na nekakvu formu. Neko vrijeme prijateljice su šutjele, a onda se tamnokosa ponovno okrenula prema onoj drugoj. - Nego, Duda, imaš li ti kakvu fotografiju tog Mire? - upitala ju je. Sva sam se ukočila od iščekivanja. Što ako sad opet zavuče ruku u onu svoju crvenu torbetinu i ja preko njenog ramena ugledam fotografiju svog muža! No, moj strah je bio suvišan jer Duda, kako joj je očito bilo ime, nije imala ništa takvo. Barem ne uza se. - Imam, ali doma. Ako se sjetim, ponijet ću je pa ću ti je pokazati. Ma vidjet ćeš, šarmantan je do bola! Tu sam se morala složiti s njom. Moj muž je zaista bio izuzetno šarmantan. Sa svojom još uvijek tamnom kosom i prosijedim zaliscima te krupnim crnim očima ponekad me znao podsjećati na Omara Sharifa u svojim najboljim danima. I ovaj put sam se toliko zanijela prisluškujući razgovor dviju djevojaka da sam zamalo propustila svoju stanicu. Shvativši gdje se tramvaj zaustavio, brzo sam požurila prema vratima. Dok sam kročila nogom na asfalt, dala bih se zakleti da su me dva para očiju iznutra pomno promatrala. Moram biti malo manje upadljiva, inače će njih dvije još nešto posumnjati i time mi pokvariti planove. A to nikako nisam htjela. Otkako sam na onako nimalo suptilan način saznala da me moj muž vara, ništa u mom životu više nije bilo isto. I dalje sam se, doduše, dizala svakog jutra u isto vrijeme, odlazila na posao, obavljala kućanske poslove kao i prije, ali - to jednostavno više nije bilo to. Promjenu je na meni prva zapazila Mia. - Nekako si utučena i bezvoljna. Nikad nisi takva, mama. Gnjave li te šefovi na poslu? Ne, nitko me na poslu nije gnjavio. - Primijetila sam da više ne nosiš ni mp3 u tramvaj. Zašto? Mojoj pametnoj kćeri očito baš ništa nije moglo promaknuti. No što sam joj na to trebala odgovoriti? Da više ne slušam glazbu jer moram špijunirati ljubavnicu njenoga tate?! - Nije mi niša, zlato - pokušala sam je umiriti. - Samo sam malo umorna i to je sve. Taj dio joj nisam slagala. Zaista sam bila umorna. Umorna od prisluškivanja razgovora u tramvaju ne bi li doznala kakav novi zanimljivi detalj iz skrivenog života moga muža. Umorna od traženja dvoznačnosti u Mirinu ponašanju. Umorna od nastojanja da prema van izgledam normalno i da nitko na meni ne primijeti promjenu. Jedina osoba koja je znala kroz što prolazim bila je moja sestra. Nju, doduše, još uvijek nisam uspjela sasvim uvjeriti da me Miro vara, ali nakon što sam joj iznijela niz podudarnosti, pokolebala se. - Ne znam uopće što bih ti savjetovala - rekla mi je kad smo se posljednji put čule. - S jedne strane bilo bi krajnje glupo da napadaš Miru za nešto za što nemaš baš nikakve dokaze. A s druge strane, to prikupljanje dokaza pojest će ti živce! Znala sam ja to i bez nje, ali kakva mi je treća solucija preostala? U međuvremenu se život u tramvaju nastavio odvijati svojim ustaljenim tokom. Neobično je to kako se ljudi koji putuju u istom terminu nakon nekog vremena međusobno poznaju. Tako sam primjerice svako jutro susretala jednu mladu ženu koja je svom isto tako mladom prijatelju tijekom cijele vožnje trubila o svojoj bebi. Da nije bilo žalosno, bilo bi mi smiješno slušati je kako mu prepričava svaki bebin pokret, koliko joj je zubića izbilo i koju je prvu riječ izgovorila. Bilo je očito da mladića te njene priče nimalo ne zanimaju, ali nije imao izbora. Onda su tu bile dvije starije gospođe čije sam povijesti bolesti znala napamet. One su se svako jutro vozile na terapije za reumu. Bio je tu i jedan fini stariji gospodin, s kojim sam čak povremeno progovorila i pokoju riječ. Jako je bio ponosan na svoju unuku koja je polazila vojnu akademiju. - Znate, isprva nisam bio za to. Mislio sam, opasno je. Ali sad vidim da sam pogriješio! Ona je tako sretna, a i ja sam ponosan kad vidim kako lijepo napreduje - znao se raspričati kao da smo stari znanci. Svako toliko na mojoj bi se vožnji pojavio i jedan vrlo zgodan muškarac. Možda koju godinu mlađi od mene. Inače nisam tip žene koji bi gledao muškarce oko sebe, ali ovaj je zaista imao posebne, nebesko plave oči koje jednostavno nisu mogle proći nezamijećeno. Nisam vidjela vjenčani prsten na njegovoj ruci pa sam se pitala nije li ovako zgodan možda gay. I naravno, na kraju, ali ne i najmanje važne, tu su bile i one dvije djevojke čije sam razgovore već nekoliko dana pomno pratila. Toga jutra plavuša je opet započela svoju omiljenu temu. - Pogledaj što mi je Mirek jučer poklonio - rekla je ponosno svojoj prijateljici i podigla ruku u visinu njenih očiju. Na njenoj pedantno izmanikiranoj ruci zabljesnuo je prsten. Njegov odbljesak kao da me piknuo u oko te sam smjesta zaškiljila. - Bio je tako sladak! Nije imao puno vremena pa smo se samo nakratko našli poslije njegova posla u gradu. Ali, meni je i to bilo dovoljno, pogotovo kad sam vidjela kakvo mi je iznenađenje pripremio! Nisam baš neki znalac kad je nakit u pitanju. Osim vjenčanog prstena i zlatne narukvice koje sam dobila kad se rodila Mia, baš se i nisam mogla pohvaliti nekim vrijednosnim arsenalom. No, ovaj prsten, onako blještav i fino obrađen, morao je biti skup. Dok je djevojka zvana Duda mahala njime zrakom i divila mu se zajedno sa svojom prijateljicom i polovicom tramvaja, ja sam osjetila kako mi obraze oblijeva vrućina. Znači tako, meni je govorio da moramo štedjeti, a iza leđa je rasipao novac na nekakvu flundru! - Gospođo, molim vas, hoćete li se malo odmaknuti. Naslanjate se na mene, a stali ste mi i na nogu - začula sam sladunjav glas svoje mrske suparnice. Na nogu sam ti stala, ma je li, vrištalo je u meni. Bit ćeš ti sretna ako ti ne razbijem nos, bezobraznice jedna! U meni je sve kiptjelo od bijesa, ali trudila sam se to sakriti. - Oprostite - promrmljala sam prilično nerazgovijetno i povukla se korak unatrag. Bestidnica, drolja, otimačica, kradljivica nabrajala sam u sebi sve dok se tramvaj nije zaustavio na mojoj stanici, a onda, ne mogavši a da ne dobacim još jedan mrki pogled prema djevojkama, izašla. Klupko se sve više odmotavalo. Nije li ta Duda rekla da se Miro jučer našao s njom poslije posla i poklonio joj prsten? Upravo jučer je moj muž kasnio doma i prodao mi priču kako ga je šef zadržao dulje zbog nekakvog posla! To je bilo to, što bi drugo bilo! Odjednom, prvi put otkako sam bila s Mirom u braku, na pamet mi je pao razvod. Bila sam očajna zbog toga što sam svim srcem voljela svog muža, ali što mi je drugo preostalo? Ja sigurno nisam bila žena koja mu je mogla oprostiti preljub! Ili možda ipak ... Na poslu sam bila zbunjena, nekoncentrirana i radila grešku za greškom. - Natalija, što vam je, pobogu! Već nekoliko dana zaredom predajete izvješća koja nemaju veze sa životom. Nisam vam dosad htio ništa govoriti jer sam mislio da će vas to proći, no danas ste stvarno prevršili mjeru! Moj šef je bio vrlo dobroćudan. Ako se on ovako jako ražestio, onda je za to sigurno postojao valjan razlog. - Oprostite, neće se ponoviti - mucala sam crveneći se kao đak pred pločom. - Imate li kakvih problema? Muči li vas što? - zanimalo ga je. Sad kad se malo smirio, gias mu je opet imao onaj uravnotežen i ljubazan ton. O da, sigurno ću ti reći kakve probleme imam! Što želiš čuti? Da se svaki dan u tramvaju vozim s ljubavnicom svog muža? Da njoj kupuje skupo prstenje, dok na meni špara i na gaćama? - Hvala na pitanju, ali nemam nikakvih problema - rekla sam trudeći se zvučati ljubazno. - Samo sam malo umorna. Dok sam izlazila iz šefova ureda, razmišljala sam o njegovu prijedlogu da uzmem kratki predah. Imala sam još nekoliko dana starog godišnjeg odmora, pa zašto ne. No onda me ponovno preplavila ogromna tuga. Što će mi slobodni dani kad ih više nisam imala s kim podijeliti? - Mislim da ću se morati razvesti od njega - rekla sam Lei kad sam tog popodneva došla doma. - Ma daj, ne budali! - napala me sestra. - Pa nisi još uopće razgovarala s njim i čula njegovu verziju priče. - Koliko verzija može imati istina! - planula sam na nju. Zašto je uporno branila Miru? - Znam, ali ipak, čini mi se da radiš račun bez krčmara - zaključila je. Možda je Lea i bila u pravu. Možda sam trebala o svemu otvoreno porazgovarati sa svojim mužem, ali nije to bilo tako lako. Barem ne bez konkretnih dokaza. Dok sam ja već bila debelo potonula u očaj i kroz glavu mi prolazile sve moguće i nemoguće varijante razvoda, sljedećeg dana u tramvaju dogodilo se nešto sasvim neočekivano. Kao i svakog jutra, odmah s vrata među gomilom lica ugledala sam dvije poznate djevojke. Veselo su čavrljale. Plavokosa Duda upravo je nešto živo prepričavala svojoj prijateljici, dok je ova otvorenih usta upijala svaku njenu riječ. Sigurno joj prepričava ljubavne scene s mojim mužem, pomislila sam osjetivši kako mi se magli pred očima. Kao i obično, polako sam se počela probijati kroz gužvu prema njima. - Hej, ne možete li malo pripaziti! Niste sami, znate! - zarežala je na mene neka punašna žena koju sam u svom proboju gurnula laktom u stranu. Nisam se ni osvrnula na nju. Pogled mi je bio prikovan samo uz jedno lice. A ono se upravo tako smijalo da su mu se vidjela sva trideset i dva zuba. Kad sam se konačno uspjela probiti do njih, djevojke su na trenutak prestale pričati i odmjerile me čudnim pogledom. Naravno da sam u međuvremenu i ja njima postala poznata. Čudakinja koja im se svakog jutra prikrpa s leđa. Dok su razglabale o nekakvim beznačajnim stvarima, u meni se vodila borba. Najradije bih povukla tu gaduru za njenu dugu, plavu kosu i rekla joj neka se okani mog muža. S druge strane užasavala me pomisao na skandal u tramvaju. Već sam mogla vidjeti kako bi sve to završilo. Svi bi se umiješali i smjesta osnovali navijačke tabore. Oni stariji vjerojatno bi stali na moju stranu, a mladi na Dudinu. Ne, ne, zatresla sam glavom. To se nikako nije smjelo dogoditi! A da ih slijedim i napadnem kad izađu iz tramvaja? To je već bila prihvatijivija varijanta. Tako ću učiniti, čvrsto sam odlučila. U meni je kuhalo kao u kotlu. Morala sam ubrzo otvoriti neki ispušni ventil ako nisam željela da sve odjednom eksplodira. Moja je stanica bila prošla, sad će vjerojatno uskoro doći na red njihova, razmišljala sam dok sam napeto iščekivala sudbonosni trenutak sučeljavanja sa suparnicom. - Eh, sad sam se sjetila! - plavokosa djevojka lupnula se odjednom dlanom posred čela. Naćulila sam uši. - Već danima je nosim u torbi i svaki put ti je zaboravim pokazati. Sliku mog dragoga! Rekavši to, zavukla je ruku u svoju torbu i iz novčanika izvadila fotografiju veličine kao za putovnicu. - Evo, to ti je moj Miro! - rekla je ponosno. - O, pa stvarno je zgodan! - čula sam kao u bunilu glas tamnokose djevojke. Ne obraćajući više pažnju kako će to izgledati i što će tko misliti o meni, silovito sam se ubacila između njih i zgrabila crnki fotografiju iz ruke. - O, pa stvarno je zgodan! - rekla sam dok su me njih dvije gledale širom razrogačenih očiju. No, nisu samo one bile u šoku, već i ja. Muškarac na fotografiji naime nije bio moj Miro, već neki plavokosi ljepotan nalik Robertu Redfordu u svojim poznijim godinama. Bez riječi sam vratila fotografiju zabezeknutim djevojkama i izišla na prvoj stanici. Kad sam kročila na asfalt, primila sam se za trbuh i počela presavijati od smijeha. Što zbog nevjerojatnog olakšanja koje sam osjećala, što zbog komičnosti scene od maloprije. - Lea, draga, sve je bilo zabluda! Pa ono s Mirom! Da, bila si u pravu. Bila je to nevjerojatna koincidencija. Danas sam se na svoje oči uvjerila da se nikad nije radilo o njemu! - užurbano sam govorila svojoj sestri na mobitel žureći na posao. Morala sam s nekim podijeliti svoju beskrajnu sreću! - Mama, nešto si zaboravila! Bacila sam brzi pogled na sat. Morala sam požuriti ako nisam htjela zakasniti na posao. - Što je sad, Mia? - povikala sam nervozno iz hodnika. Umjesto da mi odgovori, moja kći se pojavila na vratima. U ruci je držala mp3 i smiješila mi se. - Skoro si ga ponovo zaboravila. Nemoj mi samo reći da si željna tramvajskog igrokaza! A ne, to ni slučajno! U dva koraka sam se našla pokraj nje i zgrabivši slušalice iz njene ruke utisnula joj poljubac. - Hvala ti! Beskrajno ti hvala, mačkice! Dok sam žurila prema tramvajskoj stanici, na usnama mi je lebdio smješak. Nevjerojatno, pomislila sam, kakve sve životne priče život napiše. Ova moja je bila prava drama, ali je, hvala Bogu, sretno završila. Ponovno sam se sjetila zgranutih izraza lica dviju djevojaka kad sam im zgrabila fotografiju i morala se glasno nasmijati. Što su one morale misliti o meni? Sigurno da sam mentalno poremećena, a što drugo! Jedno je sigurno, trudit ću se da nikad više ne zaboravim uzeti slušalice za vožnju tramvajem! A i gledat ću da uđem u druga kola, ona u kojima se ne voze Duda i njena prijateljica.
Ne zanima me! - viknuo sam ljutito. - Gdje ćeš i kako ćeš se snaći, to je tvoj problem - pjenio sam se od bijesa. Jednostavno nisam mogao više gledati svoju suprugu. Bila mi je teret kojeg sam se želio osloboditi i nisam imao nimalo milosti prema njoj. - Branimire! - Anine su se oči napunile suzama. Pogledao sam je sa prijezirom. Što je htjela od mene? Nisam je želio, i to sam joj otvoreno rekao. Imao sam drugu, i ona više za mene nije postojala. Imali smo dijete, ali ću ja tom djetetu i dalje biti otac. - Što to radiš? - upitala me je u čudu. - Želim biti sretan, a uz tebe to nisam - ponudio sam joj najjednostavnije rješenje koje je postojalo otkad čovjek postoji. - Zašto? nastavila je s pitanjima. Po prvi put sam došao u iskušenje da udarim ženu. - Ništa nije bahatije od muškarca koji umisli da je nešto što nije - siktala je poput zmije. Samo sam se osmjehnuo. Likovao sam. Samo je pokazivala koliko je jadna. Kome ona može biti privlačna? Ne znam ni kako sam mogao ostaviti Dajanu zbog nje. Gdje mi je pamet bila? One se ni u čemu nisu mogle usporediti. Dajanina ljepota je bila blistava, a Ana? Gadio mi se i sam pogled na nju, na njenu puniju figuru, na lice bez šminke i kosu koja je bila potpuno bezlična, isto kao i ona. - Tko je tebi kriv što me nisi znala zadržati? - rekao sam s lažnom ljubaznošću. Vidio sam kako se pjeni od bijesa, ali i nemoći. Ništa mi nije mogla. Ona je stanovala u mojoj kući i upravo sam je izbacivao iz nje. Neka se snalazi. Ne želim u kući više ništa tvoje Uredu - prišla mi je i pogledala me u oči. - Neka Domagoj ostane kod tebe dok se ja ne snađem - vidio sam da nešto smjera, ali me to nije zanimalo. Čak mi je i odgovaralo da moj sin bude uz mene. Na taj način ću je u potpunosti dotući. A to mi je i bio cilj. Pokazat ću joj koliko malo vrijedi kao supruga, ali i kao majka. Zakazala je na svakom polju. Ono što sam ja zaželio, to sam i imao. Kad sam malo bolje razmislio, imao sam mnogo više nego što sam mislio da ću ikada imati. Bio sam sretan kao nikada do tog trenutka, a to mi je bilo najvažnije. Sve mi se posložilo i to bolje nego što sam mislio da je moguće. Jedva sam čekao da ona ode, da imam put otvoren, mada mi ona i nije bila nekakva smetnja. Smetala me je spoznaja da je moram gledati kada se vratim kući, i upravo zbog toga sam izbivao što sam više mogao. - On može ostati zauvijek - bahato sam rekao. - To ćemo još vidjeti - Anine riječi nisam shvatio kao prijetnju. Ona je uvijek govorila u prazno. Bila je previše mirna, život kao da je prolazio pored nje, a trebala ga je živjeti. Neke stvari nikada neću moći shvatiti. Nije imalo smisla da razmišljam o njima. Prošlost se nije mogla promijeniti. Ja na nju nisam mogao utjecati, ali sam se potrudio da utječem na budućnost i na sadašnjost. Dok sam Anu promatrao u jednom od njenih najjadnijih izdanja, rastao sam u svojim očima. Šepurio sam se poput pauna. - Hoćemo - rekao sam mirno. Njene prijetnje me nisu mogle uznemiriti. Ništa što je ona učinila, ili izgovorila, nisam smatrao značajnim. Bila je očajna, ali nije mogla povući ni jedan opasan potez koji bi mene ugrozio. - Vidjet ćemo - dodao sam tiše. Pogledao sam prema njenim koferima uz grimasu. - Ono što nisi ponijela, javi mi gdje da odnesem i biti ću toliko dobar da ti učinim tu uslugu. Samo to što prije učini. Ne želim ništa u ovoj kući što bi me na tebe podsjećalo. Nadao sam se da će se Dajana useliti Vidio sam kako joj se oči pune suzama. Na njih sam odavno postao imun, ravnodušan, kao što sam i na nju bio. Ako sam nekad prema njoj nešto i osjećao, ti osjećaji netragom su nestali. - Javit ću ti - rekla je mirno. Vidio sam da sve u njoj vrije od bijesa. - Ti idi po Domagoja - pognula je glavu. Uzela je kofer i otišla iz kuće. Veselo sam se osmjehnuo. Napokon sam svoju kuću imao samo za sebe. Nadao sam se da će uskoro Dajana useliti. Ona, ja i Domagoj ćemo biti obitelj. Nije li to ono o čemu sam neprestano maštao? Naravno da jest. Veselo sam se okrenuo oko sebe. Napokon sam mogao disati onako kako sam želio. Mir se uvukao u svaku moju poru. Odmah sam nazvao Dajanu. - Ljubavi - glas mi je pucao od osjećaja koje sam gajio prema njoj. - Ono što sam obećao, to sam i ispunio - rekao sam ponosno. Naravno, nijedna žena nije voljela dijeliti voljenog muškarca sa nekom drugom. Koliko god da sam je uvjeravao da je moj brak odavno mrtav i da postoji samo na papiru, ona je željela opipljiv dokaz, a meni nije preostalo ništa drugo nego da ispunim svaku njenu želju. U ime naše ljubavi, bio sam spreman na sve. - O čemu se radi? - Dajana me je kruto upitala. Prasnuo sam u smijeh. Bila je tako ljupka, isto kao i njen božanstven glas. Gotovo da sam mogao zamisliti izraz njenog lica u tom trenutku. Koliko sam je samo volio? Ta ljubav postala je moja opsesija. - Pa ... - odugovlačio sam. Želio sam da malo grca u neizvjesnosti. - Anu sam izbacio iz kuće. Otišla je, napokon - rekao sam uz uzdah. - Odlično - njen odgovor je bio očekivan. Nadao sam se da se raduje onoliko koliko sam se i ja radovao. - Razgovarali smo o preseljenju. Još neke preinake i možeš početi živjeti kod mene - veselo sam cvrkutao. - Pomalo - Dajana je rekla hladno. - Kuda ti se žuri? upitala me je. - Večeras ćemo to proslaviti - osjećao sam da je njen glas odsutan, ali i misli. Činilo mi se da se nešto čudno događa, ali sam to pripisivao uzbuđenju. Nije imala razloga da ga ne osjeća. Uradio sam sve kako mi je rekla. I u budućnosti ću to činiti. - Hoćemo - odmah sam pristao. - Ali ... - sjetio sam se da je Domagoj kod mene. Više nisam imao slobodu kakvu sam imao dok je Ana bila tu. Trebao sam misliti i na svoje dijete. Malo sam umorna pa neću doći ... Domagoja je ostavila kod mene. Jedini izbor je moj dom - mislio sam da će se složiti sa mojim prijedlogom, ali sam do njenog odgovora morao pretrpjeti podužu šutnju. - Ja ću spremiti večeru - ponudio sam. - Ništa onda - Dajana je rekla. - Odgodit ćemo to - njeno mi je ponašanje bilo doista čudno. - Zašto? - nisam se mogao načuditi njenom prijedlogu. - Ja sam malo umorna, a i ne želim biti u kući u kojoj još sve miriše na tvoju suprugu. Nadam se da ćeš me shvatiti. Pokušaj na sve to sagledati iz moje perspektive. Znaš da je svaka žena osjetljiva na drugu. Ovo nije uobičajena situacija. Pusti neka se sve malo slegne. Moram ići - pozdravila me je i spustila slušalicu. Nisam se uspio ni snaći, a s druge strane sam čuo zvuk prekinute veze. Ne znam koliko sam vremena proveo u tom položaju. Previše sam bio šokiran da bih se pomaknuo. Čime sam izazvao Dajanin bijes? To mi je i dalje bila nepoznanica. Radio sam onako kako je ona željela. Na taj način sam joj pokazivao koliko je velika moja ljubav, a ona je uistinu bila beskrajna. Odložio sam slušalicu. Pogledao sam na sat. Nisam čak ni znao kada Domagoju završava škola. Ljutito sam lupnuo šakom od zid. Sada mi je bilo jasno Anino likovanje. Ona nije došla ni do kraja ulice, a ja sam već trebao njenu pomoć. Nisam imao izbora, nazvao sam je, ali nije podizala slušalicu. Izazivala je moje strpljenje, ljutnju, i bio je to jadan pokušaj ostavljene žene. Nazvala me je nakon desetak minuta koji su mi se činili dužim od vječnosti. Rekla mi je kada Domagoju završava škola i poklopila slušalicu. Moje raspoloženje je naglo splasnulo. Radovao sam se što će Domagoj biti sa mnom, ali to je značilo da će moja sloboda biti ograničena, a za to vrijeme Ana će imati potpunu slobodu. Znao sam da će ta njena sloboda imati svoju cijenu, jer će biti odvojena od djeteta, a za to vrijeme moja nesnalažljivost će sigurno uzeti maha. Pogledao sam na sat. Imao sam vremena na pretek. Okrenuo sam se oko sebe. Dugo vremena se nismo vidjeli [caption id="attachment_1576" align="alignleft" width="300"]Naivno sam pao u klopku bivše Naivno sam pao u klopku bivše[/caption]Pošao sam u kuhinju i skuhao kavu. Ponovno sam nazvao Dajanu, ali nije dizala slušalicu. Nisam dozvolio da me to izbaci iz takta. I ona je imala svojih mušica, ali su one bile malene i beznačajne. Nešto joj nije bilo po volji, ali sam znao da ću ja uskoro saznati i što. Kad sam se vratio sa šalicom vruće kave, prepustio sam se mislima koje su sezale u prošlost. Vratio sam se skoro devet godina unatrag. Anu sam upoznao u vrijeme kada sam hodao sa Dajanom. Ne znam što mi je tada bilo, ali sam Dajanu ostavio da bih bio sa Anom. Mislio sam da Ana ima sve ono što meni treba. Bila je vitka poput gazele, lijepa, zanosna, a ta njena ljepota potpuno me je opčinila. Bio sam grub kada sam prekidao sa Dajanom. Jednostavno sam joj rekao da je ne volim i da sam pronašao ono za čim sa cijeli život tragao. Na Dajanu sam potpuno zaboravio. Za mene je ona bila beznačajni dio prošlosti. Oženio sam Anu i godinu dana kasnije, dobili smo Domagoja. Sve je bilo gotovo idilično dok ponovno nisam susreo Dajanu. Malo je reći da sam bio šokiran kada sam je vidio. Činilo mi se da nikada nije bila ljepša. U mojim sjećanjima izgledala je mnogo neuglednije; nije imala tako bujne grudi, niti tako luđački zanosnu figuru. Promatrao sam je u nevjerici. U tom trenutku sam je usporedio sa Anom, naravno, na štetu svoje supruge. Čak nisam bio siguran ni da je to ona, ali na samo jedan trenutak. Kada me je zovnula, sve moje nedoumice netragom su nestale. - Branimire! - Dajana me je u tom trenutku primijetila. Osmijeh koji mi je uputila otkrivao je niz savršeno bijelih zubi. - Dajana - tiho sam izgovorio njeno ime. - To si doista ti? - i dalje sam je promatrao kao da pred sobom imam priviđenje. - A tko bi drugi mogao biti? - Dajana mi je prišla. Iz blizine je bila mnogo ljepša. Ten joj je bio taman, tako da su do izražaja dolazile njene prelijepe plave oči. Bujna kosa padala joj je u bogatim slapovima niz leđa. Dubok dekolte privukao je moju pozornost. Činilo mi se da se njeno tijelo promijenilo, sazrelo, nabujalo, ali samo na mjestima koja su muškarcima bila privlačna. Na sebi je imala jednostavnu košulju koja je bila otkopčana točno onoliko da razbukta maštu i traperice koje su isticale vitkost njenog tijela. - Duuugo vremena se nismo vidjeli - promatrala me je. - Da - rekao sam, praveći se da nisam primijetio na koji način je izgovorila prvu riječ rečenice. - A što kažeš da odemo na kavu? - odmah sam joj predložio. Nekoliko trenutaka je razmišljala. Za to vrijeme grickala je donju usnu. To mi je bilo toliko uzbuđujuće privlačno da mi je disanje postalo ubrzano. Srce mi je kucalo toliko jako da sam čuo svaki njegov otkucaj. - Ja imam vremena, a ako ga imaš i ti... - spetljao sam se. Već dugo nisam bio pred tako privlačnom ženom. A ona je nadmašila sve one koje sam sretao u posljednje vrijeme. Dajana me je pogledala. Promatrala me je nekoliko trenutaka. Sve to vrijeme trnuo sam od neizvjesnosti. - Ideja nije nimalo loša - dok je to govorila, oči su joj zablistale. Gotovo sam uzviknuo od ushićenja. Znao sam da joj nije promaknula moja reakcija. Prvi kafić na koji sam naišao, odabrao sam da sjednemo. Krenuo sam prema najudaljenijem dijelu. Želio sam da budemo što dalje od svih, a po njenom osmijehu sam vidio da je ona sve to krivo protumačila. - Bojiš se da Ana ne sazna, ako si još uvijek sa njom? - ništa joj nije moglo promaknuti. - Ne - odmah sam se počeo pravdati. - Ne bojim se. A s njom sam i dalje - dodao sam tiše. - Što je s tobom? Udana? - pogledao sam prema njenoj ruci. Osim nekoliko prstenja, ništa nije bilo, nikakvog traga burmi. - Ne - Dajana je prasnula u smijeh. - Ja ne vjerujem previše u brak - izazovno se nagnula prema meni. - Što se za tebe ne bi reklo - neprestano se smiješila. - Čuj... Imam sina, a Ana... - nisam znao kako da opišem svoju suprugu. Ako sam mislio da je volim, u tom trenutku sam bio spreman promijeniti mišljenje. Oduševljenje kakvo sam nekad osjećao prema Ani, sada sam osjetio prema Dajani. One kao da su zamijenile uloge. Uspoređivao sam njih dvije i bio začuden koliko se Ana promijenila, ali na gore. Mlad čovjek ide za osjećajima Više nije pazila na sebe, ali ni na svoje tijelo. Imala je višak kilograma, ali to kao da je nije zabrinjavalo. Sve rjeđe se šminkala, a izlazili gotovo nismo nikada. Moj život je upao u kolotečinu; žudio sam za uzbuđenjem kojeg nisam imao i koje mi je tako silno nedostajalo. - Što je s njom? upitala me je Dajana. - Kako da ti kažem a da to ne zvuči otrcano? - pogledao sam je u oči. - Nestalo je onog čara, čak bih se usudio reći da je i ljubavi nestalo, ako je ona ikada i postojala. Nekako osjećam da mi nešto nedostaje - pomno sam promatrao njeno tijelo, bujne grudi i sve ono što mi je bilo dostupno pogledu. - A nekad si bio siguran da je voliš više od ičega? - Dajana je tiho rekla. - To je bilo nekad - pokušao sam zvučati duhovito, ali sam znao da moje riječi zvuče jadno. - Ostavio si me bez okretanja. Nisi se čak potrudio da mi objasniš, niti da mi daš vremena da se pomirim sa prekidom. Onog trenutka kada si pomislio da je došla bolja, ja sam samo odgurnuta sa puta tvojeg života - nije u njenim riječima bilo ogorčenosti, i to me je iznenadilo. Očekivao sam je, isto kao i ljutnju. - Mlad čovjek ide za osjećajima. Da mogu vratiti vrijeme, drugačije bih postupio - priznao sam joj. - Tko zna? - Dajana me je pogledala poluzatvorenih očiju. Bojao sam se i pomisliti da bi ona nešto htjela sa mnom. Nekad sam je ostavio okrutno, čak i po mojim mjerilima je bilo bezosjećajno, a sada... Kako sam mogao znati da će se sve promijeniti? Ana je postala bezlična, a Dajana kao da je zablistala. Njena zrela ljepota bila je privlačna poput ruže koja je tek procvala. Opojan miris strasti kao da se širio iz njenog tijela. Pogled, pokreti, sve to je bilo proračunato i izvježbano da ostavi utisak na muškarca. - Znaš... moju je ruku prekrila svojom. - Zahvalna sam ti što si onako postupio - glas joj je postao još dublji i kao da je bio ispunjen emocijama. - Dao si mi priliku da upoznam svijet, ali i sebe. Sada sam sazrela, dobro znam što želim i što hoću, ali isto tako znam i način na koji ću to postići. Klimao sam glavom, iako nisam razumio gotovo ništa od onog što je ona govorila. Njene pune usne bile su kao stvorene za ljubljenje, a ne za pričanje. Bojao sam se da se na mojem licu jasno vidi koliko sam opčinjen njome. A što sada želiš? - naivno sam je upitao. Promatrala me je nekoliko trenutaka. - Imam mnogo želja - neodređeno je rekla. Bio je to naš prvi susret. Naravno, pričali smo o prošlosti, o onom dijelu koji nije bio previše bolan za nju i kaö da smo izbjegavali spomenuti sadašnjost. Kad je Dajana ustala, pogledala me je u oči. - Željela bih da ... - pogledala je u pod poput sramežljive djevojčice. - I ja - iako nisam čuo kraj rečenice, pretpostavljao sam kakve su njene želje. Moj život na dva kolosijeka Ipak sam prije nekog vremena sa njom dijelio sve, dobro i zlo. To što nismo ostali zajedno, nije moralo utjecati na tijek naših susreta. - Uvijek si me znao pročitati - Dajana je prasnula u smijeh. - Nevjerojatno je kako ponekad i ružne uspomene nakon nekog vremena postanu značajne, nekako drugačije. Imaju puninu i svrhu koja se u ono vrijeme nije mogla ni nazrijeti. Bila sam ljutita na tebe u ono vrijeme. - Znam - rekao sam dok sam je opčinjeno promatrao. - Onda...? upitno me je pogledala. - Da se opet vidimo? - ona je bila ta koja je imala više hrabrosti od mene. - Bilo bi mi neizmjerno drago - priznao sam joj. - Kada? - nastavila je s pitanjima. - Evo ti moj broj - pružila mi je vizitku. - Kada budeš slobodan, nazovi - otišla je, ostavljajući iza sebe bogat oblak mirisnog i zanosnog parfema. Neko vrijeme sam stajao nepomično. Trebao sam se uštipnuti da shvatim kako nisam sanjao. Kakva žena, pomislio sam u sebi. Svaki muškarac bi bio sretan da je ona pored njega. A ja? Moje srce kao da je počelo kucati na drugačiji način, kao da je ponovno oživjelo. Kad sam krenuo prema kući, korak mi je bio lak; nisam se sjećao kada sam se posljednji put osjećao tako lijepo i ushićeno. Ana me je dočekala sa večerom. - Nisi gladan? - upitala me je kada je vidjela da nemam namjeru jesti. - Nisam - rekao sam ljutito. - Jeo si negdje? - nastavila je sa ispitivanjem i ne shvaćajući koliko me to njeno ponašanje živcira. - Nisam jeo i nisam gladan. Idem se odmoriti - krenuo sam prema dnevnoj sobi. Upalio sam televizor, hineći da pozorno pratim program, ali nisam vidio ništa. Kad sam imao priliku pogledati u Anu, zgražao sam se nad onom što sam vidio. U što se to ona pretvorila? Izgledala je kao sredovječna žena, zapušteno i kao da je nije bilo briga kakvo je moje mišljenje o svemu tome. Nisam se sjećao kada me je posljednji put pokušala zavesti. Očito to nije smatrala potrebnim. Bila je u braku i taj brak za nju je bio do kraja života. Uljuljala se u sigurnost, no osim na njen izgled, nisam imao drugih primjedbi. Moj život krenuo je na dva kolosijeka. S jedne strane sam bio suprug i otac, a s druge zavodnik kojem ni Dajana, ta boginja strasti nije mogla odoljeti. Naravno, kave su postajale sve učestalije, sve dok se u potpunosti nismo predali strasti. Tek sam uz Dajanu postao zadovoljan i sretan muškarac. Ti znaš da je ovo kraj ...? Ono na što sam bio nekad ponosan kod Ane, sve više mi je počelo smetati. Čak mi je smetala i svaka pomisao na nju. Naravno, i Dajana je imala svoje zahtjeve. Svoju posesivnost je pravdala ljubavlju i ja sam je razumio. - Ovako ne može dalje - rekla mi je jednom nakon što smo imali nezaboravan seks. - Na što misliš? - pogledao sam je s toliko žara da se moje tijelo opet počelo buditi. - Čuj - mazno se privila uz mene. - Biti ljubavnica je najnezahvalnija uloga. Ne znam, čak bih na nju i pristala da me ne izluđuje pomisao da ideš kući svojoj ženi. Spavaš s njom u istom krevetu i ... - uzdahnula je toliko snažno da sam gotovo mogao osjetiti njenu bol. - Ne sjećam se kada sam s njom vodio ljubav - priznao sam joj. - Kako da ti vjerujem? Imam osjećaj da sve imaš pod kontrolom. Tvoja žena ništa ne sluti, živi onako kako je i živjela, a ono što ne zna, i ne boli je. - Počela je sumnjati - priznao sam joj. - Ovo je prelijepo, ali jednostavno se bliži trenutak u kojem ćeš morati odlučiti između mene i nje. Obje ne možeš imati još dugo vremena. Mislim da je vrijeme da o tome razmisliš. Možeš ovo shvatiti kao ultimatum, ali on to doista nije. Kakva god tvoja odluka bila, ja sam spremna na sve. S tobom sam zato što mi previše značiš, a vidim da upadam u klopku koja je prepuna boli. Već sam jednom to prošla, pa ... Možda je bolje da se ne viđamo. Prekinimo dok još imam snage za to - molila me je. Vidio sam očaj u njenom pogledu, ljubav onakvu za kakvom sam tragao. Bože, koliko li sam je samo volio? Bez nje mi život ne bi imao smisla. Oboje smo to znali. Bio sam spreman na sve samo da je ne izgubim. No gdje pronaći toliko hrabrosti koja će mi trebati da uništim brak? Koliko god on jadan bio, ipak ... Još uvijek sam se dvoumio. - Ne - grčevito sam je privukao k sebi. - Ne mogu bez tebe bio sam iskren i otvoren prema njoj kao što je i ona bila prema meni. - Ne mogu ni ja bez tebe, ali mi se čini da ću morati - bio je to jedan od naših razgovora koji su postajali sve učestaliji. Sve sam ja lijepo imao posloženo u svojoj glavi, ali sam sa realizacijom zapinjao. Više se ni uz Dajanu nisam mogao opustiti. Trebao sam je, ali sam trebao i sigurnost. Sa Anom je postajalo nepodnošljivo. Priznao sam joj da je varam i da sam zaljubljen. U početku je samo plakala, pa se ljutila, a onda je neko vrijeme samo hodala poput zombija po kući. Trudila se da naš sin ništa ne primijeti, ali uzalud. - Ti znaš da je ovo kraj - rekla mi je jednog dana. - To sam i želio sve proteklo vrijeme - likovao sam. Bilo je jednostavnije nego što sam očekivao. - Spakiraj svoje stvari i odlazi - kazao sam joj jedino što je bilo razumno. I otišla je. Ne mogu reći da sam žalio za njom, Dok sam ispijao kavu, po prvi put sam shvatio da je stvarnost mnogo drugačija od onoga čemu sam se nadao. Nisam računao s tim da će Domagoj ostati sa mnom, a želio sam da ostane. A i Dajana nije pokazala oduševljenje koje sam očekivao. Nadao sam se da će sve biti u redu. Nije bilo razloga da ne bude. Krenuo sam po Domagoja. Kad je došao kući, pozvao je majku. - Gdje je ona? - upitao me je. - Otišla je, odselila se - s mukom sam prevalio te riječi preko usana. - Zašto? - Domagoj me je sumnjičavo odmjerio. Nisam mu mogao reći istinu. Iako sam znao da će je shvatiti vrlo brzo, savjest mi nije dopuštala da se izjasnim onako kako sam želio. Ne želim biti majka tvojem dietetu Trebao sam presvući Domagoja, spremiti mu jelo, raditi zadaću s njim, a na izlazak sa Dajanom nisam mogao ni pomisliti. To me nije spriječilo da je nazovem, ali je opet bila nedostupna. Zbog čega se durila? Njeno ponašanje tog dana je bilo potpuno neprihvatljivo, a možda je ona samo mislila da je tajanstveno. Da sam bolje razumio žene, neke bi mi situacije bile mnogo jasnije, ali sam ja i pored svojeg iskustva tapkao u vječitom neznanju. Poslao sam joj poruku i zamolio je da dođe do moje kuće. Pokušao sam. Ništa nisam mogao izgubiti. Tom mišlju sam se i vodio. Toliko silno mi je nedostajala da sam mislio da će mi tijelo prsnuti. Nemalo sam se iznenadio kada sam je vidio na svojim vratima samo pola sata kasnije. Izgledala je božanstveno, bolje nego ikada. No, osmijeha na njenom licu nije bilo. Pažljivo je promotrila sve oko sebe. - Domagoj je tu - rekao sam joj ono što joj je bilo poznato. - Zar ne bi trebao biti sa majkom? - upitno me je pogledala. - Dok se Ana ne snađe, biti će kod mene, a onda ... Kad malo bolje razmislim, volio bih da zauvijek ostane. - A ja? - Dajana me je pogledala u oči. - Što je sa mnom? Opet padam u drugi plan? - lice joj se izobličilo od ljutnje. Nisam je shvaćao. Razgovarali smo o Domagoju. Nije imala ništa protiv da bude kod mene. O svim opcijama smo detaljno pričali. Što se promijenilo? - Ne želim biti majka djetetu koje nije moje. Svaki pogled na njega će me podsjećati na mjesto koje mi pripada. Najprije sam ljubavnica, a sada bih trebala biti i dadilja. Ne ide to tako. Želim te samo za sebe - glas joj je bio potpuno izmijenjen. Našao sam se doista u nezgodnoj situaciji. S jedne strane nalazio se moj sin, s druge žena koja je davala smisao mojem životu. Likovao sam kada ga je Ana ostavila, no to likovanje se pretvorilo u jedno od najvećih razočarenja. Dajana je očito promijenila mišljenje. Ono što joj je prije nekoliko dana odgovaralo, više nije. Ljestvice prioriteta kod nje su se potpuno promijenile. - Što da radim? - upitao sam je. - Domagoj je moj sin - da je samo mogla zaviriti u moje srce, vidjela bi koliki se očaj nalazi u njemu. - A što sam ti ja? - upitala me je. - U prošlosti si me ostavio zbog Ane, a sada ... - rukom je neodređeno počela mahati. - To je bilo drugačije - pokušao sam joj objasniti. Nije bilo ni traga od one mazne, nježne i podatne Dajane. Preda mnom je stajala prkosna žena, ona koja nije birala sredstva samo da dođe do svog cilja. - Drugačije? - unijela mi se u lice. - To je za tebe bilo drugačije, ali ne i za mene. Ostavio si me kao da sam komad drveta. Mislim da mi nećemo uspjeti Odbacio si me bez imalo grižnje savjesti. Nije te bilo briga za moje osjećaje, jer je tebi bilo dobro. Nisi vidio moje suze, moj očaj, ni moje neprospavane noći. Srce mi se raspadalo od boli. A što si ti učinio? Sve ono lijepo što smo imali, odbacio si kao da je bezvrijedno. Trebale su mi godine da se donekle oporavim, a kada malo bolje razmislim, to se nikada u potpunosti nije dogodilo. A onda ... osmjehnula se. Pokušao sam protumačiti taj njen osmijeh, ali mi nije polazilo za rukom. U prvi trenutak mi se činilo da je svirep, da pokazuje njenu drugu stranu, onu koju je tako vješto skrivala od mene, a već u idućem sam pokušao pronaći tračak topline u njemu. - Onda sam te srela - glas joj je postajao sve tiši i tiši. Vidjela sam u tvojem pogledu strast, ono za što sam mislila da se nepovratno izgubilo. Bio si muškarac, a tu tvoju manu sam vješto okrenula u svoju korist. Tvoje slabosti bile su moj melem. Nisam žalila ništa da bih postigla svoj cilj - zastala je. Pogledala je prema vratima. Na njima je stajao Domagoj. Promatrao je Dajanu kao da je nekakvo čudovište. Očito je i njemu u tom trenutku sve postalo jasno. - Ovo je Dajana - ustao sam i pokušao se osmjehnuti svojem sinu. - Tko je ona? - Domagoj je izgledao preplašeno. Želio sam mu reći da je dadilja, što bi opravdalo njeno prisustvo, no ako ona to čuje, bojao sam se da bi nam bio kraj. - Prijateljica - rekao sam jedino što sam mogao u tom trenutku. A gdje je mama? Domagoj nije odustajao. - Doći će - pokušao sam ga utješiti. Vidio sam da mi ne vjeruje. Pogledao sam prema Dajani očekujući pomoć, ali me je ona promatrala s prijezirom. Ustala je, grickajući usne. Trenutak kasnije, na njenom licu se ukazalo nešto nalik na osmijeh. - Žalosno je to što uvijek ispaštaju ono koji su nevini - rekla je hladno. - Idem u krevet - Domagoj se okrenuo i otišao. Želio sam poći za njim, ali nisam mogao zbog Dajane. Kada sam joj prišao, stala je ispred mene. - Mislim da mi nećemo uspjeti - rekla je mirno. Sve sam očekivao u tom trenutku, ali ne i te riječi. Zar mi prije nekoliko dana nije obećavala sve ono što sam želio? Otkud sada tolika promjena? Nisam se mogao načuditi. Želio sam misliti da me iskušava, da na kušnju stavlja moje osjećaje. A ako je željela da budem otvoren po tom pitanju, za mene je to bio najmanji problem. - Hoćemo - rekao sam blago. Prišao sam joj, ali me je ona odgurnula. - Što je? - bio sam potpuno zbunjen. - Kako to misliš? - ustuknula je jedan korak. - Znaš li što si ti? - upitala me je. Ništa nisam rekao. Sa zebnjom sam iščekivao nastavak njenog izlaganja. - Budala - rekla je hladno. - Kako to misliš? - osjetio sam kako se sve u meni pokreće. - Lijepo - Dajana je likovala. - Nije ti ni palo na um da je u pitanju samo osveta. Osjetio sam kako sva boja nestaje iz mojeg lica. Neprestano sam odmahivao glavom. - Nije - priznao sam joj napokon. - A trebalo ti je to prvo pasti na um - rekla je uz gadljivu grimasu. - Nikada nisam zaboravila na koji način sam ostavljena. Godinama sam planirala osvetu i strpljivo čekala na nju. Kao što i sam znaš, osveta se servira hladna i u trenutku kada je ona potpuno neočekivana. Zbog Ane si ostavio mene, a sada ... - okružila je rukama oko sebe. - ... sada je ona prognana zbog mene. Koja si ti budala! - rekla je ogorčeno. - Muškarcima ništa nije sveto, osim njihova užitka. A upravo na to sam i računala. Oni sve lako ostavljaju. Zar misliš da bilo koja žena želi muškarca kakav si ti? Ne želi. Ne želim te ni ja, nakon ovog te neće željeti ni Ana, i na kraju ćeš ti biti jedini koji je gubitnik. Kako si mogao pomisliti da te volim? - očito joj nije bio jasan način na koji sam ja razmišljao. - Moja vješto odglumljena uloga skupo će te stajati. Neka - likovala je. - I ti ćeš upoznati bol, upoznat ćeš gubitak, a to mi je i bio cilj. Promatrao sam je širom otvorenih očiju. Nevjerica se zrcalila u njima. Imao sam dojam da sanjam, da se borim sa noćnom morom, i želio sam se probuditi da sve nestane. - Budalo! Rekla je prije nego što je otišla. Kajem se jer sam bio tako glup Nisam se mogao ni pokrenuti. A želio sam je uhvatiti za vrat i snažno stisnuti. Tek kada je otišla, shvatio sam situaciju u kojoj sam se nalazio. Odbacio sam brak zbog nje, ponizio suprugu i radio točno ono što je ona željela. Ni na kraj pameti mi nije bilo da je u pitanju samo osveta. Mojoj naivnosti nije bilo kraja. Nikada to sebi neću oprostiti. Njena ljepota ... Sve je bilo proračunato da me zaslijepi i to joj je pošlo za rukom. Rukama sam prekrio lice. Dolazio sam u iskušenje da samog sebe ispljuskam. Po prvi put su mi se oči napunile suzama. Plakao sam za onim što sam izgubio i što nisam znao cijeniti dok sam imao. Poželio sam mnogo više i dobio lekciju koju ću pamtiti dok sam živ. Bojao sam se da mi Ana nikada neće oprostiti, to sam i očekivao. Ipak ... Ostao je tračak nade da će njena ljubav biti jača od moje gluposti, iako sam čak i u to sumnjao. Ponizio sam je, odbacio našu ljubav i zbog moje želje da se dokažem kao muškarac, svi će ispaštati. Podcijenio sam žene. Ona koja je ostavljena traži osvetu, a ja sam naivno upao u klopku laskavih riječi. Sada ću to skupo platiti, ali nisam imao izbora. Dajana je čekala da kažem Ani i onda me je odbacila. Još ćemo se mi susresti, osvetoljubljivo sam pomislio. Čudno je bilo kako je moje ljubavi nestalo, kao da nikada nije ni postojala. Ostala je samo želja za osvetom i žaljenje zbog onog što sam učinio, a znao sam da će me to proganjati do kraja života. Ništa drugo nisam ni zaslužio.
Kako sam postao beskućnik, čovjek bez adrese, obitelji i mirnog kutka gdje bih mogao dočekati svoj kraj? Čovjek bez ljudskog dostojanstva osuđen na samilost ljudi dobra srca, ili prezir i osudu onakvih zbog kojih sam se našao na ulici bez krova nad glavom, često si postavljam pitanja lutajući gradskim ulicama. Stojeći u redu pred javnom kuhinjom među gomilom istih takvih nesretnika, pada mi na pamet ona poznata židovska kletva: "Dao ti Bog imati pa neimati!" jer, slušajući njihove životne priče, dolazim do zaključka da nas je većina takvih, koji smo imali sve, a sad nemamo ništa i to udjelom vlastite krivice. Mene je na ulicu dovela moja lakovjernost i nerazboritost; žena kojoj sam vjerovao da me voli koliko i ja nju, ispunjavao sam joj svaku želju pa i onu koja me dovela do propasti. Razmišljajući o svom proteklom životu, tražim ključne trenutke svojih pogrešaka kada sam ih svjesno činio samo zato da ispunim želje voljenih. Moja sjećanja tako pojure u dane bezbrižne mladosti, u ono, najsretnije dačko doba. Otac je na posao uzeo i Jakova I danas se sjećam završetka osnovne škole, kad sam povjerovao da će moj život teći poput mirne rijeke ako poslušam svoje roditelje, umjesto da sam izabrao svoj vlastiti put. - Sine, ne moraš razmišljati u koju ćeš se školu upisati jer ćeš na obiteljski posao, a za urarski zanat nema navale. Završit ćeš zanat, oženiti se i živjeti mirno kao što živimo nas dvoje, tvoja majka i ja - govorio mi je otac Matko kad sam donio kući svjedodžbu osmog razreda. - Ali oče, mene privlači posao van kuće. Ne mogu zamisliti sebe kao urara koji satima sjedi čačkajući po mehanizmu nekog sata. Ja želim biti agronom, drugovati s prirodom, uzgajati voće, povrće, sijati i kositi žito ... - A tko će mene naslijediti u našoj urarskoj radnji koju sam ja naslijedio od tvog djeda? Obiteljska se tradicija mora poštovati, a nitko tebi ne zabranjuje maštanje o agronomiji i žitnim poljima. Osim toga, za četiri godine bit ćeš mi desna ruka u poslu jer mi vid naglo slabi - ostao je otac pri svome, a ja se nisam pobunio zbog svoje popustljive naravi. Urarska radnja mog oca nalazila se u prizemlju naše obiteljske kuće u nevelikom provincijskom gradu gdje ljudi još uvijek cijene svoju imovinu i donose na popravak stare satove pa mu je posao dobro išao, ali je novo vrijeme donijelo probleme kad su se masovno počeli koristiti baterijski satovi. Posla je bivalo sve manje pa da bi se prilagodio tom novom vremenu, otac je morao proširiti posao na popravak radio-aparata, a potom i televizora, tim prije što u našem mjestu takve radnje nije bilo. Uzeo je izučenog elektrotehničara, mladog pomoćnika Jakova koji se razumio i u kompjutore. Uz njega sam i ja učio tom poslu i zavolio ga. Uskoro smo se počeli baviti i trgovinom satova i nakita. Nije mi bilo teško stalno raditi Zaposlili smo i prodavačicu, simpatičnu djevojku, elokventnu i neumornu u motiviranju kupaca, kao stvorenu za trgovkinju. Tamnooka južnjakinja Venka, čiji su roditelji doselili u naš grad, uskoro je zarobila moje srce. Zaljubljen do ušiju, nisam primjećivao da je sklona i mladom očevom pomoćniku Jakovu. Kad sam je zaprosio, pristala je na udaju, mada nije pokazivala oduševljenje s kakvim sam ja bio obuzet od sreće što se ženim voljenom djevojkom. S vremenom je posao jenjavao pa je i zarada bila sve manja, te je očev pomoćnik Jakov odlučio potražiti sreću u inozemstvu. Lijepo smo se rastali jer je jednima i drugima odgovaralo takvo rješenje s obzirom na smanjeni obim poslova i sve veću krizu u zemlji tih osamdesetih godina. Kad je Venka čekala porođaj, meni nije bilo teško raditi i po čitave dane, a kad mi je rođen sin Ivan, započeo sam sa stambenom štednjom u želji da mu jednog dana kupimo stan u glavnom gradu. - Bude li zainteresiran za učenje, omogućit ćemo mu da stekne fakultetsko obrazovanje - rekao sam, obrazlažući svoje motive za otvaranje stambene štednje čime moj otac nije bio oduševljen. - Znam ja sine, da će iza nas sve ovo nestati. Kuća je već stara i potrebno bi je bilo renovirati, a obrtnički poslovi pa i male trgovine kao što je naša, jednostavno će propasti, tim prije što neće imati tko nastaviti obiteljsku tradiciju - vizionarski je predviđao moj otac. - Upravo sam htjela predložiti da najprije obnovimo kupaonicu. Ima predivnih talijanskih pločica, modernih kada, a mogli bismo ugraditi i bide ... - Ništa nećemo mijenjati dok sam ja živa - javila se mama Ana, pitajući snahu što bi to ona ugradila. - Naravno da nemate pojma što je bide kad ste mentalno još uvijek u prošlom stoljeću, baka Ana! - zajedljivo je rekla Venka, nezadovoljna što je naša kuća stara, kao što je uostalom većina kuća u samom centru grada. - Kad si se udavala za mog Joška, onda ti nije ništa smetalo uzvratila je mama pa je na pomolu bila uobičajena prepirka svekrve i snahe koju je otac odrešito zaustavio. - Nas dvoje nećemo još dugo pa kad ostanete sami, radite što vas je volja, a za svađu u ovoj kući nema mjesta ni potrebe - podržao je mišljenje svoje supruge. Venka se posvetila odgoju našeg djeteta i sve rjeđe ulazila u trgovinu kao da je izgubila volju za svoj posao. Osjećam se kao ptica u krletki Iz godine u godinu naši su bračni odnosi bivali sve ravnodušniji kao da se nikad nismo ni voljeli pa se nisam previše čudio kad je jednog dana spakirala kovčeg i otputovala u Švicarsku gdje je živio Jakov. - Podnijela sam zahtjev za rastavu pa ako mi sudski pripadne Ivan, povest ću ga sa sobom, a za sada ima tko o njemu brinuti. Baka Ana mi je ionako stalno prigovarala da se premalo druži sa svojim unukom pa će sad imati priliku ... - Ali, zašto, Venka? Jesam li te nečim povrijedio da me možeš tako jednostavno napustiti? - pitao sam u svom očajanju, jer sam svoju suprugu iskreno volio. Možda joj to nisam znao iskazivati riječima, ali sam svojim postupcima uvijek bio pažljiv prema njoj. Nikad nisam zaboravljao obljetnicu našeg vjenčanja, rođendane pa i ostale sam prigode koristio da joj kupim prigodni dar, izvedem je na večeru ili putovanje. Upravo smo te godine namjeravali za desetogodišnjicu braka otputovati u Rim, što bismo i učinili da nije započeo rat. - Nisam samo ja u pitanju. Tu je i naše dijete i njegova budućnost, a moji su roditelji blizu kraja. Zar ne možemo razgovorom riješiti probleme koji te, očito, tište!? - pokušavao sam je na sve načine odvratiti od njene namjere, ali uzaludno. - Razgovor nam neće pomoći, Joško! Problem je u mojim emocijama ... Kako da ti kažem? Osjećam se kao ptica u krletki i ako ne poletim, puknut ću. Jedino te molim da mojim roditeljima ništa ne govoriš dok ne otputujem. Ako me doista voliš, pustit ćeš me da odem čovjeku bez koga ne mogu dalje živjeti. Je li taj čovjek Jakov? Reci mi istinu pa će mi biti lakše shvatiti tvoj postupak. Samo je klimnula glavom kao potvrdu, jer za šire objašnjavanje nije postojala potreba. Umjesto grubih riječi, ili čak pljuske kakvu bi joj opalio drugi muškarac na mom mjestu, u meni je njena uznemirenost izazvala sućut pa sam bio pažljiv kao prema bolesniku. - Samo te jedno molim, Venka! Nemoj mi uzeti Ivana. To ne bih mogao preživjeti - rekao sam, poželjevši joj sreću na odlasku. U tim delikatnim trenucima ponašao sam se u skladu svoje popustljive naravi koja me i dovela na ulicu, zaključio sam nakon daljnjeg redanja događaja koji su u mislima promicali pred mojim očima poput epizoda u već gledanom filmu. Udajom možeš riješiti sve probleme Brakorazvodna parnica provedena je bez Venkine nazočnosti, a njezin odvjetnik je bez protivljenja prihvatio odluku suda da ja budem Ivanov stratelj. - Kakva je to majka koja se dobrovoljno odriče svog djeteta? Nije Venka tebe nikad ni voljela iako si je uzdizao u nebesa, sine moj dragi - govorila je moja mama navodeći snahinu ravnodušnost, pripisujući joj mane koje ja nikad nisam zamjećivao. Bio sam joj zahvalan što se odrekla sina u moju korist, uvjeren kako je željela ispuniti moju molbu izrečenu na rastanku, mada me je stvarnost uskoro demantirala. Naime, u vremenu od pet godina Jakovu je rodila troje djece pa bi joj naš sin bio samo na teret da joj je dosuđen, morao sam se složiti s mišljenjem svojih roditelja. Moj Ivan je stasavao u tinejdžera, lijepog po majci i pametnog na oca, kako su govorili naši poznanici, pa sam vjerovao da će ispuniti moja nadanja te jednog dana postati akademski obrazovani građanin. Kad je Ivan završio sedmi razred, moja se mama naglo razboljela i nakon kratke i teške bolesti, kako to stoji u osmrtnicama pokojnika pokošenih neizlječivom bolesti današnjice, umrla. Nas tri muškarca u kući teško smo se snalazili bez ženske ruke pa me je otac počeo nagovarati na ženidbu: - Sine, vrijeme je da potražiš bračnu družicu. I tvom je sinu potrebna pomajka, jer ga njegova rođena mama zaboravila. Ja ću ionako uskoro za svojom Anom, pa i naš će Ivan krenuti svojim putem, ali ćeš ti ostati sam. Nije li ipak život lakši u dvoje! Ta nisu sve žene iste, poput tvoje bivše. Pogledaj malo oko sebe pa ćeš vidjeti da ima mladih ratnih udovica koje bi se rado udomile, a ti nisi siromah. Koja će odbiti doći u kuću u centru grada sa uhodanim obrtom i trgovinom ... - E, moj oče! Ne želim naći ženu koja bi se udala zbog kuće i trgovine, već zbog mene - tog sam trenutka pomislio na Mirnu, ženu tridesetih godina koju je ratni vihor donio u naše mjesto s njenom djevojčicom Lenom. Tu devetogodišnjakinju upoznao sam kad bi sa svojim prijateljicama, trećašicama, na povratku iz škole dolazila kupovati razne đačke potrepštine, otkada smo dio naše trgovine prenamijenili u prodavaonicu školskog i uredskog pribora. Posao je dobro išao, a uz to sam imao širi krug kupaca pa sam tako upoznao i Leninu mamu Mirnu kad su zajedno došle u kupovinu. Brbljava i simpatična Lena mi je bila posebno draga već od ranije pa sam ih pozvao u slastičarnu gdje sam s Mirnom zašao u razgovor o obiteljskim problemima, te sam doznao da je ona udovica. - Lenin je otac poginuo prije nego što smo se vjenčali pa sada ne mogu ostvariti nikakva prava. Uzalud su zakonski izjednačena prava djece iz bračnih i vanbračnih zajednica, kad ih je teško ostvariti. Možete zamisliti kako preživljavam kad mi na podstanarstvo odlazi trećina plaće - požalila mi se, navodeći kako ju je svojom primjedbom uvrijedila jedna službenica kad je podnosila zamolbu za dodjelu socijalnog stana: - Mlada si i lijepa žena pa udajom možeš riješiti sve svoje probleme, a stan za takve slučajeve nećeš skoro dočekati. Još smo se nas dvoje nekoliko puta sreli posve slučajno i popili kavu u kafiću nedaleko moje trgovine pa se našim malim gradom pronijela vijest da smo u ljubavnoj vezi, a što nije bilo daleko od istine jer mi se Mirna sve više uvlačila pod kožu. Te se zime moj otac razbolio i ubrzo otišao za svojom Anom, a sin i ja smo se teško sami snalazili pa smo objeručke prihvatili Mirninu ponudu da preseli k nama i vodi nam domaćinstvo. Budući da smo se lijepo slagali, živeći pod istim krovom, nas dvoje smo se zavoljeli i uskoro vjenčali, te postali prava i sretna obitelj. Moj se Ivan ni prema rođenoj sestri ne bi odnosio s toliko pažnje kao prema Leni, a maćehu je prema vlastitoj želji, zvao mamom. Naša je trgovina poslovala s dobitkom, djeca su nam bila uspješna u školi, a nas dvoje smo se lijepo slagali. Bilo je previše lijepo da bi potrajalo. Zaredale su nevolje svih vrsta. Nisam uspio kupiti stan u Zagrebu pa je Ivan kao student bio podstanar. U našem je gradu otvorena velika robna kuća poznatog trgovačkog lanca gdje se može kupiti baš sve pa je naš promet pao na minimum. Lena se u pubertetu prometnula u posve drukčiju osobu nego što je pokazivala u djetinjstvu. Postala je samoživa i neodgovorna pa joj nikad nije bilo dosta novaca. Zašto sam računao na njeno poštenje? Kad sam primijetio da mi nestaje dio dnevnog utrška, posumnjao sam da Lena uzima novac bez pitanja, da ne kažem da me potkrada pa sam se zbog toga nervirao što je izazvalo moje zdravstvene probleme koji su počeli s povišenim tlakom. Nakon jedne incidentne situacije kad sam završio u bolnici, moja Mirna mi je jednog dana iznijela neočekivani prijedlog: - Prepiši pola svoje imovine na moje ime, jer se ovako osjećam nesigurnom. Da ti se, ne daj Bože, što dogodi, ja bih se mogla naći na ulici. - Ma, o čemu ti pričaš! Ti si moja supruga i zakonski si zaštićena u svakom pogledu - rekao sam siguran da je tako. - Da poznaješ zakone, a pogotovo izmjene Obiteljskog zakona o nasljeđivanju, ne bi tako govorio - nastavila mi je citirati konkretne odredbe o kojima ja nisam imao pojma, a što je ona kao upravna pravnica to dobro znala. Uvjerila me da bi doista bilo dobro poslušati njezin prijedlog kako bi se ona osjećala sigurnom pod mojim krovom, a ona kao dobra supruga to i zaslužuje. Dogovoreno i učinjeno. Budući da se ona razumjela u postupak, prepustio sam joj da provede službene formalnosti, a ja sam samo dao potpis vjerujući njenom poštenju. Ni slutio nisam da će izigrati naš dogovor i u dokumente navesti i svoju kćer koja je te godine postala punoljetna. Budući da je naša trgovina i moja urarska radnja propala, Mirna se zaposlila u upravi robne kuće. Lena nije završila gimnaziju, a vrijeme je provodila u društvu gradske ološi pa ju je majka uspjela zaposliti u robnoj kući kao pomoćnu radnu snagu. Svog sina Ivana nisam više mogao financirati, ali on nije odustajao od studija građevine pa se dečko snalazio radeći preko studentskog servisa sve do uspješnog završetka, a kako se tih godina mnogo gradilo, Ivan se odmah zaposlio. Nakon propasti moje djelatnosti, u pedesetoj godini života niSam ni pokušavao naći zaposlenje pa sam u prvo vrijeme izigravao domaćicu, dočekujući suprugu i pastorku s ručkom i pospremljenom kućom, ali je njima ubrzo dosadilo moje kuhanje što sam ga naučio od svoje mame. - Za moj ručak više nemoj brinuti, Joško! - prva mi je otkazala Lena. Otkad je u naše mjesto stigao McDonald's, nudeći hamburgere i pržene krumpiriće, mladi su se prestali hraniti normalno. Potom me Mirna iznenadila viješću koja me bacila u očaj: - Nadam se da nemaš ništa protiv mog premještaja. Budući sam se pokazala sposobnom u organizaciji poslova, premještaju me u jednu novootvorenu robnu kuću podalje odavde pa ću tamo i stanovati. Lena, vrati onaj sat i ogrlicu! Nije ona mene pitala prihvaćam li ja njen premještaj, već me hladnokrvno izvijestila kao da ide u kino ili u večernju šetnju. Kako ću ja živjeti, plaćati režije i sve ostalo bez prihoda, Mirnu uopće nije brinulo. - Kako će Lena bez tebe? - upitao sam da je podsjetim na kćer kojoj je potreban nadzor jer se odala skitnji. Više nije dolazila kući nakon posla, već bi se vraćala kasno noću omamljena kao da je pijana. - Moja je kćer punoljetna pa će se bez mene prije osamostaliti - odgovorila je bez trunke zabrinutosti. Uskoro sam doznao da je u pitanju drugi muškarac s kojim je živjela mada nije tražila rastavu. Tako sam u našoj velikoj kući ostao sam s pastorkom koja me uopće nije uvažavala, niti slušala moje savjete kad sam shvatio da se drogira. Jer, kad bi joj ponestalo njenog opijuma, postala bi nesnosnom pa sam joj savjetovao da se okani tog zla dok je još vrijeme. - Baš si na vrijeme shvatio moju ovisnost! Gdje ste bili ti i moja majka kad sam u šesnaestoj počela? Čak nisi primijetio da ti uzimam novac iz blagajne, a što je još gore, nisi znao da ti moja majka nabija rogove s frajerom zbog kojeg je otišla iz tvoje kuće - rekla je uz histerični smijeh koji mi i danas zvoni u ušima. Nije mi, doduše, ni trebala to reći jer sam već i sam sumnjao u ženino poštenje, bolno svjestan da me žednog prevela preko vode kad me nagovorila da joj prepišem polovicu svoje imovine. Da njena kći Lena nije bolja od majke, uskoro sam se uvjerio kad je počela uzimati vrijedne predmete iz spremišta gdje sam pohranio satove i nakit koji sam želio sačuvati nakon propalog obrta. Kako bih mogao preživjeti, prodavao sam preostalu robu, ali odabrane predmete sam čuvao u posebnoj vitrini iz koje je najstariji obiteljski sat i ogrlica moje pokojne majke, nestala. - Lena, vrati onaj sat i ogrlicu! Ono što se nalazi u toj vitrini, obiteljska je uspomena rekao sam mirnim glasom jedne večeri kad se vratila kući. - Ne budali, senilni starče! Nisam ja ništa uzela i ne zanimaju me tvoje drgangulije koje sam prodaješ, a okrivljuješ mene ... izvrijeđala me najpogrdnijim riječima svog vulgarnog vokabulara. - Pozvat ću policiju! - zaprijetio sam, ali mi je ona uzvratila prijetnjom: Samo ih pozovi pa ću im reći kako me napastuješ otkad smo ostali sami u kući pa ćeš vidjeti gdje ćeš se naći. U buksi, gdje ti je i mjesto, perverzni stari gade! Slušajući je, oblio me hladan znoj i od same pomisli da bi ona doista mogla svojim izmišljotinama okaljati moju čast, te pridobiti javnost koja jedva čeka skandale ne pitajući se je li to istina ili najprljavija laž jedne narkomanke. S toga više i nisam inzistirao na povratu ukradenih stvari, već sam promijenio bravu spremišta i dalje podnosio Leninu nazočnost u svojoj kući, ni ne sluteći da ću uskoro biti izbačen iz nje. Otkad je moj Ivan počeo raditi rijetko je dolazio kući pa nije ni znao u kakvom sam se paklu našao, a ja sam ga štedio svojih jadikovki tražeći izlaz iz nezavidne situacije. Mada teška srca, odlučio sam prihvatiti ponudu trgovačkog lanca da na atraktivnom mjestu u centru grada gdje se nalazi moja kuća, izgrade novi objekt. Hoću li u zamjenu uzeti dva stana ili novac, ovisi o dogovoru s mojim sinom. Mirna je bila za prodaju s tim da joj pripadne polovica. Tek je tada došla na vidjelo moja suluda odluka da joj prepišem dio svoje kuće, a o čemu moj Ivan nije imao pojma. Kad je te jeseni došao na Dan mrtvih da obiđe grobove svojih predaka, izložio sam mu svoju nakanu i otkrio istinu o vlasništvu nad kućom. - Kako si mogao, oče, napraviti takvu ludost!? Sumnjam da ćeš za polovinu dobivene protuvrijednosti uspjeti kupiti normalni stan u Zagrebu u kojem bismo obojica mogli živjeti. Ništa nam ne preostaje nego naći dobrog odvjetnika, a tebe proglasiti neuračunjivim u vrijeme kad si ženi koja to ne zaslužuje, darovao pola svoje nekretnine. Najteži dani u mom životu Zanesen mladom ženom, zaboravio si na svog sina koji se potuca po tuđim nekomfornim stanovima, a to je za svaku osudu - izrekao je Ivan na odlasku, ljutit kakvog ne pamtim. Te je godine mjesec studeni opravdao svoje ime. Kiša nošena hladnim sjevercem nije danima prestajala pa su u pogonu bili svi mogući načini grijanja, pa i one pokretne peći s plinskim bocama od kakvih su već mnogi ljudi stradali, neki čak i smrtno, pročitao sam tih dana u novinama. Jedna od takvih neispravnih peći je i mene zavila u crno. Tog kobnog petka, posljednjeg u studenom, bio je izuzetno hladan dan kad mi je stigla strašna vijest da je moj sin umro od trovanja plinom. - Tek si zakoračio u život nakon mukotrpnog studiranja, a sad te više nema! Zašto si mu oduzeo život, nepravedni Bože? - zavapio sam skrhan bolom, opterećen grižnjom savjesti da za tu smrt snosim i ja dio krivice. Bili su to najteži dani u mom životu. Više me nije zanimala prodaja kuće ni kupovina stana. Danima sam tupo zurio kroz prozor, suočen sa spoznajom u čemu sam pogriješio zbog svoje naivne dobrohotnosti kad me Mirna uspjela obrlatiti lažima o svojim dubokim osjećajima prema meni, čovjeku uz kojeg želi ostarjeti, ali se i osjećati sigurnom u svakom pogledu. Gdje je sad kad mi je najpotrebnija, postavljao sam pitanja zidovima prazne kuće kojom sam osamljen poput duha tumarao bez cilja, odlazio u očevu radnju u kojoj su uspomene na roditelje i mog Ivana postale žive slike života u kojem smo se radovali svakom novom danu. Kako susretati susjede i prijatelje? [caption id="attachment_1587" align="alignleft" width="300"]Kako sam postao beskućnik. Kad čovjek potone do dna,
nema više ni prijatelja.[/caption]Tih me dana napustila i pastorka Lena, jer je ostala bez posla pa je mogla slobodno lunjati sa svojim društvom drogiranih propalica. Prošao je prosinac i dio siječnja, a vrijeme je bilo lijepo i toplo kao da je počelo proljeće, pa sam se pitao zašto me više nitko ne pita za prodaju kuće kad vremenske prilike dopuštaju početak građevinskih radova. Stigao je i mjesec svibanj, a ponuda za kupnju moje kuće nije stizala, da bi uskoro došao odgovor u obliku najave ovršnog postupka što me zaprepastilo, znajući da državi ništa ne dugujem. Iako sam s poslom propao, od prodaje raznih stvari podmirivao sam svoje obveze. No, službeno objašnjenje, da je hipotekarni kredit koji je podigla Lena, nevraćanjem glavnice i pristiglih kamata premašio procijenjenu vrijednost polovice koja je njima pripadala, za dug je prodana cijela kuća, a ja sam postao beskućnik. Nisam imao snage, volje ni novca za odvjetnika da istjeram pravdu i rasvijetlim mutne poslove oko dobivanja tog kredita pa sam se pomirio sa sudbinom i priključio se stotinama nevoljnika koji su pod raznim okolnostima ostali bez krova nad glavom. Nisam izgubio samo svoj dom, već i mogućnost da nastavim život u rodnom gradu. Kako susretati susjede, poznanike i bivše prijatelje? Jer, kad čovjek potone do dna, nema više prijatelja pa ni rođaka, čak niti onih najbližih koji su svraćali k meni kad god im se ukazala potreba za prenoćištem. Odjednom si posve sam na ovome svijetu. Zato sam otišao u Zagreb gdje se ljeti može prespavati i na klupi u nekom od brojnih parkova, gdje neću biti sam jer ću se družiti sa sebi ravnima. Barem sam tako razmišljao odlazeći u veliki grad. No, dočekalo me veliko razočarenje. Beskućnici su posebna vrsta živih bića koja se nerado međusobno druže. Nešto poput rakova samaca ili krtica usamljenih u svojim rovovima, beskućnici traže usamljena mjesta gdje će halapljivo pojesti milostinjom kupljenu kiflu, ili boljom srećom pola kruha sa salamom. Susret sa ljubaznom Rozom Gledaju preda se izbjegavajući pogled na ljudsku vrstu s pravom glasa. Ali, isto tako ne žele drugovati s onima otpisanima kao što su i oni, slušati njihove životne priče ili im povjeriti svoje. Takav sam dojam dobio o svojim supatnicima u svega nekoliko dana boraveći na ulici punoj ljudi, a tako usamljen. Neću postati jedan od njih, zapustiti se, neobrijan i prljavog ovratnika na košulji izaći na ulicu, jer smo u prihvatilištu imali i mogućnosti za održavanje osobne higijene. U početku sam imao još koji novčić da ne moram pružati ruku za milostinjom kako bih mogao kupiti doručak, a na ručak sam išao u javnu kuhinju. No, silno mi je nedostajao kontakt s ljudima, razgovori o svakodnevnom životu dok se još nisam navikao na život beskućnika i zaboravio kako je to imati svoj dom. Mora postojati nekakav izlaz iz ovog mračnog tunela dok još nisam izgubio i posljednju nadu i stigao u godine potpune nesposobnosti, a meni je tek pedeset i šesta. Odlučio sam i krenuo u potragu za kontaktom s ljudima, onim običnim radnim ljudima kakve mogu naći između ostalog i na tržnici. U rano proljetno jutro stigao sam na Dolac. Takav me ambijent oduvijek privlačio. Često puta sam promatrao život tržnice koja se nalazila nedaleko moje kuće. Jedni prodaju a drugi kupuju, ali su međusobno bliski, razgovorljivi kao da se oduvijek poznaju, a ja im zavidim na sretnim osmjesima kojima zahvaljuju jedni drugima. Prodavači što su prodali, a kupci što su kupili traženu robu. Duh tržnica je ostao isti za razliku od trgovina i uslužnih radnji kakva je bila ona mog oca. Doneseš na popravak staru uru, budilicu koja je svojom zvonjavom budila još tvog djeda, te uraru usput ispričaš povijest svojih predaka uz koje te veže ovaj stari sat koji čuvaš kao uspomenu. Bljesak tih dragih sjećanja izmamio je suze koje sam nastojao sakriti pred prolaznicima. Stojeći u podnožju stepenica, naslonjen na zid da ne smetam prolaznicima, ponovno sam zaplovio u prošlost ne bih li zaboravio tko sam i što sam postao zbog svoje lakovjernosti i suosjećanja. Iz razmišljanja me trgnuo hladni stručak uvezanog cvijeća što je ženi, koja se počela uspinjati stepenicama s košarom na glavi, pao iz korpe koju je nosila u ruci. - Izvolite, gospođo! - pružio sam joj ispali buketić margareta. - Hvala vam, gospodine! Neka vam ostane, za vašu gospođu. - Nemam ja gospođu, a niti vazu i stol kamo bih je stavio - izrekao sam u mislima, a glasno sam joj ponudio svoju pomoć uzimajući joj korpu iz ruke, govoreći: - Dozvolite da vam ponesem do vaše tezge! - Baš ste ljubazni - prihvatila je žena moju pomoć. - Danas sam precijenila svoje mogućnosti i pretovarila se kao mazga. Znate, navalila toplina pa je cvijeće naglo procvalo, a šteta je da se ne proda. Možda bi mi bilo bolje da prodajem povrće, ali ja obožavam cvijeće. Imam ja i vrt pun povrća, ali ne mogu u isto vrijeme biti na dva mjesta. Tako je to kad čovjek živi sam, a ja sam sama već tri godine otkad sam ostala bez muža. I on je jako volio cvijeće. Upravo su mu ovih dana na grobu procvali zumbuli raspričala se žena svojim simpatičnim zagorskim dijalektom koji je nastojala zakamuflirati književnim izričajem. - Većina ljudi voli cvijeće - rekao sam tek da nešto kažem. - Je, pa oni kaj ga ne vole i nisu pravi ljudi. Znate, vid'la sam po vašim očima da vam se sviđaju margarete. Bum vam napravila veliki buket za vašu gospođu - nije se više ustručavala govoriti dijalektom čim je stigla do svoje tezge gdje se pozdravila sa svojim drugaricama na istom poslu. Stavljajući ručnu košaru pokraj tezge, automatski sam skinuo teret sa ženine glave i počeo vaditi buketiće stavljajući ih na stol. - Pogleč ti našu Rozu! Našla si je pomagača - zagonetno su se osmjehivale žene, a ona im uzvraćala zadovoljnim smiješkom. Kad sam odlazio, pružila mi je oveći buket, ali sam joj ga vratio, govoreći: - Bit će mojoj gospođi dovoljan i mali buketić. Najljepša vam hvala! - Hvala vama kaj ste tak dobar čovjek. Šteta kaj ni više takvih na ovom svetu! - na Rozinom sam licu zapazio nešto poput razočarenja kad mi je domahnula na odlasku. Čini mi se duša od žene, drukčija od svih koje sam poznavao. Vjerojatno nije primijetila moje zgužvano odijelo i pomislila da sam kakva skitnica, razmišljao sam o Rozi, ženi toplih plavih očiju i punih obraza boje breskvinog cvijeta. Da sam pri novcu kao što nisam, pozvao bih je na kavu, jer je to postao jedini način da se ljudi upoznaju, mada sam ja o njoj doznao ono najvažnije na putu do tezge. Konačno sam se osjećao vrijednim Preda mnom je bio čitavi dan i tumarajući gradskim ulicama, razmišljao sam kako potrošiti vrijeme. Zastao sam ispred jedne urarske radnje i hrabro ušao. Vođen nekom novom snagom, bez ustručavanja sam se predstavio upitavši imaju li možda posla za mene. Tek u trećoj radnji se gazda zainteresirao za moju ponudu. - Ako ste urar starog kova, kako sam ja to shvatio, vi ćete jedini moći popraviti tri stare ure koje ljudi žele sačuvati iz sentimentalnih razloga. - Dozvolite mi da pokušam, gospodine! jedva sam izgovorio preplavljen zadovoljstvom. - Samo izvolite, majstore - rekao je uvodeći me u stražnju prostoriju, gdje su se u mnoštvu različitih satova, isticale tri stare zidne ure. Dvije sam ure popravio, jer sam bez problema među hrpom raznih dijelova starih mehanizama pronašao odgovarajuće, te ih ugradio, ali za treći, prastari sat nije bilo djelića mehanizma koji je nedostajao. Urar je bio oduševljen mojim poslom plativši mi više od očekivanog, a za mene je, vrednija od novca koji mi je doista bio neophodan, bila spoznaja da izlaz postoji samo ga treba potražiti. - Ako među ostacima ostataka rezervnih dijelova koje sam sačuvao pronađem potrebit ovoj trećoj uri, mogu li sutra navratiti da je pokušam "oživjeti"? - Naravno da možete, gospodine! Ovo drugo izgovoreno "gospodine", zazvučalo je mnogo uvjerljivije od onog kad sam došao, a samom sebi sam čestitao na uspješnom popravku starih satova. Šteta što je tržnica već odavno zatvorena pa ne mogu Rozu pozvati na kavu, ali ću to učiniti sutra, koračajući sigurnim korakom prema prenoćištu s novcem u džepu, po prvi put nakon dugog vremena, radovao sam se sljedećem novom danu. Koliko sam samo bio dalekovidan kad sam sačuvao i u svom koferu ponio te rijetko tražene, ali važne djeliće mehanizama prastarih satova, razmišljao sam, a moje je samopouzdanje sve više raslo. Sljedećeg sam se jutra oprao, obrijao i obukao ljetne hlače i majicu u čemu sam izgledao nekoliko godna mlađi. Požurio sam u urarsku radnju prijaznog gospodina gonjen znatiželjom, hoću li popraviti tu prastaru uru. - Vi ste doista čovjek od riječi - dočekao me urar kad sam se pojavio ubrzo nakon otvaranja radnje. - Ako uspijete vratiti u život ovu "stogodišnjakinju", slijedi vam bogata nagrada, jer su vlasnici ure naglasili da ne pitaju za cijenu. Učinit ćete veliku uslugu i meni osobno, jer sam tek u ovom poslu shvatio da mi nedostđje znanje o starim mehanizmima. Mi mlađi urari smo dobro obrazovani za digitalno doba pa kad se pred nama nađe ovakav sat, prilično smo bespomoćni - iskreno je priznao gospodin tridesetih godina, što me je uvjerilo da imam posla s poštenjačinom. Doista sam se potrudio oko tog starog sata pa je nakon izvjesnog vremena zablistao u svoj svojoj ljepoti na zadovoljstvo nas obojice. Kad sam poslušao melodični zvuk otkucaja što je ispunio čitavu prostoriju, shvatio sam zašto su njegovi vlasnici emotivno vezani uz taj prastari zidni sat, ostavštinu njihovih predaka. Ona vam je jako dobra i poštena Ukaže li se potreba za vašim umijećem kod nekog od mojih kolega, kako vas mogu naći? - upitao me kad sam spremao dobiveni novac u nutarnji džep hlača, džep kakav sam osmislio otkad sam se našao u ovoj izuzetnoj situaciji, gdje s podozrenjem gledamo jedni na druge. - Ako dozvoljavate, ja bih ponekad navratio jer još nemam stalnu adresu. - Razumijem, gospodine Joško! Slobodno navratite kad god imate vremena - skoro sam se gorko nasmijao njegovim riječima. Vremena imam na pretek, pomislih s tugom u duši. Samo golog vremena i ničeg više. No, kako sam užurbano djelovao tog jutra, često pogledavajući na sat, s mislima na Rozu koju sam želio zateći na tržnici, čovjek je pomislio da je meni vrijeme dragocjeno. Približavajući se dijelu tržnice gdje se prodaje cvijeće, srce mi je glasnije počelo udarati kad sam pogledom tražio okruglo lice plavih očiju s maramom na glavi povezanoj otraga. Prošao sam pokraj tezge zavirujući u prodavačice, ali Roze nije bilo. Nije moguće da je ne mogu prepoznati, ta njezin sam lik sanjao cijele noći, pomislih zabrinut. Gospon Joško, ako išćete Rozu, denes ni došla. Otišla je na grob svojemu pokojnomu mužu saditi cvetje. Bu došla sutra! - oglasila se njena susjeda s tezge, iznenadivši me prepoznavanjem. - Da, mislio sam je pozvati na kavu - rekao sam najiskrenije. - Joj, kak bu sretna kad joj rečem da ste ju iskali. Ni prestala pripovedati o vama kak ste dober čovek. I ona je jako dobra i poštena žena. Baš bi bili dobar par - izbrbljala se mlada prodavačica i usadila mi novu nadu u izbavljenje zbog čega sam nestrpljivo čekao sljedeći dan. Čekao sam je na istom mjestu gdje smo se prvi puta sreli. Ovaj put je cvijeće nosila u dvije ručne korpe, bez marame na glavi, kose spletene u dvije smeđe pletenice ovijene oko glave. I odjeća joj je tog dana bila malo drukčija. Haljina jednostavnog kroja, na plavoj podlozi rasutih sitnih cvjetića, obavijala je njeno snažno, skladno građeno tijelo. Učinila mi se i suviše mladom za nekoga preko pedesete kao što sam ja ali, čim sam joj prišao i vidio njen osmijeh sreće zbog našeg susreta, napustile su me sve sumnje u mogućnost zbližavanja s tom ženom. Mene tuđa nesreća pogađa kao moja Jesam li se ja to zaljubio kad me takva sreća obuzima u njenoj blizini, proletjelo mi je glavom, promatrajući njene, kao trešnja crvene usne bez šminke i svježe obraze malo zajapurene od uzbuđenja koje nije mogla sakriti. - Kako ste, gospođo Roza! - upitao sam nakon pozdrava. - Dozvolite da ponesem vaš mirisavi teret. Posebno me raduje što danas niste opteretili vašu lijepu glavu. I jučer sam vas tražio, ali mi vaše susjede rekoše da niste došli, a tako sam želio s vama otići na gablec. Možete li mi danas ispuniti želju? - i sam sam bio začuđen svojom elokvencijom. - Jučer sam na suprugovom grobu sadila cvijeće. To je još jedino što mu mogu dati, brinuti se o njegovom počivalištu. Dok je bio živ, voljela sam ga i bila mu dobra žena, a nakon tri godine tugovanja i samoće, mislim da se niti on ne bi ljutio što sam se toliko obradovala našem susretu. Znate, danas je teško naći dobrog čovjeka kao što ste vi, Joško. Barem se meni tako čini jer vam inače ne bih dopustila da mi pomažete ... - Hoćemo li danas nekamo sjesti da vam mogu ispričati tko sam i kakva me sudbina zadesila? - požurio sam s dogovorom prije dolaska do tezge. - Možemo sjesti kamo god hoćete, u kafić ili restoran. Dođite oko deset sati jer danas nemam puno robe. Nije mi baš lako s teškom košarom u autobusu do grada i tramvajem do tržnice otkad nema mojega Martina koji me vozio našim autom. Auto stoji u garaži dok ja vučem kao mazga jer nemam vozački ispit, za što sam si sama kriva. Ma nije moja kuća daleko od grada, samo što se dugo putuje - raspričala se Roza kao da želi o sebi izreći što više podataka. Kroz ova tri sata čekanja, osmišljavao sam svoju životnu priču u kojoj ću Rozi podastrijeti čistu istinu pa kad je čuje, neka ona odluči želi li uz mene provesti peostali dio života, jer ona ne bježi od priznanja da ima ozbiljne namjere. Njena me iskrenost obavezuje da joj priznam i svoj udio krivice za sudbinu kakva me sustigla. Sreli smo se u dogovoreno vrijeme i s apetitom pojeli ćevape na obližnjoj terasi, a potom prošetali do parka prema Rozinom prijedlogu. Nakon što je pažljivo saslušala moje pričanje, u njenim su se plavim očima zacaklile suze. - Nemoj mi zamjeriti, ali mene tuđa nesreća pogađa kao i moja vlastita. Ti, Joško, doista zaslužuješ bolji život nego ovaj kakav te je zadesio - spontano je prešla na bliski način oslovljavanja, što mi je dalo hrabrosti da je upitam: - Jesi li spremna, Rozi, sa mnom provesti ostatak svog života? - Naravno da sam spremna, tim prije što si tako iskreno priznao i ono što ti ne ide u prilog. Dobro poznam ljude i osjetim kad lažu, a ti nisi jedan od takvih. Imala sam ja ponuda za ponovnu udaju, ali kakvih! Jedan je bio pijanac koji bi i moju kuću već zapio, drugi teška lijenčina kojemu bi služila kao tegleća marva, a treći, neki fini gospodin koji bi da mu dođem u njegov stan u gradu da mu budem sluškinja. A kaj to meni treba? Imam ja kuću, samo što ne podnosim da budem u njoj sama. Kad sam te prvi put vidjela, kad si mi podigao onaj buketić, srce mi je došapnulo: - Ovo ti je pravi čovjek za tebe! - Slično sam i ja doživio naš prvi susret, samo što sam bio obeshrabren zbog svog nezavidnog položaja, bez novca u džepu nisam te mogao pozvati ni na kavu. Tad sam joj ispričao o popravku starih satova i dobroj zaradi što mi je vratilo samopouzdanje i vjeru u izlaz iz postojeće situacije. - Eto vidiš, možda sam ti ja donijela sreću! Ti meni svakako jesi, jer se već danas ne moram vratiti sama u svoju praznu kuću - slušao sam misleći da su to samo snovi koji će nestati čim se probudim. - Uštipni me, molim te Roza, kako bih se uvjerio da sve ovo nije samo san - rekao sam posve ozbiljno, a što je nju nasmijalo do suza kao uspjela šala. I ja sam se priključio njenom smijehu, začuđen da se još uopće znam smijati. - Sad si mi još stoput draži kad vidim da se nisi zaboravio smijati. Teško je živjeti s ljudima kojima se to dogodilo. Ja se volim smijati, pogotovo kad sam sretna kao danas. - I ja sam sretan, draga moja Rozi. Obećajem ti, da ću te voljeti i paziti kako nikad ne bi nestalo smijeha u tvom životu, i da se ne pokaješ što si mi poklonila svoje povjerenje. Nakon prvog poljupca na klupi u parku, ustali smo i s rukom u ruci krenuli novim putem života.
Pogledala sam kroz prozor. Dan je bio tako lijep da me je ostavio bez daha, ali ni to nije moglo umanjiti tugu koju sam osjećala u dubini svojeg bića. Promatrala sam Igora kako kopa u vrtu. Njegova muževnost bila je naglašena, i nakon svega što sam prošla, i dalje sam ga voljela ludo. Ponekad sam željela odustati, Čini mi se da sam beskrajno puta nama davala još jednu šansu, pa još jednu, i tako u nedogled. Mišići na njegovim rukama pomicali su se sa svakim pomakom ruke. Imao je snažno tijelo ali krhko srce, dušu koja je još uvijek plutala u tami njegovih osobnih tragedija. Bilo je trenutaka kada sam mislila da ga nikada neću imati onako kako sam željela, ali sam ga voljela dovoljno da se pomirim i sa onim što mi je on bio u stanju dati. Pomaknula sam se od prozora kada sam vidjela da je zastao. Krenula sam prema kuhinji i dovršila ručak. Kad je sve bilo na stolu, pozvala sam ga. - Što je? - njegov glas nije bio nimalo blag. Imala sam dojam kao da sam ga prekinula u razmišljanju. Znala sam da on ponekad živi u svijetu u kojem ja nisam imala pristup. - Ručak je na stolu - rekla sam tiho. Nisam čak bila sigurna da me je čuo. Nastavio je kopati kao da ja ne postojim. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Snažno sam se ugrizla za usnu. Imala sam dojam da on svoj unutarnji bijes iskaljuje na taj način. Dok sam ga promatrala, nisam bila sigurna da me voli onako kako bi me muž trebao voljeti. Ponekad sam imala dojam da nikada neće biti moj u potpunosti, a ponekad sam osjećala da mi pripada u cijelosti i ti trenutci su mi davali snagu da ne odustanem. Što se to sa nama događa? Vratila sam se u kuću. Sjela sam za stol. Čekala sam ga, ali on nije dolazio. Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Kamo god bih se okrenula, suočavala sam se sa dijelom njegove prošlosti. Slika njegovog sina Alena gotovo se nalazila na svim mjestima u kući. Igor je doživio veliku tragediju. Njegova supruga i sin su poginuli prije pet godina i on se očito od toga nikada nije oporavio, a možda nikada ni neće. Pokušavala sam ga shvatiti, ali sam ponekad padala na koljena grcajući u ljutnji, neshvaćanju, u želji da promijenim ono što se nije moglo promijeniti. Trgnula sam se kada je Igor ušao. - Idem se okupati - rekao je odsutno. Klimnula sam glavom, ali on to nije mogao vidjeti. Zašto me je oženio? To pitanje sam samoj sebi bezbroj puta postavila. Možda me je volio dovoljno da me oženi, ali nedovoljno da svoju bol podijeli sa mnom. Kad se vratio, prionuo je jelu. On nikada nije bio od onih ljudi koji su bili pričljivi. Promatrala sam ga dok je jeo sa tekom. Kad me je pogledao, nasmiješila sam mu se. - Što je, Melisa? - upitao me je nimalo blago. - Ništa slegnula sam ramenima. - Samo te promatram - rekla sam uz jedva primjetan osmijeh. - Što je to zanimljivo na meni? - upitao me je. Pogled mu je bio ozbiljan. Gotovo da se nisam sjećala kada sam zadnji put vidjela osmijeh na njegovom licu. - Nije važno - odustala sam. - Dogovorila sam se s prijateljicom da odemo na kavu pogledala sam na sat. - Ti se za to vrijeme odmori - savjetovala sam mu. - Samo ti idi - Igor je nemarno odmahnuo rukom. Imala sam dojam kao da mu je laknulo što me neko vrijeme neće biti. Što se to sa nama događa? Činilo mi se da nikada nismo bili udaljeniji, a ja sam se iskreno nadala da će se sve s vremenom promijeniti. Zašto sam izabrala baš njega? [caption id="attachment_1597" align="alignleft" width="300"]Godinama sam se borila za njegovu ljubav Godinama sam se borila za njegovu ljubav[/caption]Sa razlogom sam se dogovorila sa Anitom. Trebala sam se nekomu povjeriti, a ona je bila jedina osoba koja me je mogla shvatiti. - Idem se spremiti - uklonila sam tanjure sa stola, jer Igor nije podnosio nikakav nered. Na to sam uvijek pazila. A kad sam malo bolje razmislila, nitko nije ni mogao napraviti nered. Djece nismo imali, oboje smo radili, a u braku smo bili tek dvije godine. Meni se činilo da je to prava vječnost. Uredila sam se sa posebnom pažnjom. Doista sam uvijek izgledala lijepo i njegovano. Imala sam vitko tijelo i prelijepo lice, dovoljno lijepo da Igor dođe u iskušenje i oženi me, mada je samom sebi rekao da to nikada neće učiniti. Ipak, nije mogao odoljeti mojim nebesko plavim očima, kao ni dugoj crnoj kosi. Od svih muškaraca koji su me salijetali i koji bi mi skinuli zvijezde s neba, ja sam izabrala njega, onog koji to nije, niti će ikada učiniti. A to sam silno željela i udala sam se s nadom da će se to primijeniti. Jesam li bila spremna priznati poraz? Nisam. Svi su bili protiv te veze, a sama ta spoznaja udružena s ljubavlju bila je dovoljna da moja tvrdoglavost postane još naglašenija. Sat vremena kasnije našla sam se sa Anitom u našem omiljenom kafiću u centru grada. Ona je još uvijek bila slobodna. Bile smo isto godište - obje smo imale trideset godina. Nju nije zamaralo to što nije u braku. Ni s čim ona nije žurila. Čak je i njeno srce imalo kalkulator, jer ona ništa nije radila po njegovom nahođenju, ili ako nije sav vjetar puhao u samo njena jedra. Jednostavno je bila takva, i ja sam joj se oduvijek divila zbog toga. - Izgledaš lijepo, ali i zabrinuto - rekla je nakon pozdrava. - I jesam zabrinuta - priznala sam joj. - Čini mi se da gubim Igora - iako mi je bila najbolja prijateljica, ipak mi je pred njom teško bilo priznati svoj mogući neuspjeh. - Loše razdoblje - Anita se nije uzrujala zbog toga. - Nije - rekla sam tiho. - Vjeruj mi, osjećam da nije. Nikada nismo bili udaljeniji. Ponekad imam dojam kao da živim sa strancem. Sa mnom ne dijeli nikakve tajne. - Kao da ne znaš sve njegove tajne? - Anita me je prekinula. U čudu sam je pogledala. Nikada sa mnom nije razgovarala na takav način. - Melisa ... - nagnula se prema meni. - Zar ti nije jasno da ga izjeda grižnja savjesti? - pogledala me je u oči. - Što vrijeme više odmiče, kod njega je to naglašenije. Bojim se da on misli da je novom ženidbom izdao prvi brak, svoju suprugu i sina. Zašto je nikada ne zoveš imenom? Dok sam je slušala, osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Silno sam se trudila da ne poteku niz moje lice. - I sama si znala da je takva mogućnost postojala. Nije ti lako, nitko to ne misli, ali nemoj preuveličavati. Njemu samo treba vremena da mu sve sjedne na svoje mjesto. - A što je sa mnom? - upitala sam je. - Koliko će dugo ta njegova borba trajati? Ja imam osjećaj da nisam dio njegovog života. A taj osjećaj je sve češće prisutan kod mene. - Izgubio je sina i suprugu. - To i jest najveći problem - rekla sam joj. Udobnije sam se namjestila. Vidjela sam da konobar dolazi do našeg stola. Pričekala sam dok naručimo piće, pa sam nastavila. - Da je ona živa, znala bih s kim se borim i kakav mi je neprijatelj, ali ja se borim s duhovima, sa njegovim sjećanjima. Sve što napravim, čini mi se da nikada nije dovoljno dobro za njega. Bojim se da svaki moj postupak uspoređuje sa postupcima njegove pokojne supruge. - Zašto je nikada ne zoveš imenom? - upitala je. - Ona se zvala Nada, Melisa - Anita je uzdahnula. - Nada? - naglas sam izgovorila njeno ime. Možda je bila Igorova nada, ali ona je bila duh koji je pokopao sve moje nade. Čak i mrtva je vladala Igorovim životom. Da sam barem znala više o njoj, možda bih neke stvari i situacije shvatila, ali nisam. Igor o njoj nije razgovarao. Ona je bila zabranjena tema, isto kao i spominjanje njegovog sina. Ponašao se kao da bih izgovorom njihovim imena počinila neoprostiv grijeh, a mene je to boljelo sve više i više. - Kako da se borim protiv njegovih uspomena? - upitala sam je. - Stvorite svoje nove uspomene. Kad biste imali zajedničko dijete, možda bi sve bilo drugačije - rekla je jednostavno, dirnuvši me pritom u najbolniju točku. - On ne želi djecu - izgovorila sam joj ono što je i mene šokiralo kada sam doznala. - Zašto? - sada je bio red na Anitu da bude zaprepaštena. - Valjda se boji nove tragedije. Nedavno mi je samo rekao da je odlučio da neće više imati djece, i to je bilo sve. Nisam mogla doći do riječi. Nakon što je to rekao, samo je izišao. Zar ja nemam pravo sudjelovati u toj odluci? - upitala sam je. Svojom ljubavlju potisni uspomene Jadan čovjek - Anita je rekla uz grimasu. - Nije lako donijeti tu odluku - očito je i za njega imala razumijevanja, čak i mnogo više od mene. - Ali ... - podigla je ruku, kao da je na taj način željela privući moju pažnju. - Možda promijeni odluku, a ako i ne ... - pogledala me je poluzatvorenih očiju. Nisam je shvaćala, kako njen pogled, tako ni osmijeh kojeg mi je uputila. Na što misliš? - željela sam objašnjenje, koje neće izostati. - Žena si - Anita je prasnula u smijeh. - Žena koju on voli - naglasila je svoju posljednju rečenicu. Slegnula sam ramenima. Koliko god da je ona bila siguma da je to istina, ja nisam bila. Na trenutke sam sumnjala, i to opravdano. Doista sam živjela u uvjerenju da me on voli, ali ne onoliko koliko je volio svoju prvu suprugu. Nekako sam imala dojam da je dio njegovog srca umro i da taj dio nikada neće oživjeti. Borila sam se sa njegovim uspomenama, ali sam gubila bitku. - Zašto misliš da je to istina? - upitala sam je oprezno. Anita me je pogledala u čudu kao da sam luda. Očito nije shvaćala da ne razumijem ono što je za nju bilo tako očito, ali i jednostavno. - Pobogu - zastala je dok nas je konobar posluživao. Pričekala je dok se on udalji, a onda je usula šećer u kavu. Zamišljeno je miješala tu crnu tekućinu, promatrajući maleno lelujanje koje je nastajalo u šalici. Kad je podigla pogled, pažljivo je promotrila moje lice. - Znala si da ćeš naići na probleme - rekla je tiho. - Svi smo te na to upozoravali, ali si bila tvrdoglava. Igor je tvoj odabir, a sada se bori za ono u što si vjerovala. A što se tiče njegove ljubavi, mislim da u nju ne bi trebala sumnjati. Sama činjenica da si njegova supruga, govori dovoljno za sebe. Čovjek se od tragedije kakvu je on doživio nikada ne oporavi. Zato me i ne čudi njegov strah. Boji se, živi u grču i zato je rekao da ne želi djecu. Strah dominira njime, draga. Uz njega si. Budi melem za njegove rane, a ne nož koji će još više zarezati njegovo srce. Zamislila sam se nad njenim riječima. Sve je ona lijepo upakirala u riječi, ali živjeti sa onim s čim sam ja živjela nije bilo nimalo jednostavno. Naravno, nisam ga imala namjeru raniti, ali sam mnogo puta razmišljala o tome da odustanem od svega. To sam joj i rekla. Kada je čula što govorim, pogledala me je u čudu. - Igor je vrijedan svake žrtve. On nije imao sreće i dobio je drugu priliku. To ne mora nužno značiti da se i snalazi u cijeloj situaciji. - Možda - rekla sam neodređeno. Razmišljala sam o njenim riječima. Kada je Igor bio u pitanju, doista sam se naoružala strpljenjem. Imala sam ga mnogo više nego što sam ikada mogla i pomisliti da ću imati. Voljela sam ga. Ljubav ujedno znači i velikodušnost. No da je sve imalo svoje granice i da sam se ja opasno približila krajnjoj granici, svjedočio je razgovor kojeg sam vodila sa Anitom. Taj razgovor je trebao potvrditi ili odagnati moje sumnje, a činilo mi se da se ništa od toga nije dogodilo. Sve što sam mogla zaključiti iz Anitinih riječi, bilo je da trebam imati bezgranično puno strpljenja, no to sam i prije znala. - Što da radim? - upitala sam je. Anita me je dugo promatrala. Lice joj je bilo potpuno nepomično. - Svojom ljubavlju možeš potisnuti uspomene kod njega. Nikada nećeš uspjeti u tome da prošlost u potpunosti zaboravi. S tim se jednostavno trebaš pomiriti. U njegovom je životu prije tebe postojala druga žena. Kao i svaka, i ti želiš znati sve što je on nekad osjećao, a neke je stvari najbolje ne istraživati. Mogu biti jako bolne - upozorila me je. - Znam - rekla sam jedva čujno. Pogledala sam u svoju kavu. Nisam je ni taknula. Odvažila sam se da popijem jedan gutljaj, i kad sam to učinila, stresla sam se. Nisam promiješala šećer, tako da je kava bila gorka poput pelina, ili mojeg života. Koju god usporedbu upotrijebila, bila je istinita. - Nije grijeh željeti saznati što on uistinu osjeća, i doista bih htjela da usporedi ljubav koju osjeća prema meni sa onom koju je osjećao prema supruzi koja je poginula - jedva sam te riječi prevalila preko usana. S lica mu ništa nisam pročitala Vječita dilema Anita je rekla. - A muškarci su zatvoreni. Rijetko pričaju o osjećajima. Samu činjenicu da te je oženio, on smatra dokazom ljubavi. Drugačije razmišljaju od nas - njeno poznavanje muškaraca bilo je kudikamo bolje od mojeg. To je dokazivala i svojim riječima. Ona je uvijek imala sasvim drugačiji pogled na svijet od mene. Zato sam često i tražila savjet od nje. - Ti to znaš u teoriji, a ja u praksi - rekla sam kiselo. - Valjda - Anita mi se značajno nasmiješila. Promijenile smo temu. Pričale smo o odjeći i poslu, i opustila sam se. Kada sam odlazila od nje, činilo mi se da sam bila na istom mjestu kao i kada sam dolazila. Spasonosno rješenje za moju situaciju nije postojalo. Putem sam razmišljala. Sjećala sam se prvog susreta sa Igorom. Doista nisam mogla odvojiti pogled od njega. Bio je fascinantno lijep, najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela. Znala sam da treba biti moj i sve sam učinila da privučem njegovu pažnju. U početku me gotovo nije ni primjećivao, ali sam se ja potrudila da nekoliko dobro planiranih susreta izgledaju kao slučajni. Nije mogao ne primijetiti me. Možda susreti nisu prolazili onako kako sam ja zamišljala, ali se osjetio maleni napredak. Pošto me nije pozvao na kavu, a nije ni pokazivao namjeru da to učini, ja sam preuzela inicijativu. - Upravo idem na ručak - rekla sam kada se dogodio jedan od naših tobože slučajnih susreta. - Biste li imali nešto protiv da mi pravite društvo? - značajno sam ga pogledala. Nagnula sam se prema njemu. - Nije nimalo ugodno biti sama za ručak - rekla sam uz osmijeh kojeg sam smatrala neodoljivim i na kojeg bi svaki muškarac reagirao, ali on to nije učinio. Nijedan se mišić na njegovom licu nije ni pomaknuo. Uputio mi je ozbiljan pogled. Ništa sa njegovog lica nisam uspjela pročitati, a iskreno sam se nadala da hoću. - Vi me i ne poznajete - Igor je rekao kruto, čak i sa dozom hladnoće. Samo sam odmahnula rukom. Ponovno sam mu se nasmiješila. - Upravo vam nudim priliku da to ispravimo - predložila sam mu. - Ja sam Melisa - predstavila sam se. Oklijevao je prije nego što je pružio ruku. Jasno mi je pokazivao da nije zainteresiran. Ostao je imun na sve moje ženske čari. U trenutku kada sam htjela odustati, nešto nalik na osmijeh se pojavilo na njegovim usnama. - Igor - rekao je blago. - Kada malo bolje razmislim, i ja sam gladan - bio je to pristanak koji je kod mene izazvao neopisivo veselje, ali sam se potrudila da ga dobro skrijem. - Restoran je samo nekoliko desetaka metara iza ugla - rukom sam pokazala prema mjestu na kojem se on nalazio. - Znam - Igor je tiho rekao. Pokušavala sam razgovarati s njime ali su njegovi odgovori bili kratki. Ponašao se kao da sam ga prisilila da bude sa mnom, što je na neki način i bila istina. Nisam mu ostavila previše izbora, i ja sam imala dojam da je sa mnom pristao izići na ručak samo iz sažaljenja. Mogao je jednostavno odbiti, a to je i namjeravao. Pa ipak, od tog vremena nekako smo se počeli spontano družiti. Nisam znala što se njemu dogodilo, sve dok mi jedna njegova kolegica to nije rekla. - On je najpoželjniji udovac kojeg poznajem - priznala mi je u povjerenju. - Što? - začuđeno sam pogledala. - Nisi znala? - sada je bio red na nju da se čudi. - Nisam - priznala sam. Doista nisam imala pojma. Stotine pitanja mi se rojilo u glavi, ali se nisam usuđivala postaviti niti jedno. Ono što mi je imala namjeru reći, reći će mi. U to nisam nimalo sumnjala. Ja nisam ono što tebi treba Poginuli su mu žena i sin - nastavila je. Znam da u tom trenutku nisam mogla doći do riječi. Nisam mogla ni danima poslije. Igoru sam bila dobra da bih mu pravila društvo, ali nije imao povjerenja u mene da bi mi otkrio ono što je bilo najvažnije u njegovu životu. Tek sam kasnije saznala da su oboje poginuli u automobilskoj nesreći. U samo jednom trenutku on je ostao bez svega i pokušala sam ga razumjeti. Ta otkrivena tajna kao da je još više rasplamsala moju ljubav. I Igor je kod mene osjetio promjenu. - Što se događa? - zanimalo ga je. Pogledala sam u njegove oči. Bile su to najljepše oči koje sam ikada vidjela. Iste takve su bile i njegove usne. Vanjštinom je mogao privući svaku ženu koju bi poželio, ali njegova nutrina se sastojala od ruševina. Toga sam bila svjesna. I zato sam mnogo više pazila da ga ne povrijedim. - Samo sam došla do zaključka da mi se sviđaš sve više - otvoreno sam rekla. Igor je pogledao u pod. Muklo se nakašljao. Nisam mogla vidjeti njegovo lice. Bila sam uskraćena za informaciju koju mi je njegova mimika mogla pružiti. - Ja nisam ono što tebi treba rekao je kada je podigao pogled. - Kako ti možeš znati što meni treba? - upitala sam ga. - Tebi treba netko ... - zastao je. Nije znao kako da nastavi rečenicu. Lice mu je bilo u grču, a oči su mu se napunile suzama. Je li ga nešto podsjetilo na prošlost? Moje riječi ili ponašanje? Bila sam ljutita na samu sebe zbog svoje nesmotrenosti, ali kako sam ja mogla znati? - Da čujem tvoje mišljenje? - poticala sam ga. - Netko tko je ... - uzdahnuo je. - Mnogo toga ne znaš o meni. Ja nisam isti čovjek kakav sam nekad bio. Doživio sam tragediju koja me je u potpunosti promijenila. Žao mi je - njegov glas mi nije davao nikakvu nadu. No, ja nisam odustajala. Previše sam ga zavoljela da bih to učinila. Osvajala sam njegovo srce malo pomalo i većinom sam ga osvojila. Počeo mi se otvarati polagano, a čak me i zaprosio nakon dvije godine druženja. Ja sam to smatrala svojim najvećim uspjehom, ali se moji roditelji s tim nisu slagali. Nikada mi se nisi povjerio Zšto baš on? - majka je bila najviše protiv mojeg braka. - Nikada nećeš moći pobijediti njegovu prošlost. Ona će uvijek stajati između vas. - Što je tebe briga? - ljutito sam joj odbrusila. Nikada nisam bila drska kao što sam bila tada. Znala sam da ju je to pogodilo, ali je i mene njeno mišljenje. Što je ona imala protiv Igora? Trebala je samo poštivati moj izbor i ne miješati se. U pitanju je bio moj život, moja odluka, pa možda i moja greška. Čak ako se na kraju pokaže da je to istina, znat ću da sam pogriješila iz ljubavi, kao i većina mladih. - Ti si moje dijete - majka je rekla razlog koji je po njenom mišljenju sve trebao opravdati, kako njene postupke, tako i riječi. - I on je nečije dijete - ljutito sam rekla. - Ne shvaćaš život onakvim kakav on jest. Da imaš imalo iskustva, ne bi se odvažila na ono što činiš. - Što time želiš reći? - upitala sam je. - Volim ga - priznala sam joj ono što i nisam trebala. Moji su bili dovoljno rječiti. Udavala sam se iz ljubavi i doista sam vjerovala da će se sve posložiti kada počnemo živjeti zajedno. U početku sve je bilo idilično, a onda se Igor gotovo neprimjetno počeo zatvarati u sebe, isključujući me iz svijeta u kojem se on nalazio. Bilo je trenutaka kada me je to izluđivalo, kada sam poželjela da se nisam udala, ali bi već u idućem trenutku uslijedilo kajanje. Kad sam ušla u kuću, Igor je sjedio ispred televizora. Nije ni podigao pogled kada sam ga pozdravila. Sjela sam do njega. Torbicu sam usput odložila. Pogledala sam ga. Lice mu je bilo potpuno bezizražajno. Gledao je televizor, ali ga nije vidio, u to sam bila potpuno sigurna. Tada sam vidjela sliku koja je stajala okrenuta pored njega. Znala sam jako dobro da se na toj slici nalazi njegov sin, ali i pokojna supruga. Nešto me je pogodilo posred srca. Ustala sam i krenula u sobu. Sjela sam na krevet i počela plakati. Srce mi se slamalo. Tek sam tada postala svjesna koliko su bile istinite riječi moje majke. Da je njegova supruga bila živa, znala bih se boriti. Jednostavno bih pronašla način, ali kako da se borim protiv onog misterioznog i meni potpuno nepoznatog? Savjeti nisu pomagali. Nisam pronalazila put do njegova srca. On mi se nikada nije u potpunosti otvorio, nije podijelio svoje osjećaje sa mnom, kao ni svoju bol. Bila sam sigurna kako Igor smatra da ja nemam što tražiti u njegovoj prošlosti, ne u onoj u kojoj nisam bila prisutna u njegovom životu. Boljelo me je to što sam bila sama pored njega. Davao mi je svoje tijelo, ali ne i dušu, ne i srce, a to mi je bilo mnogo važnije. Ponašao se kao da je ono umrlo sa njegovom obitelji. Počela sam sumnjati u njegovu ljubav. Kada mi je posljednji put rekao da me voli? Ni ja se toga nisam sjećala. Čak i kada je izgovarao te riječi, imala sam dojam da to čini samo da bi me umirio. - Melisa ... - Igor je ušao u sobu. - Zašto plačeš? - sjeo je do mene. Uhvatio me je za ruku. Njegov stisak je bio nježan, blag i prepun suosjećanja. - Što se dogodilo? - upitao je. - Ti si mi se dogodio - rekla sam ljutito. - Ne znam što da radim - priznala sam mu. Samo želim da te volim i da mi tu ljubav uzvratiš. No čini mi se da tražim nemoguće i da se to nikada neće dogoditi ... - Pobogu - Igor je pustio moju ruku. Promatrao me je u čudu. - Znaš da te volim - rekao je glasom koji je i meni samoj zazvučao nepoznato. Odmahnula sam glavom. - Ljubav treba pokazati i dokazati odlučila sam sve staviti na kocku. - Što sam ja tebi? - unijela sam mu se u lice. Nisam se sramila svojih suza. Nije me bilo više ni za što briga. - Supruga - Igor je odgovorio. - Supruga? - napravila sam grimasu. - Zar ne bismo trebali dijeliti sve, doslovno sve? - nastavila sam otvoreno. - Na što misliš? - Igor me je pogledao sa nerazumijevanjem. - Na tvoju prošlost. Nikada mi se nisi povjerio i zatražio od mene pomoć ili razumijevanje. Nisi čak ni poželio da te u bilo kojem trenu shvatim. Ja te volim takvog kakav jesi, - počela sam grcati u suzama. - Ja želim znati nešto o tvojoj prošlosti, o osjećajima. Znam da ne mogu osjećati bol koju ti osjećaš, ali bih te pokušala shvatiti. Ti mi nikada za to nisi dao priliku. Znam da je u pitanju tvoja prošlost i da ja nemam pravo kopati po njoj, pogotovo ako se uzme u obzir da je ona toliko bolna, ali ja te volim i želim uz tebe ostarjeti. Želim da sve dijelimo, baš sve. A ja ne znam što osjećaš. Borio se sa sobom, duhovima Ponekad imam dojam da sve ono što ja radim uspoređuješ sa onim što je tvoja prva žena radila. Boli me to. Sam Bog mi je svjedok koliko je boli u meni. Ti je sa mnom ne želiš podijeliti, a ja sa tobom ne mogu. Živimo kao stranci. To je poražavajuće za mene i za našu ljubav. Strpljivo čekam da se nešto promijeni, ali ne znam koliko ću dugo to moći. Možda nisam lijepa kao tvoja prva supruga, možda nisam dobra u nekim stvarima kao što je ona bila, ali nas ne možeš uspoređivati. Ja sam ono što jesam. Ne želim kvariti uspomene, no i ja imam pravo na dio tebe, a imam osjećaj da je tvoje srce zajedno sa njima, da je mrtvo i da ja posjedujem samo jedan djelić njega. Zastala sam da uhvatim daha. Da, iz mene je istekla bujica riječi, sve ono što sam skrivala duboko u sebi. Više to nisam mogla. Jednostavno sam mu rekla ono što sam osjećala. Možda sam to trebala učiniti i ranije, ali nikada nisam imala hrabrosti za to. Pogledala sam prema Igoru. Sjedio je. Lice mu je bilo blijedo poput kreča. Očito nije očekivao riječi koje je čuo. Nakon nekoliko trenutaka, prekrio ga je dlanovima. Gledala sam kako iz njegova tijela izbija bol, kako se bori sam sa sobom, sa duhovima svoje prošlosti. Nije me ni pogledao. Bilo mi je doista žao što sam rekla sve ono. Možda nisam trebala, ali nisam mogla duže držati u sebi. Te rečenice su jednostavno izvirale iz mene i bile su posljedica mojih osjećaja. Morala sam mu reći. To se moralo dogoditi, samo je bilo pitanje vremena. Ako se on šutke znao nositi sa svojom boli, ja sa svojom nisam. Za moju je vrijeme očito bilo ograničeno. Podigla sam ruku i pokušala ga dotaknuti, ali ju je on odgurnuo. Ustao je i izišao. Nije me čak ni pogledao. Ostala sam skamenjena. A možda nisam trebala biti. Ovo sam mogla očekivati od njega. Otišao je i odnio svoju bol sa sobom, isto kao i svoje nedoumice. Imala sam dojam da sam sve riječi prosula u vjetar i da sam ga s njima još više udaljila od sebe. Vratiti ono učinjeno bilo je nemoguće, isto kao i izgovoreno. Bila sam spremna snositi posljedice i braniti ono što sam rekla. No kako da se od šutnje branim? Kako? Na to pitanje jednostavno nije postojao odgovor. Osjetila sam kako mi niz lice klize suze nemoći. A toliko toga sam željela promijeniti, željela sam podijeliti sa voljenim bićem sve ružno i lijepo, ali on očito nije imao ista očekivanja. Osjetila sam riječi iz dna njegove duše Ne znam koliko sam stajala u tom položaju. Kada sam se trgnula, tijelo mi je bilo ukočeno. Istuširala sam se i legla. Igor nije bio u kući. Sigurno je pronašao mjesto na kojem će pokušati ublažiti bol koju je nosio u sebi. Njemu je bila potrebna samoća, a meni on. Ja sama nisam mogla pronaći mir. Meni je trebao netko s kim bih podijelila sve što sam nosila u sebi. Zar se ljubav ne bi trebala očitovati i na taj način? Iako sam legla, okretala sam se neprestano. Nemir koji se nastanio u meni bio je previše jak da bih mogla usnuti. Ustajala sam i vraćala se u krevet. Pred samo jutro čula sam kako Igor ulazi u kuću. Zatvorila sam oči kad je ušao u sobu. Prišao je krevetu. Pokrio me je. Sjeo je do mene i uhvatio me za ruku. Osjetila sam kako mu se tijelo trese od jecaja. Istog trenutka sam otvorila oči i sjela. - Igore - prošaputala sam njegovo ime. - Što je? - nisam znala trebam li ga zagrliti ili ostati u položaju u kojem sam i bila. - Ja sam budala rekao je grcajući. - Što to govoriš? - upitala sam ga. - Istinu - nije me gledao u oči, iako je razgovarao sa mnom. Znala sam da se srami svojih suza. Kao muškarac, smatrao je da treba biti jak, ali i on je bio ljudsko biće. Volio je, osjećao, patio i slamao se nad tom boli. - I nitko mi nije imao hrabrosti reći osim tebe - napokon me je pogledao. - Imala si pravo. Ja sam samo sebičnjak koji je mislio da nema pravo ponovno biti sretan. Bojao sam se da i tebe ne izgubim. Prvi put jedan dio mene je umro, a drugi put ne bih preživio. Znam da ne bih - ponovio je. Pokušala sam nešto reći, ali mi ništa pametnog nije padalo na um. - Znam da sam najviše nepravde nanio tebi. Oprosti mi - jače je stisnuo moju ruku. - Moja prošlost se tebe ne bi trebala ticati, tako sam razmišljao, ali nisam imao pravo. Ja s tom prošlošću živim, a pošto si ti sa mnom, živiš i ti na svoj način. Da, prokleto me je boljelo kada sam izgubio suprugu i sina. Molio sam se da i ja umrem s njima, ali sam bio živ. Disao sam, a to je bio jedini dokaz da živim. Nekoliko puta sam bio u iskušenju da im se pridružim, ali na taj način bih izdao uspomenu na njih. Želio sam živjeti i za njih, a onda sam tebe upoznao. Ne slutiš kroz kakav sam pakao prolazio. Želio sam te, moje te tijelo željelo isto kao i srce, a ta želja je postajala sve jača i jača. Morao sam te imati, ali sam se bojao da ja u sebi nosim nesreću, prokletstvo koje bi i tebe moglo dotaknuti. Rekao sam ti da ne želim djecu, ali to nije istina. Želim ih, ali premirem od straha da se ne bi ponovila tragedija koja me je već jednom zadesila. Zaključio sam da je bolje ne izazivati sudbinu, ali možda griješim. Ne znam - slegnuo je ramenima. - Nikada nemoj u moju ljubav sumnjati rekao je ozbiljno. - S vremenom ću ti sve reći, samo imaj strpljenja. Volim te, volim te ... - nagnuo se nad mene i nježno me poljubio. Po prvi put sam osjetila da su te riječi ljubavi izgovorene iz dubine duše, da doista i njegovo srce misli ono što su mi njegove usne rekle. - I ja tebe volim - rekla sam ganuto. Samo me je uzeo u zagrljaj. Bio je to zagrljaj nade, zagrljaj koji je obećavao ljepšu budućnost, onu u kojoj će sve tajne biti otkrivene. Osjećala sam da smo po prvi put muž i žena, da dijelimo dobro i zlo, a znala sam da je ovo tek početak. Slušala sam kako priča o svojoj pokojnoj supruzi, o djetetu, slušala sam o prošlosti koja se ispriječila između nas, ali nas je na kraju i spojila, ujedinila. Otvorio je svoje srce, napravio je mjesta za budućnost, za moju ljubav i za sve ono što nas je čekalo u životu.
Ne, ne. U ovoj priči nije riječ o odnosu mog sina i njegovog prijatelja već odnosu mene i njegovog prijatelja. Je li to bilo moralno, je li to normalno ponašanje, jesam li pogriješila, jesam li se ogriješila u Božje zakone ... Pročitajte i prosudite sami. O svjetovne zakone nisam jer je dečko bio punoljetan, točnije, kad sam ga upoznala imao je devetnaest godina, jednu godinu stariji od mog sina. Eto, jasno je da bih mu mogla biti majka. Jer ja sam u to vrijeme imala trideset devet godina! Duplo starija od njega! No najprije nešto o mom životu prije sinovljevog prijatelja ... Udala sam se s osamnaest. Onda to i nije bilo neobično. Rijetke su djevojke išle studirati iz mog sela. Nismo bili daleko od grada, ali smo ipak bili sa sela. Otac je radio kao domar u lokalnoj školi, a u istoj školi mama je bila kuharica. Ja i sestra išle smo u istu školu, poslije u tekstilnu u obližnjem gradu. Očekivalo se od mene da se zaposlim poslije škole i naravno, udam. Tako je i bilo. Upoznala sam muža još tijekom srednje škole. Najprije smo se skrivali, a nakon nekog vremena čak i ne. Roditelji su nas "pripremali" da se što prije vjenčamo. Tako smo i uradili. Onda sam bila još nezrela djevojčica, i mislila sam da je brak nešto romantično, prekrasno, mislila sam da se ja samo moram truditi pa će se truditi i on, i svi oko mene. Kako naivno! Ja se jesam trudila, bila sam snaha koja živi s njegovim roditeljima, a on samo povremeno svrati doma. Poslije posla, druženje s prijateljima, onda pijano traženje seksa, pa odlazak na posao, pa opet sve ispočetka. Tako sam živjela skoro deset godina. U međuvremenu sam rodila sina, Leona. Nekako u vrijeme kad je Leon krenuo u školu, moj muž postao je pravi alkoholičar, nasilan, rastrošan. Nisam mogla više to podnositi. Da su svekar i svekrva bili na mojoj strani, možda smo i imali šansu. Međutim, oni su ga zagovarali - kao, pa valjda njihov sin ima pravo na malo druženja. Možete misliti - malo druženja! To je bilo konstantno opijanje i onda zlostavljanje prvenstveno mene. Dobar rad išao mi je u prilog Kad je krenuo zlostavljati i dijete, odlučila sam otići. Jednostavno sam pokupila stvari i otišla mami. Mama je živjela sama jer tata je u međuvremenu umro, a sestra se također udala. Primila me, naravno. Ona je imala malu mirovinu, a ja malu radničku plaću, ali odlučile smo da ćemo nekako stisnuti. Radila sam još svašta: peglala i spremala po kućama, doma šivala odjeću susjedama. Uglavnom, nikad nisam imala vremena, stalno sam bila u trci za dodatnom zaradom, dodatnim poslom. Onda se desilo da su u firmi počeli modemizirati proizvodnju i nekako sam se našla u grupi radnica koje su izabrane za obuku na novom uređaju za izradu krojnih slika. Brzo sam sve to pohvatala i dala neke dobre prijedloge. Direktor je prepoznao moje potencijale i unaprijedio me u voditeljicu novog odjela. Bila sam polaskana, ali i pomalo prestrašena. Upisala sam se na još jedan tečaj za upoznavanje nekih informatičkih alata i programa o vlastitom trošku. Pa onda još jedan napredan, pa još jedan. Sve sam to brzo pohvatala. Izgleda da sam prirodni talent za to. Šteta samo što se nisam školovala na vrijeme. No u mojoj firmi priznavali su dobar rad, a ne formalno obrazovanje. To mi je išlo u prilog. Napredovala sam do direktorice proizvodnje. Ja, samo sa srednjom tekstilnom, postala sam direktorica! Onda sam se upisala u višu tekstilnu, uz rad. Čak je i moja firma snosila polovicu školarine. Naravno, to nikad ne bih uspjela da sam ostala u braku ispunjenom alkoholnim parama i nasiljem. Obrazovanje znači neovisnost Postala sam "važna" osoba, više nisam bila ta koja skreće pogled kad ide šef, već su ga drugi skretali kad bih ja prolazila. A doma? Mama je preuzela vođenje kućanstva i sad nam je bilo daleko lakše jer sam ja dobro zarađivala. A sin je išao u školu. Mislim da sam i njemu učinila uslugu kad sam se razvela. Onakav otac sigurno mu ne bi bio poticaj. Ostao je on u kontaktu s tatom, ali to je sve bilo sporadično i to uglavnom kad bih ga ja podsjetila da bi mogao nazvati tatu kad sam pretpostavila da je doma i da nije pijan. A otac je njega isto zvao samo ponekad i to uglavnom kad bi bio pijan i usamljen pa se sjetio da bi ga dijete moglo malo zabaviti. Srećom, Leon se brzo naučio kako izbjeći takva druženja. - Gle, tata. Upravo krećem na nogomet. Moram se pojaviti jer u nedjelju igramo važnu utakmicu. - A sutra? - Sutra? Hm. Ah, da. Imam njemački u školi stranih jezika. Uglavnom je tako to završavalo. Ja nisam htjela Leonu braniti druženje s tatom, ali znam da takva druženja sigurno ne bi bila poticajna za mog sina. Živjela sam prilično sretno. Nakon onakvog nemira u braku, ovo je bio zaista miran život. No sve češće sam donosila posao i doma, a i stres zbog posla i odluka koje sam morala donositi - u život mi se počeo uvlačiti nemir. Nije to onaj nemir i strah koji sam osjećala u braku s alkoholičarom, bio je to nemir zbog sve manje vremena koje sam mogla posvetiti sebi, a i sinu. Doduše, on me sve manje trebao. Bio je na rubu punoljetnosti, zadnji razred jezične gimnazije i pripremao se za upis na fakultet. Htio je studirati povijest i njemački jezik. Hoće uspjeti? Svim svojim bićem željela sam da mi dijete uspije u svom naumu. Shvaćala sam ja koliko je obrazovanje bitno. Da sam se obrazovala na vrijeme, ne bih morala prolaziti sve ove tečajeve i sve strahove. Da sam bila obrazovana, ne bi završila u braku s alkoholičarom. No, dobro, to možda i ne stoji jer i mnoge obrazovane žene imaju muževe alkoholičare. Ali, obrazovana znači i prilično ekonomski neovisna. A ja to nisam bila i trpjela sam sve muževe ispade i pametovanja njegovih roditelja. Morala sam jer mislila sam da ne mogu sama uzdržavati sina. Da sam ostala obična tekstilna radnica koja plaću dobiva prema izvršenoj normi, ni ne bih mogla spremati sina u Zagreb na studij. Sad to mogu. Mogu li Ivana pozvati na ručak? Sin mi je bio i sportaš. Igrao je nogomet za lokalni klub i uživao je u tome. Bio je i dobar igrač pa je stalno igrao u prvoj postavi. Jedne subote mi je rekao: - Mama, imam jedan prijedlog - pomalo vragolasti smiješak titrao mu je na usnama. Znala sam da nešto hoće iskamčiti od mene. Sigurno nešto novca! - Jel' prijedlog ima veze s novcem? - Hm ... pa ne. - Ma daj! Pa kako to? Što bi drugo moglo biti? Ja se ne sjećam ikojega tvog prijedloga a da nema veze s novcem i dalje sam mislila da ćemo doći do novca i novčanih problema. - Mama, rastem i postajem nepredvidljiv! - voljela sma tu sinovu zafrkantsku rječitost. - Dakle, kakav je to onda prijedlog? - Upoznao sam novog prijatelja. Došao je igrati za naš klub. I što je najzanimljivije, moj je vršnjak i isto se želi upistati na Filozofski faks. No njegova je želja engleski i povijest. Nije li to baš čudno. To da smo se baš sad upoznali? - Pa odakle je? Čudno da ga ne poznaješ otprije. Poznaješ puno dječaka tu iz okolice. - On se doselio s roditeljima prije godinu dana. Živjeli su u Bjelovaru, a sad su tu blizu kupili kuću. Njegovi se namjeravaju baviti proizvodnjom mlijeka i kupili su cijelu farmu. Znaš onu pokraj koje prolazimo kad idemo u grad i što je uvijek djelovala nekako zapušteno. E sad oni to namjeravaju urediti, obnoviti i modernizirati. Ima i sestru, ali još je u osnovnoj školi. - Zanimljivo. I što ste vas dvojica dogovorili? - Kako znaš da smo nešto dogovarali? - Zato jer sam ti mama. Mame uvijek sve znaju. - Ha, da, baš! Onda sigurno znaš i koliko sam dobio jučer iz testa iz matematike. - Znam. Tri. - Vidjet ćemo je li tako. Ja još ne znam. No ako si u pravu, obećavam da ću temeljito pospremiti svoju sobu. U ponedjeljak. Ne, u utorak. Čekaj malo, ne mogu u utorak, ali u subotu sigurno. - Koju subotu? Onu pred Božić? - Gle, sad ozbiljno. Imam prijedlog. - Čekam. - Htio bih Ivana pozvati sutra k nama na ručak. Poslije bismo malo radili na prijemnom iz povijesti, a onda još poslije imamo utakmicu. Što misliš, može li doći na ručak? - Što se mene tiče, može. Moramo samo baku obavijestiti da pripremi malo više. Ivan mi se svidio, bio je baš zgodan I zaista je sutradan već prijepodne došao taj dečko. Došao je biciklom. Visoki, pomalo štrkljavi dečko, tamne, podulje kose, tamnih očiju i prvim naznakama tamne brade. Bit će zgodan muškarac jednog dana - to mi je palo na pamet kao prvi dojam. Onda sam se posramila takve misli. Ipak sam ja majka njegovom prijatelju i ne priliči da tako razmišljam. Vjerojatno sam vršnjakinja njegove mame. A pošto svog sina još smatram djetetom, onda je i Ivan još dijete. - Ovo je moja mama. A ovo je moj prijatelj o kojem sam ti govorio - upoznao nas je Leon bez neke ceremonije. Pružila sam dečku ruku i iznenadila se čvrstinom stiska. To obično imaju sigurni, zreli i izgrađeni muškarci, samosvjesni. - Ja sam Tatjana. Dobro nam došao. - Ivan. Drago mi je da sam vas upoznao teta Tatjana - lijep osmijeh, ali zar je baš morao reći "teta Tatjana"? A što bi mi drugo mogao reći? Možda sam i starija od njegove mame? Uglavnom, ručali smo, zabavljali se uz ručak i Ivan se sasvim dobro uklopio u našu obitelj. Bio je pomalo zafrkant, baš kao i moj sin. Stoga su se valjda i slagali tako. Poslije su zaista otišli u vrt s hrpom knjiga i nešto iščitavali i diskutirali. Kad je došlo vrijeme za utakmicu, Leon je spakirao opremu za nogomet, uzeo svoj bicikli i samo mi doviknuo da oni idu. Vidjela sam sa balkona kad je Ivan mahnuo na pozdrav. I opet mi je prozujala ona misao da je baš zgodan dečko. I opet sam se posramila. Kako sam mogla njega gledati tako, a za svog sina mislim da je još dijete? Tu sad moram napisati nešto i o svom ljubavnom životu. Sve stane u jednu jednostavnu rečenicu: nema ga. Dobro, nije da nisam povremeno imala nekog muškarca, simpatiju, pa bilo je čak i nekoliko susreta, poljubaca i poneki seks na zadnjem sjedalu auta. No ništa vrijedno spomena. Niti jedan od tih muškaraca nije mi dotaknuo osjećaje. Za mene muškarci kao izvor ugode i lijepih osjećaja, nisu postojali. Ne mogu reći da me neki nisu uzbuđivali. Branimir, na primjer. U našoj firmi bio je šef kotlovnice i kad sam se razvela, često mi se pridruživao za stolom u menzi, ili kad bih išla kući autobusom, sjeo bi kraj mene. I primjećivala sam da mu se sviđam. Onda mi je ponudio da mi proda kompjutor koji njemu više nije bio dovoljan. Dovezao mi ga jedne subote kad moje mame i sina nije bilo u kući. I što da kažem, prvo kava, pa pivo, pa neki viski, na kraju smo završili u krevetu. Bilo me pomalo sram, ali on me uvjerio da to nije ništa pogrešno, oboje smo razvedeni i imamo nekih potreba, zašto da ih ne zadovoljimo zajedno? I odgovarao mi je takav dogovor. Kad je kupio auto, otišli bismo negdje gdje nas nitko ne poznaje, ili ako bi imao praznu kuću, on ili ja ... Onako prikriveno, da me nitko ne vidi i ne prepozna. Onda sam ja napredovala, a on je ostao tamo gdje je bio. Nije da sam sad odjednom licemjerno mislila kako me nije dostojan. On sam se počeo držati nekako rezervirano pa sam ja pretpostavila kako ga više ne zanimam. A onda sam ga i vidjela s jednom Anom iz krojačnice, isto razvedenicom kao i ja. Shvatila sam. Dobro se osjeća upravo s takvim tipom žena: ne previše samouvjerene, ne previše obrazovane, a same i usamljene pa stoga i ne previše zahtjevne. No, kako sam ja napredovala, tako sam se počela družiti i s drugom vrstom ljudi: onim prodornijima, samouvjerenijima i uspješnijima. Muškarci iz te grupe ljudi znaju biti jako upečatljivi: srednje godine, lagano prosijedi, šarmantni, duhoviti, a i financijski dobro potkovani. No, uglavnom su sretno oženjeni i u stalnoj potrazi za potencijalnim ljubavnicama. Ja baš nisam bila tip za ljubavnicu, tim više što nisam ni mlada, ni atraktivna s nekim fizičkim atributima koji su poželjni kod ljubavnica. Ali onda sam shvatila: žena i ne treba biti prekrasna i savršenog tijela da bi bila zanimljiva, treba odavati sliku da savršeno vlada svojim životom, da zna što hoće i da nije sputana nekim predrasudama. Uredila sam se i odlazila na fitnes Tu mi je tajnu otkrila jedna kolegica, poprilično starija od mene, a upoznale smo se na jednom seminaru u Opatiji. Tamo su me poslali iz moje firme, na nekoliko dana. Mislila sam da će to biti odmor, opuštanje i pomalo slušanje predavanja. A bio je to najpoučniji tjedan u mom životu. Silvija je bila iz slične firme kao i moja i bila je direktorica pogona u kojem se šivao luksuzni večernji program za žene, dakle sve one prekrasne toalete koje viđamo na televiziji. Slučajno smo sjele zajedno na doručku, a kako je ona bila sama, a i ja, jednostavno je bilo prirodno da i ručamo zajedno i večeramo, a onda i odemo na večernju šetnju. Uz sve razgovore koje smo vodile, ja sam se otvorila i ispričala joj o svom životu. Vjerojatno je osjetila da mi treba dati neki savjet. - Vidiš, Tatjana, žena je ono što odluči biti. - E, kad bi ti bilo tako jednostavno. - Ali jest jednostavno. Kad si odlučila da ne želiš biti žena alkoholičara, otišla si i pronašla rješenje. Ti si odlučila. - Da, samo što je to bilo već neizdrživo stanje, nasilje prema meni, a onda je krenuo i na sina ... - Uglavnom se mijenjamo kad je nešto neizdrživo. Onda možemo, nađemo snage, volje, hrabrosti. Zašto ne bismo sve to našle i prije nego je neizdrživo? Kako možemo kad se više nema kamo pobjeći, a prije ne možemo? - Da, razumijem što mi govoriš. I kad sad ti to tako kažeš, prilično je logično postavljeno pitanje. - Pa je. Ja ti kažem, trebaš smo odlučiti što želiš biti i tome stremiti. I odjednom kao da se otvaraju baš prava vrata prema tvom cilju - tako smo razgovarale cijelu tu večer, i sutradan i prekosutra. Silvija mi je otvorila jedna vrata. Odjednom sam počela razmišljati da ne želim biti samo obična samozatajna žena koja dobro obavlja svoj posao. Želim biti žena koju će primijetiti, ako ne zbog pojave, a onda zbog znanja, sposobnosti. I već po povratku iz Opatije počela sam raditi na tome: otišla sam frizeru, obojila kosu i potpuno promijenila frizuru. Odlučila sam da ću si kupiti nekoliko skupih komada odjeće, a ne da si kao do sada sve sama šijem. To što sam ja sašila, svakako se moglo mjeriti s onim iz skupih butika, ali nije bilo onako sjajno, sa pomalo otkačenim detaljima. Ja sam si uvijek šivala čistu klasiku. Sad sam kupila nekoliko komada odjeće s potpisom. I zaista, kad sam obukla komplet od tri i pol tisuće kuna, osjećala sam se vrednije. Možete se smijati i ne mi vjerovati, ali bila sam si ljepša, nekako uspravnija i sigurnija u sebe. Počela sam odlaziti na fitnes u našem mjestu, najprije dvaput tjedno, a onda i triput. Ne samo da sam se dobro osjećala fizički zbog vježbanja, nego mi je i druženje s tim ženama postalo baš lijepo. Nisam postala druga žena preko noći. Ali nakon nekoliko mjeseci ljudi su počeli primjećivati da sam drugačija. Masiranje je trajalo duže nego je trebalo Sve češće bih dobila kompliment ili samo opsaku, na primjer: "Tatjana, ti nekako sjajiš". "Tatjana, otkako si promijenila frizuru ti si skroz druga žena. I govoriš drugačije i izgledaš drugačije". "Vrijeme tebi ne čini ništa, Tatjana. Ti si sve mlađa. Jesi li to otkrila eliksir vječne mladosti"? I sve tako, i sve češće. Najprije se nisam znala nositi s tom naklonošću i komplimentima, ali i to sam naučila. A sad da se vratim na Ivana ... Jedne srijede navečer Ivan nam je pozvonio na vrata. No Leon nije bio kod kuće, bio je s ocem na nekoj utakmici nakon dugo, dugo vremena. Ivan to očigledno nije znao - ili je znao? - pa ga je došao potražiti. - Trebam nešto Leona. Je li možda kod kuće? - Ne, i ne znam kad će se vratiti jer se sreo s tatom nakon dugo vremena. Žao mi je. Trebao si nazvati - i meni ga je bilo nekako žao. A kad je već bio tu na vratima, mogao mi je i nešto pomoći. Upravo sam se mučila s nekim programom za obradu fotografija. Da je Leon doma bilo bi to čas posla. Ovako sam potrošila već par sati, a rezultati su bili jadni. No kad se već Ivan tu našao, zašto da mi ne pomogne? - A imaš li ti malo vremena? Ja se mučim s jednim programom za obradu fotografija i nikako da dobijem ono što želim. Jesi li voljan pogledati? Znam da je to vama mladima mačji kašalj. - Nema problema, teta Tatjana. Ionako imam vremena večeras. - Hajdemo. Kao mito ili plaća unaprijed, mogu ti obećati palačinke. - Ooo! Onda svakako ostajem - nasmijao se. I tako smo nas dvoje radili nekih sat vremena i zaista je to i Ivanu bilo čas posla. Sve mi je posložio upravo kako sam ja htjela, a ja sam napravila brdo palačinki. Sjeli smo u dnevnoj sobi na udobni kauč, prihvatili se jesti palačinke i ugodno čavrljali. Ne znam kako nisam već onda primijetila, ali s Ivanom nisam razgovarala kao sa svojim sinom. Njega sam nekako držala kao odraslog, ravnopravnog sugovornika. Ne da ja tako ne razgovaram i s Leonom, ali on mi je sin, on će uvijek biti dijete za mene. Ivan mi već na prvu nije bio dijete! I zaista je bio zreo za svoje godine. U jednom trenutku oboje smo posegnuli za nečim na stolu i lagano se sudarili glavama. Odmah me uhvatio za glavu i počeo lagano masirati udareno mjesto. - Boli vas? - Pa i tebe vjerojatno boli. Onda sam nekako shvatila da to njegovo masiranje traje duže nego bi trebalo. Pogledi su nam se sreli. Gledao me značajno i nekako duboko, kao da želi pročitati moje misli. A moje misli su se uskomešale. Dovoljno sam stara da znam što znače takvi dodiri i takvi pogledi. Ali od prijatelja mog sina to ne bih nikako očekivala! Zaljubljen sam u tebe od prvog dana Odmaknula sam se i otišla u kuhinju odnijeti tanjure. Došao je za mnom i bez riječi me samo gledao. Onda sam primijetila i napetost u njegovim hlačama. 0 bože! Pa nije valjda! Kako ću ovo sad riješiti? Odmah u glavu da kažem da je njegovo ponašanje neprimjereno, ili da se pravim da ništa ne vidim i nekako ga otpravim doma? Je li on nešto kriv ili sam ja poslala neku poruku time što sam ga pozvala? Dok sam ja tako premetala čudne misli po glavi, pojavila se moja mama koja nikad ne izlazi iz svoje sobe poslije sedam sati jer gleda sapunicu za sapunicom. Sad se pojavila i ... Spasila neugodnu situaciju. Ivan se nekako na brzinu spremio i otišao. A meni je u glavi ostao hujiti tornado. Otišla sam u krevet samo da se ne moram sresti s Leonom ili mamom i da ne primijete da sam nekako čudna. I premetala sam događaje od večeras u glavi, do jutra. Čas me bilo sram, čas sam bila nekako ponosna da u mojim godinama mogu pobuditi zanimanje takvog mladog dečka. A onda opet sram, jer on još i nije zreli muškarac. Pucaju ga hormoni. Tako valjda reagira na svaku ženu koja mu se približi na metar. Oh, mora da sam u njegovim očima ispala smiješna na kraju! Kako mu jasno i glasno nisam rekla da znam da su to hormoni, ali nek se ubuduće suzdržava u mojoj blizini. Mogla bih mu biti mama! No on je došao i sutradan. Ne sam, već s Leonom. Otišli su u njegovu sobu, ali smo se kratko sreli na hodniku. Mislila sam sve zaboraviti i biti srdačna i taman što sam ih veselo pozdravila, Ivan se prolazeći pored mene, očešao o moju ruku i lagano me uhvatio za prste i samo značajno pogledao. Opet bura u mojoj glavi. Ne mogu vjerovati da si to dopuštam od jednog balavca. Vjerojatno to prepričava dečkima iz društva i grohotom se smiju na sve to. Još će i Leon to saznati i biti posramljen zbog ponašanja svoje mame. Ali što da uradim? Kako da se izvučem iz toga, a da nitko ne bude povrijeđen? Usprkos svemu, ja Ivana nisam htjela povrijediti. Htjela sam mu samo reći da nije primjereno tako se ponašati prema prijateljevoj majci. Ali kako ću mu to reći, kad je uvijek s Leonom? Kako da ga ulovim nasamo? I onda mi se pružila prilika. Jednog dana vraćala sam se s posla i vidjela Ivana kako žuri na autobus kroz mali parkić. Parkirala sam se i zazvala ga. Vidio me i prepoznao i požurio prema meni. Sav ozaren i beskrajno uzbuđen što me vidi, dotrčao je do mog auta. - Uđi Ivane. Ideš doma, pretpostavljam. - Da. Ali ne žuri mi se, ako imate još kakvog posla, vi samo sve obavite. Ja ću s vama. - Imam posla. Ali s tobom. Ostao je zabezeknut. On je mislio drugo, bilo mi je to jasno, ali ja sam mislila objasniti mu sve i konačno prekinuti ovu smiješnu situaciju. I što se onda desilo? On je meni objasnio! - Ja sam zaljubljen u tebe od prvog dana. Samo što ti to nisi vidjela. - Ivane, ti si još dječak. - Možda, ali te volim. Ti si žena kakvu bih ja htio u svom životu - ispalio je kao iz topa. - Gle, ja sam polaskana time, ali znaš da je to nemoguće. Leon bi bio jako povrijeđen da zna da ovaj razgovor uopće vodimo. - Neće saznati. Nitko ne mora saznati. - Ali kako ti to onda zamišljaš? - Zar je grijeh samo se voljeti? Ta mi se rečenica urezala u sjećanje. Još dugo sam mu govorila da nema ništa od te nemoguće ljubavi, da sam ja prestara, da ja njega ne volim, da će biti još puno djevojaka primjerenije dobi koje će voljeti najviše na svijetu i neka sve čim prije zaboravi. Tako smo se nekako i razišli. Mislila sam da je gotovo, konačno. Ali nije bilo. Sad su se meni u glavi počele rađati kojekakve misli. Stalno mi se vraćala njegova rečenica: Zar je grijeh samo voljeti? I stalno sam se vraćala na njegov osmijeh, na njegove oči. Onda bih se opet posramila, pa opet zaglibila u neprimjerene misli. Sin bi me se valjda odrekao da zna o čemu, tj. o kome razmišljam. I onda sam dobila poziv od Ivana. - Večeras sam sam. Odnosno, sam sam nekoliko dana, ali volio bih da večeras dođeš k meni. - Ivane, što je tebi? To smo riješili. Ja sam stara žena i neću doći! - Dođi. Dođi navečer i riješit ćemo to jednom zauvijek. Jesi siguran da smiješ piti vino? [caption id="attachment_1612" align="alignleft" width="300"]Zavela sam duplo mlađeg Zavela sam duplo mlađeg[/caption]Taj sam dan hodala kao zombi. Pa što da uradim? Ako odem, bit će to kao da želim nešto. Ali možda ga uspijem uvjeriti da je sve to pogrešno i da nema smisla. Ako ne odem, neće prestati i bojim se da će i Leon nešto posumnjati. Otišla sam. Pozvonila sam mu na vrata u osam navečer. Bila je kasna jesen, vani je hučao jak vjetar i padala je kiša. Čim sam zakoračila u hodnik, vidjela sam da je pripremio romantičan ugođaj i da nešto fino miriše iz kuhinje. On je mene pozvao na romantičnu večeru! Moram to riješiti sada, tu u hodniku, jednom i zauvijek! - Ivane, rekla sam ti da to nema smisla! - Polako, sve ćemo raspraviti. Polako, uz jelo i vino bit će nam lakše reći sve što osjećamo. - Vino! Jesi li ti siguran da smiješ piti vino? - Jesam. Imat ću uskoro dvadeset godina, tako da ne moraš brinuti. Mislim zbog druženja sa mnom, ne zbog vina. - Možda nije nezakonito, ali je nemoralno. - Zaista? Pa ne opsjedaš ti mene, već ja tebe - nasmijao se. I tako sam ja nastojala uvjeriti ga da nema šanse, ali nisam otišla. Nisam otišla, a trebala sam. Ne znam kako se sve to dogodilo, stalno sam razmišljala kako ga moram uvjeriti da prestane, a na kraju večeri završila sam s Ivanom u zagrljaju. Uvjerio je on mene. Neću sad tvrditi kako nisam bila svjesna što radim, da sam se napila, da sam bila pod sedativima ili išta slično. Bila sam potpuno svjesna. Cijelu večer pokušavala sam mu naći manu, ali nisam je našla. Hoću u stvari reći - dok sam mu govorila kako me mora zaboraviti, ipak sam ga procjenjivala kao muškarca. A kad me zagrlio i poljubio, prepustila sam se. Bio je nježan i nikako ne nespretan, što bi se očekivalo od nekoga njegove dobi. Jednostavno, zaboravila sam na sve moralne skrupule i prepustila se. Zašto ja moram stalno biti "na pravom putu"? Zašto da i ja ne pokleknem jednom? Te sam se noći iskrala dok je Ivan spavao. Nisam otišla kući. Vozila sam se naokolo i razmišljala. Osjećala sam se istovremeno kao da lebdim, ali i nedostojno. Spavala sam s prijateljem svog sina i sramim se, a opet osjećam se tako lijepo. Bilo mi je lijepo s njim. Ali znam da je tu sad vrijeme da stanem na loptu. Ostavila sam ga na najgrublji način Ako dopustim da se naša veza nastavi, bit će puno povrijeđenih osoba u mojoj okolini. A prvenstveno moj sin. Ako mi je itko ikad bio motivator, onda je to moj sin. Za njegovu dobrobit spremna sam učiniti sve. Shvatila sam što mi je činiti. Ivan me nazvao već sutradan. Nisam mu dala da puno govori. Ja sam govorila. - Ivane, nemoj očekivati ništa više od mene. - Tatjana, što se desilo? - Desilo se to da sam ... Desilo se to da sam postigla što sam htjela. Sad je kraj. - Kako to misliš, postigla si što si htjela? Uto mi je zazvonio drugi telefon i morala sam prekinuti. Rekla sam da ću ga nazvati, ali cijeli sam dana bila zauzeta i nekako nisam našla dovoljno vremena i mira da ga nazovem i stavim točku na kraj te priče. No, kad sam krenula doma, na parkiralištu kraj mojeg auta stajao je Ivan. Dobro, ako hoće oči u oči, neka bude oči u oči. Ušla sam u auto bez riječi. I on je ušao. Vidjela sam mu nekakav strah i brigu u očima. A ja sam glumila čvrstu, beskrupuloznu ženu. Odlučila sam da ću mu se prikazati kao "gutačica muškaraca". Jedino tako sam ga mogla odbiti od sebe. Jedino tako smo mogli izaći iz afere bez puno povrijeđenih. Znam da će Ivan biti jako povrijeđen, znam da će o ženama dugo misliti da su bezosjećajne i vjerojatno neko vrijeme neće pokušati s nekom novom ženom. Sve mi je to jasno i jasno mi je da sam ja za to kriva. Ali sad kad je već tako kako je, moram sve prekinuti da šteta i povrijeđenih ne bude još i više. Da mu kažem istinu - a to je da je i on moje osjećaje dotaknuo sve bi se odužilo, samo bih ga teže odbila od sebe, a onda bi se sve moglo doznati i poput požara poharati i druge, prvenstveno mog sina. Boje da ja ispadnem "beskrupulozna žderačica muškaraca" i da tome bude tu kraj. Parkirala sam se uz park na jednom malom parkiralištu, okrenula se prema Ivanu i s najhladnijim pogledom i tonom koji sam mogla odglumiti rekla sam mu: - Ivane, što si ti mislio da će biti? Da sam se ja zaljubila u mladića bez iskustva i ikakve karizme? Nemoj biti naivan. - Ja sam mislio ... Mislio sam da si uživala - tiho se oglasio. - Jesam. I što onda? Prošla sam sito i rešeto s mužem alkoholičarom i odlučila sam da je život prekratak i da trebam uživati. Jučer si to bio ti, danas netko drugi, sutra netko treći ... Razumiješ? - Mislio sam da nisi takva osoba. Mislio sam ... - nije mogao dovršiti rečenicu. - Žao mi je što se nismo razumjeli. Pokušala sam ti reći da se ne upuštaš sa mnom, ali nisi slušao, ili nisi htio čuti. Sad, što je bilo - bilo je, i tu je kraj. - Ne mogu vjerovati da ... - opet je zastao, a ja sam dovršila njegovu rečenicu. ... da sam te iskoristila? Vjeruj! Stoga, moja ti je preporuka da se ne upuštaš sa iskusnim ženama, opet će te iskoristiti neka druga. Bolje ti je da se okreneš vršnjakinjama ili čak mlađima od sebe. U tom dvorištu ti možeš manipulirati, u mojem samo možeš biti izmanipuliran. Pogledao me najtužnijim pogledom koji sam u životu vidjela. Skoro sam pokleknula i posegnula za njim da ga zagrlim. No ipak sam bila čvrsta u odluci - pod svaku cijenu moram ga odbiti od sebe. - Sad molim te izađi. Imam nekog posla u gradu i ne idem doma - čvrsto, hladno, bezosjećajno sam izgovorila. Izašao je i samo stajao kraj auta, a ja sam se ironično nasmijala u njegovom smjeru. Valjda je bilo ironično? Odvezla sam se daleko izvan grada, na nasip uz rijeku. Stala sam i gorko plakala. Znam da sam u jedan mladi život unijela buru. Znam da sam mu priredila pakao. No vjerujem da će on to preboljeti. A ja? Što ću ja? I sebi sam priredila pakao. S njim sam osjetila ono što već godinama nisam. Ako sam uopće ikada. Ali se istovremeno osjećam prljavo i nemoralno. Što bih ja mislila o ženi koja bi to priredila mom sinu? A ja sam se usudila to uraditi nečijem sinu! Kako ću oprostiti samoj sebi? Međutim, otkako živim dinamičnijim životom, kako se puno krećem među ljudima, vidjela sam već svakakvih parova. Ne tražim ja ispriku za svoje ponašanje, jer ti ljudi imaju neke svoje životne priče, neke svoje živote. Ali svoj život i svoj mir, samo ja mogu kreirati. Onda sam se sjetila Silvije i njenih životnih pouka: - Možeš biti što poželiš! Istina, može se biti što "poželiš". Ali ja to ne želim. To je kao i šarena ambalaža pa kupujemo sve šareno i lijepo zapakirano, a u biti to ne želimo. Neki možda nikad ne postanu zrele osobe pa i dalje padaju na šarene "navlakuše". Ja sam sebe smatrala zrelom i staloženom ženom, a pokleknula sam. Trebat će mi neko vrijeme da se "presložim" i oprostim samoj sebi.
Samo da prijeđem granicu u jutarnjim satima dok nema gužve, razmišljao sam vraćajući se s poslovnog puta po Austriji, gdje sam tijekom proteklih dana sklapao ugovore o nabavi robe za firmu u kojoj sam bio zaposlen kao menadžer, a otad mi se život sveo na putovanja koja su me sve više umarala. Nakon stotine prevaljenih kilometara ponekad nam se učini da tim suvremenim cestama bezglavo jure motori bez ljudi, koje u velikim brzinama i ne primjećujemo za upravljačem. Mada nisam pristalica brze vožnje, prisiljen sam prilagoditi se tempu ostalih vozača na tim pistama smrti, u što se pretvorila autocesta, jer pri tim vratolomnim brznama upravlja motor, a ne vozač, pa nije iznenađujuče što toliki ljudi ginu u prometu. Na tim bih se zamornim putovanjima najčešće zaželio ljudskog glasa, pa sam jedan od rijetkih vozača koji uzima autostopere. Tako razmišljajući tog prohladnog jutra kasne jeseni, približavao sam se graničnom prijelazu Podkoren, planinskome prijelazu otkuda se pruža pogled na visove Julijskih alpa, a na dalekom horizontu se u tom trenutku pomaljala užarena sunčeva kugla i ponijela moje misli u Zemlju izlazećeg sunca. - E, moj prijatelju, kome ću ja sad prenositi svoje dojmove s mojih poslovnih putovanja kad te više nema u mojoj blizini? - pitao sam bezglasno, misleći na Ninoslava, mog drugara iz djetinjstva, nerazdruživog prijatelja i suradnika u poslu, koga sam pred mjesc dana ispratio na put za Japan. Nakon njegova odlaska, izlazak sunca za mene znači mnogo više nego običan početak novog dana. Obuzela su me sjećanja na zajednička maštanja o budućnosti u studentskim danima, jutarnje trčanje obalom rijeke, prve ljubavi i razočarenja na prvim koracima u život. Mada smo odabrali studije organizacije i informatike smatrajući naše zanimanje prestižnim u ovom našem vremenu, morali smo prihvatiti ponuđeni nam posao koji nije imao mnogo veze s našom naobrazbom, ne bi li kakvom takvom zaradom pripomogli kućnom budžetu naših roditelja koji su nas predugo uzdržavali. A onda se u njegovom životu pojavila Suzuko, mala Japanka, kako smo je među sobom nazivali. Nikako mi nije bilo jasno da se moj prijatelj, dvometraš zaljubio u minijaturnu Veneru, kakvoj je sličila Suzuko. Nisam rasist, ni nacionalist ali prema djevojkama s Dalekog istoka sam osjećao izvjesnu odbojnost mada je nisam znao objasniti. Nisam baš siguran da je to odbojnost ili samo zaziranje od nepoznatog, drukčijeg mantaliteta i kulture. Tek kad sam pobliže upoznao Suzuko kao prijateljevu djevojku, uvidio sam svoju zabludu. No ipak sam bio iznenađen kad mi je Ninoslav jednog dana rekao: - Ako želim zadržati Suzuko, moramo se vjenčati kako ona ne bi morala napustiti našu zemlju jer joj ističe dozvola boravka. - Jesi li dobro promislio, Nino? Nije li brak i suviše ozbiljna veza u koju srljaš vođen dobrohotnošću? - Ne samo dobrohotnošću, već emocijama i dubokim promišljanjem budućnosti. Suzuko je u moj život unijela smirenost kakvu nikad ranije nisam osjećao. Najbolji prijatelj odlazi u Japan Njena životna filozofija, da se trebamo radovati svakom novom danu, čini sretnim svako moje buđenje. Ti znaš koliko sam bio nezadovoljan životom, a posebno sam razočaran poslom koji obavljam jer, da sam želio biti trgovački putnik, ne bih pet godina studirao. Već sam prve godine u firmi shvatio da je "menadžer", što mi stoji kao zanimanje, obična varka. U toj firmi nema napredovanja u službi ako nisi rođak vlasnika. Uzalud mi strani jezici, stečeno znanje i konačno, sposobnost. Zato sam eto, odlučio sa svojom suprugom otići u Japan. Jer ovdje nema života ni za nju, ni za mene. Ona je to isto shvatila samo je njeno objašnjenje nešto suptilnije. Suzuko je postigla svoj cilj zbog kojeg je došla u Europu da upozna način poslovanja - i nema želje ostati ovdje. Da se nismo zaljubili, ona bi se već vratila, ali kad sam joj priznao da bez nje ne mogu zamisliti svoj život, predložila mi je vjenčanje kao izlaz. - A ja sam bio uvjeren da ... - ... da se ženimo zbog njenog dobivanja dozvole boravka. To je samo taktička varka za firmu i moje roditelje koji bi se vrlo teško pomirili s mojom namjerom da ću ih napustiti. Kad sredimo dokumente, morat će se pomiriti sa stvarnošću da odlazim sa svojom ženom - odao mi je Ninoslav svoju namjeru o odlasku u tu daleku zemlju. Nakon tog saznanja, obuzela me tuga iz posve sebičnih razloga. Spoznaja da gubim najbojeg prijatelja bila je za mene i suviše teška da bih se mogao diviti njegovoj hrabrosti što se usuđuje potražiti sreću u zemlji toliko različitoj od svoje domovine. Da je odlazio u bilo koju zemlju, i najudaljeniju u Europi ili u Ameriku, ne bih osjećao taj gubitak tako bolnim, ali u Japan! Činila mi se nestvarnom i sama pomisao da će tamo biti sretan. Nakon njegova odlaska u mom je životu nastala velika praznina, mada smo ostali u kontaktu zahvaljujući internetskoj vezi pa sam tek tada shvatio da je naš planet nakon mogućnosti komunikacije koju donosi internet, postao globalni dnevni boravak, a s obzirom na prometne veze, više ništa nije daleko. Ispred mene je bila kolona vozila pa se vožnja svela na ono već poznato, stani - kreni, kad se usput može vidjeti sve što se događa oko nas, pa sam tako zapazio autobus pokraj kojeg su putnici stajali sa svojom prtljagom. U prvi sam tren pomislio da čekaju carinjenje dok me iz razmišljanja nije prenulo kucanje na staklo koje sam odmah spustio. - Oprostite, gospodine, autobus kojim sam putovala iz Njemačke, ne može dalje voziti zbog kvara na motoru pa čekamo da pošalju drugo zamjensko vozilo, a nitko ne zna kad će taj drugi stići - bojažljivo mi se obratila crnokosa djevojka kratke frizure, s nabačenim ogromnim šalom koji joj je skrivao dio lica, mada sam već na prvi pogled ustanovio da je djevojka Azijatkinja. U prvi sam tren pomislio da mi se priviđa zbog netom prekinutih misli o prijatelju koga je ljubav prema Azijatkinji odvela u daleki svijet. Protrljao sam oči da se vratim u stvarnost, ali sam ugledao istu sliku. Budući da ja nisam rasist, nije ova djevojka trebala biti tako bojažljiva kako mi je izgledala, govoreći tihim, nesigurnim glasom. - Ako se želite povesti sa mnom, skratite priču jer se kolona ubrzano pomiče prekinuo sam zamuckivanje mlade žene kojoj je očito bilo vrlo neugodno zamoliti me da je povezem. - Da, upravo sam vas htjela zamoliti jer vidim po registraciji da ste iz kraja u kojem živim i kamo upravo putujem. Možete me ostaviti u Ljubljani, odakle mogu ... I opet sam morao prekinuti njeno opširno objašnjavanje pa sam izašao iz automobila, stavio njen kovčeg u prtljažnik, a njoj otvorio vrata i ponudio suvozačko sjedalo. - Mogla sam ja sjesti i otraga, nije problem ... - rekla je osmotrivši me sumnjičavim pogledom, što me istinski zasmetalo, pa sam rekao ne skrivajući uvrijeđenost: - Ako me smatrate pokvarenjakom pa se bojite da ću vas napastovati, još se uvijek možete predomisliti. - Oprostite, nisam mislila ništa loše! Izgleda da su mi živci malo prenapeti zbog neočekivanog prekida putovanja, a željela bih što prije stići kući. Nakon formalnog upoznavanja i kratkog razgovora, zaključili smo da ju je poslužila sreća što se namjerila baš na mene, jer smo živjeli u istom gradu. - E, baš vas je sam Bog donio, gospodine Igore! - izgovorila je nakon izvjesnog vremena vedrim glasom, posve drukčijim od onog mucanja, a njeno je lice, sretno i nasmijano, zablistalo u svoj svojoj mladenačkoj, neobičnoj istočnjačkoj ljepoti. Učinila mi se poput djevojćice, onako kratko ošišane kose, crne kao noć i vlažnih tamnih očiju iz kojih je izbijala radoznalost. Annchi sam ispričao svoj život [caption id="attachment_1639" align="alignleft" width="300"]Spojila nas je sudbina Spojila nas je sudbina[/caption]Vidim da ste lijepo odgojeni, gospođice Annchi, kad starije muškarce poput mene oslovljavate s "gospodine". No, budući da je pred nama još dosta putovanja, možemo se jedno drugom obraćati samo imenom. Slažete li se? - Naravno, Igore! I ne mislim da spadate u starije muškarce! Ako vam je dosadno, uključite radio i osjećajte se kao da mene nema - rekla je znatiželjno promatrajući planinski okoliš, a Julijske su alpe u to doba godine predivna slika prirode. - Radije bih razgovarao, ako ste i vi rapoloženi za razmjenu mišljenja, jer mi u mojim dugim putovanjima nedostaje upravo ljudski glas rekao sam s užitkom slušajući njen simpatični izgovor nekih naših tipičnih izraza. No, na poseban je način iz njenih usta zvučalo i ono "r", kad bi izgovorila moje ime Igor. Činilo mi se kao da se svaki put zakotrljala loptica po baršunastoj podlozi. Da probijem led, ispričao sam joj čime se bavim i da još uvijek živim s roditeljima. - Ako se muškarac ne oženi nakon završenog studija, u jurnjavi za karijerom zaboravi da mu godine prolaze. Pogotovo pojure nakon dvadeset i pete, a onda se i roditelji počnu brinuti hoće li njihov sin ostati neženja. U našem mjestu ima dosta neoženjenih muškaraca, tzv. starih momaka, jer se djevojke nerado udaju za dečke koji nisu bogati. One završvaju škole i zaposle se u većim gradovima i pod cijenu da ostanu usidjelice, ne žele se udati za muškarce koji nisu dobro situirani, a pogotovo ne žele pod isti krov sa svekrvom. Vjerujete da se u današnje vrijeme muškarcu teško oženiti ako nema unosno zaposlenje i vlastiti stan u gradu. Među takve i ja spadam. Radim, doduše, u firmi koja ima svoje sjedište u gradu, ali stanujem u obližnjem mjestu, kod roditelja koji se bave poljodjelstvom. Uglavnom voćarstvom i povrtlarstvom, a naše proizvode plasiramo trgovačkom lancu. Dok ne kupim stan, nema ni ženidbe, jer ni jedna djevojka koju sam do danas upoznao ne želi živjeti kod svekrve, pa još k tome van grada. Imao sam curu s kojom sam bio u vezi za vrijeme studija pa smo se čak i zaručili prije nego smo diplomirali, ali se nismo vjenčali jer mi je postavila uvjet da nađemo podstanarski stan čim sam dobio posao. Plaćajući podstanarstvo, nikad ne bih mogao uštedjeti ni novčića, a da kupujem stan na kredit i radim za kamate, moja mi zdrava pamet ne dozvoljava - posljednje sam riječi izgovorio prilično ljutito, jer bi me svako prisjećanje na moju Lanu, koja me ostavila gotovo pred vjenčanje, uvijek ponovo naljutilo. "Ti ćeš Igore, i dalje ostati moja najveća ljubav, ali je brak suviše ozbiljan potez u životu da se rukovodimo samo emocijama" - proletjela mi je mislima rečenica što ju je izgovorila moja ljubljena vraćajući zaručnički prsten. Naravno, nisam slučajnoj suputnici povjeravao sve ono što mi se u tim trenucima rojilo glavom. Imao sam dojam da pažljivo i zainteresirano sluša moje pripovijedanje, pa kako ona nije pokazivala želju da nešto kaže o sebi, nastavio sam nakon dulje šutnje: - Nemam hrabrosti da se otisnem u svijet, van svoje zemlje, nekamo gdje se bolje zarađuje, kao što je učinio moj prijatelj. Oženio se Japankom i otišao u Tokio. Ali isto tako, ne želim napustiti roditelje koji od mene očekuju potporu kad ostare. Čitavog života skrbe za moju i budućnost moje djece - budem li ih ikad imao - jer se moja sestra udala u imućnu obitelj. Kuća koju je sagradio moj otac Joško, komfornija je od svakog mogućeg podstanarskog stana, a majka mi Dorica, blage je i snošljive naravi pa će se dobro slagati sa snahom kakva god ona bila - nezaustavljivo sam oslikavao svoje obiteljsko stanje kao da hvalim robu koju želim prodati. Nije mi bilo jasno je li me na ispovijedanje motivirala moja profesionalna deformacija ili želja da me Annchi pobliže upozna. Budući da sam je od prvog trenutka doživljavao kao pažljivu osobu, koja sa zanimanjem prati svaku moju riječ, činila mi se drukčijom od žena koje nisu znale slušati, već samo puno govoriti. Takva je bila i moja Lana. Nisam mogao doći do riječi pa se užasno uvrijedila kad sam je jednom upitao, gdje se gasi. Ili je možda u mojoj podsvijesti proradila nekakva skrivena pomisao jer, Annchi mi se doista sviđala, pomislih gledajući njen božanstveni profil. Budući da živimo u istom mjestu, ne bih imao ništa protiv da postanemo barem prijatelji, a možda i nešto više, kao što je moj prijatelj postao suprug Japanke. Pomislio sam kako je draga osoba Oprostite, ne čini li vam se da smo zamijenili uloge? Ja se nezaustavljivo raspričao pa vi ne možete doći do riječi - tog sam se trenutka malo postidio. No, moja je suputnica i dalje šutjela samo se smješkajući. - Brine li se vaša mama kad ste na putovanju kao što je moja mama zabrinuta kad god sam ja na duljem putovanju? Ponekad me i ljuti njena prevelika briga, ali je pokušavam razumjeti, a vjerojatno ću je shvatiti kad jednom i sam postanem roditeljem - rekao sam da razbijem tišinu. - Nisu svi roditelji tako brižni, pogotovo ako djeca ne žive s njima ili roditelji žive daleko od njih, kao moji. Moji roditelji žive u Šangaju, gdje sam i ja rođena. Otkad sam završila visoku školu za hortikulturu, došla sam u Europu k rođaku koji živi u vašem gradu i bavi se trgovinom. Za život zarađujem pomažući u stričevoj robnoj kući na pakiranju kozmetike, a po potrebi i u kućnim poslovima. Budući da želim steći što više znanja iz svoje struke, uz posao dopunjavam svoje obrazovanje, a bude li sreće da se zaposlim, rado bih ostala u Europi. Upravo se vraćam iz Njemačke s jednog svjetskog simpozija o hortikulturi pa želim što prije stići kući. Zato sam vam puno zahvalna što ste me povezli ... - Nemojte mi zahvaljivati, Annchi! I meni je mnogo ljepše putovanje u društvu i razgovoru. Inače, dok u automobilu putujem sam, razmišljam o svemu i svačemu. Danas sam zaokupljen mislima o mom prijatelju u Tokiju. Puno mi nedostaje, a Japan je predaleko da se posjećujemo. Baš je taj život čudan. Izgleda da čovjek uvijek želi ono što nema. Vi kažete da biste ostali u Europi, a njemu je bila na dohvat ruke pa je ipak otišao u Japan. - Vi se još uvijek niste pomirili s gubitkom prijatelja, ali morate shvatiti da je ljubav prema ženi jača od svakog prijateljstva - rekla je Annchi, a ja sam shvatio da sam pretjerao sa svojim žalopojkama. Ulazeći u Ljubljanu, promet je postao gust pa je naš razgovor utihnuo, a kad smo se našli na cesti van grada, uključio sam radio. Na jednom smo odmorištu prezolagajili i javili se svojima kući. Slušajući njen razgovor na kineskom, u tom mi se trenutku učinila stranom i dalekom osobom u čiju intimu nikad ne bih mogao prodrijeti pa sam nehotično pomislio na Ninoslava, pitajući se kako se on osjeća okružen ljudima čiji jezik ne razumije. Nastavak puta je proticao u zapažanju predivnih slika jeseni na brežuljcima obraslim voćnjacima, plamenim bojama živica i šumama prošaranih bojama jeseni. - Kad sam rekla da želim ostati u Europi, mislila sam na ovaj kraj koji sam već upoznala i uvijek se ponovo divim ljepotama koje može stvoriti samo priroda - jedini umjetnik čija su djela originali. Sve drugo što čovjek stvara, imitacija je već postojećeg. Teško mi je izreći sve što bih željela jer trebam još mnogo učiti vašeg jezika - rekla je, iako je meni već i onim što je izgovorila, otkrila svoju tankoćutnost. - Znam kako se osjećate, jer sam često u situaciji da niti u svom materinjem jeziku ne pronalazim riječi kojima bih izrazio svoja osjećanja i misli - rekao sam, promatrajući u njenim očima ljepotu kojoj smo se divili, a koju ja do tada i nisam zapažao. Približavajući se našem odredištu, učinilo mi se putovanje s tom djevojkom prekratko. Tako nenametljiva, umjerena i draga osoba ne susreće se baš često, a njena jednostavnost u shvaćanju života me istinski zaintrigirala. Hoću li izdržati da joj ne kažem kako bih je želio ponovo sresti, ili je mudrije ostaviti vremenu da presudi? Budući da je trgovina njenog rođaka bila u gradu, nisam vozio obilaznicom do svoje kuće, već preko grada. - Bilo mi je lijepo putovati s vama, a sad vas molim da stanete kod parka. Pružajući mi svoju nježnu ruku, zahvalila je na vožnji, i dotaknuvši me svojim toplim pogledom krenula je prema pješačkom prijelazu i još jednom mi domahnula rukom. Sjeo sam za upravljač i krenuo dalje s osjećajem tjeskobe, svjestan da sam nešto važno propustio učiniti. Nisam joj ponudio svoj broj mobitela, a niti ražio njen broj, zbog čega se vjerojatno naglo ugasio onaj blagi sjaj u njenim očima kad mi je pružila sitnu ruku na rastanku, mi se možda samo tako činilo. Približavajući se svom domu, odbacio sam sva razmišljanja o proteklom danu i Annchi, i na majčinu radost, s apetitom jeo pripremljena jela. - E, sad kad si se u miru naručao, da ti priopćim novosti: postao si ujak jer ti je sestra Nevenka sinoć rodila nećaka. Zamisli iznenađenja kad mi je zet Luka javio da sam postala baka, a ja nisam imala pojma da je Nevenki vrijeme za porođaj. Naime, kad smo se ovih dana čule na telefon, nije mi htjela reći da je pred porođajem kako bi me oslobodila brige. No, sve je dobro kad sretno završi, a maleni je rođen zdrav i snažan, što je najvažnije od svega. Krstitke ćemo proslaviti negdje za mjesec dana. U rodilište ne puštaju zbog viroze pa ćemo ih posjetiti kad dođe kući. Slušaj dalje, jer imam važnu vijest za tebe osobno. Srela sam tvoju Lanu ... - Moju Lanu? Otkud moju, kad smo se rastali pred godinu dana! - prekinuo sam majčino pričanje, na što je ona podigla ruku, govoreći: Moraš čuti što ti poručuje jer sam obećala da ću ti prenijeti njenu poruku i pozdrave. - Hvala joj na pozdravima, a poruka me baš i ne zanima jer me napustila čim je dobila posao u glavnom gradu. U tom mi se trenutku pred očima pojavio lik skromne djevojke čija me spokojna jednostavnost očarala i svojim uljudnim ponašanjem i razgovorom naše zajedničko putovanje učinila nezaboravnim, za razliku od Lane, čijih se riječi izgovorenih na posljednjem susretu jednostavno ne želim sjećati. Lana pokušava obnoviti našu vezu Moram održati obećanje da ću ti prenijeti poruku. Ti ćeš je saslušati, a postupiti po svojoj želji i nahođenju. Jer, ne zaboravi, trideseta ti je na leđima pa ako ne namjeravaš ostati neženja, uzmi što ti se nudi - rekla je mama pomalo ljutito. - Mogu li iz priloženog zaključiti da je Lana tebi ponudila obnovu naše propale veze? Drugim riječima, spremna je na udaju makar i pod isti krov sa svekrvom? - pitao sam s osjećajem nelagode i od same pomisli na Lanino izvještačeno dodvoravanje mojoj majci kako bi je pridobila na svoju stranu. - Ne budi zlopamtilo, sine! Ipak se vas dvoje dobro poznajete, što je jako važno za brak, pa ako postoji još samo iskra ljubavi, brzo ćete se vas dvoje vratiti na stare staze. Izgleda da je došla k pameti jer je ostavila posao u Zagrebu i zaposlila se u našem gradu pa će samo na podstanarstvu što je tamo plaćala, uštedjeti trećinu plaće. Uostalom, ovdje ti je broj telefona pa je nazovi ! - pružila mi je papirić s ispisanim brojem, te izašla iz kuće. Papirić sam u ljutnji zgužvao, ali sam ipak broj zapisao u notes, zlu ne trebalo. Nisam je namjeravao nazvati, barem ne onog dana da ne pomisli kako sam jedva dočekao da me se sjeti. Te sam noći unatoč umoru teško zaspao, a u snovima mi se javila slika Annchi kako trči niz padinu brežuljka, pada i kotrljajući se zove u pomoć. Probudio sam se sav u znoju i popio čašu vode u kuhinji, gdje sam zatekao oca koji se u kasne sate vratio sa sastanka poljoprivrednih proizvođača. - Je li ti posao bio uspješan? Izgledaš jako umorno, sine! Ta će te putovanja dokrajčiti, a plaća ti je sve manja umjesto da raste. I naša je zarada premala da uzmemo još kojeg radnika, a nas dvoje se ubijamo od posla. Cijena jabuka ostaje ista kao i lani, a uvoz će nas dokrajčiti. Morat ćemo ozbiljno porazgovarati o daljnjim potezima, no sad je vrijeme za spavanje - rekao je otac, vidno umoran od posla i briga. Što bi mogao značiti ovaj košmarni san, ako snovi uopće imaju kakvo značenje, razbuđen nakon razgovora s ocem, razmišljao sam zureći u strop obasjan mjesečinom, a u glavi su mi se sudarale misli o Annchi i Lani pa sam se zapitao, nisam li ja malo luckast kad ih uspoređujem. Što uopće znam o toj djevojci iz daleke Kine? Možda ima dečka, pripadnika svog naroda kojih ima već priličan broj u našem gradu? Možda je čak udana, a nije mi rekla iz nekih razloga, dok ja sanjarim o njenom lijepom licu, razapet između sna i jave? Redala su se tako pitanja bez odgovora, dok mi nije mislima proletjela ona poznata narodna izreka: "kuj željezo dok je vruće", koja me sljedećeg dana odvela u trgovinu djevojčinog strica kako bih ispravio pogrešku što sam Annchi pustio da ode bez da sam spomenuo svoju želju o nekom budućem susretu. Moram je vidjeti dok me nije zaboravila, bila je moja čvrsta odluka dok sam majci govorio da ću kasniti s posla. - Ipak ćeš me poslušati - rekla je uz osmijeh, vjerojatno misleći da sam dogovorio susret s Lanom. Tog se dana nisam mogao koncentrirati na posao. Neprekidno sam mislio na susret s Annchi i ne sluteći što me očekuje u trgovini njenog rođaka. Budući da je moja firma bila na drugom kraju grada, u dotičnoj trgovini još nikad nisam bio. Najprije sam obišao tezge s raznovrsnom robom koju su nudile prodavačice, većina njih žene iz našeg mjesta, pa sam se obratio gospođi srednjih godina pitajući za Annchi. - Mlada djevojka, jučer je sa mnom doputovala iz Njemačke pa joj je u prtljažniku ostao remen od torbe koji joj želim vratiti - objasnio sam prodavačici, smislivši laž u posljednjem trenutku. - Pričekajte malo dok zamolim kolegicu da pripazi na tezgu pa ću je potražiti - rekla je ljubazno. Čekajući, razgledavao sam robu kao zainteresirani kupac, promatrajući dovoženje robe iz skladišta, kad za jednim kolicima, s leđa ugledah poznatu platinastu Laninu kosu i dio lica čiji sam profil odmah prepoznao. Iznenađen njenom pojavom, stao sam iza jednog stupa kako me ni bi primijetila i žurno se vratio ususret ženi koja se vraćala svojoj tezgi. - Doći će svakog trenutka - slušao sam s olakšanjem jer, dolazeći u trgovinu, već sam svašta pomišljao: da mi se Annchi predstavila lažnim imenom, da mi nitko od zaposlenika neće odgovoriti na pitanje poznaje li je, a možda ta djevojka i ne postoji u stvarnosti već je plod moje mašte? Kad sam je ugledao, a prepoznao bih je među stotinama žena, požurio sam joj ususret, teško se uzdržavajući da je od radosti ne zagrlim i poljubim. Morao sam ponovo vidjeti Annchi Kad me ugledala, njen osmijeh sreće govorio mi je više od tisuću riječi. Naklonom glave zahvalila je gospođi koja ju je potražila i kao po dogovoru, izašli smo iz trgovine i ušli u obližnji kafić. - Remen od moje torbe?! - progovorila je uz očaravjući smiješak čim smo sjeli za stol, dajući mi na znanje da je shvatila izliku da je potražim. - Oprosti mi, Annchi, što sam dopustio da se onako rastanemo. Da sam uzeo broj telefona, već sinoć bih ti se javio želeći čuti tvoj glas. Bez odbijanja je prihvatila bliski način oslovljavanja, vjerojatno dijeleći ista osjećanja kakva su me natjerala da je što prije potražim. - Da te nisam ponovno srela, bila bih jako tužna - rekla je gledajući me ravno u oči kao da mi želi pročitati misli. - I ja bih bio, ne samo tužan, već i nesretan. Nikad si ne bih mogao oprostiti da sam te izgubio. Nisam te pitao ima li kakvih prepreka za našu vezu? Imaš li nekoga kome si se obećala? Glavom je davala odgovor ne, kad još nisam ni pitanje završio, što me ohrabrivalo za daljnja pitanja, jer sam želio biti siguran da je ona moja izabranica. Budući da je izgledala poput djevojčice, morao sam doznati koliko joj je godina, hoće li njen stric prihvatiti našu vezu, kako će reagirati njeni roditelji na mješoviti brak, ako do njega dođe. - Moji su roditelji prosvjetni radnici i u doslovnom su smislu prosvijećeni. Oni shvaćaju da ljubav ne poznaje granice, da čovjeka čine mnoge osobine koje proizlaze iz karaktera i naravi, a ne boja kože i pripadnost nekoj rasi, naciji ili religiji. Što se tiče mog strica, on iznad svega cijeni istinu pa mu moram reći gdje i kako smo se upoznali, a izbor prijatelja prepušta meni kao zreloj osobi od dvadeset i šest godina. Vidjet ćeš da je moj stric razuman, tolerantan i dobar čovjek. - Želim ga upoznati i tražiti dozvolu da u subotu izađemo na večeru - rekao sam držeći je za ruku preko stola. - Reci mi što te još muči, jer osjećam tvoj nemir - pročitala je moju zabrinutost zbog Lanine blizine. Jer, Lana je goropadnica svoje vrste, sklona intrigama pa bi mi mogla zagorčiti život. Ispričao sam joj u kratkim crtama o propaloj vezi s Lanom, o poruci koja me dočekala kod kuće, kao i iznenađenje kad sam je ugledao u trgovini kao radnicu. - Ta djevojka kod nas radi na određeno vrijeme jer je ostala bez posla zbog recsije u vašoj zemlji. Ako si ti siguran u svoje osjećaje prema meni, problema ne može biti. No, susret s Lanom je uslijedio već istog dana van svih očekivanja, kad sam Annchi dopratio u trgovinu da upoznam strica. - Bog, dragi! Mama ti je prenijela poruku, zar ne? - dočekala nas je pred trgovinom i pozdravila se sa mnom kao da smo u najidiličnijem ljubavnom odnosu, ignorirajući Annchi kao da ne postoji. - Bog, Lana! uzvratio sam pozdrav. - Da te upoznam, moja djevojka Annchi - namjerno sam rekao djevojka umjesto prijateljica, tako da shvati na čemu je, te sam nastavio: - Da, mama mi je prenijela poruku pa kako nisam zainteresiran za tvoj prijedlog, nisam te ni zvao. Oprosti, nas dvoje žurimo - rekao sam. Ispratila nas je pogledom punim mržnje, poluotvorenih usta od čuđenja. Doduše, nakon predstavljanja Annchi kao svoje djevojke, očekivao sam provalu bijesa uz prostačenje i porugu, ali ju je izgleda život opametio pa se suzdržala od vrijeđanja gazdine nećakinje. Susret sa stricem je protekao upravo kako je Annchi i predviđala. Kad smo mu ispričali kako smo se upoznali, podržao je našu želju za druženjem, uz napomenu da je taj naš susret vjerojatno predodredila neka viša sila koju ljudi nazivaju sudbina. - Jeste li se sreli, sine? - dočekala me mama s pitanjem čim sam došao kući. - Jesmo, sreli smo se! - Moj Igore, vidim ti na licu da si zadovoljan! - nastavila je. - I ja ću biti najzadovoljnija kad čujem svadbena zvona. Nadam se da ste oboje došli pameti pa vidite da je svako čekanje gubitak dragocjenog vremena, jer za ženu je trideseta godina krajnja granica za udaju ako želi imati djecu. - Ali mama, o kome ti pričaš? Po ovome što čujem, zaključujem da misliš na Lanu. U tom se trenuku oglasio mobitel, i čim sam čuo prvu rečenicu, znao sam da taj razgovor neće biti nimalo ugodan. Neće to biti ni razgovor, već Lanin monolog, žene povrijeđene taštine koji moram odslušati, ako se ne želim spustiti na njezin svađalački nivo. - Zar sam ja zaslužila od tebe takvo poniženje da mi predstaviš onu gnjidu kao svoju djevojku? Da si našao curu dostojnu da me zamijeni, ne bih se uopće ljutila na tebe, ali ona kretenka koja ti jedva doseže do pupka ne zaslužuje takvog muškarca kakav si ti, Igore! - uslijedile su pogrdne riječi na račun Annchi, riječi koje ni papir ne bi podnio. Strah što će reći moji roditelji Zar te tvoj vrli prijatelj Ninoslav zarazio virusom ljubavi prema Azijatkinjama kad si pošao njegovim stopama, a tvoja mi licemjerna mama nije priznala da ćeš joj dovesti snahu Kineskinju. Dapače, obećala mi je da će ti prenijeti moju poruku da ti se želim vratiti. Zato sam i došla kući jer sam bez tebe u velikom gradu usamljena - nastojala me svojim lažima pridobiti dok se u meni skupljao bijes. - Sad je dosta, Lana! - planuo sam povrijeđen njenim lažima i uvredama. - Zar ti nije dovoljno gadosti kojima si se nabacila na Annchi, misliš da možeš vrijeđati i moju majku nazivajući je licemjerkom? Tvoj monolog više ne mogu slušati pa ću prekinuti vezu. I, nemoj me, molim te, više nikada zvati jer nas dvoje nemamo što reći jedno drugome. - Tko je Annchi i tko to mene vrijeđa? - pitala je mama jer je kriomice slušala moj razgovor. - Još si dobro prošla, jer te tvoja nesuđena snaha Lana, iz svog bogatog arsenala pogrda, nazvala tek licemjerkom. - Ali, zašto? Pa jučer smo tako lijepo razgovarale - čudila se moja dobrodušna mama. - Kad dođe tata u kuću, uz kavu ću vam ispričati što mi se izdogađalo u protekla dva dana pa će ti sve biti jasno. Otac je uskoro došao, a mama je drhtavom rukom od uzbuđenja, ulila kavu u šalice i sjela za stol. Oboje su me slušali otvorenih usta. Kad sam započeo priču od raskida zaruka s Lanom i njenom šutnjom sve dok je imala posao u Zagrebu. - Budući da se nije uspjela udati, a niti zadržati posao, sad bih bio dobar i ja. Umjesto da se meni obrati, pokušala je obrlatiti mamu kad sam bio na putovanju na kojem sam upoznao i zavolio djevojku ... ispričao sam slijed događaja kako sam upoznao Annchi i njenog strica, te doznao da se Lana upravo kod njih zaposlila kao obična radnica. - Nije se ona vratila kući zbog mene, već zato što je dobila otkaz pa bi se sad trebala udomiti u našoj kući. Razumijem njenu situaciju, ali čemu te laži? Da je bila iskrena i barem malo skromnija, možda bismo se vratili jedno drugom dok još nisam zavolio djevojku koju krase osobine koje nedostaju Lani, a to je iskrenost, jednostavnost, uljudnost i skromnost. S tom ženom, porijeklom iz Kine, Annchi, želim provesti svoj život. Nadam se da ćete vas dvoje poštovati moj izbor bračne družice. Nakon podulje šutnje, javio se tata Joško. - Sine, poštovat ćemo tvoj izbor, ali bismo tu djevojku htjeli upoznati što prije. - Pozovi je na nedjeljni ručak. Neka dođu i njeni rođaci kod kojih živi - rekla je mama i odmah počela osmišljavati što će sve spremiti za taj posebni ručak. Nakon svega sam odahnuo s olakšanjem, zahvalan Lani što me svojom provokacijom natjerala da pred roditeljima otvorim dušu i srce, te ubrzam događanja koja će me dovesti do vjenčanja s mojom voljenom. Ipak nisam očekivao tako jednostavan pristanak mojih roditelja da se oženim Kineskinjom i tako topli prijem njenih rođaka u našoj kući u kojoj se otada život stubokom promijenio. Pokazalo se da će naša ljubav donijeti prosperitet i očevom gospodarstvu. Nove ideje o unapređenju proizvodnje u povrtlarstvu, što je iznijela Annchi kao stručnjakinja za to područje, kao i zamisao njenog strica, vještog trgovca, o plasmanu te robe u njegovoj samoposluzi prehrane, koju upravo priprema za otvorenje, riješit će mog oca najvećih briga. Kad se sretnu ljudi neopterećeni predrasudama, nema prepreka putu u bolju budućnost. Otada živimo i radimo kao složna obitelj, a ja sam konačno dobio priliku da radim u stričevoj firmi posao za koji sam se obrazovao. Sva beskrajna putovanja su iza mene. Kako bismo zatvorili usta zlobnicima spremnima na ogovaranje što nevjenčani živimo bračnim životom, prigodom krstitki mog nećaka Srećka, vjenčanje smo obavili u matičnom uredu. Svadbenu svečanost uz vjersko vjenčanje održat ćemo u proljeće, uz prisustvo Annchijinih roditelja, kao i prijatelja Ninoslava i Suzuko koji su mi svojim primjerom dali poticaj da ne bježim od ljubavi zbog rasnih razlika. Jer, svi smo mi samo ljudi, ako to jesmo. Često o tome promišljamo u dvoje kad se nakon obavljenih poslova nađemo u našoj toploj sobi pokraj kamina u kojem pucketa vatra. - Kad sam te srela Igore, mislila sam da su naši svjetovi posve različiti pa sam se uplašila emocija koje su se počele rađati u mom srcu, uvjerena da je ta ljubav nemoguća zbog dva različita svijeta kojima pripadamo. No, ipak sam se u tim trenucima osjećala sretnom ne želeći ništa više do tvoje blizine. Najsretnije biće na ovoj planeti bila sam onog dana kad si me došao potražiti i priznao mi da me voliš. Mislim da to nije obična ljubav, već neka dubinska povezanost srodnih duša nastala među nama između jednog izlaska i zalaska sunca - često me Annchi iznenađuje dubinom svog promišljanja. Vjerujem da je ovo proljeće početak mog novog života u braku koji će pokraj takve žene kakva je Annchi, teći poput mirne rijeke.
Ustala sam ranije nego inače. Oblačno jutro spustilo se nad grad. Kiša samo što nije pala. Odmah mi se smračilo pred očima. Nikada nisam voljela kišu. Siva boja neba u meni je budila neku nelagodu i neraspoloženje. Osim toga, imala sam dosta crnila i sivila u životu. Što sam bivala starija, umjesto da sam sve sretnija i zadovoljnija, počela sam uviđati kako nemam previše razloga za sreću i radost. Cijelog sam života nastojala usrećiti ljude do kojih mi je stalo, davala im najviše što sam mogla dati, ali njima nikada nije bilo dovoljno. Počela sam sumnjati u sebe, u svoje sposobnosti, u svaki pokret i napor koji bih u bilo što uložila. Činilo mi se da iz svake bitke izlazim kao gubitnik, ali čak ni u tim gubicima nisam osjećala dostojanstvo, već kukavičluk. Svi ljudi oko mene uvjeravali su me da sam nesposobna i valjda mi to ponavljali toliko dugo, dok napokon i sama nisam usvojila njihovo mišljenje kao vlastito. Bila sam toliko nesigurna u sebe da sam i tog jutra, kao i puno puta do tada, pomislila na pokušaj samoubojstva. Činilo mi se da bi bilo najlakše skončati sa životom i da bi jedino tako nestale sve moje brige. U tom naletu depresije, pošla sam do kuhinje, uzela stolac i debeli konop te ga svezala na gredu na plafonu. Popela sam se na stolicu i taman kad sam namjeravala staviti omču oko vrata, oglasio se telefon. U tom sam trenutku klela samu sebe što sam uopće platila telefonski račun. Da nisam, do sada bi mi zasigurno isključili telefonski liniju, pa sam se barem mogla ubiti na miru. Kakve li sam samo proklete sreće! razmišljala sam u sebi i polako silazila sa stolca, nadajući se da će telefon prestati zvoniti dok se javim. - Molim? - nažalost nisam bila te sreće. Osoba s druge strane linije bila je prilično uporna. - Danijela pri telefonu. Oprostite mogu li dobiti gospođu Sanju? čula sam ženski glas. - Sanja je pri aparatu. Kako vam mogu pomoći? - pitala sam mrzovoljno i još pomalo pospano. - Ispričavam se što vas zovem ovako rano, ali već vas nekoliko dana pokušavam dobiti. Zvala sam vas dvadesetak puta tijekom dana, pa kad se niste javljali, pretpostavila sam da ste na poslu i zato sam jutros nazvala ovako rano. Jako mi je žao ako sam vas probudila - rekla je dotična osoba. - Niste me probudili. Što želite? Ne sjećam se da poznajem ijednu Danijelu - priznala sam. Postajete vlasnica očeve imovine Draga gospođo, nije ni čudo što se ne poznajemo. Zovem vas iz Müenchena. Ja sam odvjetnica. Oporuka vašeg oca nalazi se u mojim rukama, a vi ste jedina nasljednica. Te riječi su mi zvučale jednako zanimljivo kao kada bih sa četrdeset i pet godina uživala u gledanju animiranih filmova za djecu. Bila sam uvjerena da se odvjetnica Danijela zabunila. - Žao mi je, ali dobili ste pogrešan broj. Ja nemam oca - rekla sam i gotovo prekinula vezu. - Jeste li vi Sanja P.? - čula sam glas koji je dopirao iz slušalice, te sam potvrdila njezin upit. - Tada sam dobila upravo vas, koju i trebam - rekla je. - Znam da ste iznenađeni ali čim prije me primite, sve ću vam razjasniti. Ja bih već danas mogla krenuti na put, ako se vi s time slažete? - Gospođo, ne znam što se događa, a ni ne zanima me previše. Ovaj razgovor je besmislen. Ja nikada nisam imala oca. Nikada ga nisam upoznala. Ostavio je moju majku kad je saznao da je u drugom stanju. Shvaćate li sada da ste se ili zabunili ili da se šalite s krivom osobom? - bila sam i dalje pri svome. - Vaša majka se zvala Lidija, zar ne? Umrla je prije dvije godine. Dok ste bili mali, zajedno s njom ste živjeli u Osijeku, a kad ste krenuli u školu, preselile ste se u Zagreb - nastavila je upornim glasom. Svi navodi koje je upravo bila izrekla nepoznata žena bili su točni. Nisam mogla vjerovati. - Ponovite mi još jednom što želite od mene? - sada me cijela stvar već pomalo zaintrigirala. - Želim vam predati službeni dokument kojim postajete vlasnica očevog nasljedstva - rekla je žena polako izgovarajući riječ po riječ. - Vi to ozbiljno? Sve ovo nije neka prijevara, šala ili nešto slično? - i dalje sam bila nepovjerljiva. Naime, u svojih četrdeset i pet godina nisam doživjela puno dobrih djela, pogotovo ne od nekoga koga nisam ni poznavala. Ovo je stvarno bio pravi šok za mene. Vapila sam za malo topline Danijela mi je objasnila još nekoliko pojedinosti, a potom smo se dogovorili, da je primim. Uostalom, ionako nisam imala više što izgubiti, mada mi se činilo nevjerojatnim da mi se osmjehnula sreća upravo u trenutku kada sam namjeravala podići ruku na sebe. Sjećanja koja nosim iz djetinjstva sve su, samo ne i lijepa. Od kada pamtim za sebe, majci sam bila teret. Tada su bila druga vremena i žena koja je rodila, a da se prethodno nije udala, bila je na prilično lošem glasu. Sjećam se, još dok smo živjeli u Osijeku, mamu nitko od susjeda nije volio. Svi su joj šaputali iza leđa, a moji vršnjaci nazivali su me kopiletom. Tada nisam znala što to znači, ali sam po prizvuku njihovih glasova znala da to nije ništa dobroga. Mama mi je uvijek govorila da sam ja kriva za njezin nesređen život. Pripovijedala je da je sve moglo drugačije biti, samo da se barem ja nisam rodila. Rasla sam kao tužno i usamljeno dijete, nastojala se povlačiti u sebe i nikome ne smetati. Ništa bolje nije bilo ni kad je mama upoznala Zlatka i kad smo se preselile u Zagreb. Govorila je da će se on sada brinuti za nas i da ga moram poštovati i slušati. Međutim, ni Zlatko nije bio dobar muž. Unatoč tome što je oženio moju mamu, i on je u njihov brak doveo sina kojeg je imao sa svojom pokojnom suprugom. Vječito je bio ljutit i nervozan, vikao je na mene da mu se sklanjam s puta, a boce pune alkoholnih pića bile su mu najbolje prijateljice. Oduvijek mi je bio odbojan, ali nisam imala kamo. Sklanjala bih se u kut sobe, sklupčala i prekrila dekicom te sanjala da će jednog dana svanuti neko bolje vrijeme te da ću napokon pobjeći od loše majke i još lošijeg očuha. Dinko, očuhov sin, bio je dvije godine stariji od mene i uživao je maltretirati me i mučiti na sve moguće načine. Ja sam mu bila glavna igračka i nije propuštao mogućnost ugnjaviti me dok se nebi rasplakala. Kad sam već odrasla dovoljno da shvaćam neke stvari, upitala sam mamu zašto ju je otac ostavio i otišao. Nikada, dokle god budem živa, neću zaboraviti njezinu reakciju. - Još se usuđuješ postaviti mi takvo pitanje! Trebala bi mi biti zahvalna što sam te rodila i što se cijelo vrijeme brinem za tebe! Da sam bila poput tvog oca, riješila bih te se čim sam te rodila i ostavila negdje, pred crkvenim vratima. Ostavio me jer je bio kukavica! Bojao se života i malenog djeteta. Nije te želio i što se tu više ima pripovijedati. Tvoj otac je najgori čovjek na svijetu. Proklinjem dan kad sam ga upoznala! - pobjesnjela je i urlala iz sveg glasa. Ako si onda tako reagirala na svako pitanje, nije ni čudo da te ostavio. Samo da mogu i ja bih pobjegla što dalje od tebe, glavom bez obzira i ne bih se nikad vraćala - sjećam se da sam to pomislila. Unatoč njezinim riječima, nekako sam oduvijek voljela zamišljati svog oca. Uvijek je to bio čovjek bez točno određenog lika, ali je bio miran, tih, razuman, nasmijan i uvijek je prema meni pružao ruke. Grlio bi me i uvjeravao da nemam razloga za strah i brigu te da će on uvijek paziti na mene. Govorio bi mi lijepe riječi, a ja bih se osjećala sretnom i voljenom. Trenuci kada bih sklapala oči i sanjarila, bili su najljepši u mome djetinjstvu. Ni mladenački dani nisu bili ništa ljepši. S petnaest sam prvi puta pobjegla od kuće, ali sam se vratila nakon dva dana. Reakcija mame i očuha bila je strašna. Očuh me tako istukao da sam se danima vukla po kući. Petrove ruke svuda po meni Od kada sam znala za sebe, samo sam vapila za malo topline, nježnosti i ljubavi. Jedva sam dočekala da završim srednju tekstilnu školu, a kad sam našla prvi posao u jednoj krojačkoj radnji odmah sam unajmila stan i odselila se od mame i očuha. Tog dana moj je život krenuo u nešto drugačijem smjeru. Gazdarica koja mi je iznajmila stan imala je sina. Petar je bio zaista lijep muškarac, a njegove oči boje noći kao da su mi vidjele u srce. Zaljubila sam se na prvi pogled i samo čekala mogućnost da mu se približim. Jedne večeri, dok sam smišljala razlog radi kojeg bih izišla iz svoje sobice i pošla k njemu u dnevni boravak, začula sam kucanje na svojim vratima. Žurno sam bacila pogled u ogledalo i rukom namjestila nestašan pramen kose koji mi je redovito bježao preko čela. - Petre! Mislila sam da me treba tvoja mama. Slobodno uđi. Sigurna sam da ovu sobu poznaješ puno bolje od mene! oduševljeno sam uskliknula kad sam ga ugledala. - Mama je izišla. Htio sam te pozvati da odigramo partiju karata, ako si slobodna? - rekao je i promatrao me od glave do pete. Nisam znala kartati, ali sam svejedno pristala na igru. - Naravno, iako nisam baš vična kartanju. Bilo bi najbolje da me prethodno malo uputiš. Petar je pristao, te smo zajedno krenuli u dnevni boravak. Sjeli smo na kauč, a umjesto kartama, Petar je svoje ruke posvetio meni. Kad je prvi puta dotaknuo moje usne mislila sam da se nebo vrti oko mene. Bio je to najljepši trenutak u mome životu. Bila sam neiskusna, ali Petar me uvjeravao da je to jedan od razloga zbog kojih mu se sviđam. Govorio je kako cijeni moje poštenje, nevinost, čisto srce i silnu ljubav koju sam mu poklanjala. Družili smo se više od pola godine i kad nisam bila na poslu, uživala sam u društvu voljenog čovjeka. Gazdarica je saznala za našu vezu, ali se nije protivila. Bila sam joj draga i govorila je kako će biti presretna ako joj ja postanem snahom. Činilo mi se da se napokon okrenulo moje kolo sreće. Petar je radio u tvornici kao električar, a osim toga bio je vrijedan i često radio i izvan radnog vremena. Počeli smo planirati zajedničku budućnost i dogovarati se kako bismo trebali štedjeti. Nije mi morao dva puta reći. Svaki sam zarađeni novčić stavljala sa strane i sanjala da će doći dan kad ćemo se vjenčati, a tada kupiti i vlastitu kućicu, te je urediti onako kako smo se dogovarali. Što si učinio? Prodao bubreg?! [caption id="attachment_1650" align="alignleft" width="300"]Prodala sam bubreg da spasim voljenog Prodala sam bubreg da spasim voljenog[/caption]I baš u tim trenucima kada sam bila sigurna da me nebo ipak ne mrzi, ponovno se dogodila tragedija. Baš kao i često puta do tada, Petar je ponovno pokucao na vrata moje sobice. Sanja, molim te, pomozi mi. Ti si mi jedini spas. Ne pomogneš li mi, ne znam što ću - zaplakao je i pao mi u zagrljaj. Srce mi je divlje kucalo. Nikada do tada nisam bila tako uplašena. Po izrazu njegova lica bila sam uvjerena kako se dogodilo nešto prilično loše. - Rado, znaš da ću za tebe sve učiniti. Smiri se i reci o čemu se radi - ohrabrivala sam ga. - Jako mi je teško, ali nemam od koga drugog, osim tebe tražiti pomoć. Imam veliki kockarski dug. Tijelom su mi proletjeli trnci nelagode. Do tada sam već znala kako je Petar strastveni kartaš, ali nije mi bilo poznato da se karta za novac. Grlio me sve snažnije i čvrsto privijao uz svoje tijelo. Preklinjao me za pomoć, pa iako ušteđevinu nisam željela izgubiti na takav način, morala sam mu pomoći. On je bio jedina osoba koja me je u životu voljela i ljubila i morala sam biti uz njega u trenucima kad mu je bilo teško. Dala sam mu sav svoj novac, ali nakon toga svakih nekoliko dana Petar bi ponovno dolazio i preklinjao me da mu ponovno pomognem. - Petre, rado bih ti pomogla. Prekjučer sam ti dala zadnji novac koji sam imala, a prije tri dana sam dobila plaću. Ne znam ni sama kako ću preživjeti do kraja mjeseca. Obećao si mi da ćeš prestati kartati za novac. Zašto si ponovno pokleknuo pred iskušenjem? Što smo se bili dogovorili? - Draga, htio sam ti vratiti tvoj novac. Ne možeš ni zamisliti koliko mi je teško što sam spiskao svu tvoju ušteđevinu. Nisam mogao podnijeti što si se toliko žrtvovala za mene - govorio je i nastavio plakati poput malog djeteta. Predložila sam da od majke zamoli pomoć, ali je rekao da ona za to ne smije znati. Nju je odavno uvjerio da je prestao s kartanjem. Zaspao je u mome naručju, te sam se idućeg jutra polako iskrala kako ga ne bih probudila. Za razliku od njega koji je radio u drugoj smjeni, ja sam bila prva i požurila na posao. Kad sam se vratila kući, Petra više nije bilo u mojoj sobi. Pretpostavila sam da je na poslu i nisam previše brinula. Zabrinula sam se tek kad se nije vratio kući ni tri dana kasnije. Njegova mama i ja bile smo već lude od brige, kad se iznenada pojavio na vratima. Jedva je stajao na nogama. Pohrlile smo mu u pomoć i smjestile ga u njegovu sobu. Mamu je uvjerio da se s nekim potukao i da se zbog toga loše osjeća, ali ja sam vidjela da je u pitanju nešto drugo. Pričekala sam da ostanemo sami i zamolila ga da mi objasni što se to s njim događa. - Prodao sam bubreg. Sinoć sam bio na operaciji. Zato se osjećam ovako loše - rekao je. - Što si učinio? Jesam li te dobro čula? Prodao si bubreg? Kako je to moguće? - čudila sam se. - Sve je moguće u ovom današnjem ludom svijetu. Znaš da imam veliki kockarski dug. Prijatelj kojemu sam dužan ima prijatelja koji se time bavi. Čovjek može sasvim normalno živjeti s jednim bubregom. Čovjek kojem sam dužan opasan je i s njim se nije za šaliti. - Morao sam to učiniti... - Ti si poludio! Tako se kockati svojim zdravljem... To je čista ludost! protestirala sam. - Sanja, taj će me manijak ubiti ako mu uskoro ne vratim i ostatak novca. Nisam imao izbora. Srce mi je mislilo iskočiti iz grudi. Pitala sam koliko mu je još dužan, a kad sam čula iznos, gotovo sam se onesvijestila. Petar je očajavao više zbog straha od navodnog prijatelja, nego zbog toga što je učinio. Više nisam sumnjala, znala sam da je vrag odnio šalu. - Možeš li srediti da i ja prodam svoj bubreg? - pitala sam ga i stvarno to željela učiniti. - Nikada to ne bih mogao tražiti od tebe. Ja sam morao, ali ja sam se sam i doveo u tu situaciju. Ti se ne trebaš upuštati u ilegalne radnje kako bi mi pomogla. Nisam to zaslužio. - Jesi, zaslužio si da ti pomognem i to ću rado učiniti. Ti to nisi tražio od mene. Sama sam se ponudila, samo ti moraš sve srediti. Postoji samo jedan uvjet, a to je da se više nikada ne kartaš za novac rekla sam samouvjereno i dva dana poslije i ja sam se našla na operacijskom stolu. To je bilo takvo iskustvo o kojem ne želim ni pisati. Užas! No, radi ljubavi sam bila spremna i na puno gore patnje. Prodala sam svoj bubreg, a dobiveni novac dala Petru. Mudri savjeti Petrove majke Podmirio je svoj dug, a kako su dani odmicali i on i ja smo se bolje osjećali i stvarno pukom srećom ta suluda operacija nije ostavila dublje posljedice na naše zdravlje. Petar mi je bio zahvalan i obećavao mi kako će se iskupiti za sve što je učinio. Jednog dana njegova me mama, po povratku s posla kući, dočekala s vrlo ukusnim objedom. Znala sam da se nešto sprema. Sanja, moram s tobom ozbiljno razgovarati. Znam da ti i moj sin planirate zaruke i vjenčanje, ali vidiš kakvo je vrijeme, živimo sve lošije i gore. Ja imam prijateljicu u Njemačkoj i duže je vremena molim da pronađe Petru neki posao. Sada je napokon uspjela ali Petar te sigurno neće htjeti ostaviti. Neće me poslušati i neće iskoristiti mogućnost koja se pruža samo jednom u životu. Molila bih te da ga nagovoriš neka pođe u Njemačku, nešto zaradi, a potom se možete vjenčati. S novcem u rukama bit će vam puno lakše. Od same se ljubavi ne može živjeti. Ti moraš utjecati na njega. Razmisli kako bi bilo lijepo da zaradi nešto novca, pa da sama možeš otvoriti svoju radnju. Bila bi svoj gazda i nitko te ne bi iskorištavao. Oboje ste još mladi. Što u toj mladosti znači godina ili dvije, a za to vrijeme mogli biste si osigurati budućnost. Muškarci često ne razmišljaju razumno, već instinktivno. I sama dobro znaš da je moj Petar takav. Ti budi glas razuma u vašoj vezi. Tebe će poslušati. Učini to za Petra, ali i za sebe, molim te - preklinjala me i uvjeravala, te sam joj pristala pomoći. Nije mi bilo svejedno. Nisam željela da Petar ode u tuđi svijet i da bude daleko od mene, ali sam ga nekako uvjerila da je to najbolje za nas oboje. Petar je nevoljko otišao, a u meni se polako skupljala ona stara, odavno, dobro poznata tuga i usamljenost. Petar mi je nedostajao do bola i mnoge sam noći provela u suzama pitajući se kako mu je i što radi. U početku su često dolazila pisma u kojima me obavještavao da puno radi i to u svojoj struci. Pisao je da mu je teško, ali da sve lako podnosi kad se sjeti da to radi zbog nas. Pisala sam mu svakodnevno, a onda su iznenada prestala stizati njegova pisma. Oprosti, iznajmila sam tvoju sobu Obratila sam se njegovoj majci, koja se prema meni počela drugačije ponašati sada, kad on više nije živio s nama. Najčešće bi izbjegavala bilo kakve odgovore, a i ono što bi mi govorila, uglavnom nije imalo smisla. Bila sam očajna. Osjećala sam da se događa nešto loše. Kad mi ni nakon silnog preklijanja njegova majka nije rekla što se događa, odlučila sam otputovati u Njemačku i potražiti ga. Nakon što sam stigla na adresu, na koju sam mu nekada pisala, otvorila mi je starija gospođa i na jedvite mi jade objasnila da Petar više ne živi kod nje. Nije znala gdje se odselio, niti kako bih ga mogla pronaći. Pognute glave i slomljenog srca, nije mi preostalo ništa drugo nego da se vratim u Hrvatsku, u sobicu njegove majke. No, tu me po povratku, nakon samo dva dana, dočekalo novo neugodno iznenađenje. Njegova majka, žena koja me preklinjala da ga nagovorim na odlazak i koja se zaklinjala da sam joj draga i da me želi za snahu, sada me gledala s visoka i čudila se što sam se ponovno vratila k njoj. - Sanja, žao mi je, ali ja sam iznajmila tvoju sobu. Mislila sam da ćeš ostati kod Petra - rekla je. - Kako sam mogla ostati, kad ga nisam ni pronašla? Preklinjem vas, recite mi što se događa. - U redu, uđi. Nema smisla da razgovaramo na ulici - pogledala me s visoka i pustila u kuću. - Petar je ondje pronašao drugu djevojku. Zaljubio se, zaručio i uskoro se ženi. Zato ti se prestao javljati. Nije znao kako bi ti to napisao. Žao mi je. Stvarno si mi bila draga. Sad valjda shvaćaš zašto više ne možeš biti kod mene? Ne bi imalo smisla da te ovdje vidi kad dođe sa svojom ženom. Što ćeš! Muškarci su prevrtljivi. I mene je ostavio njegov otac rekla je i pokušavala glumiti sućut. Srce mi se kidalo. Ni za trenutak nisam posumnjala u njezine riječi. Nakon tog objašnjenja bilo mi je jasno zašto se prestao javljati. Užas i beskrajna tuga ponovno su postali moji jedini prijatelji. Tisuću puta sam se pitala kako mi je to mogao učiniti nakon svega što sam za njega napravila, ali sam sa suzama u očima pokupila svoje stvari i ponovno se našla na ulici. Kako nisam imala kamo, nekoliko sam dana kod mame i očuha pronašla prenoćište, a potom si ponovno unajmila malenu sobicu i nastavila životariti. Godine su prolazile. Muškarci su me pozivali na izlaske i zabave, ali moje srce i dalje je bilo ranjeno baš kao i onog dana kad mi je Petrova majka rekla što se dogodilo. Unatoč svemu, duša i tijelo i dalje su bili rezervirani samo za njega. Voljela sam ga više od vlastitog života. Posvetila sam se poslu i radila prekovremene sate samo kako ne bih mislila na njega. S vremenom sam nešto i uštedjela, te tako ostvarila svoj veliki san i otvorila vlastitu krojačku radnju. Na žalost, ni tu nisam imala previše sreće. Ja nisam dolazila iz svijeta poznatih i imućnih, a od neznanaca koji su ponekad navraćali u moju radnju nisam mogla opstati i morala sam prestati sa samostalnim radom. S tugom u srcu zatvorila sam i to poglavlje o sanjanom uspjehu. Čega god bih se primila, ništa mi nije polazilo za rukom. Sve bi uvijek išlo nizbrdo i samo bi bilo pitanje trenutka kad će se srušiti i survati u beskrajan ponor. Danijela je u točno dogovoreno vrijeme pozvonila na moja vrata. Primila sam je iako nisam imala nikakva pretjerana očekivanja. Smireno sam saslušala svaku njezinu riječ. - Vaš otac je cijelog svog života pokušavao stupiti u kontakt s vama, ali vaša majka je bila neumoljiva. Nije mu mogla oprostiti što je otišao kad je saznao da je trudna i nije mu dopuštala da vam se približi. Priznao joj je svoju pogrešku i pokušavao se iskupiti, ali ona se već bila udala za drugog čovjeka. Pisao vam je za svaki blagdan, slao vam čestitke i poklone, ali nikada nije dobio odgovor od vas. Nije vam zamjerao. Uvijek je mislio na vas. Čak se nikada nije ni oženio. Do zadnjeg daha volio je vašu majku. Bio je slomljen kad je preminula. Dok ste bili djevojčica, znao vas je čekati ispred škole i kradom promatrati. Dao bi sve da ste mogli biti sretna obitelj i da mu je vaša majka oprostila. Život je htio da bude drugačije. Bio je uspješan arhitekt i u Müenchenu je imao puno prijatelja. Ostavio vam je stan u Müenchenu, vikendicu na Bodenskom jezeru i novac na računu. Također vam je ostavio ovo oproštajno pismo, za koje me zamolio da vam ga uručim - rekla je, a potom mi u ruke dala očevo pismo. Otac mi je osigurao budućnost Gledala sam je dok su mi suze klizile niz obraze. Cijelog sam života zaklapala oči i sanjala oca, a on je isto tako sanjao da bude u mojoj blizini. Čitala sam retke koje je ispisao krasopisom i srce mi se kidalo od tuge, ali i sreće što sam barem imala nekoga, kome je stalo do mene, mada to nisam znala. Očeve riječi bile su tako lijepe i dirljive i samo po pismu mogla sam naslutiti da bismo se jako dobro slagali da smo imali priliku upoznati se. - Zamalo sam se ubila kad ste me nazvali putem telefona - jedva sam promucala, a potom Danijeli ukratko opisala svoj život. Iako je nisam poznavala, na neki način sam osjećala da joj mogu vjerovati. Danijela me zagrlila i plakala zajedno sa mnom dok me slušala. - Drago mi je da sam pogodila pravi trenutak i tako spriječila vaš suicid. Više nemate razloga za brigu. Otac vam je osigurao sigurnu budućnost. Morate samo što prije sa mnom u Müenchen. Poslušala sam njezine prijedloge i nekoliko dana kasnije doputovala u očev stan. Nikada nisam bila u ljepšem i uređenijem stanu. Svaka je pojedinost bila na svom mjestu i savršeno se uklapala u cjelokupni interijer. Osjećala sam se poput princeze u bajci. Danijela me odvela i na Bodensko jezero i pokazala mi moju kućicu za odmor. Uz njezinu pomoć također sam došla do pozamašne svote koju mi je otac velikodušno ostavio u nasljedstvo. - Onda, kakvi su ti planovi sad, kad si imućna žena? - pitala me Danijela dok smo ispijale čaj. - Ne znam, još se ne mogu ni naviknuti na tu pomisao. Željela bih još neko vrijeme ostati u očevom stanu kako bih uspjela saznati što više o njemu i svemu što je volio i poštovao. - Zašto ne ostaneš ovdje? Müenchen je predivan grad. Možda ovdje upoznaš i srodnu dušu? - pitala me, ali ja o muškarcima već odavno nisam ni razmišljala. Petar je i dalje bio moj broj jedan. I ne samo to, on je za mene bio i dok sam živa ostat će jedan i jedini muškarac - razmišljala sam. Prijateljstvo s Danijelom stvarno mi je dalo puno snage, ali i životne energije. Od nje sam se učila kako s pozitivnog aspekta promatrati svijet i ljude u njemu. Pomagala mi je kad god bih pomoć zatražila i znala sam da se na nju mogu osloniti. Danima sam istraživala po očevoj kući. U početku sam se osjećala kao uljez i bojala se otvoriti svaka vrata, ali što sam više saznavala o ocu, to mi je postajao sve bliskiji. Shvatila sam da imam puno njegovih osobina i to uglavnom onih dobrih. Često sam odlazila na njegov grob i onako, u mislima, dugo razgovarala s njim. Bez obzira koliko neobično zvučalo, čak mi se činilo da u glavi čujem njegove odgovore. I, kad već nije moglo biti drugačije, bila sam sretna što sam ga upoznala, pa makar i nakon njegove smrti. Život mi je valjda na taj način priskočio u pomoć. Sanja, što ti ovdje radiš? Nakon mjesec dana boravka u Münchenu valjalo je donijeti veće odluke. Još uvijek sam bila nesigurna što ću učiniti s ostavštinom, te sam jednog poslijepodneva krenula u kupovinu. Po prvi puta u životu ulazila sam u brojne trgovine, isprobavala lijepu odjeću i kupila si sve što bi mi se svidjelo. Nije to bio loš osjećaj. I dok sam nosila silnu prtljagu, u sebi ponovno zahvaljujući ocu na svemu što mi je ostavio, učinilo mi se da čujem poznati glas. Okrenula sam se, tražila pogledom, a potom se gotovo srušila od iznenađenja. Nisam mogla vjerovati. Sanja, što ti ovdje radiš? - nekoliko koraka dalje od mene stajao je Petar i promatrao me. - Petre! Petre! - samo sam zbunjeno ponavljala i nesvjesno ispustila vrećice iz ruku. - Da, ja sam. Nisam znao da i ti živiš u Müenchenu - rekao je i nastavio me promatrati. Srce mi je kucalo tako žurno da sam pomislila kako ću uskoro umrijeti. Bio je ljepši nego ikada. Odjeven u sportsku odjeću, koja mu je tako dobro pristajala i samo dodatno naglašavala njegovo zgodno tijelo, smješkao se i čekao da napokon i ja nešto suvislo izustim. - Ne živim. Ovdje sam samo privremeno - jedva sam promucala, a potom se polako pribrala i sva loša sjećanja odjednom su mi bljesnula pred očima. Morala sam napokon sve raščistiti. - Kako ti je žena? Jeste li sretni? Imate li djece? nizala sam jedno pitanje za drugim. - Žena? Pitaš me, kako je moja žena i jesmo li sretni? Što je tebi? Zar ćeš, nakon svega, mene optužiti za ono što si ti učinila? To je stvarno malo previše i nije u redu - cinički se nasmijao. Nisam ga razumjela, ali u meni se istog trena rodila neka neobična iskrica nade. - Da, pitam kako je tvoja supruga. Žena zbog koje si me ostavio. Iskoristio si me koliko si mogao, a kad mi više nisi imao što uzeti, onda si me zamijenio s drugom. Pitam se samo, bi li i ona prodala bubreg na crno kako bi te spasila kockarskih dugova? - otelo mi se na sav glas. Sanja, ja nemam nikakvu suprugu i nije mi jasno što to govoriš... Nikada se nisam ženio. Što to govoriš... Zašto mene optužuješ, kad si ti pronašla drugog, imućnog muškarca i udala se? - nisam mogla vjerovati njegovom pitanju, pa sam ga zamolila da ponovi. Riječi koje je rekao bile su besmislene. - Što je tebi? Voljela sam te toliko da bih ti dala i srce da si ga zatražio. Umrla bih za tebe. Nisam se udavala. Kad si se prestao javljati, potražila sam te na adresi na koju sam ti i ranije pisala. Žena mi je objasnila da si se odselio. Po povratku, tvoja mama me je obavijestila da imaš drugu i da mi se zato više ne želiš javljati. Izbacila me iz kuće na ulicu. Namjerno nas je razdvojila Petar se ukipio i problijedio, a potom mi iznenada prišao i stao me ljubiti nasred ulice. Iako zbunjena, srce i usne su mu uzvraćali. U njegovim sam poljupcima osjetila isti žar kao nekada, a kad se napokon odvojio od mene, pošli smo u obližnju slastičarnicu i dugo, dugo razgovarali. Jedino što je bilo istina, bilo je to da se preselio u drugi grad, jer je dobio bolji posao. Nastavio mi je pisati, ali je valjda njegova mama uzimala moja pisma i nije mi ih uručivala. Njemu je rekla jednu, a meni drugu priču i tako nas namjerno razdvojila. U međuvremenu je umrla, tako da ni Petar, ni ja nikada nećemo saznati zašto nas je oboje učinila nesretnima. No, što čovjek razdvoji, Bog spoji. Prava ljubav nađe svoj put, baš kao što smo se i nas dvoje pronašli. Još smo kratko vrijeme ostali u Njemačkoj, a ja sam prodala vikendicu na Bodenskom jezeru. Očev stan sam iznajmila i još i danas za to dobivam lijepu svotu novca. Vratili smo se u Hrvatsku. Petar je prodao majčino nasljedstvo, a zajedničkim novcem kupili smo prekrasnu kuću. Ja sam ponovno otvorila krojački obrt, a i on svoju radnju s raznom opremom za uređenje kuća. Odavno je prestao kartati i više nema sličnih problema. Nesretni smo propustili dobar dio života, ali je napokon sve sjelo na svoje mjesto. I da mu opet zatreba, ponovno se ne bih predomišljala, već bih za njega prodala bubreg kako bih ga spasila.
Šetajući trgovačkom ulicom Kalverstraat, razmišljao sam koliko se promijenio moj život od onog dana kad sam prvi puta prošetao istim mjestom. Tada sam bio siromašan, tek mladić prepun snova, ambicija i želja za ljepšim životom. Bio sam stranac u tuđoj zemlji, daleko od ljudi i mjesta koje sam poznavao i volio. Osjećao sam se kao da sam bačen na neku drugu planetu, među neke čudne ljude koji ne razumiju moj jezik i nikako ne shvaćaju što se zbiva u mome srcu. I kuće i ulice, iako puno ljepše nego u mome malom mjestu, nisu imale onu neku poznatu toplinu i draž, ali valjda se tako osjeća svaki čovjek kad dođe u nepoznati grad u kojem mora započeti novi život. Tada mi nije bilo važno što se nalazim u Veneciji Zapadne Europe, kako se često naziva Amsterdam. Naime, stariji dijelovi grada ispresijecani su brojnim kanalima, tzv. nizozemski gracht, na kojima su smještene brojne stare kuće. Nije me se dojmilo ni samo središte grada - trg Dam, na kojem se nalazi kraljevska palača iz sedamnaestog stoljeća i reformistička Nieuwe Kerk iz petnaestog stoljeća, iako do tada u svom životu nisam vidio ništa slično. Dolazio sam iz skromne obitelji, koja nije imala novca i mogućnosti ulagati u obrazovanje svoje djece, a pogotovo ne u posjete raznim kulturnim i povijesnim građevinama i spomenicima. U ono vrijeme kod nas se drugačije živjelo, iako to ne znači da mnogi od nas nisu imali velike apetite za kulturom. Bili smo sretni ako smo imali dostatno za sve dnevne obroke i podmirenje ostalih najosnovnijih potreba. Tada sam sanjao o ukusnoj, toploj kifli, čaši vrelog mlijeka i komadićima ukusnih čokoladnih bombona koji su se ovdje nudili u prodavaonicama. Nikada neću zaboraviti kad sam prvi puta ušao u trgovinu i kupio pecivo. Tada sam vjerovao da sam najsretniji čovjek na svijetu! Držao sam ga u ruci s toliko poštivanja i ponosa, da mi ga je čak bilo žao pojesti. To pecivo u ruci bilo je dokaz mog prvog uspjeha u Amsterdamu, moje prve zarađene plaće. Dok sam ga jeo, razmišljao sam kako će od tog dana cijeli moj život krenuti na bolje. Zamišljao sam dobar posao, pristojnu plaću, dragu, zgodnu i lijepu ženicu koja će me voljeti i topli, obiteljski dom: malenu, lijepo uređenu kućicu i vrt prepun voća i raznovrsnog cvijeća. No, koji muškarac o tome ne sanja? Bez obzira glumili mi frajere ili bili obični papučari, gotovo svi imamo iste želje. Sasvim je normalno da ni ja nisam bio izuzetak. Tog sam trenutka donio odluku da mi ništa neće biti teško raditi, samo kako bih uspio i jednog dana bio u mogućnosti svojoj djeci svakodnevno osigurati svježe pecivo. Mojca je bila moje rame za plakanje Odluke sam se držao cijelog života. Radio sam, crnčio, započeo kao smetlar pogona i na kraju postigao toliko da sam kupio tvornicu u kojoj sam nekada radio. Istina, osim mog marljivog rada u prilog mi je išla i sreća. Odigrao sam listić lota i osvojio popriličan iznos novca kojeg sam kasnije uspješno oplodio. Moja djeca nikada nisu znala što znači pojam "nemati" i "oskudica". Oni su navikli da im sve bude servirano na tanjuru. - Gospodine Marko - začuo sam ugodan ženski glas koji me dozivao dok sam šetao ulicom Kalverstraat. Okrenuo sam se i ugledao dobro poznato lice. Bila je to ista ona trgovkinja koja mi je prodala pecivo koje sam kupio nakon prve dobivene plaće. Kako sam napredovao u financijskom smislu, tako sam sve češće odlazio u tu pekarnicu i jako se sprijateljio s tom gospođom. Sada je ona bila stara žena, ali smo cijelog života bili dobri poznanici. Ona je dolazila iz Slovenije i kad je čula da sam ja iz Hrvatske, u ondašnje vrijeme često mi je znala besplatno dati pokoje pecivo. Bio sam joj beskrajno zahvalan i nikada to nisam zaboravio. U trenutku kada sam postao imućan čovjek ponudio sam joj da se zaposli kod mene, ali Mojca je to odbila. Rekla je da je njezin život u pekarnici i da si ne može zamisliti niti jedno drugo radno mjesto. Često smo razgovarali o svojim životima, obiteljima i uvijek kad bih bio tužan i nesretan dolazio bih u pekarnicu i potražio Mojcu. Ona me znala slušati, ali i razumjeti i dati mi dobar savjet. U zadnjih nekoliko mjeseci tražio sam je više od desetak puta, ali su mi njezine kolegice rekli da se vratila natrag u Sloveniju. Kako nisam imao njezin telefonski broj, ni adresu, nisam je mogao kontaktirati. Bio sam jako žalostan što je otišla, a da se nije oprostila i ostavila nam mogućnost da se jednog dana opet vidimo. - Mojca! Jesi li to ti? - radosno sam povikao, vratio se nekoliko koraka unatrag i potrčao joj u susret. Bila je rumena u licu, a taj divni osmijeh ponovno joj je blistao na staračkim usnama. - Ja sam! Baš sam te ugledala kako prolaziš i zapitala se, zašto ne svraćaš u pekarnicu? - Mislio sam da si se zauvijek preselila u Sloveniju, a otkada te nema, gospođa koja radi kod mene navraća u pekarnicu po kruh i pecivo. Kad tebe nema u pekarnici, ja tu nemam što tražiti. Ti si duša te pekarnice, bez tebe je ona prazna i pusta. Svaka čast drugim prodavačima, ali nisu kao ti. Tako mi je drago što te vidim. Mislio sam da je naše prijateljstvo izgubljeno kad si otišla bez pozdrava i riječi. Ne možeš ni naslutiti koliko si mi uljepšala današnji dan. - Marko, zar ti se nešto dogodilo? Nekako si omršavio. Da nisi valjda zbog neke bolesti na dijeti? - Nisam na dijeti i srećom, nisam bolestan. Zabrinut sam, jako sam zabrinut. Kako ti je bilo u Sloveniji? Kako je tvoja obitelj? Kako si provela taj dugi godišnji odmor? bio sam radoznao. - Prijatelju, nisam bila na godišnjem odmoru. Mislila sam da ću se napokon osloboditi tuđe zemlje i vratiti na rodnu grudu, ali ništa od toga. Moj sin je počeo graditi novu kuću, pa će mu svaki novčić dobro doći. Vratila sam se kako bih mu pomogla. Dobivam mirovinu, ali gazda je pristao plaćati mi i za honoraran rad. Ja sam svoje ionako proživjela. Djeca su bila sve nezahvalnija Suprug mi je umro, a sin jedinac još nema prinove u obitelji da bih kod kuće mogla čuvati unučiće. Odlučila sam se vratiti i biti mu od koristi dok još mogu. Znaš, moj sin radi na teškom fizičkom poslu, ali je jako uporan i marljiv. Kakva bih ja majka bila, kad bih kod kuće ljenčarila dok se on pati? - Mojca, nadam se da tvoj sin zna koliko mu je majka posebna i divna žena. Trebao sam se tobom oženiti! Ti i ja mogli smo se vinuti u nebeska prostranstva - našalio sam se kao uvijek. - Dosta šale na moj račun! Rekao si da si jako zabrinut. Što se događa? Nešto loše? - primila me za ruku. - Dobro si pretpostavila. Moja me kći nagovorila na razne gluposti. Kako zbog posla nisam imao previše vremena da bih se bavio njom i njezinim bratom, popustio sam pred njihovim suludim zahtjevima. Ispunio sam im želje, pa čak i one koje uopće nisu imale smisla i sad se zbog toga silno kajem. No, to nije razgovor koji bi se mogao odvijati na ulici. Možeš li uzeti pauzu i poći sa mnom na kavu? Tvoj savjet mi je više nego neophodan. Samo te nebo poslalo. Mojca me potapšala po ramenu, utrčala u pekarnicu, a nekoliko minuta kasnije vratila se bez odjeće koja je bila zaštitni znak pekarnice i s mojim najdražim čokoladnim pecivom u ruci. - Unesi u sebe malo sladora i odmah ćeš biti bolje - rekla je veselo, a potom me primila pod ruku. Putem do kafića razgovarali smo o uobičajenim temama za ljude naših godina, a kad smo naručili piće započeo sam ozbiljan razgovor. Znao sam da Mojci mogu sve reći i priznati. - Marina, moja kći, pravo je razmaženo derište. Upisala se na najbolji fakultet, ali nije dala niti jedan ispit. Počela se družiti s raznom mladeži iz visokog društva. U početku je u našoj kući organizirala razne zabave, a onda je počela izlaziti. Dolazila bi u rane jutarnje sate, preko dana spavala i navečer nastavljala po starom. Kad sam je upozorio da se tako ne može ponašati, umjesto isprike, počela je na mene vikati i optuživati me da sam ja kriv što je ona nesretna. Nisam je shvaćao, te sam zahtijevao da mi navede u čemu sam to toliko pogriješio. - Jesi li potpuno glup ili se namjerno praviš samo kako bi uštedio novac? Zar ne vidiš kakav automobil vozim ja, a kakav moje prijateljice? Moram se stidjeti i parkirati ulicama dalje, samo kako netko od društva ne bi vidio u čemu se vozim. Kuću i sve u njoj si namjestio otmjeno, ali ono što ja imam graniči sa siromaštvom. Daješ mi bijedan džeparac i uvijek se zbog toga moram crvenjeti. Sretna sam što imam tako dobre prijatelje koji redovito plaćaju moje troškove. Tvoj džeparac jedva mi dostaje za ulaznice u diskoteke. I sam si rekao da bi bilo u redu kad bih se družila s djecom tvojih poslovnih partnera, a škrtariš na svemu. Sigurna sam da se ne ustežeš kad njihove očeve vodiš na ručak. Štediš jedino na mojim i bratovim troškovima. Dođe mi da se ubijem kad vidim kako moram štedjeti na svemu - rekla mi je. Nisam mogao vjerovati svemu što sam čuo, te sam je upitao koliki bi džeparac željela imati i kakav automobil voziti. I ona i sin odabrali su nove automobile, ali i mnoštvo drugih stvari kojih se ja nikada ne bih ni sjetio. Kupio sam im sve što su poželjeli, plaćao skupa ljetovanja i zimovanja, lude provode i tko zna koliko još ludosti. No, ni jedno od njih nije se popravilo. Studij je i dalje stajao na istom mjestu, a ni on ni ona nisu se trudili kako bi uspjeli u životu. Uživali su u mome novcu, izmišljali nove potrebe, a ja sam poput budale ispunjavao svaku njihovu želju. Bilo je trenutaka kad sam mislio da nije ispravno sve im dopustiti, ali bi me tada supruga uvjeravala kako mladi danas žive potpuno drugačijim načinom života nego što smo mi to navikli. I, tako, plaćao sam i plaćao, a oni su postajali sve nezahvalniji i tražili od mene sve više i više. Što će tebi tjelesni čuvar? [caption id="attachment_1671" align="alignleft" width="300"]Moja je kći platila da je upucaju Moja je kći platila da je upucaju[/caption]Jednoga ranog, nedjeljnog jutra dok sam u vrtu ispijao prvu kavu, supruga me obavijestila o novoj želji moje djece. Ni manje, ni više, ali željeli su da zaposlim dva tjelesna čuvara. Najprije sam se grohotom nasmijao i bio uvjeren da je riječ o nekoj šali, ali sam se grdno prevario. - Tata, to je danas, u današnjem svijetu sasvim normalno. Onaj tko nema tjelesnog čuvara, ni ne vrijedi ništa. Sve moje prijateljice ga imaju. Tjelesni čuvari ih dovoze u školu, čekaju nakon nastave i sve se one, za razliku od mene, osjećaju sigurnima. Jedino ja strahujem za svoj život. - Marina, što će tebi tjelesni čuvar? Nisi ti filmska zvijezda da ti treba tjelesni čuvar! Tko bi tebi htio nauditi - pokušavao sam s kćeri i sinom, ali i sa suprugom razgovarati kao sa normalnim ljudima. Na žalost, oni su se uvijek slagali u razmišljanjima i viđenjima i najčešće bi ispalo da sam ja taj koji uopće nije svjestan svega što se oko mene događa i koji živi u iluzijama. - Tata, ti si imućan čovjek. Sigurna sam da ti mnogi zavide na svemu što si postigao i da neće prezati ni pred čime kad uhvate mogućnost da te povrijede i uzmu ti ono do čega ti je stalo. Preko nas, djece, nastojat će doći do tvog posla i novca. Zar ti je taj novac vrijedniji od nas? Zar misliš da ćeš biti sretniji ako nas otmu ili ubiju, a ti budeš imao novac na računu? Misliš li da će ti novac moći dati ljubav tvoje djece - moja je kći uvijek znala pronaći riječi koje su pronalazile put do mog srca. Kako sam samo bio naivan! Kao i mnogo puta do tada, i taj su puta postigli upravo ono što su željeli. Iako se nisam slagao s njihovim razmišljanjima, unajmio sam dvojicu tjelesnih čuvara. Jedan je bio uz moju kći, a drugi uz sina. - Marko, za Boga miloga! Slušam te i naprosto ne mogu vjerovati! Kao da mi prepričavaš čin iz neke predstave ili scenu iz filma. Nisam ni slutila da si toliko imućan čudila se Mojca. - Prijateljice, novca mi ne manjka, ne mogu se potužiti, ali znaš kako se kaže: nije u šoldima sve! - rekao sam. - Lako je to govoriti vama imućnim ljudima. Vidim da tvoja djeca stvarno jako dobre žive, ali isto tako i da su prilično nezahvalna i zahtjevna. Nisu samo oni tome krivi - opomenula me. - Znam, vjeruj mi, to sam se itekako naučio na vlastitoj koži. Uglavnom, i ta želja im se ostvarila, pa sam ja naivno očekivao kako će se moja djeca prihvatiti knjiga i napokon postati odgovorni, mladi ljudi. Ne mogu ti ni opisati koliko nelagodno sam se osjećao dok sam ih susretao po svojoj kući. Kretali su se u stopu za mojom djecom, ali supruga me uvjeravala kako je to najispravniji potez kad je u pitanju sigurnost naše djece. Čekao sam i čekao njihove rezultate, a kad se ni nakon nekoliko mjeseci ništa nije promijenilo, poludio sam. Uskratio sam im džeparac, oduzeo automobile, odjeću skupih, modnih kreatora i otpustio tjelesne čuvare. Vjerovao sam da će iz svega toga izvući pouku. Međutim, nisam mogao ni naslutiti koliko se zloće krije u mojoj djeci ... Jednog dopodneva dok sam sjedio na poslovnom sastanku oglasio se telefon. Tajnica me obavještavala da je na telefonskoj liniji moja supruga. Kako me je često znala zvati zbog raznih gluposti, odvratio sam joj neka je obavijesti da se ne mogu javiti i da ću to učiniti čim budem u mogućnosti. Otkrio sam tko je pucao u Marinu Nakon dva sata, po završetku sastanka, nazvao sam suprugu i saznao da se naša kći Marina nalazi u bolnici. Netko je iz pištolja pucao u nju. Ne moram ti reći kako sam se osjećao. Lud od brige, žurno sam se odvezao u bolnicu. Srećom, Marina je iz prilične daljine bila upucana u nogu i nije imala većih oštećenja. Liječnici su je odmah zbrinuli i uvjeravali me kako će uskoro biti sposobna za sve radnje koje je prije obavljala. Nakon što su je pustili kući, platio sam poznatom fizioterapeutu samo kako bi moja kći što prije bila zdrava. Ponovno sam joj vratio sve ugodnosti koje je i ranije imala. Osjećao sam strahovitu grižnju savjesti i na neki se način sam osjećao najvećim krivcem zbog svega. Imao sam utisak da je zbog moje škrtosti ranjeno moje dijete. Bolnica je, naravno, slučaj prijavila policiji, ali oni nisu uspjeli otkriti kome pripada oružje iz kojeg je pucano u Marinu. Kako sam bio silno zabrinut, obratio sam se privatnoj detektivskoj agenciji. Mojca, ono što sam otkrio, dotuklo me. Osjećam se kao najjadniji čovjek na svijetu - potužio sam se. - Vidim da ti nije lako. Nikada si takvo nešto ne bih mogla ni zamisliti. Strašno! - odvratila je. - Mojca, čovjek koji je pucao u moju kći bio je njezin donedavni tjelesni čuvar! - otkrio sam. - Bože moj, u kakvom svijetu živimo? Cijeli je svijet potpuno poludio - nije se mogla načuditi. - To još i nije najgore od svega. U međuvremenu, nakon pucnjave, ponovno sam ga unajmio jer sam strahovao za kćerkin život. Kad sam konačno saznao o kome se radi, u pomoć sam pozvao dobrog prijatelja koji je radio kao inspektor u policiji. On mu je zaprijetio velikom kaznom, a tjelesni čuvar nam je ispripovijedao kako je samo ispunjavao želju moje kćeri. Rekao je da mu je platila kako bi je upucao, a sve to zbog toga što si nije mogla zamisliti da živi bez statusnog simbola kao što je to tjelesni čuvar. Možeš li to zamisliti? - zajaukao sam. - Prijatelju dragi, tvoja je kći vrag u ljudskom obliku i moraš priznati da je uporna kad nešto želi. Spremna je i na najveći rizik. To nije loše, ali ona je krenula u pogrešnom smjeru. I, reci mi, što si učinio kad si sve saznao? Jesi li je kaznio? upitala me moja dobra prijateljica. - Nisam, još uvijek je nisam kaznio. To sam tek jučer saznao. Mislim da sam u roku od dvadeset i četiri sata ostario dvadeset godina. Cijeli moj svijet se srušio. Moja djeca su podla, pokvarena bića koja samo žele uživati na mojoj grbači. Nemaju nikakvih vrijednosti. To me jako boli. Nisam ih tako učio, niti sam želio da postanu takvi ljudi. Njihova percepcija svijeta potpuno je iskvarena. Njima je novac jedino mjerilo, a od toga mi se diže kosa na glavi. Lutam ulicama grada i razmišljam što mi je činiti. Nisam pametan i ne mogu se snaći u toj cijeloj, ludoj zbrci koja mi je potpuno potresla život. Pomozi mi i daj savjet - preklinjao sam. Mojca je polako otpila nekoliko gutljaja kave, šutke me gledala nekoliko minuta i razmišljala, a onda se dosjetila. - Jesi li otpustio tog tjelesnog čuvara? Što se s njim dogodilo? Je li ga tvoj prijatelj priveo? - Nije ga priveo, niti prijavio, barem ne za sada. Zamolio sam ga da ništa ne čini dok sam ne odlučim što ću s njim. Svjestan sam da je i on pogriješio, ali njegova pogreška ne može se usporediti s onom moje kćeri. Kako da me ne povrijedi netko tko mi nije nitko i ništa, kad me moja djeca varaju i vrijeđaju na sve moguće načine? Nema nesretnijeg čovjeka od mene. - Pozovi ga i uputi u svoj plan. Reci mu da uvjeri tvoju kći kako je šalješ na putovanje da bi se oporavila od svega. Imaš li u Hrvatskoj rodbine koja bi se mogla brinuti za nju? - Imam dosta rodbine, ali kome da povjerim takvu kći? Ni sam ne mogu vladati s njome ... Mojcin i moj "pakleni" plan Slušaj me pozorno. Shvaćam kako ne želiš da tvoja obitelj sazna za tvoje probleme. Ja ću pomoći. U mom rodnom selu imam jako dobru prijateljicu. Ispripovijedat ću joj sve što se dogodilo, a ti kći pošalji k njoj. Ona živi sama i ima puno zemlje. Jedva se za sve stigne brinuti. Bilo bi dobro da tvoja kći napokon shvati što znači rad, a posebno težak, fizički rad. Kad se jednom to nauči, znati će cijeniti sve što si za nju učinio. Kad je čuvar ostavi kod moje prijateljice, neka se vrati natrag. Nemoj joj ostaviti novac, mobitel, ništa što njoj nešto znači. Shvaćam da bi ovdje, u svojoj kući, kad-tad ponovno popustio i da bi prevladala tvoja očinska ljubav. Ovako je nećeš vidjeti, ali možeš biti siguran da će je naporan rad i moja prijateljica promijeniti i dovesti u red. Kad je moja mama umrla, ona se brinula za mog sina i ispao je jako dobar i vrijedan čovjek. Nemoj ju zvati, niti supruzi reći gdje se nalazi, kako joj ona ili tvoj sin ne bi mogli pomoći. Ovo su možda rigorozne mjere, ali takvo ponašanje to zahtijeva. Jednog dana će ti i sama Marina biti zahvalna zbog toga. To bi, onako ugrubo, bio moj plan. Što kažeš? Znam da ti se ove mjere čine pomalo drastičnima ali bez stege nema rezultata. Nisam mogao vjerovati. Moja prijateljica je stvarno bila inteligentna žena. Objeručke sam prihvatio njezinu ponudu, te smo do u potankosti sve dogovorili, a ona je istog dana nazvala svoju prijateljicu i sve joj ispripovijedala. Njezina prijateljica odlučila mi je pomoći. Nakon dosta dugo vremena, kući sam se vratio s osmijehom na licu. Svi su zamijetili moje dobro raspoloženje. Marina mi je odmah došla u zagrljaj i obavijestila me o novoj želji. - Tata, mislim da bi bilo vrijeme da promijenim automobil. Ovaj, kojeg imam, stari je model. - Nema problema, o tome ćemo razmišljati kad se vratiš s putovanja. Zbog svega što nam se dogodilo, odlučio sam te nagraditi putovanjem iznenađenja. Znam da si puno toga pretrpjela i sada je došlo vrijeme da sve to ispravimo. Želim da vidiš i shvatiš koliko te puno volim - rekao sam i nasmiješio joj se. - Putovanje iznenađenja? Tatice, ti si stvarno najbolji tata na svijetu! Kamo ću putovati? U Ameriku? Australiju? Afriku? nastavila je postavljati tisuću besmislenih pitanja. Dok sam je tako promatrao, shvatio sam koliko je plitka za svojih dvadeset i pet godina. Unatoč tijelu žene, imala je mozak manji od ptičice na grani, a dobrim dijelom i ja sam za to bio kriv. - Draga Marina, kad bih ti rekao, to više ne bi bilo putovanje iznenađenja. Uvijek si mi prigovarala da te nikada i s ničime ne iznenadim. Sada kad to želim učiniti, ti si znatiželjna. I ne brini se! Tvoj tjelesni čuvar ići će s tobom - rekao sam i pogledao u mladića kojeg sam i dalje plaćao, a koji je slutio da će ovo putovanje biti drugačije od svih ostalih. Nakon što sam završio razgovor s obitelji, pričekao sam dok se povuku u svoje sobe, a tada u svoju radnu sobu pozvao Marininog tjelesnog čuvara. Objasnio sam mu svoj plan: on ju je morao slijediti do kuće Mojčine prijateljice i potom se vratiti natrag u Amsterdam. Negodovao je i nastojao se izvući, ali kad sam mu zaprijetio tužbom i zatvorom, žurno se predomislio i obećao mi kako će poštovati dogovor. Ženi i sinu, kao ni Marini, nisam ništa otkrio. Idućih dana uplatio sam novac na račun u Sloveniju. Nisam mogao dopustiti da prijateljica moje Mojce još snosi i troškove uzdržavanja za moju kći. Prema dogovoru i planu, Marina i njezin tjelesni čuvar otputovali su u Sloveniju. Marina nije ni slutila kakav život joj se sprema, a njezin tjelesni čuvar vratio se samo dva dana kasnije natrag u Amsterdam. - Što se dogodilo našoj kćeri? Gdje je? Kako si je mogao napustiti? - povikala je moja supruga kad ga je ugledala samog. Samo sam se osmjehnuo i čekao odgovor kojeg joj je morao dati. - Gospođica je dobro. Dala mi je otkaz. Ondje je pronašla drugog čuvara koji joj se više svidio. Ne brinite, provjerio sam njegove preporuke i sve je u redu - slagao je, a potom smo nas dvojica ponovno pošli u radnu sobu. Moja supruga povjerovala mu je svaku riječ. - Kako je reagirala kad je shvatila što se događa? Jel se ljutila? - raspitivao sam se. - Jako. Pobjesnila je od muke. Prijetila je da će vas prijaviti za zlostavljanje i da to neće samo tako završiti. Preklinjala me da je povedem natrag, a kad sam to odbio, molila me da joj posudim novac. Ni tada joj nisam izišao u susret. Poslušao sam svaki vaš savjet. Gospođa koja ju je primila, vrlo je odlučna i oštra. Odmah se postavila kao njezina gazdarica i dala joj metlu u ruke. Marina je poludjela i udarila je njome, ali gospođa se snašla. Mislim da bi se gospođica napokon mogla opametiti. Žao mi je zbog svega, oprostite - ispričao mi se, ali ja nisam trebao njegovu ispriku. Predložio sam mu da se ponovno vrati u Sloveniju i da onako, potajno, promatra što radi moja kći. Bojao sam se da ne pobjegne i ne napravi još kakvu ludost. Srećom, čuvar je pristao na moj ultimativni prijedlog, naravno uz priličnu novčanu svotu. I tako sam svakodnevno od dotične gospođe Eve, ali i od čuvara, dobivao informacije o postupcima moje kćeri. Nekoliko puta je pokušala pobjeći, ali njezina gazdarica bila je prilično čvrste ruke i redovito ju je uspijevala vratiti natrag kući. Marina je ustajala ranom zorom, odlazila s njom na polje, muzla krave i koze, po žarkom suncu kopala u vrtu. Prvobitni inat polako se pretvarao u marljivi rad. Svakim danom postajao sam sve zadovoljniji i nakon četiri mjeseca Marininog boravka u Sloveniji, napokon sam supruzi i sinu otkrio pravu istinu. Ti si poludio! Ubit ćeš naše dijete! Kako ti je takva luda zamisao samo mogla pasti na pamet? Ako je već ona bila šašava, zar si i ti morao biti jednako lud? Što će ta žena misliti o nama? Kakvim će nas ljudima držati kad se nismo bili u stanju brinuti za vlastitu kći? - supruga je bjesnila na mene, ali ni njezin bijes nije mi bio važan. Želio sam od svoje djece načiniti poštene ljude i kad sam shvatio da je vrag odnio šalu, posegnuo sam za drastičnim mjerama. I, dok sam tako slušao prodike moje supruge, oglasio se moj mobitel. Poziv je bio iz Slovenije. Bio sam uvjeren da je Marina ponovno učinila neku ludost i da me zove gazdarica. Ipak je naš trik upalio ... Tata, Marina ovdje. Htjela sam ti samo čuti glas. Gospođa Eva mi je dopustila da te nazovem. Žao mi je zbog svih ludosti koje sam počinila. Dolaskom ovamo i radom, shvatila sam sve ono o čemu nikada nisam ni razmišljala. Mislim da sam se jako promijenila i da ćeš biti zadovoljan. Dobro sam i svašta sam naučila. Uživam raditi na zemlji. Nikada nisam mogla zamisliti da čovjek može zavoljeti zemlju i rad na njoj. Priroda mi stvarno godi, baš kao i domaće životinje. Nikada do sada nisam imala tako dobre prijatelje kao što je to gospođa Eva. Ona me razumije i uvijek ću joj na svemu biti zahvalna. Pripovijedala mi je o tvojoj prijateljici Mojci. Bilo bi lijepo kad bih je jednog dana mogla upoznati. Ovdje sam pronašla sebe. Voljela bih te vidjeti. Kako ste vi svi? - upitala je. Niz moje obraze suza je stizala suzu. žudio sam da od Marine barem jednom u životu čujem ovakve riječi. - Draga, bi li voljela da ti svi zajedno dođemo u posjet? - jedva sam promucao od suza. - Naravno, više od ičega. I, još te nešto želim zamoliti. Ako si dao da zatvore mog tjelesnog čuvara, pomozi mu. On nije ništa kriv, samo me je poslušao, a osim toga ucijenila sam ga nekom nevažnom sitnicom i zbog toga je pucao. Svemu sam ja kriva. Nemoj da pati nedužan čovjek, to ne bi bilo u redu. - Marina, nemaš se razloga brinuti. Tvoj tjelesni čuvar nalazi se samo nekoliko kuća dalje od tebe. Svakodnevno pazi na tvoju sigurnost. Neću mu učiniti ništa nažao. Želiš čuti mamu? Kako je dala potvrdan odgovor, mobitel sam predao supruzi. Bio je to dug razgovor ... Idućeg dana sredio sam sve pojedinosti na poslu, ali i kod kuće, kako bismo svi troje mogli otputovati u Sloveniju. Bio je to susret za pamćenje. Po prvi puta u životu osjetio sam koliko vrijedi moja kći. Iako u kratkom vremenu, ona se potpuno promijenila. Nije trebala skupu garderobu koju joj je majka donijela, niti je tražila novac kako bi mogla lagodnije živjeti. Rekla je kako ima sve što joj je potrebno i da nema namjeru vraćati se natrag u Amsterdam. - Zar ćeš cijelog života biti seljanka? - usprotivila se moja supruga. - Samo ako mi tata pomogne. Tata, uvijek si govorio da bi se želio vratiti u Hrvatsku. I ja bih željela upoznati svoju rodbinu, ali i zemlju o kojoj si tako lijepo pripovijedao. Što kažeš da mi daš kredit i pomogneš kupiti imanje u Slavoniji? - pitala je, a ja sam se skoro srušio. Ni u najluđim snovima nisam se mogao nadati da bi se nešto ovakvo moglo dogoditi. Nisam previše dvojio, već sam joj obećao svesrdnu pomoć. Osim toga i samome mi je bilo dosta života u tuđini. Došlo je vrijeme da se i sam vratim korijenima i rodnom mjestu. U najkraćem roku prodao sam tvrtku i kuću u Amsterdamu. Kako se moj sin nije želio doseliti u Hrvatsku, nisam ga tjerao. Kupio sam mu stan, a kad nije htio učiti i obrazovati se, zamolio sam dobrog prijatelja da ga zaposli u svome poduzeću. Supruga i ja vratili smo se u domovinu, a naša kći također je došla živjeti k nama. Kupio sam veliko poljoprivredno imanje i glavnu riječ prepustio Marini. Bila je tako poduzetna i sposobna da sam se svakim danom sve više čudio. I dok me poučavala poslu na zemlji, ja sam je ispod oka ponosno promatrao. Drastične mjere dale su savršene rezultate, a ja nikada nisam bio sretniji sretniji. Naravno, osim gospođi Evi, bio sam beskrajno zahvalan i prijateljici Mojci. Kad mi je javila da će postati baka, sa suprugom sam obišao sve najbolje trgovine i kupio sve što je potrebno za djecu. Tjelesnog čuvara još uvijek se nisam riješio. Kad je Marina saznala da je on u blizini, potražila ga je i od tada su se redovito družili. Lenardo i ona su se zavoljeli, te je i on pristao doći u Hrvatsku. Vjenčali su se uz skromno slavlje i za koji dan ću postati djed.
Na putovanje sam pošla srijedom kad je najmanja gužva na cesti, pa kad sam prošla Karlovac, javila sam prijateljici Mirandi da uskoro stižem u Rijeku. No, život nas uči da ne kažemo "hop" dok ne skočimo. Mada sam čitavi put od Njemačke proputovala bez problema, odjednom se na prilazu Gorskom kotaru stvar zakomplicirala. Policija je preusmjeravala promet na zaobilaznicu zbog prometne nesreće, a tim smjerom prema Ogulinu još nikad nisam vozila. Dok je bilo vozila ispred i iza mene, bila sam bezbrižna i zaokupljena promatranjem nepoznatog krajolika, projurila sam kroz jedno veće mjesto i nastavila cestom koja mi se učinila boljom, uvjerena da sam na pravom putu. Mada sam uživala u ljepoti tog planinskog kraja, vožnja mi se učinila beskrajno dugom, a što me počelo istinski brinuti, susrela bih samo poneki auto dok iza mene nije bilo nikoga. Izgubljena u planinskoj šumi S nestrpljenjem sam očekivala neko naseljeno mjesto kako bih prema auto-karti mogla odrediti gdje se uopće nalazim, ali nigdje nije bilo ni jednog toponima mjesta ili rijeke. Pogledom na mjerač goriva ustanovila sam da sam na rezervi, a sat je pokazivao da sam trebala već biti u blizini Rijeke. Spoznajom da sam zalutala spopala me panika, jer su oko ceste bile samo nepregledne šume. Kad sam konačno ispred sebe ugledala selo od nekoliko raštrkanih kuća, malo sam se smirila. Zaustavila sam se kod kuće najbliže cesti i brkatom domaćinu što se pojavio na dvorištu, objasnila kamo putujem, a on me odmjerio začuđenim pogledom i ravnodušno rekao: "Gospojo moja, ovom cestom nećete stići u Rijeku. Morate se vratiti oko šezdesetak kilometara i krenuti drugim smjerom." - Ima li ovdje u blizini benzinska stanica? Na rezervi sam s gorivom! - Ej, gospojo, gospojo! Kako se usuđujete na takav put bez muškarca? Iako sam bila na sto muka, zabavljalo me uvjerenje tog brkajlije da se na putovanje ne ide bez muške glave, dok me on i dalje gledao sumnjičavo klimajući glavom. - Eno vam oko dva kilometra do pilane. Oni imaju vozila i sigurno će vam dati gorivo - konačno je odgovorio na moje pitanje. Umjesto dva, bila su dobra četiri kilometra do pilane, pa kad sam izašla iz auta, radnici su me znatiželjno gledali kao da sam stigla s neke druge planete, a potom su uslijedili isti komentari kao i brkatog gorštaka. Dali su mi goriva i uputili me kako ću stići do magistrale uz more, a da se ne moram vraćati. - Jest da je taj put preko planine nešto uži, ali je asfaltiran i nema puno prometa - rekao je poslovođa pilane i zaželio mi sretan put. Osjetila sam nelagodu gledajući pred sobom nepreglednu šumovitu planinu, ali sam isto tako bila svjesna da se svaka pogreška u životu mora platiti. Iz bujnog raslinja podno planine zapuhnuo me miris trulog lišća, a praiskonski mir i tišinu narušavalo je samo brujanje mog golfa. Moja je bujna mašta uskoro počela stvarati najrazličitije slike opasnosti koje bi me mogle zadesiti, i upravo kad sam pomislila na medvjeda koji bi se mogao ispriječiti na cesti, ugledala sam čovjeka koji mi crvenom zastavicom daje znak da stanem. U prvi sam mah protrnula od straha ali sam uskoro ugledala radnike što utovaruju balvane na vozilo koje se prepriječilo na cesti i mirno sam parkirala na jednoj zaravni. - Pričekajte ovdje dok utovare i prođu! Malo ćete predahnuti od vožnje i napuniti pluća ovim čistim planinskim zrakom - govorio mi je muškarac prilazeći autu. Doduše, jedva sam ga razumjela, jer sam tek za širinu prsta spustila staklo još uvijek uplašena neočekivanim susretom. Nisam se usudila izaći pa čak ni disati punim plućima, dok mi se sa uznojenih dlanova cijedio znoj ostavljajući ljepljivi trag na upravljaču. I dok sam tražila maramicu da se pobrišem, nisam ni primijetila kako me jedan visoki muškarac promatra s blagim osmijehom na svom suncem opaljenom licu, te mi pokretom ruke pokazuje da otvorim prozor. Njegov me osmijeh ohrabrio pa sam staklo spustila do kraja i uzvratila mu, još uvijek bojažljivim smiješkom. - Želim vam dobar dan, gospođice! Možete bez straha izaći iz kola jer će utovar potrajati, a kako vidim po registraciji, dolazite iz daleka pa trebate protegnuti noge. Ne trebate se bojati! Mi nismo šumski razbojnici mada njima sličimo. Šarmantni inženjer Zoran Bilo mi je neugodno zbog mog kukavičluka, pa sam još dugo petljala odvezujući sigurnosni pojas prije nego sam izašla. Tek kad mi se sugovornik predstavio, oslobodila sam se straha. - Ja sam Zoran, inženjer šumarstva pa mi je i radno mjesto u šumi - rekao je pružajući mi ruku. - Ja sam Zvjezdana, nastavnica zemljopisa i povijesti, zalutala u rođenoj zemlji na putu iz Njemačke prema Jadranu - odgovorila sam, šaleći se na vlastiti račun. - U Rijeci me čeka prijateljica i vjerojatno brine što već nisam stigla, a ne mogu je nazvati jer mi se mobitel ispraznio ili ne hvata signal. - Izabrali ste doista najkraći put prema Rijeci - prihvatio je šalu i dalje me promatrajući s prijaznim smiješkom, te mi pružio svoj mobitel. - Poslužite se, ako smatrate potrebnim da joj se javite. Miranda je doista već bila zabrinuta da mi se nije dogodila kakva nesreća pa kad sam joj ukratko ispričala o svojim "putešestvijama" od srca se nasmijala, dodajući: "Ipak se pričuvaj tog šarmantnog šumskog domaćina čijim se mobitelom služiš, jer nakon svega što ti se dogodilo, novih ti pustolovina ne treba." - Kažete da ste zalutali? Baš me zanima kako vam se to moglo dogoditi rekao je moj novi poznanik Zoran posve ozbiljno, vraćajući se iz pristojne udaljenosti u vrijeme mog telefoniranja. Vrlo jednostavno! Prisilnim skretanjem s glavne ceste na zaobilaznicu u nepoznatom kraju u kojem manja mjesta nisu obilježena tablama s imenom pa mi je uzaludna i putna karta. Da bude sve još i žalosnije, ni sad ne znam gdje se nalazim, iako mislim da je ta planina Velika Kapela. - Upravo tako! U našoj dičnoj Lici, gospođo pitam s obzirom na prsten kojeg sam i nehotice zapazio. - Još uvijek gospođica! odgovorila sam bez daljnjih objašnjenja. - I, kažete, gospođice Zvjezdana, zalutali u rođenoj zemlji - izrekao je Zoran uz grleni smijeh kojeg sam i sama prihvatila, jer je smijeh najbolji lijek protiv napetosti u kakvoj sam se još uvijek nalazila obuzeta brigom kako ću preko planine do mora. - Ime vam doista pristaje, jer dok se smijete, u vašim modrim očima titraju zvjezdice - već mnogo slobodniji u komunikaciji, izrekao mi je kompliment kojeg sam već od nekog ranije čula. Sve je dobro što sretno završi, a vjerujem da će tako biti i s vašim daljnjim putovanjem. Još nekoliko kilometara imate do najvišeg uspona koji nije jako strm, a potom se spuštate prema primorskoj strani. Ne trebate strahovati kad nekog sretnete, jer ovom cestom prolaze i oni što nisu zalutali. U svakom mi je slučaju drago što vam se to dogodilo, jer se ovdje rijetko viđaju žene, pogotovo ne ovakve šumske vile kakva ste vi, Zvjezdana! Imate se pravo šaliti na moj račun, ali mi recite, kad će put biti slobodan? pitala sam ga. - Kao prvo, uopće se više ne šalim, a sad obucite jaknu jer biste se mogli prehladiti. Put će biti slobodan kad radnici utovare sve ove balvane, ali im upravo počinje užina, pa vas molim da nam se pridružite - pokazao mi je galantno rukom da pođem. Nisam prestala misliti na njega [caption id="attachment_1683" align="alignleft" width="300"]Istinite priče: Razum ili osjećaji Rođenje ljubavi u srcu planine.[/caption]Do tog se trenutka nisam ni sjetila da sam natašte pa sam na spomen jela osjetila strašnu glad i bez protivljenja prihvatila poziv. Na njihovom se improviziranom stolu našlo janjećeg pečenja, suhe slanine, domaćih kobasica i šunke, a ja sam u prilog ponudila štrudlu od sira i jabuka što sam ponijela da mi se nađe ako ogladnim. Među tim običnim ljudima, snažnim gorštacima što svojim obiteljima osiguravaju egzistenciju teškim radom u šumi, osjećala sam se ugodno kao da se oduvijek poznajemo. Ne znam je li to stečena navika druženja s ljudima u mojem prosvjetarskom pozivu, ili zato što su se oni prema meni odnosili s poštovanjem kad sam im rekla da sam nastavnica djeci naših radnika u inozemstvu u tzv. dopunskoj školi. - Zanima li vas raslinje na ovoj planini? - upitao je Zoran poslije zakuske. - Ako vas zanima, prošećite sa mnom do jednog proplanka na kojem rastu sve biljke ovog planinskog područja. Ujedno ćete lakše dočekati nastavak putovanja, a dečki kažu da će možda potrajati oko sat-dva. Pristala sam jer mi je taj čovjek svojim ponašanjem od prvog trenutka ulijevao povjerenje, a ujedno sam poželjela pobliže upoznati raslinje karakteristično u tom gorskom kraju. Koji neobičan muškarac, taj inženjer Zoran, pomislila sam slušajući njegovo poznavanje svakog drveta, svake biljke na koju bismo naišli putem do proplanka. I opasno lijep muškarac, pomislih promatrajući njegovo gipko tijelo u kretanju šumom koju je odlično poznavao, ali izgleda i volio više od svega. Stigli smo na uzvisinu na kojoj se prostirala planinska livada puna raznovrsnog cvijeća rasutog po tamnozelenoj podlozi gorske trave. - Kad god se nađem na ovom mjestu, pomislim da je to djelić raja kojeg je Bog nehotice spustio na zemlju kad je stvarao svijet - izrekao je Zoran pomalo tronutim glasom oduševljen ljepotom koja se prostirala pred našim očima. Isto sam oduševljenje i sama osjetila okružena stoljetnim stablima što su se uzdizala nebu pod oblake. Više nisam bila obuzeta brigom o daljnjem putovanju. Poželjela sam da vrijeme stane, da se doživljaj tog trenutka pretvori u vječnost. Odjednom je zavladao mir, pa su čak i ptice utihnule kao i reski zvuk motorne pile što se čuo iz daljine. Samo je potok podno livade žuborio svojim ustaljenim žamorenjem, i to je bio jedini zvuk u tom nezaboravnom času kad su me preplavili dotada potpuno nepoznati osjećaji i želja da zauvijek ostanem u blizini tog muškarca kojega sam upoznala pred nepuni sat vremena. - Podne je. Jeste li primijetili, Zvjezdana, kako je odjednom nastala tišina? Podne je trenutak kada u šumi sve utihne, pa čak i šumski radnici poštuju zakone prirode - objasnio mi je Zoran iznenadan prestanak brujanja motorke. - Hvala vam, Zorane za ovaj iznimni doživljaj u planini koja je za mene do danas bila samo pojam uzvisine obrasle šumom - rekla sam nakon izvjesnog vremena kad nam je ponestalo riječi, a ja sam pomislila na nastavak putovanja. - Znam, vi morate nastaviti putovanje, a ja svoj posao, ali ovaj naš susret neću nikada zaboraviti. Dogodio se i nestaje poput sjaja kapljice jutarnje rose u travi - izgovorio je glasom iz kojeg je izbijalo iskreno žaljenje. - Ako vam ne bude teško, javite mi se! Moram znati jeste li sretno stigli na odredište - rekao je, pružajući mi ispisan broj svog mobitela. Kad sam odlazila, stajao je na uskoj planinskoj cesti, visok i uspravan poput hrasta, te mi domahivao dokle god se njegov lik nije izgubio u mom retrovizoru, a u mojim se očima pojavile suze, mada tog trenutka još nisam bila svjesna da je moje srce zauvijek ostalo zarobljeno u njedrima te šumovite gore. Daljnje putovanje je proteklo bez problema, a kad me je Miranda konačno ugledala na svojim vratima, neobuzdano smo se smijale baš kao nekad u đačko doba otkad traje naše prijateljstvo. Svoje sam pustolovno putovanje opisivala prijateljici u tančine, sve osim svojih uzburkanih osjećaja koje ni sama još nisam mogla razumjeti. Zamolila sam Mirandu da s njenog mobitela pošaljem poruku o svom sretnom završetku putovanja, a nakon toga sam papirić sa zapisanim brojem nekamo zametnula, i kao da je u zemlju propao, nisam ga više našla. Možda je taj tajanstveni znak moja sudbina da trebam zaboraviti vlasnika tog mobitela čiji sam broj na prijateljičinom telefonu odmah poništila, bila mi je prva pomisao nakon izgubljene ceduljice. Što se to sa mnom događa? No, nije bilo dana, a da se u mojim mislima ipak nije pojavio lik muškarca upamćenog s planinskog proplanka. Dani su mi prolazili u kupanju, sunčanju i spavanju, jer mi je san od svega bio najpotrebniji. Moja je prijateljica bila zauzeta brigom o svojoj tromjesečnoj bebi pa sam bila prepuštena samoj sebi. Bližio se kraju i treći tjedan ljetovanja, a moja sjetna sjećanja na susret u planini nisu izblijedjela, mada sam se trebala psihički pripremiti za početak nove školske godine u tom posebno zahtjevnom radu s djecom izvan domovine. Dobila sam lijepu brončanu boju, a na preplanulom su mi se licu još više isticale moje plave oči u kojima su nedostajale zvjezdice što ih je vidio samo Zoran. Bila sam zadovoljna svojim izgledom, ali ne i duševnim nemirom kojeg nisam mogla podijeliti čak niti sa svojom bliskom prijateljicom. Teško je bilo priznati i samoj sebi da sam se zaljubila u neznanca kojeg sam posve slučajno srela promašivši pravi put prema moru. Usredotočila sam misli na poslove koje moram obaviti prije povratka na radno mjesto, gdje sam trebala ostati još godinu dana. Sa sve manje oduševljenja sam pomišljala na povratak u domovinu, u školu iz koje sam otišla u inozemstvo, a gdje me čekalo radno mjesto na koje ću se vratiti nakon odrađenog mandata. U tu sam školu u manjem provincijskom mjestu u unutrašnjosti došla kao početnica, a nakon tri godine prakse, natjecala sam se za rad s djecom naših radnika u inozemstvu i bila sam primljena zahvaljujući pukoj slučajnosti što je iz tog kraja zapadnog dijela Hrvatske veliki broj ljudi na privremenom radu u Njemačkoj. Ovo mi ljetovanje nije bilo uzbudljivo kakvim sam ga zamišljala, jer moja prijateljica po prvi put nije imala vremena za druženje pa sam na kupanje odlazila sama, a vrijeme koristila za čitanje jer se uz dobru knjigu najbolje odmorim. Budući da je ljetovanje za mnoge, pa čak i ozbiljnije ljude, vrijeme razonode i provoda, često su me opsjedali udvarači, nudeći mi onako usamljenoj, svoje društvo. Iako sam na ruci nosila vjenčani prsten svoje pokojne mame, nitko se nije na to obazirao. E, da mi nije bilo tog prstena i onog dana na planini, možda bi naš susret drukčije završio, mislima sam se neprekidno vraćala na taj nezaboravni susret, preispitujući se što se to sa mnom događa ovog ljeta da me ništa ne može obradovati. A onda se ipak, pred kraj ljetovanja, nešto dogodilo. - Zvjezdana, imam poruku za tebe! - dočekala me Miranda dva dana prije mog odlaska. - Zvao je neki gospodin Zoran. Zamolio je da mu se javiš - pružila mi je napisani broj kojeg sam ja izgubila. - Je li moguće!? - uskliknula sam presretna dok je prijateljica sumnjičavo promatrala promjenu na mom zajapurenom licu. Budući da sam se na brzinu spremila za izlazak nakon kratkog razgovora sa Zoranom, upitala me kamo žurim. - Jedan moj poznanik se neplanirano našao u gradu pa me poziva na večeru - rekla sam iznenađenoj Mirandi, odlepršajući kao vjetrom nošena na dogovoreno mjesto. O, Bože, što se to sa mnom događa, pitala sam se žureći prema hotelu ispred kojeg me čekao Zoran, jer kad sam ugledala njegovu poznatu figuru, noge su mi počele klecati, a u glavi mi se zavrtjelo kao da ću se onesvijestiti. Ipak sam hrabro nastavila koračati i kad mi je požurio ususret, te progovorio prve riječi, osjećala sam se ošamućena od prevelike radosti slušajući glas kojeg sam pamtila kao što se pamti najdraža melodija. - Djevojka sa zvjezdicama u očima! Kako vam je lice preplanulo i kosa posvijetlila od sunca! Samo, vaše bih oči uvijek prepoznao, Zvjezdana! Morao sam vas potražiti, uvjeriti se da naš susret u planini nije bio samo priviđenje. Otkad sam vas upoznao ... Ne znam kako da vam to kažem. Nikad mi se nešto slično u životu nije dogodilo. Nisam se mogao smiriti dok vas ponovo ne vidim i uvjerim se da ste stvarno biće, žena koju sam zavolio od trenutka otkad sam je ugledao - izgovorio je, držeći me za obje ruke pogleda zaustavljenog na mojim očima kao da mi želi prodrijeti u dušu. - Ispričavam se vašoj prijateljici na smetnji, ali nemam vaš broj pa ... Rođenje ljubavi u srcu planine Da, ja sam kriva što vam poruku nisam poslala sa svog mobitela, ali to doista više nije važno. Tako sam sretna što vas je posao doveo u ovaj grad da vas još jednom vidim. Ne znam je li vaše priznanje iskreno, ali meni se doista dogodila ljubav na prvi pogled izrekla sam po prvi put u životu takve riječi jednom muškarcu. Previše sam sanjala o našem ponovnom susretu, a da prešutim svoje osjećaje. I da ne duljim, tog ljetnog predvečerja i te nezaboravne noći koju smo proveli u hotelu, za nas nije postojala ni prošlost, niti budućnost. Uživali smo u sreći datog nam trenutka sadašnjosti, ispunjenog strasnim zagrljajima, čarolijom kakva se događa jednom ili nikad u cijelome ljudskom životu. Kad se sljedećeg dana bližio neminovni rastanak, mene su počela zaokupljati neka posve praktična pitanja, kao što je budućnost našeg odnosa, ali kao žena, nisam to htjela prva spomenuti. Ako je njegova ljubav istinska kao što je moja, onda nije izgorjela u plamenu strasti protekle noći, on će progovoriti o našoj daljnjoj vezi, razmišljala sam kako se bližilo podne kad smo nakon zajedničkog ručka morali otići svatko svojim putem. On se morao vratiti na posao, a ja sam se pripremala za putovanje sljedećeg dana. - Zvjezdana moja draga, još uvijek ne vjerujem da je sve ovo stvarnost, ali neću dozvollti da te izgubim. Vjerujem da ćeš imati strpljenja čekati me dok ne riješim neke osobne probleme pa da možemo potom, zauvijek združeni, provesti ostatak života. Pisat ću ti, a nadam se i ti meni! U pismu se može mnogo više reći, a i vrijeme koje treba prebroditi, je pred nama - izgovorio je kad sam ga ispraćala sa hotelskog parkirališta. - Čekat ću te, Zorane, ako treba i do kraja života - izgovorila sam kroz suze obećanje, a potom dugo domahivala dok mi se njegov auto gubio s vidika uronjen u gradsku gužvu. Miranda me nije puštala dok joj nisam ispričala povijest svoje iznenadne velike ljubavi, na što je ona rekla: - Ti si, Zvjezdana, nepopravljiva romantičarka. Kad se već nisi udala u to svojoj provinciji, očekivala sam da ćeš odgovarajućeg muža pronaći kad se otisneš u svijet. Ti si izuzetno lijepa žena i ne vjerujem da te muškarci ne primjećuju, ali oni spremni na brak. Ovaj tvoj Zoran mi se čini nešto poput "sna ljetne noći", a takvima nije za vjerovati. Vjerojatno je oženjen, samo što ti je to zatajio! Uostalom, vrijeme će pokazati jesam li u pravu. Uvjerena sam da problem kojeg mora riješiti nije materijalne prirode kako ti misliš, već sam sigurna da je pod rastavom ili je tek namjerava provesti - Miranda me nije štedjela, želeći me osvijestiti. - Od tebe sam, doduše, starija godinu dana, ali su iza mene već tri godine braka. I to s pomorcem! Udata, a usamljenija nego ti! Usrećuje me jedino moja Leticija koja je došla na ovaj svijet samo mojom velikom željom, jer moj suprug nema vremena čak ni za stvaranje obitelji. Moj Antonio još nije vidio svoju kćer, a doći će tek za dva mjeseca ... Moja je priča o rođenju ljubavi u srcu planine izgleda ponukala Mirandu na promišljanje kakvim se ranije nije bavila, jer mi je na rastanku rekla: "Ne bih se začudila da moj Antonio jednog dana sretne kakvu sirenu, kao što je inženjer u šumi sreo planinsku vilu. Doduše, nitko od nas ne zna što mu donosi sutra! Možda se i meni jednog dana dogodi neka nova ljubav - rekla je na kraju da ublaži sve izgovorene riječi upozorenja. - Pazi kako voziš, jer imaš za što živjeti, draga moja prijateljice! I ja te volim - prošaptala je zagnjurena u mom zagrljaju na rastanku. Zaokupljena starim poslom i uvijek novim problemima, prva bol rastanka je minula, a ja sam živjela za trenutak kad će mi stići Zoranovo pismo koje sam očekivala, uvjerena da će mi reći i ono što je prešutio na našem drugom susretu. No, pismo nije stiglo prema očekivanjima pa sam pomalo gubila živce. - Ti si se Zvjezdana tako promijenila otkad si se vratila s godišnjeg odmora - primijetila je moja bliska kolegica Neda, s kojom sam dijelila dvosobni stan, svu radost i teškoće naše pedagoške avanture, tog neobičnog nastavničkog posla u inozemstvu. Imamo li mi uopće budućnost? Vjerojatno sam već umorna, a pomalo se i psihički pripremam za povratak - nisam kolegicu željela opterećivati svojim ljubavnim problemom. No, kad je stiglo prvo Zoranovo pismo, svoju sam sreću ipak morala s nekim podijeliti, te sam Nedi priznala da me ljubav iz jednog slučajnog susreta izbacila iz uobičajene kolotečine. U njegovom pismu nije bilo odgovora na pitanja koja su me sve više zaokupljala, ali sam ipak lepršala na krilima sreće nakon Zoranovih izljeva ljubavi kojima je pismo bilo ispunjeno. Adresa na koju sam mu mogla poslati odgovor, bila je adresa njegove radne organizacije, ali me to nije zasmetalo. Dapače, mogla sam se slobodnije izraziti sigurna, da će dospjeti samo u njegove ruke. Na kraju prvog, kao i svih ostalih pisama, bila je uvijek jedna te ista molba - neka ga strpljivo čekam. Zoran je doista imao smisla za opisivanje osjećaja pa sam došla u napast i kolegici pročitala cijelo pismo, a ona je bez okolišanja izrekla svoje mišljenje: - Vjerujem da te taj tvoj Zoran voli, ali mi je ipak dosta toga nedorečenog u vašoj vezi. Čak mu ne smeta što ćeš zimske praznike provesti kod svoje sestre umjesto da budete skupa. Da on ipak nije oženjen? - izgovorila je Neda upravo ono od čega sam ja i u mislima, bježala. - Što ti o njemu uopće znaš, osim da ga voliš? Naravno, i on voli tebe! Pa kako ne bi volio takvu zgodnu curu kao što si ti, a uz to si sposobna i zaraditi. Neću si laskati, ali znam da bilo koga ne šalju u inozemstvo. Da nisi sposobna i za druge djelatnosti, van svoje struke, nikad te ne bi Njemačka vidjela. - E, vidiš, Neda, ništa više on o meni ne zna nego što ja znam o njemu. Znam da je rođen u Lici, da je od mene stariji tri godine i da je vrlo rano ostao bez oca. Majka mu se preudala za udovca koji je imao sina, pa ga Zoran smatra bratom i čini mi se da ga jako voli. - Samo ne znaš je li oženjen ili nije - sarkastično je rekla Neda, dodajući: "Ništa ja muškarcima ne vjerujem. Lažu čim otvore usta!" Zaista sam se ponijela kao zaljubljena djevojčica mada mi dvadeset i osma kuca na vrata, pomislila sam pomalo ozlojeđena na samu sebe, ali ni ta spoznaja nije umanjila moju ljubav. Jer, ja sam po prirodi bila sanjar pa sam godinama čekala pravu ljubav, upravo ovakvu kakvu sam doživjela sa Zoranom. Mogla sam se i ja udati za prvog tko mi je ponudio brak, a bio je to kolega Lovro, nastavnik fizike i kemije što sam ga zatekla u školi. Kad sam ga ja odbila, oženio se mladom učiteljicom, početnicom, šest godina mlađom od sebe. Sličnih pogleda na život bila je i moja kolegica Sandra što je radila u istoj školi. Brzo smo se prepoznale i postale najbolje prijateljice. Kako se bližio kraj školske godine i mog mandata u Njemačkoj, nestrpljivo sam čekala susret sa Zoranom, ali na moje veliko iznenađenje, pisao mi je da je čitavog ljeta zauzet poslom, te da će tek zimi biti na godišnjem odmoru. Zato sam ljetne praznike odlučila provesti kod sestre u Subotici, jer me molila da joj dođem. Ona će me jedina razumjeti kad joj se povjerim, razmišljala sam, ostavljajući iza sebe novostečena poznanstva i svoju cimericu Nedu, ozlojeđenu na sve muškarce zbog svog propalog braka. Ona ima pred sobom još dvije godine uzaludnog nastojanja da djeci rođenoj u tuđini usađuje ljubav prema domovini njihovih predaka. Nisam ja baš takva romantičarka kakvom me neki vide, jer sam prebrzo shvatila uzaludnost svog poslanja kao nastavnika domovinske škole. Početkom školske godine došla sam na svoje staro radno mjesto. - Vratila nam se naša Švabica - iznenađeno sam slušala pozdravne riječi ravnateljice Ivanke na prvoj sjednici na početku škole. Nisam bila oduševljena izrečenom šalom, ali sam ostala suzdržana. Ravnodušno sam se pozdravila i s dvojicom novoprimljenih kolega na mjesto umirovljenog bračnog para. Vedran, fiskulturnik i Branko, matematičar - predstavila mi ih je Sandra, moja najbliskija kolegica iz ranijih vremena. Zavodnički se osmjehujući Vedranu, valjda mi je htjela dati na znanje da je on u njenoj domeni zanimanja, a kolegi Branku je ponudila svoje mjesto pokraj mene, s obrazloženjem da su ona i Vedran zaduženi za zakusku. Većinu našeg kolektiva činili su bračni parovi u ozbiljnijim godinama i učiteljice razredne nastave udane za muževe van nastavničke struke. Od potencijalnih udavača, bile smo Sandra i ja, pa se nisam začudila kad su s podsmijehom popratili gestu moje prijateljice što je Branka posadila pokraj mene. Ili se moja Sandra tako brzo zaljubila u Vedrana, ili se uplašila da ne ostane usidjelica, proletjelo mi je glavom gledajući je kako se trudi ugađati novopridošlom kolegi. Strpi se, sve ću ti objasniti... Budući da sam istog dana doputovala od sestre iz Subotice, nisam s prijateljicom uspjela još niti razgovarati. No, već mi se u vrijeme sjednice učinilo da me dočekala neka druga, nova Sandra. Kako se ljudi mijenjaju, ne samo izgledom, već kompletno postaju drukčiji, razmišljala sam kriomice promatrajući lica svojih kolega koje sam nakon četiri godine jedva prepoznavala. Možda su oni ostali isti osim poneke bore na licu i sjedine u kosi, a ja sam se promijenila i došla do novih spoznaja do kakvih oni nikad neće doći. Sad, kad sam se trebala osjećati sretna što sam se vratila u svoju školu i među svoje ljude, u mom su sjećanju promicali likovi nekih drugih ljudi, kolega s kojima sam pune četiri godine dijelila teškoće i radosti, a često i neizrečena mišljenja o uzaludnosti pretjeranih zahtjeva od strane naših pretpostavljenih. Ova moja stara sredina bila je za mene posve nova, a što je najgore, više mi ni Sandra nije bila bliska kao ranije. Ili nas je otuđilo vrijeme i udaljenost, ili je posrijedi bila njena nova ljubav, Vedran, za kojeg se poštopoto odlučila udati. - Pogledaj naše kolegice! Sve su se poudale i ne birajući baš mnogo, jer nam se Dina udala za običnog vozača. Jest da ima kuću i lijepo gospodarstvo, ali ja ipak smatram da je brak sa sebi intelektualno ravnim mnogo uspješniji. Nije li vrijeme da se i nas dvije sredimo, a za njih dvojicu smo prave premije. Zato neću Vedrana pustiti da dugo promišlja jer je i njemu vrijeme za ženidbu - slušajući Sandru, bilo mi je jasno da ona više neće imati vremena za druženje sa mnom. - Zašto izbjegavaš Branka? - upitala me nakon izvjesnog vremena kad sam nedvosmisleno pokazala da nimalo nisam zainteresirana za neko muško društvo. Nisam mogla kolegici reći da sam zauzeta, jer moj ljubljeni nije još nikad spomenuo brak niti u jednom pismu, koja su, doduše bivala sve rjeđa i kraća. Polako se u mene počela uvlačiti sumnja da se sa Zoranom događa nešto meni neobjašnjivo, kad je otklonio mogućnost našeg susreta nakon mog povratka iz Njemačke. - Jesam li te molio za strpljenje, ljubavi moja! Sve ću ti objasniti kad se ponovo sretnemo, a onda se više nećemo rastajati - stajalo je u njegovom pismu, nakon čega sam ljeto provela kod starije sestre uz koju sam odrasla kad smo ostale bez roditelja. No, u trenucima iskušenja, s tugom bih se sjetila svog obećanja kako ću ga čekati, ako treba, i do kraja života. Nisam htjela vjerovati da ljubav kakva je nas povezivala, može ikad umrijeti. Zašto si hladna prema Branku? Prošlo je tako još pola godine neizvjesnosti, a na Zoranova pisma više nisam odgovarala, ali niti odbijala Brankovo društvo. Moja je usamljenost bila glavni razlog što sam prihvatila Brankovo udvaranje pa se u školi počelo među kolegama nagađati, hoćemo li se i nas dvoje vjenčati za vrijeme zimskih praznika kad su Sandra i Vedran pripremali svoje vjenčanje. Dok su njih dvoje morali požuriti s vjenčanjem zbog Sandrine trudnoće, nas dvoje smo još bili na velikom odstojanju što je moju prijateljicu ponukalo na propitkivanje razloga mog odbijanja: - Zašto si tako hladna prema Branku, a zaljubljen je u tebe poput pubertetlije? Da mi možda nešto ne skrivaš, jer otkad si se vratila, ne mogu više doprijeti do tebe. Ponašaš se kao da više nismo prisne prijateljice. Priznam da sam te malo zanemarila zbog Vedrana, ali sam to namjerno učinila da se zbližiš s Brankom - priznala mi. - Mogu se ja stoput udati, ti ostaješ i dalje moja jedina prijateljica, samo ako to i ti želiš, Zvjezdana! - dodala je. - Lakše je naći i muža nego pravog prijatelja pred kojim možeš otvoriti dušu, izreći i najdublje skrivene tajne, a ja mislim da je vrijeme da mi se povjeriš. Ne znam što ti se dogodilo ovih proteklih godina, ali vidim da si se jako promijenila, draga prijateljice. Moram priznati da su me njene riječi ganule i dozvale u sjećanje one prve tri godine kad smo bile nerazdvojne. Ispričala sam joj o svom susretu sa čovjekom kojeg ne mogu istisnuti iz srca, ali sam joj priznala i svoje sumnje da ga vjerojatno više nikad neću sresti. "Možda je to ipak sve bio samo san", rekla sam na kraju, odlučna da se vratim u stvarnost. - Ne zaboravi da je Branko stvarni muškarac, pametan i zgodan momak! I ja sam bila više u oblacima nego na zemlji, čekala princa na bijelom konju, ali sam se osvijestila kad mi nisu primili zamolbu za dodjelu stana jer nemam obitelj. Ne znam je li ti poznato da se priprema gradnja stanova za prosvjetne radnike, ali prvenstvo imaju bračni parovi s djecom koji će za kupnju stanova dobiti povoljne kredite. Priznat ću ti da sam namjerno zatrudnjela i požurila s vjenčanjem, samo što to nisam nikome rekla osim tebi. Dobro razmisli o svemu, Zvjezdana! Zar ne bi bilo divno vjenčanje dviju prijateljica istog dana? - oduševljavala se Sandra. Te prosinačke noći nisam dugo mogla usnuti. Razmišljala sam o razgovoru s prijateljicom, sretna zbog spoznaje što je ostala ista, privržena, iskrena i draga kao što je i bila, samo što sam ja svijet oko sebe drukčije doživljavala nakon povratka. Teška je odluka ipak pala Kad mi je sljedećeg dana stiglo Zoranovo pismo, poderala sam ga nepročitanog, a prema Branku sam u potpunosti promijenila odnos. Bio je dovoljan moj ohrabrujući osmijeh da mi prizna svoje osjećaje. - Nisam ti se usudio reći koliko si mi draga, Zvjezdana, jer si djelovala kruto kao da ti je srce zaključano sa stotinu brava. Ako si i voljela nekog prije mene, ja ću te voljeti više nego on, pa tko god on bio - bila sam iznenađena lirskim izrazom jednog matematičara. Otada je sve išlo nekako svojim tijekom pa je i dogovor o zajedničkoj svadbi prošao bez problema. Početak siječnja više je sličio proljeću nego zimi pa Branko više nije bio zabrinut kako će njegovi uzvanici doputovati iz Like. - Mi nećemo imati mnogo uzvanika. Neka dođe najuža rodbina, a meni je najvažnije da mi na svadbi bude moj Braco. Da mi nitko drugi i ne dođe, on mora tog dana biti sa mnom. Šteta što te nisam mogao odvesti svojoj kući prije vjenčanja, ali vjerujem da će svi moji biti sretni što sam našao takvu djevojku kao što si ti, Zvjezdana - govorio je Branko s oduševljenjem, dok je moje srce samo malo jače zakucalo sjećajući se Like gdje je u srcu planine ostala zakopana jedna ljubav koje ćemo se zasigurno oboje jako dugo sjećati kao divne avanture jednoga toplog ljeta. - Čini mi se da si ti emotivno vrlo vezan za svog brata pa se čudim što se češće ne viđate. Ja sam se od svoje sestre prilično udaljila nakon njene udaje, jer sam imala osjećaj da joj više nisam potrebna, ali smo se ovog ljeta ipak vratile jedna drugoj. - Moj Braco, kako ga zovem od milja, nije moj rođeni brat, ali se ne susrećemo često zbog njegova posla, a čini mi se da se isto dogodilo i nama otkad je oženjen. Njegova žena ne voli dolaziti u naš skromni dom, a i ne slažu se baš najbolje. Iz odgovora mog budućeg muža nisam baš mnogo doznala, ali se nisam htjela umarati njegovom obiteljskom situacijom jer ću ionako uskoro postati njihov član pa ću ih upoznati iz prve ruke. O našoj duploj svadbi zakazanoj za peti siječanj, pronio se glas među roditeljima naših učenika pa su se i oni radovali s nama, a u mjesni hotel gdje se trebala održati svadba, roditelji učenika su donosili kolače i pečenje. Do podneva na dan vjenčanja, u hotelu su se trebali okupiti uzvanici pristigli iz daleka, a to su uglavnom bili Brankovi svati. Moja sestra nije mogla doći pa su moji jedini uzvanici izdaleka bili Miranda i suprug joj Antonio. Oko podneva smo se trebali okupiti u hotelu na zajedničkom ručku jer se vjenčanje trebalo obaviti kasno poslije podne. Čim smo ušli u salu, gdje se oko stola pripremljenog za ručak okupio veći broj uzvanika, a među kojima još nije bilo njegovih roditelja, Branko je zabrinuto pogledom prešao po prostoriji, a zatim veselo uskliknuo: "Evo ga! Stigao je moj Braco!" Držeći me za ruku, vodio me prema stolu u uglu sale za kojim je, pušeći, sjedio muškarac. - O, moj brate! Zar si mi na svadbu došao sam? Gdje je Milena? Nije mogla ili nije htjela doći? - izredao je pitanja, grleći čovjeka koji me toliko podsjećao na Zorana da me obuzela slabost. Odjednom mi se tlo izmaknulo ispod nogu Pa nisam valjda zaboravila lik voljenog muškarca, pitala sam se sa zebnjom u srcu, pokušavajući se utješiti kako na svijetu ima mnogo ljudi sličnih kao jaje jajetu, da bi me već u sljedećoj sekundi Brankov glas uvjerio u ono najgore što mi se moglo dogoditi. - Zorane, ovo je moja Zvjezdana! - zagrlivši me, ponosni me mladoženja predstavljao svom starijem bratu u čijim je očima vladao mrak. Pružajući mu ruku, osjećala sam kako mi tlo izmiče ispod nogu, a njegovo se lice nisam usudila ni pogledati. - Smijete se zagrliti i poljubiti, jer ćete za koji sat biti rodbina - brbljao je Branko, ne sluteći ni djelićem svijesti iz kojih se razloga nas dvoje pozdravljamo kruto i hladno poput predstavnika dvaju zaraćenih strana: Zaleđenih izraza lica i odrvenjelih jezika, sjeli smo za stol dok se na Brankovom licu pojavio tračak zabrinutosti koju je pokušao odagnati šalom: "Baš me raduje što se jedno drugom ne sviđate. Bit ću siguran da mi te Braco neće oteti." Kako nas ni ta njegova nezgrapna šala nije nasmijala, ozbiljno je upitao: "Zašto nije došla i tvoja žena? Niste valjda posvađani?" - Nije došla jer očekuje bebu! - odgovorio je Zoran gledajući u stol. - Znači, uspjelo je! Nakon koliko godina? Skoro pet! Zašto mi nisi javio tu radosnu vijest? Kao da ne znam kako si već mislio da tvoja žena zbog karijere ne želi potomstvo! Čak si rekao da ćete se rastati - i dalje se Branko trudio da uspostavi konverzaciju jer smo nas dvoje šutjeli kao mumije. - I, kad očekujete sretni događaj? Sigurno je u visokoj trudnoći kad nije htjela u svatove nastavljao je Branko, ne bi li razgalio svog brata i naveo ga na razgovor. - Ne bismo sada o Mileni i njenoj trudnoći! Danas ste vas dvoje najvažniji! Vidim da si sretan, a i gospođica Zvjezdana dijeli tvoje oduševljenje uz malo zabrinutosti što je ženama svojstveno. I ja se radujem vašoj sreći! Neka vaša ljubav traje do vječnosti - naglasivši posljednje riječi, pogledao me ravno u oči, što je u meni izazvalo buru sjećanja na dan kad sam mu se zaklinjala na vjernost i ljubav do groba. Užas! Što da učinim? Kada nam se pridružio i drugi par mladenaca, a Sandrino je oštro oko odmah primietilo napetu atmosferu, netipičnu za takav svečani trenutak, pa me nakon uljudnog pozdrava sa Zoranom zamolila da skupa pođemo u toalet. - Koji lijep muškarac, taj Brankov brat! Da sam ga srela prije Vedrana, teško bih mu odoljela - izgovorila je, pažljivo me pri tome motreći. Vidjela je da nešto ne štima, ali ipak ni slutila nije što me toliko pogodilo da nisam mogla sakriti svoj nemir. - Hej, govori što ti se dogodilo da si takvog zaleđenog lica upravo danas kad moramo biti vesele i lijepe! Znaš kako naš narod kaže, da je na dan vjenčanja i najružnija djevojka, lijepa, a kod tebe je sve obrnuto. - Upravo tako! Danas neću biti sretna niti lijepa, jer mog vjenčanja možda neće ni biti - rekla sam šupljim glasom na što me Sandra pozornije pogledala, govoreći: - Doduše, izgledaš vrlo loše! Blijeda si kao da si izašla iz groba. Reci mi, slušam! Znaš da ja mogu svašta čuti i ostati ravnodušna. - Taj šarmantni gospodin Braco, kako ti je Branko predstavio svog brata po odrastanju, kako to on kaže, nije nitko drugi već moj ljubljeni Zoran, čovjek o kojem sam ti pričala... da to je... - Znam o kome govoriš, Zvjezdana! Nisam zaboravila priču o tvojoj ljetnoj avanturi, ali da od toliko muškaraca na ovom svijetu nabasaš na dva brata, naprosto je nevjerojatno! - Ali, kao što vidiš, ipak je moguće! I, ne samo u meksičkim sapunicama, već u pravoj pravcatoj stvarnosti - rekla sam poput automata, jedva svjesna da se tako nešto događa upravo meni. - Eto, što ti se može dogoditi kad se prepustiš emocijama, a isključiš razum! I prije nego što si doznala o njemu ono najvažnije, otišla si s njim u krevet! - odbrusila mi je prijateljica, te odmah shvativši svoju netaktičnost, pokušala je trezveno predložiti jedino moguće rješenje: "Ma baš te briga što su njih dvojica odrasli u istoj kući! Bitno je da oni nisu braća. Pravi se kao da Zorana vidiš prvi put u životu, a on mora šutjeti jer ti je zatajio da je oženjen. Ako je pametan kao što je lijep, šutjet će on kao riba! Problema neće biti ako još uvijek nisi u njega zaljubljena. Ako pak jesi, onda ti ni sam Bog ne može pomoći! možda voliš obojicu?" - ostalo je pitanje visjeti u zraku, pitanje na koje ni sama nisam sa sigurnošću mogla odgovoriti. Jedino što sam osjećala kad sam ugledala Zorana, znala sam da će u jednom kutku mog srca zauvijek ostati upisano njegovo ime. - Hajde, Zvijezdo moja, da ti vratim boju u obraze i osmijeh na usne, a sve ostalo prihvati kao da se ništa nije dogodilo. Zašto bi naš dan vjenčanja morala upropastiti jedna strasna noć u nekoj, već davnoj prošlosti? Nisi prva ni posljednja kojoj se takvo što dogodilo, a svojim bi, ne daj Bože, odustajanjem od vjenčanja, tolike ljude unesrećila. Bila bi to neoprostiva pogreška kojom bi naštetila najviše samoj sebi i čovjeku koji te iskreno voli. Branko to doista ne zaslužuje! Jesam li u pravu, prijateljice moja? - obujmivši mi lice s obje ruke, u mojim je očima tražila odgovor. - Požurimo sada k našim dečkima dok se nisu predomislili. I, ne zaboravi, samo ćeš svojim normalnim ponašanjem i osmijehom na licu natjerati obojicu da te obožavaju - bili su posljednji Sandrini napuci prije nego smo se vratile u salu. Već sam htio policiji prijaviti nestanak mladenke pred vjenčanje dočekao nas je Vedran, uvijek spreman za šalu, a na Brankovom je licu radosni osmijeh brisao tragove zabrinutosti s kojom me ispratio od stola. Promatrajući razdragane svatove i Brankove roditelje koje sam upoznala dan ranije, shvatila sam koliko je Sandra bila u pravu. Svojom bih brzopletom odlukom o otkazivanju vjenčanja napravila skandal o kojem bi pisale i mjesne novine, a obojicu bih zauvijek izgubila, razmišljala sam vrteći se u taktu valcera vođena sigurnom Brankovom rukom u plesu za mladence nakon vjenčanja. Budi prvi koji ćeš zaplesati s mojom suprugom - ponudio me Branko svom Braci nakon plesa mladenaca, i mada su mi koljena zaklecala, nisam dozvolila da me svladaju bilo kakve emocije, a srećom, moji su se plesači brzo izmjenjivali prema običajima da svatko od svatova zapleše s mladenkom. Kad sam se prvog jutra nakon svadbene noći probudila pokraj Branka, pomisao na jednu drugu noć, za koju sam vjerovala da je nikad neću zaboraviti, gubila se u mom sjećanju polako ali sigurno, poput izmaglice, kao što se gubi sjaj kapljice jutarnje rose pred navalom sunčeve topline.
Svi mi najviše čeznemo za onim čega nemamo, a kako je meni nedostajala roditeljska ljubav, tražila sam je u bake i djeda. Jer, mnoge sam životne priče čula i pročitala upravo o bezgraničnoj ljubavi baka i djedova prema unucima. Uvjerila sam se da je tome tako još u osnovnoj školi. Kad je mojoj prijateljici Željki umrla baka, neutješno je plakala, govoreći: "Nikad me više nitko u životu neće voljeti kao moja baka Zlata. Zauvijek ću se sjećati njenih priča kojima me uspavljivala, priča u kojima je uvijek pobjeđivalo dobro, pravda i ljubav, njene šalice tople čokolade koja me čekala svako jutro na stolu. Bila je ona najbolja baka na svijetu koja bi mi svojom drhtavom rukom otirala suze i tješila me u svakoj nevolji, pisala sa mnom prva slova ..." Tako je u nedogled nabrajala Željka dobra djela svoje bake Zlate grcajući u suzama nakon pogreba pa me još više podsjetila na moju baku Daru koja nije htjela za mene ni čuti, kao da ne postojim. Nije dozvolila ni meni da je volim, jer me nije htjela priznati svojom unukom, iako me njen sin Borko zakonski priznao. Moju mamu nije smio oženiti bez majčine dozvole. Tako sam odrastala sama pokraj razdvojenih roditelja i ostala "ničija" unuka, jer mamini roditelji nisu više bili živi. Moji su se roditelji zavoljeli još u osnovnoj školi, često mi je pričala mama Đurđa proklinjući tatinu majku što ih je rastavila. - Tvoj je otac Borko dobar čovjek, ali je slabić. Nije se znao suprostaviti svojoj materi, kao ni njegov otac. Dara im je naređivala kako će misliti i osjećati, živjeti prema njenim zamislima, pa neka im bude! Ja ga više ne mogu čekati da me oženi. Imam dobru priliku pa ću se udati. Bit će i tebi bolje jer te od svoje plaće ne mogu školovati - rekla mi je mama kad sam polazila peti razred. - Voljela bih da završiš neku bolju školu i postigneš više nego što sam ja mogla jer sam rano ostala bez roditelja - govorila mi je mama kad god sam dobila neku dobru ocjenu u školi. Moja se mama doista udala za vlasnika trgovine u kojoj je radila kao trgovkinja. Moj očuh Mladen ostao je udovac s dvoje muške djece o kojima se sam nije mogao brinuti pa mu nije smetalo što je mama i mene dovela u obitelj gdje su nedostajale ženske ruke, a njegovi dječaci Darko i Krešo su znali samo napraviti nered u kući. Bili su razmaženi i neposlušni pa nam je dosta dugo trebalo da si uskladimo zajednički život. Bilo mi je drago što više nisam idući u školu morala prolaziti pokraj bakine kuće jer bi me uvijek nešto bolno stegnulo oko srca kad bih se sjetila jednog nemilog događaja što mi ga je upravo ona priredila. Bilo je to jednog ljetnog dana krajem četvrtog razreda. Vraćala sam se iz škole, a djed Miroslav je stajao odmah pokraj dvorišne ograde. - Jesi li dobro, Brankice? - upitao me dajući mi rane jabuke. - hoćeš li i ovaj razred završiti s odličnim, unuko moja? - Hoću, djede! - odgovorila sam razdragana njegovom brigom. - Čujem da ti se mama udaje za Mladena! Ako odeš s njom, nećeš imati svog mira za učenje pokraj one dvojice pa sam razmišljao da bi bilo dobro da dođeš k nama. Naravno, ako se s tim složi tvoja baka. Otkad je i tvoj tata otišao iz naše kuće, nas dvoje smo sami kao dva panja, a ti, naše jedino unuče, živjet ćeš kod očuha. Ja to nikako ne mogu prihvatiti pa bi bilo dobro da pridobiješ baku Daru da te pozove živjeti s nama. - To je i moja želja, djede, samo se bojim da me baka neće u svoju kuću - uzdahnula sam. - E, baš sam o tome razmišljao. Kad se vraćaš iz škole sa svjedodžbom, navrati da nam je pokažeš pa se možda i njeno srce smekša. Vraćajući se nekoliko dana kasnije iz škole, djed me dočekao na vratima dvorišta i pozvao da uđem. Baka je nešto poslovala po dvorištu i nije se na mene ni osvrnula kad sam je pozdravila. Sa strahom i nelagodom ušla sam s djedom u kuću pa me, vidjevši moje kolebanje, ohrabrivao nudeći mi sok, dok je on ozarena lica čitao moje ocjene. Mislim da će se i baka razveseliti kad ovo vidi, jer si ti ipak dijete našeg jedinog sina. Reci joj da se ne raduješ majčinoj udaji i životu u očuhovoj kući gdje više nećeš imati vremena za učenje. Ona mora shvatiti da si ti jedino naše unuče jer se naš sin, valjda u inat nama, oženio mnogo starijom ženom od sebe. Ona ima svoje troje djece i više nije u godinama za rađanje, a po zakonu, sve ovo će jednog dana ionako biti tvoje. Mada si ti još samo djevojčica, moraš te stvari znati - rekao je djed, pomilovavši me po kosi. - Da se naš Borko oženio tvojom mamom, sve bi to bilo drukčije! Ali mojoj ženi nije odgovarala ni Đurđa, kao ni jedna druga pa je zato Borko i otišao toj starijoj ženi kod koje je radio kao konobar. Očuh mi je donio presudu Djed je govorio sve glasnije, a ja sam u strahu pogledavala na ulazna vrata bojeći se da ga baka ne čuje. - Pozvao si ovo kopile da me imaš s kim ogovarati - odjednom se baka oglasila iza naših leđa, a kako su iza nje bila otvorena vrata ostave u koju se moglo ući i s dvorišne strane, bilo mi je jasno da je prisluškivala naš razgovor čitavo vrijeme. Zajapurena od bijesa, nije birala riječi o mojoj mami koja je, eto, upropastila njenog sina. Riječi što ih je izgovorila djedu, ne bi ni papir podnio a' da se ne zacrveni, a potom se okomila na mene: - Da se nikad više nisi usudila prekoračiti ovaj prag dok te ja ne pozovem, a djedovo lupetanje da će sve ovo jednom biti tvoje, obične su budalaštine. Sve ću radije darovati skitnicama nego ostaviti vama nezahvalnicima ... čula sam njeno rogoborenje sve do izlaza iz dvorišta. Tuga i očaj na djedovom licu teže su me pogodili nego sve bakine uvrede. Otkad sam preselila s mamom u novi dom, djeda sam rjeđe viđala, a kad bismo se slučajno sreli, nije me više pozivao niti spominjao da pokušam omekšati bakino srce, svjestan da ga ona i nema. Unatoč svih poslova što sam ih obavljala u kući, osnovnu sam školu završila s odličnim uspjelom pa sam htjela nastaviti školovanje u gimnaziji u koju se iz našeg prigradskog mjesta putovalo autobusom. - Budući da će moji dečki u zanate vezane uz automobile, ti ćeš završiti trgovačku školu da nam možeš pomagati u poslu - presudio je očuh Mladen unatoč mom protivljenju. - Ja želim studirati medicinu pa prema tome moram završiti gimnaziju - usprotivila sam se očuhu, na što mi je on uzvratio: - Samo izvoli, ali ne na moj račun. Imaš oca i bogatog djeda pa neka te školuju ako žele da budeš doktorica. Mama je kukavički šutjela, mada je znala da moj otac nema pojma koji sam razred završila, niti me namjerava školovati, kao ni baka koja me ne priznaje za unuku. Tako sam pokraj oca i majke, maćehe i očuha, kao i imućnih bake i djeda, bila prepuštena samoj sebi. Tog je ljeta poginuo moj tetak, muž mamine starije sestre Ane. Od cijele naše obitelji, jedina sam otišla u Zagreb tetku na pogreb. Budući da je teta ostala posve sama, zamolila me da ostanem kod nje barem u prvo vrijeme kad joj je bilo najteže. No, kad je doznala moju veliku želju za nastavkom školovanja, predložila mi je da ostanem s njom dokle god mi bude potrebno. - Koliki se u tom gradu školuju i završavaju fakultete samo zato što maju novaca, a ti tako bistra djerojčica da završiš u onom dućaniću! Bude li ti učenje i dalje išlo tako dobro, upiši se na koji god fakultet želiš. Ne mogu ti pružiti raskoš jer smo i nas dvoje živjeli skromno, ali zadovoljno i sretno - rekla je teta orošenih očiju. - Da ti iskreno kažem, drago mi je što je tako ispalo da si sama došla na pogreb pa smo o svemu popričale, jer kako bih inače doznala da imam tako pametnu nećakinju. Odsad ćemo imati jedna drugu i dijeliti dobro i zlo. Gladne nećemo biti, a za ostalo - koliko bude. Moja je teta bila snalažljiva žena pa smo na razne načine dopunjavale skromni kućni budžet, mirovinu koju je primala poslije suprugove smrti. Pronalazila je razne poslove preko oglasa, a u sezoni bismo obje odlazile na branje jagoda, jabuka i tome slično. Tako su prošle četiri godine a da ni jednom nisam bila kod kuće. Moji me nisu pozivali niti pitali za mene. Jedini s kim sam i dalje održavala vezu bio je moj djed Miroslav. Vješto je pronalazio razloge za specijalističke liječničke preglede pa bi nas tom prilikom posjećivao, ali je i to bilo vrlo rijetko. Blagoslovljena bila, teta Ano! Po završetku gimnazije upisala sam medicinu pa se moj životni san počeo ostvarivati. Prva godina mi je bila najteža ali sam izdržala i bez problema nastavila učiti kao sumanuta. Ponekad bi me teta sa zabrinutošću pitala zašto ne izađem s prijateljima i malo odmorim od učenja, ali ja još i nisam imala prijatelja. Većina studenata je bila iz imućnih obitelji među koje se ja nisam uklapala. No, uskoro sam se sprijateljila sa jednom studenticom iz Primorja, Marinom, s kojom sam se zbližila zbog mnogih sličnosti i istih sklonosti prema medicini. - Zašto da plaćam nekome drugome kad možemo zajedno stanovati u jednoj sobi kod tvoje tete? Učit ćemo skupa, a i ne volim stanovati sama u tom nepoznatom gradu. Bit će nam lijepo što smo skupa, a tvoja će teta lakše vezati kraj s krajem - predložila je Marina, što je teta sa zadovoljstvom prihvatila. Tako je Marina stanovala kod nas do završetka studija, a ljeti bismo obišle njene roditelje na moru. Budući da smo nas dvije bile jednako ambiciozne, redovito smo polagale ispite pa se nakon pet godina približio kraj našeg studija. - Kad završim studij, od prve ću plaće svojoj teti kupiti dar kojeg sama poželi. Doista ne znam kako da joj se odužim za mogućnost koju mi je pružila, jer da mi nije bilo nje, danas bih bila u onoj trgovini. - I ja se imam kome odužiti, jer da mi moj brat Renato nije pomagao, roditelji ne bi podnijeli te troškove. On je pomorac na stranom brodu pa je i roditeljima pomagao kad je naš otac ostao bez posla u brodogradilištu. Sad se moji roditelji bave uzgojem maslina, ali se od toga teško živi - priznala mi je Marina da ni njoj nije bilo lako mada se nikad nije žalila, a ja sam uvijek mislila da je samo meni teško. U onih tjedan dana koliko bih najčešće ljetovala kod Marininih roditelja, nisam mogla zapaziti da u bilo čemu oskudijevaju, a što je moja prijateljica radila sa mnom skupa na raznim poslovima preko studentskog servisa, mislila sam da to čini iz pukog zadovoljstva. Položile smo i posljednji ispit te među prvima od naše generacije, diplomirale. Promocija, taj najsvečaniji trenutak u životu svakog studenta, bila je zakazana za kraj svibnja. Tih je dana moja teta Ana bila uzbuđenija od mene. Za tu je svečanu prigodu kupila novi kostim i otišla na frizuru. - Izdržale smo, Brankice moja! Sad si svoj čovjek, a život je pred tobom. Kako ćeš si ga urediti, ovisi o tebi. Da znaš samo koliko sam ponosna na tebe kad se sjetim sitne, mršave i uplašene djevojčice kakvu sam te ugledala onog dana na pogrebu. Sad si prava ljepotica, a uz to pametna i marljiva pa se ne bojim za tvoju budućnost - govorila je teta, lica ozarenog neizmjernom srećom koju je željela podijeliti sa cijelim svijetom. - Hvala ti, teta Ana, na svemu što si mi pružila, ohrabrivala me i žrtvovala se umjesto moje mame i bake koje su me zaboravile. Grleći je, ljubila sam njeno prerano ostarjelo lice na kojemu je i briga za mene utisnula poneku boru. Obje smo zaplakale od sreće i uzbuđenja, ponosne što smo uspjele prebroditi sve teškoće kojih je bilo na pretek u proteklih deset godina našeg zajedničkog života. - Možda si ipak trebala pozvati na promociju svoje roditelje. Znaš, ponekad ljudi nisu krivi što su takvi kakvi jesu. Moja sestra Đurđa nije imala mnogo sreće u životu. Rodila te u sedamnaestoj godini, a ocu ti, Borku, bila je tek dvadeseta. Da je umjesto tebe rodila sina, baka Dara bi i pristala da se vjenčaju, ali ovako ... Borko je morao skupiti mnogo hrabrosti da te zakonski prizna, da nosiš njegovo prezime. Vjerovao je da će njegova mama nakon toga dozvoliti da Đurđu dovede u svoju kuću, ali se prevario. Mislim da se naša mama, tvoja baka Katarina koju i ne poznaš, razboljela od jada i srama. Znaš, u našem bilogorskom kraju je najveća sramota imati vanbračno dijete. Vjerujem da se ni svih ovih godina tamo nije ništa promijenilo. Zato nikad nisam požalila što sam otišla, mada mi je naš kraj još uvijek u srcu, jer me veliki grad nikad nije privlačio. Moram ti odati i jednu svoju tajnu. Ja sam, naime, željela biti agronomka i da nam otac nije stradao rušeći stablo u šumi, vjerojatno bih uspjela u svojoj nakani. Bila sam dobar đak kao što si i ti, pa vjerujem da bih uspjela, ali mi je očeva smrt odredila sudbinu. Udala sam se za željezničara Franju kojega sam upoznala u vlaku - spomenuvši ime pokojnog supruga, u očima su joj se pojavile suze kao i uvijek do tada. Neočekivana posjeta Moje su mi prijateljice zavidjele što se udajem u grad, mada sam se u šumi nebodera i među otuđenim ljudima uvijek osjećala usamljenom. Tek sam živeći u gradu osjetila zov prirode naše Bilogore. Možda i nisi znala da sam ja sentimentalna romantičarka koja pronalazi ljepotu u svježe izoranoj brazdi, u procvalom jaglacu u proljeće kao i žutom lišću u kasnu jesen. Fasciniraju me polja zlatnog klasja žita u dozrijevanju kao i zameteni naši brežuljci snježnom bjelinom. Iznad svega volim miris zemlje uz koju sam vezana od djetinjstva i zato me grad okovan betonom užasava, sputava mi dušu gladnu zelenila. Zato sam željela biti agronomkom ali se moji snovi nisu mogli ostvariti. Slušajući njenu nadahnutu ispovijest, pomislila sam kako imam mnogo više sličnosti s tetom Anom nego s rođenom majkom: - Kad se ti jednog dana zaposliš, prodat ću stan i kupiti seosko imanje negdje u našem kraju, jer se sad seoska imanja jeftino prodaju. Barem ću kraj života proživjeti kao slobodan čovjek - nastavila je maštati teta mijeseći kolač za goste koje smo očekivali već sljedećeg dana. Na ulaznim se vratima začulo zvono i kad sam otvorila, na svoje veliko iznenađenje, ugledala sam svog tatu i njegovu majku. - Što si stala kao drvo umjesto da nas pozoveš u kuću! Valjda nisi zaboravila da imaš baku i oca! Iako nas nisi pozvala, mi smo došli - izrekla je oporim glasom, gurajući se u hodnik sa svojom košarom pokrivenom izvezenom krpom. Da je umjesto bake Dare stigao djed Miroslav, sigurno bih se obradovala jer svih ovih godina još nisam zaboravila tugu ispisanu na njegovu staračkom licu kad me baka istjerala iz njihove kuće. U tom bi me slučaju obradovao i očev dolazak jer se na njega nikad nisam mogla ljutiti. Dao mi je što je jedino mogao pored svoje matere, a to je priznanje da mi je on otac. Meni je i to mnogo značilo, pogotovo otkad sam odrasla i često bila u prilici da popunjavam mnogobrojne formulare u kojima je trebalo upisati ime oca. Bila sam mu i na tome zahvalna, mada sam često upravo njemu zamjerala što odrastam bez obitelji za kojom sam tako čeznula. Znala sam da on samoinicijativno ni sada ne bi došao, a što baka hoće od mene pa je i njega dovukla sa sobom, uskoro ću doznati, razmišljala sam dok su se pozdravljali s tetom i sjedali za stol. - Kako je ovo skučen prostor, moj Bože! Kako netko može uopće živjeti i ovakvoj gajbi i još k tome tako visoko da ni ljude ne vidiš kroz prozor! - izrugivala se Dara tetinom nevelikom dvosobnom stanu na sedmom katu nebodera. - Znate li vi Daro, kako kaže narodna mudrost: Ako družina nije bijesna, ni kuća nije tijesna! - uzvratila je teta pomalo uvrijeđeno, ali i s razumijevanjem da se ženi sa sela doista stan na sedmom katu čini poput gajbe za ptice. Moj se otac šutke zavalio na trosjed, te na daljinskom pritisnuo program na kojem se upravo odigravala nogometna utakmica, i buljio u ekran ispijajući pivo kao da je u seoskoj gostionici. Kao u čitavom svom životu, i ovaj put je prepustio majci da započne razgovor koji će nam otkriti razlog njihova neočekivana dolaska, a možda su došli samo zato da mi pokvare sretne trenutke priprema za promociju. - Sigurno ste gladni, a nas smo dvije već davno ručale pa ću vama pripremiti da nešto prezalogajite - ušeprtljala se teta Ana, jer u nas nije bilo zaliha hrane za nepredviđene goste. Tog je dana, doduše, već bilo pripremljeno pečenje za goste koji su nam trebali stići sljedećeg dana, jer sam se s Marinom dogovorila da sa svojim roditeljima dođe k nama već ranim jutrom. - Nismo mi ni žedni ni gladni, jer za razliku od vas u gradu, naša je smočnica svega puna. Eno ti tamo u košari domaćih kobasica i špeka pa nareži mom sinu da ga ne uhvati pivo jer mora za volanom biti trijezan - rekla je baka svojim nabusitim glasom, ne skrivajući oholost što oni svega imaju. - Ako ste za nareske, imam ih u hladnjaku - govoreći, teta je na stol donijela platu pripremljenu za sutradan, i čim ju je stavila na stol, baka je počela halapljivo jesti i zalijevati zalogaje vinom. Tata se priključio zakuski i punim ustima hvalio ukusnu šunku i fine salame, jer moja teta očito nije štedjela tog dana u kupovini. - Baš je ovo dobro, bolje je od naše domaće kobasice koju više ne mogu ni primirisati ... - očito je tati izletjelo, jer ga je baka presjekla strogim pogledom na što je on odmah ušutio. Potraje li dulje ta mučna atmosfera i šutnja o razlozima njihova dolaska, eksplodirat ću, pomislih gledajući ih onako prionule jelu. - Tamo u hodniku ti je košara u kojoj je grah, brašno i ono što sam već rekla - konačno je započela baka. - Došli smo jer znamo da je naša Branka završila sa svojom školom. Kad sutra primi diplomu, može se s nama vratiti kući. O svemu sam dobro promislila i znam da je tako najbolje. Borko nema druge djece osim Branke, a ja neću dozvoliti da kopilad njegove ljubavnice naslijede išta od onog što je moje. A imamo, hvala Bogu, lijepu kuću u kojoj može otvoriti ambulantu, ako je prava doktorica. Kako se naš grad širi prema periferiji, na našoj su zemlji uz cestu okolčena tri gradilišta koja ćemo ovih dana prodati. - Da, grad se proširio gotovo do našeg mjesta, a za ono zemljište malo podalje od ceste zanimaju se graditelji trgovačkog centra - ubacio je Borko, napomenuvši da nećemo prepoznati mjesto kad dođemo. Renato, pravi morski vuk Baka se nakašljala, odmjerila nas dvije letimičnim pogledom da procijeni dojam što su ga ostavile njihove novosti, i nastavila: - Imamo mi još zemlje, ali smo je dali u zakup jer se moj sin priženio gostioničarki umjesto da obrađuje svoje njive! Zato u mojoj oporuci piše da Borko ne može ništa prodati kad mene više ne bude, a nasljeđuje ga njegova jedina kći ... - slušala sam bakinu govoranciju sa pola uha, jedva čekajući da završi, jer me njeno nasljedstvo uopće nije zanimalo. Prije no što je nastavila, njenim je strogim licem preletio prikriveni smiješak, a tek kad je prozborila, bilo mi je jasno čemu se smiješi. - Našu ćemo doktoricu udati pa će njen muž umjesto mog sina sa zahvalnošću obnoviti naše voćnjake i vinograde. Sve je do tada izrekla u trećem licu kao da ja nisam nazočna, a onda se okrenula prema meni i upitala: Sjećaš li se Branka, našeg susjeda Mirka? Išli ste skupa u školu! Zgodan, jak momak. Često te spominje i puno te pozdravlja! Lani je završio poljoprivrednu školu. On bi bio dobra prilika za tebe i pravi nasljednik na mojem imanju. - Sjećam li ga se? Itekako pamtim debelog Mirka, razmaženog i drskog jedinca koji me potezao za kosu nazivajući me "fačukicom". - Pa što, bili ste djeca! Zna on jako dobro čija si ti kćer i da ti je otac iz bogatije kuće od njegove. U meni se skupljao bijes otkad sam ih ugledala na vratima pa sam se čitavo vrijeme morala suzdržavati da mi ne izlete riječi koje su mi se vrzmale glavom. No, sad više nisam mogla izdržati. - Sad ste doista pretjerali u iskazivanju brige za moju budućnost. Niste li se malo prekasno sjetili da ja uopće postojim? Gdje ste bili svih proteklih godina otkad se teta Ana brine o meni i školuje me otkidajući od svojih usta? Pozivate me kući! Kojoj to kući? Zar onoj iz koje ste me istjerali kad me djed Miroslav pozvao u nadi da ćete me prihvatiti kao svoju unuku? Niste li me nazvali kopiletom koje je vaš sin priznao iz samilosti? Pokraj živih roditelja bila sam siroče, a jedina me baka odbacila kad mi je dom bio najpotrebniji. Hvala vam na vašoj silnoj brizi o mojoj budućnosti, kao i na odabiru "pravog" momka za udaju. E, da niste spomenuli Mirka, vjerojatno vam ništa od svega ovog ne bih rekla, već bih vas pristojno zamolila da se vratite svojoj kući u koju ja nikad neću zakoračiti dok ste vi u njoj. Žao mi je djeda Miroslava kao i mog tate kojima ste zagorčali cijeli život - izgovorila sam mirno, gledajući je ravno u oči kojima je vrludala od silnog iznenađenja i uvrijeđenosti. - Griješiš, Brankice! Sad kad te konačno baka priznaje svojom unukom, ti odbacuješ njezinu ponudu - javio se tata, ali se na njega nisam mogla ljutiti jer je on odavno mislio i osjećao kako mu je majka naređivala. Poštedjela sam ga neugodnih pitanja koja sam mu mogla postaviti, jer sam nestrpljivo čekala trenutak da im ugledam leđa. - Idemo, Borko! - skočila je baka kao oparena nakon ono malo istine što sam joj je izrekla. - Znala sam ja da je balavica drska i bezobrazna pa bi bilo bolje da nismo dolazili, a ne bih se ja ni ponižavala dolazeći u ovaj njihov ćumez da me ona stara budala nije nagovorila: "Idi našoj unuci! Ona je jedino Borkovo dijete, a velika nam je čast što je završila za doktoricu!", oponašala je podrugljivo djedov glas. Pograbila je košaru sa svim onim što je donijela teti, te izjurila iz stana dok je moj otac poslušno za njom kaskao. - Možda si ipak trebala razmisliti o bakinoj ponudi. To imanje doista pripada tvom ocu i tebi, a baka i djed će poživjeti još koju godinu ... - pokušavala je teta glasno razmišljati, uvjerena da je materijalna pomoć itekako svakom od nas dobrodošla. - Ja sam od kuće otišla bez ičega pa sam cijelog života morala teško raditi. Svojoj sam sestri prepustila sve nasljedstvo od kojega imaju koristi jedino njen muž i njegova djeca, a ti si po majčinoj strani ostala bez ičega. Zato mislim da se nakon bakine smrti ne smiješ odricati onoga što ti pripada. - Poživjet će ona još dovoljno dugo da i meni stigne razoriti život kao što je to učinila svom mužu i sinu, samo ako joj budem u blizini - rekla sam, odlučna da u život krenem svojim vlastitim putem. - Ipak je dobro što si joj rekla sve što ti leži na srcu. Samo, ne smijemo dopustiti da nam njihova posjeta pokvari raspoloženje jer sutra moraš lijepo izgledati kako bi nekom od svojih kolega zapela za oko. Vidiš da je baka već zabrinuta za tvoju udaju - šalila se teta, jer je pomalo i ona brinula što još nemam dečka. Uto je zazvonio telefon. Marina je javljala da dolaze sutradan, da je ne čekam kako smo se dogovarale, već da će doći dan prije roditelja. - Došao mi je Renato! Kupio je auto pa će nas dovesti - prštao je njen glas od radosti što je brat pridavao toliko važnosti njenoj promociji da je zatražio dopust. Bila je toliko uzbuđena da je i mene zarazila pa sam se radovala tom susretu što ću konačno upoznati prijateljičinog brata o kojem je uvijek pričala s mnogo ljubavi. Prema fotografiji koju je držala na svom radnom stolu, mogla sam jedino zaključiti da je visoki muškarac u časničkoj odori na palubi broda, pravi "morski vuk", kakvim ga je doživljavala njegova sestra Marina. Iako nisam imala namjeru zavoditi prijateljičina brata, ipak sam počela razmišljati što mi najbolje pristaje od moje skromne garderobe. Htjela sam, kao i svaka žena, izgledati što ljepše i zbog same sebe kao i svečanosti koja se pamti cijelog života. Marinin brat me osvojio Nakon kiše što je padala te noći, svanuo je divan proljetni dan, a grad je odisao čistoćom i svježinom. Koračajući uz svoju tetu, jedinog mog uzvanika tog dana, osjećala sam kako u meni buja uzbuđenje gledajući mnoštvo ljudi ispred dvorane u kojoj će se održati svečanost. Vidjevši još neke od kolega da su u društvu samo jedne osobe, bilo mi je lakše pri duši, jer otkad mi je mama javila da neće doći, bojala sam se da ću biti jedina bez mnogo uzvanika tog, tako važnog dana u životu. Marinu su dopratili roditelji i brat Renato. Da kojim slučajem nisam znala da je pomorac, prepoznala bih ga po suncem opaljenom licu i karakterističnom ljuljajućem hodu kao da korača brodskom palubom na nemirnom moru. Kad smo se rukovali, jedva sam izdržala prodoran pogled njegovih tamnih očiju. - Vi ste ta Branka o kojoj moja sestra toliko priča. Prepoznao bih vas i u slučajnom susretu na ulici, iako mi nije rekla da imate tako divne plave oči - polaskao mi je. - Sve sam rekla, Renato! Čak i to da je Branka jedna od najljepših cura na našoj godini, ali je preskromna da bi to sama znala. Možda sam ja kriva što do danas nema dečka jer smo se stalno družile - slušala sam s nelagodom Marinu, dok je Renato nije prekinuo. - Meni je trideseta pa nemam djevojku, što ne znači da je neću jednog dana naći ... Tad su nam prišli roditelji, i teta pa smo ušli u dvoranu jer se bližio početak svečanosti. Svečana podjela diploma, bljeskanje fotoaparata i zujanje kamera, kao i čestitanje, činilo mi se kao predivan san. Još uvijek ne mogu vjerovati da je moja Brankica postala liječnica - rekla je teta ganuta do suza. Čak mi se i tetin skromni stan učinio raskošnijim kad smo sjeli s našim dragim gostima za veliki okrugli stol. Kad su se pred večer s nama oprostili, svladala me neka neopisiva tuga kao da su završetkom studija prošle i najljepše godine mog života. Mada sam se uz tetu osjećala sigurnom i voljenom, na pomisao da se Marina više neće vratiti, osjetila sam nenadoknadivu prazninu. Je li me uzdrmalo uzbuđenje tog dana ili možda pojava pomorca čija mi je slika i dalje lebdjela pred očima, nisam bila sigurna, ali sam se osjećala poput ispuhanog balona, prazna i nevesela. Već nakon nekoliko dana sam shvatila kako se u mom srcu bude osjećaji kakve do tada nisam spoznala. I sama pomisao na Renata u meni je budila čežnju da ga ponovo vidim. Spoznaja da sam se zaljubila u čovjeka čiji je život povezan s morem i dalekim oceanima, nije me usrećila. Ni u najsmjelijem maštanju nisam očekivala da on gaji ista osjećanja prema meni. - Pomorac ima djevojku u svakoj luci pa se vjerojatno moj brat iz tih razloga još nije oženio - sjetila sam se Marininih riječi kad sam je upitala je li joj brat oženjen. Tada sam se toj njenoj dosjetci samo nasmijala, da bi me sada duboko pogodila. Baš sam luckasta kad samu sebe uvjeravam da sam zaljubljena u prijateljičinog brata samo zato što mi ona nedostaje - razmišljala sam nesposobna da se prihvatim bilo kakvog posla, mada je preda mnom još bilo puno prepreka do samostalnog života. Trebalo je naći bolnicu u kojoj bih stažirala pa tek tada potražiti radno mjesto. - Možda bi mi bilo bolje da sam poslušala svog očuha - rekla sam obeshrabrena vrativši se iz jedne bolnice gdje su mi rekli da mi je potrebna preporuka. Pomoć u pravi trenutak Zar moj briljantno uspješni studij nije dovoljna preporuka? - potužila sam se mojoj jadnoj teti koja je bila uvjerena da sam primitkom diplome riješila sve svoje probleme. - Jesi li vidjela da je većina studenata iz liječničkih, ili drugih poznatih obitelji, pa kad se njih namiri onda ćemo mi ostali doći na red - negodovala sam tih dana zbog bezuspješnih pokušaja, pa sam nazvala Marinu i požalila joj se, zanimajući se je li ona uspjela dobiti mjesto za stažiranje. - Eh, draga moja, i ja sam mislila da je najvažnije položiti posljednji ispit. Tek sada uviđam da je život mnogo kompliciraniji nego što sam ga ja zamišljala. Nego, kako bi bilo da ti dođeš k meni pa se najprije pošteno odmorimo. Sezona kupanja je već započela - predložila mi je prijateljica, a kako je u gradu već zavladala paklena vrućina, s olakšanjem sam se uputila prema Jadranu. Odgovor na svoje prešućeno pitanje, je li je Renato otputovao, dobila sam na autobusnoj stanici gdje su me njih oboje dočekali. U Marininoj sam se kući uvijek lijepo osjećala zbog topline njenih roditelja, a Renatova prisutnost činila je to zadovoljstvo još i većim. - Jesi li ponijela svoje dokumente, kako sam ti rekla? - pitala me Marina zagonetno se smješkajući, a sve mi je postalo jasno kad se sljedećeg dana Renato vratio iz riječke bolnice gdje nam je objema uz pomoć svojih prijatelja osigurao stažiranje. - Vas dvije ste još prave naivne djevojčice i nemate pojma da je život pun zavrzlama koje mi odrasli moramo za vas rješavati - šaleći se s nama Renato nas je polako suočavao sa stvarnošću, kako su u životu potrebna poznanstva. Uskoro se vratio na brod, a nas dvije smo u bolnici stjecale prva znanja kako se spašavaju ljudski životi, za što smo se opredijelile i ne sluteći koliko je liječnički poziv odgovoran, a posao naporan. Zauzeta svakodnevnim zadacima, nisam imala vremena maštati o ljubavi koja mi se na trenutke činila poput kratkotrajnog života leptira čijom sam ljepotom kao djevojčica bila fascinirana. [caption id="attachment_1697" align="alignleft" width="300"]Mnoge sam životne priče čula i pročitala upravo o bezgraničnoj ljubavi baka i djedova prema unucima. Mnoge sam životne priče čula i pročitala upravo o bezgraničnoj ljubavi baka i djedova prema unucima.[/caption]U bolnici su nas prijateljski prihvatili i sa simpatijama nas od prvog dana nazivali "crnka i plavuša". Marina je imala izrazito vranu kosu i živahne crne oči, tamnoputa tena kao tipična cura s Jadrana, dok sam ja bila prava njena suprotnost. Kosa mi je bila više boje zrelog žita nego plava, ali zbog modrih očiju i ružičastog tena spadala sam u plavuše, iako me taj izraz ponekad smetao zbog mnogobrojnih ponižavajućih viceva. Stoga sam rado slušala kad bi me Renato zvao "plavooka djevojčica" mada sam djevojčicom davno prestala biti. Ponekad mislim da nikad i nisam bila pravo dijete pa to razdoblje mog života nosim u sjećanju kao prazninu. Vjerojatno se osjećam obilježenom zbog nedostatka toplog roditeljskog doma, oca i majke čiju ljubav nisam nikad osjetila. Budući da je bolnica prilično zatvoreni krug ljudi koji u njoj rade, događaju se simpatije pa i ljubavi od kojih neke završe brakom, ili pak samo prolaznim trenucima u potrazi za rasterećenjem od ljudskih tragedija koje neminovno dijelimo s pacijentima. - Doktor Igor me pozvao na spoj - jednog mi je dana povjerila Marina tražeći moje mišljenje. - Ako ti se Igor sviđa i spremna si na prolaznu avanturu, zašto ne bi prihvatila - odgovorila sam joj najiskrenije. - Je li to znači da se tebi Dinko ne sviđa kad ga izbjegavaš? Ili možda tvoje srce kuca za nekog drugog? - znatiželjno je očekivala odgovor, jer je Dinko bio Igorov kolega pa bismo zajedno mogli izaći. - Nitko od ovih u bolnici nije zaokupio moju pažnju, a za kratkotrajnu zabavu nisam zainteresirana. Vjerojatno nosim iz djetinjstva traumu što sam vanbračno dijete pa ... - Pa pristaješ samo na ozbiljnu vezu - dopunila me prijateljica. - Ja pristajem samo na obostranu ljubav izrekla sam povišenim tonom, na što se ona zamislila i iznenada me upitala: - Voliš li ti moga Renata? Priznaj, Branka! Bit ću sretna, jer znam da se on u tebe zaljubio! Ispunjenje svih naših želja Da se zaljubio vjerojatno bi mi to i rekao, a ja bih njemu priznala da je on prvi muškarac u mom životu kome želim pripasti dušom i tijelom - smogla sam snage da kažem ono čega sam se odmah postidjela. - Moraš ga razumjeti, Branka! Okorjeli neženja pa da prizna kako se "zacopao" u moju prijateljicu. Srećom pa vas ja oboje poznajem u dušu. Moja se želja ispunila. Dovela sam ga u Zagreb da se upoznate, a sve ostalo prepuštam vama kad dođe na božićne blagdane. Doista se tako i dogodilo. Naš ponovni susret dao nam je priliku da priznamo svoju ljubav. Zaručili smo se i dogovorili vjenčanje za početak lipnja, a onda ćemo planirati našu zajedničku budućnost. Tog je proljeća, neočekivano i na naše veliko iznenađenje, umrla baka Dara pa je sa sobom u grob odnijela i svu moju gorčinu. Jedino je smrt mogla izbrisati sve grijehe koje je počinila prema svojoj obitelji. S onom grudom zemlje što sam je bacila u njenu raku, oprostila sam joj svu njenu zloću što mi nije dopustila da je volim za života, i što me nije priznala za unuku kad mi je njena podrška bila najpotrebnija. Djed Miroslav je ostao sam, a da ne mora o njemu brinuti, tata mi je ponovio bakin prijedlog o otvaranju ordinacije u našoj kući, jer su već ionako prodali gradilište trgovačkom centru, a novac je ležao u banci. Jedino se na pogrebu sakupila cijela naša obitelj: djed, moja oba roditelja i ja. Po prvi smo puta nas četvero sjeli za isti stol u kući koja je bez Dare djelovala praznom i prostranom. Gledali smo se šuteći kao da smo već izrekli sve što nam je ležalo na srcu. Hoćemo li šutnjom obilježiti ovaj jedinstveni trenutak u našim životima - pitala sam se promatrajući izraze majčinog i očeva lica. Bila su ravnodušna, hladna i neprobojna, ili se ispod tih maski samo skrivala tuga za izgubljenom srećom, a ni jedno od njih nije smoglo hrabrosti da progovori o onome što osjećaju. Djed Miroslav nas je samo bojažljivo gledao, a kad bi nam se pogledi sreli, njegovim bi se licem razlilo neskriveno zadovoljstvo. U to su kuharice počele iznositi jela, a iz kratke šetnje okućnicom, vratili se teta Ana, Marina i Renato. - Preplovio sam svjetska mora i oceane, upoznao mnoge krajeve, ali ovakav čarobni kutak još nisam vidio. Ja sam samo zaručnik pa nemam pravo odlučivati ali ti mogu predložiti da upravo ovdje osnujemo naš budući dom. Branka, na tvom bih mjestu prihvatio prijedlog oca i djeda - slušala sam iznenađena riječi "morskog vuka" koji je spreman promijeniti način života i more zamijeniti ovim ustalasanim brežuljcima obraslim voćnjacima i vinogradima. Radost koja je obasjavala djedovo i tetino lice, dala mi je poticaj da primim dar sudbine, da nas četvoro zakoračimo u zajedničku budućnost kao obitelj za kojom sam toliko čeznula. Prošle su tako dvije godine zajedničkog života naše nove obitelji, kroz koje smo se vrijeme uvjerili da su nam se ispunile želje o kojima smo mogli samo sanjati. Teta Ana je pobjegla iz betonskog sivila grada i uživala radeći u vrtu, djed je konačno mogao odmoriti svoje stare kosti radeći samo one poslove koji su mu činili zadovoljstvo, a ja sam zdušno pomagala bolesnicima kojih je dolazilo sve više. Moj je Renato vješto vodio poslove na našem imanju i gradnji nove kuće, jer je postojeća ambulanta bila pretijesna za brojne pacijente koji će uskoro dobiti i novu liječnicu, Marinu. S radošću smo očekivali našeg petog člana obitelji koji se sve nestrpljivije bacakao u mom trbuhu, dok je moj muž često ponavljao misao koju mi je izrekao poslije vjenčanja: "S voljenom bih ženom mogao živjeti i na pustom otoku, pa kako ne bih u ovom prekrasnom raju!"
Dok sam napuštao pokrajinu Saska-Anhalt osjetio sam neopisiv mir u srcu. Wittenberg je zauvijek ostao iza mene. Donio sam čvrstu odluku kako se ovamo više nikada neću vratiti. Dok sam se vozio prema Hrvatskoj razmišljao sam koliko je u tadašnje, davno vrijeme, Martin Luther morao biti u pravu. Trideset i prvog listopada 1517. godine, ogorčen načinom davanja oprosta, Martin Luther je na vrata crkve izvjesio na javnu raspravu svojih devedeset i pet teza o indulgencijama, dogmama i uređenju crkve. Ni u današnje vrijeme ljudi nisu postali drugačiji, ni bolji. Ljudi s kojima sam se godinama družio i bio blizak, pokazali su mi leđa u trenutku kad sam ih najviše trebao. Takozvani prijatelji zaboravili su što uopće znači riječ oprost i kako ga je moguće dati. Dok sam ih preklinjao da mi oproste, oglušili su se, a u tom trenutku u meni je bljesnulo saznanje - ovdje nije moja gruda, ovdje nije i nikada neće biti moj dom. Njihovo nebo nije vedro poput našeg, njihove zvijezde nemaju isti sjaj kao naše. Ovi ljudi ne razumiju moje srce, moje isprike, nemaju hrabrosti zagledati se dublje u vlastite duše. Unatoč tome što sam tu živio punih dvadeset godina, nikada se nisam privikao na Wittenberg. Moji zagorski bregi imaju neopisivu draž i nikada ih nisam mogao zaboraviti ... Kad sam se nakon silnih sati vožnje parkirao ispred kuće, na vrata je izišla moja stara majka. Godinama je nisam vidio. Srce mi se stegnulo kao nikada u životu. Zasigurno sam bio najgori sin na svijetu i u trenutku kad sam to spoznao, osjetio sam silan sram i neopisivu potištenost. - Ivek, jesi li to ti? Sinek moj ljubljeni, kako si mi samo nedostajao svih tih silnih godina! - zavapila je, a potom mi sporo, uz pomoć štapa krenula u susret. Ostarjela je. Sjećao sam je se kao žene u godinama, ali dobrodržeće, no više to nije bila. Sada je ispred mene stajala šepava starica s maramom na glavi, s grbom na leđima, lica prepunog bora i tragova tužnih godina. - Mama, ja sam - zaplakao sam iz sveg glasa i požurio joj u susret. Snažno sam je zagrlio, a kad sam na svome licu osjetio njezine suze, mislio sam da će mi srce puknuti od boli. - Oprosti mi, mama. Bio sam hulja, nesretnik, zaboravio na jedinu ženu koja me, unatoč svemu, uvijek voljela. Budem li mogao, iskupit ću se za svaku suzu koju si zbog mene prolila. - Dragi moj, nemam ti što oprostiti. Tako sam sretna što si napokon došao. Najveća želja bila mi je vidjeti te prije nego što umrem i Bog mi ju je uslišao. Sada mogu poći na drugi svijet. - Mama, nemoj tako. Tek sam došao, nemoj govoriti o smrti. Siguran sam da ćeš ti još dugo živjeti, a ja više nikada neću otići daleko od tebe. Brinut ću se za tebe, kao što si ti nekada za mene. Od danas ćemo nas dvoje ponovno biti obitelj. Popravit ću sve svoje glupe pogreške. - Lijepo govoriš, sretna sam zbog toga, ali ja sam prešla osamdesetu godinu. Moj sat otkucava, no nećemo sada o tome. Uđi, priređen je ručak - rekla je i povela u kuću. Kuća je bila ista kao i nekada, doduše s vremenom je prilično propala. Osjetio sam miris vlage u zraku, a s zidova je već polako otpadala boja. Moja mama živjela je vrlo skromno. Bio je to još jedan udarac po mom srcu. Godinama sam živio poput kralja, a nikada mi na pamet nije palo da bih financijski mogao pomoći rođenoj majci. Povratak u majčine skute Dok sam imao i mogao, dijelio sam novac takozvanim prijateljima, častio ih i omogućavao im razna zadovoljstva. Isti ti ljudi izdali su me čim im se ukazala mogućnost, a u mom potonuću nisu željeli biti slamke spasa. Na najgori način naučio sam puno više o izdaji nego što sam ikada u životu želio saznati. - Priredila si puricu s mlincima i štrukle! Nema boljeg jela od toga. Što god sam ikada jeo, nije bilo ravno tome - oduševio sam se kad sam ugledao mamin specijalitet. Uvijek je izvrsno kuhala, a sada, kad godinama nisam kušao tu najbolju hranu na svijetu, osjetio sam silan apetit. - Nisam to sama priredila. Stara sam. Više ne mogu sama kuhati i raditi kao nekada. Pomogla mi je moja dobra susjeda Ivka. Ne znam što bih da mi nje nema. Odavno bih umrla. Samo se posluži. Ivkica je najbolja kuharica koju ja poznajem. Sigurna sam da će ti prijati. Pokušavao sam se dosjetiti tko bi mogla biti ta žena koju je mama toliko cijenila, ali koga god sam se sjećao, nije imao takvo ime. Nekada su nam susjede bile Vesna, Anka, Maja i Mira. - Tko je Ivka? Jel' se to netko novi doselio u susjedstvo? - upitao sam žvačući izvrsnu hranu. - Sinek moj, Ivka se ovamo doselila prije deset godina. Taman tada smo se nas dvoje vidjeli zadnji put. Došla je nekoliko dana nakon što si otputovao. Jako je dobra. Sam Bog mi ju je poslao. Kad mi je već tebe odveo na drugi kraj svijeta, onda se pobrinuo da mi pošalje nju. Otkada je došla, ona mi je desna ruka. Ne mogu ti opisati koliko mi znači, ali pustimo sada Ivkicu na miru. Uskoro ćeš ju upoznati. Reci mi kako je tvoja žena? Imate li djece? Zalogaj ukusne puretine odmah mi je zastao u grlu. Palo mi je na pamet da smislim neku laž ali sam odlučio krenuti od početka i odlučio priznati kako sam sve ove godine uzaludno potratio. Sve što sam stekao, a bilo je to prilično toga, gotovo sve sam i raskućio. Nije bilo pohvalno, ali je nažalost bilo istinito i nisam mogao uljepšavati loš život. Ionako sam samome sebi predugo lagao. Došlo je vrijeme da popadaju sve moje maske, kojih sam imao puno. - Mama, više nemam ženu. Rastali smo se. Marion me odbacila kad joj nisam htio pokloniti svoje pakete dionica. Bila je sa mnom samo zbog novca. Kad mi je uzela sve osim tih dionica, onda sam napokon shvatio kakva je osoba. Na žalost, zbog nje sam pošao krivim putem i predao se očaju i alkoholu. Izgubio sam čak i te dionice, neko vrijeme sam živio na ulici. Svi su mi okrenuli leđa. Srećom, nismo imali djece. Mama, griješio sam, ali s dna me spasio neki unutrašnji glas. Govorio mi je da se trebam ustati i ja sam ga poslušao. Digao sam se iz blata, pronašao posao, uštedio nešto novca i sada s tobom želim provesti ostatak života. - Znala sam ja da ona nije za tebe. Nikada nisam odobravala rastavu braka, ali sam sretna da si se riješio te žene. Kako me samo posprdno gledala onda kad je s tobom bila kod mene. - Znam, oprosti mi. Koliko god budem mogao, nastojat ću popraviti sve što sam zabrljao. - Dosta je isprika, mlinci se hlade nasmijala se i pomilovala mi obraz staračkom rukom. Ivka mi se odmah svidjela U toj je gesti bilo toliko nježnosti i ljubavi koja mi je godinama nedostajala. Bio sam presretan što sam se vratio. Nastavio sam uživati u jelu, a taman kad sam bio pri kraju, začulo se glasno kucanje na vratima. Pogledao sam u mamu. Nisam znao očekuje li koga. - Otvoreno je, slobodno uđi, očekujem te - odmah je nekako postala radosnija i sretnija. U kuhinju je ušla mlada žena. Bila je odjevena u traperice i usku majicu koja joj je izvrsno pristajala. Dugu, kao ugljen tamnu kosu, pokupila je u konjski rep, a lice joj je krasio osmijeh. - Dobar dan. Ja sam susjeda. Zovem se Ivka. Došla sam vidjeti treba li vam nešto i je li vam prijao ručak? - rekla je glasom tako ugodnim poput ptičjeg pjeva. S njom u prostoriju kao da je ušla neka iznimno pozitivna energija, neki neopisivo ugodan i topao tračak sunca. - Ja sam Ivek, barem me mama tako zove od milja. Objed je bio izvrstan. Zacijelo ste bili kuharica u vrhunskim restoranima. Takve specijalitete mogu pripremiti samo rijetki - ustao sam i pružio joj ruku. Imala je sitnu ručicu, ali čvrst i siguran stisak. - Nisam kuharica po struci, ali sam se naučila i toj radnji. Zapravo, nikada nisam voljela dugo biti u kuhinji, ali znate kako je kod nas, naše žene moraju sve same raditi i tako s vremenom steknemo određeno iskustvo. Drago mi je da vam se svidjelo - rekla je, a potom se obratila mami. Razmijenile su nekoliko rečenica i dogovorile se oko stvari u kojima joj je Ivka svakodnevno pomagala. Slušao sam ih dok su razgovarale i uvidio kolika je majčina ljubav prema njoj, a unatoč tome što je uopće nisam ni poznavao, mogao sam je razumjeti i shvatiti. Kad nas je Ivka napustila, mama mi je nastavila pripovijedati koliko se i što promijenilo od našeg zadnjeg susreta. Sa svakom njezinom rečenicom bilo mi je sve teže. Tek sada sam shvaćao koliko sam do tada uzaludno živio i što sam sve propustio. Nakon dugog razgovora, smjestio sam se u svoju nekadašnju sobu, a potom po tko zna koji put stao prebirati po svojoj prošlosti i danima koji nisu urodili kvalitetnim iskustvima. Znao sam da će me mnogi susjedi smatrati propalim slučajem, ogovarati i mene i mamu, ali oni mi nisu bili važni. Želio sam usrećiti staru majku i ostatak života učiniti joj što ljepšim, ugodnijim i udobnijim. Mirko me snubio za svoju kćer Nakon kratkog vremena privikavao sam se na stari dom. Obišao sam polje, pregledao kuću sa svih strana i napokon odlučio okrenuti novu stranicu u svom dotadašnjem, propalom životu. Činilo mi se da su dani u našem zagorskom selu duži nego igdje drugdje na svijetu. Mama bi me budila s prvim pijevcima, a potom bih odlazio u polja i plastenike koje sam u međuvremenu napravio. Odlučio sam se baviti uzgojem povrća, raspitao o potrebama tržišta i poduzeo sve radnje kako bih napokon započeo s ozbiljnim radom. Mama je bila presretna. Ohrabrivala me je, cvjetala od ponosa kad sam se vraćao u kuću prljavih ruku i blatnih čizama. Govorila je da je zagorska zemlja najsvetija na svijetu i da će nagraditi svaki trud. Gotovo sav novac kojeg sam donio iz Njemačke kao ušteđevinu, uložio sam u posao. Istina, o tome poslu nisam ništa znao, ali sam zato tražio savjete od stručnih ljudi, kupio mnoštvo literature i u kasne noćne sate, unatoč iscrpljenosti, čitao i proučavao kako bih uopće znao što mi je činiti. Od velike, nezamislive pomoći, bila mi je mamina desna ruka - Ivka. Ona je redovito imala dobre savjete, a osim toga uživao sam u njezinom društvu. Bila je draga, zanimljiva, raspoložena, a život promatrala kao najveći dar koji joj je poklonjen. Govorila je da uživa u svakom trenutku i da se svakog dana, u svakom svome postupku i gesti, trudi dati najviše koliko je u njezinoj moći. Njezin optimizam polako je prelazio i na mene, te sam se i u trenucima najvećeg umora mogao nasmijati njezinim pošalicama i izrekama koje je znala. Prvi urodi bili su čak puno bolji od mojih očekivanja. Za plasman robe nije bilo problema, te sam troškove koje sam imao gotovo pokrio od novca dobivenog od prodaje. Bio sam radostan poput dječarca. Nakon što sam u banci podigao priličnu novčanu sumu, otišao sam u trgovinu i mami kupio nekoliko poklona. Bila je iznenađena i presretna dok ih je otvarala, neprestano ponavljajući da njoj ne treba ništa i kako nisam trebao uzaludno trošiti. Ipak, unatoč njezinim riječima, suza u kutu oka rekla mi je više od stotinu riječi. Znao sam da je ona rijetko kada dobivala poklone i sada sam želio nadoknaditi sve ono, što sam ranije propustio. U prvim danima mog povratka susjedi su se zlurado smijali, govorili kako od mene nikada neće biti ništa, ali ni ja ni mama na to nismo obraćali pozornost. Nakon samo nekoliko mjeseci mog boravka u rodnom selu, susjedi su počeli mijenjati mišljenje. Pretpostavljam da im se svidjela poslovna zamisao koju sam polako realizirao. Počeli su dolaziti k mami u kuću, tražiti me i sa mnom razgovarati, pa čak i uvažavati moje mišljenje. Najprije mi je to bilo smiješno, ali radi mame i dobrosusjedskih odnosa, nastojao sam biti barem kulturan i ljubazan. Iskustvo me odavno poučilo da ne vjerujem ljudima koji mijenjaju mišljenje onako kako vjetar puhne. Uz mamu, jedina osoba koju sam istinski cijenio, bila je naša draga susjeda Ivka. Ne mogu reći da mi puno puta nije palo na pamet kako bi ona bila idealna supruga, tim više što mi se fizički jako sviđala. Njezina ljepota bila je prirodna, neunakažena čudima moderne kozmetike. Nisam mogao ni zamisliti kako bi izgledala kad bi se našminkala i dotjerala poput Marion, ali Ivki to ni nije bilo potrebno. Pretpostavljam da sam se ustručavao pokazati joj i priznati kako je vidim kao ženu upravo zbog straha da me ne odbije. I, dok sam ja tako smišljao poseban način kojim bih se približio Ivki, susjed Mirko bio je poduzetniji. - Ivek, čuo sam da si se rastao od žene? Ima svakakvih žena po bijelome svijetu, ali ni jedne nisu lijepe poput naših seljanki - jedne većeri ozbiljno je započeo razgovor. - Posvetio sam se poslu i prestao gledati žene. Već su mi puno puta došle glave i nisam siguran jesam li ponovno spreman na takav rizik. Posao mi je dostatan - odvratio sam onako u šali. - Nemoj tako! Bog nije stvorio muškarca da bi samovao. Kao i svima nama, potrebna ti je družica. Majka ti je stara. Pomoć u kući bila bi joj neophodna, a ne može vas Ivka služiti cijelog života. Osim toga, nije pravedno prema njoj. Čuo sam i da namjeravaš kupiti susjedovu kuću s druge strane i graditi novu? Znaš da selo uvijek priča - nastavio je. - Dobro ste čuli. Već sam pregovarao sa sinom pokojnog susjeda. Kupnja je gotovo sigurna stvar. Čekam da dođe za koji dan i da se dogovorimo o pojedinostima - rekao sam nevoljko. Više nisam podnosio samoću Lijepo je što si napokon počeo shvaćati život i svijet gledati pravim očima. Nevolje su ostale iza tebe i to svima ide u prilog. Pogledaj kako se tvoja mama promijenila. Otkada si se vratio, pomladila se deset godina - nastavio je i s nekoliko komplimenata obratio se mami. - Ivek, bit ću otvoren. Ti znaš da ja imam kći. Neko je vrijeme živjela u Zagrebu, ali nije tako veliki grad za nas ljude sa sela. Nije joj se svidjelo. Uskoro se vraća. Završila je studij i posao joj je već osiguran u mjesnoj ambulanti. Volio bih da se vas dvoje malo družite. Tko zna, možda otkrijete da ste rođeni jedno za drugo - bez ustručavanja mi je nastavio nuditi kći. Zbunjeno sam ga promatrao, ali nisam komentirao njegove riječi. Kći mu je bila dosta mlađa od mene, te sam je se sjećao kao djevojčice u kolicima. Osim toga, kako već dugo vremena nisam bio sa ženom, nisam napamet želio odbiti potencijalnu mogućnost. Nisam mu dao nikakvo obećanje, ali sam njegove planove ostavio nedorečene, barem sa svoje strane. Desetak dana kasnije ponovno me posjetio susjed, ali sada nije došao sam. U posjet nam je doveo i svoju kći Martu. Nije bila naočita poput Ivke, ali ni ja više nisam izgledao kao nekada. - Marta nije mogla dočekati da te vidi. Oduvijek te se sjećala s puno nježnosti i radosti. Pružio sam joj ruku na pozdrav i upitao zar je moguće da me se još uvijek sjeća. Za razliku od oca, ona nije bila previše slatkorječiva, već je uglavnom odgovarala kratko i jasno samo ono što bi je se pitalo. Najprije sam pomislio da joj se ne sviđa način na koji ju otac predstavlja i to joj nisam mogao zamjeriti. Svatko tko je imao imalo pameti, shvatio bi kako bi njezin otac učinio sve, samo da ona postane mojom suprugom. Kad smo nakratko ostali sami pokušao sam joj objasniti kako je i meni neugodno zbog načina na koji njezin otac postupa, ali ona me zbunjeno gledala i opravdala se glavoboljom. Idućih dana počela je raditi u mjesnoj ambulanti, a kako sam ja tijekom dana uglavnom bio zauzet, nismo se često viđali. Njezin otac je ustrajao na našoj vezi, te su nas nastavili posjećivati. U tim trenutcima nisam znao što bih mislio o Marti. Bilo je dana kad je bila neopisivo zabavna i šarmantna, potpuno mi naklonjena, ali i dana kada bih bio uvjeren kako me, bez osobitog razloga, prezire iz dna duše. Nakon takvih višemjesečnih susreta odlučio sam stvar uzeti u svoje ruke. O Ivki bih sanjao noćima, ali i često puta kada bih samo sklopio oči. Zamišljao bih se u njezinom zagrljaju, ali sam i dalje bio previše uplašen da bih bilo što poduzimao. S njezine strane nisam pak zamijetio nikakvu posebnu toplinu. Upitao sam mamu zašto je Ivka još uvijek sama, ali ni ona mi nije znala dati odgovor. Rekla je da su to njezine osobne stvari, a da se ona ne voli miješati. Prošle su već tri godine kako sam živio na selu i više nisam mogao podnijeti samoću. Jednog jutra sam ustao i pošao k Marti u ordinaciju. Iznenadila se kad me ugledala. - Ivek, bolestan si? Što ti je? Kako ti mogu pomoći? - ljubazno je pitala i pokazala mi stolac. Marta je prihvatila prsten Nisam bolestan. Došao sam kako bih mogao s tobom nasamo razgovarati. Smiješno mi je da tvoj otac uvijek bdije nad nama. Prešao sam četrdesetu godinu i dosta mi je ovog igranja mačke i miša. Ti znaš koliko bi se tvoj otac veselio kada bismo nas dvoje stupili u brak. Pretpostavljam da znaš kako iza sebe imam jedan veliki promašaj s bivšom suprugom. Nisam siguran što ti želiš od mene. Dosta mi je samoće, a i ne želim više zloupotrebljavati Ivkinu dobrotu. Danas od tebe želim odgovor zašto mi šalješ kontradiktorne signale - rekao sam. - Otac me natjerao na povratak iz Zagreba. Nisam se željela vratiti. Ondje sam bila zaručena ali ocu nije odgovarao moj zaručnik. Provocirao ga je toliko dugo, dok me napokon nije ostavio. Podlegla sam iskušenjima modernog svijeta i počela se drogirati. Ne trebam ti pripovijedati kako je otac reagirao kad je to saznao. Kako bi me spasio, dovukao me je kući. Iako sam tada bila protiv svega, sada sam mu zahvalna jer sam se svojom voljom uspjela riješiti najvećeg zla današnjice i ostavila drogu. Naravno, još uvijek dolazim u iskušenje, pogotovo kad su mi različiti medikamenti i opojna sredstva svakodnevno pri ruci, ali borim se i nastojim zaboraviti te dane u svom životu. Drag si mi i mislim da imamo puno toga zajedničkog. Lagala bih, kad bih ti rekla da sam se zaljubila u tebe, ali mislim da se to više neće dogoditi. Ako želiš pokušati vezu sa mnom i sa svim tim saznanjima, rado bih pokušala - rekla je potpuno smireno. Naravno, nisam baš bio presretan zbog svega što sam čuo, ali ni ja nisam bio svetac. Bio sam zaljubljen u Ivku, a prosio nju. Osim toga, moja prošlost također je bila prepuna raznih dubokih, crnih i mračnih rupa. Nakon tog razgovora sve se počelo odvijati ubrzanim tempom. Marta i ja počeli smo redovito izlaziti u obližnji gradić na večere, a kad sam joj ponudio prsten, ona ga je bez odugovlačenja prihvatila. Vjenčali smo se nekoliko mjeseci kasnije, a u međuvremenu sam sazidao novu kuću. Mama je bila sretna i stvarno se činilo kako ću napokon i ja imati razloga za istinsku radost. Međutim, naš zajednički život nije izgledao ni izdaleka onako kako smo ga oboje zamišljali. Marta je držala do svoje liječničke titule i svakodnevno mi na nos nabijala moje slabo obrazovanje. Koristila bi se stručnim, medicinskim pojmovima i iščuđavala kad nisam znao o čemu mi govori. Supruzina omalovažavanja Stidjela bi se kad bi morala na domjenke u obližnje gradove i kad bi me predstavljala, te je redovito lagala kako sam iznimno uspješan poduzetnik. Istina, moj posao s povrćem je jako dobro išao. Čak sam zaposlio nekoliko suseljana, ali takav opseg posla bio je daleko od iznimno uspješnog poduzetništva. Nekoliko puta sam je opominjao kako mi se ne sviđa način na koji me predstavlja, ali bi odvraćala kako sam ja ionako neobrazovan i ne mogu ni naslutiti što je važno u visoko obrazovanim krugovima. Umjesto da postajemo sve bliskiji i povezaniji kao supružnici, osjećao sam da se svakim danom sve više udaljavamo jedno od drugoga. Osim toga, smatrala je kako obični kućanski poslovi nisu za jednu liječnicu i nije imala namjeru raditi ih. I, tako sam počeo spremati, kuhati i obavljati sve ono, što su također bila i njezina zaduženja. Dok su njezini roditelji vjerovali kako su izvrsno udomili kći i kako je beskrajno sretna, dotle je moja stara majka vidjela pravo stanje stvari. Neko kratko vrijeme živjela je s nama u novoj kući, a onda je odlučila vratiti se u svoj stari dom. - Mama, ne shvaćam tvoju odluku. Zašto želiš biti sama? - bio sam strašno žalostan zbog toga. - Vas dvoje trebate živjeti sami. Osim toga, popravio si mi moju kućicu i sad je u puno boljem stanju, a od vas sam udaljena samo nekoliko metara. Budem li te trebala, lako ću te dozvati. Bez obzira koliko sam se trudio, nisam je mogao nagovoriti na ostanak. Što je vrijeme više prolazilo, postajao sam sve nervozniji i tužniji. Najteže od svega bilo mi je promatrati Ivku koja bi dolazila k mami i s njom tako lijepo i kulturno razgovarala, te joj i dalje nastavila pomagati. U sebi sam proklinjao svoj kukavičluk i molio nebesa da mi daju neki znak. Tih se dana u selu ponovno govorilo o kupnji dionica velike tvrtke i svi seljani koji su koliko-toliko bili upućeni, odlučili su se za kupnju. Kako sam i sam prilično znao o takvoj vrsti posla, nagovorio sam Martu da i sami uložimo naš novac. U početku se protivila, ali je potom prihvatila moj savjet. Postali smo vlasnici paketa dionica i strpljivo čekali pravi trenutak kako bi na burzi prodali svoje udjele. Kadgod me je upitala koliko još moramo čekati dok ne prodamo dionice, mislio bih da me pita iz puke znatiželje. Objašnjavao sam joj da je najvažnije čekati pravi trenutak i da se ne mora bojati. Bio sam uvjeren da ne poduzima nikakve mjere za koje ja nisam znao, ali sam se gorko iznenadio kad sam joj priopćio da je povoljan trenutak za prodaju. Cinički se nasmijala i rekla da ona ne mora postupati prema mojim nahođenjima, već da sa svojim dionicama može činiti što ju je volja. - Ne shvaćam zašto me ne poslušaš. Ja tebi vjerujem kad je riječ o nekoj bolesti. - Ja sam potražila malo bolje stručnjake za takvu vrstu posla nego što je jedan običan uzgajivač povrća. Ne trebaju mi tvoji besmisleni savjeti - oholo je rekla i više o tome nije ni željela razgovarati. Kadgod bih spomenuo dionice, ona bi promijenila temu. Nisam je mogao shvatiti, ali nisam ni inzistirao da me posluša. Ja sam svoj udio prodao i stvarno sam pogodio trenutak, te tako pristojno zaradio. Jednog dana, dok je Marta bila u ordinaciji, na njezino ime stigao je izvještaj iz financijske agencije. Ni ne sluteći, otvorio sam ga i saznao da je Marta davno prije mene prodala svoje dionice. Naravno, ni približno pod povoljnim uvjetima kao ja. Jedva sam dočekao da dođe kući i da mi objasni o čemu se radi, ali ona je uporno odbijala svaki razgovor. Nisam je mogao natjerati, ali sam vrlo brzo slučajno otkrio zašto se moja supruga tako ludo ponaša. Marta je svoje dionice prodala kako bi pomogla svom bivšem zaručniku. Nakon što smo se vjenčali, njih dvoje su se susreli na jednom seminaru i ponovno je planula stara iskra tj. iskra mog bankovnog računa. Marta je vrlo često podizala velike iznose i pravdala se kako sama mora financirati svoja stručna usavršavanja, a novac je davala svojoj staroj ljubavi. Potrajalo je dok sam sve saznao, ali kad sam otkrio pravu istinu, više nisam imao volje, ni snage ostati u takvom braku. Paketi dionica ponovno su bili kobni za moj brak. Rastali smo se nakon samo osamnaest mjeseci braka. Puno nudim, ali i puno tražim! Njezini roditelji bili su jako ogorčeni ali su shvatili kako velik dio krivnje snosi njihova kći, posebno kad im je priznala da se vraća u grad svojoj staroj ljubavi. Njezin otac mi se čak došao ispričati za optužbe, ali to mi nije bilo važno. Želio sam samo ponovno osjetiti mir u duši i riješiti se loše supruge. Samo dva dana nakon službenog razvoda, Ivka je, kao i puno puta do tada, došla k mami. - Ivka, želim te nešto pitati i molio bih te da me ne shvatiš pogrešno. Zašto si sama? pogledao sam je pravo u oči. - Zato što još nisam pronašla pravoga - rekla je i ponovno se nasmijala svojim divnim osmjehom. Činilo se kako ne postoji pitanje na kojeg ona nema spreman odgovor. - Misliš li da bih ja kod tebe prošao kao pogodan kandidat? - nastavio sam navaljivati. - Zar se nudiš? Jesi li svjestan kako ja puno nudim, ali i jako puno tražim? - i dalje se šalila. - Svjestan sam da ti puno vrijediš. Ja ti nisam ravan i ne mogu se usporediti s tobom, ali bih se rado ponudio kao potencijalni kanđidat. Zapela si mi za oko prvog dana kad sam te ugledao. - Stvarno? Vidiš, u početku sam i ja mislila da je tako, a onda si odbacio "kuharicu" i objeručke prigrlio doktoricu. Ja nemam doktorsku titulu kao što je njezina. [caption id="attachment_1707" align="alignleft" width="300"]Istinite priče: Razdvojili su nas paketi dionica Razdvojili su nas paketi dionica[/caption]- Ni ja nemam titule i to mi ništa ne znači. Pogriješio sam, jer nisam imao hrabrosti priznati ti vlastite osjećaje. I dok sam se ženio, tebe sam zamišljao pored sebe. Osim toga, već godinama živim pored tebe, a još uvijek ne znam gotovo ništa o tebi i tvojima - priznao sam joj. - Zašto me nisi pitao sve što te zanimalo? Jesam li ti ikada uskratila odgovor? - pitala me. - Nisi, ali mislio sam kako ne želiš da čeprkam po tvojoj prošlosti. Pretpostavljao sam da bi, da si to željela, mojoj mami ispripovijedala svoj raniji život. Osim toga, bojao sam se da te ne povrijedim takvim pitanjima. - Tvoja majka i ti stvarno ste drugačiji od ostalih seljana. Ne uplićete se u tuđe živote i zato vas oboje cijenim. Ne skrivam nikakve tajne. Ime mi znate, ali ne i prezime. Promijenila sam ga prije dolaska ovamo. Mama mi je umrla dok sam bila malena, a otac imućan, poslovni čovjek. Kad je i on otišao u nebeska prostranstva, naslijedila sam njegovo poslovno carstvo. Završila sam studij ekonomije i prava, ali nisam željela ostati u gradu. Dosadile su mi prljave i podle igrice. Prevarili su me i uzeli mi puno novca, a onda sam donijela važnu odluku. Ostatak života nisam mogla provesti na takav način. Većina muškaraca s kojima sam se družila, željeli su me zbog mog imetka, a nisam željela proračunatog supruga. Došla sam živjeti na selo kako bih upoznala mir i tišinu. Ruke su mi prepune žuljeva, ali srce mi vrišti od radosti. Obavljam sitne poljoprivredne poslove, ponešto zaradim, ali sam zato neopisivo mirna i sretna. Ne gnjave me novinari, niti o sebi čitam po trač rubrikama. Vesela sam što sam im pobjegla i što su me zaboravili. Eto, to je moja jedina istina. Kad sam kupila kuću, tvoja mama me primila raširenih ruku. Uživam kad joj mogu pomoći. Ona mi je poput druge majke - bila je skroz otvorena. Kako sam samo uživao u tim njezinim zadnjim riječima! Slušao sam je do kasno u noć, a potom je prvi puta otpratio do njezinih vrata. Na usne sam joj utisnuo poljubac i kad mi ga je uzvratila, znao sam da sam morao proći loše iskustvo sa ženama samo kako bih upoznao ovakav dragulj. Ivka je stvarno sve što muškarac može poželjeti od žene. Nikada nisam ni slutio da nekoga toliko mogu voljeti. Pričekali smo neko vrijeme, a potom sam se ponovno oženio. Kažu: treća-sreća, ali meni nisu potrebne izreke da bih bio uvjeren u svoje osjećaje. Ivka je i prije svadbe ostala u drugom stanju i devet mjeseci kasnije rodila mi sina. - Sada mogu umrijeti. Dočekala sam sve o čemu sam sanjala. Već sam ionako stara sova - rekla je moja mama kad je u naručje primila svog unuka. Umrla je nekoliko dana nakon što se Dario rodio, ali s osmijehom na usnama. Ivka je, baš poput mene, bila silno žalosna. Dok se na groblju opraštala od nje, zahvalila joj je na svemu, a posebno na meni. Snažno sam je privukao u zagrljaj i osjetio snažne iskre ljubavi koje su nas povezivale. Naš brak bio je potpuno drugačiji od onog kakvog sam imao s Martom i Marion. - Samo mi obećaj da se, bez obzira na sve, niti jedno od nas više neće baviti prodajom i kupnjom dionica - rekao sam dok sam jedne večeri gledao informativni. - Što ti to treba značiti? - okrznula me pogledom dok je pripremala bočicu s hranom. - Paketi dionica pokazali su se kobnim za oba moja braka. Više ne želim taj rizik. - Ne brini. Da sam baš željela trgovati vrijednosnim papirima, sigurno bih ostala u gradu i sačuvala očev posao. Zemlja i priroda puno su mi draži - odgovorila je i poljubila me, i dok sam gledao nju i sina, zaboravio sam na sva loša iskustva s ženama.
Kažu da anoreksija pogađa većim dijelom mlađe osobe opsjednute svojim izgledom. Ja sam onda očito jedna od rijetkih koje su tu dob odavno prerasle, ali se i suočile s paklom anoreksije. Naime, imam već skoro četrdeset godina. Ovo su trebale biti moje najljepše godine, a i jesu. To su godine kada je plaha i naivna mladost iza nas, a još sam uvijek dovoljno mlada da očekujem nešto od života ispred sebe. I trebala sam očekivati. Ovo je bilo žetveno razdoblje, ono u kojem se ubiru plodovi mladosti, pa makar ti plodovi bili potpuno kržljavi. No, moji su napokon bili slasni, lijepog okusa i boje. Da, trebala sam biti zadovoljna s onim što sam postigla. Napokon je razvod bio iza mene, napokon se sve svelo na nekakvu normalu, mada sam o tome još prije kratkog vremena mogla samo sanjati. Zatvorila sam oči i otpila gutljaj kave. Lagane proljetne zrake sunca milovale su mi lice. Zadovoljan osmijeh nije mi silazio s usana. Instinktivno sam rukom krenula prema paketiću cigareta. Bio je to moj jedini porok, moja jedina slabost u kojem sam uživala. Pokušavala sam smanjiti pušenje, ali sam samo zavaravala samu sebe. U svemu sam bila uporna, osim u tome. Nekako mi se nije dalo odreći se tog zadovoljstva, a možda sam samo tražila izgovore da to ne učinim, kao i većina ljudi koji su bili u mojoj koži. Imala sam slobodan dan, jedan od rijetkih, a djeca su mi bila na vikendu kod oca. Imala sam dan samo za sebe, što mi je bilo potpuno strano. Nisam znala kud bih sa sobom, ni kako bih ga provela. Previše vremena, doista previše kada sam ja bila u pitanju. Već godinama nisam imala slobodan dan, jer mi je to bio luksuz kojeg si nisam mogla priuštiti. Iako sam uživala u miru, tišina me je pritiskala poput tereta koji je bio nevidljiv. Prva ljubav u 21. godini Znala sam da mi nedostaju djeca, njihovo neprestano zadirkivanje, a kao da je nedostajao i dio mene. Iako su mi njihovo neprestano zadirkivanje i svađe ponekad predstavljali problem, sada su mi silno nedostajali. Što da radim? Da zovnem Stipu i iziđem? Ne, to mi nije bilo ni na kraj pameti. Željela sam taj dan za sebe, željela sam ispuniti snove o ljenčarenju, jer sam o ovom sanjala toliko puta kad sam padala s nogu od umora. Ne, neće nitko danas prijeći prag mojeg stana, barem nitko pozvan, pomislila sam u sebi. Prstima sam nervozno lupkala po rubu stola. Trebalo mi je nešto što će prekinuti tišinu koja me je okruživala. Rukom sam prošla kroz svoju kratku kosu. Već godinama mi je bila kratka. Na taj način sam je mogla lako održavati i bila je praktična, što je bilo presudno kad je odabir dužine bio u pitanju. A nekad sam imala kosu ispod struka i naprosto sam je obožavala. No, vremena se mijenjaju, isto kao i mi. Iz dana u dan se oblikujemo poput glinene mase, a oblikuje nas život, prilike i sve ono što se događa s nama i oko nas. Ne znam kako, ali su mi se misli vratile dvadesetak godina unatrag. Imala sam djetinjstvo doista lijepo, ali smo živjeli u skromnim mogućostima. Previše djece, jedna plaća i na kraju smo svi bili naučeni da cijenimo i ono malo što dobijemo, kao da nam je darovano cijelo bogatstvo. Mladost mi je bila uobičajena. Ni u čemu se nisam razlikovala od vršnjaka, samo što sam u dubini duše uvijek bila ona malena poštena seljančica i uvijek sam se znala skloniti kada su nevolje bile u pitanju. Nisam voljela razuzdane zabave, izlaske koji bi se protezali do duboko u noć, i nisam voljela nikakva eksperimentiranja po bilo kojem polju. Umjesto izlazaka, više sam voljela knjigu. Smatrala sam da se na taj način obogaćuje duh, i postiže mir, tj. bijeg od stvarnosti koja i nije bila baš bajna. Imala sam vezica kao i većina mojih vršnjakinja, ali su sve to bile kratkotrajne i beznačajne veze koje nisu ostavile nikakvog traga na meni. Prve ljubavi, prva zaljubljivanja, sve je to bilo fantastično, ali kao da nije dodirnulo moje srce, sve do dvadeset i prve godine. Bila je to godina koja će zauvijek obilježiti cijeli moj život, koja će ga iz mirne luke baciti u nemiran ocean. Preko prijatelja sam upoznala Gorana. Nije me se dojmio pri prvom pogledu, ali što sam ga više upoznavala, činilo mi se da se led oko mojeg srca sve više topi. U početku su to bili samo prijateljski izlasci, a s vremenom se sve počelo mijenjati. Kako sam samo bila naivna! Od površine nisam znala zaviriti dublje, a bila sam tako ponosna što znam procijeniti ljude. I znala sam, ali mi je moja intuicija zakazala samo jednom, i to onda kada nije smjela. Bila sam opčinjena njegovim prelijepim očima, osmijehom kojeg je čuvao samo za mene i odlučnošću koja je izvirala iz svakog njegova pokreta. Bio je tako ljubomoran i posesivan da sam morala paziti na svaki svoj korak, ali je to bio dokaz slijepe ljubavi, barem sam tada tako vjerovala. No, nakon dvije godine hodanja, vjenčali smo se. Uskoro je na svijet došlo moje prvo dijete, pa drugo, pa treće ... Ostala sam bez posla, ovisna o njemu u svakom pogledu. No, zaokupljena djecom i kućnim obavezama, nisam ni primijetila da se moj muž mijenja. Jednostavno, nisam bila slijepa, ali sam bila preumorna u svakom pogledu. Možda je za to bio kriv moj odgoj, možda sigurnost braka u koji sam se uljuljala. Jedva smo preživljavali. Za mene je brak značio zajedništvo do smrti, ali očito ne i mojem mužu. Njemu je značio sigurnost, ali se nije imao namjeru odreći avantura, bolje rečeno, jednonoćnih izleta je bilo na pretek, a ja naravno, ništa nisam znala, nisam ni slutila da bi to mogao učiniti. A onda se on zaljubio. Sasvim slučajno sam to saznala, i to na samom početku veze koju je imao sa tom rastavljenom ženom. Trebao mi je mobitel za poslati poruku i uzela sam njegov. Pošto je znao da ja nemam nikakvu naviku provjeravanja, nije se ni potrudio da izbriše poruke koje mu je ona slala. U tom se trenutku srušio cijeli moj svijet, ako sam ga i imala, jer sam ja živjela za druge a ne za sebe. U meni se nešto slomilo, nešto je nepovratno umrlo, a ono nešto što je ostalo živo boljelo je poput samog vraga. Nakon toga su uslijedile svađe. U njega kao da je sam vrag ušao. Napokon su pale sve maske i on se ponašao onako kako to nikada nisam mogla ni u snu zamisliti. Ja i djeca smo mu smetali. To nije ni skrivao. On je bio zaljubljen i sretan, a mi smo mu bili prepreka koju je želio maknuti pod svaku cijenu. Vraćao bi se od ljubavnice i mene tukao pred djecom. Očajavala sam. Pakao nije imao kraja. Bila sam tako razočarana, tako bezvoljna, izdana, povrijeđena, bez posla i sa troje djece, a od njega nismo dobivali ni jedan novčić. Sve je trošio na drugu ženu, na sebe, na izlaske, ili na što li već. Što je bilo najgore, nisam imala kamo. Nisam imala izbora. Morala sam trpjeti sva ta poniženja, i u tim mi je trenutcima doista svašta padalo na um. Stigla me je sudbina tolikih žena koje su bile prisiljene biti u nikakvom braku, samo zato što nisu imale kamo. Za razliku od mene, njemu je odgovarala situacija kakva je bila. On se gotovo preselio kod ljubavnice, a mene je ostavio sa svojom obitelji koja mi je neprestano pila mozak na slamku. Bila sam suvišna njemu, pa tako i njima. Smetala sam svima, osim svojoj djeci. Njima sam bila sve, ali sam se trebala trgnuti, a to nikako nisam uspijevala. Ono malo hrane što sam imala, davala sam njima. Jedva smo preživljavali. Tražila sam posao, ali sam nalazila samo privremene posliće koji nisu mogli pokrpati ni ono osnovno što nam je trebalo. Čistila sam stanove, urede, prodavala voće, trčala svom snagom za svakom kunom, samo da bi preživjeli, a o nekom luksuzu nije bilo ni spomena. Davala sam djeci sebe i sve što sam zaradila. Meni je trebalo tako malo, pa još manje, pa još manje, tako da ja nisam skoro ni primjećivala što se sa mnom događalo. Umjesto vitke žene kakva sam oduvijek bila, pretvarala sam se u kostur. Bila sam visoka metar i sedamdeset, a spala sam na nešto više od četrdeset kilograma. Ljudi su me počeli gledati sa sažaljenjem, a ja sam taj pogled mrzila više od ičega na svijetu. Ono što sam proživljavala, odrazilo se i na meni. Moj unutarnji nemir, nezadovoljstvo, tuga, protiv svega toga sam se trebala boriti, a i borila sam se na svoj način. Um se borio na jedan, a tijelo na sasvim drugačiji način. Počelo je odbacivati hranu. Što je bilo najgore, ja sam svega bila svjesna. Nisam mogla jesti, a željela sam to. Jednostavno nisam mogla. Dok sam se sjećala tih dana, oči su mi se napunile suzama. U glavi mi je sve bilo savršeno posloženo, ali tijelo je prolazilo neku svoju čudnu fazu. Sjećam se kad sam bodrila samu sebe, uvjeravajući se da imam razloga za život - svoje troje djece - ali uzalud. Što je bilo najčudnije, bila sam gladna. Kad bih stigla kući, s veseljem bih pripremala večeru, ali kad bih sjela da jedem, to je bila sasvim drugačija priča. Bile su mi gladne oči, ali ne i tijelo. Jedan zalogaj bih nekako i pojela, a drugi ... Nakon njega bih trčala u kupaonicu povraćati. Toliko puta sam stajala pred ogledalom plačući. To nisam bila ja, to nikako nisam mogla biti ja. Kost i koža, to je bio doslovni, vjeran opis mojeg stanja. Željela sam jesti, sanjala sam hranu, ali nisam mogla. - Tijelo prolazi kroz svoje faze. Svaka bolest ima svoje faze, pa tako i ono što ti se dogodilo. Sve je to na tebe ostavilo posljedice - uvjeravala me je moja starija sestra. Nećeš me vidjeti na koljenima! [caption id="attachment_1719" align="alignleft" width="300"]Djeca su moje svjetlo u tami Djeca su moje svjetlo u tami[/caption]Bodrila sam samu sebe, ali nisam znala koliko je to uzelo maha. Kako sam samo preživjela, to mi nikada nije bilo jasno. Radila sam po cijele dane, a nisam jela ništa. Kamo sam ja to išla? Jednom nogom sam već bila u grobu, a drugom na kori od banane. Moja djeca nisu imala oca, a znala sam da neće imati ni majku ako ovako nastavim. Toga sam bila bolno svjesna. Što će onda biti od njih? Pa, ne bi trebalo biti problem jesti. Moje je tijelo svašta proživjelo, ali jednu prepreku nikako nije moglo prijeći. Znala sam kamo to vodi, a i vidjela sam kako moj muž uživa gledajući me u takvom stanju. Imao je izliku za prijevaru i znao je da će mu svatko dati blagoslov kad me vidi na što sličim. - E, pa nećeš imati to zadovoljstvo - rekla sam samoj sebi bezbroj puta i to isto ponavljala iz dana u dan. - Nećeš me vidjeti na koljenima. Jednog ću ti dana biti zahvalna na svemu ovome - rekla sam samoj sebi, gledajući u njegova leđa. Trudila sam se, doista sam se trudila. Kad bih pojela jednu žlicu jogurta, to bi bio moj uspjeh. Pila sam dovoljno tekućine, ali u malenim gutljajima. Tjednima sam bila na toj žlici, ali bih idući pojela žlicu i pola druge. To je za mene bio uspjeh, čudo koje me je tjeralo naprijed. Željela sam živjeti, željela sam to iznad svega. Moj je životni roman tek dobio naslov i korice, i tako malo stranica. Trebao je imati sadržaj, trebao je imati lijep sadržaj, a ja se gotovo mirim s time da stranice budu neispisane. Inat, prkos, sve u meni je bujalo. Počela sam jesti i krutu hranu, pomalo, ali sam je jela. Sve u svemu, održavala sam težinu. Godina mi je bila potrebna dok sam pojela jedan normalan obrok. Godina koja je bila duga poput vječnosti. Jela sam, a to je bio moj najveći uspjeh. Otjerala sam sjenu smrti od sebe i u mojim očima se pojavio sjaj koji je odavno bio ugasnuo. Nije to bilo jelo kao u vremenima dok nisam doživjela toliko razočarenje da je moj organizam reagirao na način na koji sam najmanje očekivala. Nikada mi ne bi palo na um da je jesti, da je ono što je trebalo biti normalno i uobičajeno, da je to tako teško postići kada stvari krenu niz brdo. Ja, koja sam i te kako bila poznata po upornosti, i u tome sam bila uporna. Jela sam i kad mi se nije jelo. Lako je sitog najesti, a tako je i moje tijelo bilo lako zadovoljiti hranom, jer ju i nije odveć trebalo, bolje rečeno, slalo mi je lažne signale da je to tako, a istina je bila sasvim daleko od toga. No, slušala sam razum. Imala sam cilj, a to je bilo da ponovno postanem onakva kakva sam nekad bila, ili barem nalik na onu ženu otprije. Ako mi je trebala godina dok sam počela jesti, druga mi je trebala da postignem onu ravnotežu koju sam imala sada. Kako su se moji obroci mijenjali, tako se mijenjalo i moje tijelo. U iduće dvije godine sam se udebljala više od desetak kilograma i napokon sam sa zadovoljstvom mogla stati pred ogledalo. Opet sam imala obline, imala sam ženstvenu liniju, a to sam iznad svega i sama željela. Trebala sam voljeti sebe i svoje tijelo. To mi je bio zadatak i moja obaveza. Ako ga ja ne volim, zašto bi ga netko drugi volio? To mi se pitanje sasvim logičnim nametalo. U to se vrijeme nekako sve počelo slagati u moju korist. Poput dobro složenih kockica mozaika, ali ipak nedovršenih, moj život je počeo biti život. Dobila sam posao, uz njega sam radila još dva, ne svakodnevno, ali sam ih radila. Odvajala sam svaku kunu koju sam mogla odvojiti, i kad su se stekli uvjeti za dizanje kredita i za kupnju stana, nitko nije bio sretniji od mene. Imala sam dio gotovine, jedan dio sam posudila od svojih, a kredit je samo popunio ono što mi je nedostajalo da bi se moj san i ostvario. Kako li je samo bio lijep osjećaj znati da imaš nešto svoje! To je bilo posebno, to je bilo saznanje koje je protkano nadom i vjerom da će ipak sve biti u redu, i da mi život napokon daje nagradu za svu onu patnju kroz koju sam prošla uz svojeg, sada bivšeg, muža. Uspjela sam kupiti stan, uspjela sam ondje gdje sam mislila da nikada neću. Djeca su znala za svaki moj potez, ali su šutjela. Imali smo krov nad glavom, ali smo ga trebali i urediti. Ni to nije trajalo vječno. Tome sam prionula s još većim žarom, jer sam znala da se nalazim na samom kraju puta patnje kojim sam godinama išla. Muževa veza nije dugo trajala, ali meni nije bilo ni na kraj pameti da se pomirim s njime. To nikada ne bih učinila. Činilo mi se da bih mu time samo dala blagoslov za sve ono što mi je učinio. Godinama sam živjela uz njega, ali kao da i nisam. Mene je tjerala nada i išla sam naprijed korak po korak, sve dok nisam postigla ono što sam željela. Sve što sam učinila, učinila sam tako da zaštitim sebe. Majku sam upisala kao vlasnicu stana, tako da on nije imao na njega nikakvo pravo, a kredit sam digla gotovinski. Zakonski, on bi imao to pravo jer je taj stan stečen u braku, bez obzira na činjenicu kakav je on bio, i bez obzira na to što on u njega nije uložio niti jedan novčić. Na kraju se ispostavilo da sam to pametno učinila. Da nisam, dijelila bih s njim ono što sam samo svojim radom stekla. Dok se on rasipao okolo s novcem, ja sam hranila djecu i radila po cijele dane pokušavajući napraviti nemoguće, no uspjela sam. Da, uspjela sam! Nisam imala ni četrdeset godina, a imala sam troje već odrasle djece, svoj stan, svoj automobil, svojih nekoliko poslova koje sam i dalje radila. Znam da sam za sve ovo platila visoku cijenu, ali mi nije žao. Netom prije nego što su se stekli svi uvjeti za razvod, rekla sam djeci da mu mogu reći za stan. Bio je to šok za njega, šok od kojeg se nikada nije oporavio, a mislim da i neće. Kad sam pokušala s njim razgovarati u vezi razvoda, prijetio je i pokušao me ucjenjivati, ali mi po prvi puta ništa nije mogao. Ti idi, ali djecu ti ne dam! Samo želim razvod - pokušala sam biti što mirnija. - Znaš da ću ga i dobiti, ali želim da to bude što prije i što mirnije. Dosta mi je svađa. Samo želim svoju djecu i želim da mi ne praviš probleme. Dovoljno si mi ih napravio - pokušala sam s njim na lijep način, ali čovjek koji poznaje jedino zakon sile, nikako se nije mogao pomiriti s činjenicom da nikada više neće imati koga maltretirati, niti ponižavati, kao što je to nama godinama znao raditi. - Ti idi, ali djecu ne dam - odjednom je postao jako dobar otac. Čovjek koji se godinama nije obazirao ni na jedno od svoje djece, živio s ljubavnicom, pričao mi je kako je on velika žrtva za njih. Je li on uopće znao komu je to govorio? S vremena na vrijeme kupio bi im pokoju čokoladicu i on je smatrao da ih time hrani. - Miran ili grub razvod, biraj - bila sam neumoljiva. - Grub. S tobom se jedino i može na taj način. - U redu - odmahnula sam rukom. - Ja imam svu potrebnu dokumentaciju, potvrde s hitne pomoći za zlostavljanje i s policije. Na kraju će te ubiti oružje s kojim si i dijelio pravdu - rekla sam kratko. Za mene je razgovor bio završen. Sve što smo nas dvoje imali reći bilo je rečeno već godinama prije. Naravno, razvod se odužio ali sam na kraju ja bila ta koja je pobijedila. Djeca su mi pripala, i ta ista djeca su napokon vidjela kako izgleda kad se nešto kupi od očevog novca. Barem je uredno plaćao alimentaciju, što me je jedino tješilo. Kad sam se preselila, činilo mi se da sanjam i da se sve to odigrava nekom drugom, a ne meni. Naviknuta na vječite svađe, mir je za mene bio poput raja. Nakon kalvarije, znala sam cijeniti svaku minutu koju sam provela u onome što je bilo moje. Lijegala sam bez straha i tako isto ustajala. Više nije bilo nikoga tko bi mi prijetio da ću na ulicu s djecom, više nije bilo onog koji bi me šakama izbacio napolje i na isti takav način vraćao u kuću. Sav moj trud mi se konačno isplatio. Da, bilo je dana kada bih spavala svega dva sata, bilo je dana kada ne bih imala vremena niti nešto pojesti i bilo je dana u kojima me je pekla savjest kao vatra pakla. Moja djeca su isto tako ispaštala za cijelu situaciju. Oca kao da nisu ni imala, a majka im je neprestano radila. No, oni su bili tako puni razumijevanja. Bili su moja podrška, bili su moje svjetlo u tami. Da nije bilo njih, ja bih se predala. Ali, nisam mogla biti toliko okrutna. Znala sam da sam bila u najgoroj fazi u kojoj mi je bilo sasvim lako prepustiti se stihiji anoreksije. Tako malo je nedostajalo da to učinim. No, sve to je bilo iza mene. Anoreksija, muž koji je bio kukavica i koji je svoju muškost pokazivao upotrebljavajući samo fizičku snagu, jer mu je umna bila na jako niskoj razini. Iza mene je bio i razvod, i ja sam izišla kao pobjednica. Nakon razvoda sve se počelo mijenjati. Imala sam više vremena za sebe i za neke svoje sitne hobije. Nekako u to vrijeme ponovno sam srela brata svoje dugogodišnje prijateljice. Pošto se godinama nismo vidjeli, otišli smo na kavu. Bila je to samo jedna od niza koji je uslijedio. Kao i ja, i on je imao razvod iza sebe, jer mojih vršnjaka koji su bili slobodni bilo je jako malo. Za razliku od mene, on je imao samo jedno dijete. Naše prijateljstvo gotovo neosjetno se pretvaralo u nešto više, mada ja to sebi nisam bila u stanju priznati, koliko sebi, toliko ni njemu. Možda to još dugo neću moći. Iza mene je bio pakao, a drugi mi pakao nije bio ni na kraj pameti. Zar nisi sposobna voljeti? Nisam se imala namjeru vezati ni za koga, jer sam sa svojim životom napokon bila zadovoljna. Stipe je bio prelijep muškarac, bio je dobar čovjek, ali je jedna stvar bila izići s njim na kavu ili ga pozvati na večeru, a sasvim druga je bila biti s njime u braku ili živjeti s njim. Meni je ovakva situacija odgovarala, ali ne i njemu. U posljednje vrijeme je pokazivao nezadovoljstvo svojom ulogom koju je imao u mojem životu. Ja mu u tome nisam imala namjeru pomoći. Ako se nije mogao zadovoljiti s ovim što imamo, a imali smo nešto posebno, onda mu je bilo krajnje vrijeme da digne sidro i isplovi iz mojeg života. Pokušala sa mu to diskretno objasniti, ali on kao da nije imao namjeru slušati što mu ja govorim, ili je jednostavno shvaćao na drugačiji način. Kako je mogao biti tako uporan? Kako nije shvaćao da se ja jednostavno bojim i da sam naprosto paralizirana od straha? Nisam imala namjeru ponovno se vezati. Ja sam bila od onih žena koje nisu mogle dati samo djelić sebe, jer sam se davala cijela. Davala sam svoje srce drugome, da bi na kraju to srce bilo ranjeno. Nisam imala namjeru ponoviti grešku koju sam jednom počinila. Sa svojim životom sam bila vrlo zadovoljna. Samoća mi je odgovarala, ali isto tako postojala je i druga strana medalje. I ja sam bila živo biće, bila sam željna ljubavi i željna pažnje, jer svih proteklih godina nisam mislila na sebe ni na koji način. Jesam li imala pravo na to ili sam se svjesno željela odreći svega a samo iz straha da opet ne budem povrijeđena? Bojala sam se, panično sam se bojala, i to je bilo jedino objašnjenje. Ja, koja sam pobijedila anoreksiju, koja sam bila jaka ondje gdje bi većina pokleknula, bojala sam se osjećaja. Bio je to paničan strah koji me paralizirao. Uvjeravala sam sebe kako želim ostatak života provesti sama, pa ipak ... Zvono me prekinulo u razmišljanju. Svi moji planovi netragom su nestali. Željela sam uživati u samoći, a ta samoća kao da je bila magnet za nepoznatog posjetitelja. Tko li je sada - postavila sam sebi pitanje na koje ću saznati odgovor za samo nekoliko trenutaka. Nisam znala da li da budem sretna što je baš Stipe naišao u tom trenutku, ili da budem tužna što mi je pomrsio ideju o danu kojeg sam trebala imati samo za sebe. Otvorila sam vrata, pokušavajući mu se osmjehnuti. Stipe je stajao nekoliko trenutaka. Imala sam osjećaj kao da se nema namjeru pomaknuti sa mjesta na kojem se nalazio. - Smetam li? - bila sam iznenađena kada me je to upitao. - Malo - našalila sam se. - Morao sam doći. Znao sam da si slobodna i da djeca nisu kod tebe. Želim samo u miru razgovarati - objasnio je razlog svojeg posjeta. - To u posljednje vrijeme samo i radimo - slegnula sam ramenima. Nisam znala kako da mu objasnim ono što nije želio shvatiti. Pustila sam ga da uđe u stan. Sjeo je i ja sam mu skuhala nescafe. Osjećala sam kako prati svaki moj korak. Bila sam napeta, a trebala sam biti opuštena, barem danas. - Što želiš? - upitala sam ga kada sam sjela nasuprot njega. - Ne znam odakle da počnem - tiho je rekao. Gledao me je ravno u oči. Njegove su bile tako plave, i ja kao da sam imala peh kada je boja očiju bila u pitanju. Svi muškarci koji su bili u mojem životu imali su plave oči, a ni on nije bio izuzetak. - Stalo mi je do tebe, ali mi je stalo do tebe kao do žene - napokon je izgovorio ono što sam i očekivala da će izgovoriti, ono čega sam se najviše i bojala. - Ponašaš se kao da si sišao s uma - upozorila sam ga. - Zašto? nije mu bilo jasno. - Ja sam sve što ti ne treba. Kako to ne možeš shvatiti? Rastavljena sam. Imam troje djece, u kreditu sam, emocionalni invalid. Bojim se da nisam u stanju nikoga voljeti. - Molim? prekinuo me je. Oči su mu se raširile od iznenađenja. - Kad bi me željela poslušati, mene i druge, shvatila bi koliko si posebna. Kako možeš to govoriti za sebe? Rastavljena si? Znam to. Sve što si mi rekla, sve znam, ali činjenica da si emocionalni invalid je novost za mene. U čemu je problem? Nisi sposobna voljeti? Pogledao me je s onim pogledom kojeg sam tako zavoljela kod njega. Trebam se boriti za svoju sreću Nisam sposobna voljeti - odgovorila sam na njegovo pitanje. - Mene ili sve muškarce? - ponašao se kao da ga sve ovo zabavlja. - Nikoga - objasnila sam mu. - Karla - pogledao me je u oči. - Bojiš se, ali mi je to razumljivo. Ponašaš se kao da nisi zavrijedila ničiju ljubav. Razumijem strah, i ja ga osjećam. Znam kako je to kada je srce ranjeno, ali sve se rane zaliječe, a ti si se već trebala na to naviknuti. Nedostaje ti samopouzdanja kada su emocije u pitanju. Muž te je prevario, pa misliš da nisi vrijedna ničije ljubavi? Misliš da svi muškarci varaju? To nije istina. Muškarci se razlikuju. To što si ti imala nesreću da naiđeš na najgori primjerak, nije razlog da kroz njega procjenjuješ sve muškarce. Znam da imaš djecu ali ta će djeca uskoro otići svojim putem. Tebi treba netko tko bi te volio, a ja ti nudim ljubav, nudim ti ono što zaslužuješ više od ijedne žene. Dajem ti melem za rane. Ne očekujem čudo, ali očekujem da naš odnos napreduje korak po korak. Znam da si vješta u tome. Ako si bila u stanju pobijediti anoreksiju, ako si imala snage izboriti se za sve ovo što imaš, daj sebi još jednu šansu. Zaslužila si da te se voli. A ja te doista volim. Ni meni se ne žuri u novi brak. Daj nam šansu. Samo to tražim. Korak po korak, pa ćemo vidjeti kamo će nas to odvesti. Opusti se i uživaj u životu. - Nemam vremena za osobni život. Znaš da sam prezaposlena - poslužila sam se izgovorom, jer mu nisam željela odgovoriti na pitanje koje je on postavio. - Ti nemaš volje - kruto je rekao. - Ne tražim puno. U početku ću se zadovoljiti i s malim. Ti si žena o kakvoj sam oduvijek sanjao. Od snova se ne odustaje, to bi ti trebala znati više od ikoga. Ne smetaju meni tvoja djeca, ne smeta meni ni tvoj posao. Znam da nisi ravnodušna prema meni, to mi je i te kako poznato. Ali, to trebaš najprije priznati sebi. Ja ću čekati, Karla. Ako sam mogao čekati cijeli život, mogu još neko vrijeme. Bila sam dirnuta njegovim riječima. Doista sam bila dirnuta. - Nisam sigurna. Nisam ni ravnodušna, ali se bojim da ... - napokon sam mu priznala. - Samo mi vjeruj i strah će nestati. Želim te usrećiti, koliko tebe, toliko i sebe. Shvati da si voljena, to ti ne bi trebalo biti teško. Klimnula sam glavom. Stipe je imao pravo. Trebala sam pokušati, trebala sam zatomiti strah i trebala sam se boriti za svoju sreću, isto onako kako sam se borila za svoj život. Bilo je lijepo znati da si voljen, ali i ljubav ima svoju cijenu. Odlučila sam sve prepustiti vremenu, jer ono je jedini ispravni pokazatelj naših odluka. Imala sam pravo na sreću, napokon sam je imala, ali sam se bojala. Stipe je bio muškarac kakvog sam željela, ali se nisam htjela zaletjeti, ne ovaj put. Nisam mu obećala ništa, iako se u meni ipak probudila malena nada, toliko malena da sam je jedva zamjećivala. - Treba mi vremena - rekla sam tiho. - Imaš sve vrijeme ovoga svijeta, kao i svu moju ljubav - rekao je i uhvatio me za ruku. Bila je to gesta koja me je dirnula. Bio je zreo muškarac, zreo i pun razumijevanja. Nije me požurivao. Bio je to malen korak, no ja sam bila sigurna da se takvim koracima najduže i ide. Život nam priprema razna iznenađenja, a ja vjerujem da je ovo jedno od ugodnijih i ljepših, i da će još dugo biti u mojem životu.
[caption id="attachment_1730" align="alignleft" width="300"]Na samrti mi je otkrila da imamo kćer Na samrti mi je otkrila da imamo kćer[/caption]Ali, Zlatko, čuješ li ti mene? - po ne znam koji put je ponovila moja supruga Marina. - Oprosti, dušo, tražim neke spise - u žurbi sam preturao po ladici. Konačno sam ih pronašao i u prolazu je poljubio. - Naravno da idemo van na večeru, pa nećeš valjda kuhati na petu godišnjicu braka! Vodim te u najbolji restoran - odgovorio sam supruzi dok me pratila do izlaznih vrata. Već sam kasnio na posao. - Ti ćeš rezervirati stol? - upitala me. - Naravno - obećao sam joj i mahnuo prije ulaska u auto. Na pragu četrdesete iza mene su bile teške godine kad nisam znao hoću li ostatak života provesti u kolicima. Ipak, uspješna operacija u inozemstvu, nakon koje sam ponovno stao na svoje noge, vratila me u život. A onda sam, nakon više godina samoće, u trideset i petoj upoznao Marinu, s kojom sam već pet godina bio u sretnom braku. Kad sam se konačno parkirao pred firmom u kojoj sam radio kao jedan od komercijalnih direktora, pogled na sat uvjerio me da kasnim više od pola sata. - Tanja, donesite mi izvješća s jučerašnjih sastanaka - zatražio sam od tajnice. - Odmah. Nego, tražila vas je jedna žena - Tanja je za mnom ušla u ured. - Stranka? - Ne znam. Čekala je pola sata, a onda je nestala. Nikako nije željela reći zbog čega vas treba. Bila je nekako ... - zastala je kao da traži riječi. - Što? - Izgledala je prilično loše. Nekako bolesno - objasnila je, na što sam samo slegnuo ramenima. Kad je Tanja izišla, već sam zaboravio na nepoznatu ženu. Oko podneva, baš kad sam namjeravao rezervirati stol za večerašnji izlazak sa suprugom, Tanja je ponovno ušla u moj ured. - Direktore, ona gospođa je opet ovdje. - Koja gospođa? - Ona koja je bila jutros. Želi s vama razgovarati. - 0 čemu? - Ne želi reći. Nije se htjela ni predstaviti. - Svašta. Recite joj da nemam vremena - uzvratio sam. Obično nisam bio neljubazan, ali za ženu koja se ne želi ni predstaviti nisam imao vremena. Namjeravao sam otići nešto pojesti jer sam za sat vremena imao dva važna sastanka koja će vjerojatno potrajati do kraja radnog vremena. Za par minuta tajnica se vratila. - Gospođa inzistira da je primite. Rekla je da neće otići dok vas ne vidi. - Ma, ne mogu vjerovati - sada sam se već ljutio. Tanja je u neprilici čekala moj odgovor. - Dobro, neka dođe - rukom sam dao znak da ću primiti tu upornu ženu. Kad je ušla u moj ured, gledao sam kroz prozor, misleći kako će svakoga časa početi padati kiša. - Dobar dan - na tihi ženski glas sam se okrenuo. Promrmljao sam pozdrav i zagledao se u nju. Nakon par sekundi shvatio sam da zurim u lice koje kao da mi je odnekud poznato. Pokušavao sam se prisjetiti poznajem li je, ali bezuspješno. I ona je sada gledala u mene bez riječi. Doista je izgledala bolesno kao što ju je Tanja opisala. Bila je sitne građe i premršava, imala upalo blijedo lice, a oko očiju velike tamne podočnjake. Bjelina lica još se više isticala jer su joj usne bile našminkane jarko crvenim ružem. Duža plava kosa padala joj je po ramenima, ali je djelovala neuredno i kao da nije bila čista. Upravo sam je želio upitati što hoće kad je ponovno progovorila. - Ne prepoznaješ me, zar ne? - u njenom glasu nije bilo prijekora, više ravnodušnosti. - Ne, žao mi je - uzvratio sam, shvaćajući kako smo se očito već negdje sreli. Ali nisam je mogao svrstati ni u jedan dio sjećanja. - Ne čudim se što me se ne sjećaš nakon svega. I što me ne prepoznaješ - rekla je sada glasnije. Njen glas nagnao me da se trgnem i spontano joj priđem bliže. Zagledao sam joj se u smeđe oči i nešto mi se odjednom zgrčilo u želucu. Sjećanje mi se vratilo isti čas kad je opet progovorila. - Ja sam Glorija. Prošlo je dosta godina i jasno mi je da me se ne možeš odmah sjetiti. - Glorija? ponovio sam kao bez duše. Gotovo neprepoznatljiva Zar je ova propala i neugledna žena Glorija? Prekrasna i zgodna Glorija s kojom sam davno hodao, u koju sam bio preko glave zaljubljen i vjerovao da ćemo se vjenčati. Ona ista Glorija koja me bezdušno napustila samo par dana nakon što sam doživio tešku prometnu nesreću i ostao prikovan uz krevet, a onda uz invalidska kolica. Koja se samo par mjeseci nakon što me ostavila udala za uspješnog šefa u poslovnici banke gdje se bila zaposlila kao službenica. To nije moguće! Kako se samo promijenila! Kao da ih je pogodila, nastavila je jednako ravnodušnim tonom: - Bolesna sam, Zlatko. Imam rak i neću još dugo. - Zaboga - bio sam posve šokiran, najprije otkrićem njenog identiteta, a sada i ovakvom vijesti. Spontano, obuzelo me žaljenje te sam joj se obratio sućutnim tonom: - Žao mi je. Zar je stvarno tako loše? - moje riječi učinile su mi se nedovoljno suosjećajnima, čak i glupima. Ali, njoj očito nije bilo do mog sažaljenja jer je odmahnula rukom. - Pusti to. To je gotova stvar. Pomirila sam se s tim. I samoj mi je dosta ove borbe koja traje već godinu dana. Operacija, kemoterapija i sve te grozne stvari kojima su me podvrgnuli. I još uzalud - pogledala je prema sjedalici, pa sam odmah reagirao: - Sjedni, molim te. Oprosti što ti već nisam ponudio - pokazao sam na sjedalicu, pa se spustila na nju. Sada sam shvaćao zašto je nisam prepoznao. Posve se promijenila zbog teške bolesti. Ali gledajući je dulje, prepoznavao sam u njoj svoju bivšu djevojku. Zadnjih godina nisam je se niti jednom sjetio, a nesreću koju sam doživio prije petnaest godina želio sam zauvijek ostaviti iza sebe. - Hoćeš li nešto popiti? Naručit ću - počeo sam, a onda je u ured ušla Tanja. - Zvali su da će sastanak početi ranije pa vjerojatno nećete stići u kantinu - obavijestila me, bacivši znatiželjan pogled na Gloriju. - Da, preskočit ću ručak - pogledao sam u nedoumici na sat, a kad je Tanja izišla, rekao sam Gloriji: - Žao mi je, nemam sada baš vremena. Ne znam zašto me trebaš, ali ako je vezano uz tvoje zdravlje ... Mislim, ako ti treba neka veza ili preporuka za liječnike, naravno da ću nastojati pomoći. Imam neke dobre prijatelje doktore, pa ... - Nisam zato došla. Ipak, hvala ti. Nudiš mi pomoć, iako sam ja tebe nogirala čim si završio u kolicima - prvi put u glasu joj je nestalo ravnodušnosti. Jedino nisam mogao pogoditi ruga li se sebi ili meni. Bilo mi je žao što je bolesna, ali ako ne treba moju pomoć, ne znam o čemu bih s njom trebao razgovarati, pomislio sam. Odjednom sam osjetio neku nelagodu i obuzela me želja da što prije završim ovaj nenadani susret. Ponovno sam bacio pogled na sat i započeo: - Morat ću uskoro ići. Imam sastanak, pa ako ... - Zlatko, moramo razgovarati! - prekinula me hladno. - Možemo se čuti drugi put ako nešto trebaš. A sada ću stvarno morati ići - ustao sam, a onda mi je zazvonio mobitel. Bio je to moj kolega Dean. Posegnuo sam za mobitelom, ali Glorijine riječi ukipile su me na mjestu. - Neće biti drugog puta jer je moj pri kraju. Došla sam ti samo reći da imaš kćer! Neočekivana istina Zapiljio sam se u nju kao da je poludjela. - Kakvu kćer? O čemu pričaš? - prozborio sam nakon dulje šutnje, u kojoj se čula samo zvonjava s mobitela na koji se nisam javio. - Četrnaestogodišnju. Našu kćer! - Lažeš! Ti si poludjela? - jedva sam izustio. Konačno, mobitel na stolu je prestao zvoniti. - Ne lažem ti. Nemam razloga za to. Ni ona još ne zna istinu. Ali ne mogu otići u grob prije nego što se pobrinem za nju. Nisam razumio ništa od onoga što je govorila. Kao da sam upao u neku noćnu moru. Bio sam uvjeren da laže, a onda sam pomislio da je njen dolazak ovamo uzrokovan bolešću. Vjerojatno uzima mnogo lijekova, što može utjecati na rasuđivanje, i dalje sam je žalio, ali istodobno me hvatala i ljutnja zbog njene upornosti da me uvjeri kako imam kćer. - Glorija, molim te da odeš. Ne znam što je tvoj cilj, ali ne želim to više slušati. Žao mi je što si bolesna, doista. Ali nema potrebe da me uvjeravaš u takve laži. - Prestani! Misliš li da je mene briga za tebe i za tvoje sažaljenje? Nisam te se sjetila ni jednom svih ovih godina. Radim ovo samo zbog Andree. Ako ne vjeruješ da je tvoja kći, napravi DNK test! - očito je izgubila živce. Disanje joj je postalo ubrzano, a u blijede obraze joj je navrlo crvenilo. Kad se zakašljala, zabrinuo sam se. - Dobro, smiri se. Nećemo se svađati. Reci što imaš - popustio sam. Tanja je provirila u ured: - Dean je zvao. Kaže da se ne javljate na mobitel. Sastanak samo što nije počeo. - Neću ići na sastanak! Recite da se radi o zdravstvenim problemima. Nazvat ću kasnije Deana - objasnio sam joj hladno. - Ali... - Zar niste čuli što sam rekao? - i moji su živci bili o tankoj niti. Nisam mogao zanemariti Glorijinu tvrdnju da imam kćer. Ona je očito bila teško bolesna i ako je sada ne saslušam, možda doista neću imati drugu priliku. - Reci, slušam te - potaknuo sam je. - Onda, nakon nesreće, kad sam te ostavila, bila sam trudna tri tjedna. Nisam ti to rekla. Bio si u bolnici, a nakon toga sam te odlučila ostaviti. Upoznala sam Andrea. Radio je u banci ... - Znam. To sam kasnije doznao. Znao sam da si se udala za njega. Poslije sam saznao i da si rodila dijete, ali mislio sam da je njegovo - počeo sam vjerovati u njene riječi. Uostalom, mogao sam ih provjeriti utvrđivanjem očinstva, kao što je i rekla. - Svi su mislili da je njegovo. Mislila sam Andreu reći istinu nakon razvoda, jednom prilikom u svađi, ali dobro je što nisam. Ostala bih bez alimentacije. - Razvela si se? - Da, prije dvije godine. A s Andreom ionako nikad nije bio blizak. Kao da je oduvijek osjećao da nije njegova. I plaćanje alimentacije morala sam sudski riješiti. - Nazvala si kćer po njemu - sinulo mi je. Moja krv Da, valjda sam se podsvjesno bojala da ne posumnja. Beba se rodila na vrijeme, ali sam slagala da je ranije rođena - priznala je bez imalo grižnje savjesti. - Zašto mi to sada govoriš? - upitao sam, iako sam odgovor naslutio iz njenih dosadašnjih riječi. - Jer Andrea nema nikoga osim mene. Moji su stari, otac sa mnom ne razgovara godinama. Andrea nije briga za malu, a moj brat ima svojih briga. Pristao je uzeti je nakon moje smrti više reda radi, ali živi u Poreču, a Andrea ne želi otići iz Zagreba. Nemam je kome ostaviti. Ona je tvoja kći, tvoja krv, a znam da si ti moralan i pošten. Iako nam nije bilo suđeno, ti si jedini kojem je mogu povjeriti - završila je nevjerojatnu priču. - Ne mogu vjerovati, ostavila si me jer sam bio invalid, lagala mi tolike godine ... - Nisam ti lagala. Samo ti nisam rekla da sam rodila tvoje dijete. - Samo?! - bio sam zgrožen njenim stavom. Nimalo se nije promijenila. Ipak, znao sam da ovaj put ne misli na sebe. Njena kći je i moja, saznanje je bilo tako šokantno da još nisam mogao racionalno posložiti sve u glavi, a još manje emocionalno. - Nisi joj još rekla? - Nisam, čekala sam da vidim tvoju reakciju. I odgovor. Ne mogu joj valjda reći da ima drugog oca, a onda da je ni taj ne želi - bila je bezosjećajna kao i onda kad me napustila. Ali ja sam znao da ne mogu okrenuti leđa svome djetetu. Čak i da Glorija nije bolesna, ovakva vijest posve bi promijenila moj život. - Naravno da joj nećeš to reći. Samo, kako ćemo to riješiti? Moraš joj ti reći istinu. - Ne brini. Požurit ću se - aludirala je na svoju tešku bolest. Očito ni prema sebi više nije imala obzira. Nije dijete krivo Daj mi neki kontakt. Nazvat ću te. Može li sutra? Mislim, kad ćeš joj reći? - činilo mi se da je požurujem, kao da se bojim da bi mogla umrijeti svakoga časa. - Reći ću joj još danas - ustala je nakon što mi je izdiktirala broj i adresu. - A ti? - okrenula se na vratima. - Što ja? - nisam razumio. - Jesi li u braku? Imaš li djecu? - Ne. Mislim reći, Marina i ja nemamo djecu. U braku smo pet godina. Ona je ... - želio sam reći da je Marina imala spontani pobačaj i da više ne može zatrudnjeti, ali tako intimnu informaciju ipak nisam želio podijeliti s Glorijom. Očito je nije ni zanimalo što sam htio reći jer je uzvratila: - Nadam se da tvoja žena neće imati ništa protiv Andreje. Nije dijete krivo. - Naravno da nije. Marina je divna žena i razumjet će. Ne trebaš se oko toga brinuti - uvjeravao sam je. Kimnula je glavom u znak pozdrava i otišla bez riječi. Kad sam stigao kući, bio sam zadovoljan što se Marina zadržala u gradu. Morao sam neko vrijeme biti sam. Kakav nevjerojatan dan! Jedan nenadani posjet preokrenuo mi je cijeli život. Imam kćer, četrnaestogodišnju Andreu. Preplavilo me sjećanje na dane kad je Glorija bila moja djevojka. Bila je posve različita od mene. Ja sam uspješno studirao ekonomiju, a ona je jedva uspjela maturirati. Zaposlila se kao konobarica, a onda sam je preko nekih svojih poznanstava uspio zaposliti kao službenicu u jednoj poslovnici banke. Glorija je bila neozbiljna i željna zabave, ali istodobno je bila nevjerojatno zgodna i znala je dobiti sve što je zamislila. Iako moji roditelji nisu bili oduševljeni našom vezom, nisu se izravno miješali, a osobito kad su shvatili da s Glorijom mislim ozbiljno. Čekao sam priliku da dobijem posao i da je zaprosim. - Možda da još razmisliš, sine, je li ona baš ta prava? - otac me pokušao razuvjeriti, ali bezuspješno. - Volim je. Ne mogu zamisliti da ostanem bez nje - uzvratio sam odlučno, bojeći se da bi me Glorija mogla ostaviti zbog nekog zgodnijeg. A onda sam doživio tešku nesreću i zbog svega što se nakon toga dogodilo spoznao grubu realnost. Postao sam drugi čovjek, nepovjerljiv prema svima, pa i ogorčen na sudbinu koju ničime nisam zaslužio. Sklizak kolnik i rupa na mračnoj cesti promijenili su moj život u sekundi. Sletio sam s ceste i auto je nakon prevrtanja završio na krovu. Izgubio sam svijest, a probudio sam se u bolnici nakon višesatne operacije tijekom koje sam skoro umro. - Sine, mama je ovdje - začuo sam majčin glas. Nije mogla zadržati suze. Nije imala snage ni reći mi istinu koju sam naslućivao - nisam osjećao noge i liječnik je uskoro potvrdio moje sumnje. - Zbog teške ozljede leđne moždine ostali ste nepokretni. Ali živi ste i to je pravo čudo. Znam da vam se to sada ne čini utješno, ali slijedi vrijeme rehabilitacije, a postoje i nove metode koje ... - zatvorio sam oči i liječnikove riječi su se izgubile. Dani u kolicima Nepokretan sam, život ću provesti prikovan uz krevet, bilo je sve što sam zapamtio. Iz bolnice sam prevezen na kućnu njegu, a nakon nekog vremena uspio sam, uz pomoć roditelja, sjesti u kolica. - Ovo je, znači, moj domet - podrugljivo sam komentirao. Glorija je u početku dolazila u bolnicu, no svaki njen dolazak bivao je sve kraći, a onda i rjeđi. Kad sam došao kući, prošli su dani dok se nije pojavila. - Kako si? - upitala me. Na sebi je imala novu krznenu bundu. Umjesto odgovora, slegnio sam ramenima: - Što ne skineš bundu? - Neću se dugo zadržati. Čeka me prijateljica. Vani u autu. Navratila sam vidjeti kako si - bio je njen odgovor. - Za to nisi trebala dolaziti. Mogla si telefonirati - promatrao sam njenu bundu koju sam ocijenio preskupom za njenu skromnu plaću. - Čuj, Zlatko. Žao mi je zbog svega. Mislim, to što se dogodilo je strašno. Da barem nisi išao tamo. - Zar mene kriviš zbog nesreće? Što sam išao u Bjelovar posjetiti bolesnu nećakinju? - obratio sam joj se povišenim tonom. Te kišne subote kad se dogodila nesreća uputio sam se posjetiti bratovu petogodišnju kćer koja je operirala slijepo crijevo i dan ranije došla iz bolnice kući. Moja ljutnja kao da je Gloriji dala hrabrost za ono što mi je očito htjela reći: - Ne znam koliko ima smisla da se i dalje viđamo. Ti si stalno neraspoložen, ne zanima te kako sam ja niti moji problemi. - Tvoji problemi? A kakvi to? Hoćeš li kupiti bijelu ili smeđu bundu! - shvaćao sam da je s nama gotovo. Gledajući je kako se premješta s noge na nogu u visokim potpeticama i jedva čeka da napusti moju sobu i moj dom, bilo mi je jasno da to nije žena od koje mogu očekivati podršku, a još manje ljubav. Za nju sam sada bio samo bogalj. - Zlatko, kao što sam rekla, žao mi je što ti se to dogodilo. Za to nitko nije kriv, ali ne možeš očekivati da ja ... Jednostavno, ne mogu. Tebi je sada potreban mir, vrijeme da se oporaviš - govorila je kao da imam gripu, a gledala me kao da bih je mogao zaraziti. Kad je pogledala na sat, rekao sam joj: - Slobodno idi. Da te prijateljica ne čeka. - Zlatko, nemoj biti takav. I ti razumiješ da se ja ne mogu vezati uz nekoga u kolicima. Mlada sam, ne zaslužujem takav život. Pa ja ne znam ništa o njezi bolesnika i invalida - svakom svojom riječi, koje su se zabadale u moje srce poput noža, otkrivala je pravo lice. - Odlazi - rekao sam, a kad je zaustila da nešto kaže, povikao sam: - Odlazi, čuješ li! Ne želim te više vidjeti. - Nema razloga da se na meni iskaljuješ. Ja ti nisam ništa napravila - uvrijeđeno je rekla i otišla bez pozdrava. Prekrio sam lice rukama, a kad je majka nakon nekog vremena ušla u moju sobu, ni prema njoj nisam imao razumijevanja. - Neću sada juhu. Pusti me na miru - odbrusio sam joj, pa se povukla potresena i uplakana. Skupa operacija Roditelji su mi bili jedina potpora u teškim danima koji su uslijedili. Dug boravak u toplicama ojačao me, ali i dalje sam se kretao u kolicima. Odvojio sam se i od prijatelja i sam sebe osudio na izolaciju. Puno sam čitao, a onda sam se sve više počeo zanimati za medicinsku literaturu i za svoj zdravstveni problem. Odlučio sam otići na pregled kod poznatog stručnjaka u Njemačku. Prošlo je nekoliko godina od nesreće, a doktorove riječi da moj slučaj nije beznadan, s obzirom na stupanj i prirodu oštećenja, ulile su mi nadu. Uslijedile su brojne pretrage, a trebalo je i mnogo novca za zahvat kojim sam bio podvrgnut. No, ono što je bilo najvažnije, a to su mi i liječnici potvrdili, bila je moja ogromna volja i želja da ponovno prohodam. Upornost i mukotrpan napor urodili su plodom. Počeo sam sam ustajati iz kolica, a onda sam uspio stati na vlastite noge i napraviti par koraka, nakon čega sam završio na podu, ali mojoj sreći nije bilo kraja. Oporavljao sam se brže od najoptimističnijih očekivanja i šest godina nakon nesreće ponovno sam prohodao. Stekao sam nove prijatelje jer sam sa starima nakon nesreće svojom voljom izgubio kontakt, a onda sam pronašao i posao. Nakon godine rada u maloj tvrtki, zaposlio sam se kao komercijalni direktor u uspješnoj i velikoj firmi. Počeo sam se ponovno otvarati prema ljudima, pa i upoznavati djevojke. O svojoj nesreći nikome nisam govorio i nitko u meni nije mogao prepoznati nekadašnjeg invalida. Nakon par kratkotrajnih veza upoznao sam ženu svog života. Marina je bila ona prava. Godinu dana starija od mene, bila je voditeljica marketinga u jednoj firmi čije smo usluge angažirali na jednom projektu. Neudana i do tada posvećena poslu i karijeri, zaljubila se u mene na prvi pogled. Kao i ja u nju. - Znam da imaš neku tajnu o kojoj ne želiš govoriti - rekla mi je nedugo nakon što smo počeli izlaziti. - Kako znaš? - Osjećam to. - I meni se čini kao da se poznajemo cijeli život - nisam porekao, a ubrzo sam joj sve ispričao. Sve osim svoje veze s Glorijom. - Da sam barem tada bila uz tebe - bilo je prvo što mi je rekla kad sam završio svoju ispovijest. Bez riječi sam je zagrlio i tada posljednji put s gorčinom pomislio na Gloriju. Zaprosio sam Marinu i naš brak je od samog početka bio sretan. Jedino što nas je potreslo bio je Marinin spontani pobačaj. Nakon tri godine braka uspjela je konačno zatrudnjeti, ali kako je već bila u trideset i osmoj, teško je nosila, a onda je nakon mjesec dana trudnoće izgubila bebu. Bila je neutješna, osobito kad joj je liječnik rekao da bi svaka iduća trudnoća bila rizična ne samo za dijete već i za nju. - Nema veze, dušo. Važno da si ti dobro. Ne bih preživio da te izgubim - tješio sam je, iako je i meni bilo teško što smo izgubili dijete. Pomirili smo se s time da nećemo imati djece, a ja sam od života nakon nesreće ionako malo očekivao. Bio sam zahvalan već na izlječenju i na Marini. Priznanje na godišnjicu Kakva igra slučaja! Danas je bila naša peta godišnjica braka i ja sam doznao da imam kćer. Kad je Marina konačno stigla kući, znao sam da te večeri nećemo ići u restoran. Nisam htio odgađati neminovno i pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Uostalom, Glorija je bila jako bolesna i situaciju je trebalo što prije riješiti. Marina me dobro poznavala jer je odmah s vrata rekla: - Što se dogodilo, ljubavi? Imao si problema ne poslu? Kimnuo sam glavom. - Razgovarat ćemo nakon večere. Sigurno si umorna - uzvratio sam. - Zar ne idemo van? - začudila se. - Žao mi je, dušo. Ali dogodilo se nešto o čemu moramo razgovarati - rekao sam, osjećajući sve veću nervozu. - Plašiš me, Zlatko - uozbiljila se i sjela do mene na kauč. Shvatio sam da želi da joj odmah sve kažem. Možda je tako najbolje. - Danas je na poslu bila jedna žena - započeo sam. - Na poslu? - Došla je u moj ured, k meni. Nisam je odmah prepoznao. Teško je bolesna, ima rak i bojim se da joj nema pomoći. - To je strašno. Tko je ta žena? Poznaješ je? Od ranije? - Marina je shvatila da je riječ o nekome iz prošlosti. Tako mi je olakšala. - Marina ... - zagledao sam se u nju, tražeći najbolje riječi. No, kako sam i dalje šutio, ona je rekla: - Zlatko, i ti i ja imamo prošlost. Nismo se vjenčali kao klinci. Je li to bila neka tvoja bivša? - Marina me tako dobro poznavala da me ganula. Stavio sam joj ruke na ramena. - Da. Zove se Glorija, nekad smo hodali. Davno. Prije nesreće. - Zašto te tražila? Nakon toliko godina. - Teško je bolesna. Prekinuli smo kad sam doživio nesreću. Nisam je se želio ni sjećati. Danas sam sretan što je naša veza tada završila. Čak i na takav način. - Ostavila te? - upitala me pa sam joj ispričao sve o prekidu s Glorijom. - Strašno. Ne mogu ni zamisliti da netko može biti takav. Ona te nije voljela, Zlatko - Marinine riječi i njeno razumijevanje još jednom me potreslo. - Znam. - Pa zašto je sada došla? Zbog bolesti? Što želi od tebe? - nije shvaćala, a u meni je rastao strah. - Vidiš, Glorija ima kćer. Četrnaest joj je godina. I rekla mi je ... - nisam imao snage nastaviti, a u sobi je zavladala tišina. Teška dilema Marinine zjenice su se raširile, po čemu sam zaključio da joj se odgovor sam nametnuo. Kad je odmahnula par puta glavom, shvatio sam da joj je istina ipak preteška. - Što? Da je to dijete tvoje? Zaboga! - izustila je, a onda se pribrala i nastavila s pitanjima koja su bila više konstatacija: - Imaš dijete s drugom ženom? Rodila je tvoje dijete? Jesi li znao za to? - posljednje pitanje ipak me pogodilo. - Naravno da nisam znao. Rekla mi je to danas. Kad me ostavila, nisam ni znao da je trudna. Udala se za drugoga i podmetnula mu dijete. Ne znam kako drukčije da to nazovem - rekao sam kao da se ispričavam za Glorijine postupke. - Podvalila je drugome tvoje dijete?! Kako uopće znaš da je tvoje? Možda laže. Takva žena je očito spremna na sve - govorila je još uvijek u nevjerici. - Bolesna je, Marina. Umire. To se vidi. Nisam je uopće prepoznao. Osim toga, rekla mi je da mogu provjeriti testom očinstva. Nema razloga da mi to laže. - Pa gdje je djetetov otac? Mislim, njen muž. - Razvedena je. - I sada ti je rekla? Prije nego što umre. Zašto? Kaje se zbog laži? - Marina, ona želi da se ja brinem za Andreu. Otac, njen očuh je ne želi iako misli da je njegova. Kad Glorija umre, mala nema nikoga. Marina je ostala bez riječi. Znao sam da joj je ovakva priča došla kao grom iz vedra neba. Toliko je željela imati sa mnom dijete, a onda smo ga izgubili. Sada doznaje da ja već imam dijete s drugom. Ustala je. - Idem se istuširati. - Marina! - gotovo sam zavapio. - Oprosti, moram razbistriti misli. Naša godišnjica braka bila je daleko od slavljeničke. Jeli smo na brzinu spremljeno jelo i u tišini. Znao sam da ćemo razgovor morati nastaviti, ali ja se nisam usuđivao prvi progovoriti. Osjećao sam se krivim, iako sam znao da za to nema ni jednog razloga. Konačno, kad smo legli u krevet, Marina je rekla: - Što je, tu je! Ako je dijete tvoje, onda kao da je i moje. Nazovi je što prije. Susret s bratom Snažno sam je zagrlio, pomislivši prvi put u životu da je možda postojao razlog zbog kojega sam onda doživio nesreću. Jer da nisam, Glorija me vjerojatno ne bi ostavila i nikad ne bih upoznao Marinu. A sa ženom kao što je Glorija nikad ne bih bio sretan. Sutradan sam je nazvao i dobio sam samo kratku informaciju: - Rekla sam joj. Ne mogu reći da je bila oduševljena. Ali naviknut će se, ona je sada u pubertetu, ima problema i sa školom. Nije s njom lako. - Volio bih je upoznati. - Javit ću ti se uskoro - rekla je i završila razgovor. Ali Glorija mi se nije javljala. Nije više odgovarala ni na moje pozive. Pomišljao sam da je odem potražiti na adresu koju mi je dala, a onda me nazvao Glorijin brat, Goran. Davno smo se upoznali, ali danas ga sigurno više ne bih prepoznao. - Glorija je u bolnici. Stanje joj je teško, ali rekla mi je da ti se javim. Stigao sam sinoć iz Poreča - objasnio je te smo se dogovorili da ćemo se naći sutra. - Kako je ona? - upitao sam ga čim smo sjeli na piće. - Loše. Doktori kažu da je pitanje sata. Sad sam došao iz bolnice. - Žao mi je - promrmljao sam. - Čuj, Zlatko, želim prijeći na stvar. Za moju sestru više nema nade. Pomirio sam se s tim. Tako je to u životu. Nisam znao da je mala tvoja, a bio sam sestri obećao da ću je uzeti. Andrea za nju nije briga, a mala je ipak moja krv. No, ovo sada vjerojatno mijenja stvar - iz njegovih riječi zaključio sam da mu nije teško pala promjena. - Naravno. Ja sam joj otac i želim se brinuti za nju - odlučno sam rekao. - Jesi li siguran? Da si ti otac? - vidjevši moje šokirano lice, nasmijao se. - Ne brini se. Tvoja je. Sada kada to znam, vidim i sličnosti. Kad sve ovo završi, upoznat ću vas. Sada ipak nije vrijeme. - Razumijem - složio sam se. Glorija je umrla sutradan navečer. Goran mi je rekao da bi bilo bolje da ne dolazim na pogreb jer bi Andrei moja prisutnost stvorila još veći šok. Sa svojom kćeri upoznao sam se nekoliko dana nakon pogreba. Andrea je bila lijepa tinejdžerica, ali već na samom početku shvatio sam na što je Glorija mislila kad je rekla da s njom nije lako. Na usni je imala piercing, a na ruci tetovažu. - Svejedno mi je. Samo ne želim ići iz Zagreba. Ovdje je moja ekipa - odgovorila je kad ju je ujak upitao bi li radije živjela sa mnom i Marinom ili otišla s njim u Poreč. Prema meni nije pokazala nikakve emocije, a primijetio sam da se više nego u mene zagledala u moj novi automobil. Ni na sljedećem susretu, kad sam došao s Marinom u mali stan u kojem je živjela s Glorijom, nije pokazivala nikakve osjećaje. Kao da joj je činjenica što sam joj otac bila nevažna. Shvaćao sam da joj je tijekom odrastanja bila uskraćena ljubav i da je zaokupljena samo sa sobom. - Imat ćemo mi posla s njom. Vidim ja to. Ali ima tvoje oči - Marinine riječi su me ohrabrile. Konačno obitelj Godine koje su uslijedile nisu bile lake, ali Marinin i moj trud oko Andree, koja je tako nenadano ušla u naše živote, kao i mi u njezin, na kraju se isplatio. Nakon brojnih svađa i neugodnih scena, u kojima s njene strane nisu izostale ni grube riječi, pa uvrede, dočekali smo dan kad nas je Andrea konačno prihvatila kao svoju obitelj. - Marina, bi li išla sa mnom popodne kupiti maturalnu haljinu? - upitala je čim je toga dana došla iz škole. - Rekla si da želiš u kupovinu s frendicama - Marina se iznenadila, a i mene je njezin poziv začudio, a još više molba u njezinu tonu. - Radije bih išla s tobom. - Kako to? - Pa posvađala sam se s Monikom - objasnila je. - Zašto? - Jer je pozvala jednog dečka na svoj rođendan. A zna da mi se on sviđa - odgovorila je tiše, misleći da ja ne čujem. Zadubio sam se u neke spise, kao da ne slušam njihov razgovor. - Naravno da ćemo ići zajedno. Kupit ćemo ti najljepšu haljinu - rekla joj je Marina, a Andrein odgovor me ganuo skoro do suza. - Znala sam da mogu računati na tebe. - Kako se zove taj dečko? - upitala ju je Marina. - Ispričat ću ti. Ako obećaš da nećeš reći tati. - Obećajem - Marina ju je zagrlila, a prije nego što su zajedno napustile dnevni boravak, značajno mi je namignula. Znao sam da će od tada u našem domu biti sve u redu.
Izgledaš kao da te je pregazio valjak - dočekala me ujna Julijana kad sam se vratio s posla, i mada je već bila kasna noć, ona me još uvijek čekala s večerom. Kuhinjom se širio primamljiv miris pizze od povrća koju je ona najbolje pripremala pa sam tek tada osjetio glad na koju sam zaboravio posljednjih desetak sati u operacijskoj sali. Upravo pred završetak radnog vremena u blizini grada se dogodio teški sudar autobusa i kamiona s natovarenim balvanima pa su u našu bolnicu počeli stizati nastradali putnici, među kojima je bilo i djece. Bio sam doista iscrpljen mnogobrojnim operacijama izvedenim tog dana, a najviše su me psihički potresle slike unakažene djece kojoj, unatoč zalaganja moje cijele ekipe, nismo svima uspjeli pomoći. Dvoje nam je djece umrlo na operacijskom stolu. - Pretpostavljala sam da ćeš se kasno vratiti jer sam na televiziji vidjela onu strašnu prometnu nesreću. I, naravno, pripremila sam bezmesnu večeru koja ti u takvim okolnostima jedino prija - rekla je suosjećajno. Poznavala me u dušu ta draga žena koja mi je, ovdje u dalekom svijetu, nastojala zamijeniti majku. Dobro je znala da sam izbjegavao mesnu hranu nakon takvih i sličnih situacija, kad bih u operacijskoj sali proveo više sati nakon teških udesa. Nisam smio odabrati struku kirurga, postalo mi je jasno već nakon prvih operacija kad sam osjećao gađenje i samim pogledom na meso u tanjuru, ali sam do te spoznaje ipak prekasno došao. S vremenom sam se ipak naviknuo, a i previše sam truda uložio da stignem do kirurga u velikoj bolnici kanadskog grada kamo me je dovela moja sudbina. Kažem sudbina, jer kako drukčije shvatiti ratna događanja devedesetih koja su me zatekla kao liječnika opće prakse u mjestu čiji su stanovnici bili pripadnici triju naroda. Do tog su vremena ljudi živjeli u miru i slozi, zajedno proslavljali božićne blagdane i krsne slave, na vašarima plesali Žikino kolo, slavnoske poskočice i zagorski drmeš, zajedno pjevali pjesme od Triglava do Vardara, da bi odjednom zajedništvo što ih je desetljećima spajalo, odbacili u ime visokih političkih ciljeva svojih vođa koji su odjednom isplivali iz močvare u koju je zavađeni narod sve više tonuo. Medicinu sam upisao motiviran iskrenom željom da pomažem ljudima u nevolji, od kojih je bolest najveće zlo za svakog čovjeka. Tako sam barem mislio i svakom bih bolesniku nastojao naći spasonosni lijek sve dok moje pacijente nije zahvatila bolest kojoj nema lijeka, a to je mržnja. Mržnja prema svemu i svakome tko je drukčiji; mržnjom se hranili i opijali, slavili pobjede i poraze, sijali je posvuda i usađivali tek rođenoj djeci uzgajajući je brižno poput rijetke biljke. Oni malobrojniji, u čija srca nije dospio virus mržnje, nastojali su ostati neprimijećeni. Da se krstim u dvadeset i osmoj? [caption id="attachment_1746" align="alignleft" width="300"]Vratio sam se iz Kanade i pronašao voljenu Vratio sam se iz Kanade i pronašao voljenu[/caption]Jedna od takvih je bila moja mama. Uvukla se u svoju ljušturu, odlazila na nastavu i vraćala se, bez osmijeha na licu, na kakvo sam godinama navikao. Dapače, sve češće je bila uznemirena, zabrinuta pa čak i ljuta. No, svoju je ljutnju morala skrivati na radnom mjestu jer, ona je spadala među obilježene, budući je moj otac pripadao drugoj vjeri i narodnosti. Dakle, njezin je brak bio tzv. mješoviti, što god to značilo. Moji roditelji nisu pohrlili na crkveno vjenčanje kao neki naši bivši prijatelji iz propalog režima čija djeca su se u svojoj tinejdžerskoj dobi pripremala za krštenje u crkvi. - Hoćeš li se i ti prijaviti za pripremu crkvenog krštenja? - pitao me tata kad sam ih u vrijeme vikenda obišao. - Molim? Da se krstim u dvadeset i osmoj? - Zašto ne, ako to želi tvoja buduća! - Ako misliš da je moja buduća Sonja, jako se varaš. Djevojka koja me ne voli ovakvog kakav jesam: nekršten, nacionalno neopredijeljen, provincijski liječnik opće prakse, bez mržnje u srcu i ušteđevine na bankovnom računu, nenaklonjen politici pa prema tome i napredovanju u karijeri, nikad neće biti moja žena. - Ne znam Gorane, čemu ta provokacija! Ja našem Vladimiru ne bih nikad postavila takvo pitanje, jer mi je poznato njegovo uvjerenje - branila me majka. - Ni kao dijete, ni kao mladić pa ni sad kad je postao svoj čovjek, nije bio povodljiv. Jer čovjek koji se mijenja kako vjetar puše, i nije pravi čovjek, već obični konvertit ragirala je mama Anja. - A što je onda Sonjina mama, tvoja draga prijateljica Petra, koja se sad hvali kako su njena djeca krštena u crkvi kad je ona u školi bila partijski sekretar? "Oduvijek sam bila i ostala velika vjernica", ističe bez nelagode ... - oponašao je tata Petrin glas i mimiku u skladu manira fine gospođe. - Ako od mene tražiš odgovor, nećeš ga dobiti jer bih morala reći nešto ružno, a Petru i dalje smatram prijateljicom. Možda će nam njena Sonja ipak jednog dana postati snahom. Hoće li, sine? - oba su roditelja uprla pogled u mene tražeći potvrdu. - Jesam li ti rekao, Anja, Vladimir još nije siguran koja mu je draža: plavuša Sonja ili crnka Tara. Zato i šuti kao da nije čuo naše pitanje. I bolje je da se ne ženiš u ovo nemirno vrijeme. Tko zna što nam donosi novi dan. - Je li to tvoj otac bulazni ili si doista raskrižen između te dvije cure, učiteljice i medicinske sestre? Što je on to zapazio kad te nedavno posjetio, a što ja ne znam? Tu sam djevojku, medicinsku sestru Taru, vidjela samo u prolazu i učinila mi se doista zgodnom. Ali Bože moj, zgodnu curu možeš sresti na svakom koraku pa nisam obratila pažnju ... - Pustimo se praznih razgovora, no ako te baš zanima, Tara ima dušu, što se ne bi moglo reći za Sonju. Ona se u posljednje vrijeme uzoholila kao i njena majka, ta tvoja divna prijateljica Petra. Otkad se društvena klima promijenila, neki su ljudi postali posve drukčijima pa više ne prepoznaješ u njima one ljude koje si do sada poznavao. Ili si samo mislio da ih poznaješ - pokušavao sam majci reći zbog čega su se i moji osjećaji prema Sonji promijenili. Bio je to razgovor između mene i mojih roditelja prilikom jednog dolaska kući kad je prava katastrofa već bila na pomolu. Neki moji poznanici, upućeniji u dogadanja koja su uslijedila mjesec dana kasnije, potiho su otišli iz mjesta mog prvog službovanja, a koje se nalazilo na području gdje su se i odigrali najžešći ratni sukobi. Budući da se rat počeo razbuktavati ljeti, Sonja i njeni roditelji se nisu vratili nakon ljetnih praznika, a Petra kao podoban nastavnički kadar, odmah se zaposlila u glavnom gradu. Kako da vas sve ostavim? Suprug joj Zlatko i Sonja dobili su radna mjesta u okolici pa su i dalje skupa stanovali u stanu dobivenom od grada. Ne kaže narodna mudrost uzalud da je rat nekome zlo, a nekome brat. Ja nisam mogao pobjeći s mog radnog mjesta zbog savjesti koja mi to nije dozvoljavala, iako sam bio izložen višestrukim opasnostima na koje mi je ukazivao moj stariji kolega Mladen i njegova supruga Sandra. - Vladimire, dobro me poslušaj što ću ti reći. Situacija sve više izmiče kontroli - jednog je dana bio posve otvoren. - Poznato ti je da su već mnogi otišli iz našeg mjesta, a sad je došao red i na tebe. - Ali Mladene, ja sam samo liječnik koji pomaže bolesnicima bez obzira na čijoj su strani, koje su vjerske i nacionalne pripadnosti. Ne bavim se politikom i ne želim pripadati ni jednoj opciji pa zašto da bježim? - Upravo zato što ne pripadaš ni jednoj strani! Rat je prljava rabota, kao i politika koja ga proizvodi pa možeš postati meta sviju zaraćenih strana jer ih, nažalost, ima više od dvije. Da ovdje nemam kuću, stare roditelje i obitelj, već bih davno napustio ovo mjesto. Poslušaj me, jer sutra već može biti kasno. Ako ti noćas pokucaju na vrata i odvedu te na ratište kao liječnika sumnjam da ćeš, kakav jesi, neutralan, preživjeti. - A što će biti s vama koji ostajete? Hoću li život provesti s osjećajem krivnje da sam u teškim trenucima ostavio vas koji ste mi kroz ove dvije godine prirasli srcu kao najbolji prijatelji ... - Ne brini za nas jer mi pripadamo ovdje gdje smo rođeni iako u duši ne podržavamo ideje ekstremista koji su sami sebe odabrali da budu vođe. Da ti bude lakše, reći ću ti u najvećem povjerenju da Taru nočas šaljemo u Njemačku ... Kad sam to čuo, bez daljnjeg sam protivljenja počeo pakirati svoje stvari spreman na odlazak. No, želio sam se svakako oprostiti s Tarom prije nego otputuje. Zavolio sam tu mirnu i tihu djevojku mada joj to nisam još imao prilike reći, iako sam znao da me ona voli svim svojim bićem. Pružajući mi ruku, kad sam je tog dana posjetio u stanu, dotaknula me čeznutljivim pogledom svojih predivnih tamnih, vlažnih očiju kad me upitala: - Došli ste me pozdraviti jer ste doznali da noćas odlazim? Moram vam priznati da mi je svaki dan u vašoj blizini bio ispunjen srećom, iako sam znala da pripadate drugoj ženi - izrekla je tihim, smirenim glasom baš ono što je u tom trenutku i trebalo reći. U ratu je važno preživjeti Što sam mogao odgovoriti na te riječi, svjestan da je sve moglo poteći drukčije, samo da sam imao malo više drskosti i Sonji okrenuo leđa prije nego je to ona učinila meni. No, prošlost ne možemo ispraviti, ali da se ne bih kajao što sam propustio i posljednju mogućnost da Tari otkrijem svoja osjećanja, nježno sam je zagrlio, a naše su se usne neočekivano spojile u dugi poljubac s obostranom željom da ovaj naš rastanak upamtimo kao trenutke najveće sreće što je mogu doživjeti dva bića sjedinjena u ljubavi. To smo poslijepodne ispunjeno lomnim trenucima sreće proveli svjesni da naš skori rastanak može biti konačan jer, neumoljiva stvarnost s prijetnjom rata je zakucala i na naša vrata. Pred nama više nije bio novi dan pa smo se jedno drugom davali bez ostatka, poput alkoholičara koji se odlučio na apstinenciju pa ispija svoje posljednje čaše do dna. - Zahvalna sam sudbini što si mi ti prvi muškarac pa ako u našim životima uopće postoji neka predodređenost, možda ćemo se jednog dana ponovo sresti - rekla je Tara kad smo se rastajali, dok su njenim blijedim licem klizile suze. - Kad stignem na odredište, javit ću se Mladenu i Sandri na već dogovoren način pa ćeš od njih doznati i moju adresu. Čuvaj se, jer je u ratu najvažnije preživjeti. I ne zaboravi da te volim svim svojim bićem, i da ću te uvijek voljeti - prošaputala je. Nisam joj rekao da i ja namjeravam uskoro otići iz ovog mjesta uzavrelih strasti ljudi spremnih da se odazovu pozivu ratnih truba. Otišao sam dva dana kasnije u sretan čas, jer su već sljedeći dan svi izlazi iz grada bili zapriječeni. Moji roditelji nisu bili iznenađeni kad sam im rekao da se više ne vraćam na svoje radno mjesto. - Mislim da više nigdje u ovoj državi, koja se na očigled raspada, nisi siguran i ne možeš ostati neutralan. I tebe će uskoro pozvati jer si vojni obveznik, no ti, srećom, nećeš ljude ubijati već spašavati jer si liječnik. Ne raspada nam se samo država, već i poduzeća. Moje je na izdisaju pa bude li sreće, otići ću u mirovinu prije navršene šezdesete, a oni mladi će završiti na burzi - govorio je moj otac rezignirano prihvaćajući bespomoćnost kao jedini način opstanka. - Sine, dobro me poslušaj i prihvati moj savjet! - javila se mama koja je bila neobično zamišljena i uznemirena. - Da, sigurno ćeš biti uvojačen ako čekaš skrštenih ruku. No, imam ja za tebe bolji prijedlog kako iskoristiti vrijeme dok se ovo ne smiri. I ne slažem se s tatom kad kaže da nitko ne može ostati neutralan. Tako je mislio i moj otac kad je početkom Drugog svjetskog rata nasjeo Hitlerovoj propagandi i otišao u njemačku vojsku kao dobrovoljac. Svoju je zabludu platio životom na kraju rata pa mu ni danas ne znamo groba, a kosti mu trunu negdje u nekoj jami - slušao sam osupnut majčinim riječima koje je izrekla prvi put. - Zar tvoj otac nije bio otjeran na prisilni rad u Njemačku? Nisi li mi ti ispričala takvu priču o mom djedu Matiji? - Jesam, sine! Ovu sam laž toliko puta ponovila da sam i sama počela u nju vjerovati kao da je istina. Uostalom, moja mi je pokojna mama ostavila tu "istinu" o mom ocu u amanet pa je normalno da sam je tebi kao takvu i prenijela. Meni je krajem onog rata bilo samo šest godina pa nisam ni mogla imati svoju istinu kao moj brat, deset godina stariji od mene. Vjerovala sam starijima dok nisam sama doznala istinu. - Ujak Andrija iz Kanade! Šteta što ga nisam imao prilike upoznati. Po fotografijama sam zaključio da je bio markantan muškarac ... - Da, isti naš otac, tvrdoglav i prkosne naravi ... - Reci mi, majko, zašto nas ujak nikad nije posjetio, niti nas pozvao k sebi? - Evo, upravo želim s tobom razgovarati o ujaku Andriji. Oni u svijetu su bolje upućeni u događaje kod nas nego mi, pa se zabrinuo za našu sudbinu. Ponovo sam u njemu prepoznala svog emotivnog brata kakav je bio dok smo bili djeca. Pred mjesec dana sam primila njegovo pismo u kojem nas poziva da dođemo k njemu i ostanemo dok ne prođe ta gungula u našoj zemlji. Moj odlazak u Kanadu Njegova me ponuda ganula do suza i zahvalna sam mu, ali nas dvoje ne bismo nikuda iz naše kuće. Neka on zbrine tebe, a nas dvoje ćemo već nekako preživjeti i tu nevolju koja se sve više nazire. Sad si ionako nezaposlen, kao što si bio kad si prihvatio službu u teškoj provinciji kao što je mjesto iz kojeg si se, srećom, maknuo na vrijeme. Oprosti mi, sine, što sam bez tvog odobrenja obećala svom bratu da ćeš doći k njemu, te iskoristiti mogućnost specijalizacije što ovdje sigurno nećeš tako skoro uspjeti ostvariti. On je po zanimanju advokat pa je kao takav bio u mogućnosti u kratkom vremenu dobiti sve potrebne papire za tvoj dolazak. Poslao mi je garantno pismo pa možeš otići prije nego budeš pozvan u vojsku. Samo mi nemoj, molim te, zamjeriti što sam takve sudbonosne korake za tebe, poduzela bez tvog učešća. Pokušaj shvatiti moje ogorčenje kad sam spoznala razloge zbog kojih je moje napredovanje u službi onemogućeno. Kad mi je odbijena zamolba za odlazak na doškolovanje za školskog pedagoga, a umjesto mene poslana kolegica koja po svojim stručnim i radnim karakteristikama to uopće ne zaslužuje, već je izabrana zbog zasluga svog pretka u prošlom ratu, bilo mi je jasno gdje mi je mjesto. A nisi li ti dobio odbijenicu za radno mjesto iz istih razloga? Moj mi je brat konačno otvorio oči kad mi je opisao razloge svog odlaska u Kanadu. Eto, zato sam ga poslušala kad je predložio da pođeš njegovim stopama, a tamo će ti biti omogućena specijalizacija koju ovdje nećeš dobiti. Poslušaj me i spremi se za putovanje dok ti je još put otvoren. Tvoja će ti izvrsnost na studiju u stranom svijetu omogućiti ostvarenje želje za stjecanjem karijere, što ne možeš postići u rođenoj zemlji. Nakon spoznaja o svom djedu, da je bio na strani onih koji su čovječanstvu nanijeli najveće zlo, osjetio sam se poraženim kad sam shvatio da je svojim sudjelovanjem i nehotično odredio sudbine svojih potomaka. Da ne spadam među privilegirane i da do uspjeha moram doći samo svojim zalaganjem, inteligencijom i upornošću, bilo mi je odavno jasno, ali da sam dotadašnji život proveo obilježen sjenom iz prošlosti, toga nisam bio ni svjestan. Kao dijete iz mješovitog braka i nacionalno neopredijeljen, nisam se uklapao niti u nove tokove društva pa sam s lakoćom prihvato majčin savjet da odem u novu sredinu. Ujak Andrija me dočekao raširenih ruku i otvorena srca. Kao uspješni odvjetnik, poznatog imena i s dobrim vezama u visokom društvu, bez problema mi je našao posao u bolnici gdje su mi godinu dana kasnije odobrili sprecijalizaciju kirurgije. - Znaš li, Vladimire, kad me tvoja mama, moja sestra Anja zamolila da ti sredim dolazak u Kanadu, bio je to moj sretan dan. Već sam se bojao da ćemo do kraja života ostati stranci pa sam načinio prvi korak u našem približavanju kad sam joj napisao pismo i pozvao je da s obitelji dođe k meni dok se kod vas ne smiri situacija. Siguran sam da zbog mene u novonastalim prilikama u Hrvatskoj, više ne bi imala problema nakon povratka. Jedino si ne mogu oprostiti što smo izgubili vrijeme od četiri desetljeća provedenih u uvjerenju da mi nikad nije oprostila što sam otišao iz domovine. Ja se nisam mogao, a ni htio, pomiriti sa životom u sjeni prošlosti. Zar smo mi, djeca, krivi za pogrešna politička opredjeljenja naših očeva? Ja sam, za razliku od moje sestre, na vrijeme shvatio da ću čitavog života snositi krivnju bez krivice, živjeti u procjepu između istine i laži, razvlašten od prava na samog sebe ... A to sam shvatio po mnogočemu i do dvadesete, a kad su mi odbili smještaj u studentskom domu uz obrazloženje da su mjesta namijenjena sinovima i kćerima zaslužnih roditelja, tada mi se čaša gorčine prepunila. Odlučio sam napustiti zemlju u kojoj ću, ako ostanem, preživjeti život kao zarobljenik prošlosti. Bio sam prisiljen otići bez pozdrava kao što je to zahtijevala situacija ilegalno organiziranog izlaska iz zemlje. Kao što ti je poznato, majku više nikad nisam vidio, a možda je tuga za mnom ubrzala i njen konačni kraj. Godine rada u bolnici Budući da je tvoja mama, a moja draga sestra radila u državnoj službi koja je pod kontrolom režima, nisam joj se javljao da joj ne naškodim, dok je vrijeme neumoljivo teklo pa i proteklo četrdeset i neka godina ... No, ostavimo prošlost, iako nam ona još uvijek određuje budućnost. Jer, da nije tako, ti ne bi sada sjedio u mojoj sobi, a ja se ne bih radovao što ti mogu pružiti gostoprimstvo u mojoj kući. Potrudit ću se da ti omogućim stjecanje karijere, da ne moraš prolaziti trnovit put kakvim sam ja prolazio kad sam se našao ovdje, sam među nepoznatim ljudima pristiglim sa svih kontinenata. O tome kako sam se snalazio, uspio završiti pravo i o svemu ostalom, doznat ćeš kasnije. Da će i tebi biti u početku teško, posve je normalno, jer je svaki početak težak. Ali što je najvažnije, ti vladaš engleskim jezikom kojim govori većina stanovništva Ontarija kamo spada i naš grad. Čak je i klima ugodna, a sve ostalo ovisi o tebi. Toplo se nadam da ćeš se lijepo slagati s mojom suprugom Julijanom, jer nikad nisam požalio što sam oženio skromnu udovicu s dvoje djece. Oženio sam se u trideset i osmoj mada sam mogao birati između mladih ljepotica kojima je bio privlačan moj položaj, ja sam se odlučio za ženu mojih godina, ozbiljnu i bogatu životnim iskustvom. Njena su djeca odrasla i imaju svoje obitelji pa nas dvoje živimo sami, te mi je zato posebno drago što si nam došao. - Hvala ti, ujače, na svemu što si učinio za mene, a ja ću se truditi da opravdam tvoje povjerenje - rekao sam, ganut. I tako su zaredale godine rada u bolnici gdje sam se pokazao uspješnim u poslu pa sam u istoj bolnici ostao i kao kirurg nakon završene specijalizacije. Uz neprekidno stručno usavršavanje praćenjem svih mogućih dostignuća na polju medicine, vrijeme je brzo prolazilo i nije bilo puno mjesta za privatni život. Često bih s tugom u srcu pomislio na Taru kojoj nikako više nisam mogao ući u trag. O stanju u domovini pisala mi je mama, ali mi o mjestu gdje sam službovao nije mogla ništa detaljnije reći osim onog što se moglo naći u tiskovinama. Prošlo je tako šest godina prije nego mi se Mladen javio pismom iz kojeg sam više naslućivao nego što bi izrijekom bilo napisano, da su najteža vremena iza njih. Ipak me vijest da su svi iz Mladenove obitelji preživjeli rat, osim što mu je otac umro u osamdesetoj, obradovala. Razmjenjivali smo pisma iz kojih sam saznavao o prilikama u domovini i sve češće pomišljao na povratak. Nisam svom ujaku govorio o nostalgiji koja me sve više mučila. Počeo sam se osjećati poput biljke presađene na tlo kojem ne pripada. Zaredale su noći nemirnih snova u kojima sam proživljavao nešto poput paralelnog života, onog kojem više ne pripadam u stvarnosti, a čiji se sadržaji redaju iz noći u noć. Najčešće bi mi se javljao lik Tare kako me gleda tužnim očima zasjenjenim dugačkim trepavicama, a kad bih pružio ruke da je zagrlim, budio bih se čvrsto grleći svoj uznojeni jastuk. Poslije takvih snova, bojao sam se pogleda glavne sestre Vanesse, s kojom sam bio u vezi, a koja bi mi često prigovarala da sam duhom odsutan. - Znaš li Vladimire, da su oči ogledalo duše. Ne možeš skriti odraz tuge što ti se zrcali u pogledu. Samo si fizički ovdje, a mislima i osjećajima si negdje drugdje i uz neku drugu ženu. Da nije tako, već bi me vjerojatno zaprosio, ako uopće namjeravaš osnovati obitelj - rekla je. U pravu je, proletjelo mi mislima slušajući Vanessine prigovore koji su mi se učinili umjesnima. Djevojka je u trideset i drugoj, kad je vrijeme za udaju, a ja joj još nisam ponudio brak pa želi znati na čemu je. Dovoljno je privlačna da si nađe muža kad to poželi pa moram biti toliko pošten da joj kažem kako ne namjeravam ostati u Kanadi, pa se iz tih razloga ne želim vezati brakom. Proticala je i trinaesta godina mog boravka u Kanadi, života provedenog u svakodnevnoj jurnjavi, napetosti u poslu i emotivnoj praznini. Kad sam te noći nakon mnogobrojnih operacija došao kući, nisam mogao ni zalogaja staviti u usta iako se ujna potrudila pripremiti moje omiljeno jelo. - Oprostite, ujna Julijana, popit ću samo šalicu mlijeka pa idem u krevet - ispričao sam se, i dok sam ispijao mlijeko, ujna je preda me na stol stavila preporučeno pismo što ga je u moje ime preuzeo ujak. Videći ime pošiljatelja, srce mi je luđački poskočilo. Pošiljka na kojoj je stajalo Mladenovo ime, činila mi se preteška za obično pismo pa sam ga s velikom znatiželjom otvorio. Iz omotnice je ispalo pismo a novinski list sam pažljivo izvadio i rasprostro po stolu očekujući neki bombastični naslov, ali ništa posebnog nisam zapazio. Moram najprije pročitati pismo, pomislim i započnem čitati već poznati mi rukopis doktora Mladena. Nakon pročitanog pisma nisam više mogao zaspati od silnog uzbuđenja. Mladen mi je predlagao da investiram u obnovu u ratu oštećene zgrade Doma zdravlja u kojem sam započeo svoju liječničku karijeru pa da osnujemo privatnu zdravstvenu ustanovu kakva nedostaje ovom mjestu sa širom okolicom iz koje su bolesnici prisiljeni putovati u udaljeni grad. Ponudio mi je svoja sredstva U priloženom novinskom listu bio je tekst objavljenog natječaja za privatizaciju bivšeg Doma zdravlja, s uvjetima i rokovima ponuda. "S jednim manjim udjelom možemo učestvovati moja supruga i ja, ali se nas dvoje samih ne bismo usudili upustiti u kompletan posao oko obnove i osnivanja ustanove, bila to ambulanta ili klinika. Ako se namjeravaš vratiti, sad je najpovoljnije vrijeme za povratak. Razmisli i javi mi", završio je poslovni dio pisma. - Ona poštanska pošiljka što si je jučer preuzeo, stigla mi je od kolege Mladena. Predlaže mi da se udružimo u osnivanju privatne zdravstvene ustanove u bivšem Domu zdravlja gdje smo nekad obojica radili. Zgrada je prilično stradala u ratu pa je treba obnoviti, a tek potom tražiti odobrenje za osnivanje ustanove. No, najvažnije je osigurati novčana sredstva ... - pokušao sam zainteresirati ujaka, onako indirektno pričajući mu o povoljnim mogućnostima ulaganja kapitala u ovo poslijeratno vrijeme u domovini. - Upravo sam to htio reći. Bojim se da ti neće biti dovoljna tvoja skromna ušteđevina, a da ne ulaziš u kredite, bit ću slobodan ponuditi svoja sredstva u toj investiciji. Ako je smatraš perspektivnom, rješenjem za svoju budućnost koju izgleda ne namjeravaš graditi ovdje, želim ti u tome pomoći jer ja nemam nasljednika osim tebe, Vladimire! Zar misliš da ja ne planiram barem posjetu domovini, ako ne i povratak? Otkad se češće čujem sa sestrom, sve više me obuzima čežnja da se sretnemo. Ako je vjerovati vijestima koje do nas dopiru, ratne su rane zaliječene, a sad su zemlji potrebni ljudi poput nas, koji su spremni uložiti svoj kapital u brži razvoj privrede, zdravstva i kulture. Uostalom, ja nemam nikoga bližeg od tebe, pa se osjećam obaveznim osigurati tvoju budućnost. Da, svakako sam za ulaganje jer novac ionako leži na računima, a korist imaju samo banke. Budući da je ponovo bila uspostavljena telefonska linija, često smo se čuli telefonom, ali smo osjetljivije stvari rješavali pismima. Mladena sam obavijestio o svom pristanku i učešću svog ujaka u cjelokupnom pothvatu. Samo je još preostalo čekanje završetka natječaja da Mladen obavi uplatu objekta, a zatim priprema za povratak. Ujak je bio toliko uzbuđen da sam se bojao da mu se što ne dogodi od silnog uzbuđenja. Tako je došao i dan kad smo nas troje, jer je s ujakom išla i Julijana, sjeli u avion za Zagreb. Susret moje mame s bratom, kojeg nije vidjela oko četrdeset godina, doista je bio dirljiv. Nisam tada ni slutio kakvo me iznenađenje čeka u mjestu mog prvog službovanja. Bio je lijep sunčani dan na početku ljeta kad smo se ranim jutrom uputili u taj brežuljkasti kraj što je odisao bogatsvom boja i mirisa sa cvjetnih livada uz cestu, a dokle pogled dosiže prostiru se šume i brežuljci obrasli voćnjacima i obnovljena sela. Julijana je bila zadivljena krajolicima što su se izmjenjivali pred našim očima i postavljala je bezbroj pitanja na koja je neumorno odgovarala moja mama koju sam jedva nagovorio da pođe s nama. - Izgleda da ću morati naučiti engleski kako bih mogla razgovarati sa svojom šogoricom da ne mučim svog brata - milujući ga pogledom punim ljubavi, rekla je moja mama. - Meni je to zadovoljstvo, a ne mučenje, draga moja Anja. Otkad sam zakoračio na rodno tlo, osjećam da mojim žilama krv kola mnogo brže nego u tuđini. Mnogi su me naši sunarodnjaci smatrali sretnim čovjekom jer sam uz nemoguće uvjete uspio završiti pravo te se uzdignuti iznad sudbine prosječnog emigranta, useljenika, kako se nazivaju ljudi pristigli iz raznih krajeva u namjeri da tamo ostanu. No, ja sam sebe smatrao privremenim useljenikom, jer sam vjerovao da ću se jednog dana vratiti i osjetiti što je prava sreća, a taj se osjećaj ne može nadoknaditi uspješnom karijerom i novcem što su u mom slučaju smatrali srećom. Priznajem, moja mi je Julijana ispunila prazninu koju sam osjećao zbog usamljenosti, ali je stara čežnja za rodnom grudom ostala tinjati u mom srcu sve do ovih dana kad sam se konačno vratio. U tebi, sam Vladimire, pronašao smisao svog života jer, kao što sam ja tebi zamijenio oca i majku, ti ćeš biti moj jedini nasljednik umjesto sina kojega nemam, a prekasno sam shvatio da je čovjek bez potomstva osuđen na totalni zaborav ... Varaju li me to moje oči? Laganom smo se vožnjom neravnom cestom obalom rijeke približavali našem odredištu. Već sam iz daljine uočio mnoštvo crvenih krovova tek izgrađenih kuća, obnovljenu zgradu osnovne škole i općine, te Dom zdravlja prilično oštećenog krova i polupanih prozora. - Na lijepom je mjestu tu na rubu parka, a ima prostora za gradnju moderne klinike, ili čak bolnice ... - oduševljavao se ujak nakon kraćeg razgledanja, dok su mojim mislima potekle bujice sjećanja na isječak vremena provedenog u Tarinoj prisutnosti. Jedino što sam o njoj doznao od Mladena bilo je da još uvijek radi u Njemačkoj. To mi nije davalo nadu da ću je uskoro sresti. Da je mogu samo zagrliti, moj bi povratak bio ispunjen radošću, pomislio sam s tugom, prilazeći Mladenovoj kući gdje nas je dočekao domaćin u čijem sam zagrljaju osjetio duh nepatvorenog prijateljstva i radosti zbog ponovnog našeg susreta. - Još uvijek mislim da sanjam, Vladimire, stari moj druže. Sandra vas čeka u kući jer sprema ručak, a ovo su moja djeca Iskra i Srećko. Čim su si pružili ruke, ujak Andrija i Mladen započeli su poslovni razgovor, što se moglo i očekivati, dok sam ja u pratnji mame i Julijane požurio u kuću da pozdravim Sandru. Dočekala nas je na ulazu i nakon pozdrava uvela nas u prostrani dnevni boravak sa čije se terase pružao predivan pogled na vijugavu rijeku koja je proticala podno uzvisine na kojoj se smjestio najveći broj kuća. - Kakva tišina i mir u ovom zelenom raju! Dobru si odluku donio sine, iako sam se u prvi mah začudila da se želiš ovamo vratiti. Bila bi šteta da bivši Dom zdravlja kupi netko tko nema namjeru obnoviti zdravstvenu djelatnost koja je ovim ljudima i te kako potrebna - konačno je moja mama priznala svoju sumnjičavost u vezi moje odluke. Tog smo dana izvršili sve važne dogovore, napravili ugovore i potrebne ovlasti Mladenu potvrdili kod javnog bilježnika kako bi se planirani radovi mogli nesmetano odvijati. Ujak je privremeno unajmio stan dok ne nađe odgovarajuću kuću, a ja sam se za prvo vrijeme smjestio kod Mladena dok smo na brzinu osposobljavali prostor za privremenu ambulantu. Nailazeći na probleme oko dobivanja dozvola, počeo sam preispitivati svrsishodnost svoje odluke o povratku, ali bih se brzo utješio kad bi mi došla bolesna djeca kao pacijenti kojima je bila neophodna moja pomoć. Mog prijatelja Mladena, nije ni na trenutak napuštao optimizam. - Kad se nakon obnove u ovoj zgradi okupi tim entuzijasta poput nas, bit će to početak života za čitav ovaj, ratom opustošeni kraj - govorio je Mladen zanesen našim zajedničkim poduhvatom. - Imat ćemo i svog odvjetnika, a možda ujak Andrija jednog dana preseli iz grada. Ovdje ima čitavih imanja po vrlo povoljnim cijenama, a koliko sam mogao zaključiti, posebno ga privlači ova naša modrozelena rijeka, mir i čisti zrak. I njegovu je Julijanu očaralo ovo mjesto pa mislim da im je potreban samo mali poticaj da i njih dvoje ovdje nađu svoj dom. Prošla su tako oko tri mjeseca kad se jednog dana u mojoj ambulanti pojavila mlada žena čija me pojava uzdrmala poput groma iz vedrog neba. - Dobar dan, doktore! - čuo sam ženski glas onako nagnut iznad stola na kome sam upisivao podatke o pacijentima tog dana, budući da sam radio sam, bez medicinske sestre. Na trenutak sam podigao glavu da odgovorim na pozdrav, i umjesto da se ispričam što će pričekati dok završim posao, ostao sam zapanjeno gledati u njeno lice, pomislivši da sanjam kao bezbroj puta što sam ga u snovima gledao kroz proteklo vrijeme. A onda sam ustao spreman da joj priđem u očekivanju da će i ona načiniti koji korak prema meni no, ona je i dalje stajala kod vratiju. - Je li me oči varaju ili ste vi medicinska sestra Tara? - upitao sam prihvativši se za naslon stolice jer sam osjetio laganu vrtoglavicu kao da sam sišao sa vrtuljka. - Ja sam, Vladimire! Ne bih te prepoznala da mi Sandra nije rekla da si u ambulanti. Očekivala sam ... - Da sam onaj isti kakav sam bio pred deset godina. Vjerojatno te zbunila moja sijeda kosa ... - Nije baš sijeda ali prosijeda, da. Puno si mršaviji i nekako viši rastom nego što si bio. - Prekratko smo se vrijeme družili, pa nam je u sjećanju ostao lik koji je vrijeme pobrisalo - prilazeći jedno drugome, suznih smo se očiju zagrlili. Nisam znao je li Tara samo u prolazu došla da me pozdravi, u njenoj sam blizini osjetio mir i tihu sreću kao da su svi problemi iza mene. - Pitao sam za tebe, ali su mi rekli da se nemaš namjeru vratiti iz Njemačke. Tvoj me dolazak doista iznenadio, ugodno iznenadio - započeli smo razgovor sjedeći u ambulanti kojoj je završilo radno vrijeme. Vjerojatno nismo bili svjesni kako vrijeme prolazi kad se na vratima začulo tiho kucanje. - Mama, već te dugo čekam pa sam se zabrinula - rekla je djevojčica nakon što je pozdravila te se ispričala na smetnji. - Nisam znao da imaš kćer - rekao sam iznenađen. - Mnogo toga ti još ne znaš, Vladimire! Upoznajte se - rekla je Tara. - Ja sam Klara, a vi ste striček Vladimir - pružajući ručicu, rekla je djevojčica tamne kose sivomodrih očiju, toliko slična majci da im za dokaz nisu bili potrebni dokumenti. - Koliko ti je godina, Klara? - upitao sam posve mahinalno. Tara je bila moja sudbina - Pred mjesec dana sam navršila devet godina. Mogu li sad otići teti Sandri? - upitala je majku. - Možeš, dušo! I reci joj da sam dobro - očito je Tara procijenila da se Sandra zabrinula što je dugo nema pa je poslala Klaru u izvidnicu. Glavom mi je protutnjala misao od koje sam se sledio. Pogledao sam Taru u oči, a ona je hrabro izdržala moj pogled koji je tražio odgovor na neizgovoreno pitanje. Dugo smo se gledali u tišini, a onda sam ipak ja prvi progovorio: - Je li Klara moja kći? upitao sam najdirektnije, bez okolišanja koje bi Tari omogućilo otezanje s pravim odgovorom. - Znam da nisi udana, a Klarine me godine navode na pomisao da ... - Da, Klara je tvoja kćerka! Ako si siguran da joj želiš biti ocem, to ćemo joj reći. Inače je bolje da to nikad ne sazna, jer je i bez oca odrastala bez problema. - Tara, je li to iz tebe progovara ogorčenost što si sama morala brinuti o našem djetetu? Da si mi javila ili barem omogućila da se ja tebi javim, sve bi bilo drukčije. Da sam znao da si nam rodila kćer, preletio bih ocean i bez aviona. Kad bi ti znala koliko sam čeznuo za tobom, ne bi me ostavila u neznanju o tako divnoj vijesti. A što misliš zašto sam se vratio? Iz ljubavi prema domovini?! Da, samo što za mene domovina nije nešto apstraktno, ovo devastirano mjesto, ova brda i doline, pa niti ova predivna rijeka, ako tu nema mojih prijatelja, roditelja, a ponajviše me vukla želja da ponovo sretnem voljenu ženu, tebe Tara, jedina moja ljubavi ... Iako sam muškarac, dozvolio sam suzama da poteku u čemu mi se pridružila i Tara pa smo tako zagrljeni suzama ispirali tugu za izgubljenim vremenom i srećom koju nismo mogli podijeliti uz odrastanje naše kćeri. Kad smo izašli iz ambulante, koja se jedva takvom može nazvati s tragovima rata na izranjavanim zidovima, začuli smo veselo cvrkutanje lastavica pod strehom oronulog krova. - Pogledaj, kako hrane svoje mlade ptiće! - rekla je Tara pokazujući rukom prema strehi. - Baš kao i ljudi, vratile su se u svoja stara gnijezda - Tara mi je čvršće stisnula ruku, kao da su joj te razdragane lastavice svojim veselim cvrkutom ukazivale na mogućnost i naše sretnije zajedničke budućnosti.
Ne znam što sam ja ikome skrivila da me kroz život prati takvo loše zdravlje? Kao dijete bila sam slabašna i jako boležljiva. Već sa godinu dana dijagnosticirana mi je pothranjenost! Nije da me majka nije dobro hranila, već iz nekog razloga moje tijelo nije primalo tu hranu tako da sam često bila premršava, sama kost i koža. Sjećam se i danas, više ne znam koliko sam godina imala, da su me stalno tjerali jesti. Moraš jesti špeka, moraš jesti mesa, moraš puno jesti ... Bilo je to, doslovno, ispiranje mozga. Kasnije sam se, najvjerojatnije pod imperativom da "moram jesti", na pragu puberteta, prejedala pa sam opet imala problema sa želucem. Često me bolio zbog prevelike količine hrane koju nije mogao podnijeti. A probava mi je bila katastrofalna, po deset dana nisam išla na veliku nuždu. A kada bih napokon uspijevala isprazniti crijeva, bilo je to uz strašne bolove i teške, rekla bih, porođajne muke. No otišla sam predaleko u vremenu, moram se još vratiti na rano djetinjstvo. Nije pothranjenost bila jedini problem. Imala sam dosta slabe kosti i loše razvijene kukove, onaj desni naročito. Htjeli su me operirati, no moji su se roditelji nećkali. Željeli su to izbjeći pod svaku cijenu pa su tražili neko drugo, odnosno druga mišljenja. Ono koje su na kraju prihvatili bilo je - treba malo pričekati pa će se vidjeti hoće se s godinama stanje popravljati ili pogoršavati. I tako smo čekali. Česte kontrole samo kukova bile su mi prava muka. Jer uz to bilo je još i drugih, silno dosadnih kontrola. One manje "opasne" bile su kod ortodonta. Naravno da sam, kao i sva druga djeca, imala loše raspoređene zube, no uz to sam imala i onaj ružni, donji zagriz, kad mi je brada stršala van a gornji zubi bježali nekamo unatrag ... Ma meni to nije smetalo, no "trebalo" je to popraviti da bi mi zagriz bio bolji, da bih bolje žvakala hranu koju sam morala jesti nakon svih onih naredbi i pritisaka: Jedi, moraš jesti! Pa su me uvjeravali da ću biti puno ljepša kada moj osmjeh bude pravilan, a ne ovakav, malo glup i smiješan. I da mi se druga djeca neće rugati zbog mog izgleda. No našli su oni druge razloge da mi se rugaju, recimo zbog mog malo šepavog hoda jer me znao boljeti taj moj bezobrazni desni kuk. Što ako mi se dogodi isto? A dok su mi prčkali po zubima, otkrili su da slabije čujem na desno uho. Kud baš desno, pitala sam se? Što ne valja s mojom desnom stranom? Kasnije se ispostavilo da zaista nešto nije valjalo s moje desne strane... [caption id="attachment_1764" align="alignleft" width="300"]Molitvama su izliječili moj tumor Molitvama su izliječili moj tumor[/caption]No evo da spomenem što je još bilo "krivo" s desne strane - kad god sam u djetinjstvu imala angine i jake upale grla, sve su se događale baš na desnoj strani pa kad su mi vadili krajnike ispostavilo se da je onaj desni gotovo truo, pun rupa kao crvotočina, a onaj lijevi gotovo kao nov, bez i jednog traga, gotovo da ga nisu ni morali vaditi... Kad sam počela gubiti vid, na desnom sam oku imala dosta veću dioptriju nego na lijevom. Pa sad ti reci!? No tu nije kraj. Uz desni kuk počelo mi stradavati i desno koljeno. Liječnici su se tome iščuđavali, govorili su da je to neobično jer se bol i nepravilnost desnog kuka obično kompenzira na lijevu nogu pa stradava lijevo koljeno ali eto, ja sam očito bila poseban slučaj. Kasnije, kad sam već postala roditelj, opet se moja desna strana "aktivirala" na loš način. Kad sam dojila prvu djevojčicu, krvarila mi je desna dojka i to ne tako da su mi pucale bradavice pa da su to bile vanjske ojedine, ne, pucale su mi žilice negdje u samoj dojci pa se mlijeko miješalo s krvlju i bilo ružičasto. Blago rečeno, odvratan prizor koji mi je utjerao strah u kosti jer sam postala svjesna da moja curica pije moju krv! Grozno! Zato kad sam rodila drugu djevojčicu, nisam se uopće usudila dojiti je. Neko sam vrijeme pomišljala da je dojim samo na lijevu dojku, no to me još više plašilo. Što ako mi se isto dogodi i sa lijeve strane? Tako da sam odustala od te glupe ideje i othranila je na umjetnoj hrani. Već se u samom početku vidjela drastična razlika između njih dvije: različito su napredovale, ova mlađa je bila dosta bolesnija od starije, vjerojatno iz razloga što nije kroz majčino mlijeko dobila one neophodne stvari pomoću kojih bi razvila kakav-takav imunitet. No da podcrtam cijelu tu priču o desnoj strani: kad sam neplanirano ostala ponovo trudna, ispostavilo se da trudnoća nije normalna. Riječ je bila o vanmaterničnoj trudnoći koja se zbivala - a gdje nego u desnom jajovodu. Kojeg su mi ga onda pod hitno kirurški odstranili. Nisam toj "slučajnosti" da se kod mene sve loše dešava s desne strane pridavala previše pažnje dok nisam saznala kako funkcionira mozak. Lijeva polutka mozga upravlja desnom stranom tijela i obratno. "Dobro, ako je tome tako, što onda ne valja s mojom lijevom polutkom mozga?" pitala sam se povremeno. No nekako se s godinama moje zdravlje pomalo stabiliziralo, naročito nakon što sam dobila djecu. To je svima bilo normalno, znali su mi govoriti da je uobičajeno da se majka toliko posveti svojoj djeci pa "nema vremena biti bolesna". Moram reći da mi je to bilo neprimjereno objašnjenje, ali iz mog primjera kao da je bilo istine u njemu... Moj je suprug samo - nestao! A onda se dogodilo nešto neplanirano - moj nevjenčani suprug s kojim sam bila u vezi već deset godina i s kojim sam imala dvoje djece, jednog je dana samo odlučio nestati. Otišao je na službeni put u Split i nakon tri dana mi je javio da se više ne želi vratiti k nama. Da će pokušati pronaći novi život u novom gradu. E tu sam pukla. Mislim da nema te bolesti koja bi me ovako dotukla kao što me dotuklo njegovo izdajstvo. Ubijala sam se silnim pitanjima bez odgovora: U čemu sam pogriješila? Kako nisam ništa prije primijetila? Ta moralo je biti nekih signala da se sprema otići od nas! Plakala sam danima, beznadno i neutješno. Danju kad su djevojčice bile u vrtiću, ja sam kod kuće samo plakala i pila sredstva za smirenje. Kad su one bile doma, suzdržavala bih se, jedva jedvice, vjerojatno uz pomoć sedativa koji su me umrtvljavali, do noći kada bi njih dvije spremila na spavanje a onda se ponovo prepustila suzama, samosažaljenju, bijesu, jadu i osvetoljubivim mislima. Bojala sam se budućnosti jer nisam imala stalan posao, financijski sam bila ovisna o Petru, tom svom gadu od nevjenčanog muža. Proklinjala sam i sudbinu i njega i željela mu svu nesreću svijeta. Često sam ponavljala riječi poput: Ne dao bog da ikada više nadeš neku ženu s kojom ćeš živjeti! Iako nisam bila pobožna, ni vjernik bilo kakve vrste, u takvim sam situacijama prelako zazivala Boga želeći mu nesreću. Kao da me baš Bog htio naučiti nečemu, nazvala me prijateljica Jasna iz Zagreba koja je već godinama bila na neokatekumenskom putu i - kako je govorila - preporodila se otkad je na njihov način krštena. Ja sam je uglavnom izbjegavala jer su sve njene priče o Bogu i Bibliji meni bile i odbojne i potpuno strane. No voljela sam je i cijenila i s njom održavala dobar odnos još od osnovne škole. Jasna mi je ušla u život - Bok, Lidija - čula sam njen glas iz slušalice. - Čuj, često mislim na tebe zadnjih dana. Što ima novo kod vas? Kako su djevojčice? Jeste ti i Petar dobro? - Petar je idiot, zbrisao je od mene i sada valjda živi s nekom kurvom u Splitu - odgovorila sam kratko i ljutito. - Ajoj! Pa kad se to dogodilo? - pitala je Jasna uzrujano. Ispričala sam joj sve i još koješta drugo, sve sam istresla iz sebe, sav otrov i žuč. - Bog će vam pomoći, ne brini, molit ću se za tebe i djevojčice - rekla je kao odgovor na moj dugotrajni monolog a ja sam opet osjetila nelagodu kako mi plazi niz kičmu. Kog vraga stalno spominje Boga? - Ako želiš, možda možeš naći posao u Zagrebu pa dođi s curicama k meni, dok se ne snađeš. Ja vas objeručke primam u svoj stan ako želiš... Ganula me svojom dobrotom i ljubaznošću kao da uopće nije osjećala moju neljubaznost koju sam iskazivala svaki puta kad bi mi spomenula Boga. Danima sam nakon tog razgovora razmišljala što da učinim. Završila sam Pedagoški fakultet no još nisam imala šanse dobiti posao u struci, ne u svom rodnom mjestu. Počela sam sanjariti o poslu u Zagrebu, o sigurnoj i stabilnoj plaći učiteljice razredne nastave. O lijepom stanu samo za nas tri ženskice. Zamišljala sam ih kako rastu vedre i pametne, kako pohađaju dobre škole i još bolje fakultete, da, sve sam to željela. Čak sam i oglase za posao pregledavala. Nisam našla ništa u struci ali nudio se posao u jednom uredu gdje su tražili osobu sa znanjem daktilografije i ruskog jezika, a to mi je odgovaralo jer sam znala oboje od toga, daktilografiju nešto slabije, ruski jezik malo bolje, pa sam se na oglas javila. Pozvali su me na razgovor. Ponadala sam se da nema baš puno kandidata sa znanjem ruskog i da mi je posao već zagarantiran, no još uvijek sam se nećkala. Bilo me strah promjene, grada, ipak me bilo strah da posao možda neću dobiti... A onda sam donijela odluku, iz nade i želje, iz bijesa i ljutnje, iz neke osvetoljubive namjere da Petru pokažem da mogu bez njega, da će meni u životu biti bolje nego njemu. Spakirala sam najosnovnije stvari za sebe i djevojčice i preselila s njima u Zagreb. Prvih sam dana živjela kod Jasne, a onda našla stančić, mali podrumski, jer je bio najpovoljniji, no bio je dobar za nas tri. Tek ponekad bi curice pitale gdje je tata, a nakon preseljenja su pitale kada ćemo se vratiti doma. lzmišljala sam kojekakve odgovore, a one bi zašutjele i zaigrale se jedna s drugom kao i uvijek. Znala sam da ih malo zapostavljam, no bile su tako dobra djeca da sam se i sama čudila kako mi uspijeva s njima sve to prebroditi. Ali najvažnije u svemu je bilo da sam posao ipak dobila! Još sam samo morala usavršiti svoje znanje rada u Wordu i Excellu a to mi nije bio neki problem. Jasna mi je obećala da će me upoznati sa svojim prijateljem iz katekumenske zajednice koji je bio vrlo vješt na kompjuteru. Jedno mi je popodne Jasna došla pomoći srediti stan do kraja da ga napokon malo uljepšamo. Morala sam priznati kako je ona imala smisla za dekoriranje prostora iako se nikada nije školovala za to. Objasnila mi je to: - Ja ti uvijek uređujem crkvu za naša okupljanja. Odem rano ujutro, već u pet sati na veletržnicu gdje nađem puno cvijeća po povoljnim cijenama i aranžiram ga po volji. I još mi za doma ostane. Pa vidjela si kako mi je stan uvijek pun cvijeća?! - Da, baš je lijepo. Ja nemam smisla za dekoriranje, kao da imam dvije lijeve ruke... - Ma ne brini, imaš ti druge vještine. I inteligenciju, ne zaboravi - nasmijala se a i ja sam se nasmijala jer je ona u školi uvijek kaskala za mnom što se tiče ocjena, no kao što sam primijetila, to joj u životu nije puno smetalo. A meni moje petice baš nisu puno pomogle. Ispala sam totalna glupača, kako me samo lako Petar preveslao. Dođi na našu subotnju misu - Jednom dođi na našu subotnju misu, možeš i curice povesti, pa da vidiš kako nam je tamo lijepo. Ja se uvijek dobro osjećam kad sam tamo. Smirena sam i među dobrim i dragim ljudima sam. A usput možeš vidjeti kako ja to ukrašavam crkvu - molećivo me gledala i nagovarala nježnim glasom. Bila sam tvrdokorna. No malo-pomalo, družeći se s njom i njenim prijateljima iz zajednice, pomišljala sam da možda ipak odem jednom ili dva puta. Njen me prijatelj Želimir, koji me je naučio raditi na kompjuteru, uopće nije nagovarao kao Jasna no bio je zaista izuzetan mladić, pristojan, fin, pošten. Nije htio da mu platim poduku, samo je odgovarao na moja navaljivanja odmahivanjem glave. Jasni sam se požalila i pitala je kako da mu se odužim, a ona se nasmijala. - Bog će mu to platiti, ne brini se zbog toga toliko. A Marijana me pitala hoćete li ti i cure navratiti do njih? Njenim su se kćerima svidjele tvoje curice i rekle su da bi se opet rado igrale s njima. - Može, sviđa mi se ideja. A i one mi se jako sviđaju. Baš su fino odgojene i vidi se da nisu razmažene. Kada je mislila da se nađemo? - zanimalo me je. - Sutra, prekosutra prije mise, svejedno. Imaš njen broj pa se dogovorite. I dogovorile smo se za subotu jer sam ja petkom obično bila umorna od cijelotjednog posla a do subote bih se već odmorila. Dogovorile smo se naći kod njih za ručak jer su oni imali veliku kuću u predgrađu, a ja sam obećala da ću napraviti neki fini kolač i donijeti. I zaista, i ručak i igranje, sve je prošlo u najboljem redu, a onda se, negdje predveče, u Marijanu malo uvukla nervoza. Shvatila sam da se želi spremiti za misu a bilo joj je neugodno izbaciti goste iz kuće. Zato sam sama rekla kako je vrijeme da krenemo, no ona se pobunila i pozvala nas da idemo svi zajedno do crkve. U tom sam trenu, onako nekako razgaljena od lijepoga i ugodnog popodneva provedenog s njima, pristala ići na misu. Nisam ni znala da je to jedna velika prekretnica u životu i da će mi ta odluka spasiti život. No sve po redu. Radila sam već godinu dana ali samo na ugovor, nisu me još bili spremni primiti u stalni radni odnos; moja starija djevojčica Valeri već je krenula u prvi razred kad sam počela osjećati da mi se zdravlje pogoršava. Počelo je sa želučanim tegobama pa su mi liječnici preporučili dijetalni način prehrane i smanjenje količine hrane koju unosim. Rekla sam im da sam sklona prežderavanju i da se to, na sreću, nije odrazilo na moju kilažu, no očito na želudac jest. Sumnjali su na gastritis i kad sam došla na gastroskopiju, liječnik koji me pregledavao našalio se sa mnom: - Sigurno vas muž jako ljuti kad vam je želudac u tako lošem stanju - nije me gledao dok je to govorio, gledao je u monitor, no da je vidio moj izraz lica, vjerojatno bi mu prisjela ta nevina šala. Da. Jako me ljuti, još uvijek me jako ljuti što me ostavio tako kao psa na cesti, ma što, ni psa ne bi tako ostavio, znam koliko ih je volio, možda si je i nabavio jednog sada, u tom njegovom novom i boljem životu. Uzdahnula sam nezadovoljno, u biti je liječnik imao pravo, zbilja me ljutnja na muža koji mi nikada nije bio muž dovela do stanja u kojem se sada nalazim. Božji su putovi nesagledivi Kada su bile gotove sve pretrage, natjerali su me da im obećam da ću jesti zdravije. - Molim vas, za vaše dobro, a vjerujem i za dobro vaše djece, kuhajte više povrća, laganih juhica, lešo meso ili ribu, a strogo izbjegavajte tešku i prženu hranu - mljela je moja liječnica dok mi je pisala recepte za lijekove. - I javite mi se na kontrolu za šest mjeseci da vidimo u kakvom će vam stanju tada biti želudac. I svakako pazite da pijete dovoljno tekućine. Koža i sluznica pokazuju simptome dehidriranosti. Imala sam osjećaj da bi me najradije ispljuskala što sam tako neodgovorna prema sebi i prema djeci, no ona nije bila samohrana majka podstanar i lako je njoj dijeliti savjete. Kako sam mogla uopće imati snage za bilo kakvo kuhanje uz posao i u uredu i u kući, i dvije male curice kojima je trebala svakodnevna pažnja i čista odjeća? Požalila sam se Jasni. - Želiš li da ti ja skuham ponekad neki lagani ručak? Da svratim do tebe i pomognem ti sa curama i s rubljem? - pitala me kao da me pita nešto sasvim obično i svakodnevno, kao da nema nikakvih prepreka zbog činjenice da živi na drugom dijelu grada. - Ne moraš se mučiti zbog mene, molim te. Ionako te prečesto iskorištavam kad mi pomažeš odvesti cure na treninge. - Kao da je to meni problem, molim te, ne zanovijetaj - nasmijala se dobroćudno. - Da, Bog će ti sve platiti, Znam - odgovorila sam joj šaljivo i prikriveno podrugljivo. - Da, naravno. Božji su puti nesagledivi. Nego, idemo li na misu u subotu? - pitala me jer sam već nekoliko puta bila s njom i njenim prijateljima na misi. Svidjelo mi se jer su se djeca tamo igrala s drugom djecom koja su bila i mirnija i pitomija nego ona s kojom su išle u školu i u vrtić. I cure su voljele ići tamo, no smetalo me što su me počele propitkivati o Bogu a ja sam, nevješta u toj temi, odgovarala kojekakve bedastoće. Jednom mi je čak mlađa kćer Vita rekla da će pitati Jasnu jer da ja ništa ne znam. Laknulo mi je jer sam upravo to i željela - izbjeći tu temu po svaku cijenu - a Jasna je ionako uvijek bila spremna govoriti o Bogu, njegovim zakonima i citirati Bibliju. Temperatura mi nije prolazila Primijetila sam da se mijenjam pomalo u odnosu na Bibliju i poimanje Boga. Slušajući ih tamo, na tim misama, u zajednici, gledajući ih kako su vedri i raduju se tuđoj sreći, shvaćala sam da mi moj skepticizam i moja navodna inteligencija samo odmažu u životu. Jer, zapravo sam često bila u situaciji da sam bila zavidna drugima koji imaju više, koji su bolji od mene, pametniji, uspješniji. Čak sam i djecu počela procjenjivati kroz tu neku svoju izvitoperenu prizmu. Kad sam vidjela da su druge djevojčice bolje i uspješnije na ritmici od moje male Vite, bila sam ljubomorna i u mislima osuđivala roditelje kao da su oni krivi, kao da su njihova djeca predobra jer ih se forsira pretjeranom ambicioznošću. A kada su neka djeca bila uspješnija u školi od moje Valeri, uh, to mi je bilo teško za podnijeti jer sam ja bila najbolja u svojoj generaciji a onda sam se nadala i očekivala da će i Valeri biti takva. Ta nju sam čak i dojila, bila je i zdravija i pametnija od mnogo dojenčadi koja su dolazila na kontrole kad i mi! Iako su me na poslu cijenili kao pametnu i vrijednu radnicu, još uvijek me nisu zaposlili na neodređeno nego su me držali ovako u neizvjesnosti, na kratkoj uzici. I to me stanje izluđivalo i mrzila sam ljude koji su me doveli u nepravedan položaj. Vjerojatno su se uz sve te situacije u kojima sam se grizla i osjećala ljubomoru, moji problemi sa želucem nastavili. Odnosno, na prvoj kontroli morala sam priznati liječnici da se baš nisam trudila s prehranom, a da su mi lijekovi ionako teško padali na želudac pa sam ih nerado uzimala. Liječnica je valjda imala dobar dan jer me nije niti napala niti kritizirala nego me mirno saslušala i rekla da je moje stanje za sada u granicama normalnog i očekivanog i neka se i dalje trudim s prehranom i da se vidimo na slijedećoj kontroli. Otpuhnula sam s olakšanjem, bojala sam se njene reakcije, no sve je dobro prošlo. Pomislila sam da ću se od sada na dalje ipak više truditi i da će sve biti bolje kad slijedeći put, za šest mjeseci, dođem k njoj. Ali nije prošlo ni dva mjeseca kad sam ipak morala k njoj. Imala sam neku glupu temperaturu koja nikako nije prolazila. Nije bila visoka i nije bila stalna, ali je ipak moralo biti neko upalno stanje kad se tako povremeno pojavljivala. Tako su krenule pretrage: od krvi i urina, rendgena pluća, brisa grla i nosa, sve je uglavnom bilo u redu, no temperatura se uporno vraćala. Nakon nekoliko tjedana počele su lagane glavobolje. To je liječnicu navelo da su možda uzrok upaljeni sinusi, no i tu je sve bilo u redu. Nakon toga morala sam i do otorinolaringologa i do zubara da i oni provjere u kakvom sam stanju. I tu je sve bilo u redu. Ja sam već ludila, no Jasna me tješila. - Bit će sve dobro, vidjet ćeš. Temperatura će samo nestati kao što je i došla. Možda ti to Bog liječi dušu kroz bolest tijela, a u takvim se situacijama ništa ne može dijagnosticirati. I onda ćeš samo jednoga dana shvatiti da si zdrava i zahvalit ćeš Bogu na pomoći. Došlo mi je da je pošaljem k vragu, ali nisam. U jednom sam se trenu sažalila nad njome, čak sam osjetila i ljubav za nju, neki novi i neobičan osjećaj, kao nikada prije. Toliko je bila dobra i strpljiva sa mnom iako sam je stalno odbijala. Malko mi se zavrtjelo u glavi nakon tih misli, oblio me znoj pa sam sjela da odahnem. Nadala sam se da će to brzo proći, no nije prolazilo. Tako sam slijedećeg dana opet osvanula kod svoje lječnice koja je sada odlučila da će me poslati kod neurologa. "Oh, gdje je tome kraj?!" - pitala sam se već iznurena neuspjelim pokušajima. Počelo me mučiti što puno izostajem s posla, vidjela sam da me šefovi poprijeko gledaju. Strašna dijagnoza Bojala sam se otkaza, odnosno da mi neće produljiti ugovor a moji su se troškovi u zadnje vrijeme povećali jer sam dosta potrošila i na lijekove i na raznorazne pretrage. Psovala sam u sebi, samo mi je još taj strah trebao koji mi je pogoršavao ionako loše stanje. Onog dana kad sam trebala otići do neurologa, stanje mi se pogoršalo jer je temperatura opet malo poskočila i došla gotovo do 38. Slomljena, ležala sam u krevetu i sklopila ruke kao da molim. Osjetila sam olakšanje pa sam ostala u tom položaju još neko vrijeme da vidim što će se dogoditi. Iz minute u minutu sve sam se više opuštala, a onda zaspala mirno kao beba i probudila se odmorna i bez temperature. - Vidiš, da si izgovorila koju molitvu, bilo bi ti još bolje - nasmiješila sa Jasna kad sam joj ispričala što se dogodilo. No termin kod neurologa sam propustila i zakazala novi. I opet sam dobila temperaturu, samo dan ranije tako da sam odmah reagirala sklopljenim rukama i s nekoliko molitvi koje sam čula na neokatekumenskim okupljanjima. Temperatura se zaista i povukla tako da sam napokon mogla obaviti i taj pregled, ili bolje rečeno preglede jer su me poslali i na EEG i na Doppler krvnih žila i još jednom na rendgen glave. Napokon su našli nešto, no neurolog nije bio siguran pa me poslao još i na CT. Kad sam napokon došla na red i za tu pretragu, sa svim nalazima sam otišla do bolnice, do jednog vrhunskog neurologa kojem me poslao moj "nesigurni" neurolog iz Doma zdravlja. Sjela sam pred starijeg gospodina i pružila mu sve papire i nalaze koje sam imala i on ih je neko vrijeme proučavao. - Da, to je tumor na mozgu. Nema sumnje. Najbolje će biti da se javite sutra u bolnicu s uputnicom pa ćemo vas pokušati izliječiti. Imate dobre šanse, no nikad se ne zna... Ja sam nakon njegovih riječi pala u stanje teškog šoka. Užasno me zaboljela glava i počelo mi je sijevati iza očiju. Najgroznija bol koju sam ikada osjetila. Imala sam osjećaj da mi se život završava i da će kraj biti izuzetno bolan. Kroz glavu mi je projurilo toliko misli a tijelo protresao iskonski strah. Što će biti s djevojčicama? Zar nisam premlada za smrt? Ni u jednom mi se trenu nije javila misao da ću biti dobro, da ću preživjeti, da ću ozdraviti. Strašan je to sud bio dobiti takvu zloćudnu bolest. Neurolog kao da je vragu iz torbe izašao, nije imao nimalo sućuti ni empatije, još mi se podrugljivo nasmijao kad je vidio moju paničnu reakciju. - No, no, nije tako strašno. U današnje se vrijeme tumori s mozga dosta uspješno odstranjuju i sve je više preživjelih s vrlo malim posljedicama, ne brinite. Današnja je kirurgija toliko precizna da se jako rijetko događa da se ošteti neki neželjeni dio mozga, no jedino me zabrinjava što je tumor na lijevoj polutki... - Kako to da nije na desnoj? Meni su sve bolesti uvijek bile na desnoj strani tijela? - buncala sam skoro obnevidjela od straha. - Pa lijeva strana mozga je odgovorna za desnu stranu tijela... - Znam! - skoro sam viknula. - Pa ima li onda to kakve veze s mojim bolestima? Ali ja se ne znam moliti Neurolog me dosta tupo gledao a ja sam mu na brzinu nabrojala sve svoje bolesti desne strane u nadi da će mu to dati neki podatak pomoću kojeg će me čudesno izliječiti. Osjećala sam se kao da nikada nitko nije došao na tu spasonosnu ideju koju sam ja sada silom željela stvoriti u svojoj i u njegovoj glavi. Gledajte, gospođo, vaše upale grla nemaju puno veze sa mozgom već s bakterijama i virusima koje su ih uzrokovale. Isto tako svi drugi problemi koje ste imali su posljedica raznih drugih, neovisnih čimbenika, tako da vas molim da se smirite pa da se dogovorimo kada ćemo se ponovo vidjeti. - Dobro, javit ću vam se... - pokupila sam svoje papire i izjurila iz ordinacije. Ne sjećam se puta do kuće, samo trenutka kada sam ušla kroz ulazna vrata i srušila se na pod u hodniku. Jasna, koja je pričuvala cure, brzo je izjurila iz sobe i prestravljeno me gledala. - Imam tumor na mozgu - prošaputala sam kako cure ne bi čule, a ona se istog trena počela moliti Bogu. Kasnije, puno kasnije, kad su cure već spavale, nas smo dvije sjedile pokraj okićene jelke u uglu sobe. Lampice su zujavo žmirkale a ja sam na šarenoj svijetlosti promatrala Jasnino lice. Gledala me s toliko suosjećanja da sam skoro zajaukala. Ali plakala sam gotovo cijelo popodne. I večer. I više nisam imala suza. No strah je ostao. Grozan strah da ću ubrzo umrijeti. Grozan strah da će moje djevojčice biti siročad jer ih njihov otac baš nikada nije želio kod sebe. A ja ne bih željela da one žive s njim. Nikada! - Jasna, možeš li se brinuti za moje cure ako ja...? - Šššš, prestani, neće se tebi ništa dogoditi. Slušaj što kaže Jakovljeva poslanica 5:14-15 - "Boluje tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika." - Misliš da ću ozdraviti pomoću molitve? Kako da u to povjerujem? Moram li ići u crkvu pa da me tamo mažete uljima? - pitala sam hvatajući se za svaku slamčicu, u isto vrijeme ne vjerujući da je to moguće. - Ne, nećemo te mazati. Ali uz molitvu sve je moguće. Znaš li priču o Edith Piaf? - Ne. Znam za nju, ali ne znam ništa o njoj - odgovorila sam zbunjeno očekujući nastavak. - Ona se rodila u velikoj bijedi, majka joj je bila barska pjevačica a otac ulični cirkusant. Odrekli su je se i poslali da živi sa bakom koja je bila, ni manje ni više, nego madam. Vodila je bordel tako da je ta mala djevojčica od najranijih dana bila okružena kurvama i njihovim mušterijama, a sam bog zna kakvim sve još pokvarenim ljudima. Mislim da je od treće godine bila slijepa, najvjerojatnije je uzrok bila upala rožnice. No, vid joj se vratio nakon što su prijateljice njene bake bile na hodočašću na grobu Svete Male Tereze. Iskrena molitva spasila je tu prekrasnu dušu koja je u povijest ušla kao najosjećajnija pjevačica svih vremena. Prvi sam puta čula tu priču koja me zatekla u ovakvom stanju koje nikome ne bih poželjela. Bila je to gotovo božićna priča u predbožićno vrijeme. Željela sam vjerovati, željela sam nadati se i ozdraviti! - Ali ja se ne znam moliti - gotovo sam zajecala. - Nije to neka umjetnost, važno je da dolazi iz srca i da se moliš iskreno i da se molitvi potpuno predaš. - Ali daj mi neke riječi, neke rečenice, molim te... - zavapila sam. - Eto, već se moliš - nasmijala me Jasna svojom primjedbom. - Moram se moliti Bogu, a ne tebi?! - Ma naravno, malo se šalim kako bih te oraspoložila. Bit će sve u redu. Zagrlila me i ja sam dugo, dugo uživala u toplini tog zagrljaja. Ostala je spavati kod nas. Ja sam se uvukla k svojim djevojčicama u krevet, a Jasna se smjestila na kauč na kojem sam inače ja spavala. Ubrzo sam čula kako tiho hrče. Mislila sam da neću moći uopće spavati, no shvatila sam da sam zaspala kad me probudilo tiho mrmljanje. Otvorila sam oči i u mraku vidjela Jasnu kako kleči na podu, laktova oslonjenih na kauč i tiho izgovara neke molitve. Nemate vi nikakav tumor Slijedeće sam se jutro probudila bez temperature. Otišla sam do svoje liječnice i zamolila je da mi preporuči još nekog neurologa jer sam željela dobiti drugo mišljenje. Nije bila baš oduševljena tom idejom, no ipak me uputila u jednu privatnu kliniku. Gospođa koja me tamo dočekala, pregledala je moje nalaze i u osnovi se složila s dijagnozom, no preporučila mi je još neke pretrage koje bih kod njih mogla obaviti. I masno platiti, naravno, što sam odbila. Opet sam sumnjala u njenu procjenu pa sam samoinicijativno otišla do jednog neurologa kojeg sam našla preko telefonskog imenika. No nažalost, i on se složio sa dijagnozom. To mi je poljuljalo svu nadu da je možda došlo do pogreške. Vrativši se kući, klonula sam duhom, no morala sam se izvući iz tog stanja zbog Valeri i Vite. - Jasna me nazvala i rekla da će se i ona i ljudi u zajednici moliti za mene, a ja neka pokušam zaboraviti na sve, posvetiti se svojim curicama, pečenju kolača i blagdanskom raspoloženju. Nije mi bilo lako, no zaista sam se trudila. Čak sam i na prehranu pazila, izbjegavala sam svu nezdravu hranu, ma gotovo da sam postila. Bilo mi je teško ispočetka, a onda kao da sam živnula. Počela sam se osjećati zbilja puno bolje. Dani su prošli, sada mi se čini, u trenu. Završili su zimski praznici, Valeri se vratila u školu a Vita u vrtić. Čak sam i ja počela ponovo raditi. A onda me jednog dana nazvala moja liječnica da me pita kako sam. Zabrinula se za mene jer nisam došla po uputnicu za bolničko liječenje. Malo sam se snuždila i pomislila što me još tamo čeka. I krenula sam sve redom: po uputnicu, na nove pretrage, ponovo sa nalazima kod neurologa u bolnicu. A onda se taj stariji gospodin ponovo iskazao svojom ljubaznošću. - Dobro, gospođo, pošto ste vi došli? Samo mi tratite vrijeme. Vi ste potpuno zdravi i ne razumijem tko vas je poslao k meni?! - Molim!? - uzrujala sam se i najradije bih ga ispljuskala. - Vi ste mi rekli da imam tumor na mozgu i da dođem, da ćete me operirati! - Nemate vi nikakav tumor, smijurija. Ovi su nalazi uredni! Pokažite mi stare nalaze. Sve što sam imala kod sebe, gotovo sam bacila pred njega. Uopće nisam gledala što radi. Moje su se misli potpuno usredotočile na tu nevjerojatnu mogućnost - da sam možda ipak zdrava! Dok je doktor mrmljao i čudio se, ja sam u duši pjevala. Zahvaljivala sam i Bogu i Jasni i svima koji su molili za mene. Uspjeli su! Ja sam živa, zdrava i tako će biti još dugo, dugo... Ne sumnjam više! Tada je liječnik nazvao nekoga. Dvije su osobe u bijelim kutama ušle u njegovu ordinaciju i sada su svi troje vijećali proučavajući nalaze. Pogledavali su me sumnjičavo, no sve im je bilo pred nosom, samo što oni nisu u to željeli vjerovati. Naravno da su zaključili da su nalazi morali biti krivi, nisu oni mogli pogriješiti. A ni Božje milosrđe nisu uvažavali, znala sam. No, ja sam od toga dana nova osoba. Meni je Bog pružio nov život, novu šansu i ja sam znala da ću je objeručke prihvatiti. Jasna je bila prva koju sam nazvala i kad je čula rasplakala se od sreće i promrmljala: - Bog je uistinu svemoguć!
Dragi moj Aleks, hajde odvoji pet minuta za dogovor oko mora! - gotovo sam preklinjala svojeg zaručnika Aleksandra prije odlaska na posao, uz jutarnju kavu. - Ne razumijem što se oko toga više imamo dogovarati!? Idemo u hotel o kojem smo pričali, na sedam dana. Vidiš da žurim. A i ti bi mogla požuriti da opet ne zakasniš. Misliš da će ti ponovo tolerirati kašnjenje? Opet me je "zgasio" svojom izjavom. Nikada nisam pristala na hotel koji je on predložio, kao ni na lokaciju na Jadranu gdje se taj hotel nalazi, a što je najvažnije, na sedam dana boravka na moru. On je izašao s prijedlogom, a ja sam odmah u startu govorila da želim duži boravak na moru i drugu lokaciju, bliže mojoj sestri koja će se uskoro poroditi, te nadasve opušteniji odmor na moru kao što je u kamp kućici mojih roditelja, a ne u nekom uštogljenom hotelu. Voljeli smo se od rujna do lipnja ove godine, nekih desetak mjeseci. Veza nam je bila intenzivna, svakodnevna, tako da smo zaključili kako želimo život provesti zajedno. Bio je predivan, pun nekih otmjenih manira koji su mi u početku imponirali, tim više što je moj prethodni dečko bio klošar. Oblačio se u neke dronjke i takav dolazio pred mene nakon mojeg radnog vremena, a radim u otmjenoj firmi i obučena sam super elegantno. Okruženje u kojem radim doživljavalo je mojeg bivšeg kao vozača ili neko potrčkalo koje uskače kada treba. Nisam imala petlje reći im da je to moj dečko. Možda je bolje što je to tako završilo, jer bivši i meni osobno više nije odgovarao kao takav, a mijenjati se nije htio. Bio je previše neuredan i nonšalantan za moj svijet. - Aleks, možemo sada razgovarati? - obratila sam se zaručniku nakon posla. - Naravno, ljubavi moja! - rekao je i počeo me dirati onako kako se ne radi ako hoćeš razgovarati. Opet sam bila zbunjena i kao da mi se počeo otvarati jedan novi lik mojeg dragog Aleksandra. Više nisam znala kako ga prisiliti na razgovor o nečemu što on smatra obavljenim, a ja ne. Samouvjeren i prepotentan Otišli smo na more. U "njegov" hotel i na "njegovu" lokaciju jer po njemu, tako smo se dogovorili, a po meni, izvršio je teror nada mnom, jer nikada nisam rekla da ja to isto želim. Prvi puta sam doživjela razdor u našoj "prekrasnoj" vezi, kako smo je često nazivali. Jednostavno, nije bilo vremena za neka druga dogovaranja, jer je to on smatrao riješenim. Imali smo sreću što smo se svako kod svojeg poslodavca izborili za isti datum početka korištenja godišnjeg odmora. To je zaista sreća! Moramo krenuti, a on je odredio gdje. Hotel i plaža su prekrasni! Dobro je to Aleksandar odabrao! Na koncu, i ja sam vidjela te ljepote u prospektima. Nikada mi nije na pamet palo reći da je njegov odabir bezveze ali ja hoću boraviti duže vremena na moru uz jeftiniji smještaj! To mu nisam uspjela reći jer mi nije dozvolio. Opterećen obvezama na poslu, a naročito dotjerivanjem prije posla, nije imao vremena za razgovor sa mnom o mojim željama i planovima. Samouvjeren i prepotentan, kakav jest, smatrao je da donosi najbolje odluke. Ali, hotel i plaža su super, pa idemo uživati. Tu smo. O tome kako trebamo donositi odluke o ljetovanju pričat ćemo kasnije, a kroz narednih godinu dana valjda će se nekako naći vremena! Upoznali smo se na elegantan i profinjen način, kada sam mu odmah rekla da bivšeg dečka ostavljam zato što je aljkav, neuredan i ne prihvaća konvencije po pitanju osnovnog ponašanja i odijevanja. Mislim da me predoslovno shvatio, jer on je krajnja suprotnost bivšem. Oboje radimo u dobrim tvrtkama i svakodnevno se vrlo elegantno oblačimo radi posla. Pričala sam mu o tome kako od malena provodim ljeto na moru, i to mi jako puno znači, te imam cilj svake godine što više vremena provesti na moru. Gledao me je s odobravanjem, bez konkretnih komentara. Meni je to bio znak odobravanja. I sada ovakav problem! Ne želim i neću na moru biti samo sedam dana! Ok. Uživat ćemo sedam dana, a onda ću mu reći da ja ostajem kod sestre, a može i on ako želi. Unaprijed sam znala da neće ostati, jer kod sestre ne bi imao komfor na koji je navikao. Taj njegov komfor mi je u zadnje vrijeme zaista počeo ići na živce. Kada bih mu spomenula nešto u tom pravcu, prekidao me ljutito u smislu "tko bi meni udovoljio, bivši je bio prealjkav, on je preuredan". Nisam mogla vjerovati onome što je bilo očito, da tek sada, kada je u pitanju ljetovanje, moja veza sa zaručnikom dolazi u pitanje. Razvrgnuti zaruke? Prerano! Što bi rekli roditelji, moji i njegovi? Njegovi vole mene, moji vole njega. Koji je razlog za prekid? Moj hir po pitanju ljetovanja? Moja rođena majka, kojoj sam sve na svijetu, rekla bi: "De, dijete, prilagodi se malo. Kada ćeš opet naći tako krasnog dečka?" Što mi je trebalo upoznavanje njegovih roditelja i upoznavanje njega s mojim roditeljima? Valjda prorade neki hormoni kada se želiš udati i imati djecu, pa hajde, obavimo sve što se od nas očekuje! A što je tu fantastično? Hotel je dobar, plaža je dobra. Po zanimanju sam fotografkinja umjetničke fotografije. Aleksandar to nikada nije ozbiljno shvaćao. Za njega je jedini ozbiljni posao bio nešto konkretno, kao na primjer arhitektura. On je diplomirani inženjer arhitekture. Kada bih u slobodno vrijeme fotografirala razne situacije i događaje, govorio je da nisam normalna jer radim izvan radnog vremena. Nije shvaćao moju profesiju: trebaš uhvatiti pravu stvar u pravo vrijeme. Mislila sam, s vremenom će on to shvatiti. Bit će prilike da mu objasnim. Osobno bi mi bilo drago da me poticao na individualna snimanja i na osnivanje vlastite firme s tom djelatnosti, jer očito je da moje fotografije firma u kojoj radim prodaje po tko zna kojoj cijeni, a ja dobivam plaću koju dobivam. Ali ne. Kad god bih nešto snimala, govorio je da radim prekovremeno, a firma mi to ne plaća. Nabio mi je kompleks osobe koja puno radi, a poslodavac to ne uvažava. - Kakav fantastičan prizor! - oduševljeno sam uskliknula prvu večer na plaži. - A što je tu fantastično? - pitao me Aleksandar, ne shvaćajući o čemu govorim. - Pa vidiš ovaj zalazak sunca! - Zalazak kao zalazak! - rekao je nonšalantno, dodavši: - Već smo trebali biti u sobi i dotjerati se za večeru! Požuri, nemoj da zakasnimo! - Vidi, Aleks, ja želim uhvatiti još nekoliko prizora, strpi se, molim te! Obući ćemo se za čas. - Nema tu vremena! Požuri! A ti si na godišnjem odmoru, zar ne? - Pa, dragi moj, zar ne znaš za onaj natječaj za najbolju fotografiju zalaskla sunca? Pričala sam ti o tome. Mislim da sam jako dobar kandidat! Nikako nisam mogla s njime Ma daj, kao da će to tebi pripasti? - A zašto ne? Pa već sam dobila dvije nagrade! Hoćeš reći da moje fotografije nisu kvalitetne? - Ma ne, ali, ovo je ipak nagrada malo većeg značenja. Znaš kako to ide. Ako nemaš vezu, uglavnom ne uspiješ. - Zašto ne bih pokušala? Ništa me ne košta. Hajde u more. Da uslikam tebe i zalazak sunca. - A ne. Nisam ti ja neki maneken koji želi da ga fotografiraju. - Vidjet će se samo obrisi tvojeg tijela, jer sunce je iza tebe. Ti si samo sjena. - Ne, ne. Kasnimo na večeru! - Idi ti, a ja ću fotografirati. - Pa ne mogu sam. - Onda ostani sa mnom. - Propada nam večera koju smo skupo platili. - A što sam ti ja govorila? Nisi me slušao. Nisam htjela hotel i večere za koje se moram oblačiti kao klaun, dosta mi je toga u firmi. Ovdje je more, sunce i trebamo biti prirodni! Tako mi je svejedno što ću jesti. Zapravo, uopće nisam gladna. Idi na tu svoju večeru i najedi se! - Ne mogu sam, shvati me. Idemo, mooolim te! Otišla sam s njim na tu glupu večeru. Pokušala sam pričati o mojim željama za provođenje ljeta ali ne, sve je završilo dobrim seksom. Prošlo je sedam dana i trebali smo ići kući. On je bio uvjeren da idemo zajedno. Ja sam odlučila da ostajem. On to nije znao jer ne čuje što mu govorim. Selim se kod svoje sestre Sandre koja treba roditi za dva dana. - Helena, jesi li se spakirala? Trebamo napustiti hotel uskoro! - Jesam, odavno! Selim se kod Sandre. - Ma nemoj?! Otkud sad odjednom? - Ništa nije odjednom. Govorim ti to mjesecima. a ti me ne čuješ! - Znači, ja sam trebam organizirati naše svatove? - Koje svatove? Zar ne vidiš da imamo problema? - A tko ih nema? Zar dovodiš u pitanje naše svatove? - Pa bolje sada nego nakon što se vjenčamo! - O čemu pričaš, draga Helena? - Evo o čemu: ostani sa mnom kod moje sestre Sandre još tjedan dana i sve ćemo riješiti - objesila sam mu se oko vrata, a on se držao kao kip s rukama prema dolje i isti čas mi je bilo žao što sam učinila takvu gestu. - Znaš da kod nje nemamo osnovne uvjete za normalno funkcioniranje! Kako možeš to od mene tražiti? - Ajde, bok! Vidimo se kod kuće ali ne znam kada. Da si me slušao, znao bi da želim duuugo biti na moru. Sandra je rodila prekrasnog dječaka! Aleksandar me zvao svakodnevno, govoreći kako mu nedostajem i jedva čeka moj povratak. Nikada nije pitao za Sandru. Išla sam na Sandrinu plažu i navečer "lovila" zalazak sunca. Ne samo zbog moguće nagrade, nego zato što cijeli život volim i gledam zalazak sunca. Još u vrtiću, kada nam je teta govorila da slikamo što god tko hoće, ja sam slikala zalazak sunca, jedina u svojoj grupi! Ostala djeca su slikala mamu, tatu, drveće i svoju sobu. Inače, Sandrina plaža je i moja plaža. Ona tu živi već deset godina, a ja sam svake godine ljetovala ili kod nje ili s roditeljima u kamperici, te gledala sunce kako zalazi u more, uvijek prošarano tankim crtastim oblačićima raznih boja. Tu večer neko društvo je igralo picigin, a u pozadini je sunce padalo u more. Sunce je imalo izgled prerezane lubenice, a posred njega se pružao tanki, plosnati oblačić ljubičaste boje, obrubljen narančastom crtom! Požurila sam uslikati takav jedinstven prizor. Odjednom je jedan dečko iz društva razigranog picigina skočio i taman mi se našao u kadru ponovljenog snimka. Nesvjesno sam pogledala u njega, kao i on u mene, pa sam mu lijepo objasnila da mi se slučajno našao u kadru. Ispričao se što smeta, a kada sam mu pokazala fotku, oduševljenje nije mogao prikriti. Kada je bio u skoku, našao se posred zalazećeg sunca, pa je izgledalo kao da leti i svojim prekrasnim tijelom savladava nama poznatu silu težu. Upoznali smo se. On se zove Gabrijel. Jako zgodan i drag dečko, dosta mlađi od mene. Odmah sam mu fotku poslala na njegov e-mail, ali mu i obećala jednoga dana poslati je poštom u papirnatom obliku u formi postera. - Ne treba gospođo, to vas košta, a ja nemam novaca... - Gabrijel, nemoj me persirati na "vi". Ja jesam starija, ali ne toliko ... - Oprostite, nisam tako mislio. - Ajde dobro. Nudim ti posao. Ako me još jednom osloviš s "gospođo vi", gubiš posao, važi? - Dobro Helena. Što mogu raditi za tebe i kako znaš da hoću? - u trenu se preobrazio iz nekog klinca u zrelu mladu mušku osobu! Hoćeš biti moj maneken? - Ne znam da li hoćeš, ali meni bi bilo jako drago kada bi htio i mogao biti moj maneken. - Da? A što od mene očekuješ u tom slučaju? - Ništa posebno. Budi mi na raspolaganju jedan sat prije zalaska sunca i motaj mi se ispred kamere. Dovedi i djevojku ako želiš. - Nemam djevojku. - Nije važno. Onda neku prijateIjicu. Zagrlite se ispred zalazećeg sunca i još dobijete plaću za to. - A, vidjet ću... - Hoćeš - nećeš, neću ja čekati. Naći ću nekoga drugog, iako bih htjela raditi s tobom. Tako si mi simpatičan na prvi pogled. Valjda zato što si mi tako spontano uskočio u kadar. Rekla sam mu da će fotke biti objavljene i izložene na izložbi umjetničke fotografije, a njegovo ime može biti objavljeno ili ne, ovisno o njegovoj želji. Mali je zaista presladak! Krupne plave oči s dugim trepavicama čine ga još mlađim. Ima tijelo pravoga, odraslog muškarca. Ipak sam ga pitala za godine, tim više što sam primijetila kako me odmjerava od glave do pete, i to ga uzbuđuje. - Koliko imaš godina? Pitam tek tako da znam možemo li raditi. - O, imam ja godina, više nego što izgleda. Imam dvadeset i pet. Nitko mi ne bi dao toliko zato što sam cijeli život bio štreber, nisam se trošio na noćni život i poroke, a sada sam magistar informatike. - Bravo, mali... [caption id="attachment_1773" align="alignleft" width="300"]Ostavila sam zaručnika, pa saznala da sam trudna Ostavila sam zaručnika, pa saznala da sam trudna[/caption]- Ti nisi za mene gospođa vi, a ja nisam za tebe mali, važi? - rekao je ljutito što je meni bilo komično, međutim, zagrlio me čvrsto i poljubio pravo u usta, dugo i jako lijepo. Uzvratila sam. Smračilo se, a mi smo ostali sami na plaži do iza ponoći. Dogovorili smo se da ćemo ujutro, kada bude dan, jer to se ne radi po mraku, baciti moj zaručnički prsten u more. Uspjela sam ga nagovoriti da dovede nekoga iz svojeg društva tko će pokupiti taj prsten, jer on ipak vrijedi negdje oko pet tisuća kuna. Dok smo se družili, ponovno ljubili, pričali o deset godina razlike u starosti, i to one koja nije uobičajena, dočekali smo izlazak sunca i napravili nekoliko prekrasnih fotki. To me je izuzetno usrećilo, kako osobno, tako i profesionalno. Izlazak sunca nisam planirala snimati zato što ne ustajem rano. Jedno novo iskustvo, jedna nova ljubav, jedna vraćena opuštena mladost! Kako sam sretna! To zna samo ovo sunce na izlasku i ovaj prekrasni mladić pored mene! Zbogom uštogljeni Aleksandru, zbogom štikle i svilene bluze! Ostatak godišnjeg odmora provest ću u šorcu i pamučnim majicama na bretele, a najviše u kupaćem kostimu. - Znaš, Helena, možda bi ipak trebala vratiti prsten onome svome, nadam se bivšem? Naročito što tako puno vrijedi - predložio je Gabrijel kada je sunce već poprilično skočilo i morali smo potražiti hlad. - Svašta! Pun je novaca i znam da ga ne bi uzeo nazad. - Pa neka ga on baci. - Imaš pravo, mali moj... - začepio mi je usta poljupcem prekorivši me što sam ga oslovila s "mali". Kako je sladak! Prava ljetna razbibriga! A onda sam se zamislila. Što ako se on u mene jako zaljubi? Čini mi se da je to lako moguće, tim više što je već rekao kako je neiskusan! Već nakon prvog poljupca sam ga zapravo zavodila, namjerno radeći sve što ga oduševljava i uživala isto kao on, u prekrasnoj ljetnoj noći. Jako mi je drag, ali ne vidim se baš dugoročno s njim. Premlad je. Nekako automatski se postavljam prema njemu pokroviteljski i dominantno. To mu za sada ne smeta, naprotiv, očekuje da ja prva nešto kažem ili učinim, ali takva veza ne može dugo trajati. Nazvala sam Aleksandra i rekla mu da prekidam zaruke. Prsten ću mu poslati poštom. Nije me shvaćao ozbiljno. - Daj se sredi! Šta ti je? Vrati se što prije i vidjet ćeš da je s nama sve u redu! I bilo je sve do ovog prokletog mora i tvojeg glupog zalaska sunca koje pada u more! Neočekivana trudnoća - Eto vidiš. Sam daješ pravo pojašnjenje razloga za prekid zaruka! Ne mogu više biti sa čovjekom kojemu je more prokleto, a zalazak sunca glup! Baš si mi olakšao ovu odluku. Hvala ti puno - zašutio je misleći da ga zafrkavam i pričam sarkastično. Nastavila sam čudeći se što me ne prekida, nego naprotiv, želi da nastavim pričati: - Vidiš, zadnjih skoro godinu dana, ti si mi bio najvažniji, a odmah zatim moje fotografije zalaska sunca. O mojoj ljubavi prema moru sve znaš, kao i o mojoj povezanosti sa sestrom. Pokušavala sam ti reći otkada si otišao da je Sandra rodila, a tebe to uopće ne zanima. Ti mene ne voliš, jer da me voliš, uvažavao bi ono što ja volim. Ni ja tebe više ne volim, ali samo zato što si takav! - E, pa mogu se ja promijeniti, nikada nije kasno. Mislim da tek sad razumijem neke stvari ... - Ne, nećeš se promijeniti. Kada bi i pokušao, pa čak donekle i uspio, bio bi nesretan tako promijenjen. Jaaako smo različiti. Moramo prekinuti. Već sam počela razmišljati o tome kako bi bilo da se promijeni, kada je zagrmio na telefon: - Znaš li uopće koliko imaš godina? Pazi da te ne uhvati klimakterij prije nego što nađeš pravog! Jako želiš djecu, jel' da? Koliko znam, nemaš baš sreće s muškarcima... - prekinula sam telefonsku vezu, a i svaku bilo kakvu vezu s njim, zauvijek. Ugasila sam mobitel. Gabrijel me gledao nakako sažaljivo. Zagrlila sam ga i zaplakala: - Oprosti zbog ovih suza. To je moj konačni oproštaj od njega. Zapravo lijem suze radosnice jer sam se riješila još jedne budale... Poslije jutarnje kave i doručka, zagrljeni smo otišli do pošte i poslali prsten Aleksandru. Nakon pet dana paketić se vratio na Sandrinu adresu. Dala sam ga Gabrijelu i rekla neka ga proda po kakvoj god mizernoj cijeni i novac potroši na svoje društvo. Prihvatio je. Po cijele dane smo provodili zajedno, osim par sati dnevno kada bih ja odlazila kod Sandre, a njega prepuštala njegovom društvu. Nije prihvaćao plaću za poziranje, jer je uživao u tome i nije htio pozirati zagrljen s nekom prijateljicom, nego sa mnom, a snimao je njegov prijatelj. Bivao mi je sve draži, a i ja njemu. Društvo ga je zadirkivalo što ima stariju curu. Puštali su mu pjesmu "... gle mladi frajer i starija koka ..." Smijali smo se tomu bez ikakvog kompleksa. Imala sam još tjedan dana godišnjeg odmora kada sam svoju sumnju potvrdila testom - trudna sam. Otac je nedvojbeno bio Aleksandar. Što sada učiniti? Za njega se neću udati, pa makar trojke rodila, ali trebam li mu reći? Trebam li reći Gabrijelu? Za početak ću pričati sa Sandrom. Uvijek smo se razumjele i bile jedna drugoj podrška. Rekla sam joj bez uvoda: - Trudna sam. Ne vraćam se staroj ljubavi - Super! Djeca će nam biti slične dobi, skoro vršnjaci! - Sandra je bila oduševljena i veselo me zagrlila. - Ajme meni, šta je tebi? I ja bih trebala biti sretna? - čudila sam se. - Kako ne? Nisi više baš mlada, he-he! A je li ti to ovaj balonja napravio? - smijala se i dalje. Kako je gledala u mene ovako zbunjenu i pomalo uplašenu, uozbiljila se i podsjetila me na naša maštanja kada smo još bile djeca. - Seko moja draga, moja najbolja prijateljice, vidim da ti nije do šale. Oprosti. Znaš kako smo govorile, ako ne nađemo ljubav svog života, rodit ćemo izvanbračno! Čak nas je i mama podržala u tome ali je bio preduvjet da se školujemo i postanemo samostalne osobe koje su u stanju odraditi ulogu samohrane majke. A ti to jesi, na poslu je sve u redu? Šta te briga za onoga uštogljenog Aleksandra, pa čak i za ovoga Gabrijela, veseli se svojoj bebici! - U pravu si - živnula sam i tko zna po koji puta potvrdila svoje, već davno izgrađeno mišljenje, kako mi je sestra najvažnija osoba u životu. Tako je optimistična, živahna i uvijek ima pravu riječ za mene. Osjećaji su uzajamni, jer i ja sam njoj bila velika podrška kada se borila za vezu sa svojim sadašnji suprugom, a nitko nije njihovu vezu podržavao. Zaključile smo da treba prespavati, a sutra ćemo biti pametnije. Gledajući njezina usnulog sinčića, počela sam se veseliti bebi koja je u meni. Prvi puta od kada poznajem Gabrijela, nisam se pojavila na plaži popodne. Naveče me zvao i pitao gdje sam. Rekla sam da pomažem sestri oko bebe. - Ej, Helena, je li Sandrina beba bolesna? Nekako si loše volje! - Ma ne. Dogodilo se nešto što nisam planirala. Meni to nije bed ali bojim se kako ćeš ti reagirati. - Štaaa? Pomirila si se s onim svojim, a sa mnom želiš biti dok si ovdje? - skočio je i galamio tako da su ljudi pogledavali u nas. Možda čudno, ali bilo mi je drago što je pokazao svoj čvrsti stav i stavio mi na znanje što ga može najviše povrijediti u našoj vezi. Više nije u mojim očima bio derište za jedno ljeto, nego pravi mladi muškarac. I bilo mi je jako žao što ću ga izgubiti jer sam trudna s bivšim. - Ne, neee! Nikada s njim neću nastaviti vezu, ne zbog tebe, nego zbog sebe, budi bez brige. Ne vraćam se starim ljubavima. Vidjela sam olakšanje u njegovim prelijepim plavim očima, koje su ponovo poprimile izraz nježnosti i sreće. Kako ga povrijediti i reći mu gorku istinu, s njegovog aspekta "gorku", jer ja sam se veselila svojem djetetu? - Ima nešto, po tebi možda puno gore od ovoga što si pretpostavio. Ne znam kako ti to reći? - dvojila sam. - Ma ne, ne brini, ništa ne može biti gore! Reci svojem dragom - zagrlio me i molio da mu kažem. Bojala sam se njegove reakcije pa sam se diskretno izvukla iz zagrljaja, nakašljala da dobijem na vremenu i rekla: - Trudna sam. Rodit ću to dijete. Na tren mu se pojavio bljesak oduševljenja u očima, a zatim je klonuo sve do ručnika na kojem smo sjedili. Promumljao je: - Kako sam glup. Razveselio sam se pri pomisli da ćemo imati dijete, a onda shvatio da nije moje. Ima tek par dana kako smo spavali... Ipak ja nešto o tome znam. Zagrlila sam ga i rasplakala se. On me tješio: - Pa dobro, ali nemoj radi toga opet biti s njim. Ne samo zato što ću te izgubiti, nego jer nećeš s njim biti sretna. - Ma ne, neću biti s njim, ali kako ćeš ti biti sa mnom znajući da nosim tuđe dijete? Plačem zato što te gubim... - Ne, ne gubiš me. Razumijem situaciju i cijenim što si iskrena. Mogla si šutjeti neko vrijeme, pa mi lagati... Volim te jako puno i želim biti s tobom. - Ne smeta ti? - Ne mogu vjerovati! - Ne smeta mi, ali tog kretena drži dalje od sebe. Nemoj da on prisustvuje porodu. Ja ću. -Ti tako dugo želiš biti sa mnom? - Oooo, kako ne, i dulje. Želim mu biti tata. Sada sam se dodatno šokirala! Tako je mlad! Što mu to treba, a ni ja sada nisam bila u stanju donositi odluke za cijeli život. Čuj, Gabrijele, pustimo sada neke dugoročne planove. Volimo se i to je za sada dovoljno. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti. Problemi s mojom majkom - Eto, opet pričaš kao kakva teta! - rekao je to veselo, bez namjere da mi spočitava godine. Baš je pravi! I već mi je počeo ugađati kao trudnici ispitujući me je li mi mučno, što mi se jede, smijem li se sada kupati u moru ... Bože dragi, u što sam se uvalila! Kako reći roditeljima? Već vidim razočaranu mamu i rezigniranog tatu! Pa još kad doznaju za Gabrijela! Ispast će da sam Aleksandra ostavila zbog Gabrijela! Nikada takvo što ne bih učinila. Bio je to splet okolnosti. Smatrat će me glupom. Zazvonio mi je mobitel. Mama. Ne mogu s njom pričati. Telefonom joj nikako ne mogu objasniti situaciju, neću se javiti. No ona je bila uporna pa mi je palo na pamet da će zvati Aleksandra, ako mene ne uspije dobiti, a to bi bilo još gore. - Halo, mama. - Pa gdje ste vi? Rekli ste doći kod nas nakon mora, a nikako vas nema. Prošlo je već tri tjedna! Jeste li dobro? - Da. Ne čujem te od ovih valova. Nazvat ću te od Sandre. - E, pa dolazim za dva dana vidjeti unuče. Vi ste se preselili kod nje? Hoćete li još biti tamo? Onda ćemo se vidjeti. - Vidimo se, ali nazvat ću te za par sati, ćao! Pričala sam s mamom iz Sandrinog stana, dugo i mukotrpno. Bilo je i vrijeđanja. Rekia sam joj za prekid s Aleksandrom, a prešutjela trudnoću i Gabrijela. Nazvala me neozbiljnom zato što ostavljam tako krasnog dečka. On je u pravu što život shvaća ozbiljno, a ne ja koja samo želim visiti na moru gubeći vrijeme i trošeći novac! "E majko moja, što bi rekla da sve znaš?" - pitala sam se. Mama je došla kako je najavila. Dogovorila sam s Gabrijelom slobodan dan, jer poznajem svoju mamu. Zadavit će me toliko svojim prodikama da je se neću riješiti cijeli dan. Već od ranije imam sličnih iskustava s njom, s tim što nisu bile ovako ozbiljne teme s dalekosežnim posljedicama, kao sada. Nekoliko puta sam je čak molila da me manje voli, jer sva njezina prodika se svodila na to da sve što radi i priča je za moje dobro, jer me jako voli. Nikada nije uvažavala moje godine i moje želje. Ona je uvijek znala što je najbolje za mene! Punih dvadeset sati smo raspravljale o mojoj situaciji. Sve sam joj ispričala. Čudila se mojoj nezrelosti i glupim odlukama, vrijeđala me. Sve bi bilo vjerojatno još gore, ali je ipak imala malo obzira prema novorođenom unučetu i Sandri koja ju je zamolila da zbog nje prestane, jer svakako neće promijeniti moje odluke. Kada sam sutradan krenula na plažu, zlobno je doviknula za mnom: - Ideš se ševiti s tim balavcem, kako te nije stid! Duboko sam uzdahnula i otišla bez komentara. Netko tko je prvi puta čuje rekao bi da nisam normalna što joj toleriram takvo ponašanje, ali ja i Sandra, koje ju odlično poznajemo, znale smo da će već sutra biti bolje, prestat će s vrijeđanjma, a za dva dana ću opet biti njezina prekrasna kćer koja zna što radi. Gabrijel mi je popravio raspoloženje govoreći mi da budem sretna što sam obavila jako važan i neugodan posao. - Kad već pričamo o mojoj mami reci mi znaju li tvoji roditelji za nas - zanimalo me. - Da, kako ne! Blizak sam s njima i primjetili su kako sam sretan zadnjih dana. Priznao sam da sam zaljubljen. Drago im je. - A razlika u godinama? - Hmmm, znaš, malo smo se zezali na račun toga ali onako, na simpatičan način. Bitno im je što nisi udana. Pokazao sam im onu našu zajedničku fotku i kažu da smo lijep par. Ali pusti sada njh. Predlažem da pričamo o budućnosti - gledao me s puno ljubavi. - Predlažem da ne govoriš Aleksandru za trudnoću jer ja želim biti uz tebe svo vrijeme, nakon što se dijete rodi. Želim se ponašati kao da je dijete moje. - Mislim da sam sebi prerano navaljuješ velike obveze. Kratko se poznajemo i to samo na ovoj prekrasnoj plaži. Još me nisi vidio kod kuće u običnoj svakodnevici kada žurim na posao, kada kuham. Možda ti se takva neću sviđati? Nisi upoznao moje prijatelje! Neki imaju i preko četrdeset godina! Hoćeš li se moći prisiliti na elegantno oblačenje kada mi zatreba pratnja za poslovni domjenak? - izbjegavala sam njegov pogled znajući da govorim ono što on sada ne želi čuti. Potvrdno je kimao glavom, a dječačke oči su mu se punile suzama. Za par dana sam otišla kući, nedugo zatim došao je i Gabrijel. Živimo u istom gradu. Zaposlio se on u perspektivnoj firmi. Hodamo, zabavljamo se, volimo se i ponašamo se kao da nisam trudna. Sve više boravi u mojem stanu a sve manje kod roditelja, zapravo se napola preselio kod mene. Njegovim roditeljima i Aleksandru ćemo reći tko je otac djetetu tek nekoliko mjeseci nakon rođenja. Njegovo i moje društvo polako prihvaća našu vezu, uz sitna zadirkivanja. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti.
Licem mi se razlio osmijeh dok sam promatrala prekrasan buket ruža u Zoranovim rukama. Da, godila mi je njegova pažnja. Moj djever mi je pružao onaj prekrasan osjećaj da sam poželjna i da vrijedim mnogo, te da sam drugačija od ostalih. Ali, Zorana nikada nisam shvaćala ozbiljno. On je bio laskavac, zavodnik i potpuno drugačiji od mojeg muža Roberta. Njegove bezazlene geste su me oduševljavale i bila sam mu zahvalna na njima. - Lea - Zoran se svečano naklonio. - Tražio sam nešto dostojno tvoje ljepote - svaku riječ je posebno naglasio. - Ne pretjeruj - grleno sam se osmjehnula. - Ručak samo što nije gotov - rekla sam i prihvaćala buket. Zoran je sjeo. Dok sam ja kuhala kavu, osjetila sam njegov pogled na sebi. Naglo sam se okrenula. Nešto u njegovom pogledu me je upozoravalo na njegove namjere. Odmahnula sam glavom. Nikada nisam umišljala, niti preuveličavala stvarnost. Možda je samo bio zamišljen? Tražila sam razna opravdanja za njegov pogled pun zanosa i svu sam krivicu svalila na sebe. Doista je bilo nemoguće da bi Zoran bilo što pomislio ili pokušao. On se sa Robertom izvrsno slagao, a ja sam bila svjedok te njihove sloge. - Prelijepa si - po prvi put njegove sam riječi shvatila drugačije. Ni sama ne znam zašto. Možda je nešto u njegovom glasu bilo drugačije? Kad je voda uskuhala, usula sam kavu. Miris se proširio prostorijom. Promiješala sam ručak. Za pola sata stiže i Robert i jedva sam čekala da ga vidim. - Ti si najbolja kuharica na svijetu. Moj brat je doista imao sreće - Zoran je nastavio sa laskanjem. Ne mogu reći da mi te riječi nisu godile. Bila sam žena, a svaka žena je žudjela za komplimentima. Ni ja nisam bila nikakav izuzetak. Osmjehnula sam se. Odnijela sam kavu na stol. Sjela sam nasuprot Zorana. Promatrala sam ga pomno i detaljno, iako sam poznavala svaku crtu njegova lica. Bio je čak previše lijep, njegov izgled bio jako blizu savršenstva, po meni. Plave oči boje neba, kao ugljen crna kosa, pravilne crte lica, vitko i mišićavo tijelo... Počeo se čudno ponašati [caption id="attachment_1780" align="alignleft" width="300"]Zavodi me suprugov brat Moja tajna je imala svoju težinu, a ja sam se teško nosila sa njom.[/caption]- I ti ćeš je jednom imati. Samo se trebaš zaljubiti - rekla sam odsutno. lako je Zoran bio mnogo ljepši od Roberta, ja sam svojeg muža voljela više od ičega na svijetu. On je bio tako miran, staložen i nimalo divlji poput svojeg brata. Dok je Zoran živio za avanture, Robert je volio miran život, isto kao i ja. - Zaljubio sam se- Zoran je rekao. - Oh! - oteo mi se uzvik sa usana. - Ona mora da je posebna - rekla sam uz osmijeh. - I jest - bio je tajnovit. Čudno mi je bilo njegovo ponašanje. Nikada nije imao tajni preda mnom. Smatrala sam ga dobrim prijateljem, ali sam imala dojam da se promijenio. - Bilo bi lijepo kada bih dobila društvo. Nadam se da ću se dobro slagati sa tvojom budućom ženom - rekla sam tiho. - Ona je udana - njegove riječi su bile poput groma iz vedra neba. Ne samo da se srcolomac zaljubio, nego je i ta ljubav bila nemoguća. Nisam se mogla oteti dojmu da mu se sudbina sveti za sve one suze ostavljenih žena. Čak sam pomalo i likovala u sebi. Možda to nije bilo lijepo od mene, ali sam to iskreno osjećala. A ja sam bila od onih osoba koje su iskrenost cijenile iznad svega, mada sam zbog nje bezbroj puta ispaštala i kajala se zbog izgovorenog. Drugačiji način života kod mene nije dolazio u obzir. Osmjehnula sam se i nagnula se prema njemu. - Zabranjena ljubav? - upitala sam. - Što ona kaže? - zanimalo me je. - Ne zna za moje osjećaje - ta rečenica je svjedočila o drugoj strani njegovog karaktera, onog kojeg još nikada nije pokazao pred mnom. - Što ćeš učiniti? - upitala sam ga. - Tko je ona? - nizala sam pitanje za pitanjem. - Bolje da ne znaš - Zoran se vrpoljio od nelagode. - Ne miješaj se u brak - savjetovala sam ga. - Možda tebi ništa nije sveto, ali bi brak trebao biti - naglasila sam svoje riječi. - Bolje je da pođem - Zoran je napravio pokret kao da će ustati. - Zašto? - nije mi bilo jasno. - Kavu nisi ni taknuo, ručak će uskoro biti gotov, a stiže i Robert - rekla sam ležerno. - Moram poći - Zoran je gotovo izjurio iz stana. Ostala sam zaprepaštena njegovim ponašanjem. Naravno, ljubav je bila opravdanje za sve. Kada se netko zaljubi, sve se promijeni. Tako je bilo i sa mnom. Sve dok nisam srela Roberta, sa muškarcima sam se samo poigravala. Nije mi bilo stalo do njih, pa se nisam ni trudila da ostavim utisak kakav su željeli. A onda... Kao da me pogodio grom iz vedra neba. Robert je sve promijenio. Bila sam zaljubljena i spremna na sve. Ta ljubav se zadržala i nakon tri godine braka, čak mi se činilo da je mnogo jača nego prije, što sam i smatrala razumljivim. Lako je voljeti osobu koju ne poznajemo, a voljeti onu kojoj znamo sve mane i vrline, ponekad doista nije lako. Imala sam čvrst i stabilan brak. Planirali smo proširiti obitelj i radili smo na tome. Nadala sam se da će se naše želje uskoro ostvariti. željela sam djecu, dječaka koji će sličiti na mojeg muža i djevojčicu koja bi imala oči plave poput Robertovih. Nismo žurili sa djecom. željeli smo uživati jedno u drugome, a doista su iza mene bili prelijepi trenutci koji su otvorili neke nove putove našeg zajedničkog života. Zar se zaljubio u tebe? Trgnula sam se kada je Robert ušao. Poletjela sam mu u zagrljaj. Ta prisnost vezala nas je zauvijek. Voljela sam osjetiti njegovu blizinu, srce kako mu ubrzano lupa, voljela sam njega, a to je bilo ono najvažnije. - Oh, ručak - sjetila sam se. Na sreću, sve je bilo u redu. Robert je pogledao u netaknutu šalicu sa kavom i pogledao me sa čuđenjem. - Nekoga si očekivala? - licem mu je prošla sjena. - Bio je Zoran - veselo sam cvrkutala. - Ali je otišao toliko naglo da se nisam ni snašla, a on je već nestao. - Zašto? - Roberta je zanimalo. Zagonetno sam se osmjehnula. Dok sam servirala ručak, prepričala sam mu ono što sam saznala. - Zaljubio se? - Robert nije bio nimalo iznenađen. - U tebe? - njegovo pitanje me je šokiralo. Nekoliko trenutaka sam stajala kao ukopana, a onda sam prasnula u smijeh. - Mislim da sam posljednja osoba koju bi on mogao voljeti. Ja mu, na neki način, dođem poput mlađe sestre koju nema. Znaš da se mi odlično razumijemo. - Ali isto tako znam Zorana oduvijek - Robert je prošao rukom kroz kosu.To je bio očiti znak nervoze. Tek u tom trenutku ništa nisam shvaćala. - Sigurna si da si mi sve rekla? - pogledao je prema buketu ruža. - Pobogu! - bila sam doista ljutita. - Ne gleda me svaki muškarac na način na koji ti to činiš. Zar sumnjaš u mene? - bila sam zgranuta. - Ja i tvoj brat? - sama pomisao na nešto takvo izazvalo je mučninu u meni. - Ne - Robert se osmjehnuo. - U tebe ne sumnjam, ali u bratove namjere nisam siguran. - A da promijenimo temu? - predložila sam mu. Sve te izgovorene sumnje teško su mi pale. Dok sam servirala stol, razmišljala sam o njegovim riječima. Ne, nije bilo moguće da Zoran prema meni nešto osjeća. Otkad ga poznajem bila sam sigurna da u meni ne vidi ništa više od žene svojeg brata i neke vrste prijateljice. Ja sam sa našim odnosom bila više nego zadovoljna. Ali Robert? Kako mu je moglo pasti na um da bi njegov brat... Odmahnula sam glavom. Sve su to nepromišljeno izgovorene gluposti. Ja nisam bila poput onih ljepotica sa kojima se Zoran družio. Nisam bila ni ružna, daleko od toga, ali od moje ljepote nikomu nije zastao dah. lako sam ja bila zadovoljna svojim fizičkim izgledom, trudila sam se da budem realna i ne preuveličavam ni u čemu. - Samo sam se šalio - Robert me je čudno pogledao. - Ja takvo nešto čak ni u šali ne bih izgovorila. Zoran je tvoj brat, dio obitelji koja je sada i moja. - Znam - Robertovo lice obasjao je, osmijeh koji mi je bio potpuno stran. Činilo mi se da u njemu ima tragova kajanja i još nečeg što nisam mogla definirati. - Sa takvim se stvarima ne šali - upozorila sam ga. - Što ti je? - Robert me je pažljivo promatrao. Odmahnula sam glavom. Mrzila sam bilo kakve besmislice, a ova je bila veća od svih koje sam čula. Zoran? On nikada mene nije promatrao kao ženu. To mi je od samog početka bilo jasno. On je obožavao vitke i dugonoge djevojke, a moja građa tijela nije zadovoljavala njegove osnovne uvjete. Isto tako sam znala koliko Zoran drži do obitelji, mada njegovo ponašanje nije uvijek to pokazivalo. Poznavala sam ga. Zašto sam uopće razmišljala o tim besmislicama? Njegovi pokloni nisu imali nikakvo značenje, barem ne onako kako su drugi mogli protumačiti. Bila sam mu draga i dalje od toga njegove misli nisu otišle. Bila sam sigurna da je to istina. Nekoliko dana Zoran nije dolazio. Pokušala sam odbaciti sve misli koje su me salijetale, ali mi to baš i nije polazilo za rukom. Odvažila sam se i nazvala ga na mobitel. Ja sam dio njegove obitelji - Hej - rekla sam veselo. - Kako to da te nema? - upitala sam ga. - Imam posla - Zoranov glas nije zvučao nimalo veselo. Čak sam imala dojam da u njemu nazirem tračak tuge, a on nikada nije bio tužan. Oko sebe je širio pozitivnu energiju i u društvu je bio omiljen. A kada se tome pridoda njegov prirodan šarm, privlačio je žene poput magneta. Mene takva vrsta muškaraca nikada nije privlačila. Sumnjala sam da bi on mogao biti vjeran jednoj ženi. Možda sam se varala, ali sam doista imala takvo mišljenje. - Kako si? - nastavila sam sa pitanjima. - Imam sastanak. Čujemo se - prekinuo je vezu. Neko vrijeme sam ostala stajati na istom mjestu. Na ovakav način još nikada nije razgovarao sa mnom. Očito je došlo vrijeme da upoznam i drugu stranu njegovog karaktera. On nužno i nije morao biti lijep, ali nadala sam se da će njegovo durenje kratko trajati. Možda se pokajao što mi je povjerio svoju tajnu? Odložila sam mobitel. Osjećala sam se usamljeno. Robert je radio, a ja sam sve poslove dovršila. Da bih prekratila vrijeme, pozvala sam prijateljicu Ivanku na kavu. Poput mene, i ona je bila domaćica. Jednostavno nije uspijevala pronaći posao, kao ni ja. No, meni je ovakav život odgovarao, a kada dođe dijete, sve će se promijeniti. Trebala sam nekoga komu ću se povjeriti. A ona je bila idealna za to. Netko sa strane bit će mnogo objektivniji, znala sam to. Sat vremena kasnije, sjedila sam nasuprot Ivanke. Počela sam joj pričati o Zoranu i kada sam rekla sve što sam imala, samo me je neko vrijeme promatrala. - Moje je mišljenje da je on zaljubljen u tebe - rekla je ono što nikako nisam očekivala da ću čuti od nje. - Što? - zagrcnula sam se. - Nemoguće - rekla sam šapatom. - Donosimo zaključke bez ikakve osnove. - Poznajem Zorana. On je oduvijek volio zabranjeno voće. - Ali... - podigla sam ruku i Ivanka je ušutjela. - Ja sam dio njegove obitelji - napomenula sam joj ono što joj je i te kako bilo poznato. - Ne znam. Samo sam donijela zaključak koji i ne mora biti točan - Ivanka se branila. - I nije - ratoborno sam rekla. Što je sa svim tim ljudima oko mene? Zašto su skloni kompliciranju stvari? Zoran nikako nije mogao biti zaljubljen u mene. Odbacila sam tu teoriju kao neosnovanu, a Sjetila sam se kako je otišao kada mi je priznao da je zaljubljen. U tome je moglo biti nešto. Ili se samo posramio zbog svojih osjećaja prema ženi koja ne može biti njegova? Kako bih razriješila nesuglasice, otišla sam do Zorana na posao. Iznenadio se kada me vidio. Lice mu je bilo ozbiljno i nije pokazao sreću što me vidi. Bio je čudan, a to je bio moj jedini zaključak. I ponašanje mu je bilo neuobičajeno. - Otkud ti? - upitao me je kruto. Nije bilo ni traga dobrodošlice. - Prolazila sam ovuda, pa sam navratila - odgovorila sam. - Da odemo na kavu? - upitala sam ga. Zoran je pogledao na sat. Lice mu se smračilo. - Mogu otići na pola sata - rekao je nakon kraće stanke. Pet minuta kasnije, sjedili smo u obližnjem kafiću. Zoran se sa nestrpljenjem vrpoljio. Ako nije gledao u moje lice, promatrao je svoje ruke ili neku neodređenu točku. - Danima te već nema - prekinula sam šutnju koja nije bila nimalo ugodna. - Imam posla - Zoran je odgovorio. Imala sam dojam da je to najčešća rečenica koju od njega čujem u posljednje vrijeme. Moja želja da izvedem sve na čistac, lagano je nestajala. Zoran je bio čudan, a ja nisam znala kako da mu postavim pitanje koje me je mučilo. - Prelijepa si - rekao je tiho. - Moj brat doista ima sreće. Zašto te ja nisam prvi upoznao? - njegove riječi su me natjerale da se trgnem. - Ja sam potpuno obična - uzvratila sam mu. - Ti ne vidiš ono što muškarci vide. Ti si ono što bi svaki muškarac želio od žene. - Što to znači? - oštro sam ga upitala. Ja sam muškarac a ti žena - Samo sam rekao istinu - Zoran se branio. - Rekao sam svoje mišljenje, a njega imam od samog početka. Imati ženu koja razumije, ženu koja ispunjava snove. - Tko je ta u koju si se zaljubio? - upitala sam ga. Iskoristila sam njegovu stanku da bih mu postavila pitanje koje me je mučilo. - Nikada nisam vjerovao da ću zavoljeti nekog tko mi te osjećaje neće uzvratiti. Ne preostaje mi ništa drugo nego da sa tugom gledam njenu sreću. - Pored toliko žena... - nisam dovršila svoju rečenicu. Oboma je bilo jasno što sam namjeravala reći. Pomalo sam osjećala nelagodu, pa čak i grižnju savjesti zbog svoje sreće. - Poznajem li je? - moja ženska radoznalost opet je bila jača od zdravog razuma. Zoran je šutio. Dugo me je promatrao. Nešto u njegovom pogledu bilo je drugačije. - Zar je to važno? - uzvratio je ogorčeno. - Nije - složila sam se sa njim, jer je to bio jedini izbor kojeg sam imala. - Mogu li ti pomoći? - ponudila sam se. - Ne - Zoran je kruto odgovorio. - Imam poklon za tebe. Donijet ću ti ga sutra - na trenutak sam imala dojam da se vratio onaj stari Zoran. - Netko bi mogao te tvoje znakove pažnje pogrešno protumačiti. Ja znam da ti nemaš nikakvih skrivenih namjera. - Zaista to misliš? - Zoran je izvio lijevu obrvu. Bio je to znak iznenađenja i uvijek je ta gesta značila da je šokiran na neki način. - Obitelj smo - rekla sam ono što sam mislila. - Ja sam muškarac a ti žena - Zoran je rekao tiho. - To je ono na što prvo pomislim kada si mi ti na umu. Ipak, znam gdje mi je mjesto. Za mene ćeš uvijek biti moja nevjesta - usiljeno mi se osmjehnuo. - Ništa drugo nisam ni pomislila - veselo sam rekla. Ipak su mi njegove riječi odzvanjale u glavi. Imala sam dojam da on nešto kaže, pa to ispravlja. Bila sam zbunjena više nego na samom početku. Ako sam ja žena, a on muškarac, to je moglo značiti samo jedno. Ne, nemoguće. Zorana nikada ne bih privukla. To me je jedino tješilo. - Muškarac poput tebe nikada ne bi pogledao nekog kao što sam ja - trudila sam se da svom glasu dam prizvuk veselja. - Ako sam išta u životu naučio, to je da nam se uvijek dogodi ono što najmanje očekujemo. Ti... - Zoran me je uhvatio za ruku. Je li te sram zbog tih riječi? Osjetila sa kako njegovi prsti lagano miluju moj dlan. Od zaprepaštenosti nisam mogla povući ruku, mada sam to silno željela. - Imaš najljepše oči, najljepša si od svih koje sam upoznao. Tvoja ljepota je posebna, okuje dušu, a ja... - zamuckivao je. Usta su mi ostala otvorena dok sam ga promatrala. - Zorane! - upozorila sam ga. Povukla sam ruku. - Netko bi ovo mogao vidjeti i krivo protumačiti - ni sama ne znam kako sam uspjela izgovoriti jednu suvislu rečenicu. - Ti si ta žena - Zoran je napokon rekao. - U početku... Ne, u početku nije bila ljubav, već prijateljstvo, no što sam te duže poznavao, sve više sam upadao u klopku osjećaja. Priznajem, treba imati hrabrosti pa izgovoriti ono što je skriveno u nama. Ne mogu više šutjeti. Svjestan sam tko si i čija si. Znam da nikada nećeš biti moja. Bila sam šokirana. - Oprosti, bolje je da znaš istinu. Postoji li bilo kakva nada za nas dvoje? - zavapio je. - Ti nisi pri sebi - ustala sam istog trenutka. Izjurila sam iz kafića, a da se nisam ni okrenula. Što se događalo? Sve je bilo besmisleno. Zoran i ja? Kako mu je nešto takvo palo na um? Zašto baš ja? Ja ni po čemu nisam bila posebna. Uvrijedio me je kada me je pitao da li postoji bilo kakva nada. Naravno da nije postojala. Nisam mogla ni pretpostaviti da se iza njegovog dječačkog osmijeha i poklona krije muškarac koji je krenuo u osvajački pohod. Zašto muškarcima ništa nije sveto? Pobogu, koliko god da sam se trudila, nisam ga mogla shvatiti. A i moja naivnost bila je na razini djeteta. Mislila sam da smo prijatelji, ali muškarci uvijek imaju drugačiju računicu od one koju prave žene. Ne znam kako sam uspjela doći do kuće. Srce mi je tuklo kao ludo. U glavi mi je vladao pravi kaos. Kad sam došla u stan, samo sam sjela. Nisam se mogla ni pomaknuti. Stanje šoka trajalo je mnogo duže nego što sam očekivala. Zoranovo priznanje sve će promijeniti. Ništa više neće biti isto, barem sam ja u tom trenutku mislila da je tako. Nadala sam se da je u pitanju samo trenutno stanje, osjećaji koji će s vremenom izblijediti i nestati. Čak i ako se to dogodi, nikada više nečemo biti kao nekada. Trgnula sam se kada sam čula zvono na ulaznim vratima. Kad sam ih otvorila, preda mnom je stajao Zoran. Bio je posljednja osoba koju sam očekivala. - Što želiš? - upitala sam ga nimalo ljubazno. - Ne želim da ovo bilo što promijeni između nas - Zoran je ušao u stan. Promatrala sam ga. Sa nevjericom sam odmahivala glavom. - Volim te. Dugo sam se borio protiv ovog, ali sam izgubio ne samo bitku, nego i rat. Moje srce pripada tebi. - Zorane! - upozorila sam ga. Lice mi se crvenjelo od nelagode. Nisam znala kuda da pogledam, ni kuda bih sa rukama. Cupkala sam sa noge na nogu. - Kad sam se već odvažio na priznanje, onda ću reći sve ono što mislim. - Shvaćaš li ti tko sam ja? - upitala sam ga. Dolazila sam u iskušenje da ga izbacim iz stana, ali sam se suzdržala. Nisam željela njega kao neprijatelja. To bi zakompliciralo odnose u obitelji i nastala bi napetost koja bi loše utjecala na sve. - U tome i jest problem. - Pobogu - prošla sam rukom kroz kosu. - Volim Roberta. Volim ga cijelim svojim bićem. On je sve ono što želim od života. Njega sam izabrala da bi provela ostatak života sa njim, a avanturama nikada nisam bila sklona, a najmanje otkad sam sa njim. Osjećaš li sram zbog svojih riječi? - upitala sam ga. - Osjećam sram, grižnju savjesti, ali je ljubav jača od svega - Zoran je mirno rekao. Imala sam dojam da on vlada sa sobom, dok sam ja bila poput vulkana pred erupcijom. Kakva ljubav, pobogu?!? - Kakva ljubav, pobogu? - zgranuto sam rekla. - Kako si mogao dozvoliti da se to dogodi? - nije mi bilo jasno. - Ja tebe nikada nisam promatrala kao muškarca. Za mene si uvijek bio Robertov brat, dio moje obitelji, ništa više. To što si muškarac, ništa ne znači. Ljudi bi trebali imati moral, znati razlučiti dobro od lošeg, a ti bi posegnuo za onim na što nemaš pravo. Ne shvaćam, možda nikada neću ni shvatiti. Sve si uništio. Mislila sam da imamo jedno predivno prijateljstvo, a imali smo ništa. Kako da te pogledam u oči i ne pomislim na sve one besmislene riječi koje si izgovorio? Pitao si me ima li nade za tebe? To me je najviše povrijedilo. Tako malo me poznaješ, ne znam zašto nisi slušao ono što govorim. Od svih muškaraca na ovome svijetu, ti si posljednji sa kojim bih nešto poželjela. Ja volim tvojeg brata. Moje oči su slijepe za sve druge muškarce, moje srce ne može biti dano nikom, jer više i ne pripada meni. Sve ovo... - mahnula sam rukom. - Hoćeš li da ti kažem svoje mišljenje? - upitala sam ga. - Naravno - Zoran je bio miran, kao da ga nimalo nisu dirale te riječi. - Ti si navikao imati sve što poželiš. Žene su te opsjedale, a ne ti njih. Tvoja ljepota samo je okvir duše koja je nemirna i koja teži za nečim što ne može imati. Na mojem mjestu mogla je biti bilo koja žena, isto bi postupio. Zabranjeno voće je uvijek najslade voće. Što bi bilo da sam pristala? - upitala sam ga. - Bila bih tvoja avantura koju bi odbacio nakon kratkog vremena. Zasitio bi me se kao i svih ostalih žena. Više ne bih bila posebna, već jedna od mnogih. Nitko me nije razočarao više od tebe. Trebao si znati da između nas nikada ništa neće biti. Otkud ti ideja pitati me ima li nade? Nema je, ne postoji, niti će je ikada biti. Kakva bih ja to bila osoba da pristanem na nešto takvo? Za mene je to toliko... - trudila sam se pronaći prave riječi ali mi nije polazilo za rukom. - Bila si dovoljno jasna - Zoran je rekao. - Ne trebaš me osuđivati zato što sam pokušao. Bio sam iskren kao ni sa jednom ženom do sada. - Pobogu - još uvijek nisam mogla vjerovati. - Ja sam supruga tvojeg brata. Rodit ću djecu koja će nositi tvoje prezime. Nakon ovoga, bilo bi sasvim logično da me izbjegavaš, jer ja tebe svakako hoću. Na žalost, muškarci uvijek sve pokvare. Zašto se nisi mogao zadovoljiti sa našim prijateljskim odnosom koji je bio poseban? Ispred tebe nisam imala tajni, ali ti si muškarac koji je moje ponašanje shvatio onako kako tebi odgovara. Muka mi je od svega ovog. Ne dao Bog da Robert za ovo sazna. Više te nikada ne bi promatrao kao brata, već kao osobu koja pokušava uništiti sve ono do čega mu je stalo. I ja te sada promatram na drugačiji način. Za sve osobe zdravog razuma postoje granice koje se ne smiju prijeći. - Ja nijednu nisam ni prešao - Zoran se pravdao. - Ali si pokušao - ljutito sam rekla. - A sada... - pokazala sam prema vratima. - Idi - znala sam da je moja samokontrola na samom rubu. - Ne želim da nikada više dođeš ovamo, barem ne kada sam sama doma. Susretat ćemo se onoliko koliko je to nužno. Ne želim da bilo tko za ovo zna. Možda ću požaliti zbog svojih riječi, ali činim to za dobrobit obitelji. Želim sačuvati privid sreće, pa makar on bio i lažan. Žao mi je. - To neće umanjiti moju ljubav prema tebi - Zoran je rekao. - Kako možeš biti toliko glup? - nije mi bilo jasno. - O kakvoj ti to ljubavi pričaš? - krenula sam prema njemu. Unijela sam mu se u lice. To lice mi je bilo nepoznato, isto kao i misli koje su se skrivale iza njega. - Idi dok nisam izgubila kontrolu nad sobom - krenuia sam prema vratima i otvorila ih. - Robert će primijetiti da se nešto događa - Zoran je rekao. - Onda se ti pravdaj njemu, jer ja nemam zbog čega. Laknulo mi je kada je otišao. Bila sam toliko iscrpljena kao da sam danima radila bez prestanka. Pokušala sam razmišljati o prošlosti. Tražila sam trenutak koji je sve promijenio, ali ga nisam mogla pronaći. Jesam li ja kriva? Da li sam mu ikada dala povoda da misli da bi između nas moglo nešto biti? Ne, nikako. To je bio jedini odgovor na moje pitanje. Naravno, naš sam odnos smatrala posebnim, ali na drugačiji način. Znači da je sve bila laž? Potpuno sam izgubila pojam o vremenu. Misli su mi bila kaotične, glava me je počela nesnosno boljeti. Otišla sam pod tuš, pa u krevet. Okretala sam se po njemu. Nikako nisam mogla pronaći mir. Imala sam dojam da je on nepovratno izgubljen, a na neki način je to i bila istina. Jednostavno sam grcala u nevjerici. Željela sam da je sve to samo ružan san iz kojeg ću se probuditi, ali nije bio. Stvarnost se očitovala u svim onim Zoranovim riječima i postupcima. Možda sam bila previše blaga prema njemu. Nisam željela početi rat koji bi se vukao do beskraja. Jednom će shvatiti, zapravo već je shvaćao moju situaciju. Imala sam dojam da proživljavam neku vrstu horora. Na sreću, barem kod mene nije bilo nikakve dileme. Ja sam imala svojeg muža, on je imao svu moju ljubav, i to je bilo sve. željela sam zaboraviti Zoranove riječi, ali sam znala da mi to nikada neće poći za rukom. Kad god ga vidim, sjetit ću se svake izgovorene rečenice. A on neka pati, i zaslužio je to. Ništa gore od toga mu nisam mogla ni poželjeti. Njemu se sudbina osvetila, a meni nije imala razloga da se osvećuje. Idućih nekoliko mjeseci Zorana jedva da sam vidjela dva puta. lzbjegavao me je kao i ja njega. Čak i kada bi se našli u istom društvu, trudila sam se da mu se ne obraćam i ne komuniciram sa njime, osim što je bilo nužno. Ipak, nemalo sam se iznenadila kada mi je Robert rekao da će doći na ručak kod nas. - Osjećam da ste se udaljili - rekao je uz osmijeh. - I jesmo - odgovorila sam. - Zašto? - Robertova radoznalost me je živcirala. - Zato što smo se razišli u mišljenjima, i... - Znam istinu - Robert se nagnuo prema meni. - Znam je već dugo. Vidio sam koliko se mučiš, a nemaš razloga ža to. Zoran je mislio da ne postoji žena koja bi mu odoljela, a ja sam tvrdio drugačije. Nisam znao što se događa, ali sam slutio. Sada se uvjerio da sam imao pravo - Robertovo lice sjalo je od ponosa. - Znači li to da je sve bila laž? - ustuknula sam. Osjećala sam se tako jadno. Povjerovala sam Zoranu, kao i u iskrenost njegovih riječi. - Možda mu je stalo do tebe, ali on zna granicu i ne brini se za njega. Previše voli sebe da bi volio nekoga drugog. Sve je to bio dio njegova smišljenog plana. Obećao mi je da će te osvojiti. - A što bi bilo da sam pristala? - upitala sam ga. - To je nemoguće - Robert me je uhvatio za ruku. Promatrao je moje oči. Osjećala sam njegov dah na svojem licu. Gledao me je pogledom punim ljubavi. - Osoba koja je zavrijedila moju ljubav ne bi nikada to odbacila. Tebi vjerujem više nego ikomu, čak više nego Zoranu. Tebe sam izabrao da bih proveo ostatak života sa tobom. Naš brak je poseban, naša ljubav također. Znam koliko me voliš. Moja je ljubav uzvraćena. Zoran je rekao da će mi se to povjerenje obiti o glavu. Znao sam da neće. Odmaknula sam se od njega. - I ti si me razočarao - rekla sam sa tugom. - Nisam - Robert je sjao od sreće. - Nikada neću izdati svoje osjećaje, naš brak, sebe, tebe... - nabrajao je. Više nisam znala što da mislim. Sve mi se nekako činilo besmislenim. Željela sam se posvađati sa Robertom, ali ni za to nisam imala snage: Znao je, a ja sam premirala od straha da ne sazna ono što se dogodilo. Zar to nije neka vrsta izdaje? - Već si me izdao. Trebao si me upozoriti na njegove namjere - ljutito sam rekla. - Onda bi bila spremna, a ovako znam da ne postoji kušnja kojoj bi podlegla. Uvijek sam bio siguran u našu ljubav, a sada sam sigurniji nego ikada. Izabrao sam pravu osobu za sebe. Nadam se da će i Zoran imati tu sreću. Oduvijek je takav - Zašto je to učinio? - upitala sam. - Poznaješ ga - Robert je rekao. - To mu je očito bio izazov. - A bio je tako uvjerljiv - prigovarala sam sebi zbog svoje naivnosti. - Oduvijek je takav. Kada nešto želi, onda upotrebljava sva sredstva da do toga i dođe. - Dopustio si bratu da ti zavodi ženu? - i dalje mi nije bilo jasno. - Najvažnije je da mu ti to nisi dopustila - rekao je s ponosom. Trebala sam se ljutiti na njega, ali nisam mogla. Nakon nekoliko trenutaka sam mu se osmjehnula. I meni je laknulo. Ono što je sve proteklo vrijeme bio moj veliki teret, sada to više neće biti. Moja tajna je imala svoju težinu, a ja sam se teško nosila sa njom. - Volim te - Robert je rekao. - Zar je moja ljubav morala proći kušnju da bi se uvjerio u iskrenost mojih osjećaja? - upitala sam ga. - Bio sam potpuno miran. Znao sam kako ćeš postupiti. - A da sam postupila drugačije? - upitala sam ga. - Nemoguće. Ti si ipak posebna - rekao je sa srećom. Više nije bilo razloga da izbjegavam Zorana. Ali sam znala samo jedno: čim mi se ukaže prilika, dobit će lekciju od mene. Kako se samo usudio onako me bezočno lagati i dovesti u neugodnu situaciju? Živo me je zanimalo kako bi Zoran postupio da sam pristala. Povukao bi se? Na sreću, to se nije, niti će se ikada dogoditi. Iako je sve bilo razjašnjeno, znala sam da će moj odnos sa Zoranom biti drugačiji, da će između nas nastupiti hladnoća koju vrijeme neće umanjiti. - I ti si poseban. Zato nisam bila zainteresirana za ponudu tvojeg brata, niti bih bila da je bilo koji drugi muškarac bio u pitanju. - Znam, najljepša i najvoljenija ženo mojeg života. Utonula sam u njegov zagrljaj. Ništa nije postojalo osim nas dvoje, a nikada ni neće. Naša ljubav je postojana, oboje smo to dokazali: on svojim povjerenjem kojeg je gajio prema meni, a ja svojim odbijanjem.
Mateja je bila, baš kao i svaka sedmogodišnja djevojčica, zaigrana i vesela. Željno je iščekivala polazak u prvi razred. Ne trebam ni spominjati nestrpljivost ili uzbuđenje pri kupovini knjiga i pribora za školu. Pomno je birala pernicu koja će pasati uz torbu, šlape jednake boje i slično. Uz to je neprestano listala udžbenike i ispitivala o čemu govore. U sebi sam se samo mogla nadati da će to oduševljenje bar neko vrijeme potrajati, te da joj učenje neće brzo dosaditi. - Želim u školu! Svi moji prijatelji iz zgrade idu ove jeseni u školu - tužno je govorila u dobi od šest godina. - Slijedeće jeseni želja će ti se ostvariti. Kad kreneš u školu to dugo traje. Godinama ćeš morati učiti i marljivo raditi - pokušala sam joj objasniti što je čeka jer sam znala da je to njezinom, dječjem umu samo još jedna velika igra. Te jeseni kada je kretala u školu obavili smo pregled i tesetiranje koje je pokazalo da je zrela i spremna za školu. Bila je ponosni đak prvašić. Nisam se previše brinula oko toga da bi mogla imati problema u savladavanju gradiva jer je već odavno pokazivala interes za slova i brojeve. Naučila je osnove, premda nije išla u vrtić. Nitko joj nije nametao da treba učiti, jednostavno je to sama željela. Na žalost, tada još nisam shvaćala koliko sam pogriješila ostavljajući je s bakom kod kuće umjesto da ide u vrtić. Mislila sam da joj činim uslugu štiteći je od nepoželjnih virusa i bakterija. Držeći je podalje od druge djece učinila sam je prenježnom i premekanom. Nedostajalo joj je iskustvo da se izbori za samu sebe. Nisam ni slutjela koliko će nam to nevolja i i neugodnosti prouzročiti kasnije u školi. Iste jeseni veselila sam se baš kao i ona što kreće u školu. Onog dana kad je pokušala staviti torbu na leđa činilo se da je torba veća od nje. Gledala sam je onako sitnu i krhku, žaleći je. - Ja ću ti ponijeti torbu - predložila sam. Teško do prijateljica - Ne, sama ću, ne želim da je ti nosiš. To je moja torba! - pobunila se, a ja sam se nasmiješila jer sam znala da će za koji dan posustati i tražiti da je ja nosim. No to nije bio nikakav problem prema onom što ju je čekalo. Trebalo je savladati još veće izazove, kao što je prelazak preko velike prometne ceste blizu koje smo stanovali. Prvu godinu smo je, naravno, pratili, ali ta cesta uvijek mi je bila knedla u grlu. Bio je to njezin ulazak u svijet odraslih, a ja nisam mogla ostati ravnodušna. I ponos i ganuće ovladali su mnome kada sam je ugledala prvog dana kako sjeda u školsku klupu. Dijete koje do tada gotovo nisam ispuštala iz vida, sada je trebalo zakoračiti u neki drugi svijet. Tek tada mi je sinulo koliko je važan vrtić. On je odskočna daska za prelazak u školsku klupu! Kod Mateje se to najviše primjećivalo u prvom razredu. Trebala se priviknuti na svu tu djecu, na mirno sjedenje u klupi, zadržati koncentraciju i na mnoštvo drugih stvari. Bila je to velika pormjena za nju! Inače je teže uspostavljala kontakt s drugom djecom, a sada je to još više dolazilo do izražaja. Čnilo se da tokom cijele školske godine nije uspijevala pronaći sebi prikladno društvo. Njezini kontakti bili su površni, na što me vrlo brzo upozorila i sama učiteljica. Stidjela se druge djece i bila je bojažljiva. - Mateja se vrlo lako obeshrabri i brzo odustaje prilikom uspostavljanja kontakta s drugom djecom. Nema djevojčice s kojiom bi se rado igrala i često je povučena - rekla je jednom prilikom razrednica na informacijama. To me isprva nije zabrinjavalo, no kako je vrijeme odmicalo, počela sam brinuti. - Inače, vrlo je marljiva i vrijedno radi. Rezultati su joj odlični! - nadovezala se kako bi me utješila, a ja sam se blago nasmiješila u znak zahvale. Čim smo stigli kući počela sam inizistirati na tome da se potrudi oko prijateljstva s drugom djecom. Kako je u razredu bilo puno više djevojčica nego dječaka, to nije trebao biti problem. Predložila sam joj da izabere neku djevojčicu koja joj je simpatična i pokuša joj prići. Bilo je tu puno nagovaranja i razgovora o tome. Isprva nije željela niti slušati što govorim, ali kako je vrijeme odmicalo dobro je promotrila svu djecu u razredu, prihvatila moj savijet i počela se truditi. - O čemu uopće da razgovaram s njom? - pitala me zbunjeno kad je napokon izabrala djevojčicu koja joj je bila simpatična. - O nekom zadatku iz škole? Na primjer, možeš zatražiti pomoć u vezi nekog zadatka - predložila sam. Mateja je sumnjičavo skupila obrve. - To baš i nije neki prijedlog, ja sve znam sama riješiti - namrgodila se još više. - Onda možete popričati o najdražim igračkama - sjetila sam se, a Mateja me napokon pogledala s nadom. - Hoćeš li pokušati? - pitala sam. - Hoću - obećala je. Kroz nekoliko tjedana napokon je uspostavila kontakt s jednom simpatičnom djevojčicom po imenu Ingrid. Voljele su slične igre i ubrzo su se zbližile. Ponekad bi se igri pridružile još dvije djevojčice, Karla i Nives, no tada bi Mateja ispala suvišna. To bi ju jako pogodilo, pa je često dolazila uplakana iz škole. Tada to nisam doživljavala kao neki veliki problem jer sam znala da je tako u dječjoj igri, na žalost netko uvijek suvišan. Bilo mi je žao da je to uvijek Mateja, ali to je morala riješiti sama. Tu joj nisam mogla pomoći. Djevojčice su bile grube [caption id="attachment_1796" align="alignleft" width="300"]Maltretirali su moju djevojčicu Maltretirali su moju djevojčicu[/caption]- Mama, hoćeš li reći Igrid da se igra sa mnom? - pitala bi me Mateja nakon takvih situacija. - Ne, Mateja, ne mogu ja natjerati Ingrid da se s tobom igra ako ona to ne želi. - Ali ona se igra sa mnom dok se ne pojave Karla i Nives. One uvijek sve unište - tužno je rekla. - Žao mi je, ali ja tu ništa ne mogu učiniti. Na jednim informcijama i razrednica me upozorila da Mateja teško podnosi kad je isključe iz igre, no mislila sam da je to ionako dječja stvar i da će proći. Tješila sam se mišlju da će djevojčice biti zrelije i shvatiti kako se trebaju slagati. Kad su krenuli u drugi razred, situacije su se nastavile ponavljati, no ovoga puta imale su još ozbiljnije posljedice na Mateju. Ona je sve to previše primala srcu i nije željela jednostavno potražiti drugu prijateljicu. Te tri djevojčice ponekad su bile veoma grube prema njoj i to sve na nagovor jedne od njih, Karle. Ponekad bi je Karla počupala ili grubo gurnula bez nekog povoda, a Mateja bi to uvijek prešutjela. Naravno, svojom je reakcijom stvari pogoršavala. Često sam u sebi pomišljala da se ponaša kao prava mala kraljica drame. Mislila sam da stvari preuveličava. No, ubrzo sam shvatila da ipak ne pretjeruje. Prvi ozbiljniji znak za uzbunu bio je jedan od neugodnih događaja u nizu. Prilikom jednog povratka iz škole sve tri djevojčice su pratile Mateju do ulaza naše zgrade. Mateja je bila začuđena jer su je inače izbjegavale, no naivno je povjerovala da imaju dobre namjere. Pravile su se fine, no prethodno su se dogovorile da je zatvore u smećaru. Na žalost, naša smećara je uvijek bila otvorena, a kako se nalazila na putu koji je vodio do škole, to se nije moglo ne primjetiti. Ne znam kako im je uspijelo nagovoriti Mateju da ude u smećaru, no ona ih je poslušala. Istog trena su je zatvorile i nisu je pustile van. Sve tri su se naslonile na vrata svom težinom. Držale su vrata kako bi se uvjerile da neće skoro izaći. Mateja je vikala i plakala. Molila ih je da je puste, no one su se smijale i to im je bilo ludo zabavno. Na sreću, naišla je susjeda koja je čula Matejino zapomaganje i izgrdila je djevojčice. Kad je Mateja napokon bila na slobodi bila je silno uznemirena. Jedva mi je uspijela ispričati što se dogodilo. Već idućeg dana sam se požalila razrednici jer mi je bilo previše neugodno razgovarati s roditeljima. Pozvat ću roditelje - Svakako ću ja porazgovarati s njima. Pozvat ću roditelje u školu i ispričati im sve što ste mi rekli - bila je zgrožena time što sam joj ispričala. - To je prevršilo svaku mjeru - rekla sam isfrustrirano. - Ali morate biti svjesni da se to nije dogodilo na nastavi, već poslije - upozorila me željevši mi dati do znanja da su joj ruke vezane. Škola tu nije mogla ništa učiniti. Kad se Mateja idućeg dana pojavila u školi svi su je prozvali "cinkarošicom", što ju je još više dotuklo. Bila je izvrgnuta poruzi cijelog razreda. Nakon toga su počeli ozbiljni porblemi s Matejom, počela je kontrolirati stolicu zbog straha koji je osjećala pri odlascima u školu. Patila je od zatvora. Morali smo na umjetan način podraživati crijeva. To je trajalo prilično dugo. Usprkos tome, vidjela sam da je tada još uvijek željela Ingrid, Karlu i Nives zvati svojim prijateljicama. Shvatila sam kako je ne povrijeđuje samo to što je Ingrid povremeno odbaci, nego i to što je htjela pripadati u društvo Karle i Nives. Što je više željela da je one prihvate, to su one postajale grublje prema njoj. Karla joj je često govorila pogrdne riječi, a Nives i Ingrid bi se pridružile. Izrugivale su se na račun njezine odjeće i izgleda, Posavjetovala sam se s jednom psihologinjom koja mi je predložila da pokušamo pronaći način da Mateja izbaci sve svoje frustracije jer bi inače mogla nanijeti veliku štetu svojoj psihi. - Kod te djevojčice Karle postoji svjesna namjera da uznemiri i povrijedi Mateju, a to maltretiranje i dalje traje! To spada u tipičan opis maltretiranja - rekla mi je na informativnom razgovoru kad sam joj opširno ispričala što se sve događalo u školi od prvog dana. - Ali ta djevojčica je ne tuče, možda ju je samo jednom grubo gurnula ili počupala - rekla sam nastojeći razumijeti Karlino ponašanje. - Ipak je to društveno i verbalno maltretiranje. Isključivanje iz društva je školski primjer društvenog maltretiranja. Ako druga djeca gledaju i ništa ne poduzimaju i ne miješaju se, osoba si uzima maha i još jače maltretira žrtvu jer osjeća da ima podršku. Ponižavanje i izrugivanje je - naravno - verbalno maltretiranje. To je ono što Karla čini vašoj Mateji - objasnila mi je. - Bilo bi dobro kad bih mogla porazgovarati i s njezinim roditeljima - pogledala me suosjećajno. Naravno, to mi je i dalje bilo prilično neugodno i htjela sam to pod svaku cijenu izbjeći. Ostavila sam to kao krajnji izbor. Tada mi se još činilo da ipak stvari nisu toliko strašne i da je Mateja preosjetljiva. - Ali zašto ostala djeca odobravaju takvo ponašanje!? - nisam mogla ne upitati. - Zato što se vjerovatno i sama boje da će postati žrtvama takvog maltretiranja. Zato su joj se priklonile Nives i druga djevojčica, Ingrid - objasnila je. Premda mi je to isprva bilo smiješno, na njezin nagovor počeli smo raditi s glinom i oblikovati rukama. Mateja bi ponekad bijesno stiskala glinu i bacala je na pod, no nije željela govoriti što osjeća i misli. Nije to bilo lako, Mateja se opirala, pa sam odlučila da ona obavi nekoliko razgovora s psihologinjom. Tada je ta ista psihologinja uspjela nagovoriti Mateju da baca tu istu glinu u zid i neka govori što god joj padne na pamet. Isprva je to išlo loše. Mateja se vrlo teško otvarala. Morala sam joj predlagati riječi i pogađati njezine emocije, što doduše nije bilo teško. Uskoro je i sama pronalazila riječi i počela ih glasho izgovarati. Imale smo alat za izbacivanje frustrarcija, no on nam je oduzimao jako puno vremena. Nismo ga uvijek mogle prakticirati zbog brojnih školskih obveza, budući je Mateja tada išla već u četvrti razred. Jednog popodneva Mateja je došla uplakana kući. Nisam je nikako mogla utješiti ni smiriti. - Što se dogodilo? - pitala sam zabrinuto, no nije mi odmah odgovorila jer je previše bila uznemirena. - Karla mi je rekla da sam najružnija curica u razredu. Rekla je da sam obučena jadno i seljački - jedva je uspijela procijediti između jecaja. Zagrlila sam je i pokušala uvjeriti da to nije istina. Preuzela je ulogu žrtve - Jednako si lijepa kao i svaka djevojčica u razredu - rekla sam. - Ali Karla je ljepša. Ona ima dugu plavu kosu i plave oči. I ima jako modernu odjeću - pobunila se. - To ne znači da se drugima više sviđa - razuvjeravala sam je. - Nije istina, nju svi vole! - planula je, a ja sam shvatila koliko joj Mateja zavidi. Isto tako s vremenom sam shvatila da Karla uživa reputaciju "princeze" u razredu jer je prije svih djevojčica stasala u djevojku. Bilo je očito da je ušla u pubertet prije ostalih. Usto je imala i bogate roditelje koji su je odgajali pomalo snobovski. Prva je u razredu imala mobitel, služila se računalom i slično. Jednom riječju, dobivala je sve što je poželjela i zbog toga si je dozvoljavala da bude osorna i ohola prema svima ostalima. Djeca kao da su je podigla na pijedestal i odobravala takvo ponašanje. Razrednica je toga bila svjesna, no nije mogla utjecati na to. Trudila im se kroz razgovor svratiti pažnju na druge vrijednosti ali to je bilo sve. Matejina je, pak, pogreška bila što je na sve Karline zajedljive i ružne riječi reagirala veoma burno. Karla je tu naišla na plodno tlo, pa je postajala još bezobraznija prema njoj. Uz to bi joj se još pridružile i Nives i Ingrid koje su, što su starije bivale, birale sve više njezinu stranu. Potpuno bi se priklonile i zajedno s njom ismijavale Mateju. Pokušala sam ponovno razgovarati s razrednicom, no ona je tu i dalje bila nemoćna. - Mislim da je tu ključna Matejina reakcija - rekla je ono čega sam i sama bila svjesna. Pruzela je ulogu žrtve od prvog dana i tako obilježila samu sebe. Ipak, morala sam nekako pomoći svom djetetu, nisam mogla gledati kako postaje sve neurotičnija i sve više se zatvara u sebe. Sve to jer nije prihvaćena od jedne razmažene i agresivne djevojčice. Ona svoju agresiju nije pokazivala fizičkim nasiljem, nego je psihički maltretirala djecu. Činilo se da je Mateju uzela na pik jer je ona bila najosjetljivija i najburnije reagirala. Kako je vrijeme prolazilo krenule su u peti razred i promjenile razrednicu. Nadala sam se da će ova nova imati više sluha za naše probleme, ali prevarila sam se. Kako su mnoge djevojčice ušle u pubertet, počele su se mijenjati i stasati u djevojke. To je još više pogoršalo situaciju. Mateja je bila bucmasta, pa su je i zbog toga uzeli na zub. Govorile su joj da je debela. Ona je bila toliko očajna da je počela izbjegavati jelo. Bila sam izvan sebe od brige jer je moje dijete odbijalo hranu u fazi kada to nije smijela, u razvoju! Izgubila je nekoliko kilograma, na što sam veoma burno reagirala. Odvela sam je ponovno psihologinji koja joj je pokušala objasniti koliko štete može nanijeti svojem tijelu ako bude gladovala. Nije puno pomoglo, svaki dan sam se borila s njom da nešto pojede kako bi mogla funkcionirati. Bojala sam se da ne oboli od anoreksije ili nešto slično. Mateja ju je udarila U tom periodu dogodilo se još nešto što je Mateju dotuklo. Na satu tjelesnog odgoja Karla joj je namjerno povukla donji dio trenirke dok je trčala iza nje. Matejina je stražnjica bila svima izložena. Ismijao ju je cijeli razred! To se odigralo u veoma kratkom vremenu, tako da profesorica nije primjetila što je Karla učinila. Dok su se svi smijali, Karla je uživala reputaciju razredne lude koja ih zabavlja. Mateja se jako razijutila nakon toga i po prvi put je uzvratila Karli. Udarila ju je posred lica i to tako da joj je zahvatila nos. Ovoga puta učiteljica je to primjetila, a situaciju je pogršalo to što je Karli krenula krv iz nosa. Karla je bila iznenađena Matejinom reakcijom i prilično burno je reagirala. Napravila je još veću dramu zbog krvavog nosa. Nakon tog nemilog događaja, vrlo brzo sam dobila poziv u školu. Mateja mi je doduše odmah sama priznala što je učinila. - Što se točno dogodilo? - pitala sam Mateju nakon što sam pročitala i napisanu poruku od razrednice u njezinoj bilježnici. - Uvijek isto. Karla me ovog puta osramtila i ponizila pred svima. Skinula mi je hlače i svi su me vidjeli golu - uznemireno je govorila. Suze su joj klizile niz lice. Bilo mi je veoma teško i nisam znala kako da je utješim. Moje je dijete toliko patilo zbog te djevojčice, a ja je nisam mogla zaštititi. - A što si ti učinila? - pitala sam obazrivo. - Udarila sam je. Nisam je htjela udariti baš toliko jako, ali bila sam bijesna! Prepala sam se kad sam vidjela da joj krv curi iz nosa. Nakon toga svi su me gledali kao da sam čudovište - pogledala je u pod. Iako nisam izgovorila na glas, na neki sam način osjetila odbravanje zbog onog što je učinila. Pomislila sam kako je Karla to i zalsužila jer je već godinama maltretira. Isprva su ta zadirkivanja bila dječja posla, no sad se to pretvorilo u ozbiljan problem. Postalo mi je jasno da ću morati tražiti pomoć dalje od razrednice. Imala sam plan posjetiti ravnateljicu, no prvo sam htjela čuti razrednicu. Ovoga puta došla sam u pratnji supruga Davora koji je već ionako bio nabrušen zbog svega toga. Do tada sam izbjegavala zvati ga na informacije i držala ga po strani, no sada je inzistirao da i on pođe sa mnom. - Ako vi nešto ne poduzmete, onda ćemo se obratiti ravnateljici - priprijetilo joj je Davor. - Nije istina da nisam ništa poduzela, svakog dana im trubim kako trebaju poštivati jedni druge - zbunjeno je govorila razrednica. - Vaša je Mateja jako udarila Karlu! - pogledala me optužujuće. - A jeste li se zapitali zašto ju je udarila? - prasnula sam ljutito. - Ne postoji dovoljno dobar razlog za fizičko nasilje - pobunila se. - Karla je pred cijelim razredom ponizila Mateju, skinula joj je gaćice! - ustala sam sa stolice koliko sam silno htijela opravdati svoju kći. Razrednica je ušutjela na trenutak jer očito nije imala pojma što se događalo na satu tjelesnog odgoja. Vidjela je samo kako Mateja udara Karlu i krv na njezinu licu, a pozadina je nije zanimala. - Zašto Mateja nije rekla što se dogodilo? - pitala je smirenije. - Bilo joj je neugodno, a i prepala se zbog toga što je učinila - i ja sam se napokon malo smirila. - Ovo je stvarno postalo previše. Kada se sve to među njima stigne zakuhati, kada se stignu posvađati - uzdahnula je. - Ne znam točno kada, ali je postalo previše. Moje je dijete silno nesretno! Gotovo svakog dana dolazi kući u suzama - rekla sam unezvjereno. Davor je nijemo kimnuo glavom i složio se sa mnom. Njen otac je vrlo nezgodan - Očito se češće događa dok nisu na nastavi, poslije škole - zaključik je. - Meni je žao ali Mateja mora to sama srediti. Možda, nemojte me krivo shvatiti, bi trebala potražiti pomoć psihologa. Njezina je reakcija presnažna - rekla je, a ja sam je gledala u čudu. Mislila sam da ću naići na njezino razumijevanje, no suprotno tome naišla sam na osuđivanje. Kao da je i razrednica bila podložna Karlinom utjecaju. Svi su bili zasljepljeni tom agresivnom i problematičnom djevojčicom. Mogla sam razumijeti i zašto. Kad sam je promatrala na dječjem igralištu činila se plahom i nježnom poput anđela, no istina je bila sasvim drugačija. Tu istinu smo razumijele samo moja kći, suprug i ja. - Ali ta djevojčica joj svakog dana zagorčava život! - pobunila sam se ignorirajući njezin prijedlog o psihologu. Nisam željela priznati da sam se već posavjetovala i da je Mateja već bila ne nekoliko razgovora. Jer ipak od svega toga nije bilo prevelike koristi, Karla ju je i dalje sustavno maltretirala. Jedino što je Mateja naučila jest to kako da izbaci svoju frustraciju. Isto tako nisam joj željela govoriti o tome da je Mateja izbjegavala hranu i koliko smo se oko toga namučile. Na sreću, to je vrlo brzo prošlo zbog pritiska koji sam vršila na nju. Moglo je završiti puno kobnije da se nisam toliko trudila. - Slušajte, njezini roditelji su veoma imućni i - kako da kažem - nezgodni ljudi - okolišala je. Upitno smo je pogledali. - Što to znači? - pitao je Davor. - Otac je vrlo nezgodan i bojim se da kada čuje da je netko udario Karlu ... - zastala je s uplašenom grimasom na licu. Davoru je to bila kap koja je prelila čašu. - Molim!? Jel' vi to nas pokušavate ušutkati jer strepite od tih ljudi!? - Davor je bjesno stiskao vilicu. - Ma ne, ali čini se da gospodin baš nije razuman i dobar - ispričavala se nespretno. - A mislite da sam ja dobar!? - unio joj se u lice. Ja sam ga uhvatila za nadlakticu kako bi se odmaknuo. - Ja nisam uopće dobar, ja se samo dobro kontroliram i mogu pokazati to svoje loše lice baš kao i Karlin otac! - procijedio je kroz zube glasno dišući. - Davore, smiri se - upozorila sam ga, a razrednica je sjela na stolac crvenoga i zajapurenog lica. Uplašila se Davora, mogla sam joj to iščitati na licu. U tom trenu sam zažalila što je došao sa mnom u školu. Nisu nam trebale još veće nevolje od onih koje već imamo. - Mislim da gubimo vrijeme ovdje, najblje je da se odmah obratimo ravanteljici - rekao je na koncu i izašao glasno zalupivši vratima. Bilo mi je neugodno, te sam u tišini krenula za njim. Razrednica također nije pozdravila. On ima dosje u policiji U danima što su uslijedili zavladalo je zatišje, kao da je Karla odustala od maltretiranja Mateje. Pomislila sam da ju je Matejina reakcija navela na to, no bila sam i ovog puta u krivu. Karla se požalila svojim roditeljima zbog udarca i preuzela ulogu nevinašca kako bi ih uvjerila da ona nije učinila ništa loše. Za razliku od nas, oni su se odmah obratili vrhu, samoj ravnateljici. Kad smo mi došli na rzgovor priča joj je već bila poznata. - Da, njezini roditelji su bili na razgovoru i veoma su ljuti na vašu kći - uzdahnula je. - A znate li zašto je došlo do udarca? - pita je Davor. - Nešto sam načula, ali svakako to nije razlog, mislim znate i sami, ne postoji opravdan razlog da se neko dijete udari - obajšanjvala je. - A opravdava se kad netko sustavno nekoliko godina psihički maltretira vaše dijete? - ironizirao je Davor. - Do mene takva informacija za sada nije došla, samo onaj krvavi obračun - namjerno je naglasila. - Ja sam se žalila nekoliko puta mjesečno učiteljici koja je bila sve ovo vrijeme gluha na moje molbe da vam se obrati. - Izgleda da je došlo do nekakvog nesporazuma - ispričavala se. - Ne, nije došio do nesporazuma, nego učiteljica nije željela čuti našu stranu. I još uvijek ne želi jer se boji djevojčicinog oca - prekinula sam je pomalo grubo. - Čujte, otac je pomalo nezgodan ... - Nas to ne žanima. Mi želimo da naše dijete odlazi u školu bez straha. Jel' vi znate da ja jedva odvučem svoje dijete u školu? Ona plače kad mora ići! Je li to normalno, pitam ja vas!? - rekla sam bijesno. Šutjela je. - Što biste vi učinili da se radi o vašem djetetu!? - pitala sam pomalo očajnički. - Ja činim onoliko koliko je u mojoj moći. Pretpostavljam da se većina tih neugodnih situacija dešava poslije nastave - ignorirala je namjerno moje pitanje. - Mi nećemo stati na ovome - rekao je Davor odlučno. - Ne znam što bih vam rekla. Taj gospodin se ne kreće baš u najboljem društvu - nervozno je vrtila olovkom u ruci. Shvatila sam da je dobro uplašena, ali ne od nas, već od Karlinog oca. - Znate, ja ću saznati tko je taj čovjek, imam prijatelja u policiji - rekao je Davor kao da mi čita misli. - Mislim da je bolje da to ostavite po strani - savjetovala je. Na koncu smo odustali od daljnje rasprave jer ionako nije imala smisla. Davor je učino kako je i rekao. Saznao je da Karlin otac ima dosje u policiji, a uz to, sin mu je nekoliko puta bio priveden zbog preprodaje droge. Bilo je jasno da je jadna Karla iz veoma problematične obitelji. Njezin je ispušni ventil bio maltretiranje. Iako sam milijun puta čula da su djeca koja maltretiraju drugu djecu iz problematičnih obitelji, nadala sam se da s Karlom nije takav slučaj. Čak su i mame u školi pričale o tome kako joj se roditelji razvode. Dakle, bilo je tu svega i svačega. Nisam o tome govorila Mateji, jer je nisam htijela opterećivati. Isto tako nisam željela da to netko od djece slučajno sazna. Predložila sam Davoru da se nađemo s Karlinim roditeljima i pokušamo im objasniti što se sve događalo tijekom nekoliko godina. Tog popodneva čekao nas je samo otac pred školom. Nervozno je hodao i uvlačio dim cigarete. Kad smo mu se približili podigao je svoj mrki pogled. Ipak je ljubazno pružio ruku i predstavo se. Uvijeno smo počeli govoriti što se sve događalo i o tome zašto je Mateja udarila Karlu. Neko je vrijeme slušao bez riječi. Ispisali smo je iz škole - Znate, ja nemam vremena za ovakve gluposti. To su dječja posla, to je sve dio odrastanja. Vaše je dijete previše osjetljivo - konstatirao je. - Ako vi to ne riješite, obratit ćemo se socijalnoj službi - rekao je Davor odriješito. - Bolje vam je da ne gurate nos gdje mu nije mjesto jer ću vam zagorčati život - pogledao ga je lednim pogledom. - Vi nama prijetite? - pitao ga je. - Možete to i tako nazvati. Osim toga, mislim da ste pretjerali. Vaša je kći dobro ispljuskala moju i ne znam odakle vam uopće pravo da me pozivate na red - odgovorio je sasvim mirno. Očito je to bio njegov način ophođenja, prijetnje i ucijene. - Žao nam je što ju je tako jako udarila, i Mateji je žao - rekla sam. - Ne umišljajte si da ju je jako udarila, Karla je inače sklona krvarenju iz nosa - odbrusio je. Rastali smo se u ne baš prijateljskoj atmosferi, što je bilo i za očekivati. Nadala sam se da će bar spomenuti razgovor svom djetetu i upozoriti je na njezino ponašanje. Bila sam u pravu, no ovoga puta opet je Mateja bila ta koja je snosila posljedice zbog našeg razgovora. Karla ju je pričekala poslije nastave, ovoga puta sama i bez pratnje. Bijesno ju je povukla za kosu i prijetila joj. Rekla joj je da će doći i njezin stariji brat i da će je prebiti jer je "cinkarošica". Mateja je kao i svaki put došla uplakana iz škole. Slijedeći dan nismo je mogli natjerati da ode u školu, toliko se prepala. Tada smo Davor i ja odlučili da je najbolje da je ispišemo iz te škole i prebacimo u drugu. Otišla sam već slijedećeg dana i otvoreno ispričala tamošnjoj ravnateljici što se točno događalo tokom godina. Objasnila sam da moje dijete psihički propada i da više ne znam što da učinim. Kad sam joj rekla da bih se obratila socijalnoj službi zbog te problematične obitelji, razuvijerila me argumentirano, objasnivši mi da zbog sporosti sustava ništa neću postići. Rekla je isto tako da sam dobro napravila što sam odlučila da premjestimo Mateju u njihovu školu. Mateja je također to objeručke prihvatila. Ionako je bila odličan učenik od prvog dana, pa joj nastava nije pretstavljala nikakav problem. Postala je drukčije dijete Početkom slijedećeg polugodišta već je bila u novoj školi. Kroz samo mjesec dana ona je postala sasvim drugačije dijete. Sprijateljila se s nekoliko djevojčica i više nismo imali problema. Tamo je završila preostala dva razreda i kasnije upisala srednju. Onog dana kad smo odlazili iz prvotne škole razrednica se ispričavala zbog svih neugodnosti. Kasnije sam saznala da je još nekoliko majki priznalo da je Karla pravila probleme i njihovoj djeci. Ne znam kolikih su razmijera ti problemi bili i zašto su te majke svo vrijeme šutjele. Nije moje da im sudim, no ako je makar iole bilo ovako kao s Matejom, onda im strašno zamjeram. Ravnateljica te prvotne škole isprva nas je pokušala nagovoriti da se Mateja prebaci samo u drugi razred, ali na to nismo htjeli pristati. Bila je svijesna da smo onog dana kad smo ispisali Mateju iz škole, stavili veliku mrlju na njezinu karijeru. Svi su saznali što se događalo, dvije razrednice i ravnateljica, a nisu htjele poduzeti baš ništa. Ubrzo je ta ista ravnateljica otišla u mirovinu i došla je mlađa. Iskreno, ne znam da li je ona što uspijela promjeniti ili je jedostavno čekala dan kada će Karla otići iz škole. Taj dan je ionako bio blizu, a tako je i svima bilo jednostavnije. Iskreno žalim tu djevojčicu i shvaćam da ima velikih problema. Možda sam pogriješila što se nisam požalila socijalnoj službi, a možda sam ipak ispravno postupila. Svatko od nas ima svoju problemsku priču i teško je znati koja je strana priče ispravna a koja je pogrešna. S vremenom te priče ionako nestanu, zaborave se, a onda dođu nove o kojima treba razmisliti i ispravno ih riješiti. Ova je konačno iza nas.
Svijet se iznenada mijenja, svijest o svemu postaje drugačija. Ljubav je čudo. Ona je nada. Ljubav ulijeva hrabrost, briše strahove, ispunjava dane i noći. Ljubav naprosto ljubi. Bez nje bi svijet bio u mraku, u kolapsu kojem ne bi bilo kraja. Ljubav je najdragocjeniji lijek za sve i svakoga. Mnoge osjećaje miješamo s ljubavlju, ali kad je napokon stvarno upoznamo tek tada vidimo i osjetimo razliku. Četiri puta sam se ženio, četiri puta pokušavao voljeti i biti voljen. Ono što sam ranije nazivao ljubavlju danas shvaćam tek kao puku zanesenost, tek iskonsku strast koja me držala neko vrijeme. Zanesenost i strast kratkog su vijeka, a osobno sam se u to najbolje uvjerio. Izučio sam vlastitu školu na temu ljubavi i danas sasvim sigurno mogu tvrditi kako sam napokon diplomirao na predmetu: ljubav i to s izvrsnim uspjehom. Dijana je rođena u siječnju, a zimsko doba najdraže joj je u godini. Ništa joj nije draže od snijega, siga koje vise s krovova, skijanja, sanjkanja, grudanja i svih radosti koje su vezane uz snijeg. Za razliku od nje, to razdoblje u godini najradije bih izbrisao iz kalendara. Kad jutrom izađem van i ugledam hrpu snijega na automobilu kojeg valja očistiti kako bih se uopće mogao uključiti u promet, dođe mi da se vratim natrag u kuću, legnem i poput medvjeda odspavam zimski san, te ustanem tek kad snijeg okopni. Dok u kasno poslijepodne sjedim pored kamina i promatram kako snježne pahulje zatrpavaju grad, sjetim se kako je već došlo vrijeme kada Dijana završava s plesom. Žurno ustajem, odijevam na sebe brojne naslage odjeće, sjedam u ledeni automobil i polako se vozim do plesne dvorane. Na svu sreću, stigao sam prije nego je Dijana izašla van. Zbog toga sam iznimno sretan, obično kasnim i to bez obzira koliko ranije krenem kako mi se to upravo ne bi dogodilo. Nakon samo dvije minute supruga ulazi unutra. Ljubi me. Jesi li ih zadivila plesom? - Onda, kako je bilo danas? Jesi li ih sve zadivila svojim plesnim bravurama? - pitam je sav radostan. - Naravno, zamisli samo što se dogodilo. Novi trener koji nam je došao danas samo na zamjenu, ponudio mi je posao u njegovoj plesnoj školi. Rekao je kako izvrsno plešem, te kako bi mu moje znanje i vještine bili od velike koristi. Rekao je da mene nema čemu poučiti što se tiče plesa, jer sam bolja i od njega. Kratko sam razmišljala, a potom prihvatila njegov prijedlog. Sutra ću nazvati trenera, reći mu da više neću dolaziti u njegovu plesnu školu i objasniti mu sve što sam se dogovorila s ovim trenerom koji je bio na zamjeni. Istina je, bolja sam od cijele ekipe koja tu pleše i više ne mogu napredovati. Novi trener mi nudi da i sama postanem plesni trener, a to je ipak stupanj više. Znaš i sam koliko volim ples. Želim se tome posvetiti. Što misliš o svemu tome i mojoj odluci? - pita me dok se vozimo prema kući. - Radujem se zbog tebe, slažem se s tvojom odlukom. I ja mislim da trebaš napraviti korak prema naprijed, a nova ponuda ti to svakako donosi. Dijana, uvijek se veselim kada si ti radosna. Ono što tebe ispunjava, i mene čini sretnim. To ti je možda izvrsna mogućnost da napokon kreneš prema ostvarenju svojih snova. Ples je tvoj život, dio tebe, važan dio tebe i radujem se svemu što si mi upravo rekla. - Čekaj, nisi još čuo najbolji dio. Trener mi je obećao i stalno zaposlenje i to već od sutra. Dobit ću i plaću, napokon ću i sama nešto privređivati i još uz to raditi nešto što volim. Presretna sam - cvrkutala je. - Čestitam! Kad dobiješ prvu plaću častiš večerom u gradu - šalim se iskreno sretan zbog tih vijesti. - Dogovoreno! Zlatko, mislim da će i nama napokon krenuti na bolje, uostalom zima je vrijeme za sve lijepe stvari i događaje. Zima je moje vrijeme radosti i ispunjenja snova - cvrkuće od radosti. Prvi brak s osamnaest Uživam je slušati, gledati, dijeliti s njom njezino oduševljenje. Njezina pozitivna energija naprosto je zarazna. Na radiju zasvira pjesma koju Dijana voli slušati. Pojača zvuk do kraja, zapjeva iz sveg glasa. Pridružim joj se se pjevajući, dok vani pada snijeg kao sumanut, a mi se vozimo prema našem domu. To novo saznanje znači da ću i sam morati promijeniti neke obveze, ali to mi ne smeta. Za Dijanu mi ništa nije teško. Prvi puta oženio sam se s tek napunjenih osamnaest godina. Kao i svi mladi, tako sam i ja bio zanesen trenutnim emocijama koje su me ispunjavale. Volio sam se družiti s Emom, posebno u trenucima kada bismo ostali sami, daleko od pogleda svih ostalih. Grlio bih je, ljubio, plamtjeli bismo strašću. Oboje smo vjerovali kako se silno volimo, jedino što smo oboje željeli jest biti zajedno. Kad mi je te večeri priopćila da je ostala u drugom stanju, ponio sam se poput pravog kavalira. Istina, vijest me zatekla i prilično iznenadila, ali sam bio siguran da moram časno postupiti. Rekao sam joj da se ne mora brinuti, da je neću ostaviti na cjedilu. Idućeg dana sve sam priznao roditeljima i izrazio želju za ženidbom. Poput mene i oni su bili zatečeni, ali su me podržali u odluci. I tako, lud, mlad i zanesen zakoračio sam u novi život. Ema je bila prekrasna mladenka, divna ljubavnica i dobra prijateljica ali za nikakav posao nije bila. Iznimno neuredna, lijena i neorganizirana stalno je upadala u neke probleme. Kad je na svijet donijela djevojčicu pala je u tešku depresiju. Nije voljela našu kći Ivu, u njoj je samo vidjela smetnju. Stalno je ponavljala kako treba vremena za sebe, te kako se ona nije u stanju brinuti o uplakanoj smrdljivici. Takav stav prilično me je iznenadio. Nadao sam se kako će se takvo ponašanje promijeniti, ali što je vrijeme više odmicalo, to je Ema postajala sve gora. Došlo je dotle da sam Ivu doslovno prepustio u ruke svoje majke dok sam bio na poslu, jer me bilo strah ostaviti je s rođenom majkom. Bojao sam se da joj ne učini štogod nažao samo kako bi je se riješila. Bez obzira što sam kao srednjoškolac bio izvrstan učenik i planirao pohađati studij, sve se sa ženidbom promijenilo. Uz očevu pomoć pronašao sam posao i bio spreman činiti sve kako bih mogao uzdržavati svoju malenu obitelj. Moji roditelji su nam dali gornji kat kuće, pomogli nam ga urediti, stalno nas i financijski pomagali, ali sve je to bilo nedovoljno. Ema je naprosto, iako majka, bila nedozrelo dijete koje nije željelo odrasti. Počeli smo se sve češće prepirati, a nakon tri godine donio sam odluku o prekidu braka. Ema je bila užasnuta kad sam joj to priopćio ali se složila kako nismo jedno za drugo. Pristala je da dijete ostane kod mene na skrbi i nakon kraćih prepirki na kraju smo se sporazumno razveli. I tako, dok su moji prijatelji studirali i zabavljali se, ja sam odlazio na posao, a potom žurno trčao kući kako bih se brinuo o svojoj kćeri. Bilo je dana kada mi je bilo dosta svega, kada sam mislio da bih najradije skočio u more i utopio se, ali onda bih pogledao u te lijepe, iskrene, dječje oči i samo jedno Ivino "tata" bilo je dovoljno da me podigne do neba. Znao sam, nitko mi osim mene samoga nije kriv za situaciju u kojoj sam se našao. Ponijela me strast, mladost i ludost. a nakon svega toga valjalo je živjeti s posljedicama. Bez pomoći roditelja bio bih totalno izgubljen i nemoćan. Dijana je slomila nogu Bilo mi je dvadeset i četiri godine kada me otac upitao bih li želio izvanredno studirati. Promislio sam nekoliko dana i odlučio nastaviti obrazovanje. Roditelji su bili presretni, te su oni isto i platili. Radio sam, studirao, bio otac. Godine su prolazile, a među svim obvezama koje sam imao nisam stigao razmišljati o ljubavi, ni ponovnoj bliskosti s nekom ženom. Jedine žene u mom životu u to su vrijeme bile moja kći Iva i moja mama. Parkiram se na uobičajenom mjestu. Dijana izlazi van iz automobila, oklizne se na raskvašen snijeg i padne. Glasno jaukne. Požurim joj u pomoć, pružam ruku kako bi lakše ustala. Pokušava se osloniti na nogu. Više je nego očito koliko joj boli to izaziva. Savjetujem joj neka se ne pomiče. Uzimam je u naručje, unosim u kuću. U jednom trenutku zamjećujem da joj je lice vlažno. Neznam je li to od pahulja koje su se otopile od njezine topline ili su joj obrazi vlažni od suza. Osjetim miris njezinog parfema, njezine me ruke grle oko vrata, gledam je u oči nastojeći otkriti plače li ili mi se samo priviđa. - Odmah ću otići po susjeda. Vidjet ćemo što će on reći, ako bude potrebe odmah idemo u bolnicu - govorim dok je spuštam na trosjed. Dijana se ne protivi, samo klimne glavom. Zvonim na susjedova vrata, a kad ih otvori objašnjavam mu što se dogodilo. Susjed liječnik uzima torbu, obojica idemo k Dijani. Nakon što je pregleda, preporuča da je najbolje odvesti je na hitnu. Poslušam ga. Cijelo to vrijeme supruga jedva da je izgovorila nekoliko riječi. Uvjeren sam kako trpi silne bolove, stoga je nastojim ne gnjaviti suvišnim pitanjima. Liječnik koji ju je primio nakon što ju je pregledao i snimio, govori da je slomila nogu, te da joj je gips neophodan. U kolicima je vozim u gipsaonu, a potom kući. U očima joj se zrcali tuga. Ne moram je ni pitati, znam o čemu razmišlja. Toliko se radovala tome iznenadnom poslu, a prijelom noge sada joj nikako ne ide u prilog. Brinem se kako se osjeća, mogu li pomoći. - Rođena sam pod nesretnom zvijezdom. Pogledaj ti samo kako se to baš večeras moralo dogoditi. Toliko sam se radovala, a tek nekoliko trenutaka trajala je moja sreća. Više od ičega na svijetu željela sam taj posao, a što mogu sada nego ležati kod kuće i čekati da mi noga zacijeli. Proći će vremena i vremena dok ponovno budem u stanju plesati. Zašto mi se to moralo dogoditi? - očajava iz sveg glasa. - Dijana, smiri se. žao mi je, ali sada je najvažnije da tvoja noga bude ponovno zdrava, sve ostalo je nebitno. Ako si se treneru toliko svidjela da ti je ponudio posao nakon što te jednom vidio kako plešeš, sigurno će s ponudom pričekati dok ti ne bude bolje. Nemoj se sada s time opterećivati - rekao sam. Naravno, što god da sam rekao ne bi vrijedilo. Naprosto ju je uhvatila silna tuga i očaj zbog svega. Tri godine koliko smo zajedno živjeli bila je bez posla, stalno se osjećala nekorisnom bez obzira što sam joj stalno ponavljao da mi nije na teret. Dijana je radila od svoje sedamnaeste godine, navikla je zarađivati i sada kad je bila bez posla bila je izgubljena. Stalno je štedjela, nikada si ništa nije kupovala osim najosnovnijih potrepština, a i njih je uvijek uzimala najjeftinije. Kad bih joj nešto poklonio, prekoravala me napominjući kako ne trebam trošiti novac na nju jer ona ionako ima sve što joj je potrebno. Moj drugi brak s Marijom - Dragi, odnesi me u krevet. Želim spavati - rekla je na kraju valjda već umorna i izmučena od svega. Poslušao sam je, lijepo je ušuškao, a potom joj priredio i donio večeru u krevet. Razumio sam da nije gladna, ali sam je svejedno natjerao da pojede nekoliko zalogaja. Da sam samo mogao, otjerao bi tu silnu tugu iz njezinih očiju, te nesretne okolnosti koje su je iz dana u dan pratile kao vjerne sljedbenice. Nakon što sam završio studij dobio sam i bolje radno mjesto i to u istom poduzeću u kojem sam godinama radio. Šef me je stalno isticao kao primjer, a na neki način bio sam mu zahvalan na tome, uostalom tko od nas ne voli da ga se hvali? Njegova kći Marija radila je sa mnom u uredu. Ni sam ne znam kako se dogodilo da smo jedne večeri zajedno završili u hotelskoj sobi. Zajedno smo radili, bili usamljeni i ona i ja, te je jedno vuklo k drugome. Nije joj smetalo što imam kćer, niti što sam već bio oženjen. Govorila je da me silno voli, a i šef je podržao našu vezu. I tako sam se ponovno oženio, iako sam znao da Marija nije žena za mene. Svi su mi čestitali, govorili da je ona izvrsna prilika, a obzirom na svog oca i sve što je posjedovao uistinu je to i bila. Jedini pravi problem je bio što smo nas dvoje bili puke suprotnosti, a čim smo počeli zajedno živjeti sve te silne razlike počele su dolaziti do izražaja. lzdržali smo pet mjeseci u braku, a potom se ona odselila natrag k roditeljima. Zatražila je razvod i tako sam ponovno završio još jedan loš brak i ne samo brak, nego sam dobio i otkaz na poslu. S iskustvom koje sam imao nije mi bio problem pronaći novi posao. Ponovno sam okrenuo novu stranicu, odlučio kako me više ni jedna žena neće zavarati trepćući očima i uvjeravajući me kako nam za istinsku sreću nedostaje jedino brak. Novi posao bio mi je priličan izazov, stoga sam se želio dokazati. Radio sam od jutra do sutra, a mama je i dalje vodila brigu o Ivi. Nekako smo se na to svi tako i navikli. Bilo je dana kada sam zbog toga imao grižnju savjesti, ali dok bih razgovarao sa svojom kćeri shvaćao sam kako je ona sretno dijete. Majka ju je tek ponekad posjećivala ali Iva se na sve to nekako i navikla. Baka i djed zapravo su joj bili otac i majka, a mi koji smo joj bili pravi roditelji nekako smo lutati u potrazi za vlastitim "ja". Nismo bili dovoljno odgovorni, dovoljno samosvjesni, niti smo je kao takvi ičemu korisnom i mogli poučiti. Ona nije bila kriva što su joj roditelji izgubljeni, što ne znaju ni kamo bi sami sa sobom, stoga je primjer i sve što je potrebno dobivala od mojih roditelja. Jedino ih nije nazivala mama i tata, ali oni su to u stvarnosti bili puno više od nas koji smo joj bili biološki roditelji. Roditeljima sam bio silno zahvalan na tome, žalio što im nisam nalik, što se ne znam nositi sa situacijama koje mi život donese. Bilo je dana kada su mi prigovarali, kada nisu mogli razumjeti kakvo to srce imam kad danima ne vidim vlastitu kćer jer sam stalno na poslu, ali to bi ih brzo prošlo. Iskreno sam im želio dati odgovor na to pitanje, no ni tada ga ni sam još uvijek nisam znao. Sve svoje nedostatke valjda sam želio utopiti u poslu, u obvezama. Kćeri, ponosan sam na tebe Kad se idućeg jutra probudila bila je i dalje iznimno žalosna. Pokušavao sam je uvjeriti kako se sve događa s razlogom, te kako na nju možda čeka i neki bolji posao od ovoga u plesnoj školi. Nije ništa odgovarala ali nije ni morala, po izrazu njezinog lica znao sam što točno misli. Nekoliko dana uzeo sam godišnji odmor kako bih joj bio pri ruci. Iva nam je došla u iznenadni posjet i silno nas oboje razveselila. Njezina mladost, polet, njezine priče i lijepa iskustva bili su nam pravo osvježenje u tim zimskim danima. - Draga kćeri, hvala ti što si nas posjetila. Dijana ti se silno razveselila, ja također. Ti si unijela radost u ove naše staračke dane pune zime i bolesti - rekao sam dok sam je ispraćao. Kako li se samo nasmijala. - Tata, ne govori svašta. Kada bi nepoznati ljudi u gradu vidjeli tebe i mene ne bi ni pomislili da samo otac i kćer već ljubavni par. To što si devetnaest godina stariji od mene na tebi se gotovo i ne vidi. Imaš bakine gene i sigurno ćeš uvijek djelovati mladoliko. Osim toga, nemoj da te više ikada čujem kako o sebi misliš kao o starcu. Četrdeset i četiri godine ne predstavljaju neku starost, dapače mislim da ste i Dijana i ti upravo u najboljim godinama i da oni najljepši životni dani tek čekaju na vas - rekla mi je dok me je grlila. - Draga Iva, ti si najbolje što mi se u životu dogodilo. Nikada nisam bio dobar otac ali ti si uvijek bila divno dijete. Neizmjerno sam ponosan na tebe, na sve tvoje uspjehe. Oprosti što nisam znao biti otac - rekao sam. - Tata, što ti je danas? Kakvi su te to izljevi emocija uhvatili? Uvijek sam te voljela i uvijek ću te voljeti. Mi smo obitelj, opraštamo pogreške jedni drugima. Činio si kako si mislio da je najbolje. Nitko nije savršen. Iznenadio bi se kada bih ti počela nabrajati pogreške koje sam ja učinila - rekla je, a ja sam odmah osjetio kao da mi je srce probo oštar mač. Odmah su mi glavom proletjele strašne, najcrnje misli. - Iva, reci mi o čemu se radi. U čemu si pogriješila, o kakvim pogreškama govoriš? Mogu li ti pomoći? Kći me je rukom potapšala po obrazu i nasmijala se onako iskreno poput malene djevojčice. - Ne brini se, nisu to bile nikakve velike stvari koje bi trebao znati, nisam učinila ništa drastično, samo bez panike i straha. Treći brak sa Sanelom Taj njezin divan osmijeh i te riječi su me umirile. Iva je oduvijek bila iskrena, poštena i nisam imao ni jedan razlog posumnjati u sve što je rekla. Ponovno sam je zagrlio i ponovio kako ću uvijek biti tu za nju i neka mi se slobodno obrati bez obzira kakav problem imala i radilo li se o poslu, financijama ili ljubavi. - Tata, razgovarao bi sa mnom o ljubavi, a nikada mi nisi ni povjerio kako si upoznao Dijanu - rekla je. - Nisam? Stvarno ne znaš kako smo se nas dvoje upoznali? - začudio sam se što nije znala našu priču. - Nisi ni ti, a ni ona. Iskreno, stvarno sam znatiželjna gdje ste se vas dvoje uopće susreli? - zanimalo ju je. - Ako imaš vremena, vrati se unutra. Dijana će se radovati ako ti ona bude mogla ispripovijedati našu ljubavnu priču, uostalom krajnje je vrijeme da je i ti čuješ - predložio sam svojoj kćeri. Pogledala je na sat, a potom se ponovno izula i odložila kaput na vješalicu. Bila je više nego znatiželjna. Dvije godine nakon braka s Marijom upoznao sam Sanelu. Bila je ljepotica s naslovnica časopisa. Vrckava, zavodljiva, žena koja je uvijek željela biti u centru pozornosti. Lako me osvojila, lako podčinila, lako nagovorila da se ponovno obvežem. Zaboravio sam na propale brakove, na lažni sjaj kojim često zamjenjujemo ljubav. Postao sam marioneta. Željan njezinog divnog tijela i poljubaca činio sam sve što je poželjela. Postao sam papučar, poslušnik koji je skakao na svaki njezin mig. Dvije godine živio sam doslovno poput slijepca. Prijatelji su mi govorili kako Sanelu viđaju u raznim hotelima s brojnim muškarcima ali nisam im vjerovao. Mislio sam, sve je to izmišljotina ljubomornih ljudi koji bi za jednu noć s mojom ženom dali cijeli svijet. Bila je istina da je često izbivala iz kuće. Uvijek je izlazila vrhunski dotjerana, uvijek se doma vraćala s vrećicama prepunim skupih stvari. Nikada nije radila, niti je zahtijevala novac od moje plaće. Novčanik joj je uvijek bio prepun kartica i gotovine. Kako su mi prijatelji sve češće govorili nešto protiv nje, tako sam se polako počeo pitati odakle joj toliki novac. Kad sam joj otvoreno postavio to pitanje dala mi je odgovor kakvog nikada ne bih očekivao. - Jesam li te ikada tražila ijednu kunu? Nisam, niti ikada hoću. Imam svoj račun, svoj novac kojim financiram vlastite potrebe. Umjesto da mi budeš zahvalan što ne tražim ništa od tebe, usuđuješ se prigovarati. Stvarno te ne mogu razumjeti. Reci mi otvoreno u čemu je konkretno tvoj problem. - U tome što plaćaš pomoć u kući, kupuješ skupocjene stvari, a ja ne znam odakle je izvor tvojim sredstvima. Mislim kako nije nelogično očekivati da mi kao supruga daš objašnjenje za to - rekao sam. - Nekada je bolje ne raspolagati svim informacijama. Jesi li siguran da želiš znati odgovor? - pitala je. Dao sam potvrdan odgovor, a potom me Sanela zamolila neka sjednem u naslonjač i natočila mi piće. - Ja sam ti ono što nazivaju madam. Imam dvadeset djevojaka kojima organiziram susrete s klijentima. Sasvim sam jasno čuo njezine riječi, ali sam ih u sebi morao nekoliko puta ponoviti kako bi shvatio. - Baviš se eskortom? Imaš agenciju za eskort? Naprosto si me toliko šokirala i ne mogu vjerovati. - Ako to želiš nazvati takvim imenom, slobodno to tako zovi - rekla je divnim osmijehom na licu. - Sanela, nisam siguran o čemu točno govoriš. Crne mi misli prolaze glavom - priznao sam. - To nisu crne misli, nego istinite stvari. Organizatorica sam posla s najstarijim zanimanjem na svijetu - rekla je. Potom mi je polako do u pojedinosti sve objasnila. Mislio sam, onesvijestit ću se, žena s kojom sam bio u braku bavila se tim sramotnim poslom, a ja sam u njezino društvo dovodio svoju kći jedinicu. Molio sam je neka se ostavi tog prokletog posla ali ona o tome nije željela ni čuti. Jasno mi je objasnila kako sam joj poslužio tek kao paravan za neke od poslova kojima se bavila, te da mi je svojim tijelom platila sve usluge koje sam joj učinio. Nezgoda sa psićem Kokom [caption id="attachment_1818" align="alignleft" width="300"]Istinite Priče: Ljubav zatrpana u snijegu Ljubav zatrpana u snijegu[/caption]Da stvar bude još gora, ona je podnijela zahtjev za raskid braka. Bio sam ovisan o njezinom tijelu, ali sve što sam tako iznenada saznao bilo je više nego dovoljno da i tom ludom razdoblju mog života dođe kraj. Teško sam zatvorio zadnju stranicu knjige koja se zvala Sanela, no kad sam napokon to učinio osjetio sam se slobodnim. Kod mene se nije pokazala istinitom ona stara narodna "treća-sreća". - Dijana, vratila sam se kako bih čula vašu ljubavnu priču - rekla je Iva kad se vratila u boravak. - Našu ljubavnu priču? O čemu ti to? - Dijana se čudila iako je i jako dobro znala na što misli moja kći. - Tata i ti mi nikada niste ispripovijedali kako ste se upoznali, želim znati kako su planule iskrice. Dijana me pogledala, a potom se i ona osmjehnula, zamolila me neka nam svima priredim toplu čokoladu. - Te sam večeri sa svojim Kokom, psom, krenula u redovitu šetnju. Upravo tog dana kupila sam nove zimske cipele za koje sam vjerovala kako će biti idealne za hodanje po snijegu i obula ih. Koko je bio razigran kao i svake večeri. Baš kao i ja i on voli snijeg. Trčkarao je malo na jednu, malo na drugu stranu, a ja sam ga nastojala pratiti. Snijeg je padao kao lud. Na mnogim nogostupima bile su naslage snijega koji se, kako je dolazila večer i bivalo sve hladnije, smrzavao. Cipele nisu bile ni izbliza dobre kako sam pretpostavljala. Istina, bile su tople ali su se silno klizale na snijegu. U jednom trenutku Koko je krenuo na drugu stranu ulice. Potrčao je prema cesti. U nastojanju da ga spriječim da prijeđe preko ceste i sama sam požurila za njim, te povlačeći povodac prestala gledati kamo hodam. Cipele i snijeg su učinile svoje. Pala sam uz sam rub ceste. Koko je zastao, a ja ustala. Dobrano sam udarila stražnjicu i bila ljuta na Koka. - Idi svojom stranom i ne trči tako kao lud. Hoćeš li me ubiti? - ljutita, povikala sam na Koka. On me, naravno, samo blijedo gledao i mahao repom. Jednom sam rukom otresala snijeg sa svog stražnjeg dijela, drugom držala povodac i polako se s Kokom vraćala na pločnik. Naravno, cijelo vrijeme sam mu ljutito prigovarala jer me udarac stvarno prilično zabolio. No, to još nije bilo sve. Nekoliko minuta smo tako nastavili šetati, a potom je moj ludi Koko ugledao kako nam u susret stiže njegova pseća prijateljica Linda, koju je vlasnik često šetao ulicom upravo u vrijeme kada smo i mi običavali šetati, te smo se tako svi međusobno poznavali. Kad je Koko ugledao Lindu kao da je poludio od radosti. Stao je divljački trčati prema njoj i vući me za sobom. Uz snijeg i kliske đonove na cipelama ne moraš biti previše maštovita da shvatiš što se ponovno dogodilo. Pokliznula sam se na hrpicu snijega, doslovno poljubila snijegom zatrpano tlo. Ispustila sam povodac, a Koko je otrčao svojoj prijateljici. Tvoj tata je bio pravi kavalir Bila je to jedna od onih večeri koje čovjek pamti cijelog života. Usprkos lošoj uličnoj rasvjeti na snijegu sam vidjela trag krvi. Znala sam, moja je, samo je bilo pitanje što sam to razbila i odakle mi curi krv. Bila sam izvan sebe koliko sam bila ljuta na Koka. Upravo u trenutku kad sam se krenula ustati, iza sebe sam začula ugodan muški glas. - Gospođo, mogu li vam pomoći? Idem iza vas i pratim što se događa. Dajte mi ruku - rekao je tvoj otac. Prihvatila sam tu spasonosnu ruku pomoći koja mi je pomogla da ustanem. lz unutrašnjosti kaputa tvoj otac je izvadio papirnate rupčiće, jednom mi ih rukom pružio dok me je drugom pridržavao za leđa kako se ponovno ne bih složila na tlo. Prvo što sam osjetila bio je njegov miris. Odavno nisam osjetila da muškarac tako fino miriše. Odmah sam požalila što me vidio u toj nezgodnoj situaciji. No, tek kad sam ga pogledala u oči i vidjela to divno plavetnilo u njima bila sam u sedmom nebu. Doslovno sam se u njega zaljubila na prvi pogled. Bio je tako lijep, dotjeran i pomagao mi u nevolji u kojoj sam se našla. - Svemu je kriv moj pas. Stvarno ću ga se riješiti. Hvala vam, hvala od srca - iskreno sam se zahvalila. - Jeste li dobro? Stanujem tu nedaleko. Želite li da skoknem doma po automobil i odvezem vas k liječniku. - Ne treba, hvala vam. Bit ću dobro, barem se nadam - rekla sam, a potom stala objašnjavati Kokove postupke. On je pozorno slušao sve što sam mu imala reći, a potom mi je objasnio kako je vidio i moj prvi pad, ali i ovaj drugi. Na kraju mi je rekao da mi je napukao prednji zub, ali da to nije ništa što zubar neće moći srediti. U međuvremenu je do nas stigao Koko i društvo. Lindin vlasnik vidio je što se dogodilo i također mi ponudio pomoć. Obzirom da je tvoj otac prije stigao, on je otišao uvjeren kako se nas dvoje poznajemo. Osim bolova na licu, ali i na stražnjem dijelu tijela, osjećala sam silnu nelagodu pred tvojim ocem. On je bio muškarac koji mi se toliko svidio, a vidio me je u najgorem mogućem izdanju. Bila sam više nego posramljena zbog svega što mi se dogodilo pred njegovim očima. Bio je pravi kavalir, ponudio je otpratiti me do mog stana. Prihvatila sam ponudu. Kako li sam samo bila sretna kad me je ispred zgrade zamolio broj telefona kako bi me mogao nazvati i provjeriti jesam li dobro! Naravno, dala sam mu broj. Nazvao me idućeg jutra i predložio da se nađemo na kavi. Rekla sam mu kako ne mogu takva krezuba izaći van, a on je rekao da mu to nimalo ne smeta i nagovorio me da prihvatim poziv. I jesam. Eto, tako je počelo. - Svoju pravu ljubav pronašao sam u snijegu, na pločniku, razbijenih zuba - dodao sam, a obje su se nasmijale. Iva je uživala u toj priči, a kad smo ispili čokoladu, otišla je svojim putem. Dijanino raspoloženje se promijenilo. Oboje smo bili sretni nakon što nas je podsjetila na taj snježni dan koji je zauvijek spojio naša srca, naže živote. S njom sam sklopio četvrti brak koji se već u samom početku razlikovao od prethodnih u kojima sam bio. Bilo mi je više nego jasno da su sve ostale bile zablude. Dijanin oporavak prijeloma noge trajao je više od dva mjeseca. Na njezinu ali i moju veliku radost posao plesne trenerice ju je čekao. I ne samo to. Nekoliko dana kasnije bila je pozvana na veliko međunarodno natjecanje. Odgovarao sam je jer sam bio zbrinut zbog njezine noge, a znao sam da će se ubiti vježbajući. Nije me poslušala, prihvatila je poziv i zajedno sa svojim plesnim partnerom osvojila vrlo visoko mjesto. Pratio sam je na natjecanje i uživao je gledati dok je klizila plesnim podijem. Ona je sve što žena može biti. Ona ljubav nesebično daje i uz nju napokon znam koliko je veličanstveno voljeti. Nakon što sam izgubio vjeru u žene i ljubav, ona mi ju je vratila, ona mi je pokazala koliko je sveta ljubav, koliko je lijepo znati je davati i primati.
Ako je itko od ljudi koji će pročitati moju životnu priču bio oženjen za razmaženu jedinicu, znat će o čemu pišem i zbog koga mi se život okrenuo naopačke. Imati uz sebe ženu koja je navikla dobiti sve što poželi i to u trenutku kada je poželjela, pravi je pakao. Nije važno koliko ona dobro izgleda, koliko je ljudi vole, koliko se svima trudi svidjeti, jer kad svi za sobom zatvore vrata ostaješ sam s njom i shvaćaš kako se tvoja četiri zida umjesto u raj pretvaraju u deveti krug pakla. Trebale su proći godine dok sam shvatio kako nije sve u tome da se za Lidijom okreću svi muškarci koji prođu pored nas, kako nije sve u tome da ponosan hodam uz nju i zovem je svojom. Ono što me u samom početku privlačilo k njoj, s vremenom mi je postalo kamen oko vrata, i to ne običan kamenčić nego kamenčina koja me nezaustavljivo vukla na samo dno. Bilo mi je trideset i pet godina kad sam se oženio Lidijom. Naši roditelji bili su dugogodišnji kućni prijatelji i poznavao sam je od najranijeg djetinjstva. Kao mladić nisam obraćao pozornost na nju jer je bila pet godina mlađa, te sam je smatrao derištem. Situacija se drastično promijenila kad smo jednom zgodom pukom igrom slučaja ostali sami u kući njezinih roditelja. Nisam je odavno vidio, a od tada se od djeteta pretvorila u predivnu djevojku. Svidjela mi se, a bilo je i više nego očito kako se sviđam i ja njoj. I tako, nisam gubio vrijeme. Počeli smo zajedno izlaziti, redovito se družiti, postali par u svakom smislu te riječi. O tome koliko su roditelji bili sretni zbog naše veze ne moram ni pisati.
Kod nas žene nikada nisu radile
Podržali su nas i potaknuli neka čim prije ozakonimo našu vezu. Tako smo i učinili. Oboje smo bili iz dobrostojećih obitelji. Lidija je završila studij, ali nikada nije imala namjeru zaposliti se i raditi. Za razliku od nje, s ocem sam radio u njegovom poduzeću. Čim bih završio s poslom dolazio sam kući, a potom bismo zajedno izlazili kamo je željela. Čim se doselila k meni u kuću, zaposlili smo dvije žene koje su kod nas radile. Jedna je kuhala, druga se brinula o čistoći. Lidija je cijele dane imala samo za sebe. Nije me mogla dočekati da dođem kući, a čim bih zakoračio u unutrašnjost ona je već bila spremna za izlazak. Nekoliko prvih mjeseci davao sam sve od sebe kako bih ugodio svojoj novopečenoj supruzi, no shvatio sam kako na dugoročne staze tako neću dugo izdržati. Naprosto nisam imao snage biti aktivan dvadeset i četiri sata na dan i to iz dana u dan. Pokušao sam joj to dati do znanja onako izdaleka, ali ona za moj umor nije pokazala nimalo sluha. Stalno bi ponavljala kako će izludjeti od dosade, te da ja ne mogu pojmiti što znači biti zatvoren u kući. Savjetovao sam joj neka i ona počne raditi sa mnom u uredu, ali je bez imalo razmišljanja odbila taj prijedlog i doslovno me ismijala. - Ne budi smiješan. Žene u mojoj obitelji nikada nisu radile. Zaposlim li se, svi će misliti kako ti i tvoj otac propadate, uostalom kakav si ti muškarac ako ne možeš uzdržavati svoju ženu? Možeš li mene uopće zamisliti kako se ustajem svakog jutra i spremam na posao? Takvi smiješni prijedlozi uopće ne dolaze u obzir. Stvarno si me nasmijao s tim suludim prijedlogom - doslovno me ismijala zbog dobre namjere.
Svi moji prijedlozi bili su ismijani
Mislio sam, tako ti ne bi bilo dosadno. Imala bi obveza i ne bi samo razmišljala kamo ćemo ići. Umoran sam. Ne mogu više izdržati takav tempo. Na poslu moram biti koncentriran, a ne mogu se usmjeriti na obveze kad mi se oči sklapaju same od sebe. Ne znam ni sam kada sam se zadnji puta pošteno naspavao. Trebali bismo izlaske ostaviti za vikend, kada sam slobodan, a preko tjedna ne izlaziti - nastavio sam predlagati ali i taj moj prijedlog bio je jednako tako ismijan kao i prethodni. I tako su se polako prepirke uvukle u naš brak nakon samo nekoliko mjeseci zajedničkog života. Kako je vrijeme odmicalo i one su postajale sve češće, sve žešće. Ja sam imao sve manje strpljenja, a Lidija sve manje razumijevanja. Zahtjevi su joj postajali sve veći, zahtijevala je sve više materijalnih sredstava. Ni sam se više ne mogu sjetiti zašto sam bio tako naivan, popuštao joj kada god bi zaželjela neku skupu stvar. Tako je u nekoliko mjeseci promijenila tri luksuzna automobila, putovala na najelitnija mjesta u svijetu i to s najboljom prijateljicom. Po povratku bi se samo tužila kako smo mi jadan i bijedan narod, a ja kao muž sirotinja koja joj rijetko što može omogućiti. Kad je to prvi puta rekla doslovno sam se šokirao i pokazao joj koliko je novca potrošila na sebe i svoje luksuze u samo nekoliko mjeseci. Umjesto da se zabrine nad tom ogromnom sumom, ona mi je još predbacila kako sam škrtica koja joj broji svaku kunu i euro. Pokušavao sam razgovarati s njezinim roditeljima, uvjeravao ih kako se trudim, ali naprosto ne mogu shvatiti Lidijino ponašanje, preklinjao ih neka razgovaraju s njom i pomognu kako bismo nas dvoje spasili svoj brak. Volio sam je, stvarno sam je volio svim srcem, ali je tim ponašanjem razmaženog derišta u meni sve više izazivala neki otpor, odbojnost. Umjesto da mi izađu u susret, njezini roditelji su mi objasnili kako je Lidija naviknuta imati sve što želi, te kako su oni polagali sve svoje nade u mene i moju sposobnost da je učinim sretnom, ispunjenom ženom. Nisam više znao što bih. Njezine prijateljice bile su poput nje, te mi je razgovor s njima bio uzaludan, a bilo me sramota mojim roditeljima priznati kako zapravo više ne mogu izlaziti na kraj s Lidijom. Dobro sam zarađivao, stvarno dobro, ali je to postalo nedovoljno za njezine apetite.
Naša divna kuća postala je smetlište
Kako se ne bih stalno prepirao s njom, podizao sam kredite u bankama, otplaćivao ih kako bi ona skitala i uživala u besmislicama. Roditelji su me poznavali i shvatili kako se nešto čudno događa u našem zajedničkom životu. Na kraju sam, spuštenog pogleda i posramljen, priznao istinu. Savjetovali su mi neka joj uskratim sve kartice, što sam na kraju i učinio. Ne moram ni pisati kakva je drama tada nastala. Naprosto joj nisam mogao dokazati da ne može živjeti poput kraljice i da život nije bajka, te da su mi sredstava ograničena. Moji roditelji su bili na mojoj strani, te su i oni pokušali razgovarati s njezinima, ali dobili su isti odgovor kao i ja. Mama mi je jednog dana savjetovala neka otpustim žene koje su radile u našoj kući, te će Lidija tako dobiti obveze kojima će se baviti. Poslušao sam je. Lidija je poludjela. Nije bila u stanju pospremati, a o kuhanju da i ne govorim. Ona je bila razmaženo derište uvijek željno novih avantura i novih stvari, žena koja je stvorena isključivo kako bi ugodila samoj sebi, a o nikome drugom nije željela ni čuti. Samoj sebi bila je na prvom, drugom, trećem, četvrtom, petom, šestom, sedmom, osmom i devetom mjestu. Na desetom si bili njezini roditelji, potom njezine prijateljice, a ja kao da više nisam ni postojao. Mene je doživljavala kao strašilo koje joj je oduzelo sve što je voljela. Naša divna kuća nakon mjesec dana bez djelatnica u njoj, pretvorila se gotovo u smetlište. Shvatio sam da će od očekivanja da Lidija nešto napravi i dalje tek ostati moja očekivanja. Dao sam oglas u novine, obavio razgovore s nekoliko žena i odlučio se za jednu. Ivu sam izabrao jer mi se svidjela na prvi pogled. U njezinom životopisu stajalo je kako je završila srednju školu, ali i da je već radila kao domaćica na dva mjesta, te je imala pismene preporuke. Sve i da nije imala iste i da nije ranije radila kao domaćica, mislim kako bih je primio. Bilo je u njoj ono nešto posebno što je naprosto zračilo iz svake njezine riječi, iz svakog pogleda, pokreta. Ni to što je bila iznimno lijepa nije predstavljalo nikakvu smetnju.
Odlučila je otpustiti Ivu
Kad sam tog dana stigao kući obavijestio sam Lidiju da će idućeg dana u kuću stići domaćica Iva. Iskreno se razveselila, no ta radost je više nije držala kad sam se vratio kući s posla. Bila je doslovno izvan sebe. - Je li Iva tvoja ljubavnica? Uzeo si je kako bi ti bila uvijek blizu? Zar su ti odjednom privlačne starije žene? To ti po onoj "stara koka dobra juha", je li? - siktala je svojim otrovnim jezikom bez prestanka. - Ne govori gluposti, kakva ljubavnica. Tek sam je upoznao kad se prijavila na oglas za posao, a uostalom nije važno koliko joj je godina za posao kojeg treba obavljati. Starija je od mene četiri godine, a imala je preporuke za posao, uostalom da sam uzeo mlađu ženu od sebe što bi tek tada rekla kad si sad ovako ljubomorna? Smiri se, prestani prigovarati! Nije li ti neugodno da te čuje? - pitao sam Lidiju. - Bez brige, ne može čuti ni mene, ni tebe. Otpustila sam je - izjavila je odjednom potpuno smirena. - Otpustila? Kako si je mogla otpustiti kad je ti nisi ni zaposlila? - viknuo sam na nju iz sveg glasa. Lidija se samo smješkala, a potom mi odgovorila kako je ona gazda u kući, te može činiti što je volja. Prekipjelo mi je. Posegnuo sam za mobitelom u kojem sam imao Ivin broj i nazvao je. - Iva, Domagoj je s druge strane linije. Želim se ispričati za sve što se dogodilo s mojom suprugom i zamoliti vas da se vratite na posao. Ona i ja nismo se razumjeli, a vi ste nepravedno bili žrtva našeg nerazumijevanja. - Poštovani gospodine, lijepo se služite riječima. Prihvaćam vašu ispriku, ali nisam sigurna želim li se vratiti u vašu kuću bez obzira koliko mi je posao neophodan. Vaša supruga ne služi se tako lijepim riječima poput vas. Ona se na mene danas nabacivala drvljem i kamenjem, ophodila se prema meni kao da sam vam priležnica. Vaše nesporazume riješite međusobno, ali mene nemojte petljati u njih. Poštena sam žena, a svoju plaću želim zaraditi isključivo na pošten način. Ako ste imali bilo kakve druge zamisli, a na osnovu riječi vaše supruge rekla bih da je upravo tako, tada ste se jako prevarili. Nisam prostitutka, niti sam to ikada bila, niti prema sebi dopuštam ikakve nemoralne radnje - tim mi je riječima odgovorila. Bilo mi je silno neugodno. Za trenutak sam pomislio kako je možda bila i loša zamisao što sam je nazvao, ali nešto u meni govorilo je kako je ponovno želim vidjeti i taj glas je stalno postajao sve glasniji i glasniji. - Iva, nikada nisam imao nikakvih primisli osim posla za kojeg sam vas zaposlio. Molim vas, ako ikako možete, zaboravite što se dogodilo s mojom suprugom i vratite se sutra natrag na posao - zamolio sam. - Ne bih željela ponovno doživjeti situaciju kakva se danas dogodila. Obećajte li mi to? - pitala je. - Obećavam. Lidija će vam se u jutro ispričati čim dođete - rekao sam i pogledao u suprugu. Ona je samo prezirno odmahnula rukom i pojačala glazbu kako uopće ne bi ni čula što govorim Ivi. - U redu, tada ću zaboraviti ovu ružnu situaciju koja se dogodila i sve smatrati tek nesporazumom - rekla je. Zahvalio sam joj od sveg srca, a potom se obratio Lidiji jasno joj dajući do znanja kako će idućeg jutra učiniti upravo ovo što sam obećao Ivi. Psovala je, prigovarala klela se svime na svijetu kako će prije umrijeti nego se ispričati Ivi. Jasno sam joj dao do znanja kako ima dvije mogućnosti od kojih je jedna isprika, a druga ta da se, ne učini li to, preseli natrag k roditeljima. Nevoljko i smrknuta, ali idućeg jutra ispričala se preda mnom Ivi kad je stigla u našu kuću. Svi troje smo se dogovorili oko Ivinih obveza, a ona je pristala raditi sve poslove, čak i one koje je Lidija predložila. Znao sam kako Lidija neće biti mirna, kako će pronalaziti sve moguće načine kako bi omalovažila Ivu, ali nekako sam se nadao da i ona jednom mora postupiti pozitivno i barem u nečemu prestati držati se poput razmažene djevojčice. Tri mjeseca Iva je radila bez da se ikada potužila kako je imala bilo kakvih problema s Lidijom. Čudio sam se, iskreno čudio, vjerovao kako samo sve guta i drži u sebi. Nekoliko puta čak sam je otvoreno pitao je li imala problema s mojom suprugom, ali ona mi je odgovorila kako se dobro slažu. Bez obzira koliko mi je to nevjerojatno zvučalo, bio sam sretan što Lidija ponovno ne stvara neugodnosti. Nenaviknut na to da se Lidija ikada i ikome u bilo čemu pokori, stalno sam vrebao ne bih li napokon shvatio kakvo je stanje između Ive i nje.
Prekinuo sam ih u dvoboju
Tog sam jutra otišao na posao kao i uvijek, ali sam se vratio kući nakon samo dva sata i to pješice. Polako i na prstima sam ušao u kuću, te iznutra začuo čudne zvukove. Srce mi se stegnulo, samo mi je nedostajalo da su mi se spetljale supruga i domaćica i da sam ja u svojoj kući višak kojeg će odbaciti. Pokušavao sam odagnati tu misao, ali nisam mogao sve dok napokon u dnevnom boravku nisam ugledao neobičan prizor. Lidija i Iva, odjevene u bijelo, sa štitnicima na glavama i mačevima u rukama imale su dvoboj. Nekoliko trenutaka stajao sam kao okamenjen, naprosto ne vjerujući vlastitim očima. - Lidija, znao sam da nećeš mirovati. Tvoja bolesna mašta u stanju je izvesti ovakvu ludost. Srami se! Jesi li možda pomislila kako bi nas Iva mogla tužiti? Je li ti i u kojem trenutku sinulo kako bi mogla odgovarati za zlostavljanje djelatnice na radnom mjestu? Ženo, što još od tebe neću dočekati! Koliko sam ti puta ponovio kako te ne varam i zašto opet mučiš tu jadnu ženu? Kao da joj nije dosta svih poslova koje umjesto tebe mora raditi? Da si kakva žena, ona bi imala manje posla - graknuo sam na Lidiju iz sveg glasa. Kako sam prekinuo njihov dvoboj, obje su me najprije gledale bez riječi, a kad sam završio, stale se smijati. Gospodine, nema potrebe za galamom. Gospođa i ja ne ratujemo, budite bez brige rekla je Iva. - Ne ratujete? Možda mi želiš reći kako je ovo način na koji si iskazujete međusobno poštovanje i privrženost? - Dragi, smiri se - Lidija je u tome trenutku skinula štitnik s lica, odložila mač na pod i krenula prema meni. - Dođi, idemo u sobu. Iva, sići ću dolje za nekoliko trenutaka pa ćemo završiti - potom se obratila domaćici, a mene primila za ruku i doslovno me gurala prema našoj spavaćoj sobi. To mi je tek bilo čudno. Više od dvije godine nismo ni bili supružnici, te smo spavali svatko u svojoj sobi, a naša spavaća soba zjapila je prazna. Pomisao kako me gura u spavaću sobu već mi je budila maštu, ali i izazivala strah. Mislio sam, ako mi se u spavaćoj sobi želi ispričati zbog ovoga što sam vidio, što li je tek zapravo činila kada nisam bio kod kuće? Nisam bio načisto bih li se radovao ili se brinuo, no moja znatiželja uskoro je zadovoljena. - Tako, sada smo sami i nakon dugo vremena možemo na miru razgovarati - rekla je kad je za sobom zatvorila vrata. Gledao sam je u tom bijelom odijelu koje joj je stvarno izvrsno pristajalo. - Mislio sam da si zaboravila kako imamo ovu sobu, a pogotovo za što bi ona trebala služiti - bio sam ironičan. - Nisam jedina koja je zaboravila na nju, a očito i na njezinu glavnu svrhu odvratila mi je istom mjerom. - Znao sam, točno sam znao kako zatišje koje je vladalo između Ive i tebe ne može potrajati. Ti si naprosto razmaženo derište koje ne shvaća da postoje drugi ljudi i da ti isti ljudi imaju emocije. Nije te briga ni za koga, nizašto. Tvoj cilj si ti sama. Sve više se pitam kako sam se mogao tako prevariti u pogledu tebe. Mislio sam, poznajemo se, bit ćeš divna družica i supruga, ali prevario sam se. Očito nikada nisam poznavao ni tebe, ali ni tvoje. Tvoja sumanuta sebičnost dovela me na sam rub, no i dalje sam ti udovoljavao koliko god sam mogao. Ako sve što sam činio za tebe nije bio dovoljan dokaz ljubavi, tada sam siguran kako je došlo vrijeme da svatko od nas pođe svojim putem i negdje dalje potraži sreću. Dao sam ti sve što sam imao, mogao i znao. Više nemam puno ali i ono što imam nisam siguran želim li s tobom dijeliti. Zajedničke godine nisu me zadovoljile, ni ispunile, samo su me učinile tužnim i izgubljenim.
Više nisam ona stara Lidija
Dosta mi je toga. Dosta mi je da uvijek moraš imati sve, baš sve što poželiš i to u trenutku kada poželiš. Tvoji roditelji smatraju kako upravo tako mora biti. Njima si kći, pa ako će ti oni tako udovoljavati, vrati se k njima. Meni nisi dijete, nego bi trebala biti ravnopravna partnerica kako u užicima, tako i u svemu ostalom, a oboje znamo da to nikada nisi bila. Ti i samo ti, za tebe na ovome svijetu ne postoji nitko osim tebe. Draga moja, osvrni se oko sebe. I ja sam čovjek, a naša domaćica također je živo biće. Misliš li da joj dovoljan bol ne predstavljaju ružne riječi koje siđu s tvoje jezičine, nego si sada još morala izmisliti i dvoboje? - Smiri se, čovječe, srce će te udariti ako se tako i toliko budeš uzrujavao - govorila je dok je sjedala na krevet. Pokazala mi je rukom neka sjednem pored nje. Promatrao sam je i unatoč svemu još uvijek sam je želio, pogotovo sada dok sam je gledao na krevetu i prisjećao se kako su izgledali naši prvi dani koje smo proveli tu, u ljubavi i strasti. Poslušao sam je, sjeo pored nje. U trenutku kad je svojom rukom dotaknula moju, tijelo mi je potresao ugodan drhtaj. Čekao sam njezin idući potez, ali samo je tako sjedila, držala moju ruku u svojoj i gledala me u oči. Više u njima nije bilo onog sjaja, nimalo. Činilo mi se kao da gledam u duha, a ne u stvarnu osobu. Iznenada me prošla neka jeza, neka čudna studen i samome sebi zapravo nisam znao objasniti što se to u meni događa, što zapravo znače ti različiti osjećaji koji me potresaju. Čekao sam što će biti dalje. - Dragi, promijenila sam se. Više nisam ona stara Lidija koja te je mučila, sad sam druga osoba rekla je. - Da, sad si se iz vještice pretvorila u vještičju nadstojnicu. Nemoj mi samo, molim te, govoriti kako si sada dobra i draga, kako si odjednom progledala i kako ti je sve iznenada kristalno jasno, te uviđaš sve svoje pogreške. U to neću povjerovati i u to se odmah možeš kladiti. Lidija, dobro sam te upoznao kroz sve ove godine, vuk dlaku mijenja, ali nikada i ćud. Ti si derište i takva ćeš ostati dokle god si živa - odbrusio sam.
Otišla je bez glasa, bez oproštaja
Znam, zaslužila sam svaku ružnu riječ, ali dopusti mi da ti barem objasnim - ponovno je pokušala, ali bez imalo razmišljanja odbio sam slušati riječi koje sam ionako smatrao lažnima i samo još jednom, nekom novom manipulacijom koju je smislila. Previše sam puta slušao sve što je govorila i bio uvjeren kako znam što želi reći. U očima su joj se odjednom pojavile suze, ali ni njih nisam uzeo kao ozbiljan pokazatelj. - U redu, neću te gnjaviti. Reći ću ti samo ovo: Iva i ja nismo na ratnoj nozi. Obje se bavimo mačevanjem i kad sam to otkrila, predložila sam joj da ponekad zajedno vježbamo - na kraju je rekla. - Od kada se ti baviš mačevanjem i kako ja za to sada prvi puta čujem? - iskreno sam se začudio. - Mačevala sam još kao djevojčica, a slučajno smo u razgovoru otkrile da se i Iva bavila mačevanjem. Odlučile smo se ponovno vratiti staroj ljubavi i to je sve što si vidio. I, vjerovao mi ili ne, nemam nikakvih prigovora na Ivu, dapače, jako mi se sviđa. Postale smo dobre prijateljice i mislim da je iskrenija prema meni nego što su sve moje prijateljice to ranije bile. Sretna sam što si je molio da se vrati natrag i što sam joj se ispričala. Iva mi je u život donijela puno radosti i samo i jedino dobroga. Kad me jednom ne bude, učini sve što bude u tvojoj moći da ta žena bude sretna. Vjeruj mi, ona je pravo blago - nastavila je. Ne budi patetična - bio je jedini komentar koji sam tada rekao, a ona je nakon toga otišla završiti započeto s Ivom. Nakon toga su zajedno otišle u kuhinju, zajedno pripremale ručak. Stajao sam iza njih, promatrao ih i naprosto nisam vjerovao u prizor ispred sebe. Lidija ranije nije znala ni jaje ispeći, a sad je sjeckala luk upravo kao što to profesionalci čine, vješto i tako brzo da doslovno nisam mogao pošteno ni popratiti njezine pokrete. Smijale su se, razgovarale i toliko se dobro slagale da sam iza njih stajao više od pola sata, a da me zapravo nijedna nije zamijetila. Sve mi je to bilo čudno, ali sviđalo mi se što sam vidio i nisam prigovarao. Dani koji su uslijedili su bili znatno drugačiji od onih na koje sam navikao, ali pozitivna promjena mi se sviđala. Lidija je svakim danom postajala sve mršavija, ali to nisam shvaćao kao problem. Uvijek je držala do sebe, na svoju savršenu figuru uvijek još nešto prigovarala, pa sam to samo shvatio kao još jedan hir. Naš odnos se znatno popravio ali još uvijek smo spavali svatko u svojoj sobi, a spavaća je bila samo mjesto gdje smo odlazili na miru razgovarati. Iva se u međuvremenu doselila k nama u kuću. Ni to za mene nije bio nikakav znak kojem bih posvetio neku ozbiljniju pozornost. Sviđalo mi se gledati je, jer je stvarno bila atraktivna žena, a privlačila me već od prvoga puta kada je došla na razgovor za posao. Često bih noću sklopio oči i maštao o njoj, no ni na pamet mi nije padalo poduzimati ikakav korak jer sam i dalje bio oženjen, a njih dvije, bilo bi to i slijepcu jasno, postale su nerazdvojne prijateljice. [caption id="attachment_1828" align="alignleft" width="300"]Istinite priče: Do kraja nisam znao da umire Do kraja nisam znao da umire[/caption]Mjeseci su se nizali, prošla je i godina. Naš trio iz kuće i dalje se jako lijepo slagao. Jednog jutra pokucao sam na vrata Lidijine sobe kao što sam to činio svakog jutra kad bih ustao. Otišao bih u kupaonicu, a za to vrijeme i Lidija bi ustala, te smo zajedno silazili dolje gdje nas je u blagovaonici već čekao doručak kojeg je Iva priredila. Lidija bi mi svakog jutra doviknula: "Evo me", "Stižem" ili nešto takvo, ali tog jutra se nije odazivala. Ponovno sam pokucao. Odgovora nije bilo. Kucao sam još nekoliko puta sve glasnije, a kada se ni nakon toga nije javila, otvorio sam vrata. Lidija je ležala na krevetu. Činila mi se tako blijedom. - Spavalice, što ti je jutros? Hajde, vrijeme je za doručak ili ćeš se danas duže izležavati? - pitao sam dok sam joj prilazio. Odgovora nije bilo. Nije se ni pomaknula. Sjeo sam na njezin krevet, pomilovao joj obraz. Bio je leden. Trgnuo sam se, dozivao je, drmao, ali sve je bilo uzalud. Lidijino tijelo bilo je hladno. Moje očajne povike čula je Iva, te mi se uskoro pridružila. Primila je Lidijinu ruku u svoju i poljubila je. - Otišla si bez glasa, bez zadnjeg oproštaja, a možda je tako i bolje. Zašto si se predala? Zašto nisi dopustila da ti pomognemo? Trebala si ostati uz nas. Današnja znanost je napredna, tko zna što nosi svaki novi dan. Hvala ti od srca na svemu što si učinila za mene. Bila si najbolja prijateljica koju sam ikada imala. Tako sam tužna što si se predala - govorila je Iva uz suze. Te njezine riječi dodatno su me potresle.
Rekla mi je da je bila bolesna
Što to govoriš? O kakvoj je predaji riječ? Što si ti znala, a ja ne? - ispitivao sam je sav izvan sebe. - Lidija je bila bolesna. Povjerila mi se samo mjesec dana nakon što sam počela ovdje raditi. Pripovijedala mi je o svemu, o vašoj nekadašnjoj ljubavi, o tome koliko je razmažena i sebična bila, o svojim lutanjima. Na jednom od putovanja na koja je išla, imala je avanturu. On ju je zarazio. Kad je saznala što joj se zapravo događa već je bila teško bolesna, znala je da joj se bliži kraj. Željela ti je sve priznati i zamoliti te za oprost, ali ti si odbio njezina objašnjenja. Sjećaš li se onog dana kad si nas zatekao prilikom mačevanja? Tada ti je namjeravala otvoriti srce, preklinjati te za oprost, ali nisi je želio saslušati. Tada je odlučila do kraja šutjeti o svojoj bolesti, o svemu što joj se događa, a tako je i učinila. Pogledaj ovo - rekla je i ustala, otišla do Lidijinog stolića za šminkanje i iz ladice izvukla bijelu omotnicu. Donijela ju je do mene i predala mi je. Drhtavim rukama sam je otvorio, te pročitao nekoliko listova na kojima je svojim rukopisom moja supruga opisala sve što joj se dogodilo. Plakao sam, plakao kao nikada ranije u životu. Srce mi se kidalo, čak i ne zbog toga što sam bio jedan u nizu onih kojima je žena nabila rogove, nego što sam bio toliko slijep kraj tolikih znakova koji su bili više nego očiti da je Lidija teško bolesna. Kako li sam samo žalio što je tada nisam saslušao! Prešao bih preko avanture i pomogao joj jer sam je unatoč svemu negdje u sebi i dalje volio.
Otac je Ivu zaposlio u struci
O Lidijinoj smrti i sahrani brujalo je cijelo mjesto. O tome da mi je supruga preminula od side rekao sam samo rijetkima, uglavnom sam ispripovijedao izmišljenu priču u koju se lako moglo povjerovati. Bio sam očajan što je naš brak tako završio. Imali smo sve preduvjete za sreću, a ništa od svega nismo iskoristili, no lako je poslije bitke biti general. Tuga se uvukla u moje srce, misli, u svaki dio života. Nitko nije pitao zašto je Iva ostala u kući nakon Lidijine smrti, valjda je to svima, upravo kao i meni, bilo logično. Ona je bila naša domaćica, a sada kad sam bio udovac, domaćica mi je bila više nego potrebna. S Ivom sam često razgovarao o Lidiji, o njihovom prijateljstvu, i u početku je krivio što mi nije na vrijeme rekla što se događa, ali brzo sam shvatio da je ta odluka bila isključivo Lidijin izbor i da se Iva ponijela poput prave prijateljice. I dalje smo jutrom nastavili zajedno objedovati, a isto smo tako zajedno večerali kada bih se vratio kući. Nakon nekog vremena po prvi puta sam se usudio pitati je o njezinom privatnom životu. Ispripovijedala mi je kako je imala zaručnika u Londonu. Bila mu je u posjeti, te su se zajedno vozili prema njegovoj obitelji i doživjeli prometnu nesreću. On je preminuo na putu do bolnice, a ona je imala nekoliko prijeloma koji su lako zacijelili. Ono što nije moglo zacijeliti bila je rana koju je nosila na srcu. Nikada nakon njega nije imala drugog momka, nije si mogla dopustiti ljubav. Otkrila mi je da je doktorirala na području financija, te da nikada nije radila u struci. Bila je iz siromašne obitelji, bez ikakvih poznanstava, te joj nitko nikada čak nije dao mogućnost da u struci odradi pripravnički staž. Prihvatila je posao čišćenja u kući nekih imućnih ljudi, a kad su joj oni otkazali, preporučili su je kod druge obitelji gdje je počela raditi kao domaćica. Nakon njih, došla je u moju kuću. Slušao sam je i gledao s divljenjem. Oboje smo nosili svoje tuge, a te večeri naše su se usne po prvi puta spojile. Započeli smo vezu, a ja sam ocu ispripovijedao dio Ivine životne priče. Otac ju je zaposlio u struci, a vrlo skoro moja nekadašnja domaćica, osim što mi je osvojila srce, unaprijedila je i naš posao. Vjenčali smo se osamnaest mjeseci nakon Lidijine sahrane, ne mareći previše o tome što ljudi govore o nama. Jednom sam izgubio mogućnost za sreću, ali više se nisam želio kockati. Volio sam svoju prvu suprugu, ali volim i Ivu. Lidija je prošlost, a Iva moja sadašnja radost i vedra i sretna budućnost. Lidiju nisam učinio sretnom, nisam joj pomogao kad me je najviše trebala, ali dat ću sve od sebe kako više nikada ne bih ponovio istu pogrešku.
Bilo bi najlakše kada bih za sve okrivio svog brata. Uvijek je najjednostavnije prebaciti krivnju na drugoga, tražiti izgovore za samoga sebe, ali kad sebe pogledam u zrcalo jasno vidim koliko sam za sve kriv, koliko je svemu kumovala moja ludost, želja da se zbližim s bratom, postanem mu sličan i omiljen kao što je on to uvijek u našoj kući bio. Iz vlastitog iskustva sam naučio kako ne treba težiti biti poput nikoga, jer malo tko je onakav kakav se čini na prvi pogled. Treba biti svoj, držati se vlastitih uvjerenja i nikome ne dopuštati da ti poljulja zamisli, da te skrene s puta kojim si namjeravao dugoročno kročiti. Tog sam dana došao u Zagreb i neumorno hodao po trgovinama. Ruke su mi bile pune šarenih vrećica dok sam gledao crni džemper na lutki u izlogu. Odjednom sam osjetio udarac u bok, zateturao i da se nisam naslonio na staklo od izloga zasigurno bih licem poljubio ledeni pločnik, ovako sam poljubio staklo. - Tako je to kad je muškarac mlad, naočit i lijep - začuo sam nepoznati glas, okrenuo se i ugledao nepoznatog gospodina u kasnim godinama koji mi se veselo osmjehivao i očima pokazivao na suprotnu stranu. Instinktivno sam slijedio njegov pogled, a kad sam napokon shvatio zašto mi se tako obratio, srce mi je poželjelo iskočiti iz grudi. U crvenom kaputu, zamotana u šal crne boje, kratke, gotovo dječačke frizure i s čarobnim osmijehom na licu nedaleko je stajala Marinela. Kratka kosa izvrsno joj je pristajala, činila je da izgleda poput djevojčice. Bila je još puno ljepša nego sam je pamtio, a godine su joj očito samo išle u prilog. Naprosto nisam mogao, nisam želio odvojiti pogled od tih divnih očiju, tog divnog lica. - Marinela, jesi li to stvarno ti? - napokon sam izustio kad sam se pribrao od iznenađenja što je vidim. - Ja sam, glavom i bradom - odvratila je, a svoje divne, pune, rumene usne razvukla u široki osmijeh, pokazujući prekrasnu nisku savršenih, bijelih zubi koji su djelovali poput biserne ogrlice. - Dragi mladiću, ako poznaješ ovu ljepoticu, tada ne gubi vrijeme - opet se javio gospodin, domahnuo i Marineli i meni, te nastavio svojim putem. Gledao sam je, uživao u pogledu na nju. Došlo mi je pritrčati joj, snažno je zagrliti i više nikada ne pustiti iz zagrljaja. Tog trenutka znao sam, nikad je neću preboljeti.
Odakle ti u Zagrebu?
Zlatko, pogledaj kamo su se sve razletjele tvoje vrećice. Čovječe, što si toliko nakupovao? - pitala je dok je po pločniku promatrala raznobojne vrećice koje su mi ispale iz ruku kad se sudarila sa mnom. - Oprosti, kucala sam poruku i naprosto nisam gledala ispred sebe - ispričala se prije nego sam odgovorio. - Sve je u redu, nisam se rasuo po pločniku ja nego vrećice, a njih ću lako pokupiti - odvratio sam, sagnuo se, a potom stao sakupljati stvari okolo po podu. Marinela se također sagnula, pokupila nekoliko vrećica i predala mi ih. - Ne pamtim te kao nekoga tko voli kupovati. Ili si se promijenio ili imaš opasnu suprugu koja te natjerala činiti ono što ti nikada ranije nije bilo milo - nastavila se šaliti na moj račun. Nije me to smetalo. - Nisam se promijenio. Znaš i sama, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Godinama nisam bio u kupovini, stoga sam odlučio iskoristiti ove poslije blagdanske popuste i obnoviti garderobu. Koliko god mi kupnja bila mrska, ne mogu vječito hodati u istim odjevnim stvarima. Danas kupujem i sve to nosim idućih nekoliko godina neovisno o tome kakva će biti trenutna moda - iskreno sam priznao i doslovno zurio u nju kao što dijete gleda u šarenu lizalicu. Još uvijek sam je volio, beskrajno volio. - Odakle ti u Zagrebu? Živiš ovdje? - napokon sam uspio postaviti i neko smisleno pitanje. - Ne, samo sam došla sestri u posjet. Ona radi, pa sam odlučila malo prošetati gradom - rekla je. - Imaš li vremena za kavu? - pitao sam dok su mi u glavi odzvanjale slike našeg zadnjeg susreta. - Žao mi je, ne mogu. Dogovorila sam se sa sestrinom susjedom, već me zasigurno čeka u onom kafiću - rekla je, i prstom poput djevojčice pokazala mjesto kamo ide, slegnula ramenima i namignula mi. - Jesi li slobodna kasnije ili sutra? - nisam je mogao pustiti da samo tako ode, želio sam je ponovno vidjeti, ponovno uživati u njezinoj blizini. Taj slučajni susret u meni je pobudio silne emocije i sjećanja.
Nisam se želio braniti
Danas ne mogu, ali sutra bih mogla. Nađemo se sutra na istom mjestu, u isto vrijeme? - pitala je. Pristao sam bez pogovora, naravno, nisam joj rekao kako godinama ne živim u Zagrebu, te kako sam zapravo doputovao samo na jedan dan radi kupovine. Pružila mi je ruku na pozdrav i produžila mimo mene na dogovoreno mjesto, a ja sam poput dječarca gledao za njom. Još uvijek je bila vitka, imala izvrsnu tjelesnu figuru. Za njom je još na trenutak ostao miris kojeg sam tako dobro poznavao, koji me i usred ledene zime podsjetio na cvjetne, proljetne livade, na divne dane kada sam imao ljubav i radost. Još sam neko vrijeme hodao po trgovinama, a potom se odvezao do hotela, unajmio sobu, prespavao i s nestrpljenjem dočekao idući dan i vrijeme kada ću ponovno ugledati jedinu ženu koju sam iskreno volio. Na dogovoreno mjesto stigao sam pola sata ranije. Nije mi predstavljalo problem čekati je. Kad znaš kako čekaš nekoga tko beskrajno vrijedi, nekoga za koga srce kuca, čekanje je samo dio čežnje. - Bog! Evo me - dovikivala mi je kad me je ugledala, a ja sam joj mahnuo. Poljubila me u obraz kad mi je prišla, te predložila da odemo u kafiću u koji je ona i jučer išla. Nisam imao ništa protiv tog prijedloga. - Kako si? Jesi li još uvijek u Londonu? Jesi li se udala, postala majka? - pitanje koje me najviše zanimalo postavio sam na kraju, jer nisam želio odmah ispasti previše znatiželjan. Marinela me nekoliko trenutaka gledala bez riječi i napokon skinula rukavice. Naravno, prvo sam gledao nosi li prsten na ruci. Nije ga bilo. U tom trenutku kao da mi je pao ogroman kamen sa srca, iako to nije moralo ništa značiti. Zlatko, iskreno mi je drago što te vidim, ali nekako nisam sigurna želim li tebi govoriti o svome osobnom životu. Vjerujem, shvatit ćeš to nakon svega što se dogodilo među nama - otvoreno je rekla. - Ne želim se braniti. Zaslužujem samo najgore. Nisam vrijedan, ni dostojan ni ovog susreta s tobom. Možeš li mi, sada nakon što je prošlo osam godina, dopustiti da ti napokon sve objasnim? Klimnula je glavom, a to sam shvatio kao potvrdu. Tijekom cijele noći razmišljao sam kako ću započeti razgovor, bio siguran da sam smislio prave riječi, ali te iste riječi sada mi nije bilo nimalo lako izreći dok je ona sjedila nasuprot mene, dok sam je gledao u oči. Krivnja me doslovno izjedala i valjalo je napokon sve izreći i priznati.
Oduvijek sam volio svog brata
Marinela, ti znaš koliko sam oduvijek držao do svoje obitelji, koliko sam volio svog brata Krešu. Pet godina stariji od mene, prvi sin u obitelji i jedini miljenik naših roditelja. Oduvijek je bio njihovo zlato, njihova sreća, njihov ponos i dika. Bio je izvrstan učenik, najbolji vratar na školi, najbolje je svirao gitaru, bio omiljen u društvu i među djevojkama. Među prvima u svojoj generaciji je završio studij, zaposlio se kao profesor matematike i fizike, omiljen među suradnicima, susjedima. Za razliku od njega, bio sam prosječan učenik, trapav u svakom sportu u kojem bih se okušao. Nikada nisam bio glazbeno, ni likovno nadaren, niti sam imao ikakvih sklonosti prema ičemu. Nikada me nitko nije posebno cijenio, nisam bio omiljen, ničime se i nikada isticao. Nisam išao u gimnaziju poput njega, nego teškom mukom završio i automehaničarsku školu. Nisam izabrao taj zanat zato što sam volio taj posao, nego stoga što su mi ocjene bile takve da me nigdje drugdje nisu primili. Mjesec dana po završetku škole otac me zaposlio u automehaničarskoj radnji svoga prijatelja. Ne mogu ti ni opisati kakav je to pakao za mene bio, već prvi radni dan bio je prava katastrofa, a svaki idući sve gori. Mrzio sam biti prljav, a posebno nisam podnosio prljave ruke od motornih ulja. Očev prijatelj bio je iznimno zahtjevan čovjek. Još ne bih ni završio jedan posao, a on bi mi već dao drugi. Osam mjeseci sam radio kod njega, svaki dan u sebi proklinjao i sebe i šefa i prokleti posao koji me izluđivao. Odlazio bih umoran na posao, kući se doslovno vraćao iscrpljen i smrvljen. Jednog jutra donio sam odluku kako više neću ondje raditi. Ne moram ti ni pripovijedati kako su na sve to reagirali moji roditelji, posebno otac. No, kao da mi to nije bilo dovoljno, Krešo mi je održao takvu bukvicu kakvu ni roditelji nisu. Oduvijek sam volio svog brata i zapravo želio biti poput njega. Uvijek sam mu htio biti blizu, ali on nije želio sa mnom nikakav prijateljski, a pogotovo ne bratski odnos.
Želio sam sam uspjeti u životu
Mnoge sam stvari još kao dječak činio samo kako bih se omilio bratu, ali on ništa od toga nije zamijetio. Nakon govora kojeg mi je održao, odlučio sam promijeniti svoj život. Otišao sam na prekvalifikaciju i tako postao kuhar. Bez znanja roditelja i brata prijavio sam se za posao na prekooceanskom brodu i dobio ga. Ni taj posao u početku nisam volio, ali mi je bilo lakše i jednostavnije biti u toploj kuhinji, nego u ledenoj radionici. Otputovao sam jer sam shvaćao kako nešto moram učiniti, a to nisam mogao dokle god mi je brat bio u blizini, jer je on uvijek i u svemu bio znatno bolji, uspješniji. Prvi mjeseci rada na brodu bili su iznimno teški, ali kad sam se navikao, počeo sam uživati u poslu. Za razliku do bijednog minimalca kojeg sam dobivao u automehaničarskoj radnji, na brodu sam lijepo zarađivao, ali to mi nije bilo važno. Mi, djelatnici u kuhinji, iznimno smo se svi dobro slagali. Glavni kuhar bio je strog, ali pravedan. Tražio je puno od nas, ali se od njega dalo i puno naučiti. Nakon što bi nam završile smjene, on je često organizirao naša druženja. Kartali bismo, igrali šah, pričali muške, lovačke priče. On, ali i ostali kolege cijenili su me kao djelatnika. Trudio sam se, a moj trud je napokon bio zamijećen. Zajedno sa svojim kolegama zapravo sam sačinjavao jednu veliku, sretnu obitelj. I to obitelj u kojoj su držali do mene, u kojoj su me grdili kada bih zaslužio, ali su isto tako vrlo često imali riječi pohvale za mene. Iskreno, u toj sam se obitelji osjećao puno sretnije nego što sam se ikada osjećao s ljudima s kojima sam bio u krvnom srodstvu. Na brodu je bilo puno lijepih žena, ali nekako sam još bio neozbiljan za prave veze. Brod je plovio morima, pristajao u raznim lukama, ali nikada nisam imao previše vremena kako bih upoznao grad u kojem smo se usidrili. Uglavnom bih napustio brod kako bih kupio suvenir za brata, mamu i tatu, a potom se ponovno vraćao obvezama. Na brodu sam imao svoj ležaj i hranu, a dobiveni novac sam uglavnom štedio, slao ga kući roditeljima. Iznenada se počeo mijenjati njihov stav prema meni. Napokon su me i oni počeli doživljavati kao člana koji može brinuti sam o sebi, ali i koji može pomoći svojoj obitelji. Mama i tata su mi se često javljali, ali brat se i dalje jednako odnosio prema meni. Imao je svoju plaću, živio kod roditelja, izlazio i provodio dane kako je držao da je najbolje. Kad bih došao doma u posjet, njega najčešće ne bi bilo kod kuće. Sretali bismo se tek ponekad tijekom nedjeljnog ručka, a i tada bi hranu žurno nabacao u sebe i odlazio od kuće. Ni sam se ne sjećam koliko puta sam mu se pokušao približiti, no nikada me nije doživljavao kao brata, ni kao nekoga s kime bi se on družio. - Sad sam se upravo sjetila dana kad smo se upoznali. Brod na kojem si radio usidrio se u Hamburgu. Došao si u trgovinu, kupio skupocjeni fotoaparat za svog brata. Nisi dobro govorio njemački jezik, pa kad si od mene tražio filtar za aparat, nisi znao pravu riječ i ja te nikako nisam shvaćala što želiš. Nakon nekoliko minuta neuspješne komunikacije, na našem materinjem jeziku si mi prigovorio kako brzo govorim da me ni rođena majka ne bi razumjela. Nasmijala sam se i rekla da ćemo se na hrvatskom bolje sporazumjeti. Tada si mi objasnio kakav filtar zapravo želiš, iako ni sam nisi točno znao što tražiš i sjećam se kako si naglasio da je aparat i ostala oprema koja ide uz njega poklon za brata. Tada sam poželjela imati tako divnog brata široke ruke poput tebe - prekinula me Marinela, prisjećajući se našeg prvog susreta. - Da, upravo tako je bilo. Kad sam idući puta stigao u Hamburg ponovno sam došao u trgovinu u kojoj si radila i pozvao te na piće. Smjena ti je upravo završavala i ti si prihvatila poziv. Kako li sam samo bio sretan. Od trenutka kad sam te vidio stalno sam mislio na tebe, želio te ponovno vidjeti. - Mjesecima sam čekala na tvoj povratak. Kod nas je sve išlo tako brzo. Zaručili smo se nakon samo pet kratkih susreta i počeli zajedno živjeti. Možda je to bila ogromna pogreška, možda smo se trebali upoznati. - Marinela, možda i imaš pravo, ali nikada nisam požalio što sam se zaručio s tobom, nikada. Kad smo donijeli odluku o zajedničkom životu bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Ništa mi nije značilo to, što sam ostavio posao na brodu, što sam se doselio u Zagreb, gdje si željela da živimo.
Imam automobil, kuću i dva stana
Zbog tebe sam bio spreman sve učiniti. Poslom kuhara u hotelu znatno manje sam zarađivao, ali dokle god si ti bila blizu ništa drugo mi nije bilo važno. Pogriješio sam, silno sam pogriješio i dao bih sve što imam kada bih to mogao ispraviti, kada bi mi pružila novu priliku. Sjećaš li se one noći kad nam je moj brat došao poslije ponoći u posjet? - pitao sam je, a ona je dala potvrdan odgovor. Te je noći moj brat prvi puta rekao da mu je stalo do mene. Ispitivao me je kako mi je raditi u hotelu, kolika mi je plaća, pokazao interes u vezi svega što je povezano sa mnom. Ne mogu ti ni opisati koliko mi je to značilo, silno, beskrajno. Nekoliko minuta prije nego što je otišao, zaključio je kako ja previše vrijedim da bih tako malo zarađivao. Rekao je, ima ozbiljan posao kojeg mi želi ponuditi, zapravo, rekao je kako traži partnera za posao kojeg više nije u stanju obavljati sam. Nikada se nisam ni usudio sanjati da bi mi brat nešto takvo ponudio. On je bio intelektualac, a ja fizikalac i jasno sam mu dao do znanja kako ne mogu ni zamisliti što bih ja mogao raditi u školi. Kako li se Krešo samo smijao na te moje riječi, gotovo mu i danas mogu čuti smijeh. - Čovječe, dođi ovamo! Pogledaj onaj automobil na parkiralištu. To je moj automobil. Imam kuću i dva stana, ne misliš valjda da sam to zaradio u školi? Proputovao sam svijet, vidio sve i svašta, ali sasvim sigurno ne školskom plaćom - grohotom se smijao dok sam se divio njegovom skupom automobilu. - Imaš kuću i dva stana, a i dalje živiš kod roditelja? čudio sam se, ali on je ignorirao to pitanje. - Nudim ti partnerstvo i zanima me želiš li surađivati sa mnom ili ne? - ponovio je taj upit. - Naravno da želim. Ako ti misliš kako mogu raditi određeni posao, nema problema - odmah sam pristao. Za posao kojeg ti nudim ne treba ti fakultetska diploma. Taj posao svi znaju raditi - nasmijao se. Tražio sam neka mi kaže o čemu se radi, ali rekao je kako je u žurbi i neka idućeg dana dođem u hotel u 14 sati, a on će me ondje čekati i sve mi objasniti. Kako sam u to vrijeme trebao raditi, nazvao sam na posao i zamolio slobodan dan, dobio ga. Kad sam stigao u hotel, Krešo me već nestrpljivo čekao u predvorju. - Idi na recepciju. Traži ključ od sobe broj dvanaest. Idi i obavi posao - rekao je pomalo nervozno. - Molim? Kakav posao? Nisi mi rekao da bih odmah počeo s poslom. Tek tri mjeseca radim u hotelu, ne mogu se neodgovorno ponašati protestirao sam ni ne sluteći o kakvom se poslu radi, što mi Krešo nudi. - Mislio sam, odrastao si, postao odgovoran i snalažljiv, ali očito je kako se ti nikada nećeš promijeniti. Čovječe, vidio si moj automobil, Ovih dana ću te odvesti da vidiš moje nekretnine. Ne trebaš više uopće ići kuhati u hotel, tamo ionako radiš za bijednu crkavicu naspram ovoga koliko ćeš zaraditi. Uzeo sam te za partnera zato što je posla toliko i fizički mi je nemoguće sam ga obaviti. Čovječe, posao doslovno cvjeta, a zarada je enormna. Tvoje kuharske avanture nećeš se ni sjećati kad budeš vidio koliki je novac u igri. Poslušaj što sam ti rekao, obavi posao, a onda me nazovi. Vidjet ćeš, svidjet će ti se - govorio je, a ja ga ni tada uopće nisam shvaćao. Više se ni ne sjećam koliko sam mu pitanja još postavio, ali on me doslovno odvukao do recepcije, zatražio ključ, gurnuo mi ga u ruke i otpremio na kat hotela.
Krešo me ucijenio da će sve reći
[caption id="attachment_1844" align="alignleft" width="300"]Istinite priče: Brat me na prevaru uveo u prostituciju Brat me na prevaru uveo u prostituciju[/caption]Ponašao se kao da sam trebao biti pametan i znati o čemu se radi, ali nikako nisam mogao čak ni zaključiti što je na stvari. Na kraju sam otključao vrata i ušao u sobu. Ondje je, na krevetu, sjedila polugola neznanka. Rukom me pozvala k sebi dok se zavodljivo smješkala. Pokušao sam se ispričati, uvjeren kako sam pogriješio sobu, ali ona me dohvatila, bacila na krevet i počela ljubiti. Nisam shvaćao što se događa, pokušao sam je odmaknuti sa sebe. Shvatila je kako nisam baš raspoložen za njezinu igricu, te se za trenutak odmaknula od mene. Potom mi je objasnila kako se ona već duže vrijeme druži s mojim bratom i za to ga bogato nagradi. Tek tada sam shvatio o čemu se radi. Pokušao sam ustati, ali ona se nije dala odbiti. Bila je starija nekoliko godina od mene, ali je bilo više nego očito koliko se dobro drži, osim toga kad je spomenula čija je supruga gotovo sam se onesvijestio. Bila je imućna supruga uglednika, zapostavljena s njegove strane i samoj sebi je na takav način ispunjavala samačke dane. Nisam želio imati ništa s njom, ali ona me nije puštala. Malo po malo i moje tijelo je jednostavno reagiralo. Bili su to trenuci kada sam zaboravio na ljubav, kada su me ponijele niske strasti. Ostao sam s njom gotovo dva sata. Kad sam odlazio iz sobe, dala mi je iznos novca koji je bio veći od moje mjesečne plaće. Nisam ga želio uzeti, bio sam posramljen, ali ona mi je ugurala novac u džep od jakne naglašavajući kako sam bolji od brata. Čim sam napustio hotel, javio sam se Kreši. Smijao se dok je slušao što mi se dogodilo. Rekao je kako ga je dotična gospođa već nazvala, te kako je iznimno zadovoljna sa mnom i želi me ponovno vidjeti. Odbio sam takvu mogućnost, ali Krešo nije odustajao. Na kraju me je ucijenio kako će ti sve reći ako mu ponovno ne izađem u susret i nađem se s istom, ali kasnije i s nekoliko drugih gospođa. I, tako je sve počelo - napokon sam joj priznao. - Nikada neću zaboraviti trenutak kad sam došla u hotel u kojem si ranije radio, kad sam te tražila i kad su mi rekli da ti ondje ne radiš više od mjesec dana.
Roditeljima nikad nisam rekao istinu
Svakog si dana odlazio na posao, vraćao se, uvjeravao me koliko ti je naporno raditi, a ja sam bila budala koja je nasjedala na sve te tvoje priče. Kad sam shvatila da si me lagao na takav način, istog sam dana spakirala svoje stvari, otišla k sestri i sve joj povjerila. Imala sam prijateljicu u Londonu, nazvala sam je i pitala bi li mi mogla pomoći. U kući u kojoj je radila, tražili su ženu za čišćenje. Pristala sam, otputovala i pet godina u toj kući radila kao čistačica. Za to sam vrijeme izvanredno studirala, pohađala razne tečajeve. Jednog dana sam ugledala natječaj u novinama i prijavila se. Moja kolekcija osvojila je prvo mjesto. Od tada se profesionalno bavim modom. Moja kolekcija nedavno je predstavljena u Milanu. Uživam u poslu i svemu onome što ide uz njega, sve je to još uvijek prilično svježe i moram se boriti, ali rad mi nikada nije predstavljao problem - ukratko je ispripovijedala o sebi. Kako li sam samo bio sretan zbog njezinog uspjeha! Uvijek je govorila da želi više od života. S druge pak strane, saznanje da je tako uspjela samo mi je umanjivalo moguće šanse kod nje. - Pamtim taj dan kad sam došao kući i našao prazne ormare. Nestala si i ti i tvoje stvari. Zvao sam tvoju sestru, išao na njezina vrata, ali nije mi se javljala, nije otvarala vrata. Slučajno sam je susreo jednog jutra godinu dana nakon što si me bez riječi napustila. Prišao sam joj. Nije me mogla izbjeći. Na moj upit bi li mi mogla reći gdje si i što se dogodilo s tobom, samo je odvratila da si u Londonu i da ona ništa ne zna. Preklinjao sam je, ponovno je zvao i dolazio joj na vrata, ali to su bile sve informacije koje mi je dala. Nisam znao zašto si me točno napustila, ni što si otkrila, ali sam znao što sam radio i znao da sam svemu tome jedini krivac. Još sam nekoliko mjeseci bio partner s Krešom, upoznao nekolicinu žena uglednika. Kad sam uštedio onoliko koliko sam smatrao dovoljnim, napustio sam i brata i te žene. Otišao sam u maleni primorski gradić, unajmio restoran i posvetio se kuhanju. Prve dvije godine jedva sam pokrivao troškove, ali onda je posao krenuo. Imam redovite goste, zapošljavam desetak djelatnika i pristojno živim. Sramim se suradnje s Krešom. Sramim se prvenstveno sebe, ali i njega. Godinama sam htio biti poput njega, ali on je maramica s dva lica. Ne želim, niti sam poput njega. Bili su to dani koje sam odavno ostavio iza sebe, pogreška koju sam platio na najskuplji mogući način. Ostavila si me, a bolje nisam ni zaslužio. Roditeljima nikada nisam rekao istinu o bratu, ni o sebi. Često puta sam došao u napast sve priznati, ali oni nisu zaslužili da slušaju sramote koje smo činili. Udaljio sam se od njih, a oni su i dalje blisko povezani s Krešom. To, što ih on vara i laže, njegova je stvar. Oni u njemu i dalje gledaju divnog, najboljeg sina, a ja ih neću razuvjeravati. I sam nosim mrlje na duši, a i odavno sam shvatio kako više nikada neću poželjeti biti poput nekoga. Takav sam, kakav sam, sa svim nedostacima, manama i vrlinama. Tko drži do mene kao takvoga, u redu. Tko ne drži, opet u redu - otvorio sam joj svoju dušu. - Uvijek sam se pitala zašto si mi lagao da još radiš u hotelu, ali ovakav odgovor nikada mi nije čak ni sinuo, a možda i bolje. Da sam znala kako si istovremeno spavao sa mnom i s tko zna koliko žena, uvjerila bih sebe kako je to nemoguće oprostiti ti. Ovako, nisam znala i nije me boljelo. Pitala sam samu sebe što bi bilo da sam te sačekala i dopustila da mi objasniš laži, čak sam godinama prekoravala samu sebe što sam tako nepromišljeno postupila i otputovala. Danas su druga vremena. Oboje smo odrasli i napokon oboje znamo što se stvarno dogodilo, valjda je tako htjela sudbina i ovaj slučajni susret naprosto se morao dogoditi. Nekako s vremenom valjda sve sjedne na svoje mjesto - rekla je Marinela. Bila je prelijepa, najljepša žena koju sam ikada vidio. Razumio sam sve što je rekla i sve je imala pravo. - I dalje te volim. Nikada nisam prestao razmišljati o tebi. Sad, kad znaš pravu istinu, bi, li mi dala novu priliku? - morao sam postaviti to pitanje koje mi se stalno provlačilo kroz misli. Nisam mogao dopustiti da otputuje i da je ponovno pustim. Bila je istina, nisam je dostojan, ali isto tako sam bio siguran ako mi pruži drugu mogućnost da više nikada neću napraviti pogrešku i da ću dati sve od sebe kako bi ona bila najsretnija žena na svijetu.
Vratio sam se kući srušenih snova
Bilo je očito kako ju je moje pitanje, nakon sveg priznanja, iznenadilo. - Stvarno imaš hrabrosti. Koliko dugo ostaješ u Zagrebu? - zanimalo ju je. Iskreno sam priznao kako sam i taj dan ostao samo zbog nje, ali i da ću ostati toliko dugo dokle god je ona u Hrvatskoj ako mi da nadu. Rastali smo se i dogovorili kako ćemo se idućeg dana ponovno naći u isto vrijeme, na istom mjestu. Sutradan sam je ponovno čekao. Prošlo je dogovoreno vrijeme, sat, dva, tri. Nije je bilo. Čekao sam i dalje. Prošla su i četiri sata i pet. Bio sam poput sante leda, ali čekao sam i dalje. Nije došla. Tek u kasnu noć vratio sam se u hotelsku sobu. Nije bilo nikakve poruke za mene, nikakvog glasa od Marinele. Gotovo cijelu noć nisam oka sklopio. Njezin nedolazak bio je više nego jasan odgovor na to da mi pruži novu priliku. Kad sam pojeo doručak, odjavio sam se u hotelu i vratio u maleni, primorski gradić. Osjećao sam se tako jadno, tužno, tako izgubljeno. Otišao sam u Zagreb samo na jedan dan i samo zato kako bih obnovio garderobu. Ostao sam znatno duže nego sam planirao, a vratio se kući srušenih snova. U trenucima kad sam nakon toliko vremena gledao u njezine oči osjećao sam se kao na sedmom nebu. Taj susret samo me ponovno vratio u prošlost, u pogreške koje su me palile poput žeravice. Svi moji djelatnici zamijetili su kako se sa mnom nešto događa, kako sam iznimno sjetan i žalostan. Nikome nisam govorio što se dogodilo. Svoje osjećaje skrio sam duboko u sebi uvjeren kako ću zauvijek ostati neženja slomljenog srca. Ponovno sam se predao poslu - iako sam bio vlasnik radio sam više od svih. Bilo je rano jutro kad me probudio jedan od mojih djelatnika, iako je moja smjena u kuhinji toga dana bila poslijepodne. Ponekad se događalo da ne dođe netko od djelatnika jer ima problema, te sam tada uskakao. - U restoranu je gospođa koja želi omlet s bananama. Rekla je neka vam osobno prenesem narudžbu - rekao je konobar koji je radio kod mene. Poskočio sam iz kreveta kao nikad ranije u životu. Onako, u majici kratkih rukava i donjem rublju strčao sam se dolje u restoran dok mi je konobar dovikivao kako se nisam odjenuo. Nije mi to bilo važno. Postojala je samo i jedino ona, i jedino njezina narudžba. Sjedila je za stolom pogleda uprtog u more, a kad je čula da netko dovikuje za mnom, okrenula se i doslovno prasnula u smijeh. Rukama je prekrila lice i dalje se glasno smijući. - Čovječe, jesi li poludio? Zar u tvome restoranu ne vrijede ni osnovna pravila kulture i morala? - pitala je. - Gospođo Marinela, vaša narudžba će biti gotova u najkraćem mogućem vremenu. Neopisiva mi je čast što ste svojom nazočnošću počastili ovaj moj skroman restoran - rekao sam s beskrajnom radošću.
Ne želimo srljati pa idemo polako
U redu, bit ću strpljiva, tim više jer ne želim da mi narudžbu priprema goli kuhar - nasmijala se. Tek tada sam shvatio i konobarove riječi i posramio se. Kao da mi nije bilo dovoljno već jednom što mi se vlastita ludost obila o glavu, te sam još i u restoran morao istrčati ovako neumjesno razodjeven. - Gospo moja, dopustite da se kuhar povuče u svoje odaje, samo se prije mora odjenuti - primio sam je za ruku. Osjetio sam kako je njezina ruka zadrhtala u mojoj. Taj drhtaj i njezin dolazak bili su dovoljan znak. Bio sam svjestan koliko smiješno moram izgledati takav iz kreveta, ali sve je to bilo u drugom planu. Njezin pogled i drhtaj bili su to što sam godinama čekao. - Gospodine, dođe li inspekcija i nađe vas ovakvog u restoranu, moglo bi biti veselo - javio se konobar koji mi je prišao. Potapšao sam ga po ramenu, otrčao u stan u kojem sam živio iznad restorana, odjenuo se, a potom u kuhinji svojoj najdražoj spravio omlet kojeg je valjda jedino ona jela. Kad sam joj ga poslužio, željela mi je objasniti zašto nije došla onog dana. Nije mi bilo važno. Što god da mi je učinila, zaslužio sam. Nisam morao čuti razlog nedolaska, znao sam da je bio opravdan. Bila je zadovoljna omletom, pohvalila moje kuharsko umijeće. Taj dan smo proveli zajedno. Bilo mi je ljepše nego ikada ranije. Dogovorili smo se kako nećemo nikamo srljati. Ostala je kod mene desetak dana, potom se vratila u London. Nastavili smo se posjećivati, a potom se i vjenčali. Živimo na dvije adrese. Malo smo u domovini, malo u Londonu. Svatko se i dalje bavi svojim poslom i zajedno uživamo u životu. Sve o čemu razmišljam i što planiram dijelim s Marinelom. Jednom sam platio zbog ludosti i naučio iz iskustva.
Kad smo se vjenčavali, Damjanu je bilo dvadeset, a meni devetnaest godina. Bili smo vrlo mladi i zaljubljeni. Budući da smo oboje bili bez posla, stanovali smo kod Damjanovih roditelja, točnije kod njegova oca Ivice i njegove druge žene Matilde. Damjanova je prava majka Marija umrla kada je njemu bilo pet godina. Iako se Ivica tokom života kleo da je najviše volio Mariju, za vrijeme braka imao je vezu s Matildom. Bio je s njom nepunih godinu dana i ona je ostala u drugom stanju. No nije želio ostaviti svoju zakonitu ženu radi nje, govorio je da je previše voli i cijeni. Matilda, koja je u međuvremenu rodila sina Tomislava, cijelo je vrijeme bila osvetnički raspoložena. Daleko od obitelji planirala je kako će Ivicu natjerati da provede ostatak života s njom. Nitko nije shvaćao koliko je uporna bila da bi ostvarila svoju želju. Ivica je osjećao da ona nije žena za njega i nije htio popustiti njezinoj ucijeni. Optuživao ju je da je namjerno ostala trudna kako bi ga "upecala", a on to neće dozvoliti! - Nećeš se ti mene tako lako riješiti, upamti, bit ćeš moj! - rekla mu je na rastanku, što je on pred drugima mnogo puta kasnije u životu prepričavao. - Ja imam svoj život i ti nikada nećeš biti njegov dio - odgovorio joj je. No ipak, sudbina se okrutno poigrala i Ivica je ubrzo nakon Marijine smrti oženio Matildu i priznao svoga drugog sina. Okolnosti oko Marijine smrti bile su veoma čudne. Doslovno se razboljela u jednom danu i kroz mjesec dana preminula, nije joj bilo pomoći. Njezina je bolest bila misterioznog podrijetla. Ubrzo nakon toga Ivica je popustio pod Matildinim pristiskom. Čim je čula da je Marija umrla, Matilda je počela obilaziti Ivicu s tobože dobrim namjerama. - Kako ćeš ti sam? Daj, ne budi tvrdoglav, ja ću useliti kod vas i brinut ću o tebi i tvom sinu. Gdje ćeš naći bolju od mene? Pa i ja sam ti sina rodila, tko će brinuti o njemu? Kolike je godine samo odrastao bez oca - navaljivala je. - Žena mi se još u grobu nije ohladila, a ti bi se već uselila - napao ju je pri jednom od takvih susreta. - Ti dobro znaš što sam ja sve prošla zbog tebe. Ostavio si me samu poput psa, a imala sam trbuh do zuba - optuživala je, a Ivica se samo mogao nadati da će ga ostaviti na miru. No žene poput Matilde nemaju milosti kad se radi o njihovim namjerama. Ivica je, iako je bio shrvan bolju, ponovno potražio utijehu u njezinom zagrljaju. Shvatio je da mu posao i često odsutsvo od kuće ne ostavljaju puno vremena za Damjana i bio je svijestan da treba zamjenu za majku. Iz tog je razloga vrlo brzo pristao da se ona i sin Tomislav dosele. Damjanu nije bilo nimalo lako kad su se uselili. Bilo je, tu puno promjena, a i Matilda se ponašala baš kao prava maćeha iz bajke o Pepeljugi. Nakon njihovog useljenja i Ivica je počeo sve više propadati. Odao se piću i kasno se vraćao kući. Uzimao je i tablete za smirenje. Povratak kući s posla za njega je bio mučan i tegoban. Bio je svjestan da sve manje vremena posvećuje Damjanu, ali to beznađe bilo je jače od njega. Tomislav je s godinama počeo otvoreno pokazivati mržnju i zamjeranje koju mu je majka prenijela još kao djetetu. Cijelo vrijeme je igrao ulogu uvrijeđenog i napuštenog djeteta. Damjan se u cijeloj toj priči trudio poštivati brata i oca, a i ugađao je Matildi koja mu nikad nije uspijela zamijeniti majku. Dapače, taj dio praznine još je više povećala. Ona je bila nepoštena, od njega je zahtijevala stvari koje od Tomislava nikada nije. Damjan je i u tom popuštao, ne bi li zaslužio bar mrvu ljubavi s njihove strane.
To što vi tražite od mene je suludo
No svoje pravo lice Matilda je pokazala tek nakon Ivičine smrti. On je preminuo netom nakon našeg vjenčanja jer je već tada bio jako bolestan. Njegova bolesna psiha, a zatim i karcinom uništili su ga. Ono što se počelo događati u kući kad je otišao, bilo je jako teško i bolno i to ne bih poželjela niti najgorem neprijatelju. Zloća te žene ne može se opisati riječima. Cijelo sam vrijeme imala osjećaj da je ona odgovorna za smrt Damjanovih roditelja i da je ona na neki način posredovala u njihovim bolestima. Još za Ivičina života, Matilda je dozvolila da se za prvo vrijeme uselimo u kuću. Premda je jedna soba u kući bila prazna, ona nije dozvoljavala da budemo u njoj. Inzistirala je da Tomislav bude zajedno s nama. - Ali zašto nam ne dozvolite da se odvojimo, pa mi smo u braku! - opirala sam se kad sam čula tu suludu ideju. - Dok ste pod mojim krovom, bit će kako ja kažem - nije željela popustiti. Budući da nismo imali izbora, poslušali smo je i u sebi priželjkivali dan kada ćemo se moći odseliti iz te neugledne kuće. Kuća je postala još mračnija kada je Ivica otišao. Još za njegova života viđala sam da Matilda radi neobične stvari, no nikako nisam uspijevala dokučiti o čemu se radi. Kuhala bi čudna jela i razgovarala sa susjedama o njihovim bračnim problemima. Tako sam jednom prigodom čula razgovor koji se odvijao između nje i meni neke nepoznate žene. - Slušaj - govorila joj je Matilda - ovako sam i sebi pomogla. Ako hoćeš zadržati svog muža onda učini što sam ti rekla. - Ali bojim se. To što vi tražite od mene je suludo - zavapila je žena. - Napravit ćeš to kad te on ne bude vidio. Samo mu malo naspi u kavu i sve će biti u redu, ne brini. Zaboravit će je istog trena, vjeruj mi - uvjeravala ju je ona, a ja sam osjetila kako mi se želudac okreće. Istovremeno, osjetila sam i silan strah od toga što bi tek mogla nama učiniti. Jel' hoćeš da ti se vrati ili ne!? - nastavila je mračnim tonom glasa. - Hoću - uslijedio je odgovor, a ja nisam željela dalje slušati. Čim se Damjan vratio, ispričala sam mu što sam čula. - Zar misliš da je ona tom svojom magijom mogla ubiti moje roditelje? - pitao je preneraženo. - Ne znam, ali to što ona radi jest zlo. Do sada sam se molila, a sada ću još i više, moramo se nekako zaštititi. Najradije bih se odselila iz te uklete kuće - bila sam prestravljena. Do tada nisam vjerovala u magiju i čaranje, kako se kaže u narodu, no čini se da je ona to sve vrijeme radila. Ja bih to usporedila sa molitvom za nečije zlo. Kako mi se ona nikada nije osobito sviđala, trudila sam se izbjegavati njezino društvo i ignorirati je što više. S druge strane morala sam paziti kako se ponašam da joj se ne zamjerim. Tomislav je, pak, bio totalno prazan i ponašao se kao da se njega ništa što se u kući događa, ne tiče. Odlazio je rano od kuće, budući da je radio na gradilištu, a vraćao se u kasne sate. Često je i putovao, tako da smo u tim trenucima Damjan i ja napokon mogli biti malo sami. Uvijek mi je bilo čudno kako se nije pobunio što ga je majka smjestila s nama u sobu. Objašnjavala sam si da je razlog to što je često odsutan od kuće, no prava je istina da se i on bojao svoje majke. Nekoliko je puta upao u kuću dok je ona imala svoje seanse, pa je bijesno otjerao žene koje su dolazile po pomoć. U tim trenucima bila sam mu i više nego zahvalna i u mislima ga podržavala. - Nemoj mi više tu dovoditi te stare ofucane žene, jesi me čula!? - vikao je Tomislav, što mu baš i nije bilo svojstveno. - Nemoj tako sine, te žene nam donose novac - opravdavala se. - To je prljav i proklet novac! - napao ju je i grubo gurnuo pri jednoj takvoj raspravi. Prepala se njegove rekacije, pa je ubuduće pazila da on ne bude kod kuće prilikom seansi. Više je nije imao prilike uloviti da čini takve stvari, no Damjan i ja smo jako dobro znali istinu. Šutjeli smo jer smo se bojali da će i nama nauditi. Srećom, u to vrijeme Damjan je uspio pronaći posao dostavljača, tako da smo se mogli odvojiti i kuhati sami za sebe. Jako smo pazili da ne pojedemo jelo koje je skuhala, pogotovo ako ga nije kušala. Probali bismo jedino ako je ona inzistirala. Iz tog smo razloga često jeli u vrlo neobično doba, čak ponekad i noću dok bi ona spavala.
Zašto me toliko mrziš?
Sve smo to činili kako bismo izbjegli svađu ili bilo kakvu raspravu s njom. Pred nama je bilo veliko iskušenje i naš brak je stavljen na kušnju upravo zbog nje. Trebalo je izdržati sve što je činila, a da to ne utječe na na naš odnos i da se ne svađamo. Bio je to veoma veliki pritisak. Kako se ona voljela u sve miješati, često je znala izmišljati stvari i nagovarati Damjana da me ostavi jer nisam čestita žena. Srećom, Damjan mi je vjerovao kao i ja njemu. Naša je ljubav bila jača od njezinih izmišljotina. - Stigla si? - pitao me Damjan jednog popodneva kad sam se vratila iz šetnje. - Jesam, osjećam se nekako iscrpljeno - požalila sam se. - Matilda je opet izmislila novu laž, rekla je da je jučer, kad si bila sama, kod tebe došao susjed Marko - nacerio se nesigurno. Pogledala sam ga preneraženo. - Molim!? Ne vjeruješ joj valjda, pa prošli tjedan je isto tako tvrdila da sam ja bila kod njega, ona je totalno poludjela! - Ne, ne vjerujem, znam da me voliš. I jedva čekam dan kada ćemo se moći odseliti odavde - sklonio je lice u dlanove. Izgledao je tako umorno dok je to činio. Prišla sam mu i zagrlila ga. - Znaš kako se u posljednje vrijeme žalim da sam umorna i da mi je sve teško!? - počela sam oprezno. - Da? - pogledao me zbunjeno. - Pa čini se da sam trudna. Prošli tjedan sam bila kod lječnika, a ne kod susjeda Marka - nježno sam ga pogledala, a njegovo lice se ozarilo. Zagrlio me. - Hvala ti ljubavi! Učinila si me najsretnijijm čovjekom na svijetu - bio je ganut do suza, a također i ja. No novi strah za malo biće koje sam nosila samo se još više pojačao. Stalno sam se pitala hoće li nauditi našem djetetu. Srećom, vrlo kasno je shvatila da sam noseća i činilo se da ju je to ostavilo poprilično ravnodušnom. - Neka je i vama sa srećom, pa da vidite što znači imati djete - zlobno se nasmiješila, kao da je imati djete najgora stvar na svijetu. - I samo da znate, ja neću uzdržavati vaše kopile - dodala je nešto tiše. I Damjan i ja smo prešutjeli i prešli preko njezinih uvreda. Te večeri kad se Tomo vratio kući odmah mu je ispričala da ćemo imati djete. - Eto, brat ti čeka djete. Samo ne znam što ti čekaš!? - pitala je. - Mani me se, vještice! - odbrusio joj je. - Eto što vas čeka od vašeg djeteta - rekla je - cijeli ga život mazite i pazite, a on vas naziva vješticom. - Kad vještica i jesi - hladnokrvno ju je pogledao. - Što sam ti ja napravila da me toliko mrziš? - pitala je nešto mekšeg pogleda. - Znaš ti dobro što si napravila. Ja sam volio onu djevojku više od ičega, ali ti si se morala umiješati! Samo pazi, ako joj zafali dlaka s glave znat ću da si to bila ti - optuživao ju je. - Nisam ja kriva što je ona tebe ostavila - branila se. - Nikada me ne bi ostavila da ti nisi umiješala nešto u tim svojim loncima. Nije ti bila po volji jer je bila sirota, jel'da!? - Ja nikada takvo što ne bih učinila svojem djetetu. - Lažeš! - povikao je bjesno. - Lažeš mi u oči, nikada ti neću oprostiti što si mi napravila! - Da nije bilo "toga" mi bismo bili na cesti ... - zaustavila se i pogledala u Damjana, na čijem su se licu izmijenjivale emocije. Sve ono što smo naslućivali sada je otvoreno priznala. Tomislav ju je podrugljivo pogledao i krenuo u sobu. Nakratko se osvrnuo i s mržnjom u očima procijedio: - Nema tog lonca koji će ikada više skuhati nešto više od mržnje prema tebi, zato se više ne moraš truditi. Ja odlazim - prošao je pored nje i uputio se u sobu spremiti svoje stvari. Damjan i ja smo samo stajali i tupo buljili u pod. Nismo znali gdje bismo pogledali i što bi rekli. - Sine, ne čini gluposti - povikala je za njim, no nije je poslušao. - Više te se ne bojim - bjesnio je glasno. - Ma što buljite vas dvoje?! Kupite se dok i vas nisam istjerala iz kuće. Mislite se nakotiti i ostati ovdje zauvijek, e pa zaboravite! - prijetila nam je, a Damjan i ja smo poslušno poput djece otišli u našu sobu. Tomislav je tamo bjesno razbacivao robu. - Čestitam vam, i bolje vam je da odselite što prije ako želite ostati sretni i živi! - rekao je kad smo ukočeno ušli u sobu. - Nemamo gdje preseliti, ostao sam bez posla, a Nevenka je trudna. Tomislav je na tren zastao i iz stražnjeg džepa izvukao omanji snop novčanica. - Evo vam za neko vrijeme dok se ne snađete - rekao je pomalo pokajnički. - Ali i tebi treba - zaustila sam zbunjeno. - Nevenka, ne brini, ja ću se snaći. Imam samo jednu molbu - zastao je na tren. - Ako me budu tražili na ovoj adresi nikada nemojte odati gdje sam. Ja ću vam se javiti čim budem mogao - dodao je nešto tiše. Tada nam je potvrdio ono što smo već i duže sumnjali. Doista je plivao u mutnim vodama i nije se bavio isključivo građevinskim radovima. - A ta djevojka? - pitala sam odjednom ni sama ne znajući zašto. - Zajedno smo, ali ne smijete nikada odati onoj vještici jer će nas ponovno pokušati razdvojiti - prijeteći nam je rekao. Obećali smo mu da ćemo čuvati tajnu. Do tog trenutka možda i nisam toliko ozbiljno shvaćala Matildino čaranje, ali vidjevši u kakvom je škripcu bio Tomislav i koliko se i on sam bojao, protrnula sam i zaštitinički obuhvatila svoj tada već zaobljen trbuh. - Čuvajte se - rekao je na odlasku i nestao. Damjan je nakon njegova odlaska počeo očajavati jer je ponovno bio bez posla. Danima je doslovce kucao na svaka vrata kako bi se zaposlio, a ja sam čvrsto odlučila upisati fakultet kako bi se obrazovala i učinila našu budućnost svjetlijom.
Što ju je okrenulo čaranju i vračanju?
Uložila sam puno truda i bilo je jako teško nakon poroda uskladiti sve obaveze. Rodila sam prekrasnu djevojčicu koju smo nazvali Dubravka. Damjan je napokon pronašao stabilniji posao i mogli smo nekako preživljavati od jedne plaće. No još uvijek smo bili prisiljeni živjeti s Matildom. Svako malo nas je podsjećala da smo pod njezinim krovom i da nam pomaže, sve dok joj se jednom Damjan nije usprotivio. - Zar ja nisam sin svog oca kojem je nekoć pripadala kuća? Zar ja nemam nikakva prava na nju? - pitao je drsko i iznervirano. Lagano sam mu dodirnula ruku kako bi prešutio, no tog puta nije mogao prešutjeti. - A o tom je riječ, ti bi svoje nasljedstvo? - pogledala ga je s neskrivenom mržnjom. Damjan je bjesno lupio vratima i izišao iz kuće. Ja sam uplašeno ostala stajati i slijedeće što sam ugledala bio je njezin ledeni izviještačeni osmijeh. Znala sam da nešto sprema, ali da će toliko nisko pasti, ne bih ni u ludilu pomislila. Period koji je uslijedio donio je mnogo briga i boli. Iako sam pazila na pripremu jela, nisam uvijek sve mogla držati pod kontrolom. Ne znam što i kako je pošlo po zlu, no Damjam se jako razbolio. Bio je zaražen psećom trakavicom. Shvatili smo da nešto nije u redu jer se sve lošije osjećao i počeo je rapidno gubiti na težini. Srećom, brzo smo potražili liječničku pomoć pa je rano otkriveno. Propisana terapija i pravila kojih se morao pridržavati poslušno je ispunjavao. Nikada nećemo moći dokazati da je Matilda odgovorna za to, no ja sam bila nekako uvjerena da je to istina. Kako je Damjanu trebalo dugo vremena za oporavak, morao je ostati na bolovanju tako da smo se opet našli na početku. S malim djetetom i bez posla, sada smo bili ovisni o njoj. Iz nekog čudnog razloga njoj je to odgovaralo. Kad bih je promatrala s Dubravkom u igri činila se nježnom i pažljivom. Iz dana u dan sve više sam shvaćala da je voli. Pitala sam se nedostaje li joj Tomislav i što ju je u životu natjeralo da se okrene tom zlom čaranju. Je li ju Ivica toliko povrijedio pa je u njoj probudio ono najgore ili su to rane iz ranijeg doba? Nisam se ni usudila pitati, no svakako mi je bilo drago da voli Dubravku jer nas je vjerojatno samo zato podnosila. - Ovo je dijete dar s neba - gledala je očarano dok je Dubravka bezbrižno puzala oko nas. Kratko sam se nasmiješila jer sam se u potpunosti slagala s njom. - Idi i pripremaj te svoje ispite, ja ću je pričuvati - ponudila se. Nevoljko sam je poslušala i posvetila se učenju. Iako mi se nije svidjela pomisao da čuva moje djete, nisam imala izbora. Dubravka nas je na neki način činila međusobno podnošljivima. Što se tiče Tomislava, od njega smo primili samo kratku poruku da je dobro i da nam ne može reći gdje se nalazi jer je tako sigurnije za sve. Damjana je to pogodilo više nego što je priznavao, ipak je volio svog brata. Također je bio svjestan da mora poštivati njegovu tajnu i nije mu bilo ni na kraj pameti da je oda pred Matildom. Ona se, pak, pretvarala kao da Tomislava nikada nije ni bilo. Nikada nas nije pitala znamo li gdje je i javlja li nam se, što mi je bilo čudno. Koja to majka ne pita za svog sina? Tada još nisam shvaćala da je Matilda "bacila oko" na naše dijete. Sav taj trud oko Dubravke, popuštanje i kupovina igračaka bili su samo sredstvo za postizanje njezinog cilja koji se tek kasnije otkrio. Željela je Dubravku samo za sebe jer je bila usamljena. Muža je izgubila, sina je otjerala, a sada smo mi bili na redu. Kroz nepunih godinu dana od oporavka, Damjanu se bolest vratila. To se često događa kod takve bolesti. Mjesec je dana morao ostati u bolnici kako bi se izliječio. Bila sam luda od pomisli da bih ga mogla izgubiti. Jednog nedjeljnog popodneva moji su roditelji došli u posjet Damjanu, a potom na ručak u kuću. Matilda se trudila baš poput prave domaćice i sve organizirala. Blistala je od sreće i ljubaznosti. Moja je majka, naravno, kao i svaka druga brižna majka, strepila zbog Damjanovog stanja. Bolest mu je zahvatila jetru, što je bilo veoma opasno. Morali su mu operativno ukloniti jajašca ličinki kako se više ne bi širila tijelom. - Gospodin ima sreće što ličinke nisu stigle do pluća. I ovako je stanje vrlo ozbiljno, no srećom jetra se regenerira. Bitno je samo da strogo miruje i pridržava se uputa - govorio je liječnik.
Smjem li dodirnuti tu stvar?
[caption id="attachment_1859" align="alignleft" width="300"]Istinite priče: Vradžbine i uroci zle maćehe Vradžbine i uroci zle maćehe[/caption]Danima sam se osjećala poput ucviljene udovice i tražila snagu u molitvi. Volim reći da je to period u kojem sam se pomirila s Bogom jer do tada sam se ljutila i psovala ga jer dozvoljava da takvo zlo kao što je Matilda uopće živi. Teška srca sam si priznala da je mrzim, i to iz dna duše. Shvatila sam da me ta mržnja truje i da ću nešto morati promijeniti u vezi toga. No u toj fazi nisam imala snage za to, previše sam joj zamjerala. Te nedjelje za ručkom kad sam otišla oprati posuđe, Matilda je mojoj majci rekla da će Damjan sigurno umrijeti. - To je činjenica, otac mu je ipak umro od karcinoma, majka također, vjerojatno je i kod njega to u pitanju. Sve vam je to genetika - objašnjavala je mojoj majci, koja je bila osupnuta njezinom izjavom. - Ali on je mlad čovjek i sigurna sam da će se njegovo tijelo izboriti - majka joj se suprotstavila. - Jedino mi je žao tog djeteta - nastavila je Matilda kao da nije čula moju majku i pogledom potražila Dubravku. Majka mi je tek kasnije, kad je najgore prošlo, ispričala što joj je Matilda rekla. Bila sam više nego povrijeđena jer sam shvatila kako nam ona i dalje želi zlo. Moja se mržnja prema njoj još više povećala. Kad se Damjan vratio kući bila sam presretna. Iako je morao strogo mirovati, njegov povratak donio mi je olakšanje. Više se nisam osjećala toliko nesigurno u velikoj kući, a Matilidno oduševljenje bilo mi je veoma sumnjivo. - Pospremila sam vam sobu dok ste bili na putu ovamo - pohvalila je samu sebe. Lagano sam se brecnula na spomen toga da je bila u našoj sobi za vrijeme našeg odsustva. - Hvala, ali niste trebali, ja sam je pospremila jučer - rekla sam dajući joj do znanja da mi se to uopće ne sviđa. - Ionako sam sve pospremala, pa mi je bilo onako, usput - skrenula je pogled. Slijedećih nam je dana pokušavala ugoditi na sve moguće načine. Inzistirala je da odvodi Dubravku u šetnju, da opere posuđe nakon ručka i slično. To joj baš i nije bilo svojstveno. - Što si tako napeta? Ja ovdje ležim u krevetu, a ti si napeta kao puška! Možda se Matilda jednostavno odlučila promijeniti na bolje? - uvjeravao me Damjan. - Ne vjerujem u to - rekla sam mu. - Od silne mržnje ti ne vidiš ništa drugo nego samo zlo - nije me štedio riječima. Danima sam razmišljala o tome što mi je rekao i vjerojatno bih samoj sebi predbacivala da jednog popodneva nisam pronašla dokaze. Sagnula sam se kako bi provjerila nije li mi izgubljeni dokument negdje pao i pogledala pod krevet. Tamo sam tek imala što vidjeti. Ispod kreveta je bilo vjedro puno vode koje je vrlo sumnjivo izgledalo. Unutra je bilo nekih čudnih stvari koje nisam znala ni imenovati. Tupo sam piljila u tu stvar ne znajući smijem li je dodirnuti. Damjan se također prepao. Budući nismo htijeli da Matilda sazna kako smo to primjetili, morali smo pričekati da izađe iz kuće kako bi se tog čarobnjaštva riješili. Ni dan danas ne znam čemu je to služilo, ali znala sam da nije nikakvo dobro. Čim se Matilda izgubila iz kuće, prosula sam vodu u obližnji kanal, a sadržaj koji je ostao na dnu sam odlučila spaliti. Znam da sam još kao djevojčica kod bake u Bosni čula da su se takve stvari uvijek spaljivale. Učinila sam to iza kuće kako me nitko ne bi vidio. Nisam željela čekati noć, morala sam to učiniti što prije. Shvatili smo da je Matilda na taj zli način htjela okončati Damjanov život. Njegovo ionako slabo tijelo, sigurno bi podleglo bolesti. Nakon tog dana vrlo sam teško uspijevala uopće progovoriti s njom. Izbjegavala sam je i često ignorirala. Morala je to primjetiti. Kako se Damjan sve bolje oporavljao bližio se dan njegovog povratka na posao. Matilda je bila sve nezadovoljnija jer se stvari očito nisu odvijale kako je ona planirala - Damjan je bio živ! Jednom prilikom pitala me hoću li da ona pričuva Dubravku dok ja učim. Pristala sam jer je Damjan bio odsutan, a sutradan sam imala ispit. Neko sam vrijeme boravila u sobi učeći, a onda sam krenula u kuhinju kako bi joj pripremila ručak. Matilda i Dubravka bile su u dnevnom boravku i nisu me čule. Prikrala sam se blizu vrata ne bi li uočila da Matilda čini nešto neuobičajeno Dubravki. Iako sam znala da je voli, strepila sam za nju. - Što će nama drugi kad imamo jedna drugu - govorila je Dubravki koja je sada već imala gotovo tri godine. - Mama? - rekla je Dubravka. - Ma ne trebaju nam ni mama ni tata. Riješit ćemo se mi njih, samo nam smetaju - njezin ton glasa bio je i više nego ozbiljan. - Baka voli samo tebe i ti ćeš voljeti samo baku - milovala ju je po kosi, a ja sam bila zgrožena. Namjerno sam glasno pročistila grlo kako bih dala do znanja da sam im blizu.
Idem što dalje od stare vještice!
Dođi Duda, idemo papati - rekla sam i ošinula Matildu pogledom. Iako joj do tada nisam dugo vremena dozvoljavala da čuva Dubravku, sada sam obećala samoj sebi da to više nikada neću učiniti! Kad se Damjan vratio kući sve sam mu ispričala, a on se nježno i ozareno osmijehnuo. - Tebi je to smiješno? - pitala sam zgroženo. - Ne to, nego nešto drugo. Imam lijepe vijesti - gledao me i dalje ozaren. - Kakve, reci!? - Sjećaš se da sam ti govorio kako sam prije mjesec dana predao zamolbu u Njemačku ambasadu? - pitao je nestrpljivo. - Sjećam se. I? - E pa dobio sam posao. Krećem od slijedećeg tjedna - izgovorio je to ponosno. Veselo sam kriknula i zagrlila ga, a Dubravka nas je gledala zbunjeno. - Kad samo pomislim kako sam ti rekla da ne vjerujem da će ti to uspjeti! - izgrdila sam samu sebe. - Počni tražiti stan, napokon ćemo moći normalno živjeti, plaća je odlična! - govorio je uzbuđeno. - Hvala ti Bože, riješit ćemo se Matilde! rekla sam. - Da, što dalje od stare vještice! - složio se sa mnom. Kroz nepunih mjesec dana pronašli smo stan i odselili se. Matilda je bila u šoku i na rastanku je plakala. Grčevito je zagrlila Dubravku i vidjela sam da joj se teško rastati od nje, no to mi je bila najmanja briga. Sada sam još samo ja trebala što prije diplomirati i naći posao. Stančić koji smo iznajmili je bio malen, ali za nas je bio poput raja. Potpuno sam se opustila već prvog dana kad smo uselili jer smo napokon bili sami! Činilo se sve tako dobro, no kroz nekoliko tjedana počela sam imati neobične psihičke tegobe. Budila bih se noću u panici i oblivena znojem. Damjan mi je u tom periodu života bio velika podrška, no stvari se nikako nisu poboljšavale. Osjećala sam kako gubim samu sebe, a nisam mogla ništa promjeniti koliko god sam se trudila. On je bio uvjeren da je to maslo Matilde kako bi nam se osvetila jer smo udaljili Dubravku od nje. Usprkos svim tim tegobama i noćnim morama ja sam i dalje danju uporno učila.
Oslobodi me da postaneš slobodna
Dubravku smo ionako već prije upisali u vrtić, tako da sam imala slobodnog vremena. Najgore mi je bilo kad je Damjan radio noću, a ja bih se probudila u panici. Trebalo je prilično dugo vremena da se uspijem smiriti. Usrdno sam se molila, no molitva kao da nije djelovala. I sama sam vjerovala da mi je to učinila Matilda. Odlučila sam otići kod nje i otvoreno joj priprijetiti jer gore od ovoga nije mi moglo biti. Pokucala sam na vrata, no nitko mi nije odgovarao. Uhvatila sam kvaku i primjetila da su vrata otvorena. U kući je bilo tiho. Hrabro sam ulazila u sve prostorije prisjećajući se s nelagodom svih trenutaka provedenih ovdje. Već sam htjela otići jer sam mislila da je nema u kući, no zaustavio me čudan zvuk hroptanja koji je dopirao iz spavaće sobe. - Ima li koga? - pitala sam i oprezno odškrinula vrata. - Uđi, znala sam da ćeš doći - rekla je Matilda hroptavim glasom. Ležala je u krevetu pokrivena do vrata. Bila je neopisive blijedo-sive boje u licu. Polako sam se primakla krevetu kao da ni sama ne vjerujem da je bolesna. - Ne boj se - pokušala se nasmiještiti što je izazvalo bolnu grimasu na njezinom licu. - Ne bojim se. Došla sam vam reći da nas napokon ostavite na miru! - rekla sam odriješito bez trunke sažaljenja. - Ostavila sam vas, sve sam ostavila na miru - rekla je sada slabašnim glasom. - Vi dobro znate što mi se događa noću, hoću da me oslobodite toga! - optužila sam je. - Nisam ti ništa učinila, htjela sam ali kad ste otišli tako sam se razboljela da nisam imala snage. - Tko mi je to onda učinio!? - pitala sam je ljutito. - Sama si to učinila. - Ne govorite gluposti. - Poslušaj me, sve ono moje čaranje, kako ste vi znali govoriti, sada mi je došlo na naplatu. Moraš mi oprostiti jer ja sam se zbog tebe razboljela! - govorila je sasvim tiho. - Vi ste poludjeli, mene optužujete da se bavim vradžbinama! - Ne optužujem te nizašto, samo ti kažem istinu. Ti me moraš osloboditi jer do tada ti nećeš biti slobodna! Tvoja me mržnja drži u postelji - govorila je molećivim tonom kao da je ja mogu spasiti. - Nas dvije nemamo više o čemu razgovarati. Ja vama ne mogu nikada oprostiti ono što ste nam učinili. Da ne spominjem to da ste nam htijeli uzeti dijete i ubiti nas. - Isto to i ti želiš meni, već godinama, želiš me mrtvu! Moraš mi oprostiti inače nećeš imati mira. - Doviđenja, želim vam sve najbolje na onom svijetu - beskrupulozno sam odgovorila i napustila kuću. Kroz nekoliko dana Damjan je primio vijest da je Matilda preminula. Kako je Matilda i rekla, moje tegobe se nisu smirivale, postajalo je sve gore. Noću sam sanjala neobične snove u kojima sam neprestano bježala i borila se s nevidljivim silama. Kako je to dulje potrajalo, odlučila sam posjetiti svećenika i kroz suze sam mu sve ispričala. Suosjećajno me gledao i na koncu uz uzdah rekao. - Bojim se da je pokojnica bila u pravu. Previše ste je mrzili za života i vi se sami s tim teško nosite. Morate oprostiti i njoj i sebi kako bi obje bile slobodne. - Zar će ona biti slobodna nakon onog što je učinila tolikim ljudima!? - bila sam bijesna. - Mi nismo tu da sudimo, na nama je da opraštamo i volimo se, pogotovo onda kad je to najteže. Pokušajte, dan po dan i oprost će doći - ljubazno mi je govorio. Nekoliko sam mjeseci odlazila tom svećeniku i usrdno se molila. Kako je i rekao, moje se stanje počelo smirivati i ja sam postajala ona stara Nevenka. Više me nitko nije proganjao u snu. Posljednji san u kojem sam se borila s nevidljivom snažnom silom bio je taj u kojem sam ja pobijedila. Doslovno sam iščupala iz sebe nešto nevidljivo i strašno. Nakon toga ono je nestalo zauvijek. Napisala sam ovu cijelu priču kako bih poručila svima koji je pročitaju da je oprost temelj za sreću i miran život. Nema te stvari koju čovjek ne može oprostiti ako želi. Premda se ne čini tako, ljutnja je teret koja nas izjeda i donosi nam bolest, ona je ono zlo kojeg se ljudi boje, baš kao i mnoštvo drugih negativnih emocija koje pohranjujem u sebi ne željevši ih otpustiti. Iz tog razloga sam ja otpustila svoje zlo i nastavila živjeti u sreći. Matilda neka u miru počiva.
Dok sam koračala hodnikom poduzeća u kojem sam bila zamjenica direktora, presrela me je moja tajnica. Uvijek sam joj govorila da to ne čini, osim kada su u pitanju stvari koje su izuzetno važne, ali je njen pojam važnosti očito bio različit od mojeg. Teško je bilo shvatiti stvari iz njene perspektive. Ona je bila tako marljiva, pazila je na svaki detalj, i tu nisam imala nikakve zamjerke. - Gospođo Senka - dok je izgovarala te riječi, pružila mi je list papira na kojem je bio ispisan broj telefona. - Što je ovo? - upitala sam je. - Ne znam. Osoba vas moli da je nazovete. Kaže da je problem osobne prirode - osjećala je nelagodu dok je izgovarala te riječi. Njeno prebacivanje sa noge na nogu ponekad mi je doista išlo na živce. Znala sam da mi ima još nešto za reći. Čekala sam da progovori. Očito mi se to nimalo neće svidjeti čim je ona odugovlačila. - U pitanju je nešto u svezi vašeg pokojnog supruga Marka - napokon je izgovorila.
Što želi ta žena od mene?
Val ljutnje preplavio me je tako iznenada da sam prasnula u histeričan smijeh. Ljudi doista nemaju nikakvog obzira ni prema komu, kao ni prema nečijoj boli. Moj suprug je bio mrtav godinu dana, a još uvijek ima netko tko bi nešto želio od njega, jer drugačiji razlog poziva nisam ni mogla pretpostaviti. - Hvala, Gracia - rekla sam službeno. Nisam željela pokazati koliko me je Markova smrt pogodila. Trudila sam se da krenem dalje, i to mi je polazilo za rukom. U početku sam se predala poslu, ali sa mojim mužem nisam umrla i ja. Željela sam živjeti, i živjela sam. Bila sam žena koja je čeznula za ljubavlju, a tu svoju čežnju sam ostvarila kada sam ponovno srela Karla. Sve je ukazivalo na to da će ljubav savladati sve prepreke, a mene je to silno veselilo. Sa papirićem u ruci, krenula sam u svoj ured. Srce mi je udaralo snažno. Sjela sam. Promatrala sam broj koji je bio ispisan na njemu, kao i žensko ime. Što je to trebalo značiti? Uopće nisam mogla znati. Borila sam se sa sobom. Jedan dio mene je želio zadovoljiti žensku znatiželju, a drugi dio je to odbijao. Odmaknula sam papir sa strane i uskoro zaboravila na njega. Što god da je bilo, mene se direktno nije ticalo, ne nakon godinu dana od njegove smrti. U idućih nekoliko dana sam potpuno zaboravila na broj koji je i dalje stajao zajedno sa ostalim papirima. Nemalo sam se iznenadila kada me je ispred kuće dočekala mlada ženska osoba i oslovila me imenom. - Poznajemo li se? - upitaia sam. Očito je tražila posao ili nešto slično. Doista je trebalo imati hrabrosti i drznuti se doći nekomu pred kućna vrata. - Ne, ali sam poznavala vašeg muža - morala sam samoj sebi priznati da je djevojka bila izuzetno lijepa, gotovo savršena. Imala je vitko tijelo i sigurno je tek prešla dvadesetu. Bila je mlađa od mene više od deset godina. Svježinu kakvu je ona imala, mogla je podariti samo rana mladost. Na sebi je imala diskretnu šminku, a bila je odjevena ukusno i jednostavno, onako kako sam se i ja nekad odijevala.
Možemo li pričati u kući?
A što ja imam s tim? - upitala sam je. - Poznavala sam i ja bezbroj ljudi ali nikomu ne dolazim pred ulazna vrata. Kako znate gdje stanujem? - pogledala sam je u oči. Djevojka je napravila grimasu. Bilo joj je neugodno, a to nije ni pokušavala skriti. - Ako tražite posao ... - znala sam da mi je glas hladan i odbojan, ali sam morala tako postupiti. Itekako sam poznavala ljude. Svi su tražili nekakvu pomoć, a njih je trebalo obeshrabriti. Najbolji način je hladnoća i nepristupačnost. To je uvijek donosilo rezultate. Ja sam se u tome toliko uvještila da sam mogla dobiti odlikovanje u odbijanju. - Imam posao - rekla je sa oklijevanjem. - Možemo li razgovarati u kući? - upitala je. Odmahnula sam glavom. Nije mi bilo ni na kraj pameti da neku strankinju dovedem u svoj dom. To je mogla biti i zamka, a ja sam se doista naslušala priča za koje sam mislila da se meni nikada ne mogu dogoditi. Nisam željela biti još jedna od onih naivnih, to nisam ni bila. - Ne - odrješito sam rekla. - Mi nemamo o čemu razgovarati - ponosno sam uzdigla glavu. Ja sam bila ta koja je nadmoćnija. Ona je tražila pomoć, ali još uvijek nisam znala koje vrste. Ako je imala bilo kakvu ucjenu, trebala je znati da treba odmah odustati. - Ja imam dijete - djevojka je prošaputala jedva čujno. - To je vaš problem - rekla sam što sam mirnije mogla. Slutila sam kamo vodi ovaj razgovor. Ona je imala dijete, a to bi dijete trebalo biti od mojeg pokojnog muža. Marko me nikada nije prevario, u to sam bila sasvim sigurna. - Nije samo moj - djevojka je bila gotovo bezobrazno uporna. - Što ja imam sa tim djetetom? - upitala sam je. Vi nemate, ali vaš muž ... On je otac - rekla je sa dugom stankom posred rečenice.
Osjetila sam kako mi se usta suše
Sa nevjericom sam odmahnula glavom. - Veću laž nikada nisam čula - bila sam doista zaprepaštena. To nisam ni skrivala, niti sam imala razloga za to. Kako se netko poput nje smije drznuti i okaljati uspomenu na mojeg muža? Što si sve ljudi ne dopuštaju i što sve nisu u stanju učiniti kada osjete miris novca? Za njega bi i dušu prodali, a ponos im nije imao nikakvog značaja. - To nije laž - djevojka je, rekla. - Dijete je njegovo. Imam sliku ... - posegnula je u torbicu. Bila sam potpuno napeta od iščekivanja. Moja intuicija mi je govorila da djevojka ima pravo. Nitko tko laže ne bi imao toliko hrabrosti kao što ju je ona imala. Ako je imala sliku, to je mogla biti slika bilo kojeg djeteta. Je li moguće da me je Marko izdao? Sumnjala sam u to. Bila sam njegova najveća ljubav, jedina, i to ona koja će vječno trajati, sve do smrti. A i trajala je, barem kada je on u pitanju. Djevojka je izvadila sliku i pokazala mi je. Dječak je mogao imati nešto više od godinu dana. Te oči ... Imao je iste oči kao što su bile Markove. Odmahnula sam glavom. Teško je bilo povjerovati da je istina toliko okrutna, ali isto tako nisam mogla sumnjati u djevojčine riječi, barem ne kao što sam u početku sumnjala. Mogla sam je otjerati, ali to nisam učinila. Ono što je moj Muž imao sa njom, nije me se trebalo ticati. Željela sam čuti i njenu stranu priče, koliko god ona bila bolna za mene. - Uđimo - napokon sam rekla. - Jaknu možete objesiti ovdje - rukom sam pokazala prema mjestu gdje stoje vješalice, nakon što smo ušli. - Ne trudite se. Znam raspored ove kuće. Bezbroj puta sam bila u njoj, i to uvijek kada ste vi bili na poslovnom putu. Znam kakva vam je spavaća soba. Doista mi se sviđa onaj vaš toaletni stol od orahovine. I vaše kupatilo je kao iz snova - djevojka je govorila, kao da mi je na taj način željela reći da ona doista govori istinu. Osjetila sam kako mi se usta suše, kako me nešto steže u grlu, a to nešto me je gušilo toliko snažno da sam jedva dolazila do zraka. Kako je ona mogla znati sve te detalje? Možda joj je netko pričao? - Znam svaki detalj ove kuće, svaki komad namještaja, svaku sliku koja je izvješena. Ako želite, detaljno ću vam opisati svaku prostoriju, počevši od kuhinje koja je boje zrele trešnje, do boje pločica u vašem kupatilu. Volite crveno, a to je vidljivo u svakoj prostoriji - djevojka se očito potpuno pribrala, za razliku od mene.
Željela sam ubiti bol alkoholom
Jako dobro znam kakva je moja kuća - rekla sam sa okusom poniženja. Ako je imala namjeru povrijediti me, to joj je i pošlo za rukom. Od Markove smrti nisam se osjećala nikada toliko jadno. - Ali su mi vaše namjere još uvijek nepoznate - pažljivo sam birala riječi. Požalila sam što sam je pozvala u kuću. - Dijete koje imam ... Hoćete li ga vi odgajati? - upitala me je sasvim direktno. - Što? - oči su mi se raširile od iznenađenja, od šoka. - Iako volim svojeg sina, ne mogu se brinuti o njemu. Upoznala sam novu ljubav i odlazim iz ovog grada. On želi mene, ali ne i dijete, a ja ga nemam kome ostaviti. To dijete ima pravo na ovu kuću, na sve što je Marko imao. Da nije poginuo, razveo bi se od vas i sve ovo bi pripalo meni. Nije vas volio - djevojka nije ni bila svjesna koliko su teške riječi koje je izgovorila. - A kad malo bolje razmislim, previše ste stari da bi imali svoje dijete. Ovo će vam doći kao zgoditak na lotu. - Van! - viknula sam iz sveg glasa. - Idi van! - izgubila sam kontrolu nad sobom, što mi se još nikada nije dogodilo. - Sa zadovoljstvom - djevojka mi se osmjehnula. - Sada mi je jasno zašto je utjehu tražio u drugim ženama - nije mogla a da ne pusti još jednu otrovnu strelicu. - Ako vas baš zanima, kuća je moja. Marko nije imao ništa, i prilikom razvoda ne bi dobio ništa! - viknula sam dok je ona otvarala vrata. - Ako nije imao ništa, ništa vam nije ni dao. Čak ni dijete nije želio s vama - djevojka je pokazala svoj mladenački prkos. Laknulo mi je kada je izišla. Osjetila sam kako mi se cijelo tijelo trese. Bila sam užasnuta, a to je bila previše blaga riječ za ono što sam proživljavala u ovom trenutku. Moj Marko? Ne, nikada mi on to ne bi učinio. Bila sam gotovo sigurna da djevojka izmišlja, ali mi je razlog bio nepoznat. Nisam ga mogla dokučiti. Ako je imala dijete, zašto ga se željela riješiti? Uvrijedila me je više od bilo koga na ovome svijetu, ako ne računam Marka, a njega ionako nije bilo, tako da na njemu nisam mogla istresti bijes kojeg sam osjećala. Ključevi su mi još uvijek bili u ruci. Krenula sam prema vratima, i zaključala ih. Odložila sam torbicu i skinula sako. Nedugo zatim i cipele. Krenula sam prema baru i natočila sebi čašu punu konjaka. Rijetko sam konzumirala alkohol, ali sam sada osjećala snažnu potrebu za njim. Trebala sam se opustiti, ali kako? Misli su mi bile košmarne, u glavi mi je zujalo, kao da se u njoj nastanio roj dosadnih muha. A srce? Ono je bilo slomljeno kao nikada. Napravila sam grimasu kada sam čula da mi mobitel zvoni. Kad sam vidjela da je Karlo, nekoliko trenutaka sam dvojila da li da se javim. Ipak, znala sam koliko je on uporan. Kad nešto želi, on to i dobije. Neće odustati sve dok me ne dobije. Upravo iz tog razloga sam podigla slušalicu i javila se, mada je to bilo posljednje što sam željela. - Ljubavi - Karlo je šapatom rekao. - Dolazim po tebe u devet - zadrhtala sam kada sam čula njegov glas. - Ne mogu večeras - rekla sam odmah. Iako smo imali planirani dogovor, ja ga se nisam bila u stanju pridržavati. - Zašto? Dogovorili smo se - Karlo nije imao namjeru odustati. - Ne osjećam se dobro - rekla sam istinu. Doista sam se osjećala kao da se sav teret na ovome svijetu srušio na mene. - Doći ću do tebe - Karlo je rekao. - Ne - brzo sam rekla. - želim biti sama - dugovala sam mu objašnjenje. - U redu - nakon njegovih riječi, prekinula sam vezu. Jednostavno nisam bila raspoložena ni za kakav razgovor. Sve mi je bilo suvišno. Čak ni razmišljati nisam mogla. Pokušavala sam pronaći nekakav smisao u košmaru koji mi se nalazio u glavi, ali bezuspješno. Otpila sam veliki gutljaj konjaka, pa još jedan. Uskoro je čaša bila prazna. Teško je bilo, gotovo nemoguće, povjerovati da je Marko napravio ono što je ona nepoznata djevojka tvrdila da jest. Jesam li trebala sumnjati u njene riječi? Možda, ali slika djeteta mi se dobrano urezala u sjećanje. Imao je iste oči poput Marka, oči koje nema mnogo ljudi. Ne bi li to bila previše velika slučajnost? Djevojka je znala raspored prostorija u mojoj kući, znala je kakav namještaj imam. Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Ljutito sam ih obrisala. Zar sam trebala plakati za čovjekom koji je bio poput Marka, ako je istina ono što sam čula? Nikako! Ali, nisam mogla ni zaboraviti sve ono lijepo što smo prošli.
Karlo me je utješio kao pravi prijatelj
Sjetila sam se kako smo se upoznali prije sedam godina. Dok sam ja imala zavidnu karijeru, on je bio u potrazi za poslom. To mi nimalo nije smetalo. Nedugo nakon poznanstva, zaručili smo se i on je preselio kod mene. Brak je uslijedio kao logičan slijed. Bio je kruna našoj ljubavi, barem sam ja imala takvo mišljenje. Marko je tražio posao i pokrenuo svoj, ali mu nije išlo. S obzirom da sam ja imala velika primanja, nije bio problem što je nezaposlen. Neke stvari su mi u tom trenutku postale mnogo jasnije. Bilo je očito kako je provodio vrijeme dok sam ja bila na poslu i na putu. Za sebe nikada nisam mogla reći da sam naivna, sve do sada. Ali, očito mi se dogodilo ono čega sam se najviše plašila, postala sam žrtva, a da to nisam ni znala. Dok sam ja bila zanesena ljubavlju i dok sam gradila karijeru, on je imao drugi život, onaj kojeg je skrivao od mene, a za kojeg ja nisam ni mogla znati da postoji. Bila sam sigurna da mi je vjeran, a on me varao, tko zna što je sve radio? Saznala sam samo djelić istine, maleni djelić koji je mogao postati i mnogo veći. Pričao je da nije želio dijete sa mnom, a ja sam bila ta koja je odgađala materinstvo. Željela sam sigurnu karijeru ili pričekati dok on pronađe posao, a ovo drugo se nikada nije dogodilo. Moj novac je trošio na druge žene. Imao je odlične kvalifikacije i doista sam bila u stanju pomisliti kako on posao nije ni tražio. Bio je previše lijen za rad, sve je na to upućivalo. Ako se tome pridodaju i uvrede koje je djevojka izrekla na moj račun, dolazilo mi je da vrištim do ludila. Mislila sam da ga nikada neću preboljeti u potpunosti, no sada sam imala razloga misliti drugačije. Trgnula sam se kada sam čula zvono na ulaznim vratima. Prva misao mi je bila da se djevojka vratila, ali nije. Laknulo mi je kada sam vidjela Karla. Otvorila sam vrata. Tragovi suza još uvijek su bili vidIjivi na mojem licu. - Što se događa? - Karlo je pokazao zavidnu razinu straha. - Mnogo toga - rekla sam šapatom. - Uđi - pomaknula sam se u stranu da ga propustim. Nakon što je ušao, opet sam krenula prema baru. Ulila sam piće njemu i sebi. Dio mene je bio sretan što je Karlo došao. Na taj način mi je pokazao koliko mu je stalo do mene. Više od njegovog prisustva u ovom trenutku nisam željela. - Nikada te nisam vidio u takvom stanju - promatrao me je kada sam sjela nasuprot njega. - Slažem se sa tobom. Ovo je jedan od onih gorih dana u mojem životu. Želim ti sve ispričati, ali ne znam odakle da počnem. Sram me je - spustila sam glavu da skrijem suze koje su opet počele kapati niz moje lice. Smogla sam snage i počela mu govoriti o čudnom pozivu, o posjeti djevojke koja je bila toliko drska i bahata, o Markovom životu o kojem ja nisam imala nikakvog pojma. Tim svojim riječima sam i sebe ponizila. Mislila sam da sam pametna i da se to meni ne može dogoditi, ali se dogodilo. - I to je sve. Ne shvaćam ... - završila sam tim riječima. Karlo me je promatrao. Lice mu se pretvorilo u grimasu. - Ne želim vrijeđati nikoga, ali Marko je bio budala - rekao je vatreno. Znala sam da on to i misli. Nikada se ne bi ponio kao on. Karlo je bio poslovan čovjek, izgradio je carstvo na kojem bi mu svi zavidjeli, i nije imao nikakvog interesa da bude sa mnom, osim osjećaja. - Ja sam ta koja je to bila - uz uzdah sam rekla.
Imat ćemo mi svoju djecu
Što ta djevojka očekuje? Da odgajaš njeno dijete? Što je svim ovim ljudima oko nas? - postavio je pitanje koje sam ja samoj sebi često puta postavljala. Nisam shvaćala ljude, iako sam se trudila. Nisam mogla razumjeti ljubomoru, mržnju i zavist, a sa svim tim sam bila okružena. Još manje sam shvaćala izdaju, a i ona je bila dio mojeg života. S vremenom sam se naviknula da sam okružena time, ali mi je i dalje smetalo. Nitko na to nije mogao ostati ravnodušan. - Rekla je da sam previše stara da bih imala svoje - požalila sam mu se. - Pobogu - Karlo je ustao. Prišao mi je i uzeo me u zagrljaj. - Zašto pridaješ važnost riječima koje su produkt mladenačke bahatosti? Ona je samo zavidna. Ti si prelijepa žena, najljepša na svijetu. Imaš tek trideset i dvije godine, možeš imati djece koliko želiš. Imaš i zavidnu karijeru, kuću u najboljem dijelu kvarta, sve ono o čemu ta djevojka sanja, a ne može imati. Možda je djetetom željela zadržati Marka, a sada kada ga nema, dijete joj očito smeta. Ne zna ona što je ljubav, jer se poigrava životom onog kojeg bi trebala voljeti najviše na svijetu. - Da - složila sam se sa njim. Učinila sam to odsutno. Kakva je ona osoba? Dovoljno o njoj je govorilo to što se upustila u avanturu sa oženjenim čovjekom, a ovo posljednje je bilo neoprostivo. Možda je samo željela izvući dio novca, ili nasljedstva, no Marko nije imao ništa, a ja nisam osjećala nikakvu obavezu prema tom djetetu. - Nadam se da ćemo nas dvoje imati mnogo naše djece - Karlo mi je šapnuo u uho. To je izmamilo osmijeh na mom licu. Nitko te nikada nije volio poput mene. Ti si sve ono što sam tražio u jednoj ženi. Uspješna, pametna i svjesna svojih kvaliteta. Zamisli kakva bi naša djeca bila! Lijepa poput majke, a pametna na oboje - šalio se. Nitko nije bio poput njega, niti bi me itko znao utješiti kao on. Srce mi je uzbuđeno lupalo. Bol koju sam osjećala, lagano je nestajala, kao da je postajala nevažna.
Zvat ću policiju i socijalnu službu!
Ako sam i osjećala grižnju savjesti i svim silama se trudila se oduprem vezi sa njime, koliko je to bilo u mojoj mogućnosti, sada nisam imala razloga za takve osjećaje. Iako sam ga voljela, dio mene još je uvijek pripadao Marku. Nikako se nisam mogla osloboditi te ljubavi prema njemu. Sada je i tome došao kraj. Ako je istina ono što je djevojka rekla, za mene je to bila poražavajuća istina. Ona je spavala u mojem krevetu, koristila je moju kupaonicu, moju odjeću, moju posteljinu i mojeg muža. Tko se ne bi naježio od same te pomisli. Tko se ne bi osjećao poniženo i izdano? Bila sam ljudsko biće, voljela sam, a da će me ta ljubav raniti teško je bilo povjerovati, i to gotovo godinu dana nakon smrti mojeg muža. - Ne mogu razmišljati o budućnosti - rekla sam tiho. - Trebam najprije raščistiti sa prošlosti. Sada se nalazim u procjepu iz kojeg se trebam izvući. Treba mi i vremena da vratim samopouzdanje. Ono je ozbiljno ugroženo - uzdahnula sam. Rukom sam prošla kroz njegovu svilenkastu kosu. Po prvi put, učinila sam to instinktivno, ali samo zato što je moje srce to željelo. Napokon se i ono počelo oslobađati duhova prošlosti, ljubavi koja nije bila ono što je trebala biti. - Ako želiš, ostat ću uz tebe - Karlo se ponudio. - Ne - odmah sam ga odbila. - Oprosti, ali trebam mir, trebam razmisliti o svemu, kako o prošlosti, tako i o budućnosti. Trebam raščistiti sa onim što je bilo da bih krenula dalje, a to mogu samo ako sam sama. - Razumijem - u Karlovom glasu nije bilo povrijeđenosti, nego samo razumijevanja. Deset minuta kasnije, kada sam ostala sama, krenula sam prema sobi. Sa gađenjem sam pogledala prema krevetu. Ne, tu nisam mogla spavati. Krenula sam prema sobi za goste. Ondje sigurno Marko nije bio sa onom djevojkom. A što ako je ona samo jedna od mnogih? Ni to me više ne bi začudilo. Razmišljala sam do samog jutra. Na sreću, ispred mene je bio vikend, tako da sam se mogla opustiti. Kao da sam znala, sve sam poslove obavila na vrijeme i ništa nisam ponijela kući. Vikend ću imati samo za sebe i za svoje misli. Zaspala sam pred samo jutro, izmorena mislima od kojih sam nastojala pobjeći. Već idućeg dana, na moje iznenađenje, došla je djevojka sa djetetom. Vidjela sam je da dolazi i otvorila sam vrata. Što god da je željela, ja njenim željama neću udovoljiti, odlučila sam. Za što bih bila dadilja djetetu koji je svjedok Markove nevjere? Nije mi bilo ni na kraj pameti. Zašto bih mijenjala svoj život zato jer se tako prohtjelo jednoj djevojci? Ona se treba nositi sa posljedicama svojih djela, a ja sa spoznajom da sam izdana. - Evo vam dijete - djevojka je pokušala dijete staviti u moje naručje. Koraknula sam unatrag. Gledala sam je kao da pred sobom imam neko čudovište, a na neki način, to je i bila istina. - Zvat ću policiju i socijalnu službu - rekla sam ljutito. - Što ja imam sa tim djetetom? Ako Marko nije želio imati djecu sa mnom, otkud toliko povjerenja da mi povjerite svoje? - upitala sam. Dijete je plakalo. Tu je djevojku trebalo dobro ispljuskati i natjerati je da se pribere. Trebala je znati da ne može uvijek biti onako kako ona misli da bi trebalo. - Vi ste Markova žena - rekla je prkosno. - Bila - ispravila sam je. - Marka nema, a ja nemam namjeru ispravljati njegove pogreške. Sa mnom ih nije ni počinio. Žao mi je jedino djeteta - rekla sam sa žaljenjem. - Ovo dijete ... - djevojka je očito počela gubiti hrabrost. Na licu joj se vidio očaj, dok je još jučer to isto lice bilo puno prijezira i samopouzdanja. Vidjelo se da se bori sama sa sobom. - Ako te netko voli, onda će prihvatiti i dijete - rekla sam ono što sam doista mislila. - A ako nije tako, onda samo gubiš vrijeme - nisam znala da li sam joj baš ja trebala dati savjet, jer je moja situacija dokazivala da nisam imala mudrosti kada sam je trebala imati. - Zovem policiju uzela sam mobitel i počela tipkati brojeve. Ni sama nisam znala koji sam broj izabrala. Kad sam pokušala prinijeti mobitel uhu, djevojka je briznula u plač. - Ne mogu se brinuti o djetetu - priznala je. - Marko je imao roditelje. Zašto se ne obratiš njima. Mislim da bi bili više nego sretni da ti pomognu. Kao što si i prije činila, kucaš na pogrešna vrata. Mogla bih te mrziti, ali to nije važno. Donijet ću ti adresu Markovih roditelja ponudila sam se.
Poželjela sam im puno sreće
[caption id="attachment_1869" align="alignleft" width="300"]Istinite priče: Ne želim odgajati njegovo vanbračno dijete Ne želim odgajati njegovo vanbračno dijete[/caption]Dok je ona razmišljala, pozorno sam pogledala u dijete. Bio je doista nalik na Marka, njegova malena kopija. Više nije bilo sumnje da djevojka govori istinu. - Hvala vam - djevojka je rekla skrušeno. - Na vašem mjestu, ja ne bih bila toliko obzirna - priznala je. - Dijete nije ništa krivo, a ovo će usrećiti Markove roditelje - rekla sam. - Oni ne znaju za dijete? - upitala sam je. - Ne - odmahnula je glavom. Nekoliko minuta kasnije, donijela sam joj adresu. Koliko god da mi je bilo teško, nastojala sam postupiti onako kako sam i trebala. - Želiš li se odmoriti ili nešto popiti? Mogu te odvesti do grada ili do Markovih roditelja, mada bi sa njima trebala najprije razgovarati. - Sama ću - ipak je pokazala ponos. - Ako sam se do sada snalazila sama, mogu i opet. Ne bih tražila pomoć od vas da sam imala bilo kakav izbor. Žao mi je - rekla je tiho. Koliko god da me je prvi dojam užasnuo, djevojka možda i nije bila toliko loša koliko sam ja u početku mislila. Možda je bila samo naivna poput mene, ali svjesno naivna. Vjerovala je Marku, a nitko bolje od mene nije znalo koliko on zna biti uvjerljiv kada je to želio. Zar i mene nije varao cijelo vrijeme? Manipulirao je sa mnom, a da je to nisam ni slutila. - Želim vam puno sreće! - viknula sam za njima. Na neki način, osjetila sam olakšanje. Preostalo mi je samo da nazovem Markove roditelje, no to sam odgodila za neko vrijeme. Nisam imala snage za objašnjavanje. Željela sam popiti kavu, opustiti se i onda ih nazvati. Ili je bolje da odem do njih i kažem im? A što? Nisam znala ni adresu te djevojke. Kako sam to mogla previdjeti? Odmah sam krenula za njom. Kada sam je stigla, zastala je kao ukopana. - Ako mi ostaviš adresu, Markovi roditelji će vas potražiti - sa pravdanjem sam rekla. - Hoću - djevojka je odmah rekla. Adresu sam zapisala u mobitel. Laknulo mi je što sam i to dovršila. Sat vremena kasnije, zaustavila sam se pred kućom Markovih roditelja. Bila je to skromna kućica koju je nagrizao zub vremena i u kojoj je jedva bilo mjesta za dvoje ljudi. Nisu se iznenadili što me vide. Često sam ih posjećivala. Čak sam im željela i pomoći, što su oni odbijali. Preda mnom je bio još jedan mučan zadatak i ja sam ga imala namjeru dovršiti, a onda se i pozdraviti se sa prošlošću. Obzirno sam im sve ispričala. Bili su u šoku, prepuni osuda, ali i sretni. I ja bih se tako ponašala da sam bila na njihovom mjestu. Imali su dijete od sina koji nije bio živ. To im se činilo kao dar sa neba. Koliko su ti ljudi propatili, ja sam najbolje znala. Moja je bol bila neusporedivo manja od njihove. Ja sam mogla pronaći novog muškarca, novu ljubav, ali roditelji nisu mogli pronaći nikakvu zamjenu. - Hvala ti, Senka - Markova majka je ganuto rekla. - Ne mogu opravdati Markove postupke, ali sam sretna zbog njih - razumjela sam je i te kako dobro. Pozdravila sam se s njima. Ostavila sam ih da se vesele, jer ja nisam bila dio tog veselja, ali sam osjećala sreću zbog njih. Za mene je ova situacija bila oslobođenje, skidanje okova prošlosti.
Pred nama je bila lijepa budućnost
Putem do kuće sam razmišljala. Koliko je onoj djevojci trebalo snage da se obrati upravo meni? Na to ju je mogao natjerati samo očaj, onaj u kojem se ne pronalazi nikakav izlaz. To je mogla učiniti davno prije, ali nije. Očito se borila svim sredstvima da se ne dogodi ono što je i mene užasnulo, ali izgubila je bitku. Da nije bilo njenog očaja, Markovi roditelji možda nikada ne bi doznali za dijete, a ovako ... Sve je imalo sretan kraj, sretniji nego što sam mogla i zamisliti. Markovi roditelji će upoznati unuče koje će im dati novi smisao života, djevojčin život će biti olakšan, a ja sam napokon mogla krenuti svojim putem, bez ikakve grižnje savjesti. Kad sam stigla kući, nazvala sam Karla. - Izlazimo li večeras? - upitala sam ga veselo. - Tko bi odolio tom pozivu? - uzvratio je istim tonom. Čuo je moj smijeh. Očito je bio šokiran. Promjena od jučer bila je drastična. Još prethodnog dana sam bila slomljena žena, a danas kao da sam se uzdignula iz pepela i postala potpuno drugačija. Odlučila sam zaboraviti prošlost. Nije imalo smisla okrivljavati Marka. Učinio je ono što jest, i to se nije moglo promijeniti. Za razliku od njega, ja sam imala priliku za život, a nije li samo to bilo dovoljno da budem sretna? Tragedija koja se njemu dogodila može se dogoditi bilo kome, to me je upozorilo da trebam uživati u svakom trenutku, u svakoj sekundi života, a ja sam upravo to odlučila. Već dugo vremena nisam se osjećala tako dobro. Možda je uzrok tome što onu djevojku nisam otjerala, nego sam učinila ono što mi prvog dana nije ni palo na um. Kako je i moglo? Bila sam previše šokirana da bih razmišljala. Ne bih mogla odgajati njeno dijete, ne u situaciji dok je djetetova majka živa. Ja nisam željela preuzeti ulogu koja nije bila moja, ali sam zato bila vrlo spremna na svoju djecu, spremnija nego ikada. Nadala sam se da će Karlo nešto poduzeti i po tom pitanju. U bliskoj prošlosti sam se bojala osude Markovih roditelja, no to više nije bila nikakva prepreka. Koliko god da su me voljeli, neusporedivo više će voljeti dijete koje je ostalo iza Marka. Njegovi grijesi su moja sloboda. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bih jednom mogla ovako razmišljati. Sa radošću sam se spremila i čekala Karla sa čašom vina u ruci. Pred nama je budućnost, a prošlost sam lijepo upakirala i ostavila iza sebe. Krenula sam u novi život bez ikakvog tereta, raširila sam ruke spremna da prihvatim novu ljubav i otvorila srce za voljenog muškarca.
Život je okrutan ali i čaroban
Kada je Karlo došao, okrenula sam se prema njemu. Znala sam da izgledam odlično. Doista sam dala sve od sebe da ga zadivim i pokažem sve ženske čari. - Kamo ćemo? - zadivljeno me je promatrao. - Trebamo negdje ići? - upitala sam ga. Po sjaju njegovih očiju, znala sam da je oduševljen mojim prijedlogom. - Imao sam sasvim drugačije planove, - posegnuo je rukom u džep. - Koje? - sa zanimanjem sam ga promatrala. - Ove - držao je kutijicu za nakit u ruci. Znala sam što to znači. Želio me je za sebe, i to zauvijek. Možda je bio malo nespretan, možda se samo zbunio poput dječaka, ali je pokazao svoju namjeru. - Priča o onom što je Marko učinio natjerala me je na razmišljanje. Kao muškarac i osoba koja te voli, imam dužnost da ispravim ono što ti je naneseno. Nitko ne bi bio sretniji od mene kada bi svoju budućnost podijelila sa mnom. Naravno, trudit ću se da tvoje rane liječim ljubavlju i povjerenjem, i to se nikada neće promijeniti. Naravno da sam pristala. Koliko život može biti okrutan, isto toliko može biti i čaroban. A ja sam željela uživati u čarima budućnosti.
Kad odrasteš u obitelji koju karakteriziraju brojni problemi, ne vjeruješ u ljubav. Tada je doživljavaš tek pukom iluzijom, nečim što je namijenjeno pjesnicima, piscima, slikarima i svim umjetničkim dušama. Stvarni život ne doživljavaš kao iskaz ljubavi nego kao realnost, surovost i golu borbu za puki opstanak. Kad danas razmišljam o svemu ne mogu se ne upitati kako je moguće da su moji roditelji zajedno proživjeli više od pedeset godina, a nikada nisu saznali što je ljubav. Od kada pamtim za sebe u našoj je kući prevladavala borba njihova dva ega i samo je bilo pitanje tko će koga nadglasati, tko se držati pobjednikom. U trenucima kada se otac osjećao nadmoćnim nad majkom bio bi sav pun sebe, dijelio novac iz džepa niti ga ne brojeći. Kada bi majka znala da je ona dobila svoju rundu, kuhala bi nam omiljena jela i pripremala slastice. Istina, bili su to rijetki trenuci ali su se i oni znali događati. Mi djeca stalno smo bili između dvije ratne strane, stalno u nekom procjepu između oca i majke. Otac je stalno govorio kako njegova mora biti zadnja jer je on gazda kuće, a majka nas uvjeravala kako je ona ta koja drži tri ćoška iste te kuće. Ona je nabrajala svoje, otac svoje razloge. Oboje su tražili podršku od nas, a nama je bilo teško stati na bilo koju stranu. Stariji brat najčešće se priklanjao ocu jer je znao da će mu povećati džeparac, a mlađa sestra najćešće je držala majčinu stranu. Kako bih imao koliku-toliku ravnotežu između toga kome držim strane, brojio sam i bilježio plus najprije na majčinu stranu, a potom na očevu.
Ponašaj se kao muškarac
Iskreno, sve to mi se već tada iznimno gadilo. Mrzio sam biti kod kuće. Vječita galama, ružne riječi i prepirke izazivale su u meni neku odbojnost i prema ocu i prema majci. Kad bih navečer legao u krevet zamišljao sam da živim u nekoj drugoj obitelji gdje se roditelji slažu, gdje djeca ne moraju biti vječiti suci i porota. Godine su prolazile, svakim danom sve više sam čekao da postanem punoljetan, da imam u rukama kakvo-takvo obrazovanje i čim prije nestanem iz tog pakla kojeg su nazivali dom. Kad sam napokon završio srednju tekstilnu školu i napunio osamnaest godina, s radošću sam se odselio. Roditelji su bili zgroženi tim postupkom ali nisu me mogli natjerati da se predomislim i ostanem u kući. Oduvijek sam bio drugačiji od druge djece. Moj brat Igor bio je "pravo muško" kako je govorio otac, a sestra Ljubica "pravo žensko", upravo kao što se od nje i očekivalo. Mene je otac nazivao "ono". - Damire, ako si muško tada bi se trebao i ponašati poput muškarca. Igraš se s krpicama i lutkicama, a to nikako ne pristaje dječaku. Niti si djevojčica, niti dječak, ti si "ono". Samo me sramotiš - govorio je otac. - Ostavi ga na miru. On je dječak, samo kod njega prevladava njegova ženska, osjećajna strana i zato nije manje muško od bilo kojeg drugog dječaka. Pokazati emocije znači imati veliku vrlinu. Kada bi i ti s vremena na vrijeme pokazao što osjećaš prema meni, ne bi ti kruna pala s glave - rekla bi majka, a tada bi se razgovor ponovno usmjerio na njihovu međusobnu vezu i odnose. I, tako su prolazile godine ... Umjesto rata s dječacima, radije sam se igrao lutkicama i s djevojčicama. One su me u početku tjerale od sebe, ali nakon nekog vremena su me prihvatile, te sam im postao drag prijatelj bez kojeg se nije moglo zanimljivo igrati. Još od najranijih dana djetinjstva uzimao sam krpice, konce i iglice u ruke. Bilo mi je svega pet godina kada mi je baka pokazala nekoliko najosnovnijih šavova. Od tada sam samo gledao kako bih se dokopao neke tkanine, nekih starih odjevnih predmeta koje bi mama odbacila, a ja ih koristio i pretvarao u ludu odjeću za lutke. Moje malene prijateljice govorile su kako ću jednog dana sasvim sigurno postati uvaženi modni kreator jer imam smisla za žensku odjeću. U četvrtom razredu osnovne škole šivao sam na stroju za šivanje, sam krojio suknje, hlače, košulje i razne druge dodatke odjeći. Oko mene su se stalno okupljale djevojčice, ne zato što sam im se sviđao ja, nego jer su one željele neki odjevni predmet kojeg bih osobno napravio. Što sam bivao stariji odjeća me sve više zanimala, sve više sam učio i trudio se. Profesorica iz domaćinstva zamijetila je moj rad i oduševila se svime što bih napravio. Pozvala je u školu moje roditelje, uvjeravala ih koliko sam talentiran, ali njih je bilo nemoguće uvjeriti. Po završetku osnovne škole roditelji su željeli da se upišem u srednju ekonomsku. Nisam onamo čak ni dostavio papire za upis. Želio sam ići u tekstilnu školu, obrazovati se u smjeru koji me zanimao. Znao sam kako otac liječnik i majka pravnica to nikada ne bi odobrili, stoga sam im lagao da sam se upisao u ekonomsku školu kako su i željeli. Išao sam više od mjesec dana u školu kad su roditelji napokon saznali da sam se upisao u tekstilnu. Ne moram ni opisivati kako su reagirali: poludjeli su. Otac me smjesta želio ispisati iz škole ali majka nije dopustila. I ona je bila ljuta, ali nakon što je satima sa mnom razgovarala, dopustila je neka ostanem u tekstilnoj. Bio sam najbolji učenik, išao na svako natjecanje i sa svakog se vratio kući s osvojenim prvim mjestom. Moje kreacije naprosto su oduševljavale profesore, ali i dizajnere odjeće koji su bili sastavni dio komisije pri takvim natjecanjima. Čim sam završio srednju školu jedan od dizajnera ponudio mi je posao u svome atelijeru. S radošću sam ga prihvatio s time da nisam imao određeno radno vrijeme zbog studija na koji sam se upisao. Dolazio sam na posao kad god sam mogao i bio slobodan, a šef mi je bilježio sate koje bi mi svakog mjeseca redovito isplaćivao plaću. Napokon sam bio sretan i ispunjen. Radio sam što sam volio, studirao, bio daleko od obitelji i vječitih trzavica među roditeljima. Njih bih nazvao nekoliko puta tjedno i to mi je bilo dovoljno.
Andrea me zavela
Mama se redovito radovala kada bi me čula, a kod oca bi to zavisilo o trenutnom raspoloženju, no znao sam da od njega više i ne mogu očekivati. Brat i sestra ionako su uvijek bili rezervirani samo za sebe, a mene su, upravo poput oca, držali da sam "ono". Najčešće sam bio u ženskom društvu. Od dana kada me vlasnik atelijera predstavio kao mladog kreatora pred kojim je velika budućnost na jednoj reviji, nisam se mogao otresti ljepotica koje su mi se doslovno vješale oko vrata. Nikada ranije nisam imao ozbiljnu vezu, niti sam o tome razmišljao. U ljubav ionako nisam vjerovao, a mislio sam kako sam previše mlad da bih se za ostatak života zakopao u lošem braku. Dan mi je bio ispunjen obvezama, stoga nisam ni imao vremena za bilo kakva druženja. Jednog dana nakon revije u garderobi me dočekala jedna od manekenki. Začudio sam se kad sam je ugledao. - Andrea, još uvijek si ovdje? Nešto nije u redu? Nisi otišla na koktel i zabavu? - čudio sam se. - Ostala sam kako bih ti pomogla - rekla je i pridružila mi se dok sam haljine slagao na posebnu vješalicu. - Hvala, lijepo od tebe, ali stvarno nisi trebala ostati. Znaš i sama kako bi se za to pobrinula Maja, no ja volim sve svoje kreacije sam posložiti na vješalicu. Slobodno idi i zabavi se, bit će ondje lijepa fešta. - Ti si, opet, bio zvijezda večeri. Svi su s oduševljenjem aplaudirali na tvoje kreacije. Stvarno si izniman i poseban: Sve kolegice manekenke su impresionirane tobom. Sve bi željele hodati s tobom - rekla je. - Andrea, ne pretjeruj! Tko bi mogao biti impresioniran sa mnom? Samo radim ono što volim i to je sve. - I ja sam očarana tobonn. Nisi uobražen, niti bezobrazan poput drugih dizajnera. Nas manekenke ne doživljavaš kao vješalice na koje stavljaš svoju odjeću nego kao živa ljudska bića. Pozoran si, dobronamjeran, uvijek rado dijeliš savjete i pomažeš nam, divan si prijatelj prepun razumijevanja za sve. Jedino nerazumna osoba ne bi vidjela sve tvoje silne kvalitete. Divan si čovjek, predivan muškarac - govorila mi je. Bilo mi je neugodno od njezinih riječi, iako su mi više nego godile. Obično su svi hvalili moje kreacije i moju stručnost, ali nikada nitko nije govorio lijepo o meni kao o osobi, o ljudskom biću, o muškarcu. - Andrea, ne znam čime sam zaslužio tolike lijepe riječi, ali silno sam ti zahvalan na njima - rekao sam. - Ne trebaš zahvaljivati, samo sam rekla puku istinu. Znaš, kad smo već ovdje sami iskoristit ću mogućnost i otvoreno ti priznati koliko si mi poseban. Damire, sviđaš mi se, ludo mi se svidaš. Nisam znao što bih odgovorio na njezine riječi, no ona je bila poduzetna za oboje. Prišla mi je sasvim blizu i ljubila me dok joj nisam uzvtio. Bila je prva žena s kojom sam stupio u intiman odnos. Svidjelo mi se družiti s njom, posebno u trenucima kada bismo ostajali sami. Ona mi je otvorila jedna nova vrata iza kojih nikada ranije nisam zavirio. Nisam gajio nikakve posebne emocije prema njoj. Bila mi je draga, bilo nam je lijepo i to je bilo sve. Kad sam je jedne večeri nakon revije zatekao kako se u kutu ljubi s vlasnikom atelijera za kojeg sam radio, nisam osjetio ništa drugo nego prijezir prema njezinoj prijevari. Iskrao sam se na prstima da me ne vide, a kada je idući puta došla k meni rekao sam joj gdje sam je vidio.
Ni glumicu nisam odbio
- I? Čudiš se tome? Kada bi mi osim fizičkog odnosa poklonio i mrvicu ljubavi možda utjehu ne bi tražila u drugom? - bile su riječi s kojima mi je predbacila i svoju očiglednu pogrešku prebacila na mene kaa moju krivnju. U tome sam već lagano mogao nazrijeti odnos kakav su imali moji roditelji, a to mi se gadilo. Iste večeri prekinuo sam svaku vezu s Andreom. Uskoro je na njezino mjesto došla druga manekenka, nakon nje treća. a uskoro sam prestao i brojiti. Djevojke su me salijetale, a ja sam samo uzimao ono što su one dobrovoljno davale. Uskoro sam počeo sloviti kao ženskaroš, ali to me nije smetalo. Završio sam studij kao prvi u svojoj generaciji i planirao otvoriti vlastiti modni salon. Imao sam nešto ušteđevine, no to nije bilo dovoljno i upravo kada sam o tome razmišljao, dobio sam poziv iz Pariza kakav se rijetko dobiva. Bila je to poslovna ponuda o kojoj sanja svaki mladi dizajner. Prihvatio sam je. Pariz je na neki način grad snova i romantike, ali osobno ga nisam doživio na takav način. Od dana kada su me sačekali u zračnoj luci i idućih pola godine živio sam isključivo za posao. Brojne revije, putovanja po cijelome svijetu, manekenke koje sam ranije viđao samo na naslovnicama modnih časopisa, kokteli i partiji okupirali su sve moje vrijeme. Zarađivao sam više nego sam to ikada i mogao zamisliti, a brojne poslovne ponude pljuštale su sa svih strana. Dogovorio sam si poslove za nekoliko idućih godina, bio više nego zadovoljan tijekom razvoja događaja. Kad je jedne večeri poznata glumica izrazila želju da me upozna, bio sam ugodno iznenađen. Kupila je gotovo cijelu kolekciju koju sam te večeri predstavio na reviji i bila apsolutno oduševljena mojim radovima. Bio sam počašćen, presretan. Žena koja je mogla kupiti svaku haljinu na ovome svijetu odlučila se upravo za one koje sam ja izradio. Pozvala me u goste u svoju vilu, a kad smo ostali sami rekla mi je otvoreno da joj se sviđam i kao muškarac, ne samo kao dizajner. Nekoliko puta protrljao sam oči kako bih samoga sebe uvjerio da sve što se događa nije samo moj san. Bio sam u društvu žene o kojoj sanjaju brojni muškarci na svijetu, koji je drže božicom, ikonom ljepote, a upravo ona željela je biti sa mnom. Naravno, nisam je odbio. Nekoliko dana smo doslovno ludovali. S njom sam probao i droge s kojima nikada ranije nisam eksperimentirao. Bilo je to nešto ludo, neshvatljivo, divlje poletno, neobično, ali i kratkog vijeka. Kao i mnogi prije mene, tako sam i ja dosadio toj divnoj ljepotici. Odbacila me kao što se odbaci kovčeg kojeg više ne želiš upotrebljavati. Ni to me nije posebno boljelo. Znao sam, dosadit ću joj prije ili kasnije, ionako ni tada nisam vjerovao u ljubav, ni u bilo kakvu drugu emociju.
Fatalni susret na šanku
Žene koje su mi prolazile kroz život bile su tu kratkotrajno, donosile mi radosne trenutke, a ništa više nisam ni očekivao. Ja sam zabavljao njih, one mene i svima je bilo lijepo dok je trajalo. Upoznao sam brojne slavne ličnosti, stekao puno prijatelja. Kad mi je istekao ugovor od šest mjeseci razmišljao sam bih li ostao u Parizu ili se vratio u domovinu. Pariz je nudio sve ono što u našoj domovini kao dizajner nisam mogao ni sanjati, ali koliko god napredne mogućnosti tu imao, nisam se osjećao sretnim kao dok sam živio u domovini. Nisam prihvatio novi ugovor, nego se odlučio vratiti kući. Ranije sam sklopio dobre poslovne ponude, a sve sam to mogao odrađivati i u svojoj domovini. Čim sam stigao natrag otvorio sam vlastiti posao i potpuno mu se posvetio, sve što sam imao uložio sam u njega. O zavisti i podmetanjima među nekadašnjim kolegama neću ni pisati. Mnogi su me razočarali, ali njihove stupice nisu mi ništa mogle. Svu svoju odjeću prodavao sam u inozemstvo, a bio sam pozivan na mnoge od revija na kojima su sudjelovali najpoznatiji svjetski kreatori. Trčao sam u Pariz, u Milano, u New York, odijevao klijentelu s dubokim džepom. Tako kako sam više zarađivao, tako sam sve više i više i ulagao u posao. Godine su prolazile, meni se bližila četrdeseta. Unatoč tome što sam još bio relativno mlad, osjećao sam se poput starca. Svi ti silni noćni izlasci, svi ti poroci i brojne žene su me iscrpile. Bilo je dana kada bih se znao pogledati u zrcalo i kada bih samome sebi izgledao poput aveti. Sve češće sam se počeo pitati što zapravo imam od svog života i kakav mu je smisao. Brat i sestra odavno su osnovali obitelji, prijatelji, kolege, poslovni suradnici i poznanici, svi su imali nekoga uz sebe. Jedino sam ja i dalje bio sam i usamljen. Sve te silne žene s kojima sam bio nisu mi osim površnih odnosa dale ništa više, niti sam ja njima znao pružiti nešto što bi bilo vrijedno spomena. Svaki dan, bez obzira na obveze, na nove, lude kreacije odjednom mi se činio potpuno isprazan, bezvrijedan, nevrijedan življenja. Želio sam i trebao nešto više. Nisam znao što bi to točno moglo biti, ali sam znao da očekujem puno više od života. Bila je kasna, zimska večer kad sam šetao pustim ulicama grada. Prošavši kraj kafića u kojem se još radilo, odlučio sam skrenuti se na piće. Sjeo sam za stol koji se nalazio odmah pored šanka. Za šankom je sjedila žena. Duga, plava kosa prosula joj se niz divno oblikovana ramena. U ruci je držala čašu sa žestokim pićem i polako otpijala gutljaj po gutljaj. Najprije sam pomislio kako je prijateljica s konobarom koji je radio iza šanka, ali ubrzo sam shvatio da je to samo moja zabluda. Ubrzo je postalo očito da je sama, upravo kao i ja. Kako mi je bila okrenuta leđima, pitao sam se kako izgleda. Otpio sam nekoliko gutljaja vina i upravo u trenutku kad sam se želio ustati i prići joj, ona se okrenula prema meni. Nije bila poput djevojaka s kojima sam svakodnevno radio, nije nimalo nalikovala manekenkama s modnih pista. Nije bila našminkana, niti prekrivena slojevima krema, pudera i raznovrsnih mazarija. Bila je prava, prirodno lijepa žena. Podigao sam čašu i nazdravio joj. Osmjehnula se. To sam shvatio kako znak dopuštenja da joj se mogu približiti. Ustao sam sa stolca, sjeo na barski dio do nje i predstavio se. - Zovem se Elvira - rekla je i pružila mi svoju malenu ručicu koja je bila iznimno vrela za tu ledenu noć. - Što ovako lijepa žena sama usred noći traži na ovakvom mjestu? - bubnuo sam prvo što mi je sinulo. - Čekam smrt da pokuca na moja vrata, pa dok još nije stigla, odlučila sam počastiti samu sebe - rekla je. Njezin odgovor me doslovno šokirao. Valjda sam mogao očekivati bilo koji drugi odgovor osim toga. Šutio sam. Koliko god želio nešto reći nisam znao što. Tko osim očajnika čeka smrt na svojim vratima?
Elvira je bila drugačija
- Stvari će idućeg jutra izgledati bolje nego što ih sada doživljavaš. Jutro je uvijek pametnije od noći. Dan će sasvim sigurno donijeti barem poneku dobru priliku. Noć je crna, dan je bijeli. Uvijek postoje nove mogućnosti - rekao sam nakon kraćeg vremena. Nisam znao o čemu se radi, ali tuga u njezinim očima kada bi me pogledala bila je više nego očita. Počeo sam razmišljati što bi je toliko moglo rastužiti. - Idudi dan ništa neće biti bolje nego je noćas. Novi dan neće donijeti novu dobru priliku. Idućeg dana samo ću biti još jedan korak bliže smrti - rekla je, a potom se osmjehnula. Usne su joj otkrile bijele bisere. - Kako je moguće da tako mlada žena razmišlja o tako strašnoj temi kao što je smrt? - pitao sam je. - Smrt je sastavni dio života. Mnogi se ustručavaju razgovarati o njoj. Nisi i ti valjda jedan od tih? - Nisam. Mogu razgovarati o čemu god želiš, pa tako i o smrti, jedino mi to baš nije bliska tema. Nekako držim da sam još uvijek relativno mlad i kako još uvijek nije došlo moje vrijeme, pa ni ne razmišljam o tome, ali i o smrti mogu razgovarati. Uostalom, bolje razgovarati o njoj nego stvarno umirati - bubnuo sam. - Imaš pravo, bolje razgovarati o smrti nego umirati. Jesi li izabrao način na koji želiš biti sahranjen? - Nisam, ali mislim da ću nakon ovog razgovora s tobom početi i o tome razmišljati. Mislim, dat ću se spaliti. Ne podnosim crve, gliste, ni sva ta gmižuća stvorenja. Ne želim da plaze makar i po mrtvom mi tijelu. Da, sačinit ću oporuku i u njoj navesti sve pojedinosti oko svoga pogreba. Navest ću u kakvo odijelo želim biti odjeven prije nego me spale, kakvu urnu želim, gdje moraju prosuti moj prah. - Kako misliš gdje moraju prosuti tvoj prah? - Elvira me prekinula u mome glasnom razmišljanju. - Neću valjda za vječnost ostati kao prah u urni. Više od ičega na svijetu volim more. Onaj kome ću sve ostaviti u nasljedstvo, dobit će za zadatak da moj prah prospe po moru. Tako ću možda biti od koristi nekoj ribici ili morskoj algi i na neki način nastaviti život samo u drugačijem obliku - objašnjavao sam.
Što ona radi u bolnici?
- Takvo razmišljanje do sada još nisam čula. Zanimljivo, stvarno zanimljivo. Vidiš kako si odmah znao što točno želiš čim smo načeli tu temu. Nažalost, ja nisam tako odlučna poput tebe - tiho je nastavila. - A, kako ti želiš da te sahrane? - nastavio sam ispitivati kao da je pitam kakvu će haljinu izabrati sutra. - Nisam još odlučila. Ni meni se ne mili da crvi šeću preko mene, ali mi se ne sviđa ni pomisao da me spale. Kad bih mogla, nekako bih najradije od svega izabrala život i ne razmišljala o smrti - prošaputala je. - Tada svjesno odluči da ćeš svaku sekundu svoga živOta, bez obzira koliko on trajao, provesti što bolje možeš. Obećaj samoj sebi da ćeš si nastojati uljepšati svaki dan i proživjeti ga kao da ti je zadnji. Nećeš si ništa uskraćivati, nećeš razmišljati o trenucima smrti, ni onome što će nakon toga slijediti, nego ćeš svaki trenutak živjeti punim plućima. Što se točno događa onog trenutka kada zauvijek zaklopimo oči saznat ćemo kad se to jednom dogodi, do tada trebamo koristiti trenutke koji su nam darovani na ovome svijetu. - Mudar si i lijepo govoriš. Nisi valjda psiholog? - pitala me je i gledala u oči tim krasnim očima punim tuge, sjete, punim suza koje su prijetile kako će svakog trenutka kapnuti niz obraze. U meni se odjednom počela pokretati neka čudnovata bura emocija. Istovremeno sam želio i žalio tu divnu ženu. Bila je - tako prirodna, tako neobična, tako simpatična i draga, tako poželjna i hrabra, a opet kao da je samo vapila za zaštitom. Želio sam je primiti za ruku, nasloniti svoj uz njezin obraz, reći joj i uvjeriti je kako će sve biti u redu. Htio sam je povesti van iz kafića, odvesti na najljepše mjesto na svijetu, ispod starog bora na more, ondje gdje sam svake godine redovito ljetovao, uživao u čarima mora, u pjesmi cvrčka i mirisima bora. - Nisam psiholog, iako u obitelji imam liječnika - nasmijao sam se, a potom sam razgovor prebacio na vedriju temu. Elvira je prihvatila razgovor, te se činilo kako nestaje tuge iz njezinih divnih očiju. Nakon što smo zajedno popili tri pića, konobar nas je opomenuo kako je vrijeme zatvaranja kafića prošlo. - Poput tinejdžera smo izbačeni iz kafića. Konobar nas pomeo - smijao sam se dok smo izlazili iz kafića. Elvira je rekla kako se ne sjeća da je ikada i igdje ostala kao zadnji gost. Želio sam je otpratiti kući, no odbila je. Molio sam neka mi ostavi broj svog mobitela, ali i to je bila uzaludna misija. Nije mi ga dala, te smo se tako rastali ispred kafića i svatko je pošao svojim putem. Danima sam razmišljao o toj neobičnoj ženi. Više od ikoga na svijetu želio sam je ponovno vidjeti. Nažalost, nisam znao kamo krenuti. Mjesec dana nakon tog susreta sasvim slučajno sam morao k ocu u bolnicu. Mama me nazvala neka hitno posjetim oca i donesem joj njegov ključ od kuće jer je svoj ostavila tog jutra u dnevnom boravku. Otac je radio popodnevnu smjenu u bolnici. Dugo nisam bio kod njega na poslu, te sam morao pitati medicinsku sestru koju sam susreo gdje ga mogu pronaći. Krenuo sam putem kojeg mi je objasnila i pronašao sobu u kojoj je upravo bio u viziti. Pokucao sam na vrata, a kad se otac okrenuo samo sam mu mahnuo. Bio je iznenađen što me vidi i zamolio neka ga sačekam. Nakon što je obišao jednu, krenuo je pregledati bolesnički karton druge pacijentice. Stajao sam na vratima i promatrao. U tom trenutku oči su mi se prikovale za krevet koji je bio odmah uz prozor. U njemu je ležala Elvira. Spazila je i ona mene, pogledi su nam se susreli. Odmah sam se prisjetio razgovora kojeg smo vodili one večeri. Nisam znao što bih. Čekao sam da otac s kolegama završi vizitu, a kad su krenuli prema vratima, uletio sam u sobu. - Damire, što ti je? Kamo ćeš? Dođi, idemo u moju ordinaciju - pozvao me otac dok me začuđeno gledao.
Bližim se drugoj strani
- Tata, samo trenutak, molim te. Ovo je moja prijateljica Elvira - objašnjavao sam dok sam joj prilazio. - Elvira, kako si? Što ti je? Boli te nešto? - redao sam pitanja i čim prije želio čuti odgovore na njih. - Dobro sam. Gospodin doktor Ivan je tvoj otac? - odmah je povezala kako stoje stvari. Potvrdio sam. - Od čega boluješ? Tata, učini sve da Elvira čim prije izađe van iz bolnice - govorio sam, silno zabrinut što sam jedinu ženu koja je u meni probudila ikakve emocije ponovno morao susresti upravo u bolnici. - Damire, nemam puno vremena. Možeš li poći sa mnom? Kasnije se možeš vratiti ovamo k Elviri. [caption id="attachment_1880" align="alignleft" width="300"]Zavolio sam je na samrtničkoj postelji Kad ljubav pokuca na vrata[/caption] Pogledao sam u Elviru, rekla je neka samo idem s ocem. Nisam to želio ali sam se prisjetio zašto sam uopće i došao u bolnicu. Pošao sam za ocem i putem do njegove ordinacije objasnio po što sam došao. Otac je mrzovoljno rekao kako je majka u zadnje vrijeme jako zaboravna, dao mi ključeve ali i rekao kako mu je drago što me vidi. Usput me predstavio nekim svojim kolegama liječnicima, čak im je s ponosom govorio o meni i mome radu, što je bilo naprosto nevjerojatno. Da nisam bio uzbuđen zbog susreta s Elvirom zasigurno bih još neko vrijeme ostao s ocem i uživao u tom novom iskustvu kojeg nikada ranije nisam doživio s njegove strane. Za njega sam obično predstavljao sramotu, a riječi hvale kojima me tog dana obasipao bile su više nego ugodne kako za čuti, tako i za osjetiti ih u srcu. Nisam se ni sjetio odmah ga upitati od kakve bolesti boluje Elvira, nego sam požurio natrag k njoj u sobu. - Elvira, tako sam sretan što te ponovno vidim. Od čega boluješ? Kada ćeš van iz bolnice? - pitao sam. - Sigurna sam kako znaš da na odjelu na kojem tvoj otac radi njegovim pacijentima nema puno pomoći, ni nade. Imam leukemiju, dani su mi odbrojeni. Nisam bez razloga one večeri onako govorila - tiho je rekla. - Ne smiješ se predati crnim mislima. Dok si živa ima nade. Reći ću ocu neka učini sve da ti pomogne. - On i njegovi kolege učinili su sve što je u njihovoj moći. Ovakav život ne može se ni nazivati životom. Dani mi cure kao pijesak u pješčanom satu. Bližim se drugoj strani - govorila je sasvim tiho. Srce mi se kidalo dok sam je gledao i slušao. Kad sam shvatio da trpi silne boiove otrčao sam do oca i preklinjao neka joj da neki lijek koji će joj ublažiti patnju. Otac mi je objasnio sve o njezinoj bolesti, te rekao upravo ono što je Elvira i sama znala: nema joj pomoći. U međuvremenu me nazvala i mama; pitala me mislim li joj donijeti ključ ili ne. Otišao sam se oprostiti od Elvire i obećao joj kako ću je posjećivati svakog dana. Kako su dani prolazili tako je Elvira propadala. Želio sam joj pomoći, preklinjao oca neka poduzme sve moguće i htio platiti liječenje u inozemstvu, ali sve je bilo uzalud.
Što se događa? Jesi li ti duh?
Posjećivao sam je dvadesetak dana, a potom je preminula. U međuvremenu sam po prvi puta iskreno zavolio ženu. I takva nemoćna s bolesničke postelje bila je divna, draga, simpatična, jedinstvena. Osim mene nitko je nije posjećivao. Rekla je da su joj roditelji pokojni, a za braću i sestre nikada se i nisam sjetio pitati. Svakoga dana donosio sam joj cvijeće, čitao ulomke iz knjige "Sto godina samoće", te nastojao i nju i sebe uvjeriti da će se dogoditi čudo. Nažalost, nije se dogodilo. Preminula je jednog kasnog popodneva dok sam je držao za ruku. Zadnjim riječima koje je izustila, rekla je da sam joj uljepšao život. Bio sam shrvan, očajan. Nekoliko dana prije nego je preminula rekla je da ipak želi klasičnu sahranu. Brigu o tome osobno sam preuzeo. I dok sam stajao ispred groba u kojeg su upravo sahranili Elvirino tijelo, na ramenu sam osjetio nečiju ruku. Trgnuo sam se. Lice koje sam ugledao bilo je identično licu voljene koju sam upravo pokopao. - Elvira? Što se to događa? Jesi li duh ili što si? - tiho sam izustio te riječi ne znajući što bih mislio. Znao sam da je mrtva, sahranjena, a ona je upravo stajala pored mene i tješila me. Mislio sam, ludim, doslovno sam poludio što sam izgubio jedinu ženu prema kojoj sam osjetio tako iznimnu emociju poput ljubavi. - Ja sam Mirta, Elvirina sestra blizanka - rekla je čim je shvatila koliko sam izbezumljen. Objasnila mi je da su obje bile posvojene, svaka u drugu obitelj, te da su s godinama izgubile trag jedna drugoj. Mirta je živjela u inozemstvu, poslovno došla u Hrvatsku, kupila novine i u njima ugledala sestrinu osmrtnicu. Došla ju je zadnji puta ispratiti, a ja sam joj povjerio kako smo se upoznali i kroz što je prolazila zadnjih dana. Nastavili smo se viđati dokle god je bila u Hrvatskoj, a ostali smo u vezi i kad se vratila u Njemačku. I ona i ja smo bili sami, učestalo smo se čuli i komunicirali, a i ona je bila jednako divna poput svoje sestre. Ljubav je vrlo brzo ponovno pokucala i na moja i na Mirtina vrata. Deset mjeseci nakon Elvirina pokopa Mirta se doselila natrag u Hrvatsku, te smo se vjenčali. Sretan sam što sam napokon spoznao koliko je divno ćutjeti ljubav, koliko je divno pripadati drugom biću. Ljubav je uistinu svemoguća, a putevi su joj nezamislivi. Elvira je svojom smrću povezala dva usamljena života i nikada je neću zaboraviti. Ono što sam osjećao prema njoj znatno je drugačije od osjećaja prema njezinoj sestri, ali postoje raznolike vrste ljubavi. Sretan sam što sam imao mogućnosti upoznati te divne osjećaje koji upotpunjuju život svakog čovjeka. Bez ljubavi život sasvim sigurno nema nikakvog smisla.
Mia - Alenova majka me je zazvala oštrim tonom. Što sam sada skrivila? Uvijek su nešto prigovarali. Koliko god da sam se trudila da ih zadovoljim, činilo mi se da postižem sasvim suprotan efekt. Koliko dugo će to trajati? Pet godina sam bila otirač svima, ali sam počela pucati po svim šavovima. - Da? - došla sam doo nje. - Idi provjeri je li sve u redu u prodavaonici - njen glas nije trpio nikakvo suprotstavljanje. - Napiši što nedostaje i napravi popis skladišta - nastavila je nemilosrdno. Osjetila sam kako me preplavljuje bijes. Lice mi se grčilo u pokušaju da suzbijem osjećaje. Razočarenje nisam ni pokušala skriti, ali to Danicu nije nimalo zanimalo. Mislila sam večer provesti sa svojim petogodišnjim sinom. Već godinama radim po cijele dane, dok je Danica preuzela brigu o njemu. Više to neću dozvoliti, obećala sam samoj sebi. Dijete će mi odrasti, a ja neću biti dio tog odrastanja. Večeras ću razgovarati sa Alenom. Već sam nekoliko puta pokušala u posljednje vrijeme, ali sam očito riječi bacala u vjetar. Više nisam mogla. Došla sam pred zid. Živci su mi bili napeti poput strune, a zdravlje opasno narušeno. Brak kao da nije postojao, a ulogu mene kao majke zauzela je Danica. Ništa nije bilo onako kako je trebalo biti. - Može li to učiniti netko drugi? odlučila sam se suprotstaviti. - Molim? - Danica se nagnula prema meni: - Nezahvalnice - promrmljala je. - Umorna sam. Ne sjećam se kada sam posljednji put provela večer sa svojim djetetom. Što ja imam od svega toga? - upitala sam je. Nije bila navikla da joj se suprotstavljam. Ona je bila glava obitelji, ona je krojila naše sudbine. Muž joj je bio samo marioneta, ali i mi ostali. Sve je ona vješto posložila. Otvorila je biznis koji je napredovao i sav teret prebacila na ostale. - Što ti imaš? - unijela mi se u lice. Imala je pedeset i pet godina. Izgledala je mlađe od mene. Bila je njegovana, odmorna. Imala je vremena za sebe, za teretanu i fitnes, a ja sam o tome mogla samo sanjati. - Dala sam ti krov nad glavom, brinem se o tvojem sinu ... Što bi bila bez mene? - upitala me je. Nisam imala volje za svađu. Odmahnula sam rukom i otišla. Nije imalo smisla da se borim protiv nje. Trebala sam se smiriti. Bitku sam trebala započeti sa Alenom. A vodila sam je već godinama, ali nikada odlučno. Zbog mira u kući uvijek sam se povlačila. Iz dana u dan sam mislila da će biti bolje, ali nije bilo. Uvijek sam imala obaveza, od jutra do kasno u noć. Nije postojao novac koji je to mogao platiti. A kad sam malo bolje razmislila, nisam ga ni imala. Sve je išlo u kuću, sve za obitelj. Obiteljski posao za mene je bio tamnica. Ne znam kako sam obavila ono što je Danica od mene tražila. Misli su mi bile odsutne. Ja nisam bila poput njih. Nisam željela biti najbolja, najbogatija, željela sam biti majka i supruga, a to sam najmanje bila. Njima je bilo važno što će se reći i što će biti povezano sa njihovim prezimenom, jer je utrka za novcem kod njih trajala neprestano, bez prestanka. Što će im sav taj novac? To sam se neprestano pitala. U tom domu nije bilo sreće, nije bilo osmijeha, nije bilo sloge. Postojala je samo Danica i svi oni koji su se povinovali njenim željama.
Odavno sam se odrekla snova
Kad sam se vratila kući, Alen još uvijek nije stigao. Moj sin Robert je spavao. Istuširala sam se i odmah krenula u krevet. Udovi su me boljeli od silnog napora. Trebala sam odmor, a nisam se ni sjećala kada sam posljednji put imala slobodan dan. Tupo sam zurila u tamu. Preispitivala svoj život. Ništa nije bilo onako kako sam ja mislila da će biti. Odavno sam se odrekla snova, zanosa sa kojim sam prešla ovaj prag. Što je ostalo od mojeg braka? Kada sam posljednji put provela večer sa Alenom? Nisam se sjećala. Posljednji put smo vodili ljubav prije nekoliko mjeseci. Stresla sam se na tu pomisao. U braku smo bili nešto više od pet godina, a ponašali smo se kao da smo bili pedeset. Između nas nije bilo strasti, nismo imali vremena za nju. I ljubav se povukla. Neprestano smo bili zaposleni. Taj posao uzeo je danak. Nemirno sam se okretala. Nikada nisam ni pomislila da bih mogla doći u situaciju u kojoj sam se nalazila. Naravno, većina brakova počinje sa snovima, a završavaju sa rušenjem istih. Čula sam kada su se vrata otvorila. Stigao je Alen. Napetost u meni je kulminirala. Imala sam namjeru sve raščistiti već te večeri. Ništa mi drugo u tom trenutku nije ni bilo važno. Kad je Alen ušao u sobu, mirisao je na kupku. Voljela sam ga. Sve što sam i podnosila, činila sam to zbog njega. - Budna si? - upitao me je kada mi je prišao. - Jesam - rekla sam tiho. - Čekala sam te - priznala sam mu. - Zašto? Odmori se. I ja sam umoran toliko da ću odmah zaspati čim dodirnem jastuk. - Ne mogu više ovako, Alene - rekla sam oporo. - Što je sada? - upitao me je suho. Nije imao razumijevanja za mene, za moje probleme, kao ni stanje u kojem sam se nalazila. - Od prvog dana sam bila protiv toga da živimo u istoj kući sa tvojim roditeljima. - Što možemo? - Alen me je upitao. Legao je. Udobnije se namjestio. Ja i on nismo razmišljali na isti način. On je smatrao prednošću to što smo sa njegovim roditeljima. Naravno, oni su od njega napravili osobu koja je bila financijski ovisna o njima, a svi problemi su i proizlazili od toga. Pokušala sam ga nagovoriti da se odselimo, ali on je bio mamin sin, ovisnik o njenom prisustvu. - Možemo nešto poduzeti - rekla sam ljutito. - Tiše - Alen me je upozorio. - Robert spava - rekao je jedva čujno. Naravno, pronašao je odličan izgovor da ne razgovara sa mnom. Nikada se ništa neće promijeniti. Uništit ću svoje zdravlje, svoju psihu, sve, ako nešto ne poduzmem. - Ja ne spavam. Nemam vremena za sebe. Ne mogu se družiti sa svojim djetetom. Ne mogu provesti vrijeme sa tobom. Nemamo vikenda, niti jedan slobodan dan, ni vremena da budemo obitelj. Ako se ovako nastavi, ja odlazim - nije to bila isprazna prijetnja.
Možeš otići ali bez sina
Doista sam imala namjeru nešto poduzeti. Način na koji sam godinama pokušavala, očito nije polučio uspjeh. Ne samo da se nismo pomaknuli sa nule, nego smo samo tonuli kao bračni partneri. - Očito ti je previše dobro, pa ne znaš od obijesti što radiš - Alen je promrmljao. - Pusti me da spavam. Umoran sam. Ti kao da ništa ne shvaćaš - rekao je i okrenuo se. Za njega je razgovor bio završen, ali i za mene. Ustala sam. Otišla sam u kuhinju. Nije imalo smisla da pokušavam zaspati, jer to neću moći. Bila sam toliko ljutita da sam jedva odolijevala iskušenju da odmah spakiram nužne stvari, uzmem Roberta i odem. Neka idu do vraga svi! Nije me zanimao njihov posao. Meni nije trebalo mnogo. Željela sam svojem sinu biti majka, a to ću i biti. Jedini način da se Alen trgne jest da izgubi mene i svog sina, ako on to uopće i primijeti. Jesam li trebala još malo sačekati? Što bih dobila s tim? Ništa se neće promijeniti. Nazvala sam majku i rekla joj da imam namjeru napustiti Alena. - Zašto? - očito ni njoj nije bilo jasno. - Alen je dobar čovjek - stala je u njegovu obranu ili u obranu bračne zajednice. - Ne mogu više - rekla sam kroz plač. - Ne mogu ponovila sam tu rečenicu nekoliko puta. - Odselite se - predložila mi je. - Alen to nikada neće učiniti - izrekla sam ono što mi je odavno postalo jasno. - Radi ono što misliš da je najbolje. Doseli se kod mene, ako odlučiš otići - majka je ipak bila na mojoj strani. Pokazala je to na suzdržan način. Inače, nikada nije bila takva. Alen joj se sviđao. Na neki način, prihvatila ga je kao sina kojeg nikada nije imala. Razumjela me je. Bila mi je potpora u svemu. Bezbroj puta mi je pokušala dati novac za obiteljsko putovanje, ali ja za njega nisam imala vremena. Imat ću ga za sebe i svojeg sina, odlučila sam. Već te večeri, spakirala sam se. Odnijela sam svoje i Robertove stvari do automobila. Iako sam uzela samo ono nužno, nije previše toga ostalo. Nisam imala vremena za kupnju, ali ni novca. - Što to radiš? - Danica se upravo vratila sa kave. - Odlazim - rekla sam odlučno. - Što? - sa nevjericom je odmahnula glavom. Promatrala je mene i kofere koji su bili u automobilu. Uzela je Roberta za ruku. - Možeš otići, ali bez njega rekla je dramatično. - Znate što? - unijela sam joj se u lice. Nikada nisam osjetila snagu nakupljenog bijesa kao u tom trenutku. Ne znam kako je nisam pljusnula. To nikada neću saznati. Upravljala je mojim životom, mojim financijama, mojim slobodnim vremenom, mojim mužem, mojim sinom, Robert je bio moj sin, a ona kao da je to zanemarila. - Odmaknite se - prosiktala sam. - Idemo - uhvatila sam Roberta za ruku. - Nezahvalnice - Danica je rekla ljutito. Naravno, pripisivala mi je sve epitete koje nikada nisam ni čula u svojem životu. Njena uglađenost skrivala je prostakušu i nevjerojatan rječnik kojeg bi se i kočijaši posramili. Nekoliko minuta kasnije, bila sam na putu prema stanu svoje majke. Možda sam griješila, ali mi to nije bilo važno. Dalje nisam mogla, ne na način kojim sam živjela. Laknulo mi je kada sam parkirala automobil. Okrenula sam se prema Robertu. On je bio neobično tih, kao da je slutio sve ono što se događalo sa mnom, i kao da je suosjećao. - Nedaleko odavde je igralište - rekla sam veselo. - Da odemo do njega? oči su mi zaiskrile novim sjajem, onim kojeg godinama nije bilo u njima. - Može - Robert je rekao. Očito se i on veselio promjeni koju je uočio kod mene. Uzela sam loptu iz prtljažnika i krenula zajedno sa Robertom. Poskakivala sam. Situacija se nije riješila mojim napuštanjem Alena, ali će ono pokrenuti lavinu koja bi mogla dovesti do rješenja situacije. Nešto se moralo promijeniti, a ni to nije moglo samo od sebe. Osejećaj slobode kao da je maknuo bol koju sam nosila u sebi, i na koju nisam željela misliti. Sa Robertom sam provela sat vremena na igralištu. Smijeh je odjekivao njime. Uživala sam kao što nikada nisam u proteklih nekoliko godina. Koliko toga sam propustila? Savjest me je zbog toga pekla, ali drugačije nije moglo biti, barem sam ja mislila tako. - Gdje je tata? - Robert me je upitao.
Majka nas je toplo primila
Vidjet ćeš ga sutra - obećala sam mu. Otišla sam u stan svoje majke. Na sreću, ja i Robert smo imali svoju sobu. Majka se držala po strani. Nije mi davala savjete, niti je na bilo koji način pokušavala utjecati na moju odluku. - Što planiraš? - upitala me je kada je Robert otišao na poslijepodnevni odmor. - Ne znam - slegnula sam ramenima. Znam samo da ondje više ne mogu provesti ni jednu minutu. Ako bih to učinila ... - napravila sam grimasu. Naravno, bila sam napeta. Očekivala sam da će Alen doći, ali on čak nije ni nazvao. Nije imao vremena da to učini. Kakav apsurd! U što se on to pretvorio? Nekad je bio tako romantičan, prepun planova, imao je vizju budućnosti, a sada nije imao ništa osim posla. Čak je zbog njega i obitelj izgubio. Nadala sam se da će ga ovo trgnuti, bolje rečeno bila sam sigurna da hoće. Očito sam pogriješila. Što je imao od tog sumanutog rada? Ništa. Novac koji je gomilao bio je kod njegovih roditelja. Nije imao svoj dom, živio je u njihovom. Pravila su mu određivali drugi. Ako on ne uvidi gdje je greška, onda sam pametno odabrala što sam ga ostavila. - Ti si mi najvažnija - majka mi je rekla. - Pogledaj se - rukom je pokazala prema meni. - Izgledaš kao da si bila na odvikavanju od hrane. Treba ti dobar obrok, a on čini čuda - rekla je uz topao osmijeh. - Pripremila sam tvoje omiljeno jelo - rekla je dok je ustajala. Nasmiješila sam se. Njeno me je ponašanje dirnulo. Nekad na njega nisam obraćala pozornost, ali nakon što sam provela godine u drugoj obitelji, shvaćala sam koliko su malene geste ujedno i najljepše. Još neko vrijeme neću tražiti posao. Nisam ga željela. Ako to i učinim, bit će nešto sasvim drugačije od onoga na što sam bila navikla.
Žena mora imati samostalnost
Nakon jela, osmjehnula sam se majci. - Što planiraš? - upitala me je. - Ništa - uzvratila sam. Doista sam tako i mislila. - Imam nešto ušteđevine - predložila mi je. - Otvori nešto od čega ćeš moći imati pristojnu plaću, a neka drugi rade. Osim ljubavi, ništa drugo nije važno. Bez obzira na situaciju, ti imaš koga voljeti. - Ja nemam ni jedne lipe - rekla sam posramljeno. To je bila istina. Godine rada poklonila sam drugome. Imala sam hranu, plaćene režije, Robert je imao sve, a ostatak novca bio je kod Danice. Za najmanju sitnicu, novac sam morala pitati od nje i njoj polagati račune. To ni sa svojom majkom nisam činila. Kao djevojka sam imala više samostalnosti. - Ne trebaš biti ogorčena - majka mi je rekla. - Da bi žena bila poštovana, treba imati samostalnost, a ti si bila robinja. Drugačije ne mogu opisati ono što si prošla. Ako te Alen voli, nešto će poduzeti. Nadam se da hoće - nasmiješila mi se. - I ja - odgovorila sam, mada nisam bila sigurna da to želim. Neko vrijeme sam htjela biti sama sa svojim sinom. Zvono na ulaznim vratima nas je prekinulo. Pogledala sam u majku. Napravila sam grimasu. - Odvest ću Roberta do centra. Malo ćemo prošetati - rekla je blago. - Kakva god tvoja odluka bila, imaš moju potporu - naglasila je svaku izgovorenu riječ. Ustala sam i krenula prema vratima. Očekivano, Alen je bio pred njima. - Što to radiš? - upitao me je muklo. - Pobogu - uzdahnuo je. Prošao je rukom kroz kosu. Pogledala sam ga u oči. Ne, u njima nije bilo bijesa, bila je samo tuga, a to me je pogodilo. - Radim ono što je nužno - uzvratila sam hladno. - Nije nužno, Mia. Godinama ti govorim da se strpiš - govorio je, a još nije ni ušao u stan. Odmaknula sam se i propustila ga. Na trenutke sam žalila zbog svoje odluke, ali nisam imala namjeru odustati, niti se vratiti u onu kući. Ako je želio mene i svojeg sina, morat će promijeniti život iz temelja, inače će nas izgubiti. - Gdje je Robert? - pogledao je oko sebe. - Sprema se. Ide sa mojom majkom u centar - rekla sam tiho.
Ako se ne složimo razvest ćemo se
Promatrala sam Alena. Promijenio se. Imao je bore koje tu nisu bile prije kratkog vremena. A možda i jesu? Ja nisam imala vremena da ih vidim. - Zašto? - upitao me je. - Treba li ti odgovor na to pitanje? - uzvratila sam pitanjem. - Što sam ja? - upitala sam ga. - Radnica koja radi za tvoju obitelj ili tvoja supruga? - znala sam da će neke stvari sagledati na drugačiji način, ali isto tako sam znala da je on ponosan i da će teško priznati da je pogriješio. - Znaš da sam želio da sve bude idealno - priznao mi je. Na trenutak, bilo mi je žao što sam otišla, ali samo na trenutak. Nisam trebala žaliti. On nije imao vremena da me sasluša, da me podrži, niti da se bori za našu obitelj. Trebao se odseliti od svojih roditelja. Mogli smo biti siromašniji i imati manje, mada nismo ni u ovom trenutku imali ništa spektakularno, ali bismo bili sretniji. To je ono što sam ja neprestano imala na umu. Njegova majka imala je pakleni plan. Kontrolirala ga je financijski, a to je bio uzrok koji nas je i doveo do ovoga. Od sposobnoga i mladog čovjeka napravila je ovisnika o njoj. Samo ga je trebala pustiti da živi svoj život, ali ona to nikada neće učiniti, a Alen nije znao kako da joj se suprotstavi. Nametnula mu je mišljenje da je nesposoban bez nje, a on ga je prihvatio. Očito je i on išao linijom manjeg otpora, isto kao i ja. - Idemo mi. Javi se ocu - majka je rekla Robertu kad su ušli: Robert je bio previše uzbuđen da bi posvetio ocu više od nekoliko trenutaka. Ubrzo su otišli. Okrenula sam se prema Alenu. Nisam mu imala što reći. Godinama sam pokušavala razgovarati s njim, a sada nisam imala volje za to. - Ništa nije bilo idealno - uzvratila sam. Sjetila sam se da nisam odgovorila na ono što je on rekao. - Od početka sam bila protiv toga da budemo sa tvojim roditeljima. Imala sam pravo. Mi smo trebalo saviti novo gnijezdo, a ne se nastaniti u tuđem. Koliko si mi vremena posvetio u proteklih nekoliko godina? - upitala sam ga. Gledao me je kao da me prvi put vidi. - Sanjala sam o tvojem zagrljaju, o vremenu u kojem ćemo nas troje biti zajedno, biti obitelj, ali to vrijeme nismo pronašli. Znaš na što je sličio naš brak iz moje perspektive? - upitala sam ga. Alen je slegnuo ramenima. - Nije važno - odmahnula sam rukom. - Ja ću reći svoje uvjete, a ti možeš svoje. Ako se ne složimo, razvest ćemo se - rekla sam jednoličnim glasom. Alenove ruke su podrhtavale. U tom trenutku sam imala dojam da se probudio iz nekog višegodišnjeg sna i da ne shvaća što se oko njega događa. Nisam vidjela želju da me zadrži, vidjela sam samo da je izgubljen i ništa više. - Koji su uvjeti? - upitao me je. - Neko vrijeme ću ostati ovdje, bez obzira na sve. U kuću tvojih roditelja se ne vraćam. Pokrenut ću svoj posao i nastojati što više vremena provesti sa Robertom. Nadoknadit ću ono propušteno, barem djelić toga. Volim te i želim da naš brak uspije, ali ondje neće. Nisi imao vremena za mene. Nisam ga ni ja imala za svoje dijete, a tebe ionako nikada nije bilo kod kuće. Sada ću sve napraviti da se to promijeni. - Što predlažeš? - Alen me je upitao. - Pronađimo neki stan, iznajmimo ga. Krenimo od početka - zastala sam kada sam vidjela izraz njegovog lica. Znala sam da on nije spreman na takve promjene. Nije mogao žrtvovati sve da bi bio sa svojom obitelji. Pokušavala sam ga shvatiti, ali mi to nije polazilo za rukom. S jedne strane se nalazila njegova dominantna majka koja je odlučivala o svemu. Čak je ona i presudila našem braku. Njene ambicije su ga dokrajčile. S druge strane smo bili ja i njegov sin. Zar sam mu postavila teško pitanje? Ja se ne bih ni trenutka dvoumila, ali on jest. - Moram razmisliti o svemu - Alen je rekao. - Ne moraš - ljutito sam rekla. Ustala sam. Prišla sam prozoru. Čovjek koji se nalazio u istoj prostoriji sa mnom, nije bio isti onaj za kojeg sam se udala, i s kojim sam htjela provesti ostatak života. Gdje se izgubio? Je li i on o meni razmišljao na isti način? Gdje je nestala sva ona silna ljubav koju je prema meni osjećao na samom početku?
Nema smisla živjeti u iluzijama
Posao nije bio izgovor. Borimo se za svoje ideale, za ono što stavimo na sam vrh ljestvice, a njegova obitelj na vrhu nije bila. Radio je kao sumanut, po cijele dane. Nije imao vremena za sebe, ni za bilo koga drugog. Što je stvorio od toga? Kuću? Nije. Bolju budućnost? Ni to nije. U ovom trenutku smo imali manje nego na samom početku. U ono vrijeme smo imali barem ljubav, a sada ni toga nije bilo u tolikoj mjeri da bi u njemu probudila poriv za borbu. - Izgubljen sam - rekao je tužno. - Mislio sam da imam lijep život. - Što? - nisam ga shvaćala. - Zar si slijep? - nisam se mogla načuditi. - Zar se brakom zove ono što smo mi živjeli? Kada si me posljednji put poljubio? A o nečem većem nisam mogla ni sanjati. Ustajao si i odlazio. Vraćao si se previše umoran za bilo što. Razgovor između nas je utihnuo, nije postojao. Bili smo poput robota. Koliko puta sam pokušavala razgovarati sa tobom, Ne, ne ide. Ovo je kraj - rekla sam, svjesna da je to najvjerojatnije istina. Nije bilo smisla gajiti nikakve iluzije, kada za njih nije bilo mjesta. Suočavala sam se sa onim čega se svaka žena užasava, sa razvodom. Očekivala sam sasavim drugačije ponašanje od njega. A on se predao. Samo je to bilo očito. Nije imao snage za borbu, niti motiva, zaključila sam. - Umoran sam - Alen je rekao. - Umoran sam od svega - glas mu je bio neprepoznatljiv. Po tom pitanju sam ga shvaćala. Jako dobro sam znala kako se osjeća. Izgorio je na poslu. Svu energiju je trošio na njega. Zašto? Ni nakon godina rada nije imao ništa. Bio je gubitnik, isto kao i ja.
Znala sam da je on izgubljen
Što ćemo sa Robertom? - upitala sam ga. Nisam očekivala da će mi praviti probleme, ali i to se moglo dogoditi. - Neka ostane sa mnom. Otac si mu. Neću braniti da ga viđaš. To je sve što mogu obećati. - Idem - Alen je ustao. Nisam mogla opisati koliko sam bila razočarana njegovim postupkom. Neko drugi na njegovom mjestu, učinio bi sve da ostane, izgladi situaciju ili da pokaže da još ima ljubavi u njemu, ali on nije pokazivao ni najmanje znakove bilo čega. - Kako želiš - rekla sam tiho. Bila sam na rubu suza. Žalila sam za svim onim vremenom što sam ga uludo potrošila. Alen je ustao. Otišao je bez riječi, bez pozdrava. Ispratila sam ga pogledom. Prišla sam prozoru. Promatrala sam kako izlazi na ulicu. U njegovim pokretima nije bilo živosti, nije bilo ničega. Predao se. Nikada to od njega ne bih očekivala. A nekad je bio tako pun planova. Osjetila sam kako mi suze moče lice. On se itekako znao boriti za ono do čega mu je stalo. Tako je nekad bilo. Sve se promijenilo, sve. Obrisala sam suze. Možda sam postupila onako kako nije očekivao, a to je bilo očito. Što je mislio? Da ću biti zadovoljna životom kojeg sam vodila? Nisam bila. Sve u meni je vrištalo od želje da nešto promijenim. Čak i da sam zgrnula bogatstvo, ono ne bi bilo opravdanje za sve ono vrijeme koje sam ukrala od svojeg djeteta. Sjela sam. Tupo sam zurila u neodređenu točku. Oči su mi se sklapale. Bila sam tako umorna, kao da je sva snaga napustila moje tijelo. Sve je imalo svoje granice, a ja sam fizičke odavno iscrpila. Istuširala sam se. Osjećala sam kako mi se tijelo opušta. Obrisala sam se i krenula u krevet. Ne znam kada sam zaspala, možda istog trenutka kada mi je glava dotaknula jastuk. Kad sam otvorila oči, bio je mrak. Pogledala sam na sat. Bila je ponoć. Ustala sam. Krenula sam prema kuhinji. Svjetla su bila pogašena. Pogledala sam u majčinu sobu. Robert i ona su spavali. Osmjehnula sam se. Vratila sam se u kuhinju i napravila sebi sendvič. Nisam se sjećala kada sam posljednji put bila toliko gladna. Jela sam sa tekom. Razmišljala sam o Alenu. Ne, nisam mislila da me nije volio, iako nijedan dokaz nije išao tome u prilog. Samo sam vjerovala da je izgubljen, da se nije uspio snaći. Bio je osjećajan i znala sam da bi ga ovo moglo slomiti. Ja nisam imala izbora, ali on jest. Još uvijek sam se nadala da će se pokrenuti, da će shvatiti što je napravio.
Svekrva mi se pojavila u kući
Alen mi se nije javio idućih nekoliko dana. Više nisam znala što da mislim. Počela sam razmišljati o podnošenju zahtjeva za razvod. Činilo mi se da je to bila jedina opcija. Nekako sam i mogla shvatiti da mu nije stalo do mene, ali on nije vidio ni Roberta. Što se događa? Nisam shvaćala. Situaciju je razjasnila Danica koja me je posjetila tog dana. - Što želiš? - nisam bila nimalo ljubazna prema njoj. Nisam imala razloga za to. Ispratila me je na nimalo lijep način. Općenito, nije se ponašala prema meni onako kako je trebala. Za nju sam uvijek bila osoba koja nije bila vrijedna njene obitelji. - Što si učinila? - Danica me je upitala. - Moj sin ... - prvi put sam vidjela suze u njenim očima. - Što je sa njim? - upitala sam sa strahom. Promatrala sam je. Izgledala je potpuno drugačije. Dok sam ja željela odgovor na svoje pitanje, ona se nije žurila s njim. - Zaključao se u sobi i gotovo da ne izlazi. Laknulo mi je nakon njenih riječi. Mislila sam da je nešto gore u pitanju. - Ja ga nisam dovela u to stanje - rekla sam hladno. Nisam imala namjeru raditi dramu, niti se svađati s njom. Ona je dio moje prošlosti. Sve što je učinila, neka ona nosi na savjesti. - Učini nešto - nisam očekivala molećivost od nje, i zato me je iznenadila. - Što? - upitala sam je. - Vrati se - rekla je tiho. Nasmiješila sam se. To je bilo posljednje što sam željela. - Neću to učiniti. On to zna. Ako želi biti sa mnom, onda ćemo biti zajedno daleko od vas i od posla koji ste nam nametnuli. - Ne znam za čim žali? - Danica je rekla. Ispratila sam je. Ne mogu reći da sam bila ravnodušna, jer nisam. Željela sam pomoći Alenu, ali to je bilo nemoguće. On je trebao pomoći samom sebi, a sve ostalo bi se posložilo. Vidjela sam da se predao. Svi znakovi su bili preda mnom. Ravnodušnost je gora od bilo koje emocije, a ona je kod njega u potpunosti zavladala. Neko vrijeme sam stajala na istom mjestu. Razmišljala sam o onom što bih trebala učiniti. Da ga nazovem? Nisam bila sigurna da bi podigao slušalicu. Možda je mene krivio za sve, a to će samo pogoršati ionako lošu situaciju. Uzela sam mobitel i nazvala ga. Na moje iznenađenje, javio se. Pozdravila sam ga. Nakon pozdrava, uslijedila je duga šutnja. Nisam bila spremna na razgovor. Očito da nije ni on bio. - Alene - izgovorila sam njegovo ime samo da dobijem na vremenu. - Donesi papire. Potpisat ću ih - rekao je. S nevjericom sam odmahnula glavom. Ponašao se kao da sam mu teret, kao da me se želi čim prije riješiti. - To je ono što želiš? - upitala sam ga. Nastao je tajac. Plitko sam disala. Znoj se počeo cijediti sa mojeg lica. Osjećala sam ga i po cijelom tijelu. - Da. Donesi ih - rekao je i prekinuo vezu. Ono što sam željela, nisam postigla. Mislila sam da ćemo razgovarati, da je napokon uvidio da greška nije u nama, nego u ambicijama njegovih roditelja, posebno majke, ali ne, on to nije želio vidjeti. Otišla sam pod tuš. Bila sam ljutita. Samo pola sata kasnije, ulazila sam u kuću koju sam napustila prije nekoliko dana. Prizor koji sam vidjela, šokirao me je. Alen je ležao. U sobi je bilo mračno. Upalila sam svjetlo. Ono što sam vidjela, pogodilo me je. Lice mu je bilo obraslo i neuredno, sa upalim obrazima. Krenula sam prema njemu. Skinula sam prekrivač sa njega. - Možemo se razvesti, ali ... - pokazala sam na njega. - To nije razlog da uništiš samog sebe - planula sam. - Kad sam uništio sve, mogu i sebe - Alen je rekao. Sjela sam. Uhvatila sam ga za ruku. Pogledala sam ga u oči. - Donijela si papire za razvod? - upitao me podrugljivo. - Brza si. Nisi mogla čekati? - nastavio je istim tonom. Njegove riječi su me pogađale. One su samo dokazivale kako malo me je poznavao. - Došla sam ... - nisam mogla nastaviti. - Pobogu - rekla sam ljutito. Volim te! Stalo mi je do tebe! To je jedino što se u našem braku nije promijenilo. - Napustila si me bez riječi - nije želio shvatiti razlog zbog kojeg sam otišla.
Ponos i ljubav ne idu zajedno
[caption id="attachment_1940" align="alignleft" width="300"]Istinite priče: Ambicije njegovih roditelja dovele su nas do razvoda Ambicije njegovih roditelja dovele su nas do razvoda[/caption]Pokušavala sam ti reći, i govorila sam ti, ali me nisi slušao. I dalje mu je pogled bio prazan. Lice je bilo potpuno bezizražajno. Ponašao se kao da na sve gleda sa neke druge planete, kao da nije u pitanju on, njegov život i njegova obitelj. - I ja tebe volim, ali ... - ono "ali" zlokobno je odjekivalo. - Nemaš snage za borbu, nemaš cilj. Ne smatraš naš brak vrijednim borbe? - To nije istina - Alen je sjeo. - Što je istina? - upitala sam ga. Gledala sam ga kako se muči, kako vodi borbu sam sa sobom. Ponos i ljubav ne idu zajedno, a on je bio ponosan i volio je. Da, vidjela sam to u njegovom pogledu, ili sam možda željela vidjeti. - Istina je da sam se pogubio, da sam krivo posložio prioritete. Imala si pravo. Trebali smo voditi svoj život, a ne prilagođavati ga po tuđim pravilima. Što ako je kasno za nas? - očaj je bio vidljiv u izgovorenom pitanju. - Nije - trudila sam se da dam nadu ondje gdje ju je bilo samo u tragovima. - Ne znam što bih trebao? - nemoćno je priznao. Osmjehnula sam se. - Neće biti nimalo lako, ali možemo pokušati spasiti naš brak. Sve moramo promijeniti: sebe, situaciju, sve - znala sam da mu govorim ono čega je on bio svjestan. - Za početak - nagnula sam se prema njemu - nisam donijela papire za razvod. U ljutnji sam sastavila zahtjev. Mislila sam da to želiš, ali ... Poljubi me, zagrli me - nisam skidala pogled sa njegovog lica koje se počelo mijenjati. - Učini ono što nisi godinama činio. Shvati da je pored tebe žena koju si odabrao da bi uz nju proveo budućnost - naglasila sam svaku izgovorenu riječ. Znam da neće biti lako riješiti sve prepreke, ali isto tako znam da ćemo uspjeti. Da mislim drugačije, ne bih ni pokušavala spasiti brak koji me nije učinio sretnom, ali bi mogao u budućnosti. Sa tom nadom, ponudila sam mu usne.
Zabacila sam kosu pokretom koji mi je bio svojstven. Imala sam trideset godina i prelijep život na kojeg sam bila ponosna. Ono što mi je baka ostavila, i dalje je bilo netaknuto. Malena koliba i imanje koje nije vrijedilo gotovo ništa, a sve se to nalazilo gotovo stotinu kilometara udaljeno od grada. No, to je imanje za mene imalo posebno značenje. Za njega su me vezivale uspomene, odgojena sam na njemu i bilo mi je oaza kada bih poželjela pobjeći od svega. Ništa u kućici nisam mijenjala, samo sam malo prilagodila neke prostorije. Voljela sam tu vremensku pohabanost koja je nastajala generacijama, ali i miris davnine, prošlosti koja bi me svaki put oplahnula kada bih otvorila vrata. Mogla sam srušiti kolibu i sagraditi nešto bolje, ali bi to bilo svetogrđe koje sebi nikada ne bih mogla oprostiti. Pogledala sam prema Robertu koji je upravo ulazio u kuhinju. Osmijehnula sam mu se. - Dajana - prišao mi je i spustio svoje usne na moje. - Kada ćeš odrediti datum vjenčanja? - upitao me je. Slegnula sam ramenima. Meni se nikamo nije žurilo. Karijera mi je bila na uzlaznoj putanji, a moji apetiti sve veći i veći. Biti u braku je značilo i obvezu za koju nisam bila sigurna da sam spremna. Robert mi je jasno dao do znanja da želi djecu, no ja sam htjela pričekati. Najbolji način je bio da odgađam vjenčanje, ali me je Robert prozreo. To me nimalo nije čudilo. Bio je jednako uspješan kao i ja, u svemu smo bili ravnopravni. - Uskoro - po tko zna koji put sam rekla. Znala sam da to "uskoro" traje godinama, a isto tako je znao i on. - Da te ne volim ovoliko - raširio je ruke - odavno bih te ostavio - u šali mi je zaprijetio. Nasmiješila sam se. Bila sam sigurna u njegovu ljubav. Ona je bila iskušana na sve moguće načine. Zajedno smo bili šest godina, a za to vrijeme mnogo toga nam se dogodilo. - Ne bi mogao - uzvratila sam. Zagrlila sam ga. Voljela sam miris njegova tijela i čvrstinu mišića koji su se nazirali ispod pamučne majice. Bio je od mene viši gotovo dvadeset centimetara, i bili smo idealan par. Slagali smo se odlično. Oboje smo bili prilagodljivi i popustljivi. Nadopunjavali smo se, kako je Robert govorio. Bili smo dva tijela, ali jedna duša. Koliko god da nisam imala sreće na početku života, kasnije mi se život iskupio i obasuo me srećom na svakom koraku. - Ne bih - priznao mi je. Odmaknula sam glavu od njegovih ramena. Pogledala sam ga u oči. Imao je tople smeđe oči ispunjene ljubavlju. Svaki put kada bi me pogledao, zasjale bi posebnim sjajem. Naša je ljubav s vremenom postajala stabilnija, čvršća i obilovala je sve većim razumijevanjem i povjerenjem. - Ni ja ne bih mogla živjeti bez tebe - rekla sam tiho. - Sjedni - pokazala sam prema stolu.
Gotovo da smo bili u braku
Bio je to spontani pokret. On je i te kako znao raspored u mojem stanu. Veći dio vremena je provodio u njemu. Veoma rijetko bi otišao u svoj prespavati. Gotovo da smo bili u braku, samo to još nije bilo ozakonjeno. Ta malena formalnost meni doista ništa nije značila, ali njemu očito jest. - Večera samo što nije gotova - obožavala sam kuhanje. Voljela sam ga iznenaditi novim jelima. U spravljanju mi nije nedostajalo inspiracije. Bila sam veoma kreativna. Osnove sam naučila od bake, a sve ostalo je bilo samo usavršavanje. - Ti si savršena - Robert me je pohvalio. - Hvala - rekla sam sa ponosom. Uvijek je rekao ono što je mislio. Bio je veliki gurman, uživao je u jelu, životu, ljubavi i svemu što mu je život nudio. Pred kraj večere, čula sam zvono na ulaznim vratima. Upitno sam pogledala prema Robertu. On je samo slegnuo ramenima. Nismo imali nikoga najavljenog. Često smo znali družiti se sa prijateljima, ali ovaj put smo večer željeli provesti sami. - Bit će netko od susjeda - rekla sam jedino objašnjenje koje mi je palo na um. - Pogledaj - Robert je rekao. Nastavio je sa jelom. Nevoljko sam ustala. Krenula sam prema ulaznim vratima. Na licu mi se nalazila grimasa. Nisam voljela kada me je netko prekidao u jelu ili kada je netko mislio da na nečija vrata može pokucati kada se njemu prohtje. Pogledala sam kroz špijunku i vidjela ženu koja je bila neumjesno našminkana. Ako je došla prositi ... Odmahnula sam glavom. Ne, bila sam sigurna da nije. Ne znam zašto sam otvorila vrata. Možda zato što je ona opet pozvonila i što nije pokazivala nikakvu namjeru da odustane. Kada sam se našla oči u oči sa njom, hladno sam je odmjerila. - Izvolite rekla sam nimalo ljubaznim glasom. - Dajana - ne znam otkud je ta žena znala moje ime. Sigurno ga je pročitala na vratima. Drugo objašnjenje nije postojalo. - Što želite? - upitala sam grubo. Zaboravila sam na sva pravila lijepog ponašanja. Nalazila sam se na svojem teritoriju, na mjestu gdje se nalazila sva moja intima i privatnost. A to sam ljubomorno čuvala od svega vanjskog. - Zar me ne prepoznaješ? - žena me je upitala. Ušla je u stan. Okretala se oko sebe. Bila sam previše skamenjena da bih reagirala. Kad sam se trgnula, stala sam ispred nje. - Nisam vas pozvala da uđete - rekla sam visokim tonom. - Pobogu - žena je nakon te riječi sočno opsovala. - Ja sam ti majka - rekla je s visine. Odmahrrula sam glavom. Znala sam da imam majku, osobu koja me je rodila, ali ime "majka" ne dobiva se samo rođenjem, već to sveto ime treba i zaslužiti. Bila sam potpuno ravnodušna. Preda mnom je bila osoba koja me je ostavila kod bake sa samo tri mjeseca i nikada nije pitala kako sam, niti ju je bilo briga. Što je sada željela? - Ja nemam majku - rekla sam prkosno. Doista sam to i mislila. Baka je preuzela njenu ulogu. Što bi bilo da je nisam imala? Gdje bi me onda ostavila? U nekoj ulici? Nisam željela na to ni misliti. - Imaš - žena me je pogledala pogledom koji je neobično sjao.
Nisam je željela pored sebe
Bilo je očito da je popila čašicu više nego što je trebala. Nekih se starih navika nikada ne riješimo, a ona je oduvijek imala problema sa pićem. - Ja sam tvoja majka - opet je rekla ono što nije smjela. U tom trenutku pred očima mi je prošao gotovo cijeli život, sve one noći u kojima sam čeznula da nekoga zovem majkom, ali mi se želja nikada nije ostvarila. Željela sam poljubac, ruku koja bi me pomilovala, osobu koja bi me razumjela, a da to nije moja baka, i sve te želje bile su neostvarene. Ostavila me je u vrijeme kada mi je bila najpotrebnija. Nije se ni okrenula, niti se obazirala na ono što je ostavila iza sebe. I sada ta okrutna žena dolazi u moj dom i naziva se imenom kojeg nije zaslužila? Strašno. - Idite - već sam gubila strpljenje. Doista ga nisam imala. Nikada nisam bila okrutna kao u tom trenutku. Privučen mojim povišenim glasom, Robert je izišao iz kuhinje. - Što se događa? - sa nerazumijevanjem nas je promatrao. - Ona ... - prstom sam pokazala prema ženi koja je tvrdila da je ono što nije bila. - Ne želi otići - planula sam. Robert me je pogledao u čudu. - Ja sam joj majka - žena je rekla. - Trebam samo pomoć, mjesto gdje ću neko vrijeme prespavati - kad je pogledala prema Robertu, izraz lica joj se istog trenutka promijenio. - U čemu je problem? - Robert nije skidao pogled sa mojeg lica. Imala sam dojam da staje na stranu moje majke, iako je znao cijelu istinu. Promatrala sam ga sa nevjericom, većom nego što je on mene. - Ne želim je pored sebe - jasno sam naglasila svaku svoju riječ. - Majka ti je - Robert nije odustajao. Nikada se na njega nisam ljutila kao u tom trenutku. Sve u meni kipjelo je od bijesa koji se nakupljao cijeli život. On to nije mogao shvatiti. Rastao je u idiličnoj obitelji, okružen ljubavlju, za razliku od mene. Ja sam imala samo ljubav bake, ali ne i osobe koja mi ju je trebala dati. - Kada se to sjetila? Nakon trideset godina? - odmahnula sam glavom. - Samo trebam pomoć - uzvratila je. - I ja sam je trebala. Tko je mene pitao kako se osjećam i što mi je potrebno? Ne, neću biti milostiva prema onoj koja milosti nije imala prema djetetu od tri mjeseca. Odrasla je. Može se snaći. Ne želim je pored sebe ni sada, niti bilo kada. - Ali ... - Robert me je promatrao kao da me prvi put vidi. Na neki način, to je i bila istina. Pokazala sam stranu karaktera koja je i meni samoj bila nepoznata. Sva ona ljutnja koja se nataložila, izbila je na površinu. Nisam je mogla, ali ni željela kontrolirati. U tu ljutnju slilo se sve ono što sam proživjela tijekom odrastanja. Majka ti je - ponovio je.
Robert me nikako nije shvaćao
Nije - tvrdoglavo sam uzvratila. - Nije mi majka. Kada me je posljednji put vidjela? Tko mi je mijenjao pelene, tko je uz mene bio dok sam bila bolesna? Ona nije. Nikada me nije poljubila, zagrlila, nikada nije sa mnom ni jedne riječi prozborila. Zašto sada? - unijela sam joj se u lice. - Evo vam za hotel - Robert je izvadio novac i pružio ga ženi. - Sve će biti u redu - tješio ju je. Ustuknula sam. Ne bi li on trebao biti na mojoj strani? Ako me je volio, onda je trebao postupiti onako kako nije postupio. Žena je uzela novac i nestala za samo nekoliko trenutaka. - Ovo ti zoveš majkom? - okomila sam se na njega. - Ništa je ne zanima osim novca. Nije me upitala ni kako sam, ni što je sa mnom. Umjesto kćeri, ona vidi izvor novca, nepresušan bankomat. Ne, od mene neće dobiti ni novčića. Znaš li koliko puta sam zamišljala ovaj susret? Milijune puta, svake večeri, na milijun načina, ali ovaj mi nije pao na um. U njenim očima nema kajanja, nema ljubavi, nema ničeg osim pohlepe. - Što se događa sa tobom? - Robert me je upitao. - Kako se to ponašaš? - nije shvaćao što se događa. Oboje smo bili prepuni emocija, i to onih negativnih. - Kako se ponašam? - unijela sam mu se u lice. Ne želim je. Ona nikada više neće prijeći prag mojeg stana. - Kako možeš biti imuna na tuđu nesreću? Nimalo samilosti u tebi nema. Kako ja to do sada nisam vidio? Kći si joj, Ne bi trebala biti ni nalik na nju. No, krv je krv, od toga se ne može pobjeći. Ako joj ne pomogneš, nisi ništa bolja od nje. Oči su mi se širom otvorile. Pokušavala sam nešto reći, ali mi nije polazilo za rukom. Mrzila sam trenutak kada je ta žena pokucala na vrata mojeg stana. Što je željela? Uništiti moj život, onaj kojeg sam izgradila daleko od nje i njenog utjecaja. Oduvijek sam bila ponosna na činjenicu da se razlikujem od nje. Cijeli život sam se trudila da to i dokažem. No, je li Robert govorio istinu? Jesam li doista nalik na nju u svojoj nutrini? To sam odbijala i pomisliti. Ne, to nije bila istina. Sve što mi je rekao, rekao je pod naletom ljutnje. A to je u tom trenutku i mislio. Nisam trebala ni posumnjati u to. Glava me je rijetko boljela, no u tom trenutku sam imala dojam da će prsnuti. Večer koja je trebala biti samo naša, pretvorila se u pakao kakvog nisam mogla ni zamisliti. - Možda sam gora od nje, ali neću dozvoliti da od mene radi budalu. Ništa joj ne dugujem osim života. - Zar je to malo? - Robert je krenuo prema kuhinji. Ponašao se kao da ja nisam prisutna. Mojoj ljutnji nije bilo kraja. Činilo mi se da ona raste iz trenutka u trenutak. Ako je svađa počela, trebala se i završiti. Nisam imala namjeru odustati. Smatrala sam da sam u pravu i ništa me nije moglo odvratiti da pravdu izvedem na čistac. Krenula sam prema Robertu. Stala sam ispred njega, ruku prekriženih preko grudi. - Možeš o meni misliti što želiš, ali ja joj neću pomoći. Zašto se vraća u moj život, ako je otišla prije nekoliko desetljeća? Mrzim je - pjenila sam se. - Nije dobro kada se čovjek odgaja u mržnji - Robert je rekao. - Nitko me nije tako odgajao. Ja znam koliko je ta žena povrijedila moju baku. Svoju bol bih joj mogla i oprostiti, ali bakinu ne mogu. Ne želim i neću - nadopunila sam se. - Umoran sam. Idem kući - Robert me nije ni pogledao. Samo nekoliko trenutaka kasnije, ostala sam sama. Sa nevjericom sam se okretala oko sebe. Nisam shvaćala Robertovo ponašanje. Stao je na stranu žene koja je napravila ono najgore što je moguće. Popila sam aspirin i krenula prema kupaonici. Istuširala sam se i legla, iako sam znala da neću usnuti. Večerašnji posjet probudio je duhove prošlosti i oni su me opsjedali. Sjetila sam se svega što sam proživjela, svake večeri u kojoj sam maštala o onome što se nikada neće ostvariti. Majku nikada nisam imala i s tim sam se pomirila. Žena koja je pokucala na moja vrata nikakvu lijepu emociju kod mene nije probudila. Zašto bih glumila da je drugačije? Živjela sam istinu, govorila sam je i ni zbog čega ne bih odustala od nje. Bila sam spremna na svaku cijenu, na sve, ali će biti onako kako ja smatram da bi trebalo biti. Okretala sam se do samog jutra. Trudila sam se da ne mislim na prošlost, barem ne onu ružnu. Iz pretinca sjećanja sam izvlačila samo lijepe trenutke, ali ni to nije pomoglo. Savladao bi me san, pa bih se opet trzala, budila i postajala sve svjesnija onog što mi se događalo. Ako je prošlost kucala na vrata, ja ta vrata nisam morala otvoriti. Idući put ću upravo tako postupiti. Majka će ostati ispred mojih vrata, jer ništa drugo nije ni zaslužila.
Nije mi se više želio javiti
U iduća dva dana ništa se nije promijenilo. Odlazila sam na posao i vraćala se sa strepnjom. Neprestano sam se okretala oko sebe. Bojala sam se da me majka opet ne posjeti. Samoj sebi sam bila smiješna. Ponašala sam se kao da sam nešto kriva, a to je bilo daleko od istine. Čak mi se ni Robert nije javljao. Pokušala sam ga nazvati, ali nije dizao slušalicu. Smatrala sam da je njegovo ponašanje djetinjasto. Majka mi je uništila prošlost i uništavala mi je sadašnjost, ali joj neću dozvoliti da to učini i sa mojom budućnošću. Ako je željela novac ... Odmahnula sam glavom. Budem li joj ga jednom dala, dolazit će uvijek po njega. Što je sa svim onim njenim ljubavnicima? Oni su nestali sa zalaskom njene ljepote. Više ništa nisam shvaćala. Koliko malo je bilo potrebno da se prelijep život pretvori u ruševinu? Jedan posjet, jedan krivi trenutak i sve ono za što je ona mislila da je stabilno, rasplinulo se poput mjehura. Otvorila sam vrata od stana. Iznenadila sam se kada sam vidjela Roberta. Nisam znala trebam li ga poljubiti, zagrliti, ili ostati na distanci. Neodlučno sam stajala. S jedne strane nije se javljao na pozive, a sa druge je došao u moj stan. Pokušala sam sa izraza njegova lica nešto doznati, ali je ono bilo ozbiljno, kao da je isklesano iz kamena. - Moramo razgovarati - rekao je ozbiljno. - Naravno - skinula sam mu sako i odložila torbu. I dalje sam bila zbunjena. Sjela sam na stolicu, ne skidajući pogled sa njega. Robert je ostao stajati. - Što želiš? - upitala sam ga. - Trebamo pomoći tvojoj majci - rekao je tiho. - Napravit ćemo plan kako da to učinimo - ravnomjernim glasom je rekao cijelu rečenicu. - Plan? - odmahnula sam glavom. Nikakav plan nije dolazio u obzir. Što je njemu? Činilo mi se kao da je slijep pored zdravih očiju. Nije me nimalo poznavao. - Ja ću joj dati jedan dio novca, a ti drugi - njegov prijedlog bio bi razuman da je neka druga osoba bila u pitanju, a ne moja majka. - Ne želi ona samo novac. Osjećam da je tako. Ona želi mnogo više od toga, život na tuđi račun. E pa na moj neće živjeti - rekla sam oporo. - Ne bi se smjela tako ponašati - Robertovo lice se smrknulo. - Kako? - ustala sam. Nemirno sam cupkala sa noge na nogu. On nije shvaćao, nije znao kakva je moja majka. Nju nisu doveli osjećaji, nego pohlepa. Bila sam sigurna da će tražiti mnogo više novca. - Ona treba pomoć - Robert je rekao. - Onda joj pomozi - planula sam. - Ja to neću učiniti. Neću! - viknula sam iz sve snage. Robert je odmahnuo glavom. - Između nas je gotovo - rekao je oporo. - Nikada ne bih mogao živjeti sa osobom kakva si ti. Na sreću, na vrijeme sam spoznao kakva si - iz stana je izjurio kao da je na nekom natjecanju u sprintanju. Ostala sam skamenjena. On je mislio da ne poznaje mene, no ja sam to isto mišljenje imala za njega. Zašto je toliko inzistirao da joj pomognemo? Znala sam da je suosjećajan, ali on kao da nije shvaćao istinu. Pet godina veze netragom je nestalo. U trenutku kada pomislimo da nas ništa ne može iznenaditi, ostanemo šokirani istinom.
Na vrijeme sam vidio kakva si
Gorčina se skupljala u meni. Imala sam dojam da hodam po ruševinama svojeg života. Poželjela sam da je moja majka ispred mene u tom trenutku. Rekla bih joj sve ono što joj slijedi. Dio mene, onaj unutarnji dio je znao kako je došla po nasljedstvo. Što da radim? Da se odreknem uspomena koje sam imala, i to onih opipljivih? Prodat će imanje u bescjenje. Znala sam da će to učiniti. Njoj ništa nije bilo sveto. Čak ako se to i dogodi, što će onda? Tražit će ponovno nešto što joj ne pripada? Ta se žena nikada neće smiriti. Sve dok osjeća miris novca, dosađivat će i tražiti samo njoj znanu pravdu. Pokušala sam dovršiti posao koji sam ponijela kući, ali mi to nije polazilo za rukom. Nemir koji se nataložio u meni bio mi je nešto potpuno strano. Uzdahnula sam. Skupljala sam snagu da se suočim sa stvarnošću. Robert me je ostavio. Bio je ljut. Kada shvati da griješi, vratit će se. Ipak, činilo mi se da nikada više neće biti isto. Između nas su pale teške riječi, one koje su bile izgovorene sa ciljem da se druga osoba povrijedi. Ako mu je to bio cilj, onda je i pogodio. Naravno da sam bila povrijeđena. Možda sam bila okrutna, ali samo zato što sam znala kakva je moja majka. Sjetila sam se svega onog što mi je moja baka rekla. Imala je pravo. Majka nikada ne govori protiv svojeg djeteta ako dijete to nije zaslužilo. Dva dana kasnije, majka me je dočekala ispred vrata. Stala sam ispred nje. - Što sada želiš? - upitala sam je. Otvorila sam vrata stana. Ušla je u njega. Za razliku od mene, ona kao da je pucala od samopouzdanja, a trebalo je biti sasvim suprotno. Naravno, ona nije imala što izgubiti. To je bila ta razlika koje je ona bila svjesna. Pogledala sam je u lice. Da, bilo je naborano ali su se tu još uvijek nazirali tragovi nekadašnje ljepote. Alkohol, neuredan život, sve je to ostavilo traga na njemu. - Ne treba mi tvoja milostinja. Ja imam pravo na nasljedstvo od svojih roditelja - rekla je hladno. Znala sam da je to u pitanju. Pokušala je najprije izvući novac, a kada je vidjela da joj to baš i neće poći za rukom, okomila se na ono što sam ja smatrala svetinjom. Željela je nasljedstvo? Ironično sam se nasmijala. - Baka je imanje ostavila meni - rekla sam joj istinu. No ako je to bio jedini način da je se riješim, prodat ću ga, isplatit ću joj ga, što god bude trebalo. Podići ću kredit i na taj način sačuvati sve ono što mi je bila dužnost da sačuvam. To imanje nekom ne bi značilo ništa, ali je meni značilo sve. - Želim svoj dio - rekla je prkosno. Približila sam joj se. Bazdila je na alkohol. U tom trenutku sam shvatila da joj trebam biti zahvalna na okrutnosti, na bezosjećajnosti koju je pokazala kada me je ostavila. Tim činom je meni osigurala mirno djetinjstvo i život ispunjen ljubavlju. Da sam kojim slučajem živjela sa njom, tko zna na što bi moj život sličio.
Ne treba mi tvoja milostinja
U redu - pristala sam. I mene samu je začudilo moje ponašanje. Jesam li pristala zbog toga da konačno sve riješim? Ili sam uvidjela da je to doista jedini način da me pusti na miru i da konačno imam svoj život samo za sebe? Dosta mi je bilo i nje, ali i svega onog što je sa njom bilo povezano. Gdje god bi došla, iza sebe je ostavljala pustoš. Najbolji dokaz je taj što je propala moja veza, a to se nije trebalo dogoditi. Jednostavno nisam imala volje, ni željele da ovu situaciju vučem u nedogled. - Dat ću ti imanje. Čini što god želiš. I sama znaš da ono ne vrijedi mnogo. - To je moja briga - majka je odmahnula rukom. - A dok ga ne prodam, mogla si mi dati nešto novca. Odmahnula sam glavom. Ne, to neću učiniti. Mogla me je smatrati okrutnom, a možda sam to i bila, ali nisam imala namjeru dozvoliti joj da manipulira mnome. Ne dam - rekla sam hladno. - Sutra ćemo riješiti sve oko imanja. Sada želim biti sama. - A ovaj stan? - majka je pogledala oko sebe. Oči su joj zasjale pohlepom. Val ljutnje nekontrolirano me je zapljusnuo. Što je željela? Izbaciti me na ulicu da bi mogla nekontrolirano piti? Stan sam kupila sama, otplaćivala sam ga godinama i još ću ga otplaćivati gotovo cijelo jedno desetljeće. Imala sam dokaze da nitko nije sudjelovao u njegovoj kupnji. Nisam dobila nikakvo nasljedstvo koje bi mi pomoglo. - On je moj - rekla sam što sam mirnije mogla. Trudila sam se da ne izgubim kontrolu nad sobom, a bila sam jako blizu toga. Srce mi je ubrzano kucalo. Kako nije vidjela koliko me je povrijedila samim time što je tražila nasljedstvo samo za sebe? I njega sam se bila u stanju odreći, samo da me ostavi na miru. Plan da ga ja kupim, odbacila sam. Mogla je prodati imanje, ali nije mogla uništiti uspomene koje su me vezale za njega. One su bile samo moje. - Šteta - rekla je tiho. - Ipak ću to provjeriti - glas joj je bio lišen bilo kakvih osjećaja. - Samo izvoli. A sada ... - krenula sam prema vratima. Otvorila sam ih, čekajući da iziđe. No ona nije imala namjeru to učiniti. Čekala je novac za kojeg je mislila da treba dobiti. Nisam imala namjeru popustiti. - Nećeš dobiti ni novčića - rekla sam ljutito. - Gdje da spavam? Na ulici? - upitala me. Iako me je to na trenutak pokolebalo, nisam imala namjeru popustiti. - Gdje god želiš - uhvatila sam je za ruku i izvela iz stana. - Sutra u pet budi ispred stana - rekla sam, zalupivši vrata. Osjećala sam kako mi se cijelo tijelo trese. Srce mi je ubrzano lupalo. Znoj je natopio moju košulju. Razgovor koji je bio iza mene potpuno me je iscrpio. Imala sam dojam kao da je dio mene umro. Sama spoznaja da ću ostati bez imanja, dovodila me je do ludila. Dat ću joj imanje, prepisat ću ga na nju, ali uz samo jedan uvjet: da nikada više ne pokuca na moja vrata. Da, to će biti najpametnije da učinim. Na taj način ću u potpunosti raskrstiti sa prošlošću. Idući dan je za mene bio jedan od najgorih u mojem životu. Imanje sam prepisala na majku i odrekla se svih prava koja sam imala. Da je moja baka znala što radim, sigurno bi se žestoko tome usprotivila. Dogodilo se ono čega se ona najviše bojala. Kad je sve bilo gotovo, laknulo mi je. Nadala sam se da posljednji put vidim tu ženu. Ne, prema njoj nisam imala nikakvih osjećaja, kao ni ona prema meni. To je svakako bilo uzajamno. Otišla sam kući i legla u krevet. Suze su mi tekle u potocima. Satima sam plakala. Toliko suza nisam pustila od bakine smrti. Samim tim što sam dala imanje njenoj kćeri, kao da sam ponovno ubila sve ono lijepo što je ona usadila u mene. Do imanja nisam otišla. Nisam čak pokupila ni sitne uspomene koje su za mene imale posebno značenje. Svaki pogled na te stvarčice samo bi produbio moju bol koja je ionako bila prevelika. Danima sam se oporavljala. Imala sam dojam kao da život ide pored mene, a da ja ne sudjelujem u njemu. Odlazila sam na posao, odradila bih svoju smjenu i vraćala se kući. Sve je bilo sivo i monotono. Majka se nije javljala, a to nisam ni očekivala. Sama spoznaja da me je ostavila na miru, neizmjerno me je radovala i bila je jedino svjetlo u tami koja me je okruživala. Pokušala sam na situaciju gledati iz Robertove perspektive, ali mi to nije polazilo za rukom. Ja možda nisam bila idealna, možda je moje suosjećanje izostalo, ali se to dogodilo sa razlogom. Bojala sam se da opet ne budem povrijeđena. Pa što ako mi je majka? To je samo pogoršalo cijelu situaciju. Da je u pitanju bila neka druga osoba, drugačije bih postupila. Samo sam branila svoje srce, svoj život, onaj u kojem ona nije bila od mojeg rođenja. Onog trenutka kada me je ostavila, izgubila je svako pravo na mene. Ona je vidjela novac, umjesto svojeg djeteta. Kako prema takvoj osobi imati suosjećanja? Ja to nisam mogla. Mogao me je Robert proglasiti bezosjećajnom, mogao je misliti što god da je želio, ali ja sam postupila onako kako sam smatrala da bih trebala. Vodio me je zdrav razum. Srce je bilo isključeno u toj priči. Iako se dio mene nadao da će se Robert vratiti, on se nije vraćao. Prolazili su dani i tjedni, ali njega nije bilo. Nije nazvao, nije došao i tako olako je izišao iz mojeg života, napustivši sve ono što je bilo lijepo. U mojem srcu vladala je prava pustoš. Robert me je ostavio, ostala sam bez imanja i kao da je sve krenulo putem kojim nije trebalo. Pokušala sam utjecati na svoje misli, ali uzalud. Po prvi put u životu nisam imala snage za borbu. Više se nisam radovala svakom nadolazećem danu. Nisam imala razloga za to. Bila sam sama, prokleto sama. Ta mi samoća i ne bi toliko smetala da se nije sve odigralo onako kako jest. Taj dan kada sam se vraćala sa posla, Robert me je dočekao ispred ulaza u zgradu. Bez riječi mi je prišao. Uhvatio me je za ruku, koju sam ja istog trenutka povukla. Na to nije imao pravo. Izgubio ga je onog trenutka kada me je napustio. Očekivao je takvu moju reakciju. Znao je koliko sam alergična na bilo kakvu nepravdu, a on ju je počinio svojim ponašanjem i riječima. - Možemo li razgovarati? - upitao je. - Ne - kruto sam uzvratila. - Sve što smo jedno drugom imali za reći, sve je rečeno - prkosno sam uzvratila. Ne, nije mogao otići i olako se vratiti u moj život. To ni svojoj majci nisam dozvoljavala. Trebao je postupiti na drugačiji način, a on je stao na stranu moje majke. Nije sagledao istinu na način na koji je trebao. - Okrutna sam. Što ja tu mogu? Okrutnost je očito nasljedna - rekla sam iz inata. - Vodili su me osjećaji, a ne razum - rekao je. - Ako su te vodili osjećaji, odveli su te u krivi smjer. [caption id="attachment_1947" align="alignleft" width="300"]Zbog majke me ostavio zaručnik Ono što sam nepovratno smatrala izgubljenim,
opet je bilo moje.[/caption]- U redu. Ovo je za tebe - pružio mi je kuvertu i otišao. Ostala sam stajati na istom mjestu još nekoliko trenutaka. Licem mi je prošla sjena. Što god da se nalazilo u toj kuverti, nije izazivalo moju znatiželju. Nisam je odmah otvorila. Otišla sam u stan i odložila je. Tek kasnije te večeri, sjetila sam se nje. Umotala sam se u deku i otvorila je. Šokirano sam promatrala sadržaj koji mi se nalazio u ruci. Robert je od moje majke kupio imanje moje bake i stavio ga na moje ime. Briznula sam u plač. Da se kaje, nije mogao pokazati na ljepši način. Ono što sam nepovratno smatrala izgubljenim, opet je bilo moje. Znao je koliko mi to imanje znači, znao je cijelu istinu, ali mu je trebalo vremena da tu istinu, kada je u pitanju moja majka, sagleda i iz drugačije perspektive. Osjetila sam grižnju savjesti. Dok sam ja mislila da me je ostavio bez riječi, on je radio sve da popravi ono učinjeno. Nisam trebala bolji dokaz da me voli i da mu je stalo. A mislila sam da me je zauvijek ostavio, mislila sam da sam sama. Nova nada počela se buditi u meni, nada pomiješana sa srećom. Kako je saznao da se imanje prodaje? Kako je pronašao moju majku? Bilo je toliko pitanja na koje nisam znala odgovor, ali ću ga saznati. Više u to nije bilo sumnje. Bilo je prekasno da ga nazovem, a i zaslužio je da se malo muči. Sretno sam se osmjehnula, grleći papire koji su imali značenje koje na njima nije ni bilo napisano. Imala sam razlog da se ponovno radujem budućnosti. Imanje mi je bilo vraćeno, Robert je pokazao da želi biti dio mojeg života, a majka će se valjda zadovoljiti sa novcem kojeg je dobila. Malo je trebalo da mi se sreća rasprši, ali i da mi se vrati. Znala sam kako ću ubuduće znati cijeniti ono što do sada nisam. One nesuglasice koje sam još imala sa Robertom će se izgladiti i nakon svega, doista ću pristati na vjenčanje. Sanjarskim pogledom pokušala sam zaviriti u budućnost, a ono što sam mogla vidjeti, doista mi se svidjelo i davalo mi je nadu.
Sve je počelo iznenadnom smrću moje supruge. Bez nje sam bio izgubljen i nemoćan. Osjećao sam kako više nemam razioga za život, kako nemam ništa čemu bih se veselio ako nema nje da s njom podijelim svoju radost, kako nemam ništa čvrsto i sigurno za što bih se uhvatio. Naš sin Ivo je odavno bio odrastao čovjek. Završio je studij ekonomije i odselio se u glavni grad. Ondje je radio, ali iako je prošao tridesetu godinu, još uvijek nije bio oženjen. - Sine, godine ti prolaze. Zar ne bi bilo pametno da nadeš nekoga s kime ćeš dijeliti život? U dvoje je sve ljepše - sjećam se kako mu je savjetovala pokojna žena, ali on nikoga nije slušao. Govorio je kako su prošla vremena kad su se muškarci rano ženili i da ima vremena za sve. Želio je upoznati svijet, zabavu i imao potpuno drugačije razmišljanje o životu od nas. Naravno, to je i normalno, ali njegove zamisli uvijek su nam bile pomalo neobične. On se je pravdao kako je neshvaćen i jedva dočekao priliku da se odseli od nas, a mi smo strahovali kako mu njegov način života neće donijeti toliko očekivanu sreću i zadovoljstvo. Kažu kako je put do pakla popločen dobrim namjerama. Siguran sam u istinitost tih riječi, ma kako to čudno zvučalo. Naša nastojanja i dobronamjerne savjete shvaćao je kao prigovore i na sve odvraćao s nervozom i ne razumijevanjem. Nije nam preostalo ništa drugo doli da ga pustimo neka iskuša život i isproba korake koje je sam smatrao najzanimljivijima. Onog dana kada smo sahranili moju suprugu i njegovu majku, Ivo mi je predložio da se doselim k njemu u Zagreb. - Hvala ti na pozivu, ali ne mogu. Ovdje je moj dom, ovdje je grob tvoje majke, a ja ne mogu zamisliti da živim zatvoren u malom stanu. Trebam zraka i mjesto koje me podsjeća na moju voljenu. Ako već ne mogu s njom razgovarati, ja ću svakodnevno obilaziti njezin grob i ondje joj prenositi sve novosti - nastojao sam mu objasniti svoje namjere, želje i htijenja. - Tata, nikada nisi živio sam. Ne znaš kuhati, spremati i nije mi jasno kako namjeravaš živjeti sam. Bilo bi najpametnije da prodaš sve što imaš. Kupit ćemo veći stan u Zagrebu, a ja ću plaćati kućnu pomoćnicu koja će se brinuti da imamo uredan stan i objed - predložio je. Naježio sam se od njegovih riječi. Bio sam uvjeren kako nikada neću prodati kuću koju sam stekao sa svojom suprugom i koju smo podizali s toliko ljubavi, napora i pažnje. - Ne, to ne dolazi u obzir. Ne želim otići iz svoje kuće - odlučno sam rekao i Ivo je prestao s takvim prijedlozima. Shvatio je kako nemam namjeru popustiti. Ostao je još dva dana sa mnom, a potom otputovao natrag u Zagreb. Volio sam ga, ali nekako sam odahnuo kad je otišao. Koliko sam znao, on nikada nije imao neku ozbiljnu vezu sa ženom i bio sam uvjeren kako on ne može razumjeti moju bol, strašni gubitak koji sam osjetio. Želio sam ostati sam, u samoći i tišini isplakati svoje suze. Bilo mi je lakše kad mu ništa nisam morao objašnjavati.
Moja Iva bila mi je pravi blagoslov
Dani su prolazili, a ja sam kopnio sve više. Ivo je u jednom imao pravo - nisam bio vješt u kućanskim poslovima, ali sam se snalazio najbolje što sam znao. Najgore od svega bilo je što mi više ništa nije imalo neki značaj. Poslove sam obavljao tek toliko da ih obavim, jeo da bih nešto ubacio u želudac, a potom žurno odlazio na grob svoje ljubavi. Satima bih ondje sjedio, promatrao mramornu ploču i svakog trenutka očekivao kako će se pomaknuti i kako ću ugledati lice svoje voljene. Sva je sreća bila da sam bio u mirovini, jer ne znam kako bih odlazio na posao da sam radio. Srce mi je bilo slomljeno. Bez Ive sam bio živ, a mrtav. Moja supruga Iva nije bila obična žena. Za mene je ona bila najljepše i najmilosrdnije biće na svijetu, blažena vila koja je sišla s nebesa samo kako bi oplemenila moj život. Uz nju sam shvatio kako nije važno što i koliko imaš, već koliko si u stanju dati i darivati. Uz nju sam naučio slušati cvrkut ptica, šum valova, gledati kako se zeleni pup pretvara u prekrasan cvijet. Ona me poučila kako su svako svitanje i svaka noć veliki blagoslovi. Iva me naučila da je zadovoljstvo u malim stvarima i da onaj, tko ih u njima ne zna prepoznati, neće biti zadovoljan ni sa svim blagom ovoga svijeta. Uvijek sam joj govorio kako ima staru dušu i beskrajno veliko srce. Ona je bila moja učiteljica, a ja sam se trudio biti pažljiv učenik i slušati svaki njezin savjet. Naši susjedi često su se čudili što tako pažljivo primjenjujem njezine riječi u svakodnevnom životu i poslu, a ja im, bez obzira koliko se trudio, nisam mogao opisati koliko sam sretan kad znam da sam postupio pravilno. Iva je uvijek u svemu vidjela dobro, pa čak i u najtmurnijim životnim danima lako je iz zla izvlačila dobro i tjerala me na smijeh. Naš brak stvarno je bio prekrasna simfonija. S njezinim odlaskom, stube do vlastitih, prekrasnih rajskih prostranstava svakim su se danom urušavale sve više. Kad sam se probudio, ugledao sam sumorne bolničke krevete. Nisam se mogao sjetiti što se dogodilo. Pogledom sam kružio po prostoriji, a tada je u sobu ušao moj sin i mahnuo mi. - Tata, znao sam ja da si ti jak i čvrst. Drago mi je što si napokon otvorio oči - veselo je rekao. - Što se dogodilo? Zašto sam ovdje? - zbunjeno sam upitao, a potom osjetio svoje bolne ruke. - Imao si strašnu prometnu nezgodu. Tjedan dana si bio u komi. Liječnici nisu vjerovali da ćeš se ikada probuditi. Ja znam da ti možeš izdržati najveću bol - odvratio je i primio me za ruku. Zabolio me i njegov dodir, te sam drugom rukom odgrnuo plahtu. Tijelo mi je bilo u zavojima, a obje noge u gipsu. Nije bilo dijela tijela u kojem nisam osjećao snažne bolove. - Da sam barem umro - svoju sam želju izrekao glasno, ne misleći pri tome na osjećaje svog sina. - Tata, nemoj to više nikada reći. Ne budi sebičan. Zar ne misliš da te ja trebam? Dosta je bilo tuge i žalosti. Moraš se oporaviti i biti uz mene. Mislim da bi i mama tako željela.
Tata, moraš već jednom pustiti mamu
Na spomen supruge, iz oka mi je potekla slana izdajnica. Sin je također pustio suzu. - Tata, moraš već jednom pustiti mamu. Ne bi bila sretna da te takvog vidi. Prošle su tri godine od njezine smrti. Živ ne možeš u grob. Suze i očaj ti je nisu vratili. Moraš iskoristiti ostatak života koji ti je preostao. Nisi sam. Ja te trebam. Moraš mi pomoći - tiho je govorio. - Kako bih ti mogao ovakav pomoći? - upitao sam tužan, iako svjestan da on ima pravo. - Zato ćeš se oporaviti. Ja ću biti uz tebe. Liječnici su te već ionako otpisali, ali ja nikada nisam izgubio vjeru. Izdržljiv si ti čovjek - hrabrio me i bodrio. Kad je otišao, razmišljao sam o svemu što mi je rekao i odlučio poslušati njegov savjet. Moja supruga ne bi željela da sam zbog vlastitog očaja toliko zanemario našu najveću vrijednost, plod naše velike ljubavi. I tako, dani su prolazili, a ja sam nenamjerno ipak završio u Zagrebu. Ivo me svakodnevno posjećivao i polako smo gradili izvrstan odnos. Povjeravao mi je svoje poslovne probleme, a ja njemu svoju tugu. Tješili smo jedan drugog i već kad smo obojica pomislili da ću uskoro biti pušten kući, liječnici su došli sa užasnim vijestima. Nalazi su pokazivali da imam opaku bolest. U tom trenutku, u meni se probudila iznenadna želja za životom. Prizivao sam smrt sve dok mi nije došla tako blizu, a sad kad je već kucala na moja vrata, bio sam siguran da joj neću vlastitim rukama otvoriti vrata. Po svaku cijenu, zajedno sa sinom, odlučio sam se boriti. Liječnici su sinu preporučili izvrsnog specijalista u njemačkom gradu Müenchenu. Kad mi je predložio kako bi bilo najbolje da otputujemo, nisam se protivio. Pristao sam i prepustio se u liječnikove i Božje ruke. Znao sam da ne bih preživio takvu prometnu nesreću da nisam imao dobar razlog za život. Dok nisam postao bliskiji sa sinom, zapravo nisam znao koliko je on divan na svoj specifičan način. Uvijek sam ga doživljavao kao čudaka, a nekako je ispalo da je moj sin puno mudriji od mene. Pokazao se u trenucima kad sam to najmanje očekivao.
Otac je odlučio prodati kuću
Troškovi inozemne bolnice, baš kao i lijekovi, bili su iznimno visoki. Znao sam da je Ivo podigao kredit kako bi mi omogućio dolazak ovamo, ali isto tako bio sam svjestan da taj novac neće biti dovoljan. Nakon svega, i unatoč davnom protivljenju, sada mi je palo na pamet kako bih možda stvarno trebao prodati kuću i pomoći svome sinu. Smislio sam cijeli plan i čekao ga da mi dođe u posjet. Po izrazu njegovog lica vidio sam koliko je umoran. Tri mjeseca smo već bili u Müenchenu, a on je cijelo to vrijeme bio sa mnom. Uzeo je neplaćeni godišnji odmor i svakodnevno bio uz mene i na svoj šaljivi način pomagao mi da lakše podnesem strašne terapije kojima su me gotovo svakodnevno podvrgavali. - Sine, donio sam odluku. Želim prodati kuću. Nije pošteno da ti sam financiraš moje lijekove i liječnike. Nakon ovoga sigurno neću biti sposoban živjeti sam. Moram prodati kuću rekao sam mu. - Ni slučajno! Ta kuća tebi previše znači da bi je se sada samo tako riješio - odrješito je rekao. - Što će mi hladni zidovi? Ti ionako ne možeš ostaviti posao i preseliti se sa mnom. Poslušat ću tvoj davni prijedlog. Prodat ću kuću, a kad me puste iz bolnice, preseliti se k tebi. - Tata, ne brini se. Ja ću se pobrinuti da ne trebaš prodavati kuću. Ovdje sam si pronašao posao. Istina nije neki, ali zarađujem prilično dobro - iznenadio me svojim odgovorom. - Zar si dao otkaz u poduzeću gdje si prije radio? Ja te samo mučim - zabrinuo sam se. - Ne mučiš me i nisam dao otkaz. Ovo je samo privremeni posao. Uostalom, poludio bih da baš ništa ne radim, a i imat ću vremena da te svakodnevno mogu obilaziti - objasnio mi je. - Oprosti što zbog mene ispaštaš. Nikada ti nisam htio biti na teret. Tvoja mama i ja toliko smo se brinuli zbog tebe, a sada vidimo da je sva naša briga bila uzalud. Ti si sposoban, odgovoran i poduzetan čovjek. A, što radiš? Čime se ovdje baviš? - radoznalo sam ga upitao. - Posao nije neki, ali se dobro plaća. Ti o tome ne trebaš razmišljati. Nije mi teško. Za tebe sve rado činim. Tvoja je briga jedino da slušaš sve što ti liječnici kažu - odvratio je i nastavio se šaliti i smijati. Bez obzira na sve, Ivo se preda mnom uvijek trudio biti raspoložen i nasmijan. Divio sam se njegovoj hrabrosti i snazi, zbog njega otvarao oči i u trenucima kad sam se bio spreman predati. Često sam ga ispitivao kakav je taj njegov novi posao, ali nikada nisam dobio nikakav konkretan odgovor. Ivo je bio dovoljno mudar i uvijek bi nekako izbjegao odgovor i prebacio razgovor na drugu temu. Govorio sam mu da se ne treba sramiti posla kojeg radi, bez obzira što to bilo, a on je nehajno odmahivao rukom i namigivao mi. Pretpostavio sam da radi u nekom restoranu ili noćnom baru kao konobar, te ga zapravo nisam želio gnjaviti glupim pitanjima. Osim toga, bio sam mu beskrajno zahvalan na svemu što je činio za mene. Da nije bilo njega, zasigurno bih se već odavno pridružio supruzi. Prošlo je šest mjeseci, a ja sam još uvijek bio u Müenchenu. Nalazi su svakodnevno bivali sve bolji i za nekoliko dana liječnici su mi obećali otpustiti me. Bio sam presretan, a Ivo također. Bilo je kasno poslijepodne kad je moj sin napustio bolesničku sobu i otišao u iznajmljeni stan nedaleko bolnice. Vrata od sobe ostala su odškrinuta, a ispred sam začuo dva ženska glasa. - Ulrike, jesi li vidjela ovog muškarca koji je upravo izišao iz sobe? Što kažeš, kako ti se sviđa? - pitala je jedna veselim, nasmijanim, pa iako je nisam poznavao, raspoznao sam pomalo vragolasti ton glasa. Iako nije u redu prisluškivati tuđe razgovore, pozorno sam nastavio slušati. Kao i svakog oca, zanimalo me što žene misle o mome sinu, mome ponosu. - Naravno, to je gospodinov sin. Jako je ljubazan, kulturan i fin - odgovorio je drugi glas. - Ha, ha, ha! - glasno se nasmijala osoba koja je upitala je li zamijetila moga sina. - Što treba značiti taj smijeh? Gotovo svakodnevno razgovaram s gospodinom Ivom. I on i njegov otac su dragi ljudi i za razliku od mnogih koji ovamo dolaze, govore njemački. Tko god da ti je rekao nešto drugo, vjeruj mi, nije u pravu. Bila bih sretna kad bih imala takvog muža. Zgodan je i lijep, pravi naočit muškarac, a vidi se i da je obrazovan. Koketiram svaki puta kad dođe, ali on mi ne uzvraća. Sigurno ima suprugu - druga žena branila je mog Ivu.
On je zvijezda u porno filmovima
Dok sam ih tako slušao, bio sam zahvalan ženi koja ga je tako doživljavala. Prepoznao sam joj glas. Bila je to medicinska sestra koja se svakodnevno brinula o meni. Bila mi je jako draga, simpatična, a bila je i prilično lijepa. Sada kad sam čuo da joj se sviđa moj sin, shvatio sam da ne bih imao ništa protiv da mi ona bude snaha. Osmjehnuo sam se u sebi, ali i odlučio i sam na neki način pripomoći da Ivo na nju bolje obrati pažnju. Već sam u sebi smišljao plan. Drugi glas nisam poznavao, ali su me počele zanimati njezine riječi. Nisam mogao shvatiti kako i zašto bi netko imao nešto protiv mog jedinca, tim više što joj je ton glasa bio nekako čudan. - Ne znam ima li suprugu, ali jedno je sigurno: ima mnoštvo žena - odvratila je druga. - Kako ti to znaš i odakle ti takva informacija? Što podrazumijevaš pod "mnoštvom žena"? - On je porno zvijezda. Glumi u filmovima, znaš već kakvim. Moja susjeda je s njim glumila u filmu. Pokazala mi ga je. Ludo se zaljubila u njega. Njezin producent ga je slučajno sreo u noćnom baru i kad ga je vidio, ponudio mu je posao. Ivo se najprije nasmijao na takvu ponudu, ali je svejedno nekoliko dana kasnije potražio producenta i pristao. Susjeda kaže da su sve žene lude za njim. Osim što zajedno glume u porno filmovima, Ivo uopće ne obraća pažnju na nju. Očajna je. Kaže da je frajer i pol, a ja joj vjerujem na riječ. Takvi sigurno znaju zadovoljiti ženu. Eto, tako ti ja znam kakav je taj mladi gospodin - objasnila je cinički. Srce mi je kucalo kao ludo. Nisam mogao vjerovati ovome što sam čuo. Pokojna supruga i ja uvijek smo držali do visokih moralnih standarda. Nikada nisam ni pogledao takav film, a moj sin je očito bio glavna zvijezda. Čak ni kao muškarcu, a pogotovo ne kao ocu, to mi nije laskalo. Bio sam ljutit, povrijeđen, razočaran svime što sam čuo. Vjerovao sam da mi je sin mudar i sposoban, pošten i radišan, a ispalo je da snima najgore smeće i bavi se stvarima od kojih mi se dizala kosa na glavi. Došlo mi je da iskočim iz kreveta, potrčim za sinom i počupam mu svu kosu na glavi, ali osim što sam znao da mu je stan u blizini, nisam sam točno znao gdje i kako do tamo doći. Osim toga, nakon toliko liječenja bilo bi potpuno ludo da poput naivnog dječaka istrčim iz bolnice i ponašam se prema trenutnom nahođenju i raspoloženju. - Ne mogu vjerovati, a činio se tako pristojan i fin - čuo sam razočarenje u Ulrikinom glasu. - Što pristojnost ima s tim? Zar nisi rekla da ti se sviđa? Ovo mu je samo dodatni kompliment. Vidimo da je jep, zgodan, kažeš da je i pametan, a čujemo i da zna biti vatren u postelji. Koja bi žena mogla poželjeti bolji primjerak muškarca od ovog koji je upravo prošao ovim hodnikom? - Sviđa mi se, ali ne mogu si zamisliti život s takvim čovjekom tiho je rekla Ulrike. - Ne budi luckasta! Ne bih voljela znati koliko je zaradio tim ulogama. Vidiš da ocu plaća tolike silne bolničke troškove. Takve liječničke tretmane si ne mogu priuštiti ni liječnici koji ovdje rade i pristojno zarađuju. Barem bi uvijek bila sigurna da će ti muž lako zaraditi novac ako mu negdje zaškripi. Osim toga, posao je posao - opet se javila i nasmijala ova druga.
Moj sin je jako dobar čovjek
Riječi koje je upravo izrekla dotaknule su i moje moždane vijuge. Do tada mi to uopće nije palo na pamet. U meni se javilo silno kajanje zbog prvobitnog razmišljanja. Moje dijete je sebe ponižavalo da bi meni spasilo život. Nije mogao postojati uzvišeniji način da mi dokaže koliko me voli. Vidio sam po njemu da ne izgleda dobro, ali sam pretpostavljao da je to jer radi noću, u zadimljenim prostorijama. Sada mi je sve bilo puno jasnije, posebno zašto Ivo nije želio razgovarati o poslu kojim se bavio. Moj sin se stidio, a očito nije imao drugog izbora. Znao sam da su troškovi visoki, ali nikada nisam mogao ni približno naslutiti koliko. - Pst, pogledaj, vrata su odškrinuta. Mogao bi nas čuti njegov otac - začuo sam Ulrikin glas, a potom su se udaljile i otišle. Što su još razgovarale, nisam mogao čuti, ali više mi ni nije bilo važno. Sada sam znao koliko je snažna i beskrajna ljubav moga sina. Tijekom cijele večeri, ali i noći, nisam mogao usnuti. San mi naprosto nije dolazio na oči. Moje misli bile su uz mog jedinca. Ne znam što bih ja učinio da sam bio na njegovom mjestu, ali sigurno ne bih bio jak poput njega. Mislio bih na svoje dostojanstvo i možda prokockao priliku za pomoć čak i ako bih je imao. Što sam više razmišljao, više sam se divio svome sinu. Nisam mogao dočekati da napokon dođe k meni u posjet. Nisam mu planirao prigovarati, već se zahvaliti. Naravno, rijetko kada ispadne onako kako to čovjek planira i želi. Tako je bilo i ovom prilikom. Prije moga sina, u sobu je ušla medicinska sestra Ulrike i pozdravila me. Sjetio sam se njezinog jučerašnjeg razgovora i odlučio odmah stati u obranu moga sina. On je toliko žrtvovao za mene, bilo je u redu da i ja njemu pomognem sa svoje strane. - Gospođice Ulrike, malo mi je neugodno, ali ipak vam nešto moram priznati - započeo sam. - Slobodno recite - odvratila je ljubazno i nastavila mi davati tablete koje sam primao. - Jučer sam čuo vaš razgovor o mome sinu. Želim vam reći da je on jako dobar čovjek. Posao kojim se bavi, nije njegov izbor. Znate koliki su troškovi. Porno zvijezda je zato što mora plaćati moje liječenje i lijekove. Svakog puta prije nego krene na taj prokleti posao, popije pola tablete za smirenje. Mrzi taj posao, ali se ni toga ne ustručava samo da mi spasi život. Moj sin je veliki čovjek. Koliko bi lju di postupilo poput njega? Biste li vi prodali svoje tijelo da biste spasili majčino? - mudro sam upitao i gledao je pravo u oči. Ulrike se postidjela. - Žao mi je što ste čuli naš razgovor, oprostite. Nisam vas željela po vrijediti - ispričala se.
Uvijek bih sumnjala u njega
Ulrike, nemate se zašto ispričavati. Meni je drago da sam čuo vaš razgovor. Iz njega sam shvatio koliko vam je stalo do mog sina. On je diplomirani ekonomist. U Hrvatskoj radi u svojoj struci i njegovi šefovi ga jako cijene i poštuju. Nije oženjen, a siguran sam da se i vi njemu sviđate. On je zapravo povučen čovjek. Nikada nije sali jetao niti napadao žene. Uvjeravam vas da mu se i samome gadi ovo što mora raditi. Mislim da ga ne biste trebali zbog toga otpisati. Ne hvalim ga zato što je moj sin. Samo vam govorim istinu. Vas dvoje bili biste savršen par. Ako vam se moj sin stvarno sviđa, nemojte zbog moje bolesti i ovoga što čini kako bi me spasio, odbaciti priliku da budete sretni. On je čovjek koji može puno ponuditi pravoj ženi. - Možete li me razumjeti? Susrećem ga gotovo svaki dan. Pokušala sam biti draga, brižna, uređivala se samo kako bih se njemu svidjela. Uvijek je bio kulturan, ali to je sve. Nikada ničime nije pokazao da mu se sviđam, a onda sam čula da snima porno filmove. I ne samo da ih snima, on je glavna zvijezda. Uvijek je u društvu lijepih, zgodnih i privlačnih žena. Ja nemam tijelo manekenke, niti božansko lice s reklama. Mislim da me nikada nije zamijetio kao ženu. Uostalom, ne znam bih li se mogla nositi s tim njegovim poslom. Izjedala bi me ljubomora. Uvijek bih sumnjala da mi radi nešto iza leđa - govorila je najprije brišući pokoju suzu, a tada je nastavila jecati iz sveg glasa. Znao sam što znači biti zaljubljen, a i dovoljno sam živio kako bih znao kako se osjeća čovjek kad na njega ne obrati pažnju onaj, tko mu je najviše prirastao srcu. Ulrike mi se stvarno sviđala i bio sam odlučan učiniti sve, kako bi njih oboje bili sretni. Možda nije lijepo što sam se ja kao otac petljao u odnos dvoje mladih, ali bila je to takva prigoda kad jednostavno nisam mogao dopustiti da za koji dan otputujemo i ništa se ne dogodi. Pametni ljudi kažu, sudbina treba pomoć da se dogodi. - Ulrike, nemojte plakati. Vjerujete mi, stariji sam od vas, sve će biti dobro. Do koliko sati danas radite? Jeste li slobodni za večeru s mojim sinom? ozbiljno sam je upitao. Rekla mi je do koliko sati radi, pa kako je trebala završiti prije nego moj sin dođe, zamolio sam je da pričeka dok mi ne dođe u posjet. Naravno, učinila mi je tu uslugu, te smo oboje strpljivo čekali da se napokon kod mene pojavi i moj sin. Stigao je u isto vrijeme kao i uvijek.
Molim te sine, pozovi je na večeru
Sine, liječnik mi je danas rekao kako su nalazi dobri. Zadovoljan je mojim oporavkom i idući tjedan sigurno će me otpustiti. Zbog tebe sam preživio. Ti si mi spasio život. Uvijek ću ti biti beskrajno zahvalan na tome. Tvoju pažnju i ljubav nikada ti ničime neću moći nadoknaditi. Znam da si za mene učinio jako puno, ali imam još jednu malenu zamolbu. - Slobodno reci. Ne trebaš se ustručavati. Učinit ću sve što mogu - ohrabrio me. - Znam, ne volim zanovijetati. Nije mi drago što te pored svega još i time moram gnjaviti, ali naprosto ne mogu se vratiti kući, a da to ne učinim - namjerno sam oklijevao. - Tata, reci već jednom o čemu se radi. Nemoj se ustručavati - odvratio je Ivo. - Ne znam poznaješ li ti sestru Ulrike? Ima dugu, plavu kosu, koja joj je uvijek spletena u pletenicu, lijepe, plave oči? - polako sam izgovarao svaku riječ i promatrao mu lice. - Znam, mislim, znam o kome govoriš - odvratio je žurno, a obrazi su mu se zarumenjeli kao dječaku kad bi ga se uhvatilo da radi neku nepodopštinu. Srce mi je zaiskrio od sreće. Sada sam bio siguran da se nisam prevario. Nije mi morao reći, a da bih znao da mu se sviđa. - Sine, ta mlada djevojka mi je jako pomogla od prvog dana kada sam ovamo došao. Ne znam kako bih sve podnio da nije bilo nje. Uvijek je bila tako draga i dobra. Brisala mi je znoj sa čela, držala me za ruku kad su bolovi bili nepodnošljivi. Silno sam je zavolio s vremenom. Prirasla mi je srcu kao da je moja kći. Ja znam da je ona obavljala svoj posao i da je za to plaćena, ali plaćene su i druge medicinske sestre, a niti jedna nije bila poput nje. Uvijek bih jedva čekao da ona dođe u smjenu. Sada, prije nego što odem, želim joj se primjereno zahvaliti. Znaš da ovdje nije kao kod nas. Sestre ne smiju primati poklone, ni znakove pažnje. Unatoč tome, htio sam te zamoliti da je pozoveš na večeru i zahvališ joj se u moje ime. U njoj je toliko dobrote i to je najmanje što mogu napraviti poslije svih usluga, pomoći i ljubavi koju mi je pružila - govorio sam i dodao još nekoliko lijepih rečenica o Ulrike. - Misliš da će pristati? Ako ne smiju dobivati znakove pažnje, sumnjam da će prihvatiti večeru i to još sa mnom. Nisam joj ja bio pacijent, već ti, ali ako pristane, nema problema - rekao je, a u glasu mu je titrala nesigurnost. U trenutku sam pomislio kako je uopće moguće da se osoba poput njega bavi pornografijom. Bio je tako stidljiv kad su u pitanju bile žene. Bilo mi je važno to što je pristao. Znao sam da će se sve ostalo već polako dogoditi. - Sada ću ja pozvoniti. Ulrike radi i sigurno će ona doći - rekao sam smišljeno. Po našem planu i dogovoru, unatoč tome što joj je smjena već bila završila, u sobu je ušla sestra Ulrike. - Taman sam namjeravala krenuti kući. Smjena mi je gotova, ali za vas ću učiniti sve što treba. Jeste li dobro? Nešto vas boli? - upitala je upravo onako, kako sam joj predložio. - Ulrike, sa mnom je sve u redu. Toliko ste puno učinili za mene, a ja vam to nikada neću moći uzvratiti. Moj sin bi vam se rado zahvalio večerom ako ste slobodni i nemate ništa u planu? - Gospodine, to stvarno nije potrebno. Ja samo radim svoj posao - odvratila je stidljivo. - Ako ste slobodni, bit će mi čast odvesti vas na večeru ... - napokon se javio i moj sramežljivi sin.
Ljubav je između njih procvjetala
[caption id="attachment_1965" align="alignleft" width="300"]Moj sin je zvijezda filmova za odrasle Moj sin je zvijezda filmova za odrasle[/caption]I tako, dogovor je pao i još iste večeri Ivo je prekrasnu djevojku poveo na večeru. Bio sam sretan. Nešto u meni govorilo je da će ova večer završiti upravo onako, kako sam se nadao. Te noći zaspao sam sretan i s velikim očekivanjem. Jedva sam dočekao da svane i Ulrike dođe u svoju smjenu. Obećala je odmah me izvijestiti kako je protekla večer i kakav je bio moj sin. - Dobro jutro. Kako ste spavali? - veselo je zacvrkutala čim je zakoraknula u moju sobu. - Nemoj ti meni kako sam ja spavao! Reci mi što je bilo - po izrazu lica znao sam da je sve u redu. - Nije bilo ništa. Odveo me na prekrasnu večeru, u prekrasan restoran ... Ugodno smo pričali, lijepo objedovali, prošetali, a potom me dopratio kući - govorila je dok mi je mjerila temperaturu. - I? to je sve? Vidiš, rekao sam ti kako je on stidljiv. Nije na svog oca - ljutio sam se. - Pozvao me da se vidimo i večeras - rekla je sva ushićena, a meni je laknulo. Još mi je ispričala neke sitnice, a potom napustila sobu i posvetila se drugim pacijentima. Iako se još ništa konkretnog nije dogodilo, znao sam da će njihova srca pronaći put jedno do drugoga. I Ivo mi je istog dana priznao da mu je bilo ugodno i da ju je ponovno pozvao na večeru. - Ah, što je jedna večera za sve što ti je učinila? - pokušavao se pravdati preda mnom. U sebi sam se zadovoljno smješkao, a pogotovo idućeg jutra kad mi je Ulrike priznala da ju je poljubio. U tjedan dana njihova je veza napredovala jako dobro. Ivo joj je čak priznao što radi i čime se bavi da bi platio troškove bolničkog liječenja. Rekao joj je da će prestati čim ja iziđem i da više nikada nema namjeru baviti se takvim poslom. Oduševio ju je svojom iskrenošću. Dva srca sada su kucala jedno za drugo i ljubav je cvjetala. Bio sam ushićen. - Ulrike, želim te nešto zamoliti. Moj sin ne zna kako ja znam da je bio porno zvijezda. To sam čuo od tvoje prijateljice, ali s njim nikada nisam o tome razgovarao. Želim da i dalje ostane u tome uvjerenju kako ja ništa ne znam. Mislim da bi nam obojici bilo neugodno. Molim te da čuvaš moju tajnu - iskreno sam je zamolio i bio siguran da je neće odati. Onog dana kad sam napuštao bolnicu, moj sin Ivo je došao po mene u sobu i poljubio me u obraz. - Tata, znaš li što je ovo? - upitao je i pokazao na crvenu, baršunastu kutijicu koju je držao u ruci. Naravno da sam odmah znao, ali nisam mu namjeravao pokvariti iznenađenje. - Odakle bih mogao znati? Nadam se samo da nije neki lijek? - luckasto sam bubnuo i napravio čudan izraz lica.
Imam najboljeg sina i najbolju snahu
Zaprosit ću Ulrike - veselo je izjavio, a ja sam mu čestitao. Pričekali smo i nju, a kad je kleknuo i zaprosio je, suza radosnica krenula je niz moje lice. Bio sam najponosniji i najsretniji otac na svijetu. Znao sam da bi i moja pokojna supruga bila jednako ushićena i sretna zbog njih dvoje. Bili su prelijep par. Ulrike je prihvatila prsten i dva mjeseca kasnije došla za nama u Zagreb. Kako bih im barem malo pomogao, prodao sam svoju kuću i dobiveni novac dao sinu. U lijepom restoranu, u društvu pedesetak ljudi, proslavili smo njihov svadbeni pir. Porno karijeru svoga sina nikada nisam spomenuo, a tako će zauvijek i ostati. Dovoljno je što znam koliko je veliki čovjek. Uz najboljeg sina na svijetu, dobio sam i najbolju snahu. Ivo je prodao svoj stan i kupio veći. Naravno, u njemu se našla i sobica za mene. Bolest je iza mene, a Ulrike i Ivo redovno me vode na kontrole u Müenchen i u posjet prijateljima, to jest Ulrikinim roditeljima. I oni su, baš poput mene, zadovoljni kad vide kako se jako vole. Dok ih promatram, znam koji je razlog što sam preživio prometnu nezgodu - morao sam povezati dva srca koja su oduvijek čekala jedno na drugo i znam da mi supruga ne zamjera što više ne mogu svakodnevno posjećivati njezin grob. Sreća na zemlji rezervirana je za žive ljude, a nema mi dvoje dražih od sina i snahe.
Otiđi na odmor - savjetovala me je moja prijateljica Julija. Napravila sam grimasu. I sama sam bila svjesna da mi je odmor prijeko potreban. Bila sam iscrpljena u potpunosti, tužna, a u mojoj nutrini vladala je pustoš. - Ići ću i ja s tobom - rekla je što je mirnije mogla. Pogledala sam je sa zahvalnošću. Nitko nije bio toliko obazriv kao ona. Pazila je na mene, na moje osjećaje, pokušavala me je izvući iz ralja u kojima sam dobrovoljno bila, ali nije uspijevala. - A Norbert? - pogledala sam u nju očima punih suza. - Što sa njim? - Julia je planula. Pobogu, zašto bi on pošao sa tobom? - nije skrivala svoj bijes. S razlogom je bila bijesna. Obje smo znale istinu, čak i ja, njegova supruga. - Vara te na svakom koraku. Kada ćeš shvatiti da to nikada neće prestati - pogledala me je u oči i uhvatila me za ruku. S nevjericom je odmahivala glavom. - Ti si žena koju treba obožavati, koja zna uzvratiti ljubav. A što ti radiš? Voliš onog koji gazi po tvojoj ljubavi, koji te ponižava na najgori mogući način. Vjeruj mi, bolje će ti biti bez njega - Julija je rekla. Ona nije shvaćala koliko ga volim. Ništa mi nije bilo važno, osim činjenice da je uz mene i da se uvijek vraćao u moj dom, u moj krevet. - Bolji je pakao sa krajem, nego onaj kojemu se kraj ne nazire. Kako možeš sve to tolerirati? Pogledaj se - otišla je po ogledalo i donijela mi ga. - Ako vidiš ono što i ja, onda ćeš shvatiti moje riječi. Zabrinuta sam za tebe. Koliko god se trudila da budeš jaka, ti to nisi. Nitko ne bi mogao biti u tvojoj situaciji.
On je s tobom samo iz interesa
Pogledala sam u ogledalo. Promatrala sam svoj odraz. Imala sam trideset i pet godina, ali se one i nisu toliko vidjele na mojem licu. Da, bila je tu poneka borica, ali ništa što bi bilo zabrinjavajuće. Velike bademaste oči dominirale su na mojem licu. Kosa mi je bila bujna i tamna. Pune usne i porculanski ten davale su mi mlađi izgled. Tijelo mi je bilo vitko i oblikovano u teretani. Mnogo pažnje sam poklanjala svojem izgledu. Tijelo pamti način na koji se odnosimo prema njemu i jednog dana će nam sve vratiti. Ja se nisam htjela kajati kada bude prekasno. - Što vidiš? - upitala me je i zatim sama odgovorila: - Lijepu i njegovanu ženu, pametnu i nježnu. Ako to Norbert ne zna cijeniti, pronađi nekog tko će znati. On je s tobom samo iz interesa. Oduzmi mu kartice, ne daj mu novac, pa ćeš na taj način shvatiti tko je on i koliko je velika njegova ljubav. Odložila sam ogledalo. Uzdahnula sam. Svega sam ja bila svjesna, ali protiv srca nisam mogla. - Idemo li na odmor? - upitala me. - Posao ... - pokušala sam pronaći izgovor, ali je ona odmahnula rukom. - Neće propasti. Pomoći će ti otac. Zaslužila si odmor. Potreban ti je, a to je ono što trebaš shvatiti. Nemoj odugovlačiti. Treba ti mir, samoća i mjesto gdje ćeš biti daleko od svega, od svakodnevnice koja uzima svoj danak. Moram ići. Razmisli o svemu - molila me. Naravno, Julija je imala pravo. Sve što je rekla, bilo je istinito. I ja sam to znala, ali srce, moje prokleto srce kao da se odvojilo od tijela i ništa nije slušalo. Julija je imala pravo. Trebala sam se trgnuti, ali kako? Norberta sam voljela slijepo, voljela sam ga više od ičega na svijetu. Bio mi je potreban poput zraka kojeg udišem.
Željela ga je baš svaka žena
Provesti odmor bez njega, činilo mi se nezamislivim. Da ga ne vidim nekoliko dana ili tjdana? Odmahnula sam glavom. Srce to nikako nije moglo prihvatiti. Bolje je dobivati i mrvice, nego ništa. To je bilo moje opravdanje. Ja sam najbolje znala koliko su me boljele Norbertove prijevare. Srce mi je krvarilo neprestano. Iz zagrljaja druge žene dolazio je u moj, ali je ipak dolazio. Sve dok se vraćao, sve sam bila u stanju pretrpjeti. Svi su mi pokušavali otvoriti oči, ali su one bile širom otvorene. To je bilo ono najgore. Sve sam znala, svega sam bila svjesna, ali i nemoćna da bilo što poduzmem. Bojala sam se života bez njega, a život s njim bio je pravi pakao. Julija je imala pravo. Bila sam na kraju snage. Izgubila sam polet, volju za poslom i svime. Da odem na odmor? Trebala sam, morala sam. Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Ustala sam. Ljutito sam ih obrisala. Za sebe nisam mislila da sam slaba žena, jer to nisam bila, osim ako zanemarim slabost koju sam osjećala prema Norbertu. Krenula sam u svoju sobu. Tu sam doživjela mnogo fascinantnih večeri, mnogo sreće ali i tuge. Ta ista tuga bila je sve naglašenija. Prošlo je vrijeme u kojem sam mislila da će se Norbert promijeniti. To se nije dogodilo i nikada i neće. Njegovo bezočno varanje sve više je uzimalo maha. [caption id="attachment_1971" align="alignleft" width="300"]Varao me na svakom koraku Varao me na svakom koraku[/caption]Sjela sam na krevet. Uzela sam njegovu sliku. Mogla sam godinama ostati u tom položaju i promatrati to savršeno lijepo lice. Da, to je bila najblaža riječ koju sam mogla upotrijebiti. Norbert je bio toliko lijep da ga je svaka žena željela, a to i jest bio moj pakao. A pošto su žene bile njegova slabost, on nikada ne bi propustio priliku da uzme ono što mu se nudilo. Tamna kosa bila je valovita, ali i tako podatna kad bih svojim prstima prolazila kroz nju. Velike plave oči bile su obrubljene dugim trepavicama. Ravan nos, pune usne, jaka i odlučna brada, sve to činilo je nevjerojatan sklad, harmoniju koja je ostavljala bez daha. Nitko nije trebao biti toliko lijep, zaključila sam. Ruke su mi drhtale. Odmaknula sam sliku od sebe. Na njoj se nije vidjelo njegovo mišićavo tijelo, niti bezizražajnost njegovih plavih očiju. Ako nam Bog nečega da u izobilju, u nečem drugom nas zakine, a Norberta je očito lišio suosjećanja, ljubavi, lišio ga je svega onog što je jednog muškarca činilo poželjnim čovjekom, ako ne uzmemo u obzir samo fizički izgled. Sjetila sam se vremena kada sam ga upoznala. Bilo je to prije ravno pet godina.
Odlučila sam otići na odmor sama
Vjenčali smo se samo nekoliko tjedana nakon prvog susreta. U početku mi se činilo kao da živim najljepše svoje snove, no kako je vrijeme odmicalo, uviđala sam da se dio tih mojih snova jednostavno rasplinuo. Norbet je želio samo novac, novac i novac, a jako dobro je znao i način na koji će ga dobiti. Imala sam ga toliko da ga nisam mogla potrošiti cijeli život. Obasipala sam ga njime, učila sam ga manirima visokog društva. Bio je jako dobar učenik. Vrlo brzo je savladao sve i shvatio sve prednosti koje mu je novac donosio. Uz novac idu i žene, mada sam bila sigurna da bi i bez njega polučio zavidan uspjeh. Trgnula sam se kada sam čula da su se vrata otvorila. Znala sam da je Norbert. Ušao je u sobu i samo me okrznuo pogledom. Ni jedne riječi nije prozborio. Otišao je u kupaonicu i ondje se zadržao gotovo sat vremena. Za to vrijeme ja sam pokušavala dobiti bitku nad svojim srcem. I dobila sam jednu, barem malenu. Odlučila sam otići na odmor, ali prije toga sam imala namjeru zablokirati sve Norbertove kartice. To neće biti nikakav problem. Samo ću obustaviti redovne uplate, i to je sve. Da, na taj način ću njegove osjećaje staviti na kušnju. Bilo bi to kockanje sa srećom, ali više nisam imala izbora. Ili će me cijeniti kao svoju suprugu, kao ženu, ili ćemo otići svatko na svoju stranu. Druge mogućnosti nije bilo. On mi je uvelike olakšao. Prošao je pored mene kao da ne postojim, a i te kako je znao biti laskav kada je trebalo položiti novac na njegov račun. Više to neću činiti. Neka sam zaradi novac, pa će ga pažljivije trošiti. Ustala sam i izišla iz stana. Otišla sam u šetnju. Dan je bio hladan, led kao da je prodirao do same srži mojeg bića. Beč sam voljela oduvijek, smatrala sam ga svojim gradom. Rođena sam u njemu, tu sam odrasla, u tom gradu su se i moji roditelji i obogatili. Bili su to vrijedni ljudi, skromni, i nikako nisu zaslužili da netko poput Norberta rasipa ono što su oni teškom mukom stekli. Činilo mi se da prolazim najgore razdoblje u svojem životu. Kako sam mogla tako nisko pasti? Plaćala sam Norbertu da živi sa mnom, jer se to moglo protumačiti na taj način. Ako mu uskratim novac, kakva će biti njegova reakcija? Ostavit će me. Sama ta pomisao bila je dovoljna da premrem od straha. Pronaći će neku drugu žrtvu, a ja nisam znala bih li to mogla podnijeti. U stan sam se vratila potpuno promrzla. Norberta nije bilo. Ništa drugo nisam ni očekivala. Njegova skinuta odjeća bila je pažljivo posložena. Na nju je uvijek pazio na zavidan način. Naravno, kad se uzme u obzir gdje je odrastao, ono materijalno je cijenio i stavljao ispred svega. Naučio se snalaziti tijekom djetinjstva, brinuti se sam za sebe, i to je sve više dolazilo do izražaja. On je samom sebi bio na prvom mjestu. Njegove želje su bile iznad želja svih ostalih. Rođen je da bi ugađao samo sebi. Na taj način je živio. Što sam ja za njega bila? Osoba koja mu je omogućila život o kakvom je sanjao. Gdje sam se ja nalazila u svemu tome? Negdje u sjeni, a imala sam namjeru iz te sjene izići. Glava me je počela boljeti. Svi oko mene su se bojali za mene. Moja ovisnost o Norbertu uzela je previše maha. Bila je to najgora ovisnost, ona koje ću se teško riješiti. Pola sata kasnije, ležala sam u krevetu. Nisam mogla ni oka sklopiti. Zamišljala sam Norberta u zagrljaju druge žene. U meni je gorjela vatra, bolje rečeno, u meni je bio vulkan čija je lava razarala moje tijelo i moj um. Nekada samouvjerena mlada žena, pretvorila se u jadnicu koja je skupljala mrvice koje bi ostale iza tih silnih žena koje je on imao. U idućih nekoliko dana napravila sam sve što sam planirala. Obustavila sam uplate na Norbertov račun i čekala trenutak kada će mu ponestati novca. Za tri dana sam planirala otputovati, a Norbertu ništa nisam rekla o tome. Sve mi je postalo jasno kada je Norbert ušao u stan poput tajfuna. - Što je? - upitala sam ga.
Nisam mu htjela dati karticu
Nije mi se obraćao danima. Ponašao se kao da mu smetam. Bila sam radoznala i zanimala me je njegova reakcija u trenutku kada sazna istinu. Ja sam gledala u već iskaljen bijes, u to nisam nimalo sumnjala. - Zašto mi je kartica odbijena? - unio mi se u lice. - Molim!? - nevino sam ga pogledala. - Odbijena je. Trebam nešto novca - rekao je ljutito. Ugrizla sam se za usnu. Uzela sam si vremena da se smirim i da ne napravim glupost, da ne popustim kao i svaki put do sada. Klečala bih na koljenima i molila bih ga da ostane uz mene tu večer, ali sam znala da on to neće učiniti. - Nemam ga - rekla sam što sam mirnije mogla. U meni je sve ključalo. Situacija u kojoj sam se nalazila, za mene je bila potpuno nepoznata. Nisam znala kako će Norbert reagirati i na neki način sam se bojala. Što ako me napusti? Što ako ...? Postavljala sam sebi bezbroj pitanja, a to je samo pojačavalo moj strah koji je ionako bio prevelik. Ljubav bi nas trebala obogatiti, oplemeniti, a mene je moja uništavala. Da barem toga nisam bila svjesna, nekako bi mi bilo lakše, ali jesam, na moju žalost. - Daj mi svoju karticu - nastavio je panično. Odmahnula sam glavom. - Ne dam ti je - rekla sam odlučno. - Ne želim ti je dati. Dosta je bilo. Neću više financirati tvoje avanture, hotelske sobe i poklone za ljubavnice. U braku si, Norberte. Ponašaj se tako. Ako ćeš novac trošiti na druge, onda ga i zaradi - nisam se dala odgovoriti. - Što? - njegov glas je zagrmio. Iz očiju su mu sijevale munje. Znao je da će od mene dobiti sve što poželi, pa ga je moje prvo odbijanje očito ostavilo bez riječi. Vidjela sam šok na njegovom licu. Nakon što se uspio pribrati, kod njega je nastupila nevjerojatna preobrazba na kojoj bi mu mogao zavidjeti svaki glumac. - Ljubavi - prišao mi je nježno. Gledao me je kao da sam jedina žena na svijetu, žena koja postoji samo da bi joj se on divio. Nisam se dala zavarati. Sve ono što je on meni nudio, bila je laž. Tako je bilo i kada su ostale žene u pitanju. Samo je uzimao ono što mu je trebalo i odlazio bez okretanja.
Ti znaš da ja tebe volim
On je bio takav, no ja sam se pretvorila u nešto meni potpuno strano i nerazumljivo. Od sretne djevojke, pretvorila sam se u isfrustriranu i nesigurnu ženu, onu koja je robovala ljubavlju koja je bila jednostrana i koja me nije činila sretnom. - Ti znaš da ja samo tebe volim. Nije istina da te varam. Volim izlaske - petljao je. - Ti po cijele dane radiš, usamljen sam - bezočno me je lagao. - Zašto i ti ne bi počeo raditi? - upitala sam ga. - Rado bih, ali ... - baš me je zanimalo kakav će izgovor upotrijebiti. - Već sutra možeš početi sa mnom - trudila sam se da ne pokažem sve ono što se događalo u mojoj nutrini. - Želim živjeti - Norbert je rekao. - I ja - prišla sam mu bliže. Osmjehnula sam se. Ovo je bio prvi put da sam osjećala snagu u našoj vezi. Inače sam ja uvijek bila ta koja je samo slušala i ispunjavala njegove želje. Trebala sam biti oprezna da ga ne izgubim. Smišljala sam način da svi budu zadovoljni, ali taj način nije postojao. - Sutra ću ti uplatiti nešto novca. To ti mora potrajati mjesec dana. I to je sve - rekla sam što sam mirnije mogla. - Ja odlazim na odmor. Neće me biti neko vrijeme - samo sam ga obavijestila o svojim planovima, iako sam bila sigurna da mu neću nedostajati. Gledala sam ga kako stoji ispred mene, kako se rasipa svojim šarmom i kako želi doći o svojeg cilja pod bilo koju cijenu. Kad bih otklonila njegov izgled, ne bi mu ostalo ništa. - Sada idem - slegnula sam ramenima. Nije tu večer ostao kod kuće. Iako nije imao novca, izgubio se uz izgovor da ga zatvoreni prostor guši. Ostala sam sama sa svojim mislima. Kad sam malo bolje razmislila, sama sam bila sve protekle godine. Jedino društvo činile su mi patnja i tuga. Sa Julijom sam otišla na odmor. Njoj nisam priznala da je dio mojeg srca ostao uz Norberta. Iako se ona trudila da sudjelujem u razgovoru, bila sam odsutna duhom. Neprestano sam mislila na Norberta. Nedostajao mi je. Srce mi se kidalo od svih onih osjećaja koji su harali u meni. Bilo mi je jasno da se nalazim na prekretnici i da će moji idući koraci odlučiti o mojoj sudbini. Što sam mogla učiniti da se Norbert promijeni? Bojala sam se da me odgovor na to pitanje nikako ne bi mogao zadovoljiti. Ako ga ja odbacim, ako mu uskratim novac, pronaći će neku drugu i to će biti kraj. - Ne trebam te pitati o čemu razmišljaš - lice joj se pretvorilo u grimasu koju nisam znala opisati ni na koji način. U jednom trenutku sam imala dojam da je ljutita, u drugom da me osuđuje, a u trećem je vrvjela od želje da mi pomogne i da mi olakša teške trenutke. Pokušala mi je pomoći tako što će utjecati na moju odluku. Kakva god ona bila, čak i ako budem griješila, ona me nikada neće osuđivati, kao što su to neki činili. Sa roditeljima sam imala bezbroj svađa upravo zbog Norberta. Nisu ga voljeli, niti su bili spremni glumiti da je istina drugačija. - Što da radim? - upitala sam Juliju. - Norbert će me napustiti. Kad nestane novca, nestat će i posljednja veza koja nas je povezivala. Doista nemam namjeru griješiti kao do sada - priznala sam joj. Julia se osmjehnula. Lice joj se u potpunosti promijenilo. Odmahnula je glavom. - Ti si posebna žena. Treba ti netko tko će te voljeti i tko zna cijeniti sve ono što ti imaš. Što će biti kada Norbert ne bude više lijep? Ono najljepše dao je drugim ženama. Ne znam, ali ja to ne bih mogla podnositi. Ljubav donosi i svojevrsnu posesivnost, a on je osjeća samo prema novcu. Ne voli te. Znam da to užasno zvuči, ali je to istina. On voli samo život koji si mu ti pružila, voli novac i moć koju ima, a što si mu ti? Ona koja čeka da on dođe iz zagrljaja druge žene. Doživljava te kao bankomat, i to onaj koji samo dijeli novac bez obaveze. Zašto mu to dozvoljavaš? - upitala me je.
Svi su mi željeli otvoriti oči
Volim ga - bio je jedini odgovor koji je sve objašnjavao. Nitko, pa čak ni ona nije znala kroz kliki pakao sam prolazila. Taj pakao nije imao kraja. Uništavao me je na sve moguće načine. Pretvorila sam se u svoju sjenu. I sama sam bila svjesna da Norbert ne može voljeti samo jednu ženu. Umjesto srca, on je imao kalkulator. Svoju ljepotu je znao iskoristiti, unovčiti i sve je išlo samo njemu u prilog. Nikada me nije pitao kako se ja osjećam, niti sam se ikada osjećala voljenom. Trebala sam ga ostaviti, ali kako? Na koji način? Što ću bez njega? Nerado sam samoj sebi priznala da bih ga radije dijelila sa drugim ženama, nego ga zauvijek izgubila. Zašto nas ljubav može pretvoriti u neprepoznatljive jadnike? Imala sam bezbroj ponuda za brak, imala sam muškarce koji su me obožavali, a ja sam izabrala onog koji me je uništavao. - Postojao je život i prije njega. To mora prestati. Uništit ćeš samu sebe - Julia je rekla. - Dobrim dijelom si to već i učinila. Kad bih ti mogla dati svoje oči da kroz njih vidiš sebe, mislim da bi se sažalijevala do beskraja. Svi oni koji te vole, govore ti jedno te isto. Molim te, barem razmisli o mojim riječima - uhvatila me je za ruku. Imala sam njenu potporu. Znala sam da se na nju mogu osloniti u svakom trenutku. Na odmoru sam bila dva tjedna. Više nisam mogla izdržati. Za to vrijeme, Norbert me nijednom nije nazvao. Njegovo ponašanje je potvrdilo moje slutnje. Nisam mu nedostajala, a možda nije ni primijetio da me nema. O svemu sam podrobno razmislila, ali nikakvu odluku nisam mogla donijeti. Dio mene je želio jedno, drugi dio nešto drugo, i ta bitka je trajala bez prestanka. Kad sam se vratila, Norbert nije bio kod kuće. Nisam to ni očekivala. Stan je bio u potpunom kaosu. Naravno, otkazala sam čistačici na neko vrijeme, a u tom trenutku sam požalila zbog toga. Dio moje odjeće bio je svuda po stanu. Nemoguće ... Ono najgore se i ostvarilo. Norbert je u moj stan dovodio žene. Bilo je bezbroj dokaza da je to istina. Osjetila sam mučninu. Sjela sam. Trebala mi je čaša vode da se priberem, iako sam znala da ni ona neće imati nikakav učinak. Što se još trebalo dogoditi da progledam, da vidim ono što je tako očito? Nije imao nimalo poštovanja prema meni. Nisam mu dala novac za hotel, pa je moj stan iskoristio za tu svrhu. Mislio je da se još neću vratiti, a sumnjala sam da bi bilo što poduzeo čak i da je to znao. Skupila sam odjeću i bacila je u kantu za otpatke. Nije me bilo briga koliko sam novca dala za nju. Ni pod koju cijenu je ne bih više nosila. Mrzila sam sebe zbog situacije u kojoj sam se nalazila. Dobro mi je Julija rekla. Njegovo će ponašanje uzimati maha i postajat će sve gore i gore. U samom početku se nisam snašla, nisam srezala ono što sam trebala, pa makar ga izgubila. Pokušala sam očistiti stan koliko je to bilo moguće u stanju u kojem sam se nalazila. Većinu onog što je bilo van ormara sam bacala. Suze su mi tekle niz lice. Otišla sam prema baru i otvorila bocu vina. Trebalo mi je nešto što će me umiriti ili mi dati snagu da sve ovo izdržim. Nakon pola popijene boce, krenula sam prema ormaru u kojem su se nalazile Norbertove stvari. Počela sam ih bacati na hrpu. Ne, neće biti onako kako je on mislio da hoće. Do kraja je moralo doći. Mogla sam patiti ostatak života i voljeti ga sve do svoje smrti, ali ovo više nisam smjela dozvoliti. Ili će se promijeniti, ili će otići, a znala sam na što će se on odlučiti. Vadeći njegovu odjeću, kao da sam se opraštala od prošlosti, od svega onog što me je povezivalo s njim. Bilo je tu pregršt lijepih uspomena, nekoliko ulazaka u raj, ali je pakao bio toliko naglašen da sam se na taj pakao počela navikavati, a to mi moj ponos, ili posljednje mrvice ponosa nije dozvoljavao. Brak nisam spasiti mogla. Njegovu ljubav nisam mogla zadržati, jer je nikada nisam ni imala. Bila je to poražavajuća istina, ona koju sam jednom morala priznati samoj sebi. Došlo je to vrijeme.
Zamrzila sam sebe zbog svega
Norbert je došao pred samo jutro. Ja sam još uvijek stajala u dnevnoj sobi. Čaša vina mi se nalazila u ruci. Ustala sam. Zanijela sam se. - Pijana si - Norbert je rekao umjesto pozdrava. - Nisi mi ostavila ništa novca - odmah je počeo sa optužbama. Slegnula sam ramenima. Promatrala sam ga. Alkohol je naglasio moju slabost, ali i snagu. U tom stanju sam bila spremna učiniti ono što trijezna ne bih mogla. - Tvoje stvari su ondje - pokazala sam prema hrpi koja je bila razbacana po podu. - Zašto? - pogledao me je sa neodređenim izrazom lica. - Zato jer ćeš se odseliti od mene. Ovaj brak postoji samo na papiru. Supruga sam ti jednom mjesečno kada je vođenje ljubavi u pitanju, ali i svaki dan kada ti je potreban novac. Prelazila sam preko svega. Varao si me bezočno. Nekad sam bila predmet divljenja, a sada sam sažaljenja. Trebam vratiti ugled koji sam nekad mala. Dala sam ti sve lijepo što sam imala, a ti meni? - unijela sam mu se u lice. Norbert me je promatrao sa visine. - Ne znaš što govoriš - rekao je hladno. - Znam - prkosno sam rekla. - Znam da ne znaš jer nemaš srca. Znam i to po prvi put. Volim te. Možda ću te voljeti sve do svoje smrti. No to i nije toliko važno. Važan je način na koji si se prema meni ponašao. Zašto? - upitala sam ga. - Što to druge žene imaju, a ja nemam? - Druge žene nisu važne. Ti si moja supruga - pokušao me je zagrliti, ali sam se odmaknula od njega. Dolazila sam u iskušenje da vrištim, da noktima unakazim njegovo prelijepo lice iza kojeg se krila samo bezdušnost. No ništa od toga nisam učinila. Sjela sam. Klonula sam. Zatvorila sam oči. Samo sam željela da me zagrli, razuvjeri, da mi obeća da će se promijeniti, a on to očito nije imao namjeru. Njegov jadan pokušaj zagrljaja bio mi je mučan. Samo se ponašao onako kako je mislio da bi trebao. Nije bilo iskrenosti u njegovim postupcima, nije bilo ničeg osim želje da se bori za lagodan život na koji je navikao. - Supruga? - podrugljivo sam ga upitala. Bila sam mu sve a najmanje ono što je on govorio. Supruga je žena koju netko odabere da bi sa njom proveo ostatak života, žena prema kojoj se treba odnositi sa poštovanjem, žena koju treba voljeti i pružati joj ljubav, a on ništa od toga nije učinio. Umjesto mene, ljubio je druge žene. Mojim novcem je plaćao svoje užitke. Mrzila sam ga u tom trenutku, a već u drugom voljela. Ni sa sobom nisam mogla raščistiti neke stvari, a kako ću sa njim?
Druge žene nisu mi uopće važne
Roditelji me nisu učili da bude podložna. Radili su na mojem samopouzdanju, njegovali su ga tijekom cijelog života. A što sam ja učinila? Što je moje srce učinilo? Izdala sam sve oko sebe, pa čak i samu sebe. Brak sam zamišljala sasvim drugačije. Još uvijek se nisam bila spremna odreći snova. Umjesto uzajamne ljubavi, s jedne strane se doista nalazila ljubav, a sa druge ravnodušnost, osoba koja nije bila u stanju voljeti nikoga osim samog sebe. - Bože! - zavapila sam. Trebala sam snagu koju nisam imala. Trebala sam pamet koja je bila potisnuta osjećajima. Trebala sam se pomiriti sa onim neminovnim, ali kako? Na koji način? - Znaš, Norberte, vrlo su rijetki trenutci u kojima sam se osjećala kao supruga. Tebi je važan samo novac. Ništa osim njega tebi nije važno. Želim razvod! - viknula sam iz sve snage. Norbert me je gledao kao da sam sišla sa uma. Na neki način, je i bila istina. Voljela sam ga. Dok sam izgovarala "razvod" sve u meni kao da je počeo odumirati. Nijedna stanica mojeg srca to nije željela, ali um jest. - Ne znaš što govoriš. Odmori se, prespavaj i sutra ćemo razgovarati - rekao je. Uzeo me je u naručje i odnio prema krevetu. Legao je uz mene, držeći me u zagrljaju. Znala sam, osjećala sam da je to posljednji put. Udisala sam miris njegovog tijela, uživala sam u njegovoj toplini, u disanju koje mi je toliko nedostajalo sve one noći koje sam provela sama. Ne sjećam se kada sam zaspala. Buđenje je bilo mnogo manje lijepo od tonjenja u san. Norbert je spavao poput djeteta. Bio je miran kao da mu je savjest čista poput gorskog izvora. Ustala sam što sam tiše mogla. Sjećala sam se svega što sam prethodne večeri izgovorila. I dalje sam mislila da je razvod jedino rješenje. Drugo nije dolazilo u obzir. Skuhala sam kavu i popila je. Glava me je toliko boljela da sam posegnula za tabletom, što sam rijetko činila. Trezveno sam razmislila o svemu. Trebala sam nešto što će me pokrenuti. To što sam bila ponižena i što je moj ponos uništen, kao da nije bilo dovoljno. Je li moglo biti gore? Moje prešućivanje on je shvatio kao odobravanje, a nije znao koliko mi je teško. Nije ni pokušao saznati. Nije ga zanimalo. I Norbert je ustao. Samo me je ovlaš pogledao. - Rekao si da ćemo razgovarati - odmah sam rekla. - Rekao bih bilo što samo da te smirim - ljutito je uzvratio. - Ne volim scene - ulio je sebi kavu. - Ni ja ne volim druge žene, ali tebe sam dijelila sa njima. Razvod je jedino rješenje. Imaš tjedan dana da se iseliš, da se snađeš - boja mojeg glasa i meni samoj je bila potpuno strana. Norbert je sjeo nasuprot mene. Nije pridavao važnost mojim riječima, barem ne onakvu kakvu sam očekivala. - Ostajemo u braku. Promijenit ću se - obećao mi je. Naravno, nasjela sam na njegovu slatkorječivost. Nekoliko dana sve je bilo u redu, a onda je opet počeo po starom. Dokle je moglo ići to poniženje? Sama sam bila kriva za njega. Nikako nisam shvaćala istinu, barem ne na način na koji sam trebala. Otišla sam kod odvjetnika i podnijela zahtjev za razvod. Više nisam mogla podnositi sve ono što je radio. Kad sam ga obavijestila o tome, ljutito me odgurnuo. - Što si ti umišljaš? - upitao me je. Vidjela sam mnoga njegova lica, ali me je ipak uspio iznenaditi jednim novim, onim koje je bilo okrutno koliko i svi njegovi postupci. - Zašto misliš da si mi važna toliko da bih se zbog tebe promijenio? Nisi. Volio sam samo tvoj novac, život koji si mi pružala. Žena koja želi imati uz sebe nekog poput mene, to treba i platiti. Nismo se vjenčali zbog ljubavi. To ti je od početka trebalo biti jasno. Ti si meni dala ono što mi je bilo potrebno, ja tebi također. Sa nevjericom sam odmahivala glavom. Dao mi je poniženje, sramotu i sažaljenje koje sam vidjela u pogledima ljudi koji su me okruživali. To mi doista nije bilo potrebno. On je rekao jasnu definiciju našeg braka, a ona se uvelike razlikovala od moje. Spojilo se nespojivo. A kada se to dogodi, onda to ne može trajati. - Da bi me se riješila, trebat ćeš platiti - rekao je nadmoćno. Podrugljivo sam ga pogledala. - Novac nećeš dobiti. Niti jedan novčić nećeš vidjeti od mene! Ako te ne otjeraju moje riječi, hoće moji postupci. Preplaćen si u svakom pogledu. - Ovo nije kraj - Norbert je rekao. - Za mene jest - slagala sam. Znala sam da me čeka pakao, da me čekaju godine tuge, boli i nade da će moje srce biti zaliječeno. Jednom ću ga sigurno preboljeti, učinit ću da se to dogodi. Nisam mu mogla dopustiti da me i dalje uništava. Razvod je bio dug i mučan. Iz mene je izvukao i posljednji atom snage. Kad je sve bilo gotovo, uzela sam nekoliko dana slobodnih, i samo sam ležala, tupo zureći u neodredenu točku. Trebala sam se trgnuti i početi ponovno živjeti, ali nisam mogla. Srce mi je krvarilo. Više se nisam imala čemu nadati. Za mene život kao da je stao. Norbert nije dobio ni novčića. Nije mi to pričinjavalo nikakvo zadovoljstvo. Samo sam osjećala okus pobjede, koliko god da je on malen bio. Trebalo mi je nekoliko tjedana da shvatim da je gotovo. Koračala sam naprijed, ali je moje srce ostalo u prošlosti. Nisam imala snage vratiti se po njega. Jednom ću to učiniti, ako budem imala razloga za to. Počela sam se navikavati na život bez Norberta. U početku to nije bilo nimalo lako, a kasnije ... Iako sam ga voljela i dalje, vrijeme kao da me je naučilo kako da se nosim sa svom tom silnom ljubavlju koja je još uvijek bila u meni. U mojem životu nije bilo previše sreće, ali ni tuge. Jednom se možda i to promijeni. Možda pronađem novu ljubav i muškarca koji će znati cijeniti ono što dobije, ali mi se nikuda ne žuri. Posvetit ću se najprije obnovi svojeg duha i zaliječenju srca, a sve ostalo doći će onako kako nam sudbina namijeni.
Gledalište u prekrasnoj frankfurtskoj dvorani bilo je prepuno. Mnoštvo ljudi željnih zabave i uzbuđenja okupilo se kako bi gledalo i navijalo za svoju favoritkinju. Voditelj programa glasno je predstavljao moju suparnicu Hexe. Poznavala sam je samo po pričama i čuvenju. Govorili su da joj nadimak "Vještica" potpuno odgovara uz ono što čini u ringu. Vidjela sam nekoliko snimaka njezinih borbi i moram priznati da me je zadivilo sve viđeno. Čovjek nije znao je li vještija rukama ili nogama. Bila je okretna, spretna, a trener me upozorio da ima neko šesto čulo i točno zna kamo je protivnik namjerava udariti. Prije udarca vješto se izmakne, a potom bira udarac kojim dotuče protivnika. Ne mogu reći da me nije bilo strah. Uvijek sam se poput malene, nemoćne djevojčice bojala prije ulaska u ring. Srce bi mi kucalo kao ludo, ruke se preznojavale, a noge drhtale da bih na njima jedva uspijevala stajati. Sada, dok sam Hexe promatrala kako samouvjereno izlazi i klanja se svojoj publici, srce mi je skočilo u pete. Bila sam sigurna da moja borba ne može biti ravnopravna njezinoj. - Ubit će me. Hexe će me ubiti. Više nikada neću ugledati novi dan - prošaputala sam treneru. - Ana, ovo ti nije prvi puta da ulaziš u ring. Do sada si se već trebala naviknuti. U trenutku kad te uhvati strah, sjeti se da ovom borbom možeš zaraditi toliko, koliko nisi sve zajedno do sada. - Lako je tebi govoriti. Nećeš ti pasti u njezine šake. Samljet će me - otelo mi se nehotice, unatoč tome što sam znala da moj trener Andy ne voli kad razmišljam i govorim o porazu. - Ana, ako se tebi slučajno nešto dogodi, a ja sam siguran da neće, tvoja će obitelj dobiti novac. Vjeruj mi, neću im uzeti ono što tebi pripada. Ti si rođena pobjednica. Ovoga puta i ja mogu puno izgubiti. U ovu sam borbu uložio sve što sam imao. Ana, ti si pobjednica meča. Vjeruj u sebe. - Andy, bojim se. Dala bih sve na svijetu kad bih mogla odustati - promucala sam na jedvite jade. - Ti znaš da su ovo nelegalne borbe, baš kao što znaš koliko novca možeš dobiti nakon pobjede. Nitko ti ništa ne garantira. Ostala si kod mene, pristala na rizik i sada daj sve od sebe - hrabrio me. - Iz male države s jednim od najljepših mora na svijetu, dolazi nam Ana! - začula sam glas najavljivača. U tom sam trenutku bila sigurna da više nema uzmaka. Upetljala sam se s ljudima iz podzemlja, dala obećanje i sada sam bila prepuštena sama sebi i svome boksu.
Prišla mi je i borba je krenula
Trener mi je taman zamotao bandaže zavoje kojima se oblaže šaka kako bi se učvrstile kosti i spriječile ozljede prilikom udaranja. Navukla sam rukavice i još jednom u glavi prošla cjelokupni plan zadnjeg treninga. Bez obzira na plan, znala sam da mi je osnovni cilj zadati joj što više udaraca u dijelove tijela iznad pojasa, a istovremeno izbjeći njezine i sačuvati živu glavu. I Hexe i ja pripadale smo u bantam kategoriju. Ona je imala pedeset i dva, a ja pedeset i četiri kilograma. Kad je ona bila u pitanju, nisam bila sigurna jesu li mi ova dva kilograma prednost ili nedostatak. Andy me poljubio u obraz i još jednom ohrabrio riječima. Usporeno sam se stala penjati u ring i molila Boga za pomoć. Publika oko mene je divljala, a svjetlost me zabljesnula sa svih strana. Gledatelji su izvikivali sve i svašta, ali njihovi glasovi kao da su se odbijali od mojih ušiju i moga tijela. Razmišljala sam o danu kad sam krenula u prvi razred osnovne škole. Baka me otpratila do razreda, a potom poljubila u obraz i rekla da se ne trebam brinuti, jer ću ja postati najbolja učenica u razredu. Vjerovala sam joj više nego ikome i te njezine riječi odagnale su moj strah. Baš onako, kako je baka i rekla, tijekom godine ostvarile su se njezine riječi. Bila sam primjer svim prijateljima iz razreda, a učiteljica je uvijek prozivala mene kad ostali nisu znali rješenje zadataka. Nikada baš nisam voljela knjigu, ali sam se zbog bake trudila i marljivo učila, tako da ni uspjeh nije izostao. Od tada su prošle silne godine. Baka je odavno umrla. Poželjela sam je vratiti iz groba i zamoliti da i u ovim trenucima užasa bude uz mene i uputi mi koju toplu i nježnu riječ ohrabrenja. Hexe je stajala u jednom kutu ringa, a kad je sudac dao znak za početak, prišla mi je, sportski smo se pozdravile i borba je krenula. Kad sam uputila prvi udarac, strah je netragom nestao. Cijela povijest mojih borbi krenula je prije nepunih godinu dana. Kako to uvijek u životu i biva, sve je počelo sasvim slučajno. Bilo je kasno, zimsko poslijepodne. Vraćala sam se s posla i dok sam u ruci prebrojavala sitnu zaradu, na mene je naletio nepoznati muškarac i pokušao mi oteti novac. Njime sam namijenila kupiti lijekove za bolesnu sestru i kad sam shvatila da će neznanac pobjeći s mojom mjesečnom plaćom, u meni se probudio inat.
Ostavi me na miru i vrati mi novac
Ostavi me na miru i vrati mi taj novac - iznenada sam poviknula na njega. Očito sam ga iznenadila. Pretpostavljam da je valjda instinktivno pružio ruku, s novcem kojeg mi je već oteo, prema meni. Nisam gubila vrijeme. Otela sam mu novac, a potom ga snažno udarila i povukla za kosu. Muškarac me zaprepašteno gledao i dok se pokušavao snaći, ja sam ga udarala po licu i tijelu, gdje god sam ga dohvatila. Ne znam koliko je to dugo potrajalo, ali kad se uspio otrgnuti iz mojih ruku, počeo je trčati glavom bez obzira. Ja sam još uvijek gledala za njim i pospremala novac u džep, kad sam iza sebe začula ugodan muški glas. - Bravo! Čestitam! Tako se to radi - oduševljeno je aplaudirao i gledao me sa smiješkom. - Zamislite, htio mi je ukrasti novac. Mjesec dana kuham, pospremam i čistim kod nepokretne gospođe. Stara je i teška kao kamion. Ne može sama ići ni na toalet. Sve radi pod sebe, a ja je služim i brinem se o njoj kao o malom djetetu. Njezina kći mi daje neku bijednu plaću i sad bi mi je prokletnik još ukrao. Kakva sam ja nesretnica! - jadikovala sam ljutito iz sveg glasa. - Draga djevojko, vi ste nesretnica samo ako dozvolite da to budete - odvratio je zagonetni muškarac. - Što trebaju značiti vaše riječi? Želite reći da sam sama odabrala da živim u bijednoj obitelji s majkom pijanicom, ocem skitnicom, bolesnom sestrom i braćom narkomanima? - otelo mi se. - Niste krivi za članove vaše obitelji, ali ste krivi ako dozvolite da zbog njih ispaštate. - Ne razumijem što mi to pokušavate reći ... Vjerojatno nisam dovoljno pametna da bih vas shvatila - sa svakom njegovom rečenicom bivala sam sve zbunjenija. - Ne podcjenjujete se. Vi ste vrlo pametna mlada žena - rekao je to kao da me odavno zna. - Gospodine, vi me ne poznajete i bez obzira što mi je drago čuti vaše mišljenje, mislim da još uvijek nisam shvatila o čemu se radi, a i ne padam na komplimente neznanaca - rekla sam, pogledala ga pravo u oči, a potom krenula u pravcu naše sirotinjske kućice stišćući novac. - Nemojte ići. Molim vas, pričekajte. Imam jedan prijedlog za vas - nastavio je govoriti. Zastala sam i vratila se natrag. Nisam znala što bi mi uopće mogao ponuditi, ali ja nisam bila u prilici previše birati. Ako ništa drugo, željela sam ga poslušati, a potom odlučiti. - Kakav prijedlog? Ne bavim se prostitucijom - naglasila sam i ponosno podigla glavu. - Krivo ste me shvatili. Ja sam Andrija ili Andy, tako me zovu moji prijatelji i suradnici u inozemstvu. Ja sam trener i menadžer. Mislim da ste vi izvrstan borac. Vidio sam sve što se maloprije dogodilo. Vaša borba dokazuje da ste pametna mlada žena, ali isto tako, jako se dobro borite. Zanima me koliko dugo trenirate boks? - zaprepastio me zadnjim pitanjem. Boks? Kakav boks? To ponekad gledam na televiziji. Nikada nisam trenirala boks, niti bilo kakav drugi sport. Nije da nisam željela, ali za to nikada nisam imala mogućnosti. Rekla sam vam kakva je moja obitelj. Ja se sama brinem za njih i pokušavam sve nekako dovesti u neki red. - Vi to ozbiljno? Nikada niste trenirali? Tada ste istinski talent. Imate sreću da sam vas danas sreo. Predlažem da odemo u neki kafić na piće i razgovaramo na miru - rekao je. Sve te riječi činile su mi se potpuno nestvarne, ali su bile dovoljno zanimljive, te sam prihvatila poziv. Naravno, prije toga sam istaknula da si ja od svoje plaće ne mogu priuštiti pozivati neznance na piće. Dobronamjerno se nasmijao, a tada smo otišli u jedan od kafića. Andy mi je ispričao da živi u Frankfurtu na Majni. Predložio mi je da s njim odem u Njemačku, a on će me trenirati i pronalaziti partnerice za borbu. Rekao je da ženski boks ima jako dobro prođu u Njemačkoj i da mnogi rado plaćaju kako bi vidjeli žene koje se bore. - A što će biti s mojom obitelji? - bilo je jedino pitanje koje sam u tom trenutku mogla postaviti. - Pretpostavljam da zbog posla ionako uglavnom niste kod kuće. Što oni imaju od vas? Ovako biste barem dobro zaradili, a s tim novcem biste mogli platiti liječenje sestri, majci alkoholičarki i braći narkomanima. Pretpostavljam da znate kako novac otvara mnoga vrata. - Svjesna sam toga i na neki način vi imate pravo, no ja nemam ni putovnicu - bila sam do kraja iskrena. - Ako se dogovorimo, ništa se ne trebate brinuti. Ja ću sve preuzeti na sebe - rekao je.
Vremenom će ti zarada samo rasti
Koliko bih mogla mjesečno zarađivati? - sada sam već počela razmišljati o boljem životu. - To ovisi. U početku to neće biti velika suma, ali zasigurno dvije, tri tisuće eura. Kako budeš napredovala, svote će vrtoglavo rasti. Vidim da si prirodno talentirana, a uz moju pomoć, pred tobom će biti mnoge pobjede i mnoštvo zarađenog novca - rekao je neznanac samouvjereno. Već ovo s tisuću eura mi se ludo svidjelo. Ovdje sam se mučila za bijedne dvije tisuće kuna. - Sve ovo je prelijepo da bi bilo istinito. Ne mogu vjerovati da se ne radi o nekoj prijevari. Ne želim ostati i bez ovoga što trenutno imam, ma kako to minimalno bilo - rekla sam i istinski tako i mislila. Naime, nisam vjerovala u dobre prinčeve koji ostvaruju djevojačke snove. Ja sam porijeklom iz ovog grada. Moji roditelji ovdje žive i ne bih si dopustio da nekome učinim ništa nažao. Otac mi je liječnik. Radi u ordinaciji u centru - rekao je, a potom naveo ime svog oca. Poznavala sam ga. On je bio i moj liječnik. Iz te nove perspektive, više mi se sve nije činilo toliko crno. Još smo neko vrijeme nastavili razgovarati i Andy mi je sve objasnio. Želio je da za mjesec dana s njim odem u Frankfurt, a potom se potpuno posvetim treninzima boksa. Uzela sam njegovu posjetnicu, obećala sam da ću razmisliti i javiti mu svoju odluku. Kod kuće sam jedino sa sestrom mogla razgovarati o svemu što mi se dogodilo toga dana. Maja je bila godinu dana starija od mene, ali sam se već nekoliko godina ja brinula o njoj. Godinama je patila od napada epilepsije. Nije mogla nigdje raditi, jer bi je obično nakon nekoliko dana otpuštali kad bi nazočili njezinom napadu. Bila je očajna, ali nakon svega što smo prošle, obećala sam joj brinuti se za nju. Bilo mi je draže da bude kod kuće, posprema i kuha kad je to u stanju, nego da luta gradom pokušavajući pronaći posao i tako nastrada. Svidjelo joj se ono što je čula i bila je uvjerena da imam pravo pokušati pronaći svoju sreću. - Majo, ja ne znam što me ondje čeka. Nisam čak sigurna hoću li ja to moći, ali sam zbog tebe i braće voljna pokušati. Želim više zarađivati. Novcem ću vam osigurati liječenje govorila sam joj dok me držala za ruku i milovala po obrazu. Obje smo bile jako dobro svjesne naših situacija. - Nemoj otići zbog nas. Idi zbog sebe. Ti nisi dužna propadati ovdje zbog nas. Uvijek si bila spretna i vješta. Sjećaš se kako si braću uvijek branila kad su ih tukli znatno stariji dečki? Ja nekako vjerujem da je taj čovjek u tebi vidio istinski talent. Ako se bojiš da te želi prevariti, posjeti liječnika i sve mu ispripovijedaj. Sigurna sam da on zna što radi njegov sin u inozemstvu. Majin prijedlog učinio mi se pametan, te sam se već idućeg dana nakon posla naručila kod Andyjevog oca. Dočekao me s osmijehom na licu i zamolio da sjednem na stolicu. - Ana, drago mi je što si me posjetila. Sin mi je sve ispričao. Drago mi je što ste se sreli. Možemo odmah obaviti potrebne preglede - on je započeo temu koja me zanimala. Razgovarali smo gotovo sat vremena, a potom me osobno odveo k svojim prijateljima liječnicima. Obavila sam sve neophodne preglede, a od njega sam nazvala i Andya. Bez previše razmišljanja, prihvatila sam njegovu ponudu. On mi je dao novac za putovnicu, sredio da ne moram dugo čekati, kupio potrebnu sportsku opremu, a potom smo dvadesetak dana kasnije avionom odletjeli u Frankfurt. Nitko osim sestre nije žalio za mnom.
Naučio me što je kroše i aperkat
Andy mi je u svojoj kući dao prekrasnu sobu. Odmah mi je propisao poseban program ishrane i ja sam tako polako, ali sigurno kretala u jedan novi život o kojem nisam baš ništa znala. [caption id="attachment_1980" align="alignleft" width="300"]Istinite priče: Šakama sam prehranjivala obitelj Šakama sam prehranjivala obitelj[/caption]Prvih nekoliko dana Andy me teoretski poučavao borbama. Naučio me je što je kroše, što aperkat, a što direkt. Odgledali smo mnoge borbe, on je objašnjavao prednosti i nedostatke pojedinih boksačica, a ja sam upijala svaku njegovu riječ. U podrumu svoje kuće imao je i dvoranu s ringom i nakon savladane teorije, započele su i praktične vježbe. U početku mi je bilo iznimno teško, ali sam brzo napredovala. U potpunosti sam se posvetila boksu, te sam i slobodno vrijeme provodila vježbajući. U prilog tome govori i kako sam prvu borbu imala samo mjesec dana nakon što sam stigla u Frankfurt. Prva borba bila je gotova u drugoj rundi. Nakon što sam protivnicu bacila na pod, te se nije uspjela ustati ni nakon deset sekundi, pobijedila sam nokautom. Kakav je to samo osjećaj bio! Bila sam presretna, a pogotovo kad mi je Andy nakon borbe na ruke isplatio tisuću i tristo eura. Već idućeg jutra sestri sam poslala tisućicu. Bilo je dana kada me je sve boljelo, ali ja sam bila uporna, željela sam uspjeti. Nisam u boksu vidjela ništa loše, a osim što sam bolje zarađivala, uspjela sam i lijepo oblikovati svoje tijelo. Bila sam zadovoljna izgledom, odjećom, stanom i hranom, ali i Andyjevim načinom ophođenja prema meni. Uvijek je bio korektan i pošten, a osim što mi je bio trener, u njemu sam počela gledati i najboljeg prijatelja. Iza sebe sam imala već pet borbi kad me Andy šokirao gorkom istinom, istinom koju se nikada ne bih usudila ni sanjati u morama. - Ana, pretpostavljam da si svjesna kako ove borbe nisu legalne rekao je hladno jedne večeri. - Nemoj se ni šaliti na takav način - odvratila sam s osmijehom na licu ništa ni ne sluteći. - Ne šalim se. Do sada si mogla shvatiti tko su naši posjetitelji. Pretpostavljam da si mnoge od njih prepoznala s televizije i iz novina. Svi su oni bogataši i uživaju. u takvom načinu zabave.
Što će biti ako nas uhvate
Nikada ne gledam u publiku. Znam samo one s kojima si me ti upoznao. Znači, da nas uhvate, mogli bi nas kazniti zbog ovoga čime se bavimo - donijela sam svoj zaključak. Ne možeš ništa gledati tako isključivo. Svijet nije crno-bijeli. Postoje nijanse boja između te dvije. Ti ne smiješ razmišljati na takav način. Ti si boksačica i tvoje je da se brineš da nastaviš ovako kao do sada. Ti pobjeđuj, a za sve ostalo ću se ja pobrinuti - rekao je samouvjereno. - A ako nas uhvate? Što će se onda dogoditi? Ti ćeš pobjeći, a mene će zatvoriti? - u tom me trenutku obuzela neopisiva tuga. Proklela sam samu sebe što sam bila tako naivna, te ga poslušala i došla s njime u nepoznati svijet. Vjerovala sam mu na riječ, a sada mi se to obijalo o glavu. Iznenada mi je silno nedostajala moja sestra, braća, pa čak i loši roditelji i trošna kuća. Zaplakala sam iz sveg glasa, bacila se na koljena i stala ga preklinjati da me odvede kući. - Ana, sredi se! Tko bi nas mogao uhvatiti? Laičkim rječnikom, mi pripadamo podzemlju i poznajemo mnoge utjecajne ljude u cijeloj Europi. Oni su naši prijatelji i neće dopustiti da nastradamo. Uostalom, oni su dio nas, baš kao i mi njih - pokušavao mi je smireno objasniti. - Mi smo dio mafije - zajaukala sam, ali sam ubrzo shvatila da su mi suze i molbe uzalud. Unatoč svim zamolbama, Andy je rekao da me ne može pustiti da slobodno odem doma. Rekao je da su mnogi sponzori uložili u mene i da sam im dužna vratiti pobjedom. I tako, uvijek bi obećavao kako će iduća borba biti zadnja, iznimno profitabilna i kako ću nakon nje moći kući. Više mu nisam vjerovala, ali sam bila kukavica i nisam znala kako pobjeći odatle glavom bez obzira. Nastavila sam marljivo trenirati, pobjeđivati, ali i zarađivati. Andy je ispunio barem dio obećanja koja mi je dao, te sam svakog mjeseca kući slala sve veću svotu. Sestra mi je redovito pisala i obavještavala me kako je ostatak obitelji i što je učinila s novcem. Nakon svakog njezinog pisma dugo bih plakala, a potom se podsjećala kako je sva muka koju prolazim vrijedna truda. Sestra je mamu odvela na liječenje i ona se kući nakon samo dva mjeseca vratila kao potpuno nova osoba. Sada su se zajedno dogovarale i činile sve kako bi pomogle ocu i braći. Zbog njih sam bila neopisivo sretna i spremna izdržati dokle god bude potrebe. Osim s Andyjem, družila sam se s još nekoliko djevojaka koje su sa mnom trenirale. Jedna je bila iz Turske, druga iz Grčke, a treća iz Italije. I one su poput mene nasjele na Andyjevu priču i sada nisu imale načina napustiti ga i započeti novi život. Na neki smo način sve mi bile ropkinje u dijamantima optočenom kavezu. Iza svake od nas bile su tužne životne priče i zla sudbina, te smo voljele vjerovati da se unatoč zlu, sve na neki način isplati. Hexe je bila najgori borac s kojim sam bila u ringu, ali i ona je od nokauta pala u trećoj rundi. Istina, ni ja nisam prošla bez ozljeda. Udarac u arkadu izazvao je mnogo krvi koja mi je krenula niz lice. Zatvorilo mi se oko, ali znala sam da će me zgaziti ako ne dam sve od sebe. Bog i sreća i ovoga su puta bili na mojoj strani. Nikada nisam izgubila niti jednu borbu i nakon što me sudac proglasio pobjednicom, odahnula sam s olakšanjem. Željela sam samo isprati tu krv s lica, istuširati se i smjestiti u krevet. Andy je, naravno, imao drugačiji plan. - Ana, brzo se sredi. Michael M. te želi upoznati. Jesi li ti svjesna kolika je to čast? - gnjavio me. - Tko je sad taj? Moram li baš večeras? Pogledaj me na što sličim - rekla sam umorno. - Liječnik će te na brzinu srediti, a i ti daj malo od sebe. K vragu, ipak si ti žensko, i to lijepo žensko. Michael je mlad i neoženjen. Shvaćaš li što ti želim reći? - uporno je nastavio. - Sada još moram postati i prostitutka bogataševe zabave radi? - ljutito sam se otresla. - Ne budi smiješna! Ne govorim o tome. To što te želi upoznati jako je dobar znak. - Goni se i ti i tvoj dobar znak. Jedini dobar znak bi sada bio da mi netko obeća da će me odvesti kući mojoj obitelji - odvratila sam na njemačkom jeziku kojeg sam izvrsno svladala. - Ja ću vas odvesti kući ako to želite - začuli smo glas koji je dopirao s vrata svlačionice. - Gospodine Michael, kakva čast! - čula sam Andyja kako mu se dodvorava. - Mislim da dama nije oduševljena mojim posjetom? Pretpostavljam da bi se sada najradije odmorila? - govorio je tako ugodnim, malo promuklim glasom i pružio mi ruku. Prihvatila sam je pomalo nesigurno i ispričala se što je stekao krivi dojam. Znala sam da bi se Andy zasigurno razbjesnio da sam drugačije reagirala, a nikog nisam voljela ljutiti. - Andy, Ana i ja bismo željeli nasamo porazgovarati - rekao je i zamolio ga da se udalji. Andy je odskakutao poput poslušnog psića. Oči su mu iskrile neopisivim sjajem.
Hexe je bila najgori borac u ringu
Michael i ja promatrali smo se neko vrijeme. Bilo je jasno da je naočit i uglađen muškarac. Govorio je hochdeutch, a svaka njegova riječ bila je odmjerena i samouvjerena. - Već vas neko vrijeme promatram. Hexe do sada nitko i nikada nije porazio. Čestitam - rekao je, a potom izvadio baršunastu kutiju u obliku pravokutnika i pružio mi je. - Što je to? - upitala sam začuđeno i nisam bila sigurna trebam li primiti dar ili ne. - Ovo sam kupio samo za vas. Ponosim se što ste opet kraljica ringa - rekao je, a ja sam i dalje oklijevala. Znala sam da bi Andy poludio kad bi saznao da sam odbila poklon, te sam ga prihvatila. Michael je zamolio da ga odmah otvorim, a kad sam to učinila, zabljesnula me prekrasna zlatna ogrlica i naušnice u kompletu. Nikada nisam vidjela nešto ljepše. - Prekrasno, ali to zasigurno košta puno novca. Ne mogu to primiti - razmišljala sam na glas. Novac nije važan kad je u pitanju žena kao što ste vi. Neću okolišati. Uvijek otvoreno govorim o svojim željama. Sviđate mi se i rado bih da se viđamo - predložio je. Svidjela mi se njegova pojava, ali i način na koji je odmah stvari postavio na mjesto. - Ja nisam loša djevojka. Sigurna sam da vi pretpostavljate kako sam, kao i mnoge druge djevojke, ovamo došla jer mi nije rečena cjelokupna istina, već samo jedan njezin dio. U Hrvatskoj, odakle dolazim, imam siromašnu obitelj kojoj pomažem da preživi. Nikada nisam imala dečka. Nisam vješta ljubavnica i ako me zato želite, sigurno ćete se jako razočarati. Pretpostavljam da me možete na puno toga prisiliti, ali to nikako ne bi imalo smisla. Ja bih bila ponižena i jadna, a vi silno razočarani - i ja sam bila potpuno iskrena i otvorena prema njemu. Nekako mi se učinilo da mu mogu bezuvjetno vjerovati. - Ana, ja si mogu priuštiti sve prostitutke u Njemačkoj. Ne želim "eine Schlampe". Poznajem vas puno bolje nego što vi to mislite. Želim se bolje upoznati s vama, pa ćemo vidjeti kako će sve to završiti. Svakako morate zadržati nakit, ali imam za vas još jedan poklon - rekao je. - Gospodine Michael, nemojte insistirati da prihvatim još jedan poklon. Ni ovo ne mogu uzeti. - Ako ovo ne uzmete, ne mogu vam pokazati moj idući dar - nastavio je i unatoč tome što sam ja uporno odbijala sve poklone. Napokon, uzela sam baršunastu kutijicu, a potom me zamolio da zatvorim oči. Nisam mogla ni sanjati koji je idući poklon koji me očekuje. Čula sam kako se otvaraju i zatvaraju vrata svlačionice, a potom me Michael pozvao da otvorim oči. Uskliknula sam i zaboravila na sav bol koji sam osjetila protekle večeri. Ispred mene su stajale mama i sestra, a iza njih Michael. Svima su nam krenule suze niz obraze. Pale smo si međusobno u zagrljaje i ma koliko me mama i sestra ljubile, ja nisam mogla prestati plakati. Bio je ovo najljepši dan u mom životu. Trljala sam oči i brisala suze, štipala njih i sebe za obraze kako bih se uvjerila da je sve java. Michael je poput kipa gledao u nas. - Ana, gospodin Michael je došao po nas i dovezao nas. Zbog nas je čak išao na tečaj hrvatskog kako bismo se mogli sporazumjeti. On je najbolji čovjek na svijetu - govorila ja mama.
Darežljivi gospodin Michael
- "Sad ću vas ostaviti na mir. Sigurna sam da si imali što za kasti" - rekao je na hrvatskom i pri tome tako slatko i pogrešno izgovarao naše riječi. Sada sam znala kako je prvobitno zvučao i moj njemački i kako su se i meni zasigurno smješkali, ali to više nije ni bilo važno. Važna je bila samo moja obitelj. - Ovo se ne događa meni. Ovako nešto dobro i lijepo ne može se događati meni - i dalje sam plakala, a potom se odvojila od mame i sestre i prišla Michaelu. Nisam ga ni poznavala, a već je za mene učinio više nego itko. Ovila sam ruke oko njegovog vrata i htjela ga u tom zanosu poljubiti. - Ne želim da me ljubiš zbog zahvalnosti. Ako to ikad budeš činila, želim da bude zbog ljubavi i plamena koji ću upaliti u tvome srcu - prošaputao je na njemačkom jeziku ... Damama sam rezervirao mjesto u hotelu S. Reci kada da dođem po njih. Sigurno želite nekamo na večeru i razgovor - nastavio je dalje jednako nježno i toplo. - Želim da ideš s nama, molim te i hvala ti za sve - moje suze rekle su mu više od svih riječi. Michael je pristao, te je hrabro otjerao sve one koji su još sa mnom željeli razgovarati. Svi zajedno pošli smo u obližnji restoran na večeru. Što sam ga duže promatrala i slušala njegov hrvatski jezik i smiješne izraze, sve više mi se sviđao. Odisao je muževnošću, sigurnošću, ljubaznošću, a osim toga doimao se čovjekom koji bi me mogao usrećiti. Naša mala družina u restoranu se zadržala prilično dugo. Tek u ranu zoru, nakon što smo sestru i mamu ostavile u hotelu, Michael me dovezao k Andyjevoj kući. Bila sam mu toliko zahvalna zbog svega što je učinio, ali mi se i svidio i nisam se još željela rastati od njega. - Želim se družiti s tobom. Ne znam zašto si sve ovo učinio, ali sam ti beskrajno zahvalna. - Već sam ti rekao zašto sam napravio sve ovo: sviđaš mi se. Znam cijelu tvoju životnu priču i zbog nje ti se još više divim. Spreman sam učiniti sve kako bi ti, ali i mi bili sretni. Ne poznaješ me i jasno mi je da mi ne možeš vjerovati na riječ. Ja ljubav pokazujem djelima a ne riječima. - Ti si poznat i bogat čovjek. Što će ti djevojka poput mene? Možeš imati svaku ženu - nije mi bilo jasno što je vidio u meni. - Ali, želim tebe - odvratio je i poželio mi laku noć. Kad sam već otvorila vrata automobila, pozvao me i rekao kako mi je zaboravio reći jako važnu stvar. Gledala sam ga iznenađeno.
Sviđaš mi se i znam sve o tebi
Ovo je bila zadnja tvoja borba. Ne želim ostati bez tebe prije nego postaneš moja - nasmiješio mi se. - Andy će poludjeti - slavodobitno sam se nasmiješila i sjetila svog ambicioznoga trenera. - Neće. On sve zna. Sve sam mu priznao prije nekoliko dana. Izvoli, ovo je tvoje. Ja sam bio glavni sponzor večerašnjeg meča i dužan sam ti uručiti nagradu - još je rekao i pružio mi bijelu omotnicu. Zbunjeno sam je otvorila, a kada sam vidjela koliko je novca u njoj, gotovo sam se onesvijestila. Toliko novca stvarno nisam zaradila sve zajedno od kada sam bila u Frankfurtu, niti sam pomislila da ću ikada vidjeti toliko novca na jednoj hrpi. - I, još nešto. Nemoj zaboraviti dogovor u podne. Dolazim po tebe - rekao je ozbiljno, a potom zalupio vratima i žurno se odvezao cestom niz ulicu. U dnevnom boravku Andyjeve sobe gorjelo je svjetlo kad sam došla. Još uvijek je bio budan i čekao me. Bio je zabrinut kako sam reagirala na sve što se trebalo dogoditi. Kad sam mu sve ispričala, samo me prijateljski primio u zagrljaj i rekao da mi se nekako morao iskupiti za sve što sam za njega učinila. Idućeg dana mama, sestra i ja upoznali smo sve ljepote Frankfurta. Michael nam je pokazao povijesno, financijsko i trgovačko središte grada. Govorio nam je o deset njemačkih careva koji su se ovdje krunili, poveo nas u Paulus crkvu, ali i u muzej i na mjesto gdje se nalazi kuća Johanna Wolfganga von Goethea. Vodio nas je i u zoološki vrt s egzotičnim životinjama, u vrt palmi, ali i u poznatu Bolongaro palaču. Za nas, sirote žene koje su uvijek živjele u bijedi i neimaštini, svaki je posjet bio posebno fascinantan. Mama i sestra ostale su deset dana u Frankfurtu, a potom smo ih dovezli kući. U nepunu godinu dana koliko sam izostajala iz kuće, u njoj se puno toga promijenilo na bolje. Čak su mi i otac i braća obećali da će se popraviti i poraditi na lošem ponašanju kako bismo se svi bolje slagali. Iako sam imala namjeru ostati u rodnoj kući, predomislila sam se kad je Michael upalio automobil za povratak. Shvatila sam da unatoč tome što smo se znali tek desetak dana, više ne mogu živjeti bez njega. I, ne, nije to tek puka patetika. Ljubav se naprosto rodi u trenutku i na mjestu gdje to najmanje očekuješ. Poslije dugih godina bijednog života i meni se osmjehnula sreća. Vratila sam se s Michaelom u njegov dom. Dvije smo godine živjeli nevjenčano, a potom i zakonito okrunili svoju vezu, jednog lijepog dana. I, još nešto: rođena sam dvadeset i osmog kolovoza - na dan kada je prije dvjestopedeset i osam godina rođen i sam Goethe. - U tvojim zvijezdama je naprosto zapisana sreća. Morala si samo ispružiti ruke i dohvatiti je - često se našali moj suprug. Ima dana kada slučajno u prolazu čujem riječi nepoznatih ljudi: "sreća se ne može dogoditi meni". Može, vjerujete mi može, samo trebate vjerovati u nju.
Često sam razmišljao što ću učiniti ako supruga jednog dana sazna od čega živimo. Premetao sam po glavi brojne situacije, unaprijed smišljao izgovore i isprike, negdje u sebi pripremao se na ono što bi moglo uslijediti. Koliko god sam maštovit bio, nisam mogao ni naslutiti na koji način će se srušiti kula od karata koju sam sagradio. Više nikada neću unaprijed razmišljati o budućnosti. Živjet ću dan po dan, sat po sat, minutu po minutu. Brinući o budućnosti izgubio sam mnoge trenutke koji su mogli biti sveti. Koliko god planirali, život i situacije idu svojim tijekom, najčešće neplaniranim. Život valja živjeti u sadašnjosti, prošlost ostaviti u prošlosti, a budućnost prepustiti budućnosti. Samo tako život je ima smisao. Tog se dana supruga Vera vratila iz kupovine znatno ranije nego inače. Na moje veliko iznenađenje u ruci nije nosila ništa drugo doli svoje osobne torbice. Pretpostavio sam, ostavila je stvari u automobilu. - Vera, dobaci mi ključ. Odmah ću donijeti vrećice iz automobila - rekao sam joj nakon što me pozdravila. - Nisam ništa kupila - odvratila je, a po izrazu lica i tonu glasa kojim je to izgovorila jasno se vidjelo kako nije dobre volje. Odložila je torbicu na stol, a potom sjela na naslonjač preko puta onoga na kojem sam sjedio. Prekrižila je nogu preko noge, ruku preko ruke, a svoj pogled usmjerila ravno u moje oči. Ništa nije rekla. Nikada se nije tako ponašala. Obično je bila radosna i nasmijana, a pogotovo kad bi se vratila iz kupovine. U meni se javio glas koji je urlao da mi se sprema nešto neočekivano. Progutao sam pljuvačku, nestrpljivo čekao razvoj situacije. Vera je uporno sjedila, promatrala me, šutjela. Ne znam ni sam koliko je to moglo potrajati, ali svaka sekunda koja je prolazila doslovno me iz1uđivala. Na kraju više nisam mogao izdržati tu strašnu neizvjesnost. Bilo mi je jasno, nešto se događa i zasigurno nije ništa lijepo. Skupio sam hrabrost i žurno po mislima prebirao moguće situacije o kojima sam bezbroj puta razmišljao. - Vera, zašto me tako promatraš? Je li se nešto dogodilo? - promucao sam poput djeteta uhvaćenog s prstima u pekmezu. Očekivao sam buru i oluju, munje i gromove s njezine strane, pripremao sam svoju obranu. - Malo je reći dogodilo se - odvratila je konačno i uzdahnula teškom mukom. Za trenutak mi se smračilo pred očima. Vjerovao sam, došao je i moj "Dan D", dan kada će pasti maska. - Vera, molim te, daj mi mogućnost da ti sve objasnim. Ispripovijedat ću sve od početka do kraja. Preklinjem te, slušaj me i ne osuđuj, imaj razumijevanja - cvilio sam poput ranjenog psića i gledao je molećivim pogledom. Njezine su oči izgubile sjaj, a lice kao da joj je odjednom postalo skulptura. Nije ni okom trepnula na moje riječi. Nikada se ranije nisam osjećao tako bespomoćnim. Bio sam u panici, strahu koji me doslovno obuzeo. Gotovo sam je mogao vidjeti kako odlazi, uzima mi djecu i brani da ih više ikada vidim. Izvana i iznutra drhtao sam čitavim bićem i poželio nestati bar za trenutak kako bih se sabrao. - Petre, o čemu ti to? Što si ti mogao tako strašno učiniti kad imaš potrebu objašnjavati i preklinjati? Nisi prešao cestu i pomogao starici prijeći ulicu? Nisi starom gospodinu pomogao ponijeti kruh iz pekarnice ili možda nisi pokupio sve lišće po dvorištu? - ispalila je riječi koje nikada ne bih očekivao, a koje su me samo dodatno zbunile.
Skoro sam se `zakopao' priznanjem
Stresao sam se. Gotovo sam samog sebe zakopao strašnim priznanjem, a ona očito nije ni pomišljala na ono što sam joj namjeravao priznati. U glavi mi je brujala jedna jedina misao: spas. - Ma, u pravu si, ni o čemu. Vidim, loše si volje, neobično se ponašaš, pa sam pomislio kako si ljuta zbog razbijene vaze. Htio sam ti priznati još neki dan kad sam je razbio, ali nekako sam se pribojavao tvoje reakcije. Znam koliko ti je draga ta vaza i koliko je cijeniš. Bio sam šeprtljav, okliznuo se na parket kojeg uvijek tako jako uglancaš i u padu se rukama pokušavao uhvatiti za komodu, ali sam umjesto nje dohvatio tabletić. Vaza je staja na njemu, povezla se, pala i razbila se baš kao i ja. Sretan sam što još njome nisam dobio po glavi. Čudio sam se kako to nisi ranije zamijetila, pomislio sam da si jutros vidjela da je nema - smišljao sam besmislice kako ne bih dodatno skrenuo pozornost na sebe. - Nisam zamijetila, a to što si je razbio nije najgore što se dogodilo u našoj kući - odvratila je. O, draga moja, to si itekako u pravu, samo kad bi ti znala što se stvarno događa u našem braku ne bi oka sklopila, a mene više nikada ne bi ni pogledala. Izbacila bi me iz kuće kako se izbacuje najgore smeće - pomislio sam, ali sam šutio kako se ponovno ne bih doveo u novu opasnost. Kad čovjek laže tada je svjestan kako mu se svakog trena može izmaknuti stolac od laži na kojeg je zasjeo. - Draga, bi li mi rekla zašto si tako ozbiljna, neraspoložena - ustao sam sa svog naslonjača, prišao joj, ćućnuo pored nje, posegnuo za njezinom rukom, te je nježno po njoj i pomilovao. Uzdahnula je. - Petre, ne zaslužujem tvoje nježnosti ni lijepe riječi niti ikakve lijepe geste - rekla je Vera. - Draga, slobodno mi se povjeri bez obzira o čemu se radi. Saslušat ću te i razumjeti, vjeruj mi. - Nisam baš sigurna kako želiš čuti ovo što ti moram reći. Nije mi lako, ali više ne mogu šutjeti - rekla je. - Vera, smiri se, nije vrag tako crn kako se čini. Ti i ja sve možemo riješiti - hrabrio sam je, a istovremeno bio iznimno znatiželjan oko čega ona pravi toliku paniku. Bila je iznimna žena, divna prijateljica i partnerica, izvrsna domaćica i majka i naprosto nisam mogao zamisliti što ju je toliko izbacilo iz takta. - Vrag je obično još crnji nego se čini. Imam ljubavnika - odjednom je ispalila kao iz topa.
Ti si dobar čovjek, a ja zla žena
Ti imaš ljubavnika? - začudio sam se, jer mi je ta njezina izjava zvučala gotovo smiješno. Bila je iznimno sramežljiva dok je bila djevojka, a takva je i tijekom svih ovih zajedničkih godina koje smo zajedno proveli. Kad god bi joj netko nešto rekao ili dobacio uvijek je čekala moju zaštitu, a ja sam redovito spremno reagirao. Naš intiman odnos uvijek je hvalila, a i osobno sam njime bio više nego zadovoljan, stoga nikako nisam mogao zamisliti da bi Vera uopće imala bilo kakvu potrebu za ljubavnikom. Umjesto odgovora samo je potvrdno klimnula glavom. Bio sam toliko zatečen tim saznanjem da nisam znao što misliti. Nisam je mogao osuđivati i biti prokleti licemjer, ali nisam mogao ni šutjeti. Saznanje da me vara nije mi zvučalo nimalo ugodno, a oko srca doslovno sam osjetio bol. U našoj sam kući ja bio taj koji je bio loš i nevaljao, a nju sam držao sveticom kojoj nikada loše stvari ne bi ni pale na um. - Nećeš ništa reći? Zašto uvijek moraš imati razumijevanja za sve? Zašto ne galamiš i urlaš poput ostalih muževa? Zašto nisi ljut? Zašto me ne udariš? Zaslužila sam najgoru moguću kaznu. Kazni me, kazni! Učinit ću sve, doslovno sve što budeš zahtijevao. Imaš potpuno pravo tražiti od mene štogod poželiš. Ja sam prevarantica. Nisi zaslužio takvu prevaranticu. Ti si dobar čovjek, a ja zla žena nedostojna i pogleda vlastitog supruga - vikala je, a potom stala histerično plakati. Za trenutak mi je sinulo kako je to pravi trenutak da joj priznam sve ono što ja radim, ali brzo sam odagnao tu misao. Ego u meni urlao je kako trebam učiniti sve što je Vera upravo izgovorila, a savjest je šaputala kako na to ni u kom slučaju nemam pravo. Vera je plakala i plakala, a ja nisam znao što bih. Sve ovo kao da je bila noćna mora. - U drugom sam stanju. Otići ću kod tete u Njemačku, ondje ću sve srediti. Povest ću našu kći Nataliju sa sobom. Ona ima četrnaest godina. Rekla sam joj koliko sam joj mogla reći, tako da ona djelomično zna o čemu se radi. Marin neka ostane s tobom. Znaš i sam koliko je Natalija uvijek željela ići živjeti u inozemstvo, a i bolje je da nastavi obrazovanje ondje nego ovdje kod nas. Vidiš i sam kakva je situacija u cijeloj državi, a sve mi se čini, bit će još gore.
Donijela je strašne odluke bez mene
Natalija ima pravo na sretan i ispunjen život, a ostane li ovdje tko zna kako će biti. Naši političari ne ulijevaju povjerenje, a ni globalna ekonomska situacija. Kad riješim što moram, zaposlit ću se i brinuti o Nataliji. Bude li Marin želio k nama, povući ću i njega kad se malo snađem - supruga mi je svoje planove objašnjavala kroz suze. Bila je u pravu, vrag može biti crnji. Donijela je strašne odluke koje su se ticale cijele naše obitelji, a da se sa mnom ni o čemu nije dogovorila. To je bilo dodatno dolijevanje ulja na vatru. Dok sam spokojno živio u uvjerenju kako imam divan brak, Vera je iz temelja sve okrenula samo u jednom, jedinom trenutku. Vrtjelo mi se u glavi od tolikih vijesti. - Šokiran sam svime što sam čuo, posebno odlukom o preseljenju. Razgovarala si prije s našom kćeri od četrnaest godina nego sa mnom. To bi mi kao muškarcu trebalo sve reći. Ljubavnik je očito taj kojem želiš posvetiti svoj život, svoju budućnost, a za mene tu očigledno više nema mjesta. Vjerovao sam kako imamo čvrst odnos kojeg nitko i ništa ne mogu poljuljati, a ti si sve izbrisala s nekoliko riječi. Nisam ja taj koji bi te trebao kažnjavati na bilo koji način. Ti si izabrala, pa ćeš tako sa svojim izborima morati živjeti bez obzira hoće li oni biti nagrade ili kazne. Što nije bilo u redu s nama? Što je nedostajalo našem braku? Zašto si pored mene tražila drugog muškarca? Bio sam uvjeren da imamo odličan seks. Ako nešto nije bilo u redu, zašto to nikada nisi rekla, ničim pokazala? Kao obitelj živimo sasvim pristojno, čak puno bolje od većine ljudi koje poznajemo i s kojima se družimo. Nikada nisam pio, kockao ni razbacivao novac. Svaki sam novčić donosio kući za našu obitelj. Odlazili smo na ljetovanja, zimovanja, na izlete za vikend. Ti i djeca se nosite po zadnjoj modi, a ne hodate u jeftinim krpicama nego u odjeći poznatih dizajnera. Omogućio sam vam lagodan život. Što je nedostajalo našem braku? - uporno sam ponavljao to zadnje pitanje jer nikako nisam shvaćao zašto me varala. Vera je samo plakala, rukama prekrivala oči i povremeno prstima brisala suze s lica. U tom sam trenutku čuo kako se otvaraju ulazna vrata. Nisam želio nikakve posjetitelje, nikoga u blizini. Na moje veliko iznenađenje pojavila se naša kći Natalija. Vera je žurno brisala suze, ali se nije trudila skriti stanje u kojem se nalazila. Gledao sam u Nataliju koja nas je pozdravila glasom koji je iznimno drhtao. Čekao sam objašnjenje zašto se iznenada tako rano vratila kući iz škole, ali ona je šutjela. Sjela pored svoje majke. I ja sam se vratio u naslonjač, zavalio, prstima nervozno lupkao po naslonu. Njih dvije su se grlile, šutjele. Činilo mi se kao da je vrijeme stalo. Majka i kćer samo su se grlile, ljubile i naprosto se vidjela i mogla osjetiti njihova bliskost. Ja kao da sam bio stranac, prokleti stranac u svojoj vlastitoj kući. Dok sam ih promatrao bilo je očito da sam višak, čovjek kojeg ne trebaju ni supruga ni kći. Osjećao sam, ja sam nitko, za njih sam ja nitko. Kako li je to sam težak osjećaj, strašan. Sve u meni kao da se lomilo. - Zašto si došla ranije iz škole? - jedva sam promucao nakon nekih desetak minuta tupe tišine. Natalija se u tom trenutku odvojila od Vere, ustala i polako prilazila prema meni. Nisam znao što slijedi. - Tata, znala sam da će mama danas razgovarati s tobom. Nisam željela da se sve ovo dogodi, ali dogodilo se i naprosto nisam imala mira u školi. Morala sam vam se pridružiti. Zamolila sam razrednicu da me pusti i dobila dopuštenje dolaska. Znam sve što ti je mama rekla - počela je Natalija i pogledala u Veru. - Želiš ići s mamom u Njemačku, uistinu želiš ondje živjeti? - iskreno sam pitao svoju kći. - Tata, ne radi se o tome što želim, malo je prekasno za moje želje - rekla je s beskrajnom tugom u glasu, a ja sam to shvatio kao nadu da Natalija uopće ne želi ići živjeti u inozemstvo. Srce mi je napokon zaigralo od nade koja se u meni probudila. Ako me već supruga željela napustiti, bilo bi predivno da isto ne učini i moja kći. Nisam znao kako ću se bez supruge brinuti o dvoje djece, ali to u tome trenutku i nije bilo važno. Želio sam više od ičega da mi kći ostane u svojoj kuči, da mi bude blizu i uz mene. - Natalija, nemoj tako više nikada ni govoriti. Tvoje su želje meni sve na svijetu. Nadam se, znaš da bih za tebe učio sve što je u mojoj moći. Ne želiš li ići s majkom, ne moraš. Ostani sa mnom i bratom. Bit ću presretan. Tvoja je majka izabrala svoj put, ali to ne znači da ga ti moraš slijediti. Želiš li, ostani tu gdje ti je i mjesto. Kao i do sada brinut ću se da imaš sve što budeš trebala i željela - odgovorio sam joj.
Ja sam ti otac i jednako te volim
Tata, vratila sam se iz škole jer ne mogu dopustiti da mama preuzme krivnju umjesto mene. To ne bi bilo fer. - Natalija, vrati se ovamo, sjedni i smiri se. Nikome od nas nije lako, ali moramo se ponašati kako je najbolje moguće u skladu s trenutnom situacijom. Dođi ovamo, smiri se i šuti - pozvala ju je Vera. Vera, ona ima dovoljno godina kako bi sama odlučila gdje i s kime želi živjeti. Nije pošteno što je okrećeš na svoju stranu. Želi li Natalija uistinu u Njemačku, pomirit ću se s njezinom odlukom, ali ako bi radije ostala ovdje nemaš je pravo nagovarati da prihvati tvoju odluku - odmah sam se usprotivio i bio odlučan pokazati zube Veri. Kao da nije bilo dosta što ima ljubavnika, što je trudna, što me napušta i odlazi, nego je još i našu kći željela odvesti daleko od mene. Znao sam, kad je Vera donijela tako čvrstu i važnu odluku umjesto mene, nju mi je uzalud zadržavati, ali za kći sam bio spreman ratovati i s njom i s cijelim svijetom bude li potrebno. Gledao sam svoje dijete, a njezin izraz lica djelovao je kao da joj se srušio cijeli svijet. Bilo je sasvim jasno da ona ne može biti sretna znajući za probleme koje imamo mi kao roditelji, ali sam na trenutak pomislio kako je ona previše snuždena, utučena, žalosna i zabrinuta. - Tata, smiri se: Nisam nazočila vašem razgovoru, ali otprilike znam što ti je mama rekla. Čuo si ono što smo se nas dvije dogovorile da ćemo ti reći. Mama me beskrajno voli, sve bi za mene učinila - rekla je. - Znam, ali nemoj zaboraviti da sam ti i ja otac i volim te jednako kao i tvoja majka. S njom si oduvijek bila bliskija, ali to ne znači da te ne volim. Ti si moja malena, divna, dobra, draga curica, moja princeza kojoj bih skinuo i zvijezde s neba kada bih mogao. Ti i tvoj brat ste mi najveće vrijednosti na svijetu. - Varaš se, kako se samo varaš. Nisam ništa od ovog što si naveo - Natalija je briznula u grčevit plač. Vera je odmah skočila, čvrsto je privukla k sebi. Ljubila je, uvjeravala kako će sve biti u redu. Vera je uvijek bila zaštitnički raspoložena prema djeci, ali u tome trenutku nisam mogao shvatiti od koga je želi zaštiti. Obožavao sam našu djecu, uvijek bio dobar otac i morala je znati kako nikada ne bih naudio djeci niti učinio bilo što, a što ne bi bilo u njihovom interesu. Vera mi je u tome trenutku djelovala doslovno poput lavice kojoj netko želi oduzeti potomstvo i kao da ju je svom snagom željela odgurnuti od mene. - Vera, o onome što se tiče nas dvoje ćemo razgovarati nasamo, ali ovo što upravo radiš je nevjerojatno. Pusti Nataliju neka kaže što želi. Ona zna što misli i što želi, pametna je djevojka i poštuj njezin izbor. - Mama, pusti me. Tata mora znati istinu. Sve ovo nije pošteno prema tebi, ali ni prema tati. Vi ne smijete ispaštati zbog moje pogreške. Tata, mama ti je lagala. Nije ona trudna nego ja - kroz suze, ali ipak je to što je izgovorila bilo sasvim razumljivo. Imao sam osjećaj kao da će mi oči iskočiti iz glave od toga koliko sam pogled upro u nju. Natalija me gledala i gledala, plačući je klimala glavom kao znak da je istina ovo što mi je upravo priopćila. Mislio sam kako me srce zaboljelo kad je Vera rekla da ima ljubavnika, ali ubod kojeg sam tog trena osjetio u srcu doslovno je bio kao da me netko kopljem probo. - Kako misliš, ti si trudna, a ne mama? - bubnuo sam pitanje koje nije imalo smisla, ali u tome trenutku ništa više nije imalo smisla, ništa se nije činilo normalnim. Nestalo je sve što sam znao, u što sam vjerovao.
Smiri se, dobit ćeš infarkt
[caption id="attachment_1986" align="alignleft" width="300"]Kako sam umjesto djeda postao otac Kako sam umjesto djeda postao otac[/caption]Eto tako, mama je rekla da je trudna kako bi mene zaštitila, ali to nije u redu. Nije ispravno da se vaš brak raspadne zbog mog grijeha. Mama neće roditi, a niti te ikada prevarila. Znaš i sam kakva je mama. Sramila sam se tebi priznati istinu, strahovala od tvoje reakcije, preklinjala majku da ti ništa ne kaže. Kako bi me zaštitila, ona je smisla laž koju si čuo. Planirale smo otići u Njemačku k njezinoj teti. Mama je već razgovarala s njom. Ona će nas primiti. Ne mogu ubiti život kojeg nosim u sebi. Znam, premlada sam da budem majka, ali ne mogu ubiti svoje dijete. Planirale smo, rodit ću, dati ondje dijete na posvajanje, a potom nastaviti obrazovanje. Znaš i sam, uvijek sam govorila kako želim živjeti u inozemstvu, pa sam mamin prijedlog prihvatila kao spas. Eto, to je istina. Ja sam ta na koju se trebaš ljutiti, a ne mama. - Tko je taj koji je okaljao moju djevojčicu? Tko se usudio, iskoristiti te i odbaciti? Ubit ću ga, ubit ću ga kao bijesnog psa, nikada više neće ugledati svjetlo dana ni tamu noći - urlao sam sav izvan sebe. - Smiri se, dobit ćeš infarkt - sada je Vera napokon prišla k meni i zagrlila me. Kako mi je samo godio njezin zagrljaj, njezine vrele i nježne ruke oko moga vrata. Novo saznanje o tome da me supruga nikada nije prevarila mi je bilo dragocjeno, te sam i ja nju zagrlio, ljubio joj kosu, obraze. Zagrljeni, zajedno smo plakali. Bili smo u nevolji, naše dijete zadesilo je ludilo ovih modernih vremena i Natalija mu je podlegla. Popustila je mladosti, ludosti, znatiželji, neznanju, neiskustvu i dovela se u nezavidnu situaciju. - Natalija, drago mi je što si mi povjerila istinu, jer to unatoč svemu što ti se dogodilo, govori da postaješ odrasla osoba i razmišljaš o mogućim posljedicama. Ne moraš ići u tuđu državu, ne moraš bježati od mene i obitelji da bismo riješili tvoj problem. Idi gore u sobu, odmori se. Mama i ja ćemo o svemu na miru razgovarati i dogovoriti se i onda doći k tebi kako bismo zajednički donijeli konačnu odluku. Jesi li bila kod liječnika? Što ti je rekao? Koliko dugo si trudna? - pitanja iz mene su doslovno navirala. - Vodila sam je k liječniku. Sve je u redu. Trudna je dva i pol mjeseca - odvratila je Vera umjesto Natalije. Potom je otišla u kuhinju, složila Nataliji sendvič i poslala je gore u njezinu sobu. Prethodno smo je i ona i ja izljubili i uvjerili da ćemo riješiti problem, te neka se samo odmara i ni zbog čega ne brine.
Natalija je shvatila da je pogriješila
Kad smo ostali sami, Vera mi je sve potanko objasnila. Naša kći hodala je s tri godine starijim mladićem. Znatiželja i zanos odveli su ih putem strasti, a rezultat toga je Natalijina trudnoća. Kad je mladić saznao što se dogodilo, jasno je našoj kćeri rekao da nije spreman postati ocem, a ni ona sama nije bila u stanju postati majkom. Mladić je odluku prepustio našoj kćeri, a ona je dvojila što treba učiniti. Povjerila se supruzi, preklinjala je neka mi ne kaže istinu jer ne želi da padne u mojim očima. Vera je zbog silne ljubavi prema Nataliji smislila plan i bila ga spremna ostvariti kako bi joj pomogla. Natalija je u međuvremenu prekinula s mladićem i uporno ponavlja kako ga više ne želi vidjeti. Svjesna je, pogriješila je, te je sada spremna postati odgovornijom osobom. Vera i ja dugo smo razgovarali. Posjedujemo stan u Zagrebu, te smo odlučili da ćemo Nataliju ostatak školske godine onamo prebaciti. Nitko od njezinih prijateljica i naše rodbine od nas neće saznati za njezinu trudnoću. Kad rodi, Vera i ja ćemo svima reći da je to naše dijete, te ćemo ga mi odgojiti, a tako ćemo svima i opravdati što je Natalija s majkom bila u Zagrebu. Javnost će znati da Vera ima problematičnu trudnoću i da je zbog toga s kćeri otišla u Zagreb kako bi bila blizu liječniku koji ju već ranije liječio, a koji nam je inače dobar prijatelj. Ja sam se obvezao s njime sve dogovoriti i sve mu objasniti i tako ćemo na neki način zadovoljit zle jezike, a istovremeno riješiti naše probleme. Jedino što supruga i ja nismo znali, bilo je hoće li Natalija prihvatiti naš prijedlog. Na našu sreću, ona se također složila, te smo idućih dana obavljali sve pripreme potrebne za naš pothvat. Obitelj i ja živjeli smo kvalitetnim životom. Supruga nikada nije radila, a za to nije bilo ni potrebe. Zarađivao sam dovoljno kako bih cijeloj obitelji omogućio pristojan život. Po struci sam arhitekt, ali se nikada nisam bavio strukom. Još kao student počeo sam zarađivati vlastiti novac i to na iznimno lak način. Jednog dana na fakultetu mi je pristupila profesorica koja mi je predavala, i pitala bih li mogao doći k njoj u kabinet nakon predavanja. Ništa nisam slutio. Nije bilo neobično da netko od profesora pozove k sebi studenta ako je zamijetio da su mu potrebne dodatne upute ili instrukcije. Taj mi je predmet inače prilično šepao, te sam bio uvjeren kako će me profesorica odgovarati od toga da pristupim ispitu odmah na prvom roku. Profesorica je bila žena u godinama, ali se iznimno dobro držala. Kad sam stupio u njezin kabinet, ponudila mi je neka sjednem. Najprije smo razgovarali upravo o onome što sam i pretpostavljao, a kad sam odlučno objasnio kako namjeravam pristupiti prvom ispitnom roku samo se zavodljivo osmjehnula. - Vidim, odlučan si. Volim muškarce koji znaju što žele i ne daju se odgovoriti od svog nauma. Ako si već tako odlučan za pristupanje ispitu, jesi li jednako odlučan i u tome da ga položiš? - pitala me je. - Naravno, učit ću sve ove preostale dane koliko ih ima i dati sve od sebe na ispitu - odgovorio sam joj. - Nije sve u učenju, nešto je i u snalažljivosti. Želiš li, već danas si možeš osigurati odličnu ocjenu iz mog predmeta - rekla je, ustala iz naslonjača u kojem je ostala, a potom otkopčala dva gumba na košulji. Više me nije gledala poput profesorice nego žene koja gleda muškarca. Zavodila me pogledom, koketirala, a potom mi jasno dala do znanja što želi. Prihvatio sam njezinu igricu i to ne zbog odlične ocjene iz njezinog predmeta nego zbog činjenice da joj se sviđam i da me želi uvažena žena poput nje. Ruku na srce, uvijek su mi se i sviđale znatno starije žene od mene. Za razliku od djevojaka koje su uglavnom gnjavile, žene su znale što žele i kako to uzeti. Odlična ocjena koju sam dobio, a da knjigu nakon tog susreta nisam ni otvorio, također mi je dobro došla. Profesorica je bila iznimno zadovoljna našim druženjem, a isto je tako nastojala da ja budem zadovoljan. Svaki puta kada bih išao kući od nje u džepu bih napipao smotuljak novca kojim me nagrađivala za naša druženja. I tako je započela moja karijera žigola. Profesorica me preporučila nekolicini svojih poznanica, a ja sam se rado družio s njima i redovito bio bogato nagrađen. Što sam se više družio s damama, dobivao sam sve više poziva.
Optužio me da sam muška kurva
Nijednu nisam htio uvrijediti odbijanjem, te sam poput pčelice vrludao od cvijeta do cvijeta. Po završetku studija tražio sam posao u struci, a kad sam ga dobio i čuo koliku mi plaću nude, odustao sam. Mjesečni iznos plaće zaradio bih za manje od sat vremena u ugodnom društvu. Seksualni odnosi s ženama bili su mi draži od mukotrpnog sjedenja u uredu. I prije nego sam postao žigolo, još na fakultetu, upoznao sam Veru i prohodao s njom. Nikada joj nisam rekao čime se bavim, a kad me je pitala gdje to i što konkretno radim, slagao sam da radim kao tjelesni čuvar za važnog, imućnog čovjeka, te da je njegov identitet stroga poslovna tajna koju sam obećao čuvati. Još na faksu sam odlazio u teretanu, a i ranije sam se amaterski bavio boksom, tako da Vera nije posumnjala u moje riječi. Istu sam priču prodavao svima oko sebe, kako najbližima tako i onim površnim znancima. Lijepo sam uobličio svoje riječi, a tako ni moji pozivi i odlasci u svako doba dana i noći nisu bili neobični. Veru sam volio na poseban način. Bila je čista i iskrena, bilo ju je lako voljeti, stoga sam je nakon četiri godina hodanja zaprosio. Vjenčali smo se, uselili u vlastiti stan, a ona nikada nije posumnjala u mene. Kako su godine prolazile, nisam imao namjeru odreći se svog posla. Imućne žene nagrađivale su iznimnim novčanim svotama, tako da je i moj financijski status svake godine bio sve zavidniji. Možda se nikada ne bi ni otkrilo čime se bavim da se nije dogodilo sve to s Natalijom. Tog jutra smo nas troje ušli u ordinaciju kod prijatelja liječnika s kojim sam sve unaprijed dogovorio. Taman kad smo se smjestili u ordinaciju je ušao još jedan liječnik. Bio mi je potpuno nepoznat. Kad me ugledao, doslovno je izgledalo kao da je ugledao vraga paklenoga. Našao se pored mene u nekoliko koraka, rukama me zgrabio za vrat i počeo gušiti. Prijatelj i moja obitelj samo su zbunjeno gledali. Čovječe, što ti je? Smiri se! Ovo je moj dobar prijatelj - prvi se pribrao naš prijatelj liječnik i stao umirivati svog kolegu, ali ovaj je i njega odgurnuo. Za to kratko vrijeme jedva sam došao do daha, a neznanac se svom svojom snagom bacio na mene. Ovoga puta nisam se dao iznenaditi, branio sam se. Trenirajući boks naučio sam da nikada ne napadam čovjeka da bih mu nanio povredu nego sam se samo branio, jer da sam mu pokazao što znam za kratko bi vrijeme, iako je liječnik, završio bi u invalidskim kolicima. Tebe, prokletniče, plaća moja žena. Ti si muška kurva kojoj ona daje ono što ja zaradim! Prepoznao sam te s fotografija koje ona čuva kao da su biseri - urlao je, a ja sam u glavi pokušavao shvatiti čiji bi suprug mogao biti.
Posao nisam ostavio jer moram živjeti
Kad sam mu pročitao ime na pločici koju je nosio na mantilu, odmah sam znao o kome se radi. Ne mogu ni zamisliti kakav su te riječi ostavile utisak na članice moje obitelji, ali pokušavao sam ga razuvjeriti, uvjeriti kako se radi o pogrešci. Nažalost, nije bilo spasa. Dotični je rekao da se on i žena upravo rastaju zbog mene, poput vjetra napustio ordinaciju i vratio se u nju isto takvom brzinom s fotografijom kao dokazom u ruci, te je pokazao mojoj supruzi. Sa suzama u očima ona ju je pokazala meni. Na fotografiji sam bio glavom i bradom i znao sam da više nema smisla lagati. Ispričali smo se prijatelju liječniku, zakazali ponovni susret, a nas troje šutke smo napustili ordinaciju. U našem stanu napokon sam sve priznao Veri. Bila je zgrožena, rekla je da o svemu treba razmisliti. Vratio sam se kući, a ona je ostala s Natalijom u Zagrebu. Kad je kći rodila, zajedno su se vratile u naš grad i držale dogovora. Jedino što je bilo izvan dogovora je to da je Vera zahtijevala razvod. Nije mi mogla oprostiti, te sam svoju najmanju kći tj. unuku i njih troje ostavio u našoj kući, a ja se odselio u stan u Zagrebu. Vera nije htjela ništa od imovine, ali je na kraju pristala ostati u kući zbog djece. Unuka se vodi kao naša kći i samo nas nekoliko zna istinu. Izgubljen sam, ali valjda je to kazna koju moram podnijeti zbog života kojeg sam živio. Posla se nisam ostavio. Moram od nečega živjeti, a kako sam slobodan, tko zna, možda mi budućnost donese ženu koja će imati sluha za posao kojim se bavim ili koja će me natjerati da se promijenim. Da mi je Vera oprostila, ostavio bih se drugih žena i radio što god bih našao, ali ovako ću nastaviti poznatom stazom. Tko zna, možda mi sudbina donese bolje dane i neočekivane promjene.
Barba Vicko ... - vrata su se lagano otvorila uz škripu od koje mi se kosa ježila na glavi. - Doručak je gotov - Ana je rekla tako tiho, kao da se bojala da će me probuditi, a ja sam već satima bio budan. Ostavi ga na stolu - rekao sam kruto. Znao sam da sam nepravedan prema njoj, ali ... Bio sam tako usamljen, tužan, ljutit na život i na sve oko sebe. Kako ne bih bio? Ustao sam sa teškom mukom. Najveći problem mi je bio suočiti se sa još jednim novim danom. Što sam lijepog mogao doživjeti u njemu? Ništa. Svaki je bio nalik kao jaje jajetu, a ovaj način života je bio moj odabir, posljedica srama kojeg sam osjećao više od jednog desetljeća. Prišao sam prozoru. Nisam stao tik uz staklo, jer sam se bojao da me netko ne vidi sa ulice. A ulica ispod mene je bila prometna. Po tko zna koji put sam poželio stopiti se s tom masom, biti dio tih ljudi, ali nisam imao hrabrosti za to. "Proklete bore!" - glasno sam izustio. Da nije bilo njih, sve bi bilo idealno. A ja sam se tako teško suočavao sa starošću, bolje rečeno, ta me je starost slomila, napravila je ruševinu od mene. - Trebali ste nešto? - Ana se vratila. Očito je čula ono što sam izrekao glasno. - Trebam samo mir - tim sam joj riječima pokazao da je suvišna, što je ona i shvatila, naravno. - U redu - čuo sam njen odgovor dok se povlačila. Znao sam da misli kako sam čudan, a i bio sam. Od stvarnosti nikada nisam bježao nikamo. Pričekao sam da Ana ode u kupnju namirnica. Čim ona iziđe, ja ću sići, to je bio moj uobičajeni ritual. Nisam čak želio ni da me ona vidi pri jarkom svjetlu, jer sam se bojao sažaljenja i zgražanja kojeg sam vidio na njenom licu. Odmaknuo sam se od prozora i prišao slici na kojoj se nalazilo moje lice od prije više od trideset godina.
Gdje je nestala sva ona ljepota
Bio sam lijep poput Apolona, sa dobrim tijelom i osmijehom kojem ni jedna žena nije mogla odoljeti, a imao sam ih na stotine, tisuće, toliko da sam ih odavno prestao brojati. Bila su to lijepa vremena, ona koja su u ova i jednolična vremena bila moja duševna hrana. Čuo sam da je Ana izišla. Sišao sam u kućnom ogrtaču. Trudio sam se skriti što više svoje tijelo. Čak sam i ja osjećao gađenje pri pogledu na svoj odraz u ogledalu. Zato sam izbjegavao sva ogledala i imao sam ih tako malo, tek toliko koliko je bilo nužno za održavanje osobne higijene do koje sam i te kako držao. Popio sam kavu. Doručak nisam ni taknuo. Nisam imao teka, a s obzirom na misli koje su me salijetale od samog jutra, to nije bilo nimalo začudujuće. Kad sam malo bolje razmislio, ovaj se dan nije razlikovao od ostalih. Samo sam želio da me nema, da jednom nestanem sa lica zemlje i na taj način prestanem sa skrivanjem, sa svim tim sramom kojeg sam osjećao već dugo vremena. Nikako nisam mogao prihvatiti ovo staro i izobličeno lice i tijelo kao svoje. S tim se nisam mogao pomiriti, niti ću ikada moći. Gdje je nestala sva ona ljepota koja je bila sinonim moje muškosti? Gdje? Odmahnuo sam glavom. S mukom sam progutao knedlu koja mi je zapela u grlu, a s tom istom mukom sam proživljavao svaki dan. Znao sam da mi nijedan od idućih dana neće donijeti ništa nova. Ustao sam od stola. Krenuo sam u kupaonicu. Istuširao sam se i počeo sa brijanjem. Pogled u ogledalo užasnuo me je. Iz dana u dan bore su postajale sve dublje, sve izražajnije, a što sam ih više mrzio, one kao da su se sve više množile, kao da su se zainatile sa mnom.
Moj je duh i dalje bio živahan
Kad sam bio gotov sa brijanjem, približio sam se ogledalu. Oči su mi se napunile suzama. Moja se nutrina nije promijenila, duh je i dalje bio živahan i željan pustolovina koje su obilježile moj život, ali je taj duh bio okovan ovim staračkim i naboranim tijelom. Kada bih izišao van, a bezbroj puta sam došao u iskušenje, kako bi ljudi reagirali na mene? Sa zgražanjem, istim onim kojeg sam i ja sam osjećao prema sebi? Ja sam jednostavno želio da me se ljudi sjećaju onakvog kakav sam nekad bio, i nisam želio da svojom zastrašujućom pojavom potisnem ta lijepa sjećanja. Najteže se bilo nositi sa samim sobom. To mi je bilo svakodnevan pakao. A nekad je život bio poput rajskog vrta. Ubirao sam bogate plodove života i ni za čime nisam žalio, osim za time da je sve trajalo prekratko i da je cvijet moje mladosti ubran prerano, za moj ukus. Nikada, nijednom nisam mislio na budućnost, ni na sve ono što me očekuje. Mladost ne misli na starost, kao ni na sve one promjene koje su neminovne, tako da ni ja nisam bio izuzetak. Živio sam svaki dan kao da mi je posljednji. Nisam se obazirao na nikoga, niti mi je bilo važno hoću li koga povrijediti. Zašto i bih? Ništa nisam uzimao na silu, niti sam je trebao upotrebljavati u bilo kojem periodu svojeg života. Ono što nisam osvajao šarmom, plaćao sam novcem, i to je bila cijela filozofija mojeg života. Uživao sam u društvu žena, sa prijateljima, a sada sam bio sam, prokleto sam. Ponekad bi do mene navratio brat, ponekad sin, i to je bilo sve. Rođen sam u dobrostojećoj obitelji, i pošto je moj rodni grad bio lučki, logično je bilo da svoj avanturistički duh pustim da plovi svim morima svijeta. To je bio posao iz snova, onaj koji mi je omogućio da se maknem iz šture sredine i upoznam sve kulture, običaje, sve one blagodati koju je nudila svaka luka, a ja sam to znao dobro iskoristiti. Primanja su bila odlična, ali se ja nisam vraćao kući ni sa jednim novčićem. Sve sam trošio na žene, na lagodan život, i u vrlo kratko vrijeme postao sam poznat u svim lukama u kojima sam bio. Živio sam onako kako sam želio, punim plućima, pa nije postojala niti jedna žena koju sam poželio a da je nisam imao. Izbjegavao sam sve zamke koje bi mi žene postavile. Nijednoj nisam poklonio srce, već samo tijelo, novac i bogate poklone. Na kraju, svi su bili zadovoljni.
Ti samo uzimaš, a ništa ne daješ
Do svoje tridesete sam živio na taj način. Bio sam slobodan poput ptice, no kad sam se vratio sa jednog "vijađa" kako smo mi to zvali, upoznao sam Dominu. Ne znam što je to kod nje bilo posebno, ali sam postao zaluđen njenim tijelom, nepristupačnošću kojom se ogradila i mladošću koja se iz pupoljka pretvarala u najljepšu ružu koja je čeznula da je ubere muškarac poput mene. Što god da sam pokušao, bio sam odbijen. Bila je jedina žena koja mi je odolijevala, a to njeno opiranje kod mene je raspirilo vatru koja se pretvarala u sve veći plamen. Želio sam je kao nijednu nikada prije nje, želio sam je imati samo za sebe, želio sam je zauvijek. Kad sam joj to pokušao reći, samo me je prostrijelila pogledom. Nikada se ni oko jedne djevojke nisam trudio kao oko nje. - Reci što želiš i dobit ćeš - rekao sam joj jednog dana, nakon više mjesečnih uzaludnih pokušaja. Bližilo se vrijeme mojeg odlaska na brod. Vremena nisam imao u izobilju i želio sam biti siguran da će biti moja. Po prvi put, moj je šarm zakazao, naprosto kao da nije postojao. Bio je to nizak udarac za moj ego, ali sam ga ja stoički podnosio i nikomu nisam rekao kako se osjećam. Tebe baš ne želim - Domina mi je odbrusila. - Zašto? - unio sam joj se u lice. Doista nisam znao odgovor na to pitanje, a želio sam ga čuti više od ičega na svijetu. - Zato što ni jednoj ženi ne treba netko poput tebe - Domina mi je odbrusila. - Ne razumijem - odmahnuo sam glavom. - Što se tu ima razumjeti? Domina nije imala hrabrosti pogledati me u oči. - Ja znam isto ono što i svi ostali. Ti samo uzimaš a ništa ne daješ. Moram ti reći da ja nisam kao one djevojke u lukama koje služe samo za zabavu. Možda ti to i nije palo na um. Znam ja kako muškarci razmišljaju. Nastojiš dobiti ono što želiš, i to je to. Ne bi te bilo briga kako bih se ja poslije osjećala, ni kako bi se moja obitelj nosila sa tom sramotom. Ja sve to imam na umu i zato ne želim biti čak ni u istoj ulici u kojoj si ti, a kamoli bliže tebi. Imam svoju čast do koje držim - ponosno je zabacila glavu. - Onda je drži - ljutito sam otišao.
Poznavali su me u svakoj luci
[caption id="attachment_1997" align="alignleft" width="300"]Istinite priče: Petnaest godina nisam izašao iz kuće Petnaest godina nisam izašao iz kuće[/caption]Nekoliko dana kasnije sam otišao na brod. Iz luke u luku, iz jednog zagrljaja u drugi, ali me čak ni to nije moglo ispuniti. Neprestano sam mislio na Dominu, nikako je nisam mogao izbaciti iz svojih misli. Ona kao da se nastanila u njima. To je izazvalo pravu salvu ljutnje kod mene. Borio sam se sam sa sobom i osjećao sam da gubim bitku. Iz svake luke slao sam joj pismo, no ako je moje srce i bilo zauzeto, tijelo nije. Ljubav me nije sprječavala da uživam u čarima drugih žena, ako sam ono što sam osjećao mogao i nazvati ljubavlju. Jesam li ili nisam, to ni sam nisam shvaćao. Znao sam samo da se osjećam drugačije i da je Domina, svojim odbijanjem, kod mene probudila nešto što mi je bilo potpuno nepoznato, nešto za što nisam ni znao da postoji. Nastavio sam sa starim životom. Čak i kada bih se oženio, ništa se ne bi promijenilo, osim spoznaje da bi me kod kuće čekala supruga, znao sam. Postajao sam sve poznatiji. Moja ljepota, darežljivost, moj odnos prema ženama, sve je to rezultiralo da sam bio prepoznat u svakoj luci. U onima u kojima nisam bio, glas o meni stizao je prije mene. Uživao sam u reputaciji "Casanove", u neobičajenoj i čudnoj slavi u kojoj se na pijedestal stavljala moja ljepota, moje savršeno tijelo i sva raskoš koju sam dijelio. Nisam bio od onih koji su marljivo skupljali novac. On je za mene bio da se troši, a u skladu sa tim sam se i ponašao. Kad sam se nakon dugo vremena vratio, trudio sam se da sretnem Dominu, ali ona kao da je u zemlju propala. Nije joj bilo ni traga. Pokušao sam nešto doznati, ali mi ni to nije polazilo za rukom. Moj dalmatinski dišpet kao da se penjao prema vrhuncu. Obećao sam samom sebi da će biti moja ili ničija, i bit će. Kada sam nešto želio, uvijek bi i napravio sve da predmet moje želje bude moj, nisam poznavao nikakve prepreke u takvim situacijama. Mjesec dana nakon dolaska sam je susreo. Činilo mi se da je mnogo ljepša nego prije, da je njena ljepota postala profinjenija, da se iz djevojke pretvorila u prekrasnu ženu. Krenuo sam prema njoj, uz širok osmijeh na licu. - Domina - osjećao sam kako mi srce treperi. Bio sam u zanosu, u nekoj vrsti ljubavne sumaglice. Trudio sam se da se to ne vidi na mojem licu. Nadao sam se da mi je to i pošlo za rukom. - Dobar dan, Vicko - čuo sam ljubazan i suzdržan glas. Prelijepa si - nisam gubio vrijeme. Vidio sam kako se boja njenog lica mijenja. Vidio sam da nije ravnodušna, a to kao da mi je dalo neku novu snagu da nastavim sa svojim naumom. - Ljepša žena od tebe ne postoji - nastavio sam sa laskanjem, a uistinu sam to i mislio. Možda nije bila najljepša, ali je svakako bila najposebnija. - Primila si moja pisma? - gledao sam je poluzatvorenim očima. Znao sam kakav utisak ostavlja moj polusnen pogled. Žene mu nisu mogle odoljeti, no pravilo koje je vrijedilo za ostale žene, za nju nije. Odavno sam to shvatio. Ona je bila spoj strogoga odgoja koji ju je ograničavao i stvarao ukočenost, ali i ponosa koji je iz nje izvlačio prkos koji je za mene bio izazov. - Primila sam ih - rekla je kruto. Nije me ni pogledala. Gledala je u pod. Osmjehnuo sam se. Želio sam da njena reakcija bude drugačija, ali ... Zar sam tražio nemoguće od nje? Shvaćao sam kako funkcionira sredina u kojoj sam odgojen. Upravo zato sam i pobjegao od nje. Ovdje sam bio ograničen, skučen, a želio sam slobodu, onu koju sam dobio navigavanjem. - I? radoznalo sam je upitao. - Ništa - odmahnula je rukom. - Moje mišljenje i nije važno. Prije mene, moji su roditelji pročitali pisma. Ne slažu se sa tobom, a sada kada bi me vidjeli da razgovaram sa tobom, osjetila bih veličinu njihova bijesa. A to želim izbjeći - rekla je tiho. Bila je prelijepa, sa plahim očima u kojima se vidjelo sve ono što je osjećala. - Doći ću kod tvojih zaprositi te - ni sam ne znam kako sam te riječi prevalio preko svojih usana. Ako je to bio način da je imam, i na to sam bio spreman. I ja sam želio obitelj, djecu i toplinu koja će me čekati kada se vratim, a i bilo je vrijeme da uplovim i u bračnu luku. Ženu poput Domine nisam smio izgubiti. Ona je bila ta koja je promijenila moje mišljenje o ženama. Za mene su one bile samo sredstvo užitka, a ja sam se doista nauživao njihovih tijela.
Oženio sam se i nastavio varati
Nemoj - Domina me je sa strahom pogledala. Samo sekundu kasnije, otišla je, kao da se bojala učinka svojih riječi. Lice joj je bilo poput otvorene knjige. Na njemu sam vidio sve ono što ona nije bila u stanju izgovoriti. Naravno, otišao sam do njenih roditelja i zaprosio je. Dva mjeseca poslije bili smo u braku. Sve je bilo mnogo lakše nego što sam očekivao. Nimalo nisam sumnjao u ljubav koju je Domina osjećala prema meni. Doista sam imao sreće. Izabrao sam onu najbolju, ženu koja mi je odgovarala u svakom pogledu. Njena nevinost bila je izazov za mene. Pokušao sam je naučiti raznim vještinama, ali sam shvatio da ću trebati ići puževim korakom. Trebala je prevazići sram kojeg je osjećala, a ja nisam imao previše vremena da bi se posvetio njegovom oslobađanju. Bila je prelijepa i odmjerena. Čak i kada sam očekivao prigovor, ona je šutjela. Voljela me je na nekakav čudan, tih i neobjašnjiv način. Kada sam ponovno odlazio na brod, vidio sam suze u njenim očima. - Što je? - upitao sam je uz osmijeh. Jedva sam čekao da odem. Biti samo sa jednom ženom, za mene je bilo nezamislivo, a ja sam to već mjesecima bio. Na licu joj se ukazao strah. - Bit ću ti vjeran - obećao sam, iako mi ni na kraj pameti nije bilo da to svoje obećanje i ispunim. Te sam riječi izgovorio samo kako bih je umirio. U njenom pogledu sam vidio da mi ne vjeruje. Sumnja se zrcalila iz njenih očiju, no to me nije nimalo zabrinjavalo. Žene su jednostavno sumnjičave. - Znam kakav te glas prati - rekla je oporo. - Oženjen sam. Sve se promijenilo - pokušavao sam je uvjeriti. - Nadam se - bilo je sve što mi je uspjela reći. Pozdravio sam se s njom. Znao sam da je neću vidjeti mjesecima, a to je po meni upravio bio sinonim savršenog braka. Napokon sam imao sve što sam želio: ženu, ali i zov avantura koji je imao neodoljivu privlačnost. Mjesecima sam udovoljavao svojim potrebama. Kući sam slao toliko malo novca da me je ponekad znala i peći savjest, ali sam se opirao tom nelijepom osjećaju. Nema djevojaka sa kojima nisam bio: svih vrsta, svih rasa, a svaka od njih imala je čar kojem nisam mogao odoljeti. Živio sam punim plućima, bez ograničenja i suprotno svim uvjerenjima. Takav način života vodio sam godinama. Bio sam zapanjen prvim pojavljivanjem bora, ali ne i previše zabrinut. Nekako, te malene bore kao da su dale dodatan pečat muževnosti mojem licu, pa je ono postalo još privlačnije ženama. Plovio sam koliko god sam više mogao. Kući sam bio vrlo rijetko, iako sam imao i sina koji je već bio u pubertetu. Domina je i dalje patila u tišini. Strpljivo je čekala da se vratim i da budem njen, a ja to nikada nisam bio onako kako je ona željela. Dijelila me je sa svim ženama svijeta. Možda nije znala istinu, ali ju je slutjela, a to je bilo dovoljno da počne kopniti, da se njena ljepota povuče pred naletom briga. Godine su ostavile traga na njoj i više joj nisam prilazio. Nisam mogao. Pogled na njeno lice koje je imalo bore, izazivalo je sablazan u meni. Zašto bih bio sa njom, kada sam mogao imati mlađe i ljepše? I dalje sam bio u braku, ali taj brak je postojao samo na papiru. Na pragu pedesete Domina je umrla. Nekako, kao da sam osjetio olakšanje zbog toga. I ja sam se počeo mijenjati, i vidio sam da žene sve više zaziru od mene, da su sa mnom samo zbog novca. Sve češće sam se promatrao u ogledalu, a ono što sam vidio nimalo mi se nije sviđalo. Nekako sam se borio sa svim promjenama, jer nisu bile toliko uočljive, ali su bile prisutne, a nitko nije bio svjesniji od mene koliki je to teret.
Mirovina mi je bila kraj svijeta
Kad sam otišao u mirovinu, za mene je to bio smak svijeta, ili nešto jako nalik na njega. Bio sam čovjek koji je živio za more, za luke, koji je vodio bogat život, a to se promijenilo. Sin se osamostalio, osnovao je svoju obitelj, a ja sam ostao sam, prokleto sam. "Zalijevaj biljku ljubavi u mladosti da bi plodove brao u stare dane" - moja majka je uvijek govorila, a ja sam tek u ono vrijeme shvatio značenje njenih riječi. Bližio sam se šezdesetoj, a još je u meni kolala uzavrela krv. Trebao sam ženu više nego ikada, ali ... Svaka kojoj bih se približio, gledala me je s prijezirom i podsmijehom. To je ozbiljno poljuljalo moje sve krhkije samopouzdanje. Postajao sam sve nesigurniji, a svaki put kada bih izišao, imao sam dojam da su sve oči uprte u mene. Kad sam prišao jednoj djevojci i udijelio joj laskav kompliment, prostrijelila me je pogledom. - Ja imam djeda i kod kuće - rekla je rečenicu koja je sve promijenila u mojem životu. Povukao sam se. Ona je imala pravo. Koliko god da sam se opirao godinama ili im se želio oduprijeti, one su se nizale poput kamenčića na ogrlici. Um nije ostario, kao ni želja u meni, ali lice? Ono je postajalo sve naboranije. Odbojan mi je bio i sam pogled u ogledalo. Želio sam da me ljudi pamte onakvog kakav sam bio, a ja sam postajao oronuo. Koliko god da sam se brinuo o svojem tijelu, trag godina nisam mogao izbrisati. Potpuno sam se povukao. Sramio sam se sebe, onog u što sam se pretvorio, i ni za što se ne bih pokazao pred ljudima u izdanju u kakvom sam bio. U početku, samoća mi je padala teško. Imao sam domaćicu koja mi je kupovala hranu, koja bi ponekad nešto i očistila, a ja sam postao toliko vješt u kućanskim poslovima da mi i nije trebala za to. Samo sam trebao nekog da tu hranu donese do mojeg doma. Nerijetko sam se sjećao prošlosti, svega onog što sam proživio. Da je moja Domina bila uz mene, sve bi bilo drugačije, ali nje nije bilo. Bio sam sam, onoliko sam koliko u prošlosti nisam bio. Pozivi prijatelja koji su nekad bili česti, prorijedili su se. Ponekad su se ponašali kao da ne shvaćaju kako mi je, a možda je to i bila istina. Njih nisu morile brige poput mene. Poput strašila su hodali gradom, ali ja to nisam mogao. Nešto u meni je bilo jače od želje da iziđem. Ježio sam se na svaku pomisao da to učinim. Čak ni po mraku nisam izlazio dalje od svoje terase, a i na nju bi izišao samo sa ugašenim svjetlom. Petnaest godina sam bio rob kuće, rob samog sebe, rob godina i izobličenog tijela. Da je barem duh stario kao i tijelo, sigurno bi mi bilo lakše, ali se to nije dogodilo. Imao sam dojam da bih i dalje mogao voditi život kojeg sam vodio, ali bore, te izdajničke bore koje su me pretvorile u sve ono što nekada nisam bio, sve su promijenile.
Što je život? U što se sve pretvori?
Nitko me nije pripremao na starenje. Onako kako sam se ja nekad zgražao nad starim ljudima, tako bi se zgražali i oni nada mnom. A to nisam želio. Htio sam da svojim poznanicima ostanem u sjećanju onakav kakav sam nekad bio, i ostat ću. To sam obećanje dao samom sebi. Trebao sam imati obzira prema ljudima, i imao sam ga. Život koji sam vodio, bio je moj odabir. Koliko god da mi je to teško padalo, drugačije nisam mogao. Sve ostalo bi se kosilo mojim uvjerenjima i istini koje sam i te kako bio svjestan. Što je život, u što se sve pretvori? Imamo mladost za koju mislimo da je vječna, ali nije. Sve nekako tako brzo prođe, poput sna. Možda je moja ljepota bila i moje prokletstvo. Koliko puta sam želio da sve to skončam, ali nisam imao hrabrosti. Želio sam mnogo toga, ali sam sve te svoje želje upakirao u svoja četiri zida. Jedina svijetla točka bio je moj sin koji bi me povremeno posjetio. On i moja domaćica su mi bili jedini kontakt sa vanjskim svijetom. Da nisam bio prelijep, možda ne bih ovako tragično ni shvatio starenje. Oni koji to nisu bili, nisu ništa imali izgubiti, a ja sam bio najveći gubitnik koji je živio na ovome svijetu. - Barba Vicko! - čuo sam kako me moja domaćica doziva. - Namirnice su spremljene. Idem ja. Treba li vam još nešto? - pitanje je bilo izgovoreno kruto, poslovno, i bilo je lišeno bilo kakvih osjećaja. - Ne, hvala! - viknuo sam da me čuje. Laknulo mi je kada su se vrata zatvorila. Odmah sam ih zaključao. To sam uvijek činio. Nisam želio da neka radoznala osoba pozvoni ili me slučajno vidi. Bože, odmahnuo sam glavom. Kako sam dospio do ovoga? Ni meni samom nije bilo jasno. Bježao sam u prošlost. Ponovno sam proživljavao svaki onaj prelijepi trenutak. A nisam znao cijeniti ono što sam imao, ništa nisam cijenio. Istina, uživao sam u životu, ali ne onako kako sam trebao. Da sam se mogao vratiti, sve bih drugačije učinio, barem kada je moja obitelj u pitanju. Domina je umrla od tuge. Pokušavala me je promijeniti, ali joj to nije polazilo za rukom. Ja sam bio taj koji joj je presudio, bio sam okrutan onoliko koliko sam bio lijep. Da je barem ona živa! Uzdah mi se oteo iz grudi. Je li ovo bila kazna za sve one žene koje sam ostavljao, kazna za način života kojeg sam volio? Još i danas, u svakoj luci, kada se spomene moje ime, čuje se val oduševljenja. Još me se sjećaju onakvog kakav sam nekad bio, a ja sam želio da tako bude i u mojem rodnom gradu. Krenuo sam prema kuhinji. Doći će moj sin na ručak sa svojom djecom. Prionuo sam poslu. Nekoliko vrsta jela uvijek sam radio kada bi oni dolazili. Oni su bili moja jedina radost, jedino svjetlo u tami mojega naboranog i ništavnoga života. Punjena patka, krumpirići, salata i rožata koju su moji unuci obožavali, sve će to danas biti na jelovniku. Iako sam osjećao sram pred unucima, nisam trebao, uvjeravao sam samog sebe. Oni su me znali ovakvog kakav jesam, a važna je bila ljubav koju su mi davali, iako su njihovi posjeti bili rijetki. Znao sam da mi ne preostaju još desetljeća života, a sam Bog mi je bio svjedok da ja to ni ne želim. Dosadilo mi je biti sam, iako je to bio moj izbor. Kad su moji unuci došli, svjetla su bila prigušena, kao i uvijek. Naviknuli su se na to. - Nono - Patrik me je pozdravio. - Kako si? - njegovo pitanje je bilo suvišno. - Dobro, dobro - slagao sam. A što sam mu drugo i mogao odgovoriti? Da sam loše onoliko koliko sam bio? To nisam želio. Na taj način bi ih samo oneraspoložio, a to nikako nisam htio. - Samo ćemo ručati i moramo ići rekao je Duje, moj drugi unuk. - A bi li se ja mogao doseliti kod tebe? - upitao me je Domagoj.
Tebi je mjesto uz roditelje
Zastao sam u pola pokreta. Ne, to nije dolazilo u obzir. Ne zato što ga nisam volio, niti zato što mi je odgovarala samoća, nego zato što bi me on podsjećao na ono što sam ja nekad bio. Bio je moja slika i prilika, lijep kao što sam i ja nekad bio. - Nono, molim te Domagoj mi je prišao. Pogledao sam u svojeg sina kao da sam od njega tražio pomoć. On je diskretno odmahnuo glavom. Razumio me je. A tko bi to mogao učiniti bolje od njega? - Ne - odmahnuo sam glavom. Znao sam da su moje riječi zvučale kruto, ali sam ih morao izgovoriti na taj način. - To nikako. Ja želim živjeti u samoći. Jednom kada me ne bude, sve je ovo vaše - rukom sam okružio oko sebe. - Tebi je mjesto uz roditelje. Koliko god da ti to ne odgovara, to je istina - nastavio je moj unuk. Ne samo da bi se on doselio kod mene, nego bi sa sobom doveo i svoje prijatelje, a da me netko vidi u ovom izdanju i da kaže ljudima kakav sam ... To nije dolazilo u obzir ni pod koju cijenu. - Nono ima pravo. Bez naše se suglasnosti ne možeš preseliti, a nju nemaš - sin mi je opet priskočio u pomoć. Uživao sam u njihovoj kratkoj posjeti. Bili su tako poletni, tako puni života. Toliko toga sam ih želio naučiti, ali nisam imao priliku. Rijetko su dolazili. Razumio sam ih. I ja sam nekad bio poput njih. Radovala me je spoznaja da iza sebe ostavljam jedino bogatstvo koje sam stekao: sina i unuke na koje sam bio tako ponosan. Želio sam da oni ne padnu u zamku u koju sam ja upao. Nadao sam se da neće. Ili hoće? Ovo je bilo potpuno drugačije vrijeme, a prema borama su se svi odnosili sa prijezirom. Tražili su razne načine da mladost produže, a koliko je to bilo učinkovito, ni sam nisam znao. I ja sam razmišljao o estetskim operacijama, ali što bi one promijenile? Možda bi ublažile bore, ali moje tijelo? Bilo je izdajnički staro, držanje mi je bilo karakteristično za godine koje sam nosio, i odustao sam. Posljednji glas razuma me je natjerao da odustanem, što sam i učinio. - Svi ste protiv mene - buntovno je izrekao moj unuk. To je izmamilo osmijeh na mojem licu. Da, i ja sam nekad bio poput njega. Ponos mi se ogledavao u očima, ali onaj u srcu samo meni je bio poznat.
Sin me razveselio poklonom
Kada su otišli, tišina je postala toliko teška da sam imao osjećaj kao da mi ponestaje zraka. Spustio sam rolete i otvorio prozore. Do mene je dopiralo dovoljno zraka da ga moja pluća mogu udisati koliko žele, ali su i ona bila ograničena. - Prokleta starost, neka je prokleta prošaputao sam. Svi žele ostarjeti, no kad bi većina znala ono što ja znam, teško da bi to i dalje željeli. Bio sam ograničen u pokretima, tijelo me nije slušalo, a duh je lebdio kao nekad, hodao je bogatim prostranstvima, daleko od ovoga strašnog mjesta, od zatvora koji se zvao moj dom. Dani su prolazili. Svi su bili nalik kao jaje jajetu. Nemalo sam se iznenadio kada mi je jednog dana sin došao nenajavljen. U ruci je nosio torbu. - Što je to? - upitao sam ga. - Nešto što sam ti odavno trebao kupiti ili donijeti. Domagoj je dobio novi, a ovaj laptop nosim tebi. Vjeruj mi, sa njim će sve biti drugačije. Sumnjičavo sam ga odmjerio. - Neće - rekao sam kruto. Hoće - moj sin mi se nasmiješio. - Možeš se opirati koliko želiš, ali ću ja svoj naum sprovesti do kraja. Naučit ću te sve što je potrebno - bio je odlučan. Trebalo je proći mnogo dana prije nego što sam shvatio veći dio, ali sam shvatio. Nekako, imao sam dojam da mi je život dobio nekakav drugačiji i novi smisao. Sve mi je bilo dostupno, nadohvat ruke, i mogao sam komunicirati sa ljudima a da oni ne vide moje lice. Po prvi put sam upoznao blagodati tehnike, modernu komunikaciju, i to kao da me je preporodilo. - Domagoj će ti napraviti profil na Facebooku - moj se sin zadovoljno smješkao. - Hvala ti - rekao sam ganuto. Jedva sam čekao da ode, pa da se prepustim istraživanju onoga što je za mene još uvijek bilo neshvatljivo i nepoznato. Znao sam da će sve biti drugačije i da će se sve promijeniti. Internetom sam bio povezan sa svijetom, a znao sam i nekoliko jezika, barem sam nekada znao. Gorio sam od uzbuđenja da se podsjetim na ona davna vremena. Pomalo sam otkrivao sve čari virtualnog svijeta, a uz pomoć unuka, savladao sam većinu. Napokon sam doista imao razloga da ujutro ustajem, da se radujem životu. Koliko toga sam propustio opirući se sinovu prijedlogu ... Očito je i on shvatio koliko sam očajan, pa me natjerao na ono što je on želio, i do kraja života ću mu biti zahvalan. Putem interneta sam našao i nekoliko starih prijatelja. Mojoj sreći doista nije bilo kraja. Više nisam osjećao samoću, nisam osjećao teret starosti snažno kao prije. Bio sam sretan, a tu riječ nisam mogao upotrijebiti u posljednjih petnaest godina. Znam da je problem u tome što moj um nije prihvaćao okove starosti, a to je ujedno bio i razlog mojeg povlačenja. Sada mi je svijet bio na dlanu, dio svijeta kojeg sam poznavao bolje od grada u kojem sam odrastao. Ponovno sam zavolio život, zavolio sam ustajanje ujutro i apatija je nestala iz mojeg života. Bio sam ushićen, sretan, a to sam želio podijeliti sa svim svojim virtualnim prijateljima. Ujedno sam postao i prava riznica mudrosti, a nju sam želio podijeliti sa svima koji to zatraže. Da mi je netko rekao da će se nešto u mojem životu promijeniti, ne bih mu povjerovao. Pronašao sam način da budem sretan u svojem domu, pa koliko god nekom moja sreća bila malena, za mene je velika, najveća otkad postojim, jer mi uljepšava sumorne i jednolične dane.
Po povratku iz maslinika odlazim ravno do dječje sobe. Marija sjedi nasred poda s lutkom u ruci. S njom je i naša četverogodišnja kći Iva. Igraju se lutkicama i dok ih tako obje promatram pomišljam kako smo svi mi, bez obzira na godine, negdje u sebi prava djeca. Marija se igra s tolikim zadovoljstvom da je to naprosto nemoguće opisati riječima. Iva je prati, ponavlja njezine geste i riječi, ali tu radost koja je toliko vidljiva na Marijinom licu ne može se ne zamijetiti. Iz razgovora s njom znam da se uvijek voljela igrati lutkama, ali vidjeti to uživo poseban je doživljaj. Obuzima me istinska radost dok tako promatram njih dvije. Taman kad sam im se namjeravao pridružiti Iva me ugledala. Žurno je odložila svoju lutku, šeprtljavo mi potrčala u zagrljaj. Sagnuo sam se prema njoj, a njezine malene ručice ovile su se oko mog vrata. Stisnula me čvrsto kao da me nikada ne želi pustiti iz zagrljaja. Ljubim Ivu u rumene obraščiće, a ona mi uzvraća iskrene, nježne, najljepše poljupce na svijetu. Smješka mi se, gleda me divnim očima. - Tata, ti si mi najdraži muškarac na svijetu, beskrajno te volim - govori mi s dječjom iskrenošću. - I ja tebe beskrajno volim. Iva, kad još malo porasteš, promijenit ćeš mišljenje i zasigurno ti više neću biti najdraži muškarac na svijetu. Ta će uloga biti rezervirana za nekog frajera koji će ti ukrasti srce - šalim se. - Nikada nikog neću voljeti više od tebe. Ti ćeš zauvijek ostati moj broj jedan - frflja Iva. [caption id="attachment_2009" align="alignleft" width="300"]Prešućena tajna Prešućena tajna[/caption]Od njezinih riječi odmah mi je toplije oko srca. Njezine ručice, njezino lice, dječje poštenje i ljubav beskrajno su mi vrijedni, to je najdragocjeniji dar kojeg sam ikada dobio. Kad sam Ivu ispustio iz zagrljaja, pridružila mi se supruga, te me i ona grli i ljubi. U tome trenutku ponovno sam beskrajno sretan što mi ego nije uništio ovu svetinju, divnu obitelj koju imam. One su moje djevojčice, moje ljubavi i to je jedino što je važno. Ako za išta u životu treba podnijeti žrtvu, tada se svaka žrtva isplati za ljubav.
Marija je bila moja prva ljubav
Marija je bila moja prva ljubav. Poznavao sam je još od ranog djetinjstva, iz susjedstva. Dvije godine starija, u to vrijeme nije na mene ni obraćala pozornost. Za nju sam bio običan klinac koji joj je stalno dosađivao. Od malena sam, kada sam nešto želio, bio uporan i ustrajan sve dok ne bih dobio što bih htio. A Marija je bila ta koja mi je još kao dječaku ukrala srce. Prvi puta sam pomislio da sam zaljubljen u nju kad sam je jednog kasnoga, ljetnog poslijepodneva ugledao u bijeloj, lepršavoj haljinici na livadi. Duga kosa boje zlata prosula joj se niz ramena, a dok je živo skakutala za leptirom činilo mi se da nikada u životu nisam vidio nešto tako lijepo i zanosno. Od tog prizora ona je postala glavna glumica svih mojih snova i što sam bivao stariji sve češće sam je sanjao, sve više je želio pored sebe. Išao sam u peti razred kad sam je prvi puta pozvao u kino. Kako li se samo smijala na moj poziv. Glatko me odbila. Njezino odbijanje me povrijedilo, ali nisam odustajao. Samo nekoliko dana kasnije pozvao sam je na kazališnu predstavu. Lako je pogoditi, odbila me. Odlučio sam promijeniti taktiku. Kupio sam čokoladu, poklonio joj je u školi za vrijeme trajanja školskog odmora. Ona je tada bila jedna od najpopularnijih djevojaka u sedmom razredu, a ja klinac iz petog. Kako li se samo slatko nasmijala kad sam joj gurnuo čokoladu u ruke i rekao da je to zato što mi se jako sviđa, a potom pobjegao u svoj razred glavom bez obzira. Dok sam trčao jasno sam čuo njezin smijeh. Nisam bio siguran što o tome misli, ali bilo mi je važno da mi nije vratila čokoladu. Doduše, da je imala vremena možda bi to i učinila, ali pobjegao sam prije nego se snašla. Kad sam je idući puta sreo u školskom dvorištu, mahnula mi je. Kako li sam samo bio sretan. Odmah sam joj pritrčao poput poslušnog psića. Uz nju su bile njezine dvije prijateljice, ali to mi nije smetalo. - Hvala ti za čokoladu, nisi trebao, ali bila je jako ukusna - rekla mi je, a mene kao da je sunce obasjalo od njezinih riječi. Odvratio sam joj kako mi nema na čemu zahvaljivati, te da ću joj ponovno kupiti čokoladu kad joj je bila tako ukusna.
Molim te, prestani donositi cvijeće
Idući dan to sam i učinio. Dva tjedna za redom svakog sam joj dana kupovao čokoladu i na nju potrošio sav novac kojeg sam štedio u svojoj kasici prasici, ali nije mi bilo žao. Uskoro sam shvatio kako sam postao predvidljiv, te se malo smirio. Marija me više nije ismijavala kao onda kad sam je pozvao u kino nego se prema meni kada bi me srela ponašala prijateljski i raspoloženo. Nakon što sam potrošio ušteđevinu više nisam imao čime kupovati poklone, ali mi sinula nova zamisao. Pobrao sam sve cvijeće iz maminog vrta, ostavljao ga u džepu njezine jakne u garderobi. Jednog dana me sačekala nakon nastave i pitala jesam li ja taj, koji je daruje cvijećem. Sav važan, priznao sam svoja djela. - Kako ti je ime? - zanimalo ju je, a ja sam joj s oduševljenjem pružio ruku i predstavio se. - Petre, ti si stvarno divan dječak. Sigurna sam kako ćeš se jednog dana pretvoriti u divnog mladića. Ja sam starija od tebe i smiješno je da se družim s tobom. Molim te, prestani mi donositi cvijeće, čokolade i bilo kakve poklone. Neugodno mi je primati tvoje darove, a osim toga moj dečko onda postane ljubomoran i moram mu objašnjavati kako mi tvoji pokloni zapravo ništa ne znače - rekla mi je. Bio je to takav udarac za moje srce kao da me je udarila mokrom krpom posred lica. Šutio sam, nisam znao što reći, a ona me samo svojom divnom, nježnom ručicom pomilovala po obrazu i otišla svojim putem. Gledao sam za njom dok mi je srce jecalo. Bila je moja prva ljubav, neispunjena želja, san koji sam uporno nastavljao sanjati. Kako su godine prolazile svatko od nas otišao je svojim putem. Ona je prva napustila našu školu, s roditeljima se preselila u grad kako bi imala bolje mogućnosti za obrazovanje. Sve intenzivnije sam se počeo baviti nogometom i pokazao talent. Školski trener razgovarao je s mojim roditeljima, predložio da me odvedu u obližnji prvoligaški nogometni klub kao juniora. Roditelje je zanimalo što mislim o tome, a kad sam objasnio da bih rado igrao za poznati klub, odveli su me onamo. I moja se obitelj tako preselila u grad. Cijeli dan bio mi je ispunjen. Od nekadašnjeg udaranja po lopti iz čistog gušta, sada sam imao svakodnevne treninge. U početku su mi bili iznimno naporni, ali brzo sam se navikao. Za izlaske i druženja s prijateljima nisam baš imao vremena. O djevojkama nisam ni razmišljao, u mome srcu i dalje je bila čarobna Marija, djevojka nad djevojkama. Mnoge su se vršnjakinje družile sa mnom, pod odmorima se znalo šaputati kako se nekoj od njih sviđam, ali nikada na te riječi nisam obraćao pozornost. Imao sam cilj: želio sam postati profesionalni nogometaš i sanjao kako ću jednog dana - ako mi se ta želja ostvari - postati imućan čovjek koji će moći uložiti štogod bude potrebno samo da osvojim Mariju. Vrijeme je letjelo, a snovi o profesionalnom nogometašu su mi se ostvarili. Kad je inozemni klub pokazao interes za mene svi su mi predviđali blistavu karijeru. Prihvatio sam ponuđeni ugovor, preselio sam se s roditeljima u inozemstvo. Zarađivao sam u godinu dana onoliko koliko moj otac nije zaradio tijekom cijelog života. Kao profesionalni igrač imao sam određene obveze prema sponzorima, odlazio sam na društvena događanja, a ondje je uvijek bilo mnoštvo, lijepih djevojaka. Doslovno su se lijepile za mene, pa sam tako popustio pred šarmom lijepe manekenke iz Rusije. Plavuša, duge, guste kose s predivnim plavim očima i tijelom božice doslovno je zaustavljala sve muške poglede, pa tako i moj. Hodali smo svega nekoliko mjeseci, a potom mi je rekla da se želi udati. Nisam još bio spreman na obveze, ali jasno mi je dala do znanja da će me ostaviti ako je ne zaprosim. Klela se u ljubav prema meni i stalno ponavljala kako nije jedna od onih manekenki koja se povlači s nogometašima, te da je poštena i želi obvezu, ne samo zabavu. Kad sam roditeljima spomenuo o čemu ona razmišlja, složili su se s njom. I tako sam se, navrat-nanos, oženio.
Rekla mi je da želi razvod braka
Prvi mjeseci zajedničkog života bili su iznimno lijepi, ali onda je supruga počela govoriti ljučivo o majčinstvu. Šutio sam, gutao svoju tugu u sebi. Kao pubertetlija sam imao zaušnjake, a kao posljedica pojavila se problematična upale testisa i sterilitet. Sjećam se da su roditelji bili jako zabrinuti kad sam tada bolovao, ali tada to nisam shvaćao. Tek kad su obavljeni silni pregledi u vezi mog transfera u inozemstvo saznao sam da sam sterilan. Bila je to užasna vijest, problem kojeg sam zatajio pred roditeljima, suprugom, prijateljima. Nastojao sam uživati u životu koliko god mogu, a misli koje bi me opsjedale u samoći najčešće bih odagnao. Kad ni nakon četiri godine braka supruga nije ostala trudna, objasnila mi je kako je obavila sve liječničke pretrage i da je kod nje sve u redu. Nije mi preostalo drugo doli priznati joj. Gledala je u mene kao da sam pao s drugog planeta. - Znao si da si sterilan i to si mi zatajio? Oduvijek ti govorim kako više od svega želim imati sretnu i brojnu obitelj. Znao si da želim djecu, a zatajio si mi tako važnu činjenicu? - vikala je puna gorčine. - Draga, pokušaj me shvatiti. Nijednom muškarcu nije lako priznati tako nešto. Lijepo živimo, možemo posvojiti koliko god djece želiš, uostalom to je danas ionako moderno među slavnim i bogatima. - Posvojiti? Želiš da nikada ne okusim čari majčinstva? Želim biti trudna, osjetiti kako je pod svojim srcem nositi dijete, imati svoju krv - govorila je ljutito. Pokušavao sam je umiriti, davati još neke prijedloge, ali to je bilo uzaludno. Ona je stalno ponavljala kako sam lažov i kako sam je prijevarom namamio u brak. Mislio sam, ogorčenost i ljutnja će je proći kad se malo smiri, ali nije. - Prijevarom si me namamio u brak. Bila sam poštena prema tebi, a ti si svjesno lagao. Nas dvoje više nemamo što zajedno tražiti. Želim postati majkom, a uz tebe je to nemoguće. Želim razvod braka i to čim prije. Moj biološki sat otkucava i ne želim tratiti vrijeme - priopćila mi je jednog jutra uz kavu. Tvoj biološki sat? A što je sa ljubavlju prema meni u koju si se klela? Nisi li kad si se udavala obećala u dobru i u zlu? Nisi čak ni pitala postoji li mogućnost da se liječim i izliječim? Kažeš, nisi lagala? Ženo draga, sada je više nego očito kako si lagala puno toga počevši od bezuvjetne ljubavi prema meni. U pravu si, ovaj brak ionako nikada zapravo nije imao smisla. Ti si bila ta koja ga je potencirala, koja me gotovo na njega i prisilila. Pogriješio sam što ti nisam rekao istinu, ali to više ne mogu promijeniti. Slažem se s tvojom odlukom i neću praviti nikakve probleme, uostalom i sam se što prije želim rastati od tebe. Bila si divna žena za pokazivanje, ali nikada nisi imala moje srce. Ono će zauvijek pripadati drugoj. Htjela si da budem potpuno iskren, evo sada znaš potpunu istinu - rekao sam dok sam istovremeno osjećao kako mi je na neki način zapravo laknulo. Bez obzira na naš zajednički život i lijepe trenutke, supruga nikada nije uspjela istisnuti Mariju iz mog srca. Štoviše, nakon što bih bio intiman s njom i ona zaspala u našoj bračnoj postelji, sklapao bih oči i pitao se kako sada nakon tolikih godina izgleda ona divna djevojka u koju sam oduvijek bio zaljubljen. Nikada nisam prestao maštati o njoj i njezinim poljupcima. U najkraćem mogućem roku smo se rastali. Svi, a posebno moji roditelji, bili su šokirani tom viješću. Nikome nisam morao reći što se dogodilo, bivša je supruga to rastrubila svima koje je znala. Roditelji su suojećali sa mnom, tješili me kako ću jednog dana pronaći ženu kojoj to neće biti važno i koja će me voljeti takvog kakav jesam, ponavljali mi da postoje i drugačiji načini za roditeljstvo. Sve sam to i sam znao, ali odlučio sam kako ću sad kao rastavljen muškarac drugačije promišljati o svome životu. Uvijek sam samo marljivo radio, mlad se oženio, a napokon je došlo vrijeme i da se malo zabavim. Nisam bio previše utučen zbog razvoda. Imao sam mnoštvo slobodnih prijatelja koji su voljeli izlaziti i tulumariti, koji su me često pozivali neka im se pridružim, ali dok sam bio u braku to mi nije padalo na um. Samački život postao mi je s vremenom prilično naporan. Sportske obveze i opijanja nikako nisu išli zajedno. Roditelji su me sve češće upozoravali kako sam krenuo pogrešnim putem, ali bilo je uzalud. Mamurnost, neispavanost, fizički napori sve me to u jednom trenutku dovelo do kolapsa, te sam završio u bolnici. Nakon kratkog boravka ondje vratio sam se na nogometne terene, ali sam zadobio povredu koja je značila samo jedno: kraj karijere.
Život me nije baš mazio i pazio
Ne trebam ni pisati koliko sam se razočarao, postao depresivan i izgubljen. Više mi nije pomagao ni alkohol ni tablete. Vukao sam se po velikoj kući poput zombija, bacao po podu, plakao, urlikao. Roditelji su, baš poput mene, samo na drugačiji način, bili izvan sebe. Na kraju su i oni digli ruke od mene i prepustili me samome sebi. Mjesecima sam propadao ... Tog sam jutra bio naručen na kontrolu u bolnicu. Odlučio sam otići k liječniku, a potom se vratiti natrag u svoju domovinu. Roditelje sam obavijestio o toj odluci, a kako su se oni već ranije vratili u Hrvatsku, držali su to mudrom odlukom. Nisam točno znao što ću raditi, čime se baviti i kako organizirati svoj život, ali imao sam još nešto ušteđevine i shvatio da moram promijeniti život ako još uopće želim živjeti. U čekaonici je bila prilična gužva kad sam stigao na kontrolu. Smjestio sam se na stolac, nekoliko minuta sačekao dok me sestra prozvala, a potom ušao u sestrinu prijemnu sobu. Prstom mi je pokazala vrata ordinacije u koju sam i inače odlazio, te mi napomenula da će kontrolu obaviti nova liječnica. Njezine riječi nisam držao važnima, bilo mi je ionako svejedno tko će me pregledati. Kad sam napokon ušao u ordinaciju zamijetio sam oči koje su mi bile poznate. Gotovo sam se srušio od silnog iznenađenja. Ispred mene je bila žena koju sam godinama sanjao, godinama želio, koju sam držao najljepšom i najboljom na svijetu. Srce mi je doslovno divljalo u grudima i jedino što sam želio bilo je zagrliti je. - Jesi li ti onaj dječak što mi je nosio čokolade u školu i pozivao me u kino? - tim mi se riječima obratila. - Taj sam, glavom i bradom - nasmijao sam se dok sam se i sam sjećao tih dana iz djetinjstva. - Odrastao si, promijenio se - nastavila je Marija. Nisam mogao skinuti pogled s nje. Bila je tako lijepa, dotjerana, a nekoliko sitnih bora oko očiju izvrsno su joj pristajale. Izgledala je još puno ljepše nego što sam je i zamišljao. Bio sam presretan što me je prepoznala, ali istovremeno posramljen zbog vlastitog izgleda. Dvije godine koje sam proveo očajavajući nisu me učinile zavodljivijim ni poželjnijim muškarcem već upravo suprotno. Samome sebi djelovao sam poput starog broda koji se nasukao na suhom. I dok sam takav stajao pred svojom bajnom djevom, jasno sam uvidio kolika je razlika između nas. Bez obzira što je bila starija od mene, ona je bila žena i po, žena u najboljim godinama, a ja propali sportaš. U jednom trenutku došlo mi je da trčećim korakom napustim njezinu ordinaciju. - Nažalost, promjena nije bila na bolje. Život me nije baš mazio i pazio - iskreno sam priznao. - Malo koga život mazi i pazi. Život je borba. Gledam tvoje nalaze i obzirom na situaciju, zadovoljavajući su. Sjedni, pričaj mi o sebi. Baš sam sretna što ovdje vidim nekoga svoga. Njezine dvije zadnje riječi zazvučale su mi poput najljepše pjesme. U tuđem, dalekom svijetu ja sam bio netko njezin. O, kako li sam samo želio da te riječi postanu stvarnost kakvu sam toliko sanjao. - Namjeravao sam se preseliti natrag u domovinu. Mogu li biti miran što se tiče nalaza? - pitao sam, a ona je dala potvrdan odgovor. Dala mi je nekoliko savjeta i prepisala lijekove koje sam redovno koristio. - Marija, imaš li možda vremena za kavu ili večeru? - zanimalo me. Osmjehnula se i prihvatila poziv za večeru. Kako li sam sretan bio! Iz njezine ordinacije kretao sam se kući lako poput perca, pjevušio neku radosnu pjesmicu. Čim sam stigao kući otvorio sam ormar, izabrao najbolje odijelo koje sam imao, nazvao poznati restoran, rezervirao mjesto, a potom se stao dotjerivati. Odjednom mi se učinilo da sve ima neki smisao, dublji i puno važniji nego sam pretpostavljao. Putem do restorana kupio sam prekrasan buket crvenih ruža i najveću čokoladu koju sam pronašao. Marija je stigla u točno dogovoreno vrijeme. Izgledala je poput muze s Olimpa. Takva bi žena nadahnula svakog muškarca, svakom čovjeku dala potreban poticaj. Ugodno smo čavrljali, te sam tako saznao puno pojedinosti iz njezina osobnog života. Marija je također bila rastavljena. Pripovijedala je, suprug joj je bio raspikuća i zlostavljač. Često ju je i fizički maltretirao. Nadala se, promijenit će se i postati bolji prema njoj, ali kad je shvatila da se to neće dogoditi, napustila ga je. Imali su mučan razvod u kojem je izvukla deblji kraj, te je zbog svega odlučila napustiti domovinu. Napustila je stalni posao, a kad joj se ukazala mogućnost za radom ovdje u ordinaciji objeručke ju je prihvatila. Kolege su je donekle poštovali, ali da je nikada neće gledati kao ravnu sebi. Za njih je ona bila "stranac" iz siromašne Hrvatske i nisu pomagale ni titule niti znanja da bi postala poput njih. Roditelji su joj preminuli i bila je žalosna što se nema komu i čemu vratiti u svoju domovinu. Ne mogu reći da mi je godila njezina tuga, ali sve što joj se dogodilo nekako mi je išlo na ruku i odmah sam tu prepoznao svoju priliku. Iste sam joj večeri pripovijedao o svome životu, ali i naglasio činjenicu kako sam je uvijek želio i kako se do toga dana ta želja nije promijenila. - Tko bi rekao da ćemo se jednom sresti u tuđem svijetu; možda je naš susret upravo sudbina? Ne znam što bih ti rekla na sve ovo. Tada smo bili djeca. Bio si mi drag i bila sam na neki način tužna što ti ne mogu pokloniti svoju ljubav. Smatrala sam te dječačićem, a sebe djevojkom - nasmijala se. - Marija, znali smo se kao djeca, a sada se upoznajmo kao odrasli ljudi. Puno sam propatio u zadnje vrijeme i ne želim se vraćati na sve davne događaje. Ne tražim ništa drugo nego da mi daš priliku - preklinjao sam je. Nije me odbila. Bio je to znak koji sam godinama čekao.
Marija mi je rekla da je trudna
Idućeg jutra nazvao sam roditelje i objasnio razlog zbog kojeg trenutačno odustajem od povratka u domovinu. Mjeseci koji su uslijedili, bili su najljepše doba mog života. Zaprosio sam je i ona je prihvatila bračnu ponudu. U međuvremenu sam prodao kuću, kupio imanje u domovini, a na njemu osigurao i posao za nas oboje. Mariji ordinaciju, a sebi ogromno zemljište na kojem sam se odlučio baviti maslinarstvom. Činilo mi se, život je napokon pomilovao i mene. O svome zdravstvenom problemu sa sterilnošću Mariji nisam rekao ni slova. Ponovno sam učinio istu pogrešku. Mislio sam, vidjela je moje nalaze i zdravstveni karton te zna o čemu se radi. Nikada nisam zapodijevao razgovor o tome jer sam samog sebe doživljavao kao nekoga tko zapravo i nije muškarac. Ja sam se bližio četrdesetoj godini, a ona ju je prošla, te sam vjerovao kako više ni ne razmišlja o majčinstvu. Mislio sam: da joj je to nešto značilo zasigurno bi već ranije zapodjenula razgovor o tome. Jednog jutra prije nego je sišla u ordinaciju, značajno se nakašljala. - Dragi, imam predivne novosti. Istina je, malo je još rano govoriti o tome, ali ne želim te divne novosti skrivati od tebe. Bude li sreće, radovat ćemo se zajedno, a ne bude li - zajedno ćemo tugovati - rekla je. - Imaš moju punu pozornost, zainteresirala si me s ovakvim uvodom - odgovorio sam joj. - Dragi, postat ćemo roditelji. Trudna sam skoro dva mjeseca. Starija sam i trudnoća je rizična, stoga želim uzeti bolovanje i strogo mirovati, činiti sve po liječničkom savjetu - šaputala je dok su joj oči blistale od sreće. Njezina silna radost i moja prešućena istina udarili su me poput bumeranga. Želudac mi se skupio, obuzeli su me grčevi, jedva sam disao. Njezine lijepe vijesti za mene su tog trenutka postale noćna mora. Marija je, naravno, zamijetila moju šutnju kao i moj ogorčen izraz lica. - Ne veseliš se ovoj vijesti? Ne želiš imati dijete sa mnom? Nikada nismo razgovarali o tome, ali to je stoga što dva puta nisam uspjela iznijeti trudnoću do kraja. Sada sam još starija i bilo mi je jako teško govoriti o tome kad nisam bila sigurna postoji li uopće mogućnost da ponovno ostanem u drugom stanju. - Marija, razgovarat ćemo kasnije. Imam poslovni dogovor u vezi ovogodišnje berbe maslina i ne želim kasniti. Znaš i sama kako je u današnje vrijeme teško naći pravog kupca, a mislim da je ovaj takav - ispričao sam se, ovlaš je poljubio u obraz i istrčao iz kuće kao da me gone svi vragovi. Umjesto na sastanak, kako sam lagao, otišao sam u najudaljeniji dio maslinika, sjeo ispod masline i ridao iz sveg glasa. Bio sam uvjeren da se nas dvoje volimo, razumijemo, da me voli svim srcem kao i ja nju. To mi je stalno ponavljala, stalno uvjeravala kako nikada ne bi poželjela drugog i da žali što nije prihvatila moja udvaranja još onih dana kada sam bio dječak. Činjenica da pod svojim srcem nosi dijete značila mi je samo jedno: prijevaru. Nisam joj bio jedini, nisam bio njezina ljubav, nisam bio čovjek koji ju je očarao. Što god da sam činio nije mi pomoglo da osvojim njezino srce. Nisam uopće mogao zamisliti kako ću se ponašati kad se vratim kući, što mi je činiti u budućnosti. Mogao sam je ostaviti, sasuti joj njezin bezobrazluk u lice ili glumiti kako sam sretan. Odavno sam se, pomirio s činjenicom da nikada neću postati ocem, a i ako se to dogodi da dijete neće nositi moje gene. Ovakva vijest iznimno me je potresla i to ne zato što je postojala mogućnost da osjetim nova iskustva nego zato što me je duboko povrijedila. Na neki način udaren je još i onaj maleni dio muškosti koji mi je preostao. Cijeli dan ostao sam u masliniku. Marija me zvala nekoliko puta, ali nisam odgovarao na njezine pozive. I kad je pao mrak još uvijek sam sjedio na istom mjestu i propitkivao samoga sebe što učiniti. Kad sam konačno pred ponoć stigao doma ona je već spavala. Uvukao sam se u bračnu postelju polako da je ne probudim, a kad me onako u snu zagrlila odmaknuo sam njezine ruke sa svoga tijela. U meni kao da su odjednom postojala dva čovjeka. Jedan koji je govorio neka joj oprostim i drugi koji je stalno ponavljao da se prevarantice treba riješiti čim prije, jer kad je počela s takvim stvarima samo je pitanje na kakve će me sve moguće načine iskorištavati. Probdio sam noć, a idućeg jutra jedva sam se ustao shrvan svim što me pogodilo. Marija me već čekala s doručkom. Znao sam, neću moći izbjeći glavnu temu. Nakon što me poljubila, poželjela dobro jutro, servirala doručak, opet je započela razgovor. - Petre, moram znati što misliš o mogućnosti da imamo dijete. Kad sam ti jučer priopćila vijest nije mi izgledalo kao da se raduješ. Ovo nam je možda jedina mogućnost da postanemo roditelji. Više od ičega na svijetu željela sam svoje dijete i postati majkom - rekla je. Njezine riječi su me snažno dirnule. - Učini sve što je u tvojoj moći da postanemo roditelji, čuvaj se i pazi - odvratio sam i zagrlio je. Marija je zaplakala od sreće, a i moje oči su bile pune suza samo od silne tuge koja me duboko potresala. Supruga je otišla na bolovanje. Uzeli smo kućnu pomoćnicu koja joj je stalno bila pri ruci. Sve vrijeme govorila je jedino o djetetu, o nama kao roditeljima i o svemu što je pred nama. Za razliku od nje, gotovo stalno sam izbivao iz kuće. Igrom slučaja dogodilo se da i na dan poroda nisam bio uz nju, ali ona je i bez mene na svijet donijela divnu djevojčicu. Kad sam je prvi puta primio u ruke pomislio sam kako izgleda poput anđela. Bez obzira što sam bio siguran da nije moja zavolio sam je na prvi pogled. Kad su stigle kući nikakve obveze oko Ive nisu mi teško padale, upravo suprotno. - Dragi, cijelo vrijeme trudnoće činilo mi se da se ne raduješ djetetu, ali sad vidim da sam bila u krivu. Tvoja ljubav prema njoj naprosto izvire iz čitavog tvog bića - rekla mi je Marija jednog dana. Iva je rasla, nazivala me ocem, a ja sam nju doživljavao svojom kćeri. Bilo je dana kada sam pomišljao o tome kako ona nije moje dijete, ali čim bi me ona uhvatila svojom malenom ručicom odagnala bi sve loše misli.
Šanse za oplodnju ipak su postojale
Tog dana kad sam ih našao da se zajedno igraju s lutkama, Iva se u jednom trenutku popela na svoj krevetić. Skakala je po njemu, pjevušila od radosti, a supruga i ja samo smo je zadovoljno promatrali. U jednom trenutku joj se noga savinula, te je poletjela, glavom udarila u komodu u kojoj su stajale njezine igračke, pala na pod i onesvijestila se. Krv joj se slijevala niz malene obraze. Marija je žurno poduzela mjere prve pomoći, a ja pozvao hitnu. Iva je morala na operaciju, te su nas zamolili da oboje damo krv. Sestri koja mi je uzimala krv objasnio sam u čemu je problem. Blijedo me pogledala, ništa nije rekla. Iva je uspješno operirana, a nekoliko dana kasnije kad smo joj došli u posjetu u hodniku sam susreo sestru koja mi je uzela krv. Mahnula mi je, rekla da mora sa mnom razgovarati, a potom mi objasnila da moja kći i ja imamo istu krvnu grupu. Zahvalio sam joj na razgovoru, ali nisam vjerovao tim riječima, stoga sam idućih dana zamolio prijatelja koji je bio liječnik u bolnici da obavi test očinstva. Njime je dokazno da sam Ivin biološki otac upravo ja. Ne mogu ni opisati koliku sam radost osjetio i kakvi su me sve pozitivni osjećaji proželi. Kad se naša kći oporavila i zaboravila na svoje bolničke dane, ponovno sam posjetio liječnika, objasnio mu sve u pojedinosti kako i što mi se dogodilo u životu. Ponovili smo pretrage. - Hm, nalaz je prilično loš. Pokretljivost spermija iznimno je slaba, a to znači malenu šansu za oplodnju. - Rekli ste, malenu šansu? Znači da šanse za oplodnju, bez obzira koliko male, ipak postoje? - pitao sam. - Upravo tako, dijagnoza koju ste ranije dobili očito je bila pogrešna - odvratio je, a ja sam poskočio sa stolca na kojem sam sjedio, zagrlio ga i zahvalio. Neka je tadašnji liječnik pogriješio, važno je da sam ipak otac svojoj kćeri, mislio sam i zadovoljno trljao ruke. Prava je sreća što sam prihvatio zamisao o tome da prihvatim Ivu kao svoje dijete. Da sam ih odbacio, učinio bih najveću pogrešku u životu. Događaji koji nas puno puta obilježe često nisu onakvi kakvima se čine, valjda za sva objašnjenja i saznanja postoje pravi trenuci. Sretan sam što se taj moj trenutak napokon dogodio.
Oduvijek sam maštala o muškarcu kojeg ću voljeti. To je trebao biti čovjek koji će me štititi, moja stijena. Uz njega se nikad neću bojati i uvijek će biti uz mene, u dobru i zlu. Izbavit će nas iz svake nevolje i nikad se neće bojati izazova. Slabost će za njega biti nepoznat pojam. Iluzije koje sam gajila o pripadnicima suprotnog spola dobro su me zasljepljivale, bila sam vrlo naivna. Iskrivljena slika o tome tko i kakav bi to muškarac trebao biti, pratila me sve do odrasle dobi. Iako sam u kući imala primjer nesavršenog muškarca i nesavršenog braka svojih roditelja, vjerovala sam da će meni biti drugačije. Jer tamo negdje bio je savršeni muškarac koji je čekao samo mene. Tek kasnije, kao zrelija žena često sam se pitala zašto žene često imaju takva očekivanja spram muškaraca i zašto uopće želimo da su oni gotovo nadljudska bića u odnosu na nas. Valjda su me zato tokom odrastanja ispunjavale ljubavne priče o muškarcima zaštitinicima. Bili su to savršeni filmski junaci kojima ništa nije bilo teško učiniti za njihove voljene žene. Bili su spremni dati i vlastiti život za njih! No realnost je bila nešto drugačija i surovija. Vraćam se na prvi dan poznanstva sa svojim sadašnjim suprugom. Upoznala sam ga jedne večeri u kafiću u koji sam redovito odlazila. Imala sam svega dvadeset godina i još uvijek sam na veze gledala ružičastim naočalama. Mogu reći da je to bila ljubav na prvi pogled, u oba smjera. Mateo me gledao kao da sam nestvarna, baš kao i ja njega. Ponudio se da plati piće i izvadio pozamašan novčanik koji je bio pun vrijednih papirnatih novčanica. Sjećam se da sam se začudila odakle mu toliko novca, no nisam puno pozornosti tome pridavala, dapače, imponiralo mi je što je dobrostojeći mladić bacio oko baš na mene.
Pozvao me da plešemo sentiše
Želiš li još jedno piće? - pitao je kad smo već iskapili drugo po redu. - Ne mogu, bit će mi zlo - nasmiješila sam se. - Hajdemo negdje drugdje, hoćeš u Best? - U disko!? - začudila sam se. - Da, idemo plesati sentiše - nacerio se zavađujući me. - Žao mi je ostaviti Karolinu - pogledala sam odsutno u svoju prijateljicu koja se naočigled dosađivala. - Povedi i nju, ja ću svima platiti kartu - rekao je busajući se u prsa. - Ne misliš li da si večeras pretjerao sa čašćenjem? - oprezno sam pitala. - Ne upoznajem svaku večer tako divnu djevojku - otvoreno je pokazivao simpatiju prema meni. - U redu, idemo - složila sam se nakon što sam nagovorila Karolinu da nam se pridruži. Bio je to ludi provod, a Mateo nije nimalo štedio svoj novac. Od prvog trena osjećala sam nešto posebno prema njemu, kao da ga poznajem godinama, a na njegovu rasipnost gledala sam kao na nešto prolazno. Vrlo brzo počeli smo se viđati i izlaziti i ja sam se ozbiljno zaljubila. Na sreću bilo je uzajamno, a Mateo je bio ostvarenje mojih snova. Imao je siguran posao, dobro zarađivao ili me barem tako uspio uvjeriti. Nikada nisam postavljala previše pitanja o tome odakle mu toliko novaca. Ponekad me odvodio u skupocjene restorane i plaćao skupe večere. - Jesi li vidio cijenu ovoga telećeg odreska!? - vrisnula sam jednom prilikom u nekom ekstravagantnom restoranu. - Ne brini, za tebe nije ništa dovoljno skupo - pomilovao mi je ruku. - Osjećam se krivom jer jedemo na ovakvom mjestu - rekla sam ogledajući se po restoranu. U našoj blizini sjedili su gospoda u elegantnim odijelima i žene u večernjim toaletama. - Ovo je omiljeno mjesto nekih naših političara - prokomentirao je Mateo dok je pristojno stavaljao ubrus na svoje krilo, a ja sam ga pratila. Istina je bila da se nisam znala ponašati na takvom mjestu. - Ja bih bila sretna i u McDonaldsu - rekla sam naivno na što se Mateo iskreno osmijehnuo. - Zato te i volim, no večeras je posebna večer. Zato smo došli ovdje - rekao je zagonetno. - Što? Unaprijedili su te na poslu? - upitala sam iznenađeno. - Ne - odmahnuo je glavom. - Nego? - pitala sam ne sluteći istinu. - Zar ne možeš naslutiti? - izazivao me je, a moji obrazi su se iznanada zažarili. Nije moguće da me misli pitati "ono"! Osmijehnuo se kao da mi čita misli. - Da, to je to! Ne želim više čekati, volim te - rekao je i izvadio plišanu kutijicu na stol. Od zaprepaštenja sam prejako stisnula čašu u ruci. Jedva sam uspijela prigušiti krik oduševeljanja. Suze su mi krenule na oči. Ovo je bilo i više od ostvarenja mojih snova. - Jesi li siguran? Nismo baš dugo zajedno - rekla sam gledajući ga maglovitim pogledom, no bila sam spremna učiniti tu ludost. - Više no ikad u svom životu! - Sada bih ja vjerojatno trebala reći da ću razmisliti jer smo tek tri mjeseca zajedno, ali ne želim jer te iskreno volim! Da! - uzviknula sam jedva kontrolirajući ushićenje. Nježno je stavio prekrasan i skupocjen prsten na moju ruku. Gledala sam omađijano u njega kao da sjaji na nekoj tuđoj ruci. - Gospođa Turek - prošaputala sam njegovo prezime beskrajno sretna. Poljubio mi je dlan. - Da, moja ženo! - gledao me pogledom punim strasti. Pripreme za vjenčanje bile su prilično stresne za mene jer je Mateo želio da sve bude na nivou. Potrošeno je puno novca, koji nam se na koncu nije vratio čak ni u obliku darova. Po meni je to bio uludo bačen novac. - Ja ću se pobrinuti oko novca - govorio bi, a to su bile riječi koje sam htjela čuti od svog muškarca. Dan vjenčanja protekao je kao u bajci i bili smo presretni. Mateo je inzistirao da kupim vjenčanicu umjesto da je iznajmim jer nije mogao podnijeti pomisao da se neka druga žena udavala u istoj haljini. - To donosi nesreću - uvjeravao me - za svoju mladu želim sve najbolje. Isto tako želio je i za sebe najbolje, skupocjeno ledeno sivo odijelo i kravatu koja je bila ručni rad nekog umjetnika. Smatrala sam da je to previše rastrošno, no ipak bih mu u svemu popustila. Vjerovala sam da nam on to može priuštiti.
Rekao je da ne brinem za novac
[caption id="attachment_2018" align="alignleft" width="300"]Ima li nade za nas? Ima li nade za nas?[/caption]Uselili smo u stan koji su nam poklonili njegovi roditelji. Oni su bili bolje situirani od mojih. Dar mojih roditelja bio je puno skromniji od njegovih, no Mateo me uvjeravao da mu to ne smeta. Blistala sam od sreće zaljubljeno piljeći u svog izabranika. Malo je reći da sam ga voljela, obožavala sam ga. Bio je ispunjenje mojih snova. Nije mi bilo važno što smo se često razilazili u mišljenjima, smatrala sam da će sve one "sitnice" koje su me izbacivale iz takta s vremenom postati nevažne i da će se on promjeniti. Problemi su se javili već na samom početku našega zajedničkog života. Iako smo bili dobro situirani, Mateo je pretjerivao u svom snobizmu. Bio je opsjednut kupovinom i markiranom odjećom. Kao takvom uvijek bi nam na kraju mjeseca nedostajalo novca, usprkos dobrim primanjima. Mateo je bio informatičar u poznatoj renomiranoj tvrtki. Bio je sposoban i s vremenom je dobio unaprijeđenje. - Želim da moja supruga bude najljepša sutra navečer. Neka se vidi da u ničemu ne oskudijevamo - rekao je jednom prilikom kad smo se spremali na doček Nove godine. - Ja bih radije provela novogodišnju noć u tvom zagrljaju, daleko od mase pijanih i glasnih ljudi prošaputala sam neraspoloženo. - Ma hajde, tamo će biti i Franovi. Znaš da se oni natječu s nama - narugao se. - Ne, ti se natječeš s njima - pogledala sam ga namrgođeno. - Svejedno, što ćeš obući? - Haljinu, kao i prošle godine - slegnula sam ramenima. - Ne dolazi u obzir. Moja žena za doček nove godine treba imati novu haljinu. U novu godinu sa novom haljinom! - blebetao je. - Ne odlazi mi se sada u trgovinu zbog haljine, gužva je - požalila sam se. - Ja ću je kupiti za tebe - ponudio se. - Mateo, znaš da smo kratki s novcem. Do plaće je još punih deset dana. Dali smo cijelo bogatstvo za taj doček - pokušala sam ga urazumiti. - Ne birini ti za novac - poljubio me u obraz neprirodno sretan. Nisam se mogla oteti dojmu da mu je kupovina poput droge, stalno je želio kupovati kao da na taj način ispunjava neku nezadovoljenu emotivnu potrebu. Na koncu sam popustila i složila se da kupi novu haljinu, koja je izgledala gotovo isto kao i prošlogodišnja, crne boje, jedino je bila nešto duža.
Stalno sam mu radila ustupke
Doček je doista bio onakav kakvom sam se nadala, zagušljiv prostor pun pijanih i glasnih ljudi. Ipak, znala sam da sam pristala da to učinimo zbog njega, jer sam ga voljela i zato što ga je to usrećivalo. Bio je to samo jedan od mojih mnogih ustupaka koje sam činila za njega. Kako je vrijeme prolazilo, navikla sam se na Mateove velike apetite, no nikada mi nisu prestali smetati. - Kako mi uopće sve ovo uspijevamo platiti? začudila sam se dok sam gledala pristigle račune od kupovine na Diners i Master kartici. - Ma ne brini šećeru, ja ću sve srediti, to nije tvoj posao govorio bi. Nije dozvolio da gledam ili plaćam račune. - Ali mi ipak živimo iznad svojih mogućnosti. Ljudi u današnje vrijeme imaju i kredite za stan, pa uspijevaju preživjeti, a mi jedva izlazimo na kraj s našim računima za odjeću i kolekciju tvojih kristala - tmurno sam dodala. - Hej, to nije pošteno, znaš da obožavam kristale. To je moja strast - rekao je uvrijeđenog pogleda. - Znam, ali nisi morao kupiti najveću lampu od himalajske soli. Osim toga mislim da više ne postoji kristal koji ne posjeduješ u svojoj kolekciji - pokušavala sam ga urazumiti. - Himalajska sol nije kristal - pobunio se, osim toga molim te prestani, nećeš mi ti govoriti što da činim sa svojim novcem. - Mislim da ćeš ipak napokon prestati misliti samo na svoje hobije i odlaziti na rafting kad ti se prohtije. Osim toga i ja zarađujem u ovoj kući, možda ne kao ti, ali ipak zarađujem. - Ma što je tebi danas? - povisio je ton glasa. - Samo ti govorim da je došlo vrijeme kada više ne možeš misliti samo na sebe - slegnula sam ramenima tobože ravnodušna. Upitno me pogledao. - Što mi to pokušavaš reći? - Trudna sam, već dva i pol mjeseca - sramežljivo sam se osmijehnula. Mateovo lice je ozario iskren osmijeh. Bio je presretan baš kao i ja. Iako sam se veselila, sa zebnjom sam pomislila hoće li djete Matea napokon natjerati da se ponaša razumnije nego li je do tada kada se radi o novcu. Ta vijest još ga je više raspametila, pa je sumanuto počeo hodati po trgovinama i nabavljati opremu za bebe. Govorila sam mu da kao i uvijek pretjeruje. Opet je sve trebalo biti najskuplje i najbolje, a kad smo saznali da nosim blizance njegovoj rastrošnosti nije bilo kraja. - Mateo, ovako više ne može. Nećemo moći platiti sve ovo što si ti pokupovao. - Je li ti ikad išta nedostajalo? - pitao me nabrušeno, a ja sam nijemo kimnula glavom. - Onda ne budi tako dosadna i zabrinuta. Ja se brinem za nas. - To je bacanje novca, ako se mene pita. Nisu mi potrebni Osh Kosh bodići koje će djeca prerasti za nepuna dva mjeseca. Osim toga, susjeda mi je ponudila odjeću od njezine djevojčice - predložila sam s nadom da će to prihvatiti. - Moja djeca neće nositi second hand odjeću, ne dolazi u obzir. Za njih želim samo najbolje. Uzdahnula sam nemajući snage izboriti se s njegovim zahtijevima. Bila sam preslaba jer sam ga voljela. - Radije da taj novac uložimo u nešto drugo - predložila sam, no njegov je pogled jasno govorio da nema namjeru popustiti. Pustila sam ga u nadi da će ga ta manija za kupovinom dječje odjeće proći, no to se nastavilo i nakon rođenja naših djevojčica. Obje su morale blistati u markiranoj odjeći i cipelicama. Kolica su za blizanke bila bolesno skupa sama po sebi, a on je još inzistirao da budu markirana. - Idemo u običnu šetnju oko jezera, obući ću trenirku - rekla sam jednom prilikom dok smo se s djevojčicama spremali u popodnevnu šetnju. - Obuci se ženstveno - zahtijevao je. - Ali to je samo obično jezero, želim se osjećati nesputano u odjeći - požalila sam se. - A ja želim da izgledaš sjajno, naravno uz pretpstavku da ti je stalo do toga da mi budeš privlačna - izazivao me je. - I sportska elegancija može biti privlačna - pobunila sam se, na što je on preokrenuo očima. Na koncu sam ispunila njegovu želju i obukla se. Bila mi je nepodnošljiva pomisao da mu više nisam privlačna. U mjesecima koji su uslijedili, Mateo je sve kasnije dolazio kući. Govorio je da ostaje duže na poslu, a ja sam mu isprva vjerovala. Jednom prilikom jedna od naših djevojčica se razboljela, a njega nisam mogla dobiti na mobitel. Kad sam nazvala na posao, nitko se nije javljao.
Ako nastaviš, sve ćemo izgubiti
Nakon uporne zvonjave konačno se javila čistačica i rekla da nitko ne ostaje prekovremeno. Zvučala je zbunjeno i ispričavala se kad sam se predstavila. Shvatila sam da ona zna nešto što ja ne znam. Poslije sam doznala da svi znaju ono što ja nisam znala. Isprva sam mislila da Mateo ima ljubavnicu, no bila sam u krivu. Smišljala sam na koji bi način mogla otkriti gdje to Mateo odlazi nakon posla i vraća se u kasne večernje sate, no trebala sam organizirati čuvanje naših blizanki kako bi to izvela. Jednog kasnog popodneva zamolila sam svoju majku da ih pričuva i uputila se na adresu Mateove firme. Udaljila sam se na pristojnu udaljenost i gledala ga kako izlazi po završetku radnog vremena. Umjesto da sjedne u aumobil, produžio je hitrim koracima do kraja ulice. Oprezno sam ga slijedila i pričekala da zamakne iza ugla. Nisam morala dugo čekati, vidjela sam ga kako ulazi u obližnju kockarnicu. Osjetila sam stezanje u grlu i stomaku od neugodnosti. To je objašnjavalo kako pokrivamo dugovanja i astronomske račune, samo brinulo me koliko drugih dugova postoji a da ja ne znam za njih. Naslonila sam se na olinjalu fasadu zgrade kako bih smirila klecanje u nogama. I kao da je taj dan bio uvertira u probleme koji su slijedećih dana uslijedili. Kad se Mateo te večeri vratio kući otvoreno sam mu priznala da sam ga uhodila i vidjela gdje odlazi. Neko je vrijeme šutio, a onda slegnuo ramenima. - A što misliš kako bismo platili sve te račune? - pitao je kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu. - Mateo, ali nama nisu potrebne sve te stvari! Možemo bez polovine tih stvari - rekla sam očajno. - Ja nisam čovjek koji živi polovičan život - gorko se osmijehnuo. - Ako nastaviš s tim, izgubit ćemo sve što imamo. Znaš dobro da se kockanjem gubi! - Ma što ti znaš o kockanju? Osim toga, sasvim dobro mi ide - narugao mi se. - Molim te, reci mi iskreno. Imamo li kakvih dugovanja? - pitala sam oprezno. Tek tada se težina mojih riječi prebacila na mene. Shvatila sam kako sam bila naivna jer nisam uopće vodila brigu o plaćanju računa. - Ja brinem o računima! - govorio je Mateo od prvog dana našeg zajedničkog života. Nekoliko dana nakon našeg razgovora, dobila sam željeni iskreni odgovor, ali ne od Matea. Na vrata nam je pozvonio inkasator TV-a. Mateo nije bio kod kuće, tako da sam ja bila ta koja se suočila s dugovanjem. - Stalno nam se vraća opomena o dugovanju koje smo vam poslali poštom. Mislili smo da ste preselili. Budući da živim u blizini htio sam provjeriti o čemu se radi - govorio je postariji čovjek. - Nismo primili nikakvu opomenu - zbunjeno sam rekla. - Računi nisu podmireni nekoliko mjeseci pa sam htio vidjeti o čemu se radi - ponovio je. Bila sam začuđena što je došao na vrata, umjesto da TV kuća jednostavno pokrene sudski postupak. A gdje su nestale opomene bila je još veća enigma. - Da, doista jest čudno da dolazite zbog neplaćenih računa - pomalo drsko sam odbrusila. Iako, drskost je bila samo pozadina silnog bijesa koji sam osjećala prema Mateu, kao i ljutnja prema sebi jer sam mu vjerovala.
Zaglibio je duboko u dugove
Kad sam pitala Matea za opomene koje su stigle poštom, rekao je da ih je vratio u poštu pošiljatelju. Bila sam više nego zgrožena njegovim postupcima. Ultimativno sam mu rekla da ćemo se razići ako odmah ne prestane s kockanjem, no činilo da to nije tako lako. Postalo je to poput bolesne ovisnosti koje se Mateo nije mogao riješiti. Usto je počeo dosta piti, vjerojatno kada bi gubio. U svojoj je ogorčenosti postao grub i bezobziran i prema djevojčicama i prema meni. Naš život se iz najljepše bajke pretvorio u pakao. Kako nisam mogla držati jezik za zubima, Mateo bi se još više razljutio. Jedne me je večeri u takvom pijanom stanju i udario. Budući da sam bila ranjeno dijete iz obitelji gdje je bilo nasilja, nisam mogla podnijeti da moje djevojčice to proživljavaju. Još iste večeri, čim je Mateo zaspao, uzela sam nož i divljački ga podmetnula pod njegovo grlo. Sam Bog zna odakle sam pronašla snagu da ga ne ozlijedim pri spavanju. Znala sam što bi to donijelo mojoj djeci i meni, te sam uz zadnje atome snage prodrmala njegova ramena kako bih ga probudila. Kad je otvorio oči oprezno me gledao. - Još samo jednom me udari pred djecom i zaklat ću te na spavanju - zaprijetila sam mu. - Ti si poludjela! - gledao me preneraženo. - Znaš ti dobro što sam proživjela gledajući kako otac maltretira majku i vjeruj mi moja djeca taj film nikada neće gledati. - Oprosti promrljao je - nisam bio svoj ... - Ovako više ne može: ili ćeš prestati ili mi odlazimo. - Nije tako jednostavno - rekao je. - Morat će biti! - Ne razumiješ, ja sam zaglibio puno dublje nego što misliš, zadužio sam se - oklijevao je. - U banci? - pitala sam još uvijek držeći nož pod njegovim grlom. - Ne, kod kamatara i bojim se da sam u opasnosti, tako da me taj tvoj nož pod grlom vrlo malo plaši - niz njegovo lijepo lice počele su kliziti suze. - Isuse! Pa ti si potpuno poludio. Kad si mi to planirao reći? - pitala sam izmičući napokon nož. - Žao mi je, ja ne znam što da učinim - jecao je poput djeteta, a ja sam se borila i s gnušanjem i sažaljenjem istovremeno. Uhvatila sam se za glavu bojeći se da ću poludjeti. - Djeca i ja se sutra selimo iz stana, razgovarat ću s roditeljima. Ovdje više ne ostajem ni jednog dana! Ti si nas doveo u opasnost, svoju obitelj! I to zašto? Da bi se mogao perlitati i hvaliti se najmodernijom tehnikom i potpisanim krpicama. Zbog koga, Mateo, pitam te zbog koga? Zar je bitno što će drugi misliti o nama? - Molim te, nemoj - povikao je. Prekasno je Mateo! - Imaš pravo, sve što govoriš je istina. Kad sam upao u dugove više nisam želio kockati, ali nisam imao izbora, to mi je bio jedini izlaz. Vjerojatno ću morati prodati stan - očajno me pogledao.
Mislila sam na sigurnost djece
Više nisam oklijevala ni trenutka, počela sam pakirati stvari ne želeći dočekati sutrašnju večer u tom stanu. - Oprosti mi, popravit ću nekako sve skupa. Dao sam stan u oglas - pokušao me je dodirnuti za ramena na što sam nelagodno ustuknula. Iznenađeno sam gledala u njega. - Volim te, Marija, oprosti mi što sam bio tako slab, oprosti što sam te udario i sve ovo vam priredio - sakrio je lice u svoje snažne šake. Najtužnije od svega je bilo što sam znala da me iskreno volio. I sama sam počela plakati. - Na žalost, ovo je sve previše za mene - odmahnula sam glavom - ja sam najprije majka i sigurnost moje djece mi je na prvom mjestu. Nadam se da ćeš se izvući iz svega ovoga živ i zdrav. Nijemo je samo kimnuo glavom. Kako sam i rekla, do popodneva sam iselila iz stana k roditeljima. Mateo je do večeri nekoliko puta zvao u nadi da ću razgovarati s njim, no nisam se mogla javiti. Moja majka mu je prenijela da mi je potrebno prostora i da ne želim znati za njega, barem ne neko vrijeme. Mateo je razumio, nije se javljao. Poštivao je moje želje, mada je umirao od tuge za djecom. Znala sam to jer ih je obožavao. A onda se pojavio jednoga nedjeljnog popodneva jer ih je želio vidjeti. Nije mi uopće bilo svejedno kad sam ga vidjela onako propalog i blijedog. Znala sam da beskrajno pati, no nisam mu mogla pomoći. - Što hoćeš? - pitala sam oštrije nego što sam htijela. - Došao sam se oprostiti s vama - rekao je s nelagodom. Šutjela sam mada sam izgarala od želje da čujem gdje odlazi. - Odlazim kod tete u New York, pozvala me - sjetno se nasmiješio - rekla je da će mi pomoći pronaći nekakav posao. - Dakle, bježiš? - pitala sam oprezno, na što se osmijehnuo. - Da, za petama su mi. Prodao sam stan, no to im nije dovoljno - provukao je ruku kroz kosu. - Možda je bolje da mi o tom više ne govoriš, ne želim znati - rekla sam isfrustrirano. - Imaš pravo, molim te samo da provedem današnji dan s curama, tko zna kad ću ih opet vidjeti - gledao me očajnićki i na rubu suza. I sama sam osjetila da mi suze peku oči, no nisam mu mogla oprostiti što nam je učinio. - Jesmo li mi sigurni od kamatara? - pitala sam, a on je nijemo kimnuo glavom. - Ti znaš da vas volim? - pogledao me, a ja sam prkosno okrenula glavu u stranu. Nije više inzistirao. - Cure su tvoje danas, ali samo u mojoj blizini. Ne želim riskirati - rekla sam odlučno. Složio se sa mnom i proveli smo dan baš kao prava obitelj sa lijepom prošlošću i tužnom sadašnjošću. - Čuvaj ih, molim te - rekao je na odlasku - kad stanem na svoje noge, javit ću se. Pobrinut ću se da me posjetite - nasmijao se. - Ne želim ti dati takvo obećanje - rekla sam tvrdoglavo znajući da mu slamam srce. - Ti dobro znaš da će mi to biti jedina šansa da ih vidim, imaju pravo znati gdje im je otac, pričaj im o meni. Kad porastu možda će poželjeti doći - rekao je. - Sretno Mateo - rekla sam odriješito ne želeći misliti na budućnost. Kad je otišao, Mateo je odnio i dio mene. Iako je napravio glupost i dalje sam ga voljela, no izdaja je bila prevelika da bih mogla preko nje prijeći tako jednostavno. Gledala sam naše djevojčice kako, rastu bez njega. Bile su tako bolno slične njemu tako da ni dan nije mogao proći da ne pomislim s čežnjom na njega. Nije se već duže javljao i vjerovala sam da nas je zaboravio. Usprkos tome pričala sam kćerima o njemu. Govorila sam da ih voli i da će ih zvati. Nakon nekoliko mjeseci napokon je nazvao. Zvučao je raspoloženo i zahtijevao je pričati s djevojčicama. Iako nisu puno znale pričati, bile su vidljivo sretne, prepoznale su njegov glas. - Doći ćete vi kod tate - govorio im je preko telefona. Nakon iscrpnog razgovora s njima poželio je pričati i sa mnom. - Kako si? - pitao je. - Začuđujuće dobro - odgovorila sam vedro. - Jesi nastavila dalje? - pitao je oprezno. - Kako to misliš? - nije mi bilo jasno.
Jesi li se snašao? Kako ti ide?
Viđaš li koga? - želio je znati. Da - slagala sam. - I mislio sam - rekao je gorko - zaslužuješ biti sretna. - I ti također Mateo. Jesi li se snašao? Kako ti je tamo? - progutala sam suze dok sam govorila. - Odlično. Pronašao sam posao u informatičkoj tvrtki, plaća je odlična! Pronašao sam nove prijatelje. Samo ... Vi mi nedostajete - rekao je oklijevajući. Gorko sam se osmijehnula i rekla da moram ići. Mateo više nije inzistirao, no promjenio je temu. - Slušaj, znam da vam je bilo teško, ali od sada ću vam slati novac da vam bude lakše. - Ne trebaš - prekinula sam ga. - To je pošteno zarađen novac Marija i šaljem ga svojoj djeci. Ne budi tako tvrdoglava - ljutito je zarežao u slušalicu. - U redu, ako inzistiraš - rekla sam suviše hladnokrvno. Od tada se javaljao redovito i uglavnom brbljao s curama. Ja sam izbjegavala pričati s njim. Samo formalno bih ga pitala što se događa s njim. U sebi sam strahovala kako izgleda njegov život i da li je i dalje u paklu kocke. U proljeće slijedeće godine posjetila nas je njegova teta Matilda koja je doputovala iz New Yorka. Interesirala se za djevojčice i donijela pregršt igračaka koje im je Mateo poslao. Donijela je i novac. - Mateo se odlično snašao - hvalila ga je. - Drago mi je zbog toga - nasmiješila sam se. - Draga, on se promjenio, moraš mi vjerovati. Više ne igra niti igre na sreću, a kamoli automate - govorila je ne skidajući pogleda s mene i smiješeći se. - To je odlično za njega - previše vedro sam rekla. - Ponekad trebamo oprostiti, znaš da brakovi imaju svoje uspone i padove. - Mi više nismo u braku - rekla sam oštro. - No niste se ni razveli - konstatirala je teta Matilda. - Mateo sad ima drugi život - rekla sam hladno. - Ako ne ostaneš dio njegova života uskoro će i biti tako - mudro me pogledala starija žena. Muškarci ne mogu dugo izdržati bez žene - rekla je. Naoko ravnodušno sam slegnula ramenima. - No dobro, dosta o Mateu. Došla sam vam predati pozivnicu za vjenčanje moje najmlađe kćeri. Vjenčanje je tek na jesen, no znam da vam je potrebno vremena da sve isplanirate za putovanje. - Joj, sumnjam da ćemo biti u mogućnosti doći - rekla sam s nelagodom razmišljajući o tom odakle bi smognula novac za avionsku kartu. - Ne brini za novac, ja ću se pobrinuti za karte, samo dođi! - ljubazno se smiješila. - Moram razmisliti, organizirati ... - rekla sam oklijevajući. - U redu dušice, razmisli pa javi. Bilo bi jako dobro da dođeš, za sve! - naglasila je. Iako nisam razumijela zašto bi toliko bilo dobro da dođem, složila sam se. Mateo je zvao nakon njezinog posjeta i raspitivao se o čemu smo pričale. Bio je nekako čudan i odsutan, a i vrlo je brzo tražio da govori s djevojčicama. Nisam razumijela što se događa, ali osjećala sam nešto čudno u njegovom glasu. Nije me pitao hoću li doći na vjenčanje, no možda je i bolje tako. Shvatila sam da ne želi forsirati razgovor i da želi "odraditi" svoju kaznu. Godišnja doba su se izmjenjivala brzo tako da sam morala brzo odlučiti hoćemo li otići na vjenčanje. Moju odluku je olakšalo to što je Mateova teta za nekoliko tjedana poslala karte bez obzira na moju odluku. To me veoma začudilo. Znala sam da je imućna, no ipak, kupiti tako avionske karte za ženu i dvoje djece a ja još nisam odlučila?
Počela sam opraštati Mateu
A zašto ne New York!? - pomislila sam. Neće mi se skoro pružiti takva prilika. Tada sam si priznala da sam razočarana jer nas Mateo nije pozvao kako je obećao. Istina je bila da sam ga silno željela vidjeti i vjerovati da se promjenio. Nedostajao mi je. I najgore od svega jest to što sam mu počela opraštati. Htjela sam ostati uvrijeđena i ljutita. Na dan putovanja bila sam veoma uzbuđena. Moj otac nas je odvezao svojim automobilom na aerodrom. - Čuvajte se - rekao je suznih očiju. - Hoćemo - začuđeno sam gledala u njega. - Ne dozvoli da vas on povrijedi - napomenuo je jedva čujno. - Kao što si ti majku? - pitala sam ogorčeno, a on je pogledao u pod. Vidjela sam sramotu u njegovu pogledu. - Žao mi je, i sam sam bio u paklu - rekao je starac sijede kose. Vidjela sam u njegovom pogledu da mu je iskreno žao i u tom trenu prvi put sam pronašla suosjećanje za njega. Bilo je to oslobođenje nakon toliko godina! - Volim te tata - rekla sam nagnuvši se da bih ga poljubila. Bila sam sretna što smo se nakon tolikih godina uspijeli pomiriti. Znam da je život pun izazova i teških trenutaka i čovjek čini najbolje što može. Ponekad u datom trenutku to uključuje i ružne stvari. Baš kao i Mateo, pomišljala sam. A onda mi je na pamet pala pomisao kako ni ja u potpunosti nisam bila poštena prema njemu, nisam mu bila podrška kad mu je pomoć bila potrebna i kada me trebao. Povukla sam se poput mačke sa svojim mačićima i digla ruke od njega. Nakon dugog puta, na odredištu nas je dočekala teta Matilda. Svojim automobilom odvezla nas je do svoje raskošne kuće i uvela u jednu od soba. Djevojčice su dosta dobro podnijele putovanje, premda im nije bilo lako, tako da su vrlo brzo obje zaspale. Bila sam razočarana kad sam shvatila da nas Mateo nije dočekao, no nisam to htijela glasno reći. Stara i iskusna Matilda je to i sama mogla iščitati s mog lica. - Ne brini dušo, stigla si na vrijeme. Mateo će se veseliti. Malo je zauzet ovih dana, no naći će vremena - rekla je smiješeći se. - Stigla sam na vrijeme? Za što? - zbunjeno sam pitala. Nije ništa odgovorila, a ja nisam inzistirala.
Emotivan susret s djevojčicama
Mateo se nije pojavljivao do dana vjenčanja. Kad sam ga vidjela onako sređenog u odijelu, prestala sam disati na tren. Baš kao nekada davno kad smo se upoznali, još uvijek je ostavljao jak dojam na mene. Nasmiješio se i prišao mi. Oprezno me zagrlio i pogledom potražio cure. - Žao mi je što nisam stigao prije da vas vidim - ispričavao se. Šutjela sam jer sam doista bila uvrijeđena što se prije nije pojavljivao. - Selio sam se ovih dana. Više ne živim kod Matilde rekao je - imao sam pune ruke posla. Vjerujem da će vam se dopasti moj novi stan. Nije velik, ali je udoban. Ravnodušno sam slegnula ramenima. Djevojčice su prepoznale Mateov glas i obje su potrčale u njegov zagrljaj. Bio je to vrlo emotivan trenutak i nisam mogla izdržati da ne zaplačem. Mateove oči također su bile staklaste od suza. - Kako ste mi nedostajale - govorio im je grleći ih. Vidjela sam da je iskreno patio bez njih. Kad samo pomislim da bih ja morala toliko dugo biti bez njih! - Hvala ti što si ih dovela - zahvalno me pogledao, a ja sam se nasmiješila nijemo kimajući. Bila sam potpuno ogoljena i osjetljiva. Najradije bih sjela i plakala. No onda je uslijedilo najveće iznenađnje, iza Matea se pojavila atraktivna žena. Približila se nježno se smiješeći. - Ovo je Jane - predstavio ju je. Jedva sam se prisilila da je pogledam i nasmiješim se. To stvarno nisam ni u snu očekivala. Nadala sam se da ćemo opet biti obitelj, a Mateo je imao drugu! Okrenula sam se bojeći se da neću izdržati njegov prodorni pogled. Smislila sam ispriku da moram na toalet. No Mateo nije htio odustati, krenuo je za mnom ispričavši se prisutnima, uključujući i Jane. Djevojčice su srećom bile zaokupljene igračkama koje im je Mateo poklonio kao iznenađenje. - Marija - zaustavio me prije ulaska u kupaonicu. Zadnjim atomima snage sakrila sam tugu u svojim očima namještajući svoj lažni osmijeh. - Nisam želio da ovo saznaš na ovakav način, ali budući da si rekla da si krenula dalje, i ja sam krenuo dalje - oklijevao je. - U redu je Mateo, ne moraš se ispričavati - rekla sam ljubazno. Podigao je ruku i dodirnuo mi obraz. - Povrijedio sam te, zar ne? Opet sam uprskao. Od prvog dana kad sam te upoznao ja nešto uprskam. Nisi imala drugog, zar ne? - pitao je oprezno. Odmahnula sam glavom negodujući. - Zašto si mi onda rekla drugačije? Bio sam lud od ljubomore! - strastveno me pogledao. - Htjela sam te povrijediti, bila sam ljuta na tebe - priznala sam. - Ja te još uvijek volim - rekao je otvoreno. - Ali ona žena ... - zaustila sam. - Ja imam svoje potrebe, nisam zauvijek mogao biti sam, ti me više nisi željela, ali ako kažeš samo riječ, tvoj sam - gledao me opasno se približavajući. - Samo tako, ostavit ćeš je? - pitala sam naivno. - Možda će biti malo drame s njene strane, ali zbog tebe se isplati. - Ovo je stvarno čudno - rekla sam uvrijđeno. - Mislim da te je zato Matilda nagovorila da dođeš, znala je da ću ostaviti Jane čim te vidim - nasmiješio se. - Ne voliš je? - Bila mi je utijeha dok sam mislio da ti imaš drugog. - Ovo je sve previše za mene ... - To je Marija koju poznajem i koju sam zavolio. Jesi li mi oprostila, reci mi!? - sada me je već grlio. - Nedostajao si mi - rekla sam dok su me suze opasno pekle u očima. - Drago mi je zbog toga jer si i ti meni. Mislio sam da mi nikad nećeš oprostiti. Znači li to da mi daješ novu priliku? - pitao je gorko. - Oprostila sam ti, nadam se da si se promjenio. Ali kako ćemo dalje!? - pitala sam zabrinuto začuđena svojom reakcijom. Nakon jedne godine gorčine i ljutnje, ponovno sam bila spremna probati s Mateom. Vjerovala sam da se promjenio, a pogled na njega i drugu ženu bio mi je nepodnošljiv. Shvatila sam da sam trebala ostati uz njega kada me trebao.
Ponekad čovjek treba riskirati
Sredit ćemo vizu, ostat ćete koliko god dugo možete! - A moj posao? - rekla sam zaprepašteno. - S vremenom ćemo ti naći posao i doselit ćete tu. Nije ovdje tako loše. - Idemo korak po korak, ne požuruj me! - rekla sam. - U redu, bit će kako ti želiš ovoga puta - nasmiješio se, a razgovor je prekinula Matilda koja se nasmiješila kad nas je vidjela zagrljene. - Ovo je bilo lakše nego što sam se nadala. Jane je otišla - smiješila se pomalo pakosno. - Što si joj rekla? - pitao je Mateo. - Istinu - rekla je kruto i nestala. - Zaslužuje istinu od tebe Mateo - rekla sam odlučno ga gledajući. - Znam, i dobit će je - obećao je. Neko smo vrijeme ostali u New Yorku, a onda sam odlučila vratiti se kući da odlučim jesam li spremna ponovno se vratiti životu s Mateom i ponovno započeti život na drugom konitinentu. Sve je to bio rizik, ali riskirati ponekad treba. Ako ne pružim novu priliku Mateu uvijek ću se pitati je li moglo bolje. Moje djevojčice također zaslužuju biti s ocem. A Mateo? On svakako zaslužuje da mu dam drugu priliku, a ionako ga nikada nisam prestala voljeti.
Nema dugo, kad je sestra došla k meni vrlo brzo mi je digla tlak. Sjedile smo u kuhinji za stolom i pijuckale kavu a ona je zvjerala očima svuda uokolo po stanu i zaključila: - Ista si kao mama, sve čuvaš i skupljaš. Iako mi je para krenula na uši, malo sam se skontrolirala i mirno pogledala u smjeru gdje je i ona gledala. Tamo su stajale vreće s plastičnom ambalažom i starim papirom i čekale da budu odnesene do kontejnera ili do reciklažnog dvorišta. - Pa ne čuvam to - rekla sam malo iziritirano. - To je sve za reciklažu, zakaj me odmah uspoređuješ s mamom? - A zašto to onda stoji tu? Zašto to ne odnesete? - pitala me malo namršteno, no vidjela sam da se ne želi svađati i da se odmah povukla. - Jer mi se ne da. Kad me dođe volja, odnijet ću. Ili ja ili već netko. A uglavnom nosim ja. Jer mojim muškima je to glupo nositi, sram ih je. Sestra više nije željela o tome razgovarati. Recimo da je skrenula na novu temu, iako je bilo povezano. Počela se žaliti na mamu. - Neki sam dan bila kod nje jer me zvala da joj pomognem oko pospremanja. Znaš da uvijek prije Uskrsa hoće da kuća bude sređena. No nakon nekog vremena sam izgubila strpljenje i izvikala se na nju. - Zašto? - pitala sam iako sam znala cijelu priču. Mama me sva jadna nazvala kad je sestra otišla i žalila mi se. No slušala sam što mi sestra govori kao da sve čujem prvi puta. - Jer sam pokušavala pospremiti dnevni boravak i očistiti podove, no prije sam morala sve s podova maknuti, a znaš i sama kako to kod njih izgleda. Da, znala sam, nažalost. U dnevnom boravku naših roditelja uopće nema mjesta za ljude, sve je prepuno starih stvari. To je jednom u prošlosti bila prekrasna velika soba od tridesetak kvadrata, sa tri velika prozora, tako da je bila svijetla i puna šarma i ljepote. Namještaj je bio jednostavan, ali nježne zavjese i svjetlost koja se kroz njih probijala davali su joj pomalo rustikalni, čak filmski štih. No sada je tamo bilo skladište svega i svačega. I nije samo majka bila za to odgovorna, jednako je tome pridonio i otac. Najveća i najmasivnija hrpa koju bi definitivno trebalo izbaciti činile su stare novine. One su stajale u tako visokim gomilama da sam se, kad su naša djeca bila mala, pribojavala da će, zalete li se u taj papirnati toranj koji je bio viši od njih, naći zatrpani ispod tone papira. No ako oca zatražite papira za potpalu ili za brisanje prozora, ni jedne od tih novina ne smije se dirati. Čuva ih jer će ih jednog dana, kad bude imao više vremena, sve pregledati i izrezati sve što mu je bitno. Pitala sam se kada će se to dogoditi. I kako to on nema vremena kad je već godinama u mirovini i uglavnom to svoje vrijeme troši ispred televizora. No znala sam da su sve to samo priče i izgovori i pokušavala sam se odvojiti od nezadovoljstva pri samom pogledu na sve to smeće. Oh, kako bih to sve s guštom pobacala u najbliži kontejner! Tada bi se kroz sobu moglo normalnije hodati. I usisavati. I čistiti podove. I doći do prozora kako bi ih se moglo otvoriti i prozračiti sobu. Jer sve je to bilo otežano u ovako pretrpanoj sobi. Drugi dio problema bile su mamine stvari koje je skupljala. Svuda, po stolu, po policama regala, po podu i po kaučima bile su raznorazne kutije prepune sitnica koje je čuvala za uspomenu. Ona se čak svojski trudila da to bude koliko-toliko uredno. Trudila se na kutije napisati što je u njima. No svejedno, bilo je toga posvuda. A najčešće i nije bilo složeno po kutijama već je čekalo da bude pospremljeno u neku kutiju ili da se nabavi još novih kutija jer u starima nije više bilo mjesta.
Zašto ne baci sve te stvari?
Teško mi je uopće zamisliti što li sve čuva u njima, znam da je u nekima od njih pohranjena svaka autobusna ili vlak-karta, svaka tramvajska, trajektna ili brodska karta i na svakoj od njih uredno je napisano s kim je bila ili neka slična napomena. Isto tako tu su negdje bila pohranjena sva pisamca, porukice, razglednice, salvete iz kafića ili restorana, vrećice šećera, plastične žličice. Sve bi se to moglo pospremiti negdje u regal, kada bi bilo mjesta. Ali nema mjesta. Tko zna što li sve tamo čuči već nekoliko desetljeća. Sjećam se kao kroz maglu da je u njemu bilo starih gumbiju i konaca, tabletića i stolnjaka, nekih čaša i zdjela koje se nisu nikada koristile, a dalje ne znam. A regal je velik i masivan. - Onda sam poludjela - i dalje je objašnjavala sestra. - Usisavač mi je zapinjao za sve i svašta. I svaki puta kad je zapeo, gunđala sam i prigovarala mami da što sve to već jednom ne baci, a ona se sva uplašena žurila za mnom i micala mi sve te kutije s puta, no koja je korist od toga kad ih je samo zagurala nekamo gdje će opet samo smetati i skupljati prašinu! Ali glavno da je svu krivicu prebacivala na oca i prigovarala kako je tvrdoglav i ne želi se riješiti tih nepotrebnih novina i kako se stalno svađaju oko toga. A onda sam joj odbrusila da zašto stalno njega krivi, da je ona ista! Pa se ona uvrijedila i pojavile su joj se suze u očima. Uh - šizila je sestra - onda se ja osjećam grozno i počne me "prati" krivica pa sam još luđa od svega toga.
Nikada nije bacila cvijeće u smeće
Ja sam uglavnom šutjela jer nisam odobravala način na koji im je, našim roditeljima, očitavala lekcije i pametovala im. Pa što joj je to važno, niti je njena kuća niti njena briga? Meni je bio problem kada sam živjela s njima. Borila sam se s tim silnim stvarima na svakodnevnoj bazi. Sad kad više nisam u toj kući, ne želim imati ništa s tim. Jednako kao što ne želim da mi netko govori da sam ista takva i da sve skupljam. Htjela bi ih razumjeti, oni su ratna djeca, rodili su se i odrasli u velikoj neimaštini, nisu imali što obući niti što jesti pa su valjda zato postali takvi - glasno je razmišljala sestra. - Znaš da sam i ja tako mislila prije. Već smo pričale o tome, zar ne? I iskreno, nisam mislila da ima još takvih ljudi kao što su oni, nisam nikoga takvog poznavala i jednostavno sam ih opravdavala teškim djetinjstvom u neimaštini. - Pa to i jest razlog - završila je moja sestra samouvjereno. - Ne, nije. Jednom ili dva puta gledala sam na televiziji neke američke emisije, znaš one u koje pozivaju različite ljude i govore o njihovim životima. Pa su prikazali neke slučajeve za koje bih rekla da su još i gori nego ovi naših staraca. Bili su to mladi ljudi, Amerikanci, znači da nisu odrasli u ratno doba i u neimaštini, bar nitko nije spominjao neimaštinu koliko se sjećam. To je neki psihički poremećaj ali uopće se ne sjećam jesu li išta objašnjavali. Ne vjerujem. Pretpostavljam da bi onda takvim ljudima preporučili neku terapiju. Uh, baš mi je žao što se ničega korisnog ne sjećam. Znam da su na neki način pomogli tim ljudima da se oslobode smeća i to je sve - rekla sam nezadovoljna sama sobom što nisam zapamtila nešto bitno iz tih priča. - Ma da? - čudila se moja sestra. Očito ni ona nije čula za to prije. - Hoćeš reći da su to isto kao i naši "ništa nemoj bacati, sve će to jednog dana zatrebati?" - Hmmm ... - pokušavala sam se prisjetiti - čini mi se da nisu bili samo takvi slučajevi, možda više oni što neumjereno kupuju sve što im dođe pod ruku pa to onda samo skupljaju, a ne koriste. - Onda su naši dvostruko zaglibili - snuždeno je rekla sestra. Ne samo što ništa ne bacaju, nego i kupuju neumjereno. Čim je nešto na akciji, oni ne znaju reći "ne" pa kupuju. Imaju toliko knjiga i kojekakvih drugih "korisnih" stvari, a što će im to? Da, istina je to: kupovali su knjige koje nisu nikada čitali, DVD-ove s filmovima i crtićima koje bi tek ponekad nekome poklonili, ostalo se spremalo da se pročita ili pogleda kad bude vremena. A onda posuđa, pribora za jelo, plastičnih posuda, čaša, šalica ... Kupite knjigu i na poklon dobivate tavu! Ako još danas kupite ove prekrasne ručnike, na poklon ćete dobiti set DVD-ova s prekrasnim dokumentarnim filmovima! Samo u sutrašnjem broju dnevnih novina na poklon dobivate ručni sat! I tako se to nizalo i gomilalo. Mislim da bi se opremom iz kuće naših roditelja mogle opremiti barem tri, ako ne i četiri obiteljske kuće. - E, nisam ti rekla da sam se nakon dnevnog boravka preselila u hodnik i htjela počistiti onaj ormar, ali uskoro sam sve zapalila od bijesa. Znaš, ono suho bilje izgorilo bi u trenu - pomalo zlurado je komentirala sestra. Oh, bože, da! U hodniku je bio poseban režim skladištenja. Prvo je tamo bio samo ogroman trokrilni ormar za kojeg opet ne znam što skriva u unutrašnjosti. Ako se ne varam, jedan dio ispunjen je starim i prastarim cipelama, ali čega još ima, to ni Interpol ne zna. Ali zato gore na ormaru, u silnim vezicama i staklenkama stoji suho cvijeće iz svih perioda naših života. Mislim da mama nikada nije bacila ni jedan buket koji je dobila i sve ih je pospremila tamo gore i još upotpunila raznim biljem koje je kao suvenire donosila sa svojih putovanja. Ne razumijem to. Imam potrebu sačuvati neke uspomene, ali ne baš sve. Kad vidim da mi se neka kutija ili polica previše nakrca, napravim čistku i to je to. I opet se svejedno ljutim kad mi sestra kaže da sam ista mama.
Jednom sam dobila živčani slom
Uglavnom, osim tog starog ormara s godinama se tamo pospremilo još nekoliko starih vitrina tako da je hodnik, koji je ionako mračan i zbit, sada poput katakombe. A kroz njega se dolazi do garaže u kojoj ima toliko starih stvari da mislim da više nema mjesta za automobil. Ni tu ne znam što se sve skriva, znam da je tamo otac spremao alate, žice, stare električne naprave, daske, dijelove namještaja koji bi se možda mogli iskoristiti za nešto drugo. A čime su je napunili posljednjih godina, ne znam. I ne zanima me. Pa to je ipak njihov svemir, zar ne? - Znaš, uvijek sam mislila da je to ionako nevažno. Mislim, živcirala sam se oko toga kad sam tamo živjela, ali skulirala sam se i rekla sama sebi da se oko toga ne vrijedi sukobljavati i da moram pronaći svoj mir. No ponekad se dvoumim. Znaš kako tata stalno šmrca i kašljuca? - pitala sam sestru. - Znam, da, stalno mu je maramica u ruci. Da, i uvijek je neke sive boje puti. Pa sam pomislila da je tome uzrok sva ta prašina u kojoj boravi po cijele dane okružen onim hrpama novina. A tko zna, možda i ona boja kojom se štampaju dnevne novine, za nju kažu da je prepuna olova, možda ona ispušta neke otrovne tvari u zrak? Možda on to udiše i truje se? - Ma to mi zbilja nisi trebala reći! Osim što me smeta taj đumbus, sad ću se još početi i brinuti za njihovo zdravlje! naljutila se sestra. - Ah, kao da se ionako ne brineš - podsjetila sam ju malo posprdno. - Baš ti hvala - otfrknula je nosom. - Uostalom, nećemo više o tome. Ajmo o nekim vedrijim temama. O tome više nećemo razmišljati, eto - nasmiješila se. No svejedno, nakon što je sestra otišla, ja sam i dalje o tome razmišljala. I inače sam bila sklona beskrajnom filozofiranju tako da sam se na ovo zalijepila satima. Prisjećala sam se nekih poprilično bolnih situacija i ni u čemu nisam našla ništa zabavno ili pozitivno. Toliko o onim silnim uputama "razmišljajte pozitivno". Bože, vjerujem, bolje je reći ZNAM da ima ljudskih drama koje su bolne i trgaju dušu i da je ovo o čemu sam ja tada razmišljala više apsurdno nego bolno, ali nikako nisam u tome pronalazila ništa pozitivno. Da živimo u Americi vjerojatno bismo mogli sve te stvari ponuditi na takozvanoj "garažnoj prodaji" ako je istina da to zaista i postoji u Americi. Naime, riječ je o običaju da se ispred vlastite kuće ili garaže prodaje sve ono što ti ne treba i na taj si način malo popuniš kućni budžet. No tko bi kupovao prastare pljesnive cipele ili rabljene električne kablove? Još bi možda - jedno veliko možda s obzirom na prezasićenost tržišta - uspjeli prodati knjige i slične nikad upotrebljavane stvari. No sve ostalo ...? Najbolnija situacija koju pamtim, a koja me najvjerojatnije koštala jednog živčanog sloma, bila je kad je jednog popodneva tata s posla dovukao neke metalne kontejnere i ogromne šipke. Tog smo dana mama i ja počistile dvorište i cvjetnjak pripremivši sve za nove nasade kojima smo željele uljepšati okućnicu. Znam da sam poprilično samozadovoljno promatrala rezultat našega višesatnog rada i u mašti složila prekrasne cvjetne lijehe. Odmarala sam se u svojoj sobi kad je otac došao s posla a po buci koja se čula iz dvorišta shvatila sam da se nešto neobično zbiva. Spustila sam se i izašla iz kuće van i stala kao gromom pogođena. Na travnjaku i na mjestima gdje je trebalo biti posađeno šareno cvijeće, ležale su glomazne metalne kanturine i hrđave šipke dugačke i po četiri metra. Mama je već vikala na njega da što to radi, a kad sam čula njegova objašnjenja "da su to na poslu rashodovali i da će nam to dobro doći", slomila sam se k'o šibica. Suze su me zagušile i odjurila sam u svoju sobu i plakala tamo satima. Osjećala sam kao da mi je svaka koščica u tijelu slomljena i svaki organ izubijan. Jedan nevjerojatan tjelesni doživljaj samo zbog psihičke traume koja se drugima može učiniti smiješnom, no mene je slomila. Nikada više nisam željela raditi u tom dijelu dvorišta a svaki dan kada bih prošla pokraj te limene krame, srce bi mi se steglo. Da je to tada bilo prvi puta da se neko smeće donese kući pod izgovorom da će nam trebati, ne bi mi se ništa dogodilo. No to se ponavljalo godinama i tog sam popodneva izgubila bitku. Vjerojatno je to bio dan kada sam kapitulirala, digla ruke od svega i shvatila da nema koristi od razgovora s njima o toj temi.
lzvadila je iz smeća ono što sam bacila
Kad sam prije toga pokušavala s tatom o tome razgovarati, njegov je tvrdi odgovor uvijek bio jednak: - Kad ja odapnem, ti radi s tim što god hoćeš! Njegov ton i izraz lica u tim bi me trenucima smrvili. Ali sam si je bio kriv jer sam nakon takvih njegovih riječi znala zamišljati kako će sve biti lijepo i uredno kad on umre. Grozno! Nisu to bile lijepe misli, strašila sam ih se i tjerala samu sebe da prestanem razmišljati o tome, no trebalo mi je dosta godina da se discipliniram. Vjerujem da bih mu dala za pravo da je to njegova kuća i da on može određivati što će u njoj raditi, no nije nas tako odgajao. Uvijek nas je - i mene i sestru - tretirao kao sebi ravnima no očito je pitanje, odnosno problem skupljanja stvari bilo područje na kojem se nije mogao kontrolirati i zbog toga bi se pretvarao u despota. No mama nikada nije reagirala tako, ona je uvijek imala neki sentimentalniji razlog i time bi me ušutkala i natjerala me da se osjećam loše. Ali i ona mi je priredila jedno gadno vatreno otrežnjenje. Počelo je s dogovorom da ću pospremiti malu kupaonicu u podrumu. Nije ju gotovo nitko koristio, no bila je dobrodošla ako bi se u kući okupilo više ljudi pa ne bi svi trebali čekati na red za upotrebu samo jednog wc-a, na primjer. A i za neke prljavije poslove radije smo nju koristili - nakon rada po dvorištu, zalijevanja vrta i sličnih stvari uvijek smo radije isprljali tu malu kupaonicu nego onu ljepšu, veliku. I sve tegle i kante tamo smo čistili i prali. Ali kao i u svakoj drugoj prostoriji u kući, i tamo se skupilo krame koju godinama nitko nije ni pogledao. I tako sam ja jednog dana, uz dogovor s mamom i njeno dopuštenje da bacim sve što ne treba, sva se presretna bacila na posao. Počistila sam policu s nekim starim kemikalijama, odnosno bolje reći bile su to prazne kante i boce u kojima su nekada davno, još za stare Juge, bile kemikalije. U svakoj je na dnu bilo malo zasušene boje ili nekog praha ili nije bilo ničega ili se nije moglo ni otvoriti ... Sve sam to s guštom počistila i pobacala. U jednom sam ćošku pronašla staru dasku za wc koja je pukla kod vijaka i nije se više nikako mogla pričvrstiti za zahodsku školjku, no očito je još nečemu mogla poslužiti. I nju sam izbacila, sve lijepo oprala i namirisala a na sada prazne police stavila sam poneku vazicu ili neku drugu posudicu. I komadiće vate s mirisnim uljima. Bila sam sretna. Baš onako kako kažu da je dijete sretno kad mu dadete slatkiš. No slijedećeg jutra u kanti za smeće više nije bilo ničega. Samo dvije posude od neke stare boje. Sve ostalo je nekamo nestalo. - Jesi li ti izvadila iz smeća ono što sam ja jučer bacila? - ljutito sam pitala mamu kad sam se vratila u kuću. Vidjelo se da je zbunjena i da joj je neugodno, počela je nešto muljati. - Ma učinilo mi se da bi se one plastične boce mogle još iskoristiti za nešto, recimo za vodu za cvijeće - zgrozila sam se jer nam je balkon bio prepun plastičnih boca punih vode "za cvijeće" i nije ih trebalo više. Niti jedna više! A bile su tamo i neke kutije od sapuna koje su prava uspomena na dobra, stara vremena. - Pa dobro a što je s wc daskom? - zavapila sam. - Joj, od nje sam složila super sjedalicu na balkonu, stavila sam ju na jednu staru kantu od jupol boje i sad tamo možemo sjesti kad zalijevamo cvijeće. Sjećam se da mi je bilo pozlilo i da mi se počelo vrtjeti u glavi pa sam se samo pokupila jer se nisam željela svađati. Kasnije sam joj rekla da se više nikada neću upuštati u tako nešto i da me nije briga ni za čistoću ni za red po kući jer da nema smisla da radim a u biti ne napravim ništa. Mogu oprati wc školjku i pobrisati pod i to je sve. Šutjela je vjerojatno uvjerena da sam samo ljuta i da će me to proći te da ću za koji dan opet biti spremna za iskorištavanje. Jer meni se tada činilo da me iskorištava. Koliko god da je voljela skupljati sve te silne gluposti, jednako je voljela i željela da kuća bude uredna i čista. A njoj samoj je bilo teško sve to održavati urednim jer umjesto da obriše prašinu s jednog predmeta na polici, morala je brisati prašinu s njih stotinu. Isto to je vrijedilo i za pranje i za pospremanje. Umjesto da očisti jednu ili dvije stvari, i ona i ja morale smo se boriti sa tonama i tonama bezbrojnih "dobro će doći jednog dana" predmeta. Bilo je to vrijeme kada je sestra bila uglavnom daleko od kuće, na studiju i kasnije u braku, tako da je sve to što sam ja s njima proživljavala ona lijepo zaobišla. Pa se sada živcira zbog svega a ja sam se davno, zbog vlastitog mentalnog zdravlja, potrudila da se ne živciram zbog toga. I kao što sam rekla, trebalo mi je vremena da to i postignem. Ali ono što sam tada mami rekla, onu svoju očajničku prijetnju da nikada više neću niti pospremati niti raspremati svu tu kramu - sam i ispunila. Majka je nakon nekog vremena shvatila da sam bila ozbiljna i šutke se povukla. Valjda je shvatila da sam u pravu.
U ostavu se ne može ni ući
I tako, kad odem kod roditelja u posjet, pomalo drsko radujem se kad vidim što su sami sebi napravili. Jer samo njih to košta tonu živaca. I moju sestru ponekad, kad im želi pomoći pa uvidi da je to Sizifov posao. Gotovo svaki puta kad dođem kod njih otac pokušava naći nešto što nikako ne može pronaći. Što nije ni čudno, ta tko bi se uopće uspio snaći u takvom prenatrpanom skladištu? To onda uzrokuje u njemu nervozu, ljutite ispade, samoprijegor jer ne može zapamtiti gdje je to nešto stavio. A mama ima sve više problema kako prikriti da joj sve to što je skupljala u biti uopće ne treba pa nas uvijek dočeka nekom pričom kako je "baš neki dan nešto bacila i onda joj je za dva dana upravo to baš trebalo." Ah, rekla bih - kako su posijali tako i žanju. No vjerujem da to vrijedi za sve jednako kao i za mene. Njihovom se nesretnom žetvom ja na sebičan način povremeno naslađujem. Ali uglavnom se trudim osloboditi tih negativnih misli. Jer inače ne znam kako bih izdržala a da ne zaplačem kad me mama pošalje u ostavu po protvan, a u ostavu se ne može ni ući. Kod ulaza je puna vreća plastičnih čaša od jogurta. Do nje je vreća za smeće puna onih raznobojnih podložaka od stiropora na kojima su pakirani pilići. Onda znam da je tamo kutija puna čepova od piva i pitam se vadi li ih ona iz smeća kada ih mi tamo bacimo? Jer kada su neke proslave rođendana ili drugih prigoda, pive otvara svatko tko je žedan ili u blizini boce a čepovi se uvijek bacaju u kantu. Naravno, i plastični čepovi od gaziranih sokova se čuvaju. Jednom će se od njih napraviti nešto korisno, sigurna sam. Možda neka modemistička skulptura? A onda shvatim da sam došla po protvan, ali ima ih bar deset na nekoj hrpi pa ne znam koju uopće trebam uzeti. A sve ono što se još uokolo tih čepova i protvana i lonaca nagomilalo ni ne gledam jer ne mogu. I znam da se hrpe protežu do dna ostave jer nikako bez bagera ne bih mogla doći do onog tamo ćoška koji je udaljen svega dva metra, ali kao da je na drugom planetu. I sada dok ovo pišem zaključujem da sam bila skromna u procjeni koliko bi se domaćinstava opskrbilo stvarima iz te kuće - deset domaćinstava mi se sada čini kao puno bolja procjena.
Zašto ne odneseš one vreće?
Jer iako to do sada još nisam spomenula, u tri spavaće sobe koliko ih ima u kući, sve je popunjeno odjećom. Od odjeće za dojenčad koja je ostala iza naše djece pa do odjeće naših baka koje su umrle prije više od trideset godina. Sve se tamo čuva. A u tim se sobama ne može spavati jer su kreveti zatrpani odjećom, starim kaputima i starim poplunima i dekama. Sjećam se da sam ponekad sumnjala u stabilnost kuće, činilo mi se mogućim da se zbog preopterećenja podovi jednostavno uruše i iako znam da zakoni fizike govore da se to ne može dogoditi, ipak se ponekad pitam koliko će dugo još ostati u jednom komadu. Sada se svemu tome pomalo smijem. Došla sam u one fine, mudre godine kada sam naučila odvojiti bitno od nebitnog. Iako me mali grč u predjelu pleksusa podsjeti na to da su uspomene na neugodu i živciranje oko nenormalnog gomilanja stvari još uvijek malčice bockave za moj um, ipak se dobro nosim s tim. Bolje mi je nego mojim roditeljima koji se svakodnevno moraju probijati kroz gomile "uspomena" i "korisnih stvari". A opet, njima je to uobičajena svakodnevica pa je većinu vremena možda ni ne primjećuju. Sve dok se nešto nepovratno ne zagubi ili se najave gosti pa se pothitno mora kuća upristojiti i sve zakamuflirati da nitko ne vidi nered. Ma nije im lako, znam, iako im ne mogu pomoći. Ni sestra. Niti bilo tko drugi. Tako je kako je, oni su ljudi u poznim godinama i takve ih trebamo prihvatiti. Upravo to sam rekla sestri i ona se potpuno složila s tim. Naravno, do slijedećeg puta kada će otići k njima pomoći u kućnim poslovima i opet se naživcirati. Sve je to za ljude, znam da je to prazna fraza, no ima u njoj mudrosti. [caption id="attachment_2026" align="alignleft" width="300"]Moji roditelji - sakupljači Moji roditelji - sakupljači[/caption]Dan nakon te naše kavice malo sam pretraživala Internet u potrazi za onim emisijama o ljudima koji skupljaju nered i zatrpavaju kuće stvarima. Malo sam se mučila s engleskim izrazima jer što god sam utipkala, vodilo me na stranice o korisnom zbrinjavanju otpada, u biti na pozitivne i ekološke stranice. No to nije bilo ono što sam tražila. Još sam se malo mučila s izrazima i napokon sam našla. Probajte i vi, utipkajte u tražilicu "compulsive hoarding" i zaprepastit će vas ono što ćete vidjeti. Nekoliko sam internetskih stranica poslala mailom sestri i ona mi se ubrzo javila zgrožena slikama koje je tamo vidjela. - Čovječe, pa ovo je strašno! Pa ti ljudi žive u takvoj prljavštini, možda spavaju i sa žoharima ili još nekim gadnijim čudima! Znaš kaj, naši roditelji su mala djeca spram ovih stručnjaka! - u glasu joj se čulo istovremeno gađenje i olakšanje. - Pa jesu, da - složila sam se. - No sad bih najradije dodala jedno "ali" - nasmijala sam se - ali neću. - I nemoj jer bih ja dodala još puno tih "ali" i više nego ti, recimo jedan "ali zašto ne odneseš one vreće s plastikom i papirom nego ti stoje tamo u sobi kao smeće na podu ..." Naravno da nije uopće trebala reći taj "ali" jer sam odmah osjetila lagani bijes, no udahnula sam i smirila sam se za sekundu, dvije. Prešutjela sam odgovor i pitala ju je li za šetnju koji dan da joj nešto pokažem. Složila se. Naime, dok sam službeno obilazila neke lokacije po gradu, vidjela sam dvije kuće potpuno zatrpane smećem, ne smećem kao smećem već skupljenim stvarima koje "se mogu iskoristiti za nešto". Ne znam koliko ti ljudi vjeruju u to, ali rekla bih da oni to kompulzivno gomilanje ozbiljno shvaćaju. Kao i naši roditelji. Voljela bih saznati psihološku pozadinu toga i potrudit ću se makar je sve što nađem na engleskom, ali radoznala sam. Ako ništa drugo, ako ću i ja jednog dana početi gomilati stvari, da znam barem neki način prevencije. Kad sam se našla sa sestrom, bila je malo nepovjerljiva jer sam je vodila u nepoznato. Dovela sam je do prve kuće. Teško je bilo reći kakva je to kuća, no bila je velika dvokatnica, vidjele smo krov i prozor na drugom katu, no sve je ostalo bilo nevidljivo našim očima. Drveće, šipražje i grmlje sasvim su je obrasli. A svaki slobodni prostor malenog dvorišta bio je prekriven stvarima koje smo prepoznale kao suncobran, okvir od starog televizora, dječja kolica bez jednog kotača, noćni ormarić s ladicama, bubanj od perilice rublja, jelove daske već pune mahovine, lavor u kojem se močilo nešto crno, milijarda drugih stvari i sve to još okruženo vrećama u kojima je bilo bogzna što i kartonskim kutijama koje su se već raspadale od vlage ali su još uvijek bile pune pitaj boga čega.
Moram biti oprezna u životu
Vidjela su se ulazna vrata u kuću, no jedva, a i sama su vrata bila zatrpana tako da je postojalo možda desetak centimetara slobodnog prostora za noge što je bio u biti kraj stazice širine desetak centimetara koja je od ulice vodila do kuće. A što se skrivalo u kući, bolje da ne znamo. Imam osjećaj da niti jedna fotografija koju smo vidjele na internetu nije bila tako strašna kako bi mogla biti da se uslika u toj kući. Druga kuća do koje sam je odvela nije izgledala tako mračno i prijeteće i recimo da je bila pristojnija. Dvorište je bilo prepuno starih stvari različite namjene, djelomično nabacane, djelomično zgurane po kutovima, no nije bilo onog mračnoga i prijetećeg zagrljaja jer nije bilo nikakvog drveća ili grmlja, ni bilo kakve travke u blizini. Sve je bilo izbetonirano, čak i zidovi ograda između susjednih kuća. Ubrzo smo shvatile da su se susjedi ogradili upravo zbog jednoga očitog razloga. Tko živi u tim kućama, ne znam i nije važno, no to je očito sveprisutna pojava. Obje kuće koje smo obišle nalaze se u dobrim i lijepim ulicama, okružene lijepim i velikim, dobro uređenim kućama. I onda se netko od tih stanara izdvoji svojim čudnim navikama i izgubi u svom svemiru. - Vidiš, po ovim se kućama odmah vidi da su unutra sakupljači. Srećom, a zahvaljujući prvenstveno mami, okućnica naše kuće je koliko-toliko pristojna. Sve ono što je tata dovukao mama je nekako posložila i urednije sve to izgleda, ali ovo, ovo je prestrašno - završila je moja sestra rečenicu rječju kojom se voljela koristiti. Nije baš "prestrašno" ali nije baš ni ugodno. I kad nakon ljudi koji sakupljaju abnormalne količine stvari pročitam neku od knjiga poznatog engleskog pisca o bivšem vojnom policajcu koji ne posjeduje ništa, odjeću kupuje da bi je nosio tri dana i onda je zamjeni novom, čistom, spava u motelima, ruča u zalogajnicama i putuje Amerikom od mjesta do mjesta gdje ga put nanese oduševim se. Voljela bih, barem u svojim maštanjima, voditi takav život, no i ova zlatna sredina u kojoj imam pokoju knjigu ili DVD, te većinu za život potrebnih stvari i nešto nepotrebnih morat će me zadovoljiti. Samo ću biti oprezna da ne postanem kompulzivni sakupljač svega ili mahniti potrošač. A što će biti sa svim onim stvarima iz roditeljske kuće kad jednog dana njih više ne bude? Najvjerojatnije će završiti u smeću. Ili na reciklažom dvorištu.
Imamo u uredu jednu malu sobicu koja je određena da bude pušiona - prostorija od dva kvadratna metra u koju bi se naguralo nas četiri ili pet žena pa bi uz kavu i cigarete razmjenjivale jutarnje tračeve. Ponekad to i nisu bili tračevi već bi se razgovori sveli na teme kao iz crne kronike ili žutog tiska. Uglavnom sam osjećala zamor od tih druženja, no znalo je biti i zabavno. A i korisno. A znalo je biti i iznenađenja. Kao jednog jutra prije godinu dana. Kao iz vedra neba grunula je vijest da šef susjednog odjela odlazi na novu funkciju. - Ne mogu vjerovati! - siktala je Lela, kolegica u godinama pred mirovinu. - On je promaknut! Deda jedan stari - smijala se ironično. Umjesto da ode u penziju, on nikako da se makne odavde i pusti mlađe da dođu raditi. - Pa to je za poluditi! - pridružila sam se. Bila sam istinski u šoku. Taj ljigavi i niš-koristi čovjek je promaknut. Vjerojatno je i šok učinio da osjećam odbojnost, šok zbog toga što se sve odigralo u tajnosti, što je "kao otišao na bolovanje" i HOP! Eto ga na novom radnom mjestu, potpuno nezasluženom. A to je bilo tako tipično za našu firmu da je zaista izazivalo gnušanje. Ljeto prije toga jedan je klinac, koji je tek neke tri godine radio (a nije uopće ništa radio, uglavnom je surfao internetom, a čim bi stvari za njega postale prenaporne, nestao bi na bolovanje) kod nas, samo jednog jutra osvanuo u fotelji - savjetnika!
Zašto se uopće živciram?
Ma koga on i što može savjetovati, bilo mi je nejasno. I mučno u želucu. Eto, trenutno se mogu sjetiti još pet osoba koje su samo tako, preko noći, bile postavljene na nezaslužena mjesta. Jedina kvalifikacija koju su imali je bilo mjesto rođenja. Oh, kako tipično za Hrvatsku. Tako tipično da sam se nakon ove vijesti sjetila svoje želje da emigriram na Novi Zeland, zemlju s najnižom stopom korupcije, ako uopće i postoji tako nešto. Osjetila sam kako mi se diže tlak. - I sad vi meni recite - pogledala sam svoje sugovornice ogrnute u gusti oblak nikotinskog dima i nastavila s gorčinom, - jel' to normalno!? Prije samo dva mjeseca bio je na ribanju i poliranju kod direktora zbog nesavjesnog rada i što je sada ovo?! Nagrada za nerad i muljanje?! Kolegice su se složile sa mnom i same se snebivale zbog svega. Ma bila sam, na koncu svega, ljuta i na samu sebe što se uzrujavam i živciram zbog takvih gluposti. I kako sam rekla, nije bilo prvi puta, a ja nikako da oguglam i prestanem trošiti svoje živce zbog glupana. Ugasila sam cigaretu a da je nisam ni do pola popušila i izjurila iz pušione. Na hodniku sam naletjela na jednu mlađu kolegicu, Petru, po rangu iznad mene i pitala je je li čula novosti. - Da, jesam, a čula sam i tko dolazi na njegovo mjesto. - Ma da? Već se zna? - Ha-ha, Danijela, nemoj biti naivna, znaš da je sve već unaprijed određeno! - gledala me nasmiješenim smeđim očima. - Joj, k vragu, baš me živciraju! - puhnula sam nervozno. - I dobro, tko dolazi? - Ivan Sokolović, onaj mladi direktor iz pogona u Sisku. Jesi čula za njega? - Mislim da jesam. No otkud sad on da dolazi u Zagreb? Zar nema nitko odavde? - A ne znam - rekla je Petra. - No znam odakle je rodom.
Momak je zgodan, nema dileme
Pogledala sam je raskolačenim očima, a onda smo obe pukle u smijeh. Pa stvarno za ne vjerovat! - Ali znaš što? - cimnula me pod rebra. Dolazi nam mlado meso pa bar nešto da imamo od toga. I to već za dva dana. Zato budi spremna. - Ha-ha, baš si luda. Uostalom, ionako ne dolazi nama nego na susjedni odjel i baš me briga, ne želim se više zamarati s njim. - Jah, jah, pusti ti to, samo je jedna vrata udaljen od nas - i dalje se šeretski smijala Petra dok je odlazila u svoju sobu. Cijeli me dan to živciralo iako sam se trudila ne razmišljati ni o starom ni o novom šefu susjednog odjela. U želucu kao da mi je bio kamen, nisam bila ni gladna i samo sam sanjarila o tome da se negdje zavučem, u neku mišju rupu i ne čujem više ništa i ne znam više ništa - ni tko je odakle rodom ni koje su mu (ne)kvalifikacije. Došavši kasno popodne kući, bila sam sama. Rastavljena već pet godina, a kćer popodnevni turnus u školi. Da je bar ona bila doma, da se malo s njom bavim i zaboravim na posao. Nigdje ni mačeta ni kučeta, kako se kaže. Ali srećom, postoje televizor i daljinski, postoji čaša crnog vina i uz neku pedeset pet puta repriziranu sitcom komediju uspjela sam malo skrenuti misli. Kad je Klara, moja kćer, došla doma, bilo je već skoro devet sati navečer a ja polupospana, odnosno polubudna, jedva da sam nekoliko rečenica popričala s njom. Ona se zatvorila u svoju sobu a ja se uvalila udobnije u kauč i srećom, brzo zaspala. Već me slijedećeg jutra cijela ta priča sa šefovima manje iritirala i bila sam zahvalna vremenu što čini neke neugodne stvari lakše podnošljivijima. Više o tome nismo čak ni u pušioni pričale jer su se pojavile nove teme. Ali već slijedećeg jutra, sve je krenulo ispočetka jer se dotični mladi gospodin Ivan već ukazao na svom radnom mjestu i priče su se zakovitlale. Kako ga ja još nisam vidjela, samo sam slušala što kolegice pričaju. - Meni uopće nije privlačan - rekla je Željka otfrknuvši nosom. - Ti ljepuškasti tipovi svijetlih očiju djeluju mi tako hladno, napuhano ... - Lupaš gluposti! - prekinula ju je Dragana. - Tip je sasvim ugodan. Nisi ga upoznala. Ja sam popričala s njim i sasvim je normalan, nije napuhan ni hladan. Ne može biti normalniji. Sudiš ga samo na osnovu njegovog izgleda. Željka ju je mrko pogledala i htjela nešto reći, no odustala je. Štefica se nesigurno nasmijala i pogledala u stranu dok je govorila: - Pa zaista je zgodan, tu nema dileme. A nema ni prsten, očito je još slobodan - hihotala se kao djevojčica iako je bila već blizu šezdeset godina, u braku i sa trideset kilograma viška. - To što nema prsten, ne znači baš ništa - napokon sam i ja progovorila, no to je bilo sve od mene jer su kolegice i dalje razgovarale o njemu kao da je k nama stigao neki super poznati hollywoodski glumac. Kasnije, kad sam ga i ja vidjela, shvatila sam da bi bez problema uspio i u Hollywoodu da je slučajno bio u glumačkim vodama. Možda i nije bio presudan njegov izgled, više je zračio samopouzdanjem i nekom živom energijom. Srećom, bio je pristupačan i spontan, normalan i pristojan muškarac i dobro se uklopio u naše okruženje. Ubrzo je prestao biti tema ogovaranja i postao dio naše svakodnevice.
Gledao me netremice
Moja komunikacija s njim svodila se na letimične poglede u prolazu te one pristojne "dobro jutro" ili "doviđenja". Petra je malo više bila u kontaktu s Ivanom pošto je njen posao to zahtijevao, a ona je bila i više nego zadovoljna novim suradnikom jer se za posao pokazao kao daleko bolji od onog starog šefa. Bio je spreman na suradnju, spreman poslušati, naučiti, spreman na dogovor. Imao je kvalitete koje prošli šef nije imao tako da on nikada neće završiti na "ribanju i poliranju". I tako, Ivan kao da je prestao i postojati jer je bio običan i nezanimljiv na sasvim ugodan način. Ja sam i dalje živjela na svoj neugodan način, ponekad kivna na ljude i cijeli svijet, razočarana zbog politike i situacije u zemlji, tek povremeno vedrijeg raspoloženja. No dobro, izvana sam uvijek bila nasmijana, brbljava, voljela sam prepričavati viceve i pošalice, no iznutra sam bila jednostavno razočarana. Nakon razvoda nisam više bila zainteresirana za muškarce, a nisu ni oni bili zainteresirani za mene, tek ponekad primila bih kakav kompliment ili dvosmislenu ponudu od nekog kolege ili poznanika i to je bilo sve. Meni dovoljno. Nisam bila frustrirana, bar ne zbog ljubavnog života. Upravo zbog toga, te moje podnošljive ravnodušnosti postojanja, doživjela sam šokantno iznenađenje kad sam shvatila da mi se Ivan potajice udvara. Prvi puta kad sam to primijetila, bilo je poprilično neposredno. Grupica nas stajala je na hodniku na vratima jedne od soba i razgovaralo o nekoj aktualnoj temi, kad nam se pridružio Ivan. Uključio se u razgovor i sve u nekom objašnjavanju gestikulirao je rukama. Rasprava je bila žustra, bučna i konkretna, a njegova se ruka, kao slučajno, našla na mojim leđima. Osvrnula sam se unatrag i vidjela da stojimo tako da taj njegov pokret nitko nije mogao primijetiti. Iako me od njegova toplog dlana prošla ugoda, meni je bilo neugodno što me dodiruje pa sam i ja, potajice, da nitko ne primijeti moj pokret, zabacila ruku do svojih leđa i odmaknula njegovu. No on je uhvatio moj dlan i nije ga ispuštao, čak me malo mazio prstima. Sigurna sam da sam u tom trenu jako porumenjela, no nije bilo pomoći. A Ivan nije micao svoju ruku. Meni se to sve manje sviđalo i morala sam otići odande. Gledao me netremice, kao da procjenjuje moju reakciju, kao da želi pročitati moje misli. A ja sam ga nakon toga počela izbjegavati, no ne znam koje su to niti vukli oni tamo neki bogovi na nebesima, jer kao za peh, često smo slučajno susretali jedno drugo. Ja bih se svaki puta neugodno trgnula, pa su mi zbog te napetosti živci bili sve tanji i tanji. Njemu to nije promaklo i neko je vrijeme bio na pristojnoj udaljenosti, više me nije ni dodirivao niti mi se obraćao, Ispalo je da je vrebao i samo čekao pravi trenutak.
Zar se lvan stvarno ženi?!
Ljeto. Doba godišnjih odmora. Poluprazne kancelarije. Ivan je prolazio hodnikom i vidio da sam sama u sobi. Ušao je i napola pritvorio vrata. Meni je stao dah od straha. - Zašto se ti mene bojiš? - pitao je tiho. Ja sam ga gledala, moram priznati, skroz preneraženo. Nikada do tada nismo razgovarali direktno jedno s drugim. Nisam ni znala da je odabrao da mi se obraća s "ti" iako sam bila starija od njega petnaest godina. A nisam znala niti što bi mu odgovorila. No on je strpljivo čekao moj odgovor. - Pa kad si strašan - bubnula sam bezvezariju, željela sam da ispadne kao neki vic, ne znam. - Ja strašan? - pitao me ozbiljno, ne prihvaćajući moje nastojanje da okrenem na šalu. Pa da ... - započela sam, no nisam imala pojma što bih dalje rekla. Htjela sam izaći iz sobe, pobjeći od njega, ali mi nije dozvolio. Oprezno i nježno me uhvatio oko struka i zadržao. Kasnije, kada sam se prisjećala tih trenutaka, shvatila sam da je sve to izgledalo kao u petparačkom ljubavnom romanu, no ja sam se osjećala više kao u nekom horor filmu. Istinita priče: Zavela sam sina od bivšeg momkaNaša je ljubavna avantura bila prekratka da bismo išta zajednički podijelili. Nismo znali jedno o drugome skoro ništa, on je priznao da želi uživati u životu, a ja sam to prihvatila pa sam i ja uživala. Zaboravila sam na svoj monotoni isprazni život i popustila kočnice. "Samo jednom se živi" je bio njegov omiljeni moto. Našla sam u tome nešto i za sebe iako nisam voljela tu uzrečicu. Ali sa svakom godinom bliže pedesetoj, sa svakom godinom samoće, uviđala sam da toj izreci ipak treba dati važnost. Počela sam shvaćati prolaznost. Možda prekasno, no kratka ljetna avantura s mlađahnim kolegom učinila me poniznom, ali živom. Nisam ja planirala da to kratko traje, ne, i pitanje je koliko bi trajalo da jednog jutra ... - Ivan nam se ženi - uzbuđeno je rekla Lela u pušioni. - Ma daj!? Pa kad prije? - pitala je Dragana. - Izgleda da mu je buduća tu iz Zagreba pa je zato preseljen k nama - posprdno je dodala Željka. - Joj, kako je to lijepo! - cvrkutala je Štefica, smijuljeći se. - Kako je lijepo biti mlad i zaljubljen. Eh, da su meni njegove godine! Nitko nije primijetio moj šok nevjerice. No možda se nije ništa ni vidjelo na meni izvana. Ali iznutra ... Ma bio je to takav udar za mene da sam sigurna da sam se i izvana raspala. Ali eto, nitko od njih nije obraćao pažnju na mene jer sam šutjela. Potonula sam. Pitanja i urlici su mi fijukali kroz misli. Zašto mi nije rekao? Kreten! Zašto mi je to napravio? Što je on time dobio? Pa je li on normalan? ! Što mu je to trebalo? A što je tek meni to trebalo?! Kroz moju je glavu tornado uzburkao i svaku stanicu mog tijela oštetio. Plakala sam za danima monotonije i praznine, gdje su nestali? Ova je bol bila tako nemilosrdna da sam mislila da neću preživjeti dan. Ne želeći to, zaljubila sam se kao nikada u životu. Tako mi se činilo. U svakom slučaju, zaljubljenost se pretvorila u takvu bol za koju znam da još nikada nisam osjetila. Ma rastava je bila mačji kašalj prema tome što sam tada osjećala. Nitko nije baš ništa posumnjao kada sam rekla da odlazim ranije doma jer moram ići s Klarom. Ne sjećam se što sam slagala. Onog trena kada sam zatvorila vrata našeg stana, počela sam plakati i vikati, vrištati, ridati. Bila sam sretna što sam u stanu opet sama i što nema ni kučeta ni mačeta da me gleda u ovakvom stanju. Jecala sam i jecala, ne sjećam se koliko dugo. Sada shvaćam da ima puno toga čega se ne sjećam nakon tog popodneva. Ne sjećam se što je bilo s Klarom, kada je došla i u kakvom me stanju zatekla. Jesam li se smirila? Valjda jesam, bar se nadam. Nije nikada bilo nikakvih komentara s njene strane pa sam vjerojatno uspjela iz sebe izvući ljudsko lice i uljuđeno ponašanje. A slijedećeg sam dana nazvala Petru na posao i rekla joj plačnim glasom da sam razmicala neke proklete ormare po stanu i da me uhvatilo u kičmi. - Luda sam, što ćeš, i neoprezna ... I da, ma piši mi godišnji, ne da mi se na bolovanje, manja mi je lova a ionako mi je ostalo još starog godišnjeg ... Da, da, čuvam se, pazit ću na sebe, ne brinite, sve će biti dobro samo da se odmorim. I eto, sjećam se da sam danima samo ležala i buljila u prazno, a najviše što sam uspijevala uključiti mozak je bilo kada sam kuhala za Klaru i razgovarala s njom.
Maknula sam se i pala u depresiju
Srećom, njen pubertet i zaokupljenost njenim osobnim željama išli su mi u prilog jer gotovo da me nije primjećivala. A to mi je bilo važno. I potrebno. Opet, ne sjećam se jesu li me zvali kolege s posla, jesu li me tražili prijatelji i poznanici, no čini mi se da u tom periodu nisam ni sa kim komunicirala. Odvojila sam se od svih. Ok, sjećam se da je taj moj nagli godišnji trajao svega dva tjedna i da sam dva dana prije nego sam se morala vratiti na posao, počela osjećati silnu paniku i nervozu. Ljudi kažu da je važno imati onaj neki finalni čin kada se neki odnos završava, onaj "closure" kako to u američkim filmovima zovu, a ja to s Ivanom nisam napravila. I to me počelo proganjati, kako ću se sada pojaviti na poslu i pogledati ga? Pozdraviti ga? Ma neću ga ni gledati ni pozdravljati, bijesno sam zaključila. Konj jedan, što si on misli, da je vrijedan toga da ga i primijetim?! Da li me je uopće pokušao nazvati i objasniti mi?! Ne, nije! A i da je, ne bih mu se javila pa da je ne znam što! Uh, kako sam bješnjela! A onda sam shvatila da mi je mobitel bio ugašen cijelo vrijeme, cijela dva tjedna. Tada sam poželjela uključiti ga i provjeriti je li bio koji poziv od njega. Ili možda neka poruka. No napravila sam nešto sasvim nerazumno. Otišla sam po novi broj i nikada više nisam aktivirala taj kojeg sam imala sve ove godine. Novi broj mobitela, novi početak - tješila sam se i bodrila. Nova žena. To je bio moj novi moto. No ta je nova žena gotovo izgubila svijest kad je jednog dana, bilo je podne, pred svojim vratima ugledala Ivana. Nije ga pustila u svoj stan jer se bojala - da će ponovo ući i u njen život. Jer nije ga preboljela. A na njegovom je prstu vidjela burmu. Zar već? - Pa kada si ti meni mislio reći da se ženiš?! - zaurlala je ta nova žena na njega.
Zašto si me uopće izabrao?
A on, kao da nije učinio ništa loše, mirno je otrpio moj ispad. - Oprosti. U biti, ne znam ima li smisla da mi opraštaš. Bio sam neponovljivo grozan. Nemam pametan razlog zašto ti nisam rekao. Nekako, nisam se htio s tim baviti. Htio sam još malo uživati u neobaveznom odnosu. Nadam se da razumiješ. I razumjela sam ga. Ali me nije manje boljela ona moja velika, glomazna rana u srcu. Jedna se susjeda navirila prema nama pa sam ga ipak pustila u stan. No nisam mu dozvolila da se odmakne od ulaznih vrata. Pogled mi je opet pao na njegovu lijepu, veliku, novu i sjajnu burmu. Zapeklo me od zjenica sve do središta duše. Brzo je sakrio ruku u džep jakne. Pogledala sam ga u lice, no ne i u oči, njih sam tek na djelić sekunde samo okrznula i brzo pobjegla na sigurnije područje. Nekako ledeno sivim glasom pitala sam ga ono što me od prvoga dana kopkalo, a nisam ga pitala jer sam prihvatila njegovu krilaticu "samo jednom se živi": - Dobro zašto si me uopće izabrao? Izdvojio? Što nisi našao neku zelenu školarku, zar nije mlado meso slasnije? Kao desert prije mraka? - bila sam gruba i prostački se izražavala, ali to mi je tako trebalo. - Tvoje velike smeđe oči, taj srneći pogled, pun tuge i plahosti. To me privuklo. Mislim da sam osjetio potrebu da te utješim, razveselim, ne znam. Nije mi bilo do "deserta", kako ti kažeš, nisam to planirao, a opet, da sam ti rekao da sam pred brakom ... Mislila sam da me ne može boljeti više, no u tom me trenu zaboljelo tako jako da sam doslovce osjetila ubod u srce. Kao da je netko uzeo najdivnije i najvruće sunce s neba i zario mi ga u grudi. Jer njegove su riječi bile tako divne, tako nježne, ali on je bio tuđi, a ne moj! Okrenula sam se a on se nakon nekoliko sekundi išuljao iz stana. Pala sam na koljena i plakala bez svijesti o sadašnjosti, a kada sam shvatila da više ne plačem, da samo gutam jad i hvatam zrak, da se ne mogu prestati tresti, uzela sam nekoliko tableta za smirenje i propala u bezdan. Tablete nisu bile jake i ja se nisam željela ubiti, ali morala sam naglo prekinuti tu bol.
Moja neobična transformacija
Bila sam u groznom stanju kada sam se probudila. Stajala sam pet minuta pred ogledalom čudeći se svom izgledu. Osim krvavih očiju, ja sam izgledala odlično! Koji vrag? - pitala sam se. Kako je to moguće? A onda sam napravila još jednu glupost - pozvala sam na video-chat svoju prijateljicu Adrianu koja je živjela u Americi a bavila se vračanjem i proricanjem. Tražila sam je da me pogleda i izvana i iznutra i da mi kaže svoje mišljenje. - Ono što ja vidim me zbunjuje - rekla je a ja sam se nasmijala. - Pa dobro, nisam samo ja bila zbunjena malo humora me preplavilo olakšanjem. - Ti si u nekom stanju koje je za tebe izuzetno bolno, ali ono što ja čitam iz viših sfera, je da se kroz tu bol tvoja duša pročišćava i to je već vidljivo na tvom vanjskom izgledu. Curka, mislim da se počistilo nekog smeća koje je zaostalo još iz doba tvog šugavog braka i razvoda. A što se tiče budućnosti ... - zašutjela je. - No? - Ne vidim ništa posebno neke komplikacije, ali ništa strašno. I vidim veliku ljubav. Ma daj ne seri! - mislila sam u sebi otrovno. Vraga ti vidiš. Velika ljubav je otišla u nepovrat, u kanalizaciju prošlosti, a ne u budućnost - pomislila sam no nisam ništa rekla, pričale smo još malo o koječemu, o djeci i poslu i to je bilo sve. No ipak, nakon svega sam se osjećala malo bolje, opuštenije. Istina, to je bio kratkotrajni boljitak, ali morala sam krenuti dalje sa životom. Ponovo posao, ponovo svakodnevica u pušioni, ponovo tračevi i glupi vicevi. Ivana sam izbjegavala koliko god sam mogla, a on je to poštovao, držao se rezervirano i nikada više nije pokušavao ni popričati sa mnom. Nisam sigurna kakve je to posljedice ostavilo na mene, no činilo mi se da sam imala neke histerične epizode koje su mi sličile na slom živaca. Ili mi se bližila menopauza, u mojim se godinama to ne može sa sigurnošću znati. I česte nesanice i nezadovoljstvo životom. Podigla sam neke ograde, pokrpala rane i životarila dalje kako sam znala. U biti, po mojoj procjeni, mislim da sam bila opet ona stara, samo s novim brojem mobitela, ha-ha. Moje su kolegice primijetile tu neku neobjašnjivu transformaciju i svakodnevno mi davale komplimente pripisujući moj odmorniji izgled ljenčarenju a neke su nagađale da je možda i ljubav u pitanju. Stiskala sam svoje emocije i kontrolirala reakcije, no sve u svemu uspjela sam preživjeti taj period. I krenuti dalje. Moj je stariji brat tih dana dobio svoje prvo unuče, najslađeg momčića kojeg je svijet ikada vidio i to mi je bilo tako drago i ispunilo me s toliko ljubavi da sam sve svoje slobodno vrijeme koristila kako bih otišla do njih i samo gledala tog preslatkog dječačića. Bila je subota a ja sam s tržnice vukla nekoliko vrećica svježih namirnica i nosila ih k bratovoj obitelji, kad sam naletjela na Stjepana, kojeg smo svi zvali Braco, tako da mu ja pravo ime nisam znala, zapravo, godinama. Čak ni u tom trenu nisam bila sigurna kako se zove, ali se odazvao kad sam ga zazvala starim nadimkom. - Nisam bila sigurna zovu li te još Braco - nasmijala sam se. Spustila sam vrećice na obližnju klupu i rukovala se s njim. - Samo tako me i zovu. Čak me i djeca tako zovu, a tko zna, možda će me i unučad tako zvati? Široko se smijao. Još uvijek je bio lijep muškarac, no potpuno bijelo srebrne kose. I to guste, zaključila sam pomalo jalno. Moja mi se kosa uvijek činila rijetkom i slabom, naročito kada bih pogledala u grivu kakvu je on imao. - Jesi li čuo da je moj brat postao djed? Baš idem k njemu - pričala sam ozareno. - Nisam. To je prekrasno. Čestitaj mu u moje ime. - Hoću, hvala. Baš mi je drago da smo se vidjeli. Pa koliko je prošlo? - Ja mislim oko petnaest godina - zamislio se. - Sjećam se da je bilo ljeto i da smo bili na Jarunu s djecom, no bila je velika gužva. - Da, mi smo bili u velikom društvu, a i vi. - Da, da, tako je, bio je neki festival, velika vrućina! Zazvonio mu je mobitel pa smo se rastali. Ali taj mi se susret ipak urezao u misli i kad sam se vratila kući, shvatila sam da samo o Braci razmišljam. Kako i ne bi. On je bio moja najveća ljubav u vrijeme kad sam imala jedva petnaest godina. Željna ljubavi, samo sam čekala kada će naići onaj pravi u kojeg bih se zaljubila i s kojim bih imala svoje prvo ljubavno iskustvo.
Susret sa starom ljubavi
O koje su to godine, kako nas tada nose bure i oluje mladenačkih želja i očekivanja. A Braco se pojavio kao grom iz vedra neba. Nisam ga nikada prije vidjela, nisam znala tko je ni odakle je. No on kao da je htio baš mene. Opsjedao me dok sam bila s prijateljicama u parku, čak je i u disko išao za nama iako je to bio više neki pionirski klub i njemu tamo nije bilo mjesto jer je bio dosta stariji od nas. U mojim sjećanjima on je bio onakav kao u tim godinama visoki atleta, prekrasne guste kose boje meda, svijetlih i prodornih očiju, tihog i dubokog, hrapavog glasa, čak me malo podsjećao na Vladu Kalembera, jer je osim glasa i obrve i usnice imao kao tada popularni pjevač Srebrnih krila. A bio je tako nježan prema meni, iako je navaljivao sa svojim udvaranjem, bio je i oprezan i pristojan. Hm, sada razmišljam, u današnje bi ga vrijeme možda prozvali pedofilom, što nije bio, a meni je bio najidealniji muškarac na svijetu. Kad god bi došao u naš parkić, odvojili bismo se od svih, sakrili na neku skrivenu klupu i šaputali. Često me držao za ruku i mazio mi lice, vidio je da se bojim, ali i da ga želim, pa nije navaljivao, ali osjećala sam njegovo nestrpljenje i strast koja je u njemu gorjela. Nekoliko me puta poljubio u obraz, kao da me pripremao za nešto više, kao da me polako vodio do trenutka kada će poljubiti moje usne. I kada se to napokon i dogodilo, bio je to najljepši, najintenzivniji trenutak koji jedna mlada djevojka može doživjeti. Godinama i godinama nakon toga, sanjarila sam o tom poljupcu, idealizirala ga, bojala sjajnim bojama, obnavljala taj osjećaj. Točno sam znala o čemu Jura Stublić pjeva u stihovima "Dao bih milijardu dinara za jedan sekund prvog poljupca". I godinama sam pjevala tu pjesmu samo u čast toga Bracinog prvog poljupca. Bilo ih je nakon prvog još, nekoliko, prekrasnih, toplih, mekih ... No kada je Braco htio nešto više, htio da vodimo ljubav, počela sam se povlačiti. - Zašto ne želiš nešto tako lijepo? - pitao me kad sam odbila. - Jer se bojim - šapnula sam postiđeno. - Pretpostavljam da si još nevina? - dahnuo mi je u obraz i htio me poljubiti. - Neću ti reći - tvrdoglavo sam okrenula usne od njega. Tada sam vjerovala da on zaista nije znao istinu, no danas kad o tome razmišljam, čini mi se da je morao znati. Pa koliko teško je bilo pročitati jednu naivnu djevojčicu? - A čega se onda bojiš? - Trudnoće - iskreno sam odgovorila. - Ne moraš se toga bojati, ja znam kako ću te zaštititi. - Ne, ne i ne! odgovorila sam na to. Gledao me šutke i razočarano. Sjedio je pokraj mene još nekoliko minuta, zamišljen, kršio dlanovima nemirno i onda samo otišao, mislim da me čak nije ni pozdravio. Znam da sam tada razumjela njegovu situaciju, znala sam da mu je teško i nisam mu zamjerila odlazak, no kako se više nije pojavljivao u našem parkiću, pomalo sam shvaćala. Više neće doći. Nema po što. Trudio se, pokušavao, no nije uspio i otišao je. Razumjela sam. Ali sam bila razočarana. Ostavio je iza sebe jednu do ludila zaljubljenu tinejdžerku koja ga je još godinama kovala u zvijezde, koja je sve svoje dečke uspoređivala s njim i kojoj je bilo normalno da većinu svog slobodnog vremena provede u sanjarenju o - njemu!
Pokucao mi je na vrata
Ispisala sam stranica i stranica dnevnika o njemu, pisala sam priče o njemu, nisam pisala pjesme jer nisam znala pisati pjesme, ali sam se okušala i u crtanju - njega! Tražila sam ga posvuda. Očekivala sam da ću ga sresti na nekim poznatim mjestima. Očekivala sam ga i željela da ga vidim na nepoznatim mjestima. Bilo gdje. Bilo kada. Makar i u snovima. No nisam ga nikada sanjala. Zašto? Bar to ... A što mi je bilo najbolnije? Što sam žalila za propuštenom prilikom. Zašto mu se nisam predala? Zašto sam bila tako tvrdoglava. Kukavica! Optuživala sam se, grizla, mučila se uzaludnim mislima i neispunjenim željama. Nikada prije, a moram priznati, nikada ni kasnije nisam ni za čim žalila. To je bilo jedino vrijedno žaljenja. Prošlo je dosta godina kad sam ga slučajno vidjela - sa ženom, malom sitnom crnkom, preniskom za njega i s njihovim sinom. Nekoliko godina kasnije, bilo ih je četvero, dobio je i kćer. A onog ljeta na Jarunu, bila sam sa bratom i šogoricom, i ona mi je rekla da im djeca idu u istu školu i da je njihov sin, kada je bio u osmom razredu, bio proglašen za mistera škole, toliko je bio zgodan i popularan. Sjećam se tog momka, vidjela sam ga i znam da sam, pomalo u čudu, zaključila da je zgodniji i od oca, a znam kakvo sam bajkovito mišljenje imala o Braci. Nisam gotovo ništa spavala te noći, no biti budna uz uspomene na njega bilo je ugodno. Spavala sam do kasnog jutra, a onda me probudila zvonjava na vratima. - Klara! - viknula sam no nije se odazvala, a onda sam se sjetila da je s prijateljicama otišla na Sljeme. Jedva sam se izvukla iz kreveta, viknula neka pričekaju i nabrzinu se umila i počešljala da bar ne preplašim ove goste. No Bracu nisam očekivala. A upravo je on bio pred vratima. - Isusek, otkud ti? - pitala sam promuklim glasom. Jedva da sam i to izgovorila. - Oprosti što sam nametljiv, malo sam zlorabio Internet, saznao tvoju adresu i evo me. - Ja sam se tek probudila pa ti oprosti na mom izgledu i na neredu u stanu - rekla sam malo normalnijim glasom i pozvala ga da uđe. - Nemoj se ispričavati na izgledu. Lijepa si. Te tvoje plahe smeđe oči koje su me i privukle ... Što je? - pitao je jer sam se vidljivo brecnula na te njegove riječi. - Ništa. Ništa važno - slagala sam. Ali ponovio je gotovo iste riječi koje mi je Ivan rekao pa me štrecnulo oko srca. - Jesi li za kavu? - Naravno.
S kim ovu tragediju podijeliti?
Vidjela sam da se udobno zavalio i da ima namjeru ostati kod mene dovoljno dugo, dovoljno i za nekoliko kava. Pričali smo o obiteljima, o ratu, o promjenama koje su uslijedile, no o našoj prošlosti nismo razgovarali jer je sve to još bilo nekako nedorečeno, a ni jedno od nas izgleda da nije imalo hrabrosti načeti tu temu. Tek kad se ta kava pretvorila u svakodnevno druženje, uspomene su ipak isplivale i napokon smo zatvorili to davno pisano poglavlje. Prihvatila sam ga iako nije bio razveden, no njegova se žena prije dosta godina vratila u rodni kraj i od tada žive odvojeno. Priznala sam mu koliko sam žalila što nisam vodila ljubav s njim a on me uvjerio da nemam za čim žaliti jer da sam zaista bila premlada a da je on bio previše nerazuman u svojim zahtjevima. Svejedno, nisam prestala žaliti i još uvijek razmišljam o tome što bi bilo i kako bi mi bilo da mi je on bio prvi. A voditi ljubav s njim bilo je lijepo, možda ne tako lijepo kao s Ivanom, ali zaista, to je bilo nevažno jer mi se moja davna ljubav tako iznenada vratila. Razmišljala sam o onome što mi je Adriana rekla. Jesam li ja to počistila nešto staro u sebi da bi bilo mjesta za nešto novo? I tako lijepo! No sve su to bile puste priče. Jer kad sam jednog dana poslije posla otišla k njemu, svemir se urušio oko mene. Vidjela sam njega i Ivana zajedno i u djeliću sekunde shvatila što sam već odavno trebala shvatiti! Ivan je Bracin sin! Tako sam naglo krenula da su gume zaškripale i odjurila sam poluslijepa, što dalje od njih. Kad sam ušla, bolje reći uletjela u stan, zalupila sam vratima tako snažno da su komadi boje popadali sa zida. Sjurila sam se do kupaonice i pronašla tablete za smirenje. Tri mi trebaju, zaključila sam. I sjela i čekala da počnu djelovati. Tresla sam se još dobrih deset minuta. A onda je došla željno očekivana ravnodušnost. Čak sam mogla o njima razmišljati. O dječaku kojeg sam vidjela na Jarunu i usporediti ga sa muškarcem koji je danas. Ne, razlika je bila prevelika, tada je još imao dječje crte lica, sasvim druga priča. Uspoređivala sam Ivana i Bracu. Sličnost se vidjela možda u usnicama, bradi, kosi ... Ne, ni to nije imalo smisla. Gubila sam se. Gubila sam razum. A onda se pojavio Braco. - Ali što je bilo? Zašto si odjurila? - pitao me pogledom moleći da mu potvrdim da je sve u redu. A ja sam mu tupo odgovorila, bez uvoda, bez milosti: - Spavala sam sa tvojim sinom. Naravno, nisam znala da je on tvoj sin. Mi radimo u istoj firmi. Sad kad sam vas vidjela, shvatila sam. Pobjegla sam jer nisam mogla stati pred vas dvojicu - izletjelo je iz mene. Gledao me, šokiran, kako je samo i mogao biti. Gledala sam i ja kako mu se lice mijenja, kako mu tijelo postaje kamen i kako nestaje iz mog života. A ja? Što sam mogla? Kome se povjeriti? S kim ovu tragediju podijeliti? Da potražim opet neku novu Danijelu, neku novu ženu koja bih mogla biti? Ili da budem ona stara i molim se da ne poludim, da još ovo što mi je ostalo proživim a onda, koga briga ...
Oduvijek sam mrzio jutra, svitanja. Budio bih se neraspoložen, gotovo ljut, a zvuk budilice toliko me oduvijek nervirao da bih svakog jutra zgrabio sat i bijesno ga isključio, bacio na pod. Pravo je čudo kako je izdržao toliko godine i još uvijek besprijekorno radio. Tog sam jutra postupio po običaju, zveknuo budilicu dolje, iskočio iz kreveta kao da me tjeraju svi vragovi ovog svijeta, poskliznuo se na maleni sag koji je stajao pored kreveta i pao na pod koliko sam dug i širok. Pri tome padu sam na noćnom ormariću rukom zahvatio supruginu keramičku posudicu u kojoj je držala nakit. Pala je, a krhotine keramike i nakit rasuli se također po podu. Ne moram ni pisati, psovao sam iz sveg glasa, proklinjao jutra i sve oko sebe. Nespretno sam se ustao i bio tjeskoban toliko da mi je došlo da iskočim iz vlastite kože. Buka koju sam stvorio, probudila je moju suprugu Ivu. Kad sam napokon svrnuo pogled na nju, bila je podbočena na lakat, osmjehivala se i rukom mi pokazivala neka joj priđem sasvim blizu. Poslušao sam je bez pogovora. - Dobro jutro, najdraži moj. Dogodila ti se malena nezgoda, ništa strašno, svakome se to može dogoditi. Dođi, idemo popiti kavicu. Nećeš valjda dopustiti da ti ovako nešto pokvari cijeli dan - rekla je tiho, poljubila me, a potom mi svojim vještim rukama izmasirala leđa. Njezini dodiri su mi godili i opuštali me. - Tako sam nespretan, a i razbio sam ti najdražu posudicu za nakit, oprosti, jako mi je žao - ispričavao sam se poput djeteta koje je svjesno da je napravilo nešto pogrešno i iskreno žalio zbog svoje nespretnosti.
Što bih ja bez tebe
Ti si mi kupio tu kutijicu, a samome sebi više nećeš prigovarati zbog toga. Kupit ćeš mi novu kutijicu i problem je riješen - Iva je oduvijek i u svemu vidjela nešto pozitivno i malo toga ju je moglo izbaciti iz takta. I u nemogućim situacijama ona je uvijek imala hladnu glavu, točno je znala što treba reći i kako postupati. Bila je omiljena među rodbinom, prijateljima i susjedima. Ona je naprosto bila takva osoba koja obasja prostor u kojem se pojavi. Bili smo sušta suprotnost i nikako nisam mogao shvatiti kako je moguće da je tako divna žena odlučila provesti životom s'nekim poput mene, nekim tko je nikako ne zaslužuje. - Tako sam nervozan. U glavi mi bruji, ruke mi se opet počinju tresti, možda bih trebao tabletu? Samo polako, idemo u kuhinju. Doručkovat ćemo i sve će biti u redu - uvjeravala me Iva. Imala je na mene poseban utjecaj i to ne samo kao žena koju beskrajno volim nego i kao stručnjakinja. - Što bih ja bez tebe? Bio bih izgubljen i nemoćan - postavio sam pitanje i odmah na njega sam i odgovorio. Iva se samo nasmijala, primila me za ruku, te smo zajedno napustili spavaću sobu i sišli u prizemlje. Ivu sam upoznao prije devet godina. Tada mi je bilo trideset i dvije godine. Nakon silnih obijanja psihijatrijskih vrata konačno sam pokucao na prava. Sjećam se jasno tog poslijepodneva kao da je bilo jučer. Iva je sjedila u tamnom, kožnom naslonjaču, zadubljena u knjigu koju je držala u rukama. Zamijetila me tek kad sam je pozdravio i nekoliko puta se glasno nakašljucao. Odmah je knjigu odložila na stol i pozdravila me. - Samo se udobno smjestite. Onda, kako ste danas? - pitala je glasom koji kao da je milovao. - Loše, dosta loše se osjećam. Vi ste nova liječnica? - osjećao sam se još gore kad sam shvatio da se u ordinaciji u koju sam često navraćao opet nalazi nepoznato, novo lice, nova stručna osoba.
Moj je liječnik otišao u mirovinu
Da, zovem se Iva. Iskreno se nadam, sprijateljit ćemo se i bit ću vam od pomoći - kulturno je rekla. - Ja sam Tomislav. A, gdje je gospodin Igor? Je li otišao na neki stručni skup, odmor? Kada se vraća? Moja sudbina: Ljubav liječnice i pacijenta- Dragi kolega otišao je u zasluženu mirovinu i neće se vratiti. Vjerujte mi na riječ, barem do daljnjega, i ja znam svoj posao. Istina, nemam još onoliko bora i sijedih vlasi, ne kašljucam svakih nekoliko trenutaka i ne prijetim kažiprstom ako me ne budete slušali kao moj dobri, dragi kolega - odvratila je, a osmijeh joj se razlio licem. Taj osmijeh nije bio umjetan ni lažan, nego iskren i doslovno zarazan tako da sam se i sam morao nasmijati na njezine riječi. Ruku na srce, osim onog što je ona navela, bilo mi je znatno draže gledati lik prelijepe žene nego starog liječnika. Time je nekako odmah osvojila moje povjerenje, a njezini savjeti i terapija napokon su počeli djelovati pozitivno na mene i to doslovno na cijeli moj život. Prije nego sam stigao u Ivinu ordinaciju, prošao sam kroz mnoge liječničke ruke. Jedni su govorili jedno, drugi nešto potpuno suprotno, svatko je tvrdio kako je baš on u pravu, a meni je svakim danom postajalo sve gore i nekako više nisam bio siguran koliko ću moći izdržati u vlastitoj koži. Od samog djetinjstva bio sam jadan i nesretan. Život s ocem alkoholičarom i majkom preljubnicom nije bio nimalo ugodan niti je nudio išta lijepo za maleno dijete. Majci sam najčešće bio teret, a otac gotovo i nije obraćao pozornost na mene. Jedini trenuci kada bi on uopće zamijetio da sam i ja živ, bili su kada bi se u kasne noćne sate vratio kući pijan kao letva. Tada bi ulazio u moju sobu, budio me ako sam već usnuo, gurao i tjerao van iz kuće. Slao me je neka idem u trgovinu i kupim mu lozovaču. Plakao sam, preklinjao ga neka me ne tjera bosog i onako u pidžami van na zimu, jer trgovine ionako više ne rade, ali pijanoj glavi nije se moglo dokazati. On je tupio po svome, zatvarao vrata i ostavljao me u dvorištu neka se smrzavam. Dok ne bi zaspao, najčešće bi lupao po kući i svađao se s majkom, a bez obzira koliko god je pijan bio, uvijek je vidio ako sam pokušao ući natrag u kuću. Tada bi me ponovno dohvatio, snažno udario još nekoliko puta i ponovno izbacivao van.
Sve više sam se povlačio u sebe
Onako malen i očajan najčešće bih čekao dok se svjetla u kući ne pogase. Bio je to znak kojim mi je majka javljala da je pijanac zaspao i da je put do moje sobe prohodan. Smrznut i tužan tako sam se gotovo svake noći uvlačio u krevet i sa strahom sklapao oči. Ni jutra u toj kući nisu bila bolja. Nikad nisam znao je li otac ustao prije mene, a njegovo mamurno stanje nije bilo ništa blagonaklonije od stanja pijanstva. On se nikada prema meni nije ponio kao otac. Nikada mi nije dao nikakav savjet, nikada me nije pomilovao po obrazu, nikada me nije poljubio, nikada mi rekao lijepu riječ, nikada mi nije čestitao rođendan, niti me nekamo sa sobom poveo kao što su to činili očevi dječaka s kojima sam išao u školu. Žena koja me rodila nije bila ništa bolja ni osjećajnija prema meni. Ona mi je uglavnom prigovarala ako sam zatražio jesti ili čistu odjeću. Prigovarala je kako sve ona mora raditi u toj prokletoj kući, te kako ću i ja postati propalica poput svog oca. Proklinjala je dan kad me rodila i ponavljala kako jedva čeka trenutak kada ću odrasti i napustiti kuću. Što sam bio stariji, to sam se sve više povlačio u samoga sebe. Bilo mi je dosta tih dvoje ljudi koji ničime nisu pokazivali da im je barem mrvicu stalo do moje malenkosti. Uglavnom sam im se klonio s puta, nastojao izbjeći konfliktne situacije. Za lijepog bih vremena najčešće sjedio na klupi u parku, a s lošim vremenom povlačio sam se u podrum kojeg smo imali ispod kuće. Knjige su mi postale najbolji prijatelji. One me nisu omalovažavale, nisu mi se rugale, nisu me nazivale propalicom. Knjige su mi nudile jedan potpuno drugačiji život, prozor u svijet kakvog nisam imao. Osnovnu i srednju školu završio sam kao najbolji učenik, s najviše nagrada i osvojenih prvih mjesta s brojnih natjecanja na kojima sam sudjelovao. Bez problema sam upisao studij, bio prvi na listi nakon prijemnih ispita. Kako sam dobivao stipendiju dok sam studirao, odselio sam se iz roditeljske kuće. Tada sam napokon uhvatio malo svježeg zraka, ali to nije trajalo dugo. Dokle god bih bio na fakultetu ili učio, dotle sam se izvrsno osjećao. U učenju mi nije bilo premca, no kad bih se ostavio knjiga, započeo bi horor od mog života. Miran, samouvjeren i staložen kakav sam bio dok sam učio, daleko od knjige pretvarao bih se u razdražljivu bijesnu zvijer.
Djetinjstvo u velikim traumama
Reagirao bih na svaku pojedinost koja mi nije bila po volji, psovao, urlao iz sveg glasa, razbijao stvari koje bi mi došle pod ruku. Onda bih se opet iznenada i bez nekog posebnog razloga rastužio, plakao, pomišljao na samoubojstvo i u svemu vidio apsolutni besmisao. Sjećao bih se nesretnog djetinjstva i suze bi nezaustavljivo lile niz obraze. Nisam znao u kojim trenucima mi je zapravo bilo najgore, jer ni stanje ljutnje, ni tuge nije mi se sviđalo i nikako nisam uživao u tim raspoloženjima. U samom početku mislio sam kako je to tek posljedica samostalnog života, svega što sam proživio u djetinjstvu i nesređene obiteljske situacije, no kako je vrijeme prolazilo shvatio sam kako to nije nešto kratkotrajno ni prolazno. Diplomirao sam kao prvi u generaciji i odmah dobio posao na fakultetu. Dolazio sam prvi i odlazio zadnji s posla. Moji mentori bili su iznimno zadovoljni mojim radom, često mi povjeravali i najteže zadatke, ali svaki bih problem rješavao, svaki zadatak obavljao u najkraćem mogućem roku. Svi kolege su za mene imali samo riječi hvale. I ja sam bio zadovoljan sobom, barem tim dijelom sebe kada sam bio na poslu, no onaj drugi dio mene koji sam bio kada sam bio daleko od obveza me sve više zabrinjavao. Jednog nedjeljnoj jutra kad sam se probudio i pogledalo u zrcalo u odrazu sam vidio na sebi čipkastu, crnu, žensku odjeću. Pripijena, ženska haljina stajala mi je odvratno. Pored kreveta bile su cipele s visokim potpeticama i perika s dugom kosom. Odjeća, ni cipele nisu mi bile poznate, niti sam se sjećao kako je to uopće završilo na meni. Nastojao sam se sjetiti gdje sam bio prethodne noći, ali koliko god pokušavao, uzalud, mozak kao da mi je bio blokiran. Uhvatila me panika, počeo sam vrištati i bio doslovno užasnut. O svemu što mi se dogodilo šutio sam, nikome nisam rekao ni riječi, a iskrenog prijatelja i nisam imao da bih se nekome mogao povjeriti. Kolegama na poslu ionako nisam govorio o svome privatnom životu jer nisam imao što reći po tome pitanju. Oduvijek vuk samotnjak, lako sam sve kao i uvijek do tada pohranio duboko u sebi, uvjeravajući samoga sebe kako je to tek izniman slučaj koji mi se zasigurno više nikada neće dogoditi. I nije, barem ne više na identičan način. Ono što me potaknulo da po prvi puta posjetim liječnika je kad sam jednog dana pored kreveta ugledao mnoštvo vrećica. Nakupovao sam toliko odjeće koliko nisam kupio sve zajedno tijekom života. Ni tada se nisam sjećao gdje sam bio i zašto sam kupio toliko stvari. Tu sam situaciju shvatio kao alarmantnu i pošao k liječniku opće prakse. Slušao je dok sam mu pripovijedao što mi se događa i rekao kako je to sve rezultat današnjeg modernog vremena u kojem živimo, kako je sve ubrzano i da se takve stvari ne događaju samo meni nego da svakog dana ima po nekolicinu pacijenata koji ga posjete zbog istog ili sličnog problema. Smatrao je kako samo trebam uzeti nekoliko dana godišnjeg odmora, dobro se naspavati, pojesti nekoliko pristojnih, kuhanih obroka i sve će biti u redu. Nisam mu proturječio, ipak je on bio liječnik. Bio sam uvjeren da zna što govori. Poslušao sam ga, uzeo desetak slobodnih dana, kuhao i kvalitetno se hranio, ali nije mi bilo nimalo bolje, upravo suprotno. Zatvoren u svom unajmljenom stanu, osjećao sam se kao da svakim trenutkom propadam u sve dublji krug pakla. Svega sam se bojao. Sklupčao bih se ispred vrata, osluškivao zvukove izvana i umirao od straha što bi se moglo dogoditi. Najgori scenariji vrtjeli su mi se u glavi. Bojao sam se da mi netko provali u stan i odnese to malo sirotinje što sam imao, a mene muči u strašnim mukama sve dok me napokon ne ubije. Prestao sam se kupati, brijati i uređivati, prepustio depresiji i strahovima. Onda bi me odjednom to stanje napustilo i uhvatila neka luda euforija. Danima i noćima nisam mogao usnuti, nisam mogao jesti, ni piti, a o stvarima koje sam radio neugodno mi je i pisati. Iskakao sam s drugog kata kroz prozor, hvatao mačke koje su se penjale po drvetu i činio razne ludosti. Jedino što mi je u glavi svjesno udaralo bio je datum kada se ponovno moram vratiti na posao. Kad je odmor konačno prošao i ja se vratio, svi kolege su se zaprepastili mojim izgledom. Govorili su kako izgledam poput kostura, ali ja sam samo odmahivao rukama i hvatao se posla. I dokle god sam bio u kabinetu i na fakultetu nije bilo nikakvih problema.
Dijagnoza: bipolarna psihoza
Da sam mogao, najradije bih se bio zatvorio u kabinet i živio u njemu. Ondje nisam imao nikakvih strahova, nije bilo nikakvih nepoznanica s kojima se nisam mogao nositi. Očajan zbog svega, ponovno sam posjetio svog liječnika opće prakse i objašnjavao mu kako mi odmor nije pomogao nego odmogao. Govorio sam mu o promjenama raspoloženja tijekom dana, o tome kako mi jutra najgore padaju, kako ne mogu zaspati, kako gubim koncentraciju, koliko se beznadno osjećam i kako za sve krivim samoga sebe. Liječnik me samo umirivao i otpravljao iz ordinacije lijepim riječima, a nakon sedmog posjeta napokon mi je dao uputnicu za psihijatra, valjda su mu više prisjeli moji dolasci, pa mu je to bio najjednostavniji način da me se riješi. Psihijatru sam ponavljao sve isto, samo što je on za razliku od liječnika opće prakse imao mnoštvo pitanja. Nakon nekoliko seansi, kako ih je on običavao zvati, zaključio je kako sam u depresiji i prepisao mi lijek. Poslušno sam ga uzimao upravo onako kao što mi je i prepisao. Nakon nekog vremena uzimanja lijeka dobio sam promjene na koži, te mi je prepisao drugi lijek. Ni taj mi nije odgovarao, te me je psihijatar uputio svome kolegi. Ovaj je pak ustvrdio kako imam sve simptome manije. Prepisao mi je litij, koji pomaže stabilizirati raspoloženja, s time da se mora kontrolirati razina lijeka u krvi. Velika količina lijeka može biti otrovna, a nedovoljna neće uopće pomoći. I, taman kad sam pomislio kako mi se stanje koliko-toliko popravlja, kako možda i za mene ima nade, moj psihijatar je preminuo. Nakon njega dospio sam u ruke Ivinog prethodnika. On je bio drag čovjek, imao sam osjećaj da nekako suosjeća sa mnom, a kad je on otišao u mirovinu, dospio sam kod Ive. - Bipolarna psihoza - rekla mi je Iva već nakon našeg drugog susreta. Blijedo sam je gledao. - Boluješ od bipolarne psihoze - Iva je shvatila kako ne razumijem što je željela reći s te dvije riječi. - Što je to? Neka bolest koja je ovamo doputovala s drugih svjetova i iz drugih galaktika? Nikada čuo. - To je endogena duševna bolest, tijekom koje se izmjenjuju razdoblja depresija i manija. Slijed i smjenjivanje faza je neodređeno. Znači, mogu se pojaviti kraća manična i duža depresivna razdoblja ili obrnuto. Takva bolest zapravo ne oštećuje ličnost, a između faza bolesnik izgleda potpuno zdrav. To nije česta bolest. Onoliko koliko danas znamo o toj bolesti, najčešći su uzroci nasljeđe i način života. Bez liječenja ova bolest vodi ka psihičkom hendikepu, ali bez brige, kod mene ste u sigurnim rukama. Znam svoj posao. S poremećajima koji se pojavljuje u ciklusima, pola borbe u svladavanju bolesti je praćenje gdje ste u ciklusu u koje vrijeme. Od ogromne pomoći bit će vam osoba koja živi s vama, koja vam je bliska i kojoj je stalo do vas. Ta osoba treba pozorno pratiti vaša raspoloženja. Oženjeni ste? - pitala je. - Nisam oženjen i nikako mi nije jasno zašto mi je potrebna neka osoba. Nikome nisam govorio o ovome svom problemu i ne bih rado da o tome svi trube. Sve što treba, pratit ću sam - odmah sam se uspaničio. - Nije nužno da ste oženjeni, može to biti i neka osoba koja vam je jako draga - nastavila je Iva. - Nemam nikoga. Živim sam samcat. Nemam se na koga osloniti niti sam ikada u životu imao. Moj je život pakao od malih nogu, pravo je čudo da sam još imalo normalan - tog sam joj dana doslovno otvorio svoje srce i dušu.
Zanima me jesi li udana
Prestali smo se oslovljavati kao stručnjak i pacijent, a ona je bila nekako blagonaklona prema meni. Godile su mi njezine riječi ohrabrenja, podrške i vjere koju je imala u mene. Došlo je dotle da sam zapravo jedva čekao naše susrete i počeo živjeti za njih. Iva je bila prva od svih koja je mi je odmah pokazala kako njoj nije do mene stalo samo kao do pacijenta nego i kao do čovjeka. Često se znalo dogoditi da bi mi pripremila neko sitno iznenađenje kojim bi me dirnula u srce. Bili su to sitni znakovi pažnje poput toga da bi mi donijela čokoladu ili voće koje sam spomenuo da volim jesti. Uživao sam poput djeteta. Njezine darove uzimao bih kao najveće svetinje i tako se odnosio prema njima. Često sam počeo razmišljati o njoj i to ne samo kao o svojoj liječnici nego kao o ženi, o predivnoj ženi koja toliko nudi. Jednog dana, ni sam ne znam kako, ali skupio sam hrabrost i postavio joj vrlo važno pitanje. - Iva, smijem li te nešto pitati? - bio je to uvod kojim sam započeo nesiguran bih li se usudio ili ne. - Naravno, slobodno me pitaj što god želiš. Mislim kako smo odavno prestali biti samo pacijent i liječnik i da smo kroz ovo vrijeme koliko dolaziš k meni u ordinaciju postali prijatelji. A, prijatelji otvoreno postavljaju pitanja jedno drugome. Rado ću odgovoriti na sve što te zanima - potaknula me. - Možda je neukusno zadirati u tvoj privatni život, ali zanima me, jesi li udana? - jedva sam izustio. - Nisam, poput tebe i ja sam sama. Nemam supruga, zaručnika, nemam dečka - tiho je odgovorila. - Kako je moguće da je tako lijepa i pametna žena sama? Svaki bi te muškarac poželio - rekao sam. - Pazi što govoriš, još ću ti povjerovati na riječ - našalila se i opet od srca nasmijala. Potom mi je povjerila kako je davnih dana imala mladića koji ju je prevario i od tada je sama. Izgubila je povjerenje u muški rod i smatrala kako je bolje da bude sama i usamljena nego da je netko vara iza leđa i pravi budalu od nje. Tada sam učinio ono što sam mislio da se nikada neće dogoditi, pozvao sam je na piće nakon posla. Nije se premišljala, odmah je dala potvrdan odgovor. Bio sam na sedmom nebu. Kad je moj termin završen, napustio sam njezinu ordinaciju pjevušeći. Otišao sam u park koji je okruživao bolnicu i sjeo na klupu.
Pozvala me da se doselim k njoj
Kad sam je ugledao kako izlazi iz zgrade, mahnuo sam joj i ona me je odmah zamijetila. - Oprosti, zadnja pacijentica je malo produžila termin. Čekaš li me dugo? - zanimalo ju je. - Od kada sam izašao iz tvoje ordinacije, sjeo sam ovdje na klupu i čekao te - bio sam iskren. - Ne mogu vjerovati! Kako ti se samo dalo čekati me vani nekoliko sati? - radosno se smijala. - Iva, tebe bih strpljivo čekao i cijeli život - prošaputao sam i po prvi puta u životu osjetio poriv da k sebi privučem ženu i da je poljubim. Poslušao sam svoj unutamji glas, zagrlio je i svoje usne prislonio na njezine. Blago me odgurnula, konstatirajući kako je to manija. Na te riječi smo se glasno nasmijali. - Varaš se, već dovoljno znam o svojoj bolesti kako bih mogao potvrditi da ovo ni u kom slučaju nije manija nego zaljubljenost i iskreni osjećaji koje već neko vrijeme gajim prema tebi. Ti si ono najbolje u mome životu. Nikada nisam bio sretan kao u trenucima koje provodim s tobom - priznao sam joj. Umjesto odgovora, primila me je pod ruku, te smo bez riječi zajedno pošli do obližnjeg kafića. Sjeli smo za stol, naručili piće i nastavili razgovarati o svemu i svačemu. Kad nije bila liječnica, bila je zapravo sasvim obična, jednostavna, pristupačna djevojka. Znala je razgovarati o puno raznolikih tema, pa čak i o nekima koje su se ticale moje struke. Bilo mi je predivno sjediti blizu nje i osjećati miris njezinog parfema. Bio sam žalostan kad smo se rastali i kad je svatko od nas krenuo putem svog doma. Nakon tog prvog poljupca više se nisam ni usudio pomisliti da bih ga ponovio. Više čak nisam bio samo zaljubljen nego sam prema Ivi gajio iskrene osjećaje prepune duboke ljubavi. Dok sam promatrao nju i gledao samoga sebe bilo mi je više nego jasno kako ja nisam nikakav partner za takvu ženu. Ona je zaslužila lijepog, naočitog, dobrog i divnog muškarca, a ne bolesnika poput mene. Nakon tog izlaska u kafić često smo znali zajedno šetati gradom i objedovati u restoranu, čak sam je slijedio u kupovinu. Pitala bi me za moje mišljenje o nekom proizvodu, a ja bih iznosio vlastite stavove. Bio sam presretan i zbog toga. Bila mi je važna njezina blizina, važno čuti njezin glas, osjetiti na sebi pogled ta dva predivna oka. Jedne večeri nazvala me kad se već prilično smračilo. Pokvario joj se televizor, te ju je zanimalo bih li ga mogao pogledati. Dala mi je adresu, te sam se odvezao onamo. Parkirao sam ispred velike, prekrasne kuće i pozvonio. Kad mi je otvorila vrata ispred mene je doslovno stajala predivna vila. Imala je lijepu, crnu, usku haljinu koja joj je savršeno pristajala, otkrivala njezinu savršenu tjelesnu figuru. Zbunio sam se. Uvela me i pokazala televizor koji se pokvario. Vrlo lako sam ustanovio u čemu je kvar, rekao kako ću sutra kupiti rezervni dio i zamijeniti ga. Pitala je jesam li za večeru. Rado sam prihvatio poziv. I dok smo tako objedovali u njezinoj ogromnoj blagovaonici, priznao sam joj kako nikada nisam bio u tako predivnoj kući kao što je njezina. Rekla je, kuću je naslijedila nakon prometne nesreće svojih roditelja i ona je djelo njezinog oca koji je bio arhitekt. Morao sam priznati da joj je otac bio vrhunski arhitekt. - Znaš, ova kuća mi puno znači. Uz nju me vežu tolike prekrasne uspomene. U njoj se osjećam siguma, iako ne volim živjeti sama. Vidiš i sam što se sve događa u gradu, a kuća je uistinu ogromna. Kad smo već kod toga, imam jedan prijedlog. Zanima me, bi li se htio doseliti k meni u kuću? Gornji kat je prazan. - Misliš li to ozbiljno? Ovakvog bolešnog bi me primila u kuću - nisam se mogao načuditi prijedlogu. - Nemoj više o sebi govoriti kao o bolesniku, molim te. Ne bih ti iznijela ovaj prijedlog da nisam ozbiljno mislila. Osjećala bih se puno sigurnije kada bih znala da si ti u kući, a i ja bih tebi mogla pomoći budeš li imao kakvih problema. Ne moraš mi odmah odgovoriti, razmisli pa mi javi - predložila je. Nisam želio ispasti neozbiljan, te sam nekoliko dana promišljao o prijedlogu iako sam pravi odgovor znao još iste večeri kada je prijedlog i dala. Nakon nekoliko dana u ordinaciji sam joj povjerio da sam spreman preseliti se. Nisam mogla čuti bolje vijesti. Kada dolaziš? - pitala je, a istovremeno poskočila sa svog naslonjača, dotrčala mi u zagrljaj i poljubila me.
Pomagao sam joj u svemu
Bio sam zbunjen, ali ona je shvatila moje dvojbe. Preuzela je inicijativu i ljubila me upravo onako kao što sam želio da me ljubi. Nije joj smetalo ni što smo u ordinaciji, ni to što bi svakog trenutka netko mogao ući unutra. S moje pak strane, bojao sam se prekinuti tu čaroliju nesiguran je li to uistinu stvarnost ili samo umišljanje mog ionako nezdravog uma. Nakon nekog vremena Iva se pribrala i malko se udaljila od mene. Prstom mi je pokazala na prostor u kojem se nalazimo. - Zamisli što bi se dogodilo da je netko ušao unutra i ovako nas zatekao - nasmijao sam se od srca. - Ne moram zamišljati, jasno je kao dan kako bih još istog dana letjela s posla, a glas o vezi s pacijentom čuo bi se prilično daleko - i ona se nasmijala tim divnim osmijehom. Istog sam dana k njoj prebacio ono malo stvari koje sam imao. Iva mi je ponudila kat svoje kuće. Ondje sam imao spavaću sobu, kupaonicu i dnevni boravak. Predložila je da zajedno kuhamo, a ja nisam imao ništa protiv. Tog sam se dana malo razočarao kad sam shvatio kako nema namjeru sa mnom dijeliti svoju spavaću sobu, ali istovremeno sam prekorio samoga sebe zbog takvog očekivanja. Smjestio sam se i lako navikao na bolje. Iva je još iste večeri sa mnom razgovarala o zaduženjima u kući, te smo podijelili poslove. Bez obzira što je ona držala kako je napravila ravnopravnu raspodjelu aktivnosti, bilo mi je jasno kako imam puno manje obveza od nje. Nisam je htio iskorištavati, stoga sam odlučio, pomagat ću u svemu i koliko god budem mogao. I, tako je započeo naš suživot. Prvobitno Ivino oduševljenje mojim useljenjem brzo je splasnulo. Naime, nakon onog poljupca u ordinaciji danima mi nije pokazivala nikakvu naklonost osim prijateljske. Bio sam potpuno zbunjen, nisam znao bih li uopće započinjao razgovor o tome, a kamoli nešto pokušao. I dalje sam, po navici, odlazio k njoj u ordinaciju, i dalje bio njezin pacijent. Kod kuće smo zajedno provodili vikende i družili se u slobodno vrijeme, ali o ljubavi o kojoj sam sanjao, ona više nije pokazivala nikakve znakove. Moje zdravstveno stanje bilo je bolje nego ikada, odlično sam se osjećao, a ona je budnim okom pratila sve što mi se događa, sve što proživljavam. Činilo mi se jedino kako ne želi pogledati u moje srce. Tog sam poslijepodneva, kao i mnogo puta ranije, stigao u njezinu ordinaciju. Pokucao sam, a kad sam ušao, u naslonjaču u kojem je uvijek sjedila, tada je sjedio prosijedi muškarac. Na upit gdje je Iva, odgovorio je kako je dala otkaz. Odjurio sam iz ordinacije pravac kuči. Iva je taman kuhala tjesteninu. - Što ovo znači? Kako je moguće da si u ovo vrijeme kod kuće? Imao sam termin kod tebe - rekao sam. - Znam, evo me, nisam te razočarala. Tvoje vrijeme upravo počinje teći. Sjedni na stolac na kojem uvijek sjediš u kuhinji i reci mi kako si proveo dan - započela je. U ruci je držala kuhaču i isprobavala umak. - Zašto si dala otkaz? - nisam mogao glumiti da je sve u redu. Iva je kuhačom promiješala umak, zagrabila malo i donijela mi da probam. Pri tome mi je kuhaču doslovno gurnula u usta i nisam mogao ne kušati. Dao sam joj kompliment u vezi probanog, a ona me pogledala milo i sretno kao nikada. - Zato što sam svim srcem zavoljela svog pacijenta. Nisam mogla dopustiti da pukne bruka i da me izbace kao kakvu djevojčicu. Najprije sam se pobrinula za novi posao, a sada kad sam ga pronašla, slobodna sam živjeti za svoju ljubav. Napokon i bez ikakvog straha možemo biti zajedno objasnila mi je i nakon dugo vremena me ponovno poljubila. Kako li sam samo sretan bio! Napokon se dogodilo i ono što sam dugo priželjkivao, preselio sam se u njezinu spavaću sobu, a uskoro smo se i vjenčali. Moje zdravstveno stanje bolje je nego ikada. I dok zajedno doručkujemo u kuhinji, promatram njezine divne oči i to lice anđela. Toliko me je voljela da je zbog mene ostavila i posao kojeg je obožavala raditi i ništa joj nije bilo toliko važno kao naša ljubav. Zbog nje sam vratio vjeru u ljude, zbog nje sam napokon i ja voljen.
Začula sam zvuk poznate špice s televizora. Zvijezde pjevaju. Vidjela sam voditeljicu koja je trebala izgledati lijepo i glamurozno, no meni se činila kao iscrpljena i iscijeđena figura. Izgubila je puno kilograma, no nije izgledala baš nešto. Pogledala sam u svoje noge zadovoljno. Bila sam vitka i atraktivna, nisu mi trebale nikakve dijete niti glamurozna šminka da bih izgledala dobro. Otpuhnula sam i ugasila televizor, nisam imala živaca za njih koji tamo kao nešto pjevaju, pa glume radost i ozarenost, pa ih ocjenjuju neke snobovske face. No nakon što je zavladala tišina, osjetila sam se loše. Ustala sam do stola po još jednu čašu vina. Još jedna večer ubitačno dosadna. Ali vino će mi pomoći da zaspim. Kao i svaku večer. Danas, naročito danas, pomoć mi je trebala jer sam znala da ne bih zaspala bez vina nakon svega što mi je kćer jutros rekla. Razmažena balavica, ne znam uopće što da radim s njom. Kako da je vratim na pravi put. A žao mi je nje. No više od svega, teško je podnosim. Opterećuju me njeni problemi, uzbudim se, pokušam joj pomoći, no ne sluša me. Nikada me nije ni slušala, a ja nisam znala kako postupati s njom pa sam joj uvijek popuštala, tako da sam ju nepovratno razmazila. Sada je bilo kasno, uništavala je svoj život jednako kao i moj. Od prvog dana kada se rodila, pomalo me izluđivala. Danas je ona mene optužila za sve njene probleme. Nabrojala mi je sve moje navodne grijehe, no branila sam se. Imala je, i još uvijek ima, i oca koji je bio jednako odgovoran za naše loše odnose. Zaboga, pa on je i bio jedini koji je bio odgovoran, on je sve započeo! Da se nije spetljao s onom maloljetnom kurvicom, ni ja ne bih učinila ono što sam učinila nakon toga.
Moj je život sličio na bajku
Uopće nisam bila premlada kada sam se udala za Tatjaninog oca. Uostalom, bila je to ljubav kao i svaka druga - prvi izlasci, prvi poljupci, ozbiljnija veza, sve je išlo redom bez nekih posebnih problema. Ja sam bila umjetnički tip - iako sam radila u birokraciji - izrađivala sam nakit i unikatne odjevne predmete, a Karlo je bio vlasnik butika gdje sam voljela kupovati. Svidjela sam mu se čim smo se upoznali i iz tog je razloga prihvatio da prodaje moje rukotvorine u svom dućanu. Bio je simpatičan, zgodan i duhovit. Bilo je topline u njemu koja mi je bila gotovo nepoznata. A kada smo se nakon nekoliko mjeseci dogovorili da živimo zajedno, jer sam ja silno željela pobjeći od svoje posesivne, naporne, zahtjevne i poprilično hladne majke, preselila sam se k njemu. Karlo je živio sa roditeljima i bakom u velikoj kući koja je bila podijeljena na tri odvojena stana. U jednom su bili baka i roditelji, u drugom on i ja, a u trećem su imali podstanare, uglavnom studente. Bilo mi je ugodno kod njih, nekako, osjećala sam tu kuću kao svoj dom. Uredila sam stan po svom ukusu, Karlo je volio moj umjetnički izražaj i svidjelo mu se što sam napravila. A njegovi su roditelji bili srdačni i nisu nam se miješali u vezu tako da su mi ubrzo postali vrlo dragi. Uživala sam u našem vjenčanju, sama sam si dizajnirala i ukrasila haljinu i bila je pun pogodak, pobrala je hrpu pohvala. Znala sam što radim pa sam uz moju tamnu put i kosu boje gavranovog perja odlučila napraviti biserno-srebrnu kombinaciju upotpunjenu bojama jorgovana i ciklame. Ali nisam znala da će trudnoća i rođenje djeteta za mene biti toliko neočekivani i neprirodni događaj koji me zatekao potpuno nespremnu za bilo kakve obaveze. I kao što sam rekla, nisam bila premlada da bi se time moglo objasniti moje početno odbacivanje roditeljstva. Jednostavno, nisam bila tip majke, valjda. Još sam bila djevojčica u duši pa mi je mala Tatjana više bila igračka i zabava nego netko tko je osoba s dušom i potrebama.
Karlo je počeo sve više raditi
Srećom, Karlova baka Marica bila je vitalna i snažna žena, pravi majčinski tip i preuzela je gotovo sve obaveze na sebe tako da sam mogla početi raditi već šest mjeseci nakon poroda. O, kako je tada bilo dobro vratiti se među ljude, pa bili oni i dosadni činovnici! A kada je baka Marica malo oslabila, kad joj se zdravlje pogoršalo, brigu o Tatjani preuzela je Karlova majka Snježana, koja je baš u to vrijeme otišla u mirovinu. Ja sam sve to prihvaćala bez ikakve želje da se uplićem u njihov odgoj i odnos prema Tatjani. A kako smo bili u isoj kući nije bilo nikakvog problema da većinu noći dijete prospava s bakama i djedom kojima je ionako malička bila veliko veselje. No u svemu tome što mi je odgovaralo i što mi je išlo na ruku, smetalo me jedino što je Karlo sve više vremena provodio u svom butiku. Govorio je da nema baš povjerenja u djevojke koje su tamo radile i da želi biti što više prisutan, naročito u vrijeme obračuna jer je tvrdio da ostaje premalo novaca u blagajni. Vjerovala sam mu jer sam osjećala da nam je budžet sve tanji, više nije bilo novaca za večernje izlaske koji su bili uobičajeni od dana kada smo se upoznali. Čak i u trudnoći i nakon poroda redovito smo izlazili i družili se, što s mojim što s njegovim prijateljima, redom umjetnicima, glazbenicima, hedonistima i avanturistima. Nerijetko smo pili fina, kvalitetna, ali skupa vina i večerali u otmjenim restoranima. Pogledala sam na bocu vina koja je sada stajala na stolu ... Jeftino domaće vino, tek toliko da imam što za popiti a večera mi je bila skromna i neukusna, dva tvrdo kuhana jaja i malo salame. Iako sam se srozala na dno, još uvijek nisam potonula i bila sam sretna na svoj način. Imala sam nekoliko dobrih prijatelja, klijentelu koja je od mene kupovala moje unikatne uratke, i dosadan posao koji mi je osiguravao određen prihod i sigurnost. Zagasila sam svjetlo i pokušala zaspati. Nisam uspjela, još uvijek sam bila previše uznemirena Tatjaninim optužbama. U jednoj prilici kada sam se žalila svojoj frendici Manueli, ona mi je skrenula pažnju na to što je pogrešno u mom odnosu sa kćerkom, no ja sam se samo nasmijala na to, pa nije moja kćer od porculana da bih trebala biti tako oprezna s njom kako je to Manuela savjetovala. Vrtjela sam se u krevetu i osjetila da mi ponovo naviru neugodne slike iz prošlosti.
Ljubomorna na njegovu slobodu
Tatjani je bilo pet godina kada su Karlovi roditelji za podstanare primili brata i sestru, studente iz okolice Zagreba. To nije bilo ništa neobično ni novo, no novo je bilo to da se nakon godinu dana kod njih doselila još jedna sestra, petnaestogodišnjakinja, srednjoškolka, koja je upisala školu za kozmetičarke i pridružila se bratu i sestri u njihovom podstanarskom životu. Djevojčica, zvala se Nera, bila je draga i slatka, tamne duge kose i tamnih očiju i od prvog se dana zaljubila u Tatjanu. Čuvala ju je kad god je mogla i kad god je nama odgovaralo, a nama je uvijek dobro došla takva vrsta pomoći. Ja sam baš uživala gledajući njih dvije kako se igraju, bacaju po podu, skrivaju po kući i glume da su u nekoj od onih vječnih dječjih avantura. Bilo je to nešto što je Tatjani nedostajalo jer se baka i prabaka nisu mogle tako igrati s njom a Nera je ipak bila još veliko dijete u duši. I Tatjana je obožavala Neru i plakala je za njom kada je nije bilo u Zagrebu, kada je za vikende ili praznike odlazila k roditeljima. Kad je došlo ljeto, a mi otputovali u našu kuću na moru, Tatjana je toliko zanovijetala da joj fali Nera da sam izgubila strpljenje s njom i vratila se s godišnjeg odmora nakon samo tjedan dana. Karlo je ostao jer je imao društvo koje je svakodnevno isplovljavalo Karlovim brodom i posjećivalo udaljene puste uvale i uživalo u nudizmu i dobroj mediteranskoj hrani i dalmatinskom vinu. Oh, kako sam bila ljubomorna na njegovu slobodu! A ja sam se morala žrtvovati zbog male razmaženke. Da su bar Marica i Snježana bile u Zagrebu, ali nisu, i one su tada bile na Jadranu, u kući Snježaninog brata, s njegovom obitelji. Da su barem poveli i Tatjanu sa sobom. U ta sam tri tjedna, koliko sam bila sama s Tatjanom, toliko puta izgubila strpljenje i bila na rubu živaca da sam prvi puta u biti, lupila svoje dijete kako bih je disciplinirala i natjerala da zašuti. Kad se nije dala stišati, kada je plakala jer sam ju kaznila, zatvorila bih je u sobu i ne bih je pustila sve dok se iz sobe ne bi čuo nikakav zvuk.
Nikako ga uhvatiti "na djelu" s njom
Kada bi prestala plakati, pustila bih je pred televizor i dala da gleda omiljene crtiće. Nisam bila zadovoljna sama sa sobom, nisam voljela gledati tugu i sram u njenim očima i pogrbljena ramena kojima mi je davala do znanja da je povrijeđena, ali nisam znala kako drugačije da dobijem od nje zadovoljavajuće ponašanje. Uostalom, tako je mene mama odgajala i što mi fali?! Kad je to nemoguće, iscrpljujuće ljeto napokon završilo, sve se nekako vratilo u normalu - i Nera se vratila a Tatjana je krenula u školu. Ja sam inzistirala da se upiše u boravak nakon nastave kako bi se naučila redu i učenju i kako bi što manje obaveza donosila kući. Jednostavno se nisam mogla zamisliti da svakoga dana sjedim uz nju i pomažem joj pisati zadaću. Nije mi se to dalo, a uostalom, to je posao učiteljica i za to su bile plaćene. Nera je zbog toga imala viška vremena pa je često odlazila s Karlom u butik. On ju je obučavao radu prodavačice jer je ona to željela, i htjela si je malo povećati džeparac. Nisam tada znala, no u školi joj je loše išlo i izbjegavala je učenje, ali ipak su je stariji brat i sestra uspjeli natjerati da se primi učenja, te da manje gubi vrijeme glumeći prodavačicu. Bila je mudra djevojka, na koncu je uspjela spojiti sve obaveze i školu u uspješnu kombinaciju. Previše uspješnu, ispostavilo se. Nije mi bilo jasno ni tada a ni danas mi nije jasno kako jedna tako mlada djevojka ima takvu snagu i sposobnost da riješi sve na svoju korist i da ispuni očekivanja drugih. Malo po malo postalo mi je jasno da se nešto događa između nje i Karla. Dolazila je igrati se s Tatjanom uglavnom kada je on bio kod kuće, a tih je dana bio kod kuće češće nego godinu ranije. A opet, kada je odlazio na posao vodio je i Neru sa sobom da je "obučava". No ispalo je da je obučava nečem drugom, a ne tome da bude prodavačica. A ja svoje sumnje nikako nisam uspijevala potvrditi, no u mene se uvlačio gadan nemir. Postala sam i sumnjičava i paranoična, tako da sam u nekoliko prigoda uhodila Karla, no ni jednom ga nisam uspjela uhvatiti "in flagrante" pa sam počela misliti da sam ja ta koja nije čista u glavi. Ali vrag mi nije dao mira i u sve više situacija sam primjećivala njihove skrivene geste koje su potvrđivale moje sumnje. A onda, sjećam se dana kad sam Neru srela na stubištu kuće, odlazila je u grad naći se s prijateljicom. - Bok, Biljana - pozdravila me dok se prebrzo spuštala niz skliske kamene stepenice. Imala je na sebi štikle i bila je izazovno obučena. - Hej, kamo juriš? - upitala sam je najljubaznije što sam mogla. - Naći se sa Sanelom, idemo u kino pa u disko - veselo je odgovorila, prepuna mladenačke energije i prpošnosti. Hm, opet sam posumnjala u sebe. Ima li ona što s mojim mužem? - Hoćeš li moći sutra otići po Tatjanu poslije škole? - pitala sam, oprezno vrebajući odgovor. - Naravno! - viknula je dok je odlazila. - Vidimo se sutra! Oh, to je bilo zbunjujuće. Karlo je otišao na jedrenje i u nekom sam trenu pomislila da će i nju povesti, no ona je ovdje, vesela, razigrana, puna nade i vedrine kao da joj ništa (i nitko!) ne nedostaju. Pokolebala sam se. Možda ipak nisam bila u pravu? Ta toj je djevojci tek sedamnaest godina! Kao da bi njoj bio privlačan za nju, postariji muškarac. Sigurno je vršnjaci salijeću jer bila je izuzetno privlačna djevojka. No doživjela sam nagli udarac kad me stvarnost pokosila samo dva dana nakon tog susreta. Dok sam šetala gradom u potrazi za nekim lijepim ljetnim sandalama, naletjela sam na Janka, Karlovog prijatelja s kojim je trebao, bar je tako meni rekao, biti na jedrenju. - Hej, Biljana! Drago mi je da te vidim. Kako si? - pitao me ljubazno. Možda i previše ljubazno. - Dobro sam - odgovorila sam automatski. - Zar nisi ti trebao biti na jedrenju s Karlom? - I bio sam - odgovorio je. - Jučer sam se vratio. On je produžio boravak, mora riješiti neke probleme s motorom i papirologiju sa sidrenjem. Da li se to meni samo činilo ili mu je bilo neugodno jer laže? Nisam mogla procijeniti. Ili je moja paranoja bila uzela maha? Ta vidjela sam Neru jučer, ona je ovdje, a on tamo, stotinama su kilometara razdvojeni. No ipak sam se sljedećeg dana upustila u istraživanje. Otišla sam do podstanara da se raspitam može li Nera pričuvati Tatjanu preko vikenda. Njen me brat malo zbunjeno gledao kad mi je odgovarao.
Proveli smo ludu i uzbudljivu noć
Nera je na maturalcu. Jučer ujutro su otputovali za Pulu. Čudim se da vam nije rekla. - Ma nema veze - uspjela sam promucati i brzo se vratila u stan. - Mama, ja bih da me Nera odvede na sladoled - dočekala me Tatjana sa svojim prohtjevima. - Nema šanse da te ta mala smutljivica ikad više kamo vodi - zaderala sam se a Tatjana se rasplakala. - Prestani cmizdriti ili odi kod bake a mene ostavi na miru - još sam jednom viknula, ali mi je onda bilo žao. Nikada neću naučiti kako biti normalna majka, zajaukala sam u sebi i osjetila grižnju savjesti, no ipak, bijes koji sam osjećala prema svom razbludnom mužu bio je jači tako da sam opet zaboravila na svoje dijete i posvetila se sebi i svojoj želji da mu se osvetim. Brzo sam sve isplanirala. Tatjana je ionako već bila kod bake, a ja sam provalila u svoj ormar u potrazi za najizazovnijom haljinom koju sam mogla naći. Napravila sam nekoliko prepravaka i izgledala fantastično u njoj kada sam se pogledala u ogledalo. Iako je bilo već kasno proljeće, ipak sam obula visoke crne kožne čizme uz nju tako da sam zaista zablistala. Prsa sam naglasila dugom niskom tankih sjajnih srebrnih lanaca koji su se, sa svakim mojim pokretom, vrckavo njihali preko mojih grudi. Napadno sam našminkala oči a na usne stavila koraljno crveni ruž koji mi je odlično pristajao. Bila sam spremna za osvetu. Ako je mislio da će me samo tako preveslati, gadno se prevario! Imala sam sreće i već tu prvu večer srela sam prijatelja za kojeg sam znala da je oduvijek potajice zaljubljen u mene. - Mačak, baš mi je drago da sam te srela - prela sam. - Nismo se dugo vidjeli. Kako si ti meni, slatki? - spustila sam mu prste na nadlanicu i lagano ga zagrebla po mekoj koži. Primijetila sam da su mu se dlačice na rukama nakostrijršile i znala sam da uspjevam. Kako je to bio dobar osjećaj, biti ponovo slobodna, zavodljiva ... Nije mu trebalo više puno poticaja s moje strane da se prepusti nagonu i odvede me k sebi. Proveli smo ludu i uzbudljivu noć. A onda i slijedeću. Osjećala sam se dobro, poželjno, zadovoljeno, ispravno. Tako to treba biti - milo za drago, neće mene tamo neki Karlo zaje...! Nisam ja ništa lošija od njega. Lako je zavesti djevojčicu, no ja sam mogla zavesti koga god sam željela i u tome sam bila uspješnija. Vidjet će on što ga sve čeka kad se vrati! Krasnu sam mu scenu priredila kad se nakon tjedan dana "jedrenja" vratio kući, a samo koji sat nakon njega stigla je i mala kurvica Nera. Vikala sam ludački na njih oboje, kad sam ih uspjela uhvatiti zajedno na hodniku. Od sve te galame iz svojih su stanova izašli i Nerini brat i sestra te Karlov otac i majka. Zaista ne znam što sam im sve izgovorila, mutan mi je taj dio i ne sjećam ga se baš sa zadovoljstvom, ali bilo je jako loše. Jedva su me umirili, mislim da me tek Nerin brat uspio odvojiti od njih jer je branio svoju sestricu koju sam ja skoro zadavila dok sam bijesno urlala. Uvalili su mi neke tablete za smirenje koje su me zamalo ubile jer sam prije toga popila dosta vina. Bljuvala sam cijelu noć i cijeli dan, sama u stanu jer se Karlo s Tatjanom povukao k roditeljima u stan. Ostavio me kao pseto na cesti. Istina, pokušavao je na miran način sve riješiti sa mnom. Ali ja nikako da se smirim i nađem u sebi imalo snage da s njim o tome kulturno porazgovaram. Čim bih i pokušala, osjećala sam da mu povlađujem i popuštam, da dozvoljavam da bude po njegovom a on je bio taj koji je mene povrijedio. I zato sam bila neumoljiva i ustrajna da istjeram pravdu.
Derao se da se gubim van iz kuće
Istinite priče: Preljubniku sam zapalila kućuZnam da sam mu zagorčavala život, ali on je napravio još odvratniju stvar. Jednog dana kad sam se vratila s posla, šokirala sam se jer sam svu svoju odjeću našla pobacanu ispod prozora naše spavaće sobe. Mojih je krpica bilo posvuda, po grmlju, po ružama, ležale su u blatu. Kako sam tada pobjesnila! Uletjela sam u kuću kao furija i tako ga napala da smo se skoro potukli. No uspjela sam se uvući u naš stan dok je on ostao vani, na hodniku. Zaključala sam se a naša se rasprava nastavila s obe strane vrata. - Da si sutra otišla iz ove kuće, je li to jasno?! - zaurlao je i udario šakom o vrata. - I otići ću! - derala sam se. - No neću otići praznih ruku! Sa sobom nosim sav namještaj i umjetnine! Nije bilo šanse da mu sve to ostavim. Puno sam truda uložila u sve to, stan je bio lijep mojom zaslugom i nisam željela da neka mala kurvinska balavica uživa u svemu tome. O, nee! N-e-m-a! Š-a-n-s-e! - Ti ćeš s namještajem izaći iz ove kuće samo preko mene mrtvog - odbrusio mi je prijeteći. - Što se mene tiče, može! - histerično sam se proderala. - Ti si za mene ionako mrtav! - O ne, nisi ti takve sreće. Odjeća ti je ionako sva vani, samo pokupi neke sitnice koje ti još trebaju i GUBI SE IZ OVE KUĆE! Derao se s takvom odlučnošću da sam napokon zašutjela. Ipak sam ga se bojala, morala sam si to priznati. Klonula sam na pod pokraj vrata i suzdržavala suze. Nisam mu željela pružiti priliku da vidi moju slabost i nemoć. A ne, to neće doživjeti od mene! Motala sam se amo-tamo po stanu ne znajući što da radim. Pregledavala sam stvari procjenjujući što moram ponijeti sa sobom, što mi je dovoljno bitno a da me ne optereti. I što će biti sa Tatjanom, počela sam se pitati. Željela sam da ide sa mnom jer nisam im željela priuštiti to zadovoljstvo da je imaju za sebe. Ako se mene pita, nikada je više neće vidjeti ni on ni nitko njemu blizak. U meni se ponovo razbuktao bijes. - Što da radim, što da radim? - hodala sam amo-tamo dok su se navale bijesa izmjenjivale s navalama abnormalnog straha i očaja. Nakon nekoliko sati, kad se već spustio mrak, na vrata mi je zakucala Tatjana.
Zapalila sam vatru svuda po sobi
Mama, pusti me unutra - pomalo plačno je progovorila. - Želim u svoju sobu, želim svoje igračke. Mama! - Mačkice, jesi li sama? - pitala sam ju oprezno. - Jesam, mama. Pusti me unutra, molim te. - Evo, curice, evo me. Polako sam odškrinula vrata kako bih se sa sigurnošću uvjerila da nema nikoga s njom. I zaista, bila je sama. Ušla je polako u stan, pomalo u strahu jer vjerojatno nije znala ili nije razumjela što se događa. Zagrlila sam je željno, ona je bila moje jedino utočište, jedina osoba koja me u tom trenu nije mrzila. Oh, djeca su prekrasna - shvatila sam zaneseno. Odlučila sam. Noć ćemo provesti kod moje majke, a onda ćemo pronaći stan samo za nas dvije. Bit će to sve u redu. Dok se Tatjana tiho zabavljala u svojoj sobi, ja sam izašla na balkon i proučavala okolinu. Moja je odjeća još uvijek bila razbacana na sve strane, a pogled na to je opet bio povod za novu navalu bijesa. Gledala sam stablo kruške u blizini i shvatila da ga mogu dosegnuti i preko njega sići u vrt. Tako sam i napravila. Pokupila sam svu odjeću na veliku hrpu, a onda dovukla plastični vrtni stol do balkona i tako se opet vratila u stan. Pronašla sam nekoliko kofera i putnih torbi i u njih potrpala svoju odjeću, većinu Tatjanine i još nekoliko sitnica. Naravno, namještaj i slike nisam mogla iznijeti. Ali valjda mi je hladan noćni zrak razbistrio mozak i dao mi ideju što ću zaista i napraviti. Bila sam uzbuđena jer je to bilo savršeno rješenje. Tatjanu sam pozvala na balkon, rekla joj da idemo kod bake Luje i spustila je u vrt. Pojasnila sam joj da krećemo u avanturu i zamolila je da bude tiho, neka me pričeka jer ja moram nazvati taksi i krećemo. Vratila sam se i zaista nazvala taksi, no tada sam krenula u ostvarenje svog plana. Iz kuhinje sam uzela dvije boce rakije, iz kupaone alkohol i losion poslije brijanja i sve te tekućine prolila po namještaju. Znala sam da to nije dovoljno za veliki požar, ali bit će taman da načini dovoljno štete. Svojim sam upaljačem zapalila plamičke posvuda gdje sam prolazila a onda se išuljala na balkon. Taksi je već čekao. Pogledala sam iza sebe. Još se nije ništa primjećivalo, nikakav plamen. Bilo je to zadovoljavajuće, nasmijala sam se. Tek sam sutradan saznala koje su bile posljedice mog paleža. Nazvao me Karlo i tako se derao da sam ga jedva razumjela, i najblaže što sam očekivala bilo je da me prijavi policiji. No iz nekog razloga, nikada to nije napravio. Ne, već nakon nekoliko dana stigli su mi papiri za razvod. Postupak je pokrenut i u najkraćem roku mi smo se i službeno rastali. Sve to vrijeme živjela sam s Tatjanom u minijaturnom stančiću, nekadašnjoj garaži koju su ljudi preuredili za iznajmljivanje. Jedna jadna prostorija s jednim prozorom, a na zahod smo morale odlaziti van u dvorište. Kad je stigla zima, više nisam imala snage za to pa sam kupila jednu običnu, plastičnu kantu s poklopcem i to nam je bio priručni WC. Spavale smo, kuhale, obavljale nuždu i kupale se u toj jednoj sobici, a moj se očaj povećavao. Srećom, moj mi je stabilni posao omogućio da bez problema dobijem kredit za stan. Kupila sam lijepi, dvosobni stan u jednoj staroj zgradi. Bio je dosta zapušten, derutan, no uredila sam ga tako da je svatko tko bi došao k nama bio zadivljen. Bio je to ovaj stan u kojem sam se sada nemirno okretala u krevetu, žudno čekajući san koji nikako da dođe. Osluškivala sam zvukove noći. Tada, kad sam tek uselila, počela sam vezu s Mladenom, glazbenikom. Kako je on bio lijep i dobar čovjek, bio je melem na moje rane koje sam zadobila u braku s Karlom. Pet smo godina dijelili ovu postelju, pomagao mi je otplaćivati kredit za stan, voljeli smo izlaske i družili smo se s valjda najzanimljivijim ljudima u gradu. No onda se on želio posvetiti seoskom idiličnom životu, kupio je kuću u okolici Jaske, u blizini šume i molio me i kumio da se i ja preselim s njim u tu divljinu. Nisam pristala. Nikada više nisam imala namjeru živjeti u nečijoj kući. Samo u svojoj! Nekada, iza ovog zida iza mojih leđa spavala je Tatjana. Tamo je bila njena soba, lijepa i velika, samo njoj namijenjena u kojoj je mogla raditi što je željela. Do nedavno to je bila soba u kojoj je pušila marihuanu. Oh, kako je mogla biti tako glupa da si to dozvoli?! No očito je bilo da je imala problema a ja joj nisam znala pomoći.
Tatjana je počela gubiti kilograme
Jedino što sam znala je bilo to da je odvedem kod psihijatra i njemu prepustim da vodi računa o mojoj kćeri. Iako se tko zna koliko godina školovao za to dično zvanje, ništa pametno nije postigao s njom. Ja, koja o ljudskoj psihi nisam imala pojma, razumjela sam više od njega, činilo mi se. A neuspjeh u odgoju nije moja krivnja, ja nisam išla u školu u kojoj se uči kako biti roditelj pa je bilo razumljivo da sam kiksala. Ali on, koji je na zidu ordinacije imao nekoliko diploma, on je zatajio. No jednostavno nisam znala kako drugačije pomoći Tatjani pa sam je vodila na te terapije bez obzira na njihovu neučinkovitost. A problemi su počeli još u petom razredu kada je s ulaskom u pubertet Tatjana počela neumjereno jesti. U samo nekoliko mjeseci mrekomjerno se udebljala. Ja sam joj ograničavala obroke i smanjivala porcije, no ona se i dalje debljala. Ubrzo sam shvatila da potajice jede. Prvo sam našla praznu staklenku linolade, a nakon nekoliko dana sam shvatila da su kutije keksa i sve bombonijere koje su bile spremljene u smočnici za neke posebne prigode, prazne. Nije ostalo ni mrvice. Vikala sam na nju, pokušavala na lijep način, prijetila se, zabranjivala, obećavala nagrade ako malo smršavi, no ništa nije pomagalo. O svemu sam porazgovarala s psihijatrom, ali ni on nije bio uspješniji. Pa sam potražila novog. I opet ništa. Onda sam zaključila da bih trebala potražiti ženu psihijatra, i naišla sam na jednu jako simpatičnu, no nije bilo pomoći. Tatjana se bližila osmom razredu i bila je jako debela. Kolegica na poslu, koja je isto imala problema sa svojim sinom i vodila ga na terapije, preporučila mi je neka vrste liječenja koje su oni isprobali. I činilo mi se da se situacija pomalo stabilizirala. Tatjana se počela mijenjati, gubila je kile pa ih vraćala, no postepeno se ipak uspjela zadržati na prihvatljivoj težini. Ponadala sam se da se sa odlaskom u srednju školu ipak malo uozbiljila. Da, moglo bi se reći da je, ali ne onako kako sam ja očekivala. Uozbiljila se tako što je našla "ozbiljno društvo" - prijateljicu koja je bila starija od nje deset godina. Dugo nisam znala da je riječ o Saneli, Nerinoj prijateljici iz dana kad je još hodala s Karlom. Kad sam to saznala, poludjela sam. Zabranila sam joj da se viđa sa Sanelom, smatrala sam to izdajom. No Tatjana mi nije dozvolila da se miješam u njen život i nije imala namjeru poslušati me. A nakon što se Karlo na tatjaninoj maturalnoj večeri pojavio s Nerom ispod jedne ruke i s njihovim desetogodišnjim sinom, Tatjana kao da je odlučila učiniti sve što je u njenoj moći da me izludi. Više nije potajice, već otvoreno preda mnom pušila marihuanu, a Sanelu je dovodila svakodnevno. Zatvarale su se u njenu sobu, slušale muziku najglasnije što su mogle i to najgroznije narodnjake koje sam ikada čula. Cerekale su se pijano, tako da sam zaključila da im ni alkohol nije stran kao ni opijati. I da se ne ponavljam, što god da sam rekla ili učinila, nije davalo rezultata, svakim je danom bivalo sve gore i gore.
Moja je kći ponovno zatrudnjela
Koliko god da je bilo gadno, postalo je još gore. Tatjana je sa nepunih dvadeset ostala u drugom stanju. Koji je to šok bio za mene! Pa nisam ni znala da ime nekog muškarca u svom životu. Tih je dana bila tako preplašena, da je nisam prepoznavala. Nestala je njena drskost i samodostatnost, gotovo u suzama razgovarala je sa mnom i sve mi priznala. - Pa dobro, dijete drago, s kim si ti to zatrudnila? - pitala sam najsmirenije što sam mogla. - Sa Sanelinim bratom - tiho je promucala. Ne, nije moglo biti gore! Nisam puno znala o njemu, ali ono što sam znala bilo je i više nego katastrofalno. Ne samo da je bio bogalj jer je nogu izgubio nakon što su mu je prostrijelili u jednoj barskoj tučnjavi, i što mu je od učestalih udaraca u glavu jedno oko bilo napola zatvoreno, nego je uz sve to, još bio i oženjen, imao petero djece (ako ne i više!) i bavio se nekim sumnjivim poslovima. - O, bože, ima li te!? - zavapila sam sva izbezumljena i jadna nerazumnošću svoje kćerke. - Odlučila sam da ću pobaciti, samo nemam novaca za to. Imaš li ti što da mi posudiš, mama? - i dalje je gledala mimo mene, a srce mi se izlupalo od brige i jada. Nisam imala ni lipe za posuditi, u stvari bila sam dužna već mnogima, uglavnom svojim dobroćudnim prijateljima. Ali znala sam da ću za ovo nabaviti novac! Nekoliko dana nakon pobačaja bila je stalno u stanu, pomislila sam da će se primiriti, no nikada nisam bila više u krivu. Prošle jeseni, na njen dvadeset i treći rođendan, saznala sam da je opet trudna i opet sa Sanelinim bratom, koji se barem rastao u međuvremenu, no nije se prosvijetlio i dalje se bavio nekim prodajama i preprodajama. Moja mu se kćer pridružila u tom mutnom trgovanju, svakoga dana očekujući "onaj pravi posao koji će im donijeti hrpu novaca". Kada im je ponestalo novaca, pronašli su moje kreditne kartice i uspjeli ih istrošiti do maksimuma. Iznos svih limita bio je preko četrdeset tisuća kuna. Mjesec dana sam bila ljuta i nisam željela razgovarati s njima. Upregla sam sve svoje snage i započela hiperproizvodnju kako bih popunila rupe koje su zjapile na mene sa svih strana. Kupovala sam jeftinu odjeću u second-hand dućanima te ju prepravljala, ukrašavala, poboljšavala i tako plasirala dalje. No dok sam odjeću uspješno prekrivala krpicama, svoj sam budžet teško krpala.
Moje je dijete na teškim drogama!
A jučer? Jučer sam jednostavno pala na dno. Došla sam doma a iz Tatjanine sobe čula se glasna muzika. Nisam znala je li sama, no nisam čula nikakvo kretanje u sobi pa sam se ponadala da je sama i oprezno joj pokucala na vrata. Htjela sam popričati s njom da vidim kako je jer je već nekoliko dana bila blijeda i bezvoljna. Kako mi nije odgovorila na kucanje, polako sam otvorila vrata i ugledala stravičan prizor. Tatjana s glavom nagnutom nad stolom, ušmrkavala je kokain. Vrisnula sam i rasplakala se u istom trenu. Zaboga, moje dijete je na teškim drogama! Kako je došlo do toga?! Pobacala sam sve sa stola, na silu sam joj prekopala džepove i torbicu, uzela sam joj mobitel i šutnula ga u hodnik. Gledala me staklenim očima. To me shrvalo. Gdje je nestalo moje dijete? Je li to uopće moje dijete? Suze su mi nemilice tekle. Ugasila sam muziku, izvadila CD iz pogona i slomila ga. - Danas ostaješ ovdje u sobi - zatvorila sam vrata njene sobe i pobjegla u kuhinju. Plakala sam još satima. A onda sam zaspala nakon svega. Ujutro mi je održala bukvicu kao da sam ja ta koja se drogira a ne ona. Optužiti me za sve njene probleme bio je apsurd, nisam je željela slušati. A nakon toga je ponovo otišla svom jednonogom ljubavniku. A ja sam, iako je bilo jutro, popila čašu vina. I još nekoliko do večeri. I u toku noći. A što sam drugo mogla? Ne vidim više izlaza iz tog ludila. Najbolje da sve pustim kvragu i negdje odselim.
Nakon što sam napustio bolnicu, odvezao sam se na drugi kraj Berlina. Parkirao sam automobil i besciljno šetao ulicom kojoj ni ime nisam znao. Nije mi bilo ni važno znati gdje sam. Dosadio mi je život i sve ono što je donosio. Moja sudbina mi očito nije namijenila lijepe trenutke nego samo tamu koja se svakim danom sve više spuštala na moja leđa. Petogodišnji sin Marko bio je jednom nogom u grobu. Leukemija je zaposjela njegovo maleno tijelo, a on se više nije imao snage boriti. Liječnica u domovini dala mi je malenu nadu kako bi mu ovdje u Berlinu možda mogli pomoći, te sam krenuo u potragu za tim tračkom svjetlosti. Marko je ovdje bio već više od mjesec dana, ali svaki je dan sve lošije izgledao. Više nije mogao ni govoriti, samo bi mi dotaknuo ruku i gledao me koliko je uspijevao držati oči otvorene. Bez obzira što nije izgovarao riječi, činilo mi se kako njegove oči govore više od mnogih rečenica koje sam u životu čuo.
Minute duge poput stoljeća
Nikako nisam mogao shvatiti zašto "više sile" - ako postoje - dopuštaju da malena, nevina dječica ovako pate. Da sam samo mogao bol svoga djeteta preuzeti na sebe, da sam samo mogao umjesto njega poći putem vjećnosti ... Markove oči usjekle su mi se u dušu. Toga dana me gledao isto kao i ranije, a opet sam imao neki čudan osjećaj, neki predosjećaj kako se sin toga dana oprašta od mene zauvijek. Njegova je majka umrla nakon poroda i Marko mi je bio sve u životu. Zbog njega sam se jutrom ustajao, zbog njega odlazio na posao kojeg sam mrzio, zbog njega se smijao i pjevao. Marko mi je bio jedini smisao. Njegov život se polako gasio, a ja kao otac nisam mogao učiniti baš ništa kako bih to spriječio. Od kada se rodio, štitio sam ga od svega što je bilo u mojoj moći, ali od opake bolesti nisam ga mogao zaštiti. To saznanje me sve više mučilo. U trenutku dok sam razmišljao o svome sinu, oglasio se mobitel. - Jesam li dobila gospodina Dinka M.? - pitao me nepoznati, ženski glas na njemačkom jeziku. Dao sam potvrdan odgovor i naslutio zašto me zovu iz bolnice. Ruke su mi počele drhtati tako da sam jedva držao mobilni aparat u ruci, a u ispred oči kao da mi je iznenada bljeskalo milijardu munja. Gospodin doktor Andreas moli vas da čim prije dođete u bolnicu - nastavio je dalje ženski glas. - Je li se nešto dogodilo? - jedva sam izustio to pitanje, ali gospođa mi nije dala odgovor. Samo je ponovila kako je liječnik zamolio neka žurno dođem natrag u bolnicu. Okrenuo sam se, otrčao put parkinga, a potom poput luđaka vozio put bolnice. Srce mi je tako žurno kucalo da sam mislio kako će izletjeti van iz mog tijela. Gušio sam se, a dlanovi su mi bili doslovno vlažni od znoja. Doslovno sam uletio u bolnicu, a sestra s recepcije me odvela žurno u liječnikovu ordinaciju. Nije ga bilo unutra, te sam morao sačekati. Minute su mi se činile dugima poput stoljeća i kad sam liječnika napokon ugledao, nisam znao bih li pobjegao iz ordinacije glavom bez obzira samo da ne čujem strašne vijesti ili što bih drugo učinio.
Svako sjećanje užasno me boli
Gospodine Dinko, Marko je pronašao svoj mir. Njegove ovozemaljske muke su završile. On više ne pati i ne osjeća nikakvu vrstu boli. Jako mi je žao, primite moju najiskreniju sućut - izustio je liječnik i sućutno mi pružio ruku. Primio sam je dok su mi se suze kotrljale niz lice. Ne postoje riječi kojima bih opisao taj strašni osjećaj kad roditelj izgubi svoje dijete. Više ne znam ni sam kako sam izašao iz bolnice, ni kome sam sve javio kako se dogodilo najgore. Idućeg dana u Berlin je došla moja sestra Vanesa i pomogla mi oko svega. Tijelo mog jedinca prevezli smo u domovinu, te obavili sahranu. Ne mogu o tome ni pisati. Svako prisjećanje toliko me boli i ta bol ne prolazi bez obzira što su prošle godine od toga dana. Osam godina nakon Markove smrti i dalje sam svijetom hodao poput zombija. Po običaju sam odlazio na posao kojeg nisam volio, i vraćao se u kuću iz koje su u mene zjapili tek prazni zidovi. Ništa mi nije imalo smisla, ništa me nije radovalo. Bio sam prazan, izgubljen, očajan. Sestra me poticala neka učinim neke promjene, ali nisam imao ni volje niti snage za bilo što sve dok jedne noći nisam usnuo čudan san. U njemu je bio moj Marko. Stajao je nasred ulice u Berlinu, domahivao mi svojom ručicom, dozivao neka krenem prema njemu i slijedim ga. Nisam znao kamo me želi odvesti ni koje su mu namjere, ali sam žurnim koracima krenuo prema njemu. Što sam brže išao, to je on brže naprijed odmicao. Hitao sam i hitao, ali ga nikako nisam uspijevao dostići. Od muke sam se probudio. Isti san nastavio sam sanjati nekoliko noći za redom. I uvijek smo Marko i ja bili u istoj ulici i uvijek sam bio daleko iza njega i nisam ga uspijevao dostići. Nisam se razumio u snove, a nisam ni vjerovao u iste. Moja sestra je bila druga priča. Ona je pak vjerovala kako svaki san nosi određenu poruku i kako je samo treba pravilno iščitati. Kad sam joj prepričao svoje snove na njezinom licu pojavio se osmijeh kakvog odavno nisam vidio. [caption id="attachment_2085" align="alignleft" width="300"]Moja sudbina: Pokojni sin doveo me do ljubavi života Pokojni sin doveo me do ljubavi života[/caption]- Dinko, tvoje dijete više ne može gledati tvoju tugu. On te zove u bolji život i moraš se odazvati tom zovu. Ako to ne želiš učiniti samoga sebe radi, tada to učini kako bi duša tvog djeteta imala mira. To što se s drugog svijeta nitko nije vratio, ne znači da on ne postoji. Duše naših pokojnika odozgo paze na nas. Uvjerena sam kako Marko pazi na svaki tvoj korak i kako želi da napokon postaneš sretan čovjek. Tvoj očaj priječi Markov mir - govorila mi je sestra. Nisam vjerovao u njezine riječi ni u zagrobne živote. Sve mi se to činilo pukom budalaštinom i besmislicom, ali nastavio sam stalno sanjati iste snove. S jedne strane sam bio sretan što barem u snu gledam lice svog sina, a s druge su me ti snovi sve više uznemirivali. Koliko god sam žurio kako bih napokon dostigao sina, nikako i ni u jednom snu nisam uspijevao. Sestra mi je savjetovala neka se odvezem u Berlin, u ulicu koju učestalo sanjam. Nisam tu zamisao držao pametnom, ali sam ipak poslušao sestrin savjet. Bez problema sam pronašao dotičnu ulicu. Gledao sam svugdje oko sebe ni sam ne znajući što očekujem vidjeti. Znao sam, što god bilo to neće biti moje dijete. Sestra je bila toliko uvjerena kako je taj san znak, kako ga trebam slijediti i u trenutku kad sam hodao tom ulicom, pitao sam se što trebam vidjeti; koji znak prepoznati i shvatiti mu značenje.
Odakle ti dolaze takve zamisli?
A onda, u jednom trenutku ispred kazališta sam ugledao plakat koji je najavljivao novu predstavu. Nešto kao da me vuklo prema plakatu. Poslušao sam instinkt, prišao sasvim blizu i pročitao što na plakatu piše. Osim naziva predstave, u nekoliko rečenica koje su na plakatu stajale kao opis, tamno su bile otisnute riječi "kad zaigra proljeće u tebi". Čitao sam imena glavnih glumaca i prepoznao jedno. Bilo je to ime moje prve ljubavi, Lidije. Tamno otisnute riječi bile su mi iznimno poznate. Još kao dijete sam volio puno čitati i pisati. Davnih dana sam napisao scenarij za predstavu, samo što nikada nisam imao hrabrosti bilo kamo ga odnijeti ili poslati na uvid. Osim što je Lidija bila moja prva ljubav, ona je bila i najveći poklonik mog pisanja. Nekada je s užitkom čitala sve što bih napisao, kritizirala ili hvalila moje retke ovisno o tome kako ih je doživljavala. Kao mladi, zajedno smo sanjali kako ćemo jednog dana biti dio svijeta umjetnosti. Ona je željela biti glumica, a ja pisac na osnovu čijih će se tekstova postavljati predstave i snimati filmovi. Iz ovog što sam vidio na plakatu, činilo mi se kako je Lidija, za razliku od mene, uspjela ostvariti svoje snove. Pogledao sam kada se predstava održava, kupio kartu, otišao u obližnji hotel i rezervirao sobu na nekoliko dana. Nisam bio imućan čovjek i to je za mene bio popriličan trošak, ali nisam mario. Nakon što sam odspavao, otišao sam u kupovinu novog odijela. Gotovo sam i zaboravio kako izgleda kad se nešto kupuje koliko dugo si nisam priuštio ništa novoga. Bio sam izvan tijeka što je u modi, te sam bio presretan što mi je prodavačica ponudila pomoć. Prihvatio sam njezine savjete i u hotelsku sobu se vratio s nekoliko vrećica u ruci. Kad sam ih odložio, nazvao sam sestru i sve joj ispripovijedao. Kako li se samo smijala. - Znala sam! Jesam li ti govorila kako te Marko vodi u novi život! Tvoj sin te nije napustio iako je otišao u druga prostranstva. Ti si se brinuo o njemu za njegova života na zemlji, ali ni on tebe nije napustio. Nemoj slučajno zaboraviti kupiti buket cvijeća prije predstave i napisati karticu kako bi Lidija znala od koga je. Već vidim kako je na pomolu nova, stara ljubav i jedva čekam daljnji razvoj situacije - govorila je sestra. - Ti si stvarno luckasta. Odakle ti uopće dolaze takve zamisli? To što sam vidio plakat je puka slučajnost. Možeš misliti da je glumica slobodna i samo čeka mene ovakvog jadnog i bijednog kako bi uživala u ljubavi. Draga sestro, prestani gledati sve te silne sapunice i nemoj govoriti besmislice - odvratio sam joj, ali njezin zanos i nadu nisam mogao poljuljati. Te njezine dobre vibracije na određeni su način prešle i na mene, pa sam nakon razgovora s njom poluglasno pjevušio samome sebi. Ostatak vremena do predstave proveo sam sjećajući se divnih trenutaka mladosti i zanosa koje sam proveo s Lidijom. Te sam se večeri dotjerao kao što nisam desetljećima. Na osnovu sestrine preporuke otišao sam u cvjearnicu, kupio prekrasan buket bielih ruža koje su Lidiji bile najdraže. Kupio sam i malenu bijelu omotnicu na kojoj sam napisao njezino ime. Čudio sam se što nije promijenila prezime, ali vjerovao sam kako je isto ostavila zbog toga što je u svijetu umjetnosti poznata pod istim. Na karticu iz omotnice napisao sam samo: "Nadam se, postala si sretna od onoga trenutka kada je u proljeće zaigralo u tebi", potpisao se, te naveo svoj broj mobitela i broj mjesta u prvom redu partera. Hostesu u kazalištu zamolio sam da joj preda cvijeće u pauzi nakon prvog čina. Obećala je, učinit će tako, te sam se spokojan izvalio u prvi red partera. Kad se zastor podigao i kad sam je ugledao mislio sam vrisnuti od sreće. Bila je tako lijepa ... Nismo se vidjeli više od dvadeset godina, ali godine koje su prošle nisu je postarale na ružan način. Izgledala je ljepše nego ikada, sva je zračila. Kako se radnja predstave odvijala, shvaćao sam kako ima podosta sličnosti s onim što sam nekada davno pisao, Sinulo mi je, možda je upravo Lidija bila ta koja je tu moju zamisao, samo preko nekoga drugog, izvukla na svjetlo dana. Jako mi se svidjelo, te sam s užitkom pratio radnju na pozornici. Kad je došlo vrijeme pauze nisam ustao ni izašao van protegnuti noge. I dalje sam sjedio na svome mjestu. Čim je započeo drugi čin i Lidija izašla na pozornicu, zamijetio sam njezin pogled. Gledala me je s radošću upravo kao što sam i ja gledao nju. Znao sam, dobila je cvijeće i moju poruku. Tijekom drugog čina nismo prestajali gledati jedno drugo, a kad je predstava završila, sišla je s pozornice ravno k meni u zagrljaj.
Pitao sam je da odemo na večeru
Tako je čarobno mirisala da sam se doslovno izgubio u njezinoj kosi. Kako od dana kad mi je supruga preminula nisam bio sa ženom, taj trenutak zagrljaja s Lidijom za mene je bio nešto posebno, sveto, iznimno i veličanstveno. Poželio sam da taj trenutak zauvijek traje. - Nisam mogla vjerovati vlastitim očima kad sam pročitala tvoju poruku. Dinko, odakle ti u Berlinu? - pitala je kad se malo odmaknula od mene svjesna činjenice da fotoaparati oko nje i oko nas stalno okidaju. - Duga je to priča. Tako je divno vidjeti te. Imaš li vremena? Jesi li za večeru ili piće? - zanimalo me. - Idem se samo presvući. Sačekaj me ispred kazališta. Dolazim za najkasnije desetak minuta - rekla je. Novinari su je salijetali, postavljali pitanja u vezi predstave, a ona je odgovarala tek u najkraćim crtama i hodala prema garderobi. Čekao sam je upravo kao što mi je i rekla, a kad sam je ponovno ugledao, potrčao sam prema njoj. I ona je potrčala prema meni. Pali smo jedno drugome u zagrljaj, a emocije su nas doslovno svladale. Iznenada sam osjećao kao da ništa drugo ne postoji osim nje, njezine divne kose i usana koje su me strasno ljubile, a kojima su moje tako željno odgovarale. Bio je to trenutak kad pomisliš da si u nebesima, u raju, kad te potresaju drhtaji uzbuđenja, radosti, želje, opčinjenosti i sveukupnost istoga. To je trenutak koji se dogodi samo ponekad u životu, samo rijetkima koji ga imaju sreće doživjeti. - Ovako izgleda kad zaigra proljeće u tebi - rekla je Lidija kad su se njezine usne odvojile od mojih. - Upravo tako - složio sam se s njom. Uhvatio sam u svoju ruku njezinu toplu ručicu, a prsti su nam se isprepleli baš kao nekada. Hodali smo jedno pored drugoga ulicom Berlina i samo se gledali neko vrijeme. - Možda bismo mogli malo požuriti, zbog novinara i fotografa. Slijede me kamo god se pomaknem, a mogu misliti kakve ću sutra fotografije osvanuti u novinama. Ti i ja bit ćemo u središtu zbivanja. Neće biti važna ni predstava niti drugi glumci, a ni to kako sam odigrala glavnu ulogu. Ti ćeš svima biti misterij, glavna tema sutrašnjeg tračanja i žutih novina u ovome gradu - objasnila mi je uz osmijeh. - Ja? Zašto bih ja ikome bio glavna tema? Pogledaj me bolje i bit će ti jasno da se zbog mene ne moraš brinuti. Od mene bježe i oni koji me znaju i koji me ne poznaju. Nisam baš neki filmski lik - čudio sam se njezinim riječima jer nisam mogao vjerovati da bih ikome mogao biti zanimljiv na bilo koji način. Ubrzao sam korak i slijedio Lidiju. Za razliku od mene, ona je znala mnoga mjesta kojima smo mogli poprijeko. Slijedio sam je, gledao u nju kao u božicu. Bez obzira na sve što sam u životu prošao u tom mi se trenutku činilo kao da se vrijeme ponovno vratilo godinama unazad. Osjećao sam se tako sretan, tako pun neke lude, neobične nade i zanosa. Čutio sam se kao onih dana kada smo kao mladi ljudi jedno drugome krali poljupce u voćnjaku iza kuće njezinih roditelja. Lidija me odvela u maleni restoran, a kad smo naručili hranu, samo je ponovno svoju malenu ruku smjestila u moju. Pogledao sam na njezin prst, nije bilo prstena. Za razliku od njene, na mojoj je ruci sjala zlatna burma. Uhvatio sam njezin pogled kojim ga je vidjela. Žurno je svoju ruku izvukla iz moje. Shvatio sam zašto je to učinila, te sam je ponovno primio za ruku. Otimala se i dok je ona to činila, morao sam se nasmijati od sveg srca. Bila je kao ljutita djevojčica. - Lidija, vjenčani prsten ne mora te zabrinjavati. Supruga mi je pokojna više od sedamnaest godina. - Ah, tako. Mislila sam, oženjen si - rekla je i ponovno dopustila da svojim prstima dotičem njezinu ruku. - Oženio sam se nedugo nakon što si otišla iz rodnog mjesta. Pokojna supruga bila je divna žena. Voljela me svim srcem. Volio sam i ja nju. Umrla je nakon tri godine braka, tijekom poroda. Ostao sam sa sinom koji je postao smisao mog života. I on je preminuo od leukemije - ukratko sam joj povjerio. - Žao mi je. Život je uistinu surov i nema milosti. Ne znam do čega to može biti i živimo li stvarno prošle života, pa sa sobom vučemo one davne pogreške i plaćamo ih rekla je Lidija sućutno, i pomilovala me po obrazu. Kako mi je samo godio njezin dodir! Svojom rukom sam zadržao njezinu na svome obrazu. - Kako si ti? Vidim, poznata si i uspješna. Za razliku od mene, ostvarila si svoje snove. Jesi li sretna? - Postavljaš iznimno teško pitanje. Što je uopće sreća? Doživi li je itko i - ako je doživi - prepozna li uvijek taj trenutak? Dobro sam. Na neki način i jesam ostvarila svoje snove, barem poneke. Završila sam glumu. Igrom slučaja otputovala u Italiju. Ondje sam ostala četiri godine, stekla divna iskustva i poneka poznanstva. Odatle sam otišla u Beč, London, Madrid. Godinu dana živjela sam i radila u Indiji. Kakvo li je to iskustvo bilo! Zadnjih godinu i pol dana sam ovdje - govorila je Lidija o svome životu. - Prošla si svijeta, svašta vidjela i doživjela. Svjetska si žena, ljepotica i izvrsna umjetnica. Fasciniran sam. - Mislave, nisam rekla da sam ispunjena i zadovoljna. Posao je tek dio života i tim aspektom sam zadovoljna, no kad se ugase svjetla pozornice, kad ostanem sama, vidim koliko je sve prepuno lažnog sjaja. Više ne živimo u vremenima kada je čovjek čovjeku bio brat. Sada je svatko svakome vuk. Svi samo gledaju kako će za sebe izvući vlastiti interes, ugrabiti što više i brže. Nitko ne drži do nikoga. Okružena sam ljudima koji mi laskaju i smješkaju se u lice, a zabili bi mi nož u leđa čim bi im se ukazala prilika. Proputovala sam i živjela u različitim krajevima svijeta, ali svugdje sam se osjećala kao stranac.
Zašto si otišla bez pozdrava
Ni jedan veliki grad pun šarenih izloga i blještavih reklama nije mi dirnuo srce, niti jedna kućerina ili stan u kojem sam živjela nije bio topao kao kućica mojih roditelja na selu. Naše rodno mjesto je neprocjenjivo. Nikada mi i nigdje nije bilo lijepo kao u noćima dok smo se potajno iskradali iz naših soba i bježali u voćnjak. Taj voćnjak, to naše zvjezdano nebo, to sunce koje istinski grije jedino ondje ... - govorila je. Točno sam znao što misli. I ja sam se odselio iz našega malenog mjesta, doduše stotinjak kilometara u obližnji grad, ali naše maleno selo uvijek sam posebno čuvao u srcu, kako zbog Lidije, tako i zbog divnih godina koje sam ondje proživio. Htio ili ne, morao sam se složiti s njom da su tada bila druga vremena. - Puna si nostalgije. Jesi li se udavala? Imaš li djecu, obitelj? - napokon sam se usudio pitati. - Udavala sam se četiri puta. Sva četiri braka bila su totalni promašaji. S nijednim se nisam složila, s nijednim nisam mogla živjeti duže od dvije godine. Bili smo previše različiti i imali drugačije vizije. Svi su me doživljavali kao zvijezdu koja uz njih hoda kao ukras, a zapravo to nikada nisam bila. Svi su mi muževi bili iznimno imućni ljudi. Držali su kako me njihov novac može razveseliti, kako mi novčanice mogu kupiti sreću. Nikada me zapravo nijedan od njih nije razumio, nikad se nijedan nije ni potrudio. Oni i ja bili smo različiti svjetovi, ali to više i nije važno. Reci, jesi li me se ikada sjetio? - promijenila je temu. - Jesam, često sam razmišljao o tebi, čak i u trenucima kada sam bio oženjen. Ti si bila moja prva ljubav. Bio sam očajan kad si s roditeljima napustila naše mjesto. Otišla si bez pozdrava, napisala si tek par riječi u kojima si me obavijestila da je preseljenje u glavni grad bila odluka tvojih roditelja na koju nisi mogla utjecati. Nisi mi poslala adresu i više se nisi javljala. Znao sam da je pred tobom život, da će ti se otvoriti mnoga vrata. Uvijek sam vjerovao u tvoje sposobnosti, znao da ćeš daleko dogurati. Patio sam zbog tvog postupka, a onda mi je u život iznenada došla pokojna supruga. Tješila me jer je znala koliko patim za tobom. Prijateljstvo je postalo nešto više i tako se dogodio brak. Tijekom godina toliko sam se puta pitao što bi se dogodilo da nisi otputovala ili da si se barem javila. Pomišljao sam i da te tražim, ali ti si donijela odluku za nas oboje. Da si željela ostati u kontaktu sa mnom barem bi se ponekad javila - tiho sam rekao. - Uvijek sam te voljela, ali bila sam premlada, željna svega što donosi mladost i ludost. Danas znam koliko su moji postupci bili pogrešni. Kada bih mogla vratiti vrijeme unatrag, sve bi bilo drugačije. - Godine ne možemo vratiti, ali valjalo bi se pobrinuti da ne činimo iste pogreške - dodao sam. U tom smo trenutku dobili večeru, te smo se oboje prihvatili viljuške i noža i usput neobavezno razgovarali. Bio je poseban užitak gledati je. Jela je tako slatko i s užitkom, nije bila jedna od onih današnjih uštirkanih koje paze na svaki zalogaj i ne prestaju brojiti kalorije. Bez obzira što smo nas dvoje živjeli toliko različite živote, na neki mi se način činilo kao da smo u duši još uvijek onih dvoje mladih, naivnih ljudi, s beskrajnim oduševljenjem i nadom, dvoje koji imaju tolike zajedničke interese, i snove. Nakon te kasne večere otpratio sam je do njezinog stana. Nije me pozvala unutra, ali ju je zanimalo bismo li se mogli vidjeti idućeg dana na doručku u istom restoranu. Pristao sam i zadovoljan se vratio u hotel. Doručak se protegnuo do ručka, a on do večere. Nakon toga sam je otpratio do kazališta gdje je imala probu. Idućeg dana ponovno smo se našli, lutali berlinskim ulicama, zagledali izloge, sjedili na klupama u parkovima. Lidija je bila tako razigrana, toliko puno šaljivih zgoda i nezgoda, te sam se uz nju potpuno opustio, zaboravio na sve ružne trenutke koje sam u životu prolazio. Tog sam je dana ponovno otpratio do stana, ali ni tada me nije pozvala unutra. To mi je bilo pomalo čudno, ali nisam reagirao. Bila je to njezina odluka i ja sam je odlučio poštovati. Već sam stigao u hotel kad sam shvatio da je kartica kojom je podizala novac na bankomatu kod mene u džepu. Sjetio sam se da mi je dala neka je pridržim dok pospremi novac u novčanik, a ja sam je valjda slučajno pospremio u džep. Zabrinuo sam se kako bi je mogla trebati, te sam krenuo natrag put njezinog stana. Usput sam pomogao starici koja je pala nasred ulice i nakon više od sat vremena ponovno sam bio ispred zgrade u kojoj je stanovala. Pozvonio sam na zvono na kojem je pisalo Lidijino prezime. Najprije nije bilo odgovora. Pomislio sam kako je već otišla u kazalište i baš kad sam se okrenuo sa zvučnika sam začuo ženski glas kojeg je zanimalo tko zvoni.
Priznaia mi je da su zapravo ljubavnice
Mislav je, donio sam Lidijinu bankovnu karticu, zaboravila ju je kod mene - rekao sam u zvučnik. - U redu, dođite gore - jasno sam razumio ženski glas. Lidija nije spominjala da s nekim živi, te mi je sinulo kako je to zasigurno kućna pomoćnica. Lidija je ponešto naslijedila od bogatih muževa, a i sama je, po njezinim riječima, pristojno zarađivala te mi je bilo sasvim logično da si može priuštiti pomoćnicu. - Gospodine Mislave, tako mi je drago upoznati vas. Uđite, samo uđite. Prigovorila sam Lidiji što vas nije dovela gore da se upoznamo. Iznimno mi je drago upoznati njezinog brata. Zovem se Heike - rekla je predivna plavuša kad mi je otvorila vrata. Nisam izvrsno poznavao gramatiku njemačkog jezika, ali sam jasno razumio sve što je rekla, a isto tako sam bez problema mogao razgovarati i sporazumjeti se. Žena je bila koju godinu mlađa od Lidije, ali se po njezinoj odjeći i držanju odmah vidjelo da nije pomoćnica. Pružio sam joj ruku i rekao svoje ime iako sam čuo da ga ona već zna. Ovo "brat" nisam mogao prešutjeti. - Gospođo Heike, bojim se - Niste joj brat? Što ste joj onda? Bratić? - zbunjeno me nastavila ispitivati, a lice joj se stalo mrštiti. - Gospođo, a tko ste vi? - odgovorio sam pitanjem jer mi nije bilo jasno čemu takva promjena glasa i njezin izraz lica. Kad je čula da joj nisam brat odjednom se potpuno drugačije ophodila prema meni. - Heike i ja smo partnerice - izjavila je prkosno, onako sa stavom odrješitog i bahatog muškarca. - Mislite, vas dvije ste cimerice i zajedno živite, dijelite stambeni prostor? - nisam odmah shvatio. - Nas dvije smo ljubavnice - izjavila je, a njezin stav u tom mi je trenutku odmah postao jasan. Nisam mogao vjerovati riječima koje sam čuo. Lidija je imala ljubavnicu, živjela je i spavala sa ženom! Mogao sam u svašta povjerovati, ali to mi je doslovno zvučalo nemoguće, a s druge pak strane bilo je logično objašnjenje zašto mi je na neki način davala do znanja da joj je iznimno stalo do mene kao ženi do muškarca, a ipak me nije pozvala k sebi u stan. Sjedio sam u naslonjaču potpuno šokiran i zbunjen. Bio sam siguran kako s Lidijom imam budućnost, a Heike je očito vjerovala u isto. Netko od nas dvoje gadno je griješio u svojim pretpostavkama. Jedno od nas dvoje morat će ostati kratkih rukava. - Kada će se Lidija vratiti? Hoće li to biti uskoro? - zanimalo me je, jer s nepoznatom ženom zapravo nisam imao što razgovarati, a i ovo što mi je rekla nije mi se nimalo sviđalo. Nisam imao razloga vjerovati joj, ali jednako takve mogućnosti za laž bile su kao i za istinu. Iskreno, nisam znao ni što bih drugo pitao. - Samo što nije stigla, a onda ćemo vidjeti i razjasniti tko je tko. Ako joj niste brat, bratić ili član obitelji tko ste onda vi? Jeste li joj i vi ljubavnik? S vama se druži meni iza leđa? Ostavit će me zbog vas? Vas nije skrivala ni od fotografa i novinara, a mene skriva mjesecima. - Hoće li me ostaviti? - odjednom je zaplakala iz sveg glasa. O, kakva li je to samo situacija bila. Nisam znao što bih rekao, učinio. - Smirite se, nemojte praviti scenu. Siguran sam kako Lidija ima objašnjenje za sve - govorio sam. - Kojim mi to riječima može objasniti zašto me skriva, a uvjerava me da me voli? Kako me može uvjeriti u ljubav, a laže mi da ste joj brat? Ona je prokletnica! Vara i mene i vas. Lijepo su mi prijatelji govorili da je promiskuitetna osoba i da od takve trebam što dalje, ali ludo srce ne sluša razum - plakala je i dalje. Nisam znao što bih drugo, pa sam je tješio. Kakva li je to samo besmislica bila! Tješio sam ljubavnicu voljene žene s kojom sam sanjao blisku budućnost. Srećom, Lidija je došla u roku nekih pola sata. - Vidim, upoznali ste se, možda je i bolje tako nego da sam vas ja upoznavala - rekla je kad nas je ugledala.
Ponovno sam sretan i ljubim
Heike je odmah skočila na nju, stala je zasipati pitanjima, plakala i urlala kao da je poludjela. Ja sam strpljivo sjedio u naslonjaču i čekao razvoj situacije. Lidija je bila ta koja je očito sve zamrsila, sada je na njoj bio red da i otpetlja zamršeno. Poznavao sam je dovoljno dobro i znao kako ne vrijedi bilo što, što bih mogao reći, upravo kao što sam znao kako ispad njezine ljubavnice nimalo ne utječe na Lidiju. - Heike, nikada ti nisam lagala. Bila si mi draga i uvijek ću te voljeti na neki način. Nikada ranije nisam bila sa ženom. Bila si mi prva, uvijek ću te pamtiti, ali takav odnos nije za mene. Mislav je bio i ostao ljubav mog života. Jednom sam pogriješila, ali isti pogrešku neću učiniti dva puta. Ako me Mislav želi, ostavit ću sve i poći s njime u domovinu - Lidija je bez ustručavanja jasno iznijela svoj stav. Ne mogu reći da me nije iznenadilo njezino priznanje, ali tko sam ja da joj sudim? Bio sam sretan što je izbrala mene. Heike je divljala, ali Lidija se nije dala uvući u njezinu dramu. Objasnila joj je da joj ostavlja stan i sve u njemu i da će joj uvijek pomoći kako bude mogla, ali da homoseksualna veza naprosto nije za nju. Zajedno sa mnom pošla je u moju hotelsku sobu i od tada smo postali nerazdvojni. Lidija je sa mnom doputovala u moj skromni dom. Nekoliko dana kasnije vratila se u Berlin, dala otkaz i sredila sve što je bilo potrebno. Tek tada sam joj objasnio razlog zbog kojeg sam došao u Berlin i kako sam stalno sanjao svog pokojnog sina. Od kada sam tog dana ugledao Lidijino ime na plakatu, prestao sam sanjati Marka. Možda me uistinu moj sin doveo do nje jer više nije mogao gledati moju patnju i možda moja sestra stvarno ima pravo kad govori o vječnom životu. Ne znam što ima u tome, ali nakon toliko vremena ponovno sam sretan i ponovno ljubim. Lidija i ja smo se vjenčali i vratili natrag u svoje rodno mjesto. Ona upravo razmišlja o malenom privatnom kazalištu, a ja uz poljoprivredne poslove na selu ponovno pišem. Polako, ali sigurno vraćam se davnom snu i tko zna možda uskoro i kod nas zaigra predstava koja će nositi ime "Kad zaigra proljeće u tebi".
Ivana! - glas od kojeg mi je srce zadrhtalo, isto kao i tijelo, u meni je izazvalo pravu oluju sa kojom se nisam znala nositi, niti sam na to bila spremna. Nisam se željela okrenuti, niti sam se željela susresti sa najljepšim očima koje sam pokušavala zaboraviti u posljednjih šest mjeseci. Ostala sam ukočena, u pola pokreta. Utišavala sam emocije u sebi, željela sam da samo sanjam, ali me je čvrst dodir kojeg sam osjećala na ruci podsjetio da je Ante tu, da je stvaran i da se napokon moram suočiti sa svim onim što sam pokušavala izbjeći. Da li mi je olakšao stvar time što me je okrenuo prema sebi, ili otežao? Nisam znala odgovor na to pitanje. Znala sam samo da nisam spremna, da nikada neću ni biti. Nisam imala snage pogledati ga u oči. Gledala sam u njegove grudi koje su se uzbuđeno spuštale i uzdizale zbog nekontroliranog disanja. - Idi do vraga! bilo je sve što sam uspjela prošaputati. - Tamo se i nalazim Ante je odgovorio. - Pusti me - prosiktaia sam. - Nemam namjeru - Ante je samouvjereno rekao. Ne dok ne popričamo - nadopunio je. Osjećala sam kako bijes u meni raste i postaje toliko velik da mu je čak i moje tijelo postalo pretijesno. - O čemu? - upitala sam ga sarkastično. Da, o čemu smo nas dvoje imali razgovarati? Ono što mi je učinio nadilazilo je sve strahove koje sam ikada imala. Ostavio me je nakon pet godina veze, nakon svih planova koje smo imali za vjenčanje. I oženio je djevojku koju je jedva poznavao. Nije li to bilo dovoljno rječito? Što se tome moglo pridodati? Istina se ni na koji način nije mogla uljepšati, a ja najbolje znam koliko patnje je ta ista istina izazvala kod mene.
Otkad 'nas dvoje' uopće postojimo?
Pričajmo o nama - rekao je ono što sam najmanje očekivala. - O nama? - pogledala sam ga u oči. Ponosno sam zabacila glavu. Ako je mislio da će me njegovo ponašanje vječno boljeti, nije imao pravo. I ta će vječnost imati jednom kraj, to sam obećala samoj sebi. - Da, o nama - ostao je uporan u pokušaju da me privoli na razgovor. Nisam željela ni riječi progovoriti sa njim, ipak ... Jedan dio mene kao da je tražio zadovoljštinu za sve ono što mi je učinio. Što da radim? Ni sama nisam znala odgovor na to pitanje. Željela sam pobjeći, ali i biti s njim. - Otkad nas dvoje postojimo? - upitala sam ga sa podsmijehom iza kojeg se krila sva ona bol koja me je prožimala. - Oduvijek - njegov odgovor mi je samo rekao da sam doista trebala imati na umu da sam izuzetno sretna što se sve odigralo ovako. Što bi bilo da sam ostala sa njim? Možda bi me ostavio jednom kada bi imali djecu i kada bi situacija bila mnogo gora od ove koja je sada. - Baš sam iznenađena - rekla sam uz usiljen osmijeh. Ni pod koju cijenu mu nisam željela pokazati koliko sam povrijeđena, ni koliko sam pogođena našim susretom. - U razgovor bismo trebali uključiti i tvoju suprugu, ili je ona trenutno nebitna, kao što sam ja bila prije nekoliko mjeseci? - podrugljivo sam ga upitala. - Razvodim se - rekao je mirno. Bio je red da se opet šokiram. Razvodi se nakon samo nekoliko mjeseci? Bio je rekorder u našem kraju po tom pitanju. Ako se razvodi, naravno. Ja mu ni jedne riječi nisam vjerovala. Itekako sam imala razloga za to. - To nije moj problem. Dok si ti uživao u sreći, ja sam u tuzi. - Želim da nastavimo tamo gdje smo stali - izrekao je najveću glupost koju je mogao.
Nisam te pitala za tvoje želje
Zagrcnula sam se. Što on misli? Da je to tako lako? Zar sam mogla zaboraviti koliko sam bila ponižena i povrijeđena. Dala sam mu srce, dušu, tijelo, a on je sve to odbacio bez okretanja. Nije ga bilo briga kako se osjećam i ni koliko je sve to za mene bolno. Mislio je samo na sebe pa sam vidjela priliku da upoznam Antu u nekom drugačijem svjetlu od onog kojeg sam poznavala. Njemu očito ništa nije bilo sveto. Sve što je želio, uzimao je, ne obazirući se ni na koga. Koliko je taj čovjek sebičan, to mi je tek u tim trenutcima postalo jasno. - Nisam te pitala za tvoje želje - odbrusila sam mu. - Ja ne želim nikakav nastavak. Kad je kraj, onda je kraj. Ne bi li i ti to trebao shvatiti? - Ali, naša ljubav ... Poželjela sam ga pljusnuti, počupati mu kosu ... Raznorazni scenariji su mi prolazili glavom, ali sam ostala mirna, začuclujuće mirna, što je i mene samu iznenadilo. - A joj, to je tako dirljivo. Misliš li možda da ću ti se baciti u zagrljaj? - rekla sam sa lažnom ljubaznošću. Vidjela sam kako se njegovo lice mijenja. On je odista mislio da ću mu se vratiti, da ću biti dio trokuta kojeg je sam pokušavao oblikovati. Meni to nije bilo ni na kraj pameti. Što si on umišlja? Čak i da je jedini, ne bih pristala na to. Moj ponos je bio povrijeđen, ali nisam imala namjeru i dalje se srozavati u svojim očima, ali i u očima svih onih ljudi kojima je stalo do mene. - Ali ti me voliš - Ante to je rekao samouvjereno. - Toliko malo me poznaješ da je to naprosto fascinantno. To isto sam i za sebe mogla reći. Nije ti možda palo na um da si mi učinio uslugu što si me ostavio? Vidim da nije. Kad malo bolje razmislim, zahvalna sam nebesima što je Lorena upotrijebila sve svoje čari da te zavede, a to nije ni bilo teško. Prevario si me sa najboljom prijateljicom i sada uživaj u svemu tome. - Ivana! - Antin glas se promijenio. I pogled mu je bio drugačiji. - Ona je bila moja trenutna slabost, a tebe volim - izrekao je ono za što bih sve dala da je učinio prije nekoliko mjeseci, sada je bilo prekasno. Kako ne shvaća da me nikada više neće imati? On je bio sve ono što mi nije trebalo. Pored sebe imati lažova i nekog tko te može ostaviti na cjedilu u teškom trenutku, bila je noćna mora svih žena, a ja sam se nadala da je mojoj mori došao kraj. Ne samo da sam njegov prijedlog smatrala nerazumnim, nego sam sumnjala u njegov zdrav razum, a za to sam i imala razloga. - Dosta sam čula gluposti od tebe - rekla sam ljutito. - Ne volim te, mrzim te - rekla sam toliko jako da su se neki prolaznici počeli okretati. - To nije istina - Ante je i dalje bio samouvjeren. - A što je istina? - planula sam. - Istina je da si me ostavio, nisam li u pravu? - nisam skidala pogled sa njegovog lica. Istina je i da si me ponizio i svojim postupcima uništio sve ono što sam smatrala lijepim. Odakle ti hrabrosti da mi priđeš? A ponašao si se tako okrutno kada si me ostavljao. Ne trebamo imati milosti prema onima koji je nisu imali prema nama. Mislim da ti ta rečenica sve govori - ni sama ne znam kako sam uspjela sve to izgovoriti. - Samo si ljutita - Ante je tražio opravdanje za moje riječi. Prasnula sam u histeričan smijeh. Da, bila sam ljutita. To je dobro uočio, ali je previdio da su se i moji osjećaji promijenili, da sam se ja promijenila, isto kao i situacija u kojoj se nalazimo. Promijenila se i moja ljubav. Više ga nisam voljela kao nekad, ne. Znala sam da će moja patnja biti mnogo manja i da će sa vremenom nestajati.
Bilo mi je teško oporaviti se od toga
Samo te molim da nestaneš iz mojeg života kao što si to nekad učinio - okrenula sam se na peti sa namjerom da pođem. I pošla sam. Nisam ostala samo na namjeri. Nije me zaustavljao, ali mi je rekao da on neće odustati. Oči su mi bile pune suza. Na sreću, kuća je bila u blizini. Sve više sam imala dojam da je on ovo planirao. Što je mislio? Da ću mu biti ljubavnica? Čak i ako se razvodio, meni to ništa nije značilo, osim što je dio mene likovao zbog te njegove situacije. Da, dobila sam malenu zadovoljštinu, ali me ni to nije ispunjavalo srećom. A tko je i mogao biti sretan u situaciji koja je bila poput moje? Ja nikako. - Ivana! - majka me zovnula kada sam došla pred kući. Bila sam toliko zaokupljena mislima da nisam ni primjetila da je u vrtu. - Da? - rekla sam odsutno. - Što se dogodilo? - upitala me je. Njenom oku ništa nije moglo promaknuti. - Ništa - odmahnula sam rukom. Trudila sam se da izgledam opušteno, ali me je ona čitala kao otvorenu knjigu. Naravno, njoj nikada nisam bila nepoznanica. Rodila me je i cijeli život je promatrala moje lice. Znala me je bolje od ikoga. - Samo sam umorna - rekla sam i odmah krenula u kuću. Nisam imala snage ništa joj objašnjavati, iako pred njom nisam imala nikakvih tajni. Kako sam ih i mogla imati? Ona mi je bila rame za plakanje, a njeni su savjeti bili vrjedniji od bilo kojeg opipljivog blaga. Zbog nje je moja tuga bila manja, jer mi je nastojala pomoći na sve moguće načine. Sama se sa svim onim osjećajima i boli ne bih mogla nositi. Skinula sam jaknu i krenula prema sobi. Još uvijek su mi oči bile pune suza. Mrzila sam sebe zbog njih. Mržnja je bila najčešća riječ na koju sam pomislila u posljednjih sat vremena. Nisam bila osoba sklona tom osjećaju, ali sam i ja imala trenutke slabosti koji su bili poput ovog. Skinula sam odjeću i legla. Pokrila sam se preko glave, kao da sam na taj način željela odvojiti se od ostatka svijeta. Tijelo mi je drhtalo, ali mi nije bilo hladno. Bila je to reakcija na sve ono što sam proživjela tog dana, na susret koji me je uzdrmao iz temelja. Misli su mi zaplovile u prošlost. Mjesecima sam se odupirala sjećanjima, ali sada to nisam mogla. željela sam u prošlosti pronaći snagu za budućnost, njegovim postupcima umanjiti osjećaje koji su se još uvijek nalazili u meni. Antu znam još od srednje škole, a pred kraj mojeg školovanja smo i postali par. Bio je stariji od mene tek dvije godine, ali sam ja to nekada smatrala prednošću. Bili smo savršen par, odlično smo se razumjell i svi koji su nas vidjeli, to su i potvrdili. Mislila sam da će tako biti zauvijek. Idila se nastavljala. Svaka iduća godina bila je sve ljepša i ljepša. Sa zrelošću, ja kao da sam više cijenila tu posebnu ljubav koja me je činila drugačijom od ostalih.
Priznao je da se zaljubio u drugu
Imali smo jedno u drugo povjerenja, a sama ljubav je bila dovoljna da mu vjerujem bezgranično. Srca su nam bila čista. Ni za kakve prijevare nišmo znali. Voljeli smo se i to je bilo dovoljno. Planirali smo vjenčanje, ali Ante kao da je odgađao, kao da se bojao obaveza koje dolaze sa brakom. Koliko puta sam ga pokušala razuvjeriti? Ni sama nisam znala broj. Sjetila sam se jednog razgovora u kojem je došlo do svađe. - Kada ćemo sevjenčati? - upitala sam ga nestrpljivo. Upravo je govorio o našoj zajedničkoj budućnosti, o planovima koji su uključivali i mene, i to me je navelo da ga pitam to važno pitanje. - Kuda ti se žuri? - upitao me je. - Ne želim biti vječita djevojka - rekla sam ono što sam doista i mislila. - I nećeš biti. Premladi smo - rekao je ono sto sam najmanje očekivala. - Za što smo premladi? Za jedan potpis? Ništa se neće promijeniti, osim što ćemo više vremena provoditi zajedno. - Nije to tako jednostavno. Ne želim se još vezati bračnim okovima. Imam osjećaj da bi me brak gušio, da bi se ti promijenila i da bi se sve promijenilo. - Što? planula sam. - Kako možeš pomisliti da bih se promijenila? Na koji način? - upitala sam ga. - Nije važno - Ante je ustao. - Meni je važno. Volim te, i koliko bih još vremena trebala provesti kao tvoja djevojka? Ne postoji prepreka za brak. - Tebi ne postoji, ali ja još uvijek nisam spreman - rekao je. - Kada ćeš biti? - ni sama nisam znala zašto sam toliko inzistirala na tome. Meni se sasvim logičnim činilo da naša veza završi brakom, a on se svim silama opirao. Nekako u to vrijeme vratila se moja prijateljica Lorena. Zbog očevog posla stanovala je u drugom gradu. I sama sam bila zaprepaštena u kakvu se ljepoticu pretvorila. No, ni slutila nisam što mi se sprema, ni što njih dvoje rade iza mojih leđa. Bila sam sigurna da su se smijali na moj račun. lzdana sam od dvije osobe od kojih to nikako nisam očekivala. Znala sam da se nešto događa. Moja ženska intuicija je vrištala, Što? Ante je bio neprestano zauzet, viđali smo se toliko rijetko da sam se počela pitati što nije u redu. Svašta mi je padalo na um, ali ne i ono što sam doživjela. Čak ni najgora razmišljanja nisu bila ni blizu istine. Čak me i Lorena izbjegavala. U početku sam joj vjerovala da je u pitanju samo prezauzetost, a kasnije sam shvatila što je bio razlog tome. Samo nekoliko dana kasnije, Ante me je odveo na izlet. Doista sam se radovala što je napokon našao vremena i za mene. - Želim razgovarati - rekao mi je nakon što smo stigli. - I ja - uzvratila sam blago. Njegovo prisustvo je bilo dovoljno da ljutnja nestane, samo jedan osmijeh sve je izbrisao. - Znaš ... - Ante je izbjegavao moj pogled. - Ovo mi je teško izustiti, ali moram slegnuo je ramenima. Radoznalo sam ga pogledala. - Što je? - pokušala sam ga potaknuti da počne razgovor. - Zaljubio sam se u drugu. ženim se - bio je prokleto direktan. Ne znam kako sam izgledala u tom trenutku. Da me je pogodio meteor, sigurno bih bila manje iznenađena. - To je neka šala? - nisam shvaćala, mada sam se svim silama trudila da dokučim što se nalazi iza njegovih riječi. - Nije šala. Zaljubio sam se. Nisam to želio. Bilo je to neočekivano kao grom iz vedra neba, ali prokleto lijepo. - Ne shvaćam - zamuckivala sam. Nikako nisam mogla sročiti neku rečenicu koja bi imala smisao. Koliko god da sam se trudila to mi nije polazilo za rukom. Još uvijek je dio mene želio vjerovati da je u pitanju nekakva šala, ali dio mene je znao da govori istinu. Duša mi je vrištala, ponos mi je padao u bezdan, a ja sam se trudila da moje tijelo ne krene za ponosom. - Što se tu ima shvatiti? - upitao me je. - Zaljubio sam se - to mu je bilo opravdanje za sve, a kada sam malo bolje razmislila, tako je i trebalo biti. - Tko je ona? - upitala sam ono što me je najviše zanimalo. - Lorena - kratko je odgovorio. Otvorila sam usta sam. Pokušavala sam uhvatiti zrak, ali mi to nije polazilo za rukom. Imala sam osjećaj da se gušim. - Lorena, ona koja ...? - Da, tvoja prijateljica - rekao je mirno. - Vas dvoje ... - postalo mi je mučno pri samoj pomisli na to. Trudila sam se da ne zaplačem, da ga ne molim, da ne vičem. Stajala sam poput kipa, mada je sve u meni bilo slomljeno.
Olako me odbacio, kao staru krpu
Istinite priče: Na mjestu mladenke trebala sam biti jaDa. Dogodilo se. Moraš priznati da je ona najljepša žena koja hoda po ovoj planeti - uzdizao ju je do zvijezda, a gdje sam se ja nalazila, gdje sve one godine koje sam provela sa njim? Za njega više nije postojalo ništa osim Lorene. - Kako si mogao? - nije mi bilo jasno. - Planirali smo budućnost. - Tebe volim, ali ono što prema njoj osjećam graniči sa ludilom - slikovito je objasnio. - Žao mi je. Ako ti ove riječi išta znače, doista mi je žao. Uvidio sam da moram misliti samo na sebe i na svoju sreću. Ustala sam i otišla od njega. Do kuće sam imala nekoliko kilometara, ali mi je ta šetnja trebala da razbistrim misli. - Ivana! - Ante me je pokušao zaustaviti. - Kamo ćeš? Ne budi luda. - S tobom ne bih sjela u automobil ni za što. Gadiš mi se! - viknula sam. - Idi samo da te ne moram gledati. Idi onoj koju voliš - buncala sam. Ne znam kako sam došla do kuće. Košmar u meni bio je identičan paklu. Kad sam malo bolje razmislila, prolazila sam sve nivoe pakla. Nikako nisam mogla shvatiti da sam bila toliko slijepa, toliko naivna, da nisam vidjela ono što je bilo tako očito. On se zaljubio? A što je sa mnom? Olako je odbacio sve ono što sam mu dala. Toliko sam mu vjerovala da me je njegovo priznanje dokrajčilo. I ne samo to. Bol je bila višestruka, jer su me izdali ljudi do kojih mi je stalo. Nestala je jedna velika ljubav, barem kada sam ja bila u pitanju, ali i jedno prelijepo prijateljstvo. Što se dogodilo? Zašto? Kako je mogao? Milijuni pitanja ostajali su bez odgovora. Kad sam stigla kući, majka je odmah shvatila da se dogodilo nešto strašno. Uhvatila me je za ruku i povela do stola.
Ante me ostavio. Ženi se Lorenom
Sjedni - rekla je blago. Nije me ispitivala. Znala je da ću joj reći kada se priberem, a ni ja sama nisam znala koliko će mi vremena za to trebati. - Donijet ću ti čaj sa rumom - rekla je. Očito je samo govorila da popuni prazninu koja je bila između nas, koja je bila toliko teška da Re mogla usporediti sa nevidljivim teretom. Kad se vratila nakon nekoliko minuta, stavila je šalicu ispred mene. Svoju je još uvijek držala u ruci. Upitno me je promatrala. - Ante me ostavio. Ženi se sa Lorenom - napokon sam prošaputala ono što me mučilo. I meni samoj moj je glas zvučao strano. Bio je protkan boli, razočaranjem, neshvaćanjem i tko zna čime još. - Što? - dio čaja koji se nalazio u šalici u njenoj ruci, prolio se po stolu. - Ali, kako? - i ona je zamuckivala. Trebalo joj je nekoliko minuta da se pribere. Nije bila iznenađena ništa manje od mene. Uzela je sebi vremena da smisli poučne riječi, one koje bi umanjile moju bol, ali takve riječi u ovom trenutku nisu postojale. Nisam se htjela zavaravati. Osjećala sam se jadno, isprazno i nevjerojatno tupo. Kao da je dio mojeg srca umro sa riječima koje sam čula od Ante. - Šokirana sam - priznala je nakon kraćeg oklijevanja. - A toliko sam mu vjerovala - priznala mi je. S tim sam se riječima i ja složila. Imao je i moje beskrajno povjerenje. Poznavali smo se godinama i isto toliko dugo dijelili sve. A onda je sve to olako odbacio kao da je bezvrijedno. - Možda je ovako i bolje. Što bi bilo da se ovo dogodilo za nekoliko godina? Možda bih ovaj postupak mogla pripisati i njegovim godinama. Želja za uzbuđenjem, za nečim novim što nije prošao, očito je presudila vašoj vezi. - Na što misliš? - upitala sam je. - Previše ste mladi. Vezali ste se dok ste još uvijek bili gotovo djeca i premladi. - To nije nikakvo opravdanje za njega - rekla sam tiho i oporo. - Nisam ga ni imala namjeru pravdati. Jednostavno ga pokušavam razumjeti, doprijeti do misli koje su ga odvele u sasvim drugi smjer.
Željela sam umrijeti i nestati
Nije on mislio. On je samo sebično uzeo ono što mu je bilo ponuđeno - rekla sam oporo. Idem u krevet - ustala sam a da čaj nisam ni taknula. Legla sam. Činilo mi se da je moj život izgubio svaki smisao. Tuga je preplavila moje srce i u njemu nije bilo ničeg osim nje. A onda se počela miješati sa ljutnjom. Bila sam tako ljutita na njega i na Lorenu. Sve što sam u tom trenutku željela bilo je pogledati Loreni u oči i upitati je zašto mi je to učinila. Ni sama ne znam kako sam prebrodila prvih nekoliko dana. Sve je nekako bilo obavijeno maglom, a vrijeme kao da je prolazilo pored mene. A onda sam se odvažila i otišla posjetiti Lorenu. Od nje sam željela čuti ono što sam smatrala nužnim. Željela sam iskaliti svoj bijes na nekome, a ona je bila predmet mojeg bijesa. Čak ni na Antu nisam bila ljutita koliko na nju. Kad mi je otvorila vrata, na trenutak se vidjelo oklijevanje u njenom pogledu. Ništa nije rekla. Spustila je pogled. - Došla sam po objašnjenje - rekla sam ljutito. - Objašnjenja nema. Igrom slučaja ja sam ta koja je presudila vašoj vezi, a da nisam ja, bila bi neka druga. Imaj to na umu prije nego što me optužiš - rekla je jednoličnim i bezbojnim glasom. - Ne bi se on odvažio da mu nisi dala povoda - optužila sam je. - Nije mu ni trebao povod. Ako će ti biti lakše, on je taj koji je učinio prvi korak, a ja se nisam mogla oduprijeti osjećajima. Shvati kako god želiš, ali mi se volimo. U pitanju je posebna ljubav, ona koja zaplamti već pri prvom pogledu. Zar ti njegova djela ne govore dovoljno? Nije te volio, to je objašnjenje za sve. - Onda me ni ti nisi voljela kada si se odvažila na takav korak. - Prijateljstvo nisam stavila ispred ljubavi. Možda griješim, ali tko mi to može zamjeriti. Volim Antu onoliko koliko i on mene voli - rekla je. Stiskala sam prste u šaku. Željela sam je povući za kosu, ogrebati njeno besprijekorno lice, iščupati joj bezosjećajno srce iz grudi, ali ništa od toga nisam učinila. Došla sam po objašnjenje, a ona mi ga je dala. - Oboje ste isti. Zaslužili ste jedno drugo - okrenula sam se i otišla. Nakon odlaska, nije mi bilo nimalo lakše. Čak bih se usudila reći da su moje rane postale još dublje. Sa još većim razočarenjem uputila sam se besciljnim lutanjem gradom. Pokušala sam dokučiti način na koji su oni razmišljali, ali nisam uspjevala. Oboje su tvrdili da je njihova ljubav posebna, a isto to sam i ja tvrdila prije ovoga što se dogodilo. Što da radim? Više nisam znala kako da se nosim sa situacijom koja me je zadesila. Svi su mi govorili da pronađem nešto dobrog u njihovim postupcima, ali ja tako nisam mogla razmišljati. Kako pronaći nešto dobrog u izdaji, u odbacivanju i poniženju? Najgori dan u mojem životu bio je dan njihovog vjenčanja. Na mjestu mladenke sam trebala biti ja, a ne Lorena. Željela sam umrijeti i nestati, no to bi značilo i predaju, a ja se nikada nisam predavala. Tvrdoglavost je zamijenila bol, barem se pomiješala s njome. Željela sam nastaviti sa životom koliko god to teško bilo. Nisam smjela dozvoliti da me uništi jedna neostvarena ljubav, isto kao i neostvareni snovi. I djelomično sam uspijevala u tome. Nosila sam se sa tom situacijom kako sam najbolje umjela. Iako je teško bilo vjerovati da ću opet voljeti, čak sam i to bila u stanju učiniti. Oporavak je bio dug i bolan, i djelomično sam uspjela u tome. A onda? Pojavio se Ante sa svojim suludim prijedlogom. Na taj način me je dodatno ponizio. To je samo pokazivalo koliko malo me poznaje, i da mi nikada nije posvetio onoliko vremena koliko je trebao. Bio je sa mnom do bolje prilike, iako mi se nekad kleo u ljubav. Tko zna, možda je samo mislio da me voli, a ako je istina ono što je rekao, ni njegova nova ljubav nije zaživjela. Očito je u pitanju bila sam,o strast, a kada je ona splasnula, ostala je samo praznina koju je on želio popuniti povratkom u prošlost. Ja na to nisam bila spremna, jer to više ne bi bila ljubav, nego možda osveta, želja da dokažem da nije imao pravo. Ako je on želio kraj, dobio ga je. Graditi nešto novo na ruševinama laži i nepovjerenja, nije imalo smisla. A uloga ljubavnice nije bila ono što sam željela. Nekako, kao da se i moja ljubav umanjila, kao da je nestala u proteklih nekoliko mjeseci, a tome je pridonio i Antin posljednji postupak. Što je on umišljao? Zašto mu je uopće palo na um da bi naše želje bile usklađene? Sigurno je mislio da može što hoće i da će se svaka njegova želja ispuniti. Ovaj put neće, obećala sam samoj sebi. Neke se stvari mogu oprostiti, a neke nikada. A on oprost nije zaslužio.
Što si je taj idiot umislio?
U idućih nekoliko dana Ante me je neprestano zvao. Bio je toliko uporan da sam promijenila broj telefona. Bila je to kupnja privremenog mira, jer sam znala da će on pronaći način da mi se približi. I bila sam u pravu. Dočekao me je ispred zgrade u kojoj sam radila. Ne mogu reći da sam bila iznenađena, ali sam svakako bila odlučna da mu kažem sve ono što mislim. Imao me je pa odbacio, zašto se želio vratiti natrag? Ono što je napravio meni, sada radi Loreni. A kada bih pristala na njegov prijedlog, mogla sam očekivati i reprizu proživljenog, jer bih mu oprostom dokazala da su njegovi postupci u redu, na neki način. - Zar ti ne znaš shvatiti 'ne' kao odbijenicu? - rekla sam mu čim sam mu prišla. Na moje iznenađenje, srce mi nije zatreptalo, nisam osjećala ništa osim bijesa, čak i neke vrste sažaljenja. - Ali, volim te - prošaputao je. - Veću glupost nisam čula. Ne voliš me. To si dokazao. Ne volim ni ja tebe. Napokon to mogu izgovoriti glasno, i sa srećom. Hvala ti što si otišao iz mojeg života. Vječno ću ti biti zahvalna - glas mi je bio povišen i doista sam mislila ono što sam rekla. Promatrajući ga, shvatila sam da uz njega ne bih bila sretna. On nije znao pomoći samom sebi, a kako bi meni. Trebao bi mi biti oslonac, a on je hodao po rubu provalije, kada su osjećaji u pitanju. Kao odrastao muškarac, nije znao razlučiti dobro od lošeg, nije znao shvatiti kada je pretjerao i ni do koga mu nije stalo osim do njega samog. Tu sebičnost nisam uočavala dok sam bila sa njim. Trebao me je ostaviti da i to shvatim. - Ne misliš to što govoriš - Ante je zamuckivao. - Kako bi ti reagirao da sam ja tebe ostavila zbog drugog i pokušala ti se vratiti dok sam još u braku? - unijela sam mu se u lice. Vidjela sam kako se trgnuo. Očito nije sagledao situaciju i iz druge perspektive. Ništa drugo od njega nisam ni očekivala. Svaki put kada pomislimo da nekoga poznajemo, shvatimo da se varamo. Takav slučaj je bio i sa mnom. Vrijeme sam provodila sa osobom koju nisam poznavala, a njega sam optuživala za to. Oboje smo imali iste greške po tom pitanju, ali ja njega nikada ne bih iznevjerila kao što je on mene. - Ne znam - rekao je tiho. - Jedino želim da me ostaviš na miru - bila sam ljutita na njega. - Dobrovoljno si otišao iz mojeg života. Nemam te namjeru primiti natrag. Tvoja ponuda nije nimalo privlačna, čak i da si razveden. Tko bi te želio natrag? Ja sigurno ne. Shvati to već jednom i nemoj me više zvati, niti me čekati u nekakvim zasjedama. Zar misliš da bih te mogla poljubiti, a ne misliti na izdaju i Lorenu?
Moja prva i najveća pobjeda
Biti s tobom bila bi kazna, a ja sam već dovoljno kažnjena kada si ti u pitanju. Preboljela sam te, odbacila sam sve snove i krenula dalje. Ne želim da mi se nađeš na putu. Ti si prošlost, a svojim ponašanjem samo izazivaš mržnju kod mene. Za našu vezu me vežu i lijepe uspomene, pa neka tako i ostane. - Volim te - Ante je bio uporan. Odmahnula sam glavom. Bio je tako jadan sa tim svojim tvrdnjama. On kao da nije želio shvatiti da ga ne želim natrag. Kako da mu to objasnim i na koji način? Moj život ide dalje, a ja sam odlučila ponosno koračati naprijed bez okretanja. - Tvoja ljubav donosi samo bol. Zna li Lorena za ovo? - upitala sam ga. Vidjela sam kako se njegovo lice mijenja. - Da želim osvetu, mogla bih vam se oboma osvetiti, ali ne želim. Živi svoj život, onaj kojeg si odabrao, a ja ću svoj. Što ti tu nije jasno? - upitala sam ga. - Pogriješio sam - priznao je. - I ja sam što sam bila sa tobom. S tom se greškom moram nositi. Doviđenja - mahnula sam mu rukom i otišla. Likovala sam u sebi. Ovo je bila moja prva i najveća pobjeda. Put k ozdravljenju bio je preda mnom. Napokon sam uspjela, sa ponosom sam pomislila. Preboljela sam ga većim dijelom, a ono malo boli što je ostalo, sa vremenom će nestati. Ipak, mogu zaključiti da sam sretna što se sve odigralo onako kako jest. Više nisam okružena lažima. Imam drugu priliku da budem sretna, priliku za novu ljubav. Trudim se da njegovo ponašanje ne utječe na moje mišljenje o muškarcima, i uspjevam u tome. Oko sebe imam bezbroj primjera u kojima je ljubav trajna i čvrsta, i samo na njih mislim. Nisam mu mogla, a ni željela oprostiti. Da sam pristala na njegov prijedlog, toliko bih se ponizila da bih mrzila čak i svoj odraz u ogledalu. To mi nije bilo potrebno, to sam željela izbjeći.
Reci mužu da me prestane zvati
Novi život, novi izazovi, sve je to sada ispred mene. Sa osmijehom na licu došla sam spred kuće. Kad sam vidjela Lorenu, moje je raspoloženje splasnulo. Sjetila sam se da sam i ja nju posjetila kada sam bila ostavljena. Sada je situacija bila obrnuta. - Što želiš? - upitala sam je nimalo ljubazno. - Ja želim spasiti svoj brak - Lorena je bila neprepoznatljiva. - I? - upitala sam je. - Svoje probleme riješi sa svojim mužem, a ne sa mnom. I reci mu ... - prišla sam joj toliko blizu da sam vidjela kako se njene zjenice šire - ... reci mu da me prestane zvati, da me ne salijeće i da me pusti na miru kao što sa ja njega pustila kad je otišao s tobom. Lorena je samo otvarala usta. Nije očekivala takve riječi, ni da će to čuti, to je bilo očito. - Mogu ga imati kada god poželim. Nije li to jadno od njega? Moli me da budem s njim, da se pomirimo, da me još uvijek voli, želi razvod i lako bih ti se mogla osvetiti, ali dovoljna osveta ti je što si u braku s njim. Baš ti hvala što si postupila onako kako jesi - rekla sam uz širok osmijeh. Naravno, poljuljala sam njeno samopouzdanje. To mi je i bio cilj. Ali sam joj na kraju dala do znanja koliko njen muž vrijedi. Otišla sam u kuću. Nisam se ni okrenula da je pogledam. Čak ni pogled nije zaslužila. Dok se ona bude nosila sa posljedicama onoga što je napravila, ja sam bila prepuna planova za budućnost, i doista sam se radovala toj istoj budućnosti. Napokon je moje srce oslobođeno okova boli i slobodno za neku novu sretnu ljubav.
Rukavom sam obrisao okvir sa slike našeg vjenčanja. Lucija i ja zaljubljeno smo se gledali i smiješili se jedno drugom. Bila je prekrasna, i sad mi srce zakuca brže kad je se sjetim. Bilo je to neko drugo vrijeme, sretnije. Voljeli smo se i nema toga što ne bismo učinili jedno za drugo. Upoznali smo se na Sljemenu jednog sunčanog jutra. Dok sam se penjao prema vrhu, moja kujica Luna je umorno kaskala za mnom. Dahtala je isplaženog jezika, a ja nespretan, kakav inače jesam, zaboravio sam ponijeti vodu za oboje. Nije me to posebno zabrinjavalo do trenutka kada se Luna beživotno složila nasred markirane planinske staze. Priskočio sam joj i panično opipavao njezino bilo. Bilo je očito da je dehidrirala i onesvijestila se. Sam sebi sam predbacivao kako sam glup i nemaran. Šetnja koju smo započeli trebala je biti kratka, toliko duga da Luna obavi nuždu, no mojom se krivnjom i zanesenošću prirodom odužila. Sada sam s osjećajem krivice tupo buljio u Lunu koja je ležala bez svijesti. Podigao sam joj kapke i vidio čiste bjeloočnice. U tom trenu Luna je došla k sebi i oblizala svoju njušku. Nije joj bilo jasno zašto leži. Pogledala me začuđeno i zamahnula repom. Budući je bila westy terijer nije ju bilo teško nositi. Nisam mogao riskirati i tjerati je da i dalje hoda. Požurio sam natrag prema gradu kako bih je što prije odveo veterinaru. Sam sebi sam se čudio kako sam se brzo spustio. Uputio sam se u prvi kafić ne mareći za skupinu planinara koji su me znatiželjno gledali kako utrčavam s Lunom u naručju.
Otidite sa psom k veterinaru
Molim vas vode za mog psa, malo prije se onesvijestila - povikao sam odmah s ulaznih vrata. - Ne služimo pse - uslijedio je flegmatični i drski odgovor konobara. - Kažem vam da se onesvijestila - pobjesnio sam, ali konobar je i dalje hladno gledao u mene. - Dođite, ja imam vode - začuo sam ženski glas koji me dozvao. Žena je očito pratila cijelu situaciju. Okrenuo sam se i ugledao dobroćudne plave oči. Istog trena pogodila me munja! To krhko biće zaposjelo me od prvog trena. Ispratio sam je bez riječi iz kafića na terasu. - Evo - pružila mi je bocu vode i malu zdjelicu iz koje je izvukla štrudlu. Natočio sam vodu i napokon pustio Lunu iz naručja. Ona je halapljivo stala piti vodu ne mareći za nikog. Oprezno sam pogledao ženu pred sobom koja me sada opasno gledala. - Hvala - promrljao sam - spasili ste joj život! Penjali smo se, a ona je očito dehidrirala - pokušao sam se opravdati. - Inače je najvažnije pravilo imati vode uz sebe u planini - rekla je pomalo drsko. Iznenadio sam žestini koja je izašla iz toga krhkog tijela. - Znam, pogriješio sam, napravio glupost - iskreno sam se pokajao pred neznankom. - Moj vam je savijet da odete veterinaru i da za svaki slučaj provjerite je li sve u redu s njim. - S njom, zove se Luna - ispravio sam je i primio Lunu koja je napokon prestala piti. - Upravo sam krenuo tamo ... - zbunjeno sam se počešao po glavi. - Jeste li uopće ikada bili s njom kod veterinara? - pogledala me sumnjičavo.
Neznanka je za mene bila opasna
Da budem iskren, nisam. Imam je tek nekoliko dana - pogledao sam posramljeno u pod. Neznanaka mi nije povjerovala, iako sam govorio istinu. - Vjerujete mi, uzeo sam je iz prihvatilišta. Rekli su da je cijepljena i da je sve u redu s njom. Imam i papire negdje - počeo sam nespretno prekopavati po unutarnjem džepu svoje šuškave jakne, no papira nije bilo nigdje. - Možete li vi uopće preuzeti odgovornost za psa? Znate li išta o psima? - pitala me sada već iznervirano. - Ne - priznao sam - uzeo sam je od prijateljice. Neznanka je prevrnula očima. Samo ju je pristojnost spriječila da me ne nazove idiotom. - Imate li automobil? - pitala je. - Da - zbunjeno sam rekao. - Dođite, odvezite me do ambulante, pogledat ću vam kujicu. - Vi ste veterinar? - pitao sam oprezno. Ne, veterinarka - odbrusila je, a ja sam se nasmiješio. Iz nekog čudnog razloga svidjela mi se njezina arogancija i grubost. Poslušno sam krenuo prema automobilu, a ona me pratila u stopu. - Ja sam Fabijan - predstavio sam se kad smo napokon sjeli u automobil. - Lucija - uzvratila je kratko. - No, mislim da sad baš i nije pravo vrijeme za upoznavanje, krenite! Ne sjećam se kako sam nas dovezao do ambulante. Cijelim sam putem drhtao. Ta neznanaka opasno je djelovala na mene od prvog trena. Bio sam prilično isfrustriran što sam ostavio tako loš dojam na nju. Nije bila pričljiva i nije skrivala prijezir prema meni. Brzo je izvadila ključ i otključala vrata ambulante na kojoj je pisalo da nedjeljom ne rade. - Pričekaj ovdje u čekaonici - rekla je zapovjednim tonom, a ja sam poslušno sjeo. Iznutra sam čuo Lunino tužno cviljenje. Ne znam koliko dugo je trajao pregled jer sam neprestano smišljao kako da se iskupim u njezinim očima. Skupljao sam hrabrost da joj ponudim da večeramo skupa. Učinio bih bilo što da izađe sa mnom! - Luna joj je ime? - pitala je kad je izašla s Lunom u naručju. Nijemo sam kimnuo glavom. - Je li sve u redu s njom? - približio sam se i dodirnuo Luninu glavu. Pri tom sam nehotice dodirnuo Lucijinu meku ruku. Osjetio sam žmarce po cijelom tijelu. Nevjerojatno kako je djelovala na mene! Kao struja. - Sve je u redu, samo je premorena i očito je dehidrirana. Vodite računa da pas redovito jede i pije i bit će sve u redu. Ako niste sigurni da to možete, radije ga vratite u prihvatilište! - rekla je.
Znači sami ste? Nemate nikoga?
Okrutni ste prema meni - rekao sam fokusirajući joj oči. I tada sam ugledao da se pokolebala. Pogled joj se smekšao i znao sam da je pravi trenutak da poduzmem nešto više. Osjetio sam da unatoč svojoj odriješitosti ni ona nije ravnodušna spram mene. - Koliko sam vam dužan? - nisam skidao pogled sa njenog. Uznemirila se još više. - Ništa mi niste dužni, spašavala sam životinju, ne vas. Učinila sam to zbog Lune - uvjeravala me. - Znam, ali ja vam se moram nekako odužiti - inzistirao sam. - Odužit ćete mi se tako da se valjano pobrinete za nju. Lijepo je od vas što ste je spasili iz prihvatilišta - priznala je. Nećete pristati na večeru, jel' tako? - nasmiješio sam se. - Ne - odbrusila je. - Ali ni ja neću odustati, moram vas uvjeriti da nisam tako loš kako se čini na prvu - potražio sam znakove kolebljivosti na njezinom licu, no ovoga puta nije ih pokazala. - Gubite vrijeme sa mnom, previše sam zaposlena da bih izlazila s nekim. - Znači, sami ste, nemate nikoga? - bio sam uporan. Umjesto dogovora pokazala mi je vrata. Poslušno sam krenuo za njom. A sada budite dobar vlasnik i otiđite - zamolila je. Ostao sam gledati kako se udaljuje zanaosno njišući bokovima. O kako sam je samo želio! Obećao sam samome sebi da neću odustati. Pročitao sam broj telefona na ulaznim vratima i upamtio ga. Nazivao sam je danima, no odbijala se javiti. Govorili bi mi da je nema ili da ima hitan slučaj. No nisam se dao, odlučio sam je pričekati pred ambulantom nakon smjene. Iznenadila se kad me ugledala. - Jesam li bio dovoljno uporan da izađeš sa mnom? - pitao sam smiješeći se. - Prije bih rekla da si dosadni davež - odbrusila je. - Samo ti se želim odužiti, nehajno sam slegnuo ramenima. Uzdahnula je i napravila kratku stanku. - U redu, ali uz uvijet da me nakon toga ostaviš na miru - tobože ljutitio je preklopila ruke. Ako tako budeš željela! Vjeruj mi, nećeš požaliti zbog svoje odluke - obećao sam samouvjereno. Odmahnula je rukom. - U redu, kad je ta večera? pitala je iznervirano.
Konačno sam iskamčio čvenk
Sutra dolazim po tebe, za svaki slučaj. Da se ne predomisliš ... - pribiližio sam joj se i poljubio je u obraz. Zabezeknuto me gledala. - Jedva čekam sutra nasmiješio sam se vragolasto i udaljio se mašući joj na pozdrav. Neko je vrijeme gledala za mnom a onda i sama krenula prema svom automobilu. Odmahivala je glavom u nevjerici, pretpostavljam zbog moje upornosti. Slijedećeg dana potrudio sam se sve izvesti kavalirski. Bio sam pristojan i cijelu sam večer pozorno slušao o njezinim planovima za budućnost. Bila je veoma ambiciozna, no previše usredotočena na posao za moj ukus. - A što je s ljubavlju? - pitao sam u jednom trenutku. Nijemo je slegnula ramenima. - Tu ne pravim planove i ne razmišljam o tom. Posao je moja ljubav! - Zar ne želiš obitelj? - pitao sam znatiželjno. - Ne znam - iskreno je priznala. Večer je stvarno protekla ugodno i još više sam je želio. Jako mi se sviđala. Njezina se arogancija izgubila i vrlo brzo smo razgovarali kao prijatelji. Ispričao sam joj nekoliko dogodovština iz vlastitog života što ju je veoma razvedrilo. Osjećao sam se odlično! Nisam je trebao dugo nagovarati da se ponovno vidimo. - U redu, ali ne mogu ti obećati ljubav i romantiku - šalila se. - To ćemo još vidjeti priprijetio sam joj tobože ljutito. Naši slijedeći susreti sve su nas više zbližavali, no Lucija se teško prepuštala emocijama. Ponekad me nazivala ljigavcem i nasrtljivcem. Odbijala je ući u vezu sa mnom, no ja nisam odustajao sve dok napokon nije pristala. Trajalo je nekoliko mjeseci dok je nisam pridobio i doista se isplatilo. Obožavao sam je, mislim da nikada nije bila svjesna koliko jako! Kroz nepunih dvije godine zaprosio sam je, a ona je pristala. Voljela je i ona mene, no uvijek sam osjećao nekakvu suzdržanost koja bi se ispriječila među nama. Uselili smo u moj stan, budući je ona živjela s roditeljima. Luna ju je ionako voljela i bez problema prihvatila kao novog člana obitelji. Želio sam da što prije zasnujemo obitelj, no stvari se nisu odvijale kako sam zamislio. Lucija nikako nije mogla zanijeti. Nakon mnoštva liječničkih pregleda ustanovilo se da smo oboje zdravi i da ne postoji realna zapreka da imamo dijete. To je unijelo trzavice u naš odnos, no ja sam se nadao kako će se sve ispraviti. Nakon pet godina bezuspiješnog začeća pokušali smo i s umjetnom oplodnjom, međutim ni to nije dalo rezultate. Do trećeg mjeseca trudnoće bi pobacila. - Ja više ne mogu - požalila se nakon niza neuspijelih pokušaja. - Ali moramo biti uporni - uvjeravao sam je. - Pritišćeš me, shvati da više ne želim, ne mogu. Umorila sam se od svega toga - žalila se. - Možda ne želiš imati dijete - frustrirano sam primjetio. - Možda imaš pravo. Osim toga, imamo Lunu, ona je naša beba. - To je glupo, Luna nije naše dijete! Ona je pas! - bunio sam se. - U stvari htjela sam ti još nešto reći - oklijevala je. - Što? - Odlučila sam upisati specijalizaciju za gmazove - rekla je u jednom dahu. - Vraćaš se učenju? - pitao sam u nevjerici. - Da, pružila mi se prilika da se zaposlim na Institutu, u laboratoriju - uzbuđeno je govorila. - Ti se šališ!? A obitelj? - pitao sam šokirano. - Žao mi je, dala sam sve od sebe. To je ionako oduvijek bila tvoja želja - oprezno je rekla. - Da, izgleda da je tako. Uvijek ja forsiram obiteljske vrijednosti. - Pokušaj me razumijeti, ja želim napredovati. Nisam poput tebe i ne mogu biti zadovoljna na istom radnom mjestu dvadeset godina - nervozno je rekla. - Ja sam samo običan referent, nije baš da imam prilike napredovati - poažlio sam se. - O tome si trebao razmišljati ranije. - Odjednom ti je važno da sam visoko obrazovan? - čudio sam se, a ona je ušutjela. - Ja mislim da pristojno zarađujem i kao običan referent - konstatirao sam. - Valjda - prošaputala je - uglavnom, ja nastavljam dalje, slagao se ti s tim ili ne!
Kako si mi samo nedostajala
Glasno sam zalupio vratima kad sam napustio sobu. Naši odnosi nakon toga prilično su zahladili. I ja sam se prestao truditi oko našeg odnosa, no i dalje sam je silno volio. Uvečer kad bi legli nije bilo zajedničkih tema za razgovor, Lucija bi stalno proučavala svoje knjige. Često je bila odsutna od kuće. Postajao sam sve usamljeniji i ogorčeniji. - Slijedeći tjedan putujem u Njemačku. Imamo predavanja o pronalasku nekih novih protuotrova - rekla je jedne večeri kad smo legli u krevet. Šutio sam. - Jesi li me čuo? - pitala je oprezno. - Aha, čuo sam. Koliko ostaješ? - pitao sam i sakrio lice od nje stisnuvši rukom rub jastuka. Neka bolna praznina obuzela je cijelo moje biće kad je rekla da će otići. Do tada se nismo nikada odvajali. Pomislio sam da to možda i nije tako loša ideja, možda ćemo se zaželjeti jedno drugog. Možda će je to navesti da poželi dijete. - Dva tjedna - kratko je rekla. Nisam više ništa pitao. Kad je otišla, stan je bio prazan i sablasan. Iako nismo puno komunicirali u posljednje vrijeme, silno mi je nedostajala. Osjećao sam njezin miris posvuda. To vrijeme podsjetilo me da se i dalje moram truditi da naša ljubav ne ugasne. Budući nismo imali djece, bojao sam se za opstanak našeg braka. Dani su presporo prolazili. Na dan njezinog povratka pričekao sam je na aerodromu. Obuzela me silna toplina kad sam ugledao njezinu svijetlu dugu kosu kako joj zaklanja lice. Ogledala se okolo tražeći me. Mahnuo sam joj smiješeći se. Nisam oklijevao, prišao sam joj i snažno je zagrlio. Izgledala je sretno i smireno. Povjerovao sam da sam joj nedostajao. - Kako si mi samo nedostajala! - rekao sam ganuto. Pogledala me smiješeći se. - Znam - odgovorila je. - Kako je bilo? Jesi li zadovoljna? - pitao sam zantiželjno. - Odlično! Još malo pa je sve gotovo, vrlo brzo ću i specijalizirati! - rekla je vedro. - Slušaj, puno sam razmišljao o nama i razumijem koliko ti je ovo važno ... - započeo sam s dugim uvodom - čekat ću koliko god bude potrebno, ionako mi je najvažnije da ti budeš sretna. Kad sve ovo završi, možemo ponovno pokušati s oplodnjom - nisam ni uspio završiti što sam želio reći. - Fabijane! - prekinula me. Pogledala me pomalo oštro. Ja ne želim dijete! - izbacila je to iz sebe s uzdahom olakšanja. Tupo sam gledao u nju i tek tada shvatio da zato metoda začeća nije ni uspijela. Ona iskreno nije željela biti majka. - Moja ljubav su životinje i ja ne želim rađati. Eto, napokon sam ti to rekla. Žao mi je što sam te povrijedila, ali ne mogu. Shvaćaš li!? - Ne budi ishitrena! Zar je aerodrom mjesto na kojem se raspravlja o ovakvim stvarima? - pitao sam ne mogavši prihvatiti istinu. - Pobogu, možeš li ti bar jednom čuti što ti govorim!? Ne želim biti majka, nikada! Vožnja prema kući protekla je u tišini. Svi moji planovi našeg zbližavanja propali su. Jaz među nama postao je nepremostiv. Lucija je sve više izbjegavala dolaziti kući. Nakon što je završila specijalizaciju, vrlo brzo se zaposlila na Institutu. Sada je radila i duže jer se htijela dokazati. Posao je doista bio njezina prava ljubav. Tamo je bila najsretnija. Kad god bih je nazivao u glasu bih čuo da je sretna. Kad bi došla kući njezino lice poprimilo bi nesretnu notu. Što sam se više trudio da je usrećim, to smo se više udaljavali. Možda sam trebao odustati već davnih dana kad me nazivala dosadnim i ljigavcem, gorko sam pomislio. Osjećao sam duboku ranu u grudima, za koju sam slutio da neće tako lako zarasti. Uzalud sam smišljao načine kako da je ponovno osvojim. S druge strane, nisam joj mogao zamjerati. Od samog početka me uvjeravala da joj je posao najvažniji.
Pristao sam na život bez djece
Jedne večeri potrudio sam se i rezervirao nam karte za kazalište. Lucija je ušla oprezno i tiho u stan. Čelo i oči izgledali su joj naborano i zabrinuto. Veselo sam joj saopćio za izlazak, no umjesto vedrine dočekao me njezin prijekorni glas. - Ma čemu sva ova farsa Fabijane!? - Ne razumijem. Silno se trudim da ovo uspije, Lucija. Ti mi nimalo ne olakšavaš - rekao sam joj jetko. - Nemoj se truditi. Taj tvoj trud me oduvijek izluđuje. Nikada mi se to nije dopadalo - nije me štedjela. - Ti želiš svađu? - pitao sam je ogorčeno. - Ja ... želim da se raziđemo - oklijevala je. Šokirano sam je gledao ne mogavši povjerovati što čujem. - Ne budi luda, nikad te neću pustiti - rekao sam unezvjereno. - Ja ću napustiti tebe. - Ali zašto, ovo je samo prolazna faza. Evo, pristajem i na život bez djece, samo da budem uz tebe - doslovno sam bio na koljenima. - Ustani, izgledaš smiješno! - odbrusila je. - Ne mogu živjeti bez tebe - zajecao sam poput kakvog slabića. Ogolio sam dušu pred njom, a ona ju je pogazila. - Viđam se s drugim muškarecm, u stvari volim ga - rekla je i sama drhteći. Izvukla je ruke iz mojih dok sam ih pokušavao dohvatiti kao zadnju slamku spasa. Mislio sam da će me srce izdati od boli i poniženja. - Ubijaš me - rekao sam promuklim glasom - sve bih učinio za tebe, zašto mi to činiš!? - Volim ga i sve ću učiniti da budem s njim - obrisala je suze koje su nekontorlirano krenule niz njezino lice. - Ovaj put ti neću popustiti Fabijane, želim razvod - rekla je odlučnim glasom. - Koliko dugo traje ta tvoja afera? - pitao sam bjesno. - Dovoljno dugo da znam što želim. - Nemoj se prenagliti ... Tko je on? - protresao sam je za ramena. - Pusti me, boli me! - zajecala je. Naglo sam odmaknuo ruke zbog njezine reakcije. Nisam bio svjestan da je previše stišćem. - Ti znaš da ti ja nikada ne bih naudio - rekao sam molećivim glasom. - Znam - složila se.
Pusti je, stari, nije tog vrijedna
Razmisli Lucija, molim te. Evo, pristajem i na to da ti dam vremena, samo me nemoj napustiti - molio sam. - Koliko nisko možeš pasti!? - rekla je s prezirom. - Da, slabić sam - priznao sam ponovno. - Pristao bi na to da budem s obojicom u isto vrijeme, samo da te ne napustim? - pitala me s dozom gađenja. Nijemo sam kimnuo. - Žao mi je, morat ćeš se pomiriti s tim da te više ne volim - smireno je dodala. - Nikad ti neću dati razvod ako me napustiš - rekao sam glasom koji je i meni samom bio neprepoznatljiv. Pogledala me i prošla mimo mene kao da ne postojim. Slijedeći su dani donijeli silnu patnju. Gledao sam je kako dolazi i odlazi od kuće ne mareći za mene. Kao da naše ljubavi nikada nije niti bilo. S gorčinom sam pomislio kako je sigurna u svoju novu ljubav, a ja sam se itekako morao potruditi da bih je osvojio. Možda je doista bila u pravu kad je govorila da je sada sigurna da voli. O meni nikada tako nije pričala, uvijek me odbijala kao da je znala da me neće moći voljeti. U sebi sam se nadao će s vrmenom njezina zaljubljenost proći, no jako sam se prevario. Lucija je bila takva, kad bi zagrizla nije puštala! Preko nekih zajedničkih prijatelja potrudio sam se raspitati o tom čovjeku. Želio sam razgovarati s njim i vidjeti kakve su mu namjere. Isto tako želio sam ga opaliti posred lica jer mi je preoteo ženu. Saznao sam da radi u istom laboratoriju kao i Lucija. Zvao se Marko. Budući sam znao za većinu ljudi koji su tamo radili, to je mogao biti netko noviji na poslu. Metodom eliminacije i nekih nagađanja uspio sam saznati da Lucija u posljednje vrijeme s njim provodi puno vremena. Zajedno su radili na usavršavanju nekog novoga zmijskog protuotrova. Shvatio sam da su djelili istu strast prema poslu. Jednog popodneva pričekao sam skriven blizu Institita. Bio sam dovoljno daleko da me ne primjete, a opet dovoljno blizu da ih mogu vidjeti. Izašli su zajedno čavrljajući i izmjenjujući osmijehe. Dodirnuo joj je kosu, a ona se izmaknula oprezno se ogledajući oko sebe. Ironično sam se nasmiješio jer mi se to učinilo glupo. Ionako sam sve znao, ovo je bila predstava za kolege na poslu. Nije željela da se priča o njoj kao o preljubnici. Ne moram pričati kako sam se osjećao dok sam je gledao kako uživa u pažnji drugog muškarca. Tupa bol proparala mi je srce i mislio sam da ću sam sebi iskočiti iz kože. Povukao sam žestoko dim cigarete i jako se zakašljao. Pogledao sam svoje gotovo plave prste. Predpostavio sam da su takvi od nikotina. Potražio sam prvi kafić kako bi se bar malo sabrao i smirio. Bio sam potpuno izgubljen, zamagljenog pogleda buljio sam u čašu koju sam grčevito stiskao u ruci. Osjećao sam se i fizički i psihički loše. Nazvao sam svog najdražeg prijatelja Toma. - Ma pusti je stari, nije ona tog vrijedna - uvjeravao me čim mi se pridružio. - Ne mogu - rekao sam promuklim glasom. - A nije još odselila? - pitao je. - Nije. - Čudno ... I što ćeš učiniti? - znatiželjno me pogledao Tom. - Ne znam, razbit ću tom tipu njušku - procijedio sam s mržnjom. U tom trenu osjetio sam kako me probada u grudima, no to sam pripisao svojem uzbuđenju i stresu. Srce mi je nabijalo prebrzo. Udahnuo sam nekoliko puta da se smirim. Te večeri opio sam se toliko da nisam mogao stajati na nogama. Bilo mi je lakše podnijeti bol u pijanom stanju, nego trijeznom. Bio sam začuđen što se Lucija još uvijek nije odselila, ali to mi je ujedno davalo nadu da možda još uvijek nije sigurna hoćemo li se razvesti. No ipak nije prošao dan a da me nije podsjetila da se nije predomislila. Kako bih podnio situaciju u kući sve sam se češće opijao. Lucija je sve to stoički podnosila i u kući se i dalje ponašala kao poslušna supruga. I dalje je kuhala i čistila, a kad nije stizala zvala bi domaćicu. Zbunjivalo me njezino ponašanje jer mi je jasno dala do znanja da me ne može podnijeti. - Mrzim te jer mi zagorčavaš život i spriječavaš me da budem sretna - rekla je jedne večeri kad me zatekla polupijanog kako spavam u dnevnom boravku. Pokušao sam se osoviti na noge, no nisam uspijevao. Te večeri nekoliko sam puta povraćao. Osjećao sam se toliko loše da slijedećeg dana nisam mogao na posao. Budući Lucije nije bilo, zamolio sam Toma da me odveze u bolnicu. - Nema problema, odmah stižem - rekao je pomalo uplašeno. Kad me ugledao nije se mogao načuditi koliko loše izgledam. - Pa ti goriš - rekao je kad mi je pipnuo čelo. - Da nazovem Luciju? - pitao sam i sam pomalo uplašeno. Sam sebi sam se zakleo da više neću piti. - Ne budi lud, ionako je nije briga. Imao je pravo, poslušao sam ga i sjeo pored njega u automobil. U hitnoj službi odmah su me primili i izvadili mi krv i mokraću. Čekali smo nekoliko sati dok nalazi ne budu gotovi. Bio sam toliko slab da nisam mogao sjediti. Osoblje mi je donijelo pomoćni ležaj. Potonuo sam u neko stanje između agonije i jave. Počeo sam buncati. Slijedećeg se ne sjećam, osim da sam se probudio u bolničkoj sobi. Pogledom sam potražio neko poznato lice, no uzalud. Bio sam sam u sobi sa još jednim praznim ležajem. Usta su mi bila suha i žudio sam za tekućinom. Ne znam koliko sam dugo žeđao i čekao nekog da se pojavi. U jednom trenu ušla je sestra i obratila mi se. Oh, budni ste! Evo vam malo vode, samo nemojte naglo. Došli ste u zadnji tren, trovanje je bilo jako - rekla je odmahivavši glavom u nevjerici. Posramio sam se jer sam pomislio da sam popio toliko da je došlo do trovanja želuca. - Jeste li mi ispumpavali želudac? - pitao sam oprezno. - To biste se sjećali, vjerujte! - nasmiješila se sestra.
Gdje sam mogao progutati otrov?
Bio sam tog uvjerenja sve do slijedećeg jutra kad se pojavio doktor u viziti. - A ... Vidim da ste malo bolje - rekao je zadovoljno. Posramljeno sam pogledao u pod i šutio. Bili smo sami. - Recite mi, jeste li na poslu u doticaju sa bilo kakvim otrovima ili nešto slično? - gledao me ispitivački dok je listao papire. - Ne, radim kao referent u uredu. - Hmmm ... - djelovao je zamišljeno neobično, - u vašoj mokraći pronašli smo tragove arsena. - Molim!? - povikao sam iznenađeno. - Mišomor, na neki način ste unijeli u svoj organizam taj otrov. Radi se o vrlo minimalnim dozama, no dovoljno velikim da izazovu poremećaj u radu srca, što se dogodilo kod vas - gledao me oprezno. - Ne mislite valjda da sam ga sam uzeo!? - preneraženo sam ga pogledao. - Ne mislim, samo vam govorim da ste nekako progutali taj otrov. Nekoliko trenutaka nisam mogao progovoriti ni riječi. A onda mi se odjednom slika izbistrila. Lucija! Ona je to učinila, nema što drugo biti. Ona se najbolje razumije u otrove. Htjela me otrovati jer joj nisam dao razvod. - Molim vas da me ostavite samog - iznenada sam zamolio doktora, na što me on zbunjeno pogledao. - Jeste li dobro? - pitao me. - Nikada nisam bio bolje - pomislio sam i suprotno tome kimnuo glavom. Nisam mogao vjerovati da je Lucija bila u stanju to učiniti samo da bih joj dao razvod. Njezina krhka figura, ljubav prema životinjama, sve se to nije slagalo s profilom ubojice. Ubojica je bila jer me pokušala otrovati, to jest sustavno me trovala. To je objašnjavalo moje iznenadne osjećaje slabosti, lupanje srca, a da ne govorim o ispadanju kose posljednjih mjeseci. Sve sam to pripisivao svojoj slaboj psihi i šoku jer me ona više ne voli. - Kako sam bio glup i slijep! - pomislio sam ogorčneo. Lucija mi je svega jednom došla u posjet ispričavajući se da je u velikoj gužvi. - U redu je - bio sam suzdržan prema njoj. Nisam je još htio suočiti sa činjenicama. - Ako bude trebalo, domaćica će se brinuti nekoliko dana o tebi kad dođeš kući. Sama je to predložila - usiljeno se smiješila. Njezine oči sada su bile sasvim drugačije, u njima nije bilo ni trunke suosjećanja za nekada voljenog muža. Jedva je čekala da izađe iz sobe. Zamolio sam je da ode jer sam preumoran. - U redu, vidimo se kod kuće - rekla je na odlasku.
Ne možeš mi ništa dokazati!
Jedva sam čekao da izađem iz bolnice da se suočim s njom jer ovo nije bilo ni mjesto ni vrijeme za raspravu. Nakon tjedan dana pušten sam iz bolnice. Kako sam i pretpostavio, Lucija nije bila kod kuće. Dočekala me domaćica Jasna. - Dragi gospodine, nadam se da ste sad bolje - rekla je suosjećajno. Nasmiješio sam se jer je pokazala iskrenije suosjećanje od moje žene. - Jeste li gladni? Gospođa je prije odlaska na posao skuhala varivo sa suhim mesom da vas dočeka. Rekla je da vam je to omiljeno - rekla je ljubazno. Osjetio sam grč na spomen toga da je Lucija kuhala. - Ne, hvala Jasna, radije bih da vi ispečete palačinke, ako vam nije problem. - Ma naravno da nije, samo se vi odmarajte, sad ću ja. - Gdje je Luna? - pitao sam željan vidjeti svog dragog psa. - U kuhinji je. Čeka svoju hranu dovikivala je domaćica iz kuhinje. - Ne, zločesti pas, ostavi to govorila joj je Jasna vičući na Lunu. Fućnuo sam a Luna je oblizivala još vlažnu njušku. Očito je dohvatila nešto sa stola i pojela. Morao sam se nasmiješiti njezinoj nepromjenjivoj psećoj pohlepi. Ubrzo se stanom proširio miris palačinki. Iako sam bio sretan što sam kod kuće, morao sam brzo djelovati. Nisam više smio jesti hranu koju je kuhala Lucija, to je bilo preopasno. Tko zna u koje je sve namirnice stavila otrov? Čekao sam je da dođe kući kako bi se napokon suočio s njom. Vratila se kasno. Ustao sam i pristojno je pozdravio. - Oh, bolje si! - rekla je s lažnom vedrinom. - Da, na sreću jesam. Ili na tvoju nesreću? - pitao sam ironično. - Što to govoriš!? - skrenula je pogled u stranu. - Jesi li razgovarala s mojim liječnikom dok sam bio u bolnici? - pitao sam znatiželjno. - Nisam imala prilike. Kad sam pronašla vremena, on je bio zauzet. Tako je to s liječnicima - našalila se. - Lucija, prekini tu igru! Skoro si me ubila! - više nisam oklijevao s optužbama. - Što ti je!? Pa ti si sasvim poludio - rekla je iznenađeno. - Pronašli su mi mišomor u krvi! Jedino tko je to mogao učiniti si ti, to je tvoje područje. Stručnjak si za otrove - približavao sam joj se bijesno sijevajući očima. - Ti si paranoičan. Ja radim samo s otrovima gmazova. - Ne glumi Lucija, znam da si to učinila. - Ne znam samo kako bi to dokazao! - narugala mi se. - Nadam se samo da nikada nećeš doživjeti to što sam ja doživio. Žena za koju bih dao život me sustavno truje mjesecima! - povisio sam glas. - Ti si lud! - Tako si mislila iskamčiti razvod ili je to bio jedini način da me se riješiš? Htjela si me ubiti? - gledao sam kako joj se nesigurnost pojavljuje na licu. - Nije istina - negirala je uporno. Nisam je mogao slomiti. - Toliko ga voliš, zar ne? Baš kao što sam i ja tebe volio - ogorčeno sam dodao. - Volim ga, to nisam nikada skrivala. - Slobodna si, Lucija, odlazi rekao sam joj glasom slomljenim od bitke sa samim sobom. - Molim!? - pogledala me u čudu. - Dajem ti razvod, dobila si što si htjela. Puštam te i nadam se da te je vrijedan - dodao sam. Zatvorio sam vrata sobe i ostavio je zatečenu. Nisam više ni dana htio provesti s tom luđakinjom! Sljedećeg jutra Lucija je već rano otišla na posao, a kako sam još bio na bolovanju odmarao sam se. Za svaki slučaj naručio sam hranu iz restorana. Pozvao sam Lunu da je podjeli sa mnom no iz nekog razloga ona nije bila zaintersirana za obrok. Ubrzo je i povratila. Mislio sam da se prejela, a onda mi je sinulo da je jučer pojela obrok sa stola. Mora da je bilo nešto što je skuhala Lucija. Uzeo sam je u naručje i hitro se uputio u ambulantu za životinje. U onu istu u koju me nekad davno odvela Lucija. Gledao sam beživotno Lunino tijelo. Disala je, to je bito evidnetno, no što ako je bila otrovana!? Ubrzano sam utrčao unutra i objasnio da je pas nešto pojeo na livadi kako bih izbjegao neugodnosti. Izvadili su joj krv i na žalost pronašli u njoj isto ono što su pronašli u mojoj. Hrana koja je bila namijenjena meni, pojela je Luna.
Od sada pričamo preko odvjetnika
Bio sam slomljen jer sam obožavao Lunu. Unezvjereno sam odlutao do Instituta gdje je radila Lucija. Brzo sam je pronašao. Začuđeno me gledala jer ono što sam osjećao vjerno se ocrtavalo na mom licu. Približio sam joj se savim blizu. Nije me bilo briga što drugi gledaju u nas. Pružio sam ruku i pred svima je pljusnuo. A onda se pojavio njezin spasitelj Marko i odgurnuo me. Odmjerio sam ga s mržnjom i gnušanjem. Odgovarali su jedno drugome savršeno. U bijesu sam se uspio obraniti i ja sam odgurnuo njega tako da je pao i porušio nekoliko staklenih epruveta. - Ti si luđak! - povikala je Lucija i prišla svom ljubavniku kako bi mu pomogla. - Ti si ubojica! Ubila si Lunu! - priprijetio sam joj prstom. Preneraženo me gledala. - Da, uginula je. U krvi joj je pronađen mišomor, baš kao i meni - vikao sam poput luđaka. - Livada je puna tog otrova, svugdje ga je mogla progutati - branila se. - Ne, progutala ga je s jučerašnjim ručkom. Očito nije mogla podnijeti dozu koja je bila meni namijenjena. No ti si stručnjak na tom području i nadam se da ćete ti i gospodin biti sretni i uspiješno trovati sve one koji vam se nađu na putu - vikao sam. Voljeni ju je gledao s dozom gađenja i prijezira. Bilo je očito da nije imao pojma što je Lucija kadra učiniti kad joj netko stane na put. - Ne slušaj ga, laže! - viknula je gledajući suznih očiju u mene. - Od sada ćemo komunicirati preko odvjetnika - rekao sam joj odriješito. - Što je s mojim stavrima? - pitala je plačnim glasom. - Bit će na ulici, osobno ću ih izbaciti - okrenuo sam se i teatralno izišao. Znao sam da sam joj poljuljao karijeru i uprljao obraz. To je bilo ono što je najteže podnosila. Nikada više nisam pitao za nju. Kasnije sam čuo da više nije u vezi s Markom i da je otišla sa Instituta. Na žalost, nisam mogao dokazati da me trovala i da je otrovala moju nedužnu Lunu. Jadna životinja! Ljubav koju sam nekad osjećao prema njoj ugasila se onog dana kad sam saznao za što je moja "najmilija" sposobna. Pravi monstrum. I dan danas se borim s time da joj oprostim, ali ne zato što bih joj želio pružio drugu priliku, već zato da nastavim živjeti u miru i bez tog tereta. Možda jednom pronađem snagu i za to.
Anamarija, zašto plačeš? - pitao me tata dok smo gledali dokumentarnu emisiju o nekom čovjeku koji je završio u zatvoru jer je ukrao novac kako bi kupio hranu za svoje dijete. - To je tako tužno. Zašto on mora biti u zatvoru? - tiho sam pitala. Imala sam otprilike osam godina i već tada sam duboko suosjećala s čovjekom na malom ekranu koji je pričao o svojoj sudbini. - Ukrao je, to se kažnjavalo. Nekada davno se to u nekim zemljama puno strožije kažnjavalo nego kod nas - odgovorio je i blago me pogledao. Pružio je ruku pokazavši mi da me želi utiješiti. Sjela sam mu u krilo. Neko sam vrijeme šutjela pokušavajući shvatiti okrutnost odraslog svijeta. - Ali zašto je krao ako je znao da će završiti u zatvoru? - pitala sam. Krađa mi je u tom trenu zvučala kao najgori kriminal na svijetu. - Znaš, ponekad je čovjek prisiljen raditi loše stvari. Svaki bi otac radije završio u zatvoru, nego gledao svoje dijete gladno - objašnavao mi je. - I ti bi to učinio za mene? - pogledala sam ga začuđeno. Nijemo je kimnuo glavom. Premda sam bila malena djevojčica njegov me iskreni pogled pun ljubavi dirnuo do srca. Znala sam da govori istinu i da bi sve učinio i za mene i za mog mlađeg brata Mihu. Mi smo mu bili najvažniji na svijetu. - Ali kad si u zatvoru nikuda ne možeš i kakav ti je to život!? - i dalje sam propitkivala pokušavajući razumijeti.
Ni u čemu nismo oskudijevali
Anamarija, sve što je potrebno, shvatit ćeš kad odrasteš. Ponekad mi se čini da previše žuriš odrasti, moja najdraža princezice - pomilovao je moju kovrčavu i dugu kosu. - Ja nisam princeza, ne volim princeze! - usprotivila sam se. - A tata, ti nećeš u zatvor? Ti ne trebaš krasti, jel da? - pitala sam s bojazni u glasu. - Ne brini dušo, tata radi, nema potrebe da kradem - nježno me uvjeravao. Napokon sam se smirila i pronšla utočište u njegovom zagrljaju. Bila sam najsigurnije djete na svijetu. Odahnula sam jer mog tatu neće odvojiti od mene. Kao i svakoj djevojčici, tata je bio moj junak. Svojim djelima i ponašanjem dokazivao nam je da se može nositi sa svime. Godinama sam živjela u uvjerenju da je savršen i da nema problema koji on ne može riješiti. Uistinu, on je bio glava kuće u pravom smislu riječi. Uvijek je realno i hladne glave pristupao svakoj stvari. Bio je oslonac bratu, meni i našoj majci i jednostavno nismo mogli zamisliti da bi ikako drugačije moglo biti. Vodio je vlastitu tvrtku koja se bavila izradom idejnih projekata. Bio je član komore arhitekata i inženjera i prilično uspiješan u svom poslu. Za odrastanja ni u čemu nismo oskudijevali, sve nam je bilo dostupno. Naša obiteljska priča bila je prilično idilična, za razliku od drugih obitelji. Nikada nisam mogla razumijeti zašto se roditelji neke djece razvode i povlače djecu po sudovima. Priznajem, imala sam pomalo utopijske ideje o obitelji. Pri sigurnosti koju sam osjećala ne mislim samo na onu materijalne prirode, već i na naše odnose koji su bili skladni. Ne sjećam se niti jednog trenutka iz svog djetinjstva iz kojeg bih mogla izdvojiti ružnu uspomenu ili bilo kakvo zamjeranje. Majka jest bila "slabija" kao osoba, no tata je uvijek bio tu da je osnaži. Upravo zbog njegova gotovo savršenog arhetipa, kao odrasla nisam uspijevala pronaći muškarca koji bi mi odgovorao. Sve moje veze završavale su krahom. Činilo mi se da se ni jedan muškarac na ovom svijetu ne može mjeriti s mojim ocem.
Nije se više mogao kontrolirati
Kako smo odrastali, puno se toga mijenjalo. Brat i ja postali smo odgovorni ljudi. Tata i dalje nije usporavao s poslom, trudio se i privređivao, a mama je otišla u mirovinu. živjeli smo mirno i zadovoljno. Kao i svaka idilična priča i naša se obiteljska počela kvariti onog dana kad se tata razbolio. Ne znam zašto je na samom početku imao potrebu to tajiti. Vjerojatno se i sam privikavao na činjenicu da je naišao na problem koji više ne može riješiti sam. Kad se sjetim naježim se jer znam da mu je bilo jako teško. U tih nekoliko mjeseci njegovo ponašanje se veoma promjenilo, nismo mogli shvatiti zašto je odjednom postao takav. Njegove izjave su bile neprimjerene, grube i bezobrazane. Iznenadna nezainterseiranost za ono što se događa oko njega, ostavljala nas je osupnutima. No to je bio samo početni simptom njegove teške bolesti. Vrlo eksplozivno bi reagirao i na najmanju sitnicu. Činilo se da ne može kontrolirati svoje ispade. U to vrijeme i brat Miha i ja smo se već odselili od kuće i započeli vlastite živote. Miha je osnovao obitelj i provodio je puno više vremena s ocem jer mu je pomagao u firmi. Ja sam se zaposlila kao učiteljica stranih jezika, njemačkog i engleskog, u školi. Miha je trebao naslijediti tvrtku jer je bio iste struke i uživao je u tom poslu, baš kao i tata. Kako je Miha bio šutljiviji i povučeniji, nije želio govoriti o tatinim ispadima kojima je svjedočio na poslu. Na žalost, sve te neugodnosti je držao u sebi, umjesto da je olakšao dušu bar malo. Bilo mu je lakše pretvarati se da je sve u redu. Sve skupa je teško podnosio. - Ne znam što da napravim, ponekad je tako težak... Uopće nije svoj govorila nam je mama jednog popodneva dok je tata bio odsutan. - Možda mu se nešto dogodilo - rekla sam nesigurno dok smo prepričavali nemile događaje. - Mislim da bi trebao otići k liječniku, a on to odbija i govori mi da umišljam. Čini mi se kao neki psihički poremećaj... - pogađala je mama. - Ne govori gluposti, naš otac nije psihički bolestan. Nije mu ništa, vas dvije umišljate - umiješao se Miha. - Sine, ne možeš mi reći da se nije promjenio. Ja ga više ne prepoznajem. Stalno se žali da ga jako boli glava. Noću ustaje i pije tablete protiv bolova, ne znam više što bih mislila. Njegovo ponašanje je ponekad agresivno, što mu uopće nije slično - očajavala je mama.
Bit će on dobro mama, ne brini
No dobro, kad malo bolje razmislim, ima nekih neobičnih stvari u posljednje vrijeme - zastao je Miha. - Što? Što se dogodilo? - pitala sam pomalo nestrpljivo. - Prošli tjedan izgubili smo vrlo važnog i dugogodišnjeg klijenta. Njega kao da nije bilo briga - slegnuo je samo ramenima. - O tome ti ja govorim. On je oduvijek obožavao svoj posao, a pogledaj ga sad! - mama je govorila kroz suze. - Da ga nagovorim da posjeti liječnika? Ili još bolje, da odem s njim? - pitala sam mamu i pogladila je po ruci. - Pokušaj, tebe je uvijek najviše slušao. Ti si njegova mezimica - našalila se i pogledala Mihu ne bi li se uvjerila da nije povrijeđen njezinom izjavom. Nasmiješila sam se trudeći se ne djelovati zabrinuto, već polaskano. - Bojim se za njega djeco, nešto nije u redu - uvjeravala nas je mama. - Bit će on dobro, ne brini mama - ohrabrivala sam je - saznat ćemo što je uzrok njegovoj promjeni. Istinite priče: Pustila sam oca da umre u miruNo nije mi išlo tako lako kako sam se nadala. Tata je u razgovoru sa mnom uvijek bio onaj stari, nikakve čudne ispade nisam primjetila. Nije otkrivao ništa neobično, to zato jer nismo provodili puno vremena zajedno kao prije. Jedne nedjelje predložila sam mu da prošetamo oko jezera. Nakon dužeg nagovaranja je pristao. Nisam puno okolišala, osjećala sam da nemam puno vremena. Tata je bio nekako dalek i zamišljen. - Što ti je tata? Meni možeš sve reći, sve mogu podnijeti - rekla sam u jednom dahu strepeći od odgovora. - Znam, ti si jaka, nisi kao Miha. On je slab - zagonetno se nasmiješio. - Ma Miha je samo navikao da ti sve napraviš umjesto njega - rekla sam raznježeno. - Da, samo što neće uvijek biti tako. Ja neću uvijek biti tu i neću moći pomagati... - zateturao je nesigurno dok je govorio. - Tata, molim te, reci mi što se događa. Zašto te stalno boli glava? Jesi li išao liječniku? Pa pogledaj, hodaš kao da ćeš pasti - pokrenula sam bujicu svojih zabrinutih riječi. Šutio je.
Priznao mi je svoju bolest
Vrti li ti se u glavi? - pitala sam zabrinuto kad je počeo trljati sljepoočnice. Nijemo je kimnuo glavom. - Brinemo se za tebe, moraš otići liječniku - rekla sam najiskrenije. - Koja ironija! Do sada sam ja bio taj koji je brinuo o svemu - pokušao se našaliti. Ozbiljno sam ga pogledala. - Anamarija, ne znam kako će sve ovo završiti. Bolestan sam, jako bolestan - pogledao me slomljeno. Na trenutak sam se ukipila i nisam mogla progovoriti niti riječi. Jednostavno nisu izlazile od užasa koje su izazvale njegove riječi. - Ostavio sam te bez riječi, mila moja - prošaputao je i čak u tom teškom trenutku mislio je na mene. - Kakva bolest tata? Koliko dugo to znaš? - pitala sam teško progutavši slinu. - Nisam siguran, ima nekih dva mjeseca kako sam intenzivno počeo osjećati probelem - djelovao je zbunjeno pokušavajući se sabrati. Glavobolje me muče, vrtoglavica, a tu su i neki čudni ispadi ponašanja koje ponekad jednostavno ne mogu kontrolirati. - Ali zašto ne odeš liječniku? - navaljivala sam. - Bio sam uvjeren da psihički propadam - gorko se nasmiješio. - Otišao sam već liječniku. - I? -pitala sam iščekujući odgovor. - I saznao groznu istinu. Imam tumor na mozgu - rekao je slomljenim glasom. - Zašto nam nisi odmah rekao? - pitala sam prestravljeno i pomalo razočarano. - Zato što nisam htio da se brinete za mene. No kako vrijeme prolazi više nisam siguran da mogu skrivati istinu. Ne znam uopće koliko još vremena imam - opravdavao se i negodujući kimao glavom. - Govoriš kao da si odustao od života, zapovjedam ti da se boriš. Udarila sam rukama u njegova kamena prsa. Jecaj je protresao njegovo tijelo i zagrlio me. - Obećavam da ću se boriti - govorio je kroz suze - zbog vas. - Ne zbog nas, zbog sebe tata, zbog sebe! - usprotivila sam se i ja plačući. - Ali moramo uzeti u obzir i ono najgore. Rekli su da će me pokušati operirati, ali da ništa ne mogu obećati - rekao je nešto glasnije, što je još bolnije odzvonilo mojom glavom. - Bojim se da to sve neću izdržati - izustila sam potiho, više za sebe, no tata me itekako dobro čuo. - Ti si stijena obitelji, ako ja odem, ti ostaješ Mihi i mami na pomoć - prodrmao me za ramena. - Previše tražiš od mene, nemogu biti ono što si nam ti bio cijelog života. - Možeš, jaka si uvjeravao me. Ne moram ni pričati kako je mama prihvatila bolnu istinu. Otac me zamolio da joj ja saopćim jer mu je previše bolno bilo pričati o tom. Miha je, pak, kad je čuo, reagirao iznenadujuće hladne glave. - Riješit će se sve operacijom - neprestano je ponavljao. Nije želio povjerovati da se tatin život gasi. Ni u jednom trenu nije želio prihvatiti mogućnost da će on otići. Priznajem, isprva ni ja nisam mogla prihvatiti. U to vrijeme nisam imala snage baviti se njime i majkom, uglavnom sam mislila na tatu i na sebe. Smišljala sam gdje bi sve mogli potražiti pomoć. Trebalo je isprobati sve raspoložive načine koji postoje. Novac nam ionako nije bio problem. Pokušavala sam smiriti svoje burne emocije. Tragajući za načinom kako da si pomognem i kako da se uspijem nositi sa svim tim stresnim događajima, a da istovremeno budem uz svog oca, naišla sam na vrlo posebnu osobu. Damir je bio učitelj joge na koju sam krenula vježbati netom prije nego što se otac razbolio. Od prvog trena prepoznala sam u njemu ono nešto, ali nisam se htijela upuštati u dublju analizu svojih osjećaja budući sam bila dovoljno zaokupirana očevim zdravljem. Osim toga, bojala sam se da ću se ponovno razočarati kao i u svakom muškarcu do tada. Sve sam ih doživljavala kao slabiće. Jednom prilikom, nakon odrađenih vježbi, iznenadio me kada mi je prišao, budući je u dvorani još uvijek bio velik broj vježbača. Pitala sam se zašto se obratio baš meni. - Vidim da si posljednjih dana nešto zabrinuta - primjetio je dok su ostali napuštali dvoranu. - Oh da, jesam, zabrinuta! - zbunjeno sam odvratila privlačnom voditelju. - Mogu li kako pomoći? - pitao je zabrinuto. - Ne može mi nitko pomoći - ljubazno sam odvratila. - Ma nije valjda tako strašno!? - pogledao me znatiželjno. Ljubavni jadi? - nasmiješio se.
Kako se pripremiti za očevu smrt?
Da je bar tako nešto trivijalno - promrmljala sam. - Ne želim dosađivati, ali ako ikako mogu pomoći, ovdje sam. - Jedino ako me možeš pripremiti za... Smrt bliske osobe - pogledala sam ga pomalo ironično. Pomislila sam da će tog trena iznenađen ustuknuti, no moja izjava još ga je više zaintrigirala. - U stvari mogu. O kome se radi? Roditelj? - pitao je obazrivo kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu. Niti trenutka nije ustuknuo ili pokazao nelagodu. - Otac - kratko sam rekla i već osjetila suze kako mi peku oči. Mrzila sam taj osjećaj bespomoćnosti i slabosti. - Volio bih pomoći. Kad je moj otac umirao nisam imao nikoga da me provede kroz tu patnju, ali imaš sreće, pomoći ću ti, a ti ćeš pomoći tati da sretnije pređe tamo gdje pripada. - Ali mi se nadamo da će se izvući - rekla sam to očajnički. - Je li teška dijagnoza? - pitao je oprezno, a ja sam nijemo kimnula glavom. - Misliš li da već osjećaš pravu istinu? Možda je stvarno vrijeme da se pripremiš za ono najgore - zvučao je pomalo morbidno. - Nisam sigurna da se želim pripremati za očevu smrt, zvuči mi pomalo bolesno bila sam iskrena. - Da, svi mi bježimo od tog susreta. Neću navaljivati i ništa forsirati, ako osjetiš potrebu, uvijek me možeš potražiti - predložio je. Zahvalila sam mu i sa zebnjom se udaljila od tog neobičnog čovjeka. Premda sam redovito dolazila na sate joge, Damir me više nije pokušavao podsjetiti na svoj neobičan prijedlog, ali svaki put bih se sjetila njegovih riječi. Kako je vrijeme odmicalo, moj otac je sve više propadao. Bolest je uzimala svoj danak. Operacija kojoj se podvrgnuo nije imala uspijeha. Tumor je previše metastazirao na mozgu. Iako se hrabro borio da ostane živ i poduzeli smo sve što se moglo, nije mu bilo spasa. Postajalo je sve gore. Osim vrtoglavice, nekoordiniranosti pokreta i nekih teških ispada u ponašanju, paralizirala mu se lijeva ruka i noga. Više nije mqgao kontrolirati obavljanje nužde i sve više je bio bez svijesti. U bolnici su rekli da više ništa ne mogu učiniti za njega. Svi troje bespomoćno smo gledali njegovo propadanje i nismo mogli učiniti više ništa. Shvatila sam da bitku sa smrću nitko od nas ne može dobiti, stoga je jedino logično bilo sa smrću se pomiriti. Znala sam da će to donijeti još više patnje, ali to mi je jedino imalo smisla. Jedino sam tako mogla preživjeti i podnijeti svu tu bol. Bilo je samo pitanje vremena kada će tata umrijeti. Iz tog razloga odlučila sam se ipak obratiti Damiru.
Nekad stijena, a sad - sjena
Mislim da si donijela tešku, ali ispravnu odluku - smireno je govorio. Nijemo sam kimnula kroz suze. - Prvi korak koji moraš učiniti je da se nekoliko dana u sebi opraštaš sa ocem. Pokušaj to koliko god možeš vjerno predočiti u svojoj glavi. Reci mu da ga neizmjerno voliš ali da ga puštaš - zastao je trenutak jer je vidio da previše jecam. - Daj si vremena, samo je važno da to učiniš prije nego ode jer ga inače vežeš za ovaj svijet - uvjeravao me Damir. - Hoćete reći da mora otići u miru, zar ne? - pitala sam, a on je potvrdno kimnuo. Nakon tog razgovora nisam se baš brzo odlučila na opraštanje s ocem. Iz bolnice samo dobili preporuku da tatu pod hitno smjestimo u bolnicu, gdje su smješteni oni koji sigurno napuštaju ovaj svijet. Sjećam se trenutka kad sam tamo došla ocu u posjet. Više nije bio svijestan baš ničega. Gledala sam njegovo izmučeno tijelo okruženo bolničkim aparatima. Tek tada mi je do svijesti došlo da ga moram pustiti. Sjetila sam se koliko se on brinuo zbog nas, i oko toga kako ćemo mi bez njega. - Nekad stijena, a sada sjena! - pomislila sam u sebi. - Tata, molim te otiđi - prošaputala sam tiho u praznoj sobi. Iako je bio šapat, činilo se poput jeke. - Bit ćemo dobro, ne brini. Samo odi, budi slobodan, nemoj više patiti izustila sam kroz suze i osjetila trenutni osjećaj olakšanja. Nije ništa mogao odgovoriti, ali bila sam uvjerena da me čuje i da mi je zahvalan. Ogroman teret kao da je pao s moje duše. Shvatila sam sve ono o čemu je Damir govorio. Pustila sam tatu da ode sa svojim blagoslovom, što mu je bilo potrebno. Tek sada sam mogla biti podrška svojoj majci i svom bratu. Bila sam sigruna da mogu učiniti ono što je tata od mene očekivao. Snaga koju sam osjetila u tom trenu nemjerljiva je i nemoguće ju je opisati riječima. Izašla sam iz bolnice i neko vrijeme samo sjedila u automobilu držeći volan. Slike sjećanja, tužni i sretni trenuci ispreplitali su se u svemiru vječnosti. Na tren sam čula svog oca kako se smije, njegov mi je smijeh odzvanjao u glavi. Bio je neizmjemo sretan, a ja sam na tren pomislila da sam poludjela kad ga tako vjerno i dobro čujem. Ne sjećam se kako sam se dovezla kući. Sve mi je bilo kao u magli i snu, kao da ne razlučujem javu od sna. Otključavajući vrata svog stana, "probudila" me uporna zvonjava telefona. Nespretno sam utrčala i pograbila slušalicu samo da bi potvrdila ono što sam već dobro znala i osjećala. Premda sam već u bolnici znala da tata odlazi, trebalo mi je da to čujem još od nekoga. - Anamarija, tata je umro - mama je govorila kroz plač, a ja sam zaleđeno piljila u telefon ispred sebe. - Znam - prošaputala sam - čula sam ga kako odlazi. - Molim!? upitala me mama. - Oprostili smo se, znam da je otišao - ispravila sam samu sebe. Znači bio je živ kad si ga išla posjetiti? - plačući je govorila. - Jest, oprostila sam se s njim i rekla mu da ću se pobrinuti za sve. Mama je sve više plakala, pa smo završile razgovor. Sjela sam nemoćno na pod i sama stala jecati jer nitko mi nije obećao da me neće boljeti. To što sam prihvatila njegovu smrt ne znači da mi je bilo lakše, itekako sam patila! Tog dana dogodilo se još nešto sasvim čudno, vrlo brzo nakon majčinog poziva uslijedio je još jedan. Nazvala me majka jednog od mojih učenika. Prekorila sam je u sebi jer me zove u najgore vrijeme, posljednje što sam htijela je bilo slušati o problemima svojih đaka. No ono što je imala za mene bilo je naprosto nevjerovatno! - Ja se ispričavam, znam da baš nije najbolje vrijeme da vas zovem - započela je no ja za vas imam veoma važnu poruku. - Poruku? - upitala sam zbunjeno. - Slušajte, sa mnom je sve u redu i savršeno sam zdrava započela je uvijeno. - Znate, ne znam kako da vam ovo kažem, ali imam poruku od vašeg oca - zaustila je. - Jel' ovo neka šala? - upala sam joj u riječ pomalo razjareno. Budući sam bila razrednica razredu u koji je njezin sin išao, nekoliko sam puta s tom majkom razgovrala i činila mi se normalnom. Iz tog razloga sam joj dala šansu da objasni.
Žao mi je zbog vašeg oca, zaista
Stanite, poslušajte me, nije šala. Znate, ja ponekad primam poruke s onog svijeta. Tako je bilo i s vašim ocem. Rekao je da vam zahvaljuje što ste ga pustili i da je silno sretan. Točnije, rekao je da morate znati da je napokon sretan - mucala je pomalo nesigurno. Osjećala sam nelagodu u njezinom glasu. - Ma kakva je ovo šala!? Kako znate da mi je otac preminuo? - prasnula sam pomalo ljutito. - Znam da je preminuo točno u tri popodne jer mi se javio - rekla je nakon dubokog udaha. Ostala sam osupnuta njezinom porukom i saznanjem da je znala da je otac umro. Nitko to još nije znao osim mame, Mihe i mene. Zbog zatečenosti nisam mogla razmišljati o istinitosti tih riječi. Savršeno su se uklopile u sve ono što se odigravalo tog dana. Kasnije, kad sam to prepričavala majci i Mihi u nevjerici su me gledali. Nikako im nije dolazilo do svijesti da su se i oni trebali pozdraviti s ocem. Majka mog učenika, Marija, s kojom sam razgovarala, pojavila se prvog dana nakon što sam se vratila u školu. Dočekala me pomalo nemirno i ispričavajući se. - Slušajte, znam da ispadam čudna, ali činilo mi se da je jako važno da vam poruku prenesem što prije. Nadam se da me razumijete - govorila je ubrzano. - Ne brinite, u pravom trenutku ste mi dali ono što mi je nedostajalo i zato vam hvala - nasmiješila sam se. - Žao mi je zbog vašeg oca, uistinu. I žao mi je što sam vam priuštila neugodnosti i dodatnu bol - dodala je susojećajno. - Hvala vam. Nemate pojma koliko ste mi pomogli s tim što ste mi rekli - nasmiješila sam se. - Drago mi je da ste me shvatili ozbiljno, mnogi mi ne vjeruju, misle da im se rugam - govorila je s negodovanjem. Nekad se i naljute na mene, a meni se ipak čini da je veoma važno da im prenesem poruku umirućeg. Itekako je važno! A vama sigumo zbog toga nije lako. Zar se ne bojite komunicirati s mrtvima? - pogledala sam je suosjećajno. - Kad godinama dobivate takve poruke, naviknete se. A i nije to tako često i uglavnom su to bližnji od onih s kojima komuniciram i susrećem ih. Znate, ponekad je nezgodno reći nekome koga dobro ne poznate da imate poruku za njih iz zagrobnog života - pogledala me smeteno. Vrlo brzo shvatila sam da je Marija veoma posebna i dobra žena. Imala je neobičan dar i bila sam joj veoma zahvalna jer se pojavila u mojem životu. Sprijateljile smo se i veoma dobro razumijele. Više nije imala nikakve poruke za mene, što je iz njezine perspektive bilo dobro jer je moj otac bio u miru. Govorila je da je na najljepšem mjestu. Moja se majka nakon izvjesnog vremena napokon uspjela oprostiti od oca, no Miha je bio posebna priča. Osjećala sam da je ostavio puno toga neraščišćenog i da će me itekako trebati. Veoma teško je probavljao činjenicu da tate više nema, a i odbijao je svaki moj pokušaj da mu se približim ili da ga utješim. Upao je u nekakvo bezvoljno stanje. Tvrtka je počela zapadati u probleme, a ja nikako nisam mogla preuzeti taj posao. Kad sam se savjetovala s Damirom o tome, podsjetio me da se ni ja nisam odmah mogla oprostiti s ocem, da mu treba vremena i neka mu dopustim to vrijeme. Zato sam nastojala pomoći koliko sam mogla majci i biti joj utijeha.
Rekao mi je da nije svetac
Miha će ti reći sam kad to odluči riješiti, uvjeren sam u to uvjeravao me Damir. - I ja tako mislim. Hvala ti Damire na svemu, ne znam što bih bez tebe - rekla sam mu. Promeškoljio se i spustio pogled na svoje ispružene noge. - Tvoje mi je prijateljstvo neizmjerno važno - iskreno sam rekla. Učinilo mi se da se zacrvenio zbog moje primjedbe i da mu je neugodno. - Jesam li rekla što pogrešno? - pitala sam učtivo. Zadnje što bih učinila je to da ga povrijedim. - Ne, sve je u redu. Ti si snažna žena i sve si učinila sama. Ja sam ti bio samo potpora. Savjetovao sam te o onome što sam i sam prošao i učinio - smiješio se blago. Bila sam zahvalna na našem prijateljstvu, tako da nisam uviđala da Damir osjeća više. Činilo se da itekako poštuje moj proces tugovanja. Ponekad me zvao da provjeri jesam li dobro i bio je silno pažljiv. No ja i dalje nikako nisam shvaćala ono što mi je bilo pred nosom. Damir je bio zaljubljen u mene, a ja sam i sama počela osjećati nešto više prema njemu. Trebalo mi je dosta vremena da si to priznam. kad sam napokon uspijela i u tom, osjetila sam silan strah. Bojala sam se da ga ne izgubim kao i ostale muškarce u svom životu, a on mi je jednostavno bio predragocjen. Raspravljali smo o temi duhovnosti. U takvim prilika gledala sam u njega s divljenjem i čuđenjem koliko je mudar. To sam mu i priznala. - Znaš, ja nisam svetac, ja samo nastojim živjeti iskreno - rekao je dok smo jednog popodneva sjedili na plaži pored jezera. - Ne doživljavam te kao svetca - začudila sam se njegovoj izjavi - ti si moj najbolji mudri prijatelj kojeg imam. Ne poznajem nikoga tko mi je toliko pomogao, uvijek ću ti dugovati na neki način - osjetila sam grč pri spomenu prijateljstva. Znala sam da želim nešto više, no nisam ga htijela uplašiti. - Ne pričaj gluposti, ti nemaš pojma koliko si učinila za mene! Ponekad mi se čini da me previše idealiziraš - pogledao me iskreno, a ja sam zbunjeno pogledala ispred sebe. Nisam mogla izdržati njegov pogled, uplašila sam se da će sve pročitati u mojim očima. - Znaš, pomalo mi je dojadila ova igra mačke i miša. Imam osjećaj da te stalno lovim - zastao je nesiguran treba li nastaviti. - Igra? Loviš!? - začudeno sam ga pogledala.
Ne mogu vjerovati da i ti mene voliš
Umorio sam se od dokazivanja da sam te vrijedan - pogledao me dobronamjerno. - Molim!? Ali ja ni na tren nisam pomislila... - Što, ne gledaš me kao muškarca već kao prijatelja? - ironizirao je. - Ne, samo ti želim reći... - Da, jasno mi je, ja sam ti samo prijatelj - neprestano me prekidao i nije dozvoljavao da dovršim. - Hoćeš li ušutjeti! Volim te! - rekla sam jednostavno i preokrenula očima. - Da, da i ja tebe volim, imam ljubavi za sve ljude na ovom svijetu, bla-bla... - narugao se. - Ne, ja te stvarno volim, zaljubljena sam u tebe - rekla sam bezrezervno. - Šališ se!? Damir me pogledao u oči siguran da ga zadirkujem. - Ne, zašto bih se šalila s tim? - pitala sam. - Ali se i plašim. - Čega se plašiš? - nije mu bilo jasno. - Da te ne izgubim kao i sve muškarce do sada. - Ne budi luda, zašto bi me izgubila. Jedino nas gospođa smrt može rastaviti, a s njom smo se već oboje dobro upoznali - našalio se. - Ja tebe obožavam! - uozbiljio se i izgubio u mojem pogledu. - Ne mogu vjerovati da i ti mene voliš - sakrila sam lice u dlanove. - O bože, ti si stvarno slijepa! Misliš da sa svim svojim vježbačicama šetam i družim se? Sjećaš li se kad sam te prvi put pitao imaš li ljubavne jade? Već tada sam ti želio biti blizu. Čekao sam da i ti meni priđeš - nasmiješio se. - Ali ti si sasvim drugačiji od mene, zašto bi ti mene trebao!? - pitala sam glasno. - Možeš li molim te ne banalizirati moje osjećaje? - Sretna sam što me voliš - nasmiješila sam se nestašno. - Zbog tvog osmijeha se isplati ujutro ustati - šapnuo mi je na uho i nježno me primio za ruku. - Mogu li te poljubiti? - pitala sam. - Ne budi smiješna, naravno da možeš, pa nisam svećenik - prislonio je svoje usne na moje i učinio da sve zaboravim. U tom trenu sve je prestalo postojati. Činilo mi se da ponovno čujem smijeh svojeg oca kako odzvanja u podnevnoj tišini. Izgleda da je tata bio zadovoljan mojim izborom, a konačno i ja. Pronašla sam mu ravnog. Napokon sam se slobodno i sigurno upustila u ljubavnu vezu. Kroz nekoliko mjeseci, Damir i ja smo se vjenčali. Napokon sam imala pored sebe čovjeka koji se mogao mjeriti s mojim ocem! Što se tiče Mihe, bilo mu je potrebno prilično dugo vremena da se suoči sa svojom tugom. Snažna patnja naučila ga je da se emocije ne smiju zatomljavati, već se trebaju pustiti da iziđu. Skromno priznajem da sam mu pomogla u tome, ali tek onog trena kad je zatražio moju pomoć. Tvrtku je ponovno osovio na noge i nastavio je graditi njezinu budućnost jednako dobro kao i naš otac. Sigurna sam da bi on bio ponosan na njega. Mami je ipak bilo najteže jer je ostala sama, no i tu sam učinila sve što je bilo u mojoj moći. Bila sam uz nju koliko god sam mogla. Voljela bih da sam to mogla preboljeti poput tebe, tako si snažna - običavala je reći. - I ti si osnažila nakon tatine smrti - primjetila sam, a ona je samo odmahnula glavom kao da nisam u pravu. Čini mi se da si tati bila najbliža od svih nas, premda sam mu ja bila žena - nasmiješila mi se. - I meni se tako čini. - Nakon pogreba sam dobila utisak da nije želio otići sa ovog svijeta dok ga ti nisi pustila, dala mu blagoslov - zamišljeno je gledala u mene. - A meni se čini da je čekao da mu obećam kako ću vas čuvati - odgovorila sam. - I imao je pravo, puno si nam pomogla. Posebno Mihi koji je dosta dugo bio izgubljen. Hvala ti Anamarija. - Nema na čemu - nasmiješila sam se suznih očiju. Uspomena na oca uvijek je ostala svježa u mojoj glavi. S vremenom sam ga se naučila pamtiti po lijepim stvarima, a ne po njegovoj patnji. Svaka je uspomena bila moja životna škola. Kako je sreća sastavni dio svačijeg života, tako je i patnja. Upravo patnja otvara uvid u to koliko život vrijedi i koliko je značajan. Dok je ne upoznamo, ne razvijamo se. Suočiti se, a onda i uzdići iznad boli je velika sreća koju sam iskusila. To su situacije koje nam otkrivaju koliku snagu i ljubav imamo u sebi.
Uvijek sam na život gledala idealistički. Mislila sam da je dovoljno samo nešto jako htjeti, malo se pomučiti i to se onda i dogodi. U stvari mi se i događalo, ali ne zato što sam ja to jako htjela, već zato jer su tu uvijek bili moji roditelji i uskakali mi. Jednostavno, voljeli su me i činili sve da me zaštite i učine djetinjstvo, pa i djevojaštvo sretnim. Meni i mojoj sestri. Sve su to mogli raditi u našem malom mjestu, gdje svi sve znaju, svi su sa svima prijatelji. Bar tako kažu. Moglo bi se reći da sam bila tip princeze. Ali ne princeza koja ima sve materijalne blagodati jer to nisam imala. Čak štoviše, puno stvari nisam imala koje su neke moje prijateljice imale. Međutim, imala sam puno ljubavi i sigurnosti. Zato sam bila prilično sigurna u sebe i tako se ponašala. Bila sam i beskrajno radoznala i željna znanja, a to je rezultiralo mojim uspjehom u školi. Imala sam i tu sreću da sam zgodna djevojka, ugodna za razgovor te sam imala puno prijateljica i prijatelja. Moja sestra od mene je starija deset godina. Udala se dok sam ja bila desetogodišnjakinja i otišla od kuće u drugo mjesto udaljeno osam kilometara. Vrijeme djetinjstva i djevojaštva prošlo je bez problema. Poslije sam shvatila da je to iznimka - život uglavnom nije mirna rijeka. Tako je i moj život krenuo divljom rijekom kad sam krenula u veliki grad studirati. Željela sam to i znala sam da mogu uspjeti. Roditelji su bili spremni odricati se svega samo da mi to omoguće. Bili su jako ponosni što sam je prva u našoj široj obitelji krenula na fakultet. Smjestila sam se u malom stančiću sa još jednom cimericom koju do tada nisam poznavala. Ona je bila na drugoj godini veterine i prije je stanovala sa sestrom jedne moje prijateljice. Međutim, sestra te moje prijateljice preselila se svom dečku, tj. njih dvoje iznajmili su garsonjeru. Tako mi se ovo činilo dobrom prilikom. Djevojka mi se činila simpatična i pristupačna. Činilo se da ćemo se slagati. Roditelji su mi slali novaca taman, taman dovoljno. Za nekakve izlaske nisam imala. A privlačilo me da izlazim jer cimerica jest izlazila. Jednog dana mi je predložila: - Jelena, ti bi si mogla naći neki posao, na crno ili preko student servisa. A znam i jedno mjesto za tebe. Mama jednog mog prijatelja ima butik i treba prodavačicu za poslijepodne, od pet do pola osam. To bi ti mogla ugurati u svoj raspored, a sigurna sam da bi ti dobro platila, što bi ti dobro došlo. - Ali ja nemam prodavačkog iskustva! - bila sam nesigurna. - Hajde, molim te! Kao da je to nešto teško. Laskaš mušterijama i malo paziš s novcem. Ako nećeš moći, uvijek možeš odustati. O njezinom prijedlogu razmišljala sam jedan dan i na kraju ga prihvatila. - Dobro, upoznaj me s tim prijateljem i njegovom mamom. Ona je dogovorila susret u butiku. Došle smo i ja sam bila prilično zbunjena, ali me je potreba za novcem tjerala dalje. No, gospođa Lacković mi je bila ugodno iznenađenje. A i sam butik nije bio obična rupa. Garderoba koja se tu prodavala nije bila ona 'plac' kvalitete, već malo bolja, iako uglavnom iz uvoza. Cijene su bile pristupačne i prodaja je išla relativno dobro. Djevojka koja je radila pola radnog vremena, naglo je otkazala, a bila se sezona pred ljeto kad se najviše prodaje. Gospođa Lacković trebala je hitno nekoga. Ja sam joj se dopala iako sam priznala da nemam uopće prodavačkog iskustva. Nasmijala se i rekla da sutra počinjem. Ona će biti nekoliko dana sa mnom i sve mi pokazati. Po utržak će dolaziti svaku večer. Sve će ići preko student servisa i honorar mi se činio pristojan.
Roditelji su bili zabrinuti za mene
Naravno, posao nije bio zahtjevan. Tih 3-4 sata bila sam spremna odgovarati na kojekakva pitanja i stalno sam se držala one da je kupac ikhbmhm uvijek u pravu. Gazdarica je bila zadovoljna mnome i na kraju prvog tjedna dobila sam malu novčanu nagradu. Bila sam presretna. Roditeljima nisam još ništa govorila o svom honorarnom radu jer sam nekako osjećala da se oni s time ne bi složili. Mislili su da moram sve svoje vrijeme posvetiti fakultetu i učenju. Nisu shvaćali kakvih sve izazova ima u velikom gradu. A svi ti izazovi koštaju. Odlučila sam im reći nakon što primim prvu plaću i svima kupim neku sitnicu. Tako je i bilo. Svima sam kupila nešto malo i preostali iznos ponijela kući da se pohvalim roditeljima zaradom. Kad sam im rekla da radim, mama i tata su zastali i značajno se pogledali. Znala sam što to znači. Nisu odobravali moj postupak. - Ali zašto? Pa zar nemaš dovoljno novaca? Nećeš imati vremena za učenje - zabrinuto se javila mama. - Ako treba mi ćemo naći još novaca. Sve što se očekuje od tebe je da učiš i redovito polažeš ispite - nadovezao se tata. - Kako ne razumijete! Ja vidim da se vi već previše odričete i jednostavno želim pomoći. Želim dokazati, a i dokazala sam ovaj protekli mjesec da mogu oboje, raditi i studirati. Dok nema mušterija u butiku, ja učim. A to je skoro sedamdeset posto vremena provedenog tamo. Zar nisam prošli tjedan položila jedan kolokvij? Diskusija se tako nastavila do duboko u noć, ali sam ih na kraju uvjerila da mogu. Ustvari, oni su i dalje mislili da mi to ne treba, ali su isto tako vidjeli koliko mi znači dokazati da to mogu. Ipak, morala sam obećati da ću prestati čim mi se ispiti nagomilaju. Vratila sam se u grad i osjećala se nekako važno jer mi se činilo da imam kontrolu nad svojim životom. Osjećala sam se odraslo. Jedno poslijepodne sjedila sam u praznom butiku pred kraj radnog vremena. Prije toga je bilo nekoliko kupaca. Uto je u butik ušla moja cimerica Vesna i njezin prijatelj, gazdaričin sin. - Bok Jelena. Sama si? - bila je nekako vesela i vrckava i širila je dobro raspoloženje. - Da, sad jesam, ali bilo je prije kupaca. Bila je jedna gospođa, zahtjevna i pomalo nekritična spram svoje figure. Ali čuj, kupila je par prilično skupih komada. Vidjela si onu crvenu haljinu sa kineskim kopčanjem? E baš tu je kupila! - valjda sam još bila pod dojmom dobre prodaje i nisam baš obraćala pažnju što se oko mene događa, ali se sjećam da sam primijetila njihovu razmjenu pogleda. - Častimo te sladoledom, ali da ti odeš po njega - reče Vesna. - Ne mogu ostaviti dućan - bila sam neodlučna. - Ma što će biti tih pet minuta. Konačno Davor je tu isto neki gazda. - Vesna je bila ustrajana, a Davor se činio nezainteresiran i prelistavao je neke novine. Nekako je prevagnula želja za sladoledom od osjećaja odgovornosti. Ponijela sam se neodgovorno, čak nezrelo, sada to znam. Prodala sam svoju čast za jedan sladoled! Dućančić je bio odmah preko. Vratila sam se sa sladoledima, veselo smo čavrljali, kupaca više nije bilo. Nakon pola sata Vesna i Davor su otišli, a ja sam polako počela pospremati po dućanu i očekivala šeficu da dođe po utržak.
Znala sam da su mi namjestili
Došla je i posvetila se kasi, a ja sam samo čekala da mi kaže kako mogu otići kao i mnogo puta do sada. Međutim, ona je nekako bila zadubljena u tu kasu i nije me primjećivala. Odvažila sam se pitati: - Mogu li ja ići? - već sam razmišljala o večeri koju ću si pripremiti. - Čekaj Jelena. Nešto nije u redu s novcem. Fali dosta novaca! - uputila mi je strog pogled. - Molim? Kako? Ja ... Pa ja sam sve stavila u ladicu kase! - Da!? Fali četiri tisuće i dvjesto kuna - ton joj je bivao sve oštriji. Ostala sam skamenjena. To ne može biti istina. To ja sanjam. Kako, pa cijelo sam vrijeme bila tu. Osim kad sam išla po sladoled, a onda su tu bili Vesna i Davor. Glas mi je odjednom počeo drhtati i preplavio me osjećaj straha i panike. To je puno novaca. Mora biti tu negdje. Možda je negdje ispao. Došla sam do kase i panično gledala svuda okolo, ispod, u ladicama, po podu. Smiješno. Naravno da novaca nije bilo. Šefica me gledala sve strože, a ja sam se sve više crvenila. Opisala sam joj točno što se događalo i na to je ona rekla da će pozvati svog sina da dođe u butik i da povede Vesnu. Rekla mi je i da ne mogu otići dok se to ne razjasni. Dalje se sve događalo kao u snu, točnije u noćnoj mori. Šefica je pitala svog sina ima li nešto s nestankom novca iz kase, na što je on začuđeno odmahnuo glavom. Moram priznati da je bila stroga dok ih je oboje ispitivala. Ali oni su bili dobro pripremljeni i odavali sliku potpunih nevinašaca. Ako nisu oni, onda sam ja. Poricala sam i govorila da ne znam kako je taj novac mogao nestati. Naravno da je vjerovala svom sinu. Ali ja nisam. Znala sam da su mi namjestili i da ne mogu dokazati da nisu. Nakon dugog rešetanja, šefica mi je rekla da ako do sutra poslijepodne ne donesem novac, prijavit će me policiji. Došla sam u stan sva u nevjerici. I ne znam kako sam to popodne došla do stana. Naravno da Vesna nije išla zamnom. Što da radim? Nemam tu nikoga da mi pomogne. Ako hoću izbjeći policiju moram nadoknaditi sav novac. A nemam toliki novac! Moram sve reći roditeljima. Oni će znati što treba uraditi. Sjela sam na autobus i došla kući. Mama i tata bili su iznenađeni, ali su me svejedno sretni zagrlili i poljubili. No, kad me mama pogledala, odmah je rekla: - Jelena, što nije u redu?
Još sam se morala i iseliti iz stana
Briznula sam u plač i tako kroz suze ispričala što mi se dogodilo. Dugo u noć smo razgovarali. Oni su mi vjerovali - ja nisam ukrala taj novac. Mama je bila za to da idemo na policiju pa neka oni to riješe. Ali tako bih ja dobila dosje osumnjičene za krađu. Stoga su na kraju zaključili da je bolje štetu podmiriti. Sutra rano ujutro tata je otišao u banku i dignuo zadnju ušteđevinu da bi namaknuo potreban novac. Sjeli smo u naš stari auto, u tišini, oni zabrinuti ali sigurni da rade dobm stvar, a ja isto zabrinuta jer sam se bojala da me šefica možda ipak prijavila policiji. Zajedno smo došli u butik i šefici je tata predao novac. Njezin je komentar samo bio: - Tako sam i mislila. Pazite na malu, neodgovorna je. Ja neodgovorna! Bila sam posramljena. Uvijek sam bila ponos svojih roditelja, a sada sam bila proglašena za kradljivicu. I ne mogu dokazati da nisam. Znala sam kako mi oni vjemju da nisam ja ukrala taj novac, ali su mi zamjerali što sam se dovela u situaciju da ispadam kradljivica. I to me boljelo. Zbog toga sam bila ljuta sama na sebe. Bila sam nemoćna. Moja je mama jako dobro osjećala što proživljavam. Samo mi je rekla: - Pusti Jelena da prođe vrijeme. Sad ništa ne možeš, ali krivci će jednom pogriješiti i ti ćeš onda oprati ljagu. Mi ti vjerujemo. I ti znaš istinu. Zato hodaj uzdignutog čela, nemoj biti posramljena zbog nečeg što nisi učinila. - Ali mama, sramim se svoje naivnosti - govorila sam na rubu suza. - Da, jedina je tvoja greška što si vjerovala svim ljudima. Tako smo došli i do mog stana. Vidjela sam da se oboje spremaju popeti gore samnom. Bojala sam se što bi se desilo da se nađu oči u oči sa Vesnom. Nekako sam se bojala da bi Vesna mogla to zloupotrijebiti ako je napadnu moji roditelji. Pa makar i samo verbalno. Stoga sam ih zamolila da me puste samu, da ću se ja sama suočiti s Vesnom. Mama se najprije nije dala odgovoriti od svog nauma, ali je na kraju ipak odustala. Popela sam se sama. Vesne nije bilo u stanu. Nije došla do slijedeće večeri. Kad je ušla nije me ni pogledala, niti je progovorila riječ. Ponašala se kao da me nema. U meni je bijes sve više rastao i jednostavno sam morala progovoriti - Vesna, zašto ste mi ti i Davor to učinili? - izrekla sam to na rubu suza. - Što to? - pravila se blesava. - Znaš ti dobro što! Ja taj novac nisam ukrala. Ili si ti sama, ili ste zajedno to isplanirali. Taj novac je bio u kasi prije nego ste se vi tamo pojavili. Zašto ste me poslali po sladoled baš jučer? Nikad dotada nisi me ni s čim ponudila! - sve sam više podizala glas. - Znaš ti što, želim da se iseliš iz stana. Još ćeš me i okrasti! - Vesna se nije predavala. Bila sam osupnuta njenim riječima. Pa ona je u stanju namjestiti mi još neku krađu! Ja moram bježati glavom bez obzira. Ja to zaista nikako drugačije ne mogu riješiti, nego bijegom što dalje od nje. Moram se iseliti već sutra. Ali kamo? Imam par prijateljica no one nemaju mjesta. Mogu me primiti na dan ili dva, ali gdje ću dalje? I sigurno će to koštati još više novaca. Više s njom nisam progovorila ni riječi. Legla sam u krevet i intenzivno razmišljala što ću i kako ću. Onda sam se sjetila da mi je prijateljica čiju sam sestru naslijedila u stanu nedugo ispričala da ta ista sestra ima prazan sobičak u garsonjeri koju je iznajmila sa dečkom. Možda bi me primili. Razmišljala sam da li da je nazovem. Bila je već skoro ponoć. A opet, u ovom sam se stanu osjećala kao u zatvoru. Morala sam nešto poduzeti. Digla sam se i spustila u dvorište. Sa zadnjim kunama na mobitelu nazvala sam ju. Nekako sam osjećala da joj nije bilo pravo što je zovem tako kasno, ali je i ona osjetila u mom glasu da mi je to jako važno. - Zašto se moraš iseliti tako naglo? - bila je uporna. - Vesna mi je problem - nisam imala volje pričati cijelu priču. - Ah, to mogu zamisliti, ja se s njom nisam previše upuštala u neke odnose. Mislila sam da ćeš je prokužiti i držati se na distanci. - Nisam. A sad želim biti samo što dalje od nje. - Dobro. Samo što mi imamo jednog prijatelja u onoj sobici. No znam za dvije kolegice s faksa koje traže još jednu cimericu. Bile biste tri. Ako ti to odgovara, možemo već noćas to riješiti. Tako je i bilo. Za dva sata bila sam u novom stanu sa dvije nove, nepoznate djevojke. Nisu me puno ispitivale. Jednostavno su mi pokazale sobicu i pustile me na miru.
Ratko mi je ponudio prvi posao
Tek kad sam ostala sama, suze su provalile iz mene. Plakala m sam do jutra. Taj dan sam propustila predavanja. Jednostavno nisam imala volje suočiti se s bilo kim. Mama me nazvala i jednostavno sam joj rekla da sam se preselila, Njezine su riječi na to bile: - Jelena, čuvaj se. Bila sam puna samosažaljenja ali i samokritike. Bojala sam se da Vesna nekako ne proširi glas da sam ja kradljivica. Bojala sam se uopće s nekim biti bliska jer svi su mi se činili potencijalni spletkaroši i prevaranti. Čak sam pomišljala da napustim fakultet i vratim se u svoje selo, zaposlim se bilo gdje i živim jednostavnim životom. Tamo bar znam koje su društvene norme. A onda bih se opet sjetila svojih roditelja i s koliko su me ljubavi i ponosa poslali na školovanje. Bilo bi to samo još jedno veliko razočaranje za njih. Možda čak i veće. Jer, to što sam proglašena kradljivicom, a nedužna, nije bila moja krivnja. Ali ako odustanem od fakulteta, to će biti moja odluka. Po svemu sudeći kriva odluka. Ne, ja ne želim odustati od fakulteta. Ne zbog mojih roditelja, već zbog sebe. Ja želim diplomirati i raditi u struci, po mogućnosti negdje u marketingu ili nešto u vezi s promocijom. Dok sam tako razmišljala, odlučila sam: nastavljam i ostajem! Provela sam četiri godine na fakultetu i diplomirala u roku. Sve te godine bila sam nekako povučena. Nisam puno izlazila i puno se družila. Uglavnom mi je važno bilo studirati, ispite polagati u roku, i ne upadati u nevolje. Imala sam i par veza s dečkima. No sve se nekako prekidalo čim bi postajalo ozbiljnije. Ja sam uvijek prekidala. Ona epizoda s početka mog školovanja stvorila je od mene prilično nepovjerljivo stvorenje. Teško sam se otvarala i bila prirodna. A naravno, veza s ukočenom djevojkom i nema neku perspektivu. Jednostavno nisam naišla na nekoga tko bi mi zarobio srce i zbog koga bi bilo vrijedno riskirati. Nakon što sam diplomirala vratila sam se u svoje selo i počela je intenzivna potraga za poslom. Jedan me petak nazvala moja sestra i pozvala da svratim na neobaveznu večeru k njima. Kako je rekla, bit će još neki njihovi prijatelji. Naravno da sam otišla. Tamo su zaista bili neki njihovi prijatelji koje sam poznavala od prije, jedan bračni par. Međutim, bio je i jedan muškarac kojeg nisam poznavala. Šogor mi ga je predstavio. - Ovo je moj prijatelj iz škole. Dugo je radio u inozemstvu i sada se vratio i kupio je jednu ogromnu konfekcijsku firmu - započeo je moj šogor. - Ja sam Ratko. I nemojte mu vjerovati. Firma broji stotinjak zaposlenih, tako da o nekom gigantu nema govora - bio je pomalo u neprilici. - Ja sam Jelena i nemam nikakvu firmu. Ustvari sam nezaposlena. Diplomirala sam pred par mjeseci i tražim posao u ekonomskoj struci. Ali teško je to. Na kraju ću prihvatiti bilo što. Jedino prodavačica ne bih htjela biti ni pod kojim uvjetima - izletjelo mi je bez razmišljanja. - O, a zašto? - bio je radoznao Ratko. - Ah, stara i ružna priča. Ne bih o tome. Večer je protjecala u ugodnoj atmosferi i Ratko me iznenadio kao ugodni sugovornik. Na kraju večeri kad su svi odlazili, pa i ja, slučajno se našao kraj mene i šapnuo mi u uho da će me nazvati jer misli da zna za neki posao koji bi mi se možda svidio. Što sam na to mogla reći? Kako odbiti nekoga tko nudi posao? Pametno je to izveo. Sigurno nema nikakvog posla, ali to je bio način da ga ne odbijem. No, kad sam malo bolje razmislila, zašto bi ga i odbila? Pa bilo mi je ugodno s njime!
Mi nismo velika firma ali ide nam
I zaista, prošlo je dva dana i Ratko me nazvao na mobitel. Vjerojatno mu je broj dala moja sestra. On je bio osoba s kojom je bilo lako komunicirati. Uvijek je znao ispuniti zastoje u razgovoru a da to ne zvuči usiljeno. Pozvao me da se nađemo na kavi popodne u obližnjem gradiću. Nisam bila u dilemi otići ili ne. Jedina dilema bila je što obući. Zašto se žene uvijek muče zbog toga? Obučem li kostim, hoće li to biti prestrogo? Ili bi više odgovaralo nešto sportski? Ili nešto otkačeno, upadljivo? Na kraju sam išla u traperu. Kad sam ja došla već me čekao. Vidjeli smo se tek drugi put, a razgovor je krenuo kao da se znamo već godinama. Već sam pomislila da sam bila u pravu, da je posao bio samo način da me dovabi. - A sad Jelena, imam i dobru vijest za tebe. Šefica računovodstva u mojoj firmi već mi neko vrijeme govori kako bismo trebali zaposliti još jednu osobu u računovodstvu. Tražimo službenicu sa srednjom stručnom spremom, tako da je to možda ispod tvog očekivanja. I stoga se neću uvrijediti ako odbiješ - cijelo me vrijeme gledao u oči dok je to govorio. - Ti zaista imaš posao za mene? A ja sam mislila da je to varka. Ja zaista želim raditi. Želim početi makar kao službenica. Kad da dođem? Što moram još uraditi? Koje dokumente donijeti? - Polako. Sve ćeš dogovoriti s mojom šeficom kadrovske službe i šeficom računovodstva, šeficom Šteficom. Dođi sutra u bilo koje vrijeme prijepodne, reci da si razgovarala sa mnom i dalje ćeš biti upućena. Mi nismo velika firma, ali želim da radimo ozbiljno. Stoga i zapošljavam samo ozbiljne ljude. Ti mi djeluješ ozbiljno i pouzdano i želim te u svojoj firmi. - Znaš, nisam baš u situaciji da mogu birati i puno razmišljati. Pristajem - bivala sam sve više oduševljena. I tako sam nakon nekoliko dogovora i liječničkog pregleda bila zaposlena. Ratka nisam puno sretala. Kad bi se i sreli na hodnicima, uvijek je bio ugodan, ali kratak: - Kako ti ide? Snašla si se?
Lebdjela sam zbog poziva na zabavu
I jesam, snašla sam se. Šefica Štefica bila je ugodna žena srednjih godina, stručna u svom poslu. Sve je poslovne knjige i izvještaje, bilance i izvode imala u malom prstu. A svoje je veliko znanje rado dijelila i prenosila ga. Ona mi je bila mentor i bila sam jako zadovoljna. Plaća mi nije bila velika, ali vidjela sam mogućnost napredovanja. Radila sam nekih dva mjeseca, kad je kolegica iz sobe najavila da se vraća s porodiljnog još jedna kolegica. Kaže, bila je odsutna skoro dvije godine, održavanje trudnoće nekoliko mjeseci i godina porodiljnog. Dolazi sutra i priredit ćemo joj mali doček, par kolača, peciva i kavu. Sutradan ujutro kad sam došla u zajedničku sobu gdje pijemo kavu, ostala sam bez riječi. Kolegicu koja se vratila s porodiljnog ja sam jako dobro poznavala. Bila je to Vesna, moja lažljiva cimerica iz studentskih dana. Koliko god sam bila osupnuta u prvi trenutak, ipak sam promrmljala neki pozdrav. Otkud ona tu? Poslije sam se diskretno raspitivala o Vesni. Naime, udala se tu i sad je rodila prvo dijete. Veterinu nikad nije završila. I radi u ovoj firmi već četiri godine kao službenica na blagajni. No zaista je ona prava osoba za blagajnicu! No dobro, ljudi se i mijenjaju. Možda je ono bio ispad mladih, ludih dana. Neozbiljna i neodgovorna mladost! Ako ima obitelj onda je sigurno postala odgovorna osoba, razmišljala sam tako. Odlučila sam da nikome ništa neću spominjati u vezi Vesne. Prolazili su mjeseci i ja sam već bila član kolektiva sa svojim zadacima koje sam samostalno obavljala. S Vesnom nikad nisam razgovarala o studentskim danima. Uglavnom smo razgovarale službeno. U posljednje vrijeme, Ratko me češće pozivao na neke radne dogovore. Usput bismo popili kavu i onako neobavezno razgovarali o svemu i svačemu. Bio mi je ugodan. Ustvari, bolje da priznam, zaljubila sam se u njega. Zato sam sva sretna odlazila na posao svako jutro. Signali s njegove strane bili su dvosmisleni. Nikad nije otvoreno rekao ili pokazao da mu se sviđam, ali neke usputne pohvale o mojoj eleganciji ili prekrasnom osmijehu mogle su se tumačiti u tom smislu. Ja se nisam usudila ništa učiniti. Ipak je on bio moj šef i vlasnik firme. Bio je razveden još od vremena kad se vratio iz inozemstva. I kolegice bi govorile o nekim njegovim vezama, ali ni jedna nije bila ozbiljna i dugotrajna. I što je najvažnije, nikad nije bio u vezi s nekom ženom u firmi. A firma je tekstilna i devedeset posto zaposlenih su bile žene. Onda me jedne srijede navečer nazvala sestra. Rekla je da ih je upravo pred pet minuta Ratko pozvao na večeru i da je usput spomenuo kako bi pozvao i mene, ali nije siguran da li sam slobodna. Naravno, moja mu je sestra rekla da sam, koliko ona zna, slobodna. Cijeli sam idući dan očekivala poziv, no ništa se nije dešavalo. Na svaki bi zvon telefona sva ustreptala, ali ništa. Zar se predomislio? Međutim, pred kraj radnog vremena, prolazila sam hodnikom i srela sam Ratkovu tajnicu. Usput mi je spomenula da me Ratko nešto treba, neka idem k njemu. Svo ono uzbuđenje u trenu se opet pojavilo. Mora da sam mu izgledala smiješno onako zbunjena jer mu je lagani osmijeh zatitrao na usnama kad me ugledao da ulazim. - Tražio si me? - Da, ali nema veze s poslom. Pozvao sam neke prijatelje na večeru, i tvoju sestru i šogora, a bilo bi mi drago da i ti dođeš. Naravno, ako si slobodna u subotu - nije bio nimalo zbunjen i cijelo me vrijeme gledao u oči. - Pa ovaj, nemam ... Da, ovaj ... Mogu doći. Doći ću sa sestrom. Izašla sam u hodnik lebdeći, ne hodajući. I onako nesvjesna okoline umalo se zaletim u Vesnu koja je naglo izašla iz svoje sobe. - Jelena, možeš li doći na trenutak. Trebala bih samo skoknuti u dućan, a čekam da me nazovu iz banke radi jednog naloga. Molim te budi kraj telefona. Vraćam se za minutu! Ja nisam bila svjesna okoline, mogla bih glasno pjevati koliko sam bila sretna. Konačno je pokazao što misli! Sjela sam kraj telefona i sanjarila. Ipak sam primijetila da je velika čelična kasa malo odškrinuta. Onako u pozadini mozga obradila sam tu informaciju i znam da bi kasa trebala biti zatvorena jer ponekad bude i dosta novaca za putne naloge. Ali ja sam bila u oblacima. Već sam razmišljala što ću kupiti od garderobe.
Opet sam se našla na meti policije
Zamolit ću šeficu da malo zakasnim sutra ujutro i obavim neku nerazumnu kupovinu. Ovo je bio pravi trenutak da budem malo rastrošna. Uto se pojavila Vesna. Nitko je nije zvao, ali ona mi je ipak zahvalila što sam pazila na telefon. Vratila sam se po stvari u svoju sobu jer svi su već pomalo odlazili, radno je vrijeme završilo. Sutradan sam otišla u grad i nisam nimalo štedjela u kupovini po buticima. Bila sam zadovoljna onime što sam kupila. I tako još uvijek sanjareći došla sam na posao. U hodniku sam srela jednu kolegicu, veselo je pozdravila i nastavila do svoje sobe. Međutim, primijetila sam da me ta kolegica značajno pogledala, da je stala i gledala za mnom. Zar se već zna da idem na večeru sa direktorom? Ušla sam u sobu veselo pozdravivši šeficu Šteficu. No, onda sam zastala. U sobi su bila dva gospodina, jedan je sjedio za mojim stolom i otvarao moje ladice premećući papire i fascikle. Što se to događa? Kako se usuđuje? I zašto je šefica Štefica tako ozbiljna? - Vi ste Jelena? - upitao me taj za mojim stolom. - Da. A vi ste? - upitala sam ga ljutitim tonom. - Inspektor Radas iz odjela za opći kriminal. Izvolite, sjednite. Postavit ćemo vam par pitanja - bio je ozbiljan. - Molim? O čemu se tu radi? Šefice, vi mi recite što se to događa? Inspektor Radas je nastavio. - Prijavljena je krađa iz kase u vašoj firmi. Ukradena je izvjesna svota novaca, jučer tijekom popodneva. Vi ste viđeni u blizini te kase. Niste jedini koju ispitujemo stoga se nemojte osjećati povrijeđeno. Najbolje da nam kažete što ste radili, kuda se kretali, jučer poslije 14 sati. Osjećala sam da mi se izmjenjuju boje na licu, od bljedila do crvenila. Odjednom sam se spustila sa oblaka na kojima sam dotad plovila. Tresnula sam svom težinom na tvrdu zemlju. U djeliću sekunde sve mi je bilo jasno. Vesna. Zar sam opet njezina žrtva? Namamila me, a ja sam opet ispala naivna seljančica. Međutim, kad sam se sjetila da je ona izašla iz sobe, a da nije mogla znati da ću ja biti u tom trenutku na hodniku, postalo mi je jasno da nije ona namjerno meni namjestila, već sam ja prikladno naišla. Da nisam ja naišla, bio bi to netko drugi, netko bi bio naišao. Ali novac je definitivno ona uzela. Tko zna koliko je krađa već izvela, ali očigledno nikad nije bila ulovljena. Taj dan morala sam ići i na policiju, tamo su me opet svašta ispitivali. Dok sam ja ulazila u jednu sobu, iz nje je izašao Ratko. Nisam znala što bih rekla i kamo da gledam. Ali pogledati u oči ga nisam mogla. To što sam izbjegavala pogled on si je mogao protumačiti kao da sam kriva. Ali nije. U prolazu me ulovio za ruku i tako me prisilio da ga pogledam. Vidjela sam toplinu u njegovim očima i da me nikako ne smatra kradljivicom. Samo je rekao: - Jelena, izdrži još malo, a sutra ćeš sve zaboraviti. Siguran sam da će policija naći pravog krivca. - Meni je tako neugodno - promucala sam nekako. - I meni. Prepustimo policiji da radi svoj posao. Sve sam ispričala. A onda sam ispričala i epizodu iz studentskih dana u koju je Vesna bila umiješana. I začudo, dvojica policajaca nisu bila iznenađena kad sam spomenula Vesnu. Vidjela sam da su se na spomen njenog imena samo značajno pogledali. Nakon sat vremena rekli su mi da sam slobodna i da će me potražiti budu li se tijekom istrage pojavile još kakve nejasnoće. Vratila sam se na posao. Svi su bili nekako zbunjeni, sami u svojim mislima. Nisam mogla izdržati i pitala sam šeficu što ona misli da je to bilo. - Znaš Jelena, tu su se povremeno događale sitne krađe iz novčanika. Uvijek je to bilo malo novaca i pročulo bi se o tome jer oštećena bi govorila o tome, ali nikad nismo zvali policiju. I ja sam jednom bila pokradena, ali samo za sto kuna. - Ali ja ništa o tome ne znam - bila sam sad sve radoznalija. - Pa otkad si ti tu nije se desila ni jedna krađa. Zapravo, otkako je Vesna bila na porodiljnom, nije se desila ni jedna krađa. Nekako su se sve te krađe događale kada je bila tu. - Znači i vi ste posumnjali na nju? A ja sam već mislila da svi sumnjaju na mene. Ja sam tu najkraće, pa sam time i najsumnjivija. Moram vam reći da ja imam loše iskustvo s Vesnom još ih studentskih dana - osjećala sam da mogu biti otvorena. - Nisi mogla znati što se tu događalo prije. Bezrazložno si se bojala. - Mislite li da će joj moći dokazati krađu? - pomislila sam kako je ona to sigurno dobro i dugo planirala. Bila je u tome vješta. Znala sam to iz vlastitog iskustva. - Ne znam, ali previše je indicija protiv nje. Koliko znam, još se nije vratila sa ispitivanja. Taj dan je prošao u tihim šaputanjima po hodniku. No nije bilo pouzdanih informacija. Ratka nije bilo. Bojala sam se da će otkazati večeru. Jer, ipak je on taj koji je bio oštećen. A onda tko zna kada će opet biti prilike da se tako nađemo ... Sutradan se sve pročulo i razjasnilo. U Vesninom automobilu policija je pronašla ukradeni novac. Cijelu sumu. Koliko god je bila dobra u planiranju, ipak nije dobro sakrila novac. Možda nije stigla? Tko to sada zna. Pomalo me prođu žmarci kad pomislim da sam opet bila tako blizu da budem proglašena kradljivicom. A nevina. I to pred čovjekom kojeg volim! Volim ga. To sad mogu reći svima, a voli i on mene. Rekao mi je to. Ne na onoj večeri u subotu poslije krađe. Tamo mi je samo jasno pokazao da mu se sviđam. A pokazao je i dmgima. Od te večere sve smo se češće nalazili, sami. Sad sam sve sigurnija da je on pravi čovjek za mene. A što se Vesni dalje događalo? Policija i pravosuđe to su dalje rješavali. Pravda je spora, ali dostižna. U mom slučaju trebalo je šest godina da operem ljagu sa sebe.
Putovanje u Indiju bilo je ostvarenje moga dugogodišnjeg sna. Nakon što sam diplomirala otac mi je poklonio dvomjesečno putovanje tom čarobnom zemljom. Osim plaćenog leta i smještaja, u ruke mi je stavio novčanice. - Amalija, samo si jednom mlada. Poklanjam ti novac da bi mogla vidjeti sve što ti oku bude zanimljivo. Ne štedi ni na čemu. Ostvari si želje, uživaj i ne dopusti da ti itko pokvari putovanje o kojem si toliko dugo sanjala. Kad jednom budeš prešla šezdesetu godinu poput mene, shvatit ćeš kako se bogatstvo svijeta ne skriva u novcu. Dao bih sve na svijetu kada bih ponovno mogao biti mlad i u tvojim godinama. Mladost ima neizrecivu snagu i ništa se ne može mjeriti s tim divnim godinama. Najprije uživaj u odmoru, a kad se vratiš, zajedno ćemo se pobrinuti da upoznaš i drugu, nimalo sjajnu stranu medalje koju nazivamo životnom svakodnevicom. Sada si po prvi puta prepuštena isključivo svojim odlukama. Uživaj i zabavi se - rekao mi je otac dok me ispraćao u zračnoj luci. Bila sam previše uzbuđena da bih u tim trenucima razmišljala o njegovim riječima. Željela sam što prije poletjeti, smjestiti se u odabranom hotelu, a potom pronaći dobrog vodiča koji će me provesti Indijom. Roditelji su mi se rastali kad sam išla u peti razred osnovne škole. Majka je prevarila oca. Imala je dugogodišnjeg ljubavnika koji je bio očev vjenčani kum. Nakon što je otac otkrio tu strašnu izdaju od strane voljene žene i najboljeg prijatelja, napustio je kuću u kojoj smo do tada zajedno živjeli i više se nikada nije vratio. Ostala sam živjeti s mamom, ali otac je bio taj koji se uvijek brinuo kako nam objema nikada ne bi nešto nedostajalo. On se brinuo o popravcima u kući, o plaćanju svih režija, ali i svih ostalih naših potreba. Zbog njegova posla i činjenice da je bio uspješan poslovni čovjek nas dvije nikada nismo saznale što znači život u oskudici. Majka mi je uvijek govorila protiv njega, iako smo obje znale tko je glavni razlog što nas je napustio. Pravdala se da je njoj bio potreban živi muškarac, a ne samo suprug na papiru. Nije željela da se družim s njim, ali to mi nije mogla zabraniti. Uvijek bi, kada bi došlo vrijeme očevog posjeta, izmišljala neke besmislene razloge zbog kojih me mora ranije vratiti kući nego što su se dogovorili. I otac i ja znali smo da je to sve njezin inat, ali otac je oduvijek bio inteligentan čovjek i nastojao je ne nadolijevati ulje na vatru. Odvodio bi me na razna mjesta i izlete i vraćao točno u minutu kada je majka to zahtijevala. Međutim, ona ni tada nije bila zadovoljna. Uvijek je tražila neki razlog radi kojeg se željela prepirati s njime. Mislim da je to bilo zbog toga što ga je, unatoč prevari, i dalje voljela. Zavidjela mu je na tome što mu posao svakim danom ide sve bolje, ali isto tako na saznanju da se mnoge lijepe žene otimaju za mog oca. Kad je saznala da se planira ponovno oženiti, napravila je skandal o kojem je govorio cijeli naš grad. Pravila je od sebe budalu, nastojala poniziti njega i njegovu buduću suprugu, ne shvaćajući da jedino ona ispada očajna, ogorčena, smiješna i vrijedna žaljenja. Za razliku od nje, otac nikada nije govorio ništa protiv majke. Nakon što ga je povrijedila na najgori mogući način nastojao si je ponovno srediti život. I, uspio je. Njegova druga supruga, moja maćeha Valentina, predivna je žena. Ima razumijevanja za oca, ali i za sve što je prošao kroz život. Iako s ocem ima dvoje djece, nikada me nije zaboravila, niti omalovažila moje postojanje.
Najbolje je bilo što su se rastali
Uvijek mi je govorila da sam i ja, samim time što sam očeva kći, njezino dijete. Od dana kada smo se upoznale obasipala me ljubavlju i često puta bolje razumjela nego majka. Valentina mi je najbolja prijateljica i nikome ne mogu reći koliko sam sretna što otac uz sebe ima tako predivnu ženu. Lagala bih kada bih rekla da nikada nisam željela da se otac i majka pomire, ali kad bih se sjetila brojnih svađa koje sam svakodnevno slušala u vrijeme kada je otkrivena majčina prijevara, uvjerila bih samu sebe da je najbolje upravo tako kao što se i dogodilo. Djetetu je jako teško gledati i slušati roditeljske prepirke, a još kad odrasli zaborave na moral i pravila lijepog ponašanja, dijete se zapita vrijedi li uopće živjeti ako ga čeka budućnost slična životu kakvim žive roditelji. Da nisam doputovala u Indiju, možda bih ostatak života provela kao usidjelica i nikada se ne bih poželjela skrasiti uz nekog muškarca. Ne bi to bilo stoga što nemam povjerenja u muškarce, već zato što sam se bojala da nisam previše slična vlastitoj majci. Indija me naučila drugačije promatrati život, produhovila me i promijenila u svakom pogledu ... Zauvijek ću biti zahvalna ocu što mi je ostvario san i poslao me na putovanje koje ću, bez obzira što će mi se dogoditi u budućnosti, pamtiti ostatak života. Bio je travanj kad sam doputovala u Indiju. Ondje je u to vrijeme u većini dijelova zemlje ljeto. Nakon zime i prvih proljetnih dana u domovini, vrele zrake sunca posebno su mi godile. Nije mi smetalo što sam sama išla na putovanje u nepoznatu zemlju, zapravo to me posebno radovalo. Željela sam na neko vrijeme iza sebe ostaviti sve što sam poznavala. Trebala mi je promjena, doživljaj koji će mi dati snage da shvatim ljepotu života. U zračnoj luci dočekao me vozač hotela u kojem sam rezervirala dvotjedni boravak. Nakon lude vožnje ulicama na kojima smo sretali kamione, motore, krave, rikše i pretjecali slonove napokon smo stigli u hotel. Prvi utisak Indije nije mi se svidio. Nekako mi je sve djelovalo puno drugačije nego što sam zamišljala. Bojala sam se kako će izgledati hotelska soba koju sam rezervirala i hoću li uopće imati najosnovnije higijenske uvjete. Čim sam ušla u predvorje hotela svi strahovi su se rasplinuti, a soba je bila puno ljepša nego što sam očekivala. Nakon kratkog odmora sišla sam u restoran na večeru. Konobari su bili pristojni, nasmijani i činili sve da bi se gost osjećao posebno dobrodošao. Razgovarala sam s njima, smijala se, a oni su mi neprestano dijelili komplimente na račun mog izgleda. Nikada o sebi nisam razmišljala kao o lijepoj djevojci. Za mene vanjski izgled nikada nije bio presudan. Vjerujem da je čovjek lijep onoliko, koliko je veliko njegovo srce. U zemlji gdje je većina žena tamnoputa, s gustom, crnom kosa, moja kratka, plava frizura i plave oči sviđale su se muškarcima u Indiji. Nikako ne mislim da sam ljepša od Indijki, ali sam svakako drugačija od većine njih i valjda je upravo ta raznolikost bila razlog što su mi stalno nešto dobacivali. U hotelu sam uzela vodiča kojeg su mi preporučili i on me vodio u obilazak brojnih turističkih destinacija. Mogla bih nabrajati mnoge znamenitosti koje sam obišla, ali unatoč fascinantnim građevinama sve one su neusporedive sa slučajnim susretom koji me promijenio.
Pronaći ćete ovdje svoju srodnu dušu
Moj turistički vodič Muhamed bio je iznimno zanimljiv čovjek. Uvijek je i na sve imao neobične i pomalo proročanske komentare. Zapravo, kada bi nešto govorio, u kratkim bi crtama predvidio situacije koje bi se u kratkom vremenu ostvarile upravo onako kao što je i rekao. To mi je bilo jako zanimljivo, stoga sam ga pitala je li mu palo na pamet ostaviti se posla vodiča i baviti lakšim poslom u vidu proricanja sudbine. - Svi ljudi u sebi imaju proročanske slutnje. Vi stranci ste prestali slušati što vam govore vaša srca i vaše duše. Trčite za bezvrijednim stvarima i mislite da je čovjek bogatiji ako ima više kuća i skupih automobila. Zaboravili ste slušati vlastitu intuiciju, vlastite glasove unutrašnjosti. Ovdje u New Delhiju postoje mnogi varalice koji na takav način strancima uzimaju novac. Čestiti Indijac nikada se neće služiti varkama da bi sebi osigurao neznatnu dobrobit. Naša najveća bogatstva su sretni izrazi lica ljudi na ulicama. Osvrnite se oko sebe i pogledajte ih. Svi mi izgledamo kao da smo upravo dobili na lutriji, iako imamo puno manje od većine vas koji nam ovamo dolazite u posjet. Mi se ne vežemo za stvari, one su prolazne baš kao i ljudski životi - rekao mi je vodič. Poslušala sam ga i svojim se očima uvjerila u istinitost njegovih riječi. - Siguran sam da ćete i vi kod nas pronaći svoju srodnu dušu, muškarca koji će vidjeti u vama čak i ono što ni sami ne zamjećujete - nastavio je govoriti Muhamed dok me je vozio ulicama New Delhija. - Daj Bože da tako bude. Svi ste jako naočiti i ne bih imala ništa protiv da postanem indijska snaha - našalila sam se na vlastiti račun, ali ni na kraj pameti nije mi bilo da bi se nešto takvo moglo i dogoditi. Obzirom da sam desetak dana obilazila znamenitosti, toga, jedanaestog dana odlučila sam se za drugačiji vid zabave. Muhamed me odvezao na veliku tržnicu na kojoj se, između ostaloga, nalazilo mnogo predivne indijske odjeće i šarenog nakita kojeg sam uvijek jako voljela. Zajedno smo obilazili po štandovima, ja sam izabirala, a Muhamed se cjenkao i pregovarao oko konačne cijene. Kupila sam brojne poklone za cijelu svoju obitelj, ali isto tako i puno nakita i odjeće za sebe. Osim što mi je bio vodič, Muhamed mi je tada služio i kao nosač. Stalno sam mu u ruke stavljala neke nove predmete koje sam kupila. Kad više nije imao što kamo staviti, odlučio je kupljene stvari odnijeti do automobila. Rekao je neka ostanem na dotičnom štandu i neka se ne udaljavam od njega da bi me mogao pronaći. Nije mi bilo svejedno kad sam ga izgubila iz vidnog kruga. Svi su mi nešto nudili, vukli me za rukav, a mnoge od njih nisam razumjela niti riječi. Brojni prosjaci pružali su ruku ispred mene, a ja sam svakom davala po nekoliko rupija i stalno gledala prema mjestu kamo je nestao Muhamed. Odahnula sam i osjetila olakšanje kad sam ga ponovno ugledala i vidjela da mi se približava. Tog dana potrošila sam prilično novca, ali kad sam u hotelu sve raspakirala i još jednom pregledala kupljene stvari, bila sam više nego zadovoljna. Nekako sam si već mogla predočiti radosna lica roditelja, maćehe i prijateljica. Nakon kupnje sam odmorila, a poslije ručka izašla malo ispred hotela u kojem sam odsjela. Mnoštvo prosjaka svakodnevno je sjedilo ispred hotela i stalno pružalo ruke prema gostima hotela. Osoblje ih je često nastojalo otjerati što dalje, ali to je bila nemoguća misija, jer je i prosjake krasila jednaka upornost kao i hotelsko osoblje.
Stvarno nisam imala više novca
U namjeri da ih zaobiđem u što širem luku, jedna je sitna djevojčica ispružila ruku prema meni. Posegnula sam u džep i iz njega izvadila čokoladicu. Stavila sam je djevojčici u ruku. Spremila ju je u džep, a potom ponovno ispružila ruku. Znala sam, traži novac. Imala sam sitnog svega pet rupija. Dala sam joj i njih. Nakon nje su mi prišla još trojica prosjaka. Više nisam imala sitnog, stoga sam svoj trojici dala po deset rupija. Sjetila sam se da mi je Muhamed rekao da dadem li nekom deset rupija, neću ga se otresti ostatak dana i stalno će hodati za mnom, te da to ne smijem učiniti ni pod koju cijenu. Zaboravila sam na njegovo upozorenje i dogodilo se upravo ono što mi je rekao. Sva trojica prosjaka išla su za mnom i nešto govorila. Nisam razumjela hindu, ali po nekoliko rečenica koliko su oni govorili engleski, shvatila sam da žele da im još pomognem. Nisam to bila u mogućnosti. I sama sam ovisila o očevom novčaniku, pa iako nisam štedjela, nisam smjela ni pretjerivati. Shvativši da se samostalno ne mogu nositi s prosjacima, okrenula sam se i krenula natrag put hotela. Oni su me i dalje slijedili. Tik ispred hotelskog ulaza, taman kada sam mislila ući u predvorje, neki novi prosjak ispružio je ruku prema meni. Znala sam da imam još samo deset rupija od novca kojeg sam razmijenila. Izvadila sam ih preko volje iz novčanika i pružila mu. Zahvalio je na novcu, a potom ponovno ispružio ruku prema meni. Ta me gesta pomalo naljutila. - Žao mi je, stvarno više nemam novca. Bila sam vani dvadesetak minuta i podijelila sve što sam imala. Rado bih vam pomogla, ali dala sam vam zadnje što sam imala. Nemam više novca - rekla sam da bih se opravdala. - Ako je tako, želite li da vam vratim novac kojeg ste mi dali? - upitao me na izvrsnom engleskom jeziku što me prilično začudilo. Njegov naglasak bio je izvrstan i nisu bolje govorili ni profesori engleskoj jezika na najboljim sveučilištima diljem svijeta. Ni sama ne znam zašto mi je to odmah tako upalo u uho, ni zašto sam to zamijetila. - Ne trebate mi ga vratiti. Imam još nešto novca, ali taj nisam promijenila u vašu valutu. Uvijek to stignem učiniti u mjenjačnici - objasnila sam prosjaku, jer više nisam željela ući u hotel. Nešto kao da me prikovalo na mjestu. Pomnije sam promotrila muškarca ispred sebe. Tamna kosa bila mu je skrivena ispod turbana, a lanena haljina koju je imao na sebi djelovala je prilično čisto za razliku od svih ostalih prosjaka koji su me salijetali. Prosjak je imao predivne, tamne oči i zube lijepe poput najljepših bisera. Unatoč odrpanoj haljini djelovao je nekako otmjeno. Ruke su mu bile nježne i vidjelo se da nikada nije radio nikakve fizičke poslove. - Hvala vam, vidi se da imate veliko srce. To je rijedak slučaj među vama strancima - nastavio je govoriti. - Žao mi je što nemam više da bih mogla pomoči ljudima - zbunio me riječima i to toliko da ni sama nisam znala kako se osjećam i što bih trebala reći, stoga sam bubnula prvo što mi je sinulo. S jedne strane, nisam voljela prosjake, niti njihovu blizinu. Zapravo, željela sam što prije biti što dalje od njih i zato sam im davala novac, a ne iz nekih iskrenih, humanih namjera. Njegove riječi su me postidjele, a njegove oči me opijale ljepotom i dubinom. Dok sam njega gledala po prvi puta sam shvatila zašto se kaže da su oči ogledalo duše. - Vidio sam vas kada ste izašli. Pomogli ste nekolicini prosjaka i ne trebate osjećati grižnju savjesti što ne možete pomoći svima. Kada bi svi turisti više nalikovali vama, u ovom gradu više ne bi bilo prosjaka - rekao je. - Hvala vam na lijepim riječima. - Ostajete li još dugo u hotelu? - nastavio me ispitivati. U njegovim pitanjima nisam vidjela ništa sumnjivo. - Još dva dana, a potom putujem u Calcuttu. Veselim se što ću vidjeti i druge gradove u Indiji. Nastavio me ispitivati u kojim sam hotelima rezervirala smještaj, a ja sam mu i to otkrila. Što smo duže razgovarali, sve bolje sam se osjećala. Iako je bio prosjak, način na koji se ponašao, na koji je govorio i razmišljao nije mi priličio prosjačkom razmišljanju. Izgledao mi je kao obrazovan, načitan, inteligentan muškarac koji jasno zna što želi i traži od života. U tu se sliku njegovo prosjačenje nikako nije uklapalo. Ne kažem da se nesretne sudbine ne mogu svakome dogoditi, ali iz prosjačkih usta najčešće se ne čuju tako razumne riječi. Kad više nisam znala što bih rekla, niti ga pitala, odlučila sam napokon ući u hotel, iako sam i dalje željela stajati pored toga divnog Indijca. Gosti koji su ulazili i izlazili iz hotela su nas promatrali preko volje, ali njihovi posprdni pogledi nisu mi ništa značili. Iz prosjaka je zračila produhovljenost, smirenost, ljubav prema svemu i svakomu. I sama sam se željela tako osjećati, ćutjeti taj tajanstveni, a opet blaženi duh Indije. Oprostila sam se od lijepog prosjaka. Ispružio je ruku prema meni, pozdravio me na način na koji se mi pozdravljamo, a potom duboko naklonio na način na koji oni to čine. U svemu što je činio bilo je neopisive snage i dostojanstva.
Tko je on? Prosjak ili direktor?
Čim sam ušla u sobu, otvorila sam prozor i pogledala prema dolje gdje su stajali prosjaci ispred hotela. Koliko god da sam gledala, nisam mogla vidjeti lijepog prosjaka. Bacila sam se na krevet, sklopila oči i zamišljala kako bi izgledalo buđenje u njegovom naručju. Moje maštanje nije bilo nimalo nevine prirode. Imala sam nekoliko veza i odnose s muškarcima, ali nikada niti jednog nisam željela kao prekrasnog prosjaka kojem ni ime nisam saznala. Kad sam zaspala, sanjala sam ga i probudila se žalosna što je snu tako brzo došao kraj. Bila sam prva koja je sišla u restoran na doručak. Žurno sam pojela pecivo i popila kavu, a potom s puno očekivanja izašla ispred hotela. Na mjestu gdje sam dan prije ostavila lijepog prosjaka, sada je prosilo nekoliko dječaka. Pogledom sam tražila to lijepo lice, ali nije mu bilo ni traga. U tom sam trenutku shvatila da nisam ponijela novčanik. Vratila sam se u sobu, uzela torbicu i novac i ponovno izašla ispred hotela. Ni sama ne znam odakle su se pojavili šverceri koji su mijenjali novac u domaću valutu. Ponudili su mi da kod njih razmijenim novac. Nisam razmišljala, već pogledom tražila najljepšeg prosjaka na svijetu. Izvadila sam novac i taman u trenutku kada smo švercer i ja obavljali primopredaju novčanica, pojavio se upravitelj hotela. Glasno je viknuo. Švercer je glavom bez obzira pobjegao s mojim novcem, a da mi istovremeno nije platio protuvrijednost eura u domaćoj valuti. Sjetila sam se Muhamedovog upozorenja da je mijenjanje novca na crno zabranjeno i da bih zbog toga mogla završiti u zatvoru. Smračilo mi se. Kao da mi nije bilo dosta što sam ostala bez novca, nego je još i upravitelj hotela vikao na mene iz sveg glasa. Brzo se oko nas okupila nekolicina ljudi, a potom se oglasio upraviteljev mobilni uređaj. Prestao je vikati i javio se. Kratko je odgovarao, a kad je završio razgovor, pozvao me neka pođem s njime. Slijedila sam ga i cijelim se putem pokušavala ispričati zbog svega što se dogodilo. Za razliku od prvobitne ljutnje ispred hotela, upravitelj se iznenada jako umirio. Sve mi je to bilo čudno. Upitala sam ga kamo me vodi, a on je odgovorio: vlasniku i direktoru hotela. Uplašila sam se kao nikada. Bila sam sigurna da će me vlasnik predati policiji i prepustiti neka se oni dalje bave sa mnom zbog razmjene novca na crno. U sebi sam prekoravala samu sebe, smišljala što ću reći i kako se opravdati direktoru hotela. Upravitelj me odveo do vrata, pokucao i uveo me u veliki, prekrasno namješten ured. Iz naslonjača, koji je bio leđima okrenut prema meni, vidjela sam da ondje sjedi neki muškarac kojem je samo glava i predivna tamna kosa skupljena u konjski rep virila iz naslonjača. - Smjestite se negdje gdje će vam biti udobno sjediti - začula sam glas dok su mi noge drhtale kao list na vjetru. - Hvala, ali radije ću stajati - odgovorila sam, jer nisam imala namjeru zadržavati se ni sekundu duže nego što će to biti prijeko potrebno. Željela sam samo što prije razriješiti tu situaciju i napustiti taj luksuzni ured. - Znate li da je kod nas zabranjena razmjena novca na crnom tržištu? - ponovno se oglasio. U tom mi se trenutku učinilo da mi je poznat muškarčev glas, ali brzo sam odagnala tu pomisao. - Znam i iskreno se kajem. Ni sama ne razumijem što mi je došlo, te sam izvadila novac kad me je upitao želim li razmjenu. Možete provjeriti, sav novac sam ranije promijenila upravo u mjenjačnici. Žao mi je. Molim vas, možete li to zaboraviti? Jedini moj grijeh je brzopletost i to što nisam razmišljala. Ostatak novca svakako ću razmijeniti u mjenjačnici. Što trebam napraviti da bih se iskupila? - nisam znala na koji način popraviti pogrešku. - Izaći sa mnom na ručak - čula sam muškarčev glas, iako mu još uvijek nisam mogla vidjeti lice jer je i dalje bio okrenut leđima i gledao kroz ogromno prozorsko okno ispred sebe. Odgovor me začudio, ali kad sam pomislila da bih mogla završiti na policiji, pristala bih na tisuću ručaka samo da nemam problema sa službenim organima vlasti. - Pristajem - kratko sam odgovorila i očekivala trenutak kada će se muškarac napokon okrenuti. Naslonjač se polako okretao. Bilo je baš kao scena u filmovima, a on kao da je bio izvrstan glumac kojem su redatelji strogo naredili neka se okreće što polakše da bi izazvao znatiželju i što veću pozornost gledatelja. - Drago mi je - rekao je kad se napokon okrenuo.
Sve se ono zbilo zbog oklade
Širom sam rastvorila oči i doslovno zinula od iznenađenja. U naslonjaču ispred ogromnog stola sjedio je moj prekrasni prosjak, na neki način i glavni krivac što sam se našla u takvoj situaciji. Da nisam razmišljala o njemu, zasigurno mi nikada ne bi palo na pamet mijenjati novac na crno. Bio je odjeven u elegantno svijetlo odijelo po zadnjoj modi. Smješkao mi se. - Što ti radiš ovdje? Kako si ušao? Znaš li što će se dogoditi ako te uhvate? Oboje će nas predati organima vlasti. Lako je tebi, ali što će se meni dogoditi? Strankinja sam u tuđoj zemlji i kako ću se izvući? Otac će poludjeti kad čuje što mi se dogodilo - ispala sam gluplja nego ikada. Pomislila sam da je možda vidio što se dogodilo i na neki način se uvukao u ured vlasnika hotela, te mi, kao protuuslugu za nekoliko rupija prethodnog dana, pokušava pomoći. - Zašto bi te netko predao organima vlasti? Osim što si samoj sebi nanijela štetu, ništa drugo se nije dogodilo. Ja ih neću pozvati. A, ne učinim li to ja, nitko drugi iz ovog hotela neće se usuditi to učiniti - odgovorio je. - Da, baš tako. Sigurno svi gledaju na koji će način udovoljiti prosjaku i ženi koja mijenja novac na crno - iako sam ga silno željela vidjeti, u tim me trenucima njegova blizina nervirala. Cijela situacija me plašila. - Žabac nije uvijek žabac. Istina, jako rijetko se događa, ali ponekad žabac ispadne i princ - rekao je, a potom mi ponovno ponudio neka sjednem. Napravila sam nekoliko sporih koraka do udobnog naslonjača i smjestila se. Polako sam povezivala što sam čula i što vidim ispred sebe. Jučerašnja i današnja slika istog muškarca bile su potpuno kontradiktorne i nisu imale nikakve veze jedna s drugom. - Što želiš reći? Kakve su to sad opet insinuacije? - upitala sam. - Zar nije očito? Ne možeš li sama donijeti zaključak? - I jučer mi je sve bilo očito, a opet se čini da su me oči prevarile. - Amalija, ja sam Abdul. Vlasnik sam i direktor hotela - predstavio se. - Je li ovo skrivena kamera ili sanjam neki ludi san? - nisam mogla vjerovati što se događa. - Ne sanjaš i nitko ne snima nikakvu smiješnu emisiju. Hotel je moje vlasništvo. Tako sam i saznao kako se zoveš. Mi s vrha piramide često imamo mnoge privilegije koje prosjacima nikada nisu dostupne. - Želiš mi reći da si danas vlasnik hotela? Jučer si bio prosjak? Srećom, ja sutra putujem i neću imati prilike vidjeti što ćeš sutra biti - odvratila sam preko volje i dalje ne shvaćajući pravo stanje. - Da. Danas sam vlasnik hotela. I, istina je da sam jučer bio prosjak. Sutra ću i dalje biti vlasnik hotela. - Oprosti, ali prilično sam zbunjena. Zašto bi vlasnik hotela prosio ispred i tražio nekoliko rupija? - zanimalo me. - Zbog oklade. Prijatelj i ja smo se kladili da ne postoji stvar koju ne bih bio kadar učiniti. Rekao sam da se vara i da mogu učiniti sve što mu padne na um. Rekao je da se kladi u skupocjen sat da nikada neću pristati biti prosjakom ispred vlastitog hotela. Razuvjerio sam ga i dobio sat - osmjehnuo se. - Ovo je san, samo san, ludi, nemogući san - ponavljala sam glasno i trljala oči da bih se probudila. U jednom trenutku je Abdul ustao iz naslonjača i prišao mi, te svoje usne prislonio na moje, poljubio me. - Nije san. Sudbina nas je povezala. I moje i tvoje ime počinje s A. Prezimena nam počinju slovom M. Rođeni smo istog datuma i mjeseca. Tvoja sretna zvijezda te dovela prema meni, a ja sam te sanjao i čekao otkada sam postao dječak. Znao sam, jednom ćeš doći i kad si mi jučer kao prosjaku dala novac, znao sam da si ti žena koju sam oduvijek čekao. Zapravo bih trebao biti zahvalan šverceru novcem. On ne može slutiti koliku mi je uslugu učinio kad te je nagovorio na razmjenu novca. Pogledaj, ovdje na računalu imam nadzor svih kamera. Vidio sam te kad si sišla i izašla iz hotela. To, što te upravitelj uhvatio u razmjeni dogodilo se prstom sudbine, baš kao i izazov mog prijatelja kojeg mi je postavio. Oboje smo bili izazvani i izazovom dohvatili ljubav - objasnio je. - Ljubav? Jesam li te dobro razumjela? - znala sam da jesam, ali ipak sam željela da mi to opet ponovi. Iako više nije izgledao kao prosjak, mogao je biti prevarant i ukrasti mi srce, a to nisam željela dopustiti. Svidio mi se na prvi pogled, čak bih se usudila reći da sam ga zavoljela nakon samo nekoliko rečenica koje mi je jučer uputio, ali morala sam biti sigurna u istinitost njegovih riječi. Nisam htjela biti tek jedna u nizu žena koje će prodefilirati kroz njegov krevet. Ja sam bila poštena djevojka i kad mi je već nudio ljubav, morala sam se uvjeriti da je iskrena. Prihvatila sam poziv na ručak. Dugo smo razgovarali, a potom i zajedno večerali. Saznala sam da je jedini sin u imućnog oca. Majka, tri brata i dvije sestre poginule su mu u zrakoplovnoj nesreći. Otac i on vode poslove i njihovi životi posvećeni su jedino stvaranju poslovnog carstva. Govorila sam mu o svojoj majci, svemu što je učinila, ocu i predivnoj maćehi. Bilo mu je drago što ne osuđujem maćehu zbog ponovnog očevog braka i što sam s njom u dobrim odnosima. Izrazio je želju da upozna cijelu moju obitelj. Idućeg dana nisam otputovala sama u drugi grad kao što je bilo predviđeno. Ostala sam još tjedan dana u New Delhiju, a potom smo zajedno otputovali u Calcuttu. Vodio me u malene gradiće, malena mjesta, ali mjesta koja obiluju svetištima i brojnim produhovljenim ljudima. Od njih sam naučila više nego tijekom cijelog svog života. Tijekom ostatka mog boravka Abdul je sredio sve poslove i dpkumentaciju kako bi sa mnom mogao otputovati u Hrvatsku. Kako li su se samo maćeha i tata iznenadili kad su nas sačekali u zračnoj luci! - Pošaljem te na putovanje, a ti se vratiš kući sa zetom - našalio se otac kad nas je ugledao i od prve pogodio suštinu svega što se dogodilo u Indiji. Kad je upoznao Abdula, rekao je da je siguran da ćemo imati lijep život. Maćehi se također svidio, ali majka nije bila oduševljena izborom. Kad sam se sjetila kako je ona živjela, nisam previše obraćala pozornost na njezine zajedljive upadice. Ja sam bila potpuno sigurna da sam u Indiji pronašla svoju srodnu dušu. Pola godine kasnije, naša su srca povezana u jedno. Najprije smo se vjenčali u Hrvatskoj, a potom u Indiji i prema njihovim običajima. Dio godine živimo u mojoj, a dio u njegovoj domovini. Rodila sam prekrasnog sina koji je isti otac i od nas troje ne postoji sretnija obitelj. Napokon znam da brak može savršeno funkcionirati i biti predivan za oba partnera. Odlazak u Indiju bio je najbolje što mi se u životu dogodilo. Zauvijek sam zahvalna ocu.
Kad sam se kao dijete igrao s prijateljima lopova i policajaca, uvijek sam bio policajac, nikada lopov. Bio sam na strani „dobrih", onih koji, barem u filmovima, uvijek pobjeđuju. Siniša, moj najbolji prijatelj, uvijek je, pak, bio na strani „zločestih". Ja sam držao do nekih općeprihvaćenih vrijednosti, dok Siniša nije poštivao nikakva pravila, iako je živio u boljim životnim uvjetima od mene. Bio je zgodan, bogat i iz dobre obitelji. S nama se uvijek družila i samozatajna Ruža, oličenje ljupkosti i ljepote. Krhka i nježna, spadala je među one djevojke koje u čovjeku bude osjećaj da ih zaštiti. Ružu nikad nisam smatrao samo prijateljicom. Bila mi je poput sestre. A Siniša poput brata. Bili smo si poput obitelji koju iz različitih razloga nijedno od nas nije imalo. Ružin otac je bio alkoholičar koji bi podivljao kad bi se napio. Moj je otac, pak, preminuo dok sam bio vrlo malen, a majku jedva da sam viđao. Jadnica, nije to bila njezina krivnja jer je kao samohrana majka morala raditi od jutra do mraka kako bi nas uzdržavala i nije mi stizala posvećivati mnogo vremena. I Sinišini su roditelji također često bili odsutni, no iz drugih razloga. Otac mu je bio previše zauzet zarađivanjem novca, a majka trošenjem. Siniša, Ruža i ja upoznali smo se još u vrtiću. Već pri prvom susretu nas smo se dvojica potukli zbog Ruže, no na kraju smo sve troje postali nerazdvojni prijatelji. S vremenom smo se on i ja počeli sasvim drugačije odnositi prema Ruži, baš kao što su se i naši karakteri počeli sve više razlikovati. Ja sam bio spreman dati život za nju, zaštiti je od svega i svih. Siniša je, pak, smatrao da Ruža treba postati neovisna i naučiti se braniti sama. - Hajde, pokaži malo to svoje trnje - poticao ju je, aludirajući na njeno ime i predbacujući joj pretjeranu ljubaznost i popustljivost. - Kad smo već kod toga, znaš li da kaktus može preživjeti i u ekstremnim uvjetima? Postoji i razlog za to ... Nije shvaćao da se ruže i kaktusi ne mogu uspoređivati. - Najbolji način da nekoga zaštitiš jest taj da ga naučiš da se brani sam - bilo je njegovo mišljenje. Moje je, pak, bilo da je jednostavno zaštitiš i gotovo! Ta ja sam uvijek trčao Ruži u pomoć. Kao i onaj put kad sam ju spasio od očevih batina koje joj, nažalost, ne bi bile prve, ali koje su, zahvaljujući meni, postale posljednje.
Sretno djetinjstvo
Živjeli smo u kući koja je bila dvojni objekt i dijelila nas je samo niska ograda, koju je Ruža često preskakala kako bi se sklonila kod mene kad bi joj situacija u kući postala prenapeta. No jedne sam večeri ja preskočio tu ogradu, prizvan vriskovima koji su dopirali iz njena vrta. Zatekao sam njenog oca kako ju tuče i stao između njih, zaštitivši ju svojim tijelom. Nikad prije to još nisam učinio, jer sam bio premalen, ali tada, sa sedamnaest godina, bio sam dovoljno velik. Osim toga, godinu prije upisao sam se na hrvanje i svladao neke osnovne tehnike borbe. - Da se više nikad niste usudili dići ruku na Ružu, da ju niste ni prstom takli, inače ćete imati posla sa mnom, a moji su udarci snažni kao i vaši! - zaprijetio sam njenom ocu. A njemu je bilo dovoljno da mu netko ozbiljno zaprijeti da se povuče. - Roberte, ti si moj heroj - zahvalila mi se Ruža, ovivši mi ruke oko vrata. Da, to je bilo ono što sam želio biti: dobri heroj koji od zlih ljudi brani ženu koju voli, svoju obitelj, čak i svoju domovinu. Eto zašto sam se nakon mature namjeravao upisati na vojnu akademiju. Tu je moju odluku Siniša dočekao s prezirom jer se on smatrao pacifistom, iako je bio u ratu sa svijetom oko sebe jer se bunio protiv svih i svega. - Vojnici spašavaju tuđe živote - pokušavao sam ga uvjeriti u ispravnost svoje odluke. Ali on se nije slagao. - Ne, vojnici ubijaju. Ako će netko od nas spašavati život svomu bližnjemu, to ću biti ja. Želio se upisati na medicinu, ali ne kako bi se zaposlio u privatnoj klinici svoga oca, koji je bio estetski kirurg, već kako bi radio u bolnicama trećeg svijeta. - Liječenje ne bi smjelo biti luksuz, već osnovno pravo svakog čovjeka - tvrdio je. I tu sam mu morao dati za pravo. Ruža je, pak, maštala o zanimanju koje je bilo kao stvoreno za nju: odgajateljice u vrtiću. Već sam ju mogao zamisliti okruženu hrpom dječice, baš kao i u ulozi majke. Moje djece, naravno. Eh, da, jer želio sam ju zaprositi i sanjao sam o danu našeg vjenčanja. Zamišljao sam ju u prekrasnoj bijeloj vjenčanici, a svog najboljeg prijatelja kao moga kuma. Ali najprije sam morao početi zarađivati kako bih joj imao što za ponuditi. No zbog sramežljivosti se nisam usuđivao otkriti svoje osjećaje Ruži. Nisam se povjerio ni Siniši jer je za njega brak bio licemjerna institucija, baš kao i sve druge. Nije vjerovao čak ni u ljubav i zapravo je imao mnogo avantura, ali nikad ozbiljnu vezu. U svakom slučaju, prije nego što je počelo novo poglavlje naših života, trebalo je zatvoriti staro. Završiti školu i otići na maturalnu zabavu. Ja sam, naravno, želio ići s Ružom. Ona je željela ići sa mnom i Sinišom, zajedno. - Zašto moram birati, uvijek smo bili nerazdvojan trojac, zar ne možemo zauvijek tako ostati? - primijetila je. No problem se riješio sam od sebe jer Siniša, koji nije imao problema s izborom djevojke koja bi mu bila pratnja jer su mnoge ludjele za njim, nije ni imao namjeru otići na proslavu mature. - To je običan cirkus - izjasnio se, ne skrivajući svoj prezir. I tako smo Ruža i ja bili par. Kao što je to oduvijek i trebalo biti. I kao što to nikad više neće biti, jer će nekoliko tjedana poslije svatko od nas krenuti svojim putem. Ali u tom trenutku, dok sam ju držao u svom naručju i plesao s njom, to nisam mogao znati. - Baš mi je neobično biti nasamo s tobom, bez Siniše ... - rekla je. Neobično, ali istodobno i normalno, pomislio sam u sebi. - Nedostaje li ti? - upitao sam. - Oh, znaš kakav je Siniša, on se čovjeku jednostavno zavuče pod kožu ... Baš. Naš je prijatelj imao tako snažnu osobnost da ti se činilo da je u tvojoj blizini čak i kad ne bi bio. - Ali ne večeras - istaknuo sam. - Ne večeras, naravno - potvrdila je ona. - Ova noć je samo naša.
Više od prijateljstva
Volio bih da mogu reći da je te noći Ruža postala mojom, da se dogodilo ono što se moralo dogoditi. Ali nije. Nisam čak imao hrabrosti ni poljubiti ju. Koje li ironije, namjeravao sam naučiti rukovati oružjem kako bih se borio protiv neprijatelja, a osjećao sam se razoružanim pred nevinom djevojkom! I tako te večeri nismo bili samo prijatelji, ali ni zaljubljeni par. - Prekrasna si - šapnuo sam joj, i zaista je to i bila u pripijenoj ljubičastoj haljini. - I ti. Odijelo ti baš dobro pristaje. - Nisi me još vidjela u uniformi ... Osmijeh joj je nestao s lica. - Zar baš moraš otputovati, Roberte? Vojna akademija u koju sam se želio upisati bila je u drugom gradu i morao sam se ondje preseliti. No zato su fakulteti koje su ona i Siniša namjeravali upisati bili u istom gradu. Njih će dvoje, od sada na dalje, ostati zajedno bez mene, iznenada mi je palo na pamet i osjetio sam se vrlo uznemirenim. - Da, ali vratit ću se - obećao sam joj. Ali nisam. Odmah nakon diplome otišao sam u Afganistan i tu sam odluku donio na brzinu, tako da sam jedva imao vremena oprostiti se s obitelji i prijateljima. Svi su bili u šoku, pomalo čak i ja. Prijavio sam se u vojsku gotovo iz igre, no sada me čekao odlazak u zemlju u kojoj je bjesnio rat. Ali ja sam bio častan čovjek, koji je držao do svoje riječi i nije bježao od obveza. A kad se budem vratio, oženit ću se Ružom. Jer vratit ću se. Nitko i ništa me neće udaljiti od žene koju volim. Čak me ni smrt neće spriječiti da budem s njom, razmišljao sam, koliko god zvučalo apsurdno. - Hoćeš li mi pisati? - pitao sam ju prije odlaska. - Svaki vojnik na frontu mora imati ženu kojoj će se vratiti - izjavio sam, napola u šali, napola ozbiljno. - Oh, Roberte, znaš da na mene uvijek možeš računati: i ovdje i u Afganistanu ... - potvrdila je Ruža ne uspijevajući zadržati suze. - Kamo god da odeš, nosit ćeš me sa sobom, u svom srcu, u svojim mislima. Kao i ja tebe. Je li to bila ljubavna izjava? Možda da, možda ne, jer je dodala: - Ti i ja smo prijatelji i uvijek ćemo to biti. Za sada, ali nakon mog povratka bit ćemo mnogo više od prijatelja! I oproštaj od Siniše bio je vrlo dirljiv. Stisnuo me u bratski zagrljaj. On se nikad nije sramio pokazati osjećaje. Po njemu, pravi muškarac nije bio "onaj koji ne smije plakati", već upravo suprotno, onaj koji uvijek pokazuje osjećaje jer su upravo osjećaji ti koji nas čine ljudskim bićima. - Znaš da nisam sretan zbog tvoje odluke ... - rekao mi je. - Jesi li me došao pozdraviti ili se raspravljati sa mnom? - našalio sam se. - Došao sam ti narediti da svoju kožu vratiš kući sačuvanu i u komadu. Kimnuo sam glavom. - Ako mi se nešto dogodi, čuvaj mi Ružu - podsjetio sam ga. - Neće ti se ništa dogoditi, a Ružu ću ionako čuvati, kao što smo to do sada obojica činili. Dvije godine, toliko je trebala trajati moja misija. Dugo je to vrijeme, naročito za one koji su ostali kod kuće. Meni je ondje sve bilo novo. Ruža je, pak, prolazila kroz uobičajenu monotoniju svakodnevice. Na kraju krajeva, nisam mogao očekivati da me čeka, pa ipak, svih tih mjeseci, svaki put kad bih upalio kompjuter da joj pošaljem poštu ili telefoniram preko skype-a, ona je bila ondje. I Siniša također. Eh, da, jer u Kabulu smo bili povezani internetom i mi vojnici mogli smo koristiti kompjutere kako bismo kontaktirali s obitelji. No, kad bi nas premjestili u neku od vojnih baza raštrkanih po brdima, ostajali bismo potpuno izolirani. Uostalom, ondje nismo ni imali vremena komunicirati sa svojim bližnjima. Ondje ti je puno značilo i ako bi ti ostalo vremena da sačuvaš život jer si riskirao umrijeti. Nitko nije ni imao volje za razgovore s ostatkom svijeta jer nije želio prepričavati sve što se ondje događalo. Štoviše, radije bismo zatvorili oči pred brojnim užasima, nego otvorili usta kako bi ih prepričali. Rat nije bio onakav kakvim sam ga zamišljao. Ili sam ja možda bio naivan što sam vjerovao da je drugačiji. No ne postoje pravi ratovi, svi su pogrešni. Spasiti nekome život znači ubiti nekog drugog. Nisam, dakle, imao volje obavještavati svoje bližnje o svom životu u Afganistanu, već samo potrebu da im budem što bliže. Želio sam razmišljati o normalnim stvarima, poput nedjeljnog roštilja u vrtu, znati da život ide dalje svojim normalnim tijekom, makar mi se činilo da se svijet oko mene raspada jer je sve vrvjelo užasima rata. Bilo mi je potrebno da me ljudi koje sam poznavao od malih nogu podsjećaju kakav sam bio, budući da sam želio zaboraviti ono što sam postao: ratni stroj. Možda je Siniša bio u pravu. Kako mi je samo nedostajao! Ali naravno, ni približno toliko kao Ruža. Tonuo bih u san sanjajući o mirisu njene kože i njenog mekog tijela koje je, dok smo plesali one večeri, bilo tako blizu mojeg. A ona, je li i ona mislila na mene koliko sam ja na nju? Nisam ju imao hrabrosti to pitati kad bi se čuli, već bih samo na indirektne načine pokušavao doznati kako stoje stvari. - Onda, Ružo, jesi li se zaljubila? - pokušavao sam doznati tijekom telefonskih razgovora putem skype-a. Vidio bih da joj je neugodno zbog mog pitanja. - Ona nije, ali ima ih cijela vojska zaljubljenih u nju - umiješao bi se Siniša, koji je sjedio pokraj nje.
Razlog za povratak
Uvijek bi zajedno dočekivali moje telefonske pozive jer su znali da imam ograničen pristup kompjuteru i da ne mogu zvati jedno pa drugo. - Ali zato nam ti jako nedostaješ, Roberte. - Zar je moguće da nemaš dečka? - navaljivao sam. - Samo stare prijatelje ... - promrmljala je Ruža. - Sve ostalo je po starom. Za nju je možda i bilo, ali ne i za Sinišu. U četiri godine koliko sam proveo na akademiji i još dvije na frontu, Siniša je bio na korak do diplome. Zatim je namjeravao na specijalizaciju, no i bez nje se već mogao uključiti u neku humanitarnu organizaciju i pomagati socijalno ugroženom stanovništvu, kao što je i obećao. - Baš mi je žao, Siniša, što ću propustiti tvoju dodjelu diploma - potužio sam se. - Otkad sam u Afganistanu, propustio sam mnoge stvari, još uvijek ni ne znam koliko! - Ja ću se vratiti, a ti ćeš otputovati. Kamo ćeš otići? U Afriku? Južnu Ameriku? - Ne idem nikamo, Robi - iznenadio me njegov odgovor. - Stvari su se malo promijenile i dočekat ću te kad se vratiš i sve ti objasniti. - Hej, zvučiš tako tajanstveno. Što se dogodilo? Zar mi ne možeš bar nešto unaprijed otkriti? - Ne. Dat ću ti samo dodatni razlog za povratak: ako želiš saznati, moraš se vratiti živ i zdrav. Baš čudno, pomislio sam završivši razgovor. Ovo nije nalikovalo na Sinišu, on je uvijek bio otvoren i razgovorljiv. Kako to da više nije imao namjeru otputovati? Što ga je to zadržalo kod kuće? Ili tko? Da, možda se i on napokon zaljubio i nije htio ostaviti svoju djevojku? Ali zašto mi to nije želio odmah ispričati, čemu to otezanje? S druge strane, i Ruža je u posljednje vrijeme bila nekako čudna. - Sve ostalo je po starom ... - odgovorila mi je. Ali što je bilo to ostalo? Što ju je to toliko zaokupljalo da joj nije ostavljalo vremena ni za što drugo? Primijetio sam da čak i moja majka nešto skriva, kao da mi pokušava nešto reći, ali se ne usuđuje. Svi su se troje, Siniša, Ruža i mama, ponašali kao da hodaju po minskom polju, a zapravo sam jedino ja riskirao da odletim u zrak! Eto, možda je problem bio upravo u meni: oni su mi se činili čudnima jer sam ja bio taj koji nije živio u normalnim uvjetima. Činili su mi se drugačijima jer sam se ja promijenio. Nisu mogli razumjeti kroz što prolazim, već je to mogao samo onaj koji se nalazio u istoj situaciji. Poput Divne. Divna i ja dolazili smo iz istog grada, ali upoznali smo se tek na akademiji jer smo živjeli u različitim dijelovima grada i nismo polazili iste škole. Naravno, ona nije bila jedina žena vojnik, bilo ih je još, iako ne mnogo. I naravno da je bila sasvim drugačiji tip od Ruže. Bila je spremna sama se braniti, nije bilo potrebe da ju ja štitim. Zapravo, možda sam se ja trebao braniti od nje, jer je bila temperamentna i uvijek bi prva prelazila u napad. - Kako to da si se prijavila u vojsku? - upitao sam je jednog dana. - To baš nije uobičajen izbor za ženu. - Upravo zato što sam žena odlučila sam postati vojnik - odgovorila je. - Moj je otac silno želio sina, no rodila sam se ja i cijeli život provela trudeći se da ne požali što je dobio kćer. Ono što mi se sviđalo kod Divne bila je njena otvorenost. Ako je Ruža bila čista i neiskvarena, Divna je uvijek igrala otvorenih karata. Nije imala skrivenih motiva, niti se služila tipičnim ženskim lukavstvima. Jedina strategija u kojoj je bila vješta bila je ona vojna. Sa mnom je uvijek razgovarala s oružjem o boku i srcem na dlanu. - I tako sam se prijavila. I tata mi je bio vojnik, ima hrpu odlikovanja iz domovinskog rata - nastavila je. - Nema što ne bih učinila da bude ponosan na mene. - Svaki bi roditelj bio ponosan na tebe, Divna - zaključio sam. I bio sam iskren. Bila je dobra djevojka i dobra vojnikinja. Bila je i zgodna, atletske građe, vitka i mišićava. Bila je toliko drugačija od svih žena koje sam ikad upoznao da nisam znao kako bih se ponašao prema njoj. Biti u njenoj blizini u meni je izazivalo sasvim nove, nepoznate osjećaje. Zbunjivala me, mene koji sam bio tako siguran u sve, čvrsto se držao svojih stavova i doživljavao svijet cmo-bijelim ...
Zgodna vojnikinja
- Reci to mojoj mami - našalila se Divna, ali bez veselja u glasu. - Ona me uvijek željela vidjeti u suknji i s visokim potpeticama, kao suprugu i majku. Kako ne bih razočarala tatu, razočarala sam mamu, kao da se žene vojnici ne mogu udati i imati djecu, kao da te dvije stvari ne idu jedna s drugom. Dovoljno je pronaći onog pravog koji će imati razumijevanja za moj posao. - Imaš li dečka? Prasnula je u smijeh i sada je taj smijeh bio iskren. - Ne, nailazila sam samo na pogrešne muškarce. A ti, imaš li djevojku? - Ne ... Zapravo imam, ali ona to još ne zna. - Da pokušam pogoditi, ona plavuša sa skype-a? - Svi kompjuteri koji su nam bili na raspolaganju nalazili su se u istoj dvorani i mi vojnici telefonirali smo istodobno. Divna je, dakle, često prisustvovala mojim razgovorima, kao i ja njenim. - Upravo ona! - potvrdio sam. - Znaš li da sam mislila da je ona djevojka onog crnokosog ljepotana, tvog prijatelja. Trgnuo sam se, kao da me pogodio zalutali metak. - Glupost! - uzrujao sam se. - Siniša je samo naš zajednički prijatelj. - Oprosti. - Ne, oprosti ti meni, ne znam zašto sam tako reagirao. Ali po čemu si stekla takav dojam? - Ne znam, nazovi to ženskom intuicijom, ali budući da sam pomalo muškobanjasta, ne mora biti vjerodostojna, zar ne? Izvukla se šalom. Zatim je skrenula temu na sigurniji i neutralniji teren. - A zašto si se ti prijavio u vojsku? - upitala me. - Kako bih branio slabije, i sve koje treba braniti. Kimnula je. Nas smo dvoje dijelili iste vrijednosti. I ista razočaranja. - Samo što ... - započela je, a zatim je prekinula i ja sam ju potaknuo upitnim pogledom. - Samo što sam se počela pitati je li to zaista potrebno, mislim, taj rat. Ovdje, i bilo gdje ... Nešto ću ti priznati, Roberte: mislim da je ovo moja prva i posljednja misija.
Spasila mi je život
Užasnule su me njene riječi. - Ma ne, krivo si me shvatio! Namjeravam se vratiti živa, bez brige! - požurila se pojasniti mi kroz smijeh, ali odmah zatim se uozbiljila. - No oprostit ću se od vojske, čim se vratim kući. Shvatila sam da postoji mnogo drugih načina da se čini dobro bez da se ikoga povrijedi. Potpuno sam se slagao s njom, i sam sam razmišljao o odlasku iz vojske. Gotovo jednako toliko koliko sam mislio i na Ružu. No ta namjera nije spriječila Divnu i mene da savjesno obavljamo svoje vojničke dužnosti. Ona mi je čak spasila život. Tijekom jedne ophodnje, na nas su nenadano zapucali i Divna je riskirala život probivši se džipom kroz kišu metaka. - Spasila si mi život - zahvalio sam joj čim smo bili na sigurnom. Ali nisam znao bih li trebao biti zahvalan ili ljutit na samoga sebe. Muškarci bi trebali spašavati život ženama, a ne obrnuto! Ta je djevojka preokrenula sve ono u što sam oduvijek vjerovao, pa ipak, u nju sam imao više povjerenja nego u bilo koga drugog. Nažalost, pri idućem vojnom zadatku Divna nije imala toliko sreće. Cijelo je selo bilo napadnuto i zapaljeno od strane talibana i pritekli smo u pomoć nedužnim stanovnicima. Među njima je bilo i ranjeno dijete, koje nije uspjelo na vrijeme stići u bolnicu, već je tijekom vožnje umrlo Divni na rukama. Dugo ga je još držala u naručju i plakala kao da je njeno vlastito. Svaka žena ima u sebi majčinski nagon, imala ga je i Divna, ratnica nježnog srca, i u tom sam trenutku osjetio iznenadni impuls da preuzmem brigu o njoj, ne znam da li iz solidarnosti ili ponovnog uspostavljanja muško-ženskog odnosa ili zbog nečeg drugog, ne znam ni sam čega, jer sam do tada tako nešto osjećao samo prema Ruži. U međuvremenu, dok smo Divna i ja riskirali život u Afganistanu, u Hrvatskoj su drugi živjeli naše živote. Nisam propustio samo Sinišinu diplomu, već i njegovo vjenčanje s Ružom. Eh, da, jer njih dvoje su se vjenčali dok sam ja bio daleko, nisu čak ni pričekali da se vratim. Možda su upravo zato sve obavili tako na brzinu.
Zaruke bez mog znanja
Svih tih mjeseci Siniša i Ruža su se viđali i zatim zaručili bez mog znanja. Dok sam ja bio u Afganistanu, nešto se promijenilo u njihovu odnosu. Ruža je ostala trudna i odlučili su se vjenčati. Meni nikada nije bilo sumnjivo što sam ih svaki put viđao zajedno dok smo telefonirali preko skype-a, jer smo nas troje uvijek bili nerazdvojni, čak i kad su nas dijelile tisuće kilometara. Ruža je uvijek sjedila i vidio sam joj samo lice. Nisam, dakle, primijetio trbuh koji je rastao, a još manje njezin vjenčani prsten. Njihov je brak bio prvo što sam otkrio kad sam se vratio kući. A ja sam bio zadnji koji je saznao za to. Tek mi je moja majka konačno otkrila kako stoje stvari, nakon što mi je sve do tada šutjela o tome. Nakon mog dvogodišnjeg izbivanja očekivao sam doček dobrodošlice, ali u kući me dočekala samo ona, moja mama. Gdje su bili Siniša i Ruža? Zašto me nisu došli pozdraviti? Provirio sam kroz prozor prema Ružinoj kući. Rolete su bile spuštene, a vrt zarastao u travu. Izgledalo je kao da ondje više nitko ne živi. Kamo se odselila Ruža? Iako je bila sama, mama je proslavila moj povratak kako i dolikuje: sin koji se vratio iz pakla rata živ i zdrav bio je ravan čudu i zagrlila me tako jako kao da me više nikad neće pustiti. Zapravo više ni nisam imao namjeru otići, odlučio sam ostati i već sam uputio zahtjev za otpustom iz vojne službe. - Moram ti reći nešto važno, Robi - rekla mi je zatim. Budući da je zvučala vrlo svečano, našalio sam se: - Udala si se? - Ja nisam, ali Ruža je. Za Sinišu - ispalila je kao iz topa, nakon toliko mjeseci tišine. U oba slučaja mislila je da je to najbezbolniji način da mi priopći nešto što će me svejedno povrijediti. Činilo mi se kao da je sve eksplodiralo u meni, upravo kao kad sam riskirao odletjeti u zrak u brdima Afganistana. Ovog se puta sav svijet, moj svijet, srušio. - Što, kako, kada ... - promucao sam. Nisam uspijevao sročiti nijednu smislenu rečenicu jer mi se sve činilo previše nevjerojatnim. - Prije osam mjeseci i dobili su i dijete - otkrila mi je još mama. Nisu se samo vjenčali, već su dobili i dijete! A ja sam se zavaravao da će me Ruža čekati! Zašto? Što se to dogodilo tako iznenada da su završili jedno drugome u naručju? Ja više nisam stajao između njih, eto što se dogodilo! Sada mi je sve bilo jasno. Zašto Ruža nije imala dečka, već samo prijatelje: bila je u vezi sa Sinišom! I zašto on nije nikamo otputovao: imao je ženu i dijete. - Bar si mi ti, mama, trebala reći što se događa - predbacio sam joj. Bio sam vjeran svojoj domovini, svojoj obitelji, svojoj ženi ... i svi su me prevarili! Ne, ne svi! Divna je uvijek bila iskrena prema meni, iznenada sam pomislio. - Smatrala sam da nije pametno dok si tako daleko - odgovorila mi je mama. - Shvatila sam što osjećaš prema Ruži i nije ti trebao nikakav dodatni udarac u trenucima dok si trebao misliti kako sačuvati živu glavu. Kakve bi koristi imao od toga da znaš dok si bio tamo, dok si riskirao život? - Ubila me ova vijest - ponovno sam promrmljao i pomislio na Divnu, koja mi je spasila život. - Ruža ti je bila motiv više da se vratiš. Nisam željela da imaš motiv manje ...
Kukavičje jaje
Majčinska ljubav! Nisam joj mogao zamjeriti što je tako razmišljala. Ruža možda nije ni imala ljubavi kad je mogla tako okrutno postupiti. Zapravo, imala je ljubav, moju, koju sam joj poklonio na dlanu, ali ju je ona odbacila. A Siniša? Govorio je da će se boriti za bolji svijet, a zatim se pokazao kao najgori prijatelj, koji mi je okrenuo leđa. Možda ih nisam mogao kriviti što su se zaljubili, ali sam ih krivio što su iskoristili moju odsutnost da se vjenčaju, a da mi to nisu ni rekli. Ali ako su oni bili kukavice, ja nisam, i odmah sam se otišao suočiti s njima. Što su mislili, da će me moći zauvijek izbjegavati? Ili, upravo suprotno, da ćemo se moći nastaviti družiti kao da se ništa nije dogodilo? Ruža i Siniša preselili su se u lijepu dvokatnicu, koja je bila vjenčani dar njegovih roditelja. Klasična kuća s vrtom i bijelom fasadom, jedna od onih građanskih vila koje je Siniša toliko prezirao, a ja, pak, uvijek maštao o jednoj takvoj. Kako su se samo mogle vjenčati dvije osobe koje su željele tako različite stvari od života? - Tebe više nije bilo, a ja ... ja se nisam znala snaći sama - odgovorila mi je nešto kasnije Ruža. Bila je sama u kući i tračak radosti koji se pojavio u njenim očima kad me ugledala brzo se ugasio i zamijenio ga je tužan izraz lica. - Dobrodošao Roberte ... - Drago mi je što te vidim ...
Bolji izbor
Ona je još uvijek bila lijepa, čak se i proljepšala nakon trudnoće, koja joj je podarila novu ženstvenost i obline, ali nisam se nadao da će se naš prvi susret nakon toliko vremena odvijati u takvim okolnostima. Ona je bila udana za drugog i majka njegovog djeteta. - Siniše nema, na poslu je ... - obavijestila me. Da, kao što mi je ispričala moja majka, podijelivši napokon sa mnom sve informacije. Siniša je pristao raditi u očevoj klinici. Učinio je upravo ono za što je oduvijek tvrdio da nema šanse. I tako se Ruža opravdala da se morala snaći, jer mene nije bilo. Oslonila se na onog koji je bio uz nju, u slučaju da se ja više ne vratim. Tko zna je li i Sinišin imetak utjecao na njenu odluku, nisam mogao, a da se ne zapitam. S devet ili četrnaest godina ne razmišljaš o novcu i činjenica da je Siniša bio mnogo bogatiji od nas nikad nije utjecala na naše prijateljstvo. No s dvadeset godina vjerojatno već počinješ izvoditi neku računicu jer ti život počne polagati račune. A postati žena uglednog estetskog kirurga, jer bio sam siguran da će moj prijatelj nastaviti očevim stopama, bilo je primamljivije nego li udati se za vojnika. I kad je Siniša odlučio da je bolje biti bogat nego idealist, Ruža je zaključila da je on bolji izbor od mene. Zapravo i nije bila toliko naivna, dobro je znala slijediti svoje interese. Divna se nikad ne bi tako ponijela, pomislio sam. I konačno sam počeo gledati Ružu drugim očima. Gledao sam njenu mliječnu put i usporedio je s Divninim licem preplanulim od afganistanskog sunca. Shvatio sam da je prava ljepota samo ona unutarnja. Uvijek sam stvari dijelio na crne i bijele, ljude na lijepe i ružne, zločeste i dobre, no na kraju sam shvatio da je najvažnije dobro poznavati nečiju osobnost. Možda sam u Ruži vidio idealnu ženu koja u stvarnosti nije postojala. I možda sam se zaljubio u Divnu, u njenu osobnost, u ženu od krvi i mesa. Činjenica da je nisam uspijevao izbaciti iz glave mogla je značiti samo jedno: da u mom srcu više nije bilo mjesta za Ružu. Nas si dvoje više nismo imali mnogo za reći. Pomilovao sam njenog slatkog mališana, jer dijete nije bilo ni za što krivo i otišao razgovarati sa Sinišom. Najbolje je bilo odmah obaviti razgovor s njim, ako sam želio otvoriti novo poglavlje u svom životu.
Velika promjena
Za nekoga tko je želio biti liječnik u zemljama trećeg svijeta ova klinika predstavlja lijepu promjenu - primijetio sam ironično, prelazeći pogledom preko luksuznog pisaćeg stola, kristalnog lustera, pa sve do mramornih podova. - Stvari nikada nisu onakve kakvima nam se čine, Robi - uzdahnuo je. - Ni prijatelji - odvratio sam, a on se neugodno lecnuo. - Vjenčanje je bilo logičan slijed, trebalo je misliti i o djetetu koje je Ruža čekala. Nisam ju mogao ostaviti. Kao što sam ja učinio. Dobar vojnik zna da svoj teritorij nikada ne smije ostaviti nezaštićenim, ako ne želi da bude osvojen. No ja sam vjerovao da mi je Siniša najbolji prijatelj i da će mi čuvati leđa. Nisam mogao ni zamisliti da će iskoristiti prvu priliku da mi u njih zabije nož. - Uvijek sam ju volio, Roberte - priznao je na kraju. - Još otkad smo se u dvorištu dječjeg vrtića potukli zbog nje. Dakle, bili smo dvojica. I Ruža nas je, vjerojatno, voljela obojicu, ali izabrala je jednog, i to ne srcem, već iz računice. Siniša je bio uz nju, ja ne. Ja nisam bio bogat, a Siniša je. Možda sam u njegove dobre namjere još i mogao vjerovati, no u Ružu više nisam mogao imati povjerenja. - Vjerovao ili ne - nastavio je Siniša - ali šutjeli smo samo zbog tebe. On možda je. Ali Ruža je to učinila zbog sebe. - Bilo je bolje da sve saznaš kad se vratiš - dodao je. - Stalo nam je do tebe, Roberte, vjeruj mi. No svejedno su me povrijedili i to im trenutno nisam mogao oprostiti. Bio sam zbunjen. Morao sam shvatiti što želim od sebe, od svog života, od njih. I od Divne. Koja je, pak, vrlo dobro znala što želi, a to sam otkrio kad me došla posjetiti. Pojavila se na ulazu u moje dvorište. Ja sam sjedio na terasi i pripremao se za upis na policijsku akademiju. Razmišljao sam o tome da postanem policijski inspektor. - Otkud ti ovdje? - iznenadio sam se. Ponovno me ta neobična žena uspjela preteći, mene, muškarca. Ja sam trebao potražiti nju, a ne obrnuto. Ali još se nisam osjećao spremnim. - Zašto? Zar je toliko čudno što sam došla pozdraviti starog prijatelja? - odvratila je. Starog prijatelja? A ja sam se nadao da sam nova ljubav ... - Na odlasku sam, Robi. Zapravo, u bijegu, da budem preciznija. Tata nije dobro primio moju odluku da zatražim otpust iz vojske i potjerao me od kuće. Preselit ću se privremeno k mami, dok ne odlučim što ću i kako dalje. Znao sam da joj se majka nakon razvoda odselila u drugi grad. - I kakvi su ti planovi za dalje? - upitao sam ju. - Najprije ću si kupiti suknju i cipele s visokom potpeticom. Onda ću se možda upisati na neki fakultet. A ti? Jesi li već zaprosio onu plavušu? - Plavuša se udala za crnokosog ljepotana - odlučio sam joj odmah sve priznati, bez okolišanja. - Oh, Robi, žao mi je - prošaptala je Divna i uhvatila me za ruku. Njena je ruka bila sitna i nježna, ali istovremeno i snažna - Preživjet ćeš ti to. U Afganistanu si prošao kroz puno gore stvari. - Nikad ne bih uspio bez tebe.
Bez Ružine sjene
I sada sam imao potrebu za njom, samo što je još nisam mogao zamoliti da ostane, jer sam morao razjasniti neke stvari u svojoj glavi i srcu, kako Ružina sjena ne bi stajala između nas. Divna je oklijevala, možda se nadala da ću je zaista zamoliti da ostane. No vidjevši da ju ne pokušavam zadržati, razočarano se pozdravila sa mnom. - Pazi na sebe, Robi - rekla mi je na odlasku. - Zapravo, ti si uvijek pazio na druge, a sada je vrijeme da to netko učini za tebe. Dakle, ovo ti je moj savjet: nađi si ženu koja će te paziti. Već sam ju pronašao i to je bila ona. I namjeravao sam joj to uskoro reći. Za početak sam joj samo dao naslutiti. - Hej, Divna ... - zaustavio sam ju kad je već otvarala dvorišna vrata. Okrenula se i dobacila mi pogled pun nade. - Sada mi je potrebno malo samoće, ali kad budem ponovo spreman za društvo, mogu li te doći posjetiti? Oči su joj zasjale poput sunca. - Naravno, čekat ću te, Robi - odgovorila je. A ja sam znao da će ova žena zaista održati riječ.
Još uvijek su mi usne bridjele od poljubaca kada sam ušla u svoju kuću. Iza mene je bila prekrasna noć u kojoj smo ja i moj momak Dino konačno shvatili da je vrijeme da našu vezu ozakonimo. Planirali smo vjenčanje za iduće ljeto, a možda i ono nakon njega. Nikamo nam se nije žurilo. Ja sam imala tek dvadeset godina, a on samo pet više. Voljeli smo se, a to je bilo najvažnije. Kad sam ušla u kuhinju, zastala sam kao ukopana. Majka je sjedila za stolom, pogleda uprtog u neku neodređenu točku. Nije me ni čula. Prišla sam joj i stavila ruku na rame. Trgnula se i pogledala me. Oči su joj bile pune suza, a lice mokro od njih. Čak i da je htjela sakriti to stanje od mene, ne bi joj pošlo za rukom. Neka čudna grimasa ukazala joj se na licu. Promatrala sam je. U posljednje vrijeme se potpuno promijenila. Kosa joj je naglo posijedila, a bore su postale dublje i izraženije. Čak su se pojavile i neke nove. - Ti si? - rekla je drhtavim glasom. - A tko bi mogao biti? - upitala sam je. Trudila sam se zvučati vedro, ali mi to nije polazilo za rukom. Boljela me je ta njena tuga koju nije željela podijeliti sa mnom. Htjela me je poštedjeti stvarnosti, a ja sam bila dovoljno odrasla da se suočim s njom. - Što je? - pitala sam je i sjela nasuprot nje. Majka je samo tužno slegnula ramenima. Promatrala je svoje žuljevite ruke. Nije imala hrabrosti pogledati prema meni. Nakon kratkog vremena sam ustala i krenula prema hladnjaku. Napravila sam grimasu kada sam shvatila da u njemu nema ništa. Vratila sam se na svoje mjesto. Gotovo cijelu plaću sam dala za hranu i režije, ali hrane nije bilo. Obroci koje je majka kuhala i nisu se mogli smatrati obrocima. Nisam imala namjeru prigovarati joj jer sam znala da smo u dugu do grla, ali nisam mogla ni živjeti od povrća koje je jedino bilo na našem jelovniku. - Otac je opet kockao? - je li to bilo pitanje ili tvrdnja? Prije ovo drugo. On je bio nepopravljiv kockar. Sve što smo imali ulagao je u tu svoju strast. Ostali smo bez televizora, bez traktora, bez bezbroj sitnica i sveg alata kojeg su moji roditelji stekli tijekom života. Čak je prokockao i nekoliko njiva koje nisu bile bezvrijedne. Već mjesecima nisam razgovarala s ocem. Što sam mu i mogla reći? On je za mene bio za sve kriv, ali majka nikada nije dala da kažem niti jednu lošu riječ protiv njega. - Lado - majka je napokon izgovorila moje ime. - To je bolest, jer drugačije i ne mogu opisati ono što se s njim događa - opravdavala ga je, što je za mene bilo nepojmljivo. - Nemoj zaboraviti da je on bio vrijedan čovjek, predan radu, a sve što mi imamo, sve je on stekao - rukom je okružila oko sebe. - I? - kiselo sam joj se osmjehnula. - To mu nije nikakvo opravdanje. Nekad je bio vrijedan u stjecanju, a sada je u rasipanju - bila sam toliko ljutita da mi je cijelo tijelo drhtalo od tog osjećaja koji me je potpuno obuzimao. Mrzila sam oca. Da, to je bila istina. Mrzila sam ga. Ne samo da je rasipao sva naša dobra, rasipao je i našu obitelj. Što je bilo iduće na redu? Bojala sam se i pomisliti da bi se drznuo prokockati kuću. Ona nam je jedina preostala. Istina, bila je gotovo prazna, ali je bio krov nad glavom. - Ne krivi ga - majka je uvijek bila na njegovoj strani. - On je tako jadan - zajecala je.
Majka je stalno opravdavala oca
Odmahnula sam glavom. Ili ga je branila ili sažalijevala. Svakako je uvijek pronalazila opravdanja za sve što je on radio. - Jadni smo mi s njim - rekla sam ljutito. Majka je tada briznula u glasni plač. Znala sam da ima nešto što mi nije rekla. - Morat ćemo se iseliti - napokon je izišlo iz nje. Slomila se. Više nije mogla tu strašnu istinu zadržati samo za sebe. - Što će biti sa nama? - kroz jecaje me upitala. - Kamo da idemo? Kamo? Nemamo ništa, a podstanarstvo ne možemo plaćati. Mislila sam da ću svoju starost dočekati u miru, zbrinuta, a ja ću se naći na ulici ... Ustala sam. Ako sam mislila da mrzim oca, tek u tom trenutku sam osjetila što je prava mržnja. Zar mi je on bio otac? Zar se tako ponaša osoba koja mi je trebala pružiti ono najvažnije? Bio je totalni jadnik. Sebičnost je bila njegova glavna karakteristika. Ja bih se nekako i snašla, a što će biti s mojom majkom? Za njega me nije ni bila briga. Mogao je spavati i u kontejneru, ja mu ne bih pomogla. Nije to zaslužio. Bio je vječiti gubitnik u kocki. Nikada ništa nije dobio, a ako jest, to je izgubio prije nego što je ikakva korist vidjela njegov džep. U kocku se ulaže ono što smo spremni izgubiti, a on je bio spreman izgubiti sve. - I opet imaš opravdanje za njega? - prostrijelila sam majku pogledom. Nemirno sam hodala po kući. - Kockanje je bolest - ustrajala je. - A bolest bi se trebala liječiti - napomenula sam joj. - Potražit ću stan za nas dvije - dodala sam jedva tiho. - A otac? - molećivo me je pogledala. - Ja želim biti s njime. On mi je sve. Njega sam izabrala i imam namjeru ostariti uz njega - njene riječi su me zaprepastile. - I tebe treba liječiti - nemoćno sam podigla ruke u znak predaje. Nije imalo smisla da se prepirem s njom. Ona je mojeg oca obožavala, i bilo što da on učini, ona će to dobrovoljno blagosloviti, znala sam. No nisam to mogla objasniti. To slijepo obožavanje, ta ljubav koja nije ni s čim bila pokolebana, njene riječi ... Moj otac je bio najveća budala kad nije shvatio koga ima za ženu. - Ja sam obećala da ću s njim biti u dobru i zlu - rekla je odlučno. Nisam imala što reći, niti su riječi u tom trenutku bile potrebne. Mojoj majci je trebala pomoć, a ona ju je odbijala. Sve više sam shvaćala da će i moje vjenčanje biti odgođeno. Dino se nikako neće složiti da sa mnom kod njega dođe živjeti i moja majka. Želio je da budemo sami. Ja ga za to nisam ni mogla kriviti. I ja sam to željela. Tu noć nisam mogla spavati. Imala sam osjećaj da su se svi problemi nagomilali u mojim grudima. Jedva sam disala, a nemir nikako nisam mogla kontrolirati. Iduće jutro otišla sam na posao. Ni tamo se nisam bolje osjećala. Za majku sam mogla pronaći izlaz, ili nisam? Kako da joj plaćam podstanarstvo, kada sam imala namjeru osnovati obitelj? Dinova plaća nije bila prevelika, tako da bi s dvije jedva spajali kraj s krajem. Sa mnom nije mogla, a ja joj nisam imala mogućnosti pomoći onako kako sam željela. Doista sam se bojala budućnosti. Bojala sam se za majku, a ne za sebe. Ja sam imala posao, bila sam mlada, s budućnosti ispred sebe, a što je s njom? Nije mogla biti na ulici. Ako sam joj željela pružiti onakav život kakvog je zasluživala, morala sam odgoditi planove s Dinom. Nadala sam se da će imati razumijevanja. Kad sam izišla s posla, nemalo sam se iznenadila kada sam ugledala Mirka. Imala sam dojam da mene čeka, i tog se osjećaja nisam mogla otarasiti. On nije bio na dobrom glasu, niti sam ja željela biti viđena u njegovom društvu. Pogled koji sam mu uputila nije bio nimalo prijateljski. - Lado! - zovnuo me je kada sam već prošla pored njega. Nastavila sam koračati. Nisam se ni okrenula. Nemalo sam se iznenadila kada me je sustigao i uhvatio za ruku. - Možemo li na kavu? - upitao me je uz zakulisni i svirep osmijeh. - Ja i ti? - odmahnula sam glavom. - Nikako - otresito sam rekla. - A ako ti kažem da je u mojoj ruci sudbina tvoje obitelji ... Zastao je. Oprezno sam ga pogledala. - Ne razumijem - prošaputala sam. - Ja sam na kocki dobio kuću koju je tvoj otac uložio - ponosno je rekao, kao da je on tu kuću zaradio i gradio je iz temelja. Imala sam toliko psovki na vrhu jezika, ali ne znam kako sam se uspjela suzdržati da ih ne izreknem nepovezano i u jednom nizu. - I? - pogledala sam ga u oči. - Postoji način na koji će tvoji zadržati kuću - likujući je rekao. Ukočila sam se do nožnih prstiju. Znala sam da mogu očekivati neku nemoralnu ponudu i ne bih se libila ni pljusnuti ga, a kamoli prihvatiti nešto od njega. - Samo bi se trebala udati za mene - rekao je jednostavno. - U tebe sam zaljubljen otkad znam za sebe. Imaš dva tjedna da razmisliš - rekao je, a ja sam ga pogledom ošamarila. - Ništa od naše kave ... - rekao je kada je vidio izraz mojeg lica, okrenuo se i otišao. Ne moram niti reći da sam nekoliko minuta stajala u istom položaju. Nisam se mogla pomaknuti. Šok kojeg sam doživjela strašno je djelovao na mene. Da se udam za njega? Ni u ludilu. Nije postojala kuća zbog koje bi to učinila, a najmanje zbog ludosti svojeg oca. On nije bio pri sebi. Sebičan gad, a ne otac. Toliko sam bila bijesna da sam svu svoju snagu i mržnju usmjerila upravo prema njemu. On je bio kriv za sve, i nitko drugi. Njegova strast za kockom je vodila k uništenju cijele jedne obitelji, nekoliko života, i zar ga to nije moglo odvratiti od svega onog što je činio? Ne, ni to nije pomoglo. Što je mislio? Da će dobiti? Osjetila sam mučninu kada sam shvatila što mi je Mirko ponudio. Brak? Imala sam nagon da povratim. Imao je moju kuću, ali ne i mene. Njemu očito nije bilo stalo do kuće. On je promišljeno igrao, jer je to bio jedini način da mi se približi. I učinio je to.
Zar sam se morala udati zbog duga
Sigurno je likovao u sebi, bio je ponosan na svoje riječi. Ponašao se toliko bahato da sam ga mogla staviti u istu vreću sa svojim ocem, i poslati negdje u svemir gdje nema ljudi. Ondje ne bi mogli nikoga povrijediti. Pošla sam kući, ako sam tako mogla nazvati mjesto kamo sam krenula. Do kraja mjeseca smo se trebali iseliti, a ja nisam znala kamo, ni kako da sve posložim da barem sliči na život. Kad sam došla doma odmah sam krenula u sobu. Nisam željela sresti oca. Izbjegavala sam svaki kontakt sa njim. Ni majku nisam mogla pogledati u oči. Posljednjih dana je izgubila nekoliko kilograma. Prije je sličila na avet nego na osobu koja se zvala mojom majkom. Kad sam legla, čula sam kucanje na vratima. Znala sam da je to ona. - Lado - uzdahnula je kada je ušla. Neko vrijeme me je samo tužno promatrala. I ja sam nju. Imala sam osjećaj da se život u njoj gasi poput plamena svijeće. A nada se već odavno ugasila. - Pronaći ćemo neko rješenje - pokušala sam je oraspoložiti. Samo je odmahnula glavom. - Nema rješenja - rekla je s dozom poraza i razočarenja koje joj se osjećalo u drhtavom glasu. - I ja već danima razmišljam, ali ga ne pronalazim. Sve što smo imali izgubljeno je u jednom trenutku. Spakirala sam ono malo stvari što imam. Osim uspomena koje nosim u sebi, ništa drugo me neće ni podsjećati na ovo mjesto. Žalosno je sve to - suza nije bilo u njenim očima. Presahnule su. Isplakala se ona do beskraja. Izvor je presušio. Kako su suze presahnule, tako je presahnula i radost u njenom životu. Pokušala sam sebe zamisliti na njenom mjestu. Nije to bila situacija koju bi itko želio dočekati. - Majko - pokušala sam zatražiti savjet od nje, ali je ona bila odsutna. Razmišljala sam o Mirku i njegovoj ponudi. Ako prihvatim brak, on će nam vratiti kuću. Trebala sam biti pametna. Razmišljala sam o tome. Pokušat ću ga natjerati da kuća pripadne mojim roditeljima samim stupanjem u brak, i to bez ikakvih uvjeta. A koliko će taj brak trajati? To je ovisilo o meni. Ako je Mirko imao plan, imala sam ga i ja, bolje rečeno, mogla sam ga imati. Samo sam trebala biti dovoljno pametna da nadmudrim njega. To i ne bi trebao biti problem. Mirko nije odisao inteligencijom. Iako sam imala dva tjedna da razmislim, ja sam odluku donijela u tom trenutku. - Moram izići - naglo sam ustala. Pola sata kasnije, kucala sam na vratima kuće u kojoj je stanovao Mirko. Kad mi je otvorio, osmjehnula sam mu se. - Razmislila sam - rekla sam, glumeći veselje. - I? - radoznalo me je upitao. - Pristajem na brak, ali imam svoje uvjete - rekla sam bez uvijanja. Vidjela sam kako njegovo lice poprima purpurno crvenu boju. - Sklopit ćemo ugovor. Čim ja postanem tvoja supruga, tog trenutka se odričeš svakog prava na kuću. - Nije li to zamka? - Mirko me je sumnjičavo odmjerio. - Nije - pokušala sam ga uvjeriti. - Brak će trajati onoliko koliko ti budeš želio. Ako ja prva prekinem taj brak, tebi će kuća pripasti natrag, a ako ti to učiniš, pripast će meni - pogledala sam ga ravno u oči. - Tako može - pristao je. - Zamjena dobara - hladno sam rekla. - Moji će roditelji dobiti ono što žele, a tako i ti. Nemam sada vremena, ali se moramo dogovoriti o svemu - mahnula sam mu i otišla. Znala sam da će se Mirko upecati na moju ponudu, a ja sam i pored tog plana imala i onaj koji će on skupo platiti. Sve sam trebala doraditi. Trebalo mi je vremena za to. Nazvala sam Dinu i sve mu rekla. Bio je šokiran, kako ponašanjem mojeg oca, tako i mojim. - Ne želim da to učiniš - pokušao je utjecati na moju odluku, ali ja se nisam dala odgovoriti. - Samo budi uz mene - molila sam ga. - Obećajem ti da me Mirko neće ni taknuti. Ne, neće. To ne bih mogla podnijeti. - Kako ćeš to izvesti? Što namjeravaš ... - zanimalo ga je. - I ti ćeš biti pozvan na vjenčanje - rekla sam uz osmijeh. - Moraš doći. Dio si mojeg plana - pokušala sam ga nagovoriti. - Pomalo - Dino me je smirivao. - Znaš da te volim i da te ne želim izgubiti. Nije da ne bih želio pomoći tvojim roditeljima, ali se bojim da neću biti u mogućnosti to učiniti. Mislim da i ti sve ovo radiš zbog straha kojeg osjećaš u sebi. Bože, jedna nepromišljena odluka uništi nekoliko života - uzdahnuo je. - Ne želim biti s Mirkom. On je poput mojeg oca. Čak i da ga volim, ne bih mogla biti s njim. Bio bi to dobrovoljan odlazak u pakao, a ja već u jednom takvom i živim. Mrzim ga - rekla sam muklim glasom. - Dogovorit ćemo se - Dino mi je obećao. Otišao je, a da me nije ni poljubio. Što je to moglo značiti? Da me ostavlja? Sumnjala sam da bi to moglo biti istina, ali je ipak postojala mogućnost da se i to dogodi. Svi smo znali da je ljubav posesivna i da želimo sve za sebe. Dijeliti voljenu osobu s drugim osobama nije dolazilo u obzir. Moj plan mu se nije sviđao. Kako je i mogao? On me je volio, a ako me bude želio nakon svega ... Bit će to najbolji znak ljubavi. Nisam mogla preboljeti i to razočarenje. Previše ih je bilo u posljednje vrijeme. Sve što se događalo, bilo je suludo. Otac i njegovo kockanje, gubitak skoro svega, ponuda za brak koju nisam željela i igrice koje će sve promijeniti. Ne želim se prisjećati svega onog što je prethodilo braku. Pripreme za vjenčanje koje je trebalo biti skromno, ali se Mirko potrudio da ne bude. Ponašao se poput razmetnog sina, kao da je svima želio pokazati što je on dobio na kocki, jer je to i bila istina. Da nije bilo kockanja, nikada se ne bi sa mnom oženio.
Moja duša je lebdjela k Dini
Dok sam razmišljala o njemu, neprestano sam se sjećala njegova osmijeha. Radovao se, ali nije znao da će se taj osmijeh vrlo brzo ugasnuti. Da je barem slutio što smjeram, nikada ne bi pristao na vjenčanje, a još manje na potpisivanje ugovora. Dok sam ja umirala od tuge, on se veselio. Nadala sam se da će se sve to uskoro promijeniti. Iako smo bili u bezizlaznoj situaciji, majka me je pokušala odgovoriti od tog braka. - Zašto to radiš? - njena sumnja je bila očita. Nije je ni pokušavala skriti. - Da nam vratiš dom? - pokušala je iz mene izmamiti odgovor, ali joj ga ja nisam namjeravala pružiti. - Ne voliš ga - bila je sigurna u ono što govori. Hodala je oko mene, neprestano me pogledavajući. - On je kockar kao i tvoj otac. Oni se ne mogu kontrolirati. - Ne brini se - pokušala sam je umiriti, ali mi to nije polazilo za rukom. - Kako da se ne brinem? - briznula je u plač. - Jedino što želim jest da ti budeš sretna. Što će mi kuća ako ću se buditi u suzama i sa spoznajom da ti nisi sretna? Odustani - molila me je. - Ne - odlučno sam rekla. - To ne dolazi u obzir - uvjeravala sam je. I nije dolazilo. Bila sam spreman na sve, čak i na javno sramoćenje da bih došla do onog što sam željela. Svanuo je i dan mojeg vjenčanja. Prije nego što smo krenuli kod matičara, obavili smo posao kod javnog bilježnika. Mirko je potpisao ono što sam željela, a ja ću ono što on želi. Ja ću dobiti kuću, ali on mene neće. Bilo je to obećanje koje sam samoj sebi dala. On je bio kockar i trebao je znati da je sve u životu kockanje sa srećom. To je i on činio isto kao i ja. Samo što sam se ja nadala da će moj brak doživjeti kraj već tog dana. te večeri, a ja ću se potruditi da se to i dogodi. Naravno, Dino je pristao doći na vjenčanje kada sam mu rekla plan. Trebala sam ga nagovarati danima. Bilo mu je pomalo neugodno ali je znao da sam smislila jedino rješenje koje je bilo moguće. Odlučio mi je pomoći u ime naše ljubavi. Znao je da ne bih mogla biti sretna ako je moja majka nesretna, a sve što sam činila, činila sam za njeno dobro. Kako sam se osjećala dok sam izgovarala sudbonosno 'da'? Ne znam. Imala sam osjećaj da je na mojem mjestu netko drugi. Godinama sam sanjala o tom danu, ali on nije bio ni nalik na moje snove. Bila je to mora iz koje se nikako nisam mogla probuditi, Pored mene je stajao mladoženja, samo što ga nisam voljela, ne, čak ga ni mrziti nisam mogla. Da jesam, možda bi mi bilo lakše. On je bio vrijedan jedino sažaljenja, a to je od mene i dobivao. Da se do cilja ne biraju sredstva, naučila sam od njega, pa sam postupila onako kako je i on to učinio. Sve sam podredila svojim željama, isto kao i on. On je želio mene, ja kuću, a brak nas je vodio k cilju. - Potpišite se ovdje - matičar mi je pokazao mjesto na koje sam se trebala potpisati. Pogledala sam prema Mirku. On je to učinio sa smiješkom, sa izrazom sreće koja se na mojem licu nije mogla pronaći ni u tragovima. Okrenula sam se i susrela s Dinovim pogledom. On je samo klimnuo glavom. Bio je to znak da se slaže, potpora koja mi je trebala da dovršim sve ovo. Umirala sam u svojoj nutrini. Duša mi je pokušala pobjeći iz tijela, jer se protivila mojim postupcima. Lebdjela je prema Dini, tražila je zagrljaj ljubavi, a nju nisam osjećala prema svojem zakonitom mužu. Kad je Mirko spustio svoje usne na moje, osjetila sam mučninu. Do sada je sve bilo po njegovom, a od sada ću ja odlučivati o svojoj sudbini. Otišli smo do restorana u kojem se trebala održati proslava. Mirko se trudio da sve bude u stilu koji je nadmašivalo njegove mogućnosti, ali to nije bilo važno. Dobio je ženu koju je želio gotovo cijeli život, a to je trebalo biti dostojanstveno proslavljeno. Odmah nakon ceremonije vjenčanja počela sam piti. Utapala sam tugu u alkoholu, onu koja se ugnijezdila u meni. Ponašala sam se kao da ne želim pogledati stvarnosti u oči. To nije bilo nimalo lako. Kako je vrijeme odmicalo, ja sam sve više gubila vezu sa stvarnošću. Nisam mogla podnijeti čestitanja. Nisam mogla podnijeti ni svoju ulogu. Mirko se nije odvajao od mene, a to me je neprestano podsjećalo da bih trebala početi s ostvarenjem svojeg plana. Ustala sam. Teturala sam. Alkohol je učinio svoje, ali mi je mozak bio bistar. Bila sam usredotočena samo na cilj.
Mladenka u zagrljaju drugoga
Odmaknula sam se od Mirka i krenula prema Dini. Željela sam s njim plesati, željela sam osjetiti njegovu blizinu i željela sam otplesti ples ljubavi, jer sam prema njemu te osjećaje i gajila. Osjetiti njegovu blizinu u tom očaju, kucanje srca koje je bilo usklađeno s mojim, bilo je poput dara anđela. - Vrijeme je da svi primijete - šapnula sam mu na uho. - Kako želiš - Dino mi je rekao tiho. Rukama je klizio po mojim leđima. Zagrlila sam ga oko vrata. Laganim plesom primicali smo se terasi. Došli smo do njene sjene i on me je počeo ljubiti. - Prijeđimo u toalet - zadihano sam rekla. Potrudila sam se da budemo viđeni. O trenutcima koji su slijedili, ovisio je moj plan. Ušli smo u muški toalet. Za mene nitko nije postojao u tom trenutku osim Dina, naše ljubavi i osjećaja koje sam gajila prema njemu. Moja raskošna vjenčanica nije nam bila nikakva prepreka. Otkopčavao je dugme po dugme. Tražio je put do mojih raskošnih grudi. Kad mi je razgolitio ramena i došao do onog što je želio, obasipao me je poljupcima. Prepustila sam se njegovom milovanju. I večer prije sam provela u njegovom zagrljaju. Bio je spreman na sve kada sam ja bila u pitanju, jer je znao da to činim za svoju majku. Podigao je vjenčanicu, a kad je prstima pošao prema mojim najintimnijim djelovima, vrisnula sam od užitka. Nije me bilo briga hoće li itko naići. Moja jedina želja je bila da sve ovo vidi Mirko, a nadala sam se i da hoće. Pored mene je bio Dino, biće kojem sam pripadala i kojem ću zauvijek pripasti, bez obzira na ono što je na nekakvom papiru pisalo. Igrice strasti i milovanja, putanja koju su njegove ruke dobro poznavale, sve je to u meni budilo neopisivu želju da mu pripadnem, ali to sebi nisam mogla dozvoliti. Ne tako, i ne na taj način. Nadala sam se da ću se ipak ujutro probuditi u njegovu zagrljaju. Zaboravila sam na vrijeme, na mjesto gdje se nalazim. Dino je poznavao sve tajne mojeg tijela, znao je kako u meni probuditi strast, želju, kako me povesti stazom užitka. Vrata su se otvorila. Mirko je stajao na njima. Odmahivao je glavom. Nije mogao očima povjerovati. Vidjela sam još nekoliko glava kako se guraju i kako im se oči pune likovanjem, porugom. Na vjenčanju su bili Mirkovi prijatelji, ako je on te ljude i mogao nazvati takvim imenom. Bili su to ljudi koji bi ga voljeli vidjeti kako hoda stazom propasti i radovali su se njegovoj sramoti. Pokušala sam se zakopčati ali mi to nije polazilo za rukom. Mirko je i dalje stajao. Nije se mogao ni pomaknuti. Lice mu je postalo crveno poput krvi. Iz nozdrva mu je izbijao bijes, a ubojit pogled nije dopirao do mene. - Pokupi svoje stvari i nestani iz mojeg života - iako mi se kleo u ljubav koja je trajala godinama, nije mogao prijeći preko sramote koju sam mu priredila. Ponosno sam uzdigla glavu. Sve više ljudi se okupljalo oko vrata toaleta. Vijest da se mladenka nalazila u toaletu s drugim muškarcem, proširila se brzinom munje. Računala sam na ponos kojeg će pokazati pred ljudima koji su mu nešto značili u životu. Od te sramote nikada se neće oporaviti. Nadala sam se da će izvući pouku, kako on, tako i moj otac. - Vrlo rado - rekla sam mirno i djelovanje alkohola prestalo je istog trenutka - ali prvo želim svima objasniti sve što se dogodilo - ponosno sam rekla. - Nadam se da će me razumjeti. Nisam mogla postupiti drugačije. Ti si žrtva isto kao i ja. Sve mogu žrtvovati ali ne i ljubav. Nju mi nitko neće oteti. On ... - pokazala sam prema Dinu. - On je muškarac kojem sam obećala brak prije nego tebi. Ti si me želio iz sebičnih razloga, a ja sam ovaj brak isto željela iz nekih drugih pobuda. Nisam željela da moja majka svoju starost živi kao prosjakinja, kao osoba bez doma. Svima ću objasniti - pošla sam prema sali. Rukama sam pridržavala vjenčanicu. Nije me bilo sram svojih postupaka. Ukrala sam malo poljubaca i malo milovanja od osobe koju sam voljela. Dino nije bio moj muž, ali će biti. Bio je jedini muškarac kojem sam pripala, a i ostat će jedini. Muklo sam se nakašljala. Nastao je tajac. - Nešto vam moram objasniti - rekla sam. Salom se prolomio smijeh. Počela sam sa svojom pričom. Nisam se sramila otkriti tajne koje su gotovo uništile moju obitelj. Ocu je pošlo za rukom da sve uništi osim majčine ljubavi, a ja sam se spremno žrtvovala za nju. - Možete me osuđivati, ali mislim da bi svi postupili kao ja. Da imam novca, sve bih riješila mnogo jednostavnije, ali ga nemam, kao što nemam ni televizor, ni komadić mesa u hladnjaku. Mirko je žrtva isto kao i ja. On je kuću dobio s ciljem, a ja sam u ovaj brak ušla s ciljem da učinim ovo što sam učinila - priznala sam pred svima. Smijeh je utihnuo. Ljudi su se međusobno pogledavali, a onda je uslijedio pljesak. - Kuća pripada mojoj majci, a ne ocu. On je neće moći prokockati, a moj brak je trajao onoliko koliko je Mirko želio, što znači da je gotov samo nekoliko sati nakon vjenčanja. Nisam uzalud kći svojeg oca. Kockala sam se, kao i on, isto kao i Mirko - završila sam. Pogledom sam potražila Dina. On je stajao nekoliko metara dalje. Mirka su smirivali njegovi prijatelji i nisu mu dali da dopre do mene. Sišla sam s bine i pala Dini u zagrljaj. Otišli smo s mojeg vjenčanja. Kad sam se našla nasamo s njime, briznula sam u plač. - Vodi me što dalje odavde - promrmljala sam. - Ova vjenčanica je poput okova. Noćna mora je iza mene - pokušala sam govoriti razgovijetno, ali mi to nije išlo. - Druga ti neće biti - pokušao me je oraspoložiti. - Neće - rekla sam uvjerena da je to istina. - Drugu ću nositi s ljubavlju. Želim zaboraviti na sve. Želim dočekati zoru u tvojem zagrljaju ... - Prva bračna noć s drugim muškarcem - Dino se pokušao našaliti, ali meni nije bilo do smijeha. - Samo želim biti uz tebe - ponovila sam. - Samo to. Bila sam na kraju snage. Organizam mi se tresao od iscrpljenosti. Osjetila sam mučninu. - Molim te, stani - rekla sam. Trebala sam svjež zrak, trebala sam oštrinu te ledene večeri. Sve je bilo iza mene. Ugovor se nije mogao poništiti, ali brak jest. Nadala sam se da će Mirko što prije to pokrenuti. Željela sam svoju slobodu natrag. Ugovor kojeg sam potpisala, prestao je važiti. Nijedan muškarac ne bi mogao prijeći preko prevare, a pogotovo onakve kakvu sam ja izvela, na samom vjenčanju. Na tu kartu sam i igrala, i ona mi je bila najjači adut. Izvukla sam svoj as iz rukava, a on je i odlučio o pobjedi. Žrtvovala sam svoj dobar glas za svoju majku. Za oca nisam ni željela čuti, barem ne još neko vrijeme. Ako se promijeni, postojala je mogućnost da se pomirimo, ali nikada više ništa neće biti isto. Što je moj otac izgubio, ja sam vratila natrag. - Jesi li dobro? - Dino mi je prišao. - Nisam - rekla sam tiho. - I ne mogu biti dobro nakon ovoga - sjela sam na travu koja je bila vlažna od rose. - Bilo bi glupo da te pitam da se udaš za mene? - s oklijevanjem je rekao. Nakon tih riječi, stidljiv osmijeh mu se ukazao na licu. - Trebam biti oprezan kada si ti u pitanju - pokušao se našaliti. - Svjedočio sam tvojoj osveti - nastavio je istim tonom. - Idemo u krevet - ustala sam. - Jednom ću se udati za tebe, ali sada ne želim ni čuti riječ 'vjenčanje' - napravila sam grimasu. - Samo želim leći i spavati u tvom zagrljaju. - Tu je želju lako ispuniti - Dino me je poveo prema automobilu. Pošli smo do njegova stana. Nakon tuširanja sam odmah legla. Tijelo mi je bilo toliko umorno da sam osjećala bol u svakoj stanici. Ipak, bila sam mirna, mirnija nego proteklih tjedana. Bila sam u zagrljaju voljenog, što je svjedočilo da je sve ružno iza mene, a ono lijepo je bilo tek preda mnom, a to sam željela podijeliti zajedno s Dinom. On je bio sve što sam željela, a pomisao na brak s njim ispunila me je srećom. Kada budem pravno slobodna onako kako je i moje srce bilo, bit ću njegova zauvijek. Sve je na kraju ispalo onako kako sam ja željela, a nadala sam se da će mi i budućnost pokazati da se sve lijepe želje ostvare, jer sam ja imala mnogo želja kada je Dino bio u pitanju. Ako je propalo moje vjenčanje, bolje rečeno, moj brak, nije propala moja ljubav, a to mi je bilo jedno važno. Udobnije sam se namjestila u njegovom zagrljaju i prepustila se snovima.
Dok sam promatrao izloge trgovina i crvena srca koja su se iz njih smiješila prolaznicima, sjetio sam se onih davnih dana kada mi je i samome srce treperilo. Bili su mi to najljepši dani u životu. Tada sam bio mlad, nezreo, sklon nepodopštinama, avanturama i besmislenim istraživanjima. Godine su prošle. Zaboravio sam što znači smijati se, osjetio silnu nostalgiju za prošlošću i svime što sam tada imao, a uzaludno izgubio. Nešto u meni vrištalo je na uzbunu, tjeralo me na povratak rodnoj grudi. Alexandra je sjedila u naslonjaču i čitala neki ženski časopis. Nije ni podigla pogled kad sam ušao. Unatoč tome što je u stanu bilo iznimno toplo, osjetio sam gdje mi srce obuzima neopisiva hladnoća. - Stigao sam - rekao sam kako bih razbio tišinu koja je već duže vremena bila najčešći gost u našem braku. - Vidim, nisam slijepa. Što se mene tiče, isto si tako mogao ostati ondje gdje si i do sada bio - rekla je. - Svi kolege s posla otišli su kućama, nisam jedini mogao ostati u uredu. Završio sam posao ranije i nije bilo potrebe za dužim ostankom. Smetam li ti, slobodno se spakiraj i idi gdje će ti biti ugodnije. Ako si zaboravila, ovo je moj stan - odvratio sam joj istom mjerom i odmah se pokajao. Nisam želio dolijevati ulje na vatru, ali njezina mrzovolja bila je naprosto zarazna. Po tko zna koji puta samoga sebe sam upitao što me je ikada moglo privući k njoj. Uvijek je bila potištena, depresivna ili ljutita. Rijetko kada ju se moglo zateći u lijepom raspoloženju. Nikada oko sebe nije širila pozitivne vibracije, niti je odisala toplinom, nježnošću ili prijateljstvom. Sjetio sam se bakinih riječi da joj samo nedostaje metla da poleti. U tom sam trenutku bio više nego siguran kako je baka bila apsolutno u pravu. Njezino staračko oko, toplo srce i dugogodišnje iskustvo ispravno su procijenili Alexandrinu osobnost i pojavnost. - Samo sam čekala kada ćeš to reći. Uvijek se vraćaš na isto. Nikada nemaš argumenata za razgovor, stoga uvijek koristiš iste riječi. Znaš, neko vrijeme razmišljam o tome da te ostavim. Nisi ti muškarac za mene. - Nisi ni ti žena za mene - dobacio sam joj ne dopustivši da do kraja završi svoje misli. - Uvijek to radiš, uvijek me prekineš prije nego završim. Takvi ste vi priprosti Balkanci. Ne znate reda i nemate nikakve kulture. Odakle dolaziš, nije ni čudo što se tako ponašaš - ponovno me podcijenila. - Prestani! Nemoj više nikada uvrijediti državu, ni kraj iz kojeg dolazim. Jedno je vrijeđati mene, a drugo moju domovinu. Hrvatska je najljepša zemlja na svijetu - stao sam braniti vlastite korijene i zemlju. - Ako je ondje bilo tako lijepo, zašto si došao tražiti bolji život u Švicarsku? - podsmijehnula se. - Alexandra, dobro znaš da mrzim taj tvoj govor mržnje. Znala si odakle dolazim, zašto si se udala za mene ako ti je Hrvatska toliko odvratna? - eksplodirao sam. Ona me uvijek znala dovesti do ludila. - Bila sam mlada, naivna. Vjeruj mi, više nikada ne bih ponovila takvu pogrešku - odložila je časopis na stolić u dnevnom boravku. Dohvatio sam ga, bijesno joj ga bacio u lice i tim činom začudio i samog sebe. - Zar ćeš me i fizički zlostavljati? Hajde, udari me. Ne možeš ni zamisliti kako bi mi to dobro došlo - provocirala me, ustala iz naslonjača i doslovno mi se unijela u lice. Osjetio sam miris njezinog parfema, ali više me nije privlačio. Njezina blizina i miris više u meni nisu budili strast, već ogavnost i užas.
Zašto si prihvatila bračnu poudu
Došlo mi je da je udarim svom snagom. Podigao sam i ruku, ali sam se na vrijeme predomislio. Ne ubrajam se u skupinu muškaraca koji su nasilnici, niti sam ikada odobravao bilo kakvu vrstu nasilja. Međutim, Alexandra je toliko izazivala i u meni budila zvijer željnu krvi. Bio sam svjestan što ona želi. Trebala je dokaz fizičkog nasilja kako bi me tužila i za sebe izvukla najbolju korist. Ipak, bio sam toliko svjestan njezinih namjera da na njih ne odgovorim i tako joj olakšam ludi put koji si je zacrtala. - Nikada te nisam udario, a neću ni sada. Svakim ti se danom sve više čudim. Ne podnosiš me, a i dalje si ovdje. Zašto, jednostavno, ne odeš? Zašto nam oboma ne skratiš muke? - zanimalo me je. - Želim da mi platiš za svaki trenutak nesreće i tuge koje sam s tobom proživjela - otvoreno je priznala. - Zar ti je sa mnom bilo toliko loše? Činio sam sve da te usrećim, ispunjavao ti svaku želju. Što sam još trebao? Nikada i s ničime nisi bila zadovoljna. Ništa ti nije bilo dovoljno dobro, ništa te nije radovalo. Ja nisam milijunaš. Ne mogu ti osigurati let u svemirska prostranstva, niti platiti putovanje oko svijeta. Što god sam mogao, dao sam ti. Problem je u tome što tebi nikada nije dovoljno. Znala si koliko posjedujem i prije nego smo se vjenčali. Zašto si prihvatila bračnu ponudu? - stalno sam ponavljao jedna te ista pitanja. - Nadala sam se da ćeš se s godinama izboriti za našu sreću. Mislila sam da si ambiciozan i željan uspjeha. Prevarila sam se. Ti nisi ni ambiciozan, niti se za išta znaš izboriti. Uvijek ideš linijom manjeg otpora, ostaješ gdje te bace. Bio si i zauvijek ćeš ostati sirotinja u glavi - nastavila je nizati uvrede. Stropoštao sam se na stolac pored nje i prekrio rukama glavu. Više je nisam prekidao, dopustio sam neka kaže sve što joj leži na srcu. Bio sam svjestan kako ona nije jedini krivac za propast našeg braka. Oboje smo, svatko na svoj način, tome doprinijeli. Ona nije bila žena kakvu sam želio, niti sam ja bio muškarac o kakvom je ona sanjala. U određenom trenutku sudbina je spojila naše životne kolnike, ali bilo je očito da su se s vremenom traci tog kolnika odvojili i svaki vodi u suprotnom smjeru. Oglasio se telefon. Alexandra se javila. Slušala je pozivatelja s druge strane linije, a lice joj je obasjao osmijeh. Odgovorila je s nekoliko kratkih, meni nerazumljivih rečenica, a potom prekinula vezu. - Želja ti se ostvarila, barem djelomično. Izlazim van - rekla je i potrčala prema spavaćoj sobi. - Kamo ideš? Danas je Valentinovo. Ne bi li ga trebala provesti kod kuće sa svojim suprugom? - dovikivao sam za njom. Unatoč našem užasnom braku, nekako se nisam nadao da će otići od kuće i ostaviti me samoga. Nije to bila ljubomora, nego povreda mog ega, možda čak i strah od onoga što će se dogoditi ako ostanem sam. Alexandra nije odgovarala. Bila je, očito, zauzeta spremanjem i vlastitim planovima. - Prije nekoliko minuta si mi rekao neka se iselim iz stana, a sad me pitaš kamo ću večeras? Idem proslaviti dan zaljubljenih - morala je prosuti svoj otrov prije nego izađe van i pokvariti mi raspoloženje. - Imaš nekoga tko je zaljubljen u tebe? Zar je moguće da postoji takav muškarac? Jadan ... - otelo mi se. Nije odgovorila. Prostrijelila me pogledom, zalupila vratima i otišla. Ostao sam sam. Neko vrijeme sjedio sam, razmišljao, a onda me čežnja potpuno savladala. Ustao sam, upalio računalo i na Internetu potražio telefonski broj obitelji Mikhić. Dohvatio sam telefon i žurno birao telefonski broj u Hrvatskoj. Linija je bila uspostavljena. Srce mi je zadrhtalo od radosti. Telefon je zvonio i zvonio, činilo mi se dugim poput vječnosti. Sa svakim zvonom na koje se nitko nije javljao, plamen radosti u meni se polako gasio. Pomislio sam, to je znak sudbine. Upravo u trenutku kada sam mislio odustati, netko je podigao slušalicu. - Molim? Halo? Halo? Tko je s druge strane linije? - javio se promukao, dubok, muški glas. - Zvonimir pri telefonu. Molio bih vas Danijelu ako je kod kuće - jedva sam promucao. - Ona više ne živi ovdje. Nemojte je više tražiti kod mene - muškarčev glas bio je izrazito strog. - Oprostite, jeste li vi njezin suprug Igor? - nastavio sam se raspitivati, jer nisam znao drugog načina kako bih pronašao Danijelu. Bio je to trenutak kad sam morao igrati na sve ili ništa.
Vaša je supruga pokušala pljačku
Ja sam bio njezin suprug. Ostavila me prije nešto više od pet mjeseci. A, tko ste joj vi? - zanimalo ga je. - Stari prijatelj. Oprostite što vas uznemiravam. Stvarno nisam znao da više niste zajedno. Živim u Švicarskoj. Večeras sam se s društvom prisjećao prošlosti, te sam se tako sjetio i Danijele - slagao sam. - Žao mi je, ne mogu vam pomoći. Nadam se samo da je imate u ljepšem sjećanju od mene. - Znate li, možda, na koji bih je telefonski broj mogao dobiti? Ovdje su neke njezine drage prijateljice i rado bi je čule - ponovno sam slagao, jer nisam želio raspirivati dodatne sumnje i neprijateljstvo između bivših supružnika. Iskreno, bez obzira koliko će možda čudno zvučati ove riječi, Igor me razveselio svojim izjavama. Vijest o Danijelinoj slobodi radovala me više nego što sam si htio i smio priznati. Igor mi je rekao broj, a ja sam ga zapisao, zahvalio mu i još jednom mu rekao da mi je žao što sam ga ometao. Bio sam siguran da nije posumnjao u moje riječi, niti da je mogao naslutiti moje namjere. Sjećanje na Danijelu izazvalo je u meni mnogo lijepih emocija. Ona mi je uvijek znala izmamiti osmijeh na lice, ohrabriti me u bezizlaznim situacijama, uvjeriti da je sutra novi dan i da će sve biti bolje. Sjedio sam, televizor je bio uključen, ali nisam mogao pratiti program. Vijest da je Danijela slobodna, dirnula me ravno u srce. Prevrtao sam u rukama dobiveni telefonski broj. Ne mogu reći koliko je točno vremena prošlo, ali kad god sam razmišljao o njoj, činilo bi mi se da vrijeme doslovno leti. Prije nego što sam uspio birati Danijelin broj telefona, oglasio se zvuk mog telefonskog aparata. - Dobra večer, jeste li u Srodstvu s Alexandrom S.? - pitao me nepoznati glas s druge strane linije. - Dobra večer, Alexandra mi je supruga - odgovorio sam i bio zbunjen nepoznatim ženskim glasom. - Inspektorica Sabine pri telefonu. Žao mi je što vam moram priopćiti lošu vijest. Tijelo vaše pokojne supruge upravo je prevezeno u bolnicu kako bi se utvrdile sve pojedinosti vezane uz slučaj. Možete li doći u bolnicu i potvrditi da je riječ o vašoj supruzi? Čekat ću vas ondje - govorio je glas iz slušalice. - Gospođo, što govorite? Kakve su to ludosti? Ne vjerujem niti jednu jedinu riječ. - Žao mi je, iskreno žao. Vaša supruga stradala je u oružanoj pljački koja se dogodila prije nekoliko sati - rekla mi je i dodala u kojoj se bolnici i na kojem odjelu nalazi moja supruga. Dvojio sam oko istinitosti tih informacija, ali ipak sam pošao na rečeno mjesto. Na patologiji me primio ljubazan liječnik. Pokazao mi je mrtvo žensko tijelo. Potvrdio sam istinitost inspektoričinih riječi. Imala je prostrijelnu ranu kroz sljepoočnice. Bila je blijeda i da nije bilo prostrijelne rane, izgledala bi kao da je upravo zaspala. - Što se dogodilo? Hoće li mi netko napokon objasniti što joj se dogodilo? - odjednom sam u sebi osjetio neopisiv očaj. Nikada u životu nisam vidio mrtvo tijelo, a Alexandrino je u meni pobudilo neopisivu tugu i žalost. Urlao sam poput luđaka, zahtijevao objašnjenje. Liječnik me smirivao, uvjeravao kako će mi inspektorica objasniti sve pojedinosti. Uskoro se pojavila naočita, mlada žena koja me primila pod ruku i izvela van s patologije. Ophodila se prema meni kao da smo stari poznanici koji se izvrsno razumiju. - Gospodine Zvonimir, žao mi je. Vaša supruga je s trojicom lopova pokušala opljačkati zlatarnicu u centru grada. Pri tome su se njezini prijatelji i ona koristili vatrenim oružjem. Zlatar, vlasnik radnje, imao je pištolj i pucao u samoobrani. Nažalost, nije vješt strijelac. Pogodio je vašu suprugu, koja je preminula na licu mjesta. Trebat ću neke informacije od vas, stoga vas molim da krenete sa mnom u moj ured - bila je jasna. Novo saznanje dodatno me potreslo. To, da bi moja supruga bila pljačkašica, a još k tome da se služila oružjem, bilo je potpuno nezamislivo. Da nisam vidio tijelo, bio bih uvjeren da je sve neslana šala. - Alexandra nije mogla biti pljačkašica. Nije imala razloga nekome činiti nažao. Ja sam mešetar na burzi. Dobro zarađujem, imala je pristojan život - na glas sam iznio vlastito razmišljanje, a onda mi je u jednom trenutku sinula naša prepirka i sve riječi koje mi je te večeri rekla. Njezino razmišljanje kosilo se s mojim.
Dopustio sam pretres kuće
Gospodine, vaša žena ima dosje. Tri puta joj je suđeno za pokušaj pljačke, ali svaki puta se uspjela izvući zbog nedostatka dokaza. Vaša supruga bila je prava kriminalka. Žao mi je što nije preživjela kako bi odgovarala za sva nedjela koja je počinila - rekla je inspektorica, a potom mi pokazala Alexandrin dosje. Šokirao sam se svime viđenim. Ništa mi nije bilo jasno. Osjećao sam se izdanim, prevarenim na sve moguće načine. Istina, Alexandra je bila optuživana prije deset godina, ali tada se nismo ni poznavali. Ipak, to mi nije bila nikakva utjeha. Saznanje da sam živio s jednom kriminalkom bilo je neopisivo, strašno. - Trebam li tražiti nalog ili ćete mi dopustiti pretres vaše kuće? - zanimalo je inspektoricu. - Dopustit ću vam. Nemam što skrivati. Sve me ovo zateklo. Upravo večeras smo se prepirali oko našeg lošeg braka. Netko ju je nazvao, uredila se i otišla. Kad samo pomislim da sam zbog toga još bio ljut! - Jeste li joj pomagali pri planiranju zločina i nabavci potrebnog oružja? - opet me zatekla pitanjem. - Gospođo, šokiran sam svime što sam čuo. Nikada mi na pameti nisu bile zločinačke akcije. Došao sam u Švicarsku kao siromah, znanjem i trudom namučio se za sve što imam. Nikada ne bih ni mrava zgazio. - To ćemo još vidjeti. Možda govorite istinu, a možda ste samo vješt glumac kojeg je pokojna supruga izvrsno podučila lopovskom i prevarantskom zanatu - gledala me pravo u oči i tražila istinu. Znao sam da se s njom ne isplati prepirati. Ona je imala svu moć, a ja sam bio nitko i ništa. Pristao sam na pretres stana i bez naloga. Uz moju nazočnost, Sabine i trojica muškaraca ispreturali su mi stan. Kako sam se samo iznenadio kad su u Alexandrinom ormaru pronašli kovčeg pun novca i raznovrsnog zlatnog nakita. - Vjerujte mi, ovo vidim prvi puta - stalno sam se čudio svakom novom otkriću. Inspektorica mi je non-stop postavljala neka suluda pitanja. Tražila je dlaku u jajetu, a ja nisam bio siguran što uopće želi da joj kažem. Na mnoga pitanja stvarno nisam imao odgovora i poput nje, i meni su bila puka nepoznanica. Obzirom na način na koji me je ispitivala, bio sam siguran da će me privesti kad završi s pretresom. Srećom, prevario sam se. Rekla mi je, istragom će utvrditi kolika je moja krivnja. Prošla je ponoć kad sam napokon ostao sam u stanu koji je izgledao kao da su svinje rovale po njemu. Tisuću misli prolazilo mi je glavom. Planirao sam se rastati od Alexandre, a sada kad sam bio slobodan muškarac nisam osjećao nikakvo olakšanje. Upravo suprotno, osjećao sam se kao da me pregazio vlak. Alexandra nije imala roditelje, niti obitelj kojima sam mogao javiti što se dogodilo. Po onome što sam ja znao, a očito to baš nije bilo puno, bila je sirota koja je odrasla u domu za nezbrinutu djecu. Nisam poznavao nikoga od njezinih prijatelja, a to me sada više nije ni čudilo. Upoznali smo se u jednom kafiću gdje je u to vrijeme radila kao konobarica. Bio sam silno nostalgičan za roditeljima, bakom i djedom, rodnom kućom i domovinom. Sjeo bih za šank, naručio kavu ili pivo i gledao u jednu točku. Zamijetila me, počeli smo razgovarati, a ja bih je često čekao dok bi završila s poslom. Potom bismo prošetali ulicama Züricha, otpratio bih je kući i vratio se u svoj stan. Jedne večeri me poljubila. Bio sam usamljen i trebao nečiju toplu ruku u svojoj. Poljubac nas je odveo do kreveta, a krevet do braka. Čim smo se vjenčali, prestala je raditi. Govorila je kako želi imati sretnu obitelj, a životni cilj joj je bio postati suprugom i majkom. Nisam se protivio njezinoj zamisli. Pristojno sam zarađivao, a u to vrijeme sam ionako već otplaćivao kredit za stan. Nisam navikao na luksuze i vjerovao sam da je i ona zadovoljna životom kakvim živimo. Bio sam zbunjen što se ne trudi previše da bude dobra domaćica, ali ona me uvjerila da imam pogrešna očekivanja od nje po tom pitanju. Govorila je da se u Švicarskoj ne jedu jela kao u Hrvatskoj, te da moderne žene ne provode život za štednjakom. Za svaki moj prigovor pronalazila je opravdanje, a ja se i nisam previše bunio sve dok nisam shvatio koliko je sve izmaknulo kontroli. Nakon dvije godine braka ona se potpuno promijenila. Do tada je bila samozatajna i tiha, a onda je odjednom počela tražiti sve veće i sve skuplje stvari kao dokaz ljubavi. U početku sam nasjedao na te trikove i ispunjavao joj želje, ali što sam se ja više trudio, to je ona više izmišljala. Prepirke su postale dio naše svakodnevice, a svaki idući dan pretvarao se još jednu novu patnju. To što nisam shvatio da je Alexandra kriminalka, ne znam čemu bih uopće pripisao, vlastitoj gluposti, naivnosti ili tek vještoj prevarantici koja me uspješno obmanjivala od prvog dana. Uglavnom, još jedno Valentinovo bilo je iza mene, a ništa lijepoga nije mi se dogodilo. Idućih dana bio sam na rubu živaca. Sve što se događalo s Alexandrom, brojni policijski pozivi, posjeti inspektorice, kao i zanimanje susjeda što se to zbiva kod nas, sahrana, sve mi je to bilo previše. Inspektorica me nizašto nije optužila, dopustila mi je putovanje izvan Švicarske. Objasnio sam direktoru kako mi je život zatrpan problemima i zamolio godišnji odmor. Srećom, gospodin Hans bio je prilično uviđavan čovjek. Odobrio mi je korištenje godišnjeg odmora. Spakirao sam kovčege i krenuo u posjet obitelji u domovini. Iznenadili su se kad su me ugledali i odmah naslutili kako se nešto loše događa čim sam nenajavljen došao u posjet. - Zvonimire, vidim ti u očima da se dogodilo nešto loše - rekla mi je majka čim sam sjeo. - Poznaješ me, ne mogu te prevariti sve i kada bih htio. Alexandra je mrtva - rekao sam.
Znaš li koliko je Danijela patila
Mrtva? To ne može biti istina. Reci mi, prklinjem te, reci kako se radi o nekoj ludoj šali - majka se rukom primila za rub stola kako se ne bi srušila. Drhtala je cijelim tijelom. - Ne šalim se. Nisi se samo ti šokirala. I meni je sve bilo previše. Naš brak odavno je bio u krizi, ali nisam ni naslućivao kakva je podloga svom zlu koje me iznenada snašlo. Bila je kriminalka - polako sam obitelji objasnio sve što mi se dogodilo i zašto im nisam javio da je sahranjena. Mama i baka prolile su more suza. Otac je teško uzdisao, tapšao me po ramenu i hrabrio kako život ima bolje planove za mene, te kako se ne smijem pokolebati. Uvjeravao me, moram pozitivno razmišljati i biti zahvalan što se sve otkrilo. Gorko sam se osmjehivao na račun vlastitog života. Dani koje sam provodio s obitelji brzo su mi prolazili. Kad smo baka i ja jedne večeri ostali sami, upitao sam je zna li gdje je Danijela. Baka me pomilovala po obrazu i pogledala očima mudraca. - Znam. Nisi je zaboravio, zar ne? Iako ti je užasna cijela ta stvar s Alexandrom, zapravo si sretan što si je se riješio. Možda možeš zavarati oca i majku, ali mene ne možeš. Vidjela sam sjaj u tvojim očima kad si pitao za Danijelu. Bila sam sigurna da je nisi zaboravio. Vratio si se ovamo zbog nje? - upitala me. - Ti si moja sova mudrica. Sve što si rekla je istina. Te večeri, na Valentinovo, kad se sve dogodilo s Alexandrom, nazvao sam Danijelinog muža u nadi da ću joj čuti glas. On mi je rekao da su se rastali, čak mi je dao i telefonski broj na koji je mogu dobiti. Dok sam razmišljao što ću joj reći i prisjećao se starih dana, nazvala je inspektorica i javila mi strašnu vijest. Policija mi je pretresla stan. U tome metežu izgubio sam njezin broj. Ne mogu ponovno zvati njezinog bivšeg muža, ne bi imalo smisla - priznao sam joj. - U pravu si, ne bi imalo smisla. Vidiš kako si prošao, a sve zbog toga što si razmišljao donjom, umjesto gornjom glavom. Ti si prevario Danijelu, a život ti je stostruko naplatio taj grijeh. Misliš li još uvijek da je jedna noć s lakom ženom bila vrijedna dugogodišnje ljubavi s Danijelom? Misliš li još uvijek kako su sve žene iste i ako ti Danijela neće oprostiti da ćeš lako naći drugu koja će biti bolja od nje? Život ti je pokazao da ne znaš i nisi mogao dobiti bolju od nje. Alexandra je varala tebe na tko zna kakve sve načine. Znaš, na neki mi je način drago što si i ti prevaren. Sada ćeš valjda znati cijeniti poštenje, iskrenost i pravu ljubav, ako ti jednom ponovno pokuca na vrata. Pretpostavljam da ne očekuješ da ti potrči u zagrljaj i kaže da je samo tebe čekala? - baka je uvijek bila britkog jezika i svakom rekla što ga ide. - Bilo bi lijepo kad bi se to dogodilo, ali sumnjam da bi ona to učinila. Bako, moram je vidjeti. Moram joj reći koliko se kajem zbog svega. Tada sam bio lud i mlad. Silno mi je nedostajala. Vjerujem da ona ima svoj život, ali moram joj reći što mi leži na srcu. Došao sam u Hrvatsku s tim razlogom. - Sada si zbog toga došao? Prije toliko godina si upravo zbog toga pobjegao glavom bez obzira. Čekaj, tko je tu lud? Ti, kakav si bio u prošlosti ili ti kakav si sada? Možeš li samo zamisliti koliko je Danijela patila kad se saznalo s kime si je varao? Možeš li naslutiti kako se osjećala nakon što si joj to pred svima javno priznao? Jesi li ikada pomislio koliko je suza prolila kad si dva mjeseca kasnije otputovao, a da joj se nisi ni javio? Unuk si mi, silno te volim, ali i danas se sramim zbog pogrešaka koje si počinio i povreda koje si nanio toj divnoj ženi. Bila bi prava luda kad bi ti oprostila - baka me nastavila kritizirati. - Imaš pravo, ali molim te, reci mi kako da dođem do nje. Gdje je? Obećavam ti, neću je ponovno povrijediti. Bako, samo ću je preklinjati za oprost. Moram je vidjeti. Možeš li to shvatiti? Tek sada, nakon toliko godina, svjestan sam što znači istinski voljeti. Od dana kada sam otišao u Zürich, nisam prestao misliti na nju. Svakog dana sam se je prisjećao barem na trenutak. Uspoređivao sam nju i Alexandru, sjećao se Danijeline jednostavnosti, topline i dobrote. Valentinovo me podsjetilo na dan zaljubljenih koji sam proveo s njom. Jedino tada sam bio istinski sretan. Reci mi, gdje je? - preklinjao sam baku sve dok napokon nije popustila. Bila je tvrd orah, ali je na kraju ipak popustila i dala mi Danijelinu adresu. Idućeg jutra, sa svježim pecivom u ruci, pozvonio sam na vrata Danijelinog stana.
Otišao sam joj se ispričati za sve
Bila je u kućnom ogrtaču kad mi je otvorila. Razbarušene kose, još pomalo snena, bila je ljepša nego što sam je pamtio. Godine su joj očito godile i išle u prilog. Došlo mi je da je poljubim. Zbunila se kad me ugledala. - Zvonimire, odakle ti? Što te je dovelo na moj prag? - nasmijala se nakon kratke stanke. - Donio sam svježe pecivo. Hoćeš li skuhati kavu? - pokazao sam na vrećicu koju sam držao u ruci. - Naravno, uđi - pozvala me u svoj stan. Ono što sam odmah mogao vidjeti i osjetiti, bila je toplina s kojom je Danijela uredila svoje prebivalište. Svaki pojedinačni predmet bio je iskaz njezine osobnosti. Loš znak bio mi je što mi nije ni ruku pružila kako bi me pozdravila, ali bio sam svjestan da nisam bolje ni zaslužio. Zapravo, u tom sam trenutku bio presretan što me je uopće pustila u stan. - Sigurno se čudiš što sam došao. Morao sam. Sinoć sam nekoliko sati preklinjao baku da mi kaže gdje se nalaziš. Znaš i sama kakva je ona. Možda sam trebao telefonirati prije nego sam došao, ali bojao sam se da me ne bi željela vidjeti. Znam, nisam ti ostao u lijepom sjećanju - priznao sam pognute glave. - Prošlost ne možemo vratiti, što je bilo - bilo je. Kako si? Kako tvoja supruga? Sigurno imate prekrasan život u Švicarskoj. Zašto i nju nisi doveo na kavu? - pitala me dok je servirala pecivo na stol. - Alexandra je mrtva. Stradala je pri pokušaju pljačke - iskreno sam priznao što se dogodilo. Danijeli je ispala šalica iz ruke. Pogledala me, u očima su joj blistale suze. Potom se sagnula i šutke pokupila komadiće porculana. Nisam znao što bih učinio. Najradije od svega, privukao bih je k sebi. - Žao mi je. Ne znam što bih ti rekla - promucala je kad je pokupila sve komadiće s poda. - Danijela, ne moraš ništa reći. Došao sam da bih ja govorio. Došao sam ti se ispričati zbog svega. Alexandra mi je uvijek bila tek utjeha zbog svega što se dogodilo među nama. Nikada je nisam istinski volio. O onoj s kojom sam te prevario, nije vrijedno ni riječi trošiti. Bio je to samo fizički odnos i ništa više. Bio sam mlad i lud, željan avantura. Dobio sam avanturu, a tek kad sam otišao u Švicarsku, shvatio sam da sam zauvijek izgubio ljubav. Niti jedna žena mi nije značila poput tebe. Volio sam te i danas sa sigurnošću mogu tvrditi da ću te zauvijek voljeti. Nitko ti nije ravan. Oprosti mi zbog svega - još jednom sam joj se ispričao, a potom objasnio kako sam zvao njezina bivšeg supmga i što se sve dogodilo te večeri. Danijela me je pozorno slušala i šutjela. Zajedno smo doručkovali i popili kavu, a potom me zamolila neka je ostavim samu jer ima obveza unatoč tome što je subota. Nisam se želio ustati s njezinog stolca, nisam želio napustiti njezin stan, ali ništa drugo mi nije preostalo. Bio sam razočaran što ni jednom riječju nije nagovijestila da joj je važna naša prošlost, ali u neku ruku mi je laknulo što sam joj otvorio dušu i povjerio sve što mi je godinama ležalo na srcu. Prije nego sam otišao, pitao sam je pristaje li da se ponovno vidimo prije nego se vratim natrag u Švicarsku. Rekla je, javit će se. Godišnji odmor je prošao. Vratio sam se u Zürich bez da sam se ponovno vidio s Danijelom. Nije se javila, a ja nisam bio osoba koja bi preklinjala za ljubav. Osim toga, to što smo se rastali bila je moja krivnja. Morao sam živjeti s posljedicama vlastitih pogrešaka. Posvetio sam se poslu. On mi je bio najbolji prijatelj i jedini lijek za slomljeno srce. Mjeseci su prolazili. Preko ljeta sam ponovno otišao u Hrvatsku. Vrag mi nije dao mira. Ponovno sam potražio Danijelu. Međutim, u vrijeme kada sam ja bio u Hrvatskoj, ona je bila na odmoru u Španjolskoj. Mislio sam, sudbina mi i na taj način poručuje koliki je jaz među nama. Nije mi izlazila iz misli, ali ništa mi nije išlo u prilog, posebno ne to što sam ja živio u Švicarskoj, a ona u Hrvatskoj. Jedne kasne večeri, baš kad sam se vratio s posla, ispred mojih vrata u Zürichu pojavila se Danijela. Nisam je pitao zašto je došla, niti što želi. Raširio sam ruke i primio je u zagrljaj. Njezine usne dotaknule su moje, a ja sam se od tog poljupca vinuo u nebesa. Unatoč svemu, i ona je mene još uvijek voljela. Bio mi je to najljepši dar na svijetu. Ostala je nekoliko dana kod mene. Znao sam, ne smijem više gubiti vrijeme. Zaprosio sam je, a prije negoli mi je dala potvrdan odgovor, rekla je kako je uvjet našem braku moj povratak u domovinu. Nisam dvojio niti trenutka. Ostavio sam sve što sam imao. Napustio sam Švicarsku, ostavio dobar posao, prodao stan i vratio se u najljepšu zemlju na svijetu. Tu, u krilu domovine i voljene žene sada s oduševljenjem čekam svako novo jutro. Moja prošlost s kriminalkom zauvijek je iza mene, a dok se i ove godine bliži Valentinovo, ja za svoju jedinu ljubav kujem predivne planove. Znam, bit će nam to oboma najljepše Valentinovo u životu.
Veliko okruglo svjetlo iznad moje glave kao da se pretvorilo u ogroman, magličasti plamen. - Duboko udahni - glas doktora Belasa bio je ozbiljan. - Guraj, dušo, uskoro će biti gotovo. Teško sam disala zbog panike koja me hvatala. Još nije bilo vrijeme, trebala bih izdržati još dva mjeseca. Zašto moja beba žuri? Načas sam odlutala mislima i zvukovi u sobi izgubili su značenje sve dok nisam čula slabašan glasić. - Moje dijete! - dahtala sam. -To je moje dijete, zar ne? Doktor Belas se pojavio iznad mene i nježno me potapšao. - Malena je kao što smo i očekivali. Odmah ćemo je staviti u inkubator. Ti se sada pokušaj odmoriti. Osjetila sam ubod igle i poslije - ništa. Kada sam se probudila, Ivica je sjedio uz krevet čvrsto držeći moje ruke. Ponovno sam bila u svojoj sobi. Nisam znala koliko dugo sam spavala, ali još uvijek sam bila jako umorna. Porod je bio jako duga i teška borba. Doktor Belas me upozorio da je bolje da što duže izdržim bez tableta jer su tako i veće šanse da će dijete preživjeti. Tablete mogu ugroziti djetetovo disanje. Tako sam trpjela više nego što sam mislila da mogu izdržati. Uspjela sam upitati Ivicu je li već vidio našu bebu. Spustio je glavu, oči su mu bile sjajne od suza. Pitala sam ga za vrijeme, a on je rekao da je već podne. To je značilo da je moja kći stara već tri sata. Svaki trenutak je dragocjen u njezinoj borbi za život. - Teška je tek nešto malo više od jedne kile - rekao je tiho Ivica. Srce mi je gotovo stalo. Koliko sam se molila da bude barem dvije kile. Ali jedna kila? Moja malena teška je kao paketić brašna! U sobu je ušao doktor Belas. Kimnuvši Ivici sjeo je pored mene. - Marina, odmah sam ti rekao da su šanse da tvoje dijete preživi jako male - rekao je nježnim glasom. - Da - odgovorila sam šapatom - ali ona je već tri sata stara. Zar to ne znači da još uvijek ima šansu? Moj zadnji tračak nade je umro kada sam ga pogledala u oči. - Žao mi je, Marina, tvoja beba je otišla - prošaputao je.
Dopustili su nam skromnu svadbu
Ne znam otkud sam smogla snage za krik koji sam ispustila. Tada sam osjetila ubod igle. Probudila sam se u nedjelju ujutro. Bolničarka je ušla u sobu smješkajući se. Donijela mi je doručak. Nisam mogla jesti. Pokazala mi je stol pun cvijeća. Čak i u svojoj velikoj žalosti bila sam dirnuta pažnjom obitelji i prijatelja. Sjedila sam pored prozora i razmišljala o prošloj nedjelji kada smo Ivica i ja bili u crkvi. Oboje smo se kajali zbog svađe večer prije. A sada, ova tragedija nas je oboje jako pogodila. Uskoro sam pokopali Ana Mariju - tako sam je nazvala jer je zvučalo kao ime kojim bi se mogao zvati anđeo. Ana Marija, dražesno dijete koje nismo željeli sve do trenutka kada je umrla. Ivica i ja počeli smo hodati već u srednjoj školi. Do tada nisam bila ozbiljno zaljubljena iako sam imala neke veze. Kada je Ivica jednom ušao u moj život sve se promijenilo. Oboje smo naprosto bili zaluđeni jedno drugim. Svaki slobodni trenutak provodili smo zajedno. Pretpostavljam da je bilo neizbježno, prije ili kasnije, da ćemo otići predaleko. Znam da ljubav nije isprika, ali kada si sam sa osobom koju voliš, ne možeš uvijek razmišljati o stvarima koje su ispravne, a koje nisu. Tada je samo ljubav važna. I nakon prvog puta nema više povratka. - Vjenčat ćemo se - rekao mi je Ivica kad sam mu rekla da sam trudna. - Volim te, Marina. Možda mi je drago da se to odgodilo. To će uključiti mnoga odricanja i tražiti naše žrtve. Napustit ću školu i zaposliti se, barem ćemo stalno biti zajedno. Bilo je teško roditeljima objasniti našu situaciju. Obje mame su plakale. Bile su ljute i na trenutak smo pomislili da će zabraniti naše vjenčanje. Na kraju, uvjerile su se da se Ivica i ja jako volimo i dopustili skromno vjenčanje u našoj crkvi. Ja sam bila ta koja je napustila školu, a Ivica je nastavio i uskoro maturirao. Zaposlio se kao vodoinstalater pripravnik iako je oduvijek maštao da će jednog dana postati zubar. Sada je barem radio, a to je značilo da i zarađuje. Unajmili smo garsonijeru blizu njegove tvrtke. To je postao naš novi dom. Naravno, bili smo meta ogovaranja zbog našeg nagloga vjenčanja i moje prijateljice su me počele izbjegavati. Ne znam je li im netko zabranio da me viđaju ili su one bile ljute ne mene. To me jako zaboljelo i često sam se osjećala usamljenom i izgubljeno dok je Ivica bio na poslu.
Po cijele dane sam bila sama
U početku smo bili tipični mladenci, opijeni čudom naše nove situacije. Teško je točno odrediti kada su počeli naši problemi. U trudnoći sam se jako udebljala i nisam više bila tako pokretna kao prije. Gotovo nisam izlazila iz stana, tako da je Ivica sve obavljao sam. Započele su naše sitne svađe, a uskoro i ozbiljne, nakon kojih ne bismo pričali danima. Jedne večeri izgovorili smo svakakve ružne riječi jedno drugom. Bilo je to kao da nam je netko nož zabio u srce. - Po cijele dane sjedim sama u ovoj rupi! - napala sam ga osjećajući samosažaljenje. - Mogao bi se malo žrtvovati za mene i ostati sa mnom, a ne samo juriti naokolo! - Možda ovaj stan i ne bi izgledao kao rupa da ti nešto radiš, osim što po cijele dane ležiš u krevetu! - pokazao je rukom na nered. Znala sam da nisam baš uspješna kućanica, ali taj stan je inače bio mračan. Koliko god sam se u početku trudila, vidjela sam da nema nikakvog rezultata pa sam odustala. Svaka nova primjedba bila je sve gora. Na karaju je Ivica viknuo: - Da nema tebe i ovog djeteta, ja bih sada studirao a ne čistio septičke jame i odštopavao kanale! - Bila je to tvoja ideja, isto kao i moja! - vikala sam na njega. - Nisam te silovala! Ivica je izlazio sve češće i ostajao sve duže. Na koncu sam se s tim pomirila jer sam shvatila da je ovako barem mir. Svaki trenutak zajedno završio je svađom. S mojom trudnoćom je sve krenulo nizbrdo. Da nije toga, još uvijek bih bila bezbrižna školarka, bila bih sretna, razmišljala sam. Svoje nerođeno dijete prezirala sam svakim danom sve više. U sebi sam se čak nadala da ću pobaciti. Tada bih osjetila grižnju savjest i plakala satima. Doktor Belas me stalno upozoravao na moju depresiju. - Dobrog si zdravlja, Marina - rekao mi je na početku šestog mjeseca trudnoće. - Ne mogu shvatiti zašto si tako nesretna. Odlučila sam mu sve ispričati o sebi i Ivici i našim svađama. - Dijete će to promijeniti - nasmiješio se ohrabrujući me. - Pričekaj pa ćeš vidjeti! - Ako nije prekasno - promrmljala sam. Lako je njemu bilo tako govoriti. On nije morao ovako živjeti. Bez ijedne ljubazne riječi. Ne sjećam se kada smo posljednji put vodili ljubav. Nikada ne dolazi kući prije zore.
Prijevremeni porod
Te strašne subotnje večeri otišla sam u dućan po sapun. Pored mene je prošao auto našeg prijatelja Darka. Krajičkom oka sam na zadnjem sjedištu zapazila Ivicu kako sjedi pored Verice, djevojke koju sam znala još iz škole. I Ivica je opazio mene. Znam to, jer kad sam došla kući, on je već čekao. Nisam mu dozvolila da se počne braniti. Odmah sam počela vikati na njega. Sva mržnja i jad provalili su iz mene. Njegov pokajnički pogled pretvorio se u bijes. Kada sam ga nakraju ošamarila, vratio mi je istom mjerom. Ta nas je oboje osvijestilo. Već sljedeći trenutak našli smo se u naručju tražeći jedno drugoga za oprost. Poslije tog smo sjeli i razgovarali dugo u noć. Pokušali smo naći način da povratimo čaroliju koju smo izgubili. Zaspala sam u njegovom naručju. Sljedeće jutro otišli smo zajedno u crkvu. Cijeli tjedan bili smo sretni kao nakon vjenčanja. Počela sam vjerovati da je ono najgore za nama. Te subote, oko jedan ujutro, moj svijet se srušio. Nisam znala što me probudilo. Ležala sam pored Ivice buljeći u tamu. Tada sam osjetila vlažnost ispod sebe. Kad sam ustala, voda je i dalje curila iz mene. Počela sam vikati i Ivica se za tren probudio. - Puknuo mi je vodenjak - mrmljala sam. - A još mi nije vrijeme. Ivice, brzo zovi mamu! Legla sam natrag u krevet plačući od straha. U bolnici me preuzeo doktor Belas. Odmah mi je objasnio da će to biti prijevremeni porod i da su šanse djeteta da ostane živo jako male. Ivica i ja smo samo još na trenutak ostali sami prije nego su me odveli u rađaonicu. - Znam da sam rekao da ne želim ovo dijete, Marina - šapnuo mi je Ivica - ali dušo, kunem se da ga sada želim! - Znam - uvjeravala sam ga. - I ja isto tako osjećam. Preživjet će. Sve će biti u redu. Ali nije bilo u redu. Izgubila sam prvo dijete. Moja sićušna kćerkica pokopana je u haljinici koju je trebala imati na sebi kod izlaska iz bolnice. Prije nego što sam napustila bolnicu, doktor Belas mi je objasnio da ne može sa sigurnošću reći zašto se to dogodilo. Rekao je kako nema razloga da ne idemo na drugo dijete, iako nam savjetuje da napravimo malu pauzu. - Život je pred tobom, Marina - završio je.
Nadala sam se da će biti dobro
Život je pred nama! Koliko stvari sadrži ta izjava “život je pred nama”? Život za što? Da ga živimo praznih ruku i praznog srca, kažnjeni zbog svoje sebičnosti? Je li naše nerođeno dijete osjetilo da nije željeno? Je li zato otišlo u nebo gdje će biti dobrodošlo? Pitanja poput tih nisu mi dala mira. Gubitak djeteta zbližio je mene i Ivicu kao nikada prije. Odlučili smo da on nastavi sa školovanjem. Studirat će ekonomiju umjesto stomatologije jer će to prije završiti. Ja sam se zaposlila u dućanu sa cipelama. Plaća baš nije bila velika i vrijeme je sporo prolazilo, ali nečega sam se morala prihvatiti. Još uvijek smo imali male krize, ali nikada onako grube svađe. Znali smo da imamo puno vremena i odlučili smo kako ćemo dati sve od sebe da naš brak traje vječno. Jednog dana posjetili smo Ana Marijin grob. Prošla je jedna godina kako smo je izgubili. Svatko je bio u svojim mislima. - Marina, želim još jedno dijete - rekao je Ivica slomljenim glasom, tražeći moju ruku. - Znam da si ne možemo to priuštiti dok ja studiram, ali volio bih da ipak pokušamo. - I ja također - šapnula sam buljeći u maleni grob. Prestala sam uzimati tablete protiv začeća i za dva mjeseca doktor Belas je potvrdio moju drugu trudnoću. - Nemoj uopće razmišljati o prošlom vremenu - upozorio me. - Uvjeren sam da se to više neće dogoditi. Nemoj uopće ni pomišljati na to! Prestala sam raditi. Vodila sam računa o prehrani i odmarala se svaki put kad sam osjetila i najmanji umor. Trudila sam se oko stana više nego prije i mislim da sam se polako počela pretvarati u kućanicu. Ivica je nastavio studij ali nije ostavio svoj posao. Zbog toga se nismo puno viđali, no ono malo vremena što smo provodili zajedno zaista smo uživali. S nadom je započeo moj šesti mjesec trudnoće. Ivica je preko oglasa kupio kolijevku, koju je obojio u plavo, unatoč maminim upozorenjima da ne bismo trebali biti takvi optimisti. Jedan cijeli ormarić napunila sam robom za dijete. Na početku sedmog mjeseca trudnoće krenula sam u šetnju do mame. Kad mi je kuća bila već na vidiku, osjetila sam kako mi je pukao vodenjak. Uhvatila me takva panika da sam jedva počela disati. “O, Bože, nemoj opet!”. Ne znam kako sam došla do vrata, ali nekako sam uspjela. Jecajući sam objasnila mami što se dogodilo. Požurile smo u bolnicu, a ja sam se nadala kako je moje dijete dovoljno snažno da se bori za život. Možda sam trudna duže nego što mislim. I to je moguće. Žene znaju i pogriješiti u svojim kalkulacijama. Što ako sam pogriješila, postoje velike šanse da moje dijete preživi. Koliko sam se nadala! Nije me omeo niti zabrinuti izgled lica doktora Belasa. Još uvijek nisam imala trudove. Nakon četiri dana nastupili su uobičajeni bolovi i ja sam se još uvijek nadala. Četiri dana sam produžila život svojem djetetu, a to nije bilo malo. Ali, moje dijete nije imalo uopće šansu boriti se za život. Ovaj put, rodila sam mrtvo dijete. Nikada neću imati dijete u rukama, shvatila sam. Ivica i ja smo morali biti kažnjeni za prošlost i tu ni doktor Belas ni bolničarke nisu mogli ništa napraviti. Moramo se pomiriti s time i živjeti dalje. Svoju žalost zaključala sam u sebe i odbila s bilo kime razgovarati o tome, čak i sa Ivicom.
Otuđili smo se jedno od drugog
Čim sam se oporavila, vratila sam se u školu, uzimajući posebne satove. Nakon godinu dana imala sam svoju maturalnu svjedodžbu. Od Ivičinog tate posudili smo nešto novca kako bi Ivica mogao napustiti svoj posao i posvetiti se samo studiju. Ja sam našla bolji posao. - S obzirom da ne možemo imati djece - rekla sam jednog dana Ivici - mogli bismo se početi baviti stvarima koje će nam donositi materijalnu dobit. - Ali, mi možemo imati još djece, dušo - brzo je rekao Ivica. - Mislim da bih ipak ja prvo trebao završiti studij. A čula si i doktora Belasa. Situacija nije beznadna. Ne smijemo se predati. - Ne želim više pokapati svoju djecu, Ivice. I ne želim više ostati trudna. Ništa nije rekao na moje riječi, a mene uopće nije bilo briga zbog toga. Sva sam se posvetila poslu. To se pretvorilo u opsesiju. Željela sam brzo naprijed jer jedino na taj način možemo imati neke materijalne koristi u životu. To je sve što sada i možemo imati zato se trebamo truditi i uživati u rezultatima. Godina je prošla užasno brzo. Primijetila sam da Ivica više ne studira s oduševljenjem. Nismo imali nikakve prijatelje, što mi je odgovaralo. Svi naši bivši prijatelji sad su imali djecu i željeli su znati zašto mi nemamo svoju. Kako da im objasnim? Znala sam da smo Ivica i ja morali biti kažnjeni, ali to nisam nikome mogla reći. Ivica je konačno diplomirao i preselili smo u Zagreb. Dobio je dobar posao u svojoj struci, a ja sam se zaposlila kao tajnica u osiguravajućem društvu. Marljivo smo radili i zaradili dovoljno da Ivičinom ocu vratimo dug. Tek tada je Ivica ponovno načeo tabu-temu: dijete. - Imam diplomu - počeo je s argumentima - tati smo vratili dug, oboje dobro zarađujemo. Živimo u gradu gdje možeš potražiti specijalista i stvarno mi nije jasno zašto odbijaš ponovno pokušati. Želim dijete. - Volim te, Ivice - rekla sam moleći ga da me razumije - ali neću dopustiti da mi se srce ponovno slomi. - U redu - rekao je takvim glasom da me počela tresti groznica. - Dakle, ja nemam srca kad sam u stanju takvo što pitati. Imat ćemo puno novca, priređivat ćemo koktele i praviti se da smo sretni. Žao mi je što sam te to uopće pitao - zaključio je. Otuđili smo se jedno od drugoga. Nije mogao razumjeti da je to sve kazna zbog zabranjenih sati koje smo provodili na stražnjem sjedalu njegovoga auta. Duboko u sebi sam znala da je to kazna zato što nismo željeli da Ana Marija dođe na svijet. Ivica nije tako gledao na sve to i uopće nije htio prihvatiti moje mišljenje. Pomalo smo se sve više i više udaljavali jedno od drugoga. Kako sam uzimala tablete protiv začeća, počela sam osjećati sve češće glavobolje i odlučila sam prekinuti s pilulama. Ivica je sve manje tražio da vodimo ljubav tako da je vrlo rijetko postojala potreba za tim pilulama. Kako smo uštedjeli dovoljno novca, počela sam se baviti mišlju kako bismo mogli ići u gradnju kuće. Često sam govorila i Ivici.
Dobila sam zadnju šansu
- Ali, zašto? - pitao je po ne znam koji put. - Ovaj stan je sasvim u redu. Zašto da odselimo negdje gdje će na stotine djece juriti oko mene i podsjećati me da nikada neću biti otac? - Nekada nisi htio imati djecu, sjećaš se? - oštro sam rekla razljućena njegovim sarkazmom. - Tebi uopće nije jasno da i ja imam osjećaje, Marina - uvrijeđeno me pogledao. - Znam da si ti nosila tu djecu u svojem tijelu, ali i ja sam ih pokopao. I ja sam izabirao ljesove. Vjeruj mi da sam i ja prolazio kroz pakao. I ako sam ja spreman pokušati još jednom, ti bi morala pristati - rekao je. Okrenula sam se i otišla u spavaću sobu zaključavši vrata iza sebe. Trenutak kasnije čula sam kako se ulazna vrata otvaraju i ponovno zatvaraju. Ivica te noći nije došao kući. Duboko u sebi, uvijek sam znala da naš brak neće uspjeti. Kad je Ivica zatražio rastavu braka, pokušala sam ga odgovoriti od toga, ali ostao je pri svome. - Je li u pitanju druga žena? - uspjela sam ga pitati bez histerije. - Da - rekao je otvoreno - tajnica u tvrtki gdje radim. Nismo spavali, ako na to misliš. Nekoliko puta smo bili zajedno na ručku. Sviđa mi se, a mislim da je i njoj stalo do mene. Hoćeš li pristati na rastavu? Kimnula sam glavom, a tijelo mi se počelo tresti. Te večeri Ivica je spakirao svoje stvari i napustio stan. Tek kada je otišao shvatila sam kako ga očajno volim. Nisam ga mogla zadržati kada mu je dijete bilo važnije od mene. Sva sam se posvetila poslu i pokušala potisnuti osjećaje. Ivica se više nije javljao i ja sam znala da će poslati svog odvjetnika radi rastave. Kada sam se malo oporavila od žalosti, shvatila sam da mi mjesečnica kasni - čak jako kasni. U stvari prošlo je više od dva mjeseca kako sam imala zadnju. Sva izvan sebe razmišljala sam o posljednjoj večeri koju smo Ivica i ja proveli zajedno u krevetu. Sjećam se da sam bila snena i uopće mi nije bilo na pameti razmišljati o plodnim danima. Sudbina se okrutno poigrala sa mnom. Kolegica s posla mi je preporučila dobrog ginekologa. Kada je potvrdio moju trudnoću, iz mene je eksplodirala napetost koja se taložila tjednima. Doktor Buljan je sjeo pored mene čekajući da se isplačem. - Želim abortus! - vikala sam. - Ne mogu opet rađati i ponovno prolaziti kroz onaj pakao. Sada nemam ni muža. Poludjet ću. Ne mogu imati to dijete, već sam dvoje izgubila. - Gospođo, dobro promislite - konačno je rekao doktor Buljan. - Mislim da ste dobrog zdravlja i ne bi trebalo biti nikakvih problema. Ja bih vodio vašu trudnoću i pobrinuo se da sve prođe u redu. Osobno mislim da vi istinski želite to dijete i da uopće niste pošteni prema sebi. Dogovorili smo se za sljedeći pregled za dva tjedna i ja sam u magli napustila njegovu ordinaciju. Ne samo da ću ponovno morati izdržati sve trudničke noćne more, već ću to morati izdržati sama, bez Ivice i njegove ljubavi i utjehe. Dosta sam razmišljala sljedeća dva tjedna. Možda je doktor Buljan u pravu. Ja ustvari kažnjavam i sebe i Ivicu. Uvijek me pekla savjest zbog stvari koje smo radili prije braka iako smo kasnije sve to legalizirali. Vjerujem da je cijelo vrijeme u meni postojalo pitanje: bi li se Ivica oženio sa mnom da nisam ostala u drugom stanju? Sjetila sam se trudnoće s Ana Marijom. Oboje smo priznali da to dijete ne želimo i ja sam se molila da pobacim. Ipak sam trebala biti realna. Ne mogu naći sreću u solidnom bankovnom računu. Za mene će biti sreća ako ću moći držati svoje dijete. Ako ova trudnoća ispadne kao i prve dvije, pomiriti ću se s tim da je sudbina htjela da to bude zadnja šansa.
Nisam podnosila usamljenost
Ivicu sam izgubila. Tu ništa nisam mogla učiniti, mogla sam samo biti sretna što je opet bio u mogućnosti voljeti i stvoriti novi život za sebe. Iako sam ga još uvijek voljela, nisam htjela stati na njegov put prema sreći. Dovoljno sam ga već do sada povrijedila. Kada sam doktoru Buljanu rekla da ipak želim to dijete, ali se bojim da ga neću moći iznijeti do kraja i roditi zdravo, on se samo nasmiješio. - Mogu shvatiti kako se osjećate. Već ste izgubili dvoje djece zbog prijevremenog poroda. Ali, morate shvatiti da medicina svakim danom sve više napreduje. Od doktora Belasa dobio sam vaš karton i siguran sam u vašu dijagnozu. To se zove “incompetent cervix”, a uzrokovan je slabošću mišića. Mišići na cerviksu moraju biti čvrsti cijelo vrijeme trudnoće kako bi zaštitili fetus. Ako su mišići slabi, dijete je lišeno oslonca koji mu je potreban i tada se javlja prijevremeni porod. Duboko sam udahnula. - Ali što vi tu možete učiniti? - Oko cerviksa jednostavno privežemo kirurški konac i tako smanjimo otvor. Operacija je jednostavna i bezbolna. Radi se pod lokalnom anestezijom. Nekoliko dana morate ostati u bolnici i to je sve. Prije poroda konac se uklanja i vaše dijete se može roditi - pojasnio mi je. Nervozno sam se nasmijala. - Izgleda prilično jednostavno. - I jeste jednostavno - rekao je doktor. - U vašem slučaju to bi trebalo napraviti odmah. Nisam mogla dočekati da roditeljima kažem dobre vijesti, ali sam se onda sjetila da ću ih jako uznemiriti kad spomenem rastavu i odlučila se da sve odgodim za neko vrijeme. Nisam mogla podnijeti usamljenost i užasnu potrebu za Ivičinom ljubavlju i utjehom. Večer prije operacije stigla sam u bolnicu. Sve što sam osjetila bio je ubod igle. Kada je sve bilo gotovo, doktor Buljan me potapšao po ruci i rekao sve će biti u redu. Kada sam se vratila u sobu, bolničarka mi je pomogla da se smjestim u krevet. Tamo sam trebala ostati sljedećeg dana. Tada je netko pokucao na vrata. Našla sam se oči u oči s Ivicom. Neko smo se vrijeme samo gledali u tišini. A tada sam uspjela progovoriti. - Ti znaš zašto sam ovdje? Kimnuo je glavom. - Iz bolnice su me nazvali da dam pristanak na operaciju. To je standardna procedura, vjerujem. Nisam znao o čemu se radi pa sam nazvao doktora Buljana koji mi je sve objasnio.
Oženio bih te, bila trudna ili ne
[caption id="attachment_2155" align="alignleft" width="300"]Moja sudbina: Zar će umrijeti i moja treća beba Sudbina ima svoj put, bez obzira što jesmo ili nismo učinili.[/caption]Nervozno je prošao rukom po kosi i tada rekao: - Žao mi je zbog svega kroz što smo prošli do sada. Ali ta operacija zvuči optimistično. Zar ne? Potvrdila sam. - Doktor Buljan je isključio bilo kakve probleme. Ponovno je nastao tajac, a tada sam se usudila pitati: - Jesi li bio kod advokata zbog rastave, Ivice? - U stvari, ja to ne želim. Buljio je u vrata. - Nikada nisam ni htio, dušo. Bio sam užasno ljut na tebe što ne želiš pokušati još jednom. Krivo sam shvatio simpatije prema onoj ženi, a mislim da ni ona mene u stvari nije voljela. U stvari me sažaljevala. Dala je otkaz i odselila iz Zagreba. Već nekoliko tjedana je prošlo otkako sam je posljednji put vidio - spustio je glavu. Prožeo me val nade, sličan onome kada mi je doktor Buljan pričao o toj čudesnoj operaciji. Ivica ne voli tu ženu, ali to ne znači da voli mene, palo mi je na pamrt. Nagnuo se nad mene i stavio mi ruku na obraz. Njegovu ruku pokrila sam svojom. - Prošli smo kroz mnoge svađe, Marina. Ne mogu zaboraviti što si mi jednom prilikom rekla: kako te ne bih oženio da nisi u drugom stanju. Nikada nisi vjerovala da te dovoljno volim da bih te oženio i nakon završenog studija. Ali, vjeruj mi, Marina, da bih te oženio, trudnu ili ne. - Drago mi je da si to rekao - rekla sam tiho boreći se sa suzama. Obećala sam sama sebi da se više neću mučiti s prošlošću. Pokušavam te zamoliti - nastavio je Ivica - da mi ponovno vjeruješ. Želim da opet budemo zajedno. Ne zbog tvoje trudnoće - jer unatoč operaciji, ti opet možeš izgubiti dijete - već zato što te volim i što sada znam da si postala žena. Nisi više dijete i spremna si se suočiti sa životom. Mislim da bismo ovaj put mogli uspjeti. Znam da nisi planirala ovu trudnoću i doktor mi je rekao za tvoju prvu reakciju. Ali mi je također rekao kako si promijenila mišljenje i kako sada želiš to dijete. Želiš li me natrag nakon što sam te onako ostavio? Ako želiš, ja bih se vratio i kunem ti se da te više nikada neću napustiti. - Oh, da! Želim te natrag. Ovila sam ruke oko njegovog vrata. - Želim te zauvijek! Tada sam dopustila suzama da počnu teći jer to nisu bile suze žalosnice, već radosnice. A to je velika razlika! Ovo sve pišem iz bolničkog kreveta. Čekam da mi kćer donesu na dojenje. Prije četiri dana rodila sam zdravu djevojčicu. Još uvijek sam slaba, ali imala sam potrebu napisati svoju priču. Možda postoji neka mlada žena koja prolazi kroz sve što sam i ja prošla i koja misli da je kažnjena zbog nečega što je učinila u prošlosti. Shvatila sam, a nadam se da ćete i vi shvatiti, da je život takav. Sudbina ima svoj put, bez obzira što jesmo ili nismo učinili. Uvijek se trebate nadati i imati vjere u sebe, u Boga i u muža koji vas voli. Nadam se da ćete svi pronaći mir i radost koji sada mene okružuju.
Koliko ste privlačni (psihotest za žene) [WATU 8]
Laži su napokon bile iza mene i sada sam se osjećala oslobođenom. Činilo mi se da je ona stara Dubravka prestala postojati. Ja više nisam bila ta žena, ta kukavica koja se godinama skrivala i koja se nije usudila pogledati u ogledalo. Skinula sam masku gorčine, odbacila sve što me morilo i napokon odlučila svoj život uzeti u svoje ruke. Iza mene je bio naporan radni dan. Po povratku s posla, napravila sam si salatu i pojela je u slast. Potom sam se odlučila za kupku. Ušla sam u kupaonicu, zatvorila kadu, odvrnula slavinu i pustila vodu da teče. Promatrala sam mlaz, uživala u žuboru vode, a tada uzela nekoliko mirisnih svijeća i zapalila ih. Romantična svjetlost obasjala je kupaonicu. Sjetila sam se scena iz romantičnih filmova i prizora prekrasnih kupaonica koje su krasile svijeće. Moja kupaonica zasigurno nije bila toliko velika i raskošna kao filmske, ali ja sam se u njoj uvijek dobro osjećala. Danas sam imala i poseban razlog za to. Noćas sam se vratila u grad u kojem boravim. Bila sam u posjetu roditeljima i ništa tu ne bi bilo neobično i čudno, kada ne bih istaknula činjenicu da sam se dvadeset godina skrivala od roditelja. Danas je moj rođendan, trideset i šesti rođendan. Proteklih godina, iako sam bila mlađa, osjećala sam se znatno starijom. Teret kojeg sam nosila na leđima toliko me pritiskao i svake godine sam se pitala koliko ću još dugo izdržati. Sada sam ga se oslobodila. Preporodila sam se. Čini mi se kao da sam se ponovno rodila i da je tek danas započeo moj život. Unatoč tome što nisam spavala cijelu noć na poslu sam radila s ushitom, a nakon kupanja planirala sam se počastiti dobrom knjigom i dugim spavanjem i snom. Nakon svega zaslužila sam da samoj sebi poklonim taj rođendanski dar. Kad se kada napunila, pustila sam umirujuću glazbu i taman se stala svlačiti. Baš kad sam se razodjenula i jednom nogom već kročila u toplu, pjenušavu vodu, začula sam ulazno zvono. Uvijek u krivi trenutak. Zasigurno gospođa sakuplja novac za televizijsku pretplatu, pomislila sam u sebi i žurno iskočila iz kade. Dohvatila sam kućnu haljinu i potrčala prema ulazu. - Stižem, molim vas pričekajte samo trenutak - nisam željela da nestane dok dođem do vrata. Zadihana sam ih otvorila, a ispred njih je stajao Hrvoje. Njegove plave oči veselo su me gledale. Iznenađeno sam ga promatrala. Nisam znala što treba značiti njegov posjet. - Što želiš? Ponovno si se došao naslađivati? To više nema smisla. Idi i ostavi me na miru. - Pokušao sam, ali ne mogu. Unatoč svim ludostima koje činiš, neprekidno mislim na tebe. - Dosta patetike. Još ćeš mi nakon toliko godina ponovo reći da me voliš? - bila sam ironična. - Volim te. Ti znaš da sam ja škrt na riječima, ali prava je istina da te volim. Zamjerao sam ti tvoje pogreške jer mi puno značiš, a nisam bio svjestan svojih. Sada sam spreman pomoći tebi, ali i nama. Spreman sam se boriti za naš sretan život, za našu malu obitelj. - Ne trebam tvoju pomoć. Svoje ću pogreške sama ispraviti i platiti - rekla sam samouvjereno. - Zar me nećeš pustiti unutra? Moramo li stajati i raspravljati pred vratima? - bio je uporan. - Hrvoje, umorna sam. Nisam spavala cijelu noć, radila sam produženo radno vrijeme i trenutno nemam volje, ni želje raspravljati s tobom. Možda to možemo odgoditi za koji dan? Recimo, ponedjeljak ili utorak? Uostalom, prepuštam ti da odabereš dan. - Dubravka, sretan ti rođendan. Izvoli - rekao je, a potom iza leđa izvukao desnu ruku u kojoj je skrivao buket crvenih ruža. Pružio mi je cvijeće i gledao me poput umiljatog psića. Opet je bio onaj stari Hrvoje, onaj dječačić koji me osvojio svojim nevinim srcem i čistom, preslatkom ljubavi. - Sjetio si se? - naprosto nisam mogla vjerovati. On nikada nije pamtio datume, a u pet godina koliko smo živjeli zajedno samo jednom mi je čestitao rođendan. - Oprosti za sve dane kada ti nisam znao iskazati svoje osjećaje - skrušeno se ispričao.
Živjela sam samo za posao
Uzela sam buket iz njegove ruke, a kad su nam se prsti dotaknuli, još uvijek sam u svome tijelu osjećala onu staru vatru. Još uvijek ga nisam zaboravila, unatoč svom trudu. - Hvala ti na cvijeću, prekrasno je - zahvalila sam i pritisnula buket uz svoje srce. Tek tada sam ga bolje pogledala i u jednoj ruži ugledala svjetlucavi bijeli kamen. Prsten se tako lijepo isticao među rumenim laticama a moje je srce glasno zapjevalo himnu ljubavi. - Uđi, nemoj tu stajati - jedva sam promucala od uzbuđenja i pomaknula se da može proći. Kad sam zatvorila vrata i ušla u dnevni boravak, Hrvoje me primio za ruku i poljubio u obraz. - Draga, sretan ti rođendan. Usliši mi najveću želju i postani moja supruga - tiho me zaprosio, ne skidajući oči s mene. Suze radosnice krenule su mi niz obraz. Stvarno je istina da kad te jednom krene na bolje, onda se sreća nezamislivo kreće progresivnom krivuljom. - Mislila sam da sa mnom više ne želiš imati posla. Nisam sigurna jesi li možda pijan? - u meni se nakon svega javio crvić sumnje. Djelomično sam mu vjerovala, ali i trebala potvrdu. - Pijan sam jedino od neuzvraćene ljubavi - nastavio je šaputati, a tada sam očitovala svoj pristanak i prihvatila njegov prsten. Nježno ga je izvadio iz prekrasnog pupa ruže, a potom mi ga stavio na prst. Veličina je taman odgovarala mom tankom prstu. Naprosto s njega nisam mogla skinuti pogled. Toliko sam dugo sanjala da ću postati njegova supruga, a sada kad su se rasplinule sve nade, Hrvoje je preda mnom i prosi me. Privukla sam ga k sebi i strasno ga poljubila. Njegove usne ukusa marelica ponovno su doticale moje i uzbuđenje se prolilo našim tijelima. Zaboravila sam na kadu i vodu, svijeće i sve što nije bilo vezano uz nas. Bilo mi je svega šesnaest godina kad sam pobjegla od kuće. Taman je počelo drugo polugodište drugog razreda srednje škole kad sam saznala da sam u drugom stanju. Bila sam uplašena, zbunjena i očajna. Kako nisam znala što bih učinila, obratila sam se sam tadašnjem dečku s kojim sam hodala i zanijela. Prezrivo me pogledao, cinički nasmijao i rekao da je još i sam klinac i da mu ne pada na pamet postati ocem. Nije ga zanimalo što ja želim, niti me je više htio vidjeti. Plakala sam i očajavala, molila ga da razmisli, ali on je bio neumoljiv. Ismijavao me i vijest o mojoj trudnoći prenio među prijateljima. Bojala sam se da ne sazna i obitelj.
Bila sam princeza, a on moj princ
Moji roditelji su bili iznimno strogi. Ja sam im bila jedina kći, ali nisam bila razmažena. Sve što sam željela dobiti, morala sam zaslužiti. Otac je imao visoki čin u vojsci i prema meni se odnosio kao prema nekom od svojih vojnika. Nije imao milosti ni za sitne pogreške koje bih učinila, a nisam mogla ni zamisliti što bi mi napravio kada bi saznao da sam trudna. Mama je uvijek bila na njegovoj strani. Podržavala ga je apsolutno u svemu, pa čak i kad je bilo očito da nije u pravu i da griješi. Njih dvoje su bili neobičan par, ali su se voljeli i imali zajednički jezik. Često sam se među njima osjećala kao višak. Činilo mi se da su dovoljni jedno drugome. Naređivali su mi, pred mene postavljali visoke ciljeve koje najčešće nisam bila u stanju ispuniti. Naravno, nakon neobavljenog zadatka bila bih sukladno neizvršenju sankcionirana. Često sam maštala kako ću jednog dana pobjeći daleko od njih, a nakon što sam saznala za trudnoću, to sam i učinila. U maleni, krpeni ruksak spremila sam nekoliko najosnovnijih odjevnih predmeta. Ispraznila sam štednu kasicu, ali i bila svjesna da je to tek sitan novac. Znala sam da mi on neće biti dovoljan kako bih otputovala u neki udaljeniji grad, te sam otišla u njihovu spavaću sobu, otvorila kovčežić u kojem je mama čuvala novac i ukrala svu njihovu ušteđevinu. Brižno sam je pospremila u ruksak, a kad su njih dvoje otišli na posao, sjela sam na prvi autobus i odvezla se u gradić udaljen stotinjak kilometara od našeg mjesta. Odatle sam otputovala u Zagreb, a iz Zagreba u Split. Znala sam da će roditelji preokrenuti nebo i zemlju da me pronađu, ali sam nekako bila uvjerena da će moj bijeg uspjeti. Na autobusnom kolodvoru u Splitu pristupio mi je nepoznati muškarac i ponudio da s njim provedem noć. Nisam imala kamo. Bila sam sama, uplašena, bila je noć i sve oko mene bilo je nepoznato poput tog neznanca. Prihvatila sam njegov poziv i po prvi puta prodala svoje tijelo za novac. Usput sam mu ispričala da sam pobjegla od roditelja koji me maltretiraju i da nemam kamo otići. Zaprepastio se kad je saznao da sam maloljetnica, te mi je za moju šutnju ponudio pomoć. Odveo me k svom prijatelju, koji me zaposlio kao konobaricu u svom noćnom lokalu. Vlasnik je vrlo brzo otkrio moju trudnoću, iako o njoj nikome nisam govorila. Ponudio mi je pomoć da se riješim djeteta i ja sam ju prihvatila. Bio je to jedan u mnoštvu loših dana. Nikada neću zaboraviti kad smo se zajedno vratili od njegovog prijatelja liječnika. Rekao mi je neka si uzmem dva slobodna dana. Poslušala sam ga i gotovo cijelo to vrijeme provela u suzama. Nije mi bilo lako. Iako sam bila mlada, bila sam svjesna činjenice da sam ubila svoje dijete. Taj grijeh nikada si neću, niti mi ga itko, ikada može oprostiti. Osim tadašnjeg poslodavca i liječnika koji je napravio pobačaj, vjerujem da nitko drugi to i ne zna. To je moja tajna koju sam nakon svega podijelila jedino s roditeljima. Nakon svega, toliko sam im dugovala. Još sam neko vrijeme radila u Splitu, a kad sam napunila osamnaestu godinu otputovala sam u inozemstvo. Ondje sam provela deset godina. Udala sam se kako bih dobila papire i imala mogućnost ostanka u zemlji. Dvije godine kasnije Ralf i ja samo se razveli. Zapravo nas nikada ništa nije vezalo. On je meni učinio uslugu, a ja sam njemu vratila na način na koji je on to želio. Radila sam sve i svašta, najčešće kao konobarica i plesačica u noćnim lokalima. Družila sam se sa svakakvim ljudima i upoznala mnogo imućnih ljudi. Jedan mi je, kad sam već bila razvedena, ponudio brak, ali nisam za njega osjećala baš ništa, te nisam imala namjeru ponoviti pogrešku. U malom, podstanarskom stanu živjela sam s dvije cimerice. Osim najosnovnijih potrepština nisam imala većih izdataka. Novac sam brižno spremala i štedjela. Iz godine u godinu svota na štednom računu postajala je sve brojnija i kad sam zaključila da sam zaradila dovoljno, odlučila sam se vratiti u domovinu. Nisam željela ići negdje gdje me poznaju, pa sam se skrasila u Zagrebu. Kupila sam dvosoban stan, a kako sam još uvijek imala samo osnovnoškolsko obrazovanje, vanredno sam upisala i završila srednju školu. Potom sam otvorila vlastiti obrt. Najprije sam sama krojila i šivala, a kako je posao dobro krenuo uskoro sam zaposlila još nekoliko djelatnica.
Gubite se i ostavite nas na miru!
Život je prolazio, a ja sam živjela za posao. On mi je bio sve i u njemu sam liječila rane. Svih tih godina, nikada se nisam javila roditeljima. Nije da nisam željela, već sam se bojala. Znala sam koliko sam pogrešaka napravila i naprosto nisam imala hrabrosti suočiti se s njima. Nedostajali su mi, silno su mi nedostajali i nije bilo dana da nisam pomislila na njih. Tisuću sam puta uzela slušalicu u ruke, okrenula nekoliko brojeva, a tada ponovno odustala. Pokušala sam i s pisanjem pisama, ali nikada nisam imala snage ostaviti ga u poštanskom sandučiću i poslati. Kad bih se bilo gdje javljala na telefon moja prva misao bili su roditelji. Bojala sam se da me nisu pronašli i prije nego bih podignula slušalicu, smišljala sam tisuću izgovora s kojima bih opravdala svoja ružna djela. Bilo je teško raditi sve poslove s kojima sam se bavila i istovremeno se skrivati i strahovati da te netko ne prepozna. Često sam mijenjala boju kose, frizure, čak sam kupila i leće u boji. Kad bi me netko malo duže gledao, već sam u njemu vidjela potencijalnu opasnost. Mislila bih da su ga poslali moji roditelji i da će me uhvatiti za kosu, te tako vući do njihove kuće. Te crne slutnje nikada se nisu ostvarile, ali ja sam cijelo to vrijeme, svih tih dugih dvadeset godina živjela kao u bunilu, u nekom ludom snu, noćnoj mori iz koje se nikako nisam mogla probuditi. Čudim se da sam ostala još koliko-toliko normalna. U međuvremenu sam upoznala Hrvoja. Bio je brat moje djelatnice Sanje i često je dolazio po nju na posao. Bio mi je simpatičan čim sam ga prvi puta ugledala, a kad mi je Sanja ispričala da mu se sviđam, počela sam razmišljati o mogućnosti nove veze. Prihvaćala sam njegove sitne znakove pažnje, a kad me je prvi puta pozvao na izlazak, rado sam prihvatila poziv. Odveo me na Jarun, a potom iz automobila izvadio veliku, pletenu košaru za piknik. - Kupio sam sve što sam pretpostavio da voliš jesti - rekao je nakon što smo se smjestili na deku koju je također ponio sa sobom. U košari je stvarno bilo svašta. Od raznovrsnog povrća, sendviča, slastica, pjenušca i meni omiljenih jagoda. Dugo smo razgovarali, a kad mi je priznao da nikad nije imao djevojku, ja sam preuzela inicijativu. Hrvoje je bio potpuno impresioniran mojim likom i osobom. Nakon prvog poljupca gotovo je ostao bez zraka. - Što ti je? Jesi li dobro? - zaprepastila sam se kad sam vidjela kako koluta očima. - Jako dobro, nikada nisam bio bolje. Ti si savršena žena. Želim uvijek biti uz tebe. Želim da me uvijek ovako ljubiš i oduzimaš mi dah. Obećaj mi da me nećeš ostaviti - govorio je, a ja sam se tome samo smijala. Njegove riječi bile su iskrene i poštene i bilo je jasno da ne laže. Hrvoje je pet godina mlađi od mene, a iz načina na koji se ponašao lako se moglo zaključiti da stvarno nema previše iskustva sa ženama. Bio je jako romantičan, nježan, pažljiv i ja sam ga vrlo brzo zavoljela jednako ludo i strasno baš kao i on mene. Sviđalo mi se to njegovo ponašanje u kojem sam ja bila najljepša i najbolja princeza, a on moj savršeni princ. Sanja me upozorila da se njihovi roditelji protive našoj vezi, ali to me nije previše brinulo. Pobjegla sam i od svojih, jer nisam mogla trpjeti kritiku, a za njegove nisam marila. Obožavala sam te njegove plave oči, taj dječački osmijeh i ruke koje su me neprestano željele grliti. Ja sam oduvijek bila željna ljubavi i sada kad sam napokon našla nekoga tko me voli, nisam ga mogla pustiti daleko od sebe. Trebala sam ga kao zrak, kao kruh, kao vodu. Hodali smo nepunu godinu dana kad sam mu predložila da se doseli k meni. Bio je oduševljen. - Ti to ozbiljno? Želiš me u svom stanu? Svaki dan, svako jutro, svaku noć? Želiš me zadnjeg vidjeti prije nego sklopiš oči? Želiš se buditi uz mene? - ushićeno je postavljao pitanja.
Ponovni susret s roditeljima
Naravno. Tako će biti jednostavnije za oboje. Preseli se k meni. Mi ćemo biti obitelj. Hrvoje je u euforiji preselio svoje stvari k meni. Prvih nekoliko mjeseci živjeli smo kao u bajci. On je radio u skladištu velikog trgovačkog centra, a ja u svojoj radnji. Mjesečne prihode stavljali smo na zajednički račun. Kupovali smo stvari koje su nam se sviđale, izlazili i uživali. A, onda su se jedne večeri na mojim vratima pojavili njegovi roditelji. Hrvoje ih je pustio u stan, iako sam odmah shvatila kako mu se promijenilo raspoloženje čim ih je vidio. - Došli smo po tebe. Ova žena nije za tebe. Ti zaslužuješ bolju djevojku. Tko zna što je sve prošla? Starija je od tebe i vješto manipulira s tobom - govorila je njegova mama. - Ti si njoj samo zabava. Odbacit će te poput iznošenih cipela. Koja bi normalna djevojka pristala na suživot bez vjenčanja? Vidimo da vi ni ne pomišljate na brak. Ona već ima dosta godina. Njezin biološki sat otkucava. Mi želimo imati unuke i sina i snahu s kojima se možemo ponositi. Sigurno nešto skriva kad se tako uhvatila za tebe - nadovezao se otac. Ja sam sjedila na trosjedu u pidžami i kućnom ogrtaču i zbunjeno slušala njihove riječi. - Gospodo, ne dopuštam da me vrijeđate u mojoj kući. Ja volim vašeg sina - rekla sam. - Ti voliš samu sebe. Ostavi njega i živi svoj prokleti život! Nađi si nekog drugog potrčka! Naš sin je zaluđen tobom, ali to sigurno neće potrajati. Mi to nećemo dopustiti. Rastavit ćemo vas pošto-poto! Ti si najobičnija ženturača - opet se javio njegov otac. U tom trenutku Hrvoje se izderao onako, kako ga nikada do tada nisam čula. Nije bio čovjek od previše riječi, ali je uvijek znao što treba reći u datom trenutku. - Gubite se i ostavite nas na miru. Ona je moj izbor i vi ovdje nemate što tražiti. Roditelji su mu otišli ljuti i povrijeđeni, psujući niz cijelo stepenište. Bila sam žalosna zbog toga, tim više što je taj posjet potresao Hrvoja.
Konačno sam se prestala skrivati
Od tada, u našem su se životu počele gomilati nevolje. Najprije je moj obrt propao, te sam ga morala zatvoriti. Hrvoje je iz dana u dan postajao sve sumnjičaviji i postavljao mi nemoguća pitanja. Bio je uvjeren da mu nešto skrivam. Dugo sam lagala kako igram otvorenih karata, a onda mi je jednom prekipjelo. Umorila sam se od laži i strahovanja, ali i njegovih upornih, svakodnevnih pitanja. - Stvarno te zanima što skrivam? Ja sam bjegunka. Pobjegla sam iz roditeljskog doma kad mi je bilo šesnaest godina. Moji su me zasigurno tražili. Možda me i danas traže - priznala sam. Hrvoju ništa nije bilo jasno. Prešutjela sam mu trudnoću, prostituciju, brak u inozemstvu. Rekla sam da sam se uvijek osjećala kao višak u obitelji i da više nisam mogla trpjeti vojnički režim života. Govorio je da me djelomično razumije, ali da roditelje trebam potražiti i sve im objasniti. Ja sam se naravno tome protivila, ali on je bio uporan. Zajednički život pretvorio se u noćnu moru. Godine su prolazile, a naš odnos bio je potpuno narušen. Moj princ pretvorio se u ružnu žabu krastaču. Hrvoje je odlazio kada i kamo bi htio, vraćao se pijan i nije davao nikakva objašnjena. Ja sam ga i dalje ludo voljela i sve mu praštala. Trpjela sam mnogo stvari koje bi u današnje vrijeme podnijela rijetko koja žena, a kad me ucijenio da se javim roditeljima ili će on to učiniti, poludjela sam. Pokazala sam mu gdje su mu vrata. Bez riječi je spakirao svoje krpice i nestao. Očekivala sam poziv kad se smiri, ali on se nije javljao. Prošlo je tjedan dana nakon što se odselio, a kako se nije javljao, sačekala sam ga ispred trgovine u kojoj je radio. Bila sam spremna sve zaboraviti, samo kako bi ponovno pokušali. - Jesi li se čula sa svojima? Bila si kod njih? - bile su prve riječi koje mi je uputio. - Nisam - odgovorila sam snuždeno, a on je odmahnuo rukom i prošao pored mene kao da me ni ne vidi. Još sam ga nekoliko puta pokušala tražiti, ali rezultat je uvijek bio isti i ja sam odustala. Unatoč silnoj ljubavi kojom sam ga obožavala, shvatila sam da više nema smisla. Bila sam žalosna zbog takvog raspleta naše veze, ali opet na neki čudan način i sretna. Znala sam da sam barem kratko vrijeme uživala u istinskoj ljubavi i da mi lijepe, prošle dane nitko ne može uzeti, pa ni sam Hrvoje. Spomen na našu ljubav gajila sam u svome srcu kao najvredniju relikviju. Kako sam bila besposlena, tako sam svakodnevno pisala mnoštvo zamolbi za posao. Dobila sam hrpu odbijenica, ali i znala da ne smijem odustati. Jednog jutra nazvao me vlasnik butika i pozvao na razgovor. Uredila sam se najljepše kako sam znala, bila kulturna, samouvjerena i spremno odgovarala na svako njegovo pitanje. Dobila sam dobar posao i dobru plaću. Ponovno sam se posvetila isključivo radu i poslovnim obvezama. Dani su se redali, a usamljenost bi me zapljusnula svakog puta kada bih otvorila vrata svog stana. Sve češće sam počela razmišljati o svim pogreškama. Roditelji su mi silno nedostajali i jedne večeri, dvadeset godina nakon što sam pobjegla od njih, napokon sam prikupila hrabrosti. Otipkala sam brojeve i nakon što je nekoliko puta odzvonilo, začula sam dobro poznati glas. - Molim? - pomalo hrapav očev glas obasjao mi je srce i dušu. Stala mi je knedla u grlu i nisam znala što reći. Jedino u što sam bila sigurna, bilo je to da ga i dalje želim slušati. - Molim? Tko je? Dubravka, da nisi, zlato, možda ti? - začula sam dragi očev glas. U tom trenutku se srušila moja brana. Nestale su sve laži, prepreke, zamjerke, pogreške i barijere. - Tata, ja sam. Tvoja kći. Tata, tatice, oprosti mi za sve. Volim te, oprosti mi - plakala sam. - Kćeri! Jedino moje zlato! Ljubavi naša, gdje si? Jesi li dobro? - u njegovim riječima i glasu progovarala je beskrajna roditeljska ljubav. Znala sam da ne hini, da stvarno tako osjeća. - Tata, jesi li dobro? Kako je mama? - pitala sam i dalje ne prestajući plakati. - Dobro je. Ovdje je. Zar ne čuješ kako vrišti od sreće? Želiš li je čuti? - sada je i on zaplakao. - Molim te tata, daj malo mamu na telefon - zamolila sam dok su se u meni gomilali osjećaji. - Dubravka moja, gdje si? Kako si? Je li sve u redu? Tata i ja te puno volimo - i mama je govorila kroz suze. Znala sam da je njima zasigurno puno teže nego meni.
Imaš li kakve planove za vikend?
Mama, oprosti mi zbog svega. Dobro sam. Živim u Zagrebu. Smijem li vam doći u posjet? - napokon sam pitala. - I ja vas puno volim. Nije bilo dana da nisam mislila na vas. Toliko sam vam se puta pokušala javiti, ali sam bila kukavica. Učinila sam puno loših stvari. Iza mene je puno toga čega se stidim. Znam da ne zaslužujem vaš oprost, ali vas molim ... - više nisam mogla govoriti od suza. Mama je s druge strane linije jecala još glasnije od mene. U tom sam trenu proklela samu sebe zbog beskrajne boli koju sam nanijela njima, ali i samoj sebi. Tolike sam godine bila luda i slijepa, ali više nisam mogla nastaviti istim putem. Željela sam ih vidjeti, biti uz njih, zagrliti ih i sve im objasniti. - Dvadeset godina tvoj otac i ja čekamo na ovaj dan. Dođi kad god poželiš - jecala je. - Mogu li doći odmah? - toliko sam uspjela pitati, a kad sam dobila potvrdan odgovor, žurno sam uhvatila poklone koje sam im godinama kupovala za rođendan i čuvala ih, te ih spakirala u torbu, sjela u automobil i pritisnula po gasu. Nakon četiri sata bila sam pred njihovom kućom. Činilo mi se, koliko sam mogla vidjeti u mraku, da se ništa nije promijenilo. Na ulazu je još uvijek stajala stara kruška. Listovi su joj taman propupali. Bilo je gluho doba noći, ali ja više nisam oklijevala. Pozvonila sam, a samo nekoliko sekundi kasnije, niz stepenice su dotrčali mama i tata. Bacila sam im se u zagrljaj. Čvrsto su me stiskali, baš kao i ja njih. Oni su bili moji, ja njihova krv i u tom sam trenutku doslovno shvatila što znači zov krvi. Poveli su me u kuću, pokazali moju sobu u kojoj, od kada sam ja otišla, nisu ništa promijenili. Mama me natjerala da unatoč sitnim satima sjednem za stol i pojedem topli obrok koji je bila pripremila. Nije mi bilo do jela, ali nisam je mogla odbiti. Željela sam ih gledati, slušati, biti s njima. Ostarjeli su. Na njihovim licima duboko su se urezale bore, a tamnu kosu zamijenile su sijede vlasi. Unatoč godinama i starosti bili su mi ljepši nego ikada. Mislim da sam u tom trenutku shvatila kolika je moja ljubav prema njima. Sve sam im ispričala. Više se nisam usudila tajiti niti jednu lošu stvar koju sam učinila. Skrušeno sam molila za oprost i dobila ga. Roditelji su bili presretni zbog mog povratka, a ja što sam se napokon prestala skrivati. Napokon su znali istinu i sada sam spokojno mogla nastaviti sa životom. U rano jutro nazvala sam šefa i zamolila nekoliko slobodnih dana. Nije me previše gnjavio, ali sam mu morala obećati da ću nadoknaditi posao. Dala sam obećanje i pet dana ostala kod svojih roditelja. Bili su to prekrasni dani. I oni i ja, odbacili smo sve zamjerke. Sada smo bili jedni pored drugih i bilo nam je dovoljno naše zajedništvo. Pričali su mi kako su se iznenadili kad su shvatili da sam nestala, baš kao i o potragama koje su provodili svih ovih godina. Nikada nisu odustajali, ali na policiji su im uvijek davali isti odgovor. Mnogi su im savjetovali da se pomire s time da su me zauvijek izgubili, ali oni su znali da ću se jednom pojaviti navratima. Pričali su da su svjesni svojih pogrešaka koje su učinili kao roditelji i da gorku prošlost žele ostaviti iza sebe. Složila sam se s njima i ti dani stvarno su bili prekrasni.
Napokon sretan obiteljski život
Nakon što sam iskoristila slobodne dane i morala natrag za Zagreb, predložila sam im da pođu sa mnom u moj stan. Prihvatili su s oduševljenjem i ostali kod mene mjesec dana. Nedavno sam se vratila iz svog rodnog mjesta. Naime, tata je morao na odavno zakazani liječnički pregled, pa sam ih ja odvezla. Željeli su ostati kako bi sa mnom proslavili moj trideset i šesti rođendan, ali ja nisam željela da tata zbog rođendana propusti pregled. Obećala sam da ću idući vikend doći k njima, te da ćemo tada zajedno proslaviti rođendan. Iako nevoljko, na kraju su ipak prihvatili dogovor. Bila sam presretna što sam ću trideset i šesti rođendan dočekati oslobođena svih tereta. Roditeljska ljubav konačno mi je pružala potporu i neopisivu snagu. Kad smo se idućeg jutra Hrvoje i ja zajedno probudili, glasno sam vrisnula od sreće. - Što ti je? Jesam te povrijedio? - uplašeno me upitao i zaštitnički privukao k sebi. - Nisi. Samo sam presretna i želim da to cijeli svijet zna. Zadnji dani su mi neopisivo sretni. - Što to treba značiti? - zbunjeno me gledao, a ja sam znala da mu ništa i ne može biti jasno. - Imaš li kakve planove za vikend ili si slobodan? - upitala sam ga veselo. - Sve zavisi od tebe. Od danas sam te spreman slijediti kamo god poželiš. Više nikada neću zaboraviti rođendan, ni godišnjicu. Opet ću biti onaj stari princ kojeg si toliko voljela. Pokušavao sam živjeti bez tebe, ali ne mogu. Ti si stvorena za mene, ti pripadaš meni, samo meni ... - Nećeš se opet predomisliti ako nas tvoji posjete? - bocnula sam. - Ne postoje ti ljudi radi kojih bih se predomislio. Ti si moja sudbina - samouvjereno je dodao. - A znaju li tvoji za to? Što kaže Sanja? Proklinje li me i ona poput tvojih roditelja? - mojim pitanjima nije bilo kraja. - Ne, ni oni te više ne proklinju. Mama je čak išla sa mnom kada sam birao prsten. Shvatili su da je moj život bez tebe potpuno bijedan i nema smisla - govorio je, a ja sam se topila od njegovih riječi i dodira. Kad je zazvonio sat, poskočila sam i žurno otišla na posao. Hrvoje je ostao u stanu i dočekao me s pravom gozbom. S posla sam nazvala mamu, a kako sam joj već pričala o Hrvoju, znala je o kome se radi. Bila je presretna što mi se vratio. - Nemaš ništa protiv da ga dovedem kući da ga upoznate? - upitala sam je, a potom upozorila na stvari koje sam mu prešutjela. Možda sam mu trebala sve reći, ali i mama se složila sa mnom da niti jedan muškarac ne voli čuti tako ružne stvari o svojoj budućoj ženi. Naravno, mama je dopustila da ga dovedem kući. Ni kad smo se smjestili u automobil i krenuli, Hrvoje još uvijek nije znao kamo idemo. Tek kad smo ušli u dvorište, a mama i tata izišli nam u susret, pogledao me sa suzama u očima. - Ti si dobra s njima? Zar je to moguće? Dovela si me u roditeljsku kuću? Stvarno si se promijenila. Tako se ponosim tobom - prošaputao mi je i čvrsto me stisnuo za ruku. Roditelji su s oduševljenjem upoznali Hrvoja. Tata i on imali su mnogo zajedničkih tema. Obojica su voljeli nogomet, košarku, ribolov i mene. Mama i ja smo tiho čavrljale u kuhinji dok su njih dvojica gledali utakmicu i smijali se. U jednom trenutku mama me čvrsto privukla k sebi i zagrlila. Nisam je morala pitati zašto je to učinila. Znala sam koliko sam joj nedostajala svih tih silnih godina kada nije znala jesam li živa i što je sa mnom. Idućeg vikenda k mojima smo poveli i Hrvojeve roditelje. Svi zajedno dogovorili smo svadbu, a mjesec dana kasnije smo se vjenčali. Nakon dvadeset godina skrivanja napokon i ja imam i živim sretan obiteljski život.
Iako sam prešla četrdeset i treću, nisam se udala. U dvadesetoj godini, zaljubljena do ušiju, zaručila sam se za mladića kojega sam upoznala na planinarskom izletu što ga je organizirao fakultet na kojem sam studirala. Godinu dana smo bili nerazdvojni, učili zajedno, odlazili u duge šetnje prirodom, uživali u dobroj glazbi i plesu. Marljivo smo polagali ispite kako bismo što prije završili fakultet i vjenčali se. On je bio apsolvent, a ja na trećoj godini ekonomije. Jednoga dana dogodila se nesreća koja je zauvijek promijenila moj život. Vraćali smo se sa koncerta poznatog pijanista koji je gostovao u našem gradu. Robert me vespom dovezao do kuće, pred vratima smo još malo porazgovarali i dogovorili se za sutrašnji susret. Na rastanku me nježno poljubio, a ja sam se sretno osmjehivala i mahala mu dok je uz zvuk motora nestajao u noći. Te večeri, skrećući prema ulici u kojoj je stanovao, udario je u automobil koji je dolazio iz suprotnog smjera i njegov mladi život ugasio se zauvijek. Nikada više nisam vidjela svojeg Roberta. Osim u mrtvačnici. Kada su zatvorili lijes, zatvorili su i sve naše snove i planove za budućnost o kojima smo sanjali. Godine su prolazile. Prva je bila najteža, puno boli i izgubljenosti, bez volje za životom i za sve što me okružuje. Uspjela sam nekako završiti fakultet i zaposliti se. Radila sam marljivo, da zaboravim, dajući sve od sebe. Magistrirala sam i polako ali sigurno napredovala u poslu. Nakon nekoliko godina bila sam nezamjenjiva u poslu vezanom za poslovanje mog poduzeća s inozemstvom. Putovala sam često, imala sam puno poslovnih kontakata, poznanika i prijatelja. Bila sam zgodna mlada žena, uvijek elegantno i ukusno odjevena, ambiciozna i pametna. Kod kuće, u svom malom stanu, skidala sam skupu ljušturu i bila ono što zapravo jesam - jednostavno i osamljeno ljudsko biće. Moj jedini pravi prijatelj bio je Homer, veliki sivi mačak zelenkasto žutih očiju.
Stanujete li u ovoj kući
Bilo je proteklih godina i nekoliko intimnih veza. Mogla sam se čak i udati za pristojne i dobrostojeće mladiće iz kruga mojih poznanika. Ali u tim vezama mi je nešto nedostajalo, osjećala sam prazninu i jednostavno se nisam mogla zaljubiti. Zbog toga sam odabrala varijantu za koju sam mislila da je bolja nego nesretan brak: ostala sam djevojka. Često, gotovo svakog tjedna ako nisam bila na putu, posjećivala sam maminu prijateljicu Mariju. Bila je to obaveza koju sam preuzela nakon majčine smrti, jer gospođa Marija, 85-godišnja starica, nije imala nikoga da se brine o njoj. Išla sam joj u kupovinu, nabavljala drva, brinula se za zimnicu i plaćanje računa. Osim toga, voljela sam navraćati u tu kuću. Bila je stara i neugledna, ali tu sam bila rođena i provela svoje uzbudljivo i nezaboravno djetinjstvo. Jednoga ljetnog popodneva, nakon posjeta gospođi Mariji, na prvom katu srela sam visokog muškarca u laganom svijetlom odijelu. - Oprostite, gospođo, stanujete li možda u ovoj kući? - upitao me s čudnim naglaskom u glasu. - Ne stanujem, ali vam mogu pomoći ako koga tražite. - Ja sam tu rođen, ali već gotovo četrdeset godina živim u Americi. U Rijeci sam službeno, kao predstavnik svoje tvrtke koja posluje s Rafinerijom nafte, pa sam navratio da vidim svoju rodnu kuću - objasnio je. Promatrala sam ga bez riječi, gotovo bez daha. Bila sam opet mala djevojčica Mia, s dugačkim plavim pletenicama. Vrata pekare bila su odškrinuta i osjećao se miris kruha. Kao onda, davno. Stanovali smo visoko, ispod krova zgrade, na mansardi, gdje studen nije imao milosti, a za ljetnih dana gušili smo se od nesnosne vrućine. Prozori su bili mali, smješteni nisko, gotovo uz drveni pod.
Moj je otac bio komunist
Moj otac bio je pošten i vrijedan čovjek. Živjeli smo dobro i normalno kao i ostale obitelji u gradu. Nije pio, ni kartao, ni krao, ali je imao najstrašniju manu za ondašnje okolnosti. Bio je komunist, ne samo po opredjeljenju nego jedan od vođa i organizatora radničkih štrajkova u Tvornici papira na Sušaku, gdje je radio. Unatoč njegovoj stručnosti i marljivosti, uprava ga je pod pritiskom vlasti i policije otpustila. Slijedili su mjeseci bez posla. Na svojem malenom čamcu otiskivao se na more da ulovi nešto ribe za izgladnjelu obitelj. Ponekad bi, noću, tim čamcem odvodio svoje drugove na tajne sastanke daleko na pučinu. Povremeno je u luci uspio raditi po nekoliko sati na utovaru ili istovaru tereta. I tu je nastavio svoju političku aktivnost. Dijelio je radnicima letke, održavao zborove i poticao ih na štrajk. Kada se moja majka udavala za mog oca, nije ni slutila u što se upušta. U budućnosti je vidjela veliku i sretnu obitelj, dobro situiranu i poštovanu, a sebe kao vrsnu učiteljicu koja napreduje u poslu. Međutim, gdje god je tražila posao, zatvorili su joj vrata, jer je bila označena kao žena nepoželjnog i opasnog komunista. Kada je otac i u luci ostao bez posla, prihvatila se posla kućepaziteljice, prala stubište i čistila pekaru u prizemlju. Zauzvrat imali smo besplatan stan i dobivali jedan kruh dnevno. Često nam je taj kruh morao biti dovoljan za sva tri obroka. Jednog dana dok je majka ribala stube, začula je korake iza sebe. Dvije grube ruke odgurnule su je u stranu a dva para nogu u crnim ulaštenim cipelama prošla pored nje. Osjetila je strahovitu zebnju, zatvorila oči i počela moliti. Agenti su se pojavili opet, vodeći oca okrivljenog i u lisičinama. Odveden je u jedan od najgorih zatvora, u staru ogulinsku kulu, gdje je proveo više od dvije godine. Vratih se nazad u stvarnost. Čovjek je još uvijek stajao nasuprot mene i čekao. - Je li možda kućepaziteljica Klara još živa? - Ne, nije više. - A što je s njezinom djecom? Imala je dva sina i kćer. - Sinovi su odselili, jedan u Šibenik, drugi u Trst. - A kći, gdje je ona? Spustila sam pogled. - Pa, ona još uvijek živi u ovom gradu, ali ne više u ovoj kući. Počela sam silaziti stubama. On je još neko vrijeme neodlučno stajao, a onda požurio i sustigao me u prizemlju. Pogledao je prema meni i velikim drvenim vratima i upitao: - Je li pekara još uvijek ovdje? Osjećam miris svježe pečenog kruha, kao onda kada sam bio dječak. Upravo tu, u ovom predvorju, mi smo se često okupljali. Moja braća Ivan i Marko bili su stariji dječaci, a Andrej, sin vlasnika kuće i pekare, bio je njihov vršnjak. Ja sam bila najmlađa i pravi mali priljepak. U svojim dječačkim igrama nastojali su se skriti i pobjeći od mene. Ispod stubišta, u jednoj šupi, imali smo svoje skrovište. Tu nam je Andrej donosio pecivo i najfinije kolače iz svoje pekare. Stisnuti jedno pored drugoga, pričali smo izmišljene priče koje smo najviše voljeli, one pune strave i užasa. Nije ni čudo kada smo bili česti posjetioci stare gradine Frankopana na Trsatu i poznavali gotovo svaki kamen i skriveni kutak. Ja bih se tada još više stisnula uz Andreja, jer jedino je on pokazivao razumijevanje za moj povremeni strah.
Povest ću vas do vidikovca
Andrejeva majka, gospođa Vilma, bila je visoka, mršava i ružna žena. I vrlo zla. Nitko je u pekari i u kući nije volio, i svi su se bojali njezinog oštrog jezika. Mi smo za nju bili obična gladna komunistička sirotinja i često je vikala na sina braneći mu da se igra s nama. Moju majku nikada se nije udostojila ni pogledati, a kamo li s njom razgovarati. Andrejev otac bio je rijetko dobar čovjek, za glavu niži od svoje žene, miran i staložen. Uvijek nam je lijepo otpozdravljao, a za blagdane nas je darivao novcem, koji nam je i te kako trebao. Unatoč zabrani, Andrej je, osim kad je bio u školi ili na satovima klavira, sve vrijeme provodio s nama. Ponekad, kada je bio sam kod kuće, pozvao bi me da slušam njegovo muziciranje. Moju braću to nije zanimalo. Sjedila sam na sofi odmah do vrata kao da bih na vrijeme mogla pobjeći ako se gospođa Vilma vrati kući. Bili su to nezaboravni trenutci. Samo Andrej, ja i ta divna glazba u prostranoj i lijepo namještenoj sobi, s velikim prozorima i mnogo svjetla. Ta je glazba ostala u mom sjećanju zauvijek, kao i mali virtuoz koji je tada imao dvanaest godina. Buknuo je Drugi svjetski rat. Za moju obitelj ništa se bitno nije izmijenilo. Živjeli smo i dalje u bijedi, majka je i dalje prala stubište i povremeno radila u skladištu južnog voća koje je držao neki Sicilijanac. Oca su prognali i poslali u logor negdje u Italiji. Za Andrejevu obitelj, međutim, puno se toga promijenilo. Pogotovo nakon kapitulacije Italije, kada je počeo lov na Židove. Andrejev otac, Danilo, bio je Židov. Prije nego su Nijemci umarširali u naš grad, Andrejeva obitelj nestala je preko noći. Meni je tada bilo samo sedam godina. Izašli smo iz kućne veže. Sunce nas je gotovo zaslijepilo i vratilo iz dalekih dana u sadašnjost. - Dopustite, gospođo, da vam se predstavim - reče i pruži mi ruku. - Ja sam Andrej. - Ja sam Ana - rekla sam i nerazgovjetno promrmljala svoje prezime. Zagledao se u mene, a onda se srdačno nasmiješio i rekao: - Ne bih htio biti nametljiv, ali možda imate malo slobodnog vremena. Želio bih razgledati grad, a bojim se da sam puno toga zaboravio i da se neću snaći. - Pa, danas popodne sam slobodna. Povest ću vas do vidikovca. Odatle se vidi čitav grad i okolica. Uputili smo se prema mostu na Rječini, a zatim preko Jelačićevog trga skrenuli k stubama što vode na Trsat. Bile su to najduže stube u našem gradu. Uspinjale su se od središta do vrha brda na kojemu je bila smještena stara tvrđava, koju su u 13. stoljeću podigli knezovi Frankopani. Trebalo nam je dobrih dvadeset minuta da se popnemo na vrh. Iako je već bilo kasno poslijepodne, sunce je nemilo pržilo. Zadihani, naslonili smo se na zid i polako vraćali dah. Ispod nas vijugala je Ulica Račkog, a korito Rječine bilo je gotovo bez vode. Andrej je jedno vrijeme radoznalo promatrao sve oko sebe, a onda se sjetio: - Vidite Ana, ovim stubama sam jurio i utrkivao se sa svojim prijateljima. Natjecali smo se tko će prvi stići na vrh i sjesti na onaj veliki kamen tamo. Sirota mala Mia, nikada nas nije uspjela stići. Šutjela sam i željela da se i on prepusti sjećanjima. - Ona crkva tamo, je li to ona gdje su svake godine dolazili hodočasnici? - zanimalo ga je. - Da, ono je crkava sv. Marije iz Loreta. A ono pored nje je franjevački samostan.
Andrej me pozvao na večeru
Godinama i godinama na Veliku Gospu dolazile su procesije vjernika iz svih krajeva. Na velikom prostoru ispred crkve, pod krošnjama stoljetnih stabala, trgovci su na svojim tezgama prodavali nezamislivo šaroliku robu. Za nas djecu bio je to jedan od najvećih blagdana. Čitav dan vrludali smo sajmom i napasali oči kojekakvim drangulijama. Andrej bi od svog džeparca svakom od nas kupio poneki dar i počastio nas sa sladoledom. Sladoled smo obično jeli sjedeći jedno pored drugoga, baš na ovom zidu, i promatrali ljude koji su stubama u velikom broju neprestano dolazili. Andrej me dotaknuo rukom: - Možemo li pogledati crkvu? - Ako je otvorena, možemo. Vrlo je stara, podignuta u 15. stoljeću, i puna povijesnih zanimljivosti - odgovorila sam. Crkva je bila otvorena. Nakon nesnosne vrućine dočekao nas je ugodan hlad. Polako samo se privikavali na polumrak, a onda smo krenuli prema najstarijem dijelu crkve. Iza umjetničkih izrađenih baroknih vrata nalazilo se svetište s lijepim mramornim oltarom i zidovima ukrašenim freskama talijanskog slikara Raffaella. Bili su tu i grobovi nekih članova obitelji Frankopan. - Sada, kada sam opet ovdje, na ovom mjestu gdje je vrijeme stalo, čini mi se da nikada nisam ni odlazio - preplavljen osjećajima rekao je. - Znate, i ja ponekad, kada sam umorna od čestih i odgovornih poslova, pobjegnem tu gore i onda neko vrijeme nalazim mir i duševno spokojstvo. Ali, želimo li vidjeti najljepši zalazak sunca, požurimo! Nekoliko minuta kasnije ušli smo u stari grad Trsat. Nekada, kad smo kao djeca dolazili, bile su to samo napuštene ruševine, a danas, nakon obnove, bila je to jedna od najznačajnijih i najatraktivnijih riječkih znamenitosti. Pred nama se pružao veličanstveni pogled na prostrani Kvarnerski zaljev i susjedne otoke. Čitav obzor kupao se u purpurnom crvenilu, a sunce je polako nestajalo iza Učke. Prizor nas je potpuno opčinio, mislim da smo tu stajali jako dugo. - Sutra će opet biti lijepi dan - rekoh. Okrenuo se prema meni, nasmijao i uhvatio me za ruku. - Da, nadam se da će biti. A sada, mogao bih svog dražesnog vodiča pozvati na večeru. Vidio sam da su u jednoj od kula uredili lijepi restoran - nasmiješio se.
Priznao je da me prepoznao
U restoranu s posebno stilskim uređenim interijerom nije bilo puno gostiju. Sjeli smo u udobne stolice i počeli se opuštati. Dok smo ispijali svoj aperitiv, Andrej me netremice promatrao. Osjećala sam da se počinjem crvenjeti. A onda je opet prihvatio moju ruku i držeći je dugo u svojoj, rekao: - Zahvaljujem vam što ste me doveli ovamo. Kao da sam opet proživio svoje najljepše i najbezbrižnije godine života. Tada sam poznavao jednu djevojčicu, koja je imala isto tako zelene oči i madež na desnom obrazu. Zvala se Mia. Čaša, koju sam upravo prinosila ustima, zastade mi u zraku. Od silnog iznenađenja ostala sam bez riječi. Jedno smo vrijeme šutjeli i gledali se, a onda sam polako upitala: - Znači, znao si? - Da, znao sam. Kada sam te ugledao kako silaziš sa stubama, nisam te prepoznao. Tek vani, kada si se okrenula prema suncu i kada sam vidio tvoj madež i tvoje oči, znao sam da si to ti. I zato sam te zamolio da mi pokažeš grad. Počela sam se smijati. - O, Andreje, ja sam bila tako sigurna da me nisi prepoznao! - Ali, zašto nisi željela da te prepoznam? - Htjela sam najprije da ti se malo osvetim. - Osvetiš? - Da, osvetim. Otišao si bez riječi oproštaja, bez zbogom. Toliko smo te voljeli, bio si nam kao brat, a nikada se nisi javio, nikada nam pisao. - Nisam imao pojma da ćemo te noći otputovati. Roditelji su to držali u najvećoj tajnosti. Tri mjeseca nam je trebalo da preko raznih veza stignemo do Amerike. Čim smo stigli i bili na sigurnom, htio sam vam pisati. No, moj me otac odgovorio od toga. Rekao je da kao obitelj jednog komunista imate i bez mog pisma dosta neprilika i neka sačekam dok se rat ne završi. Otac je uskoro umro. Majka i ja smo se preselili kod njezinog brata, koji je bio udovac i živio sam u velikoj kući. Poslao me u najbolje škole i želio da jednog dana nastavim njegov posao. Završetak rata zatekao me na jednom koledžu daleko od kuće. Došlo je ljeto i ja sam provodio školski odmor s majkom i ujakom. Nakon mog dolaska i svečanog ručka, sjeli smo u sjenoviti dio travnjaka, odmarali se i pričali. U jednom trenutku majka mi reče: - Znaš, primila sam pismo od gospođe M. iz Šuška. Pisala sam joj prije dva mjeseca da vidim što je s našom kućom i pekarom. Prokleti komunistički gadovi, sve su nam oduzeli, sve nacionalizirali, sve je otišlo u nepovrat! Ujak ju je počeo smirivati govoreći da je njegova kuća i naš dom, a njegov imetak ionako će pripasti nama, jer nije imao djece. Nakon nekog vremena usudio sam se upitati: - A obitelj R.? Je li možda i o njima pisala? - Ah, da. Rekla je da su ih Nijemci sve odveli u logor i da se nitko nije vratio. Poubijali su, izgleda, cijelu obitelj. Osjetio sam kako gubim dah i jedva promucao: - Mama, to nije moguće, to nije moguće ... Oteturao sam u svoju sobu i legao, sav u suzama i nemoćan od od očaja. Čitavo sam ljeto tugovao, tumarao šumama i lovio na obali udaljenog jezera. Sam samcat, u mislima na vas i na sve one dane koje smo zajedno proveli. Na jesen sam se vratio na koledž. Počela su predavanja, trebalo je učiti, davati ispite. Vrijeme je polako prolazilo i uspomene blijedjele, ali nikada vas nisam zaboravio.
Nije se više bavio glazbom
Izvadio je lisnicu i izvukao staru požutjelu fotografiju, s koje su me promatrala tri mršava dječaka i jedna mala plava djevojčica. Bila sam duboko ganuta, a ruka mi je držala fotografiju i podrhtavala. Andrej je nastavio: - U veljači ove godine, za vrijeme one jake zime, majka se prehladila, dobila gripu, a zatim jaku upalu pluća. Bolovala je tri mjeseca, a onda umrla. Bila je već vrlo stara i, nažalost, još uvijek zla. Često sam žalio oca i sve one godine koje je morao provesti s njome. Mene je voljela na svoj način. Bio sam njezino vlasništvo koje nitko nije smio dotaknuti, a pogotovo voljeti. Jedne večeri, dok je lijevala jaka kiša, ušao sam u njezinu sobu. Imao sam vremena, pa sam odlučio srediti dokumente koje je držala u svojem pisaćem stolu. Između pisama, kojih nije bilo mnogo, našao sam i one koje je davno primila od gospođe M. Bilo je dugačko, s opisom situacije nakon oslobođenja, o nacionalizaciji i konfiskaciji, o sudbinama ljudi koje smo poznavali, a gotovo pri kraju pisalo je: “Muž naše kućepaziteljice poginuo je u partizanima. Ona i njezina djeca uživaju sada sve privilegije kao obitelj ratnog heroja. Dobili su lijepi stan, a ona posao učiteljice”. - Bože, zašto je to učinila? - nije mi bilo jasno. - Nikada vas nije voljela, pogotovo vašu majku. - Jadna mama, morala je dočekati očevu smrt kako bi njezina djeca konačno bila sita i ona mogla raditi ono za što se u mladosti školovala i to godinama priželjkivala. Nakon kapitulacije Italije otac se vratio kući, ali je već nakon tjedan dana otišao u partizane. Poginuo je u posljednjim danima rata, nadomak Rijeci, koja je uskoro bila oslobođena - objasnila sam mu. S drugog kraja restorana začuli su se zvuci klavira. Nasmiješio se kao nekad i upitao: - Sjećaš li se? - A kako se ne bih sjećala? U onoj neimaštini, napola gladni, u onom bijednom stanu ispod potkrovlja, tvoje muziciranje u onoj prekrasnoj sobi punoj svjetla i cvijeća bilo je kao glazba iz divnoga nestvarnog svijeta - brzo sam govorila. - Kada su Nijemci, nekoliko dana nakon vašeg bijega, upali u stan i počeli odnositi sva ona prelijepa i vrijedna ulja na platnu i skupi namještaj, ja sam stajala na stubama i promatrala. Ali kad su počeli odnositi tvoj glasovir, toliko sam se rasplakala da sam ridajući otrčala gore do majke, koja me nikako nije mogla utješiti. - Bio je to glasovir neprocjenjive vrijednosti. Nikad i nigdje više nisam našao takav. Toliko sam se želio posvetiti glazbi i sanjao kako ću jednog dana postati učenikom slavnog Arthura Rubinsteina. Divio sam se njegovoj virtuoznosti, kupovao sam sve njegove ploče, želio dosegnuti vrhunac. Tko zna, možda i bih da nije bilo moje majke? Čvrsto je odlučila da nastavim ujakov posao i jednog dana preuzmem njegovo poduzeće. Umjesto glazbe, završio sam drugu školu i fakultet koji nisam volio. Još i danas osjećam prazninu i neizrecivu tugu za neostvarenim snovima. Ali, to je potisnuto duboko u meni. - Šteta, a bio si takav talent. - Pustimo tužna razmišljanja, reci mi radije što je s Ivanom i Markom - zanimalo ga je. - Marko i njegova supruga su projektanti i rade zajedno u jednom uredu u Trstu. Imaju zgodnu dvadeset jednogodišnju kćer Juliju i lijepu kuću na periferiji. Uglavnom, zadovoljan je poslom i sretan u braku. - A Ivan? - Ivan je bio lošije sreće. Škola mu nije išla najbolje, pa je završio automehaničarski zanat. Kao dvadesetogodišnjak bio je na odsluženju vojnog roka u Šibeniku, tamo upoznao jednu djevojku, oženio se i ostao. Dobili su troje djece: dva dečka i djevojčicu, i živjeli u skromnim uvjetima. A onda mu se dogodila nesreća na poslu. Dok je popravljao kamion, jedna teška poluga je popustila i prikliještila mu nogu. Tako je ostao invalid. Danas žive još teže i još su podstanari u bijednom stanu. - Znaš, prvo ćemo skočiti do Marka, on je tu blizu. A onda ćemo jednog vikenda otići u Šibenik. Želim pomoći Ivanu i omogućiti mu pristojan život. Nikada nisam zaboravio jedan vrlo ružan i tužan događaj iz našeg djetinjstva. Na početku rata tri nadobudna snažna mladića napala su me odmah iza ugla naše zgrade, počeli strahovito tući i vikati: “Židove, prokleti Židove, promijenit ćemo ti malo tu tvoju židovsku fizionomiju!”. Odnekud se pojavio Ivan i zaletio na njih. Dobio je više batina od mene, a ja sam mu onda postao posebno privržen. Nikada o tome nismo nikome pričali.
Danas živimo svoje snove
Bilo je već prilično kasno. Andrej je pozvao taksi i dopratio me do kuće. - Mia, ne znam kako da te upitam, želio bih te vidjeti i sutra, a ti možda imaš obaveza, možda nisi slobodna? - Slobodna sam, Andrej, i nemam nikakvih obaveza. I tako smo se dogovorili za sutrašnji dan. Andrej je autom došao po mene ujutro. Bila je subota, a vrijeme bez ijednog oblačka na nebu, pravo ljeto. Uputili smo se prema Opatiji, a onda nastavili za Brestovu da uhvatimo trajekt koji vozi na otok Cres. Pronašli smo malu skrivenu plažu. More je bilo kristalno bistro, a na morskome dnu jasno se ocrtavao svaki kamen i školjka. Bili smo u moru gotovo čitav dan. Plivali smo uz obalu do susjedne plaže, malo se odmorili, a onda vratili. Andrej je ponio i pribor za ribolov. Sjeli smo jedno pored drugoga na stijenu ispod koje je more bilo dublje i tamnije, i čekali da riba zagrize. U jednom me trenu upitao: - Mia, jesi li se udavala? - Ne, udavala se nisam. Ali bila sam dva puta zaljubljena. Mladić za kojeg sam se trebala udati je poginuo u prometnoj nesreći. Imala sam tada dvadeset godina. - Strašno, tako tragično završila se tvoja prva ljubav. - Bila je to moja druga ljubav. Svoju prvu ljubav, valjda kao i većina djevojčica, proživjela sam puno prije. Gledala sam ga, a on u mene. Tada je shvatio. Konačno je zagrizla jedna riba. Stavili smo je u kantu s morskom vodom i smjestili ispod bora. - A ti, Andrej, jesi li se ti ženio? - O da, jesam. Prije mnogo godina. Jannie sam upoznao na teniskim terenima. Bila je jedna od najljepših djevojaka u tom kraju, visoka, dobro građena, s prekrasnom crvenom kosom. Svi su muškarci ludovali za njom, a kada je ona izabrala mene, bio sam neobično ponosan i pun sebe. Bile su mi tada dvadeset i četiri godine i mislio sam da je lijep izgled dostatan za sretan brak. Prvu godinu nekako smo izgurali, a onda sam je viđao sve manje. Bavila se manekenstvom i uvijek nekamo putovala. Djecu nije željela. Svaki put kada bi joj to spomenuo, dobila bi živčani napad. Na jednoj od svojih modnih turneja po Europi upoznala je nekog Francuza, pjevača, i našem braku bio je kraj. Nakon toga imao sam još nekoliko veza, ali nije išlo. Sve te žene su previše emancipirane, opsjednute seksom, karijerom i bogatstvom. U Americi je to prava pošast. - Valjda nisu sve takve? - Valjda nisu, ali ja nisam imao sreće da upoznam ni jednu koja je drugačija. Znaš, kad sam odlazio, ujak mi je nekoliko puta ponovio: “Dovedi curu iz starog kraja. Jesi čuo? Tamo su one prave.” - Nisu ni kod nas sve prave. Ali, kako narod kaže: tko traži, taj i nađe - nasmijala sam se. - Upravo tako, Mia. Da te nisam potražio i posjetio našu staru rodnu kuću, nikada te ne bih sreo i našao. Pomilovao me po obrazu i gledao očima punim ljubavi. Zapuhao je blagi povjetarac, borovi su se lagano zanjihali. Kroz glavu mi je prostrujala misao o mom proteklom životu. Valjda je sve tako moralo biti. I tragična smrt Roberta, i raskidanje svih ostalih veza koje su mogle završiti brakom, i toliko godina samoće. Valjda je bilo zapisano u zvijezdama da će jednog dana Andrej ući u moj život. Vratili smo se u sumrak. Naslonjeni na ogradu trajekta, zagrljeni i sretni, promatrali smo Cres, koji se polako gubio za nama. Galebovi su još neko vrijeme kružili i hvatali hranu, a onda se vratili na otok da tamo prenoće. Andrej i ja danas živimo u Pasadeni pored Houstona, u velikoj i lijepoj kući koju smo naslijedili od ujaka Valentina. Nakon što smo se oženili i otišli u Ameriku, kao stariji par postali smo roditelji dječaka Filipa. Danas smo sretni baka i djed troje naših unučadi koji sa svojim roditeljima žive u blizini. Naš Filip je vrsni pijanist. Geni ipak nisu šala. Nije nam palo na pamet da ga prisiljavamo da preuzme obiteljsku tvrtku i bude nesretan, kao što je bio moj suprug. Tek slušajući svog sina kako svira, polako se otapa i nestaje Andrejeva stara tuga. U stalnoj sam vezi sa svojom braćom i dobrom prijateljicom Nedom, koja mi piše duga pisma i ublažuje nostalgiju za starim krajem. Jednog dana ćemo se možda i vratiti, no teško mi je pomisliti da bih bila tako daleko od sina i unučadi. Ipak, jednom godišnje dođemo u jednu malu kućicu pored mora i opet uživamo u divnim zalascima sunca iza Učke.
Ne znam kako ću se naviknuti na ovu gužvu nakon onog praiskonskog mira u tihoj uvali gdje mi je mjesec dana tako brzo projurio. - Samo se sjeti što si govorila kad sam predložio ljetovanje u nekom istarskom selu na obali - odgovorio mi je suprug Martin, vješto se probijajući kroz gradsku gužvu u poslijepodnevnim satima. - Nisam ni sanjati mogla da još ima takvih mjesta gdje se ne čitaju novine i ne gutaju svakodnevne vijesti s TV ekrana. To se zove odmor! - Nazovi Mirjanu i Darka čim stignemo i pohvali im se našim ljetovanjem, jer su mi se smijali kad sam im rekao da idemo u nepoznato - komentirao je. Čim smo se parkirali, probudila se i naša mala Sanja koja je cijelim putem spavala na zadnjem sjedištu. Naš mi se stan učinio još manjim nego što je bio kad smo odlazili pa sam na brzinu u ormare potrpala stvari, a odjeću stavila u pranje. Uto je zazvonio telefon. - Konačno ste se vratili - čuo se Mirjanin glas, iz kojeg je izbijala nemala napetost i nervoza. - Da, bilo nam je doista divno jer ... - Pusti, Jana, priču o ljetovanju! Jeste li čuli što se dogodilo? - Vjerojatno se dogodilo mnogo toga u proteklih mjesec dana, ali mi srećom, nismo čitali novine. Vijesti na televiziji bismo odslušali jedino subotom uvečer ... - Onda i ne znate što se dogodilo teti Izidori, mada se o tom događaju pisalo u crnoj kronici nekoliko dana. Ubijena je u svom stanu, opljačkana zlatnina i novac, a da ti ne pričam kakvu smo gužvu imali! Da si barem bila sa mnom, bilo bi mi mnogo lakše, a ovako ... Ni nazvati te nisam mogla jer je tvoj "pametni" muž isključio mobitel.
Teta je izazivala sudbinu
Nije ga ni ponio na ljetovanje! Jednostavno je, zanesen idejom o bijegu iz civilizacije, zaboravio ga uzeti. - Dođite k nama pa ćete sami pročitati jer sam sve članke sačuvala. - Dolazimo! - rekla sam, objasnivši Martinu ukratko o čemu se radi. Još uvijek nisam mogla vjerovati da naše Izidore više nema, jer smo očekivali da će nas sve nadživjeti. Odbojna, mrzovoljna, škrta, nikoga, pa niti nas, Darka i mene, djecu svojih sestara, nije puštala u svoju blizinu. Zaključavala se u svom velikom stanu s pet brava pa mi nikako nije bilo jasno kako su lopovi uspjeli provaliti, razmišljala sam o pokojnici s primjesom zlobe, čega sam se kasnije zastidjela pred sobom samom. - Usamljene starice, kakva je bila naša teta Izidora, lopovima su najprivlačnija meta i zato sam se uvijek za nju bojala - dočekala nas je Mirjana, još uvijek sva van sebe zbog proživljenog stresa. - Kad sam joj predložila da vas troje uzme k sebi, jer imate od svih nas najmanje stambenog prostora, izgrdila me kao šmrkavicu, optužujući me da joj želim gospodariti samo zato što mi dozvoljava da je vozim njenim kolima ... - Ona je naprosto izazivala sudbinu kakva ju je i sustigla - javio se Darko, koji se često ljutio što je teta iskorištavala njegovu ženu Mirjanu preko svih mogućih granica. Kad po novinama svakodnevno čitamo vijesti o zločinima, uvjereni smo da se nesreće događaju drugima, a kad se nešto tako grozno dogodi u obitelji, onda nam to jedva dopire do svijesti. Bez obzira što naša teta nije nikoga voljela, bila je dio naše obitelji pa me njezina nasilna smrt doista zgrozila.
O mrtvima sve najljepše
Čak sam pokušavala potisnuti ružne, a sjećati se samo lijepih uspomena na trenutke u djetinjstvu, kad je teta Izidora za mene bila pojam dobrote i bliskosti. Kad bi nas posjetila sa svojim prvim mužem, dok je još moja mama bila živa, donosila bi mi bombone i poneku igračku. Nikad neću zaboraviti lutku što mi je donijela iz Italije. I, zaokupljena sjećanjima na to vrijeme, briznula sam u plač, predbacujući si što je barem nisam ispratila na vječni počinak. - Smiri se, Jana! - tješio me moj Martin. - Tu suze ne pomažu, jer bi se njoj isto dogodilo da smo bih ovdje. Nije htjela da živimo s njom, ali nije podnosila niti one mlade ljude što ih je uzela k sebi obećavajući im svoj stan, nama u inat. Izbacila ih je na ulicu usred zime. Kako je živjela, tako je i završila. - Nemoj tako, Martine! Molim te, o mrtvima samo najljepše, tim više što ćemo i mi naslijediti dio njenog imetka. Baš me zanima koliko su joj novca odnijeli lopovi, ako je to uopće ustanovljeno. Sigurno je imala poveću sumu jer je čitavog života štedjela, a hranila se kao posljednja sirotinja. Čak nije kupovala voće koje je toliko voljela, već ga je jela jedino kad bismo joj mi donijeli - rekla je dobrodušna Mirjana, supruga mog bratića Darka, koju je teta Izidora najteže prihvatila u našu obitelj. - Eto, vidiš, draga moja, kako se sudbina narugala sa škrticom. Ti si je vozila i plaćala gorivo, a sad čujem da si joj i voće kupovala, pa umjesto da ti se oduži, lopovi je ucmekali i uzeli novac - ljutito je izgovorio Darko koji je najviše ispaštao zbog tetinog "ćefa" da joj njegova žena bude uvijek na usluzi. Iz Darkova je glasa sve više prštala ljutnja i nervoza kad je počeo opširnije pričati o proteklim događajima. - Sve se izdogađalo kao da nam je i svojom smrću htjela napakostiti. Upravo smo se spremali na godišnji, a naša je teta neprekidno zivkala Mirjanu da je vozi liječniku, na terapije, a svake nedjelje prije podne na groblje, i zatim na misu. Tada se iznenada pojavila naša sestrična Laura sa svojim nevjenčanim mužem Rokijem. Nismo ni znali da je iz Sarajeva stigla u vrijeme rata, jer se nikome od nas nije javila. Kaže da se bavi uzgojem pilića u jednom selu nedaleko našeg grada. Teti je donijela te domaće živine, a ona ju je počela kovati u zvijezde, govoreći Mirjani da joj više neće biti potrebna pokraj "drage" Laure, kćeri najdraže joj sestre, pokojne Elvire. I kad smo se upravo spremali za putovanje na more, sretni da nas teta ne treba, netko ju je zadavio i opljačkao. Budući da je Mirjana posljednja vidjela tetu živu, toliko su nas ispitivali kao da smo mi glavni krivci. Čak su provjeravali naš alibi, a ja nikako da se sjetim gdje sam bio i što sam sve radio u kritično vrijeme, dok me Sanjica nije podsjetila da smo te nedjelje uvečer gledali crtiće. Bio sam toliko smeten da sam ispao sumnjiv u njihovim očima. Oko tog ubojstva je toliko nejasnoća da krivca zasigurno nikad neće otkriti, mada su meni neke stvari posve jasne, ali ... - Darko je, još uvijek potresen tim događajem pričao konfuzno pa sam ga upitala tko je zapravo i kako tetu pronašao mrtvu u stanu. - Ja sam je našao - rekao je Darko - i još uvijek se ne mogu riješiti dojma da mi je njezino ubojstvo bilo namješteno. Budući da je teta rekla Mirjani da ne treba dolaziti dok je ne pozove, pomislili smo da očekuje Lauru pa ne želi da je smetamo, a to nam je odgovaralo jer smo se spremali na godišnji. Nismo je niti nazivali, što smo inače prakticirali. Kad nas je Laura nazvala u ponedjeljak i rekla da joj se teta ne javlja na telefon, otišao sam do njenog stana. Bila je zaključana samo jedna brava pa sam bez problema otključao, ušao, pogledao u sve sobe i kako tete nije bilo, nazvao sam Lauru. - Pa nije u zemlju propala! Zovem je bezbroj puta a ona se ne javlja - rekla je Laura, dodajući: "Možda je otišla nekoj prijateljici ili joj je možda pozlilo!" nabacila je prilično ravnodušno, a ja budala počeo nazivati bolnice i sve moguće njene poznanice. Na kraju sam javio policiji koja je, pretraživši stan, našla tetu ugušenu u ostavi za metle, prekrivenu dekom.
Hladnokrvna do samog kraja
Prizor kojeg neću zaboraviti cijelog života. Pomnom su pretragom ustanovili da je kutija za zlatninu ispražnjena, a budući su pretraživani ormari, pretpostavlja se da je odnesen novac, ako ga je bilo. Mi znamo da je ona veći dio novaca čuvala "u čarapi", a manji na računu u banci - izrekao je u dahu, a ruke su mu podrhtavale od uzrujanosti. - Nemojte me tjerati da pričam detalje, jer se osjećam kao da sve ponovno proživljavam. Budite sretni što niste bili ovdje - završio je Darko, i mada sam imala bezbroj pitanja, nisam niti jedno postavila. Iz policijskog smo izvješća doznali da se sumnja na nepoznate provalnike koji su iskoristili vrijeme godišnjih odmora, kad je većina stanova praznih, pa su posve slučajno naišli na samu staricu. Ja sam o svemu imala svoje mišljenje i sumnje, ali ih nikome nisam rekla. Budući da nisam bila na pogrebu, otišla sam u tetinu crkvu uplatiti misu za pokojnicu. - Za vašu pokojnu tetu treba moliti Boga da joj udijeli mir i oprost grijeha. Pokojna je Izidora redovito dolazila na mise, češće nego ostali moji vjernici, premda baš i nije živjela po božjim zapovijedima - rekao je svećenik na moje veliko iznenađenje. Svi smo mi znali da ona nije tako pobožna kakvom se pravi, no kako je bila privržena crkvi, očekivala sam ljepše svećenikovo mišljenje o njoj. Doduše, ni od koga tko ju je poznavao, pa niti od brojne rodbine, o teti Izidori nisam čula niti jednu lijepu riječ. Ona je bila najstarija od četiruju sestara od kojih je jedna bila i moja mama Katarina, koja je umrla od raka. Tada sam upoznala jednu od loših strana tete Izidore jer, na pogrebu svoje puno mlađe sestre, kad su plakali znani i neznani, ona nije pustila ni suzu. - Ako je Bog tako htio, mi se ne možemo protiviti njegovoj volji - objasnila je svoju bešćutnost mojem tati koji je došao na pogreb, mada su moji roditelji bili rastavljeni. Nije ona zaplakala niti za svojim ocem, a kad je baka ostala sama, htjela je k svojoj najstarijoj kćeri. Izidora je jedina od sestara imala završen fakultet, dobro plaćeni posao i najveći stan pa je baka očekivala da će kod svoje najstarije kćeri dočekati svoj kraj. Svojoj je rođenoj majci rekla da bi joj smetala jer ona želi svoj mir. Tako je baka Mirna ostala kod nas do kraja života. Teta Izidora je svojim brojnim udajama stekla pravo bogatstvo. U prvom je braku imala kćer Tinu, a po pokojnom je mužu naslijedila veliku kuću u centru jednog provincijskog gradića i dobro je unovčila. Drugi joj je muž bio udovac s dvoje djece. Nakon rastave, izborila je pravo da zadrži kuću na moru.
Ti ćeš mi zamijeniti Tinu!
Poslije trećeg muža, tetka Berislava, kojeg sam poznavala kao dobrog i sposobnog poslovnog čovjeka, ostao joj je veliki stan u centru grada kojeg je prodala unatoč protivljenja svoje kćeri, te kupila stan u novogradnji. Berislav je bio trgovački predstavnik uspješne firme i stradao je u prometnoj nesreći. Nakon totalne štete automobila u kojem je poginuo Berislav, teta dobiva od osiguranja novi mercedes. - Nikad se više neću udavati - izjavila je ožalošćena udovica nakon gubitka trećeg supmga. No, nije prošlo ni pola godine, kad je dovela nekog propalicu, koji je po godinama bio bliži njenoj kćeri Tini, gimnazijalki - maturantici, nego njoj koja se bližila pedesetoj. - Zar nisi rekla, Izidora, da se nećeš više udavati? - podsjetila ju je sestra Nada, moja dobra teta, Darkova majka. - Zar ne vidiš da ti se kćerka stidi zbog tvog mladog ljubavnika? Čini mi se jako potištenom u posljednje vrijeme. - Tko joj brani da si nađe dečka, a što se tiče moje udaje, odnosi se na vjenčanje! Za sreću kakvu mi pruža Matko, nije potreban ničiji blagoslov. Znam da si i ti ljubomorna, ali nas dvoje se volimo - odbrusila je Izidora u svom stilu. Tini je bila bliskija Darkova, nego njena majka, pa kad se teta Nada razboljela od raka dojke, a za nekoliko mjeseci i umrla, Tina je, isfrustrirana ponašanjem svoje majke, kao i gubitka drage osobe, pala u depresiju i umjesto upisa na studije, završila u bolnici. Nakon liječenja i Matkovog odlaska iz kuće, izgledalo je da će i njihov život poteći pravom kolotečinom. No, niti ovaj put Izidora se nije othrvala iskušenju. Srela je svoju "neprežaljenu" ljubav iz mladosti. Čovjek se vratio iz inozemstva pa je Izidora planirala otvoriti firmu koju će voditi njena Tina. To su ustvari bile samo priče za rodbinu koja joj je zamjerala neprilično ponašanje s njenim Dragoljubom, jer se kćerkino zdravlje jako pogoršalo otkad joj je majka "procvala" od zaljubljenosti. Nismo bili previše iznenađeni kad se Tina bacila s balkona šestog kata. Niti nakon te tragedije, na Izidorinom se licu nije mogla primijetiti istinska tuga. Za smrt svoje kćeri okrivljavala je sve druge osim sebe. Čak je prijetila tužbom liječnicima koji nisu uspjeli oživjeti Tinu. Ljutila se i na sve nas rođake, glumila ožalošćenu majku u zagrljaju svog ljubavnika sve dok je očekivala od njega veliki novac. U vrijeme tog sretnog razdoblja velike ljubavi, jedva nas je i primjećivala, ali kad se Dragoljub jednog dana vratio u inozemstvo, priznavši da on nema nikakvu ušteđevinu, a Izidora je bila umirovljena, došla nam se požaliti na svoju gorku sudbinu. Morali smo slušati njene žalopojke o niskoj mirovini, tješiti je pozivajući je na ručkove, jer ona, eto, nema više za koga kuhati, a za nju samu joj se ne isplati, objašnjavala je svoje stalne dolaske. Tko zna dokle bi to potrajalo da joj Darko jednom nije rekao: - Iskorištavaš naše sažaljenje što si ostala sama pa se "šlepaš" uz nas da ne trošiš svoje pare, a imaš ih više nego svi mi zajedno. Umjesto da se pokupi i ne dođe više na njihova vrata, okomila se na Mirjanu, zašto dozvoljava svom mužu da je vrijeđa. Otada je bila naš redoviti gost, ulagujući se mom Martinu i našoj maloj Sanji. Te je godine u Sarajevu umrla i sestra Elvira, kojoj nikad nije oprostila što je "osramotila" njihovu obitelj rodivši vanbračnu kćer Lauru. Nakon majčine smrti, Laura je potražila svoju rodbinu, a Izidora ju je dočekala raširenih ruku i laskavim riječima: "Ti ćeš mi, Laurice, biti zamjena za moju Tinu! Budeš li dobra, jednog će dana sve što imam, pripasti tebi", razmetala se obećanjima, da bi je već nakon nekoliko mjeseci istjerala iz stana. - Neuredna je, lijena i bezobrazna. Ona bi dovodila dečke u moj stan, pa da joj se dogodi kao i njenoj materi! Neka ona ide svojim putem, a bude li mi trebala pomoć, imam ja svoju Mirjanu. Vrijedna, poštena i pouzdana! Kako se samo takva žena htjela udati za mog nesposobnog nećaka - trabunjala je Izidora, ulagujući se nećakovoj ženi, računajući na njenu pomoć jer još nisu imali djece. - Upravo su mi zbog slabog vida odbili produljenje vozačke dozvole, pa kad budem trebala vozača, ti ćeš mi uskočiti. Je li tako, Mirjana? Valjda je jasno da će "merđu" naslijediti onaj tko će me voziti kad mi bude trebalo otići na groblje ili k liječniku. Iako si ti samo žena mog nećaka, bolja si od svih - laskala je teta Mirjani dok se Darko samo sarkastično smijuljio. Otada je Mirjana redovito vozila tetu na groblje, u kupovinu, jednom mjesečno u kuću na mom, kamo god je trebalo. Jednom, kad je Mirjana bila bolesna i nije mogla voziti, teta je pozvala mene da je vozim na groblje, uz objašnjenje da se zavjetovala svojoj pokojnoj Tini kako će je posjećivati svakog tjedna, a ona svoj zavjet ne može prekršiti. - Kako bih se pred Bogom opravdala da prekršim obećanje svom djetetu - dočekala me govoreći cmizdravim glasom što je mene trebalo ganuti. Međutim, promatrajući je na Tininom grobu, shvatila sam da su ti obilasci samo još jedna tetina velika gluma ožalošćene majke, jer na njenom tvrdom licu nije bilo ni traga istinske tuge. Tom mi je prigodom, kad smo se vratile kući, darovala zlatnu ogrlicu koja je nekada pripadala njenoj svekrvi, a trebala ju je naslijediti Tina.
Gluma ožalošćene majke
Namijenila sam je kćeri za vjenčani dar, a kako nje više nema, darujem je tebi jer si mi draga kao rođeno dijete - pružajući mi tešku zlatnu ogrlicu, poslužila se velikim riječima kako bi svojoj gesti dala što veći značaj. Ogrlicu sam odnijela zlataru dan prije odlaska na godišnji da procijeni vrijednost i učvrsti kopču koja je bila prilično labava za težinu zlata. O tom daru nisam nikome, osim suprugu, rekla. - Možemo usput svratiti zlataru po tvoju ogrlicu - podsjetio me Martin kad smo se vraćali kući od bratića. - Da, vaša zlatna ogrlica - rekao je zlatar prevrćući potvrdu o prijemu. - Zar niste čuli što mi se dogodilo? Pisalo je u svim novinama o pljački moje zlatarnice. - Mi smo ove godine ljetovali izvan civilizacije, gdje se ne čitaju novine. Nisam znala o toj provali ... - Evo, i nakon mjesec dana provalnicima ni traga. Ukradena je i vaša ogrlica. U cijelom svom radnom vijeku nisam imao provalu. Ta vaša ogrlica kao da je bila ukleta. Iste su mi noći, nakon što ste mi je donijeli, provalili u moju radnju. Mogu vam dati naknadu, ali nikako u vrijednosti tog predmeta. Izletjela sam iz radnje i ne pomišljajući da uzmem naknadu, obuzeta nelagodom zbog njegovih riječi: "Kao da je bila ukleta." Možda je doista sve ukleto čega se moja teta dotaknula, razmišljala sam žureći na parkiralište gdje me čekao Martin. - Što se tu može! Nije nam suđeno da se okoristimo nečim što je pripadalo tvojoj teti - izgovorio je proročanske riječi kad sam mu ispričala o pljački zlatarnice. Kad smo se ponovno sreli s Mirjanom i Darkom, tema našeg razgovora je i opet bio događaj vezan uz tetu Izidoru, kao i čuđenje iznenadne tetine bliskosti Laurom. - Baš vam je pala sjekira u med - našalio se moj Martin. - Odjednom ste vas troje postali bogati nasljednici, jer su lopovi odnijeli tek sitnicu u odnosu na tetinu ostavštinu. Vjerojatno je glavninu novca držala u banci - nagađao je moj muž.
Šokantna tetina oporuka
Ako ti Jana, naslijediš kuću na moru, hoćeš li nam je iznajmiti za ljetovanje dok ćete vi boraviti u divljini - našalila se i Mirjana na račun našeg ljetovanja. Jedino meni nije bilo do šale nakon zlatarevih riječi, pa sam konačno svima ispričala doživljaj s ogrlicom. - Samo sam se šalila, jer sam uvjerena da tetino nasljedstvo neće nikome donijeti dobro - rekla je Mirjana. - Sve je ovo meni sumnjivo, od provale do tetine nasilne smrti. Nikako mi ne ide u glavu kako su se njih dvije tako brzo slizale, jer se Lauri nakon odlaska od tete, zameo svaki trag. Onaj njezin Roko mi liči na pravog razbojnika ... - lamentirao je Darko. Imala sam osjećaj da svi mi u sebi skrivamo iste sumnje, ali ih se ne usuđujemo izreći. - Mene, naprotiv, baš ne čudi što su se tako brzo zbližile, jer su njih dvije najsličnije u cijeloj obitelji. Da ste samo vidjeli kako se Laura gazdinski ponašala čim smo tetu pokopali. Uzela je ključeve stana i naredila da auto ne vozimo do ostavinske rasprave. Ponašala se kao jedina nasljednica svega što je pripadalo pokojnici. Nakon pogreba nam se više nije javila - iznijela je svoje promišljanje Mirjana, koja ih je zapravo najbolje upoznala. - Laura je oduvijek bila čudna. Kad ju je teta izbacila, ponudili smo joj da se u prvo vrijeme smjesti kod nas, a mogao sam joj i posao naći. No, ona je sve odbila s gnušanjem i jednostavno nekamo nestala, da bismo nakon toliko vremena doznali da je bila u Sarajevu - prisjetio se Martin. Svaki naš razgovor do poziva na raspravu odnosio se na predviđanja kako će sud raspodijeliti ostavštinu, s obzirom da oporuka, za koju bismo mi znali, nije postojala. Oko dva mjeseca poslije, bili smo pozvani na ostavinsku raspravu. Kad smo se sreli pred sudom, Laura nas je potpuno ignorirala, kao da i ne postojimo. Od naše se tete doista moglo svašta očekivati, ali da je napravila oporuku dva tjedna prije smrti, nitko niti sanjati nije mogao. Naravno, sve dok je Laurin odvjetnik nije počeo čitati. Svoju sam pažnju usmjerila na njegovo čitanje tek nakon onih suhoparnih zakonskih odredbi, a ono najvažnije glasilo je: - Svu pokretnu i nepokretnu imovinu ostavljam svojoj nećakinji Lauri M. koja mi je nesebično pomagala kad su me svi ostali napustili. Moja nećakinja Jana P. dobila je zlatnu ogrlicu, najvredniji obiteljski nakit, a nećak Darko G. nije zaslužio ni da ga spomenem. Njegova me žena Mirjana godinama iskorištavala ... - slušala sam ne vjerujući vlastitim ušima. - Hoćete li pobijati posljednju želju svoje pokojne tete Izidore? - pitao nas je odvjetnik uljudnim glasom, na što smo nas dvoje kao po dogovoru, izgovorili: "Nećemo!" Istog smo trenutka ustali, te izašli iz sudnice. Moj suprug i Mirjana su gotovo ravnodušno saslušali naš izvještaj, dok je Darka sve više spopadao bijes, kroz kojeg je sipao sumnje u pravovaljanost oporuke. - Zar vjerujete da je Izidora pomišljala na svoju smrt i napravila oporuku? Ne, ona je tvrdila da ju je Bog poslao na ovaj svijet s posebnom misijom! To mi je rekla u nekoliko navrata nastojeći me preobratiti u vjernika njenog kova, ne uvažavajući da ja više poštujem ljudske i božje zakone nego ona. I zato ne vjerujem u taj falsifikat od oporuke - obrazlagao nam je. - Ali, potpis je doista tetin ... - rekla sam, jer mi ga je tutnuo pod nos onaj gospodin s mišjom njuškom, Laurin odvjetnik. - Zar si ikad posumnjala u sposobnosti prevarantice Laure? Sve ovo, kao i tetina smrt, Laurina je osveta za proživljeno ponižavanje i izbacivanje na ulicu. Ona je vjerojatno svih proteklih godina osmišljavala taktiku savršenog zločina kojeg joj niti najsposobnija policija neće moći dokazati - trezveno je izvodio zaključak moj bratić, konačno izgovorivši sumnju koju smo se mi ostali ustručavali izreći naglas. - Da iskreno kažem, tako nešto sam i očekivala - bile su jedine Mirjanine riječi, bez protesta i žala. - Ako već ja nisam skakutao oko stare vještice, zar ti nisi zaslužila barem auto da ti ostavi? Ti, koja si je vjerno služila kao poslušni rob, nije te u svojoj oporuci niti spomenula. Neka je i u grobu prokleta kao i njezina imovina - nije birao riječi moj bratić Darko. - Živjet ćemo mi i bez tetina nasljedstva, Darko! Možda ni Lauri neće donijeti sreću! Pogledaj kako je moja Jana prošla s njenom ogrlicom. Ostala je bez nje prije nego što ju je stavila oko vrata - rekao je naposlijetku moj Martin.
Zar još i poplava?!
Nije nam bilo svejedno ali smo se pomirili da od nasljedstva nema ništa, da je kuća na moru dobila novog vlasnika, a mi ćemo i dalje ljetovati na "robinzonski" način. Laura i njen Roko već su sljedećeg dana došli po auto. Svojim hladnim držanjem nisu nam ni dali priliku da progovorimo koju riječ o pokojnoj teti, ili da izrazimo svoje čuđenje zbog oporuke sastavljene petnaestak dana prije njene smrti. Koliko god nam je bilo čudno, oporuka je bila pravno valjana. Nastojali smo se što prije vratiti u svoje životne kolotečine i zaboraviti neugodni događaj o kojem se još povremeno moglo pročitati u novinama kao konstataciji: da provalnici nisu pronađeni. Međutim, započeo je slijed čudnih zbivanja koja su nas podsjećala na Darkovo proklinjanje. Samo nekoliko dana nakon što su odvezli auto, Roko se zabio u ogradu mosta, razbio mercedes i zadobio teške povrede grudnog koša. - Počelo je, počelo! - ne skrivajući zluradost, rekao je Darko pročitavši članak o toj nesreći u novinama. - Nemoj se radovati tuđoj nesreći - opomenula ga je Mirjana. Roko je najmanji krivac za vaše poljuljane rodbinske odnose. Još Roko ni ozdravio nije, kad je Laura, čisteći naslijeđeni stan, pala sa ljestava i slomila ruku. Iste noći kad se i Laura našla u bolnici, netko im je pokrao većinu pilića iz njihova uzgajališta. Što je sljedeće, zapitala sam se, sve uvjerenija da je tetina ostavština doista prokleta jer je stečena otimačinom, prijevarama i škrtošću. Mada su njih dvoje bezobzirno prigrabili cijelo nasljedstvo, Bog mi je svjedok da se ne radujem njihovoj nesreći. Čak sam skoro popustila Mirjaninom nagovoru da ih posjetimo u bolnici. - Ipak ste vi bliski rođaci, a Laura nema nikoga osim vas. Možda ona i nije tako zločesta kako se nama čini, a s obzirom na okolnosti pod kojima je odrastala, ne može ni biti drukčija. Nisam se suprostavljala Mirjani, ali ipak nisam otišla u posjetu.
Lauri u bolnicu nisam otišla
Laura i Roko su se oporavili i popravili auto, a koliko sam čula, više se neće baviti uzgojem pilića, već će osnovati farmu pasa. To je bila Laurina želja još iz djetinjstva. Tetin su stan iznajmili jednoj obitelji. Došlo je ljeto, a vrijeme od godine dana je učinilo svoje. Sve rjeđe smo se sjećali tete pa nas je i njena nepravda sve manje boljela. S ljetnim vrućinama zaplamsali su i prvi požari na Jadranu o kojima smo redovito bili izvještavani preko medija. Nisam bila previše iznenađena kad smo u novinama pročitali da je požar zahvatio i neke kuće, a jedna od tih je bila i Laurina, naslijeđena po oporuci pokojne tete. Raslinje oko kuće, što je bio pravi ukras tog ambijenta, požar je do temelja uništio, a plamen je zahvatio i kuću pa sve ono što nije izgorjelo, uništeno je vodom prilikom gašenja. - Doista joj to nasljedstvo nije donijelo sreću. Sad im se valjda nema više što dogoditi - prokomentirali smo i sami iznenađeni izredanim nesrećama. Početkom kolovoza vraćali smo se s mora, ali kao da smo se zaboravili veseliti, više nismo bili oduševljeni ljetovanjem van domašaja civilizacije. U povratku smo putovanje proveli zaokupljeni svatko svojim mislima. Više nisam bila bezbrižna kao prijašnjih godina. Dapače, vraćala sam se sa strepnjom da se opet nije dogodilo nešto nepredviđeno. Kad je te večeri zazvonio telefon, s nelagodom sam podigla slušalicu, jer su mi ponovno oživjela loša sjećanja na prošlogodišnji povratak s ljetovanja. - Oprostite što vas uznemirujem! - javio se uspaničeni ženski glas. Nakon što mi se predstavila kao susjeda pokojne gospođe Izidore, te provjerila moje ime, spopala me panika kao da se prošlost vratila u nekom novom obliku. Jedino što mi je preostalo mogla sam je poslušati. - Znam da je stan pripao vašoj sestrični Lauri, ali ja nemam njezin broj. Gospođa Mirjana se ne javlja, pa ste jedino vi preostali da vam javim, da iz stana ispod vrata nadire voda. Koliko znam, stanari su na godišnjem odmoru, pa vas molim da javite vašoj sestrični. S Laurom se nisam susretala ni čula telefonom od susreta u sudnici, ali nisam mogla a da joj ne javim. - Zar još i poplava!? - uzviknula je. - Već sam izludjela od nesreća što su se izredale ove godine. Molim te, nazovi hitne intervencije i neka provale vrata, jer ja ne mogu tako brzo stići. Vjerojatno su podstanari ostavili otvorenu neku slavinu - završila je naš razgovor ružnom psovkom. Učinila sam kako mi je rekla, ali nisam imala snage tamo otići. Kasnije sam čula od susjede da je stan u groznom stanju. Podigli se parketi, a stradao je i namještaj. Tek sam tada doznala da su podstanari otkazali prije odlaska na godišnji i da nemaju nikakve veze s tom poplavom. Inače sam poznavala gospođu što je unajmila Laurin stan, pa kad smo se jednom posve slučajno srele u robnoj kući, žena mi je u povjerenju ispričala zašto je otišla iz tog stana.
Otelo je zaista i prokleto
Nemojte me smatrati ludom ni bolesnom na živce, ali u tih nekoliko mjeseci stanovanja, događali su mi se čudni, neobjašnjivi događaji. Doista se ne čudim što je stan poplavljen bez razumnog objašnjenja. Da sam malo bolje promislila, ne bih uselila u stan u kome je netko na tako svirep način ubijen. Znate, vjerojatno postoji nešto, ljudskom umu još nedokučivo - završila je priču o svojim neobičnim iskustvima, a ja sam joj vjerovala. Sljedeće je zime bila velika hladnoća pa je Laura po prvi put obukla tetin skupocjeni krzneni kaput. Zbog zaleđene ceste nije vozila auto, već je na postaji čekala autobus prema gradu. Naišao je veliki pas, zaletio se i razderao joj bundu, nakon čega je od proživljenog šoka završila u bolnici i odustala od farme pasa. Tada smo se slučajno jednog dana sreli s njenim mužem, Rokom, a on nam se po prvi put obratio kao rođacima. - Žao mi je ako se ljutite na nas, jer vi ste jedini Laurini rođaci. Moji prijatelji i rodbina je u Sarajevu pa mi dođe želja da sve ovo ostavim i vratim se otkuda sam i došao. Sve je bilo dobro u početku. Živjeli smo mirno i skromno dok Laura nije dobila ovo nasljedstvo. Otada su zaredale nesreće koje su nam život pretvorile u pakao. Kad jedno prođe, pitamo se što je sljedeće. I dokle će tako? Meni je svega dosta. Bit će najbolje da prodamo našu započetu farmu i stan pa da se vratimo odakle smo i došli. Predložio sam Lauri da vama prepusti kuću na moru, ali se ona ne slaže. Kaže da će sve što je naslijedila prodati, novac staviti u banku i živjeti od kamata. Jako mi je žao što je nisam uspio nagovoriti, jer bi to ipak bilo pošteno - rekao je Roko, i pružajući nam ruku na odlasku, dodao: "Laura se jako promijenila u posljednje vrijeme. Nisam siguran da ću ostati s njom, jer je na, trenutke neuračunjiva." Nismo mu željeli ništa sugerirati, ali nismo bili iznenađeni kad smo čuli da se Roko vratio u svoje Sarajevo. Laura je, pak, doista provela svoj naum. Prodala je kuću na moru i stan u gradu. Novac je stavila u banku gdje su ponudili najveće kamate. Jer, Laura nije naslijedila samo tetin imetak, već i njenu opaku narav, pa ju je gramzivost za zgrtanjem još većeg bogatstva najviše koštala. Kao što znamo, većina banaka što su nudile enormno visoke kamate, propale su, a štediše ostale bez uloženog novca. To se dogodilo i našoj dragoj Lauri. Kad smo to doznali, naravno da komentari nisu izostali. - Oteto - prokleto - hladno je rekao Darko. - Sretna sam što nas je tvoja teta zaobišla u svojoj oporuci. Sve što je njoj pripadalo vjerojatno je ukleto, pa nikome ne može donijeti sreću - izgovorila je Mirjana i moje misli. - Moja najveća sreća su Jana i moja Sanja, a najljepše ljetovanje na moru je u nekom mjestu, što udaljenijem od ove zahuktale civilizacije. Uvjerite se i vas dvoje da je tome tako pa pođite ovog ljeta s nama - predložio je Martin mom bratiću i njegovoj supruzi. Unaprijed se radujem našem druženju na nekom udaljenom otoku gdje namjeravamo zauvijek pokopati neugodna sjećanja na proteklu godinu.
Ne mogu reći da sam nezadovoljna životom. Bilo bi to doista suludo. A ovo je bio jedan od onih dana koji na poseban način obilježe naš život i koji u spomenar života urežu posebno lijepe uspomene kojih ćemo se sjećati dok smo živi. Danas smo slavili godišnjicu braka, petu godišnjicu. Danas će Romano doći iz Hrvatske gdje je bio na godišnjem odmoru, a ja ga zbog posla nisam mogla pratiti. Bilo mi je jako žao zbog toga, ali na to nikako nisam mogla utjecati. A što je bilo najgore, njegova je majka bila loše, tako da je koristio svaku priliku da ode u domovinu, pa makar to bilo i na samo dva dana. Nasmiješila sam se. Pogledom sam okružila po prostoriji, sve je bilo u savršenom redu, baš onako kako je Romano volio. Neprestano sam pogledavala na sat. Činilo mi se kao da se kazaljke ne miču. Pogled mi se spustio na sliku koja je stajala uokvirena ispod sata. Ono što sam vidjela na njoj, izmamilo mi je osmijeh. Sasvim jednostavan okvir samo je odvraćao pažnju sa sebe. Na slici smo bili ja i Romano na dan vjenčanja. Bio je to najsretniji dan mog života, dan koji je bio samo prvi u nizu onih koji su uslijedili. Da je moj izbor bio ispravan, dokazale su protekle godine. Romano je bio osoba o kakvoj sam samo sanjati mogla. Nije samo bio privlačan po vanjštini, već je njegova unutarnja ljepota bila poput nebrušenog dijamanta. Kvalitetan kao soba, poseban kao čovjek, pažljiv kao muž i ljubavnik, to je bio njegov najkraći opis. A naš je susret bio sasvim slučajan. U Njemačkoj živim otkad znam za sebe, ali sam svojim jezikom ovladala savršeno. Moji roditelji nikada ne bi dozvolili da zaboravim odakle potječem i gdje su moji korijeni, na koje sam bila tako ponosna. Iako sam rasla u izobilju i bogatstvu, naučila sam cijeniti svaki euro koji mi se nalazio u rukama. Nisam bila škrta, ali sam odgajana tako da znam pravu vrijednost onog što sam zaradila. Moji su se roditelji odrekli svoje domovine zbog boljeg života, a ja sam samo trebala nastaviti živjeti njihove snove. Kao i većina doseljenika, imali smo restoran, jer je njihov marljiv rad urodio plodom. I ja sam radila. Nijedan posao mi nije bio stran, iako sam završila fakultet i pronašla posao u svojoj struci. Kad god bih mogla, pomagala sam roditeljima, a na poslu sam upoznala i Romana. Došao je po preporuci u naš restoran, i kad sam ga prvi put vidjela, osjetila sam nešto posebno prema njemu.
Romano mi je zagolicao maštu
Za razliku od drugih mladića ni po čemu se nije isticao. Bio je skroman, marljiv i nadasve šutljiv. Imala sam osjećaj kao da nosi teško breme briga, ali nisam htjela zadirati u njegovu intimu. To ne bi bilo u redu. Trebala sam ga pustiti da živi svoj život. Ipak, to jednostavno nisam mogla. On je tako zagolicao moju maštu da sam imala poseban odnos prema njemu. Imao je skoro dvadeset i devet godina, ali je izgledao kao da mu je nekoliko manje. Njegov dječački osmijeh potpuno me je osvojio, a njegova tajanstvenost me je zaintrigirala iznimno, toliko da sam ga idealizirala u tolikoj mjeri da mi je pomalo postajao opsesija. Bila sam nekoliko godina mlađa od njega, ali i u boljem položaju od njega, barem kada je materijalna situacija bila u pitanju. Znala sam da su njegovi jako siromašni, a u domovini nije mogao promaći posao. Kad god bih bila slobodna, voljela sam sjediti uz kavu i promatrati njegov rad. Činilo mi se kao da je on odškrinuo vrata mojih snova, ali su ti snovi ostajali neuhvatljivi. On me jednostavno nije primjećivao, ili je osjetio da ima poseban tretman, kao nijedan radnik kod nas. - Zašto ne sjedneš? - upitala sam ga jednom nakon smjene. - Pa ... - vidjelo se da mu je pomalo nelagodno. Okrenuo se oko sebe i bilo je očito da ni sam ne zna kako da postupi. - Ne treba ti biti neugodno - poticala sam ga. - Ili ... Ako hoćeš, možemo otići na neko drugo mjesto - predložila sam mu, na što su njegove nebesko plave oči zaiskrile. Nije mi bilo jasno njegovo ponašanje. Izgledao je kao dijete koje je zatečeno u nečemu što ne smije raditi. Bio je tako komično smiješam u nastojanju da shvati što se događa. Nakon nekog neobjašnjivog izraza lica, nasmiješio mi se tako da su njegove jamice na obrazima došle do punog izražaja, što mi je bilo doista posebno kod njega. - Idemo nekamo drugdje - složio se s mojim prijedlogom. Pričekala sam ga nekoliko trenutaka, a onda smo izišli u šetnju koja je završila odlaskom u obližnji kafić. Kad smo sjeli, radoznalo me je pogledao. U njegovim je očima bilo bezbroj pitanja na koja mu ja nisam željela dogovoriti, a na koja ni ja nisam znala odgovor. Kako mu objasniti da me je njegovo ponašanje zaintrigiralo u tolikoj mjeri da sam ga željela pobliže upoznati? Možda je na prvi pogled bio presudan njegov izgled, što je bilo i najvjerojatnije. Nisam spadala u onu vrstu žena koje bi se libile pokazati svoje osjećaje, ali ni meni samoj oni nisu bili jasni. Već pri prvom pogledu na njega bilo je očito da on posjeduje ono nešto, a što sam ga više upoznavala, činilo mi se da se ispod ljubazne i donekle hladne površine krije pravi vulkan strasti. - Nešto trebaš? - ipak je njegova radoznalost pobijedila. Zastala sam. A što sam mu mogla odgovoriti na to pitanje? Zar je moja namjera bila preočitana? Istina je bila da me je fizički privlačio, ali to nije bilo presudno. Ono što je on pobudio u mojem tijelu bilo je meni sasvim nepoznato.
Uvijek sam bila u površnim vezama
Nisam spadala u kategoriju onih djevojaka koje su bile osamljene. Imala sam birano društvo u kojem sam se kretala, bezbroj prijateljica, a i uvijek sam bila u nekakvim vezicama koje nisu imale nikakvog značaja za mene. Ali, Romano je bio nešto posebno, nešto što je za mene predstavljalo nov izazov kojeg sam ja željela istražiti. - Trebam samo društvo, nekoga tko ima iste korijene kao i ja - slagala sam ne trepnuvši. Pogledala sam ga u oči, ali u njima nisam mogla vidjeti ništa. Proučavao je svaku promjenu na mojem licu. - Pa ... - slegnuo je ramenima. Nije pokazao niti malo dozu razočarenja. To mi je bilo čudno. Uopće nije reagirao onako kako sam ja navikla da muški reagiraju. Njegov muški ego kao da nije bio povrijeđen, što me je jako začudilo. Imala sam osjećaj kao da ne znam ništa o muškarcima, kao da je on došao iz nekog drugog svijeta koji nema nikakvog dodira sa stvarnošću. Bilo je očito da za njega ne vrijede nikakva pravila na koje sam ja naviknula. Izazov je bio preda mnom i ja sam ga odlučila prihvatiti. To je bilo tako karakteristično za mene. Što god bih poželjela, sve bih činila da tu želju i ispunim. Bila sam nevjerojatno tvrdoglava, što mi je ponekad znala biti mana, ali i vrlina. - Malo si me zatekla - bio je iznenađujuće iskren. - I sebe sam - moja je igra otpočela. Iako je u početku naš razgovor pomalo zapinjao, s vremenom se opustio. Njegovo mi je ponašanje bilo pomalo čudno. Nisam naviknula na toliku zatvorenost, a poznavajući sebe, čvrsto sam odlučila da ću upravo ja biti ta koja će pokrenuti ono što je u njemu bilo uspavano. Nasmiješila sam mu se. Moj dogovor sa samom sobom trebalo je provesti u djelo, a za to mi je trebalo dvoje, bolje rečeno, trebao mi je on. Kao žena, naučila sam da trebam biti taktična i nenametljiva. To je najbolji put osvajanja. Žena treba na kapaljku odmjeravati svaki pokret i svaku riječ, sve do trenutka kada vješto napravljena klopka ne bude polegnuta pod težinom željenog ulova.
Trebam ovaj posao i volim te
Bila sam mlada i samouvjerena, lijepa i poželjna, ali sam toga i bila svjesna. Iza mene je bilo mnogo slomljenih srdaca, ali je moje još uvijek bilo netaknuto. Voljela sam sebe, svoj život i svoje tijelo, a kako mi se čini, i Romana bih mogla zavoljeti, ako već nisam, razmišljala sam tada. Pokušala sam saznati nešto iz njegovog života kojeg je ostavio u domovini, ali on kao da je zanijemio. Iz njegovih šturih rečenica shvatila sam samo da ondje nije mogao pronaći posao, a njegovi su većim dijelom ovisili o njemu. Prvi korak je bio napravljen, a to je bilo dovoljno. To je bio početak našeg sve intenzivnijeg druženja, ili veze, kako sam ja to voljela nazivati. On se pomalo otvarao, iako presporo za moj ukus, no on je bio vrijedan svakog strpljenja. To se na kraju i pokazalo istinitim. Kako se približavao dan njegova odlaska, on je postajao sve nervozniji. Onih nekoliko mjeseci što je radio kod nas nijednom od nas dvoje nije bilo dovoljno. Morao se vratiti, ali je obećao da će uskoro doći. - Zakon je zakon - kao da je tješio i mene, ali i sebe. - Trebam ovaj posao, mnogi ovise o njemu. A i tebe trebam. Volim te - kao da je to bilo ono posljednje što je kanio izgovoriti na odlasku. Njegova je izjava došla u vrijeme kada je bio na odlasku. Mislila sam da je nikada neću čuti, a ona je došla kada sam je najmanje očekivala. - I ja tebe volim. Ostani - pripila sam se uz njega kao bršljan. Naša je veza još uvijek bila površinska, mada smo oboje osjećali da nas od dublje dijeli tek neznatna nit koju je bilo lako prijeći. - Vratit ću se - obećao mi je na odlasku. Dani bez njega bili su mi dugi poput godine. Tek sam u toj razdvojenosti shvatila koliko mi on znači i koliko ga volim. Više nije u pitanju bio izazov, nekakva čudna ženska posesivnost, već prava ljubav, iskrena i postojana. Svaka moja misao bila je usmjerena prema njemu. Kad bih mogla ... Da sam se potrudila više saznati o adresi njegova stanovanja, mogla sam poći za njim. Možda to i nije bilo primjereno i umjesno, ali ljubav ne poznaje nikakve zakone. Sve je bilo bolje od ovog čekanja. Romano se vratio nakon dva mjeseca. Za to vrijeme smo se čuli nekoliko puta, ali su ti razgovori bili samo razjarivanje ljubavi koja je buktala u meni. Da, bila sam spremna učiniti sve za njega, i kada mi je javio da dolazi, nitko nije bio sretniji od mene. Ni sama nisam bila svjesna koliko sam se promijenila. Od one vesele djevojke željne zabave, postala sam pravi kućni tip koji je čeznuo samo za Romanom i njegovim nježnostima. Neprestano sam plovila valovima maštanja, i da mi je to bilo oteto, ne znam kako bih preživjela tu razdvojenost. Napokon je ljubav pokucala na moja vrata. Bio je to predivan osjećaj, a tek kada sam ga vidjela ... To se riječima ne može opisati. Na svu sreću, ti su osjećaji bili obostrani. Samo nekoliko mjeseci poslije, mi smo bili vjenčani. Nitko nije bio sretniji od mene. Imala sam sve ono o čemu sam maštala, samo što je naš brak imao malenu sjenu koja meni nije davala mira, ali sam se s vremenom pomirila s činjenicom da Romano želi pričekati s djecom. Ako sam se u početku i durila zbog toga, on je uvijek imao uvjerljiv razlog da me razuvjeri. Dobro se sjećam jednog našeg razgovora. On je bio samo jedan od mnogih. Morala sam priznati da sam se doista ponašala poput razmaženog derišta, ali tu nije bilo pomoći. Ja sam željela njegovo dijete i u tome nije bilo ničega lošeg. Plod naše ljubavi trebao je samo učvrstiti naše osjećaje, ali mi dati i osjećaj sigurnosti, garanciju da ovo nije samo san i da će potrajati zauvijek. - Ja te želim samo za sebe - uvjeravao me je. Bila sam razoružana njegovim objašnjenjem, ali i uporna da ostvarim naum, pa makar upotrijebila i nekakvu malenu prljavu prijevaru. - Ne želim te dijeliti ni s kim, pa makar u pitanju bilo i naše dijete. Što je tu čudno? Mladi smo i trebamo uživati u životu. Pogledala sam ga, a iza njegovog se osmijeha nije naziralo ništa čemu bih mogla prigovoriti. Doista, nisam imala razloga za strah. Otac nam je pomogao da se osamostalimo, pa financijski nismo ni o kome ovisili. To je bilo ono o čemu smo oduvijek priželjkivali. Da, učili smo uživati u životu, jedno u drugome, i sve je bilo idealno. Nikada nisam bila kod njegovih roditelja, ali su oni često dolazili ovamo, a meni to nikada nije bilo čudno. No, u posljednje vrijeme kao da su njegovi odlasci učestali. Majka mu je bila bolesna, a kada je on bio odsutan, netko je morao voditi posao.
Život u bračnoj idili ... Ili?
Otključavanje ulaznih vata me je trgnulo. Gotovo sam kriknula. Ovaj put sam čvrsto odlučila da ću s njim porazgovarati o djetetu. Dok je on bio odsutan, bila sam usamljena. Nije to bio nimalo lijep osjećaj. Bila sam ovisna o ljubavi, o nježnostima, i dijete bi me u potpunosti ispunilo. - Kako si? - jedva sam uspjela promrmljati to pitanje. Bacila sam mu se u zagrljaj u kojem sam htjela tako vječno ostati. Toliko mi je doista nedostajao da sam živjela samo za ovaj trenutak. - Umorno - rekao je glasom koji je doista tako i zvučao. - Odmori se, a za večeras imam iznenađenje za tebe. Danas nam je godišnjica - rekla sam šaptom, još uvijek se nalazeći duboko u njegovu zagrljaju. On je otišao pod tuš, pa u krevet. Odspavao je nekoliko sati, a kada je bilo vrijeme da se spremim, probudila sam ga. Znala sam da on ima iznenađenje za mene, poklon koji još nijednom nije izostao. I ja sam imala za njega. Naše su godišnjice bile gotovo ritualne. Svaka mi se urezala u sjećanje, pa će i ova, bez sumnje. Otišla sam u sobu i gotovo mi je bilo žao ga probuditi. Spavao je poput djeteta. Nekoliko sam trenutaka gledala u njegovo prelijepo lice i nisam mogla odvojiti pogled od njega. Morala sam sebi priznati da sam jedna od najsretnijih žena na svijetu. Imala sam njega, a to mi je bilo sasvim dovoljno. On je bio centar mojeg svijeta i uvijek će tako i biti, razmišljala sam. Trebalo mi je dosta odvažnosti da ga probudim, ali sam morala. Bilo je krajnje vrijeme. Restoran sam rezervirala i sve je već bilo unaprijed dogovoreno. - Romano ... - tiho sam ga zovnula. Otvorio je oči. Trebalo mu je nekoliko trenutaka dok je shvatio gdje se nalazi, a onda mi je uputio jedan od svojih neodoljivih osmijeha koje sam obožavala. - Ustani. Vrijeme je da se spremiš - i meni samoj je bilo žao što mora ustati, ali ... - Da se spremim? Gdje? - iako je imao otvorene oči, kao da još nije bio svjestan ničega oko sebe. - Danas nam je godišnjica - rekla sam uz osmijeh. Znala sam da on to jako dobro zna, ali ne znam zašto sam baš te riječi napomenula. - Znam. I? - njegove su se riječi mogle opisati samo snenošću. - Idemo van - njegovo čudno ponašanje mi je pomalo zasmetalo. - Ne ide mi se - bio je nevjerojatno hladan, što me je iznenadilo. - Volio bih ovu večer provesti kod kuće - njegovo mi je objašnjenje bilo pomalo čudno. - Bojim se da je prekasno za to - uopće mi se nije ostajalo u stanu. - Dobro - rekao je nevoljko i ustao. Dok se on oblačio, ja sam bila gotova. Kad sam se zadnji put pogledala u ogledalo, činilo mi se da sam nadmašila samu sebe. Doista sam izgledala prekrasno, bez lažne skromnosti. Bila sam svjesna da je priroda doista bila izdašna prema meni, a da nije tako, ne bih pored sebe imala muškarca kakav je bio Romano.
Romano, što nije u redu?
Kad smo došli u restoran i sjeli, imala sam osjećaj da se Romano ne osjeća ugodno. Bezbroj puta sam počinjala razgovor, ali on kao da me nije slušao. Svaku riječ sam izvlačila iz njega, a to mi nije nimalo sličilo njegovom ponašanju. - Što nije u redu? - zabrinuto sam upitala. - Molim? Što ... - odsutno me je pogledao. - Kako ti je majka? - opet sam pokušala pokrenuti bilo kakav razgovor, ali mi se činilo da neću uspjeti. Pitala sam ga isto pitanje kao i kada je došao, i mislim da me je on prozreo. Ova je večer bila osuđena na propast; ne samo da nije bilo romantike, već je i on bio odsutan kao da se ja i ne nalazim pored njega. Kao da nam je riječnik bio toliko siromašan da se sve svodilo na neko nejasno mrmljanje i gestikuliranje koje nije imalo smisla. - Bolje je - opet je bio kratak. Poslužili su nam aperitiv, a dok smo naručivali jelo, neprestano sam ga pogledavala. Da, nešto ga je mučilo. Dobro sam poznavala svojeg muža, što i nije bilo nimalo čudno s obzirom da smo skoro neprekidno bili zajedno, ako izuzmemo njegove odlaske u domovinu. - A što je s tobom? Jesi li ti dobro? - tiho sam ga upitala, obuhvativši njegovu ruku. Gledao me je bez riječi. Nije to bio pogled kojeg sam poznavala, već pogled kojeg nisam mogla definirati. Tuga se nazirala u njemu, nekakva sjeta ili žal za nečim što je meni bilo potpuno strano. Potvrdno je klimnuo glavom. Ni ja više nisam znala kako da se ponašam. Da li da plačem, ili da se smijem? Imala sam osjećaj kao da sam imala sastanak na slijepo sa potpunim strancem, jer Romana kakav je bio večeras nisam poznavala. Do kraja večeri nismo izgovorili previše riječi. Romano je bio u nekom svojem svijetu, a i meni je dosadilo da se bezrazložno trudim oko nečeg što neće donijeti nikakve rezultate. Romantična večer je završila potpuno neočekivano. U meni je sve kipjelo od bijesa. Trebalo mi je uložiti mnogo truda u samosvladavanje, inače sam mogla postupiti nepromišljeno na javnom mjestu. Ako sam ikada išta mrzila, bila je to ovakva situacija. Mogao mi je barem pružiti objašnjenje koje bi me zadovoljilo, a on je svojim durenjem i šutljivošću samo izazvao revolt u meni. Mogao se barem potruditi pa odglumiti da mu je stalo, a ne se ponašati kao izgubljeno dijete. To me je jako povrijedilo, kao osobu, ali i kao ženu. Ipak, ovo je bilo sjećanje na dan koji je promijenio naše živote i nije mi bilo jasno njegovo ponašanje. Kada smo došli kući, okrenula sam se prema njemu. - Mislim da mi duguješ objašnjenje - više se nisam niti trudila da sakrijem koliko sam ljutita i povrijeđena, ali njega kao da se to nije nimalo dojmilo. - Znam - rekao je tiho, a izraz lica mu je bio poput maske. - Trebamo razgovarati - pogledao je u moje usne, ali ne i u oči. - Napokon nešto razumno i od tebe. Lijep poklon za godišnjicu - promrmljala sam sebi u bradu, ali sam znala da me je on čuo. Nisam mogla skriti da se osjećam tužno, jadno i poniženo kao nikada ranije u životu. - Znam da ovo nije vrijeme za takav razgovor, ali nemam izbora - gledao je u pod, nervozno stiskajući prste u šaku, toliko jako da su mu članci pobijelili. Još ga nikada nisam vidjela u takvom stanju. Očito mi je nešto pokušavao reći, a ja sam samo pogoršavala situaciju svojim zajedljivim primjedbama. - O čemu se radi? - tiho sam upitala. Nisam imala nikakvu predodžbu o tom razgovoru. Očekivala sam poklon, ali je bilo očito da će on ovaj put izostati. Nešto nije bilo u redu, ali što? Odgovor mi je on pokušavao reći, samo sam ja bila loš slušatelj. - Znaš, ja ... - nije mogao pronaći prave riječi.
Nije ni glumio da mu je stalo
Pogledao me je u oči. Očaj mu se nalazio na licu, očaj kakav može izazvati samo bezizlazna situacija. - Želim razvod - napokon je rekao u jednom dahu. Zastala sam u pola pokreta. Nisam čak bila sigurna da je on izgovorio te riječi, ili mi se samo učinilo. Razvod? Ne, to nije bilo moguće. Romano me voli onoliko koliko sam i ja njega voljela. Toliko mi je puta rekao da sam mu potrebna poput zraka kojeg je udisao. - Jesam li te dobro čula? - u šoku sam upitala. - Da, jesi. Želim razvod. Ovaj brak ionako nema smisla. Oboje smo imali nekakav interes, a u ovih pet godina samo ga i ispunili. Meni je ovaj brak bio potreban zbog papira, jer si ipak strana državljanka, i to mi je bila posljednja slamka koja će me izvući iz one bijede u kojoj sam odrastao. Ne mogu reći da te nisam volio, to nikako. Bolje rečeno, u pitanju je bila strast koja je s vremenom ugasnula. Spojio sam ugodno i korisno, isto kao i ti. Tebi je trebao netko tko će rasplamsavati plamen tvojih strasti, tko će ti služiti kao nešto vrijedno na čemu će ti drugi pozavidjeti. Nikada ti ništa nisam obećao. To je bio prešutan ugovor kojeg sam ja poštivao sve dok se nisam zaljubio u drugu ženu u tolikoj mjeri da mi sve ono što mi ti nudiš ništa ne znači. Samo želim biti s njom, a ipak ... Ne želim te povrijediti. Volio bih da ostanemo prijatelji - njegove su riječi bile pravi šok za mene i moju ljubav koju sam mu tako nesebično i bezrezervno poklanjala. Zar je on moje osjećaje smatrao dogovorom? On za mene nije bio tijelo kojim sam se ja šepurila, nije bio trofej kojeg sam pokazivala. Bio je osoba koju sam voljela, bio je osoba kome sam poklonila svoje srce, svoj djelić života i cijelu sebe. On mi je bio sve, a ja njemu samo potez, stepenica koja će ga odvesti u neki bolji život. A nisam ni slutila. Dolazilo mi je da vrištim, da plačem, da ga molim ... Ne, to nisam mogla. Bila sam previše ponosna. Ako on mene nije želio, kakva bih ja osoba bila kada bih na silu htjela zadržati ono što više nije bilo moje. Šutjela sam. Nekako sam došla do stolice i sjela. Imala sam osjećaj da sjedim na krhotinama svojeg života, a svaka od njih mi se zabadala u srce, ostavljajući ranu koja nikada neće zacijeliti. - Žao mi je. Znam da si dobra kao osoba i iznad svega te cijenim. Zbog toga mi je ovo toliko teško i palo. Da sam mogao narediti srcu da te voli, učinio bih to, ali nisam. Opirao sam se koliko sam mogao iz poštovanja prema tebi. Bolje je i ovako, nego da te zavlačim. Ne želim da ovo čuješ od drugih. Uskoro ću postati otac - kao da sam se trgnula na te njegove riječi. Imala sam osjećaj da su me one zaboljele više od svih do sada. Uskoro će dobiti dijete, a nije ga želio sa mnom? Kako sam mogla biti toliko slijepa? Nikada me nije smatrao dovoljno dobrom da bi sa mnom stvorio potomke. On je od samog početka znao da naša veza nema budućnosti, da je naš brak s rokom trajanja, a ja sam naivno mislila da nas jedino smrt može rastaviti. Nisam se mogla načuditi svojoj gluposti i naivnosti. - Zar očekuješ da ti čestitam? - napokon sam se toliko pribrala da sam mogla izgovoriti rečenicu koja ima smisla, ali i dozu otrova iza koje se krila moja beskrajna povrijeđenost. - Pa ... - bilo mu je neugodno, a i trebalo mu je biti. - Samo sam želio biti fer prema tebi - petljao je. - Fer? - ne znam zašto sam se histerično nasmijala, kada mi nimalo nije bilo do smijeha. - Zar ti smatraš da si bio fer dok si me varao, dok si stvarao drugu obitelj pored one koju si imao, ni u jednom trenutku niti ne pomislivši na mene i moje osjećaje? A što po tvojoj ljestvici nije fer? Doista dojmljiv poklon za godišnjicu - nisam se mogla savladati. I ja sam njega željela povrijediti, iako sam sada znala da njemu nimalo nije stalo i da samo zavaravam samu sebe. Namjerno sam naglasila riječ "godišnjicu". Da, dobila sam poklon, poklon kakvog ni u snu nisam očekivala, ali me nije obradovao. - Ne želim se svađati. Ono malo stvari što imam ovdje spakirat ću i odlazim. Vraćam se u domovinu, a ti pokušaj riješiti sve u vezi razvoda, i kada budem potreban, doći ću. Ja sam ostala sjediti, a on je otišao u sobu. Spakirao je svoje stvari, a da ja toga nisam ni bila svjesna. Kad se napokon pojavio s koferom u raci, stao je ispred mene. - Zbogom - rekao je ne ispuštajući kofer. - Ma otiđi već jednom! - bijesno sam rekla. Ostavio je ključ na stoliću i otišao. Gotovo da i nisam bila svjesna što mi se događa. Sve se nekako prebrzo dogodilo, prebrzo i neočekivano. Činilo mi se da sanjam i da ću se uskoro probuditi iz ove noćne more. Da bih se uvjerila, ustala sam i otišla u sobu. Otvorila sam njegov ormar koji je bio avetinjski prazan. Slomila sam se u tom trenutku. Bacila sam se na krevet i počela neobuzdano plakati. Činilo mi se da sam satima plakala, ali nisam osjetila nikakvo poboljšanje. Bol je još uvijek bila tu, bol koja je iz trenutka u trenutak postajala sve veća, bol koja mi je parala srce. Nije to bila fizička bol koja se je mogla izliječiti ili ublažiti tabletom. Ova je bila mnogo gora, mnogo podmuklija, i za nju nije bilo lijeka, osim vremena koje će barem ublažiti sve ovo, svu gorčinu. No, u tom trenutku u to nisam mogla ni povjerovati.
Moje je osjećaje potpuno zgazio
U idućih nekoliko dana bila sam potpuno izolirana od svega. Znala sam da sam se morala trgnuti, ali nisam mogla. Utapala sam se u moru samosažaljenja, iako sam znala da zbog mojeg takvog stanja pati posao, ali i moja obitelj. Jednostavno nisam mogla shvatiti. Gdje sam pogriješila? Znala sam da tako ne smijem razmišljati, da ne smijem kriviti sebe, jer to je bila najgora moguća stvar koju sam mogla napraviti. Takvo je optuživanje bilo ubojito za moje samopouzdanje koje je ionako bilo skoro na nuli. Trebala sam se trgnuti, ali nisam mogla. Razum mi je govorio jedno, ali ga tijelo nije slušalo. Jednostavno sam bila zatečena, a i samoća mi nimalo nije išla u prilog. Imala sam sve simptome ostavljenih, a i ponašala sam se kao da je s Romanom prestao postojati cijeli svijet. Za razliku od mene, on je sebi već stvorio uvjete za novu obitelj, a ja sam tugovala za onim što njemu ništa nije ni značilo. U tome smo se mi žene uvelike i razlikovale od muškaraca. Idealizirale smo ono što je njima bilo samo usputna stanica ... Znam da će mi trebati vremena da sve ovo prebolim, da povratim vjeru u muškarce, vjeru u ljude. Ovo posljednje mi je bilo i najneophodnije. Nakon ovog što mi je učinio Romano, komu sam mogla vjerovati? Po mojem mišljenju proveli smo pet predivnih godina, ali su one nakon njegovog prijedloga za razvod potpuno izgubile sjaj i značenje koje su imale za mene. Borim se protiv nepovjerenja koje raste u meni, i nadam se da ću izvojevati pobjedu. Poznajem ja sebe. Kada prođe ovo razdoblje krize, trgnut ću se ja i početi udisati život punim plućima. Izgubila sam bitku, ali nisam rat. Pogriješila sam, ali se nadam da će mi život pružiti priliku da tu grešku i ispravim. To mi je u ovom trenutku nezamislivo, ali vrijeme sve mijenja, pa će tako i moja uvjerenja.
Volim te, Rafaela - glas mojeg mladića čuo se pored mojeg uha. Ukočila sam se. Da, sve je bilo tako lijepo, tako idilično, a ipak ... Samo da sam mogla zaboraviti stvarnost, da sam je mogla odagnati od sebe. Bila sam tako sretna, a ipak i nesretna na neki način. S Hansom sam bila skoro godinu dana u vezi, no ipak mu nisam rekla istinu koja je bila moja najveća tajna, moja tajna koja me je proganjala poput aveti. U početku sam mislila da će naša veza potrajati kratko, ali sam se prevarila. Što sam ga više poznavala, sve sam se više vezivala za njega. Nije to bila ljubav na prvi pogled, već ona vrsta postojane ljubavi koja s vremenom samo raste. - I ja tebe volim - rekla sam nakon kraće pauze. - Nešto nije u redu? - predobro me je poznavao da bih svoje raspoloženje mogla skriti od njega, a i moje je lice bilo poput otvorene knjige, pogotovo za one koji su me poznavali. - Ma, nije to u pitanju - odugovlačila sam. - A što kažeš na ideju da se vjenčamo? - njegovo me je pitanje doista iznenadilo. O ovome sam trenutku maštala, a sada kada je on bio tu jednostavno sam ostala bez riječi. Ovo jest bio logičan slijed, ali naša veza je imala i jednu tajnu o kojoj Hans nije imao pojma. Nisam mogla pristati a da mu je ne kažem, a nisam mu je ni mogla reći. Nekoliko puta sam pokušavala, no mi nikada nije pošlo za rukom. U trenutku kada bih trebala izreći ono što sam namjeravala, ja bih se ukipila. Previše mi je bilo stalo do njega da bih mu to rekla, ali me je i na neki način bilo sram. - Nije loša ideja, ali nema razloga da žurimo - još jednom sam pokušala dobiti na vremenu. - Ne voliš me dovoljno? - kao da je bio povrijeđen mojim riječima, a da budem iskrena, i ja bih bila da sam na njegovom mjestu. - Otkud ti ta ideja? - bila sam zaprepaštena. On nikako nije mogao sumnjati u moju ljubav. Toliko puta sam mu dokazala da mi znači više od čega na svijetu, a na neki način je i bio u pravu. Kruna ljubavi jest brak, a po mojem se ponašanju dalo zaključiti da ga ja uopće ne želim. Ja sam imala svoje razloge koje on nije mogao ni naslutiti. - Rafaela, imaš dvadeset i pet godina. Trebala bi jako dobro znati što želiš od života. Mislim da je vrijeme da se smirimo i da osnujemo obitelj. Zar ima ičega ljepšeg od djece koju će ti roditi osoba koju voliš? Ako me voliš onoliko koliko tvrdiš da je istina ... - Neću se udati za tebe - prekinula sam ga, izbjegavajući pogled. - Molim? - okrenuo se prema meni, još uvijek ne vjerujući da je istina ono što je čuo. - U čemu je problem? - njegovo je lice bilo blijedo poput kreča, a mene je doista zaboljelo srce zbog boli koja se očitavala na njemu. Ne, on ne bi shvatio. Žrtvovala sam svoju najveću ljubav, a mislim da ga nikada neću preboljeti. To sam učinila samo zato jer ga previše volim, samo zato jer sam željela da on bude sretan, jer samnom to neće biti u potpunosti. - Nisam spremna na brak. Moji su nešto spominjali o preseljenju u domovinu. Ovdje se nikada nisam osjećala kao da sam kod kuće. Jedan dio mene je ostao u Hrvatskoj - govorila sam samo da nešto govorim, i da mu ne otkrijem pravi razlog svojeg odbijanja. - Ako je to problem, ja se mogu preseliti - bilo je naprosto dirljivo koliko me je volio, ali sam ja bila potpuno nemoćna.
Moja neuobičajena “greška”
Srce mi se cijepalo, a oči napunile suzama. Ovo nije bila odluka srca, već razuma. U ovim sam trenucima trebala biti jača od svega, a to je bilo tako teško biti. Ustala sam. Bila sam na ivici suza. Ako ostanem, zaplakat ću i reći mu istinu. To nisam smjela. Lakše će me preboljeti na ovakav način, ali sam bila sigurna da ja njega nikada neću. Da samo nije spomenuo djecu, da ... Jecaj mi se oteo iz grudi. - Javit ću ti se - rekla sam kroz jecaje i otrčala. Oboje smo znali da su to samo isprazne riječi. Uopće ne znam kako sam došla do kuće. Da sam samo mogla iščupati srce koje je vrištalo od boli, da sam samo mogla tu bol olakšati na bilo koji način, ali je sve bilo uzalud. Nikada nisam mogla ni pomisliti da bi propala ljubav mogla ovoliko boljeti. Skuhala sam sebi kavu, ali mi ni to nimalo nije pomoglo. Hans je bio moje jedino svjetlo u tami ovog tuđinskog svijeta. Ne mogu reći da me ovdje u Njemačkoj nisu prihvatili, ali se ja nikada nisam osjećala kao jedna od njih, niti sam to željela osjećati. Iako sam živjela, jedan dio mene ostao je u mojoj domovini. Ovamo sam doselila nakon završene škole, i to je na neki način bio bijeg od same sebe, bijeg od onog što me snašlo. Mislila sam da će sve biti drugačije u drugoj zemlji, ondje gdje me nitko neće poznavati, ali sam se prevarila u tome. Ono što sam bila u domovini, bila sam i ovdje. Na prvi pogled ni u čemu se nisam razlikovala od ostalih djevojaka, ali sam ja jako dobro znala da nije tako. Imala sam jednu manu, grešku koja nije bila uobičajena, i često puta sam osjećala gorčinu zbog pokusa kojeg je priroda vršila nada mnom. Bio je to neuspjeli pokus, pa iako sam bila žena, nisam se tako osjećala. Nisam imala maternicu, i to je bilo moje prokletstvo. Gore od toga nije mi se moglo dogoditi. Bila sam žena koja nikada neće postati majka. Zbog toga sam ovako i postupila prema Hansu. Tog sam momka voljela više od ičega, ali nikada nisam imala hrabrosti da mu priznam istinu. Bojala sam se da me on neće shvatiti i da će se njegova ljubav rasplinuti onog trenutka kada shvati da mu ja ne mogu podariti veliku obitelj o kojoj je neprestano sanjao. Da samo nije spominjao djecu ... Možda bih mu se i odvažila reći, ali ovako to mu nisam mogla učiniti. Nisam mu mogla prešutjeti, ali ni reći. Previše sam ga voljela da bih ga osudila na život bez djece. Odricanje i jest bila karakteristika ljubavi, jer mi je njegova sreća bila jako važna. Ako ju je itko zaslužio, to je bio on. Oči su mi bile pune suza. Ne, nikako se nisam mogla pomiriti s onim što sam napravila, ali sam morala. Da bih zavarala svoje srce koje je krvarilo od boli, misli su mi odlutale u prošlost, u vrijeme bezbrižnog djetinjstva, vrijeme u kojem sam se osjećala kao jedna od običnih djevojčica i ni po čemu se nisam izdvajala. Prve malene tajne i prva zaljubljivanja ni mene nisu mimoišla. Mi smo se odvajale od muških, jer smo imale teme o kojima s njima nismo željeli razgovarati, a nismo ni mogle. Kada je Goga, moja kolegica iz razreda, dobila mjesečnicu, sve smo se okupile oko nje. Njeno je lice bilo pomalo razočarano. Bila je tek djevojčica, i činilo joj se prerano da se već u šestom razredu optereti nečim što je bilo znak nekakvog malenog prelaska u svijet odraslih, a ona se jednostavno nije osjećala spremnom da se suoči s tim. Naša uloga tješiteljica bila je pomalo nespretna, ali smo se ipak trudile da joj olakšamo. - Osjećam se kao ... - nije pronalazila riječi kojima bi opisala svoje stanje. - Ma sve nas to čeka - govorile smo joj, a da ni same nismo znale jesmo li se trebali radovati takvom događaju, jer je većina nas priželjkivala da baš ona bude ona posljednja.
Hans je najviše želio obitelj
Bili su to dani koji će mi se zauvijek urezati u sjećanje. Tijekom idućih nekoliko godina sve su moje prijateljice dobile mjesečnicu osim mene. Možda nije bilo razloga za zabrinutost, ali nije bio nimalo lijep osjećaj što sam se na neki način izdvajala od ostalih. Kad sam se povjerila prijateljici objašnjavajući joj koliko mi to teško pada, ona me je začuđeno pogledala. Njene lijepe plave oči zaiskrile su od nekog unutarnjeg osjećaja. - Kada si se zadnji put pogledala u ogledalo? - njeno me je pitanje začudilo. Gledala sam je nekoliko trenutaka, jer mi ništa nije bilo jasno. - Jutros - ne znam zašto sam to rekla, jer sam znala da to nije odgovor koji je ona očekivala. - I što si vidjela? - njen izraz lica bio je sasvim komičan. - A što bih trebala vidjeti? - nije mi bilo jasno što namjerava. - Sigurna si da si se pogledala? - bila je smiješno uporna u nastojanju da mi dokaže nešto o čemu ja nisam imala pojma, ali sam pomalo naslućivala čemu to vodi. - Jesam - kratko sam odgovorila. - Onda si vidjela djevojku koja je ženstvenija od svih nas koje imamo mjesečnicu. Zar si slijepa? Gdje god se pojaviš, izazivaš pažnju. Muškarci se okreću za tobom. Imaš tako vitko tijelo popunjeno baš ondje gdje i treba biti. A to što ti mjesečnica malo kasni, to te ne čini nimalo drugačijom od nas. Priroda će učiniti svoje - njene su me riječi trebale utješiti, ali nimalo nije bila uspješna u tome. Ono što mi je ona rekla, znala sam i sama. Priroda će učiniti svoje. Ali kada? Ja sam doista bila nestrpljiva. Željela sam biti poput njih, željela sam biti pravo žensko, ali to nije išlo na silu. Ni u idućih nekoliko mjeseci ništa se nije promijenilo. Već sam pošla i u srednju školu, ali ništa. To je mnogo utjecalo na moju psihu. Povlačila sam se u sebe, i u novom sam razredu slovila kao povučena čudakinja. A to nisam bila. Jednostavno sam pokleknula pred problemima koji su mi se činili većim nego što su možda bili. To je bio uzrok zašto sam izbjegavala društvo, a posebno muško. Čak se ni majci nisam povjerila. Ono malo godišnjeg koje bi iskoristila da bi došla u našu domovinu koristila je da se rastereti, da vrijeme provede s nama, nisam je željela opterećivati, a sama se nisam znala nositi s tim. Znam da je bilo jedino rješenje otići kod doktora, ali ja sam to izbjegavala. Činilo mi se da mi je tako lakše, ali sam se samo zavaravala. Svoj sam problem samo gurala pod tepih. Odvažila sam se otići na pregled tek kada sam bila pri kraju školovanja. Nakon rutinskog pregleda, uslijedio je ultrazvuk. Po izrazu doktorova lica shvatila sam da nešto nije u redu. Moje su se najcrnije slutnje obistinile. Iako nisam znala o čemu se radi, loš predosjećaj mi je jasno ukazivao da moj izostanak mjesečnice nije samo puko kašnjenje, već nešto mnogo više. Ukipila sam se od straha. Nisam mogla postaviti pitanje koje me je godinama mučilo. Kao da nisam željela čuti ono što je trebalo uslijediti. Pogledala sam ga u oči, ali ono što sam vidjela u njima kao da se moglo nazvati sažaljenjem. - Hm ... - počešao se po bradi, kao da pokušava pronaći riječi kojima bi mi opisao ono što je vidio, ali ni njemu to nije uspijevalo. - Zar je toliko loše? - ipak sam se ja prva pribrala. - Loše? Da, na neki način, ali ni u kojem slučaju vam zdravlje nije ugroženo - zadnjim dijelom rečenice je želio umanjiti ono što će uslijediti. Mogla sam ga razumjeti. Nije lako nekomu reći lošu vijest; nitko se nikada ne može naviknuti na to. Profesija ne ubija osjećaje, i doista se ne bih voljela naći u njegovoj koži, ali iz svoje nikako nisam mogla pobjeći. Očekivala sam ono najgore, na to sam se pripremala, ali je tračak nade ipak tinjao u meni. - Nije lako reći ovo što ću morati, pogotovo ne osobi koja je mlada kao vi - nastavio je svoju priču oprezno. - Neće biti lako ni čuti - kao da sam i ja namjerno odugovlačila, iako mi se svaka sekunda činila dugom. - Bojim se da ste rođeni bez materice - napokon je izrekao istinu u jednom dahu. - Bez maternice ... - ponovila sam a oči su mi se napunile suzama. I da sam htjela nešto reći, ne bih mogla. Činilo mi se da se u tom trenutku ruše svi moji snovi, padaju u vodu i najskrivenija nadanja. Ne znam kako sam izišla iz ordinacije. Kako sam se tada osjećala? Ni to ne znam. Očaj se nakupio u meni, očaj koji je bio mnogo veći od svih koje sam imala do tada. Prije je postojala nada, malena nada za koju sam se mogla uhvatiti i pomoću koje sam se mogla tješiti, a sada mi je i to bilo oteto.
Bijeg kući, u domovinu
Prvi šok i nije bio najgore što mi se dogodilo. Tek kasnije, u tišini moje sobe i mojeg života, proživljavala sam pravu agoniju. Bila sam sama, prokleto sama i nisam imala nikoga tko bi me utješio. Da, imala sam ljepotu, lijepo tijelo, mladost i zdravlje, ali nisam imala ono što me je trebalo učiniti pravom ženom. Nisam imala sjeme iz kojeg bi izniknula moja djeca, nisam imala mogućnost biti roditelj, a to me je dovodilo do ludila. Voljela sam djecu, obožavala ih, a činjenica da sam bila jedinica samo je povećavalo moj materinji nagon. Željela sam imati mnogo djece, a neću nijedno. Prokleta priroda se poigrala sa mnom na najgori mogući način. Bila sam produkt njenog neuspjelog pokusa. Dala mi je ljepotu, ali mi je nagrdila unutrašnjost. Maćehinski se ponijela prema meni. Zašto? Zašto baš ja? Od toliko djevojka ona je izabrala baš mene. Samoj sebi sam sličila na ružu koja je samo stvorena da bi joj se na kratko vrijeme netko divio, a zatim je bacio. Ljepota sama po sebi nije dovoljna. Bila sam osuđena na samoću. Mjesecima se nisam mogla pomiriti s istinom. Moj je očaj sazrijevao u samoći, i još više sam zazirala od ljudskog društva. Imala sam skoro osamnaest godina i nikada nisam imala momka. Neki su za mene mislili da sam umišljena, ali nitko nije vidio očaj koji se nalazio duboko u meni. Nitko se nije ni potrudio da ga vidi. Čudan je bio ovaj svijet kao i ljudi u njemu. Gledali su samo ono što je dostupno osjetilu vida, i ništa ih više nije ni zanimalo. Ama baš nitko se nije ni potrudio da upozna osobu koja se nalazila iza vanjštine. Jedva sam čekala da završim školu pa da se preselim roditeljima u Njemačku. Nadala sam se da će ondje sve biti drugačije, i u prvo vrijeme je i bilo. Nisam žalila što odlazim. Nisam ostavljala bog zna što. Ono malo lijepih uspomena što su me vezivale za domovinu dogodile su se u djetinjstvu. Nakon osnovne škole svatko je otišao svojim putem, a ono malo prijatelja što sam ih stekla u ranoj mladosti život je odvojio od mene. Nakon osnovne škole nisam imala pravu prijateljicu. Možda je problem bio u meni, a možda i ne. Ja nisam bila spremna na nikakve pokuse sa drogom, pićem, izlascima, i to je bilo dovoljno da postanem čudakinja. Nisam se uklapala u njihovo društvo. Tek kada sam doputovala u Njemačku, kao da mi je laknulo. Nalazila sam se u novoj sredini, među novim ljudima i pomalo sam stjecala prijatelje. Jezične barijere nije bilo jer sam rođena u Njemačkoj, i dobro sam vladala jezikom. Nalazila sam se u ne baš velikoj sredini, a to mi je i odgovaralo. Sve se promijenilo kada sam upoznala Hansa. On je bio oličenje onog što sam željela od neke osobe. U početku smo bili samo prijatelji, ali se s vremenom spontano između nas počela događati ljubav. On je bio divan kao čovjek i želio me je upoznati kao osobu, što me je definitivno oborilo s nogu. Činilo mi se da ga iz dana u dan volim sve više, a samu sebe sam uvjeravala da ta naša ljubav nema budućnosti. Znam kako je bilo teško vladati s osjećajima, ali sam se ipak trudila. Moja ljubav je unatoč tome postajala sve postojanija, i ja sam se vezala za njega mnogo više nego što sam i samoj sebi bila spremna priznati. Lako je bilo u samoći uvjeravati samo sebe da su ti osjećaji prolazni, ali se srce nije moglo prevariti. I ja sam bila samo čovjek. Željela sam da me netko razumije, da me zagrli, da popriča sa mnom, da se napijem na izvoru ljubavi. Željela sam tako malo i samoj sebi to isto branila. Neprestano sam vodila bitku sa sobom. Ljubav je ipak pobijedila. Nisam imala hrabrosti prekinuti tu vezu, niti sam imala razloga da to učinim, a još manje da mu priznam istinu. Znala sam da naša veza nema budućnosti, iako smo je oboje željeli. A danas? Dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Hans me je zaprosio, i nitko ne bi bio sretniji od mene da sam mogla pristati. No, nisam mu to mogla učiniti. On je želio obitelj, a ja mu je nisam mogla pružiti. S toliko oduševljenja je pričao o djeci da bi naprosto bio grijeh prisiliti ga da ih se odrekne na bilo koji način. Ako u početku ljubav i bude dovoljna, ona će s vremenom postati samo svakodnevna rutina, zatim će prerastati u želju za djecom, pa će se sve lančano kretati prema propasti. Da, istina je bila da sam znala dosta parova bez djece koji su mi se činili sretnim, a jesu li doista i bili? Što se skrivalo iza fasade koja je bila na njihovim licima, to su samo oni znali. Nekima doista nije suđeno da budu roditelji, a neki to ne žele. Od ranog djevojaštva sam se izdvajala od ostalih djevojaka, a kasnije je taj moj hendikep bio moja kočnica koja je upravljala mojom psihom, mojim postupcima, i samoj sebi sam određivala granice smatrajući se manje vrijednom. Da bih još jednom pobjegla od same sebe, otputovala sam u domovinu. Naivno sam mislila daće mi biti lakše, ali sam se prevarila. Sa sobom sam ponijela i svoje probleme, a razdvojenost mi je samo odnemagala. Mučila sam samu sebe odupirući se tom osjećaju koji pokreće svijet od samog početka nastanka, odupirući se ljubavi. Vodila sam bitku sa samom sobom, ali sam je neprestano gubila. Toliko sam puta došla u iskušenje da nazovem Hansa, ali bih se predomislila kada bih uzela slušalicu u ruku. A što sam mu mogla reći? Ipak, nije zaslužio da onako postupim prema njemu, iako sam to napravila za njegovo dobro. Oduvijek sam ravnotežu tražila u prirodi, ali mi ona ovaj put nije mogla pomoći. Previše se toga nakupilo u meni, previše se toga slamalo na mojim leđima, i umjesto da postanem sve jača, ja sam postupala obrnuto. S vremenom sam postajala samo ranjivija, a to je bilo ono što sam najmanje željela. Ovo su bili trenuci koji su bili presudni. Trebala sam se napokon odlučiti hoću li ostati u domovini, ili ću se vratiti natrag. Nijedan od ta dva izbora nije bio idealan, uostalom, kao ni moj život. Lutala sam tražeći samu sebe, ali sam se još više gubila.
Nisam željela da me mrziš
Danima sam vagala sve odluke, ali se nisam mogla odlučiti. Ipak, umjesto mene, odlučio je Hans. Nazvao me je telefonom pokušavajući saznati razlog onakvog mojeg postupka. - Što želiš od mene? - ljutito sam ga upitala, pokušavajući grubošću prekriti svoju ranjivost koju je on jasno mogao osjetiti u glasu. - Samo da mi kažeš pravi razlog zbog kojeg se ne želiš udati za mene - uporno je inzistirao. I da sam željela, ja mu taj razlog nisam mogla reći preko telefona. - Jednostavno ne želim! - viknula sam u slušalicu. - Zašto si me onda sve vrijeme uvjeravala da me voliš? Nisi mi trebala lagati - u njegovom se glasu osjećala povrijeđenost, a to je i mene zaboljelo. Da je samo mogao naslutiti, da je mogao pretpostaviti koliko je mene sve ovo boljelo, ali mi se činilo da je ipak bolje da on ostane u uvjerenju da sam ga lagala. - Ako ti smatraš da sam bila kadra glumiti ono čega nije bilo, onda je to tako - tiho sam rekla i spustila slušalicu. Nakon nekoliko trenutaka telefon je opet zazvonio, pa opet, ali više nisam dizala slušalicu. Začepila sam uši, iako je sve u meni vrištalo od želje da se napokon počnem boriti za svoju ljubav, jer sam je ipak zaslužila. Kukavički sam podvila rep, ne dajući Hansu nikakvu šansu. To nije bilo lijepo od mene, ali mi se u tom trenutku činilo da je to jedino što sam mogla uraditi. Njegov mi je poziv bio izlika da ponovno preispitam svoje osjećaje. Da, istina je bila da sam ga voljela više od ičega na svijetu, isto tako sam smatrala da i ja zaslužujem malo sreće, ali sam je se svjesno odricala podsvjesno smatrajući da na nju nemam nikakvo pravo. To nije bila istina. Imala sam tu nesreću da neću imati potomke, ali nisam bila invalid kada su osjećaji bili u pitanju. Mogla sam mnogo toga pružiti osobi koju volim, i doista je bilo krajnje vrijeme da prestanem sažalijevati samu sebe i napokon se pomirim s onim što mi je život nametnuo. Odlučila sam. Spakirala sam se i vratila se u Njemačku. Sve sam stavila na kocku. Hans ipak zaslužuje istinu. Bio je jedina osoba kojoj je stalo do mene, isključujući moje roditelje. Svi su u meni gledali samo ono što nisam željela, ali se nitko od njih nije potrudio da mi barem na neki način pomogne skinuti oklop kojim sam se sama okovala. Drugačije nisam znala bez tuđe pomoći, ali nikomu do nikoga i nije stalo. I kada se napokon pojavio netko kome je stalo do mene, ja sam ga odgurnula od sebe. Putem sam imala vremena razmisliti o svemu. Donijela sam najbolju odluku, ali ja ne bih bila ono što jesam da opet u meni nije bilo nedoumica. Bilo me je strah da me on ne odbije, da me ne htjedne saslušati, a ja sam mu tako željela priznati da sam pogriješila. Tražit ću još jednu šansu, a ako se on bude ponašao kao ja prema njemu, neću je imati. Kad sam stigla, najprije sam se jedan dan odmarala, a onda sam počela izlaziti na mjesta na koja sam mogla susresti Hansa. Nisam imala sreće. On kao da je u zemlju propao. Znala sam da zna da sam se vratila, isto tako sam znala da se namjerno povukao dajući meni prostora za izlaske. Nije mi preostalo ništa drugo nego da ga nazovem i pokušam dogovoriti izlazak. Nisam mogla predvidjeti kako će reagirati, ali je ovo bila jedna od rijetkih situacija kada sam željela riskirati. U pitanju je bila ljubav mojeg života i napokon sam odlučila da se i ja izborim za nešto što želim i što mi pripada. Kada sam ga napokon vidjela, bilo je to sasvim slučajno. Susret me je zatekao, jer sam ga upravo namjeravala nazvati. Iznenadio se kada me vidio. Njegove nebesko plave oči zasjale su neobičnim sjajem, a onda se taj sjaj naglo ugasio. - Kako si? - vidjelo se da je i njemu pomalo neugodno. Slegnula sam ramenima. Toliko puta sam zamišljala ponovni susret s njim, imala sam mu toliko toga za reći, ali sada nisam mogla prozboriti niti jednu riječ. Naprosto sam zanijemila, a za razliku od mojeg glasa, moje je tijelo burno reagiralo na njegovo prisutstvo. Nisam željela da ovo ispadne ovako nespretno, ali ja kao da sam imala peh u situacijama koje su bile od presudne važnosti. - Čuo sam da si se vratila - on je pokušao uspostaviti kakav takav razgovor ali nije mu polazilo za rukom. - Da - bila sam kratka, ne skidajući pogled s njegova lica. Ono što sam vidjela na njemu dalo mi je novu nadu. - Trebamo razgovarati - napokon sam skupila hrabrosti i izrekla barem jednu suvislu rečenicu.
Je li me ponovno prosiš?
Očekivala sam da će me odbiti, ako ne zbog ničeg, onda zbog svojeg povrijeđenog ponosa. Pristao je, i zajedno smo se uputili u obližnji kafe bar. U njemu smo bili česti gosti. Znali smo da ondje možemo u miru razgovarati, a to nam je u ovom trenutku jedino i bilo potrebno. Kad smo dobili piće, počela sam mu govoriti o sebi, svojim problemima koji su me pratili još od osnovne škole, a to je ujedno i bio razlog zbog kojeg sam odbila njegovu prošnju. Potanko sam mu sve opisala, ne izostavljajući ni dane usamljenosti koji su me oduvijek pratili. Ništa nisam skrivala, to nisam ni željela. Ogolila sam dušu pred njim, a on me je samo netremice promatrao. - Volim te, ali ... - došla sam do kraja svoje životne priče. - Nisam ni slutio - uhvatio je moju ruku, gledajući me ravno u oči. Bilo je očito da je potresen onim što je čuo, ali u njegovom pogledu nije bilo ni traga sažaljenju kojeg sam se oduvijek grozila. - Nisi ni mogao - šapatom sam rekla. - I zbog toga si se odbila udati za mene? Nisi čak ni razmotrila tu mogućnost - kao da se tek tog trenutka sjetio onog dana koji nas je umalo razdvojio. - A što sam mogla? Ti si planirao veliku obitelj, a ja ti je ne mogu dati. Previše sam te voljela da bih te osudila na život bez djece. U početku ti nisam htjela reći istinu, a kako je vrijeme odmicalo, to je postajalo sve teže i teže. Nikada nisam posumnjala u svoju ljubav, a njenu jačinu sam shvatila tek kada sam na neko vrijeme bila odvojena od tebe. Ovo te ne obavezuje na ništa. Samo sam željela da znaš pravi razlog zbog kojeg sam onako postupila - željela sam se opravdati, iako je pravi razlog bio sasvim suprotan. Šutio je. Lice mu je bilo blijedo. Još uvijek je bio u šoku. - Nisam željela da me mrziš, iako bi ti možda bilo lakše kada bi mržnja zamijenila ljubav. Samo sam željela da čuješ opravdanje za moj postupak - ni ja više nisam znala što da kažem. - Rafaela! - napokon je progovorio. Glas mu je drhtao od pritajenih osjećaja. - Ja te volim. Zar ti to bezbroj puta nisam rekao? Nitko ne bi bio sretniji kada bi se udala za mene. Nećemo imati djece? Čemu žal za time? Toliko je mališana na ovom svijetu koji su željni nečije ljubavi. Jednog dana ćemo imati djece koliko budeš željela, a sada sam sebičan i želio bih te na neko vrijeme samo za sebe - glas mu je podrhtavao od uzbuđenja, a zjenice su mu se širile i skupljale, što je bilo jako uočljivo zbog plavetnila njegovih očiju koje sam naprosto obožavala. - Je li me to ponovno prosiš? - nisam bila sigurna da sam dobro razumjela njegove riječi. - Naravno. A kakva bi to bila pustoš od mojeg života bez tvoje ljubavi? - šalio se. Pristala sam. A zar to nisam i željela cijelo ovo vrijeme? U posljednjih nekoliko godina samu sam sebe uvjeravala da me nitko ne može voljeti, ali me Hans uvjerio da sam posebna. Kako li je bio lijep osjećaj biti voljen! Da nisam smogla hrabrosti i sve mu priznala, mogla sam ostati bez čovjeka s kojim želim provesti ostatak svojeg života. Na svu sreću, sve je ispalo u najboljem redu. Oboje sam mogla poštedjeti ove patnje da sam imala hrabrosti i bila otvorena, ali nikada nije kasno. Malo patnje će samo uljepšati one posebne trenutke kojih će bez sumnje biti u izobilju, jer je život tek pred nama. A jednoga dana i u našoj će se kući oriti dječji smijeh, sigurna sam da ćemo nekoga usrećiti.
Oče! - viknula sam toliko glasno da se nekoliko okolnih ljudi okrenulo prema meni. Nisam se obazirala na te poglede. Oni mi nisu bili važni. Već sam se godinama trudila da privučem pažnju svojeg oca i iako sam bila pravi ekspert u tome, još uvijek nisam postigla onu razinu o kojoj sam sanjala otkad mi je majka umrla. - Što će ti to, Pavla? - s gnušanjem je pogledao u minijaturnu haljinu koja mi je stajala kao salivena. Pripijala se uz moje tijelo poput zmije. Imala sam osamnaest godina, ali sam za svaku sitnicu za savjet pitala oca. - Da je Lea u pitanju, onda se ne bi dvoumio, ali kada sam ja ... - namjerno nisam dovršila rečenicu jer sam se nadala da će on razumjeti ono što je ostalo nedorečeno. - Što želiš time reći? - već je bio vidljivo iznerviran.. - Njoj popuštaš ondje gdje meni nikada nećeš - i ja sam na njega već bila ljutita. - Glumiš odraslu osobu, ali si još uvijek dijete, a tako se i ponašaš. Kako možeš uspoređivati sebe i nju? Ona je moja supruga, a ti si mi kći. To je velika razlika. Ne mogu se jednako ponašati prema objema. Ti nju nikada nisi prihvatila, a ona je predivna osoba i doista se trudi da zadobije tvoju ljubav - govorio je o nečemu o čemu ja nisam imala pojma. Skinula sam haljinu i s gnušanjem je odložila. Više nisam imala volje ni za čim. On je bio tako slijep pored zdravih očiju. Uspoređivao je mene i nju. Bio je tako zadivljen njenim trudom da zadobije moju ljubav? Nisam mogla vjerovati. Otrovnica je imala lice anđela, a moj otac je samo to lice i vidio. Iako su u braku bili deset godina, on je još uvijek bio opčinjen njome. Neke mu stvari nikada neću oprostiti, a Lea je bila jedna od njih. Kad sam obukla odjeću u kojoj sam došla, okrenula sam se prema njemu. On je izgledao zadovoljno i spokojno. Nije mi bilo jasno kako je mogao biti toliko uspješan u poslovnom svijetu, a bio je naivan poput dvogodišnjeg djeteta. - Nisam primijetila da se Lea oko mene trudi - hladno sam rekla. A zašto je baš nju morao spomenuti? Dan je tako lijepo počeo. Bila sam s ocem u kupovini, a za to sam vrlo rijetko imala priliku. Otac je tvrdio da sam mu najvažnija na svijetu, ali ja sam znala da nije tako. On je mogao zavaravati sebe, ali mene nije. Ja sam istinu odavno znala, čak i ono što on nije ni slutio da bih mogla znati. Ja mu nikada neću značiti onoliko koliko mu je Lea značila. Da nije bilo nje ... Bože, koliko li sam samo puta to poželjela?
Oca nisam nikako mogla shvatiti
Nikada je nisi voljela - napokon je i on nešto primijetio što je bilo istinito. - Bih da sam imala razloga za to. Ti dobro znaš da ona nikada neće zamijeniti moju majku, barem kada sam ja u pitanju. Kod tebe je sasvim drugačija situacija - rekla sam ledenim glasom, ali uz slatki i nevini osmijeh kojeg sam satima uvježbavala pred ogledalom, i za kojeg sam sa sigurnošću znala da će polučiti uspjeh čak i ondje gdje su šanse bile gotovo neznatne. - Mislio sam da ćeš s odrastanjem neke stvari i shvatiti. Bojim se da sam se prevario - govorio je dok smo izlazili iz dućana. - Ti si odrastao, a neke stvari ne shvaćaš - nisam mu htjela ostati dužna u verbalnom okršaju, jer sam mu u tome bila ravnopravna. - Moram požuriti na posao. Idi pa izaberi sebi nešto lijepo - gurnuo mi je u ruku svežanj novčanica i uskoro je otišao od mene uz šturi pozdrav. Ostala sam na istom mjestu nekoliko trenutaka. Nisam se mogla ni pomaknuti. Jednostavno nisam shvaćala da me njegovo ponašanje boli čak i nakon toliko godina. Ponekad sam za njega bila nevidljiva, a to je rana koja je cijelo vrijeme krvarila. Koračala sam bez cilja. U džepu sam imala svežanj novčanica, ali mi one nisu mogle zamijeniti očevu ljubav koje sam oduvijek bila željna. Neke se stvari novcem ne mogu kupiti, ali to moj otac nikada nije shvaćao. Besciljno sam lutala, a onda sam sjela na terasu jednog od najpoznatijih lokala u gradu. Naručila sam sok i kavu. Neko sam vrijeme tupo zurila oko sebe, nesposobna čak i za razmišljanje. Nikako nisam mola izbaciti bijes iz sebe, a već jednom sam se morala naviknuti na njega. On me je godinama pratio, a ja sam naivno vjerovala da ću uspjeti u osvajanju očeve ljubavi. Kako da je osvojim, kada je nikada u potpunosti nisam ni imala? Uvijek sam je dijelila s dmgima, bolje rečeno, kupila sam mrvice koje bi ostale iza drugog.
Prelijepa građevina bez imalo topline
S tim se nikada nisam mogla zadovoljiti, jer nisam bila osoba koja se okitila skromnošću. Poprilično sam vremena provela na tom mjestu. Kada sam ustala, noge su mi bile ukočene, a i lagana hladnoća me je natjerala da se trgnem. Otišla sam ravno kući, ako sam tako mogla nazvati prelijepu građevinu bez imalo topline. Ne znam zašto su joj se ljudi divili. Mnogi su nam zavidjeli na njoj, ali ja nisam bila nimalo fascinirana. Za ovu me kuću nisu vezivale lijepe uspomene, osim možda dok sam bila maleno dijete. Ali su i te uspomene blijedile, ili sam ih ja skrila duboko u sebi čuvajući ih poput najvrjednijih bisera. Otišla sam ravno u svoju sobu. Ni tu se nisam osjećala ugodno. Bila je namještena po mojem ukusu, ali ... Ovo nije bio moj dom, a to i jest bio jedini problem. Bacila sam se na krevet i stavila ruke ispod glave. Neko sam vrijeme gledala u plafon, a onda su mi misli nesvjesno krenule u prošlost. Duboko vjerujem da sam bila plod ljubavi. Majka mi je doista bila prekrasna, osoba koju je krasila ljepota, toplina, ali i razumijevanje. Još uvijek sam skoro mogla osjetiti njen nježni dodir, njen poljubac koji je bio blag poput dodira leptirovih krila. Sjećanja na majku nisu bljedila, ali sam neke scene sačuvala samo za sebe. Onoliko koliko me je voljela majka, toliko se otac nije obazirao na mene. Tu i tamo udijelio bi mi zrnce ljubavi i mislio da je njegova uloga oca time zadovoljena. Bio je povremeni otac, što je rezultiralo mojom prevelikom povezanošću s majkom. Iako je majka slijepo voljela oca, ja sam joj ipak bila važnija od svega. Moje sretno djetinjstvo prekinuto je majčinom bolešću. Nisam se ni snašla, a ona je već umrla od raka pluća. To me je potpuno pokosilo. Nikako se nisam mogla snaći bez majke. Silno mi je nedostajala. Više nisam imala nikog tko bi me zagrlio, poljubio, pomilovao i čitao mi priče prije spavanja. Guvernante koje su me čuvale samo su obavljale svoj posao. Imala sam sve, a nisam imala ništa. Samo sam tražila malo ljubavi a kao dijete imala sam pravo na nju. Majka me je naučila na to, a otac kao da nije ni znao za njeno postojanje. Na neki način sam ga mogla i razumjeti. Oboje smo se na svoj način nosili sa svojom boli, sa gubitkom koji je bio nenadoknadiv. Ali, to ga nimalo nije opravdavalo.
Očeva žena kao nepremostivi zid
Kao dijete nisam se najbolje snalazila. Trebala sam pomoć, a nje niotkud nije bilo. Nekako sam to i podnosila sve dok me nije upoznao s Leom. Kad sam je prvi put vidjela, doživjela sam šok od kojeg se nikada nisam oporavila. Ne mogu reći da nisam bila očarana njenom ljepotom. To nikako. Bila je fascinantno lijepa i na neki način mi se sviđala sve dok nisam shvatila da ona pokušava zauzeti mjesto moje majke. To nikako nisam mogla dopustiti. Ocu sam zamjerala što je tako olako zaboravio svoju suprugu, ali on kao da se nije obazirao na moje osječaje. - Prekrasno dijete - rekla je Lea kada me je prvi put vidjela. Njen izvještačen osmijeh nije joj dopirao do očiju. Ako je mogla zavarati mojeg oca, nije mene. Ja nisam bila slijepa poput njega. Iza plašta ljepote krila se osoba koja je bila hladnija od Sjevernog pola. Ona je u vezi s mojim ocem imala svoje interese, a po svemu sudeći, ja sam joj bila samo prepreka na tom putu. Iza osmijeha ljubaznosti krilo se neprijateljstvo, a njezine hladne oči imale su toplinu samo za mojeg oca. - Što ona radi ovdje? - okrenula sam se prema ocu. - Ona je moja posebna gošća. Zašto si tako nepristojna? - njegovo obrazloženje nije me nimalo umirilo, a to što je odmah stao u njenu obranu dovoljno je govorilo samo za sebe. - Ja imam pravo na novi život. Ako je tvoja majka umrla, ja nisam. Volio sam i opet volim. To je sasvim normalno - ne znam koliko sam u tom trenutku shvaćala njegove riječi, ali sam po boji njegova glasa ocijenila da je situacija alarmantna. Prvih nekoliko posjeta je i prošlo donekle u redu, a kada sam shvatila da se on ima namjeru oženiti s njome, odlučila sam kako je krajnje vrijeme da nešto poduzmem. Moj djetinji mozak bio je usmjeren prema samo jednom cilju. Oca sam željela samo za sebe i ni s kim nisam željela dijeliti ono malo ljubavi što mi je poklanjao. Kupila sam mrvice njegove pažnje, a sada ni to nisam imala. Nisam imala iskustvo, nisam imala ni zrelost za donošenje tako važnih odluka. Povodila sam se za instinktom i na sve moguće načine pokušavala sam privući njegovu pažnju, ali mi se činilo da sve to radim uzalud. Nije me ni primjećivao. Za njega sam bila poput zraka; tu, ali nevidljiva. On mi je pružio stan, hranu, odjeću i najbolju izobrazbu, pa nije bilo razloga da se bunim. Tako je on to shvaćao, ali ne i ja. Meni to nije bilo dovoljno, ali on nikako da shvati što ja želim. Ponašanje mi se mijenjalo iz dana u dan. Jedan sam bila princeza koja se durila zbog svega, drugi nemoguće derište, a treći slađa od meda. Tražila sam način da privučem njegovu pažnju, ali ga nisam pronalazila. Borila sam se na svoj način, ali sam neprestano gubila bitke. Mojeg oca otela je ona koja nije imala pravo na njega. Nisam se ni snašla, a oni su već bili vjenčani. To je bio potpuni preokret u odnosu na prije. Sada je između mene i oca stajala nepremostiva prepreka - moja maćeha. Moje durenje bilo je kratkog vijeka. Vrlo brzo sam uvidjela da od njega nemam nikakve koristi. Ja sam se trudila, a Lea je bez ikakvog problema bila obasipana očevom ljubavlju. Nakon nekog vremena sam uvidjela da moje ponašanje nikamo ne vodi. Iako sam bila malena, obilovala sam lukavošću, što je i bila odlika svake žene. Lea ni u čemu nije bila bolja od mene. Shvatila sam da mi je najbolje da učim od onih koji su gradivo dobro i znali. A Lea je bila nenadmašna kada je osvajanje bilo u pitanju. Ona nije bila samo lijepo lice i tijelo. Posjedovala je onaj urođeni instinkt prema kojem se ravnala i svi oko nje su se prema njoj ponašali kao prema božici. Najgori od svih bio je moj otac. Kao da njegove oči ništa nisu vidjele osim nje. A što je bilo sa mnom? Ja sam samo iz prikrajka mogla promatrati otimanje onog što je meni pripadalo. Za sve smo trebali biti obitelj, a to smo najmanje bili. Ja sam se osjećala kao višak, kao netko tko je tu zalutao. Ako sam u početku i bila ljubomorna na Leu, s vremenom sam je počela mrziti. Ni ona nije zaostajala za mnom. Mrzila je i ona mene, mada to nikada nije otvoreno pokazivala. Iza njene usiljene ljubaznosti nije bilo nimalo topline. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se ugledam na nju i da učim od nje. Tako sam i počela raditi. Kada bi ona obukla neku haljinu i ja sam željela istu takvu. Postajala sam njena malena kopija, ali nisam imala ni približno uspjeha kao ona.
Glad za ljubavlju nimalo nije jenjavala
Frizure su nam bile iste, ponašanje identično, no ona je bila uspješna u zaokupljanju očeve pažnje, dok mene nije ni primjećivao. Gdje sam griješila? Odgovor na to pitanje nikada nisam saznala. Što god da je ona radila, to je bilo ispravno, a kada ja to isto uradim, dobijem samo pogrde od oca. Otac je koristio svaku priliku da me pošalje kod bake, a kad god bi to učinio, ja bih se mjesecima durila. Nije da mi nije bilo lijepo kod nje, ali sam ja znala pravi razlog njegovog takvog ponašanja. U sebi sam proživljavala pravi pakao patnje, a nitko me nije razumio, niti sam imala nekoga komu sam se mogla povjeriti. Bila sam dijete, ali sam razmišljala kao odrasla. Glad za ljubavlju nimalo nije jenjavala. Ne znam zašto, ali sam kod oca uvijek postizala suprotan efekt. Umjesto ljubavi, dobivala bih kritike, umjesto poljupca hladnoću. Nerijetko sam imala osjećaj da me se on želi riješiti po svaku cijenu, da mu smetam, mada on to nikada nije rekao. Vrlo dobro sam se sjećala jedne od svađa koje su bile uvijek vrlo bučne, a ja sam bila povod, što nije bilo ništa neuobičajeno. Kada sam vidjela da je velika slika moje majke koja se nalazila u mojoj sobi, sklonjena na mjesto gdje nije bila vidljiva, počela sam vrištati. Nisam znala tko je takvu podlost učinio i zato sam se odmah okomila na Leu. - Ti si maknula sliku moje majke? - to je bila više tvrdnja nego pitanje. Tako je barem zvučalo. Okrenula se prema meni. Njene nebesko plave oči izražavale su čuđenje. Pogledala je u mene, a onda u mojeg oca. Izgledala je kao netko tko je jako nezaštićen, netko tko treba pomoć. Nevin izgled bio je presudan. Iz mene su frcale iskre, a iz nje nešto nedužnost. - Ja? - oči su joj se raširile od čuđenja. Teatralno je raširila ruke. Da nisam znala kakva je, i ja bih stala u njenu obranu. - Nikada to ne bih učinila - pravdala se. Znala sam da ona ima pravo. Možda je direktno nije maknula, ali je sigurno ona bila ta koja je oca navela da to učini. Nije to smjela učiniti. Ni u kojem se slučaju nije mogla usporediti s mojom majkom. Ona je mogla glumiti ljubav, ali je ta ljubav imala dva lica od kojih je jedno bilo interes. S tim je još više povezivala mojeg oca sa sobom. - Sama se pomaknula? - vikala sam. Okrenula sam se prema ocu. On je i dalje mirno sjedio, kao da me nije čuo. Neprestano je gledao u Leu. Lice mu je bilo poput maske. - Ja sam to učinio, ja sam maknuo sliku tvoje majke - rekao je glasom u kojem nije bilo nimalo osjećaja. - Otkud ti pravo da diraš nešto što je moje? Zašto si je maknuo? - okomila sam se zatim i na njega. - Otkud tebi pravo da napadaš moju suprugu? Ona je dio naše obitelji. Ne mogu ti narediti da je voliš, ali ćeš je svakako poštivati - znala sam da će tako postupiti. - Ne možeš ti meni narediti ništa! Kada su zabrane u pitanju, onda se sjetiš da postojim, a to je sve što dobijem od tebe. Prigovori, zabrane, kazne i uvijek sam ja ta koja je u krivu. Da je moja majka živa, sve bi bilo drugačije! - namjerno sam naglasila posljednji dio rečenice samo da ih oboje povrijedim. - Tvoja majka nije živa - rekao je ono što me je najviše i boljelo. Da je ona bila živa, samo to ... Ali, život mi je oduzeo jedinu osobu do koje mi je stalo, jedinu koju sam voljela bezgranično. I ne samo to. Otac je na njeno mjesto postavio osobu koja toga nije bila dostojna. On kao da je s godinama postajao sve luđi. Sumnjala sam da ga ona voli zbog toga što on jest, već samo zbog novca. Lea je svoju ljepotu jako dobro unovčila i to nikako nije mogla skriti bar ne od mene.
Maćeha se pravila da je nevinašce
Njena mladost imala je cijenu. Sumnjala sam da se zaljubila u mojeg oca. Istina je da on nije bio ružan, ali je njegova najveća ljepota bila na računu koji je doista bio pozamašan. Ona ga je možda i voljela na neki svoj način, onoliko koliko je bila sposobna, a to i nije bilo posebno. - Meni to kažeš? Ti sebi možeš pronaći drugu ženu, ali ja majku ne mogu. I nije ti mnogo trebalo da pronađeš zamjenu. Gotovo da se nije ohladila u grobu, a ti si već bio oženjen. - To nije istina! - viknuo je. - Oženio sam se nakon nekoliko godina. Možda bi tebi odgovaralo da to nikada nisam učinio, ali ne i meni. Ne budi sebična. I ja imam pravo na sreću. Ti ćeš odrasti i poći svojim putem, a što će biti sa mnom? Što je meni ostalo nakon njene smrti? Hladan krevet i pustoš u duši. Ja se nikada s tim ne bih mogao pomiriti. Tebi pružam sve što ti treba, a ti ... - A ja? - planula sam, prekinuvši ga usred rečenice. - Tko će popuniti pustoš u mojem srcu? I moj je krevet prazan. Nema nikoga da mi poželi laku noć, da me poljubi, pomiluje, niti imam koga s kim bih mogla podijeliti svoje brige. Tako si sebičan. Jesi mi otac ali te je priroda zakinula za očinsku ljubav. Način na koji ti mene voliš nije nimalo dojmljiv. Mogao si barem nešto naučiti od moje majke. I ne traži od mene da glumim ono što ne osjećam. Kamo sreće da sam i ja umrla s njom. To bi za mnoge bilo idealno rješenje - ne znam zašto sam to govorila. Jednostavno sam bila povrijeđena i iziritirana. Ne samo da sam bila skoro nevidljiva za oca, već je i moje uspomene na majku pokušao učiniti isto takvima. To mu nikako nisam mogla oprostiti. Izjurila sam iz kuće. Bila sam puna bijesa i na nečemu sam se morala iskaliti. Najosjetljivije godine svojeg djetinjstva bila sam uskraćena za ljubav i u vječitoj potrazi za njom. Borila sam se za mrvice, a vrlo često bi mi se dogodilo da i te mrvice ne bih znala prepoznati. Možda bi bile toliko malene da ih ne bih ni primijetila. Sve sam pokušavala, ama baš sve, ali ništa nije djelovalo onako kako sam ja željela. Ljubav sam dobivala na kapaljku, a svaka stanica mojeg tijela bila je žedna. U besanim noćima bih prizivala uspomene na majku i na njezin nježan dodir. Svaki njen dodir je možda i bio preuveličan da bi se očev umanjio, ali ja skoro da i nisam bila kriva za to. Nosila sam se sa stvarnošću na svoj način koji možda i nije bio najbolji, ali je bio jedini kojeg sam mogla primijeniti.
Ne smatrajte me članicom obitelji
Satima sam šetala, ali nimalo nisam bila mirnija. Za sve sam krivila Leu. Da se ona nije pojavila u mojem životu, sve je moglo biti drugačije, razmišljala sam. Kad sam se vratila kući, otac je otišao na posao, a Lea me je čekala. - Mogu li te nešto pitati? - njen glas bio je tih kao i uvijek. - A što? - bila sam pomalo drska. - Zašto me mrziš? - njeno me je pitanje zateklo. - Ja nisam kriva za smrt tvoje majke. Pokušala sam ti se približiti, ali nikako nisam mogla srušiti zid koji si ogradila oko sebe. Ja ti ne mogu biti majka, ali bi mogle biti prijateljice ili barem pokušati jedna drugoj učiniti život snošljivijim. Imamo jedno zajedničko, obje volimo istog muškarca. To bi nas moralo povezivati, a ne razdvajati. Nikada me nisi prihvatila, a bojim se da nikada ni nećeš. Ako ti se već nisam mogla približiti, pokušavala sam barem biti što diskretnija. Pakao kroz koji prolaziš sama kreiraš. Možda je to samo djevojačka faza, ali mi se čini da predugo traje. Ako trebaš prijateljicu, uvijek mi se možeš obratiti - njene mi riječi uopće nisu zvučale da su iskrene. Valjda je osjetila grižnju savjesti zbog slike, pa je na neki način pokušala popraviti ono što je već bilo učinjeno, ili je svojoj listi htjela dodati još poneki bod kojeg bi pribrojila pozamašnoj brojci. - Ti mi nikada nećeš biti prijateljica. Ne laskaj sebi. Nisi to zaslužila. Opčinila si mojeg oca, ali mene ne možeš. A što se tiče moje majke, ti možeš biti samo njezina sjena - rekla sam ljutito, odbijajući ruku pomirenja koju mi je ona nudila. - Ja sam živa, a tvoja majka nije. Ne mogu biti njena sjena. Ona je prošlost, a ja sadašnjost. Pusti je da počiva u miru. Sačuvaj lijepe uspomene koje imaš na nju, ali živi dalje. Prošlost se ne može vratiti. Nisam mislila ništa lošeg kada sam ti predložila ovo što jesam. Odluka je bila na tebi - iako joj je glas izražavao žaljenje, vjerovala sam da ga ona nije osjećala. Kada sam ušla u sobu, slika je bila na starom mjestu. To je izmamilo suze, ali i osmijeh na mojem licu. Nekoliko sam trenutaka gledala u nju. Ona je zauzimala počasno mjesto u mojoj sobi, ali i u mojem životu. Nitko ga ne može zauzeti, a Lein pokušaj bio je tako jadan i proziran. Njena gluma mi je išla na živce. Otela je sve ono što je bilo moje. Nakon majčine smrti ostao mi je samo otac, a on više i ne pripada meni. Svu ljubav je davao njoj, ja kao da nisam postojala. Mučila sam samu sebe s tim pitanjima i samo sam lutala po labirintu koji nije imao izlaza, ili ga barem ja nisam mogla pronaći. Bila sam ljutita na sve oko sebe i živjela sam samotnjačkim životom koji nije bio primjeren mojoj dobi. Samu sebe sam osudila na to. Bila sam sigurna da me ne voli i tako sam stalno mislila. Nije mi ni palo na um da on drugačije ne zna. Željela sam da se on ponaša kao majka, ali je to bilo nemoguće. Ja to u ono vrijeme nisam mogla shvatiti. I mjesecima poslije stanje je još uvijek bilo isto. S Leom sam komunicirala samo onoliko koliko mi je pristojnost nalagala. Nakon zaredalih svađa u meni se počeo buditi još veći revolt. Zbilja sam postajala nemoguća. Otac me je upozoravao na moje ponašanje, ali ga nisam slušala. Smatrala sam da sam ja u pravu. Nezadovoljstvo sam jasno ispoljavala. Postala sam još upornija u kopiranju Lee, ali potpuno bezuspješno. I tada je otac opet pokazao koliko mu malo značim. Nakon vraćanja u prošlost, bilo je vrijeme da se suočim sa sadašnjošću. Za večerom vladala je zategnuta atmosfera. Otac je neprestano značajno pogledavao u Leu. - Moramo ti nešto reći - otac se okrenuo prema meni. Bila sam sigurna da je to prvi put da me je te večeri primijetio. - Kad moraš ... - slegnula sam ramenima. - Uskoro će se naša obitelj proširiti za još jednog člana - rekao je otac u jednom dahu, ne skidajući pogled s mojeg lica, koje je sigurno izgledalo užasnuto. Gledala sam u njegovo ozareno lice. Bila mi je muka. Nikada nisam posjedovala njegovu ljubav, a oduvijek sam se borila za nju. Uvijek mi ju je netko otimao i uvijek je bila prepreka između nas. Najprije njegov posao, pa maćeha, a sada će naposlijetku to derište dobiti ono što ja nikada nisam.
Svi troje u jednome zagrljaju
Mene ne trebate smatrati članom obitelji - ljutito sam rekla. - Ja to nikada nisam ni bila. Uvijek sam stajala po strani i nikada nisi imao dovoljno vremena za mene - govorila sam ne gledajući ga u oči. I da sam ga gledala, ne bih ga vidjela. Moje su bile pune suza, ali one nisu nimalo pokazivale očaj koji mi je bio u duši. Nikada se nisam osjećala usamljenije. Oni su imali jedno drugo, imat će uskoro i dijete, a gdje je tu bilo moje mjesto? Bili su obitelj, a ja nisam bila dio nje. - O čemu ti to govoriš? - očevo lice izražavalo je čuđenje. - O tome da me nikada nisi volio. Sve ti je bilo važnije od mene. Kada si me zadnji put pomilovao, poljubio, uputio mi lijepu riječ? - ono što sam godinama držala u sebi, sada sam pretočila u riječi. Došlo je vrijeme da se karte pokažu. Više nije imalo smisla da se zavlači ono što su svi znali, ali se nitko nije usuđivao glasno izreći. Meni je doista bilo svega dosta. Ova beba je bila kap koja je prelila čašu. Godinama sam se na svoj način borila da privučem očevu pažnju, ali u tome nikada nisam uspjela. Nema što nisam pokušala. Bila sam ekspert u pronalaženju načina da mu privučem pažnju, ali nijedan od njih nije bio uspješan. Samo sam zavaravala sebe, a nisam postigla baš ništa. - Ne razumijem ... - i dalje je gledao u mene s onim posebnim izrazom lica. - A što se tu može razumjeti? - njegova mi je gluma bila ljigava. - Pogrešno si shvatila moje ponašanje. Kada ti je majka umrla, nitko ti se nije mogao približiti, a najmanje ja. Svoju bol si ispoljavala na čudan način. Povukla si se u sebe, a bol je izbijala iz svakog tvog pokreta i izraza lica. A što sam mogao? Odbijala si svaki kontakt sa mnom. Samo sam te pustio da neke stvari riješiš sama sa sobom, ali ti to nikada nisi učinila. Pokušavao sam se ne obazirati na tvoje nemoguće ponašanje, na tvoje mušice koje su nam zagorčavale život. Ni meni nije bilo lako. Nakon smrti tvoje majke ponovno sam pronašao sreću, a ti si to opet krivo shvatila. Leu si optuživala za sve ono što ti nije odgovaralo. Ona je bez krivice bila kriva. Samo ju je velika ljubav koju osjeća prema meni tjerala da ti ne očita bukvicu, a zaslužila si je mnogo puta. Kako je tebi bilo, ti to najbolje znaš. Mene optužuješ za sebičnost, a ti si bila ta koja se tom istom sebičnošću okitila i još si se šepurila s njom kao paun. Možda ja nisam idealan otac, možda ti doista nisam znao pokazati ono što osjećam, ali nije samo problem bio u meni. Privlačenjem pažnje na krivi način ostavljali si i krivi dojam. Sve sam to podnosio samo zato što sam te pokušavao razumjeti. Tvoj bunt bio je samo odraz očaja. Okretao sam glavu da ga ne vidim, a nisam vidio ono što sam trebao. Oprosti mi, Pavla. Volim te i znaš da mi je jako stalo do tebe. Znam da i ti mene voliš, ali kao da smo majčinom smrću postali emocionalni invalidi na neki način. Između nas se stvorio jaz, i nikada ga nismo znali prijeći. Trebali smo samo razgovarati, a to nam nikako nije uspijevalo. Bila si premalena, pa onda prebuntovna, i kad god bih pomislio da te donekle shvaćam, ubrzo bih se uvjerio u suprotno. Žao mi je kćeri. Propustili smo toliko vremena kojeg smo mogli posvetiti jedno drugome. Ako mi dozvoliš, doista ću se potruditi da na neki način to popravim. Kao otac, ja trebam i tvoju pomoć. Nemoj me odbiti - molio me je. - Ali nemoj izostaviti ni Leu. I ona je dio ove obitelji - njegove su me riječi ganule. Oči su mi se napunile suzama. Je li moguće da sam sve ove godine živjela u zabludi? Otac je raširio ruke. Ustala sam i pohitala mu u naručje. Nakon toliko godina osjetila sam topao zagrljaj, osjetila sam blizinu ljubavi. Počela sam plakati od sreće. Bilo je tako lijepo znati da te netko voli. Sve je bio samo jedan veliki nesporazum, a kako smo ga samo olako riješili? Dovoljan je bio jedan kratak razgovor pa da se sve riješi. Osjetila sam njegove prste u svojoj kosi. Podigla sam glavu i okrenula se prema Lei. I njene su oči bile pune suza. - Dođi - zovnula sam je. Uskoro smo svi troje bili zagrljeni. Bili smo obitelj, napokon obitelj. Je li ovo bio početak novog i drugačijeg života, budućnost će pokazati. Meni nije preostalo ništa drugo nego da vjerujem da će sve biti u najboljem redu. Otkrila sam da je razgovor najbolji lijek za ovakve situacije i samoj sebi sam obećala da ću ubuduće s njima razgovarati o svakom problemu.
Sjedim za stolom, u ruci mi čaša. Tisuću misli prolazi mi kroz glavu, a svaka misao kao da ima krunu od trnja i gdje god dotakne poprilično ubode i ostavi bolan trag. Godinama sam živio u zabludi, vjerovao kako sam najsretniji muškarac na svijetu. Hodao sam ponosan, podignute glave, na sva usta hvalio svoju suprugu Emu, vjerovao kako joj nijedna žena nije ravna, kako se ni jedna s njom ni u čemu ne može mjeriti. Kad se danas sjetim svega vidim koliko sam bio naivan, koliko su istinite riječi da je ljubav slijepa, jer ona to uistinu i jest. Vidiš ono što želiš vidjeti, a zanemaruješ sve očite znakove. Znam, trebao bih biti sretan što je razdoblje laži i prijevara iza mene, ali nekako ne osjećam sreću, već samo sjetu i tugu zbog izgubljenih snova. Oduvijek sam bio sportski tip. Bavio sam se košarkom, odbojkom, nogometom i plivanjem, ali kako su godine prolazile i ja se od mladića pretvarao u muškarca, sve sam manje imao vremena za bilo koji od tih sportova. Jednog sam jutra sasvim slučajno odlučio trčati uz obližnje jezerce i iznimno mi se svidio taj doživljaj. Počeo sam redovito i svakodnevno trčati neovisno o tome koje je godišnje doba i kakvo je vrijeme. Nekako sam se u tim trenucima osjećao posebno dobro, slobodno, kao da ne postoji ništa što ne bih mogao, ni jedna prepreka koju ne mogu savladati. Tim jutarnjim ritualom kao da bih se rješavao negativne, a nagomilavao pozitivnu energiju. Radostan bih započinjao novi dan i bez problema se hvatao u koštac s izazovima koje je život donosio. Prijatelji su se čudili što sam toliko vidio u jutarnjem trčanju, zadirkivali su me kako zasigurno postoji neka lijepa djevojka koja svakog jutra trči, a zbog koje ja imam volju za istim. Nije tako bilo, barem nije dosta dugo vremena, jer sam uglavnom trčao zorom kada nikoga nije bilo. Jednog jutra njihove su se pretpostavke počele ostvarivati. Ugledao sam djevojku u crvenoj trenirci, ali bila je na drugoj strani tako da sam zapravo samo vidio njezinu siluetu. Sretao sam je i idućih desetak jutara, ali ona je očito dolazila prije mene i već bi odmaknula daleko kada sam ja stizao. Sve više me počelo zanimati o kome se zapravo radi, tko je ta koja mi je slična i koju ne smetaju ni kiše, niti vjetrovi. Dotična mi je počela golicati maštu, pa sam jednog jutra navio sat i stigao na odredište ranije, upravo u trenutku kad je i ona stizala. - Dobro jutro, vi ste stvarno ranoranilac - rekao sam dok sam je gutao očima i napokon imao mogućnost vidjeti je iz blizine. Često sam pomišljao kako bi njezina silueta mogla biti tek optička varka i kako bi se na kraju kad je vidim iz blizine mogao poprilično razočarati. Na svu sreću o razočarenju nije bilo ni govora, zapravo bilo je upravo suprotno. Izgledala je izvrsno, imala je prelijepo lice i oči, te dugu, tamnu kosu. - Volim jutra. Uvijek se budim prije svitanja. Tako na miru mogu obaviti sve do čega držim i do čega mi je stalo - govorila je dok je polako počinjala trčati. Slijedio sam je. Njezin lagani trk postajao je sve brži i brži, tako da sam je na kraju jedva slijedio. Bilo je više nego očito da je u izvrsnoj kondiciji. Odgovarala je na moje upite, ali mi je jasno davala do znanja kako uživa u svome miru i trčanju, te da joj pitanja narušavaju spokoj, užitak kojeg želi imati pomirena sa sobom, s aktivnošću kojoj se predala i prirodom koja je okružuje. Idućih dana dolazio sam gotovo u isto vrijeme, ali sam zamijetio da ona stiže još ranije. Bio mi je to jasan znak kako sam joj dosađivao, te sam se odlučio ponovno trčati u isto vrijeme kako sam i ranije činio. Odavno sam bio svjestan kako nešto ne vrijedi forsirati, a gnjaveći djevojku koja mi se sviđala mogao sam samo biti na gubitku. Iskreno, nekako sam uvijek vjerovao da će se stvari dogoditi ako im je suđeno, a ako nije tada je svaki napor uzaludan i može donijeti jedino razočarenje. Ljepotica mi nije izlazila iz misli i maštanja, a onda jednog jutra vidio sam je kako sjedi na obližnjoj klupčici. Upravo u trenutku kad sam pomislio kako me možda čeka, ona mi je mahnula i jasno pokazivala neka dođem k njoj. Koji bi muškarac mogao odbiti takav poziv? Trčao sam brže nego ikada, onoliko koliko su me noge mogle nositi.
Nisam je više želio gnjaviti
Dobro jutro! Imao sam dojam kako me zovete? - rekao sam čim sam stigao do nje. Osmjehnula se osmijehom koji mi je doslovno obasjao srce. Bila je tako lijepa, tako mila, imala je u sebi ono nešto posebno. - I bili ste u pravu. Još uvijek smo mladi, možda bismo se mogli prestati ovako formalno oslovljavati? Zovem se Ema - rekla je, a potom prema meni ispružila svoju nježnu ručicu s brižno nalakiranim noktima. - Ja sam Igor. Slažem se, dosta je bilo formalnosti - odgovarao sam dok sam prihvaćao njezinu ruku. Od dodira te sitne ručice kao da me stresla stmja, ni dan danas ne mogu objasniti što je to što je Emu činilo toliko posebnom, toliko drugačijom od svih ostalih žena koje sam tijekom života upoznao. - Znaš li možda gdje bih mogla povoljno kupiti novu opremu za trčanje? Neću uskoro u glavni grad, a neophodne su mi nove tenisice. Pomislila sam, možda mi možeš preporučiti neku trgovinu s kvalitetnom, a ne pretjerano skupom robom? - tim je riječima započela razgovor. Naravno, imao sam bezbroj prijedloga, čak sam se ponudio da joj pravim dmštvo tijekom kupnje pod izgovorom da sam i sam upravo planirao uzimati novu opremu. Prihvatila je prijedlog, te smo se idućeg dana ponovno našli i otišli u kupnju. Nikada ranije nisam uživao boraveći u trgovini, ali tom zgodom bio je pravi užitak gledati kako se naočita djevojka presvlači iz jednog odjevnog predmeta u drugi. Sve joj je izvrsno pristajalo, a kad smo napokon obavili kupnju, otišli smo u obližnji restoran na večeru. Kako li sam samo uživao u njezinom društvu! Od te večeri Ema i ja učestalo smo se družili. U početku smo bili tek prijatelji, ali nakon tri mjeseca izlazaka skupio sam hrabrost, pitao je bi li htjela hodati sa mnom. Pristala je i tako smo postali par. U to sam vrijeme taman odrađivao svoj pripravnički staž, a ona je već radila kao tajnica u privatnom poduzeću. Voljela je svoj posao, stalno mi ponavljala koliko joj isti znači. Kao desna ruka direktora tvrtke često je putovala i to na sve krajeve svijeta. U neku ruku sam joj bio i zavidan, jer sam i sam želio obići sve te svjetske gradove u koje je odlazila, a nisam imao priliku.
Ema je bila potpuno neuhvatljiva
Upoznao sam njezinog direktora, pa je prvobitna ljubomora koju sam osjećao kada bi odlazila na put s njime prilično splasnula. On joj je po godinama mogao biti djed, a njegov, fizički izgled nikako nije bio nešto što je moglo privući naočitu, mladu djevojku poput Eme. Ona se smijala mojoj ljubomori i samo odmahivala rukom. Što smo duže bili u vezi, to sam na neki način sve više počeo shvaćati kako je Ema doslovno neuhvatljiva. Često je putovala i bez direktora, sama. Ta putovanja postajala su sve češća, a posebno ona koja su vodila preko Atlantika. Kad bih je pitao kako je moguće da samo ona ide na put, odgovarala bi da direktor u nju ima apsolutno povjerenje, te da jedino njoj može povjeriti zadane poslove i sastanke. Nikako mi se to nije sviđalo, a posebno kad su ti boravci postajali sve duži i duži. Otišla bi u Ameriku, a potom je ne bi bilo gotovo mjesec dana. Vratila bi se u naš gradić, a potom se uskoro ponovno vraćala natrag. Uvjeravala me kako nemam razloga za zabrinutost, te da joj naša ljubav predstavlja sve na svijetu, ali da mora raditi ako želi preživjeti. To sam shvaćao, ali nikako nisam razumio zašto baš uvijek i samo ona ide na put. Sve češće sam joj to spočitavao i doslovno nabijao na nos. - Igore, direktor je čovjek u godinama. On naprosto fizički ne može izdržati tako daleka putovanja i promjene vremena. On nema djece, a u mene ima puno povjerenje. Znam obavljati sve što je potrebno, dokazala sam se kao izvrsna suradnica i uspješno sklopila brojne poslove. On razmišlja da uskoro postanem partnerica u njegovoj tvrtki, a ako se dodatno dokažem možda bih ga mogla i naslijediti. Shvaćaš li sada o čemu se radi? Od samog početka sam ti govorila koliko mi je posao važan. Nisam jedna od onih žena koje sjede kod kuće i samo čekaju supruga s njegovom plaćom. Navikla sam se boriti za svoj novac. Ako moram biti janje, tada sam janje, a ako moram postati vučicom tada ću i to učiniti samo da sklopim posao koji nam odgovara i koji će nam donijeti financijsku korist. Ne mogu se promijeniti, takva sam kakva sam. Voliš li me, možeš mi pomoći tako da me podržiš. Sve ovo ne radim samo radi sebe - objašnjavala mi je. - Ema, ako je tako kao što si upravo tvrdila i ako me uistinu voliš, bi li se udala za mene? - otvoreno sam je upitao te večeri prije nego je ponovno krenula na put u Ameriku. Oči su joj zasjale posebnim sjajem. - Nadala sam se, bit će to prošnja kakvu sam viđala u romantičnim filmovima, ali ako već ne može biti tako, prihvatit ću i ovakav upit. Mislila sam da mi nikada nećeš postaviti to pitanje - osmjehnula se, čvrsto me zagrlila i stala ljubiti. Kako li su samo bili slatki ti njezini poljupci, slađi od svakog voća na svijetu, ukusniji od bilo koje čokolade! Kad bi me dotaknula usnama bio bih na sedmom nebu, u isto vrijeme vidio sunce, mjesec, zvijezde, mliječne staze i galaksije. Bio sam rob njezinih poljubaca, njezinih strasnih dodira. - Ema, oprosti što sam te večeras ovako zaskočio. Nisam planirao prositi te ovako jeftino, ali toliko mi nedostaješ kada te nema da sam u trenutku ispalio sve što mi je ležalo na srcu. Kad se vratiš iz Amerike, zaprosit ću te onako kao što zaslužuje žena poput tebe. Hvala ti što si pristala. Ne možeš ni zamisliti koliko si me usrećila. Ti si mi sve na svijetu, bez tebe mi ništa ne bi vrijedilo, bez tebe bih bio nitko i ništa. Ti mi životu daješ smisao - zaljubljeno sam lupetao dok me po tko zna koji puta izluđivala svojim prstima. Idućeg dana Ema je otputovala, a kad se vratila kući odveo sam je na vikend na more u ekskluzivan hotel gdje sam je i zaprosio. Pola godine kasnije smo se vjenčali. Podigao sam kredit za stan, a Ema je imala dovoljno ušteđevine kojom smo mogli lijepo i sa svim novim stvarima opremiti naše bračno gnijezdo. Imala je oko za vizualno i nisam se miješao u uređivanje stana. Kako je što željela, tako je i namjestila. Meni je ionako bila važna jedino ona, a to kako će izgledati unutrašnjost stana bilo mi je sasvim svejedno. Ona je bila ta koja je prostor činila jedinstvenim, a sve ostalo moglo je po meni biti ili od zlata ili od blata - tako mi je svejedno bilo. Emu su silno zavoljeli i moji roditelji. Postala im je poput kćeri koju nikada nisu imali. Mama se oko svega uvijek htjela dogovarati s Emom, a mene kao da i nema, ali to me nije smetalo, jer sam i sam više od ičega držao do Eme i onoga što je ona željela.
Zaprosio sam ju i pristala je
Bio sam zaljubljen, oženjen, pristojno smo zarađivali, lijepo živjeli i zapravo nisam mogao ni željeti ništa više od života. U rijetkim trenucima kada je Ema bila kod kuće bila je izvrsna domaćica. Svako njezino jelo bilo je specijalitet kako ukusnom tako i izgledom. Bila je iznimno uredna, držala do besprijekorne čistoće našeg doma. Kada ne bi osobno stigla pospremati ili kuhati, Ema bi često doma dovela gospođu koju bi ona plaćala, a koja je onda radila po kući. Nisam se bunio. Bio sam svjestan kako se poslovna žena poput moje supruge ne može razapeti i ne može sve stići. Njezin dan je također trajao samo dvadeset i četiri sata i nije mogla obavljati više poslova od onih kojima se posvećivala. Posebno mi se sviđalo što je prošlo više od godinu i pol dana, a ona nikako nije odlazila u Ameriku. Nadao sam se, sada kad zajedno živimo, prorijedit će putovanja, a stvarno je tako i djelovalo. U trenutku kad sam se najmanje nadao, najavila mi je ponovno putovanje. - Ema, tako sam tužan što moraš ići. Planirao sam iznenađenje za tebe, uplatio sam nam putovanje u Pariz. Želio sam da zajedno doživimo grad ljubavi - istinski sam bio razočaran viješću da opet mora otići. - Žao mi je, ali i sam znaš kakav mi je posao. Ne postoji mogućnost odgode putovanja - rekla mi je. Bio sam prisiljen otkazati putovanje, a na svu sreću moj prijatelj je prihvatio moju rezerviranu ponudu i dao mi novac kojeg sam već bio uplatio tako da mi osim plana nije propalo ništa drugo. Tom se zgodom u Americi trebala zadržati dva tjedna, ali je ostala preko četrdeset dana. Za vrijeme boravka ondje javila mi se samo dva puta. Nije odgovarala na pozive, na e-mailove, na poruke. Bio sam izvan sebe od zabrinutosti, ali kad sam je napokon ugledao u zračnoj luci, odahnuo sam. Spočitnuo sam joj nejavljanje, ali ona se opravdala brojnim obvezama, rastrganošću na sve strane i umorom. Nisam gnjavio nego uživao u njezinoj blizini sve dok mi nakon samo nekoliko tjedana nije najavila ponovno putovanje. Eh, to saznanje me izludilo. - Ema, imam još dosta dana godišnjeg odmora, a mogao bih lako uzeti još i koji slobodan dan bude li potrebe. Rado bih pošao s tobom. Nikada nisam bio u Americi, a ti si ondje kao doma. Što misliš da idem s tobom na taj put? - pitao sam. - Sa mnom? A, kako bi to ti išao sa mnom? Misliš li da direktoru mogu lako i jednostavno opravdati taj trošak putovanja? Uostalom, nisam takva osoba koja bi radila nešto u svoju korist, a na tuđi račun - pravdala se. - Draga, pogrešno si shvatila. Nisam ni mislio putovati na račun tvrtke u kojoj radiš. Karta i ne košta cijelo bogatstvo, a imamo i nešto ušteđevine. Nismo išli na medeni mjesec, pa bismo ga možda sada mogli imati. Ti ćeš na miru obavljati sve što je potrebno, a ja ću te kao svaki vjeran i pravi muž čekati kad se vratiš.
Draga, mogu li s tobom u Ameriku?
Ne lupetaj gluposti! Kad sam ondje ne znam što bih prije. Ako nisam na sastanku, tada radim pripreme za iste ili spavam. Ti se tu nikako ne uklapaš i plaćanje takvog puta za tebe bio bi nam ogroman, bezvezan i nepotreban trošak. Mladi smo, imat ćemo slobodnog vremena, a sada dok imamo dobre poslove i mogućnosti za zaradu, valja iskoristiti svaki trenutak i poslovnu ponudu. Nemoj da uvijek moram ponavljati jedno te isto. Umaraš me s tim svojim blesavim pitanjima i prijedlozima - odbrusila je. Nisam se dao, uporno sam zahtijevao da me povede na putovanje, ali ona je svejednako odbijala. Na kraju je nenajavljeno otputovala tri dana ranije nego što mi je rekla da će otići. Poludio sam i nazvao njezinog direktora. - Gospodine Ivo, oprostite što vas zovem, ali silno sam zabrinut zbog Eminih učestalih putovanja. Znate i sami kako je to, ona je udana žena. Ne postoji li netko drugi koga biste mogli poslati na put umjesto nje? Silno se brinem svaki puta kad ode, a rado bih da radimo i na proširenju obitelji, međutim to je uistinu nemoguće dok mora tako učestalo putovati. Je li upravo ona jedina koja može obaviti sve te poslove? Ne postoji li baš nitko tko bi je barem s vremena na vrijeme mogao zamijeniti? - upitao sam ga. - Igore, drago mi je što te čujem, ali iskreno govoreći nemam pojma o čemu ti to. Ema ovdje ne radi gotovo tri godine. Ne sjećam se kada sam je zadnji puta vidio - odgovorio mi je Ivo. Telefonska slušalica doslovno mi je ispala iz ruku. Jedva sam se pribrao, podigao je, ispričao mu se i slagao neku bijednu ispriku kako bih barem malo pokušao skriti vlastiti šok. Nakon što me Ivo saslušao, ponovio mi je da ne zna gdje Ema radi, te da nije informiran što se događa u njezinom životu, kamo odlazi, gdje i s kime bude. Nakon tog razgovora u trenutku se srušio sav moj svijet. Nisam znao gdje mi supruga radi, kamo je otišla i s kime provodi vrijeme, ali ništa od toga nije me toliko izjedalo kao pomisao da je otišla k drugom muškarcu. Kad sam malo sredio misli, nazvao sam je, ali telefon je bio isključen. Danima sam je bezuspješno pokušavao kontaktirati, ali svaki napor rezultirao je jednakim neuspjehom. Bio sam izgubljen, užasnut, zabrinut. Bilo je trenutaka kada sam mislio kako ću je poslati k vragu i pobacati van sve njezine stvari, ali onda bi se u meni budio onaj dio koji je doslovno ljubio svaku stopu tla po kojem je hodala. Uvjeravao bih sebe kako se sigurno radi o nekoj čudnoj šali, zabuni, kako sve što je Ivo rekao zapravo ne može biti istina. Otvarao sam ormare i ladice u kojima je Ema držala svoje stvari, tražio bilo kakav znak koji bi mi pokazao što se to događa u njezinom životu, preturao po džepovima hlača i sakoa, ali nisam pronašao ništa neobično, ništa što mi nije bilo poznato. Nikada u životu nisam bio izgubljeniji. Doslovno mi je bilo kao da se izmiče tlo ispod mojih nogu i samo sam čekao trenutak kad ću pasti, udariti glavom i više se nikada ne podići. Ema se, bez da se prethodno javila, jedne večeri pojavila u našem stanu. Poskočio sam od iznenađenja kad sam je ugledao. Prvobitan nagon bio je primiti je u naručje, ali onda sam se prisjetio svega kroz što sam prošao dok je nije bilo. Odložila je svoje stvari, pogledala me, hladno pozdravila, pošla u kuhinju i skuhala si kavu. - Ženo draga, bi li mi napokon objasnila što se događa? Gdje si bila? S kime si bila ? - stao sam redati ta i slična pitanja kad se smjestila u naslonjač sa šalicom kave u ruci. Dugo me gledala bez ijedne, jedine riječi. - Igore, postaješ poput starca: naporan, zajedljiv, čangrizav. Nimalo mi se ne sviđaju te osobine. Na način koji si se upravo postavio prema meni reklo bi se da si ti moj gazda, a ja tvoj rob, te da sam ti dužna ispričavati se zbog svega što sam učinila. Dragi moj, ako ne promijeniš stav, ti i ja više nemamo zajedno što tražiti. Nikada nisam, a neću ni biti mila i draga kućanica koja će ispred štednjaka stajati s pregačom oko vrata i samo čekati na tvoj povratak doma.
Tlo mi se izmaknulo ispod nogu
Bila sam gdje sam bila potrebna, radila što je bilo neophodno i to je sasvim dostatno za tvoje saznanje. Ostalo su tek pojedinosti koje nisu vrijedne spomena - odvratila je. - Tvoje laži nisu vrijedne spomena? To što ne znam gdje radiš, kamo i gdje odlaziš nije vrijedno objašnjavanja? Shvaćaš li, Ema, kakvu sam budalu napravio i od tebe, a ne samo od samoga sebe? Zvao sam Ivu, a on mi je objasnio kako godinama ne radiš kod njega. Ni to nije vrijedno spomena? Što si? Tko si? Čime se baviš? Zoveš li se uopće Ema? Ako me ne želiš za supruga, zašto si još sa mnom? Zašto ne odeš na put bez povratka? Što je to što te još uvijek drži da se ovamo vraćaš? - urlao sam sav van sebe. Ni na jedan upit nije dala odgovor, samo je srkala kavu i promatrala me. Što sam više urlao i bio nervozniji, ona se činila sve smirenijom. Toliko me izludjela da sam u jednom trenutku skočio i dohvatio je za ruke. - Sad ćeš me i fizički zlostavljati? Slobodno, samo me udari, barem ću imati fizički dokaz tvojih postupaka. Slušao sam te njezine riječi u čudu i ispustio je istog trena. Nikada joj ne bih nanio nikakvo zlo, volio sam je svim srcem, svom dušom, čitavim svojim bićem, ali sve što se događalo izbacilo me iz takta. Pokušavao sam se smiriti, lijepo sve objasniti, preklinjao objašnjenje. Šutjela je kao zalivena. Što god da sam rekao nije je potaknulo na odgovor. Na kraju sam odustao, legao u sobu koju smo imali za goste, a tu i prenoćio. Isto je bilo i narednih dana. Pokušavao sam je slijediti, činiti bezbroj ludosti kako bih, kad mi već nije htjela osobno odgovoriti, barem nešto saznao, ali sve je bilo uzalud. Ema tih dana nije odlazila nikamo na posao. Odlazila bi tek u banku, trgovine, poštu. Nije činila ništa sumnjivo, ali ja sam slutio kako se nešto događa. Jedini je problem što nikako nisam uspijevao saznati što. Imao sam posao, nisam mogao bdjeti non-stop nad njom, a niti nad onim što čini. Svi su na poslu primijetili da se nešto događa sa mnom, ali nikom nisam otkrivao kakvi su problemi koji me muče, pa čak ni roditeljima, a ni najbližim prijateljima. Svoj jad i tugu nosio sam usamljen, sklapao ruke i preklinjao Boga neka se vrate ona vremena kad smo bili sretni. Kad sam se tog dana vratio s posla na stolu me dočekala Emina pomka. U njoj je stajalo da je ponovno otputovala u Ameriku, te da ne zna kada će se vratiti. Nije bilo kontakt broja, adrese, baš ničega kako bih je mogao kontaktirati. Nije mi preostalo ništa drugo nego čekati i čekati, svima lagati kako mi je supruga ponovno na putu, glumiti muža koji ju nestrpljivo očekuje.
Nije bilo broja, adrese, baš ničega ...
Jednog dana po povratku s posla zatekao sam u poštanskom sandučiću bijelu omotnicu koja je imala žig iz SAD-a. Drhtavim rukama sam je otvorio. Bilo je to njezino pismo. "Dragi Igore, nekako sam se nadala kako će sve drugačije ispasti. Mislila sam, ljubav prema tebi bit će dovoljna da me zauvijek odmakne od čovjeka koji nije za mene. Nažalost, to se nije dogodilo, naime ja ovdje imam obitelj. Imam sina kojeg sam rodila kao maloljetnica. On živi sa svojim ocem, s kojim ja doduše nisam u braku, ali smo dugi niz godina u vezi. On nije nimalo nalik tebi i nije mu stalo do mene. Kad sam mu rekla da sam u drugom stanju, poveo me sa sobom ovamo i priznao dijete, ali mene nije želio za suprugu. On je imućan i ugledan poslovni čovjek. Znatno je stariji od mene, a naš sin bit će danas-sutra njegov jedini nasljednik. Dopušta da živim s njima u kući, jer je svjestan koliko me sin voli. On mi daje određenu novčanu svotu svakog mjeseca kao uzdržavanje, a ne bi mogao biti bolji otac nego što je. Odnos prema meni sasvim je druga priča. Posegne za mnom kad želi, a u svoju kuću, neovisno jesam li ovdje ili ne, dovodi koga god poželi. Ja sam mu bila i jesam tek jedna u nizu igračaka, s jedinom razlikom što sam mu rodila nasljednika. On ne zna što je ljubav prema ženi niti je može ijednoj pružiti. Pokušala sam biti daleko od svog sina, ali naprosto ne mogu. Moje majčinsko srce umire od brige i čežnje kada mu nisam blizu. Zaljubljenost u tim ranim, još dječjim godinama zapravo je na neki način stavila pečat ostatku mog života. Ti si poseban čovjek. Tvoja je ljubav svetinja. Žao mi je što nisam bila žena koja te je dostojna. Pokušavala sam živjeti na obje strane, ali naprosto to nije moguće. On nikada neće dopustiti da u Hrvatsku dovedem našeg sina, a ja bez njega više ne mogu. Znam, nisam bila niti sam pravedna prema tebi. Zadnji puta kad sam bila u stanu željela sam ti sve reći, sve priznati, ali nisam imala snage. Oprosti mi što nisam žena kakvu zaslužuješ. Nikada nisam niti ću biti vrijedna ljubavi divnog muškarca kakav si ti. Pristat ću na razvod braka, na sve što želiš i neću ti više praviti nikakve probleme. Oprosti mi, molim te preklinjem te" - stajalo je u Eminom pismu. Ni dan-danas mi nije jasno kako tada nisam pao u nesvijest. Cijeli stan okretao se oko mene. Moja supruga osim naše, imala je i još jednu obitelj, obitelj u kojoj je bila majka. Plakao sam, jecao, urlao iz sveg glasa. Popio sam sav alkohol kojeg smo imali u stanu, povraćao, pio i trijeznio se. Kad sam desetak dana kasnije koliko-toliko posložio sve događaje u svojoj glavi, odlučio sam kako neću odmah podnijeti razvod braka. Ni sam ne znam zašto, ali nekako sam imao osjećaj kako će se Ema vratiti. Upravo tako je i bilo. Njezini iznenadni odlasci i dolasci zapravo su postali sasvim normalno stanje u našem braku. Kad sam se tog popodneva vratio kući s posla, još dok sam otključavao vrata stana, osjetio sam miris hrane. Pored štednjaka, lijepa i dotjerana, stajala je moja supmga. Srce u grudima mi je titralo kao ludo. - Igore, opet sam došla. Vrijeme je da napokon otvorimo sve karte - rekla je kad me ugledala. Te si karte odavno trebala posložiti na stol. Vjerovao sam ti slijepo. Ti si mi bila alfa i omega, početak i kraj. Cijeli život vrtio mi se oko tebe i nastojanja da te učinim sretnom ženom. Pristajao sam na to da čekam s proširenjem obitelji, a sada mi je jasno zašto si to željela. Zašto mi sve to nisi povjerila kad smo počeli hodati? Zar si mislila da bi moja ljubav prema tebi bila manja samo zato što si pogriješila kao maloljetnica? - Toliko puta sam ti htjela reći, toliko puta su mi te riječi bile na rubu usana, ali nekako nikada nisu htjele preko njih. Bojala sam se, ostavit ćeš me i nećeš moći podnijeti činjenicu da imam dijete s drugim. Uvijek sam odgađala trenutak priznanja i naprosto se sve dogodilo ovako na pogrešan način - priznala je.
Odnijela je samo svoje stvari
Raspitivao sam se okolo o tebi. Čudo je kako nitko nije imao pojma da imaš drugu obitelj - rekao sam. - Nitko osim mojih roditelja ne zna da imam dijete, a ni da sam bila trudna, da sam obiteljska sramota i o tome se u našoj kući nikada nije glasno govorilo. John me primio k sebi kad sam ostala u drugom stanju. Ondje sam izvanredno završila srednju školu. Moj Patrick, sin, oduvijek je imao dadilju. Nadala sam se, odnos sa Johnom će se popraviti i s vremenom će me oženiti. Prevarila sam se. Nikada mu nisam bila jedna i jedina, tek jedna u nizu. Budem ondje dokle mogu izdržati, a onda se vratim ovamo. Moj sin je siguran i osiguran. Osim što njegov otac i ja ne živimo u obiteljskoj idili, on ima sve ostalo. Ti si mi pokazao kako i muškarci znaju voljeti, te koliko snažna može biti ljubav. Zauvijek ću se kajati što sam te iznevjerila, sanjati kako ćeš mi jednog dana moći oprostiti svu bol koju sam ti nanijela - govorila je kroz suze. U jednom trenutku ispružio sam ruke prema njoj. Moje tijelo, moje usne još uvijek su bile žedne njezinih, ali tada me poput bumeranga udarila gorka istina, sve ono što sam zbog nje prošao. Da je stvari u samom početku postavila drugačije, tada bih sasvim sigurno prihvatio činjenicu da je majka, ali brojne laži uništile su sve što smo mogli imati. Jasno sam joj dao do znanja kako je našem braku došao kraj. Ema nakon razvoda nije željela ništa od zajedničke imovine. Odnijela je sa sobom samo svoje osobne stvari. Poželjela mi je sretan život i ženu koja će znati cijeniti ono što predstavljam. I ja sam njoj poželio puno sreće, a siguran sam kako će joj biti i potrebna. Bez obzira što smo se službeno rastali, što u stanu više nema ništa njezino osim jednih papuča, nekako me još uvijek sve podsjeća na nju. Ako pogledam u kuhinju, nekako je još uvijek mogu vidjeti kako kuha, gotovo kao da mogu ćutjeti i mirise. Pogledam li u kupaonicu kao da još mogu čuti zvuk vode dok se tušira i vidjeti njezinu siluetu iza zamagljenih vrata tuša. U spavaćoj sobi bez nje je i dalje praznina, ali ništa ne može nadmašiti prazninu i pustoš u mome srcu. Kažu ljudi, vrijeme liječi sve rane, te se iskreno nadam kako će i u mome slučaju. Nedavno sam na poslu dobio novu kolegicu s kojom sam izašao nekoliko puta. Draga je i simpatična, ali više se nikamo neću žuriti, dobro ću je upoznati, pa možda i meni prst sudbine napokon dodijeli ženu s kojom ću biti sretan i kojoj će biti dovoljna obitelj sa mnom i ono što joj osobno mogu pružiti.
Pozdrav {{NAME}}, Upravo smo objavili novu priču: {{POSTTITLE}} {{POSTDESC}} Pročitajte cijelu priču klikom na link: {{POSTLINK}} Primili ste ovaj e-mail jer ste zatražili da vas obavijestimo kada objavimo novu priču. Lijepi pozdrav, Istinite priče
Hello {{EMAIL}}, We have published new blog in our website. {{POSTTITLE}} {{POSTIMAGE}} {{POSTFULL}} You may view the latest post at {{POSTLINK}} You received this e-mail because you asked to be notified when new updates are posted. Thanks & Regards Admin
Email subscribersr

Email subscribers plugin has options to send newsletters to subscribers. It has a separate page with HTML editor to create a HTML newsletter. Also have options to send notification email to subscribers when new posts are published to your blog. Separate page available to include and exclude categories to send notifications. Using plugin Import and Export options admins can easily import registered users and commenters to subscriptions list.

Plugin Features
  1. Send notification email to subscribers when new posts are published.
  2. Subscription box.
  3. Double opt-in and single opt-in facility for subscriber.
  4. Email notification to admin when user signs up (Optional).
  5. Automatic welcome mail to subscriber (Optional).
  6. Unsubscribe link in the mail.
  7. Import/Export subscriber emails.
  8. HTML editor to compose newsletter.

Plugin live demo and video tutorial available on the official website. Check official website for more information.

Thanks & Regards
Admin
Toga jutra ništa mi nije išlo od ruke - kava je bila prozirna, tost zagorio i sve me nerviralo. Bezvoljno sam prelistavala novine razmišljajući kako se baš ništa zanimljivo ne događa u zemlji i svijetu, kad me je odjednom u moru oglasa jedan ubo u oči. Primakla sam novine bliže da se uvjerim kako nisam pogriješila, ali nije bilo sumnje: ondje je zaista stajalo - moje ime! Ne, nije se nalazilo među osmrtnicama niti među čestitkama za bračne jubileje. Stajalo je nevezano uz ostale rubrike, uokvireno i tiskano masnim slovima. Odmah ispod njega bio je naveden i razlog njegove objave: tražio se nasljednik! Kao da me netko polio kantom hladne vode kad sam to pročitala, u trenu sam se razbudila Dok sam čitala oglas još jednom iznova, ruke su mi počele tako drhtati da sam trknula šalicu s kavom i prolila je po stolu. Komadić novina već se počeo natapati u lokvi koja se širila munjevitom brzinom, kad sam ih u posljednji čas zgrabila i podigla u zrak. Samo mi je još to trebalo da se uništi takav dragocjen oglas! No, dok sam se žurila spasiti novine, prolila sam još više kave i sad se vruća tekućina našla na mojoj nogavici od pidžame. Ne obazirući se ni na mrlju ni na bol, odmakla sam se s novinama u rukama od stola i još jednom pročitala oglas. Srce mi je počelo divlje tući. - Pa to ne može biti istina ... - mrmljala sam kao oduzeta. - Ja da sam nasljednica? - Znači, da ponovimo: taj Ignac, koji je nedavno preminuo u Švicarskoj, neki je tvoj rođak? - dečko me gledao otvorenih usta kad sam mu tog popodneva, nakon što sam se cijeli dan bavila istraživanjem obiteljskog stabla, gurnula oglas pod nos. - To ti govorim! On je brat moga djeda - ponovila sam mu po ne znam koji put, na što se Sven namrštio jer mu još ništa nije bilo jasno. - Pa nije tako komplicirano! Čovjek je rano otišao živjeti u Švicarsku, tako da ga nikad nisam upoznala. Sad je ondje umro u devedesetoj godini, a kako stoji u oglasu, nema potomke. Očito se radi o velikom nasljedstvu čim se švicarski sud odlučio baciti u ovako opsežnu potragu za nasljednicima. Otkrili su da je Ignac rodom iz Hrvatske i zato su dali oglas u naše novine. Ovdje piše da je bio oženjen i piše tko su mu bili roditelji. Provela sam pola dana u istraživanju rodbinskih veza i, da skratim, svi ti ljudi su u srodstvu sa mnom po očevoj liniji. Budući da moji roditelji više nisu živi, ja ću se morati javiti na taj oglas.
Svenova euforija
Odjednom, kao da se upalila lampica iznad Svenove glave i obasjala njegovo lice. - Znači, ti se ne šališ. To nije nikakva greška. Nasljedstvo, kažeš? Švicarsko nasljedstvo? - zviždeći je otpuhnuo kroz zube. - Sve te vaše rodbinske veze o kojima mi govoriš, to doduše ništa kužim, ali moraš se obavezno javiti tom sudu. Tanja, jesi li me čula, odmah! Bit ćemo bogati! Putovanja, luksuzni auti, zabave - bit će to čisto ludilo! Sven me čvrsto pritisnuo uza se i počeo me ljubiti. Kao mahnit, ali bez prave strasti. Nije mi to odgovaralo pa sam ga odgurnula od sebe. U posljednje vrijeme naša je veza zapala u krizu. Često smo se znali svađati oko sitnica, a ljubili se nismo već odavno. Moram priznati da sam se u posljednjih godinu dana intenzivno bavila mišlju da ga ostavim, ali nikako da prikupim snage da to provedem u djelo. Osim toga, nakon svake svađe on bi se tako umiljavao da bih ja i opet popustila, gajeći nadu da će se stvari poboljšati. Sad mi se ta Svenova euforija oko nasljedstva nije nimalo svidjela. Na kraju krajeva, ono je pripadalo meni, nismo bili vjenčani, a ne njemu. - Tanja, ti si suho zlato - dahnuo je prema meni, očito ne primjećujući koliko mi njegovo euforično cmakanje smeta. Djelovao je kao da je lud, kao da ne primjećuje ništa više oko sebe. U očima mu se ogledao samo novac, ono što je oduvijek u njegovu životu igralo najvažniju ulogu. - Kad ćeš ih nazvati? - inzistirao je. - U oglasu ne piše broj telefona, samo poštanski pretinac u Švicarskoj. Morat ću pisati sudu i onda čekati da mi odgovore - odgovorila sam mu suho. - Čovječe, dotle ću ja ostarjeti! - jauknuo je. - Mnogo je veća vjerojatnost da ćeš umrijeti od uzbuđenja! - primijetila sam zajedljivo. - Zar si ti stvarno mrtva hladna na takvu vijest? - gledao me u nevjerici. Slegnula sam ramenima. - Sve mi se to trenutno čini tako nestvarnim ... - rekla sam, i to je bila istina. Potrajalo je gotovo dva tjedna prije nego što se pošta vratila iz Švicarske. Sudu sam poslala svoj rodni list i rodni list svoga oca, u kojem se pak pojavljuje ime njegova oca, koji je bio otac i preminulog Ignaca. Sud u Zurichu mi je službenim dopisom odgovorio da bih na osnovi dokumentacije koju sam poslala ja mogla doći u obzir kao nasljednica. Istodobno su mi naveli i termin kad bih se trebala pojaviti u Zurichu, na licu mjesta, s originalnim dokumentima.
Iščekujući odgovor
Dok sam čitala, slova su mi poskakivala pred očima, a svaki mišić na mom tijelu podrhtavao. Navedeni termin padao je za tri tjedna, točno u vrijeme kad sam imala godišnji odmor. Sven i ja nismo još imali nikakve planove po tom pitanju jer, s jedne strane, nismo mnogo razgovarali, a, s druge, nismo imali novca za putovanja, no sad je to ispalo odlično. Kockice su se slagale gotovo nevjerojatnom preciznošću i sve se poklapalo. Nisam imala ništa protiv takvog tijeka događaja. - I? Je li konačno stigao taj odgovor iz Švicarske? - zanimalo je svakoga dana Svena. Sad, kad je pismo konačno bilo tu, riječi mi jednostavno nisu prelazile preko usana. Kao da sam se skamenila. - Pa moraju se već jednom javiti! - prigovarao je kad nisam ništa rekla. - Jesi li napisala dobru adresu? I jesi li nalijepila dobru marku? To je Švicarska, Tanja! O, kako je samo bio iritantan! - Znaš - rekla sam mu ljutito - ponekad mi se čini da si ti traženi nasljednik, a ne ja. U svakom slučaju sve te to puno previše zaokuplja! Sven me uvrijeđeno pogledao. - Kako to misliš? - Tako kako sam rekla. Vidjela sam kataloge pokraj tvog kreveta. Sad ih već ima posvuda. Sa skupocjenim satovima, autima, putovanjima ... - Da, i? Zar je zabranjeno maštati? Zašto ne bih već sada razmišljao o tome što ćemo napraviti s lovom kad nam stigne? Uputila sam dug pogled prema Svenu. Posljednjih tjedan dana nije radio. Javio je na posao da je bolestan, a nije bio. Što si je on zamišljao? Da više neće morati raditi i da će živjeti od mog nasljedstva? Nevjerojatno! Povrh svega, nitko nije znao o kolikom se nasljedstvu uopće radi. Tijelom mi je prošla jeza. Nikad ranije nisam osjećala takvu odbojnost prema Svenu. U afektu sam slagala: - Vjerojatno mi se ni neće javiti nitko iz Švicarske jer kopije dokumenata koje sam predala ne potvrđuju da sam u srodstvu s tim Ignacom. Sven se istinski prepao. Ustuknuo je korak unatrag i zagledao se u mene širom razrogačenih očiju. - Kako to misliš? - Tako kako sam rekla! - Hoćeš reći da ćeš ostati praznih džepova? Morala sam skrenuti pogled u stranu da ne vidi prezir u mojim očima. - Da, vjerojatno ću ostati praznih džepova. A ti se moraš vratiti na posao.
Otrovna strelica
Otrovna strelica koju sam mu uputila pogodila ga je svom silinom. On je i te kako dobro shvaćao što sam mu htjela poručiti! Je li se osjećao raskrinkanim? Ne znam što se u tih nekoliko trenutaka dok je stajao kao ukopan odvijalo u njegovoj glavi, ali nakon toga kao da je podivljao. Nije skrivao svoje razočaranje što su mu svi planovi jednim udarcem pali u vodu, kao ni činjenicu da za sve krivi mene. Dok je još do maloprije u meni vidio potencijalnu nasljednicu, za njega sam bila “suho zlato”. Sad više nisam vrijedila ni pišljiva boba. Kakve je sve to imalo veze s ljubavi? - To bi onda, znači, bilo to, što se tiče nas dvoje - rekla sam tiho nakon što se svađa konačno stišala. Zvučala sam slomljeno, ali moje je srce začudo bilo neozlijeđeno kad sam izašla iz njegova stana. Štoviše, hladnoću koja me dočekala na ulici nisam doživjela kao takvu, već prije kao svježinu. Kao da sam konačno mogla duboko udahnuti i disati punim plućima. Kakvo olakšanje! Do vremena kad sam stigla kući znala sam da sam se već odavno trebala odlučiti na taj korak. No, bolje ikad nego nikad! Dan prije navedenog termina na sudu sjela sam na vlak i krenula u Zürich. Ponijela sam kovčeg srednje veličine sa stvarima za višednevni boravak jer nisam znala koliko će trajati sudski proces. Sobu sam rezervirala preko interneta u predgrađu Züricha, u jednom jeftinijem pansionu, naravno, koliko se može govoriti o jeftinoći u švicarskim prilikama. Pogotovo je problematično trebalo postati ako bih se, kojim slučajem, kući vratila praznih džepova. Tada bi me cijeli put, za koji sam ušla u minus na kartici, i te kako skupo došao. No, neću gledati crno, mislila sam dok je vlak zatvarao vrata i polako kretao sa zagrebačkog kolodvora. Ako baš sve i propadne, shvatit ću ovo kao mali godišnji odmor koji sam si priuštila!
Zgodni pansion
Pansion u kojem sam unajmila sobu bio je lijepa obiteljska kuća na dva kata, vrlo uredna i odisala je šarmom pretprošlog stoljeća. Široke stepenice vodile su do zelenih lakiranih ulaznih vrata pokraj kojih su bile brojne lončanice s cvijećem. Vlasnica pansiona dočekala me osobno i odvela me na gornji kat u moju sobu. Kroz zaobljen prozor pucao je prekrasan pogled na pitoresknu ulicu. - Nadam se da ćete se tijekom sljedećih dana osjećati ugodno kod nas - rekla mi je na engleskom s jakim švicarskim naglaskom. Ja sam se već sad osjećala fantastično! Soba je bila prekrasno uređena, domaćica draga i topla. Kad sam joj to rekla, nasmiješila mi se i rekla kako je podsjećam na njenu djecu. Navodno ih je imala dvoje, moje dobi, koji su njoj i mužu pomagali u vođenju pansiona. Otuda ta obiteljska atmosfera, pomislila sam. Čim je izašla, bacila sam se na krevet i zaneseno se zagledala u stare drvene grede na stropu. Sutra, sutra je bio “dan D”! Tko do tada preživi ... Gotovo pola milijuna švicarskih franaka! Kakav imetak! Ono što sam čula doslovce me oborilo s nogu. Bila sam bogata. Uskoro! Naime, bankovni činovnik, nakon što me proglasio službenom nasljednicom, dodatno mi je napomenuo: - Trenutno ste vi jedini poznati nasljednik preminulog gospodina Ignaca. Međutim, rok objave još nije istekao. Mi smo obavijest pustili i preko interneta, tako da postoji mogućnost da se javi još netko od potencijalnih nasljednika. Slušala sam pažljivo, kimajući glavom. To što mi je govorio bilo mi je jasno. No, nisam se osjećala ugroženom. Pa što ako se još netko i javi? Onda ćemo podijeliti to golemo bogatstvo. Još bi ga ostalo dovoljno i za mene! Nakon tog jutarnjeg sastanka većinu vremena provela sam u pansionu ležeći na krevetu i buljeći u strop, a pred mojim očima izmjenjivale su se slike prekrasne budućnosti. Što ću prvo učiniti? Možda kupiti kuću iz snova? Ili ne, najprije ću proputovati cijeli svijet! Svakako ću potražiti i novi posao, neki na kojem neću biti “djevojka za sve”. Možda se doškolovati? Za što? Možda za dizajnericu interijera, to mi je oduvijek bila strast. Ili nešto drugo? Koliki snovi! A svi odjednom nadohvat ruke ... Iz sanjarenja me prenuo zvuk ključa u bravi. Netko je upravo ulazio u moju sobu. Skočila sam s kreveta taman kad je u sobu ušao muškarac. Ne znam tko se više uplašio kad su nam se pogledi sreli - on ili ja. - Oprostite, molim vas - rekao je na engleskom s jednako jakim švicarskim naglaskom kakav je imala i vlasnica pansiona. - Nisam znao da ste se već vratili. Doći ću drugi put.
Šarmantni majstor
Potom je nestao jednako brzo kao što je i ušao. Kad su se vrata za njim već zatvorila, shvatila sam da je u ruci držao kutiju s alatom. Očito je nešto htio popraviti. Znači, majstor. A onda sam se sjetila riječi vlasnice pansiona kako njihova djeca vode brigu o svemu i pomislila da bi to mogao biti njezin sin. Navečer, kad sam se vratila iz šetnje gradom, ponovno sam ga ugledala. Nosio je kartonske kutije kroz blagovaonicu za goste i stavljao ih u neko spremište iza kuhinje. Budući da sam se cijelo vrijeme ljutila na samu sebe što mu nisam uputila ni jednu jedinu riječ, sada sam mu se odučila obratiti. - Sljedeći put ću razmisliti o tome da na vanjsku stranu vrata objesim natpis “ne smetaj” - blebnula sam. Nasmiješio mi se lagano podigavši obrve. Kakve to gluposti pričaš, predbacila sam samoj sebi. Sad će sigurno misliti da ti je posve antipatičan! A bilo je zapravo sasvim suprotno. Bio je tako zgodan, onako visok i tamnokos. Djelovao je sportski i nekako inteligentno. - No vi, naravno, možete doći u bilo koje doba dana u moju sobu - dodala sam brzo kako bih popravila dojam. Kad sam shvatila što sam upravo rekla, tamno rumenilo oblilo mi je obraze. Što mi se to događalo? Zašto sam lupetala takve gluposti? Zar sam potpuno zaboravila kako se ophodi s muškarcima koji mi se sviđaju? Usprkos mom strahu da sam se pokazala u najgorem svjetlu, zgodan neznanac nevjerojatno mi se toplo nasmiješio i ljubazno predstavio. - Sebastian, drago mi je. Moji roditelji su vlasnici pansiona, a ja im, kao što ste vjerojatno shvatili, pomažem. Prihvatila sam ispruženu ruku izgovarajući svoje ime. Kako suvišno, pomislila sam istog trena. Ta mogao ga je pročitati i u knjizi gostiju. Osjećala sam kako tonem sve dublje u zbunjenost i plašila se da ću ispasti totalna glupača u njegovim očima, no on mi se i dalje srdačno smiješio. Dok sam se nešto kasnije uspinjala stepenicama na kat, mogla sam osjetiti njegov pogled na sebi. Njegove oči grijale su moja leđa poput dviju vrućih žeravica. Kakav prekrasan osjećaj! Te noći nisam razmišljala samo o nasljedstvu prije nego što sam zaspala. Moje misli još je više zaokupljao Sebastian. Njegovo se lice pojavilo u mojim snovima, a kad sam se probudila, prva misao opet mi je bio on. Nadala sam se da ću ga uskoro ponovo vidjeti i želja mi se ispunila. Nešto kasnije, naime, u blagovaonici, kavu, najfiniju koju sam ikad popila, dodao mi je upravo on. Zahvalno sam mu uputila blistav osmjeh i on mi je jednakom mjerom uzvratio. Htjela sam mu nešto reći, no za stolom do mojeg sjedio je jedan par koji je mogao čuti svaku našu riječ pa sam se radije suzdržala. Umjesto toga, kriomice sam ga promatrala kako se ophodi s gostima, diveći se svakoj njegovoj kretnji.
Bliži se rastanak
Povremeno bismo razmijenili poglede koji su govorili više od riječi, da bih na kraju doručka zaključila kako sam se zaljubila! U petak je trebao isteći rok na sudu u kojem su se mogli javiti eventualni ostali nasljednici, tako da je bilo logično da pričekam taj dan i produljim svoj boravak za još nekoliko dana. Vidjevši da ću ostati dulje nego što sam planirala, Sebastian se radosno nasmiješio. - Lijepo je što si odlučila još ostati kod nas. Htjela sam mu objasniti zbog čega to činim, no nisam mu mogla ispričati svoju priču o nasljedstvu. Još sam uvijek imala suviše gorak okus u ustima zbog lošeg iskustva sa Svenom. Možda je svim muškarcima najvažniji novac, razmišljala sam. Iako, iskreno, nisam mogla zamisliti da bi i Sebastian bio takav. Ipak, nisam željela da zna, barem ne još. - Hoćeš li da te malo provezem po gradu? - ponudio mi se. Glas mu je pritom zvučao drugačije nego inače. Primijetila sam koliko mu je važno kakav će odgovor dobiti. No, njegova briga je bila potpuno suvišna. - Rado! - brzo sam prihvatila njegov prijedlog. Izgovorila sam to šapatom jer mi se grlo od uzbuđenja doslovce stisnulo. Stajali smo vrlo blizu. Toliko blizu da sam mogla osjetiti njegov dah na svom licu. Približio se još malo ... ili sam se ja približila njemu? Srce mi je podrhtavalo. Željela sam ga osjetiti tik uz sebe. A onda su se odjednom otvorila vrata. Stigli su novi gosti i Sebastian se morao pobrinuti za njih. Dočekao ih je srdačno, kao da se maloprije nije ništa dogodilo. U trenutku dok su gosti bili zaokupljeni svojom prtljagom, okrenuo se prema meni i šapnuo mi: - Budi spremna za pola sata! Osjećala sam kako me podilaze trnci po cijelom tijelu od uzbuđenja. Sebastian je poznavao svaki kutak Züricha i bio je sjajan domaćin. Dok smo razgledavali grad, pričali smo jedno drugome o sebi, o svojim snovima. - Želio bih se jednoga dana osamostaliti i podići vlastiti pansion, možda čak hotel - rekao mi je. - Meni se jako sviđa ovaj vaš - brzo sam dodala. - Da, ali pregazilo ga je vrijeme. Neke stvari bi se mogle poboljšati a da se ne uništi šarm staroga. Imam ja o tome već neke svoje predodžbe. Kad smo sjeli u jedan kafić na kavu, skicirao mi je na salveti kako bi pansion njegovih snova trebao izgledati. Trebao je biti velik, moderan, a opet imati taj domaći šarm koji su ljudi tako voljeli. Njegovo oduševljenje prešlo je i na mene. - To zvuči fantastično - priznala sam iskreno. Miješao je svoju kavu. Odjednom je postao vrlo tih. - Da ... - promrmljao je zamišljeno. - No, ni najsjajniji snovi ne vrijede mnogo kad je čovjek sam ... Shvaćala sam vrlo dobro što je želio reći. Ja sam u subotu trebala otputovati i više se nikad nismo trebali vidjeti. Odjednom me preplavio neki čudan osjećaj. Naslonila sam glavu na njegovo rame, uhvatila ga ispod ruke i pripila se uz njega. - Jesi li ti sam? - upitala sam ga izazovno, ali s osmijehom koji je smjesta odagnao sjenu s njegova lica. Sebastian nije dugo čekao. Smjesta mi je dao odgovor u obliku dugog i strastvenog poljupca. Onakvog kakav sa Svenom nikad nisam doživjela. - A ti? - upitao me kad smo se razdvojili. - Moraš li se vratiti u Hrvatsku? Zatresla sam glavom. - Ondje me nitko ne čeka ...
Zajednički san
Sljedećeg jutra znala sam što mi je činiti: morala sam reći Sebastianu za nasljedstvo. Morala sam mu se povjeriti. Mogli smo zajedno podignuti pansion njegovih snova. Učiniti ga našim zajedničkim snom. Prethodnog dana, dok smo razgovarali o tome, rekao mi je kako bismo morali početi praktički od nule. Kako bi nam njegovi roditelji pomogli, ali da bismo se morali osloniti na vlastite snage. Tada sam mu rekla da je to što se mene tiče u redu. Kasnije sam si predbacivala zašto mu nisam rekla istinu. Pa on te voli i ti voliš njega! Cijelu noć sam se borila s takvim mislima, da bih pred jutro donijela konačnu odluku. Jedva sam čekala da ga vidim, no tog jutra Sebastiana nije bilo u blagovaonici. Umjesto njega dočekala me njegova majka. - Jeste li dobro spavali? - upitala me srdačno. - Nadam se da ste vidjeli nešto od našeg lijepog grada, zar ne? Kimnula sam glavom. - Sve to mogu zahvaliti vašem sinu - rekla sam. - Sebastianu? Vas dvoje se poznajete? - upitala me uz značajan smiješak. Mogla sam jasno vidjeti da joj je drago. - Sebastian je morao otići nešto obaviti, vratit će se za otprilike jedan sat - rekla je. Mislim da je moje razočaranje bilo toliko očito da me čak i ona sažalno pogledala. Jedan sat? To mi se činilo kao cijela vječnost dok sam izgarala od želje da mu kažem prekrasne novosti. - Imam novac za naš pansion. Naslijedila sam čitavo bogatstvo. Zamisli, saznala sam to iz novina ... - namjeravala sam mu šapnuti na uho. To što nije bio ovdje i što mu to nisam mogla odmah reći dovodilo me do čistog ludila. U jednom trenu, dok sam ostala sama za stolom, zazvonio mi je mobitel. Bio je nepoznat broj, no kad sam se javila, shvatila sam da se radi o službeniku s kojim sam razgovarala na sudu. - Nema sumnje, gospodin koji je jučer stigao k nama s dokumentacijom pokojnikov je nećak - čula sam ga kako mi govori. - Očito je da je preminuli imao dva brata. Jedan je, kao što znate, bio vaš djed, a drugi je bio otac dotičnog gospodina koji nam se javio. Sad više ni ja, kao što bi rekao Sven, nisam ništa kužila. U glavi mi je šumilo i samo mi je jedno bilo jasno: taj nećak, koji se pojavio niotkuda, bio je u nasljednom redu ispred mene! - Žao mije, gospođice - rekao mi je službenik. Nevjerojatno! Dogodilo se upravo ono što nisam držala mogućim: nisam dobila ništa od nasljedstva. Baš ništa! Dok sam ulazila u taksi ispred pansiona kako bih se našla s tim novim nasljednikom na sudu, gotovo sam se sudarila sa Sebastianom. - Odmah se vraćam. Moram nešto raščistiti! - doviknula sam mu kroz otvoren prozor auta. Još sam kratko mogla vidjeti njegovo zbunjeno lice, a onda mi je nestao iz vida. Tko zna što je mislio. Možda da odlazim zauvijek. No, valjda je primijetio da kod sebe nemam kovčege. Zaista, nije postojala nikakva sumnja: Ignacov nećak bio je zakoniti nasljednik svega. Meni nije pripadalo ništa. Bio je to muškarac star oko sedamdeset godina i nisam mogla da se ne zapitam što će njemu toliki novac. Pogotovo zato što se po skupocjenom odijelu, satu i autu činilo da mu ne treba. Bio mi je antipatičan, a očito i ja njemu jer je sa mnom razmijenio samo nekoliko osnovnih riječi. Kad je sve bilo razriješeno u njegovu korist, oprostili smo se ukočeno i formalno, iako smo bili daljnji rođaci. Vrhunac svega bila je njegova drskost kad je otvorio svoju aktovku i ponudio mi sto eura za putne troškove! - Hvala! - odbila sam ledenim glasom dok je u meni sve kipjelo od bijesa.
Ništa od novca
Ni sat kasnije bila sam u Sebastianovu naručju. Plakala sam i bjesnjela jer se više ništa nije dalo promijeniti. Sve sam mu ispripovijedala kroz suze. Ništa nije ispalo onako kako sam zamišljala. Dok me slušao, šutio je, ali me cijelo vrijeme gladio po kosi. - Bilo bi predivno da si naslijedila taj imetak - šapnuo je privijajući me uza se. Naravno, i on je zasigurno bio razočaran. U to sam bila uvjerena. Ali, onda je nastavio govoriti. - Bilo bi tako lako ostvariti naše snove. No, bi li tada jednako vrijedili kao i da smo se trudili da ih sami ostvarimo? Tanja, glavu gore! Mi ćemo uspjeti i bez tog novca! Štoviše, kad sami zasučemo rukave, uspjeh će biti još i slađi. Bit ćemo ponosni što smo stvorili nešto vlastitim snagama. Moći ćemo jednoga dana pričati našoj djeci kako smo se probijali do uspjeha ... Dok sam ga slušala, odjednom me prožeo osjećaj tako snažan poput snopa sunčeva svjetla. Bila je to čista sreća. Što sam zapravo izgubila? Ništa! S druge strane, beskrajno sam mnogo dobila: glavni zgoditak na lutriji, nasljedstvo svih nasljedstava - najdivnijeg muškarca na svijetu! Partnera koji je bio kao stvoren za mene, svoju srodnu dušu. Znala sam da ću sa Sebastianom biti sretna. Moj put u Švicarsku nije bio uzaludan. Da, nisam više ni najmanje sumnjala u to: ja sam osvojila najveće bogatstvo!
Prije nego što je Višnja ušla u njegov život, bili smo u vezi pet godina. Naš odnos, istina, nije bio kao na početku, ali oboje smo to smatrali normalnim. Strasti je nestalo, ali veza nam je i dalje bila skladna, puna razumijevanja i poštovanja. Svjesni da ni jednom paru nakon toliko godina ne klecaju koljena kad se ugledaju, mislili smo da baš tako treba biti. Kako je vrijeme prolazilo, sve smo više razgovarali o braku. Goran me nije zaprosio romantično, na koljenima, nego je to bio logičan slijed naše veze. On je načeo tu temu, a ja sam sve češće spominjala veliku svadbu, djecu. I naši su roditelji, uostalom, očekivali da napokon kažemo datum. Nisam tada primijetila da Goran više nije siguran u nas. Tim više što mi je i dalje šaputao o ljubavi, govorio da ću biti dobra supruga i majka. Znali smo se dobro nasmijati kad bi njegova majka požurivala vjenčanje. Oboje smo, naime, zakoračili u tridesete i buduća nas je svekrva uvjeravala da hvatamo zadnji vlak. Zapravo nam je sve bilo servirano kao na dlanu. Završili smo studij, zaposlili se i imali smo gdje živjeti. Čekalo se samo da odredimo taj naš dan D. Čak da mi je netko i spomenuo njegove dvojbe, ne bih povjerovala jer i sam je želio miran život sa ženom koju voli i naše troje djece. Oboje smo se zasitili noćnih izlazaka, glazbe, opijanja s prijateljima. Goran se nije bojao ni braka ni obveza, no kad danas pogledam unatrag, vidim da mu je bilo teško odlučiti se i stati pred matičara. Sada znam i što mu je nedostajalo. U tim kriznim trenucima naše veze u njegov je život ušetala Višnja, djevojka duge plave kose i očiju plavih kao nebo. Upoznali su se na poslu i odmah mu se uvukla pod kožu. Goran nije ni shvatio što se događa, a već je bio zaljubljen preko ušiju. No, nije znao da je u toj grupi tek primljenih mladih ljudi i Anja, prijateljica moje sestre. Ne znam si racionalno objasniti zašto sam mu to prešutjela. Već nakon prvih dana na poslu Anja je govorila mojoj sestri Ivani kako Goran i Višnja svaku pauzu provode zajedno, pričaju, smiju se, a on uživa u njezinu glasu, osmijehu, slučajnim dodirima i mirisu koji se širi oko nje. Kad mi je sestra sve prenijela, bila sam spremna utrčati u njegov ured i posvađati se pred svima. - Kako to može raditi? Pa mi smo pred vjenčanjem - grcala sam od boli. - Budi mudra. Svaki od njih jednom poludi, zato mi žene moramo biti lukave. Nemoj mu pokazati da znaš što se događa - savjetovala me sestra. Goran je sve češće bio zamišljen. Što god radio, gdje god bio, s lica mu nije silazio čeznutljiv osmijeh. Više nego ikad u naših pet godina ugađala sam mu jelima, darovima, sitnim znacima pažnje. Goran je uživao, a ja sam zaključila da se naša ljubav nije ugasila. - Samo nastavi tako i bit će tvoj. Muškarce možda i privlače dugonoge plavuše, ali njima se ne žene. Za supruge uvijek biraju one manje upadljive, koje skakuću oko njih - govorila je Ivana.
Tužne nedjelje
Goran je, posebice vikendima, bio uznemireniji nego inače. Tek u nedjelju predvečer malo bi se smirio jer je, prekasno sam shvatila, znao da će već sutra biti s njom. Najgore od svega bilo je čuti da ni ona nije ravnodušna. Vrlo brzo sam si priznala da umiljavanjem neću zadržati svog muškarca. Dok je Goran dvojio koju će od nas dvije odabrati, ja sam smislila konkretne poteze. One koji će tu koketu zauvijek otjerati od mog budućeg muža. - Čula sam ga kako razgovara s prijateljem. Ne zna bi li Višnji priznao svoje osjećaje ili mu je pametnije ostati s Majom - pričala je Anja mojoj sestri. - Pretvara se u pravog gada - naljutila se Ivana. - Maju poštuje, a Višnja ga je opčinila. Vjenča li se s Majom, boji se da će cijeli život žaliti zbog neostvarenog sna. A s druge strane, nije da mu ništa ne znači tih pet zajedničkih godina, zato tek ne zna što mu je činiti. - Ne mogu vjerovati, kako ga nije sram? Oduzeo joj je mladost i sada bi je ostavio? E pa ne može! Sestra mi nije prepričala taj razgovor, ali upozorila me da širom otvorim oči. - Kad god možeš, dođi po njega na posao, pa zagrljeni odšetajte nekamo. Nazivaj ga telefonom, iznenadi ga posjetom. Reci da si bila u prolazu i svratila na kavu. Ta namiguša mora vidjeti da je vaša veza čvrsta - savjetovala me Ivana. Slušala sam njezine savjete i nadala se da će Višnja odustati. Lijepo dotjerana ušetala sam jednom u njegov ured i pred svima ga poljubila. Vidjela sam da se Goran zbunio, a ona pretvarala da je zadubljena u papire. Onako usput spomenula sam mu naše skoro vjenčanje, a njegov se kolega sretno nasmijao i rekao da bi rado došao na svadbu. - Naravno. Naš će pir biti velik, sve ćemo vas pozvati - rekla sam dovoljno glasno da i ona čuje. Uspješno sam se služila sličnim smicalicama i izgledalo je kao da se Višnja povlači. Istina, Goran je i dalje bio odsutan, sve manje zainteresiran za nježnosti, ali kad se ta vještica povuče, mislila sam, sve će biti kao nekada. Sve njegove dvojbe riješio je trodnevni seminar. Te hladne proljetne večeri kemija je bila jača od njih i moj je Goran popustio pred emocijama. Ništa nisu planirali naprosto su se prepustili. Višnja je te noći zaspala u njegovu zagrljaju, a Goran je prvi put u životu bio istinski sretan. Nije razmišljao što će biti poslije, želio je tek da ta noć potraje zauvijek. - Silno su me boljele Anjine riječi i bila sam spremna odustati. Povrijedio me muškarac za kojeg sam se namjeravala udati. - Gotovo je. Ostavljam ga! - histerizirala sam po kući. - Zar misliš da brakovi opstaju zato što je u njima sve idilično? Prije ili kasnije svaka žena dobije suparnicu. No one mudre se ne povlače - naša majka pridružila se Ivani.
Vrijeme zaslijepljenosti
Udruženim snagama uvjeravale su me da boljeg muža od Gorana sigurno neću naći. Sada prolazi, tješile su me, razdoblje zaslijepljenosti, a kad je se nauživa, vratit će mi se podvijena repa. Njihove su me riječi malo udobrovoljile, ali srce mi se i dalje kidalo od boli. Anja je nastavila pričati i dala mi lažnu nadu. - Jutro ih je ipak otrijeznilo. Za doručkom je htio priznati Višnji što osjeća za nju, ali ona ga je sasjekla. Goran je bio dovoljno neoprezan da je o tome govorio dok sam ja sjedila za susjednim stolom. Čula sam svaku riječ - pričala je Anja. - Što mu je rekla? - Prvo je on njoj rekao da je vaša veza čvrsta, a ona se nasmijala. Rekla mu je neka tu noć nipošto ne shvati ozbiljno. - Svidjeli smo se jedno drugome, prepustili se i to je to. Kad se vratimo, sve će biti kao prije. Ti ćeš ponovo biti sa svojom djevojkom, a ovo će ostati naša tajna - spustila ga je na zemlju. Goran je dugo šutio prije nego što se složio s njezinim riječima. Htio joj je reći da je, usprkos vezi koju ima sa mnom, jako važna u njegovu životu. I da to nije počelo te noći nego puno ranije. No njezine riječi “sve će biti kao prije kad se vratimo” zarile su mu se poput noža u srce. Njihovu romantičnu noć Goran je doživio drukčije. Ali zbog njezinih je riječi radije šutio nego joj sve priznao. Doma se vratio drugačiji, danima je bio tužan i zamišljen. - Ovo je bila kulminacija te strasti i sada sve kreće nizbrdo. Pitanje je trenutka kada će prestati, zato izdrži još malo - moja je sestra bila zadovoljna Anjinom pričom. - Moj je Goran shvatio kakva je ta Višnja. Pogrešno je procijenio njezino koketno ponašanje, riječi, osmijehe i poglede - i ja sam se nadala da se bliži kraj mojim mukama. Odahnula sam kad mi je Anja sljedeći tjedan rekla da su se nakon tog seminara njih dvoje udaljili. Više nisu zajedno odlazili na pauze, nisu razgovarali, čak su izbjegavali i pogledati se. Goran je ponovno bio pažljiv prema meni i to me ohrabrilo. Nagovaranja moje sestre i majke da se za svog muškarca treba boriti pokazala su se točnima. Zato sam se pretvarala da ne vidim koliko se bori s vlastitim emocijama te i dalje slijepo slušala njihove savjete. Svako malo bih ga uhvatila kako noću šeta po kući ili zamišljen satima bulji u prazno. Previše je patio za njom, priznala sam sebi, ali ne i njima. Jednog jutra Goran je otišao ranije na posao i zatekao Višnju samu u uredu. Sjedila je za svojim stolom i plakala. Kad je čula da netko otvara vrata, brzo je obrisala suze, ali Goran je taj pokret primijetio. I zabrinuo se. - Višnja, što se događa? - upitao je. - Ništa, zašto pitaš? - Jer si plakala. - Nisam. - Zar meni lažeš? - nježno joj je prišao i uhvatio je za ruku. - Gorane, ne mogu više ovako. Ne mogu se ponašati kao da se među nama ništa nije dogodilo - ponovo su joj krenule suze.
Nije avantura
Nekoliko je trenutaka šutjela pa duboko uzdahnula, a onda nastavila: - Puno mi je značila ona noć. Stalo mi je do tebe i više nego što možeš zamisliti. Znam da mi ne možeš uzvratiti osjećaje, rekao si da si u ozbiljnoj vezi, ali boli me. Svaki dio mog tijela umire za tebe - priznala je. - Višnja, i ja tebe volim. Nisi me onoga jutra saslušala do kraja. Prekinula si me u pola rečenice, a želio sam ti reći koliko te volim. Pogledala ga je, a suze su joj se nastavile slijevati niz obraze. - Ti si rekla da će sve biti kao prije kad se vratimo i pomislio sam da si htjela samo avanturu. - Znaš da nisam tako mislila. - Sada znam, ali onda sam bio povrijeđen - rekao je i poljubio je. Cijeli taj dan gledali su se preko stola i smješkali jedno drugome. Ipak ni prema meni nije bio ravnodušan pa preko usana nije mogao prevaliti da je s nama gotovo. Bojao mi se reći da je u njegov život ušla druga žena, a ja sam te njegove dvojbe znala okrenuti u svoju korist. Danas znam da Višnja nije bila razlog prekida, ali onda sam u njoj vidjela ljutu neprijateljicu. Kad ju je upoznao, Goran je shvatio da nije zadovoljan našom vezom jer je odnos bio je monoton, isprazan, a zajedno smo ostali zbog navike. Zato sada više nisam ogorčena kad se sjetim što je tih dana govorio o tome. - S takvim osjećajima ne bi bilo u redu ući u brak. Jasno mi je da nema jamstva, da svaka ljubav dođe i prođe, ali barem bi na dan vjenčanja svi trebali biti ludo zaljubljeni. Višnja mi je pomogla da okončam vezu koja zapravo nikamo ne vodi. Za razliku od Maje, Višnja nikad ništa nije tražila niti me požurivala. Nekoliko puta mi je ponovila da ja trebam odlučiti. Jer ne želi da jednog dana nju krivim ako i naša veza ne uspije - pričao je tada Goran. Anja je nakon tog razgovora shvatila da je vrag odnio šalu. Odmah me nazvala i rekla da je sad trenutak za odlučujući korak. - Ili ti ili ona, razmisli. Inače bi ti već danas mogao doći i reći da te ostavlja - upozorila me. - Nisam sigurna. Razgovarat ćemo još jednom kad dođeš do nas - dvojila sam. - Vjeruj mi, učini to odmah. Govorio je da je vrlo blizu dan kad će zagrljeni šetati ulicama bez straha da će ih netko vidjeti. Jedva čeka trenutak kada će s rukom u ruci išetati iz ureda. Sad ili nikad. Moraš to napraviti - rekla je. Nazvala sam ga pred kraj radnog vremena i rekla da ću ga nakon posla čekati ispred ureda. - Gorane, moramo razgovarati. Nešto važno ti trebam reći - trudila sam se zvučati uzbuđeno. Spustila sam slušalicu prije nego što mi je bilo što odgovorio. Osjetila sam njegov nemir, valjda se preplašio da sam nekako doznala za Višnju. Kad je pola sata kasnije izašao s posla, već sam stajala ispred zgrade. Smijala sam se dok mi je zbunjen išao u susret. Nije mogao znati zašto sam tako dobro raspoložena. Valjda se ponadao da ne znam za Višnju pa mi je uzvratio osmijeh. Nisam čekala da dođe do mene. Kad sam iza njega ugledala Višnju, potrčala sam mu u zagrljaj. - Dragi, jedva čekam da čuješ - povikala sam. - Pa reci. Što se događa? - Trudna sam. Imat ćemo bebu. Toliko se radujem, nikad nisam bila tako sretna - cvrkutala sam. - Ali kako? Mislio sam da koristiš zaštitu - Goran je bio vidno šokiran. - Prestala sam. Od tih se tableta deblja, već sam dobila dvije kile. I zašto si tako blijed? Zar ti nije drago? - glumila sam da su mi se oči napunile suzama. - Naravno da mi je drago, samo sam iznenađen - promucao je.
Pat pozicija
Osjetila sam njegov nemir, u grudima ga je stezalo, najradije bi iskočio iz vlastite kože. Dovela sam ga u pat-poziciju, sad me doista nije mogao ostaviti jer Goran nije bio muškarac koji će s lakoćom odbaciti trudnu ženu. Zato sam se pretvarala da ne vidim njegovu unutarnju borbu i naglas smišljala imena za bebu. Opet sam govorila o svadbi, no nisam znala da je Goran unatoč mojoj laži o trudnoći ipak razmišljao o prekidu. - Ljubavi, moramo požuriti. Ne želim biti debela mladenka - rekla sam. Moj budući muž više nije imao kontrolu nad svojim životom, još manje nad emocijama. Ja sam bila potpuno zadovoljna jer sam se izborila za njega. Umjesto da meni kaže da je gotovo, te je riječi izgovorio Višnji. Plakala je, galamila i naposljetku otvorila vrata i izbacila ga iz stana. - Da mi se više nikad nisi obratio - viknula je za njim. Goran je te noći dugo sjedio na klupici ispred njezine zgrade i čekao da ugasi svjetlo u spavaćoj sobi. Znao je koliko ju je povrijedio. Onako očajan, mislio je da će mu srce prepuknuti od boli. Nije mu bilo do veselja zbog vjenčanja, čak ni do bebe za koju je mislio da ću roditi. Te se noći dobro napio. Bio je toliko mamuran da je ujutro nazvao šefa i rekao da je bolestan. A ja sam likovala. Bila sam uz njega, kuhala mu okrepljujuću juhu i pobrinula se da u svakom kutku njegova stana bude nešto što će ga podsjetiti da će postati otac. Mjesec dana kasnije smo se vjenčali, no Goran je i dalje tugu utapao u vinu. Samo pijan mogao se nasmijati i glumiti da je sretan. Priznala sam si da sam izvojevala Pirovu pobjedu jer moj muž nijednog trenutka nije prestao razmišljati o Višnji. Čak i kad mi je izgovarao ono ‘da’, pored sebe je zamišljao nju. Višnja se također dugo nije oporavila od prekida. Nije ga tražila niti uvjeravala da su stvoreni jedno za drugo. Ta žena se puno dostojanstvenije od mene nosila s porazom. Jednog se jutra jednostavno nije pojavila na poslu. Tražila je premještaj i dobila ga je. Goran je znao da je to učinila zbog njega jer nije mogla sjediti s njim u istoj prostoriji. Iako sam je mrzila iz dna duše, toj sam ženi morala priznati odvažnost. Za razliku od mene, ona voljenom muškarcu nije htjela biti na putu. Na neki način čak sam joj se divila.
Kraj lažne trudnoće
A moj je muž kući dolazio bezvoljan, neraspoložen, vikao je zbog svake sitnice. Kasnije bi se kajao, osjećao grižnju savjesti što galami na trudnu ženu. Tri tjedna kasnije trebala sam završiti svoj plan. Bilo je vrijeme da objasnim zašto je moj trbušić i dalje ravan kao daska. Nazvala sam ga i plakala. Rekla sam da mi je rano ujutro pozlilo i da sam izgubila bebu. - Smiri se, odmah dolazim - rekao je. - Ne trebaš, Ivana je sa mnom. Upravo izlazimo iz bolnice. Čekaj me doma - odgovorila sam. Goran je zgrabio jaknu i izletio iz ureda. Znao je koliko ga u ovom trenutku trebam. Tih je dana bio uz mene, činio sve da mi olakša bol. Kad sam hinila da mogu ustati, krenuli smo u šetnje. Prvo one kratke, oko zgrade, a potom i po gradu. I onda me jednom probolo oko srca jer pred sobom sam ugledala te duge plave uvojke. Vidio ih je i Goran. Išla je prema nama i prošla kao da se nikad nismo vidjeli. Osjetila sam da je moj muž želi zaustaviti, ali Višnja je gledala ispred sebe. Uzdignute glave, ali ja sam primijetila tugu u njezinim očima. Pričala sam o novoj bebi koju ćemo uskoro napraviti, no Goran me nije slušao. Nije mogao izdržati i okrenuo se. I ja sam pogledala u tom smjeru. I Višnja je stala i gledala za nama. Na trenutak su im se pogledi ponovo sreli, a onda je svatko nastavio svojim putem. Ja sam odahnula, ali i shvatila da ću zbog te žene cijeli život morati biti na oprezu. Od tog se susreta moj muž dugo oporavljao. Jednog jutra dok se brijao čula sam ga kako razgovara sam sa sobom. - Koga sam htio prevariti? Maju, sebe, nju? Nikad neću prestati voljeti Višnju - priznao si je. Silno su me boljele te riječi, ali ni dalje nisam odustajala od Gorana. Znala sam da voli drugu, ali ja sam voljela njega. Bila sam mu dobra supruga i silno se trudila ugoditi mu. Mislila sam da će je s vremenom zaboraviti. Goran je također bio nježan prema meni, uvjeren kako me gubitak bebe emotivno shrvao. Koristila sam te trenutke njegove slabosti i svako malo ponavljala da želim ponovno zatrudnjeti. - Znaš koliko bi mi to značilo - šaputala sam. - Zar ne bismo trebali pričekati? Što je liječnik rekao? - opirao se. - Ne brini, sve će biti u redu. Moj dobri Goran mislio je da za spontani pobačaj postoji razlog i nije htio da još jednom preživim agoniju gubitka bebe. Zato je bez mog znanja posjetio ginekologa. Htio se savjetovati s njim i čuti koliko je nova trudnoća rizična. - Vaša supruga je moja pacijentica, ali ja doista ne znam o kakvom vi pobačaju pričate. Maja nije bila trudna, sasvim sam siguran u to jer je bila na pregledu prije mjesec dana - šokirao ga je.
Kod ginekologa
Kao skamenjen je stajao pred liječnikom, svjestan da sam sve izmislila Kad me je toga dana suočio s istinom, prvo sam sve poricala. Tvrdila sam da me liječnik zamijenio s nekom drugom ženom, a onda briznula u plač. - Majo, reci mi istinu. Posljednji put te to tražim - zavapio je. Podigla sam glavu i pogledala ga ravno u oči. - Istina je. Sve sam lagala jer sam se bojala da ću te izgubiti. Znam za tvoju vezu s Višnjom. Sve znam od početka, ali sam šutjela. Vidjela sam koliko ti je stalo do nje. Prema meni si bio hladan. Ja sam te previše voljela da bih te prepustila drugoj. Nisam htjela da odabereš nju i nadala sam se da će beba sve promijeniti. - Koja beba, Majo? Nije bilo bebe - izgubio je strpljenje. - Nije bilo tada, ali mislila sam, doći će kasnije. - Točno je da sam volio Višnju, a volim je i danas. Nas dvoje nikad se ne bismo vjenčali da nije bilo te laži o trudnoći. Kako si se mogla poigrati s takvim stvarima? - zgrozio se. - Jer te volim. Shvati to. Sa mnom si bio pet godina, mi smo maštali o vjenčanju. I sve bi bilo tako da se ona nije pojavila. Nikad neću dopustiti da odeš drugoj. Ti si moj muž! - izgubila sam kontrolu nad sobom. Goran je istog trenutka počeo pakirati svoje stvari i sat kasnije vratio se roditeljima. Smučila sam mu se toliko da više ni minutu nije htio biti sa mnom pod istim krovom. Tjedan dana kasnije predao je papire za razvod. Preklinjala sam ga da to ne čini, uvjeravala u svoju ljubav, no Goran je s gnušanjem okretao glavu od mene. - Bit će mi bolje samom nego s tobom. Podlo si me prevarila i nakon toga više ti ne mogu vjerovati - rekao je. - Bit ćeš sam? Zar je nećeš potražiti? - upitala sam drhtava glasa. - Ne, jer ona nije kao ti. Višnja je ponosna žena, takvo što ne bi mi oprostila. Njegova odluka da bude sam u meni je probudila slabu nadu da će mi se jednom ipak vratiti. Treba samo pustiti vremenu da splasne gorčina, a onda ću ga uvjeriti da pokušamo još jednom, hrabrila sam se. Istodobno, i u Goranu je tinjala nada da za vezu s Višnjom nije prekasno. Nadao se da bi mu ljubav njegova života s vremenom mogla oprostiti, a on je bio spreman čekati i cijeli život. Nije ju potražio sve dok razvod i službeno nije okončan. S tim papirom u ruci požurio je do njezinog stana. Pozvonio je ponavljajući u sebi što joj sve mora reći. Kad mu je otvorila vrata, sve je zaboravio. Šutjeli su i gledali se, a njezine su se oči opet napunile suzama. - Višnja, moramo razgovarati. Razveo sam se. Maja je lagala, nije bilo bebe - pričao je u dahu. Čvrsto ga je zagrlila. Ljubili su se na ulaznim vratima, a kad su napokon ušli u njezin stan, šapnula mu je: - Drago mi je da si me potražio. - Oprostit ćeš mi? - njegov pogled bio je pun nade. - Jedva sam dočekala da te ponovno poljubim. Dobili smo još jednu priliku i ovaj put je ne smijemo propustiti. Sada ja želim zatrudnjeti - uzvratila je.
Nema na silu
Godinu dana kasnije srela sam ih u gradu. Bili su zagrljeni, a pred sobom su gurali kolica. Višnja mu je, čula sam, rodila kćer. Nisam bila ponosna kao ona i nisam im mogla uzdignute glave krenuti u susret. Srećom, bili su toliko zadubljeni u razgovor da me nisu primijetili. Ušla sam u prvu trgovinu i pričekala da prođu. Pravoj se ljubavi, shvatila sam, ne može stati na put. Tih godinu dana bilo je dovoljno da prebolim Gorana. I priznam si da je bio u pravu. Naša veza doista je bila navika, a ja sam povukla puno krivih poteza ne bih li je zadržala. Dobila sam što sam zaslužila, priznala sam si i obećala da nikad više nekog neću pokušati zadržati na silu. Od Višnje sam naučila da se prava ljubav ne može zadržati lažima, a kad mi ljubav jednom ponovno pokuca na vrata, znat ću ga voljeti, baš kao i ona mog Gorana.
Kad sam iz malenog dalmatinskog gradića preselio u metropolu, činilo mi se da mi je cijeli svijet na dlanu, a to je i bila istina. U svojem gradu sam osvojio sve što se osvojiti moglo, kako kao muškarac, tako i kada je posao bio u pitanju. Moj grad mi je postao pretijesan, premalen, trebao sam nešto veće, nešto čemu bih se radovao, jer sam odavno počeo gubiti svu radost koju sam nekad osjećao. Dobio sam dobru ponudu za posao, a znao sam da mi je to bila jedna od najboljih karata za ulazak u neki sasvim novi svijet. Uz položaj su dolazile i sve blagodati, jer je posao bio ulaznica u visoko društvo. A to je značilo da ću imati žena u izobilju, da će moja muška sujeta biti zadovoljena na način o kakvom sam do tada sanjao. Prvih tjedana sam bio samo promatrač. Nisam se želio zalijetati. Poneka jednonoćna avantura nije se ni nalazila na mojoj listi želja, ali je svaki muškarac znao da su one neizostavne. Ja sam žudio za nečim posebnim, za nečim što će ispuniti moju dušu, a to nešto je doista i trebalo biti nešto izvanredno i nesvakidašnje. Dugo vremena sam očekivao da u moj život uđe posebna djevojka, ali su ta moja očekivanja samo to i ostala. Bilo je lijepih djevojaka, onih koje su me osvojile tijelom ili umom, ali još uvijek nisam pronašao sve u jednom, kako sam ja to volio zvati. Nisam gubio nadu.
Dugo sam čekao onu pravu
Osvajao sam i čekao onu pravu, čekao sam djevojku koja će svojom ljubavlju iščupati moje srce iz grudi i bio sam spreman čekati još godinama, pa i cio život, ako ne budem imao sreće. Istraživao sam grad, mjesta na koja sam mogao izlaziti, i to ona zanimljiva. Pomagali su mi moji novi prijatelji, ali i oni iz rodnog grada koji su se doselili mnogo prije mene. Tu večer sam bio izrazito opušten. Nalazio sam se u društvu najboljeg prijatelja iz djetinjstva. Nisam imao nikakva očekivanja. Ponekad se tako najbolje osjećati, a ja sam doista bio sretan u svojoj koži. - Marine - Davor me je zovnuo. - Pogledaj - rukom je pokazao prema susjednom stolu prema kojem su išle dvije djevojke. Ukrutio sam se istog trena. Nešto takvo još nikada nisam osjetio. Nekoliko metara dalje od mene se nalazila najljepša djevojka koju sam ikada vidio. Njeno lice kao da je izronilo iz mojih snova, a tek tijelo? Imala je tijelo božice, ono koje je bilo stvoreno za uživanje. Mislim da sam gledao u nju kao u priviđenje. Osjetio sam kako uzbuđenje zahvaća cijelo moje biće. Nikada mi nije nedostajalo samouvjerenosti, kao ni hrabrosti da krenem u osvajanje, ali u tome trenutku mislio sam da to nikako ne bih mogao učiniti. Po prvi put sam postao svjestan što znači strah od odbijanja. - Pravi su praznik za oči - Davor se okrenuo prema meni. Jedva da sam i čuo ono što mi je rekao. - Marine! - Davor me je glasnije zovnuo. - Da te ne poznajem, zaključio bih da izgledaš poput mladog dječaka koji se prvu put susreće s nagim ženskim tijelom.
Ti bi mogao imati šanse kod nje
Davor nije ni slutio koliko istine ima u njegovim riječima. Ja sam doista mislio da me ništa ne može očarati, ali sam se prevario. Pokušao sam odvratiti pogled s te zanosne djevojke no on je i dalje bio prikovan za nju. Sanjao sam otvorenih očiju, zamišljao kako bi izgledalo imati njezino tijelo u svojem zagrljaju. Gotovo sam se počeo preznojavati od svojih misli. - Ona je božanstvena - nagnuo sam se prema Davoru. - Ali i izazov za tebe - Davor mi se nasmiješio. On je bio potpuno drugačiji od mene. Ponekad mi je smetala njegova ravnodušnost, ali sam odavno naučio da je to samo maska iza koje se skriva. - Ako itko ima šanse kod nje, to si ti - Davor me je pokušao malko ohrabriti. - Siguran sam da nisu same - promrmljao sam. Djevojka poput one koja je sjedila nedaleko od mene, nije mogla biti slobodna. Kako je bila blizu, jasno sam vidio njeno lice, čak i svaku pojedinost na njemu. Mogla je imati ... Koliko godina? Našao sam se u nedoumici. U nekim trenucima mi se činila jako mladom, dok sam u drugom dobivao dokaz da to nije istina. Lice joj je bilo prelijepo: kamo god da sam pogledao naišao bih na harmoniju koja je bila ravna pravom malenom čudu prirode. Pune usne bile su previše napućene, a to je upućivalo na to da nisu bile samo djelo prirode. Meni to nimalo nije smetalo, jer su se savršeno uklapale u skladnost njenog lica. Malen nos nalazio se nad usnama, a oči zelene poput proljetne otave bile su doista neobične boje. Naglašene jagodice, čelo bez ijedne bore, a da budem iskren, njih nisam ni očekivao. Kosa joj je bila duga i valovita. Vidio sam puninu njenih grudi koje je istaknula uzanom haljinom koju je imala na sebi. Sve bih dao da bude moja, pomislio sam. Još se nikada tako nisam osjećao. - Što čekaš? - Davor me je upitao. Pozvao je konobara i mi smo ga zamolili da odnese piće za dvije dame za susjednim stolom. Prihvatile su. Uskoro su se prebacile za naš stol. Bio sam zadivljen. Moja božica se zvala Sandra, a ja sam otvoreno pokazivao zanimanje za nju. Bilo bi čudno da nisam. Vidio sam da je svjesna kakav utisak ostavlja na mene. Davor se uskoro odvojio od mene i nje zajedno sa svojom novom pratiljom, a ja nisam bio siguran da me je to u potpunosti razveselilo, onako kako je trebalo.
Sandra se doimala iskusnom
Nastavio sam s razgovorom. Bila je inteligentna. Završila je dva fakulteta, barem je tako rekla, ali nije bilo razloga da sumnjam u to. Ni moje obrazovanje nije mnogo zaostajalo. Razgovarali smo o ozbiljnim temama, što je bila novost za mene. - Koliko godina imaš? - upitao sam je u jednom trenutku. Sandra me je začuđeno pogledala. Vidio sam iznenađenje u njenim očima. - Damu se to nikada ne pita. Ne postoje iznimke koje bi to pravilo zanemarile. Imam ih točno onoliko koliko je potrebno da ih imam. Mogu ti reći dvadeset i osam, a mogu i trideset i pet. Godine nisu važne - rekla je povrijeđeno. Bio sam zatečen njenom reakcijom. Kao što je i sama rekla, godine ništa nisu značile. Ona je imala sve što sam želio, a to je bilo ono najvažnije. Sigurno nije starija od mene, pomislio sam u sebi. Nije ni mogla biti. Njezin ten je bio mladenački, tijelo čvrsto i njegovano, a um naprosto briljantan. Ponoć je prošla kada je ona diskretno pogledala na sat. - Vrijeme je da krenem. Ujutro radim - rekla je svojim baršunastim glasom. - Ispratit ću te - bilo je jedino što sam mogao predložiti u tom trenutku. Nisam mogao dozvoliti da nestane poput fatamorgane. Samo jednom se sretne djevojka poput nje, a ja sam je silno želio zadržati, želio sam saznati sve o njoj, želio sam je vidjeti opet, i opet, a to je bio samo dio mojih želja, onaj maleni dio. - Nema potrebe - Sandra mi se nasmiješila. - Mogu i sama - naglasila je svoje riječi. Našao sam se u neprilici. Imao sam bezbroj načina da je odgovorim, ali mi u tom trenutku niti jedan nije pao na um. - Djevojku koja je bila sa mnom nikada ne puštam samu. Samo se želim uvjeriti da ćeš sigurno stići kući ... - Nisam dijete - Sandra me je prekinula. - Vidim - rekao sam, promatrajući je kroz poluzatvorene oči. - Ali ne bih mirno spavao ako ne bih postupio onako kako želim - nisam se dao zbuniti. Sandri je očito bilo drago što je čula te riječi, ali me je isto tako odmah sumnjičavo odmjerila. Vidio sam da je lukava, da nije naivna poput većine djevojaka. Njen osmijeh je to i dokazivao.
Imala je lice bez ijedne bore
Bila je svjesna privlačnosti koja je strujala između nas. Isticala je svoju seksualnost, što je značilo i da je znala i utisak koji je ostavljala na muškarce. Sve više sam imao osjećaj da se ona s muškarcima samo malo poigra i potom nestane u noći, bez da ispuni bilo kakva iščekivanja. - Kako želiš - Sandra je slegnula ramenima. Izišao sam van, za njom. Pošli smo prema mojem automobilu. Želio sam je dodirnuti i uvjeriti se da je stvarna, ali se nisam usuđivao. Nisam znao kako bi reagirala. Nikada se nisam našao u takvoj situaciji. Uvijek sam znao procijeniti stanje i u svakom drugom slučaju bih pokušao, jer ono što bih izgubio nije bilo vrijedno kao što je Sandra bila. Mučio sam se nedoumicama i sumnjama, i kao nikada, moje je samopouzdanje bilo na vrlo niskoj razini. Sama činjenica da je smatram posebnom bila je dovoljna da promijenim svoj stav kojeg sam imao. Ako požurim, mogao bih je izgubiti, a ako i ne učinim to, postojala je ista mogućnost. Rekla mi je gdje stanuje, a kada sam je doveo do njene zgrade i zaustavio automobil, okrenuo sam se prema njoj. U polutami jedva da sam vidio izraz njenog lica. - Volio bih kada bismo se opet sreli - u riječi sam pretočio svoje želje. - Može - Sandra se nije ni pomaknula. Je li imala očekivanja kada sam ja bio u pitanju? Bojao sam se da jest, ali isto tako sam znao da ih na prvom susretu ne mogu ispuniti. Mučio sam se sam sa sobom, borio sam se sa svojim željama koje su rasle, a ja sam se trudio da ih umanjim, zanemarim, nije mi polazilo za rukom. - I ja bih to voljela - rekla je nakon kraće šutnje. Dogovorili smo se za izlazak već idućeg dana. Osjetio sam kako moje srce kuca u ritmu nade. - Pozvala bih te na piće, ali to nikada ne činim kada su stranci u pitanju. Laku noć - nije ni pričekala da joj pomognem izići. Sama je izišla i nestala pod plaštem tame. Neko vrijeme sam nepomično stajao. Dolazio sam u iskušenje da se uštipnem, jer mi se činilo da sam sanjao. Osmjehnuo sam se i krenuo prema svojem stanu. U meni se miješala sreća i tuga. Bojao sam se da nisam ispunio njena očekivanja, no nisam ni svoja. Da je bilo što željela dala bi mi nekakav znak, a ona je bila izrazito jasna kada me je odbila pozvati u stan. Tu noć gotovo da nisam spavao. Maštao sam otvorenih očiju, sanjao sam poput mlade i nezrele djevojčice. Samom sebi sam bio neprepoznatljiv. Osjećaji koji su se taložili u meni bili su mi nepoznati. Jedva sam čekao da se ponovno vidimo. Nikada mi se nije dogodilo da se zanesem tolikim očekivanjima, da osjećaji dominiraju, potiskujući razum koji i nije mogao doći do izražaja u tom trenutku. Dan mi je bio dug poput godine. Moje često gledanje u sat kao da ga je još više produžilo. Kad je napokon došlo vrijeme da se sastanemo, gotovo sam se tresao od uzbuđenja. Htio sam joj kupiti cvijeće, ali sam odustao. Što god da mi je palo na um kada su pokloni u pitanju, odbacivao bih tu ideju već u idućem trenutku. Nije mi preostalo ništa drugo nego da sve prepustim vremenu, ali i svojem instinktu koji je zakazivao. Kada sam je ponovno vidio, činilo mi se da je još ljepša, poželjnija, nestvarnija. Samog sebe sam pitao da li se ja to zaljubljujem? Bio sam osoba koja nije osobito vjerovala u ljubav, ali sam ponekad o njoj maštao. Vjerovao sam da postoji posebna žena koja čeka samo na mene, a isto tako sam vjerovao da je Sandra ta osoba. - Prelijepa si - rekao sam kada mi je prišla. Uhvatio sam je za ruku. Želio sam je privući u zagrljaj i poljubiti. Želio sam je odvesti u svoj stan i uživati u svim blagodatima njenog tijela, ali sam te želje morao odgoditi. Djevojka poput Sandre nije bila naivna, niti je odisala nevinošću. Osjećao sam da ona ima bogato iskustvo, ali isto tako je imala i očekivanja koja se bojala pokazati, isto kao i ja. To je bilo jedino objašnjenje za njeno ponašanje. - I ti si - rekla je glasom koji je bio dubok i hrapav. Promatrao sam njeno tijelo. Činilo mi se da je bilo još zanosnije, još poželjnije, i doista sam imao problema da kontroliram samog sebe. - Kamo ćemo? - osmjehnula mi se. Na njenom licu se nije nalazila niti jedna bora. Čak ni smijalice nije imala. Sve je bilo savršeno, zategnuto, ali ne i neprirodno.
Činilo se kao da je oduvjek poznajem
Predložio sam joj restoran u kojeg sam često zalazio. Nije bio preskup, ali sam se u njemu osjećao ugodno. Atmosfera je bila kao stvorena za parove, a i hrana je bila gotovo veličanstvena. Pristala je bez trenutka dvoumljenja. Čak i ono najbolje nije bilo dovoljno dobro za nju, pomislio sam u sebi. Zanio sam se, promatrajući je. Izgubio sam pojam o vremenu. Ono u tom trenutku nije postojalo. Divio sam se nestvarnoj ljepoti koja se nalazila ispred mene. Ako sam ikada mislio o ženi uz koju bih proveo ostatak života, ona je premašila sva moja očekivanja. - Idemo li? - Sandra me je upitala. Trgnuo sam se. Pokušao sam joj se osmjehnuti, ali sam znao da je taj moj osmijeh puka grimasa i da s njim nisam pokazao ono što sam osjećao, na moju sreću, pomislio sam. Ta večer je bila bolja od prethodne. Činilo mi se da je oduvijek poznajem. Stišavao sam svoje emocije, dovodio sam ih na što nižu razinu, a u to sam trebao uložiti sav svoj trud. Nakon što smo izišli iz restorana otišli smo na drugo mjesto na piće. Bio je to moj prijedlog. Nisam želio da se ta večer završi tako brzo, a morat će, pomislio sam sa žaljenjem. Bojao sam se kraja, rastanka. Isto tako sam se bojao da ne ispunim njena očekivanja, ako ih je imala. Ipak me je pozvala u stan. Nada se počela buditi u meni. Srce mi je kucalo kao nikada do tada. Uzbuđenje me je potpuno preplavilo.
Koliko sam trebao biti strpljiv
Stan u koji me je dovela bio je moderno namješten, uredan i vrlo lako sam je mogao zamisliti u tom prostoru. Funkcionalnost mu je bila očito na prvom mjestu, sve je bilo namješteno tako da se moglo uživati u njegovoj udobnosti. - Konjak? - pogledala me je kroz poluzatvorene oči. Bilo mi je sasvim svejedno što će mi dati. Samo sam želio da sam pored nje. Čak bih i otrov popio, da ostanem tu noć uz nju. Nikada moja želja nije bila toliko velika, ali ni moj strah. Ponekad sam svoje ponašanje uspoređivao sa vremenom kada sam stjecao svoja prva iskustva. Promatrao sam je dok je ulijevala piće u čaše. Svaki njen pokret je bio odmjeren, a na moje iznenađenje, lice joj je bilo mirno, kao da se na njemu nije ogledao niti jedan osjećaj kojeg je imala. Ili je imala savršenu kontrolu nad sobom, ili ... Nisam bio sposoban razmišljati. Želio sam vidjeti što se nazire ispod malene haljine koju je imala na sebi. Želio sam zamisliti kako bih se osjećao da je imam. Disanje mi je postalo ubrzano. Kad mi je pružila čašu, ispio sam je gotovo naiskap. Piće mi je bilo potrebno kao nikada u životu. Odmah mi je ulila drugu. Kada je to učinila, sjela je nasuprot mene. Prekrižila je svoje duge noge. Nije skidala pogled s mojeg lica. Osmijeh joj je lebdio na usnama. Znala je kako se osjećam. Zadovoljan osmijeh je to dokazivao. - Ti si jedan od rijetkih muškaraca koji su došli ovamo - rekla je tiho. - Ima li to neko posebno značenje? - brzo sam je upitao. - Možda - rekla je neodređeno. - Da budem iskrena, pomalo me zabavlja tvoja suzdržanost. Osjećam tvoju napetost i želju ali cijenim to što nisi moj poziv shvatio kao poziv u krevet. Ovo je bio test koji je odlučio o našim idućim susretima. Neodoljivo me privlačiš - rekla je tiho. Osjetio sam val uzbuđenja. - Ja znam nagraditi strpljivost - rekla je mazno. - Koliko trebam biti strpljiv? - upitao sam je zbunjeno. Sandra je ustala i prišla mi. Sjela je na moja koljena. Prigušena svjetla samo su davala dodatnu dozu romantike čaroliji koja je vladala u trenutku. - Malo - pomaknula je svoje lice mojem. - Jako malo - poigravala se sa mnom. Usnama je prešla preko moje ušne školjke. Grickala ih je, namještajući se u mojem krilu. Osjećao sam kako kroz moje žile protječe lava. Bojao sam se da će prekinuti to svoje maleno istraživanje, da će me staviti na ispit izdržljivosti i po prvi put u svojem životu sam znao da će on biti na jako niskoj razini.
Dostojanstveno prihvaćen poraz
Obgrlio sam je rukama. Pratio sam liniju njenog struka i bokova. Želio sam je grčevito stisnuti, strgati odjeću s nje, ali sam se kontrolirao. Pustio sam je da ona vodi igru, da određuje pravila, a ja sam ih samo slijedio. Um mi se zamračio. U njemu je postojala samo želja koja je tražila ispunjenje. Sandra je otkopčala nekoliko dugmadi na mojoj košulji. Svojim dugim noktima je prelazila preko mojih grudi. Odmaknula se malo, što je bilo dovoljno da taj maleni prostor iskoristim da bih došao do njenih punih grudi. Bile su savršeno oblikovane, a dok sam je pokušavao osloboditi haljine, njoj je pošlo za rukom da skine moju košulju. Ni sam ne znam kako joj je to pošlo za rukom. Uhvatila je moje ruke i zadivljeno me pogledala. - Imaš božanstveno tijelo - rekla je uz osmijeh. Ustala je, namještajući haljinu. Stajao sam kao oduzet. Do prije nekoliko trenutaka sam imao osjećaj da njeni prsti izazivaju vatru na svakom djeliću kože kojeg je dotaknula, da se predaje uzbuđenju, a samo par sekundi nakon toga stajala je ispred mene, potpuno kontrolirajući svoje osjećaje. - Što ovo znači? - razočarano sam je upitao. - Vrijeme je da kreneš - mirno je rekla. - Nagrada se dobije za uloženi trud. Ti si dobio upravo onoliko koliko si i zaslužio. Trebalo mi je nekoliko minuta da se priberem. Ovako se nitko prema meni nije ponašao. Dovela me je do ulaza u raj, a onda je bacila ključ. Da mi nije stalo do nje, mislim da bih poludio od bijesa. Trudio sam se pribrati se i zanemariti svoju želju, no to je bilo tako teško. - U redu - posegnuo sam za košuljom. Pokušao sam je odjenuti, ali su mi se ruke toliko tresle da mi je trebalo dugo vremena da mi to pođe za rukom. Dostojanstveno sam prihvatio poraz, jer nisam ni imao izbora. Kada sam se odjenuo, pogledao sam je. Sandra je sjedila sa čašom u ruci. Pramičci svijeća njenom su licu davali tajanstven izraz. Nije skidala pogled sa mojeg lica. Pratila je svaki moj pokret, svaku promjenu koja se dogodila kod mene. Odložila je čašu i ustala. - Pomozi mi skinuti haljinu - predložila mi je. Gotovo sam jauknuo. Mučenje je nastavljeno, a njene igrice mi se nisu nimalo sviđale. Davala mi je nadu, pa je okrutno otimala. Učinila je to jednom, a opet je pokušavala to isto, možda čak i gore. - Najbolje je da odem - prisilio sam samog sebe da izgovorim te riječi. - Marine - izgovorila je moje ime na poseban način. - Zar ti nisam privlačna? - sva ljepota njenog tijela bila je zarobljena i skrivena ispod malene haljine. - Dobro znaš da jesi - rekao sam kruto. Bojao sam se pokazati koliko je želim, a želio sam je više od ičega na svijetu. Toliko želje nikada prije nisam osjećao.
Naša prva vatrena noć
Ona je prožimala svaku stanicu mojeg tijela, a svaka je bila toliko nabubrena da sam imao osjećaj da ću prsnuti. Želja koja je pod prisilom splasnula, opet se razbuktala. - Onda mi pomozi - rekla je gotovo molećivo. Nemoćno sam stajao. Dijelio nas je stol, ta prepreka koja mi se u tom trenutku činila nepremostivom. Mogao sam ga samo preskočiti, ali sam se bojao njenog odbijanja, onoga što će uslijediti. - U čemu da ti pomognem? - upitao sam je kruto. - U još jednom pokušaju da me ostaviš na način na koji si to učinila prije nekoliko trenutaka? Kad se započne ples želje, onda se i dovrši. Ženama je mnogo lakše kontrolirati se, a meni to baš i ne polazi za rukom. Teško mi je to priznati, ali ti govorim istinu. Nijedan muškarac ne može biti imun pored tebe, pored tvojeg tijela i lica koje je najljepše lice ikada viđeno. Godile su joj moje riječi. Ona je bila najprevrtljivija djevojka koju sam upoznao. Igrala se vatrom, a onda je žar stavila na moje dlanove i samo sam ja osjećao posljedice te vatre. Čak je i moje srce to osjećalo. Zar nije vidjela što mi radi? Zar je bila slijepa? Izgarao sam od želje, sve bih dao da je mogu imati u tom trenutku. Njenih namjera sam se bojao, bojao sam se i sebe. Um mi je bio pomalo pomućen, a malena granica me je dijelila od toga da se to u potpunosti dogodi. - Što čekaš? - upitala me je tiho. Posegnula je za mnom. Raširila je ruke i prihvatila moje. Ispustio sam ih i okružio stol. Privukao sam je u svoj zagrljaj. Čvrsto sam je držao kao da sam se želio uvjeriti da je ona doista stvarna. Lagano sam otvarao patent otvarač na njenoj haljini. Nije se opirala. Sve dok ne vidim kamo nas vodi njena nova igrica, nisam se želio prepustiti. Mislio sam na posao, na ... Ne, ni na što nisam mogao misliti osim na nju, na njeno tijelo, na želju koja me je ubacila u okove paklenih muka. Odmaknuo sam se malo od nje i skinuo joj haljinu koja je samo pala na pod. Zakoračila je i odgurnula je od sebe. Otkopčao sam joj grudnjak, a zatim sam zastao, diveći se prizoru koji se nalazio preda mnom. Ni ona nije gubila vrijeme. Tek zakopčana košulja opet se našla na podu. Kada je posegnula za mojim hlačama, zaječao sam. Ne znam kada i kako sam se oslobodio odjeće. Jesam li joj ja pomogao ili je ona to sama učinila? To nije ni bilo važno. Stajali smo nagi jedno pored drugog, a onda su se naša tijela približila jedno drugome. Nije mi dala ni da je dotaknem. Ona je bila ta koja me je prisilila da legnem na sag, da uživam u svakom njenom dodiru. Pogled mi se mutio, želja je bila veća nego ikada. Ako je ovo bila nagrada za sve ono što mi je uradila, na takvu vrstu nagrade bih pristajao cijeli život. Razočarenje pa ostvarenje snova? Bila je nevjerojatna, i to je bila blaga riječ za njen opis. Ona je znala kako izludjeti muškarca, kako ga dovesti do ludila, a napetost zbog straha da ne odustane samo je povećavala moju želju. Kako opisati spajanje naših tijela? Imao sam dojam da se nalazim na samom nebu, okružen zvijezdama, i da mi svaka od njih bliješti svojim neobjašnjivim sjajem. Milijun zvijezda se ujedinilo, a onda je uslijedila neviđena eksplozija užitka. Bilo je to moje najljepše ljubavno iskustvo, ono u kojem je sudjelovalo i moje srce. Nije samo njeno iskustvo bilo presudno, bilo je i moje srce koje je u svemu sudjelovalo. Nikada nisam bio sretniji, ali ni ispunjeniji.
Sandra je bila puna iznenađenja
Sandra - prošaputao sam njeno ime dok je ležala pored mene. Privukao sam je k sebi, kao da sam se želio uvjeriti da ne sanjam. Držao sam je u zagrljaju još dugo vremena. Nisam želio odmaknuti se od nje, želio sam tako dočekati jutro, mada sam znao da je to nemoguće. Sandra je ležala zatvorenih očiju. Disanje joj se pomalo smirivalo, a ja sam promatrao njeno tijelo. Bilo je stvoreno za uživanje, što je i dokazano djelima. Imala je tako duge noge, uzak struk i zadivljujuću liniju bokova. Savršenstvo je dosegnula svojim izgledom, a nadmašila ga je u vođenju ljubavi. Pokazala je koliko je njeno iskustvo veliko. Bio sam ljubomoran na sve muškarce koji su je imali prije mene. Ona je bila moj najveći uspjeh, u istinitost tih svojih misli ni trenutak nisam sumnjao. Želio sam je zaprositi ... Prepao sam se tih svojih misli. Ništa o njoj nisam znao, osim da je želim pored sebe zauvijek. Nisam znao tko je ni koliko godina ima. To i nije bilo važno. Odgovarala mi je u potpunosti, bila je žena mojeg života, a nadao sam se da će to i ostati. Sve žene do tog trenutka bile su samo avantura, samo nju nisam stavio u tu kategoriju. Ispred njenog imena se nalazilo mnogo lijepih epiteta, a ljubav kao da je bila napisana najvećim slovima. Prepao sam se onako kako se samo muškarca može prepasti kada dođe do te spoznaje. Istina je da je ona zaslužila da bude voljena, ali toliko jaki osjećaji za mene nisu značili ništa dobrog. - O čemu razmišljaš? - Sandra je prstima ocrtala ivicu mojih usana. - Uživam u ovom trenutku koji je najposebniji u mojem životu. Želim da se vrijeme zaustavi, da mi ovako lijepo bude zauvijek. - A ja razmišljam da je vrijeme da odeš - ustala je i protegnula svoje lijepo tijelo. Osjetio sam kako se želja opet budu u meni. Mogao sam je imati već idućeg trenutka, ali ona nije pokazivala tu namjeru. - Ne volim kada netko prespava kod mene - obrazložila je svoje riječi. - Prerano je za to - rekla je s dozom nevinosti u glasu. Imao sam osjećaj da se srami, a da je ona djevojka puna iznenađenja, odmah sam shvatio. Sve kod nje za mene je bila nepoznanica. Bila je divlja i neistražena poput džungle.
Vjerujem da će ljubav pobijediti
U sebi je skrivala mnoge tajne, a ja sam ih silno želio otkriti, no da bi se to dogodilo trebalo mi je nekoliko života, a ja sam imao samo jedan kojeg nisam želio protratiti na nešto što je manje od onog što sam doživio prije nekoliko minuta. - Samo još nekoliko trenutaka - molio sam je. Zatvorio sam oči. Nisam želio otići. To je bilo posljednje što bi želio itko na mojem mjestu ali sam trebao poštivati njene želje. To sam morao ako sam je mislio opet vidjeti, ako sam mislio ponoviti iskustvo koje je i mene samog ostavilo bez riječi zbog ljepote koja je bila gotovo nestvarna. - Dok se ti pribereš, ja idem pod tuš - krenula je prema vratima koja su vodila do kupatila. Kada sam čuo šum vode, ustao sam. Prisilio sam se da se odjenem. Bilo ja kasno, ali mi to nije smetalo. Sjeo sam i popio ostatak konjaka. Nisam skidao pogled sa saga. Sve ono što sam doživio na njemu kao da sam iznova proživljavao. Kad je izišla, bila je ogrnuta samo ručnikom. Kapljice vode presijavale su se na njenom prelijepom tijelu. Još uvijek nisam mogao dokučiti koliko bi godina mogla imati, ali sam znao da ću to uskoro saznati. Slutio sam da bih se vrlo lako mogao i iznenaditi. - Vrijeme je da odeš. Vidimo se sutra u isto vrijeme, ako želiš, naravno - rekla je sa nekim čudnim prizvukom u glasu. Poljubio sam je i otišao u noć. Sve više sam imao dojam da sam sanjao jedan prelijep san koji me je ispunio kao ništa prije njega. Da stvarnost može biti tako lijepa, nisam ni slutio. Mislio sam da mi ništa nije nepoznato kada je žensko tijelo u pitanju, ali me je ona razuvjerila. Ne znam kako sam se dovezao do svojeg stana. Nisam mislio na put koji sam prelazio, nego na netom proživljeno iskustvo. Tek kada sam legao, shvatio sam da mi se ne spava. Ustao sam i zapalio cigaretu. Osim žena, one su bile moj jedini porok kojeg se nisam želio ostaviti. Nisam pušio mnogo, tek nekoliko cigareta dnevno i to u posebnim trenutcima, ali bez njih nisam mogao, barem sam ja samog sebe uvjerio da je to tako. Ni bez Sandre ne bih mogao. Nakon iskustva kojeg sam stekao s njom, shvatio sam da bi ona mogla postati moja opsesija, ono čega se ni pod koju cijenu nisam želio odreći. Dok je dim cigarete lelujao preda mnom, zamišljao sam njen lik. Bila je nevjerojatna, iskusna, dobro je znala kako zadovoljiti muškarca. Poznavala je sve tajne muškog tijela, znala je kako dovesti nekoga do nekih nepoznatih svjetova, a to što sam ja bio dio toga njenog svijeta, smatrao sam izuzetnom srećom. Nisam imao namjeru otići u krevet uskoro. Razmišljao sam, iako sam znao da su moje misli pomiješane sa žudnjom koja se u meni budila. Nevjerojatna djevojka, nevjerojatna. Bio sam zanesen, prepušten snovima, ali i ponesen srećom. Ona je imala sve ono što sam želio, o čemu sam maštao, da trebamo paziti što želimo, znao sam to. Moje želje su se ostvarile, i to sve one koje sam kao muškarac imao. Ali me to nije zadovoljilo u potpunosti. Da želim mnogo više i da to isto želim zauvijek, sve više sam postajao svjestan. Nisu mi bile važne njene godine, pokušao sam misliti da mi nisu bili važni ni svi muškarci prije mene. Znam da joj nisam bio prvi, ali sam želio biti posljednji. Ovu zadnju misao smatrao sam najvažnijom. Teško će biti osvojiti djevojku poput Sandre, no ja ću dati sve od sebe da se to dogodi. Nikada nisam bio sretan kao sada. Ponijela me je želja, snovi, a ja sam im se samo prepustio. Ni na kraj pameti mi nije bilo da pomislim da je u pitanju samo avantura, jer bi to bilo nemoguće. Nitko u avanturu ne unosi dušu, a ja sam sve uložio u taj odnos koji me je ispunio. Zaljubio sam se, zanio, spreman sam učiniti sve da te svoje snove i ostvarim. Nadam se da je to samo početak nečega nadasve prelijepog. Vjerujem da će mi se snovi ostvariti, da ću se uskoro buditi u njenom krevetu, jer posebni osjećaji zahtijevaju i posebne snove, a ja sam im se u potpunosti predao s vjerom da će sve biti onako kako ja želim i da će na kraju ljubav pobijediti.
Gotovo sam osjećala tjelesnu bol, tako je loše udarala po tipkama moja nova učenica. Ipak bio joj je to tek treći sat poduke, zato je nisam željela odmah obeshrabriti te joj reći da bi bilo pametnije da nađe neku drugu zanimaciju, a ne sviranje klavira. I to koja neće imati nikakve veze s glazbom. Ma koliko se trudila, očito nisam mogla potpuno prikriti što sam mislila, odražavalo se to na mom licu. - Ne moraš toliko mučiti djevojku, Karla - čula sam glas s ulaznih vrata. - Gorane! Što je tebe dovelo ovamo? Znaš da u ovo vrijeme imam satove - odgovorila sam mu. Zapravo to nije bio prigovor, iako je tako zvučalo. Razveselila sam mu se, prekinuo je moje mučenje. Zamolila sam djevojku da na trenutak prestane svirati i srdačno se pozdravila s njim. Sjeli smo na trosjed. Bio je iznenađujuće zamišljen i turoban. Dovoljno sam ga poznavala da bih shvatila da nešto nije u redu. Goran, moj pokojni suprug Miljenko i ja dugo smo prijateljevali. Prije trideset godina, kad sam Miljenka prvi put susrela, njih su dvojica još studirala na medicinskom fakultetu. Ja sam tada već svirala klavir i imala čak javne nastupe. Nisam bila neka zvijezda, ali svi su mi govorili da je preda mnom lijepa glazbena budućnost. Ubrzo sam počela držati poduku, tako da sam ponešto i zarađivala. Novac mi nikad nije bio problem. Tata je bio obrtnik i posao mu je išao odlično, tako da nismo imali financijskih briga. I s radošću je dopustio svojoj maloj princezi, kako mi je tepao, da se bavi onim što najviše voli - glazbom. I u čemu je najbolja, govorio je uvijek nekritički i s ljubavlju. Miljenko i ja upoznali smo se upravo poslije jednog koncerta. Volio je klasičnu glazbu, baš kao i Goran, moj prijatelj još iz djetinjstva, koji ga je i doveo na taj moj nastup. Potom smo se sve češće viđali i ja sam se zaljubila u njega, a i on je zavolio mene. Vjenčali smo se i uskoro dobili dvoje djece. Bilo je i lijepih, ali i teških trenutaka. Goran je uvijek bio rado viđen gost u našem domu, gotovo dio obitelji. I klinci su ga jako voljeli. Bio je uistinu drag čovjek, ali u životu mu baš nije išlo. Njegov se brak poslije deset godina ozbiljno poljuljao i na kraju urušio. Rastava mu je teško pala, puno teže nego njegovoj ženi. Uvjeravali smo ga da je bolje da se tako dogodilo nego da živi u stalnoj napetosti, svađama i nesporazumima, ali njemu je trebalo puno vremena da preboli Zoranu. Ako ju je ikad i prebolio, često bih pomislila. Iako nije bila vrijedna njegove ljubavi, u to sam bila sasvim sigurna. Bio mi je velika uzdanica i oslonac kad se Miljenko svim svojim snagama borio protiv raka pluća. Tolikim je ljudima kao liječnik pomogao, a onda je opaka bolest dohvatila i njega. Premalo je mislio na sebe, sav se predavao poslu. Tisuću sam puta pomislila kako se njemu, iskusnom liječniku, moglo dogoditi da previdi prve znakove bolesti. Mjesecima je trajala Miljenkova borba za život, ali ju je na kraju ipak izgubio. Bila sam očajna, nikako nisam mogla prihvatiti realnost s kojom sam bila suočena, gledati ga kako pati. Svim sam se snagama trudila prikriti to pred Miljenkom, ali uzalud. Još je on tješio i hrabrio mene, umjesto da bude obrnuto. Dok sam ja bespomoćno sjedila uz Miljenkov krevet i plakala, Goran se, iako također duboko potresen, brinuo o svakom detalju, svakoj sitnici. Da tada nije bio uz mene, tko zna kako bih iz svega isplivala. Bili su to najteži trenuci u mom životu, koji su ostavili neizbrisiv pečat. Kao da je rak bio moja sudbina. I majka i starija sestra također su umrle od raka, nisu uspjele pobijediti karcinom dojke. Bilo je to strašno bolno iskustvo. Činilo mi se da se tata nikada neće oporaviti od tog udarca, ali se onda ipak uspio trgnuti. Posvetio se poslu, bio je to njegev bijeg od nesreće koja nas je snašla. Iz radionice nije izlazio ni kad ju je već prepustio poslovnom partneru. Ni ja dugo poslije Miljenkove smrti nisam uspjela doći k sebi. - Ne smiješ klonuti. Imaš djecu, moraš im biti oslonac. Ni Miljenko te ne bi želio vidjeti ovakvu - bodrio me Goran. Dakako, imao je pravo. Napokon sam shvatila da moram živjeti za svoja dva sina, koji su tada još studirali, da im trebam. Oni su me natjerali da se prenem, vratili mi snagu. A i Goran mi se uvijek našao pri ruci. Mogu reći da me gotovo natjerao da opet dajem satove klavira. Na javne nastupe nisam više ni pomišljala, ali poduke sam se prihvatila. Bio mi je rame za plakanje, satima me slušao, pokušavao utješiti, bodrio me. Tako sam prebrodila najteže godine i vratila se u ravnotežu. Opet sam živjela. I sada je Goran bio tu, pokraj mene, potišten i smrknut, kakvog ga već dugo nisam vidjela. Nešto se valjalo iza brda. Nije slutilo na dobro. Sjedili smo šutke, kao da je tražio prave riječi. - Hajde, reci što te muči. Bez okolišanja. Znaš da sa mnom o svemu možeš otvoreno razgovarati - prekinula sam šutnju. - Ma, ništa. Ništa ozbiljno - promrmljao je. - Ne bih rekla. Preda mnom se ne možeš pretvarati, to ti je valjda jasno. S istinom na sunce. Je li u vezi s mojim kontrolnim pregledom? - pritiskala sam ga. - Kažem ti, nema razloga za brigu - riječi se nimalo nisu slagale s izrazom njegova lica. Zazeblo me oko srca. Nešto nije u redu. U klinici u kojoj je radio napravili su mi mamografiju, vjerojatno je nalaz loš. To je bila prva pomisao koja mi je pala na um. Išla sam redovito na te preglede, u mojim godinama, i sam me Goran u to uvjeravao, ne smijem ih nipošto izbjegavati i propuštati. A dodatno su me pritiskala i moja obiteljska iskustva i naslijeđe. Osjećala sam se zdrava kao dren, ali to nije ništa značilo. U trenu se sve može promijeniti. Bolest je podmukla, zaskoči te kad najmanje očekuješ. - Dobro, nemoj me više mučiti, preklinjem te. Reci o čemu se radi? Bez okolišanja - trudila sam se zvučati odlučno, ali nisam se tako osjećala. - Prilikom tvoje posljednje mamografije otkrivena je mala izraslina na lijevoj dojci ... - izustio je napokon, a glas mu je zadrhtao. - Rak, dakle - prošaptala sam i zadrhtala cijelim tijelom. Na mene, na cijelu sobu, spustila se neka zloslutna hladnoća. - Čvorić je sićušan. U ovom trenutku to ne mora baš ništa značiti. Ne trebaš se brinuti, bit će sve u redu - pokušavao me umiriti, a učinilo mi se da je, otkrivši mi napokon što se događa, malo popustila njegova napetost. - Znači, gotovo je sa mnom - prošaptala sam. - Vjeruj mi, Karla, dnevno se susrećem sa sličnim slučajevima i najčešće se pokaže da je stvar posve bezazlena - nastavio je blagim, toplim glasom. I to govori meni, koja sam imala dva smrtna slučaja u obitelji, kojoj su i mama i sestra umrle od raka dojke. Znam da je imao najbolje namjere, kao i uvijek, ali ja se nisam željela zanositi iluzijama. - Gorane, molim te, sačuvaj takve pričice za druge pacijentice - rekla sam što sam mirnije mogla. - I pusti utjehe i ohrabrenja, reci bez okolišanja koliko je stvarno opasno? Obratila sam mu se odlučno, tonom koji nije trpio pogovora. - Morat će ti u bolnici napraviti analizu tkiva. Tako će se moći utvrditi radi li se o dobroćudnom ili zloćudnom čvoriću. Ali, čak da se ustanovi da je tvorba zloćudna, nema razloga za paniku. Ona je još sićušna. U tom će se slučaju odstraniti, proći ćeš kemoterapiju i sve ćeš prebroditi. Glavu gore, nemoj se opterećivati genetskim naslijeđem, molim te - nježno me uhvatio za podbradak i podignuo mi glavu, koju sam bila uronila u dlanove. - Bez obzira na to o čemu se radi, mi ćemo to pobijediti, možeš u to biti sigurna - dodao je odlučno. Izraz njegova lica i ton njegova glasa djelovali su uvjerljivo i ohrabrujuće. Samo da za mnom nije to strašno obiteljsko iskustvo. - Pobrinut ću se da te što prije prime u kliniku i obave sve što je potrebno - najavio je. - Zar je zaista potrebno da odem u bolnicu? Vjerojatno se to može napraviti i u ambulanti. Ne volim bolnice - objasnila sam. - Tvoj je muž bio liječnik, tvoj je najbolji prijatelj liječnik. Osjećam obavezu da ti osiguram najbolji tretman. Mogu to učiniti, želim to učiniti i učinit ću - sada njegov glas nije trpio prigovora. Na trenutak sam se smirila. Ali, čim su se za njim zatvorila vrata, nada se rasplinula, a zabrinutost vratila. Nisam više mogla nastaviti s podukom. Učenicu sam, zbunjenu onim što se dogodilo i čemu je bila svjedok, poslala kući. Zapravo sam to trebala učiniti već na početku razgovora s Goranom. Ništa nije rekla, ali mi je na rastanku uputila topli, ohrabrujući smiješak. Tako mi je bila draga u tom trenutku. Toga mi je dana trebao doći još jedan učenik, ali sam mu otkazala. Sjela sam na trosjed, na kojem me je maloprije Goran tješio i uvjeravao da nema razloga za strah, i pokušala trezveno analizirati situaciju u kojoj sam se našla. Dakle, Karla, stvari su jasne. Smrtonosno je čudovište sada zgrabilo i tebe. Možeš još biti zahvalna što se dogodilo tek sada, a ne ranije. I onda sam se slomila. Suze su potekle. A onda kao da je u meni izrasla neka nova snaga Ne, opaka bolesti, nećeš me tako lako svladati. Ne mene. Stisnula sam šake, kao da se spremam u borbu. No, onda sam se opet slomila i klonula. Često bih se čula sa svoja dva sina, koja su sada već radila i živjela u inozemstvu. Uglavnom bi oni mene zvali. Tako su se obojica javila i te večeri. Nisam im imala namjeru ništa reći, zašto ih opterećivati već sada, pogotovo što, budimo optimisti, možda i nije sigurno da će sve završiti na najgori način. Ali, osjetili su da sam napetija nego inače, nisam bila u stanju sakriti kako se osjećam. Na kraju sam i jednom i drugom priznala što se događa, uvjeravajući ih da nema razloga za zabrinutost, da je i Goran siguran da će sve biti u redu. Naravno, uznemirili su se. Dva sam dana odbijala Goranove pozive da me odvede u kliniku. Naravno da je takvo ponašanje bilo glupo i besmisleno. No, bila sam sve sigurnija da u meni doista buja karcinom. Da ću otići na isti način kao mama i sestra. Jednostavno ne može biti drukčije. Iako sam bila rezignirana i opsjednuta bolešću, nisam sjedila skrštenih ruku. Odlučila sam, u mislima, još jednom proživjeti svoj život. Razgledavala sam stare fotografije koje već godinama nisam uzimala u ruke, čitala stara pisma, prisjećala se svih lijepih trenutaka s Miljenkom, svih lijepih mjesta na kojima smo bili zajedno. Osobito smo jedne godine uživali u Dubrovniku. Bili su to čarobni dani. Odjednom mi je sinulo. Da. na kraju života, otići ću tamo. Pokušati zaboraviti na sve i priuštiti si gala provod. Ni danas mi zapravo nije jasno kako sam uopće došla na tu ideju, ali tada mi se činila dobrim potezom. Htjela sam biti sama sa svojim uspomenama. Spakirala sam kovčeg tako da mogu odmah otputovati. Čim čujem dijagnozu. Za koju znam kakva će biti. Kažu da nada umire posljednja, ali mene je tada potpuno napustila. - Sada je dosta, tvrdoglavice! Ne želim više slušati tvoja izmotavanja. Nemaš se pravo tako ponašati. Zbog sebe, ali i zbog svih nas koji te volimo. Sutra oko osam dolazim po tebe, vozim te u bolnicu. Još će istog prijepodneva napraviti analizu tkiva, tako sam dogovorio - konačno sam prihvatila Goranov poziv, a bila je to naredba koju sam morala poslušati. Kada je sve bilo za mnom, kada su uzeli tkivo za analizu, opet me počela hvatati panika. Nisam mogla izdržati pritisak. Iskrala sam se iz bolnice i pohitala kući. Čemu čekati kada ionako znam što će mi reći. Sjela sam u taksi i otišla doma. Imala sam sreću, dobila sam dobila sam slobodno mjesto u poslijepodnevnomavionu za Dubrovnik. Uzela sam kovčeg i pisma koja sam vć napisala i koja ću poslati Goranu i sinovima i pohitala na aerodrom. Do leta je bilo još dosta vremena, ali željela sam se što prije odmaknuti od svega. U pismima, koja sam usput ubacila u poštanski sandučić, objasnila sam svoj postupak, ali nisam otkrila kamo sam otputovala. Kad ih dobiju, ja ću već barem dva dana biti u Dubrovniku. Kada sam te večeri konobaru izrecitirala svoju narudžbu, zinuo je od čuda. Imala sam vitku liniju, a naručila sam brdo kalorične hrane. Željela sam si priuštiti sve ono čega sam se godinama odricala samo da ne bih nabacila suvišne kilograme. Sada su mi se ta odricanja učinila besmislenima. Odlučila sam tih nekoliko dana živjeti na visokoj nozi. I ne samo što se jela tiče. Odlazila sam na izlete, do jutarnjih sati sjedila u baru, činila sve kako bih u zaborav potisnula rak koji je rastao u meni. Trudila sam se svim silama ne misliti na to koliko mi nedostaju sinovi i Goran. Treće me večeri boravka u hotelu jedan simpatičan, postariji gospodin pozvao na ples. Taman smo se zavrtjeli podijem, kad se netko ugurao između nas. Goran! Bože moj, kako se on tu našao. Odvojio me od zabezeknutog partnera i nastavio plesati sa mnom. Iako sam bila iznenađena, bilo mi je drago vidjeti ga. - Dakle, što ti radiš ovdje? - blago sam ga upitala. - Došao sam te spustiti na zemlju, vratiti u realnost - izraz lica bio mu je gotovo očinski. - Čemu to, Gorane? Kakva realnost. Zar moram strpljivo mjesecima gledati u oči sudbini i bolesti koja ne ostavlja nade? Zašto si ne bih priuštila još barem malo žvota? Ovdje uspijevam barem donekle zaboraviti na sve i ne želim se vraćati u stvarnost. Nisam tako snažna kao što misliš - glas mi je drhtao, osjetila sam kako mi naviru suze, koje nisam uspjela zadržati. Istrgnula sam se iz Goranovih ruku i ne osvrćući se potrčala prema svojoj hotelskoj sobi. - Karla, molim te, čekaj! - čula sam ga kako viče za mnom, ali nisam zastala. Dotrčala sam do svoje sobe, zaključala se, sjela na fotelju i rukama prekrila uši. Ipak, čula sam kad je snažno zalupao po vratima. - Zaboga, urazumi se. Došao sam jer ... - počeo je objašnjavati, ali prije nego što je završio rečenicu, otvorila sam vrata. - Ne želim ništa čuti, je li ti to jasno!? Pusti me na miru! - prvi sam put u životu vikala na njega. Pokušala sam se ponovno zatvoriti u sobu, ali nisam bila dovoljno brza. Uspio je prije progurati rame kroz vrata koja su ga, s obzirom na to da sam ih ja gurala, tako snažno pritisnula da je zajaukao od boli. Zašto mu to radim, čime je to zaslužio, pa kakav bi moj život poslije muževe smrti bio bez njega, u sekundi mi je prošlo glavom. Popustila sam pritisak pa je ušao u sobu. - Molim te, oprosti mi. Jesi li se ozlijedio? - brižno sam ga upitala. - Ništa mi nije, sve je u redu. Ali, preklinjem te, saslušaj me - rekao je molećivo. - Reci mi što imaš. Spremna sam - predala sam se. - Oprosti što ti to moram reći, ali tvrdoglava si kao mazga. Prestani s tim infantilnim ponašanjem - glas mu je poprimio zapovjedni ton. - Prestala sam, kao što vidiš. Dakle, da čujem smrtnu presudu. - Nepopravljiva si. Došao sam ti reći da možeš prekinuti s tim glupostima. Analiza tkiva je pokazala da se radi o dobroćudnoj izraslini. Samo sam ti to htio reći - jednostavno je zračio radošću dok je to govorio. Zurila sam u njega rastvorenih usta. Nije moguće!? Jesam li ga dobro čula. - Razumiješ li što ti govorim? Ti, obična budalašice - rukama mi je obujmio lice. - Nemaš zloćudni tumor. Doživjet ćeš najmanje sto godina - bio je tako euforičan kao da se radilo o njegovom, a ne o mom životu. Nekoliko sam puta šmrcnula, a onda su mi potekle suze radosnice. - Ali to ne može biti istina, ne može biti istina - ponavljala sam kao navijena. - Dobro, tko je ovdje doktor, ti ili ja? - čvrsto me zagrlio. Kao da sam se ponovno rodila. Nemam rak, živjet ću, postala sam euforična! Još dok sam plakala u njegovu naručju, sinulo mi je pitanje koje se samo nametalo. - Kao si došao ovamo, kako si znao da sam u Dubrovniku? Je li to bio slučaj, jesi li na nekom liječničkom savjetovanju? - Nisam na savjetovanju i nisam došao slučajno. Pretpostavili smo da si možda ovdje i zato sam došao. - Pretpostavili ste? Tko? - gledala sam ga u nedoumici. - I tvoji sinovi i ja dobili smo pisma. Pokušali smo pogoditi gdje bi mogla biti. Oni su se sjetili da si često govorila o lijepim danima koje si u Dubrovniku provela s Miljenkom, baš u ovom hotelu. Pomislili smo da si možda ovdje. Naravno, nismo bili sigurni, ali vrijedilo je pokušati. - I samo na temelju te indicije ti si potegnuo ovamo? - Zlato, učinio bih za tebe i puno više - nježno mi je prošaptao u uho. Bilo je prekrasno to što je učinio. A i u njegovu sam glasu osjetila nešto što nikad ranije nisam uočila. Ili nisam željela uočiti. Prošli su me trnci. - Hvala ti, od srca ti hvala. Ali, kada sam već tu, željela bih ostati još koji dan - malo sam se odmakla od njega. - Da bi očijukala s onim svojim plesačem obojene kose? - nasmiješio se. - Zaboga, Gorane, pa nisi valjda ljubomoran? - nisam glumila, zaista sam bila iznenađena tim njegovim riječima, nisam prepoznala šalu. - Pa ako baš želiš znati, u pravu si. Jesam, ljubomoran sam - uozbiljio se. - Ali, zašto? Kako? Pa mi smo samo prijatelji - gledala sam ga u čudu, iako mi je polako postajalo jasno o čemu se radi. Kako to samo ranije nisam shvatila. - Da, prijatelji smo, ali ne znam što ti pod tim podrazumijevaš. Bit ću sasvim iskren: ne želim da mi bilo tko, bilo kada otme ženu mog života - izgovorio je u dahu, a meni su zaklecala koljena. - Ako ozbiljno misliš da išta imam s onim gospodinom s plesnog podija, znaj da sam prvi put večeras s njim zaplesala - petljala sam jezikom kao da sam duboko zavirila u čašicu. Nije dao da završim rečenicu. Nagnuo se prema meni i prije nego što sam se snašla, prije nego što sam se mogla oduprijeti, ako sam to uopće htjela, strastveno me poljubio. Uzvratila sam mu poljubac. Zagrljeni, bez riječi, izašli smo na balkon. Bili su to prekrasni trenuci. Kao da imamo dvadeset, a ne gotovo šezdeset godina. Ni u snu nisam mogla pomisliti da će mi se takvo što dogoditi. Od očaja i beznađa do sreće i ushita - u samo nekoliko dana. Sve je ove godine bio tu, uz mene, a ja nikad nisam pomislila, ili se nisam usudila pomisliti, da me taj čovjek voli. Ne samo kao prijateljicu nego i kao ženu. - Znaš što? Ako želiš ovdje ostati još nekoliko dana, ostani, zaista nema razloga žuriti se kući - bila je prva rečenica koju je progovorio poslije poljubaca i zagrljaja. - Znači, ostavit ćeš me? - zacijelo je osjetio razočaranje u mom glasu. - Dopusti da završim. Ostani pod jednim uvjetom: da i ja ostanem s tobom - nasmiješio se. - Ali, ti imaš obaveza u klinici, ne možeš se samo tako izgubiti - rekla sam reda radi, nadajući se da ipak može ostati. - Uzeo sam nekoliko dana dopusta, kako bih inače mogao doći ovamo? Imam još tri dana, a onda povratak u stvarnost. Može? - mrsio mi je kosu dok je to govorio. - Vrijedi - prošaptala sam. Povratak u stvarnost. Da, ali sada u posve drukčiju stvarnost. Nemam opaku bolest. Živjet ću. I imam Gorana. Čovjeka koji će ispuniti sve moje iduće godine.
Prošle su pune tri godine otkako smo Zlatko i ja rastavljeni. Prošlo je vrijeme razočaranja, ljutnje, želje za osvetom. Ma nije toga ni onda bilo puno, ali sad više nema baš ničega. Glava se ohladila od svih tih gluposti i razmišlja trezvenije. Glava jest, ali srce? Pa i ono, naravno. Ono se urazumilo i ohladilo čak i prije glave. Zar bih inače mogla pri zdravoj pameti i punoj svijesti izgovoriti ono sudbonosno: Ne želim više živjeti s tobom. Hoću razvod. Ne bi, naravno da ne bi. Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer. Nije se dogodio neplanirano i ishitreno. Bio je pripreman, pomno biran i organiziran. Da bih svoj naum mogla provesti u djelo, Matei sam izmislila razlog za vikend kod bake. Mama se uvijek veselila dolasku unuke i nije ni slutila kakvu mi uslugu čini ovaj put. Nisam joj ništa rekla, ni njoj niti bilo kome drugome, da ne bih gubila snagu na objašnjavanja i uvjeravanja okoline jesam li dobro promislila što radim. Jesam, već sam ranije sama sebi postavila sva pitanja koja bi mi i drugi postavili: te zašto, te tko je kriv, te postoji li treća osoba? Ma sve je to bilo samo uzaludno trošenje riječi. Dobro sam razmislila, odvagnula sve pozitivne i negativne strane našeg braka i riješila se dilemama. Nakon toga bilo je potrebno samo sve mirno i smišljeno provesti u djelo. Nisam bila spremna na kompromise u ljubavi. Zlatkov i moj odnos prestao je biti onakav kakav sam željela, kakav je bio u početku. Bio je to samo blijeda slika nečega što smo nekad imali. Sve je postalo čista rutina. Osjećali smo to oboje, ali smo nekako bili pretromi da bilo što učinimo da tako ne bude. Nije bilo laži, nije bilo prevara, nije bilo trećeg ni treće, postojali smo samo mi. Ali ne onakvi kakvi smo bili nekad. Puno toga što nas je nekad vezalo bilo je još uvijek tu, ali nekako nije bilo u funkciji. Imali smo iste interese, ali ih nismo upražnjavali, prijatelje s kojima smo se sve manje družili, kuću u kojoj smo prestali uživati. Ma, sve u svemu, naš je brak nalikovao na lijepo uređenu kuhinju prepunu kućanskih aparata koje nitko ne upotrebljava. Da, baš tako. Znate onu kad domaćica silno želi čudesni aparat koji će joj pomoći sjeckati, miksati, gnječiti, cijediti i praviti čudesa. A kad ga kupi, shvati da bi joj bilo pametnije da je naučila kako se sjecka luk za gulaš. E tako je baš bilo s nama. Manijački smo gradili kuću, dizali kredite, kupovali namještaj, a kad smo sve to završili, sjedili smo u toj kući otuđeni jedno od drugoga, gladni starih osjećaja, ludih ideja, smijeha i veselja. Jedino što nas je još povezivalo bila je Matea. Naša lijepa, pametna princeza. Veselili smo se svakom njezinom danu: odrastanju, prvim zadaćama, treninzima, rođendanima. Ali to nekako nije dovoljno dugo trajalo. Prvo smo se tješili da ćemo imati više vremena za sebe kad ona malo odraste, a kad se to dogodilo, ostali smo iznenađeni činjenicom da imamo dovoljno, čak i previše, vremena za nas, ali da ne znamo što s njim. Matea više nije trebala toliko nas koliko mi nju. Postala je naša jedina prava poveznica za koju smo se, iako nesvjesno, grčevito držali. A onda su stigli rođendani na kojima Zlatko i ja nismo više bili poželjni. Prvi put nam je bilo smiješno kad je rekla da će joj doći društvo i da bi bilo lijepo da nas nema kod kuće. Predložila nam je da se i mi zabavimo za naš račun, da zajedno odemo u kino i poslije na pizzu. Nismo je poslušali. Svatko je otišao na svoju stranu: on sa svojim dečkima na preferans, a ja sam s prijateljicom priredila djevojačku večer. I tako se nekako počelo događati da smo postali obitelj u kojoj se najvažnije stvari ne događaju utroje. Procviljela sam o tome nekim prijateljicama. I što su mi rekle? - Pa to je normalno. Što bi ti htjela, da ti vječno sjedi u krilu. Daj se urazumi, sretna si što znaš s kim je i u kakvom se društvu kreće ... Ni mama me nije baš jako utješila: - A što misliš, kako je meni bilo kad si ti odrastala, kad si počela izlaziti na plesove, ljetovanja ... Stvarno. Imaju pravo, rekla sam sama sebi i prisjetila se dana kad sam s ljetovanja zaboravila mami poslati razglednicu. A tek kad su došli studentski dani i kad smo otišle od kuće i sestra i ja. Mama se veselila našem napredovanju na studiju, ali je i plakala kad bi počinjala nova školska godina jer je to značilo da nas neće tako često viđati. Dobro, Matea još nije bila na studiju, tek je bila završila osnovnu kad sam shvatila da sam ustvari jako sama u tom braku. Nešto sam na tu temu natuknula Zlatku, ali ga se moje riječi nisu baš dojmile. Ne znam ni je li me dobro slušao. Bio je u euforiji napredovanja na poslu. Imali su nekakve nove planove, projekte, ideje. Širili su se pa su se otvarale i nove mogućnosti. Želio je napredovati. I napredovao je. Na poslu. U privatnom životu nekako nam je krenulo nizbrdo. A kad jednom lavina krene, teško ju je zaustaviti. Ja nisam ni pokušala. Tog vikenda Mateu sam odvela svojoj mami u susjedni grad na vikend i odlučila sa Zlatkom stvari izvesti na čistac. Šutio je kad sam mu rekla da želim razvod. Ni riječi nije rekao. Nije se ni ljutio niti je bio tužan. Ma, lažem. Nije baš sasvim šutio. Rekao je: - Zar baš sad? Možda je rekao još nešto, ali sve skupa ništa važno. Mislim da uopće nije bio svjestan što mu govorim. Bio je u drugom svijetu, na drugom planetu. Ne znam je li me to više razbjesnjelo ili uvrijedilo. Zar baš sad? Pa zar je to sve što mi ima reći? A neeee, što je previše, previše je. Da je postojala i iskrica nade da se nešto može učiniti, tog bi se trenutka ugasila. Već u ponedjeljak podnijela sam zahtjev za razvod. Ljeto je bilo pred vratima i ja sam ga odlučila provesti kao rastavljena žena. Zlatko je kasnije shvatio da se ne šalim, htio je razgovarati, ali ja više nisam bila spremna za diskusije. Na njegove pozive na razgovor samo bi odgovarala “zar baš sad?” A onda se želio iskupiti pričom da je cijelo vrijeme bio zaokupljen stvarima koje će nam promijeniti život. Napredovao je na poslu, dobio veću plaću i, što je još važnije, premještaj za Zagreb! - Lijepo, a pitam li se ja tu išta? Ja sam samo kovčeg koji treba prenijeti u drugi grad? - odgovorila sam hladno. - Sretan ti put. Ja sam odlučila. Ta priča s premještajem sasvim je dobro sjela u cijelu priču, barem što se tiče Matee. Ispalo je nekako kao da se Zlatko i ja ustvari i nismo razveli, nego je on samo dobio bolje radno mjesto u velikom gradu. Činjenica da će sada imati priliku češće i duže boraviti u velikom gradu, obilaziti njegove trgovačke centre, butike, za djevojku njezinih godina ima posebno značenje. Nije joj bilo svejedno što se mama i tata rastaju, ali se i veselila što će odsad imati i zagrebačku adresu. Eto, tako je to bilo prije nešto više od tri godine. Nakon nekoliko mlakih pokušaja pomirbe Zlatko je spakirao svoje stvari i odvezao ih na novu adresu u Zagreb. Kad je otišao, sjela sam u fotelju i duboko uzdahnula. - I to smo dakle obavili, a što sad? Nisam imala prave predodžbe o tome što bih sad trebala učiniti i što će se to revolucionarno u mom životu dogoditi. Pa i nije se dogodilo ništa jako veliko, osim što mi je standard poprilično pao. Režije za kuću su ostale iste, a prihodi su se prepolovili. Uzela sam olovku u ruke i počela voditi računa o svakoj kuni. Nije bilo lako vezati kraj s krajem pa sam se morala malo okrenuti oko sebe i naći dodatne izvore zarade. Nisu bili veliki, ali godili su i duši i novčaniku. Radeći više, nisam imala vremena puno razmišljati, a i Zlatko nije spadao među očeve koji se rastaju i od djece. Naša rastava nije značila za njega i rastavu od roditeljskih obaveza. Što se tiče Matee, mogla sam mu prigovoriti samo da joj daje previše, da joj popušta u svemu, da će je razmaziti. Ne bi bilo dobro da je nauči na to da se u životu sve dobiva. Moram s njim o tome porazgovarati, razmišljala sam spremajući kuhinju u kojoj, ruku na srce, i nije baš bilo nereda. - Bok, mama, gladna sam k’o vuk. Daš mi nešto pojesti na brzinu ... - Velika si i ne moram ti ja davati. Uzmi sama, a čemu opet ta brzina? - Pa moram se vidjeti s frendicama, napisati zadaću i stići na trening. - Pa vikend je pred nama, stići ćeš sve to ... - Ma baš zato što je vikend. Neće me biti doma. Zar si zaboravila da sam cijeli ovaj vikend kod tate, a u ponedjeljak ujutro imam školu. Moram, dakle, sve danas obaviti. - Pa bila si prošli vikend kod tate, ne moraš baš svaki juriti tamo. Uspori malo. - Mama, postala si zaboravna. Stariš. Zar ti nisam rekla da je ovaj vikend u Zagrebu onaj koncert što ga ne želim propustiti ... Ah da, rekla mi je to čim se prošle nedjelje vratila iz Zagreba. Pričala je i cvrkutala o svemu i svačemu, nisam je previše slušala. Sve mi se to činilo tako daleko da sam sve smjestila u neku daleku budućnost. A vikend je, eto, opet tu. Ona će u Zagreb, a ja? Odjednom mi dođe da joj zabranim odlazak u Zagreb. Nisam željela opet biti sama. Znala sam da ću, i bude li kod kuće, većinu dana provesti sama jer će ona ili nekamo ići s prijateljicama ili će se zatvoriti u svoju sobu i učiti. Ipak, osjećaj da je tu negdje u blizini i da se može svaki čas pojaviti ispunjavao mi je prazninu. Kuća bez Matee bila je sablasno pusta. Što će tek biti kad ode na studij. Pomisao na to me užasnula. A njezin odlazak je samo pitanje dana. U završnom je razred gimnazije, začas će se preseliti Zlatku, a meni dolaziti na vikende. Pomisao na to stegnula mi je grlo. Ostavila sam posao koji sam radila i zamišljeno sjela u fotelju besciljno gledajući u prazno. - Hej, starice majko, što si se ušutjela. O čemu razmišljaš? - Pa ništa posebno - slagala sam. - A zar baš moraš i ovaj vikend tati? Možda on ima svojih planova, možda nije računao na tebe. - Ma ne. A i da ima, to ni njemu ni meni ne smeta. Osim toga, nema on posla oko mene nego Irena. Ona sve pripremi. Baš je simpatična. Odmah smo se skompale. - S Irenom? Tko je to? - trgnula sam se, ali nisam željela pokazati. - Njegova prijateljica, ustvari mislim da je malo više od prijateljice - i tu je Matea zastala. U očima joj se pojavio neki tajanstveni sjaj, a oko usana neodređen smiješak. - Kako to misliš da mu je više od prijateljice? - nastojala sam zvučati mimo. - Pa tako, ona ima ključ od njegovog stana, a prošli vikend ju je počastio i izlaskom u kazalište. Za moj dolazak ona je spremila kolače, i to baš one koje ja volim. Tata joj je rekao. - Što ona ima tebe upoznavati? - izletjelo mi je glupo pitanje zbog kojeg sam se odmah pokajala. Pa zar je i ja ne predstavljam svojim prijateljima? Ako sam ja ponosna na nju, kako Zlatko ne bi bio? - Pa zato ti i kažem da mislim da mu je malo više od prijateljice. Pozvao ju je na piće, upoznao sa mnom, pa onda u kazalište. Ali što jest jest: simpatična je, inteligentna, obrazovana, vidjela je svijeta. Ne shvaćam kako nekim ženama sve polazi za rukom. - Sigurno i mlada, puno mlađa od njega? - pomislila sam odmah, ali nisam to rekla. - Da nije kakva sponzoruša? Samo da se ne uvali u kakvu glupu vezu, to ipak nije zaslužio. - Ma daj, mama, i sama znaš da moj tata nije tako glup. Vidjela sam ranije na poslu kako ga neke mlade pripravnice malo previše gledaju, ali nije tata od tih. Irena je jako OK. Ne znam koliko ima godina. Spada u kategoriju žena koje ne stare. Ona je stvarno nešto izvanserijski, svjetska žena. Tih pohvala na Irenin račun odjednom mi je bilo i malo previše. Promijenila sam temu razgovora. O Ireni više nismo razgovarale, ali nisam je mogla izbiti iz glave. Tako dakle, moj bivši se uspješno tješi. Baš me briga. Već smo tri godine razvedeni. Bilo bi i čudno da ostane samac. Muškarcima je teže nego ženama. Oni jednostavno nisu sposobni za samački život. Osim toga ja imam Mateu, a on? Kako li on živi sam u tom velikom gradu? Pitala sam se to već i ranije, ali nikad tako intenzivno kao tog vikenda kad je Matea otišla. Toliko sam o tome razmišljala da sam sama sebi počela ići na živce. Pa što me, dovraga, briga kako živi. Neka živi kako hoće. Njegov život, njegova stvar, kao što je i moj život samo moja stvar. A kakav je to moj život? E, tu sam malo zastala i zamislila se. Ma zapravo mi nije loše, nemam se na što žaliti, sama sam svoj gospodar i gospodar svoga vremena. Da, vremena kojeg sada imam i previše. I vremena i slobode s kojom ne znam što ću. A da se onda nisam odlučila na rastavu, tko zna kakav bi mi danas život bio. Možda bih sada bila u Zagrebu, spremala se u kazalište umjesto te Irene i ... Ma dovraga i razmišljanja! Briga me i za Zlatka i za Irenu. Neka vode svoj život. Ja imam svoj. Svejedno, te sam večeri prije spavanja još jednom pomislila kako dugo nisam bila u kazalištu. Moram se dogovoriti s prijateljicama za odlazak na kakvu dobru predstavu. Tu noć nekako nisam baš dobro spavala. Sama sam sebe uvjeravala da je to zbog punog mjeseca. Potražila sam nešto za čitanje. Pod ruku mi došao neki glupi ljubić. Svi su na isti kalup, već nakon prvih stranica znamo što će se dogoditi, a ipak čitamo. Gode nam lijepe ljubavne priče. Kad ih već nema u životu, neka je barem u mašti. Hej, pa što se to događa sa mnom Kako ja to razmišljam. Bacila sam ljubić na pod, ugasila svjetlo i počela razmišljati o pametnijim stvarima. O tome kako bi trebalo promijeniti pločice u kupaonici i zavjese u sobi. U izlogu jednog dućani vidjela sam krasnu posteljinu. Na žalost za dupli, bračni krevet. Takva mi ne treba. Matea je u nedjelju popodne sva sretna dolepršala iz Zagreba. Postavila sam joj samo uobičajeno pitanje o tome kako se provela. Odgovorila je vrlo kratko - super, i nestala u svojoj sobi. Hm, da mi je samo znati što se sve skriva iza tog super. Ipak, suzdržala sam se od zapitkivanja i odlučila čekati da sama progovori. To se čekanje oduljilo u beskonačnost. Odlučila sam malo potaknuti stvar. Možda uz večeru ... - Matea, dušo, što želiš za večeru? - Joj, mama, nemoj se ljutiti, ali nisam gladna. - Ali, spremit ću ti nešto što voliš. Hoćeš omlet sa sirom i salatu od rajčica - pokušala sam je namamiti na njezino omiljeno jelo. - Hvala, mama, ali stvarno ne bih. Tamo su me mazili i pazili. Nemaš pojma kako Irena super kuha! - Ozbiljno? A što je to bilo tako super da mi ti sad ne bi mogla praviti društvo za večerom? - osjetila sam se uvrijeđenom. - Mogu s tobom malo posjediti, ali ne bih jela. Ručak je bio tako obilan, a tek popodnevni kolači. Evo, spremila mi je malo i za doma. Gorjela sam od znatiželje čime je to Irena oduševila moju izbirljivu kćer. Ali nije to biia samo znatiželja, bilo je i ljubomore koju sama sebi nisam htjela priznati. Vrtjela sam se oko teme kao mačka oko vruće kaše, ali nisam previše doznala. Sve u svemu, izgleda da je više bila stvar u ugođaju nego u biranim jelima. Ali kolačima stvarno nije bilo prigovora. Pravi domaći. A tek kako su izgledali! Jednostavno ih je bilo šteta pojesti. Matea je onda spomenula da bi svoj skori rođendan mogla tamo proslaviti. Moooolim? Da mojoj kćeri tamo neka Irena priređuje rođendan? E neće ići! Krv mi je šiknula u lice, ali sam diplomatski počela istraživati stvar. - To ti je tata predložio? - Ne, nije on, ali si nešto mislim, možda bi bilo zgodno za promjenu. Navečer bih se mogla počastiti izlaskom. Imam i tamo dobro društvo. - O tome ne želim ni čuti! - prekinula sam ljutito njezino izlaganje. - Ovdje je tvoja kuća i ja sam ti majka. Tvoj rođendan je, ako se ne varam, i za mene bio događaj! - Pa dobro, ne moraš se odmah ljutiti. To je bilo samo onako, usputna ideja. Zlatko još nikad nije propustio dolazak na Matein rođendan. Bio je to u našoj kući oduvijek poseban dan kojem smo se sve troje radovali. Počela sam se prisjećati torti koje sam ukrašavala do kasno u noć, prijatelja koje smo pozivali, djece koja su svojom grajom ispunjavala naš dom. Navečer bismo svi bili iscrpljeni, ali sretni. Da, bili su to neki drugi dani. Dani kad smo bili obitelj a sad je Matea narasla, Zlatko živi svoj život, a ja ... Obuzelo me samosažaljenje. Ništa gore si nisam mogla zakuhati. Osjećala sam neku mučninu i težinu u želucu, bježala u krevet i u san od same sebe. Tonula sam sve dok nisam dotakla dno. A ne, ne može to tako. Ne spadam ja u tu vrstu žena. Moram hitno poraditi na vlastitom oporavku, a onda na tome da Matea ima rođendan ljepši nego ikada. Neka vidi Zlatko što je izgubio. Bezvoljnost me tih nekoliko dana stalno tjerala pred hladnjak. Te bih si spremila sendvič, te komadić sira, pršuta, čašu vina. Kad sam stala na vagu, iznenadila sam se. Kako tako malo hrane može proizvesti toliko povećanje težine? Ne, ne i ne! Ti kilogrami moraju smjesta nestati! Umjesto gledanja serija na TV-u izvoli se izvesti u šetnju ili vožnju biciklom. Nađem li društvo da me prati, dobro, ako ne, morat ću sama. Odustajanja nema. Ali i ta frizura i boja kose, pa kako ja to izgledam?! Odlučila sam se počastiti kompletnim tretmanom uljepšavanja. Ali ne bilo kada i bilo gdje. Sve mora biti tako tempirano da zablistam baš za Matein rođendan. Frizeru sam otišla ipak tjedan dana prije jer ako mi se boja ne svidi, da je do rođendana stignem promijeniti. - Oho, pa tko to ovdje slavi rođendan, ti ili Matea? Ili možda obje? Vi ste sestre blizanke? - Zlatko je počeo dijeliti Komplimente već s vrata. Ja sam se suzdržala da ne udijelim koji kompliment njemu. Gospode Bože, kako taj čovjek dobro izgleda! Pa da, ljubav sasvim pozitivno utječe na ljude, još ako je žena mlađa. To sam sve pomislila a misli brzo istjerala iz glave. Sad mi to stvarno nije trebalo. Bilo je vrijeme da se pokažem u punom sjaju, a to mi je, barem što se tiče izgleda, i uspjelo. - U pnncipu obje slavimo - odgovorila sam smijući se. - Toga sam dana postala majka. Zar to nije razlog za slavlje? - Istina, ali zar onda nemam pravo i ja na slavlje? I ja sam tada postao otac. Ponosni otac - nasmijao se Zlatko. - Ne, ti nemaš pravo na slavlje. Ti si onda slavio. I to čak tri dana. Još se dugo pričalo o tome kako si častio na sve strane i kako si jedva doveo kuću u red prije nego što sam se vratila iz bolnice. - E što jest, jest. Ne vrijedi mi se pravdati. Pa nije mi bilo lako. Ne vjerujete vi žene da ni očevima nije lako. Trebalo je prvo izdržati trudnoću, sve hirove i prohtjeve buduće majke. A tek porod, pa to je muka živa. Lako je vama ženama, vi uđete u bolnicu i na licu mjesta ste. Znate što se događa, a mi jadničci patimo se vani. Nemamo pristupa vlastitom unapređenju u zvanje “otac”. Nije ni čudno što brojni izbezumljeni završe u birtiji. Meni su prijatelji došli kući pomagati u tim teškim trenucima. - Da, da, jadni vi. Svi ste se izbezumili dok sam ja rađala, zato ste i zvali bolnicu svakih pet minuta kao da odbrojavate sekunde do lansiranja rakete. Sestre su se u početku ljutile na to zivkanje, a kasnije im je postalo smiješno. - Što je to tata radio dok si me ti rađala? - znatiželjno se u razgovor uključila Matea. Htjela je znati sve detalje te noći kad je došla na svijet. Pričali smo joj i ranije o tome, ali je, eto, željela ponovno čuti priču kako su Zlatko i prijatelji naizmjence zvali bolnicu svaki čas da pitaju jesam li rodila, a da ne bi jedan bio dosadan, izmjenjivali su se u pozivima. Bila je to glupa ideja. Dežurne sestre odmah su shvatile o čemu je riječ. Jedna je čak bila predložila da im kažu da sam rodila četvorke: svakome po jedno dijete kad se toliki raspituju za nas. Priča o toj noći sve nas je nasmijala i raznježila. Svakoga na svoj način. A onda je došlo vrijeme ručka. Svojski sam si dala truda da bude maksimalno dobar. Ovaj put nisam se natjecala samo sama sa sobom, nego i s tom Irenom koja mi nikako nije izlazila iz glave. Zbog nje sam tog rođendana dobro pazila da Zlatka ne dočekam s pregačom i rukama masnim od rezanja mesa. Sve sam tako isplanirala da se od prvog trenutka mogu ponašati kao dama, kao prava slavljenica. Uspjelo mi je. Nakon što smo popričali i popili čašicu aperitiva, pozvala sam ih za stol. - Zar ne čekamo još nekoga? - upitao je Zlatko s nekim čudnim prizvukom u glasu. - Ne, koga bismo čekali? Bake, djedovi, tete i ostala rodbina su posebna tura. Prijateljice i prijatelji posebna. Ovo je naš obiteljski ručak. Ne bismo svi stali da sve pozovem odjednom. - Da, ali mislio sam da će doći i Krešo ... - promrmljao je Zlatko sebi u bradu. - Krešo? Koji Krešo? - upitala sam iznenađeno. - Što on ima s rođendanom? Nisam uspjela završiti pitanje jer je Matea već sva ozarena tražila od nas da još jednom napunimo čaše šampanjcem i nazdravimo. Moje najljepše šampanjske čaše koje sam čuvala samo za izuzetne prilike stvarno su bile izuzetne. Kristalno čistog stakla i kristalno čistog zvuka. Već je to bilo dovoljno da se čovjek osjeća posebno kad pije iz njih. Tortu sam poslužila na skupocjenom porculanskom pladnju koji sam kao svadbeni dar dobila od Zlatkove bake. Tanjurići su bili prava umjetnička djela. Bio je to porculan kakav se nekad držao u staklenim vitrinama, više za pokazivanje nego za posluživanje. Zlatko ga je odmah prepoznao. Bio je to poticaj da se sjetimo te drage starice koja je tako željela dočekati svoje praunuče. Silno je voljela Zlatka pa se ta ljubav obilno slijevala i na mene. A o Matei da i ne govorim. Sve u svemu, rođendan je protekao gotovo savršeno. Toliko savršeno da je iza sebe ostavio savršeno veliku prazninu koja me osvijestila da ću uskoro biti potpuno sama. Do tada mi je bilo normalno da Zlatka viđam samo prigodno, ali nakon toga neki se nemir uvukao u mene. Sve mi je bilo teže shvatiti da on sada ima svoj život, svoj stan, svoju ... A ne, to nisam mogla ni izgovoriti. Zbog toga sam valjda i odugovlačila prihvatiti njegov poziv da dođem jedan vikend u Zagreb i da zajedno na licu mjesta vidimo gdje će i kako naša kći stanovati od jeseni kad krene na fakultet. Nikako nisam željela prihvatiti činjenicu da će Matea uskoro otići k njemu. Samo to? Ne, nisam se željela suočiti ni s postojanjem Irene. Dok je ne vidim, ona ne postoji, sugerirala mi je nekako moja podsvijest. Ali to nije moglo trajati vječno. Ovaj put vrijeme nije radilo za mene. Morala sam otići u Zagreb i provesti pola dana sa Zlatkom u njegovu stanu. Kad sam ušla, osjećala sam se kao uljez na tuđem terenu. Puno toga mi je bilo poznato: knjige, teniski reket, slike, neko posuđe. Svejedno, manijački sam se osvrtala i u svakom uglu tražila tragove ruku neke druge žene. Pokušala sam nanjušiti njezinu prisutnost. I Zlatko je bio pomalo zbunjen. Razgovarali smo o fakultetu, o sobi za Mateu, o tome što će donijeti, gdje to staviti. Ali bilo je među nama još nečeg nedorečenog čega se nijedno nismo odlučivali dotaknuti. Zlatko je ipak bio malo hrabriji. - Nisi baš sretna što će Matea sada više vremena provoditi kod mene, zar ne? - Pa ne mogu reći da nisam sretna, postat će studentica, ali sve je došlo tako brzo. Jednostavno ne mogu zamisliti kako će mi sad izgledati život - priznala sam iskreno. Ono drugo, o Ireni, naravno da nisam ni spominjala. - Potpuno te razumijem, ali ne budi tužna. To se kad-tad moralo dogoditi. Pa nismo ni mi vječno ostali uz svoje roditelje. Nije na nama da je zaustavljamo, nego da joj pomognemo odletjeti. Pogledaj stvari i iz drugog ugla. Sad ćeš imati više vremena za sebe. Moći ćeš se posvetiti onome što voliš i onome koga voliš. Nismo mi još tako stari, još ima vremena za nove početke. Nisam znala što bih mu odgovorila na te riječi. Izrekao ih je tako blago i s razumijevanjem, ali i s nekom dozom tuge u glasu. Dovoljno sam ga poznavala da osjetim da ni njemu nije lako, ali nisam znala cilja li na mene ili govori o sebi. - Da, sada će se ona živjeti s tobom. Jesi li svjestan da više nije mala? Ponekad zna biti i vrlo svojeglava. Smatra se odraslom, a onda opet reagira kao dijete. Neće ti uvijek biti lako. Osim toga, ograničit će tvoju slobodu, inkomodirat će te. - Pa na to da je već odrasla pokušavam se priviknuti, a što se tiče inkomodiranja, neće me često viđati. Puno radim, kad sam slobodan, igram tenis, ponekad se nalazim s prijateljima, putujem ... Irenu nije spominjao, pa sam i ja šutjela o tome. Ipak, znala sam da njezino ime kad-tad mora biti izgovoreno. Čekala sam pogodnu priliku, a ona nikako da se ukaže. Nikako mi nije bilo jasno zašto on tu vezu skriva. Od Matee sam čula sve najljepše o njoj, nije se imao čega sramiti. Nisam željela otići iz Zagreba, a da i tu stvar ne razjasnim. Razjasnila se, međutim, sama od sebe. Dok smo razgovarali, zazvonio je telefon. - Da, Irena, srce si. Ostaje sve kako smo se dogovorili. Znao sam da se na tebe uvijek mogu osloniti. Otišla sam na zahod da ne remetim privatnost razgovora, a i bilo mi je teško sve to slušati. Priznala ja to sebi ili ne, ali spopala me ljubomora u svom najgorem obliku. Suze samo što nisu potekle. Znala sam da moram otići iz tog stana što prije. - Zlatko, vidim da imaš svoje planove i dogovore, ne bih ti više smetala. Ono najvažnije sam vidjela i dogovorili smo se, ostalo možemo i telefonom. - A ne, ni govora. Sada tek dolazi najbolje. Prošli put si ti mene iznenadila gastronomskim užicima, sad je red na mene. - Ti bi da ručamo negdje zajedno? - Ne negdje, nego ovdje. Irena samo što nije stigla. Irena? Pa neću valjda s njom ručati? Kako mi to može prirediti kao iznenađenje? Krv mi je šiknula u glavu. On nije uspio ništa primijetiti jer se na vratima oglasilo zvono. Požurio ih je otvoriti. Veseli ženski glas se približavao poput nadolazeće oluje od koje nisam mogla pobjeći. Na vratima se s pladnjem u ruci ukazala vremešna lijepa žena. - Napokon da upoznam i vas. Baš sam se pitala kako izgleda majka onako lijepe djevojke. Dobro nam došli! Ja sam Irena, susjeda i prijateljica. Zlatko mi je u detalje opisivao što vi volite. Pokušala sam to spremiti za ručak, ali nisam sigurna da je tako dobro kao što vi pripremate. Mome iznenađenju nije bilo kraja, Irena je žena malo mlađa od moje majke. Vrlo njegovana i kulturna. Pa kako mi to Matea nije rekla! Nije mi ispričala ni to da je nekada bila domaćica u nekim otmjenim, plemićkim obiteljima u Njemačko, a sad je u mirovini i ima želje i volje ponekad nekoga razveseliti svojim umijećem. Zlatkova je susjeda, pa zašto da ne ... U stilu dame koja zna osjetiti kada treba otići, popričala je s nama, servirala na stol sve delicije s kojima se ja stvarno ne bih mogla mjeriti i otišla. Kad je zatvorila vrata, nisam znala što bih rekla. Spopao me smijeh. Došlo mi je da se smijem i plačem istodobno. Zlatko me začuđeno gledao. - Što se događa? Ne možeš biti pijana od čaše vina, a ipak se čudno ponašaš. Hajde, reci i meni, da se i ja nasmijem. Nisam znala kako da počnem s objašnjenjima. Zlatko je ipak prepametan čovjek da ne shvati da sam ustvari bila ljubomorna. - Hej, Petra, pa ti si bila malo ljubomorna. Vidi, vidi, tko bi rekao! - Ja? Ja ljubomorna na tebe? Ni govora. Možda malo na Mateu, znaš kakve su majke, žele vječno ostati idoli svojoj djeci, a ona je o Ireni napričala bajke. - Pa Irena na svoj način i jest žena iz bajke, ali ti stvarno ne bi trebala biti ni na koga ljubomorna. Tako savršenu ženu i majku teško je naći. Ne znam je li Krešo toga svjestan ... - Krešo? Koji Krešo? - Kako koji, pa onaj s kojim se viđaš i koji te svaki dan odvozi i dovozi s posla. - Čekaj malo, da ti nisi pobrkao lončiće. Krešo je moj mladi kolega s posla, divan dečko, ali što on ima biti svjestan? - Pa Matea mi je rekla da ste više nego prijatelji, da je on super čovjek, da je ... - Ma nemoj! To ti je rekla? A je li ti rekla i to da si takvog zeta želim. Pa on bi mi mogao biti sin. Odlazimo zajedno ne posao i vraćamo se zajedno kući jer tako štedimo na gorivu. Usput rečeno, rado ga imam u blizini zbog Matee. Čini mi se da mu se sviđa. Možda ti se čini staromodnim, ali još uvijek smatram da roditelji moraju imati otvorene oči i paziti s kim im se djeca druže. Sad je bio red na Zlatku da prasne u smijeh. Pa ta spletkarica Matea je kod nas oboje izazvala ljubomoru. Osjećaj za koji smo mislili da je odavno ugasnuo. A neće to tek tako proći, ispitat ćemo mi motive takvog ponašanja. I ispitali smo. Odgovor je bio vrlo jednostavan. - Joj, što ste vi starci glupi. Prošle su tri godine kako ste se razveli. Ni jedno od vas dvoje nije našlo novog partnera. Zašto? Pa stvar je jasna kao dan. Još vam je stalo jednome do drugoga, ali to ne želite priznati. Pa sam si mislila kako je sada prava prilika da vas malo poguram u tom smjeru. Osim toga, ja nisam romantična kao vi. Vrlo sam praktična. Odgovaralo bi mi kad bi se preko vikenda imala s kime voziti kući, odnosno kad bih imala prazan stan ako Krešo dođe u Zagreb. - Krešo? Rekla si Krešo? A što on sada ima s tim? - Joj, mama, stvarno si slijepa ako nisi primijetila da je između nas odavno proradila kemija, ali nam nekako nije bilo jednostavno priznati vam da se viđamo. Znaš i sama kako je: mala sredina, odmah će se sve pročuti, počevši od tvoje firme pa susjedstvo. Ustvari, mislili smo da ste vi prioritet. - Mislili? - Ma da, zajedno smo malo razmotrili situaciju. Ali da sam bilo kome od vas dvoje došla s idejom da se pomirite, ušutkali biste me kao zadnju balavicu, ovako je baš bilo zabavno promatrati vas. Usput rečeno, i gospođa Irena je znala za našu nakanu i svesrdno nas podržavala. Ma ta je žena stvarno zakon. Od nje je ustvari i potekla ideja da bi tatu trebalo malo pogurnuti. Nije mi to odmah rekla, ali brzo smo se razumjele. Shvatila je da je osamljen jer ustvari nikad nije prežalio rastavu od mame. I tako to. Da baš je bilo “i tako to”, kako da se na kraju ljutimo i na koga? Kad se toliko dobrih namjera udružilo da nas usreći, bilo bi glupo ne prihvatiti priliku za drugu sreću, zar ne?
Živjela sam u strogom središtu grada, okružena brojnim svjetlećim reklamama i mislim da su one umnogome odredile moj život, ali i moj karakter. Osjećala sam da su štetne za ljudsku psihu jer ljude čine nervoznima. Pravim ovisnicima ja sam najbolji primjer za to. Reklame i njihovi odrazi plesali su po cijelom stanu, na prozorima i zidovima vječno je skakalo obojeno svjetlo i odmalena se sjećam kako me to činilo nemirnom. Naše sobe, okrenute na ulicu, kupale su se u zelenoj, crvenoj i plavoj boji. Boje su pretrčavale preko zidova, ulazile nam ne samo u stan nego i u dušu. Rolete se nisu mogle spustiti dovoljno da bi u stanu bio potpun mrak. Reklame su toliko određivale naš život da bismo se kad bi nestalo struje nas tri, baka, mama i ja, u čudu pogledale. Samo je tada vladao potpuni mir, bez buke i svjetlosti. A to nikad nije potrajalo dugo. Samo jednom majka je pokušala zamijeniti stan, ali nije išlo. Nitko ga nije htio, pa više nije ni pokušavala. Za sve su bile krive te trčeće reklame. Sjećam se, često sam ih i sanjala. Kad bi nam netko došao u posjet, bio je oduševljen jer navečer nismo ni morali paliti svjetlo, a ugođaj je bio egzotičan. Svima, samo ne nama. Učiti sam mogla jedino u kuhinji, koja je bila okrenuta prema dvorištu. Prijateljice su voljele doći k meni, a nikad neću zaboraviti prvog mladića kojeg sam dovela kući. Bili smo sami i ljubili smo se dok su boje letjele preko nas. Kao da letimo na Mars, zaključio je on. Zaista sam i ja s tom prvom ljubavi letjela na Mars. Pod šarenim svjetlima sve je bilo posebno. Tako sam se navikla na taj ugođaj da mi mir više nije odgovarao. Čak ni na moru ili u parku meni nije bila prava atmosfera za poljubac. Light show je bio moja svakodnevica i bez njega više nisam mogla. A onda je došlo vrijeme da odem na fakultet. Kao studentica uselila sam se u mir i tišinu svoje unajmljene garsonijere na koji se nisam uspjela naviknuti. Nedostajala su mi ulična svjetla i buka mada znam da sam zbog njih bila nervozna. - No, Gita, napokon ćeš barem ti naći svoj mir - ispratila me majka na studij u drugi grad. Ali ja više nisam bila sigurna želim li živjeti drukčije. Više ne znam biti mirna, a potpunu tišinu uopće ne podnosim. Znam, mogu navijati neku glazbu, možda si čak napravim mali light show, onako samo za sebe. Ni mom mladiću nije se sviđao moj novi dom. Bio mu je pretih i preobičan, iako smo tu prvi put mogli biti potpuno sami. Svoju silnu energiju usmjerila sam na sport, jer fakultet mi nije bio dovoljan. Počela sam s djevojkama odlaziti na jezero i veslati u četvercu, a s dečkima igrati golf. Trenirala sam po cijele dane i navečer se polumrtva bacala na kauč. Tada me više nije zammailo ima li svjetla ili ne. Zaspala bih u trenu. Maoj je mladić bio veslač i dobar dio dana provodio je na veslanju. A ja sam išla s treninga na trening, dok nisam shvatila da previše izgaram i da mi je dovoljan samo jedan sport. Kako je žena na golfu bilo malo, odlučila sam se za golf. Iz dana u dan igrala sam sve bolje, a potom sam počela i zarađivati. Bilo je oko me ne onih kojima taj sport jednostavno nije išao, ali su ga silom željeli svladati, pa sam ih ponešto naučila. Prije podne fakultet, a popodne i predvečer golf. I vikende sam sve više posvećivala golfu, sve manje mladiću. Kad bismo vodili ljubav, nije to više bio vatromet kao u stanu sa svjetlećim reklamama. U mojoj su garsonijeri i nesvjesno svi bili tihi, mirni, govorili u pola glasa. Bio je to stan koji smiruje, ali meni to nikako nije odgovaralo. To jednostavno više nisam bila ja. Zamrla sam i ja i moja ljubav. Jedva sam čekala ljeto da svog mladića opet povedem u stari stan. Morali smo ustanoviti jesmo li se promijenili mi i naš odnos ili je stan kriv za sve. Kad je majka na nekoliko dana otišla njegovati bolesnu baku, iskoristili smo priliku. Svjetla su pretrčavala sobu, a naša se ljubav činila opet kao nekad, jednaka vanjskom vatrometu boja. Bila sam sigurna da mirni stančić, koliko god bio simpatičan, nije za mene. Ni studij to nije bio pa sam se odlučila vratiti kući. Kako je i u mom mjestu postojao golf klub, nimalo se nisam dvoumila. Nekako sam osjećala da će mi tu ponovno cvjetati ljubav. A baka je u međuvremenu umrla pa se majka odlučila preseliti u njen stan. Ona će konačno imati toliko željeni mir, a ja ću uživati u psihodeliji koja mi je tako odgovarala. Kad mi je pukla dvogodišnja veza, stan nije bio ništa kriv. Nas smo se dvoje počeli raziaziti oko svega. Novi posjetilac moga stana ubrzo je postao golfer koji je tek učio igrati. Ništa nas nije vezalo osim golfa i lude ljubavi u mom stanu. Ustanovila sam da sam ovisnica o ljubavi, točnije ovisnica o seksu. Još nisam srela muškarca kojem se nije sviđao ulični i moj light show. On je ljude tako punio energijom da su postajali nemirni i željni akcije. Slijedili su jedan za drugim igrači golfa. Bila sam u fazi iskušavanja sebe i partnera, nesposobna za vezu. Zanimale su me samo promjene. Nakon nekog vremena postala sam zabrinuta za sebe, a majka pogotovo. Pitala me hoću li se ja ikad primiriti. Slijegala sam ramenima jer je moj život postao zabrinjavajući, a ne zanimljiva faza istraživanja kao u početku. Uskoro sam postala iscrpljena, nervozna i bezvoljna. Nisam vidjela ništa i nikoga ispred sebe, a kamoli budućnost. Moji partneri nisu imali lica. Sve zasluge za to pripisivala sam stanu. A onda je u moj posao i moj život ušetao stariji golfer koji uopće nije mario za mene. Dok sam drugima jedva pamtila imena, njegovo sam jednostavno upila: Vedran. Zabavljala sam se s kim sam stigla jer drukčije više nisam znala živjeti i nije me se ticalo tko što misli o tome. No, kad sam vidjela kako je Vedran zavrtio glavom na spomen moga imena, nije mi baš bilo drago. Ali njega nisam zanimala ni ja ni moj stan. Što god odjenula, Vedran nije opažao. Morala sam promijeniti taktiku - postat ćemo prijatelji. Željela sam upoznati tog čovjeka. Razmišljala sam kako se vjerojatno svakome dogodi, barem jednom u životu, da sretne osobu ravnu sebi. A Vedran je bio tako sličan meni. Svaki put bi pokupio drugu djevojku i vodio je k sebi. Traži naivke kojima se lako može nametnuti, a mene je prepoznao kao sebi ravnu i to ga očito ne privlači. Ja sam valjda profesionalac kao i on. Bilo u golfu, bilo u ljubavi. Više osjećaja gajim prema bijeloj loptici i onih osamnaest rupa na zelenom terenu nego prema trenutačnom partneru kojeg vodim kući. Već sam pomalo zabrinuta za sebe, ali ne toliko da bih se promijenila. Živim od danas do sutra i ne želim misliti što će biti dalje. [caption id="attachment_2313" align="alignleft" width="300"]Ovisnica sam o golfu i ispraznom seksu Ovisnica sam o golfu i ispraznom seksu[/caption]Moj stan je kao kolodvor: gotovo nema golfera, barem zgodnog, koji nije bio u njemu. Koračajući po asfaltu, ja vidim zelenu šišanu travu, na nogama su mi dvobojne cipele s niskom petom, vječno sam u hlačama i majicama, a muškarce što guraju loptice pratim pogledom kao objekte bez lica. Kao po dogovoru Vedran uči igrati žene, a ja muškarce. Svi su oni naš plijen, ali me fascinira kako on uživa u tome, a ja sve radim nekako bezvoljno, kao da me sutra više neće biti. Više volim kad Vedran nije prisutan jer me dekoncentrira, a on to primijeti. Neki dan sam već pomislila da mu se ipak sviđam kad je iznenada, pred mojim očima, prilično ružnu “učenicu” odveo u svoj auto. Bila sam tako ljuta da bih ga najradije slijedila. Nisam mogla vjerovati da baš svaku od tih žena vodi u svoj stan. Bilo je predvečer pa sam otišla umorna kući. Ovaj put sama, bezvoljna za bilo što i bilo koga. Izvadila sam omiljeni plavac, visoku čašu i tablete za spavanje. Tako sam željela spavati, i to dugo, dugo. Da sve zaboravim i da se probudim u nekom novom, drukčijem životu. Kako se majci nisam javljala na mobitel, došla je u moj stan. Imala je ključ i našla me na kauču u čudnom položaju. Odmah je pozvala liječnika i ja sam se našla u bolnici na ispumpavanju želuca. Ujutro je nazvala golf klub i rekla čovjeku, a bio je to Vedran, da sam u bolnici. Kad sam se napokon probudila, pokraj mene su sjedili i pričali moja majka i Vedran. Bila bih najradije opet zatvorila oči. Tog tipa najmanje želim vidjeti. A kad me iznenada primio za ruku, nisam znala što da mislim. Dosad mi se rugao, a sad me, evo, drži za ruku. Zamolila sam ih oboje da odu, uz obrazloženje da sam beskrajno umorna. Drugi dan majka je došla sama, a ja sam već očito bila bolje, samo mi se nekako nije išlo kući. - Onaj tvoj stariji kolega je baš drag i tako pun razumijevanja - rekla mi je mama. Nisam baš bila sigurna u ono što priča, ali kako sam bila iscrpljena, šutjela sam. - Čim sam mu rekla da si u bolnici, doletio je. Imao je i on sličnu situaciju kod kuće. Njegova mlada supruga je tako zaspala zauvijek. On se nada da to nije učinila namjerno, ali od tada luta, seli se iz grada u grad i ne želi misliti ni na što. Kaže da mu je golf već godinama jedina ljubav. Razbudila me majčina priča i sad mi je mnogo toga postalo jasnije. - Ne znam zašto si to napravila i sada to i nije važno, ali je važno da odmah promijeniš svoj život. Znaš da u meni imaš podršku za sve svoje odluke, ali ne i ovako glupe postupke. Nisam joj stigla ništa odgovoriti jer se na vratima sobe pojavio Vedran. Inače se pravio važan, glupirao, smijao, bahatio. Sad je bio tih i fin. Donio mi je buketić sitnog plavog i žutog cvijeća. Od koga je, puno je. Znam da on nikad ne bi donio veliki buket pa da slučajno pomislim da mu se sviđam. To nikako ne bi bio njegov stil. Ovo je moglo proći kao pažnja prema mlađoj kolegici. - Kažu da možeš kući, pa ću vas obje odvesti. Dok se ne oporaviš, zaposlio sam Blažu. Odmah sam pomislila kako sada Blažu vodi u svoj stan, a meni tu glumata, ali samo sam pitala: - Samo ne znam u koji stan? - i pogledala majku. - Mislim da ti je više od svega potreban mir. I Vedran misli isto. Nisam im proturječila, mada ne znam kako se on nenadano našao u mom životu. Tko zna što je rekao majci. U bivšem bakinom stanu kočoperio se nasred sobe novi žuti trosjed. Pogledala sam majku, a ona će: - Znam da voliš žuto, a ja sam onaj stari i tako već gotovo uništila, pa sam ti kupila novi. - Mama, prekrasan je, ni ja ne bih našla ljepši. Otišla je po vazu s vodom i stavila Vedranovo cvijeće na stol. Pogledala sam ih oboje, pa žuto-plavo cvijeće. Bio je to lijep prizor. Prizor koji je smirivao i davao novu nadu u život. Osjetila sam da će mi njih dvoje biti oslonac, i to stabilan. Kako je majka kanila otići, Vedran je rekao: - A ja bih malo ostao, ako nemaš ništa protiv. Majka se, zatvarajući vrata, nasmiješila. Poznavala sam tu vrstu smiješka. Bila je zadovoljna što postoji Vedran, a on je odmah počeo pričati: - Žao mi je, možda sam bio pregrub prema tebi, ali ti si se tako čudno ponašala da sam ti htio dati lekciju. - O, dobra ti je bila lekcija, štošta sam naučila - nisam mogla ne biti sarkastična. - Ne želim da više ikoga vodiš kući, to sam ti htio reći. - Pa ni ja ne želim da ti svaku ženu iz kluba vodiš kući. - A tko ti kaže da sam ih sve vodio k sebi? Neke sam jednostavno samo povezao i iskrcao. - Ne vjerujem ti, ali to je sad iza mene, možda i iza nas. - Volio bih da je daleko iza nas. Zaslužila si bolji život, a i ja. Morala sam se nasmiješiti. On na žutom trosjedu, a cvijeće pred njim. Posve nova slika u mom životu. Ustala sam, zaslužili smo popiti u miru dobru kavu. - Kakvu kavu voliš, da nam pripremim? - Kakvu i ti piješ. Bila sam zadovoljna odgovorom.
Žena sam koja je gotovo na kraju svog životnog puta. Ostarila sam i razna iskustva su za mnom ali ipak ne mogu a da ne razmišljam o svom životu i svim nedaćama koje su me snašle. Uvijek sam nastavljala uzdignute glave jer sam shvaćala da je to jedini način da se živi. Ipak, željela bih još nekoliko godina za sebe, kvalitetnih godina. Kad kažem za sebe, doista mislim tako jer mi se sada čini da sam pola života provela živeći za druge, umjesto za sebe! Rano sam napustila siromašan roditeljski dom i svoju brojnu obitelj. Bilo nas je sedmero, a tri sestre su preminule još u ranijoj dobi. U to vrijeme i najbezazlenije bolesti današnjice bile su smrtonosne, što je bilo normalno. Medicina, naravno, nije bila razvijena kao danas. Živjelo se sa boli i gubitcima, ali je bilo i puno veselja. I tako, s nepunih osmanaest, otputovala sam sa svojim suprugom u Zagreb, koji je tada bio grad mogućnosti i koji je mogao ponuditi kakav-takav posao i priliku da se nešto zaradi. Morala sam se pod hitno zaposliti, a o nekakvom daljnjem školovanju ili karijeri nije bilo niti govora. Razlog zašto sam se morala pod himo zaposliti bila je neplanirana trudnoća. Pronašla sam posao u tadašnjoj tvornici Tehnokolor. Radila sam cijelu trudnoću. Suprug Tomo zaposlio se kao vozač kamiona i često je putovao. Pod utjecajem lošeg okruženja i zbog labilnog karaktera kakav je imao, propio se vrlo brzo. U to vrijeme bila sam sretna samo kad je bio odsutan od kuće jer sam jedino tada imala mira. - Shvaćaš li ti koliko riskiraš kada piješ i voziš!? - neprestano sam ga upozoravala. - To nije tvoja stvar. Ne tiče te se! - otresao se na mene. - Ne ugrožavaš samo sebe, već i druge na cesti! - ponavljala sam. Krenuo je rukom na mene i htio me udariti, a ja sam pobjegla u zadnji tren. I nije to bilo samo tada, bilo je nebrojenih sličnih situacija. Često me znao udariti, no tada je bilo sramota govoriti o tome, kao da se radilo o ženinoj sramoti. Sam Bog ga je valjda čuvao na njegovim putovanjima, a i ostale sudionike u prometu. Naravno, olakotna okolnost bila je da promet u to vrijeme nije bio niti približno razvijen kao danas. S njegovim pijanim ispadima i njegovom odsutnošću, mogu si čestitati na svojim rezultatima: bila sam uspješna majka, radnica i tolerantna supruga!
Tomo nam je uništavao život
U trenucima kad je bio trijezan, Tomo je bio drugi čovjek. - Napokon smo završili! - ponosno sam uzviknula gledajući Tomu. - To je naša kuća - gledao je oko sebe s divljenjem dok smo pijuckali kavicu u našem novom i lijepom dnevnom boravku. - Još trebamo uštedjeti za kuhinjske elemente i štednjak. Dosta mi je kuhanja na rešou! - žalila sam se. Tomo je samo nijemo kimnuo glavom. Oko nas je tada trčkaralo već dvoje djece i snalazili smo se svakako. Nismo imali djedove i bake u blizini. Mogu s ponosom reći da smo podigli dvoje djece i naporno radili. Dala sam sve od sebe i dobro sam se namučila. Da samo spomenem, da u vrijeme moje mladosti nije postojala perilica za rublje! Dječje pelene, kao i ostalo rublje, prala sam na ruke! Drage obaveze neću niti spominjati. Godine su prolazile, a djeca su rasla. Kći Branka je upisala fakultet, a sin Marko je s teškom mukom završio srednju školu. Branka se sa dvadeset i četiri udala i odselila sa suprugom u njegovu kuću, a sin je ostao s nama. Tomo nam je sustavno uništavao život dok je bio u pijanom stanju, a onda jednog dana završio je u bolnici. Dijagnoza je bila karcinom gušterače u poodmaklom stadiju. Njegovala sam ga najbolje što sam znala. Poživio je još nepunih godinu dana. Iako je znao svoju tešku dijagnozu, nikako se nije htio ostaviti cigareta. Alkohol je ostavio tek kada je već bilo prekasno i kada mu je bilo suviše mučno da bi nešto popio. - Draga Ljerka! Oprosti mi, molim te! - rekao je dok se opraštao nekoliko dana prije svoje smrti. - Nemam ti što oprostiti! - lagala sam. - Itekako imaš! Žao mi je što tek sad to vidim. Da sam bar bio drugačiji - pokušavao se nasmješiti, a u njegovim očima vidjela sam strah.
Kako mi je mogao nedostajati?
Dobar si ti čovjek, piće te je uništilo - rekla sam tiho, i više za sebe. - Volio bih se pozdraviti i oprostiti od djece - tužno je rekao. - Čemu oproštaj, pa poživjet ćeš ti još - uvjeravala sam ga. - Znaš i sama da je kraj - prostenjao je od bolova. Branka i Marko ipak su po njegovoj želji došli, i uz suze, svi smo se oprostili od njega. Danima se Tomo mučio pod utjecajem morfija, omamljen, a onda je za njega došlo olakšanje. Poput malenog dijeteta je sklopio oči i više ga nije bilo. Nevjerojatno je u svemu tome koliko ti netko može nedostajati unatoč svim svojim grubostima koje je uporno ponavljao, tokom cijelog našega zajedničkog života. Svi smo u obitelji ispaštali zbog njega, a ipak, kad je otišao ostavio je golemu prazninu koju osjećam još i sada. Sjećam se da sam pomislila kako sad napokon mogu odahnuti nakon te jednogodišnje agonije i njegove bolesti, ali izgleda da je sama sudbina htjela drugačije ... Sin Marko se oženio i doveo svoju novu suprugu u našu kuću, netom prije nego se Tomo razbolio. Uredili su gornji kat kuće i počeli svoj zajednički život pun trzavica. Dok je Tomo bio živ nije bilo puno problema između njih i poštovali su nas. Znali su se posvađati, ali nakon Tominog upozorenja da želimo svoj mir, svađe bi se stišale. Niti rođenje njihova jedinca nije ih uspjelo smiriti. Kad je Tomo umro, stvari su izmakle kontroli, postalo je sve gore i gore. U kasnim večernjim satima slušala sam kako razbijaju i viču jedan na drugoga. Marko je ponekad dolazio pripit. Bojala sam se da ne propadne kao i njegov otac. Plakala sam i bila očajna kad bih pomislila na svog malog unučića Petra. - Marko, to mora prestati! Ne smiješ piti, pa ti se sjećaš kako nas je otac pićem uništavao - molila sam ga više puta. - Ti se nemaš pravo mješati! - prijetio je pijano. - Ne mješam se, samo želim da ste ti i tvoja obitelj sretni! - rekla sam. - Da smo sretni!? - promjenio je boju glasa.
Optužuješ me da prisluškujem?
Nema toga. Moja žena ne može podnijeti da ja siđem s gornjeg kata do tebe! Kako da onda budem sretan? Da izaberem tebe ili nju? - pitao je. - Što sam joj ja učinila? - uplašila sam se. - Ne znam što vas dvije imate, ali ti si zaslužna za našu nesreću! - s mržnjom je procjedio. - Ne dopuštam da tako razgovaraš sa mnom! - odlučno sam regirala. On se samo nacerio i produžio stepenicama gore, svojoj obitelji. Razmišljala sam danima čime sam ja mogla izazvati i probuditi toliku mržnju ili zamjeranje. Odlučila sam razgovarati sa snahom Melitom. - Što nije u redu s vama? Zašto se toliko svadite? Ne želim se mješati u vaš život ali svaka vaša svađa se čuje kod mene u prizemlju - proznala sam. - Možda da imate drugog posla ne biste čuli ono što vas se ne tiče! - odbrusila je. - Optužuješ me da prisluškujem? - začudila sam se. - Da! - kratko jer rekla. - Pa to je nečuveno! Susjedi su me ispitivali što se događa u našoj kući, nisam jedina ja koja vas je čula! Cijela ulica zvoni od vaše svađe - branila sam se. - Mislim da ste im vi sve ispričali! - optužila me. - O takvoj sramoti da pričam okolo!? Stvarno me slabo poznaješ! Pa ti si žena mom sinu, zašto bih mu željela zlo? - čudila sam se. - Ne znam, to vi meni recite! Ionako više vremena provodi kod vas, nego na katu gore s nama - ironično se nasmješila. - Pa ti si ljubomorna! Ja sam mu majka, zašto ti smeta da me povremeno posjeti? - čudila sam se. - Zato što više vremena provodi s vama, nego sa mnom - protestirala je. - Ali to nije istina! - pobunila sam se. Drsko me pogledala, okrenula se i otišla. Nisam više htjela nastavljati raspravu koja ne vodi nikuda. Moja je snaha bila ljubomorna na mene, a sin me sve manje posjećivao. Na kraju smo se viđali u prolazu, a ja se nisam usudila ništa reći kako ne bi pogoršala situaciju. U svojoj kući postala sam stranac i šuljala se poput lopova koji nešto vreba. - Jesi li se već dogovorila s Brankom oko podjele kuće? - podrugljivo me pitao sin jednog popodneva.
Izdržavala sam sina svojom mirovinom
Ne razumijem o čemu govoriš? - zbunjeno sam ga gledala. - Vidim ja da me izbjegavaš, kuješ neki plan. Hoćete se mene riješiti, kako bi Branka dobila cijelu kuću - optuživao me. - Ma, što je tebi!? Zašto bih uopće razmišljala o podjeli kuće, pa još sam živa - odbrusila sam. - Ako nije tako, dokaži mi! - ucjenjivao je. - A kako bi ti ja to molim te dokazala? - pitala sam znatiželjno. - Prepiši kuću samo na mene! - gledao me drsko. - Ja ne prepisujem kuću na nikoga dok sam živa. Otac i ja smo se krvnički namučili da je izgradimo! - odriješito sam rekla. - Eto, onda ne možeš dokazati! - rugao se. Slegnula sam ramenima i odustala od daljnjeg uvjeravanja. Činilo mi se da ču poludjeti od njih dvoje, Marka i Melite. Više mi nisu dozvoljavali niti da viđam unuka Petra. Mogla sam samo čuti njegov sitni dječji glasić i njihove glasove dok su se i dalje svađali u kasnim večernjim satima. Više nisam pokušavala dokučiti razloge njihovoj svađi. Jednog jutra, dok je sin Marko bio na poslu, snaha Melita je spakirala stvari i uzela sina. Gledala sam kako sjeda u auto i odlazi, a ja nisam mogla ništa učiniti. Napustila je Marka. - Zašto si joj dopustila da ode? - optuživao me Marko kad se vratio kući. - Što sam ja mogla učiniti? - plakala sam. - Ti si kriva što me napustila! - nastavio je. I dalje sam po njegovu bila kriva za svu njegovu nesreću, a ona kao da je tada bila tek sjeme i čekala je da naraste. Marko je izgubio posao, a tako i pravo da dijete bude kod njega. Sud je bio mukotrpan i dug. Ništa nisu uspjeli dogovoriti u smislu pomirbe. Petar je kod nas svaki drugi vikend. Jedino u tim trenucima ja sam bila sretna jer sam bar kratko mogla zagrliti svog unuka. Marko se trudio u to kratko vrijeme biti pravi otac, što nimalo nije bilo lako. Tada sam već bila u mirovini i sa svojom bijednom naknadom izdržavala sam svoga sina i ispunjavala njegove ne baš skromne prohtijeve. Honorarno bi povremeno nešto zaradio, a novac potrošio na sebe. U svemu tome sreća je bila što više nije pio. Melita je preko djeteta pokušavala napakostiti Marku. Govorila je dječaku sve najlošije o nama, ali Petar je i dalje htio viđati oca i baku. Bio je mali dječak i zbunjen jer su mu stalno govorili loše o ocu. [caption id="attachment_2323" align="alignleft" width="300"]Unuk je moja jedina utjeha Unuk je moja jedina utjeha[/caption]- Bako, ja bih jako želio doći živjeti s tobom i tatom - tužno mi je rekao jednog dana. - Zlato bakino, kad malo porasteš, slobodno ti dođi - pomilovala sam ga nježno po glavi. - Mama sada ima nekog stričeka. On mi se baš ne sviđa - požalio se. - Moraš razumijeti da je mama ponekad usamljena i treba društvo. Ona je mlada - uvjeravala sam Petra. - Djed i baka tamo kod kuće jako su strogi. Ponekad ne smijem izaći iz sobe cijeli dan - rekao je. - Žao mi je, zlato. - Ne možeš li ti nešto učiniti, bako? - pitao je. - Na žalost, ne mogu. Ne može ni tata, strpi se još koju godinu, pa onda dođi živjeti kod nas. Tada ti sud više ne može braniti ako tako odlučiš jer ćeš biti stariji. Zagledao se u pod i ušutio. Nikad nas nije prestao posjećivati i nije propuštao vikende kod nas. Jednog dana Marko je došao zamišljen i tužan u dnevni boravak prizemlja. - Melita želi da se pomirimo - rekao je nekako odsutno. - I što ćeš učiniti? - pitala sam nesigurno. - Ne znam, ne želim da se vrati - slegnuo je ramenima. - Možda bi trebao misliti na svog sina - upozorila sam ga. - Ovo su druga vremena, mama! Ne želim biti žrtveno janje. Ne želim je više pod svojim krovom. Ne želim trpjeti njene ispade. - U redu, kako hoćeš - uplašila sam se njegove nagle naravi. Često me znao podsjetiti na oca i bojala sam se. Zato sam pomislila da je pametnije da se povučem. Bila sam svjesna da je i njegovo djetinjstvo bilo teško pored oca pijanca. Nikada se nije pomirio s Melitom, a ona ga je uvijek preko malenog pokušavala izmanipulirati i razbjesniti. Bilo mi je teško gledati kako moj sin propada. A onda se iznenada nešto promjenilo i ja sam pomislila kako je napokon došlo njegovih pet minuta. Marko je pronašao novu ženu, ljubavnicu. Živjela je izvan grada i imala je nešto stariju kći od našega Petra. Prvo su satima razgovarali na telefon, a dokaz tome bili su ogromni telefonski računi koje sam ja plaćala.
Nisam više željela biti sluškinja
Uskoro je počela dolaziti k nama. Susjedi su mi znali reći da dolazi u našu kuću dok sam ja odsutna. - I Marko, kada ću upoznati svoju novu snahu? - šalila sam se. - Novu snahu? Ja se ne namjeravam više nikad ženiti! - tvrdio je. - Dobro, a kad ćeš nas upoznati? - znatiželjno sam pitala. - Večeras - rekao je smješeći se. Upoznavanje je prošlo kratko i nelagodno. Zvala se Nives i ja sam se potrudila poželjeti joj dobrodošlicu od sveg srca. Tako sam i mislila, dok te večeri nije legla u krevet moga sina. Bilo je to u sobi koja je od moje odjeljena jednim pregradnim zidom. Mogla sam čuti svaki njihov uzdah i glas u ekstazi. Shvaćam da su odrasli, ali priuštiti mi takvo što, bila sam šokirana. Drugi dan pokušavala sam ih opravdati pred samom sobom, misleći da nisu bili svjesni koliko se to čuje ili su se zanijeli, zaboravili da sam ja tamo u blizini. Kako sam se prevarila! Njihovi uzdisaji i stenjanje noćima su me nastavili buditi. Osjećala sam se vrlo loše zbog toga. Nakon burnih poljubaca i uzdaha, jutrima su uslijedila tuširanja. Zgražavala sam se koji su nered ostavljali u mojoj tek netom obnovljenoj kupaonici. Zatim je uslijedio novi šok, kad bih ugledala prolivenu kavu po štednjaku koju nitko nije obrisao. Danima sam čistila za njima, u svom domu. Osjećala sam se kao kućna pomoćnica. Neću niti govoriti o Nivesinim pokušajima kuhanja ručka. Bila je sve, samo ne dobra domaćica. - Marko, molim te da ti i Nives odete gore na kat! - molila sam ga. - Zašto ti smetamo? - čudio se. - Ne želim slušati kako se vas dvoje intimno družite, selite se gore na kat kuće! - zavapila sam. - Daj mama, ti si ljubomorna? - pitao je začuđeno. - Pa ja sve čujem, Marko! - viknula sam. - Što me briga! - slegnuo je ramenima. - Ostavljate nered po svuda, ja ne želim biti vaša kućna pomoćnica - upozorila sam ga. Marko se doista upustio u ozbiljnu vezu s tom ženom i ne bi me smetalo da nisu dahtali pored mojeg kreveta. Između ostalog, počeo je zapostavljati Petra. Pozvao bi i nju i njega da dođu za vikend kada je Petru bio red da dođe kod nas, pod izlikom da je Petar bolje upozna. Petar je bio vrlo nesretan jer je to kratko vrijeme dok mu je otac bio na raspolaganju, dijelio s nepoznatom ženom. Njene su želje i potrebe postale važnije od djetetovih, a on je ionako oca viđao premalo. - Baka, ja sam jako tužan jer je Nives i ovaj vikend s nama - postidio se. - Petre, znaš da te tata puno voli! - uvjeravala sam ga. - Neki dan me vodio u zoološki vrt, a ja sam gledao životinje gotovo sam. Nives ga je stalno vukla i ljubakala. Tata me više uopće ne primjećuje! - žalio se. - Žao mi je Petre, tata je izgleda sretan s njom - uzdahnula sam. - Ne sviđa mi se ona, ali nemoj tati reći jer bi se jako naljutio na mene - potužio se. - Zar ti je još nešto rekla? - upitala sam sumnjičavo. - Pa ... kad već pitaš, jedan dan rekla mi je da sam dosadan i ne moram baš svaki drugi vikend doći - rastužio se. - Nije valjda!? Govoriš li istinu? - razljutila sam se. - Kunem se bako, istina je. Rekla je da i ona želi biti s tatom i neka si nađem drugu zanimaciju - prepričavao je.
Svoju pohotu uopće nisu krili
Slika o toj ženi nije se više mogla srušiti u meni. Ništa, ali baš ništa u njoj nije moglo izazvati moje odobravanje. Nisam Petru govorila da se ni meni ne sviđa Nives i da mi je nepojmljivo da po nekoliko dana jedna majka ostavlja svoje maloljetno dijete samo u kući, bez obzira koliko je dijete zrelo i odgovorno. Petar to ionako ne bi razumio. Nije mi se ni sviđalo što je nezaposlena. Pokušavala sam sa Markom otvoreno razgovarati o njihovim noćnim susretima koji su se i dalje nastavljali, ali on i dalje nije reagirao. Zato sam odlučila porazgovarati otvoreno s Nives. - Nives, porazgovarala bih s tobom - rekla sam joj prilikom jednog od naših susreta. - Recite gospođo - ljubazno se nasmješila. - Ja bih te zamolila da se ti i Marko preselite na gornji kat - rekla sam. - Ali zašto? - čudila se. - Zato što želim svoj mir i privatnost, a mislim da biste i vi trebali tome težiti! - odbrusila sam. - Kako to mislite? - nije joj bilo jasno. - Mislim ovako, sve čujem ... a ne želim čuti! Razumiješ li o čemu govorim? - pitala sam. - Pa što vam to smeta? - čudila se. - Što mi to smeta!? - zabezeknula sam se. - Ne zanima me seksualni život moga sina, a niti tvoj. Razumiješ li jasnije zašto me smeta!? - upitala sam već nespristojno i nestrpljivo. - Znate, Marku je jako teško biti gore na katu jer ga sve podsjeća ne njegove nesretne bračne godine - oklijevala je. - A ja pod stare dane želim mir i tišinu za sebe. Gore je njegov dom - razljutila sam se. Idućeg dana napokon su preselili na kat. Nives je bila nezaposlena i radila je samo honorarno. Marko je ipak u međuvremenu pokrenuo neki vlastiti posao. Otvorio je obrt jer je bio majstor gotovo svih zanata. Puno toga je znao raditi, pa mu je posao dobro išao. Gledala sam kako troši svoj novac na nju, a kad se radilo o djetetu škrtario je. To me je izjedalo jer je dijete ionako dovoljno patilo i bez toga. - Baka, tata mi opet nije htio dati za tenisice - požalio se. - Dat ću ti ja, ne brini. Samo mu nemoj reći - upozorila sam ga. - Hvala bako, što bih ja bez tebe? - pogledao me zahvalno.
Ipak sam odlučila nazvati Melitu
Nadala sam se da će se Marko promijeniti glede novaca prema sinu i meni, ali stvari se ništa nisu promjenile. Plaćao je minimalnu alimetaciju koju mu je sud dodijelio, i to tek nakon što se zaposlio. I dalje je prigovarao za svaku kunu i nije htio plaćati račune, a trošo je novac na izlaske i provode s Nives. Nekoliko mjeseci odlučila sam namjerno izostaviti plaćanje računa od struje. Ostali smo bez struje, što je razljutilo Marka. - Zašto su nam isključili struju? - ljutito me upitao. - Zato što nije plaćena - odbrusila sam. - Nives dolazi, a nemam gore svjetla - prijeteći me pogledao. - Pobrini se da računi budu plaćeni, pa će biti i struje. Ja sa svojom mirovinom ne mogu sve račune podmirivati sama - rekla sam. Nije imao izbora pa je zato odlučio platiti. Bilo je tužno kad sam pomislila da je to napravio radi Nives, a zbog svoje majke ili sina ne bi. Shvaćam da čovjek može voljeti i biti zajubljen, ali biti toliko slijep!? Nives ga je iskorištvala gdje god je stigla, a mene je najviše boljelo što škrtari na uobičajenim stvarima potrebnim za život. Otišli su i na ljetovanje, a meni su ostavili da čuvam psa kojeg su zajednički izabrali i kupili. Čistokrvnog, s papirima, kojeg je također platio moj sin. Srećom pa sam ljubitelj životinja pa mi nije teško palo. Petru je rekao da ne može ove godine s njim na ljetovanje jer ide sa Nives. Petru se srušio cijeli svijet, a ja sam sve više negodovala zbog te žene. Napokon je došao i taj dan kad je Petar mogao sam odlučiti hoće li živjeti s nama. Petar je i dalje inzistirao na tome, iako je njegova majka htijela da ostane s njom. Bila je jako razočarana, a Marko je likovao i hvalio se. U tom trenu osjetila sam suosjećanje prema svojoj bivšoj snahi i poželjela joj pomoći. Znala sam da je za Petra još uvijek zdravije i bolje okruženje s njegovom majkom, iako sam željela da nam bude blizu svakoga dana. Odlučila sam a nazvati. - Melita, ovdje Ljerka, možemo li porazgovarati? - upitala sam. - O čemu bismo nas dvije razgovarale? - podrugljivo je rekla. - O Petru i njegovoj dobrobiti - odgovorila sam kratko. Neko vrijeme nije ništa govorila. - Ja jako volim Petra i bila bih najsretnija kad bi stanovao s nama, ali u ovom trenu, mislim da je za njega bolje da ostane sa svojom majkom - rekla sam. - A što tražite zauzvrat? - narugala se. - Ne tražim ništa, dijete drago! - iznenadila sam se. - Mora nešto biti - uvjeravala me. - Za tih nekoliko godina što si živjela s nama, nikad se nisi potrudila upoznati me bar malo. Ako već misliš da te mrzim i imam neka očekivanja spram tebe, onda barem vjeruj da želim najbolje svom unuku - iskreno sam pokušavala opravdati sebe, iako nisam ništa pogrešno učinila. - U redu - složila se napokon. Objasnila sam joj ukratko kakva je situacija u kući i da je Marko previše zauzet s Nives, te da je prilično zapostavio Petra. Predložila mi je da otvoreno porazgovaram s Petrom jer ona više ništa ne može učiniti. Petar je odlučno tvrdio da je njegova odluka konačna. Srce mi se slamalo kad sam se sjetila da ga moram nagovarati da odustane od onog što je i meni godinama bio san. Taj vikend došao je sretan i zadovoljan, a ispratila sam ga žalosnog i razočaranog kući. - Petre, želim razgovarati o tvom useljenju kod nas - rekla sam teškom mukom. - Jedva čekam bako da uselim kod vas - veselio se. - Slušaj me, najviše na svijetu htjela bih da ti živiš s nama, ali mislim da to nije u redu prema tvojoj majci - obazrivo sam rekla. - Ali s njom sam živio sve ove godine - rekao je. - Znam, ali moraš znati da ovdje stvari neće postati bolje. Vidiš i sam da je tata zaljubljen u Nives i da stvari više nisu kao prije - pokušavala sam mu objasniti. - Da, vidim da tata nema vremena jer ga puno provodi s Nives - tužno je rekao. - Možda se stvari promijene ... - htijela sam ga utješiti. - Nitko nema vremena za mene - žalio se. - Ma kako nitko, pa mama je uvijek uz tebe - tješila sam ga. - Ona puno uči i ide u školu. Želi napredovati na poslu - rekao je.
Bojala sam se Petrove reakcije
To je pohvalno - nasmijala sam se. Pomislila sam kako je moja prva snaha ipak vrijedna žena i dala je sve od sebe da podigne Petra i dobro se brine za njega. Bio je zaista dobar i pristojan dječak, napravila je dobar roditeljski posao. Bila je tužna njegova sudbina. Ponekad mi se činilo da je preodrastao za jednog dječaka. Nisam primjetila da je naš razgovor Marko prisluškivao. Izašao je bijesan kao ris i unio se prvo u moje, a zatim u Petrovo lice. - Nives i ja smo zajedno i to ništa neće promijeniti - vikao je. - Niti ne pokušavamo promijeniti, samo želimo da imaš više vremena za Petra - uvjeravala sam ga. - Ti si kriva što Petar govori loše o Nives - ljutio se. - Tata, nije baka kriva - pokušao me obraniti. - Nećeš ti ovdje doći živjeti, ne želim te. Vrati se svojoj majci, ionako si isti kao i ona - vrijeđao je. Petar se stisnuo uz mene tražeći zaštitu, a ja sam ga prihvatila. - Želim ići kući, bako - prošaptao je. - U redu Petre - rekla sam kroz suze. Marko nas je napustio, a Petar se teška srca spremao kući ranije nego inače. Mislila sam da više nikad neće poželjeti doći vidjeti svog oca, niti mene. I kako sam onda mogla zavoljeti tu ženu, a ona je bila uzrok te velike nepravde i nesloge u našoj kući!? Dani su prolazili, a ja sam iz dana u dan gledala kako ona dolazi i odlazi u naš dom. Petar nam neko vrijeme nije dolazio, a u Marku se napokon, nakon nekoliko tjedana probudila roditeljska čežnja, a pretpostavljam i osjećaj krivnje. - Je li te Petar zvao u posljednje vrijeme? - pitao me jednog jutra. - Da, javio mi se i vidjela sam ga poslije škole jedan dan - rekla sam prkosno. - Znači, babi se javlja, a starog tko šiša! - ogorčeno je rekao. - Sam si to tražio Marko - odbrusila sam. - Ja sam mu otac - naljutio se. - Ti si ga otjerao, koliko se sjećam - prkosno sam rekla. - Nisam mislio tako - kajao se. - Onda mu to i reci - slegnula sam ramenima. - A što da mu kažem, da imam pravo na svoj život premda je on ljubomoran na ženu koju ja volim? - razljutio se. - On je samo dijete, ali sigurna sam da bi ispriku razumio i prihvatio - uvjeravala sam ga. Protrnula sam kad je rekao da je Nives žena koju voli, ali nisam tu zaista mogla ništa promijeniti. Nakon nekoliko dana dogovorila sam susret s Melitom. Jedva sam je uspjela nagovoriti, uvjerivši je da se radi o Petrovoj dobrobiti. - Drago mi je da si ipak došla - pokušala sam biti što iskrenija i ljubaznija. - Prijeđimo na stvar - drsko je rekla. - Radi se o Marku, želi se ispričati Petru, a ne zna kako. Petar mu se ne želi javiti na mobitel - oklijevala sam. - I vi očekujete da ja izglađujem stvari između njih dvojice? Ne pada mi na pamet - prasnula je u smijeh.
Razumjela sam njegovu ljubav i bol
Ja znam da se ti i Marko sada mrzite, ali razmisli o Petrovoj dobrobiti. Ako se već sad raziđu kao otac i sin, za njih nema budućnosti. Petru treba kakav-takav otac - rekla sam. - Petar je jako tužan. Želio je doći živjeti s vama, a ja ne želim da mene napusti - uzdahnula je. - Ni ja ne želim da te napusti. Želim samo da nam dođe svaki drugi vikend, kao i do sada, a mislim da tako i Marko želi. Za Petra je bolje da ostane kako je bilo i do sada. Marko nije sposoban brinuti o njemu, barem ne za sada. Znam da je moj sin, ali to moram priznati - uvjeravala sam je. - U redu, pokušat ću, ali pod jednim uvijetom - rekla je. - Da? - začudila sam se. - Da Marko sazna da je njegova draga tražila da Petar ne dolazi, da mu je rekla da je smetalo. Petar želi da to Marko sazna - ljutito me gledala. - Petar ti je to rekao!? - začudila sam se. - U redu, reći ću Marku. Ali ne mogu obećati da će mi povjerovati - sjetno sam se nasmiješila. Melita je slegnula s ramenima i ustala bez riječi. - Javit ću vam se za dan-dva, ako želite vi možete vidjeti Petra. Petar vas jako voli - rekla je na odlasku. Izmamila mi je suze s tim što je rekla da me Petar voli. Razumijela sam tu njegovu dječju ljubav i njegovu odraslu bol. Kad sam došla kući, Marka nije bilo. Nervozno sam šetala po kući i čekala ga. Kad se pojavio nije bio sam, Nives je bila s njim. To je otežalo moj naum da razgovaram s njim, ali odlučila sam sprovesti svoj plan bez obzira na sve. Neka se i ona suoči sa svojom zlobom pred Markom. Ispriječila sam im se na put kad su htijeli produžiti stepenicama na gornji kat kuće. - Što želiš? - oštro je pitao Marko. - Želim razgovarati s vama - rekla sam kratko i pogledala u Nives koja je prevrnula očima. - O čemu? - uzdahnuo je Marko. - Razgovarala sam s Melitom, o tvom sinu, vašem sinu! - naglasila sam gledajući Nives. - Kako si se usudila? - upitao me - Radi dobrobiti svog unuka, on mi je na prvom mjestu, a i tebi bi trebao biti kao sin! - oštro sam ga pogledala.
Raskrinkala sam Nives
Uvijek se miješaš gdje ti nije mjesato - zaprijetio je. Da, ovoga puta ne puštam stvari slučaju - odbrusila sam. - No dobro, što je sad opet? Htio sam mu se ispričati, a on je odbio moj poziv na mobitelu - potužio se. - Melita želi da ti kažem što je Nives rekla Marku - rekla sam bez oklijevanja, a Nives je sjevnula očima. Marko je zbunjeno pogledao mene, a zatim nju, bez riječi. - Što sam ja to rekla? - hinila je nevinost. - Hoćeš li sama reći ili želiš da ja kažem? - okrutno sam rekla, a ona se sva zacrvenila u licu zamuckivajući. - Što se Melitu to tiče? - zagrmio je Marko. - Tiče se Petra, njemu je bitno - nastavila sam. - Reci već jednom - nestrpljivo i sumnjičavo me gledao. - Rekla je Marku da ne mora baš svaki drugi vikend doći kod nas jer ti i ona želite biti sami - rekla sam. - Zašto si to rekla? - vidljivo se razljutio na Nives. - Ovaj ... Pa nisam mislila ništa loše. Stalno nas prati kao pesek, nikad nemamo mira od njega - izmotavala se. - On je moj sin! Zbog tebe sam se posvadio s njim. Moj sin zbog tebe ne želi razgovarati sa mnom! - zgražao se. - I napokon si progledao! - pljesnula sam rukama i okrenula se. Preko ramena sam vidjela kako je Marko pustio Nivesinu ruku i naglo se uspeo stepenicama na kat. Nives je otrčala za njim. Ne znam što se tada dogodilo, niti kako je ta rasprava zavšila. Znam samo da sam ponosno rekla Meliti da Marko sve zna. Čula sam razočaranje u njenom glasu i shvatila da je na kraju ona željela da Marko sve to sazna, a ne Petar. Očekivala je da će se razići, ali to se nije dogodilo, bar ne odmah. Bila je usamljena, pa je htijela da bude i Marko. Što se tiče Marka i Nives ostali su zajedno još nekoliko mjeseci, a zatim su se razišli. Nikad nisam pitala koji je bio razlog prekida, nisam se usudila da opet ne ispadnem glavni krivac sinove nesreće. Nakon tog prekida ja sam napokon pronašla malo mira. Petar i Marko napokon su se pomirili. Uživala sam u Petrovim posjetima i u svakom njihovom zajedničkom druženju. Imali su malo vremena, ali napokon je bilo ispunjeno i kvalitetno provedeno. Petar je odlučio da će ipak ostati živjeti s majkom, bez obzira što se njihov odnos poboljšao. Marko je na kraju priznao da je tako stvarno najbolje za sve. Melita i Marko još i dan danas komuniciraju strogo službeno bez ikakve nade da pronađu zajednički jezik. Ipak, ja sam sretna zbog Petra i Marka. Svome sinu mogu još poželjeti da pronađe dobru i poštenu ženu s kojom će se skrasiti ako ne dok sam živa, onda nakon moje smrti. Tada bar više neću biti krivac ničije nesreće.
U ruci sam okretala čašu sa zlatno-žutom tekućinom. Zamišljeno sam promatrala kako se kockice leda tope i kako se te dvije tekućine u preljevu pretvaraju u jednu cjelinu. Otpila sam maleni gutljaj uživajući u božanstvenom okusu koji mi je pomalo palio nutrinu usne šupljine. Ovo su bili moji posebni trenutci koje sam imala samo za sebe. Moj muž Janko bio je na službenom putu, a ja sam morala pronaći način da se opustim i da uživam u samoći koja je i bila moja najvjernija prijateljica. Nije da nisam voljela izlaziti, ali sam sada bila u fazi kada mi to nije ni padalo na um. Dovoljno mi je bilo to što sam mogla sjesti na dvosjed, upaliti televizor i pomalo pijuckati. Boca skupocjenog konjaka bila je preda mnom, a u posudi sa strane led. Nekoliko čašica prije spavanja bile su mi dovoljne da me uljuljaju u nekakvo raspoloženje u kojem sam osjećala opuštenost u svakom djeliću mojeg tijela. U tom je trenutku zazvonio telefon. Posegnula sam za njim i podigla slušalicu. Dobro sam znala tko je s druge strane. Iako smo u braku bili skoro pet godina, činilo mi se da me Janko voli kao i prvog dana.
Uvijek sam bila otvorena i direktna
Ljubavi, kako si? - čula sam njegov nježan glas s druge strane. Nasmiješila sam se, sanjivo se rastežući. Već sam neko vrijeme provela u istom položaju, pa su mi se udovi ukočili. Prebacila sam nogu preko noge i obratila pozornost na ono što mi je on govorio. Nježne riječi koje su dopirale s druge strane samo su pojačale moj osjećaj usamljenosti. Nisam ga vidjela skoro deset dana, a to mi je bilo previše dugo. U posljednje vrijeme njegova su putovanja postajala sve češća i sve duža, a telefonski pozivi nikako nisu mogli nadomjestiti njegovu blizinu. - Kada ćeš se vratiti? - prekinula sam izljev nježnih riječi koje je ponavljao svaki put kada bi nazvao. Nastala je malena stanka koja nije bila nimalo prijatna. Skoro sam mogla zamisliti njegovo lice kako se ukočilo od iznenađenja, i kako grozničavo razmišlja. Uvijek je bilo tako kada bi bio zatečen mojim pitanjem, a ja sam bila direktna i nikada nisam zaobilazila istinu niti sam je voljela uljepšavati na bilo koji način. Često me je to mnogo koštalo, ali mi to i nije bilo toliko važno. Oduvijek sam imala svoja pravila po kojima sam živjela i nikada se ni na koga nisam obazirala. Janko je to znao, ali sam ga nerijetko puta uhvatila da je ipak zatečen. Ja nisam bila od onih žena koje su iza slatkih riječi i nevinog osmijeha krile otrov, već sam bila izravna i direktna, što je Janka i privuklo k meni. - Za nekoliko dana - rekao je tiho, jer je znao da je upravo izgovorio riječi koje ja ni u kojem slučaju nisam htjela čuti. - Nedostaješ mi - rekla sam sneno i pozdravila se s njime.
Prestala sam izlaziti iz kuće
[caption id="attachment_2331" align="alignleft" width="300"]Alkohol mi je bio važniji od braka Alkohol mi je bio važniji od braka[/caption]Osjećala sam da se u posljednje vrijeme pomalo udaljavamo i da je svatko na neki način živio svoj život. On je bio po poslovnim putovanjima, a ja sam sama provodila večeri s čašom u ruci. Morat ću s njim porazgovarati o tome. Dijete bi bilo idealno rješenje, i ja sam u posljednje vrijeme sve češće razmišljala o njemu. Ono bi mi popunilo prazninu i na neki način bi bio kruna ljubavi koja mi se činila da će biti vječna. U idućih nekoliko dana skoro da i nisam izlazila iz kuće, osim onda kada sam morala uzeti nešto za pojesti i popuniti zalihu pića koja se je opasno smanjivala. Kad je Janko došao, ja sam već bila više nego opuštena. Došao je nenajavljen, tako da nisam uspjela oprati zube, a nisam mogla izbjeći ni poljubac koji je bio toliko strastven i pun želje. Nakon samo nekoliko sekundi se odmaknuo i pogledao me izravno u oči. - Pila si, Renata? - u glasu mu se nazirala ljutnja kojoj ja nisam mogla znati razlog. Klimnula sam glavom, jer nisam mogla poreći ono što je bilo očito. Odmaknuo se od mene i lagano me odgurnuo. Lice mu je postalo crveno od ljutnje. Kao da nije mogao vjerovati da mu se ovo događa. Već me je nekoliko puta upozoravao da malo pripazim, jer bi sve moglo izmaći kontroli, a ja bih mu se samo nasmiješila kada bi to spomenuo. Ispijanje pića prije spavanja je bio način da se malo opustim, a on to kao da nije želio shvatiti. Za njega je to bio korak k pijanstvu, a ja sam bila daleko od toga, tako sam se barem tješila. Ništa lošeg nisam vidjela u tome. On se opuštao uz večere i izlaske, a ja sam ostajala kod kuće. Kao da po tom pitanju nije imao razumijevanja za mene. - Samo dvije čašice - rekla sam mirno, pažljivo promatrajući svaku promjenu na njegovom licu. Činilo mi se da se ukočio i da mu nije nimalo drago to što je čuo. Imao je strašnu averziju prema piću, možda stoga što je kao dijete morao podnositi torture pijanog oca. To je sigurno i bio razlog njegove netolerancije. - Znaš kako to ide kod pića, kao i kod svake ovisnosti. Jedna čašica je dovoljna neko vrijeme, pa zatim dvije, pa tri, i to prelazi u naviku bez koje se ne može. Ne želim da piješ - bio je čvrst u odluci da me na vrijeme spriječi.
Zašto nije želio dijete sa mnom?
To mi je bilo na neki način smiješno. Možda mi je čak bilo i simpatično. Voljela sam ga, ali kao što je i poznato, muškarci i žene su bili dva svijeta koji se nikako nisu mogli razumjeti u nekim stvarima. Ljubav u svakom slučaju nije garantirala opstanak braka. Ako se s vremenom ne razvije još mnogo popratnih osjećaja, sve je to kratkog vijeka. Malo sam bila i razočarana njegovim pristupom. Nije me danima vidio, i umjesto da izgara od želje, on je bio pun prigovora i nezadovoljstva. - Ja nisam ovisnik - žestoko sam mu se usprotivila. Na moje iznenađenje, Janko se odmaknuo nekoliko koraka i krenuo prema stolu. Uzeo je bocu koja se nalazila na njemu i otvorio je. Svu je tekućinu prolio u sudoper, na taj način iskaljujući bijes koji se u njemu nagomilao. Bila sam šokirana. Neke sam mu stvari mogla dozvoliti, ali neke i ne. On je upravljao mojim životom, a sve to u ime ljubavi. Kad me toliko voli, zašto onda ne želi dijete sa mnom? Zašto je uvijek pun izlika da se ne dogodi trudnoća? Objašnjenje mu je bilo da me želi samo za sebe, a ja sam sve manje vjerovala u to. Uz ljubav ide i želja za potomstvom, a kod njega je nije ni bilo. Lako je njemu bilo. On je već imao dijete iz izvanbračne veze, a to je još dodatno opteretilo naš odnos. Nisam se previše obazirala na to, ali mi je ipak ponekad smetala ta činjenica. Uvijek je govorio da treba biti siguran, a dok se on odluči, moj će biološki sat odavno prestati otkucavati. Imala sam još vremena, mnogo godina, ali ja sam željela prekratiti samoću i imati dijete osobe koju sam voljela. - To ćeš poricati i ako dođeš u situaciju da se ne rastrježnjuješ. I nisi svjesna kojom paklenom stazom hodaš - rekao je mirno, opasno mirno, što je kod njega značilo nekakvo zatišje pred oluju koja će bez sumnje uslijediti. - Ja nisam dijete da ti upravljaš mojim postupcima. Ako mi se bude pilo, pit ću, a ti mi ni u kojem slučaju to nećeš određivati - planula sam i ne znajući što govorim, jer mi je ljutnja na neki način poremetila razborito razmišljanje. - Mogu to tolerirati neko vrijeme, ali ako me dovedeš u situaciju da se ne možeš kontrolirati, bez imalo grižnje savjesti ću zatražiti razvod braka - ljutio se. - Ti me ucjenjuješ! - gotovo sam vrištala, što i nije bilo svojstveno meni. - Nazovi ti to kako hoćeš, ali sam ovo najozbiljnije mislio.
Alkohol mi je bio bijeg od samoće
Nakon tih riječi, okrenuo se i otišao pod tuš. Između nas je zavladala šutnja. Oboje smo se durili. Svatko od nas je smatrao da ima svoje razloge i da je on taj koji je u pravu, a nijedno od nas nije bilo. Trebali smo pronaći kompromis, a on mi nije dao ni da pokušam izgladiti situaciju. Sve je vidio crno ili bijelo, a svu paletu boja koja se nalazila između te dvije osnovne, kao da nije ni pokušavao vidjeti. Znala sam da ponekad zna biti i te kako tvrdoglav, ali sam znala i ja. Ako mi on bude branio da pijem, to će samo polučiti suprotan efekt od onog kojeg je želio. On to kao da nije shvaćao. U poslovnom je svijetu briljirao, ali je u privatnom bio potpuni invalid. Mislio je da će s nekoliko lijepih riječi sve riješiti, a to je bilo smiješno. S problemima se trebalo uhvatiti u koštac, a ne ih stavljati pod tepih. Zar je on mislio da je naš brak idealan? Sve više sam bila sama, a on to kao da nije želio razumjeti. S njegove strane gledišta, imala sam sve, a on se za to potrudio. Da, bila je istina da sam materijalno bila osigurana, da smo imali za luksuzan život, ali novac nije mogao ugrijati moj krevet, nije me mogao zagrliti niti popuniti prazninu koja bi nastala kada bi on otišao na put. I pored ljubavi koja je bila neosporna, barem sam ja tako mislila, ali više ni u to nisam bila sigurna nakon riječi koje mi je izgovorio. Vrlo olako me je ucijenio. Piće ili brak? Lako bi me se odrekao, i s obzirom koliko vremena provodi sa mnom, to nije bilo ni čudo. - Želiš li večerati? - pokušala sam promijeniti temu i zanemariti riječi koje je on izgovorio, i koje su me jako duboko povrijedile. - Nije mi do ničega - bio je otresit. Slegnula sam ramenima. Nisam ga razumjela. Nježnost je zamijenila osornost. Još nikada nije bio takav. To sam mogla pripisati napornom poslu, ali i njegovom navodnom šoku zbog pijanstva. Sve više mi se činilo da je to samo izlika i da je on napokon počeo pokazivati pravo lice. Bezvoljno je sjeo, tupo zureći u neku točku koja je samo njemu nešto značila. Imala sam dojam da jednostavno gleda i da ne misli ni o čemu. Nije me previše zabrinjavalo njegovo ponašanje. Lako ću ja to popraviti. Žena je bila kraljica u krevetu, i upravo tu su se dobivale najveće bitke, čak i ratovi. Ni meni nije bilo do svađe, niti sam je željela. Nisam bila od onih osoba koje su tjerale mak na konac, ali nisam isto tako bila ni zlopamtilo u tolikoj mjeri da neke stvari ne bih mogla zaboraviti, ili barem potisnuti iz svoje glave na neko vrijeme. - Idem pod tuš - rekla sam s malenom dozom nelagode. U kupatilu sam ostala dugo. Nekako mi se baš i nije izlazilo van. Nije me oduševljavala ideja da vrijeme provedem s Jankom koji je bio u posebnom raspoloženju. Ali, nisam mogla ni odugovlačiti u nedogled. Kad sam izišla, on je već sjedio na balkonu. Imala sam dojam da je to namjerno učinio da me izbjegne. Slegnula sam ramenima i otišla na spavanje. Satima sam bila budna, ali Janko nije dolazio. Nisam mogla skriti razočarenje. Umjesto da utažimo želju, da učvrstimo našu ljubav, on je pravio pravu dramu oko jedne sitnice koja je bila beznačajna u tolikoj mjeri da nije bila vrijedna ni spomena. Bila sam ljutita, povrijeđena, ponižena, i nisam se osjećala nimalo bajno. Njegova ljubav bila je na kušnji, barem je on tako mislio, a već je bio spreman pasti na prvoj stepenici, prvom problemu kojeg ja i nisam smatrala toliko važnim. Ne znam kada sam zaspala. Cijelu večer sam se nemirno okretala. Jedva sam odolijevala iskušenju da ustanem i vidim gdje se on nalazi, ali nisam željela iz principa. S moje točke gledišta, on je bio taj koji je pogriješio, a ne ja. Samo mi je naturivao osjećaj krivnje, ali ga ja nisam imala. Kad sam se ustala, sunce je bilo visoko na nebu. Krevet do mene nije bio ni taknut. Osjetila sam žalac bijesa. Sva ona predstava imala je pozadinu, a na meni je bilo da je otkrijem. Ako nije u pitanju bila neka druga žena, što bi moglo biti? Samoj sam sebi postavljala bezbroj pitanja, mučila se tražeći odgovore, ali bezuspješno.
Pila sam sve više iz čistog inata
Ušla sam u dnevni boravak, a Janko je već bio na nogama, ili uopće nije ni spavao. Izgledao je umorno, i ja sam ga veselo pozdravila. Umjesto odgovora uputio mi je mrki pogled koji je bio rječitiji od mnogo riječi. Ustao je i otišao u krevet. Bilo mi je smiješno njegovo ponašanje. Činilo mi se da imam posla s malenim djetetom koje se bez razloga duri. I u idućih nekoliko dana komunikacija između nas bila je na jadnoj razini, skoro službena. Tih dana nisam okusila ni kapi pića, jer nisam željela praviti još veće probleme od onih koje sam imala. Ako je itko bio u iskušenju, bila sam ja. Zbog ljubavi sam se odrekla jedinog zadovoljstva kojeg sam imala, a on to kao da nije ni primjećivao. Zbog situacije koja je postajala sve nepodnošljivija, jedva sam čekala da ode na neki poslovni put. Ali, trebalo je proći još nekoliko dana dok sam ostala sama. Bilo je to moje pravo maleno slavlje. Odmah sam otišla u dućan, i tu sam večer nadoknadila za sve one dane koje nisam pila. Jednostavno mi uobičajena količina nije bila dovoljna. Prvi gutljaj me je pomalo trgnuo i počeo mi peći grlo, ali kada sam ga progutala, osjećala sam kako se prijatna toplina širi po mojem tijelu. Oči su mi bile poluzatvorene, a ugoda mi se sve više počela sviđati. Lagana opijenost samo me je opustila, i ja sam bila raspoloženija više nego u proteklih nekoliko dana. A još me je na to potaklo i Jankovo nerazumno ponašanje. Čim bih se sjetila kakav je bio, iz inata bih još i više pila. Doista sam pretjerala. Dok god je on bio na putu, ja se gotovo nisam ni trijeznila. Tako se naš brak nastavio. Sve je bilo nekako zategnuto, ne onako lijepo kao nekada, ali je funkcioniralo. Pila sam kradomice dok je on bio tu, a kad bi otišao, za mene bi to bila prava fešta. Nisam se previše zabrinjavala. Znala sam da mogu prestati kada poželim, ali se za sada nisam željela odreći tog jedinog zadovoljstva kojeg sam imala. Piće mi je bilo sve što sam imala i značilo mi je sve više. Mjesecima je to trajalo, ali ni Janko nije bio glup. Znao je jako dobro što ja radim, ali je neko vrijeme zatvarao oči pred istinom. Ni to nije moglo vječno trajati. Kada je on odlučio progovoriti, to se pretvorilo u pravu katastrofu koja je pomalo izmicala kontroli. Još me nikada nije udario, ali se tog dana iznenada vratio s puta, jer je u posljednje vrijeme sve češće tako dolazio. A ja sam bila pijana u tolikoj mjeri da to nikako nisam mogla od njega skriti. - Što trebam uraditi da se ti opametiš? - došao je do mene i snažno me pljusnuo. Bio je to njegov način da izbaci iz sebe sve ono što je mjesecima u sebi kupio, ali je napravio najgoru moguću stvar koju je mogao učiniti u tom trenutku. Nije me udarac bolio koliko činjenica da je on to učinio. Vrhom dlana prešla sam preko lica. Sve je bridjelo, ali me je najviše boljela činjenica da se ponašao kao prava muška kukavica. - Rekao sam ti da ne piješ! - derao se iz sve snage, unoseći mi se u lice. - A što tebe briga? - rekla sam kad sam se donekle pribrala od šoka. - Moja si žena - rekao je, a ja sam znala da je to jadan razlog kojim se pravdao. - Žena sam ti? - počela sam se histerično smijati. - Muškarac ne tuče ženu, pa čak ni cvijetom, a ti si mene udario! - derala sam se.
Izaberi: ili ja ili opijanje!
A kako drugačije da te dozovem pameti? Pokušao sam na sve moguće načine. Upozorio sam te, tolerirao sam tvoje ispijanje pića koje si kradom pila misleći da sam ja tolika budala da neću niti primijetiti što se oko mene zbiva. Varaš se, Renata. Mislio sam da ćeš se opametiti, ali su to bila uzaludna nadanja koja nisu imala nikakve osnove. Sada se doista ne šalim. Ako se ne ostaviš pića, zatražit ću razvod, a ne želim to. Volim te, ali neću dozvoliti da u ime ljubavi od mene praviš budalu i da uništavaš ovaj brak na način na koji ti to neprestano radiš. To nije u redu. Sada sam doista smrtno ozbiljan: ili piće ili razvod! Ili ćeš biti ona osoba koju sam ja oženio i koju sam obožavao do samog neba ili se ubijati u boci. Izbor ti nije pretežak. Ako me voliš, poslušat ćeš me, ako ne, onda je bolje da prekinemo ovu maškaradu koja sve više sliči pravom cirkusu, a ne braku. Spominješ dijete, a kakva ti to misliš majka biti? Zar o meni misliš kao o posljednjoj budali? Što misliš kako bih se ja osjećao kada bih ostavljao dijete uz osobu koja bi neprestano bila pijana? - okrenuo se od mene, ali sam ipak vidjela da su mu se oči napunile suzama. Krenula sam prema njemu. Tek mi je u tom trenutku postalo jasno koliko ga boli ovo moje ponašanje i kolike je traume imao iz djetinjstva. Na neki način je bio u pravu. Ja sam bila ta koja mu je pokušala prići, te sam čak i zaboravila na pljusku koju mi je dao. - Oprosti - tiho sam rekla i uhvatila ga za nadlakticu. Trgnuo se kao da je doživio strujni udar. Naglo je povukao ruku. - Ne prilazi mi. Zaudaraš u tolikoj mjeri da imam osjećaj da će mi doći loše - odbio me je na najgori mogući način. - Idem prespavati u hotel. Razgovarat ćemo kada se rastrijezniš. Ovo doista nema nikakvog smisla, a nije ga ni bilo u posljednjih nekoliko mjeseci. Nisam od onih ljudi koji se zavaravaju. Ako ti je opijanje važnije od mene, onda je kraj neminovan - rekao je i izišao. Samo je uzeo putnu torbu koju nije ni raspakirao, nije imao vremena za to. Bila sam izvan sebe od bijesa. Imala sam osjećaj da on preuveličava, da dramatizira i da ima sasvim drugačije namjere od onih koje je bio spreman učiniti. Svaka je medalja imala lice i naličje, tako se i meni činilo da je njegovo ponašanje imalo sasvim drugačije razloge. Kleo se u ljubav, a nije mu ni palo na um da se za tu ljubav i bori.
Molila sam ga za još jednu šansu
On je jednostavno želio prekinuti sve veze s prošlošću i nataviti kao da se ništa nije dogodilo. To je bio njegov način, ali ne i moj. Ljubav je za muškarce bila samo epizoda, ali je za ženu bila cijeli njezin život, njezino srce i duša. To nikako nisam mogla osporiti. Kad je otišao, ja sam nastavila piti. Kad može on raditi što mu se prohtije, mogu i ja, mislila sam. Uopće nisam ni išla spavati. Čekala sam da se on vrati. I dočekala sam, ali tek iza podneva idućeg dana. Bila sam potpuno pijana, ali sam mislila da se to ni ne primijeti. Malo mi se ljuljalo tlo pod nogama, i to je bilo sve. - Doista si nepopravljiva. Tebi nema pomoći. Ne znam što da uradim. Ostavio sam te samu da razmisliš, a ti si samo pila. Toliko ti značim ja, toliko ti znači ovaj brak i ljubav za koju sam mislio da će biti vječna. Kako li sam samo bio naivan! Ti tu ljubav ispijaš u čaši konjaka, jer ti sve ono što je sveto samo toliko vrijedi. Više nisi ona osoba koju sam oženio. Nekad si bila sasvim drugačija, vesela i puna života. Sada si poput prazne vreće. Pogledaj samo kako fizički izgledaš! Čini mi se da preda mnom stoji osoba koja je starija barem deset godina od žene koju sam volio. Ne možeš se kontrolirati. To je jače od tebe, ali nije od mene. Istina je da je ljubav velikodušna, no ja nemam namjeru provesti život u opraštanju i tvojem preodgoju. Izigrala si sve povjerenje koje sam ti ukazao. Ja sam za tebe bio samo osoba koju si povremeno viđala i koja ti je davala sigurnost, bio sam muž koji je neprestano bio na putovanjima. Tebi je to očito odgovaralo. Nisam tražio zahvalnost. Želio sam se brinuti za tebe, ali ovo ni u najstrašnijim snovima nisam očekivao - riječi su mu bile pune ogorčenosti, bijesa, razočarenja i bezbroj osjećaja koji nisu imali nikakve veze s ljubavlju. Stajala sam ispred njega kao nekakav osuđenik. Na neki način, to sam i bila, samo toga još u potpunosti nisam bila svjesna. - Daj mi još jednu šansu, molim te. Ostavit ću se pića - napokon su mi njegove riječi doprle do svijesti i napokon sam shvatila kako je doista krajnje vrijeme da se trgnem. On nije imao namjeru opraštati do besvijesti. Iako sam bila pijana, shvatila sam da sam na kocku stavila sve ono do čega mi je stalo. Voljela sam ga, ali ... Zašto sam počela piti? To ni sama nisam znala. U početku to je bilo onako, bez ikakvog razloga. Jednostavno mi je odgovaralo da su mi ruke nečim zaokupljene, a kasnije mi je to prešlo u naviku i počeo mi se sviđati taj varljivi osjećaj opuštenosti i bezbrižnosti. Sada sam doista bila u situaciji da priznam samoj sebi kako sam izgubila kontrolu nad svojim postupcima. - Kojim si ti postupkom zaslužila da ti dam još jednu šansu? - nije se dao nagovoriti, a to me je bacalo u očaj. - U ime ljubavi, valjda jesam ... - I ja sam to isto molio. U ime naše ljubavi si svašta radila. Ovo je kraj, i to prihvati - još uvijek nisam mogla vjerovati da on doista misli ono što je rekao. Ubrzo sam se uvjerila da se ne šali. Počeo se pakirati, a ja sam samo nemoćno gledala kako u nepovrat odlazi naš brak i sve ono u što sam uložila nekoliko godina života. Odmah sam se rastrijeznila. Nevjerica je zamijenila pijanstvo. Tako olako je sve odbacio, a svu je krivicu svalio na mene. Dolazila sam u iskušenje da ga molim, da plačem, da vrištim, da se ponizim u tolikoj mjeri kao što se nikada nitko ponizio nije, ali sam samo skamenjeno promatrala ono što on radi. Gledala sam u propast svojeg braka. Po prvi put sam se našla oči u oči s njom, a nisam znala što da radim. - Ne čini to - smogla sam snage te mu zavapila plačnim glasom. - Nema više povratka na staro. Gotovo je. I meni je sve ovo teško, ali je najbolje sa staze pakla skrenuti odmah u početku, jer će kasnije biti sve teže i teže. Nema smisla da se borim protiv onog što ti voliš iznad svega. Ja sam to već prošao i dobro znam kuda sve to vodi. Nemam snage - rekao je bezizražajnim glasom. Otišao je, a ja se nisam ni snašla. Ostala sam sama. Na neki način mi je i laknulo, samo na neki prikriveni način, ali kada sam svega postala svjesna, znala sam da mi se dogodilo ono čega sam se oduvijek pribojavala. Moj je jedini grijeh bio u tome što sam bila osamljena i što sam na pogrešan način ubijala samoću. Sjela sam. Činilo mi se da je i posljednja snaga iscurila iz mojeg tijela.
Prolila je svo piće iz kuće zbog mene
Počela sam plakati, ali suze nisu mogle odagnati osjećaj boli i gubitka. Možda sam tek tog trenutka postala svjesna što mi se dogodilo. Ono što je trebala biti bajka, pretvorilo se u malenu tragediju. U dobru i zlu, obećao je, a to je njegovo obećanje prestalo onog trenutka kada je samo nešto što se mene tiče krenulo na loše. U idućih nekoliko tjedana grcala sam u samosažaljenju, ali nisam prestajala piti. Osjećaj manje vrijednosti potkopavao je ionako labilnu odluku da prestanem piti. Tek sam tada imala razloga da pijem, i to sam obilato koristila. Pila sam, pila i samo pila. Jedan dan zbog ovog, drugi zbog onog razloga, i tako unedogled. Više se ni svojoj obitelji nisam javljala. Zabrinuli su se, i nisam se iznenadila kada mi je majka jednog dana pokucala na vrata. Kada me je vidjela, samo je kriknula. Odmah me je odvela pod tuš i pljusnula me po licu nekoliko puta. - Jesi li bolesna? Kako to izgledaš? - upitala me je kada me je donekle osposobila za govor. - Janko me napustio ... - I ja bih te ostavila da sam na njegovom mjestu. Pogledaj se - odvela me je do ogledala i prisilila me da dugo gledam u svoj odraz koji mi je bio skoro neprepoznatljiv. S druge strane me je promatrala meni potpuno nepoznata osoba. Lice mi je bilo ispijeno i blijedo poput kreča. Plavičasti podočnjaci bili su najizražajniji na licu, a kosa je bila masna i bezlična. Ni koža mi nije izgledala zdravo. Imala sam osjećaj da mi je umjesto nje karton na licu. Bila je suha i zatezala me je. - Za Boga miloga, što si to učinila od sebe? - ni ona još uvijek nije mogla doći k sebi od zaprepaštenja, iako je od njenog dolaska prošlo skoro nekoliko minuta. - Učinila sam od sebe pravu budalu - rekla sam s osjećajem kajanja, ali i s odlukom da ovaj lik koji me je gledao iz ogledala vratim u stanje u kojem je nekada bio. - Ne, nego osobu koju je vrijedno jedino sažalijevati - kruto je rekla i duboko uzdahnula. Spakirala je moje stvari i odvela me u svoj stan. Bila sam poput marionete kojom je ona upravljala. Sve piće koje je bilo u kući, ona je prolila. Poput kopca je vrebala na svaki moj pokret. Sve i da sam htjela, nisam mogla piti. - Ne možeš tako besciljno lutati po stanu. Odredi sebi cilj, prioritete za koje se vrijedi žrtvovati. Voliš li još Janka? - postavila mi je pitanje kojeg sam se samoj sebi bojala postaviti, jer bi me odgovor na njega još više unazadio. Istina je bila da sam ga voljela, možda više nego ikada. Poznato je da nikada i ne znamo cijeniti ono što imamo, te da to naučimo tek kada izgubimo. - Naravno da ga volim - rekla sam bez imalo razmišljanja. - Onda se bori za njega, ali prije toga moraš dobiti bitku nad samom sobom, nad svojom ovisnošću, a ako misliš da nisi sposobna, onda se prijavi na neki tretman za odvikavanje - njene su me riječi pogodile mnogo više nego išta do tog trenutka. Zar je do toga došlo? Mislila sam da se to meni ne može dogoditi, a samo sam tonula u ponor. U idućih nekoliko dana krize su postajale sve jače. Preznojavanje, nagli valovi vrućine, tijelo koje se treslo i koje je tražilo ono na što je bilo naviklo, ali sam stiskala zube i sve to izdržala. Nije mi bilo lako, daleko od toga. Imala sam cilj. Željela sam vratiti život kojeg sam prije imala i to me je tjeralo da ne odustanem. Nisam htjela biti jedna od onih koje su završavale na ulici, i koje su bile dno samog dna. Željela sam život, pravi život, a još uvijek sam imala vremena da popravim sve ono što sam krivo napravila. Sada, nekoliko mjeseci nakon tog dana, činilo mi se da sam napokon uspjela. Snagom volje sam postigla to da imam alkohol u kući, ali ne pijem. Tako sam ponosna na sebe, jer je to moje najveće djelo koje sam učinila, najveća usluga samoj sebi. S Jankom sam stupila u kontakt i on me podržava u mojem nastojanju. Čini mi se da me još uvijek voli, ali ne želim brzati s nikakvim zaključcima da se ne bih jednog dana razočarala. Osjećam da za nas još uvijek ima nade i da propao brak možda bude značio i početak novog odnosa koji će biti mnogo kvalitetniji od prethodnog, jer ćemo oboje moći izvući pouku iz pogrešaka koje smo napravili.
Što se vlak više bližio mom odredištu, obuzimalo me sve veće uzbuđenje zbog predstojećeg susreta sa zaručnikom kojeg nisam vidjela već punih deset mjeseci otkad je otišao na odsluženje vojnog roka. I dok su moji suputnici još mirno drijemali ja sam već bila spremna za izlazak, pa sam u tijesnom prostoru kupea pokušavala skinuti svoju torbu s police, pazeći da mi ne ispadne iz ruku i završi na nečijoj glavi. - Vama se očito jako žuri, gospođice! Imamo još dobrih četvrt sata, ako idete u isti grad kamo i ja putujem, a prije se vlak i ne zaustavlja - rekao mi je putnik sa nasuprotnog sjedala, nudeći mi svoju pomoć. - Ovo je preteško za tako krhku djevojku, pa dozvolite da vam pomognem iznijeti iz vlaka. Zato ne budite zabrinuti... Ili pak ste uzbuđeni iz drugih razloga? Je li vam ovo prvo putovanje u S. ili se možda vraćate kući? No, ne možete sakriti da se radujete što se putovanje bliži kraju. - Da, bit će to moj prvi susret s ovim gradom u kojem moj zaručnik služi vojsku - bez sustezanja sam priznala razlog svog uzbuđenja. - Hoće li vas dočekati na stanici ili...? - Ne može me dočekati, već ću taksijem do nekog od hotela i javiti mu gdje sam odsjela. - Ako ne poznajete grad, rado ću vam pomoći, gospođice... - Stela, izgovorila sam svoje ime, prihvativši ponuđenu pomoć. - Ja sam Dražen M., pa zatrebate li bilo što, slobodno me nazovite jer ću se ovdje zadržati nekoliko dana - govorio je doprativši me do recepcije hotela, pružajući mi svoju cjeduljicu s brojem mobitela. Tek kad sam se našla u hotelskoj sobi, bila sam svjesna koliko mi je pomogao ovaj ljubazni gospodin, jer smo tek u trećem pokušaju našli hotel gdje je bilo mjesta. Takve sam se situacije najviše i bojala, jer me zaručnik Nikola nije htio poslušati kad sam ga zamolila da mi rezervira smještaj u hotelu. - Eto vidiš da si se smjestila i bez rezervacije - rekao je kad sam mu javila kamo da dođe što prije jer ga nestrpljivo čekam. Njegov mi se glas učinio nekako bezbojan, bez imalo oduševljenja kad mi je rekao neka sama ručam jer će on doći kasno poslije podne. - Trebam li doći u vojarnu da lakše dobiješ izlaz? - pitala sam, željna da ga što prije vidim, ali je on odgovorio da ne trebam doći. Možda sam trebala poslušati svoju kolegicu Mirjanu, koja mi je prijateljski savjetovala da mi je ova posjeta besmislena, jer se Nikola trebao vratiti za dva mjeseca. No, s obzirom da je školska godina završila, a budemo li se vjenčali nakon njegova povratka iz vojske, trebamo se dogovoriti gdje ćemo potražiti zajedničko mjesto službovanja, jer su ljetni školski praznici najpogodnije vrijeme za traženje premještaja. Da skratim vrijeme čekanja, legla sam i čitajući knjigu, zaspala. Nakon buđenja, a pod dojmom snova koji su se izredali, bila sam još umornija. Čak sam osjetila neobičnu bol u nogama, jer sam u snu trčeći poznatom ulicom, dozivala Nikolu koji se na moje pozive nije obazirao pa sam potrčala još brže sve do kraja ulice gdje se on izgubio u magli koja se poput zida spustila preda mnom. Lice mi je još bilo vlažno od suza koje su mi potekle u snu, kao što mi se često događalo na javi kad god sam se sjetila našeg rastanka. Koji glupi snovi, baš kao da žele uznemiriti moje srce puno neizmjerne ljubavi prema tom čovjeku, kojeg najviše volim od svega na ovom svijetu. Više nisam mogla mirno čekati u sobi pa sam izašla i šetkala ulicom ne ispuštajući iz vida ulaz u hotel. Kad se pojavio u društvu jednog svog drugara, požurila sam mu ususret. Van sebe od radosti, zagrlila sam ga i poljubila, ne čekajući da to on prvi učini. Zar je moguće da se zastidio poljupca svoje zaručnice na javnom mjestu, proletjelo mi je glavom kad sam osjetila njegovo ustručavanje, budući da je stajao kao drvo, a potom se ispričao svom kolegi zbog mojih burnih emocija. - Takva ti je moja Stela! Ona svoje osjećaje bez ustmčavanja pokazuje pred cijelim svijetom, dok je mene majka drukčije odgojila - nije izdržao da odmah ne spomene svoju mamu koja je često bila glavna tema naših razgovora.
Ništa od noći u hotelu
Oprostite obojica, ali sam ovaj trenutak čekala deset mjeseci... - Ja vam ne zamjeram, jer bih bio sretan da moja djevojka isto učini pred cijelim selom kad joj se vratim - rekao je Nikolin prijatelj Srećko, odbijajući poziv da uđe s nama na piće. - Znam da vam je dragocjen svaki trenutak i ne bih vam oduzimao vrijeme - uljudno je odbio naš poziv, što je meni osobno bilo drago. - I, što ja imam od tvoje posjete, ako ne smijem k tebi u sobu? - rekao je Nikola kad smo sjeli u separe, nakon portirovog odbijanja da odemo zajedno u sobu. - Samo uz predočenje vjenčanice možete skupa provesti noć u našem hotelu - odbrusio nam je "živi fosil", na što je sličio čovjek na recepciji pokraj koje nije nitko mogao proći neopažen. Nakon ovih Nikolinih riječi i meni je splasnulo oduševljenje, iako mi nije bio najvažniji seks kao mom zaručniku. Meni je bila dovoljna njegova blizina, dodir i pokoji poljubac, ali je njegovo neraspoloženje naprosto zahvatilo i mene. - Ljubavi moja, strpi se još dva mjeseca pa ćemo zauvijek biti skupa, a sljedeće ćemo ljeto s vjenčanim listom doći da proslavimo godišnjicu ovog susreta - pokušavala sam ga oraspoložiti u čemu ipak nisam uspjela dok se na recepciji u noćnoj službi nije pojavila žena, koja nas je bolje razumjela, i dopustila da budemo zajedno u sobi do pola noći. Nikolino mi je ponašanje više sličilo na izvršavanje vojničkog zadatka, nego na vođenje ljubavi. Uzeo me grubo i na brzinu, i zadovoljivši svoje potrebe, promrmljao da ga probudim prije ponoći. Mada mi je bio jedini muškarac kojeg sam intimno poznavala, smatrala sam njegovo ponašanje sebičnim, ali se ujedno i tješila da u ovim iznimnim okolnostima ne mogu očekivati nježnosti o kakvima sam čitala u ljubavnim romanima. Bdjela sam promatrajući njegova leđa, uvjerena da je on ipak jedini muškarac kojem pripadam dušom i tijelom.
Ponovni susret s Draženom
Budući da sam namjeravala ostati četiri dana, kod one iste recepcionarke sam prikladnim darom osigurala Nikoline posjete i narednih noći, očekujući više nježnosti i zadovoljenje i mojih emotivnih potreba. No, nakon treće zajedno provedene noći i druženja tih dana, ohrabrila sam se navesti razgovor o našoj zajedničkoj budućnosti kad se vrati iz vojske. - Jesi li razmislio gdje ćeš službovati nakon povratka kući? Mislim... - Ne trebaš se zamarati brigama gdje ću ja raditi! Vraćam se na istu školu gdje sam radio prije vojske - prekinuo me prilično gmbo. - Mislim da bismo trebali naći školu gdje traže našu struku, ako se doista vjenčamo nakon tvog povratka kako smo se već dogovorili. Ili ćemo ostati vječiti zaručnici na udaljenosti od tristo kilometara - rekla sam s knedlom u grlu, ali odlučna da saznam na čemu sam. - Ako se tebi žuri u brak, to je tvoj problem! Meni se nimalo ne žuri dok mi je mama živa i zdrava, a radno mi je mjesto nedaleko od kuće. - Ne razumijem te, Nikola! Zašto si se pripremao za nastavnika fiskulture ako želiš ostati na seoskoj četverogodišnjoj školi... - A što ti kao nastavnica biologije radiš s osnovcima do četvrtog na sličnoj školi! - postavio mi je pitanje na koje je dobro znao odgovor. Budući da sam imala završenu učiteljsku, pa naknadno završila biologiju, prihvatila sam to mjesto dok se ne ukaže mogućnost zaposlenja u osmogodišnjoj školi. Podsjetila sam ga na to i dodala: - Doduše, toliko sam zavoljela djecu i ljude u tom selu, a s kolegicom Mirjanom sam se sprijateljila, da ne znam želim li uopće otići, ako nije u pitanju moja daljnja budućnost, kao što je brak, a to ovisi o tebi, Nikola! - Zaista ne znam što da ti kažem! Dok sam s mamom, brak ne dolazi u obzir. Kao prvo, majka ne želi snahu u svoju kuću! A glavni je razlog što mi majka savjetuje, ako se već ženim, da to bude "naša" djevojka - ispucao je najvažniji adut, što se moglo vidjeti po izrazu njegova lica jer je očito trebao smoći snage da tako nešto prizna. - Dvije vjere ne idu na isti jastuk, mišljenje je moje majke, a ja se njoj nikad nisam suprostavljao - dodao je, gledajući u stol. - Ah, tu smo! Pa zašto mi to nisi rekao ranije, prije naših smiješnih zaruka, a konačno i ove moje posjete? Zar si se bojao da ti neću vratiti prsten? Evo ti ga! - rekla sam stavljajući ga na stol, ustala i uputila se prema izlazu iz restorana gdje smo vodili naš posljednji razgovor.
Ugodno nedužno udvaranje
Za najbližim je stolom nastala grobna tišina, jer su očito prisluškivali naš razgovor, a pogledi prisutnih uperili su se prema Nikoli koji je još nekoliko trenutaka ostao sjediti, je li s olakšanjem ili iznenađen mojom odlučnošću, nikad neću doznati jer je to bio naš definitivni raskid. Otada ga više nikad nisam srela niti u našoj zajedničkoj školi na godišnjicama mature, jer nije dolazio. Nakon prozivke njegova imena, uvijek se išlo dalje bez komentara, a njegovi bivši drugari iz razreda, nikad ga nisu spominjali, možda upravo zbog mene jer se o razlozima raskida naše veze ubrzo doznalo. "Dvije vjere ne idu na isti jastuk", riječi izgovorene tog, za mene sudbonosnog trenutka, još dugo su mi odzvanjale u ušima izazivajući gorak okus kao i želju za zaboravom na sve trenutke moje varljive sreće, trenutke obmane da mi je ljubav prema Nikoli uzvraćena. Bila sam iznenađena svojim vlastitim osjećajima ravnodušnosti, bez bola i tuge, kao da sam negdje duboko u sebi predosjećala takav kraj naše takozvane ljubavi. Iste sam večeri sjela u kasni noćni vlak osjećajući se kao da bježim s mjesta nesreće koju treba što prije pokopati u najdublji kutak zaborava. Rezervacijom kupljenom u posljednji trenutak, dobila sam mjesto pokraj prozora kao i u dolasku. Obješeni mantil iznad glave prebacila sam preko lica, zatvorila oči i nastojala isključiti svaku misao iz glave u želji da što prije zaspim, što mi je, za divno čudo, i uspjelo. Mada u neudobnom, sjedećem položaju, potonula sam u okrepljujuć san iz kojeg sam se probudila kad je već danje svjetlo počelo nadirati kroz prozor, a česta otvaranja vrata susjednih odjeljaka bila su znak da se i ostali putnici bude. Pogled mi se zaustavio na raširenim novinama ispred lica putnika na suprotnom sjedalu, pa sam se pokušala zabaviti promatranjem one sjajne zviiezde što se gasi tek kad se pojave prvi sunčevi zraci, a polovina blijedog mieseca je povremeno provirivala iza planinskih vrhova kao da se sa mnom igra skrivača. - Dobro jutro, gospođice Stela! Jeste li se naspavali? - prepoznah glas i lik gospodina kad je odmaknuo novine i zagledao mi se u oči. - Otkuda vi, gospodine Dražene, u ovom vlaku? Niste li rekli da ostajete nekoliko dana? - A niste li i vi namjeravali ostati nešto duže nego ste ostali? - Moj je boravak ovisio o drugima, a vi rekoste da imate obaviti poslove! - nisam se dala zbuniti. - Imao sam sreće kao i vi pa sam poslove obavio prije no što sam očekivao - odgovorio je. Idem se osvježiti, jer se osjećam nestvarno kao da sanjam, pomislih ustajući jer me naš dijalog podsjećao na razlog mog povratka prije plana. Ispljuskala sam se hladnom vodom, oprala zube i prošla prstima kroz svoju kratko ošišanu kosu čija kovrčavost nije podnosila gusti češalj koji mi se jedini našao pri ruci. Još uvijek sam bila pod dojmom rastanka s Nikolom sjećajući se svog prvog sna u hotelskoj sobi, one neprozirne magle u kojoj se na kraju ulice, izgubio. Nije li naša veza od prvog dana bila "maglovita", nedorečena s njegove strane, jer smo se i zaručili mojom željom prije njegova odlaska, a zašto je on pristao ako me nije volio, to nikad neću doznati. Nije on gospodar svoje volje jer se još nije izvukao ispod "materine suknje", budući da mu ona određuje koje vjere mora biti njegova žena, zaključila sam ogorčena njegovim ponašanjem i slijepom poslušnošću majci. U svojoj ludoj zaljubljenosti nisam se obazirala na pitanja svoje nesuđene svekrve prigodom prve posjete njihovoj kući, računajući da je jednostavno znatiželjna, otkuda sam i tko su mi roditelji, kad je Nikolu upitala: "Je li Stela naša?" "Bit će naša kad se oženimo, a ako te zanima je li iz našeg kraja - nije! Rođena je u Podravini, a školovala se u Zagrebu." Sve do našeg posljednjeg razgovora, njegov mi je odgovor majci bio logičan. Suštinu problema koji je mučio Nikolinu mamu, shvatila sam tek jučer, razmišljala sam, vraćajući se u kupe gdje me dočekalo nasmiješeno lice mog suputnika. - Budite ljubazni pa pođite sa mnom do vagon restorana da nešto prezalogajimo. Gladan sam a ne volim jesti sam. Kao što vidite, vrijeme je doručku - pokazao je na dvije žene koje su, nezainteresirane za naš razgovor, prionule bogatom doručku, dok je jedan djedica i dalje bezbrižno hrkao u svom uglu. Tek sam se tada sjetila da ništa nisam stavila u usta od ručka prošlog dana, jer mi je večera prisjela, a miris pohane piletine naših suputnica je izazivao nesavladivi apetit, pa sam bez protivljenja prihvatila Draženom poziv na doručak. Za vrijeme jela, kriomice sam promatrala njegovo muževno lice na kojem su se isticale senzualne usne, pravilan nos i fino zaobljena brada, dok bi me od povremenih pogleda njegovih modrosivih prodornih očiju, redovito podilazili žmarci.
Molim te, nemoj me zaboraviti
Opasno lijep muškarac kakvi se rijetko susreću, pomislila sam i nehotice ga uspoređujući s glumcem čijeg se imena nisam mogla sjetiti, ali sam upamtila njegov lik i geste u nedavno gledanom filmu. Kad su nam se ispod stola dotakla koljena, učtivo se ispričao premalim prostorom za njegove duge noge. "Oprostite, nije namjerno!" - Opraštam i vjerujem vam! - izgovorila sam uz osmijeh, da slučajno ne pomisli kako me njegov nenamjerni dodir uzbuđuje, iako mi se upravo to i dogodilo. Mojim je tijelom u tom trenutku prostrujio meni do tada nepoznati osjećaj ugode, pa sam se u njegovoj blizini počela osjećati sve nemirnijom. Samo mi još nedostaje nova patnja, čežnja za nečim nedohvatnim, ljutila sam se i na samu pomisao da bih se mogla zaljubiti u tog šarmantnog neznanca čija mi je pažnja godila nakon teškog razočarenja u zaručniku. - Do kraja putovanja nam preostaje oko sat vremena, a vi mi niste rekli gdje radite. Ne bih se želio s vama rastati kao stranac, jer ste mi doista uljepšali ovo putovanje koje neću zaboraviti dok živim. - Mi smo samo slučajni suputnici, Dražene! - po prvi sam put izgovorila njegovo ime, što je zazvučalo nekako bliskije bez onog "gospodine", a što je njega ohrabrilo za nastavak razgovora. - Jesmo slučajni suputnici, ali ne moramo ostati neznanci. Na svojim čestim putovanjima još nisam sreo nekog poput vas, Stela! Gledao sam vas noćas kad ste spavali i bio sam zadivljen vašim izgledom uspavane ljepotice. Smijem li vam reći što sam poželio? Da se jutrom budim uz vas - odgovorio je odmah na svoje pitanje i ne čekajući odobrenje. Pogledala sam ga, trudeći se da mi pogled bude strog, iako mi je njegovo udvaranje godilo, za razliku od ispraznih razgovora vođenih s Nikolom u protekla tri dana. U društvu svog zaručnika, nisam se osjećala ni poželjnom, niti voljenom, a najmanje lijepom jer je on bio škrt na komplimentima, smatrajući ih muškom slabošću. Uz tipičnu mušku grubost što sam je osjetila kod njega otkad ga poznajem, bio je i pretjerano ljubomoran, a što je meni onako zaljubljenoj u prvo vrijeme laskalo, uvjerenoj da je ljubomora dokaz njegove velike ljubavi. I ovom sam prigodom otrpjela nekoliko ispada njegove posesivnosti, kad je za vrijeme večere drugog dana posjete tvrdio da me neki muškarac sa stola pokraj ulaza, proždire očima. Nisam se usudila ni pogledom svrnuti da se uvjerim je li me stvarno netko posebno gleda. Izbjegavala sam prepirku bilo koje vrste i željela mu ugoditi u svemu, kako bi nam ovaj susret ostao u što ljepšem sjećanju, mada su mi već sljedećeg dana sva moja nadanja o našem zajedničkom životu bila raspršena poput mjehura od sapunice. Kako bi bilo divno voljeti tog čovjeka, pomislila sam, kriomice ga promatrajući kad je skidao stvari s polica jer se bližila posljednja postaja našeg zajedničkog putovanja. Gledajući kroz prozor poznati okoliš blizine Glavnog kolodvora gdje ćemo se rastati, tada sam vjerovala, zauvijek, podsjetila sam se da život seoske učiteljice ni malo ne sliči Šenoinom romanu "Branka", pogotovo ne u mom zabačenom selu udaljenom od civilizacije, povezanog ostatkom svijeta jednom autobusnom linijom dnevno. Na rastanku me zamolio adresu obećavajući da će mi poslati razglednicu iz svakog grada u kojem će se ubuduće naći, a budem li to željela, srest ćemo se ponovno.
Ili rodi kopile ili abortiraj!
Znam da je prerano od vas tražiti obećanje da me nećete zaboraviti jer, pojavi li se vaš zaručnik, sve ćete mu oprostiti, mada vas nije niti pokušao zadržati kad ste odlazili ostavljajući mu prsten na stolu! - odjednom mi je naizdušak rekao. - Otkuda vam ta informacija? - upitala sam zatečena njegovim riječima jer se doista tako i dogodilo. - Otkuda? Pa s lica događaja! Bio sam nekoliko stolova udaljen od vas, ali vi niste nikoga vidjeli osim svog zaručnika, mada su se moji prijatelji složili sa mnom da vas taj čovjek ne zaslužuje. Oprostite na iskrenosti, ali doista ne zaslužuje da zbog njega patite! Tako bih vas rado ponovno sreo kad budete nasmijani i vedri kao tada kad sam vas upoznao. Tko zna, možda će se moja želja ostvariti u nekom slučajnom budućem putovanju ... Ili, nikad se ne zna što nam život donosi - rekao je Dražen pružajući mi ruku kad je moj autobus bio spreman za polazak. Ja sam se, naime, vraćala u svoje selo, jer se pred roditeljima ovako skrhana nisam htjela pojaviti. - Baš si me iznenadila, Stela! Čak sam se pribojavala da ćeš jednog dana banuti po svoje stvari i odlepršati u neko bolje mjesto gdje ćeš sa svojim dragim uploviti u bračnu luku ... - nisam mogla doći do riječi od Mirjaninog brbljanja, dok ju nisam zaustavila riječima: - Ništa od naše bračne luke! Nisam htjela zadržati niti njegov prsten - pružila sam ruke da vidi da se ne šalim. Te sam joj večeri sve ispričala, osim što nisam spomenula Dražena. Bez obzira što smo bile prijateljice, možda bi posumnjala da sam se zaljubila u slučajnog suputnika, što ne bi bilo daleko od istine, pa da je on uzrok našeg raskida, što nije bilo točno. Da izbjegnem nepotrebna objašnjenja, jednostavnije mi je bilo prešutjeti, tim više što nisam vjerovala da će mi se Dražen ikada javiti. Budući da je Mirjana odrasla u domu za siročad, a nije imala novaca za ljetovanje na moru, pozvala sam je k svojim roditeljima gdje ćemo ljeto provesti pomažući mojoj majci u vrtu, a možemo se i kupati na umjetnom jezeru pokraj Drave. Osim toga, uz kolegičinu podršku ću lakše roditeljima reći da mi ne trebaju pripremati svadbu, ali im niti otkriti da sam bila kod Nikole u posjeti. Dugo smo osmišljavale uvjerljivu priču o raskidu zaruka, a glavna je u tome bila Mirjana.
Neočekivani dolazak u selo
Svoje sam roditelje uvjerila da s Nikolom ne bih imala lijep život, i sve bi bilo dobro da se nije pojavio problem kojeg neću moći sakriti, a to je trudnoća. Već sam početkom kolovoza imala sve simptome koje nisam mogla zanemariti. Prva mi je pomisao bila da napravim prekid trudnoće, jer sam vjerovala da je to najbolje rješenje, no kad sam to rekla Mirjani, nazvala me luđakinjom. - Zar da ubiješ svoje dijete zbog onog gada!? Da sam na tvom mjestu, obavijestila bih Nikolu, ako ni zbog čega, a ono da vidim kakav je čovjek. Moraš znati što ćeš svom djetetu reći o njegovom ocu ako te upita kakav je, kao što se ja po tisuću puta pitam kakvi su ljudi bili moji roditelji i što je moju majku natjeralo da me ostavi u kartonskoj kutiji na bolničkom pragu. No, moram ti reći da sam joj zahvalna na životu kojeg mi je podarila, ma kakav god on bio, jer je moj život jedinstveni dar prirode, nešto mnogo vrednije od svega na ovom svijetu. Ako se i ne udam, rodit ću barem jedno dijete, bez obzira što će tko o meni reći i misliti. Nikoli sam u pismu javila da sam trudna i bez žaljenja zbog našeg rastanka, ili pokušaja pomirbe, upitala sam ga što da učinim, jer je to njegovo, kao i moje dijete. Kad sam se vratila u selo, dočekao me njegov odgovor u poštanskom sandučiću. Unatoč svega što sam o njemu mislila na osnovu stečenog iskustva, njegov me odgovor zaprepastio. "Pitaš me što da učiniš s 'našim' djetetom? Otkuda mi sigurnost da sam ja skrivio tvoju nesreću? Ako nisi sigurna da imaš hrabrosti roditi kopile. a ti abortiraj ..." - Dakle, za njega je plod vaše ljubavi nesreća - komentirala je Mirjana nakon pročitanih tih nekoliko redaka zgrožena koliko i ja. - Sad barem znam što mi je činiti. Rodit ću to dijete i dokazati mu da je njegovo, jer me svojom insinuacijom duboko povrijedio. Njemu će biti najveća kazna kad bude morao svom djetetu pogledati u oči, a potrudit ću se da do toga dođe. - Baš si prava "fajterica", Stela! Gadovima se uvijek treba oduprijeti, a ovo što ti činiš je baš pravi način - još me više ohrabrilo njeno priznanje da ustrajem do kraja. Mirjana je bila pouzdana prijateljica pred kojom nisam imala tajni. Bila je starija samo tri godine, ali s mnogo više životnog iskustva nego što sam ga ja mogla steći pod brižnom skrbi svojih roditelja, pa sam njene savjete rado primala. Počela je nova školska godina, a posao kojeg sam istinski voljela toliko me zaokupio da sam lakše podnosila osobni problem, moju trudnoću koja se u četvrtom mjesecu više nije mogla prikrivati širokom odjećom, a ljubopitljive poglede sam primijetila kod nekih majki koje su dolazile na informacije, dok mi jedna od njih nije otvoreno rekla: - Vi, profesorice, zaista čekate bebu, kako mi kaže moja Katarina? Neka samo bude zdravo, a za vjenčanje uvijek imate vremena. Je li vam možda natiču prsti kad ste prsten skinuli? Morate pripaziti da zdrava dočekate svog zaručnika - očito mi je htjela na lukav način reći da moji učenici znaju da sam trudna. Bila sam, doduše, zatečena tom spoznajom, ali sam se brzo snašla, govoreći izmišljotine o svom zaručniku i našem odgođenom vjenčanju. - Vjerujte da mi ne bi ništa falilo i bez muža. Možda bi moja Katarina sretnija odrastala bez oca nego u našim vječnim svađama. No, svi brakovi nisu nesređeni kao što je moj - požalila mi se mama moje najbolje učenice u razredu. Razgovor s tom majkom mi je ustvari mnogo pomogao, jer se više nisam trudila skrivati nešto što se ne da sakriti. Odjenula sam svoju prvu trudničku haljinu i hrabro zakoračila budućnosti ususret. Bila je sredina listopada predivne jeseni čiji su me sunčani topli dani često podsjetili na proteklo ljeto, kao i na susret s Draženom od kojeg sam do tada primila nekoliko razglednica iz različitih gradova. Bilo mi je drago što je održao riječ da će mi se javiti, ali kad se jednog dana u terenskom autu pojavio pred dvorištem škole, od silnog mi je iznenađenja zastao dah. Nisam mogla vjerovati da će me ikad posjetiti, a što je to učinio ovako nenajavljen, bilo mi je neprijatno, baš kao i kada se njegov pogled zaustavio na mom ispupčenom trbuhu, mada mi s lica nije silazio osmijeh sreće. Izgledao mi neodoljivo privlačnim ali i nedostupnijim nego pred nekoliko mjeseci kad me ispratio na autobus.
Baš ste zgodan par
Tada još nisam znala da je u mojoj utrobi začet novi život koji će mi odrediti daljnju sudbinu, no da sam tada odgovorila na Draženov ljubavni zov, možda nikad ne bih znala čije dijete ću roditi. Dobro sam postupila što me razbuktali osjećaji prema neznancu nisu odveli na pogrešan put, razmišljala sam gledajući ga sa sjetom, svjesna da ga zauvijek gubim. - Što si se snuždila, Stela? Jesam li ti obećao da ću te naći gdje god da se nalazi to tvoje selo? - automatski je prešao na bliski način oslovljavanja, kao što je to činila većina ljudi u tom kraju. Odvojeni nepreglednom šumom, lugovima i livadama od ostalog svijeta, ovdje su se ljudi osjećali bliskijima jedni drugima nego u velikim mjestima, a pogotovo gradovima gdje se ne poznaju ni prvi susjedi. I dok smo stajali, trošeći vrijeme na prazne razgovore o vremenu koje je doista bilo neobično toplo za ovo doba godine, naišla je Katarinina mama, pružajući ruku Draženu i govoreći: "Konačno da upoznamo i vašeg zamčnika, profesorice! Baš ste zgodan par pa vam želim da izrodite mnogo lijepe djece. Ako se budete ovdje vjenčali, priredit ćemo vam svadbu za pamćenje ..." - Hvala vam gospođo na ideji! Otkad sam zakoračio u ovaj kraj, mislim da sam zalutao u svijet bajke. Ne znam što je ovdje ljepše, miris zrelog voća ili slika zlatne jeseni ovih predivnih lugova i vinograda. Sad te mogu razumjeti, draga moja Stela, zašto želiš ovdje ostati još koju godinu! - govorio je Dražen. - Idem dati ručak mojoj djevojčici, a vas dvoje ionako želite biti sami - požurila je mama Lucija, no znala sam da će uskoro cijelo selo doznati da mi je stigao "zaručnik". - Zašto ste se na takav način našalili sa mnom i s ovom dobronamjernom ženom? Budući da moj bivši zaručnik nikad ovdje nije bio, a s obzirom na moje stanje, normalno je što je pomislila da ste vi Nikola. No, je li toliko važno što će misliti moja okolina kad dozna da smo se posvađali pa neće biti ni seoskog vjenčanja? No, izvolite u moj skromni stan jer umirem od gladi. Doista me raduje što vas ponovno vidim, Dražene! - izgovorila sam u jednome dahu. - Opusti se, Stela! I nemoj me persirati, molim te! Ispast ćemo smiješni ako nas netko čuje! Zašto ih ne ostaviti u uvjerenju da sam ti zaručnik? Uostalom, ako prema meni osjećaš samo stoti dio ljubavi kakvu ja osjećam prema tebi, postat ćeš mi ne samo zaručnica, već i žena, jer sam iz priloženog zaključio da je tvom djetetu potreban otac ako to neće biti tvoj Nikola ... - govorio je dok sam ja servirala ručak za dvoje.
I trudnu me zaprosio
Uostalom, reci mi, jesam li u pravu, ili se možda ipak namjeravate vjenčati, jer sve što sam izgovorio plod je mojih želja i slutnje da te zaručnik ostavio u najtežim trenucima. Čitam ti to s lica otkad sam te ugledao, Stela! Koliko god se trudiš, ne možeš izbrisati ogorčenje i tugu koju bih rado izbrisao s tvog lica ... - neprekidno je govorio kao da se boji tišine koja bi nas poklopila nakon svake njegove stanke, jer ja nisam pronalazila riječi koje bih mogla izreći u tim trenucima. Sjela sam za stol zaželjevši nam dobar apetit, i pogledavši ga ravno u oči, upitala: - Jesi li svjestan svojih izgovorenih riječi? Doista bi me oženio s tuđim djetetom u trbuhu? Nisam sigurna da je to pametno ... - Pametno? Oprosti što ću te ispraviti, ali to nije tuđe, već tvoje dijete, a ako se udaš za mene, bit će naše! Voljet ću ga dokle god ću voljeti i tebe, a to znači - do vječnosti. Volim te od trenutka kad sam te ugledao u ono praskozorje za vrijeme putovanja i nisam te ispuštao iz vida. Gledao sam te kad si skinula prsten i poput mjesečarke izašla iz restorana ... Kad si me ugledala na suprotnom sjedalu, pomislila si vjerojatno da je čista slučajnost što smo se ponovno sreli i ne sluteći što sam sve poduzeo da do toga dođe. Nisam se uvrijedio kad si odbila moju ponudu da ostanemo skupa do sljedećeg dana. Shvaćao sam tvoju situaciju, ali sam se zarekao da ću te posjetiti, što se upravo i ostvarilo. Otvorio sam ti svoje srce, što bi rijetko koji muškarac u današnje vrijeme učinio. No, ne stidim se priznati da si prva žena u mojoj dvadeset i osmoj godini pokraj koje se želim buditi svakog jutra. Sve moje dotadašnje veze postale su samo blijeda sjenka pa sam se zakleo da ću se izboriti za tvoju ljubav. Jesam li u tome uspio, na tebi je da kažeš! Možda u našem susretu ima i neke simbolike, jer su nam se oči susrele nakon pogleda na zvijezdu Danicu koja je gubila sjaj pred navalom dana. Sjećaš li se toga, Stela, zvijezdo moja? Slušajući ga, i moje su misli otplovile u ono jutro, za mene sudbonosno, jer mi je Draženov lik blažio patnju što mi ju je nanosio Nikola svojim grubostima. Koliko sam puta u ona tri dana pomislila kako bih bila neizmjerno sretna da je moj zaručnik osjećajan muškarac poput mog slučajnog suputnika. Možda mi je on neobjašnjivom telepatijom dao snage da prekinem farsu od naših zaruka, pitala sam se gledajući ga uznemirenog u iščekivanju odgovora.
Moj sin već ima pravog oca
Volim te, Dražene! I ja bih se željela svakog jutra buditi pokraj tebe - konačno sam mu priznala osjećaje koji su zagospodarili mojim čitavim bićem kad sam ga ugledala pred školom, ali sam bila i uplašena da ću ga zauvijek izgubiti kad je pogledom svrnuo na moj zaobljeni trbuh. Da iskreno priznam, nisam očekivala da neki muškarac želi postati ocem tuđem djetetu. To može samo čovjek koji neizmjerno voli, nesebičan i pun razumijevanja kao što je moj suprug Dražen, koji u našem zajedničkom životu nije iznevjerio niti jedno svoje obećanje. Još uvijek živimo u istom selu, drugujemo s Mirjanom i njenim mužem Mladenom, službenikom poštanskog ureda u susjednom mjestu. Često prepričavamo zgode s naše svadbe, a uvijek se grohotom nasmijemo sjećajući se anegdota nastalih nesporazumom o mom zaručniku, učitelju. Čak ni svojim roditeljima nisam rekla da otac našeg dvogodišnjeg Danka nije "onaj pravi". Priznala sam im istinu nakon rođenja male Draženke, kojoj se otac obradovao koliko i prvom djetetu. - Nemoj svom sinu nikad otkriti tko mu je pravi otac, jer bi mu usadila klicu ogorčenosti kakve se ja do danas nisam oslobodila zbog toga što su me roditelji odbacili - rekla mi je prijateljica Mirjana pripremajući se za svoj prvi porođaj. - Neću, Mirjana, jer moj sin već ima pravog oca - odgovorila sam, nestrpljivo očekujući zvuk Draženova automobila na povratku s posla iz obližnjeg grada.
Tog poslijepodneva imao sam prepune ruke posla. Završavao sam kip koji je već odavno trebao biti gotov. Kasnio sam gotovo mjesec dana i bila je prava sreća što mi se to nije često događalo. Svakodnevno je zvonio mobitel, svakodnevno su sijevali prigovori. Galerist je bio ljutit, ja nervozan, a već mjesecima obuzimala me silna tjeskoba. U trenutku kad sam se osjećao potpuno siguran i smiren, sve je pošlo nizbrdo, s lošega na gore, i ma koliko se trudio naprosto nisam mogao zaustaviti tu silaznu putanju. Nikada nisam ni sanjati mogao da ću se osobno naći u takvoj situaciji. Uvijek sam vjerovao da je dovoljno biti pošten i cijeniti svakodnevni život i male stvari, te da će ti ljudi, ali i sami događaji, vratiti pozitivno utrošeno vrijeme i dobronamjernost. Ni sam ne znam kada i kako, ali kroz godine koje su prolazile odrekao sam se samoga sebe i napustio takav način promatranja života. Izgubio sam iz vida vrijednosti i sjaj ljepote, dobrote, iskrenost i odgovornost. Naivno sam zakoračio pogrešnom cestom, skakutao prečicama, vjerovao da svjetlo laži seže u beskraj visine, zaboravljajući pri tome da svaki zločin zahtijeva i kaznu. Otrežnjenje je stiglo, gorko i papreno, ali životno, pošteno. Prošao sam svašta. Trnje i ružine latice bile su mi družice. Ne plačem, ne jadikujem, ne osuđujem i ne molim milost; zasluženo je došlo na naplatu. Račun je bio tamno otisnut ... Danima sam očekivao Sonjin posjet. Skakao sam na svako zvono, pripremao riječi i opravdanja kojima bih pokušao objasniti situaciju. Smislio sam tisuču izgovora, ali još uvijek nisam bio siguran kojeg ću navesti kad se napokon pojavi na mojim vratima. Bio sam svjestan da postoji toliko toga što mogu izgubiti, ali nikad mi na pamet nije pao konačan raskid veze.
Zvao sam te tisuću puta
Sasvim slučajno sam prišao prozoru kako bih uhvatio bolju svjetlost. Pomaknuo sam kip, bacio pogled niz ulicu, a potom je ugledao ispred ulaza zgrade. Odmah sam osjetio strah. Za kratko vrijeme oglasilo se zvono na vratima. Noge su mi klecale u koljenima dok sam im prilazio. Otvorio sam s namještenim smiješkom, te je pozdravio. Zapuhnuo me njezin slatkasti parfem i u sjećanje prizvao sretne dane i noći. Bila je tako lijepa, zgodna, privlačna. Sonja me samo okrznula pogledom, snažno odgurnula s vrata i ušla u naš stan. Osjećao sam nadolazeće nevrijeme, silnu buru i oluju. Munje i gromovi sijevali su joj u prekrasnim očima. Nije čekala da joj ponudim mjesto, već se samouvjereno izvalila u naslonjač. Znala je da je u prednosti. Zavodljivo kao i uvijek, prekrižila je svoje duge noge i promatrala nedovršeni kip. - Lijep rad. Pretpostavljam da ćeš biti silno ponosan kada bude izložen - rekla je oholo. - Trudim se - pokušavao sam glumiti skromnost, iako sam znao da to kod nje ne prolazi. - Ja te poznajem. Doduše, sada te tek poznajem u potpunosti. Bilo bi lijepo kada bi laži ostavio iza sebe, barem na trenutak. Uvjerena sam da si mi toliko dužan - nastavila je. - Sonja, pokušavao sam ti sve objasniti. Zvao sam te tisuću puta, zvonio na tvojim vratima, ali mi naprosto nisi dala priliku. Želim da znaš o čemu se radi. Znam da si povrijeđena. Pogriješio sam, ali vjeruj mi, ja najskuplje plaćam pogreške. Ne mogu ti reći koliko mi je teško što ti toliko dugo nisam čuo glas, nisam vidio to prekrasno lice, ljubio usne ... - tepao sam. - Dosta patetike! Više ti ne vjerujem ni jednu jedinu riječ - viknula je iz sveg glasa, a ja sam spustio glavu poput tužnog psića i čekao da ona dalje nastavi. Pretpostavljao sam da će tako biti najbolje za sve. Znao sam da ni njoj nije lako, ali više nisam mogao promijeniti prošlost. - Želim da se oko svega dogovorimo kao civilizirani ljudi. Želim ovaj stan i automobil - rekla je. Sada sam podigao glavu. Znao sam koliko je ljuta, ali sam se još uvijek nadao da imamo što spašavati. Šest smo godina živjeli u braku i stvarno sam je volio. Volim je i dan danas. - Sonja, pusti da te prođe ljutnja. Oprosti mi, molim te. Popravit ću se. Daj nam još jednu priliku. Mi to zaslužujemo. Imamo toliko toga zajedničkog. Ti si mi sve. Bez tebe neću znati živjeti. Kazni me kako god želiš, samo nemoj tražiti razvod braka. Mi smo se zakleli pred Bogom i ljudima, sjećaš se? Obećali smo da ćemo biti skupa u dobru i u zlu - rekao sam. - Čuješ li ti sebe? Razumiješ li što govoriš? Zar se drogiraš, piješ? Sada si se ti sjetio obećanja! Kako o njima nisi razmišljao prije nego što si legao u postelju s drugom ženom? - Nikada si neću oprostiti što sam te povrijedio. Stan i auto ne bi bili problem, ali ja ne mogu zamisliti život bez tebe. Ti si moja inspiracija. Zbog tebe sam umjetnik. Zbog tebe slijedim svoj san. Zbog tebe mi život ima smisao. To su bili užasni dani. Ne mogu ti opisati kako sam se osjećao, niti zbog čega sam se spetljao s njom. Dolazila je na svaku moju izložbu, na svaki domjenak, bila na svakom susretu na kojem sam i ja bio pozvan. Imao sam osjećaj da me slijedi kamo god krenem.
Mnogi su joj bili partneri
Nudila mi se i ja sam popustio pred slabosti. Ona mi nikada nije ništa značila. Nikada joj ništa nisam obećao. Kad sam saznao za njezinu trudnoću, odbio sam biti otac tom djetetu. Mnogi su joj bili partneri. Nisam vjerovao da Dora može biti moja. Ne znam zašto se toliko uhvatila za mene i što je u meni vidjela - očajan od bola sam joj objašnjavao. - Damire, natoči mi piće - rekla je tako tihim glasom da mi je srce vrisnulo od boli. - Ti ne piješ. Zar više ne dojiš? - otelo mi se, a Sonja me opet prostrijelila pogledom. - Ne dojim - odvratila je i ponovno zamolila oštro alkoholno piće, te sam je uslužio. - Možeš li ti uopće zamisliti kako je meni bilo? - upitala je nakon što je otpila gutljaj. Šutio sam. Nije imalo smisla da uopće odgovorim na to pitanje, jer ma što ja zamišljao, ni naslutiti ne mogu koliko je gorčine i bola osjetila u tom prokletom trenutku otkrivanja istine. - Kako je naš Luka? - nisam više mogao izdržati, a da je ne upitam. Volio sam sina i toliko sam želio biti blizu njega, mijenjati mu pelene, pripremati bočicu, držati ga u naručju ... - Izvrsno. Jako dobro napreduje. Zdrav je i samo jede i spava - osmijeh joj je zatitrao na licu. - Sonja, vrati se kući. Ovdje je tvoje i Lukino mjesto. Vi ovdje pripadate. Vi ste dio mene. Unatoč tome što te ne zaslužujem, vrati se u naš dom - rekao sam s puno ljubav, u glasu. - Nakon svega se još usuđuješ to mi predložiti? - gorčina joj se osjetila u glasu. - Sjećaš se kako smo zajedno kovali planove za budućnost? Kupio sam onu kućicu na moru. Želio sam te iznenaditi. Planirali smo se onamo preseliti preko ljeta. Još uvijek to možemo. U očima joj je zaiskrila suza i taman sam pomislio kako bi vrijedilo nastaviti nagovarati ju. Baš kada sam pomislio nastaviti s lijepim riječima, oglasio se Sonjin mobitel. Opsovao sam u sebi vražje sprave koje se uvijek jave u krivo vrijeme i nikada ti ne daju mira i spokoja. - Mama, što je Luki? - začuo sam zabrinut suprugin glas. Ruka joj je zadrhtala i žurno je ustala, te uzela svoju torbicu. Još uvijek je razgovarala i već bila pred vratima. - Sonja! Što je našem sinu? Zar ćeš samo tako otići i ostaviti me u brizi? - povikao sam. Sonja je završila razgovor, hitro spremila mobilni aparat u torbu i zabrinuto me pogledala. - Luka je dobio temperaturu. Ne prestaje plakati i mama ne zna što bi s njim. Idem. - Smijem li s tobom? Već dugo nisam vidio našeg sina - igrao sam na njezinu samilost.
Kako je naš sin Luka?
Ne. Odvest ću ga k liječniku, a potom ti javiti što je rekao. Mama bi poludjela da te vidi, ne želim stvarati dodatne probleme. Već mi je svega preko glave - rekla je ojađeno. Srce me je boljelo dok sam je gledao takvu. Unatoč tome što nisam živio s njom od kada je rodila, znao sam da naš sin ne bi mogao poželjeti bolju majku. Sonja je izrazito pažljiva i brižna žena. Znao sam da mu uz nju nikada ništa neće nedostajati, ali i ja sam ih trebao. Toliko da me sve boljelo. - Ljubavi, smijem li te barem odvesti do kuće? Previše si zabrinuta. Ne želim da stradaš - povukao sam je za ruku i privukao k sebi. Od njezinog pogleda prošli su me trnci. Unatoč tome što je govorila o razvodu sada sam znao da me još uvijek voli. - U redu - pristala je napokon i dala mi ključeve puničinog automobila. Tijekom vožnje pokušavao sam s njom razgovarati, ali ona je sada biia samo majka. U trenutku kada je čula da nam je sin bolestan, kao da ie prestala biti žena. Bila je majka i samo to joj je bilo važno. - Svakako mi javi što ti je liječnik rekao i molim te, javi mi kada vas mogu posjetiti - rekao sam dok sam parkirao automobil ispred kuće njezine majke. Sonja je utrčala u kuću, a ja sam polako pješice krenuo prema stanu. Vani je bilo hladno, ali su mi godili šetnja i oštar vjetar. Putem do kuće prisjećao sam se trenutka kada sam prvi put ugledao Sonju. Bilo je ljeto, vreli srpanjski dan. S prijateljima sam ljetovao u Zadru. Primjetio sam je čim sam stigao na plažu. Ušla je u vodu, sigurno koračala kroz valove što su se sporo valjali, a potom zaplivala. Pokreti su joj bili tako vješti, a istovremeno toliko erotični. Činilo mi se da se u potpunosti stopila s morskim plavetnilom. Izgledala je poput morske sirene koja se sigurno kreće na svom teritoriju. Otplivala je do obližnje stijene, a potom sjela na vreli kamen. Nisam mogao skinuti oka s nje, te sam i sam zaplivao u njezinu pravcu. Žurno sam plivao, samo kako bih što prije bio u njezinoj blizini. Od prvog trenutka kao da me k njoj vukla neka neopisiva magična sila. - Jel' ovo stvarnost ili me samo oči varaju? Zar je moguće da je prelijepa morska sirena sama? - bile su prve riječi koje sam joj uputio i odmah požalio što sam tako nevješt s udvaranjem. Mokra, plava kosa prosula joj se po prekrasno oblikovanim ramenima. Zelene oči veselo su me gledale, a kad se osmjehnula, imao sam osjećaj da me dodirnuo nebeski anđeo. - Stvarnost je sve ono u što vjeruješ. Ako vjeruješ da me vidiš, valjda sam onda stvarna - šeretski je odgovorila. - Smijem li ti se pridružiti? - znatiželjno sam upitao potpuno fasciniran njezinim izgledom.
Zar je morska sirena sama
Stijena nije moje vlasništvo. Ako želiš, slobodno mi se pridruži - rekla je tako ugodnim glasom i već u tom sam trenutku bio siguran da je ona žena s kojom želim podijeliti život. Izišao sam iz vode, sjeo pored nje i prepustio se neobaveznom čavrljanju. Saznao sam da je upravo diplomirala i da idućeg mjeseca treba početi raditi u dječjem vrtiću. - Kipar si? Umjetnik? Uvijek sam vam se divila. Čini mi se da vi očima djeteta promatrate svijet. Ja uživam slikati. Nekada sam sanjala da ću postati slavna slikarica, ali moji roditelji su smatrali da se trebam posvetiti nekom konkretnijem poslu. Uvijek su govorili da je umjetnost za besposličare. Naravno, ja u to nikada nisam vjerovala. Odmalena sam bila poslušna kći, pa sam ih tako poslušala i tom prigodom i postala odgajateljica. Volim djecu, ali tako su polako umirali i moji snovi o slikarstvu. Na neki ću način uvijek biti žalosna zbog toga. Umjetnost je za mene svetinja. Uvjerena sam da svatko od nas u sebi nosi neku umjetničku crtu. Na žalost, moje su prilike za vlastito izražavanje nestale. Pričaj mi o svojim radovima - govorila je s toliko oduševljenja i bila tako pažljiv slušatelj, te sam u njoj odmah prepoznao srodnu dušu. Do kasne večeri sjedili smo na stijeni. I dok je ona lijepo potamnila, ja sam pocrvenio. Cijelo me tijelo peklo i koža zatezala, ali to me nije omelo da je pozovem na večernji izlazak. Prihvatila je poziv i cijele smo večeri razgovarali o raznim umjetnicima. Znala je puno toga i fascinirala me širokim spektrom zanimanja za različite grane umjetnosti. Uživao sam je slušati, ali i gledati. Prvi njezin poljubac doživio sam kao blagoslov, a svaki idući za mene je bio novo nadahnuće. Kad mi je rekla da putuje u svoj rodni grad, nisam dvojio. Zaprosio sam je i ona je bez puno razmišljanja prihvatila moj prsten. U desetak dana koliko smo se poznavali, planula je žarka ljubav. Tolike emocije i toliki pozitivni osjećaji ne mogu se opisati. Riječi su nedostatne za toliku ljepotu. Sonja je u meni budila sve najbolje. Uz nju sam se osjećao kao da sam se popeo na vrh svijeta. Iskazivao sam joj ljubav u svakoj prilici, a ona mi je uzvraćala istom mjerom. Prijatelji su govorili da nikada nisu vidjeli skladniji par. Kad sam se s mora vratio kao zaručen čovjek, roditelji su me ismijali. Pomislili su da je to samo jedna od mojih novih igara u nizu. Naime, unatoč tome što sam od Sonje stariji pet godina, nisam bio previše pouzdan. Dok nju nisam sreo, imao sam mnoštvo površnih veza. Mijenjao sam djevojke, skitao i lutao, danima se nikome ne javljao. Roditelji su bili ljutiti. Dugo vremena su mi uskraćivali svoju potporu, govoreći kako je u redu da se s trideset godina brinem sam o sebi, ali ja sam bio prilično neodgovoran. Od trenutka kada smo se Sonja i ja vjenčali i započeli novi život, ja sam postao drugačija osoba. Ona je od mene napravila izvrsnog umjetnika i odgovornog čovjeka. Zbog nje su postali poznati moji radovi, ali i moje ime u umjetničkim krugovima. Osim što je obavljala svoj posao, svakodnevno me poticala i bila moja inspirativna muza. Zbog nje mi se činilo da živim na ljetnom oblaku i učestalo uživam u suncu. Nisam ni primjetio kada je prošlo pet godina našeg zajedničkog života. Bilo nam je tako lijepo zajedno, a onda sam jedne večeri svu ljepotu i sreću bacio iza sebe. Ni sada ne mogu reći što je zapravo bilo to što me potaknulo na nevjeru. Sonja je bila i zauvijek će ostati moj jedini san i jedina ljubav. Razmišljajući o sretnim danima, stigao sam u stan. Vjetar me dobro ispuhao i na neki način čak razbistrio moje misli. U dnevnom boravku još uvijek sam osjetio trag Sonjinog parfema i sada sam bio odlučniji nego ikada boriti se za nju i našeg sina. Morao sam joj pokazati da sam je dostojan i učiniti sve kako bih vratio povjerenje, koje sam tako bezočno izigrao. Skinuo sam jaknu i taman se ponovno prihvatio posla, kada se oglasilo zvono na vratima. Srce mi je poskočilo od radosti. Bio sam uvjeren da se Sonja vratila i već sam u sebi zahvaljivao Bogu.
Prekrasan život u dvoje
Na žalost, prevario sam se. Ispred vrata stajala je moja ljubavnica Elvira s "našom" kćerkom u naručju, barem je ona meni tako tvrdila. Ja sam sumnjao, čak sam i tražio konkretan dokaz za njezine riječi, ali je uvijek pronalazila načina kako bi izbjegla testiranja koja sam predlagao. Bez liječničkog dokaza nisam joj mogao vjerovati samo tako na riječ. Znao sam da je promiskuitetna žena. - Jesi li ti normalna? Zašto si došla? Što želiš od mene? - izderao sam se ljutito. - Hoćemo li se prepirati pred vratima ili ćeš ipak imati obzira prema svom djetetu? - prosiktala je poput otrovnice. Došlo mi je da joj zalupim vratima ispred nosa, ali bilo mi je žao djeteta. Vani je bilo hladno, a Dora nije bila kriva što joj je mama luda i neodgovorna. - Uđi, ali vjeruj mi, ovo je zadnji puta da te puštam u svoj stan. Rekao sam ti da nemaš razloga tražiti me. Ti i ja smo samo jedna pogreška i ništa više. Nije mi stalo do tebe. Neću se rastati od svoje žene i nikada neću napustiti svoju obitelj - ljutito sam vikao. - Dora je također tvoja obitelj. Sina voliš, a za malu te nije briga. Kakav si ti to čovjek? - Elvira, sve sam sigurniji da Dora nije moja krv. Mogla si me tisuću puta navesti kao oca svoje kćeri, ali ja neću priznati očinstvo dok za to ne budem imao valjani dokaz. Ti si mi bila samo kratkotrajna zabava i ništa više. Nikada ti ništa nisam obećavao. Nikada ti ništa nisam nudio. Ti i ja smo jedno od drugoga udaljeni kilometrima. Ne želim te u svom životu. Umoran sam od objašnjavanja i strepnje da ćeš me zvati ili se pojaviti na mojim vratima - pokušavao sam joj još jednom kulturno objasniti svoje viđenje cijele te odvratne situacije. - Dok si uživao u mome krevetu, nisi tako razmišljao - ljutito se otresla i gurnula mi osmomjesečnu djevojčicu u ruke. Dijete me gledalo, a ja nisam ništa osjećao dok sam je držao u naručju. Znao sam biti bezosjećajan, ali sam istovremeno bio siguran da bih nešto osjetio da je Dora bila moja. Djevojčica je bila lijepa i draga, ali nisam uz nju osjetio zov krvi. - Zašto Doru ne želiš podvrći testiranju? - napokon sam upitao. Elvira je zadrhtala za sekundu, ali ja sam primjetio taj pokret. Sada sam bio apsolutno siguran da je sve izmislila.
Elvira, ja nisam naivni klinac
Kao i uvijek, ponovno je počela smišljati glupe izgovore. Bez razmišljanja sam joj vratio dijete u ruke, izvadio novčanik, prebrojio nekoliko novčanica i pružio ih prema njoj. - Elvira, namjerila si se na pogrešnog muškarca. Ja nisam naivan klinac. Poznajem mnoge muškarce s kojima si se družila u isto vrijeme dok smo se viđali. Ako je Dora moja, spreman sam je uzdržavati. U protivnom, više me ne traži. Nisam siguran koliko dugo ću još imati strpljenja za tvoje posjete i ludosti. Ja imam svoj život i ne želim te u njemu. Bila si mi kratkotrajna zabava, a sada je sve iza nas. Tvoj postupak je bio čin očajnice i nije mi jasno zašto si vjerovala da ćemo mi biti zajedno. Odlazi i ne vraćaj se, osim s liječničkim nalazom - napokon sam joj istresao sve što mi je bilo na umu. Znao sam da sam bezobrazan i nekulturan, ali bilo je jasno da ona drugačije ne želi shvatiti. Uzela je novac koji sam joj dao, spremila ga u džep i bez riječi napustila stan. Sada sam napokon odahnuo s olakšanjem. Nikome ne mogu objasniti koliki mi je teret ona bila, baš kao i dijete koje mi je silom željela nametnuti. Naravno, nevino djetešce nije bilo ni za što krivo i čak sam žalio malenu Doru. Kako je vrijeme odmicalo, tako sam bio sve zabrinutiji za našeg Luku. Sonja se nikako nije javljala, stoga sam uskočio u automobil i odvezao se do puničinih vrata. Gutao sam knedlu dok sam čekao da mi netko otvori, a kad sam je ugledao na vratima i s viklerima na glavi, opsovao sam u sebi. Unatoč tome, namjestio sam tužno lice. Punici nikada nisam bio drag, a poslije svega što se dogodilo, nisam trebao biti previše pametan da bih znao što misli o meni. - Što češ ti na mojim vratima? Zar te je netko zvao? Gubi se i više ovamo ne dolazi! Ti si osramotio ovu kuću kao nitko do sada - ljutio je rekla i kažiprstom mi pokazala put prema ulici. - Punice, želim razgovarati sa Sonjom. Moram vidjeti kako je moj sin. Vi ste roditelj, zar me ne možete shvatiti? Zabrinut sam i očajan. Pogriješio sam, ali sam sve spreman popraviti. Ja volim vašu kćer - zubi su mi cvokotali od zime dok sam stajao na vratima i iskreno priznavao svoje osjećaje. - O tome si trebao razmišljati kad si saznao da ti je žena trudna. Gubi mi se s očiju! - izderala se. U tom trenutku, na vratima iza punice, pojavila se Sonja s Lukom u naručju. Srce mi je poigralo od sreće. Moj sin je prošao osam mjeseci, a ja sam ga vidio svega dva puta. Sada mi se činio velik i jak i iznutra me obuzela neka ugodna toplina. Ispružio sam ruke prema njemu. Želio sam ga primiti i osjetiti u svom naručili više nego išta drugo na svijetu. - Sonja, kako nam je sin? Smijem li ga malo uzeti? - oči su mi se napunile suzama. - Dobro je. Nisam te stigla nazvati. Liječnica nam je dala sirup. Ima upaljeno grlo - objasnila je moja supruga i pružila dječaka prema meni. Velike dječje oči gledale su me s puno znatiželje. Luka je bio tako lijep, najljepše dijete koje sam ikada vidio. Ispružio je prema meni male prstiće i primio moj prst. Imao je tako snažan stisak. Bilo je tako lijepo i ugodno osjetiti ga, slušati njegovo gugutanje i promatrati njegovo prekrasno lice. Bio sam oduševljen. - Mama, pusti Damira unutra. Luki je hladno a i bolestan je - začuo sam Sonjin glas i bio joj beskrajno zahvalan. Punica se pomaknula u stranu, a ja sam slijedio Sonju u njezinu djevojačku sobu. Neko vrijeme sam držao sina u naručju, a kad je zaspao, Sonja ga je smjestila u krevetić. Potom je sjela pored mene i ja sam je privukao k sebi u naručje. Nije se otimala, već se prepustila. Osjećao sam da joj nedostajem, baš kao što je i ona meni manjkala. - Sonja vrati se kući. Tebi je mjesto uz mene. Ispričavat ću ti se ako treba svakodnevno i do kraja života, samo se vrati i ponovno mi dopusti da te osvojim - nježno sam prošaputao. - Nije mi lako. Dosta mi je mame i njezinih prigovora i savjeta. Uostalom, poznaješ je i znaš da uvijek misli kako ona sve najbolje zna. Luka treba oca, ali kako da zaboravim ono što si mi učinio? Kako da prijeđem preko toga? - zaplakala je, a njezine suze pekle su me poput žeravice. Poželio sam vratiti sat i izbrisati prijevaru koju sam počinio.
Mama, pusti Damira unutra
Sonja, ne postoji opravdanje za moj grijeh. Jedini razlog svega je glupost i ništa drugo. - Možeš li zamisliti kako je izgledala ta cijela situacija. Nekoliko minuta nakon što su me dovezli u sobu, za mnom su dovezli i Elviru. Ona je rodila kći, a ja sina. Naša su se djeca rodila u vremenskom razmaku od nekoliko minuta. Kad su nam dovezli djecu, ona je pričala o svom porođajnom iskustvu, a ja o svom. Doru je rodila dva mjeseca prije termina i bila je strašno zabrinuta. Suosjećala sam s njom. Za samo nekoliko minuta osjetila sam se strašno bliska s tom ženom. S tolikim je ushićenjem pričala o svom muškarcu. Slušala sam je i gotovo joj zavidjela što ima nekoga tko je toliko voli i cijeni. Zadnjih mjeseci trudnoće ti si me zapostavljao i osjećala sam se strašno usamljenom. U trenucima kad sam te najviše trebala, ti si se uvijek opravdavao izložbama, poslom. Pretpostavljala sam da sam ti odbojna zbog svog fizičkog izgleda. Nastojala sam ti udovoljiti i maknuti ti se s puta kako ti ne bih smetala. Znala sam koliko izložbi već imaš dogovoreno i trudila se podupirati te. Povlačila sam se u sobu, čitala i s zebnjom očekivala kada ću na svijet donijeti naše dijete. Vjerovala sam da je ono kruna naše ljubavi i da ti stvarno značim onoliko, koliko si mi to nekada govorio - tiho se svega prisjećala kroz suze. Bio sam očajan zbog njezinog bola i silne tuge koja ju je obuzela.
Samo je Sonja bila moja žena
Oprosti mi. Ne znam što ti je Elvira sve rekla, ali sam siguran da su mnoge njezine riječi bile lažne. Večeras je bila kod mene. Ona je opčinjena sa mnom. Ne prestaje me gnjaviti. Traži da priznam dijete, ali nikako ne pristaje na test očinstva. Siguran sam da dijete nije moje. Rekao sam joj da je bez dokaza o očinstvu više ne želim vidjeti i prilično sam siguran da nas više neće uznemirivati. U slučaju da je Dora moja, priznat ću je i pomagati joj financijski. Nikada je ne bih uzeo za ženu, sve i da je jedina na svijetu. Za mene si samo ti moja žena. Sonja, ja samo s tobom želim imati obitelj. Bio sam usamljen i uplašen zbog dolaska našeg djeteta. Sve je počelo na izložbi kada nisi željela poći sa mnom. Cijelu je večer oblijetala oko mene, a kad smo se iduće večeri sreli na Perinom rođendanu, priznala je da joj se sviđam. O meni je govorila tako lijepe stvari, dijelila mi tolike komplimente. Sreli smo se još tri puta i kad me pozvala u svoj stan, polupijan sam prihvatio njezin prijedlog. Navalila je na mene, a ja sam popustio. Nekoliko puta godilo mi je fizičko pražnjenje, ali brzo sam se pribrao i shvatio što činim. Rekao sam joj da te volim i da te nikada neću ostaviti, ali ona me nastavila ucjenjivati trudnoćom. Izbjegavao sam je i zapravo nisam ni znao kada joj je termin. Poznaje je većina mojih prijatelja i s mnogima je dijelila postelju. Mislim da me je djetetom željela vezati za sebe, ali to nikada ne bih dopustio. Ti si meni sve. Poslije svega, svjestan sam što sam izgubio kad sam te prevario - priznao sam i nježno joj masirao ramena. Godio mi je Sonjin miris, dodir, njezina prekrasna kosa, njezine usne okusa najslađih malina. - Nikada neću zaboraviti trenutak kad si ušao u sobu. Obje smo u isti glas zazvale tvoje ime. Gledala sam je zbunjeno i nisam znala što bih rekla - prisjećala se dalje. - Ovo je moj najdraži, otac moje kćeri. Sonja, ovo je Damir - rekla je s toliko ponosa i ushita i pružila ruku prema tebi. Pomislila sam da je sve samo san. Neznanka me upoznaje s mojim suprugom. Još uvijek mi u ušima odzvanjaju njezine riječi. Mislila sam da će se cijeli svijet srušiti. Ti si stajao na vratima kao okamenjen i bez riječi. Željela sam da kažeš kako je to laž, puka izmišljotina, ali ti si šutio. Nisi znao kamo bi pogledao i što učinio. Srce mi je vrištalo od bola. Trenutak koji je trebao biti najsretniji u našem životu, pretvorio se u najgoru noćnu moru. U bolnici sam slučajno upoznala suprugovu ljubavnicu i dok sam ti željela dati sina u naručje, ona ti je pružala vašu kći. Obuzela me histerija, a kad su mi liječnici dali sredstvo za smirenje, poželjela sam umrijeti od njega. Nisam s tobom mogla pod kući. Morala sam doći k mami i o svemu na miru razmisliti. Još danas sam željela razvod braka, ali dok osjećam tvoju ruku na svojoj, još uvijek te volim.
Zar ćeš mu sve oprostiti?
[caption id="attachment_2348" align="alignleft" width="300"]Supruga je upoznala moju ljubavnicu Supruga je upoznala moju ljubavnicu[/caption]Dok sam te gledala s Lukom u naručju, prisjetila sam se svih naših snova. Možda ću se pokajati, ali dat ću ti još jednu jedinu priliku. Naš sin zaslužuje obitelj. Želim da se još večeras zajedno vratimo kući - iznenada je promijenila mišljenje, a ja sam pao na koljena ispred nje i ljubio joj ruke i zahvaljivao. Pomogao sam joj da se spakira i žurno, kako se ne bi predomislila, uzeo sam sina i nju uhvatio pod ruku. Više se nikada nisam želio odvajati od nje. Ona je za mene stvorena. - Sonja, jesi li ti poludjela? Kamo ćeš s tom budalom? Zar ćeš mu oprostiti svu sramotu koju ti je nanio? I Zar ćete sada svi zajedno živjeti uključujući njegovu ljubavnicu i kopile? - punica je bila bijesna poput risa. Trčkarala je za nama i stalno nešto prigovarala, ali potpuno sam je razumio i sam bi tako postupio da se radilo o mojem dijetetu. - Punice, obećavam da ću je paziti poput kapljice rose na dlanu. Ako više ikada pogriješim, slobodno mi vi sudite i učinite s mojim životom što god želite. Volio bih da i vi pođete s nama. Stan je velik i ima dosta mjesta za nas sve. Siguran sam da biste Sonji puno pomogli. Naša vrata će vam uvijek biti otvorena. Molim vas da mi i vi date još jednu priliku - rekao sam, ali ona se nije dala smiriti. Sonja mi je dala znak da krenem i ja sam dao gas. Dok su Sonja i Luka ulazili u stan, osjećao sam ljubav, mir i ispunjenje. Nikada do tada nisam doživio nešto tako lijepo. Moja obitelj napokon je bila uz mene, a iste noći u našem krevetu konačno je bilo ugodno i toplo. Konačno sam sretan legao u postelju. Stisnuo sam se uz Sonjino tijelo i čvrsto je zagrlio, zahvalan za njezin milosrdan oprost i veliko srce. - Hej, nemam zraka koliko me čvrsto grliš - našalila se, ali ja je nisam mogao pustiti. - Ne želim da mi pobjegneš. Bez tebe sam izgubljen i očajan. Oprosti mi ljubavi - zavapio sam iz sveg srca. Cijele noći slušao sam njezino disanje. Bilo je tako dobro biti pored nje. A, kad sam poslije ponoći začuo dječji plač, blaženi osmijeh zatitrao mi je na licu. - Bočica čaja je pored njega. Treba mu dati i onaj sirup iz bočice kad se već probudio - prošaputala je Sonja sneno, a ja sam je samo pomilovao i zamolio da nastavi spavati. Ustao sam se, dao sinu lijek i čaj, a potom ga držao u naručju dok ponovno nije mirno usnuo. Dani koji su uslijedili, bili su pravi primjer bračne idile. U najkraćem roku završio sam i kip, te ga odvezao galeristu. Bio je zadovoljan radom, a ja sam znao da će sada sve biti u redu. Moja muza ponovno je pored mene i svakog se dana trudim biti što bolji suprug, neprekidno joj pokazujući koliko je volim i koliko su mi važni ona i naš sin. Od tada je prošlo tri godine, a Elvira se više nikada nije ni javila. Iskreno se nadam kako će tako zauvijek i ostati. Ne želim da se Sonja ponovno podsjeća na najgori dio života. I, kako bi naša sreća bila potpuna, k nama se uskoro doselila i punica. Naravno, Sonja je često puta ljutita zbog njezinih savjeta, ali znam da voli svoju majku i da joj je ona velika pomoć. Zbog nje sam i sa punicom spreman živjeti do kraja života. Sve, sve ću učiniti za Sonjin osmijeh i sreću.
Moglo bi se za mene reći da sam uspješna žena. Završila sam fakultet, udala se, postala majka, magistrirala, doktorirala ... Radim na fakultetu, predajem studentima ono što volim i što me zanima. Okružena sam mladim, lijepim ljudima. Studentice su te čije me modne eskapade uvijek nadahnjuju - nisam u godinama da ih slijedim, ali uvijek nekako te trendove prilagodim svojim godinama. Uz taj mladenački stil odijevanja, a i priroda mi je bila blagonaklona, izgledam puno mlađe nego što jesam. Valjda i to što sam okružena tim mladim ljudima utječe na moje ponašanje. Uglavnom, svi se iznenade kad otkrijem svoje godine - daju mi puno manje. Često bih primijetila sanjarski pogled nekog studenta tokom predavanja. Uz svoje životno iskustvo znala sam što to znači - uz mladenački izgled, vrckava, živahna predavanja, bila sam im privlačna, uzbudljiva, tiha patnja. Ali ja nikad nisam dolazila u napast. Svi ti mladići bili su samo nekoliko godina stariji od mog sina srednjoškolca. Znam da će za nekoliko godina, prijatelji mog sina bi moji studenti. Jednostavno sam svoje studente uvijek gledala kao malo veću djecu koja još puno toga moraju naučiti, ne samo gradivo mog kolegija, već i o životu. Pogotovo o ženama ne znaju još ništa. Konačno, netko bi rekao: pa ja sam udana žena, kakva su to uopće razmišljanja o 'gledanju preko plota'! Moj muž, intelektualac također, s godinama je postao previše intelektualac. Sve je previše vagao, koliko čega, kada, zašto. Spontanih osjećaja i ludosti u našem braku bivalo je sve manje. Odjednom sam shvatila da je naš brak postao uhodana procedura: zna se kada idemo u nabavu, kada je vrijeme za kazalište, kada za seks. Kakav poljubac ujutro, prije odlaska na posao! Umrljat ću ga ružem! Šareni nokti! Što sam to učinila sa svojim noktima? Pa zar to priliči sveučilišnoj profesorici? Što to gledam, čitam? Sapunica i neki ljubić o vampirima kao s kioska! A ja sam zagrljajem samo mu htjela dati do znanja da sam tu, da sam uz njega. To što trenutno čitam, čitaju svi moji studenti i jednostavno moram biti u toku. A za šarene nokte zaslužna je moja prijateljica koja me odvukla na šarenu manikuru. I zahvalna sam joj na tome.
Uhodani brak i posao bez stresa
Uz moje stroge, skupe kostime, taj detalj daje mi dozu otkačenosti, približava me studentima. Zar ne vidi da mu se život pretvorio u niz pravila kojih se bespogovorno pridržava jer mu to njegovo mjesto u društvu nalaže? A vjeruje i obrnuto: da zaslužuje to mjesto samo ako se ponaša po točno utvrđenim pravilima. Ipak, ne mogu reći da je on meni silom nametao svoj životni stil. Samo bi me ponekad peckao svojim primjedbama o mojim 'zastranjivanjima' ili 'silascima s pravog puta'. Ja bih rekla da sam si dala oduška, a on bi rekao da sam zastranila. No nisu to nikakvi potresi koji bi ugrožavali naš zajednički život. Tim više što smo oboje jako ponosni na sina. On je prekrasna kombinacija nas oboje: i fizički i karakterom. O našem sinu možemo uvijek razgovarati. I uvijek ćemo oboje učiniti ono što je u sinovom interesu. Rezime je sljedeći: uhodani brak, seks subotom ili nedjeljom, posao bez previše stresa, sin srednjoškolac s umjerenim pubertetom, fiksni krug prijatelja već godinama, financije stabilne. Netko bi rekao da je to puno više nego danas prosječna žena ima. No ja sam to nekako zaslužila. To što imamo dobra primanja priskrbili smo mukotrpnim učenjem u studentsko doba, u podrumskim sobičcima ili studentskim domovima. Prijateljstva njegujem još od srednje škole, znam slušati i umjereno kritizirati. To što mi dijete nije problematično nisu samo naslijeđeni geni već i svi sati igranja, razgovaranja, zajedničkog gledanja, čitanja od samog njegovog rođenja. A seks subotom - pa i to mi odgovara, nekako sam uvijek bila mišljenja da je seks precijenjen. Ja čak i ne glumim orgazme, redovito ih doživljavam. Ali možda baš zato što ne težim svakodnevnom orgazmičkom svršetku dana. A kao što se da shvatiti iz prije navedenog, niti je moj muž taj. Eto, još jednom - što bih ja htjela? Sve je prekrasno složeno!
Zaboravila sam na intenzivne osjećaje
Ali meni je nešto falilo. Možda 'falilo' nije dobra riječ, neko nezadovoljstvo bi povremeno izbijalo iz mene. I to nezadovoljstvo ne bih mogla racionalno opisati riječima, samo sam ga osjećala. Onda bih sebe tješila da su to sigurno hormoni koji izazivaju u meni to iracionalno nezadovoljstvo. Da sam možda meteopat pa tmurno vrijeme i nedostatak sunca izaziva to nezadovoljstvo u meni. Ili se niz malih, svakodnevnih stresova u meni kumuliralo i sad je kritična masa stresa izbila iz mene u obliku nezadovoljstva. A istina je, sad to znam, tokom života zaboravila sam na intenzivne osjećaje. Imala sam ja puno jakih, intenzivnih osjećaja: ushićenje jer je moj sin osvojio prvo mjesto na državnom natjecanju iz fizike, ushićenje zbog ljepote tropskog otoka kojeg smo posjetili jedne godine, ushićenje zbog prekrasne izvedbe violinskog sola na jednom koncertu ... Ali već dugo nisam osjetila ushićenje zbog blizine neke osobe, zbog muškarca. I ja sam prihvatila predrasudu da žena blizu četrdesetih ne može očekivati buru ljubavnih osjećaja. Ne zato jer nema pravo na njih, već sam ja mislila da kemija u tijelu žene s tim godinama to ne dopušta. I seks nema veze s tim o čemu govorim. O kako sam se prevarila! Sve je još živo u ženi na pragu četrdesete! Samo se treba pojaviti netko da to probudi. Neke imaju sreću - ili nesreću? - da im se to desi. Ja sam jedna od tih sretnica ili nesretnica, ovisi kako tko gleda. Ja usprkos svemu, mislim da sam sretnica. Moji roditelji imali su vikendicu u vinogradima. Nakon njihove smrti to smo naslijedile sestra i ja. Pošto ona živi u inozemstvu, moj muž i ja smo nekako preuzeli brigu o toj vikendici i polako vinograd pretvorili u voćnjak. Više ja nego on. On je to tek odrađivao i za sve bi teške radove nekoga angažirao. Ja pak sam o cvijeću najradije brinula sama. To me opušta i čini sretnom. Još uvijek. On bi često odustajao od odlaska u vikendicu, ali ja nisam. Kako nam je sin rastao, i on bi radije odlazio sa svojim prijateljima pa sam ja u gorice išla sama. Nije mi to čak niti teško padalo, čak obrnuto, bilo mi je to vrijeme samo za mene i moju dušu, daleko od buke, strke. Tamo svaki vrh brijega ima svoju klet, ali naš brijeg ima dvije kleti - istočna padina je naša, a jugozapadna je susjedova.
Nepoznati muškarac u mom dvorištu
I desilo se to da je tu susjedovu padinu kupio novi susjed. Nisam to odmah otkrila, nego tamo tijekom ljeta vidjela sam neki novi lik da šeće voćnjakom i livadom u podnožju i ponekad jaše konja. Dakle ima konja. To znači da tu živi. Pa uvjeti su dobri, zašto ne bi? No nismo se još upoznali, samo bi si ponekad mahnuli na pozdrav. Nisam bila sigurna tko bi trebao napraviti prvi korak - ja kao starosjedilac ili on kao naovopridošlica. Koja pravila vrijede tu u goricama? Tu je sve opuštenije, bez puno procedura i obaveza. Baš zbog te opuštenosti i neopterećenosti, ja sam sve prepustila da se desi spontano. Srest ćemo se sigurno i upoznati i razmijeniti imena. Taj vikend počeo je prekrasnim subotnjim jutrom. Ja sam tog vikenda opet odlučila ići u gorice. Moji muškarci nisu bili kandidati za pratnju, obojica su imali svoje planove: sin odlazi na prijateljev rođendan, a muž gleda važnu nogometnu utakmicu. A ja sam isplanirala da tamo i prespavam. Sve sam im pripremila da mogu preživjeti do sutra navečer i onda mirne duše krenula. Prekrasno vrijeme i proljeće koje budi prirodu učinili su me ushićenom, poletnom, sretnom. Kako sam sve više napuštala grad i ulazila u prirodu, bivala sam sve ushićenija. A vrhunac je bio kad sam parkirala auto i ušla u svoj vrt u goricama. Voćke u punom cvijetu, proljetnice također. Ptičice cvrkuću, sunce ugodno grije ... Sve je bilo idealno. Skuhala sam si kavu, napravila doručak i sjela na terasu. Uživala sam beskrajno. Isplanirala sam si cijeli dan: ja ustvari nikad tamo ne ljenčarim samo. Radim, pa se odmaram, opet radim, i tako naizmjence. Te vrtlarske radove doživljavam kao duhovnu obnovu, a priznajem da i na tjelesnu spremu imaju utjecaja. Tako sam i taj dan naizmjence radila i uživala u rezultatima svog rada. A priroda mi je bezrezervno pomagala. Došlo je i poslijepodne a poslije ručka ipak sam se malo zavalila u ležaljku. Pokušala sam čitati, ali sve oko mene mi je odvlačilo pažnju s knjige. Odustala sam i jednostavno sam se prepustila da mi pogled i misli lutaju. Tako sam valjda i utonula u san, ili polusan. Znam da sam pomislila kako izgleda da se naoblačilo jer sam osjetila sjenu na licu. No onda sam čula i neko šuštanje te sam otvorila oči. Ispred mene stajao je potpuno nepoznat muškarac. Lagani strah prostrujao mi je glavom, ali sam ipak odagnala tu pomisao.
Prekrasna brineta otvorila mi je vrata
Dobar dan. Oprostite ako sam vas probudio. Već neko vrijeme stojim tu na vašoj terasi i priznajem da vas s divljenjem gledam. - Da? Ne znam kako da se odnosim prema divljenju nepoznatih. A tko ste vi? - No da. Ipak sam se trebao predstaviti, a onda krenuti s komplimentima. Ja sam Robert Ciglar, vaš susjed - nije se dao zbuniti i sve je te riječi popratio laganim osmijehom i sigurnim nastupom. - Već nekoliko mjeseci živim tu preko. Pobjegao sam od buke i gužve grada. Idem u grad samo kad je neophodno. Robert Ciglar? Zašto mi to ime zvuči poznato? A i lice mi se sad učinilo nekako poznato, na drugi pogled. I onda mi odjednom sijevne misao - pa to je onaj Robert Ciglar, poznati glumac. Prilično poznat u našoj zemlji, ali ga u zadnje vrijeme nisam baš viđala, ni na televiziji, ni na filmu, a ni u kazalištu. Pročitala sam da je otišao u SAD i da je tamo isto prilično uspješan. Dakle, vratio se. Vjerojatno privremeno, preko ljeta. A možda i odrađuje kakav projekt pa mu je ova okolina nadahnuće, a ujedno i mjesto za opuštanje i odmor? - Vi ste 'onaj' Robert Ciglar? - ipak sam postavila to pitanje iako sam bila sigurn da je to on. - Da, da. Makar sam se potajno nadao da me nećete prepoznati. Uglavnom, kad me ljudi prepoznaju razgovor odmah krene uobičajenim tokom. A tu sam jer sam pobjegao od svjetala pozornice i glume i takovih razgovora - osjetila sam da mi time hoće dati do znanja da ga ništa ne ispitujem o Hollywoodu i glumi i glumcima. - O, vjemjte mi i ja sam bjegunka. Ne od svjetala pozornice, ali od grada svakako jesam - na to sam se izvukla iz ležaljke i pružila mu ruku. - Ja sam Dora. I ako želite, možemo početi razgovarati o mojim mrkvama koje upravo niču na gredici. Iskreno me to više zanima nego kako isprazno živi tamo neka američka glumica sa trećim mužem. Na te moje riječi široko se osmijehnuo i kao da smo odmah uspostavili neki prijateljski odnos. Ja sam zapravo bila iznenađena njegovom prirodnošću i željom za normalnom, svakodnevnom komunikacijom. Prema stereotipima koji vladaju, on bi trebao biti umišljena, sebična veličina, koja samo teži pažnji i divljenju. A očito nije bio. [caption id="attachment_2366" align="alignleft" width="300"]Istinita priča: Izazov u susjedstvu Izazov u susjedstvu[/caption]I tako je počelo naše druženje. Već smo to prvo poslijepodne, cijelo proveli zajedno. Šetali smo prvo mojim povrtnjakom, cvjetnjakom i voćnjakom. Onda me pozvao da vidim njegov voćnjak, da ga savjetujem u vezi rajčica koje misli posaditi i kupinjaka koji je već posađen, ali jako obrastao i zapušten. Upoznao me i sa svojim konjem Šahom. Prekrasna životinja, riđan. Oduvijek sam se divila konjima ali nikad nisam vidjela konja iz takve blizine. Prišla sam mu s povjerenjem pa je i Šah meni poklonio povjerenje. I s njim sam postala prijateljica. Što da kažem, osim da sam jedva čekala da dođe slijedeći vikend, jedino sam se plašila da možda moj muž ne pokaže zanimanje da idemo zajedno. Cijeli sam tjedan prikriveno širila antipropagandu o odlasku u vikendicu. I upalilo je. A i neki sportski događaj mi je pomogao. Opet sam otišla sama. Vrijeme nije bilo tako idealno kao prošlog vikenda, ali ja bih otišla i da su sjekire padale. No malo sam se ipak mučila. Što ako nije tamo? Nismo se ništa dogovorili. Susjedi se ne dogovaraju, pogotovo ako se poznaju tek jedan tjedan. Što ako počne padati kiša i ne bude se moglo izaći i raditi nešto vani? Što ako ... Što ako ...? Ja sam ponijela namirnica za pravu rimsku gozbu. Odlučila sam da ću mu pokucati na vrata i pozvati ga da mi se pridruži na ručku, pa ako želi i na samu pripremu ručka. Ali što da kažem. Kad sam tako puna očekivanja i planova, obično mi nešto sve to pokvari. Tako je bilo i te subote. Čim sam se parkirala vidjela sam još jedan auto parkiran ispred njegove kuće. Valjda sam stotinu puta provirila van da vidim je li taj auto još parkiran. I bio je. Mučila sam se razmišljanjima što da učinim. Sve sam tako u detalje isplanirala i sad će sve pasti u vodu! A možda mu je to samo neki prijatelj koji će otići ako ja pokucam na vrata? I tako sam pokucala. Vrata je otvorila prekrasna brineta, mlađa od mene, visoka, savršene linije i s besprijekornom šminkom. - Izvolite? - Dobar dan. Tražim gospodina Roberta. Htjela sam samo ... - Otišao je na jahanje. Imate poruku? - Ovaj, ne. Sve je u redu - mislim da sam mucala i bila izgubljena poput šiparice.
Zbog Roberta mi je živnula duša
Kako sam se vratila u svoju kuću, kako sam se našla s čašom vina u ruci, ne znam. Odjednom sam shvatila da mi zvoni mobitel već neko vrijeme. Javila sam se i bio je moj sin. - Mama, zašto se ne javljaš? Zovem te već treći put. - O, bila sam vani. Nisam čula. - Zar po ovom vjetru? Ti si zaista postala čudakinja. Tko bi normalan poželio biti u onoj divljini i to po ovakvom vremenu! Nadam se samo da nisam te gene naslijedio od tebe. - Ne moraš se bojati. Da jesi, onda bi već sada bio tu sa mnom. Mislim da nema straha za tebe. Ali sigurno trebaš nešto od mame čudakinje? - kao i uvijek, moj me sin vratio u stvarni svijet. - Pa da. Ostavila si me bez džeparca, a tata kaže da nema prebijene pare u novčaniku i da po ovom vremenu ne izlazi. I što da ja sada radim? Mislim da sad vidiš da je vrijeme da mi ishodite neku karticu. - Hmm ... Zar baš moraš ići negdje po ovakvom vremenu? - Gle, ja jesam tvoj potomak, ali živim sada i ovdje i ne želim izgubiti niti jedan vikend. Pa kad budem star kao ti, da žalim za izgubljenim vremenom ... - Dobro, nemoj više gubiti vrijeme. Možeš se poslužiti mojim crnim fondom u kuhinji, u dozi za šećer, na drugoj polici iznad perilice. Zadovoljan? I da, nemoj me ostaviti na nuli, budi milosrdan. I sutra u jutro svakako me nazovi. Čuješ me? - Hvala mama. Vidimo se, čujemo se sutra oko podneva. Boook! Izgubljeno vrijeme. Moj sin se već sada boji izgubljenog vremena. A koliko sam ja vremena izgubila. Već godinama živim u izgubljenom vremenu. Živim samo na površini, bavim se svakodnevnim stvarima, rješavam svakodnevna pitanja i probleme, a duša mi samo životari. Sad mi je to odjednom postalo jasno. Sada kad sam srela Roberta. Sve mi je postalo jasno u ovih sedam dana otkako ga znam. Duša mi životari jer je već godinama sama! Ma sa koliko ljudi se okružila, ja sam sama. Sve su to površni razgovori, sve se to odvija samo na površini, ne čini me istinski sretnom. Prošle sam subote bila istinski sretna i ispunjena. Nismo vodili niti previše umne razgovore, uopće se nismo trudili, a bilo je tako sadržajno, ispunjavajuće, lijepo. Je li on moja srodna duša? Je li to moguće zaključiti nakon poznanstva od nekoliko sati? Jesam li se bezglavo zaljubila? Zar se žena na pragu četrdesetih uopće više može bezglavo zaljubiti i to tako brzinski? Uvijek sam sve racionalizirala, što mi je bilo sada? Osjećala sam se uzbuđeno i neizmjerno razočarano jer sam vidjela tu prekrasnu ženu u njegovoj kući. Što mi je? Trebam se srediti. Čini se da sam se nadala nečemu, a bez pokrića. To što je bio ljubazan prošle subote, baš ništa ne znači. Samo je bio ljubazan. I naravno da netko s takvom karijerom, s toliko lijepih žena oko sebe, nije sam. Kako sam bila tako glupa! Zaista, to što imam doktorat ništa ne znači. U emocionalnom sam pogledu NKV! Tako sam se mučila satima. Usput sam ispraznila bocu vina. Nisam mogla zanijekati da sam bila razočarana. Onda sam se počela tješiti da sam željela samo ugodnog sugovornika u susjedstvu i ništa više. Htjela sam samo ugodno razgovarati!
Te večeri rodila se jedna nova “ja”
Postala sam svjesna da se vani već mrači i da je počela prava proljetna oluja - grmjelo je i sijevalo. Postalo mi je hladno pa sam potpalila kamin. Nestalo je i struje, a taman sam postala svjesna gladi. Što ću sada? Nataknut ću kobasicu i ispeći je u kaminu, malo salate i to će biti to. Najest ću se, napila se već jesam, a kad odspavam možda ću se sutra osjećati kao ona stara. Možda ću se sutra samo nasmijati na ovaj dan? Morat ću, nema mi druge, razmišljala sam. Oluja je polako jenjavala. Kobasice su ugodno cvrčale, bilo je toplo i ugodno. Prenulo me kucanje na vratima. Prvo me obišao osjećaj straha. Sama žena u divljini, nema struje, nema baš ni ljudi ... Ali ja nisam baš strašljivi tip i jednostavno sam tu prvu misao potisnula. Došla sam do vrata i usput bacila pogled na susjednu kuću. Onog bijelog auta više nije bilo. - Tko je? - pitala sam. - Robert. Sve što sam razmišljala cijelo poslijepodne, sve je isparilo u trenu. Srce mi je zakucalo jače, osjetila sam navalu topline i crvenila u lice. Sva sreća da nije bilo struje i da je bilo poprilično mračno. Otvorila sam vrata. Stajao je s pladnjem punim mirisne hrane koja se pušila, očigledno tek pripremljena. U drugoj ruci boca, a na licu osmijeh koji me oborio s nogu. Sada sam ga pogledala kao muškarca. Starijeg, ali prekrasnoga, poželjnog, neodoljivoga. To je naravno vidjela i moja podsvijest već prošlog vikenda, samo što sam tek danas dopustila da to osvijestim. Već sam bila zaljubljena. - Pomislio sam da ste možda djeva u nevolji, da se bojite grmljavine i da ste gladni bez struje. Eto nudim svoja kuharska dostignuća na probu. Makar čini se da i kod vas nešto fino miriše - polaskao mi je. - Ja nudim samo logorske kobasice. I mislim da su taman pri kraju - nasmijala sam se. I sve zaboravila. Zaboravila sam da nije primjereno za udanu ženu da se noću druži sa skoro nepoznatim muškarcem, zaboravila sam pitati tko je bila ona krasotica s bijelim autom poslijepodne, zaboravila sam da su sve avanture mojih prijateljica završile nesretno, zaboravila sam da sam uvijek osuđivala brzinske avanture i da sam ih uvijek izbjegavala. Zaboravila sam tko sam. Točnije, zaboravila sam tko sam do tada bila. Te večeri rodila se nova žena.
Zaljubljena kao maleno dijete
Bili smo uigrani tim od samog početka. Sve je bilo jednostavno, on se snalazio u mojoj kuhinji kao da je tu bio već stotinu puta. Postavili smo stol, upalili sve svijeće koje sam našla u kući i potpirili vatru u kaminu. Čarolija je počela. Biti s njim bilo je najlakše na svijetu. Sve je teklo prirodno, bez imalo neugodnih stanki, razgovarali smo o svemu i svačemu pa i o nama. Pričala sam o sebi kao što dugo, dugo nisam nikome. Jednostavno sam se otkrila, potpuno otvorila. O svojoj praznini u duši nisam pričala ni najboljim prijateljicama. Mislila sam da me ne bi razumjele i da bi me osuđivale. Mislile bi da želim 'kruha nakon pogače': Njemu sam o tome pričala bez zadrške. Slušao me dok smo se smjestili ispred kamina i povremenim osmjehom me potaknuo da nastavim. A ja sam nastavljala. I tako nisam ni bila svjesna kad smo prešli na 'ti'. - Misliš li i ti da tražim kruha nakon pogače? Reci iskreno! - Gle, ja imam sigurno dvadesetak godina života više i znam da nikad nije dobro zatirati svoje želje i težnje. Prije ili posije to neiživljeno izbije poput vulkana. Za mene bi ljudi rekli da sam imao uzbudljiv život, tri bivše žene, dosta ljubavnica, dvoje odrasle djece, dovoljno novaca, proputovao sam svijet i na kraju sam sada na jednom zagorskom bregu, bogu za leđima. Zašto? Zato jer su sve te ljepote i divote koje sam imao i doživio isto samo površina, izvanjski sjaj. Nakon nekog vremena sve to postaje slično, isto. Postaje naporno. Budio sam se s previše problema koje treba riješiti, a sad se budim i jedino brinem o tome što ću jesti i da prošetam Šaha, da ga otimarim, da zalijem gredice. - Moj muž i ja smo se isto nekako usput pogubili. Živimo zajedno, a uopće ne znamo što onaj drugi misli. Niti nas više zanima. To je pomalo tragično i ponekad se osjećam krivom jer mislim da sam možda ja morala nekako doprijeti do njega. Ali istina je da sam pokušavala prijašnjih godina, no odustala sam jer nisam uspijevala. Prešutno smo se složili da živimo zajedno, ali ne u zajedništvu - otkrila sam mu. Razgovor je tekao do dugo u noć. Sve smo si rekli. U jednom sam ga trenutku upitala tko je bila žena koju sam vidjela poslijepodne. - Dijana. To mi je posljednja ljubavnica. Bivša - bez imalo sustezanja i to mi je priznao. - Zaista? Takva prelijepa žena i ti si je se odrekao? - zafrkantski sam nastavila. - Lijepa i to je sve. Samo sam se osmjehnula i lagano zijevnula. Bilo mi je lijepo, ali bila sam umorna i pospana. Ne znam kada i kako sam zaspala. Ujutro sam se probudila u svom krevetu. Brzo sam se izvukla iz kreveta, ionako obučena, i očekivala sam Roberta tu negdje. Nigdje ga nije bilo. Sve je bilo raspremljeno, posuđe oprano, odloženo. Je li se sinoćnja večer uopće dogodila? Jesam li ja to sanjala? Sumnje mi je razbio mali cvjetić odložen na stolu i uz njega poruka: 'Žao mi je, ali danas imam obaveze u gradu.' Ništa više. Niti telefon, niti poziv, niti ... A što bih ja htjela? Samo smo razgovarali kao dvije srodne duše. Konačno, i ja se moram vratiti večeras u grad. Sutra predavanja, obaveze, obaveze, obaveze. A cvjetić? Mislim da je to poruka da mu je bilo ugodno sa mnom. Taj sam tjedan proživjela kao u snu. Stalno sam se vraćala mislima Robertu i našoj zajedničkoj večeri. Bila sam sretna i, da, imala sam one leptiriće u trbuhu. Čekala sam slijedeći vikend. Ali desilo se da nisam mogla ići zbog nekih obiteljskih obaveza, neka svadba u mojoj obitelji. To mi je toliko teško palo da su me tu večer svi pitali da li sam bolesna. Čak je i moj muž pomislio da sam bolesna. Jer ja sam uvijek bila ta koja širi veselje oko sebe, a sada sam uglavnom bila odsutna. Sada znam da je to veselje bilo glumljeno, samo površina, da ne bi vidjeli u moju dušu koja je bila prazna. Sad je bila puna i čekala sam da je još napunim. Čekala sam da vidim Roberta.
O osjećajima nismo razgovarali
Sredila sam si na fakultetu slobodni petak, a muža sam uvjerila da imam neodgodive radove u povrtnjaku i da moram krenuti još u četvrtak poslijepodne. Sinu sam osigurala dovoljno novaca, i on je bio zadovoljan. A i muž, nije se žalio niti me pokušao odgovoriti, niti mi se pridružiti. Čim sam se parkirala i počela vaditi stvari iz auta, Robert se stvorio kraj mene. Bio je još ljepši nego sam ga zapamtila. Kao da se poznajemo godinama. Pomogao mi je unijeti stvari u kuću i pozvao me na šetnju i ako želim može me naučiti jahati. Šah je pitomi konj koji će sigurno biti sretan što ga ja jašem - to su bile njegove riječi. Ja sam stalno pokušavala isčitavati između redova. Jel' to Robert hoće meni reći da je i on sretan u mojem društvu? Možda on naslućuje što ja osjećam prema njemu? A što ako ga to otjera od mene? Nije li rekao da mu je dosta žena? No s njim je sve bilo lako. I lijepo ... To sam popodne naučila jahati. Šetali smo, pričali, smijali se, jeli zajedno. Ali nismo spavali zajedno. O međusobnim osjećajima nismo govorili. Ja se nisam usudila ništa započeti, a on to jednostavno nije doticao. U svoje sam osjećaje bila sigurna, ali u njegove nisam. No bilo mi je dovoljno da se družimo. Uglavnom sam sama dolazila cijelo to ljeto u gorice. Povremeno mi se pridružio i muž, jednom ili dvaput. Upoznala sam ih ali onda bi se Robert držao na distanci. Druga priča bila je kad sam došla sama. Kupio je još jednog konja i zajedno smo jahali šumarcima i poljima. To da sam drugačija, primijetile su sve moje prijateljice. Čak je i sin primijetio da sam živahnija. Muž, ako je i primijetio, nije ništa rekao. Jedino sam povremeno vidjela da me zamišljeno gleda. Tog petka ništa mi nije išlo kako treba. Nikako da krenem na vikend, sama, naravno. Poziv prijateljice jer treba nekoga da joj pričuva dijete dva sata. Ta dva sata su se otegla na četiri. Onda mi je sin trebao prijevoz, pa sam ga vozila po neku knjigu na drugi kraj grada i natrag. I konačno sam krenula, a već se mračilo. Došla sam po mraku. Roberta nije bilo. Kuća mu je bila u mraku. Obišla sam konje i pozdravila ih i malo tetošila. Počela sam spremati večeru. Koliko god smo se družili i bili zajedno, izbjegavali smo kontakte mobitelom. To smo nekako prešutno dogovorili. On nije htio da ja moram prikrivati razgovore, a ja sam stalno mislila da ga ne nazovem isto u krivo vrijeme. Konačno, zašto i bismo, ta nismo bili ljubavnici. Bili smo samo prijatelji. Vikend prijatelji. Ja sam žudila za tim da mu postanem ljubavnica. Žudila sam za njegovim zagrljajem i poljupcima. I kad sam sanjarila, uvijek bih se vidjela u zagrljaju s njim. No nije se to desilo. Počela sam vjerovati da je to problem zbog njegovih godina. Ipak je on bio stariji čovjek. Fizički nije odavao nemoć, ali to se događa i puno mlađim muškarcima. Možda jednostavno od straha od neuspjeha, neće pokrenuti razgovor o osjećajima. A možda me jednostavno ne voli, ne želi?
Tužan kraj moje kratke romanse
Spremala sam večeru i razmišljala o tome. Došao je preko terasa, negdje iz voćnjaka i donio punu košaru jabuka. Svaki put kad bih ga ugledala, osjećala sam kako mi neka toplina preplavljuje tijelo. Te je večeri bilo još nečeg u zraku. Osjetila sam to čim se pojavio. Između nas dvoje sve je teklo bez ikakvih problema, prirodno, bez puno objašnjavanja. Tako nam se i prvi seks desio, jednostavno se desio. I što da kažem - ja žena na pragu četrdesetih tek sam sada osjetila 'kompletni doživljaj'. Ne znam kako bih to drugačije opisala jer s mužem sam skoro redovito doživljavala orgazme, ali nikada ovakvo što, baš 'do kraja'. - Tražio sam te cijeli život. I sada kad sam na kraju, našao sam te. Nisam siguran jesam li sretan ili nesretan zbog toga. - Hej! O kakvom kraju govoriš? Za mene život tek počinje, a i ja sam uskoro četrdesetogodišnjakinja! Samo se lagano nasmiješio, poljubio me i stisnuo u zagrljaj. Da nisam bila tako ushićena, možda bih već onda nešto primijetila. Ali ja sam bila toliko predana toj ljubavi da sam postala slijepa. Živjela sam u snu. Živjela sam samo vikendima. Ostale dane razmišljala sam o proteklom vikendu ili maštala o budućem. Muž mi je postao sustanar. To je ionako bio već godinama. Nije se bunio. Sin je bivao sve samostalniji i trebao me sve manje, na njegovu i moju sreću. Ljeto i jesen bili su kao iz bajke, ja sam se osjećala konačno kao kompletna žena, zadovoljna u svakom pogledu. I moralne dvojbe zato što sam preljubnica, nisu me mučile. To sam jednostavno potisnula. Ustvari, mislila sam da svi zaslužuju sreću, u braku ili izvan njega. I dok nitko ne pati, čemu previše dvojiti? I dalje smo se muž i ja povremeno sreli u krevetu, i dalje smo se družili sa zajedničkim prijateljima, i dalje smo brinuli o sinu i njegovoj budućnosti ... Samo sam ja pronašla još nešto i postala sam potpuna osoba. Kad sada razmišljam o tome, tko zna da li bi takvo stanje 'svi zadovoljni' potrajalo na duže staze? Došla je jesen. Jesen ne volim nikako jer to mi je znak da dolazi nekakav logički kraj još jednoga prirodnog ciklusa. Uz to znam da dolazi zima i rjeđi odlasci u gorice. Kako ću bez Roberta? Kako bih mogla objasniti česta izbivanja iz kuće? Bila je srijeda. Kišovita, siva, hladna. Radila sam nešto u kuhinji i usput slušala što se događa na televiziji. Sin i muž su nešto sviruckali i smijali se nekim samo njima smiješnim vicevima. I onda sam čula! Najprije sam čula samo tri riječi: Robert Ciglar preminuo ... Ostavila sam da voda teče iz slavine i došla kao u snu do televizora, pojačala ton i samo se zabuljila u spikera. Onda je ponovio cijelu vijest: 'Naš poznati i renomirani glumac, svjetske slave, Robert Ciglar, preminuo je danas tijekom probe u matičnom kazalištu. Iako je već neko vrijeme imao zdravstvenih problema sa srcem, nije htio stati i odreći se glume. Gluma je bila njegov život pa ga je i dao glumi.' Nemam više što reći. I moj život dao je svojoj glumi. Živjela sam jedno ljeto. Ljeto s njim. Ja sam makar živjela jedno ljeto, a znam da mnoge žene ne žive ni toliko. Jesam li opet nezahvalna jer sam htjela još, da bajka traje još koje ljeto? Pokazao mi je rajske visine, a onda me tako naglo ostavio ... Plakala sam danima, skrivala svoje suze od ukućana. Konačno sam s njime počela živjeti punim plućima a onda je jedan dio mene zauvijek umro s njime. Nikada mi neće izaći iz srca, iako više nije među živima. Stoga sam i odlučila napisati našu priču.
Usamljenost je najtamnija noć. Ne vidiš mjesec, zvijezde, čak ni rijetke odbljeske zrakoplova u letu, niti satelita. Osjećaš samo sebe, tugu, probleme koji su ti se uvukli pod kožu poput krpelja. Godinama sam hodao ulicama nepoznatih gradova. U svakoj ženi, u svakom mladiću, u svakoj djevojci tražio sam svoju obitelj. Zagledao sam im se u oči i uvjeravao sebe da ću prepoznati boju njihovih šarenica, njihov sjaj i strast za životom. Okretao sam se za svakom ženom za koju sam procijenio da bi mogla biti Sonjinih godina. Svaka me nekom pojedinošću podsjećala na suprugu. Slijedio sam većinu mladića koji su mogli biti u dvadesetima, čekao ispred raznih škola u nadi da ću prepoznati rupice na obrazima svoje kćeri Darije. Držala me nada, vjera, pretpostavka da se sve dobro koje sam učinio jednom mora vratiti dobrim djelima. Napustio sam domovinu kad mi je bilo dvadeset godina. Sa stricem, koji je odavno preselio u Švedsku, krenuo sam u potragu za boljim životom. Vjerovao sam u stričeve fotografije, lijepe riječi, u debele, zlatne lančiće oko vrata, pečatnjake na prstima, lijepu garderobu, u skupi automobil koji je u to vrijeme vozio. - Sine, mlad si, zdrav i vješt s rukama. Dugo i uzaludno tražiš posao. Sve i ako ga dobiješ, pitanje je kolika će ti biti primanja. Ugledaj se u strica. On, za razliku od svih nas, zna kako se živi. Marljiv je, ali ni ja nisam lijen. Pogledaj kako se on nosi i kakav automobil vozi, a sam znaš kako mi živimo. Želim ti bolji život nego što sam ga ja imao. Početak u dalekoj, tuđoj zemlji sigurno će ti biti težak, ali meni je tako cijelog života. Isplati se pomučiti da bi kasnije imao bolju budućnost. Žao mi je što te moram slati u tuđi svijet, ali ne smijem radi roditeljske ljubavi biti sebičan. Ti imaš pravo na sreću, na ugodne trenutke, na lagodan život. Ostaneš li ovdje, u ovom malenom selu, nikada nećeš napredovati. Švedska će ti ponuditi sve ono o čemu ljudi sanjaju. Stric te je pozvao k sebi. Otvorit će ti vrata svog doma, pronaći posao, a na tebi je da ga ne razočaraš. Nikada nisam sumnjao u tebe. Vjerujem, uvijek ćeš mi biti na ponos i diku. Ti si moj prvorođenac, moja nada i moje sve na svijetu. Želim ti, kad budeš mojih godina, da s ponosom možeš reći zašto si živio, što si vidio i stekao. Obitelj je sveta, ali obitelj bez novca neće dugo opstati. Kad dođu teški dani, kad glad pokuca na vrata sve žene zaboravljaju što znači ljubav. Mladić si, zavoljet ćeš i poželjet se skrasiti. Zaradi da ženi možeš ponuditi ugodan dom - govorio mi je otac jedne kasne, zimske večeri.
Stric me vodio u novi život
Stričeva ponuda da s njim otputujem u Švedsku svima je bila iznenađenje, a najviše meni samome. Dugo sam razmišljao o očevim savjetima. Nisam želio napustiti domovinu, ali savjeti bližnjih puno su mi značili. Te zime, kad se stric vraćao u Švedsku nakon godišnjeg odmora kojeg je proveo u kući mojih roditelja, opčinjen njegovim pripovijedanjima i ja sam krenuo izazvati sudbinu. Da sam samo znao što me čeka možda bih ponovno razmislio, odbacio sve savjete dragih ljudi i prepustio se neka me vodi srce. Smjestio sam se pored strica na mjesto suvozača, uživao u stričevoj vožnji i zvukovima ugodne glazbe. Na graničnom prijelazu Austrije i Njemačke carinski službenici izdvojili su nas po strani. Bilo mi je to prvo putovanje u inozemstvo. Nisam znao što očekivati, niti kakav je službeni protokol. Bio sam uvjeren da se sve odvija upravo onako kako treba i biti. Nakon provjere osobnih dokumenata službenici su nas uveli u ured, a automobil pretresali. Nisam razumio njemački jezik. Iznenadio sam se kad sam vidio da se stric njime izvrsno služi. On je odgovarao na sve postavljene upite, a ja sam poput telca tek blijedo gledao u njega i nepoznate ljude. Kad su i nas dvojicu pretresli do gole kože, sve mi je postalo pomalo sumnjivo. - Striče, što se događa? Ponašaju se prema nama kao prema najgorim kriminalcima. Ne znaju li da smo mi pošteni svijet? Zašto su ovi ljudi tako zli? - želio sam od strica saznati što se stvarno događa. - Ivane, ne brini se. Takva je procedura. Oni su tu radi zlih ljudi, a ne mogu na osnovu putovnica procijeniti tko je dobar, a tko zao. Službenici samo rade svoj posao. Smiri se, sve će biti u redu - odgovorio mi je.
Zašto su ga zadržali na granici?
Zašto su jedino nas izdvojili? Svima drugima pregledali su dokumente i pustili ih da slobodno nastave putovanje. Po čemu se nas dvojica razlikujemo od ostalih? - neki unutarnji glasić već tada mi nije dao mira. Nisam znao što nije u redu, ali sam imao izrazito loš predosjećaj. Sve u meni drhtalo je od silnog straha. - Jesi li dobro pogledao automobile koje su propustili? Sve su to automobili koje vozi sirotinja. Vide da sam ja imućan čovjek i valjda sam im samim time sumnjiv. Znaš i sam kako svi gledaju ljude koji su na neki način uspjeli u životu. Ne brini se, smiri se - odgovorio je, uvjerio me da se ne događa ništa neobično. Sati su prolazili. Izmjenjivali su se službenici, postavljali pitanja, a stric me uvjeravao da nemam razloga za brigu. Kad se spustila noć, meni su vratili moju putnu ispravu i rekli neka slobodno nastavim putovanje. Strica su zadržali. Ruke i noge doslovno su mi drhtale od straha, a želudac se okretao. - Striče, kamo ću? Gdje da te sačekam? - postavljao sam mu brojna pitanja. - Nastavi putovanje za Švedsku. Imaš moju adresu. Idi onamo i javi se Gloriji. Kad budem mogao, javit ću joj se. Ona će ti pomoći, o svemu te obavijestiti. Ovo je zabuna. Nadam se, uskoro će shvatiti koliko su pogriješili, ispričati se i pustiti me. Idi, kad se ponovno vidimo sve ću ti objasniti. Ne smiješ dopustiti da te prva prepreka na putovanju pokoleba i da zbog nje ne ostvariš svoj cilj. Idi! - stric me tjerao što dalje od sebe. Službenici su ga odveli u neku drugu prostoriju, a mene doslovno izbacili van. Stajao sam na graničnom prijelazu ne znajući što bih učinio. Putovanje koje mi je trebalo osigurati sretniju budućnost završilo je katastrofom i to prije negoli sam stigao na odredište. Ništa, baš ništa nije slutilo na dobro. S kovčegom u ruci stajao sam na graničnom prijelazu i pitao samog sebe kojim ću smjerom nastaviti. Osjećao sam kao da mi na ramenima sjede anđeo i vrag. Anđeo je govorio neka se vratim kući, idem natrag ondje gdje mi je mjesto, gdje su moji voljeni, gdje mi je dom. Za razliku od njega, vrag me poticao iskušati novu avanturu, prepustiti se zovu nepoznatog.
Zašto u kući živi toliko žena?
Nisam poslušao glas dobroga, već vražje uzvike. Ispružio sam prst i autostopirao prvi automobil koji je nastavljao prema unutrašnjosti Njemačke. Povezao me mladi Turčin. Nisam ga razumio, ali to ga očito nije ni smetalo. Tijekom putovanja govorio je kao da mi je jasna svaka njegova riječ. Zbunjeno sam se smješkao, zahvalio kad mi je pokazao da je on stigao na odredište i neka izađem van. Nastavio sam stopirati, teškom mukom stigao do luke odakle sam brodom stigao u Švedsku. Ponovno sam ispružio prst i tako stigao na adresu koju mi je dao stric. Vrata mi je otvorila mlada žena. Stric joj se javio, očekivala me je. Ponudila mi je sobu i topli obrok. Bio sam sretan što se, iako Grkinja rođenjem, koliko-toliko služila mojim materinjim jezikom. Objasnio sam joj što sam proživio i kako je proteklo putovanje, a ona me utješila lijepim riječima. Uvjeravala me, stric će se uskoro vratiti. Nisam imao razloga ne vjerovati joj. Na kraju krajeva, sam stric me uvjeravao da je sve u redu i da je riječ o zabuni. Kuća u koju sam došao bila je velika, luksuzna vila u kakvoj nikada ranije nisam bio. Još čudnije od samog ambijenta bilo je saznanje da u kući osim Glorie živi još dvanaest mladih žena. Okružen tolikim ženama činilo mi se kao da se nalazim u haremu. Među njima bila je i Mirjana, Hrvatica iz Zagreba. - Kakvo je ovo mjesto? Zašto u kući živi toliko žena? - pitao sam je iste večeri kad smo se upoznali. - Tvoj stric nam je svima pomogao i pomaže i danas. On je osobit čovjek, uvjerit ćeš se uskoro i sam - odgovorila je. - Kako vam pomaže kada trenutno ne može pomoći ni samome sebi? - zanimalo me je. - Poslovni ljudi uvijek imaju nepredviđene probleme. Ne brini se za strica. On je snalažljiv čovjek. Sve će riješiti bez ozbiljnijih posljedica. Tko je uspješan, pada i diže se. Tvoj stric je čovjek kojemu mnogi zavide. Budi poput njega i mnogi će ti biti zahvalni na svemu - uvjeravala me, nizala brojne hvalospjeve stricu. - Zašto u kući živi toliko žena? Što vi radite u njegovoj kući? - postavljao sam pitanje za pitanjem koja mi nisu dala mira. - Nemamo kamo. Tvoj stric nam je dao utočište. Otvorio nam je širom vrata svog vlastitog doma. - Zašto je to učinio? Razumijem da je pomogao jednoj, dvjema, ali tolikim ženama - čudio sam se. - To ti samo govori o njegovoj velikodušnosti. Ne postoji puno ljudi ovdje poput njega, takvi dobri su stvarno rijetki.
Bio sam zbunjen, mlad i naivan
Čime se baviš? - upitao sam je kad sam shvatio da mi nikako neće dati konkretan odgovor na pitanje. - Sve mi tražimo posao, nadamo se boljoj budućnosti, ali nije lako, poslovi ne padaju s drveta - odgovorila je. - I meni je obećao posao. Nadam se da ja neću biti taj kojeg će razočarati - razmišljao sam naglas. - Tada će obećanje i ispuniti čim se vrati - odgovorila je i povela me do moje sobe. Sve mi je to bilo poprilično čudno. Ništa nije imalo smisla. Žene su izlazile kada bi pala noć, a vraćale se tek idućeg jutra. Ponekad bi nestajale i tijekom dana, ali nikada nisu davale konkretne odgovore kamo odlaze i što rade. Kada bih ih zamolio da i mene povedu van, odlučno bi odbijale. Dva mjeseca živio sam u toj kući, čekao stričev povratak i početak novog života. Učio sam jezik iz knjiga koje mi je dala stričeva prijateljica. Gloria me svakodnevno muštrala izgovorom, provjeravala koliko sam novih riječi naučio. Obzirom da mi nije davala nikakva druga zaduženja, niti poslove, vrijeme sam doslovno provodio učeći švedski. Gloria mi je govorila da joj se stric javlja, puno me pozdravlja i poručuje neka budem strpljiv. Bio sam naivan, lud, mlad, ali strpljenje mi nikako nije bilo jača strana. Kad se stric nije vratio ni nakon pet mjeseci, samostalno sam potražio posao i pronašao ga u jednom građevinskom poduzeću. Postao sam pomoćni djelatnik kod majstora zidara. Nije to bio posao o kojem sam sanjao, ali svaki posao bio je bolji od ljenčarenja u skupocjenoj vili. Prava je sreća bila što je poduzeće u kojem sam radio često dobivalo terenske poslove po cijeloj Švedskoj i što sam se, posla radi, morao preseliti iz stričeve kuće dvjestotinjak kilometara dalje. Samo dva mjeseca nakon što sam promijenio mjesto boravišta, u novinama je izašao članak u kojem se stričeva kuća spominjala kao leglo prostitucije, drogiranih žena koje su dovedene u bijelo roblje. Ime mog strica bilo je javno, sramotno obilježeno. U tom su mi trenutku mnoge stvari postale jasnije. Bio sam sretan što mi je sreća išla toliko na ruku, te što sam iz cijele te lude situacije izašao živ i neozlijeđen po bilo kojem pitanju. Pozorno sam slušao svaku majstorovu riječ, dolazio prvi i odlazio među zadnjima sa svakog gradilišta na kojem smo radili. Majstor i svi šefovi bili su zadovoljni mojim radom i polako me unapređivali prema zaslugama. U roku od pet godina od majstorova pomoćnika postao sam šef gradilišta. Istinu o svemu što mi se događalo, prešućivao sam i skrivao od roditelja. Nikada im nisam priznao ni što se dogodilo onog dana kada sam krenuo u bolji život, ali ni kasnije. Najčešće sam im se javljao pismom, uvjeravao ih da je sve dobro i da sam jako zadovoljan što sam došao u Švedsku. Kada bih pisao o stricu, bio bih škrt na riječima, ali sam ih također uvjeravao da je on dobro. Nisam imao snage napisati ocu da je njegov brat bio jedan od vodećih svodnika s međunarodnih tjeralica, ni da sam zbog njega mogao proživjeti neslućeni pakao. Švedska je daleko, ružne vijesti neće stići do oca i moje obitelji, mislio sam u sebi i nastavljao pripovijedati bajku koju sam želio osjetiti istinitom. Nakon pet godina rada, brojnih prekovremenih sati i štednje imao sam priličnu svotu novca na računu. Kako godinama nisam bio u domovini, odlučio sam se na godišnji odmor u roditeljskoj kući. Kupio sam mnoštvo poklona za najbliže, razveselio ih svojim dolaskom. Razgovarali smo o svemu i svačemu, ali pravu istinu nisam im se usudio priznati ni dok sam ih gledao u oči. Znao sam koliko bi otac patio kada bi sve saznao, a ja sam ga želio poštedjeti tih strašnih osjećaja. Bilo je dovoljno što sam ja znao da je naše prezime zauvijek obilježeno. - Ivane, nisi li još uvijek pronašao ženu koja bi ti zarobila srce? - pitao me otac dok smo sjedili u hladovini starog oraha, iz stare, drvene bukare ispijali crno očevo vino i grickali razne slane specijalitete. - Nisam. Imam još vremena. Bio sam okupiran poslom, silnim obvezama - opravdavao sam samoću.
Oženi se sine, nije sve u poslu
Nije sve u poslu. Znaš bolje od mene koliko ti je stric imućan, ali što će mu sve kad nema žene, ni djece. Sine, nije sve u novcu. Tvoja mladost također prolazi. Ne dopusti da te dani pregaze i da ti posao bude jedina svrha života. Mislio sam, dovest ćeš kući neku mladu, plavu Šveđanku, a ti ništa - govorio je otac. Bio sam svjestan svega toga. Nisam često izlazio u Švedskoj, a i kada se to događalo najčešće sam bio previše umoran da bih se bavio ženama. Bili su to uglavnom izlasci na pivo s prijateljima. Na gradilištima gdje sam radio žene su bile prava rijetkost, a i one koje sam ondje susretao, nisu mi zapinjale za oko. Dva dana prije povratka u Švedsku u pekarnici sam ugledao prekrasnu djevojku duge, crne kose. Bila je dotjerana po zadnjoj modi, namirisana, dugih, crveno lakiranih noktiju. Izgledom je odudarala od ostalih suseljana. Njezina otmjenost naprosto nije mogla ostati nezapaženom. Dok sam razmišljao da bih uz takvu ljepoticu mogao provesti ostatak života, okrenula se prema meni. Rumene usne, biserna niska bijelih zubi, rupice na obrazima i bradi, oči zelene poput proljetne trave ubole su me ravno u srce. - Gospodine, imate li možda sitnih da mi razmijenite novčanicu. Gospođa pekarica nema sitnog novca - obratila mi se ugodnim glasom od kojeg mi je zatreperilo cijelo biće. Odmah sam znao, ukrast će mi srce. Posegnuo sam rukom u džep i izvadio novac kojeg sam imao. Srećom, imao sam dostatno sitnih novčanica koje su joj bile potrebne. Zahvalila mi je, kupila kruh i otišla.
Sonja je bila vrlo lijepa i draga
Gledao sam za njom dokle god mi je bila u vidnom polju. Žurno sam tražio sve što mi je mama rekla da kupim i gotovo istrčao van iz pekarnice. Ogledao sam se lijevo, desno oko sebe, ali prelijepoj neznanki nije bilo ni traga. Kako li sam se samo iznenadio kad je istog dana s jednom starom susjedom došla k mami na kavu! Bio je to pravi dar s neba. - Ovo je unuka moje sestre, Sonja. Živi u Njemačkoj. Vlasnica je kozmetičkog salona. U njezinim grudima kuca najvelikodušnije srce na svijetu. Ima godišnji odmor, zna koliko sam usamljena i umjesto u neku lijepu, egzotičnu zemlju ona je došla k meni u posjet. Ona je pravo zlato - predstavila mi ju je starica. - Jutros smo se slučajno susreli u pekarnici - rekao sam, predstavio joj se imenom i prezimenom. Imali smo dosta tema za razgovor. Sonja je, osim što je bila izrazito lijepa, bila vrlo draga. Nisam znao uživam li je više gledati ili slušati. Znao sam, nemam puno vremena prije povratka u Švedsku, stoga sam odmah krenuo u napad. Iskoristio sam sve svoje vještine zavodnika kako bih barem probudio znatiželju u pogledu vlastite malenkosti. Onog jutra kad sam kretao na put, skrenuo sam se kod Sonje kako bismo se pozdravili. Dala mi je svoj telefonski broj, a ja sam obećao da ću joj se svakako javiti. Redovito smo se čuli, pa čak i pisali jedno drugome. Za Božične blagdane pozvala me u Njemačku. Nisam odbio poziv. Bio je to Božić kakvog bi želio provesti svaki muškarac. Pokazala mi je grad u kojem živi i radi, svoj salon, stan, upoznala me s najboljim prijateljicama. Zajedno smo ukrašavali blagdansko drvce, smijali se kad sam razbio kuglicu, zajedno pripremali svečani objed. Priznao sam joj svoje osjećaje, a ona mi je pokazala da ni ona nije ravnodušna. Poklonila mi je svoju ljubav, dala najljepši blagdanski dar. Bio sam u sedmom nebu kao nikada ranije. Dva tjedna koliko sam proveo u Njemačkoj prebrzo su mi prošla. Povratak je bio neizbježan. Jedva sam dočekao veljaču kada je Sonja došla k meni. Ponovno smo uživali u lijepim trenucima, jedno u drugome i ljubavi koja je obasjavala naše živote. Svijet mi se iznenada činio prekrasnim mjestom za život, a o ružnim događajima koje sam imao sa stricem više nisam ni razmišljao.
Jecala je kao da joj se srušio svijet
Nisam ga vidio, ni čuo od onog dana kad smo se rastali na granici. Informacije koje sam ranije dobivao od Glorie ionako su bile lažne, a kao strancu u tuđoj državi nisam si na vrat mogao natovariti dodatne probleme. Da sam bio uporniji, možda sam ga mogao posjetiti u zatvoru, ali nisam osjećao želju da ga ponovno vidim. Imao sam dosta problema dok sam se snašao, a u trenucima kada mi je cvala ljubav sa Sonjom, on mi nije bio ni na kraj pameti. Rekao sam joj da sam u Švedsku došao preko strica, ali da sam se odavno odselio od njega. Govorio sam joj sve ono što sam govorio i roditeljima. Godinu dana viđali smo se jednom mjesečno, a nakon toga smo je zaprosio. Sonja je prihvatila zaručnički prsten, ali nije namjeravala živjeti u Švedskoj. Ni ja nisam mogao zamisliti da ponovno moram učiti strani jezik, niti se navikavati na život u Njemačkoj. Dugo smo promišljali što nam je činiti, dogovorili se da ćemo se oboje vratiti u Hrvatsku. Kupili smo stan u Zagrebu. Ona je također preselila svoj posao. Iako besposlen, s punim srcem vraćao sam se u domovinu. Najprije smo nekoliko mjeseci živjeli u divljem braku, a potom smo se i vjenčali. Pronaći posao bilo mi je jednako kao i dobiti na igrama na sreću. Međutim, nisam bio previše zabrinut jer sam još uvijek imao pristojnu ušteđevinu. Najgore od svega bilo mi je ljenčariti. Kad je supruga vidjela koliko se loše osjećam bez posla, ponudila mi je da radim reklame za njezin salon. I tako sam ponovno započinjao od početka. Učio sam polako ali su se rezultati mog truda zamjećivali svakog dana. Sonja je bila zadovoljna, a i ja sam se puno bolje osjećao. O roditeljskoj sreći zbog povratka u domovinu ne moram ni pisati. Radovali su se što sam pronašao voljenu, ali i što nas više ne dijeli tisuće kilometara udaljenosti. Jedino pitanje koje ih je mučilo bila je činjenica da se stric ne javlja i da se nije pojavio na našem vjenčanju. Dugo sam promišljao što ću im svima odgovoriti. - Nazvao me je, čestitao, ispričao što nije mogao doći, uplatio lijep novčani poklon na moj račun - lagao sam i roditeljima i supruzi. Nastojao sam davati što kreće odgovore, prebaciti na neku drugu temu. - On nam se i ranije rijetko javljao. Kada bi mu došlo, bez najave bi došao u posjet, ali ovo što se događa previše mi je čudno čak i za njega. Godinama nam se nije javio, upravo od kada si ti otišao s njime. Nekako stalno mislim da ste vas dvojica u neprijateljskim odnosima i da se zbog vaših problema ne javlja ni meni. Više se na njegov broj čak ne javlja ni ona ženska, a pisma koja mu šaljem vraćaju mi se natrag s napomenom da je primatelj nepoznat. Sve mi je to jako, jako čudno - rekao mi je otac jedne večeri. - Tata, poznaješ ga. Stric je osebujna ličnost. On je oduvijek bio dovoljan samome sebi, doći će već kad te se poželi. Uvijek si i sam govorio da je stric zvrkast. Doći će kad nas se poželi - uporno sam lagao ocu. Znao sam da će ta laž kad-tad puknuti, da ću ostati posramljen, ali nekako sam se uvijek nadao da ću u međuvremenu pronaći snage kako bih priznao istinu ocu i vlastitoj supruzi otvorio srce. Godine su prolazile. Sonjina i moja obitelj je rasla. Dobili smo sina, a potom i predivnu kći. Posao se uhodao. Imali smo sve preduvjete za sretan život. Djeca su rasla, bila nam na ponos, nas dvoje se svakim danom sve više voljeli. Mislio sam, ništa ne može nadmašiti našu sreću. Prošlost i laži ostavio sam iza sebe, a tek kada bih navečer legao, tek ponekad, u tišini sobe u misli mi je dolazio stric. Nije mi dao ništa, stoga mu ništa nisam ni dugovao. Ipak, što sam bivao stariji, sve više sam osjećao grižnju savjesti zbog laži, ali i načina na koji sam ga zaboravio. Sve češće sam se pitao bih li ga trebao potražiti. Tog sam dana ušao u Sonjin salon. Nije bila u njemu. Njezine kolegice rekle su, nalazi se u uredu. Bio sam zadovoljan zbog nove reklame za salon i namjeravao s njom podijeliti svoje uzbuđenje. Uletio sam u ured i ugledao je svu u suzama. Jecala je kao da joj se upravo srušio cijeli svijet. Bila je izvan sebe. - Nešto se dogodilo djeci? Draga, što je? Zašto si toliko očajna? Što se događa? - protrnuo sam. Umjesto odgovora, bacila mi je novine u lice. Nisam očekivao takvu gestu, stoga su novine pale na pod.
Sine, zašto mi prije nisi rekao istinu?
Zbunjen, promatrao sam suprugu, ali i novine. Kad sam ih napokon podigao, na naslovnici sam ugledao stričev i svoj lik. Ruke i noge kao da su mi se paralizirale. Bio je to trenutak najgoreg užasa. 'Dvojica Hrvata u Švedskoj uspješno su vodili lanac prostitucije' - podebljanim slovima bilo je otisnuto na naslovnici. Listao sam novine, žurno čitao tekst koji se odnosio na strica i moju malenkost. Pisalo je kako je stric odslužio svoju kaznu i slobodan se vratio u život. Većina teksta bila je lažna i nije imala nikakve veze sa stvarnim događajima, barem ne onima o kojima sam ja znao. Tu sam, poput strica, i ja bio obilježen kao kriminalac, ali onaj koji se izvukao na račun strica koji je za mene podmetnuo svoju kožu, pa odgulio kaznu. - Sonja, ne misliš valjda da je ovo istina? Draga, ne možeš vjerovati u ovo - obratio sam joj se. - Sada su mi mnoge stvari jasnije. Kako sam mogla biti tako naivna i slijepa? Uvijek mi je bilo čudno to tvoje ponašanje kad god bi se spomenuo tvoj stric, sada napokon znam i zašto. Gubi se, odlazi iz mog života i života moje djece! Ne želim svodnika pored sebe. Nas dvoje više nemamo o čemu razgovarati. Zaboravi mene i djecu. Bavi se svojim prostitutkama, a nas poštene ostavi na miru - viknula je iz sveg glasa. Pokušavao sam je urazumiti, objasniti joj zašto sam se tako ponašao i kakav je bio tijek događaja vezan uz moj odlazak sa stricem. Nije me željela slušati. Bila je silno povrijeđena svime što je pročitala, uvjerena da sam je izdao i da joj nisam bio vjeran. Izbacila me van iz ureda, a iste večeri i iz našeg doma. Bio sam toliko zgrožen svime što se dogodilo sa Sonjom da o ocu nisam ni razmišljao. Tek u kasne, noćne sate pomislio sam i na oca. Ako do tada i nije pročitao novine, bilo je samo pitanje trenutka kad će taj glas stići i do njega. Dugovao sam mu objašnjenje, njemu više nego ikom drugome. Sjeo sam u automobil i odvezao se na selo. Prošla je ponoć kad sam zagrlio oca. Bio je iznenađen mojim dolaskom. O onome što se dogodilo nije ništa znao. Umjesto da mu bilo što objašnjavam, pokazao sam mu novine. Suze su mu klizile niz obraze dok je čitao. Drhtavim rukama pokušavao je uhvatiti moju ruku i pridržati se da ne padne na tlo. - Je li ovo istina? Reci mi da su sve ovo laži! Jesu li? Sine, što se to događa? - jedva je tiho promucao. - Ponešto, samo ponešto je istina. Oprosti mi, preklinjem te, oprosti mi zbog brojnih laži. Naprosto nisam znao kako bih ti sve rekao. Bilo je dosta sve što sam osobno morao proći. Nisam želio da patiš - rekao sam, a potom mu povjerio sve što mi se dogodilo i što sam znao o stricu. Nisam mu zatajio ni Sonjinu reakciju. - Sine, vjerujem ti, ne brini se. Drago mi je što nisi pošao stričevim stopama. Laži nikome ne donose dobro, ali razumijem zašto si ih govorio. Vrati se ženi, objasni joj i preklinji je neka ti oprosti što si joj zatajio istinu - savjetovao mi je. Ostao sam prespavati u roditeljskoj kući. Osjećao sam da mi je pao teret s duše. Kad sam se idućeg dana vratio natrag u svoj dom, dočekala me praznina. Sonje, ni djece nije bilo. S njima su nestali i njihovi dokumenti, odjeća, sve najpotrebnije stvari. Supruga nije ostavila nikakvu poruku. Odmah sam pošao u salon. Bio je zatvoren. Zvao sam Sonju, njezine djelatnice koje su radile u salonu, ali nitko mi nije odgovarao. Bio sam lud od brige. Nisam znao što bih činio, kamo se okrenuo. Obišao sam susjede, rodbinu, prijatelje, sve s kojima je ikada mogla doći u kontakt, ali nitko mi nije znao reći gdje je nestala. Dani su prolazili. Nizali su se mjeseci, a ja i dalje nisam znao gdje mi je obitelj. Tražio sam suprugu u Njemačkoj gdje je nekada ranije živjela, čak i u Švedskoj, ali ni ondje ih nisam pronašao. Unajmio sam privatnog istražitelja, ni njegova potraga nije dala rezultate. Osjećao sam neopisivu grižnju savjesti, nemoć i ljutnju na samoga sebe. Usamljenost me potpuno obuzela. Bio sam izgubljen. Posao je propao, a ja zajedno s njime. Godinama sam lutao ulicama raznih gradova, obilazio brojne škole, u svima tražio oči članova mojih voljenih. Nisam ih pronašao. Poput zombija lutao sam svijetom. Prošlo je dvanaest godina kako me supruga napustila. Jednog dana u poštanskom sandučiću pronašao sam pismo koje je stiglo iz Njemačke. Odmah sam prepoznao Sonjin rukopis. Ruke su mi drhtale dok sam ga otvarao. U njemu se ispričavala što me je napustila, što me nije saslušala i dala mi mogućnost da joj sve objasnim. Tragala je za mojim stricem, nedavno ga pronašla i on joj je priznao istinu. Znala je da sam nevin. Pisala mi je o našoj djeci, o sebi, o svemu što rade, kako žive. Napisala mi je i adresu i broj telefona. Nazvao sam je čim sam pročitao pismo. Zadrhtao sam od zvuka njezina divnog glasa, tijelo mi je ispunila toplina.
Godinama razdvojeni
Sonja, smijem li doći k vama? Hoćeš li me primiti? - to je bilo najvažnije i jedino što me je zanimalo. - Čekamo te. Izgubili smo puno, puno vremena. Mi pripadamo tebi i ti nama - odgovorila je. Uzeo sam putovnicu, pritisnuo po papučici gasa i poput luđaka vozio sve do Frankfurta. Mjesto na kojem su živjeli nikada sam ne bih pronašao. Sonja se željela skriti i to joj je godinama polazilo za rukom. Ona je sposobna žena. I u Frankfurtu je imala vlastiti posao, a djeci je osigurala lagodan život. Sin i naša Darija bili su prekrasni mladi ljudi. Kad su me ugledali, bacili su mi se oko vrata, a njihova majka također. Bio je to susret o kojem sam godinama sanjao. Svojoj obitelji objasnio sam svaku pojedinost vezanu uz strica. Sonja mi je rekla da on i dalje živi po starom. Bio sam sretan što je živ, ali nisam imao volje susresti se s njime. Posvetio sam se svojoj obitelji bez koje sam bio nitko i ništa. Djeca su ostala na studijima u Frankfurtu, a nas dvoje vratili smo se natrag u domovinu. Redovito obilazimo jedni druge i opet živimo sretnim obiteljskim životom. Prešućenu istinu skupo sam platio i znam da se više nikada neću dovesti u takvu situaciju. Stric je danas starac od sedamdeset godina. Nedavno je posjetio oca, ali i nas. Razjasnili smo mnoge stvari, zbližili se koliko je to moguće. On nije bio kriv za laži koje su objavljene u novinskom članku, baš kao što ja nisam bio kriv za prljave poslove kojima se on bavio. Svaki od nas izabrao je svoj put, a na mom sada jedino vrijedi istina. Da sam prije tako razmišljao možda mi se nikada ne bi dogodilo sve zlo koje sam proživio, ali iskustvo nas vodi ka mudrosti.
Jučer sam ga ponovno srela. Bio je kao i obično pažljiv i nježan i razgovarali smo o mnogim stvarima. On je osoba koja zna slušati, a meni je to najvažnija osobina kod nekog čovjeka. Život koji vodim za mene je pravi pakao jer pripadam onima kojima je teško reći "ne". Ne želim se predstavljati kao neka žrtva, već samo objektivno opisati svoju situaciju. Udana sam već dvadeset godina za čovjeka od malo riječi koji smatra da je rad smisao života. Zove se Edo i vrlo je pošten, štoviše, toliko je pošten da tvrdi da zbog toga nikada nije uspio ostvariti uspješnu karijeru. - Međutim, draga moja Ivana - uvijek bi mi govorio - ujutro dok se brijem, imam hrabrosti pogledati se u ogledalo. Pitate se što mu predbacujem? Da je egoist i da ne primjećuje nikog oko sebe! Ustaje rano ujutro, ali ne pije kavu, već izlazi i trči oko obližnjeg parka. Kaže da je to zdravo i nužno. - Osim toga, to je najbolji način da se rano ujutro razbistri mozak - dodaje. Kad se vrati, baca na pod svoju znojnu odjeću, tušira se i zatim oblači čistu košulju. Odjeću ostavlja na podu. Svakog je jutra skupljam i stavljam u košaru za prljavo rublje. Jednom sam ga zamolila da sam obavi tu jednostavnu radnju. Pogledao me je, izletjelo mu je jedno 'ah', a zatim se i dalje nastavio ponašati na isti način. U sedam sati moram probuditi svoja dva sina. Stariji Ivan radi, a mlađi Mislav još uvijek ide u školu. Ivan uvijek popije kavu i izleti poput metka kao da kasni na dogovor od životne važnosti. Krevet i kupaonica u potpunom su neredu i, naravno, ja ih moram pospremiti. Mlađi sin je puno vredniji, ali živi u svom svijetu mašte. Često sjedi pola sata za stolom zagledan u neku nevidljivu točku. - Hajde, Mislave, spusti se na zemlju i jedi! Začuđeno me gleda, ali ništa ne kaže. Dala bih novčić da doznam kamo je odlutao u svojim mislima. Rastresen je i u učenju. Moram svakoga dana provjeravati njegove zadaće, naravno, kada stignem, ali vrlo često ne stignem. Ujutro moram pospremiti kuću i to na brzinu jer me čekaju dva dogovora. Prvi s mojom majkom koja živi u predgrađu, na sasvim suprotnom kraju grada. Toliko sam joj puta predlagala da se preseli, ali ona to uporno odbija, kaže da želi umrijeti u kući koju je dijelila s mojim ocem koji je umro prije pet godina. Treba mi više od sat vremena da stignem do nje. Artroza ju je prikovala za kauč i za krevet. Po preporuci liječnika potrebno joj je kretanje i zato je izvodim u šetnju barem pola sata dnevno. Ona se, naravno, žali. Njezin život, kaže, bio je sasvim drugačiji nego što je očekivala. Čak nije zadovoljna ni svojim pokojnim mužem koji je, istina, bio vrlo pošten čovjek, ali je kući donosio premalo novca. Ne znam što da joj odgovorim, prisjećam se oca i osjećam se nelagodno. Nije pošteno da ga optužuje na ovaj način. Čim se vraćamo kući, postaje tužna. Bliži se trenutak mog odlaska. Željela bi da ostanem s njom. Počinjem joj pričati o djeci, ali ona je odsutna. Ako me ponekad slučajno i pita za njih, to čini na prilično površan način, kao da je riječ o nekoj formalnosti. Međutim, kad su bili mali, bilo je drugačije. Bili su njezine igračke i voljela ih je zabavljati. Čim su odrasli, počela je pokazivati izrazitu netrpeljivost prema njihovom svijetu prijatelja, televizije i glazbe ...
Svima na usluzi
Zatim odlazim Miri, svojoj svekrvi. I ona je udovica. Mom je mužu jako stalo do nje jer je sin jedinac. Mira me zahvalno gleda u oči, bez riječi. Ima tešku narav, ali u dubini je duše dobra i voli mi iskazivati znakove pažnje. Jednom mi je kupila skupe čarape. Nije mi čak ni bio rođendan. - To ti darujem jer si uvijek tako pažljiva - rekla mi je. Njezina narav, kao što sam rekla, nije baš lagana, ali barem možemo razgovarati. Ona je žena s kojom najviše brbljam, osim s mojom najboljom prijateljicom Mirtom. Često se događa da svojoj svekrvi otvorim srce. Ona me potiče da joj se povjerim, čak i da joj pričam o intimnin stvarima koje se tiču mog bračnog života. Ostavlja dojam kao da je na mojoj strani. Ponekad joj pričam o nekim nevažnim stvarima, ali tada primijetim da nije zadovoljna. - Ivana, zar nemaš povjerenja u mene! - Imam, Miro. I tada joj priznajem da me njezin sin rijetko sluša, da kad dođe kući, jede, gleda televiziju, priča sa sinovima, pročita novine prije nego što se baci na krevet: nakon površnog poljupca odmah zaspi. Naravno, nije uvijek tako, ali čak i u trenucima najveće intimnosti, osjećam da više nismo bliski. Oko podneva odlazim u agenciju za trgovanje nekretninama u kojoj radim pola radnog vremena. I ondje se, na neki način, konačno uspijevam odmoriti. Moje kolegice me zadirkuju kad me vide kako ulazim s osmijehom, od uha do uha. - Ivana, kad ćeš na odmor? - pitaju me. - Upravo to mi treba, ne zaustavljam se od sedam ujutro do osam navečer i još moram neprestano telefonirati i provjeravati je li sve u redu. - Nemoj misliti da će se Zemlja bez tebe prestati okretati - rekla mi je jednog dana Jasna. - Što misliš time reći? - Moraš postaviti granice, zahtijevati od drugih da prestanu toliko očekivati od tebe. Svatko mora biti odgovoran za sebe, počevši od tvog muža. - Ali što bih trebala učiniti? - Jednostavno se moraš znati postaviti i to je sve! Ako to ne upali, jednostavno počni štrajkati dva-tri dana. Vidjet ćeš da će shvatiti da nisi tovarna životinja, već žena poput drugih. Naravno, moje su prijateljice bile u pravu, ali samo do određene točke, budući da nitko ne može sasvim shvatiti obiteljske odnose, naročito one između dvoje supružnika. Nije me toliko vrijeđala neurednost mog muža, koliko njegova zatvorenost u vlastiti, egoističan svijet. Pokušala sam jedne večeri razgovarati s njim. Sve sam mu rekla, prepričala sam mu svoj dan. Saslušao me, a zatim je prokomentirao: - Ivana, ja nisam bogat čovjek, to znaš. Volio bih da popodne ne moraš raditi, ali ne možemo se odreći tvoje plaće. Vrlo realan odgovor, nema sumnje, ali ja sam željela razgovarati o nečem drugom, a ne o ekonomskoj situaciji naše obitelji. Pokušala sam mu to dati do znanja, ali on je samo šutio i uzdisao. Skoro sam ga počela tješiti koliko je izgledao jadno s tim svojim patničkim pogledom. Otišla sam u dnevni boravak, upalila televizor, ali ga nisam gledala. Počele su mi teći suze i isplakala sam svu svoju bol i samoću. Bila je već duboka noć kad sam se vratila u krevet. Moj je muž spavao, svi su spavali. Osjetila sam potrebu zaurlati, razbiti neki tanjur, udarati po namještaju. Bila sam budna još sat vremena, a zatim sam se uspjela smiriti i zaspati. Sljedećeg jutra dan je ponovno počeo s bacanjem odjeće na pod kupaonice, zatim su slijedili dečki, a na kraju mama i svekrva. Mira mi je, nakon što me pažljivo promotrila, rekla: - Jadna Ivana, nitko te ne shvaća. - Upravo tako. Katkad pomislim da ću jednog dana zaista reći: dosta mi je svega! - Izdrži, kćeri moja, stvari će se popraviti. Ako ništa drugo, razgovaraj s mojim sinom, on će te razumjeti. U braku je najvažnije držati stranu jedno drugome.
Netko me ipak razumije
Baš lijepa fraza, pomislila sam, ali zbog tuge i umora nisam željela nastaviti razgovor. U uredu su kolegice primijetile moje podočnjake. Upitale su me jesam li loše spavala. Rekla sam da me mučila glavobolja zbog koje nisam mogla zaspati. - Nemoj si zbog obitelji uništiti zdravlje - rekla mi je Jasna. - Sjeti se mog savjeta. Počni što prije štrajkati. Te večeri, prije nego što sam se vratila kući, svratila sam u samoposluživanje. I upravo sam ga tamo susrela. Oboje smo stajali ispred velikog zamrzivača i on me upitao znam li koliko je vremena potrebno da se sladoled rastopi. Sjećam se da sam prasnula u smijeh. Zatim smo se ponovno sreli na istoj blagajni i počeli smo razgovarati. Bio je nekoliko godina mlađi od mene, a ja sam u tom trenutku, s tim svojim podočnjacima, vjerojatno izgledala deset godina starije. Međutim, rekao mi je da sam lijepa, štoviše, da blistam. Izašli smo iz samoposluživanja i krenuli na parkiralište. Predložio mi je da sjednemo na jednu od klupica ispod drveća. Odložila sam vrećice i sjela pokraj njega. - Zovem se Danijel i danas se baš osjećam osamljeno. Nisam oženjen, bio sam u dugoj vezi s jednom ženom koja me ostavila. Svako malo osjetim da mi nedostaje, ali ne bih više želio biti s njom. Nema tako blag pogled kao ti. Dugo smo razgovarali o svemu. Vrijeme je brzo prošlo i nisam ni primijetila da je već kasno. Odjednom sam uznemireno pogledala na sat i rekla: - Znaš da me čekaju kod kuće, zar ne? - Da, rekla si mi da imaš obitelj koja je vrlo zahtjevna. Ali ja želim samo pola sata od tvog dana, barem za sada. - Što to znači "za sada"? - U životu se nikada ništa ne zna. Ne bi bilo u redu da se više ne vidimo, budući da oboje to želimo. Zar nije tako? - Tako je, Danijele. - Onda ... sutra se vidimo u isto vrijeme na istom mjestu. Rekao je to tihim glasom. Nisam shvatila je li to bilo pitanje ili tvrdnja. Ipak, kimnula sam glavom i nasmiješila mu se. Od tada se svakodnevno viđamo. Danijel je pun razumijevanja, s njim mogu pričati o svemu. Neki dan mi je pričao o svom poslu: radi kao noćni čuvar u jednom velikom hotelu. Mirne noćne sate provodi u učenju. Dok je bio mladić, nije uspio privesti studij kraju i sad je odlučio završiti ono što je započeo. Ali nije neki fanatik, vrlo je smirena osoba. Svako je poslijepodne slobodan i osim učenja vrijeme provodi i u dugim šetnjama. Voli crtati i svoje crteže sprema u jedan fascikl koji uvijek nosi sa sobom. - Pokaži mi svoje crteže, molim te - rekla sam mu. - Volio bih ti to pokazati u četiri zida, a ne ovdje, na klupici. - I meni bi to bilo draže ... Pocrvenjela sam i on je to primijetio. Uhvatio me za ruku, nježno je stisnuo i rekao mi da ćemo jednog dana to sigurno učiniti u inat svima. Čudno, ali nisam osjećala nikakvu grižnju savjesti. Voljela bih to reći Miri, ali to je zaista nemoguće. Svojim prijateljicama nisam mogla ništa pričati jer bi počela ogovaranja kako sam se slijepo zaljubila u deset godina mlađeg muškarca. Kako bilo da bilo, Danijelova prisutnost unijela je svjetlost u moj život, čak u tolikoj mjeri da sam odlučila poslušati Jasnin savjet. Riješila sam se mnogih svojih zaduženja i stekla sam samopoštovanje. Moj muž je, međutim, i dalje isti. I dalje mi je drag, ali naše nekadašnje bliskosti nepovratno je nestalo. Mene sada ispunjava radošću sutrašnji sastanak s Danijelom. Taj sastanak ne želim ni u kojem slučaju propustiti. Bit ću sretna barem pola sata. A zatim, ono što se treba dogoditi, dogodit će se.
Je li to on? Da, nema dvojbe. Ugledala sam Svena, nasmijanog, očigledno zadovoljnog, u društvu lijepe žene, za stolom u kafiću u lapidariju Arheološkog muzeja. Otkako sam se drugi put udala, više se nismo viđali, tu i tamo bismo razgovarali telefonom, razmjenjivali smo rođendanske i novogodišnje čestitke. Kad smo se prije pola godine posljednji put čuli, rekao mi je da se nije oženio, ali ako u ovim godinama išta doista želi, to bi onda bila jedna lijepa romansa. Očigledno, uspio je ostvariti tu nakanu, našao je ženu s kojom je sretan, zaključila sam. Često sam razmišljala o našem odnosu i nikada ga, zapravo, nisam uspjela do kraja odrediti. Još od djetinjstva, od ulice u kojoj smo zajedno odrastali, bio mi je jako drag. Malo je ljudi, na prste ruke bi se mogli izbrojiti, koji su mi bili toliko bliski kao on. Prema njemu sam osjećala najdublje prijateljstvo, za njega bih dala ruku u vatru, učinila sve što je u mojoj moći da mu pomognem, ako bi to bilo potrebno. Bilo mi je jasno da sam mu jako draga i da me voli kao prijateljicu, ali i ženu. No ja sam njega drukčije doživljavala, nešto me je sputavalo i nisam uspijevala učiniti taj jedan korak više od prijateljstva. Ponekad sam čak to htjela napraviti, jednostavno ga uzeti za ruku i odvesti ga nekamo i maziti, jer znala sam da to želi, ali bih onda u posljednjem trenutku odustala. Voljela sam ga, ali ipak nisam osjetila ono nešto, ono uzbuđenje, one trnce, koje sam doživjela sa svojim prvim dečkom Goranom. - Jako si mi draga, Marina. Volim te, svim te srcem volim - rekao mi je jedne večeri nježno me primivši za ruku. Ostala sam zbunjena. Prvi mi je put tako nešto rekao, iako sam dobro slutila što osjeća za mene. Nisam se snašla, nisam znala što bih mu trebala odgovoriti. U meni su se miješali osjećaji, bio mi je zaista drag, ali nisam bila sigurna da ga volim na isti način. - Lijepo je to što mi kažeš, ali voljela bih da među nama ostane sve kao što je bilo do sada - još mi danas, poslije puno godina, jasno u ušima zvone vlastite riječi, moj odgovor na Svenovu prvu, otvorenu ljubavnu izjavu. - Nadam se da ipak ostajemo prijatelji? - odmah se povukao. Nikada se više nismo vratili na tu temu. Bilo mi je jasno da ga je moj odgovor pogodio i razočarao. Da smo kasnije još o tome razgovarali, možda bi stvari krenule i drukčijim tokom. Ali, na žalost, nismo. Zaključio je da me ne zanima kao muškarac i pomirio se s tim. Ipak, ostao je uz mene. Tada sam ga glatko odbila, poslije se ne jednom dogodilo da prema njemu, najblaže rečeno, baš nisam bila fer, ali nikada mi nije okrenuo leđa, ni kada sam se udala. Nikada neću zaboraviti onaj trenutak kada sam mu najavila vjenčanje. Naravno, rekla sam mu prvom, čak prije nego mami i tati. Uostalom, znao je da hodam s Davorom, da je riječ o ozbiljnoj vezi, da sam zaljubljena, pa je to i očekivao. Ipak sam zadrhtala, strahovala što će mi reći, kako će reagirati, iako sam zapravo mogla znati da će biti baš onako kako se dogodilo. - Blago njemu. Znaš, jako mu zavidim - nasmiješio se i zaželio mi sreću. Znam da je to iskreno mislio. No sreća s Davorom imala je prilično ograničen rok trajanja. Istina, tri je godine bilo lijepo, još dvije podnošljivo. Ubrzo sam shvatila da mu nisam dovoljna. Počeo se okretati za drugim ženama. Ne znam je li me i prije koji put prevario, nije to, uostalom, ni toliko važno, ali kada sam ga, vrativši se ranije s puta, baš kao u filmu zatekla s drugom u našem bračnom krevetu, u meni se sve slomilo. Bilo je to preveliko poniženje. I tada mi je Sven bio rame za plakanje. Trebalo mi je neko vrijeme da se stabiliziram, no sve u svemu, razvod sam ipak dobro podnijela. Boljelo me manje nego što sam u početku očekivala. Nismo imali djece, koliko god mi je to do tada nedostajalo, u trenutku rastave činilo mi se dobrom okolnošću. Tek sam se dohvatila tridesete, nisam još bila prestara da postanem majka. Kada sam se razvela, Sven se, slutila sam, u dnu duše nadao da će se nešto promijeniti u našem odnosu, ali ja sam ga i dalje smatrala samo dobrim prijateljem. Protiv svojih osjećaja naprosto nisam mogla.
Plamen se gasi
Uskoro sam se ponovno udala. Oliver mi je zaista na brzinu zavrtio glavom, zapalio vatru strasti u meni. Sve se dogodilo munjevito: poslije pet mjeseci hodanja već smo stajali pred matičarom. Bilo je zaista romantično, zaljubila sam se u njega preko ušiju, bio je tip muškarca o kakvom sam uvijek maštala. Moj princ na bijelom konju! Tako mi se barem činilo. Ma što da je rekao, ma što da je učinio, sve mi je izgledalo sjajno. Pola godine nakon vjenčanja zanijela sam i rodila Katarinu, koja nam je bila velika radost. Godine su prolazile nimalo ne naudivši našoj ljubavi. Stvari su se počele mijenjati tek poslije petnaestak godina braka. Nekadašnji plamen počeo se gasiti. Ne znam kako bih to opisala, ali činilo se da je Oliver počeo starjeti prije mene. Gubio je zanimanje za stvari koje su nas prije veselile, povremeno mu nije bilo ni do čega. Ja sam, naprotiv, još bila puna životne radosti, željela sam toliko toga još vidjeti, iskusiti, osjetiti. Katarina je već stasala, bila je dobra i pametna djevojka, u mnogome samostalna. Mislila sam da si Oliver i ja sada možemo priuštiti još mnogo lijepih stvari, zajedno ići u kino, u kazalište, na putovanja. Njemu, međutim, ni do čega više nije bilo stalo. Pokušala sam ga trgnuti iz te letargije. - Sretan ti rođendan, dušo - poljupcem sam ga dočekala kada se tog jutra izvukao iz kreveta, tutnuvši mu u ruku dar. - Hvala ti, zlato. Što je to? Novac? - nasmijao se dok je pažljivo, da ne ošteti ukrasnu vrpcu i papir, otvarao smotuljak koji sam mu dala. U prvi trenutak nije shvatio što je dobio u ruke. Nekoliko je trenutaka gledao u papir, a onda me začuđeno pogledao. - Što ovo znači? Šalješ me na put? - upitao je, a u glasu se nije osjetila ni trunka radosti. - Uplatila sam nam desetodnevno putovanje na Kubu. Idemo idućeg mjeseca. - Valjda se šališ? Na Kubu? Kako si samo došla na tu ideju? - pogodila me njegova reakcija, iako sam se zapravo bojala da bi upravo tako moglo biti. - Nije skupo, a svi koji su bili tamo kažu da je sjajno, svi su se lijepo proveli - branila sam svoju zamisao, ali u grlu sam osjećala knedlu. - Možda, ali nije to za mene - glatko me je odbio. - Lijepo od tebe, hvala ti. Povedi Katarinu sa sobom - dodao je pomirljivo pročitavši razočaranje u mojim očima. Da sam mu darovala nešto što može pojesti ili popiti, bio bi sigurno radostan. Već je neko vrijeme za njega smisao dobrog i ugodnog života bio u dobrom zalogaju i kapljici, i to samo kod kuće, u izležavanju pred televizorom, u čitanju novina i časopisa, u druženju s njegovim prijateljima u subotnja prijepodneva. Nikamo nismo izlazili, nikoga nismo pozivali u goste, tvrdio je da mu je mir vlastitog doma najvažniji. I očekivao je da i ja to prihvatim. Voljela sam ga, zaista sam ga voljela, ali takav me je njegov stil života sputavao. Ipak sam željela više od toga. - Znači, nipošto ne bi sa mnom na to putovanje? Da možda malo razmisliš? Bilo bi nam prekrasno, vjeruj mi - pokušala sam ga ipak privoljeti, iako sam znala da nemam šanse. - Ne, ne bih. To je gnjavaža kojoj se ne želim izložiti. Ali ti zaista možeš otputovati. S Katarinom ili s nekom prijateljicom, nemam ništa protiv - vratio mi je uplatnicu.
Bijeg u depresiju
Povrijedio me je. Godinama smo živjeli onako kako je njemu odgovaralo, a sada je tako olako odbio nešto što bi mene veselilo. Nisam ga uspjela nagnati da se trgne iz te svoje sive kolotečine. Samoj mi se nije išlo na Kubu, Katarina ne bi mogla toliko izostati iz škole, i tako sam Oliverov rođendanski dar vratila agenciji. Sretna je okolnost što je to bila tek rezervacija, tako da nisam izgubila novac. No taj je trenutak označio prekretnicu u našem braku. U meni je sve više bujalo nezadovoljstvo. Nisam bila toliko stara da bih svoj život svela na posao i kuću. Željela sam još disati punim plućima, izlaziti, zabavljati se, idućih nekoliko godina uzeti od života što se uzeti može. Neće biti druge prilike. Financijski smo dobro stajali, ne bi se moglo reći da smo plivali u novcu, ali imali smo ga dovoljno za ugodan život pa smo si mogli priuštiti i pokoji provod. Ali Olivera se iz njegove fotelje jednostavno nije moglo izvući i to mi je iz dana u dan sve više smetalo. - Mama, što je s tobom? Nekako si se promijenila - upitala me jednoga dana Katarina. - Kako to misliš? - Pa, ne znam, stalno si loše volje. Jesam li ja što skrivila? - Što ti pada na pamet, zlato. Ništa ti nisi skrivila. Imam problema na poslu, a i godine čine svoje. Više nemam energije kao nekada - pokušala sam joj objasniti. Nisam je željela opterećivati svojim problemima, ali bilo mi je sasvim jasno da padam u stanje koje nije dobro. Sve sam češće bila u depresivnom raspoloženju, čak sam počela piti tablete za smirenje. Bližila sam se pedesetoj, osjećala sam da pred sobom imam najviše petnaestak godina koliko-toliko kvalitetnog života, a tratila sam ih na rutinski rad u uredu, na još nepodnošljivije kućanske poslove, na sumorne večeri pred televizorom. Željela sam nešto promijeniti, ali nisam imala snage za to. Vrtjela sam se u začaranom krugu. I moja je ljubav prema Oliveru kopnjela poput snijega u proljeće. Nisam ga mogla razumjeti. I sve sam manje bila spremna biti i ostati žrtvom njegovog načina života. Katarina mi je bila jedina utjeha, a onda me i ona napustila. - Mama, neću petljati i okolišati. Odlazim od kuće - zaskočila me dok smo zajedno prale suđe poslije nedjeljnog objeda. - Odlaziš? Misliš, zauvijek? - uspjela sam promucati. - Da. Barem se tako nadam. Odselit ću se k Nevenu. Sjećaš se, spomenula sam ti ga. Volim ga, i on mene voli, uskoro ćemo se vjenčati. - Pa jedva se poznajete. Jesi li sigurna ... - Da, mama, sigurna sam. I sretna sam, jako sam sretna. Neven je pravi čovjek za mene - zagrlila me je.
Neočekivan susret
Moram priznati, bio mi je to iznenadan i snažan udarac, nisam očekivala da će se tako nešto dogoditi, ali, s druge strane, vjerovala sam u nju i njezin izbor. - Ako je zaista tako, drago mi je. Samo moramo i tatu pripremiti na to - rekla sam jedva zadržavajući suze. Oliver je, naravno, bio zaprepašten. Smatrao je to neozbiljnim postupkom zbog kojega će se Katarina zasigurno ubrzo pokajati. Očekivao je da mu budem saveznicom. Ma koliko mi teško padao Katarinin odlazak od kuće, stala sam na njezinu stranu. Da, možda je zaista donijela ishitrenu odluku, ali vodilo ju je srce. Htjela je ostvariti svoju želju i u tome se nije dala pokolebati. Imala je snage i volje učiniti ono za što ja nisam imala hrabrosti: živjeti po svome. Nakon tri mjeseca odselila se k Nevenu. U međuvremenu sam ga bolje upoznala, nekoliko ga je puta dovela na nedjeljni ručak i jako mi se svidio. Umišljam si da znam dobro procijeniti ljude i, pokazat će se, kad je riječ o Nevenu, nisam pogriješila. - Baš mi se ne sviđa taj dečko. Nekako je vjetropirast - drukčijeg je mišljenja bio Oliver. - Ne razumijem, što misliš pod tim? - upitala sam ga. - Tako, ne izgleda mi kao čovjek kojem će dom i obitelj biti najvažniji. Sudeći po onome što priča, na umu su mu samo provodi, izlasci, putovanja. Pravi hedonist - objasnio je. - Da? I što je u tome loše? Ako želi izlaziti, putovati, provoditi se, to ne znači da je neodgovoran - stala sam u Nevenovu obranu. Nije mi odgovorio, samo je slegnuo ramenima. Znam da je volio Katarinu i njezin ga je odlazak pogodio možda i više nego mene. Postao je još bezvoljniji, nikamo mu se nije izlazilo, počeo je čak izbjegavati subotnje susrete sa svojim muškim društvom. Ljubavni nam se život sveo na ništicu. Bilo mi je jasno da nešto moram učiniti, da ne bih potonula zajedno s njim. Ali što? Naći ljubavnika? Još sam sasvim dobro izgledala, dvojica-trojica kolega iz ureda otvoreno su mi se nabacivali, ali nisu me privlačili i nije mi bilo ni na kraj pameti upuštati se u nekakve avanture. A onda sam uočila Svena u kafiću muzejskog lapidarija, gdje sam ponekad sama poslije posla odlazila na kavu. Zastala sam na trenutak zureći u njega, u sekundi su mi glavom prostrujala sjećanja na naše godine prijateljstva. Kao da ga je moj pogled privukao, okrenuo se prema meni i poslije male stanke koja mi se činila kao vječnost, radosno mi mahnuo. Kimnula sam glavom i željela izaći, ali on je ustao sa stolca i pohitao prema meni. - Marina! Kakvo lijepo iznenađenje. Stoljećima te nisam vidio - glas mu je treperio radošću dok smo se ljubili u obraze. - I meni je drago što te vidim - uzvratila sam mu. - Imaš vremena? Dođi na piće - pozvao me je. - Ne bih ti željela smetati, vidim da si u društvu - nećkala sam se, iako mi je njegov poziv godio. - Ma, sve je u redu. S Brankom sam, bit će joj drago upoznati moju najbolju prijateljicu, ako te smijem tako predstaviti - ustrajao je. - Ona je sjajna osoba, žena mog dobrog prijatelja Marka. I on će doći za koji trenutak - objasnio je vidjevši da sam se zbunila.
Ljubav iz mladosti
Kažu da se ljudima često najljepše stvari dogode posve neočekivano i slučajno. Da zaista može biti tako, uvjerila sam se te subote. Ne mogu si objasniti kako se i zašto to zbilo. Kao da sam upala u neku čudesnu zemlju bajki. Marina s one strane ogledala. Sat vremena proveli smo s Brankom i Markom, a kada su oni otišli, nas smo dvoje ostali čavrljati. Poslije puno vremena napokon sam pričala s nekim tko me je uistinu slušao, komu sam se mogla izjadati. Bila sam potpuno otvorena, kao da između nas nije bilo toliko godina tijekom kojih nismo imali gotovo nikako ozbiljniji kontakt. Da, kao prije opet sam bila nepravedna prema njemu. Ja sam pričala što me muči, što ne valja u mom životu, što bih željela promijeniti, a on je samo strpljivo slušao. Kao i uvijek bio je tek moje rame za plakanje. Ali trebalo mi je to i godilo mi je. - Tako mi je lijepo s tobom. Imaš li vremena da odemo na ručak? Znam da sigurno imš obiteljskih obveza ... - predložio je. - Vrlo rado - prihvatila sam nimalo ne oklijevajući. Jezik mi je bio brži od pameti i na tome sam mu zahvalna. Nazvala sam Olivera i rekla mu da ću nešto kasnije doći kući jer sam susrela prijateljicu s fakulteta koju godinama nisam vidjela. Ručak je bio n hladnjaku, treba ga samo zagrijati u mikrovalnoj pećnici. - Sve je u redu, snaći ću se - bio je ravnodušan. Sven mi je godinama bio samo prijatelj, ali tog sam dana posve neobjašnjivo eksplodirala. Je li se to dogodilo zbog nezadovoljstva koje se u meni nakupilo, jesam li bila u nekom posebnom raspoloženju, jesam li možda previše popila? Ne znam, ali nije ni važno. Poslije ručka Sven se ponudio da me odveze kući. - Nemaš neku bolju ideju? - upitala sam ga. - Kakvu? Imaš li ti? - bio je zbunjen. - Pa, recimo, da popijemo još jedno piće? - Vrlo rado. Kamo da odemo? - bio je očigledno razveseljen mojim prijedlogom, ali još uvijek zbunjen i nesiguran. - Recimo, k tebi, ako nemaš ništa protiv - potpuno sam ga smutila svojim prijedlogom, tako da je nekoliko trenutaka samo zurio u mene, bez riječi, otvorenih usta. - K meni? - napokon je promucao. - Da, k tebi - potvrdila sam. Naravno, bilo mu je jasno da nije riječ tek o još jednom piću koje bismo zajedno popili. Godinama sam ga, zapravo desetljećima, držala na pristojnoj udaljenosti, a sada sam mu se sama ponudila. Nije to mogao odmah shvatiti, bojao se da možda ipak moje riječi ne tumači pogrešno, strepio je od razočaranja i to mu zaista nisam mogla, ni smjela, zamjeriti. U tim mi je trenucima, u toj svojoj smetenosti i posvemašnoj nesigurnosti, bio draži nego ikada. - Sajno, bit će mi drago. Samo nemam doma baš neki izbor pića - mucao je. - Budalice, ne zanima me piće. Hoću pričati i maziti se s tobom - potpuno sam otvorila karte, iako mi je bilo jasno da sluti o čemu je riječ.
Tajni sastanci
Samu sebe nisam mogla prepoznati. Tako mi se nešto nikada u životu nije dogodilo. Odvukla sam muškarca u krevet. Ali nije to bio običan muškarac, bio je to Sven. I bilo je prekrasno, čudesno. Znala sam da me Sven voli, ali tu nježnost, tu toplinu koju sam tog poslijepodneva osjetila s njim, nikada prije ni s kim nisam doživjela. Što se u mojoj glavi dogodilo, zašto me je taj čovjek, kojega sam voljela i cijenila kao osobu, ali ga nisam doživljavala kao mogućeg partnera u krevetu, odjednom toliko uzbudio, zašto je u meni iznenada probudio takvu strast, ne mogu si objasniti. Da se to dogodilo prije, život bi mi krenuo posve drugim smjerom. Kada sam se vratila kući, činilo mi se da mi na čelu piše što se dogodilo. Osjećala sam grižnju savjesti, prevarila sam muža. Ali ujedno sam bila sretna i smirena, napokon mi se zbilo nešto što mi je vraćalo vjeru i nadu u život. Oliver me je jedva i pogledao, samo je promrmljao da je jeo i nastavio gledati film na televiziji. Njegova mi je nezainteresiranost, koja me je prije tištila, sada dobro došla. Uvukla sam se u krevet, dok je on još sjedio pred televizorom, i u mislima još jednom proživljavala sve lijepe trenutke tog poslijepodneva. Tek sam idućih dana doista shvatila u kakvoj sam se situaciji našla. Sven i ja redovito smo se viđali, sve sam češće odlazila u njegov stan, sve sam kasnije dolazila kući. Olivera to uopće nije smetalo. Čak mi se ponekad činilo da je sretan zbog toga što me nema doma. Zavoljela sam Svena punim srcem, nisam više mogla zamisliti život bez njega, a ni on bez mene. Našla sam se u teškoj dvojbi. Ma koliko bio ravnodušan prema meni, Oliver je ipak bio moj suprug i Katarinin otac. Nisam mogla prebrisati te naše zajedničke godine. Ali nisam se ni mogla odreći Svena i radosti koje je donio u moj život. Naravno, i Oliver je napokon uočio promjene u mom raspoloženju i ponašanju. - Što se događa s tobom? Jesi li u svom drugom proljeću? Nekako si živahna, puna energije - rekao mi je jednom prilikom. - Ne znam, valjda je to moj labuđi pjev - pokušala sam sve okrenuti na šalu. - Samo ti uživaj, ako možeš - rekao je sa smiješkom, a ja nisam mogla dokučiti shvaća li što se događa ili je jednostavno nezainteresiran. Teže mi je bilo kada sam o tome prvi put razgovarala s Katarinom. I ona je, naravno, uočila promjene u mom ponašanju i bila sasvim izravna. - Mama, jesi li se ti možda zaljubila? - iznenadila me pitanjem. - Mislim da jesam - priznala sam poslije kraćeg oklijevanja zaključivši da nema svrhe i razloga lagati joj. - Zna li to tata? - i dalje je bila izravna. - Možda nešto naslućuje, ali mislim da nije siguran. Uostalom, već ga godinama ne zanimam. Nisam sigurna što bih trebala učiniti - tražila sam ne samo njezino mišljenje, nego, zapravo, i podršku. - Ti moraš odlučiti. Ali svakako slijedi svoje osjećaje. Znam da ti nije lako s tatom. Obje ga volimo, ali on se ponaša kao da mu je život već završio. Samo ga nemoj povrijediti, molim te - zagrlila me je dok je to govorila. Nisam željela povrijediti Olivera. Nikada nije bio grub sa mnom, nikada nije učinio ništa ružno, ali nisam mogla pristati ni na način života koji mi je nametnuo. Strašno sam se lomila u sebi. Mogla sam ostaviti Olivera ili ostati s njim. Dvije mogućnosti, ali jako teška odluka. Dosadan život s Oliverom ili uzbuđenja i strast sa Svenom? Hoću li posljednje godine u kojima još donekle mogu uživati u životu provesti kao kućanica uz dosadnog muža ili se predati čovjeku u kojega sam se, na kraju, zaljubila? Kada bih bila sa Svenom, odgovor se nametao sam od sebe - željela sam biti s njim. Kada bih došla kući i vidjela Olivera u njegovoj fotelji pred televizorom, osjećala sam da nemam snage reći mu da ga napuštam. Možda bi ga to slomilo, možda i ne bi, ne znam, ali nisam se lako mogla odlučiti na takav potez.
Težak izbor
- Marina, već duže vrijeme imam osjećaj da mi nešto želiš reći. Nisam budala, mislim da mogu pogoditi. Dakle, budi otvorena. Zaljubila si se u drugoga, je li tako? - dočekao me Oliver jedne večeri, nakon što sam se vratila od Svena. - Da, imaš pravo. Dogodilo se. Oprosti, nisam te željela povrijediti - priznala sam poslije kraćeg oklijevanja. Zaključila sam da nije pošteno i da nemam pravo lagati mu. - Hoćemo li se onda razvesti? - glas mu je zvučao staloženo, ali shvatila sam da je napet, da mu nipošto nije svejedno što ću odgovoriti. - Ne znam, Olivere, zaista ne znam. Potpuno sam zbunjena. Sve je moglo ispasti drukčije, ali ... - Voliš li tog čovjeka ili ne, to je ključno pitanje. Dakle? - upitno me pogledao. - Volim ga. Pričala sam ti o njemu. To je Sven, znamo se od malih nogu. Ali volim i tebe, na svoj način - odgovorila sam. - Morat ćeš donijeti odluku. Znam da sam te posljednjih godina zanemarivao, da sam te razočarao, nisam bio sklon načinu života koji se tebi dopada. Zato sasvim razumijem da želiš otići - bio je blag i pomirljiv. - Lijepo je to što kažeš. I ti si meni uvijek bio drag, moram još o svemu razmisliti. Molim te, nemoj se ljutiti na mene. - Ne ljutim se, zaista. Ali ma kako sve završilo, želim ti samo nešto reći. Uvijek sam te volio i još te volim - zasuzio je dok je to govorio, a i meni je malo nedostajalo da briznem u plač. Dirnuo me taj razgovor. Sutradan sam ga prepričala Svenu. Bilo mi je jasno da je, poslije svega što se među nama u posljednje vrijeme dogodilo, očekivao da ću se odlučiti da budemo zajedno, da ću ostaviti muža. Ali, kao i obično, ni na čemu nije ustrajao, kada sam mu izložila svoju dvojbu, nastojao je prikriti razočaranje. - Učini ono što ti misliš da je najbolje. Ma što odlučila, bit ću uvijek s tobom - rekao je, ali glas mu je podrhtavao. - Nekada, na žalost, i ne možeš učiniti ono što misliš da je za tebe najbolje - pogladila sam ga po kosi. Dogovorili smo se da se neko vrijeme, dok u sebi ne presiječem svoju dvojbu, nećemo viđati. Teško mi je to palo, ali drukčije nisam mogla. Nakon puno vremena našla sam Svena i otkrila ga, doživjela ga na nov način, a sada mi opet prijeti opasnost da ga izgubim. Ali smijem li olako odbaciti sve godine s Oliverom? Pišem ove retke da bih pokušala razbistriti što mi je činiti, ali još sam u nedoumici. Ipak, kada sve stavim na vagu, mislim da će utezi ipak pretegnuti na Oliverovu stranu, ma koliko time izgubila.
Sjedim u hotelskoj sobi. Kroz zatvoren prozor promatram živopisnu ulicu Santiaga. Sve je užurbano, svatko hita svojim poslom, svojim putem. Čujem kucanje na vratima. Ustajem, otvaram. Mladi muškarac dostavlja mi objed kojeg sam naručila u sobu. Zahvaljujem mu na osrednjem španjolskom jeziku i dajem uobičajenu napojnicu. Nakon što ponovno ostajem sama, uzimam poslužavnik, ali nemam volje za jelom. Odlažem ga na kolica s kojih sam ih uzela. Ponovno promatram ulicu. Zavoljela sam Santiago, žalim što se moram vratiti u domovinu. Imala sam nepunih osamnaest godina kad mi je preminuo otac. Do tada smo živjeli prosječnim, osrednjim životom. Vjerovala sam da smo sretna obitelj, jer nikada nisam znala za probleme koji su postojali. Roditelji su ih vješto skrivali od mene, rješavali ih na načine koje su smatrali prihvatljivim. Do tada sam bila bezbrižna, uvjerena da je život obojan ružičastim bojama. Kad je otac preminuo od bolesti, došlo je vrijeme gorkog otrežnjena. U jednom kratkom trenutku nestao je život kakvog sam poznavala, iluzije su se rasplinule. - Nina, ne možeš ići na studij. Nemam te čime uzdržavati. Tvoj otac nam je ostavio brojne dugove. Ne otplatimo ih li u kratkom roku, banka će nam uzeti sve što imamo, a nas dvije završit ćemo na ulici. Žao mi je zbog svega, ali ne mogu promijeniti situaciju. Stara sam, ne mogu se više boriti. Moraš preuzeti kormilo rekla mi je majka jedne večeri kad sam započela razgovor o fakultetu i željela čuti njezin savjet oko izbora studija. - Nemoj se šaliti. Oduvijek smo razgovarali o tome da ću studirati. Idućeg mjeseca ću maturirati, a ubrzo će i upisi na fakultet. Želim tvoj savjet što mi je najbolje upisati - u početku je nisam shvaćala ozbiljno. - Čuješ li što govorim? Zaboravi na studij. Ne izvučeš li nas iz ove lude situacije, bit ćemo gladne i kruha. Cijelog života si živjela poput princeze na zrnu graška. Ništa nisi znala, ni o čemu vodila brigu, ni u čemu oskudijevala. Došlo je vrijeme da okreneš ploču. Ne smiješ mi okrenuti leđa sada kad te najviše trebam. - Kako je moguće da smo odjednom u tako teškoj situaciji? Odakle toliki dugovi? - iščuđavala sam se. - Draga kćeri, život je skup. Otac ti je godinama bolovao, valjalo je plaćati skupe lijekove. On i ja smo od tebe skrivali našu financijsku situaciju. Nismo te htjeli opterećivati. Zajedno smo još pronalazili razne mogućnosti, ali bez tvog oca ja sam izgubljena. Ti si mlada, lijepa, nudit će ti se brojne prilike. Pokaži mi da ti je stalo do mene. - Kako? Što mogu učiniti? Ne shvaćam što tražiš od mene. Želiš li da se zaposlim? - nikako je nisam razumjela. - Sve prepusti meni. Kad maturiraš, nas dvije ćemo ići na putovanje - rekla je i zagonetno se osmjehnula. - Na putovanje? Nisi li upravo rekla da smo bankrotirali i da ćemo biti gladni kruha? - čudila sam se. - Da, upravo to sam rekla. Zato ćemo nas dvije putovati. Ništa ne brini. Za sada se drži knjige - rekla je i vješto prebacila razgovor na drugu temu. Nastojala sam shvatiti što joj je u glavi, ali uzalud. To je naprosto bila nemoguća misija. Koliko god da sam je ispitivala, više uopće nije željela razgovarati o našem teškom položaju. Pred susjedima, članovima obitelji i prijateljima ponašala se sasvim normalno. Pozivala ih je u goste, pripremala objede, častila kao nikada ranije. Objema nam je kupovala skupe krpice, odlazila u kozmetičke i frizerske salone, javno se svima hvalila. Što sam je više promatrala, to mi je sve skupa postajalo nejasnije. Jedno mi je govorila, a sasvim nešto drugo radila. Bilo je trenutaka kad sam mislila da je poludjela, da se iz tog razloga tako ponaša.
Mama je željela da odemo na putovanje
Mama, ako smo u oskudici, zašto se bahatiš na sve strane? Trošiš novac, razbacuješ se, a istovremeno govoriš da smo u stisci. Ne znam više što bih ti vjerovala. Trebam li te voditi k liječniku na pregled? - pitala sam. - Premlada si da bi me shvatila. Nitko nam ionako neće pomoći. Kada bi znali u kakvoj smo situaciji, još bi se samo naslađivali našom mukom. Neću im priuštiti to zadovoljstvo. Nas dvije ćemo svima pokazati tko smo. Doći će dan kada ćemo sve gledati s visoka i smijati se njihovoj bijedi i ograničenjima. Pred nama su velika iskustva, veliki događaji. Ti ćeš nas podići nebu pod oblake - odgovorila mi je jednako čudno, neshvatljivo. Kad više nisam znala što bih, pustila sam je neka bulazni koliko god joj srce želi. Iskreno, sve manje sam vjerovala u sve što je majka govorila. Onog dana kad sam maturirala, mama me obavijestila o skorašnjem putovanju po Sjevernoj i Južnoj Americi. Preklinjala sam je neka mi dopusti upis na studij, ali nije željela ni čuti. Bez njezinog znanja prijavila sam se na Ekonomski fakultet položila prijemni i upisala se. Ponovno se oglasilo kucanje na vratima. Dvojila sam trebam li se ponovno javiti. Nisam si slutila tko me traži. - Pablo! - oteo mi se usklik oduševljenja. Bila sam sigurna da ga više nikada, osim na fotografijama neću vidjeti. - Ostani, nemoj otići. Ti si najmanje kriva za sve što se dogodilo - rekao je, a u očima su mu zablistale suze. Ovila sam mu ruke oko vrata. Njegova sijeda kosa dotaknula je moje crne kovrče, njegove tanke usne moje pune. Taj njegov dolazak bio je ostvarenje mog sna. Voljela sam ga, ljubila svim srcem, čitavim bićem. Bez njega mi dani nisu imali smisla, bez njega je svaka noć bila samotna, bez njega su najluksuzniji hoteli bili hladniji od pećine. Nikada nisam zamišljala da je moguće oćutiti toliko snažnu, predivnu ljubav. - Želiš me? Nećeš se predomisliti? - morala sam provjeriti, jer zasigurno ne bih podnijela još jedno razočarenje. - Neću. Ti si poštena žena. Nisi poput svoje majke. Oprosti što mi je trebalo puno vremena da to shvatim. Više te nikada neću pustiti daleko od sebe. Kamo ideš ti, ondje je i meni mjesto. Ne postojim bez tebe.
Što će meni neki ružni starkelja?
Bahata majka priredila nam je toliko nevolja. Oprosti zbog svega - i ja sam osjećala potrebu za isprikom. - Zaboravimo na nju. Od ovog trenutka postojimo samo nas dvoje - govorio je dok je zatvarao vrata za nama i nastavio me ljubiti s puno strasti. U naručju voljenog čovjeka znala sam da je sve moguće, sve lakše ostvarivo. Krajem ljeta majka i ja krenule smo na putovanje. Sredila je sve što je držala potrebnim. Prvo odredište u kojem smo se planirale zadržati bio je Santiago u Čileu. Hotelski apartman u kojem smo odsjele odisao je luksuzom. Više nisam ni pomišljala da bi majčine riječi o siromaštvu mogle biti istinite, potpuno sam ih odbacila. Već prve večeri kada smo sjele na hotelsku terasu i naručile večeru, mama je opet započela razgovor da nas samo ja mogu spasiti, a da pri tome nije govorila na koji to način mogu ostvariti. Stalno se osvrtala na sve strane. - Nina, pogledaj onog gospodina u lanenom odijelu - rekla mi je u jednom trenutku, objasnila gdje trebam gledati. Nastojala sam se neprimjetno okrenuti prema njemu. Pomislila sam, sviđa se majci, iako mi nikako nije bilo jasno kako je tako brzo mogla zaboraviti mog oca. Ni ne sjećam se točno kojim sam riječima komentirala izgled tog muškarca. Bila sam mlada, nisam mogla procjenjivati izgled starih ljudi, a taj kojeg mi je majka pokazala bio je stariji od pokojnog oca. Sviđali su mi se vršnjaci, momci tek neznatno stariji od mene. - Ne budi bezobrazna. On bi mogao biti naša putovnica u bolji život. Pogledaj samo kako konobari trče oko njega. Sigurno je milijunaš. Činjenica da večera sam, izvrstan je znak. Mogla bi mu se osmjehnuti. Nisi li primijetila da je već nekoliko puta pogledao u našem pravcu? - nastavila je mama dok je ispijala skupo vino. - Nisam ni obraćala pozornost na starkelju. Što me briga je li sam ili u društvu. Zašto bih mu se ja osmjehivala ako se tebi sviđa? Mislim da je malo prestar za tebe, a mislila sam da ti je i još uvijek stalo do tate. - Prestar? Malena moja, ništa ti još ne znaš. Muškarac nikada ne može biti prestar bez obzira na godine koje ima. Naravno da mi je još uvijek stalo do tvog pokojnog oca. On je bio i ostat će mi jedina ljubav. Ovo je muškarac za tebe, a ne za mene. Imućnim ljudima ne trebaju stare žene. Oni vole mlade djevojke poput tebe - rekla je. - Ne misliš valjda da bih ja i pogledala takvog djedicu? Ne nasmijavaj me - zahihotala sam se glasno. - Pogledaj, svojim smijehom privukla si njegovu pozornost. Budi pametna i uskoro ćeš biti bogata žena. Osmjehni mu se, uputi jedan dugi, zavodnički pogled, podigni čašu u zrak kao znak da mu nazdravljaš. - Skroz si poludjela. Mama, s tobom se stvarno nešto događa. Sve što govoriš i radiš u potpunoj su suprotnosti. Kad se vratimo kući, osobno ću te voditi liječniku. Iskreno, počinjem se brinuti zbog tebe - nisam je ozbiljno shvaćala. Njezini savjeti djelovali su mi previše smiješno da bih o njima zamarala misli. - Nina, uozbilji se i slušaj što ti govorim. Do sada si bila pažena i mažena, ni o čemu nisi brinula. Sada ja trebam tvoju pomoć i ako mi je želiš pružiti, poslušaj što ti govorim. Osmjehni mu se i to odmah! - zapovijedala je. Instinktivno sam je poslušala, osmjehnula se starom muškarcu. Uzvratio mi je osmijeh. Umjesto mene, on je podigao svoju čašu kao znak da mi nazdravlja. Mama je rekla neka i ja učinim isto svojom čašom. Toliko se uozbiljila da se nisam usudila ne poslušati je. Upravo kao što sam to znala gledati u filmovima, muškarac je ustao i prišao našem stolu. Obratio nam se na španjolskom jeziku. Ni mama, ni ja nismo ga govorile. Nakon nekoliko rečenica shvatio je da ga ne razumijemo. Potom je pokušao s engleskim. I mama i ja smo ga izvrsno govorile. Zanimalo ga je može li nam se pridružiti za stolom. Mama je odmah dala potvrdan odgovor. I tako je započelo naše druženje s Pablom. Mamine pretpostavke bile su točne. Pablo je doslovno bio milijunaš. Imao je nekoliko svojih tvrtki, kuće i jahte po cijelom svijetu. Između ostalog, imao je jahtu s kojom je često plovio i po našem moru. Izvrsno je poznavao Dubrovnik, ali i sve naše veće otoke.
Nisam naslućivala majčin pakleni plan
Oduševio se saznanjem da dolazimo iz Hrvatske. Bio je rastavljen, imao dvoje djece i četvero unuka. Bio je zanimljiv i drag, a mama se topila od radosti dok ga je slušala. Zadržali smo se s njime u restoranu do kasno u noć. Naravno, idućeg dana bile smo pozvane u njegovu vilu na ručak. Mama je bila oduševljena pozivom, očarana starkeljom Pablom. Pablo je stariji od mene gotovo četrdeset godina. Njegovo iskustvo i moja mladost postali su neraskidiv spoj, što je i dokazao kad se ponovno pojavio na vratima hotelske sobe. Uživala sam dok sam mrsila njegovu sijedu kosu, dok sam mu milovala obraze prepune bora. Svaka od njih bila je trag jednog životnog razdoblja u kojem se nas dvoje nismo ni poznavali. Bila sam svjesna njegove prošlosti i onog dana kad sam se udavala za njega. On mi je u početku ponudio materijalna bogatstva kakva nisam ni znala da postoje. Oboje smo najprije na neki način bili u rukama moje bahate majke, ali svi njezini savjeti odjednom kao da su mi pobjegli iz glave. Zavoljela sam Pablovo veliko srce, beskrajnu dušu, njegove oči pune staračke blagosti, njegov zdrav razum, njegovu mudrost. Naučila sam se živjeti i nositi s njegovim bolestima, s njegovim starijim tijelom i tegobama koje je imao. Sve to zavoljela sam kao dio njegove individue i bez svega toga zapravo ga ne bih ni mogla toliko voljeti. Dok mi je poput nježnih latica ruža spuštao poljupce na vrat, u sebi sam zahvaljivala Bogu što mi ga je vratio.
Nagovarala me da ga zavodim
Tog jutra me probudila vrlo rano. Natjerala me u kozmetički i frizerski salon, dirigirala kako želi da izgledam. Kupila mi je haljinu kakvu mi nikada ranije zasigurno ne bi dopustila da odjenem. Haljina mi se svidjela, ali nisam tako dotjerana željela ići pred starog čovjeka. Preklinjala sam majku neka mi dopusti da odjenem nešto drugo. Nije željela ni čuti. Naravno, dala mi je brojne upute o tome kako se trebam ponašati u određenim situacijama. Kad je napokon završila s monologom i silnim savjetima, osjećala sam se gore nego ikada. - Upravo si se prema meni ophodila kao da sam prostitutka koja će raditi za tebe, a ne tvoja kći. - Ti ne znaš kako treba s muškarcima, morala sam ti dati savjete. Samo me slušaj i daleko ćemo stići. - Kad sve tako dobro znaš, zašto se onda ti ne boriš da osvojiš njegovo srce, umjesto što ga trpaš meni. Mama, jesi li slijepa? Taj čovjek bi mi mogao biti djed. Ne mogu zamisliti dotaknuti ga, a kamoli nešto dmgo. - Već sam ti objasnila sve vezano uz godine. Kada bih mislila da ga ja zanimam, nastojala bih ga zainteresirati za sebe, ali očito je da njegovu pozornost privlačiš ti, a ne ja. Zavedi ga, a tada ćeš moći što poželiš - ponavljala je. - Kako mogu zavoditi djedicu od kojeg mi se okreće želudac? - svim silama sam joj nastojala objasniti da nisam pristalica takvog načina dolaska do novca. Nikada nisam imala kule, ni gradove, niti sam ih željela za sebe. Najveća želja bila mi je postati studenticom, živjeti kao moji vršnjaci, brinuti o studiju, izlascima, simpatijama. - Ne učiniš li tako, kad se vratimo s putovanja, računaj da ćemo živjeti na ulici. Banka će nam prodati sve što imamo. Zadnji novac do kojeg sam uspjela doći uložila sam u ovo putovanje. Ne posreći li ti se, propale smo. Sve je na tebi. Ako ti je draže biti skitnicom, nego družbenicom ovakvom gospodinu koji će te voditi po svijetu i kupovati ti sve što poželiš, slobodno mu danas reci da je budala. Samo, nemoj smetnuti s uma što te čeka čim se vratimo u Hrvatsku. Sve što nam je Pablo rekao o sebi je gotovo idealno. Hoće li nam se na putovanju ukazati još jedna takva prilika, veliko je pitanje. Sreća se ne smiješi dva puta za redom - uvjeravala me majka.
Bilo mi je žao zbog majke i svega
I tako sam sva napirlitana i utegnuta, zajedno s majkom, stigla u bogataševu vilu. Nikada u životu nisam bila na ljepšem posjedu. Sve one divne vile i kuće koje sam viđala u televizijskim sapunicama, bile su ništa u usporedbi s Pablovim imanjem. On i brojna posluga u njegovoj kući odnosili su se s nama s puno poštovanja. Ostale smo na ručku, ali i večeri. Idućeg dana poveo nas je na svoje drugo imanje. Uglavnom, činio je sve da bismo se osjećale poput kraljevni iz bajki. Majka je bila na sedmom nebu. Ja nisam, iako ne mogu poreći da mi se sviđalo sve ono što je Pablo imao, način života kojeg je vodio, jednako kao i njegovo obazrivo ophođenje prema meni. Unatoč obazrivosti, jasno je pokazivao koliko je zainteresiran za mene kao ženu. Htjela-ne htjela, koristila sam sve majčine savjete koje mi je dala jer naprosto nisam znala kako bih se drugačije ponašala. Sve mi je to bilo novo, drugačije od svega poznatog. Postala sam majčina marioneta, a ona je vukla konce po vlastitoj želji. Pablo je u sobu naručio šampanjac. Natočio nam ga je u čaše, a potom smo nazdravili sretnom završetku. - Nina, ne mogu se rastati od tebe. Previše bih patio ako zauvijek odeš od mene. Oboje smo svjesni mojih godina, oboje znamo da se moj život više ne mjeri u desetljećima. Godine koje su mi preostale, želim provesti s tobom. Ti si ljubav mog života. Tvoja je majka bahata, promućurna, ali i zla osoba. Zbog nje sam povjerovao da i ti želiš ići njezinim stopama. Oprosti što sam te osudio unatoč svemu što si mi pružila. Kad si jučer zaplakala pred mojom djecom i unucima, zaklela se u ljubav, gotovo mi je srce prepuklo. Bio sam ohol. Htio sam da me preklinješ oprost, ali to nisi učinila. Kad si otišla, djeca su se zgrozila nad hladnoćom koju sam pokazao prema tebi. Rekli su, nisi se ispričala jer nisi imala zašto. Bila si ponosna, dostojanstvena, iskrena, a to su najveće ljudske vrijednosti. Razmišljao sam ostatak dana i cijelu noć. Kad sam jutros ustao, osjetio sam silnu prazninu bez tebe. Znao sam, potražit ću te u hotelu, a ako si već otputovala i ja ću krenuti za tobom u Hrvatsku. Velike ljubavi poput naših ne mogu samo tako umrijeti. Oboje je osjećamo u srcu, u krvotoku, u mozgu, u svakom novom svitanju, u svakom zalasku sunca, u svakoj blistavoj zvijezdi. Bez tebe, ugasila bi se moja životna zvijezda. Onoliko dana ili godina koliko će mi bog još pokloniti, želim biti s tobom - Pablo mi je objašnjavao sve što se prethodnog dana dogodilo između nas, ali i sve ono što želi da nam se još dogodi. - Žao mi je zbog svega. Majka je izgubila kontrolu. Rekla mi je da je bolesna i da mora platiti liječenje. Zato sam podigla toliki novac. Nisam mogla zamisliti da bi lagala o nečemu tako važnom, a ponajmanje da se je toliko zadužila jer je izgubila na kartama. Nisam ni znala da ja kockar. Priznala sam ti da sam u početku bila s tobom jer me je ona na to natjerala, ali da te nisam zavoljela u samo nekoliko dana, unatoč majci, ne bih pristala na brak.
Pablo se zadržao na poljupcima
Od kada sam s tobom nikada nisam ni pogledala drugog muškarca. Ne trebam nikoga osim tebe. Žao mi je što si mislio da od tebe uzimam novac i njime financiram druženja s mlađim ljubavnicima. Ja nisam prevarantica. Ljubim jednom u životu, a ti si, Pablo, moja jedina i najveća ljubav. Žao mi je što si sumnjao u mene, jer nikada ti za to nisam dala razloga. Ipak, gledajući majku i sva njezina nedjela, shvaćam zašto si posumnjao. Nikada nisam bila bahata. Dovoljno mi je da sam s tobom jer te volim, a tvoja bogatstva samo nam čine život udobnijim. Želiš li, sve ostavi svojoj djeci. Dok si živ, imat ću uz tebe sve što mi je potrebno. Ne trebam skupe poklone, ne trebam izlaske, ni krstarenja, dovoljna mi je tvoja ljubav i bezuvjetno povjerenje - priznala sam. Pablo je opet zaplakao, ja također. Oboje smo osjećali silno olakšanje i radost što se naše ruke ponovno dotiču. Kad sam prvi puta izašla sama s Pablom, pomislila sam da će se srušiti sav moj svijet. Međutim, prevarila sam se. Znala sam što očekuje od mene, pamtila majčine savjete. Ipak, kad je došao trenutak intimnosti nisam znala što učiniti. Objasnila sam mu da nisam vična ljubavnim igrama, niti sam u životu imala muškarca s kojim sam dijelila krevet. To saznanje ga je zateklo, ali se pokazao vrlo radosnim zbog toga. Umjesto da smo završili u postelji, Pablo se zadržao na poljupcima i nježnim dodirima. Idućeg dana kupio mi je zaručnički prsten vredniji od svega što smo mi posjedovali u domovini. Znala sam, moram ga prihvatiti i tako i učinila. Sve što je Pablo dalje činio, očaralo me. Prestala sam u njemu gledati čovjeka koji će nam materijalno osigurati budućnost, a sve više zamjećivala u njemu divnog muškarca kojeg je skrivao. Zavoljela sam ga u kratkom vremenu, zaljubila se upravo onako kao što bih se zaljubila u nekog svog vršnjaka. Nisu mi bile važne njegove godine, već njegova muževnost, način na koji je predstavljao život i pokazivao mi što znači prava, iskrena, najdublja ljubav. To, što je poštovao moju nevinost išlo mu je samo u prilog. Oborio me s nogu upravo onako kako to muškarci znaju učiniti. Prvobitna neugoda koju sam osjeća kada bih bila s njime u društvu potpuno je nestala. Osjećala sam se ponosnom što mi je u blizini, što sam njegova i što je on moj. Razdoblje naših zaruka koje je trajalo nešto više od mjesec dana potpuno je promijenilo moj stav. Od buntovne djevojke pretvorila sam se u zaljubljenu mladu ženu. Nije bilo sretnije mladenke od mene kad sam se udavala. Pablo je pristao da se vjenčamo u crkvici u kojoj sam se krstila, pričestila i krizmala. Nije mu bio problem doći u moju domovinu, organizirati veličanstvenu svadbu, financijski pomoći majci oko problema koje je imala. Ništa mu za mene nije bilo teško. Otvorio mi je širom vrata svog srca. Nisu ga smetali porugljivi pogledi maminih i mojih susjeda, prijatelja, članova obitelji. Ni sama se nisam osvrtala na tuđe komentare. Znala sam da svi misle kako sam s Pablom isključivo zbog novca.
Voljela bih se vratiti u Hrvatsku
On mi je ulijevao snagu, hrabrost s kojom sam čistog srca stala s njime pred oltar. Nakon proslave u velikom stilu, najprije smo se odvezli do Dubrovnika. Ondje je već čekala Pablova jahta. Njome smo krstarili Jadranom, uživali u bajnim ljepotama našeg mora, naših obala, iako je ljeto već odavno minulo. Nakon toga smo odletjeli u Egipat, potom u Tursku, Grčku, Francusku i na kraju se vratili u njegov dom u Čileu. - Nina, znam da voliš Santiago, ali želiš li da ostanemo živjeti ovdje ili sanjaš o povratku u domovinu? - zanimalo ga je. Osmijeh mi je zatitrao na usnama. Poznavao me je, Pablo me poznavao u dušu. Ništa mu nisam mogla skriti. On je naprosto osjećao nostalgiju koja me vukla rodnoj grudi, moju silnu čežnju za rodnim domom. - Voljela bih se vratiti u Hrvatsku. Shvaćam, ovdje je tvoj dom, tu žive tvoja djeca, tvoja unučad. Shvaćam i logično mi je što želiš biti u njihovoj blizini, da nemam djecu, ali nostalgija me ipak vuče. Odreći ću se snova o povratku u domovinu, jer želim biti pored tebe. Gdje si ti, tu je i moj dom - iskreno sam mu odgovorila. - Razmišljao sam o tome da kupimo kuću u Dubrovniku i u Zadru. Dio godine možemo živjeti u Hrvatskoj, a dio provoditi ovdje u Čileu. Nikada ne bih dopustio da se odrekneš snova zbog mene. Želim da i ovdje postignemo kompromis. Prije svega, moramo riješiti problem s tvojom majkom - Pablo je opet započeo tu ružnu temu. - Ne želim više voditi računa o mami. Sam si rekao kakva je ona. Sposobna se je brinuti za sebe. Dao si joj toliko novca, a ništa od svega nije znala iskoristiti. Zbog svoje bahatosti i rasipnosti zamalo mi je zauvijek uništila život i brak. Ona ima svoju kuću i vikendicu na moru. Prima očevu mirovinu i neka se snalazi - dizala mi se kosa na glavi od spomena majke i svega što je učinila. Bezočno je opljačkala Pabla i to preko mene. Ja sam bila ta koja joj je u svemu uvijek vjerovala, koja je s kartica dizala silne novčane iznose i na taj joj način omogućavala bahatost. Zbog nje sam ti prešućivala što radim, ali to više nikada neću učiniti. - Draga, ti nisi takva. Bez obzira kakva je, ona je tvoja majka i ti je voliš. Pobrinut ću se da svakog mjeseca na njezin račun sjeda određena suma novca koja će joj osigurati pristojan život. Njezina je mirovina stvarno mizerna, a ja kao svaki pravi zet neću dopustiti da mi punica bude nečega željna. O iznosima za koje me je zakinula, više nećemo razgovarati. To neka ostane u prošlosti - rekao je i ponovno me zagrlio.
Počela se zaduživati na sve strane
Kad sam u Pablovu kuću ušla kao gospodarica imanja, njegova djeca nisu baš bila oduševljena mojom pojavom. Poput većine, oni su također vjerovali da sam jedna od onih koja želi njihovom ocu oteti ono što je godinama stjecao. Dok smo bili na medenom mjesecu mama je ostala u domovini, ali čim smo se vratili i ona je došla živjeti k nama. Redovito je odlazila na satove španjolskog, upoznavala ljude, izlazila i radila što god bi joj se prohtjelo. Nikome nije podnosila račune, ali je zato redovito zahtijevala da se njezini podmiruju. Osobno se nikada nisam postavljala poput gazdarice u kući. Unatoč brojnoj posluzi, sama sam namještala krevete, čistila po kući i povremeno kuhala naše domaće specijalitete od kojih se Pablu posebno svidjela sarma. Uživala sam čeprkati po cvijeću u prostranom dvorištu, zalijevati ga, mirisati, brati i stavljati u vaze i njime dočekivati svoga Pabla. Nakon nekoliko mjeseci Pablova djeca počela su me zvati majkom iako sam bila mlađa od njih, a njihova djeca nazivali su me bakom. Pablo se ljutio što im dopuštam da mi se tako obraćaju, ali mene to uopće nije smetalo. Bila sam radosna da su napokon shvatili kakva sam i da me prihvaćaju kao dio svoje obitelji. Nikamo nisam izlazila bez supruga, pa čak ni u najobičniju kupnju. Voljela sam da me prati čak i po trgovinama, osim toga, on mi je bio najbolji modni kritičar. Izvrsno smo se slagali sve dok mama nije počela upadati u probleme. Usred noći nazivala bi me iz raznih noćnih klubova, preklinjala neka joj dođem u pomoć. Nekoliko puta bila je pod utjecajem jakih droga, a na desetke puta pod utjecajem alkohola. Sramila sam je se. Nastojala joj pomoći, ali i uvjeriti koliko je pogrešno što čini. Kad bi nas netko promatrao, činilo se da sam ja majka, a ona luda kći koja je prolupala. Počela se zaduživati kod ljudi koje je poznavala, a to nipošto nisu bili ljudi čestitog karaktera. Međutim, svi dugovi uskoro su počeli pristizati na naplatu. Nastavila me je gnjaviti, a ja sam se sramila, potajno rješavala majčine probleme. Tiho, na prstima, noću bih se iskradala iz kuće, podizala novac s Pablovog računa, odnosila joj ga, a potom se opet potajno uvlačila u krevet. Takvo ponašanje, pogotovo uz brojnu poslugu u kući, nije dugo moglo ostati tajnom. Kad je Pablo čuo da se noću iskradam iz kuće, posumnjao je da imam ljubavnika. Dao me je pratiti, dobio fotografiju s mladim muškarcem kojem sam brojila novac kako bih isplatila majčin dug. Kad je dobio izvod s računa, upitao me kamo je nestao toliki novac. Lagala sam da sam ga potrošila na razne gluposti. Nije mi povjerovao. Više od čega na svijetu Pablo je mrzio laž i prevare. Zamolio me neka se majka i ja iselimo iz njegove kuće i uskratio mi sve kartice. Nikada nisam štedjela, niti sam išta ostavljala na stranu bez njegova znanja. Imale smo jedva dostatno da smo se mogle vratiti u Hrvatsku. Poražene, pognutih glava obje smo se vratile doma. Tek kod kuće mama mi je rekla pravu istinu. Zadnji novac kojeg sam joj dala bio je da pokrije kockarske dugove, a ne za skupe liječničke tretmane kako mi je lagala. Kad sam to čula, poludjela sam.
Moja istina na kraju je sretno završila
Nekoliko mjeseci radila sam kao čistačica u obližnjem kafiću kako bih skupila za kartu do Čilea. Svi su nas ismijavali, ali nisam se osvrtala. Morala sam voljenom čovjeku reći istinu. Pablo, kad si me jučer odbio, srušio mi se svijet. Sad znam da nas više ništa neće razdvojiti - rekla sam mu i gledala taj očaravajući sjaj u njegovim očima. Privukao me k sebi, a potom me zamolio da spakiram stvari. Zajedno smo se vratili u našu kuću u Santiago. Dočekala su nas naša djeca i unuci, kojima ću zauvijek biti zahvalna što su pomogli da Pablo otvori oči i shvati istinu. Od tada, živimo kao što smo se i dogovorili: dio godine u Čileu, dio u Hrvatskoj. Moja tajna na kraju je sretno završila, ali mnoge djevojke kojima majke namještaju na sličan način kao meni nemaju toliko sreće. Nikada i niti jedna kćer na ovom svijetu ne bi trebala dopustiti da joj se majka miješa u izbor bračnog partnera. Meni je moja bahata majka zamalo uništila život i upravo zbog tog iskustva svim mladim djevojkama poručujem da one same trebaju slijediti vlastito srce. Majke sigurno djeci žele sve najbolje, ali majki poput moje i njihovih razmišljanja često je puno bolje kloniti se. Danas su nova vremena, a sloboda je osnovni smisao života. Tako bi trebalo biti i pri izboru ljubavi. Naposljetku, nikada ne znaš gdje će te tvoje srce odvesti.
Zovem se Anna. Rasla sam u malom mjestu uz more, ljubeći galebove i diveći se svakom novom danu. Moje djetinjstvo bilo je lijepo, ispunjeno dječjim radostima. Život na moru bio je najzanimljiviji ljeti, kada sve vrvi od ljudi. Tada sam sa društvom odlazila na kupanje, a navečer smo se sastajali na plaži i pričali. Moj prvi momak bio je dečko iz mog susjedstva: Toni. On i ja, još uvijek dvoje djece, držali smo se za ruke i pričali o muzici koja je tada bila pouplarna, te otkrivali čari prve ljubavi. - Anna, ti ćeš uvijek ostati moja - zarekao mi se tog ljeta. I mi smo hodali jedno vrijeme, voljeli se ljubavlju mladih ljudi, sretni što imamo jedno drugo. Toni je bio lijep, atletski građen i visok, a ja niska i duge crne kose. Uvijek mi je govorio da sam mu bila najljepša u društvu i da se zaljubio na prvi pogled. Ti dani moga tinejdžerstva zaista su bili prekrasni. Ponekad bi cijelo društvo otišlo malim brodom na izlet na otok i tu smo se kupali i zabavljali. Noćima smo znali odlaziti u disco u mjestu i plesati na zvukove omiljenih pjesama. Živjela sam okružena ljudima koji su me voljeli, prijateljima i prijateljicama te ljubavlju mojih roditelja. Odrastala sam sretna, radujući se svakom novom danu uvijek maštajući o budućnosti, ne znajući što mi ona donosi. Bila sam sretno dijete, kasnije djevojka, koja je voljela život, izazove, koja je voljela svijet. Ti dani ostali su mi u srcu i danas. Još uvijek se sjećam nestašluka u svom djetinjstvu i svih svojih prijatelja iz tih dana. Kako sam odrastala u djevojku tako sam počela tražiti novo društvo, iskušavati nove stvari u životu. Moje malo mjesto postalo mi je pomalo nezanimljivo, tako da sam odlučila upisati fakultet u gradu. S Tonijem sam se u međuvremenu razišla, bila je to djetinja ljubav. - Anna - govorila mi je majka - jesi li sigurna da želiš otići na studij? Znaš, nitko od tvojih prijatelja neće ići tako daleko. - Mama, sigurna sam - rekla sam joj, jer izgarala sam od želje za nečim novim. Baš prije studija primila sam poruku. Dolazila je od jednog momka iz moga mjesta. - Ne idi Anna, ostani sa mnom, ja te volim. To je bio Lovro. On je bio zaljubljen u mene već dugo i konačno je odlučio napraviti korak i prići mi. Lovro mi se ionako nije sviđao i rekla sam mu kako idem na studij, a on neka me ne čeka.
Moja prva studentska ljubav
Otišla sam na studij povijesti i zemljopisa i bila sam sretna. Konačno sam živjela sama, u novom gradu. Stekla sam mnoge prijatelje i moj život tekao je svojim tokom. - Anna - rekla mi je prijateljica s faksa - Marko se zanima za tebe. Marko je bio također student, veoma privlačan i lijep. Sviđao se i on meni i dobro smo se slagali. Na prvom spoju mi je poklonio crvenu ružu i to mi je pokazalo koliko je pažljiv i osjećajan mladić. Cijelo vrijeme na faksu, sve te godine Marko i ja smo hodali i dobro smo se slagali. Voljeli smo jedno drugo, bili smo sretni zajedno. Studij je bio težak, ja sam izabrala povijest i zemljopis, a on hrvatski jezik. Međutim, učili smo i polagali ispite i nismo zaostajali sa gradivom, već spremni izlazili na ispite. Živjeli smo poput svih mladih ljudi koji su jako zaljubljeni: sitni pokloni za Valentinovo i rođendane i puno poljubaca. Često smo šetali gradom držeći se za ruke i ljubeći se. Ti dani na fakultetu bili su mi najljepši dani u životu. Novac nam nije bio problem, jer oboje smo dolazili iz imućnih obitelji.
Marko mi je priznao da me voli
Roditelji su nam slali dovoljno i lijepo smo živjeli. Jednom prilikom za vikend Marko i ja došli smo doma. Moja mama je bila presretna kada me je ugledala, jer nismo najavili dolazak. - Koje lijepo iznenađenje, kćeri! - rekla je tada. - Baš se spremamo ručati. Tada joj je Marko rekao: - Nazovite moje da dođu da ih iznenadim. I zaista kada su oni ušli na vrata i vidjeli nas vrisnuli su od sreće. Baš smo ih bili ugodno iznenadili. Ali, vikend je brzo prošao u prepričavanju dogodovština sa fakulteta i mi smo u ponedjeljak već bili u gradu. - Marko, hoćeš li da iziđemo večeras - upitala sam ga jedne subote. - Pa, može - bio je spreman na izlazak. Te večeri smo se lijepo proveli u jednom kafiću, cijelo društvo bilo je tu. - Volim te, Anna - rekao mi je te večeri. Te njegove riječi neću nikada zaboraviti. Voljela sam i ja njega, ali sudbina nam je okrenula leđa i mi smo se nedugo nakon studija razišli. Još se sjećam dana našega rastanka. Oboje smo plakali i grlili se ne želeći pustiti jedno drugo da ide. Život bez njega nisam mogla zamisliti, a on je odlazio zauvijek. Nisam mogla ne voljeti ga više, bio je sve što sam mogla poželjeti. Voljela sam ga neizmjerno i htjela sa njim jednoga dana imati obitelj i djecu. Znala sam, kada ode, bez obzira na ljubav i obećanja izgubit ću ga zauvijek. Marko je, naime, dobio ponudu za posao u inozemstvu i prihvatio ju je. Bila sam neizmjerno tužna. Bio je ljubav mog života, prvi momak, momak kojemu sam poklonila svoje srce. Ali, morala sam prihvatiti da on mora ići. Morala sam prihvatiti da ostajem sama i da moram dalje bez njega. - Marko - rekla sam mu - ti si mlad, nemoj ispustiti tu priliku iz ruku. Tako je i bilo. Marko je odlučio otići i zauvijek smo jedno drugome rekli zbogom. Budući da je ta veza propala, ja sam se nakon studija vratila u svoje malo mjesto i zaposlila se u školi kao profesorica povijesti. Živjela sam za svoj posao, voljela ga i bila sam sretna. Marko se u početku javljao pismima, ali i ona su počela sve rjeđe stizati, tako da je bilo najbolje da ga zaboravim. Onda, kada sam pomislila da držim konce svoga života u svojim rukama desilo se nešto neočekivano. U našu školu došao je novi profesor. Šarmantan i lijep odmah je osvojio srca mnogih kolegica ali i moje. Nažalost bio je oženjen, no nešto me vuklo tom čovjeku i nikako ga nisam mogla izbaciti iz glave. Međutim, malo po malo postali smo prijatelji i to smo i ostali. Moram priznati, još uvijek mi se sviđao, ali to su bila samo sanjarenja i ništa više od toga. Jer mu nisam htjela razoriti obitelj. Onda, jednoga dana, kao grom iz vedra neba Lovro me je pozvao na piće. Nisam odbila jer trebao mi je netko da porazgovaram. I tako, sjeli smo u jedan kafić i pričali. Toga dana mi je on izrazio svoju ljubav. - Čekat ću te, Anna, jer te volim. I kada jednoga dana shvatiš da volim samo tebe tada ćeš mi doći - rekao je tiho. Nisam znala što odgovoriti na to. Samo sam ustala uz izliku da je već kasno i da moram poći. Lovro definitivno nije bio ljubav moga života, ali bio je uporan i ja sam na kraju popustila njegovim udvaranjima. Viđali smo se često i odlučili nakon nekoliko mjeseci hodanja da se vjenčamo. - Prekrasna si - rekao mi je na dan našega vjenčanja, a ja sam vjerovala kako ću s Lovrom zauvijek biti sretna. "On je dobar čovjek" - mislila sam. Ali sve ima svoj razlog, pa tako i njegovo ponašanje dok smo hodali. U to vrijeme bio je pažljiv, osjećajan, volio me je. No nedugo nakon pira pokazao je svoje pravo lice. Pio je često, još od mladosti, ali to je krio od mene.
Nisam više imala snage za život
Tek kada smo se vjenčali priznao je da pije. Ti dani bili su mi grozni. Živjela sam s istinom da mi je muž alkoholičar, netko tko pije stalno i ne može nijedan posao zadržati. - Lovro, želom rastavu braka - bila sam sigurna u svoja uvjerenja, ali ubrzo sam otkrila da sam trudna. Zbog djeteta sam ostala s njim, prihvatila činjenicu da pije i dugo živjela u suzama koje sam brisala da ih nitko ne vidi. Nisam bila nimalo sretna. Vraćao se u zora doma, gubio je pojam o vremenu i često znao reći: - Kada se sin rodi, tada ću se promjeniti. Obećajem ti to. Ali sva njegova obećanja pala bi u vodu kada bi otišao i ponovo popio piće. Nikada za svih tih godina braka nije se sjetio moga rođendana, nije mi čestitao Valentinovo. I to me je znalo jako povrijediti. Plakala sam očajna proklinjući dan kada sam se udala za njega. Ali, trebalo je misliti na sina i živjela sam za to da mu pružim budućnost. I tako, živeći sa svim tim problemima oboljela sam od depresije. Nisam imala više snage za život ni borbu. Počela sam se loše osjećati i otišla sam lječniku. On mi je predložio jednog psihijatra koji mi je dijagnosticirao bolest. Ujutro sam nekako ustajala iz kreveta nemajući volje ni da se počešljam. Kao da više nisam živjela tu, već u nekom drugom svijetu, kao da sam gledala život kroz zamagljene naočale. Moj sin Goran je tražio puno pažnje, ali ni uz najbolju volju ja mu je nisam mogla pružiti. Pila sam lijekove nadajući se da ću ozdraviti. Često sam plakala kada bih ostala sama doma i često sam se tjerala da napravim kućanske poslove i skuham ručak. Jednom nakon što je Lovro došao doma i našao me u suzama, a nisam bila pripremila ništa za jelo, napravio je scenu i počeo bacati tanjure na pod. On je bio navikao da mu se uvijek ugodi, a ja nisam imala snage za život, pa ni zato da spremim ručak. Na poslu sam otvorila bolovanje i nadala se da će me lijekovi i razgovori sa psihijatrom izliječiti. - Mama, ustani - zvao me jedno jutro moj sin da konačno ustanem iz kreveta. Bila sam u takvom stanju da nisam imala volje ujutro ustati iz kreveta. Najviše je patio moj Goran i kada sam to shvatila odlučila sam se boriti za sina. Malo-pomalo snaga mi se vraćala jer sam imala jaku volju da ozdravim. Borila sam se sa okrutnom bolešću misleći pritom na svoje dijete. Borba je trajala neko vrijeme i ja sam ponovo u svom sinu pronašla smisao za život. Sve to vrijeme Lovro me nijednom nije upitao kako sam niti me odvezao doktoru. Na mene je često znao povisiti glas, vikao je tako glasno da bi ga i susjedi čuli. A ja tu nisam mogla ništa. I tako, naš brak je trajao deset godina. Nakon što je završio u zatvoru jer je pijan vozio te udario pješaka, ja sam konačno rekla da mi je dosta. Plačući me molio da ostanem s njim ali nisam htjela, a ni mogla više sve to trpjeti. Razveli smo se, naš sin Goran ostao je sa mnom. - Zbogom Anna - rekao mi je kada se sve sredilo. - Zbogom - kratko sam rekla i zagrlila sina. Onda, kada sam se najmanje nadala, u moj život došao je Marko. Ponovno. Naime vratio se i zaposlio u školi gdje sam ja predavala. Onaj tren kada sam ga ugledala bila sam presretna. Zagrlila sam ga, još uvijek osjećajući nešto prema njemu. A kako mi se učinilo, ni on nije bio ravnodušan. - Anna, idemo poslije posla na piće. Imamo si toliko toga reći. - Idemo - prihvatila sam poziv. Marko je dugo pričao o inozemstvu, o poslu, ali je rekao da mu je nedostajala domovina. Zato se i vratio. Trnci su me prošli kada me je pogledo duboko u oči i nasmijao se. "Zaista" - pomislila sam - "nikada ga nisam preboljela." Marko je kao i uvijek bio pažljiv, ljubazan, a na pitanje jesam li u vezi rekla sam mu da sam razvedena i sama sa sinom. Na te riječi se ozario. - Pa, koliko dječak ima godina? - upitao je. - Trinaest - odgovorila sam. Budući da je već bilo kasno pošla sam doma opraštajući se od njega riječima: - A, da ovo ponovimo? - Naravno - nasmijao se. Kada sam stigla doma samo mi je Marko bio na pameti. Njegov osmijeh, riječi, sve mi je bilo privlačno. Da, on je bio i ostao moja ljubav. Dugo sam te večeri razmišljala o njemu ne mogavši zaspati. Sutradan ujutro krenula sam u školu.
Goran se budio u strahu i plaču
Marko je bio prijazan, šalio se i gledao me ravno u oči. Tek tada sam shvatila da i on mene još uvijek voli. Bila sam presretna, pogotovo kada mi je to te večeri i priznao. - Anna, pokušajmo još jedanput. Ja tebe još uvijek volim - rekao mi je. Naravno, prihvatila sam da ponovo pokušamo i to me je usrećilo. Bio je drag kao i za vrijeme studija, osjećajan i dobar. Često je pričao o inozemstvu i koliko je sretan što je napokon doma. Stara vatra se probudila u nama i osjećali smo da pripadamo jedno drugome. U njegovim očima mogla sam pročitati ljubav i znala sam da je Marko moja sudbina. Njegov glas, izgled i ponašanje bilo je neodoljivo. Pažnja koju mi je pružao za razliku od Lovre bacala me njemu u naručje u želji da me nikada više ne ostavi. Lovrino ponašanje ostavilo je na meni rane koje su teško zacijelivale, ali Marku sam vjerovala. Znala sam da me on neće nikada prevariti ni povrjediti. Često smo razgovarali o prošlosti i te rane su polako zacjelivale, jer Marko me je volio. Bio je spreman satima me slušati kako pričam što sam sve u braku proživjela, bio mi je i prijatelj i podrška. - Anna, nikada nisam prestao misliti na tebe - priznao mi je jedne večeri dok smo zagrljeni gledali zvijezde. Više ništa nije bilo isto. Ujutro sam se budila znajući da ću ga vidjeti i da me voli. Mislim da je Marko moja sudbina. Danas imamo dvije kćeri i sretni smo zajedno. U to vrijeme on i ja smo dane provodili šetajući prirodom, i ljubeći se poput klinaca. Bio je i ostao moja ljubav. Ljubav moga života. Jednom prilikom jeli smo u jednom restoranu kada nam je prišao Lovro. - Tu si znači - rekao je pijan - umjesto da si doma. I tko ti je taj? Još je nešto vikao i ubrzo otišao. Ja sam se sva tresla videći ga onakvoga, pijanoga sa mržnjom u očima. Još za vrijeme našega braka pravio je scene kada bismo bili na javnim mjestima nazivajući me svakakvim imenima. Jednom je čak digao ruku na mene i ja sam samo molila Boga da se nešto desi i da on zauvijek ode iz moga života. Jednom prilikom bili smo kod prijatelja na večeri i on je pio. Pola večeri je psovao govoreći kako nisam dobra žena ni majka. U očima njegovim i riječima osjetila bih često mržnju i bijes koji nisu bili ničim izazvani. Osim alkoholom. U to vrijeme, dok je naš sin bio još malen često smo se svađali i te svađe su završavale mojim plačem, jer provokacije su bile užasne. Noću se Goran budio u strahu i plaču. Odvela sam ga psihologinji i njene riječi su bile: - Problem je u vašem mužu. Sve dok se on ne promijeni Goran će patiti. Vaše dijete ga se boji. Jeste li razmišljali o rastavi braka? - upitala me na kraju našega razgovora. Tada mi se rastava činila nemogućom. Nisam znala kamo bih pošla sa malim djetetom. Nije dolazilo u obzir da se vratim roditeljima, jer oni su mi rekli da to moram otrpjeti. - Iako Lovro pije on je dobar čovjek. Ti se moraš potruditi da ga promijeniš - rekli su mi. Ono što sam im rekla kakav je i što nam radi kao da nisu ni čuli. Za njih je rastava braka bila sramota i žena je bila ta koja mora podnositi patnju. I zaista, dugo sam se nosila sa svime, plakala noću, molila ga da prestane piti. Ali, nakon mojih suza on je bio još gori, izašao bi van i vratio se pijan. Smrdio je po alkoholu, govorio najružnije riječi najčešće meni, a nekada i sinu. - Mama, zašto je tata takav? Zašto uvijek viče i razbija stvari? - jednom me je dijete upitalo. Što mu odgovoriti? Kako dječaku od pet godina objasniti da mu je otac alkoholičar? - Tata puno radi, pa je umoran kada dođe s posla - rekla sam sinu tada. A što se posla tiče Lovro nijedan nije uspio zadržati dulje od mjesec dana. Stalno je mijenjao posao, nijedan mu nije bio dovoljno dobar, uvijek je tražio nešto novo. A zapravo je tražio razlog da dade otkaz i ponovno može piti. - Treba mi novca - viknuo je na mene jednom - idem van. - Nemam - rekla sam, jer mu nisam htjela dati zadnju kunu koja mi je trebala za hranu. - Znam da imaš - rekao je i počeo prebirati po mojoj torbi. Nisam ništa mogla. Uzeo je novac i izašao. Goran i ja ne bi imali ručak da nisam nazvala majku. - Majko - plakala sam na telefon - nemam da kupim hranu sinu za ručak.
Oprostila sam mu ali nije vrijedilo
Majka nije puno pitala, tek između redaka da li je Lovro potrošio na piće i došla je kod mene. - Evo, kćeri. Ali, moraš nešto napraviti. Muž ti pije. Ti moraš utjecati na njega da se promijeni. Nisam znala što bih joj rekla. Tko bi više od mene volio da Lovro ne pije, ali promijeniti ga bilo je nemoguće. Ja sam mu služila samo za pranje i čišćenje i ništa drugo. Odavno već nismo izašli negdje. Onda, jednom prilikom je rekao: - Vodim te na večeru. Goran nek' prespava kod tvojih. Takva nagla promjena bila mi je čudna, ali nisam mogla skriti radost. Možda se stvarno promijenio. Već neko vrijeme ni ne izlazi, pomislila sam nadajući se. Otišli smo u restoran, jedan lijepi restoran sa živom muzikom. Čitavu večer nije puno pio i bio je veoma pažljiv. - Znaš, odlučio sam se promijeniti - rekao je tada. Ja sam mu stisnula ruku, presretna jer je i on vidio gdje ga alkohol vodi. Te večeri sam pomislila da se ljudi zaista mogu promijeniti i da zlo ne pobijedi uvijek. Tih dana Gorana je on vodio u šetnje, pomagao mi u kućanskim poslovima. Možda ipak ima nade za naš brak, pomislila sam tada. Našao je posao u jednoj trgovini, ustajao na vrijeme i dolazio kući poslije posla. - Mama, tata nas mnogo voli - nasmijao mi se Goran kada smo šetali gradom, a on mu kupio sladoled. Čuo je te riječi svoga sina, ali ništa nije rekao. Sigurno ga peče savijest, rekla sam samoj sebi. Počeo je primjećivati mene, novu frizuru ili haljinu, činio se kao idealan muž. U drštvu bi popio jedno ili dva pića i ne više. - Anna - rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili na terasi - znam kakav sam bio prema tebi, ali ja sam sada novi čovjek. Zagrlila sam ga i poljubila. Sve sam mu bila oprostila. Bila sam spremna prijeći preko svega i voljeti ga ponovo. Ali, on je mene i Gorana ponovo izdao. Bila je obična subota uvečer. Ja sam kuhala večeru, a Goran se igrao sa igračkama. Tada je Lovro ušao na vrata. Teturao je i osjetio se miris alkohola. Počeo je odmah s vrata vikati i psovati. Goran je briznuo u plač i to ga je još više razbjesnilo. Počeo je razbacivati stvari po kući optužujući me da sam mu sakrila alkohol. Na tren mi se učinilo da uopće ne vlada sobom i da je u stanju tko zna što napraviti. Uplašena za sebe i sina zgrabila sam ključeve od auta i nas dvoje smo se odvezli k mojoj majci. Cijelim putem Goran je histerično plakao. Tada mi je otac rekao: - Ostani koliko želiš. Vidim tek sada kakav je to čovjek.
Vozio je pijan i ubio čovjeka
I tako, jedno vrijeme smo sin i ja živjeli kod mojih roditelja. Goran nije uopće pitao za tatu i bio je sretan što ne sluša psovke i dernjavu. - Kćeri, što ćeš dalje? - upitala me nakon nekog vremena majka. - Ne znam - odgovorila sam joj, jer stvarno nisam znala kako dalje. Onda baš za vrijeme toga razgovora zazvonio je telefon. To je bio Lovro. - Vratite se, Anna - molio me - ne mogu živjeti bez vas. Promijenit ću se - obećavao mi je. - Čak sam i našao posao - rekao je. Nisam imala kuda. Spakirali smo se i vratili se doma. - Mama, vraćamo se tati, zar ne? - kroz suze me je upitao sin. - Da, tata je sada bolji. Bit će sve u redu - tješila sam ga, ni sama ne znajući kako dalje. Međutim, stvari nisu krenule nabolje. Lovro je nastavio starim načinom života opijaući se i trošeći novac koji ionako nismo imali. Bilo je dana kada sinu nisam imala dati doručak. Tih dana sam plakala proklinjući sudbinu koja mi je dovela Lovru i kajala se što sam se za njega udala. Svaki put kada bih rekla da ću ga ostaviti prijetio mi je da će me naći i dovesti natrag, a jednom je čak rekao: - Tada ćeš me tek upoznati, zapravo kakav sam! Nakon takvih razgovora shvatila bih da nemam kuda i da moram trpjeti. "Bože, do kada ću ovako patiti?" - molila sam Boga ne videći izlaz iz svoje situacije. Kada je Goran krenuo u školu ja sam nakon što bih skuhala ručak išla po njega. Lovro nije htio ni da čuje da ode po sina govoreći da je to majčin posao. Sve te godine braka nije me ni cijenio ni volio. On je volio samo alkohol, taj porok koji ga je tjerao sve dublje i dublje u propast. Zdravlje mu se uništilo i doktor mu je rekao da ako ne prestane piti razbolit će se jako. Ali, on nije slušao ni doktora niti mene, ni prijatelje. Istina, prijatelja je imao malo, a i oni što su mu bili prijatelji izuzev moga brata bili su alkoholičari kao i on. Onda se desilo nešto strašno. Naime, dok je vozio na putu prema kući desila se strašna automobilska nesreća. Vozio je pijan i izazvao sudar u kojem je jedna osoba poginula. Ja sam bila doma, Goran u školi kada je zazvonio telefon. Obavjestili su me da je u toj nesreći poginula jedna osoba. Lovro se izvukao sa nekoliko ogrebotina. Ali, on je bio kriv za nesreću jer je vozio u alkoholiziranom stanju. Plakao mi je na ramenu poput maloga djeteta svjestan svega što je napravio kada sam ga došla posjetiti. - Nisam htio - govorio mi je. - Kriv je vražji alkohol. Dušu mi je uzeo - govorio je kroz jecaje. Socijalna radnica je dugo razgovarala sa Goranom. On joj je pričao o svom odnosu sa mnom, sa ocem i o svojim osjećajima. - Za vas i Gorana bi najbolje bilo da se razvedete od muža - rekla mi je tada. Ja sam to vidjela kao slamku spasa i čvrsto se uhvatila za nju. Bila sam spremna na borbu, najokrutniju borbu da spasim sina. Nakon što je Lovro osuđen na zatvor pokrenula sam brakorazvodnu parnicu. Meni je dodijeljen naš stan i to je meni i Goranu bilo dovoljno. Moja profesorska plaća, sada kada više nije bilo Lovre, bila je dovoljna da nas prehranim. Kada sam primila rješenje o rastavi i kada je sve bilo gotovo osjetila sam olakšanje. Noćna mora bila je gotova. - Mama, hoće li se tata opet vratiti? - upitao me jednom sin. - Jednoga dana će izaći iz zatvora - rekla sam mu, jer bio je već velik i zaslužio je da zna istinu. Ne mogu reći da Lovru nisam nikada voljela, ali ta se ljubav ugasila davno. S njim sam ostajala jer nisam vidjela drugoga izlaza. U nesreći koju je skrivio jedna je osoba izgubila život i on će s tim morati živjeti do smrti. Jednom sam ga posjetila u zatvoru i tada je rekao: - Alkohol mi nije dao da normalno rasuđujem. Sada vidim koliko sam boli tebi zadao. Željela sam tada razmišljati da se promijenio, ali uzeti jedan život da bi konačno progledao bila je prevelika cijena. Nakon rastave moj život je ulazio u kolotečinu. Sada sam razvedena - mislila sam - morat ću znati sama odgajati sina. Razmišljala sam tako, iako sam Gorana ionako otpočetka odgajala sama. Dugo sam mislila da više nikada neću voljeti i prekrižila sam muškarce. Živjela sam za svoga sina i bila sretna.
Usreći me, budi moja supruga
Prolazile su godine i Goran je odrastao. Odrastao je u lijepog momka koji je bio moj ponos i moja sreća. Lovro je nakon nekoliko godina izašao iz zatvora i pokušao stupiti u kontakt sa mnom. Preko telefona sam mu rekla: - Ja te ne želim vidjeti, a Goran je odrastao i on će sam odlučiti želi li se naći s tobom. Sve te godine dok je bio u zatvoru Goran nije puno pitao za njega, a sreo se s njim samo jednom. Na njemu su ostali ožiljci iz djetinjsta koji pomalo zacjeljuju. Ja mu pružam svu moguću ljubav, jer meni je najvažnija njegova sreća. Kada sam ugledala Marka na hodniku svoje škole noge su mi se odsjekle. Odmah sam ga prepoznala. Nije se nimalo promijenio. - Anna - zazvao me je. - Marko, drago mi je što te vidim - rekla sam mu. Stara ljubav planula je pout vatre. Nakon nekoliko susreta gledali smo se kao da smo cijeli život proveli zajedno. Marko je bio sve što Lovro nije bio. Osjećajan, duhovit, pažljiv. Bila sam mu zahvalna na podršci i ljubavi, na tome što je tu uz mene. Prisjetila sam se svega uz njega. Dana kada sam bila mlada, sretna žena i dana kada sam mislila da ću osvojiti svijet. Naša ljubav nije se nikada ugasila već je pronašla put da nas opet spoji. Nakon što su ruže procvjetale, a livade zazelenile, jednog proljeća Marko me je zaprosio na veoma romantičan način. Odveo me je na jednu prekrasnu livadu i izvadio lijepi prsten. - Usreći me, Anna. Budi moja supruga - prošaputao je. Bez riječi sam ga poljubila, a on mi je prsten stavio na prst. Marko je nakon brodoloma u mom životu donio radost i sreću! Nas dvoje uplovili smo u bračnu luku presretni što imamo jedno drugo. I Goranu je Marko bio drag i podržavao je našu vezu od početka. Prihvatio ga je kao oca i prijatelja i često mu se povjeravao. Satima su znali pričati o muškim temama ili su išli skupa u ribolov. Goran je rijetko spominjao svoga oca, tek ponekad u razgovoru i ja sam znala da bi ga on najradije zaboravio. Rane koje je Goran imao u djetinjstvu su zacjelile, ali ožiljci su ostali kao podsjetnik na sve što je proživio sa Lovrom. Zato je Marko bio dobar i pažljiv i oni se slažu zaista dobro. Naša kćer Marija rodila se u ljeto kada tisuće cvrčaka pjeva svoju pjesmu. Rodila se u vrijeme kada ljetni povjetarac miluje lice, a more priča svoju priču. Dok sam bila trudna s njom osjećala sam neizmjernu sreću i radost. Na dan kada se rodila moj muž je došao u bolnicu sa velikim buketom ruža, a kada ju je primio ozario se od sreće. - Ljubavi, lijepa je kao ti! - uskliknuo je. Mariji su danas četiri godine i ide na balet. Veoma je talentirana i jako lijepa. Njena sestra Anja rođena je prije dvije godine. Naša Anja, naša mala princeza. Osvojila je naša srca i zauvijek postala naša mezimica. Ona je jako nježna i lijepa i prva riječ bila joj je: "tata". Marko je veoma ponosan što joj je to prva riječ koju je izgovorila. On je ponosan na obje naše kćeri i često kaže da ne može biti sretniji i da ga ispunjavamo radošću i veseljem. Goran se dobro slaže sa Markom i polusestrama i mi smo jedna sretna obitelj. Što se Lovre tiče o njemu dugo nismo čuli ništa, tek da je otišao zauvijek u inozemstvo. Goran ga rijetko spominje i često kaže da je u Marku našao oca. Nikada nije poslao ni jedno pismo ili nazvao iako mi nismo zaboravili te godine s njim. Danas gledamo u budućnost, sretni u našoj obitelji i što imamo jedno drugo. Na dan kada sam se razvela od Lovre okrenula sam novu stranicu u životu i svom i svoga Gorana i neizmjerno sam sretna što je tako. Goran je odrastao bez oca, ali naučio cijeniti obiteljske vrijednosti i danas je i sam oženjen. Njegova supruga Tea je prekrasna žena koju obožava i s kojom je sretan. On često kaže da život ponekad pomiješa karte, ali na kraju se sve ipak posloži. On i Tea čekaju sina koji će biti kruna njihove ljubavi i sreće, mali simbol borbe sa okrutnim svijetom. Ja, pak, odgajam svoje dvije curice s ljubavlju i pažnjom i svake noći u molitvi zahvalim Bogu što imam Marka i na sreći koju sam s njim pronašla.
Promatrala sam Mladena kako mi ide u susret i sve mi se činilo kao neko priviđenje. Koliko je godina prošlo od našeg susreta? Deset? Sve se za to vrijeme promijenilo, samo nisu moji osjećaji. On je hodao i nije me primijetio. Tek kada se našao nekoliko koraka dalje od mene, i on je zastao. Vidjela sam da ni on nije očekivao ovaj susret. Zastao je, a zatim me je pogledao u oči. Neodlučnost se vidjela na njegovu licu, isto kao i na mojem. Strah se miješao sa srećom, strah od svih promjena koje su se dogodile, a mi smo ih propustili. - Anja - Mladen je prošaputao moje ime. - Anja - prišao mi je nekoliko koraka bliže. Stajao je ispred mene. Visok, vitak, gotovo isti kao nekad, samo su neke nove bore svjedočile o vremenu koje je proteklo od našeg prvog susreta. Nisam se mogla ni pomaknuti. Stajala sam kao kip, ali sam osjećala ono što zaljubljena žena osjeća prema nekom koga nije vidjela godinama, a koga je sve te godine voljela. - Mladene - i ja sam izgovorila njegovo ime. Bojala sam se svojih suza, bojala sam se susreta s njim. Nekad je otišao u ljutnji, a ta ljutnja je bila razumljiva. Nije me shvaćao, a da je imao pravo kada se pobunio, shvatila sam mnogo kasnije. Toliko toga sam mu željela reći ali nijedna riječ nije prelazila preko mojih usana. Grizla sam usne u nadi da će bol odagnati suze. On je bio moja najveća ljubav, bio je i ostao, ali mu to nisam mogla reći. Što je bilo s njim? Je li se oženio? Je li se njegova ljubav utopila u bijesu kojeg je osjećao na odlasku? - Srećem te nakon toliko godina ... - progovorio je s nevjericom.
Mladen je bio muževniji no prije
Njegove plave oči zaiskrile su. - Kava? - rukom je pokazao prema obližnjem kafiću. Bojala sam se pristati, ali isto tako nisam željela ni odbiti ga. Bila sam potpuno zbunjena. Imala sam četrdeset i dvije godine, i ta mi zbunjenost nikako nije pristajala, kao ni ponašanje jedne tinejdžerice. - Molim te - Mladen je rekao molećivo. Tko ga je mogao odbiti? Ja nikako ne. Još uvijek je bio neodoljiv, muževniji nego prije. Zrelost kao da mu je dodala laganu dozu šarma, a nekad tamna kosa bila je poprilično prošarana sijedim vlasima. - Godinama sam se pitao što je s tobom, ali ... - slegnuo je ramenima. Znala sam što je mislio. Izgubio mi se svaki trag nakon što me on nije shvaćao, i nakon što mi je dao nekoliko savjeta koje ja nisam mogla poslušati. Bila sam rastrgana između ljubavi koju sam osjećala kao žena i one majčinske koja nije mogla imati konkurenciju. - Tu sam - pokušala sam zvučati veselo. - Idemo na tu kavu - željela sam da moj glas zvuči opušteno, ali je zvučao kreštavo, neprirodno i kruto. Mladen je uzdahnuo. Krenuli smo prema kafiću. Emocije su me potpuno obuzele. Bilo je gotovo nevjerojatno biti pored njega nakon toliko vremena. Sve mi se činilo kao san, ali me miris njegova parfema podsjetio da je sve to stvarnost. Kad smo stigli, Mladen mi je pomogao da sjednem. U njegovom sam se prisustvu uvijek osjećala kao kraljica. On je bio pravi džentlmen, uvijek je znao reći ono što je trebao u datom trenutku. Nisam se samo ja borila sa uzbuđenjem, borio se i on. Rukama je nervozno pomicao pepeljaru koja se nalazila na sredini stola. Pogledao bi me u oči, a zatim spustio pogled. - Kako si? - upitao me je nakon što smo naručili piće. - Što se dogodilo nakon našeg razlaza? - želio je toliko toga znati, ali sam ja i dalje bila nijema poput ribe. - Posvetila sam se odgoju djece. Ona su ostala u Zagrebu, a ja sam se vratila. Čini mi se da sam im nepotrebna. Imaju svoj život, svoje prijatelje, a ja se ondje nisam osjećala sretnom. Zbližili su se s ocem, za što imaju moju punu potporu, osamostalili su se, rade u njegovoj firmi, imaju svoje ljubavi, i ... - znala sam da moja rečenica nije baš dobro izrečena, ali sam sve to pripisivala uzbuđenju. - A ti? - Mladen me je pogledao. - Što želiš da ti kažem? - upitala sam ga tiho.
Dozvolila sam da me djeca ucijene
Još uvijek si sama? - Mladen me ispitivao. Potvrdno sam klimnula glavom. - Da, sama sam. Nakon tebe ... - napravila sam grimasu koja mu je sve objašnjavala. Očekivala sam prigovaranje, ali njemu nije bilo ni na kraj pameti da to učini. - Deset godina? - pogledao me je u oči. - Svaka je bila duga poput vječnosti, Ana. Nikada te nisam zaboravio. Doživio sam najveću ljubav, ali sam je se morao odreći. Ti si tako htjela - ipak sam na kraju dobila djelić tog prigovora. - Tako je moralo biti. Bio si ljut, ali sam se nadala da si me shvatio - izrekla sam s nadom. - Jesam. Shvatio sam te. Nisi me voljela dovoljno da bi riskirala. Odlučila si se za samoću. Dozvolila si da djeca upravljaju tvojim osjećajima, da oni određuju način tvojeg života. Ne krivim te zbog toga. Ponekad sam se divio tvojem izboru, ali u onim rijetkim trenucima kada nisam bio ljutit. Pognula sam glavu. Mladen je imao pravo. Dozvolila sam da me djeca ucjenjuju, da mi određuju način života, i njihovo žestoko protivljenje mojem izboru dovelo me je u bezizlaznu situaciju. Nije imalo smisla da mislim na ono što se nije moglo promijeniti. Žalila sam za odlukom koju sam donijela u to vrijeme, ali je bilo onako kako jest. - Voljela sam te i previše - pokušala sam mu objasniti, a da ni sama nisam znala zašto to uopće radim. Ništa o njemu nisam znala. Mogao je biti oženjen i otac nekoliko djece, mogao je biti u vezi, ali mi je svojim riječima dao do znanja da sam bila posebna u njegovom životu. - Previše? - Mladen je bio iznenađen. - Nisi to pokazala. Možda si s vremenom shvatila da je to tako, ali u ono vrijeme lako si donijela odluku - prigovarao mi je. Imala sam dojam da iz njega progovara povrijeđeni muški ponos. Slutila sam da ni nakon toliko godina nije bio u stanju u potpunosti oprostiti moju odluku. Uhvatila sam sebe u maštanju, a to nisam smjela raditi. Mladen je bio jedan od razloga što sam se vratila. Nitko me nije mogao kriviti zbog nade koju sam osjećala.
Još uvijek je bio samac
Osamljenost je težak teret, a ja sam se teško nosila s njim. Posao me nije ispunjavao onoliko koliko sam očekivala. To je bilo sasvim logično. Tom poslu smo davali svoje vrijeme, ali ne i srce. Kao i svi ljudi, i ja sam željela nekoga voljeti, nekoga tko bi me držao u zagrljaju, tko bi sa mnom dijelio lijepe ali i ružne trenutke. - To nije istina - pokušala sam ga razuvjeriti. - Odluka nije bila nimalo laka. Vjeruj mi, dio mene ostao je ovdje zajedno sa tobom, ali sam morala misliti na djecu. Oni su me trebali. Bili su nemoćni, i ja sam im bila sve. - Bili su sebični - rekao je ljutito. Što sam mu na to mogla reći? Jednim dijelom je bio u pravu. No, nisam se željela sjećati prošlosti, one iste koju sam toliko puta preispitala. Htjela sam promijeniti temu i počela sam smišljati iduće pitanje. To me nije spriječilo da vidim kako me on promatra. Pokušala sam se sjetiti svojeg izgleda. Nisam bila u cvijetu mladosti. To mi je odavno postalo jasno. Ali sam i dalje izgledala dovoljno lijepo. Na mojem se licu nalazilo doista malo bora koje bi se vidjele samo ako se pažljivo promatraju. Tijelo mi je i dalje bilo vitko, a ja sam se trudila održati ga u formi. Nisam bila od onih žena koje bi se prepustile čarima jela, uživajući u toj blagodati neumjereno. Moji su obroci bili skromni, maleni, i doista sam pazila na svaku kaloriju koju bih unijela u sebe. Nastojala sam ih i potrošiti, a taj trud se i vidio. - Ti si u vezi? - postavila sam sudbonosno pitanje. Napeto sam iščekivala odgovor. Mladen me je i dalje promatrao kao da nema namjeru odgovoriti. Nakon što je klimnuo glavom, čim je pokazao da je zadovoljan s onim što vidi, odmahnuo je glavom. - Imao sam dosta veza, ali nijedna me nije ispunila onako kako sam ja mislio da bi trebala. Zadovoljile bi moje tijelo, ali ne i srce. U ovim godinama je doista teško pronaći odgovarajuću osobu. Nije mi dvadeset godina i izbor je znatno sužen. Ne želim pored sebe neku premladu osobu čije bi mi djetinjasto ponašanje išlo na živce. Samo sam tražio ono što sam želio, ali uzalud. Obradovala sam se tim njegovim riječima, mada nisam imala razloga za to. Ako nije imao nikoga značajnog, to nije značilo da je slobodan za mene. Nisam se zavaravala. Odavno sam to prestala. Opet me je počeo promatrati. Osjećala sam sve veću nelagodu. Bio je to značajan pogled, a ne onaj koji bi samo zadovoljavao radoznalost. Razgovor je zapinjao. Ona nekadašnja bliskost očekivano je nestala. Bilo bi suludo misliti da bi moglo biti drugačije. Nisam mu davala nadu, a on je nije ni tražio. Činilo mi se da se kaje što je inzistirao na kavi, barem sam ja takav dojam stekla. Bože, pomislila sam u sebi. Izgledao je predobro, i opet je moje srce kucalo kao nekad. Uzburkao je moje osjećaje, a to mi se nijednom nije dogodilo u posljednjih nekoliko godina. - Slobodna si večeras? - zatekao me je svojim pitanjem. Nisam željela odmah odgovoriti. Nekoliko trenutaka sam samo šutjela. Vidjela sam iščekivanje na njegovom licu, i nadu, a kad sam se osmjehnula, laknulo mu je. - Da - kratko sam odgovorila. Ipak se nisam radovala tom pitanju onoliko koliko sam trebala. Bojala sam se da on želi samo osvetu, a to nisam mogla isključiti. - Još si u stanu svojih roditelja? - nastavio je s pitanjima. Potvrdno sam klimnula glavom. - Doći ću po tebe u osam, ako nemaš ništa protiv. A sada moram poći. Da te odvedem do stana? - ponudio se. - Ne - odbila sam ga. - Idem u kupnju - rekla sam samo da nešto kažem. Imala sam namjeru dopuniti namirnice, mada meni i nije trebalo mnogo toga. - U osam - rekao je na odlasku. Otišao je, a ja sam ostala sjediti. Nisam se mogla prisiliti da se ustanem. Nisam čak bila sposobna ni razmišljati. To me nije ni čudilo. Bila sam pod dojmom susreta. On me je potpuno uzburkao, protresao moje emocije iz temelja. Kada sam došla u stan, bilo je kasno poslijepodne. Imala sam vremena za popiti kavu, opustiti se, ali i razmisliti o prošlosti. Izbjegavala sam se vraćati u vrijeme koje je bilo iza mene, ali sam u tom trenutku imala neodoljivu potrebu da to učinim. Da bih shvatila sadašnjost i probudila oprez, morala sam se vratiti u prošlost.
Otići ćemo živjeti s ocem!
Uzela sam prekrivač, šalicu kave i sjela na trosjed. Pokrila sam se da bih sačuvala toplinu tijela. Misli su mi plovile na krilima koja su me povela u vremena koja su bila iza mene. Od svojeg muža sam se razvela prije petnaestak godina. Djeca su tada bila malena, i ja sam se borila da im pružim sve. Radila sam, i cijeli moj svijet se vrtio oko njih. Što je bilo potpuno razumljivo. Majčinstvom se nismo mogli baviti kada bi se nama prohtjelo. Ono je od mene zahtijevalo svaki slobodan trenutak i za sebe gotovo da nisam ni imala vremena. Mladena sam upoznala nakon četiri godine samoće. Još uvijek nisam mogla shvatiti njegov utjecaj na mene. Mislila sam da sam dobila drugu šansu za sreću, jer je i on dijelio iste osjećaje prema meni. Voljela sam ga ludo, neobjašnjivo, i doista sam imala osjećaj da je on moja srodna duša, što prema svojem bivšem mužu nikada nisam osjetila. Po prvi put sam dozvolila da me ponesu snovi, jer sam doista sanjala otvornih očiju. Istina, bojala sam se prepustiti se toj sreći, ali ja taj poriv bio jači od straha kojeg sam osjećala. Nisam zaboravila da imam dvoje djece, i pokušala sam uskladiti sve obaveze. Nikada nisam bila sretnija kao u to vrijeme. Pomagale su mi moje prijateljice, majka koja je u to vrijeme još bila živa, i ja sam imala vremena posvetiti se sebi i Mladenu, ljubavi koja me je potpuno ispunjavala. Nije sve bilo idealno, niti je moglo biti. Sve je nekako i bilo dobro dok nisam Mladena dovela u stan da ga upoznam sa svojom djecom. Vidjela sam kako ga oni promatraju, kako neprijateljstvo izbija iz njihovog pogleda. Alen je imao dvanaest godina, a Klara deset. Bili su maleni, ali i dovoljno veliki da znaju što ne žele. Mladena nisu prihvatili, ali sam se nadala da će se s vremenom sve promijeniti. Doista sam bila naivna. Tek kada je Mladen otišao, počeli su me ucjenjivati. - Otići ćemo živjeti s ocem - Klara je rekla ljutito. - Ne želimo nikoga u našem domu. Djeca su razmišljala kao da su bili daleko iznad svojih godina. - Želimo da se pomiriš sa ocem. Pobjeći ćemo od kuće i nećeš nas pronaći. Zašto nas nitko ne pita što mi želimo? I Alen je imao ispade bijesa koji je iz dana u dan postajao sve gori. Djeca su bila sve nepodnošljivija, a ja sve očajnija. Teško mi je bilo u tim trenucima, možda teže nego ikada. Oni su od mene tražili da se odreknem ljubavi, da živim za njih. Koliko god da sam ih željela razumjeti, to mi nije polazilo za rukom. Hitno sam se morala sastati s Mladenom. Nadala sam se da će mi pomoći da shvatim i da će imati strpljenja da pričeka dok se situacija iskristalizira. Prevarila sam se. Kada sam mu objasnila o čemu se radi, promatrao me je kao da me prvi put vidi. Ništa mu nije bilo jasno. Moje dvojbe nisu trebale postojati, a to mi je i rekao. - Anja, oni koriste situaciju da bi te odvojili od mene - pokušao mi je ukazati na istinu. - Znam - rekla sam s izrazom poraza na licu. - Ne znam kako da se nosim s tim - tražila sam pomoć od njega, i nadala sam se da ću je odbiti u količini koju sam očekivala. - Ponekad se trebamo oglušiti na njihove želje. Volim te, a mislim da je to najvažnije. Udaj se za mene i dovedimo ih pred gotov čin. Ništa protiv toga neće moći učiniti - predložio mi je rješenje koje je on smatrao idealnim. - Laskaju mi tvoje riječi, ali ne smiješ smetnuti s uma da sam ja majka. Na prvom mjestu su mi djeca, a onda ja i moje želje - rekla sam tiho. Da je situacija bila drugačija, radovala bih se njegovoj prošnji, ali u tom trenutku to nisam mogla. Situacija je bila kaotična, a ja sam se nalazila razapeta između ljubavi koju sam osjećala kao žena, i one majčinske svete ljubavi.
Kako ću biti sretna bez svoje djece?
Možeš biti oboje - Mladen je rekao. - Ja nemam nikakvih dvojbi. Tvoju djecu ću prihvatiti kao da su moja, a i oni će s vremenom mene. Znam da se boje promjena, ali je to samo privremeno stanje. Samo mi reci da ćeš se udati za mene - molio me je. Uhvatio me za ruku. Osmijeh mu je titrao na usnama. - Ti si žena koju sam čekao cijeli život. Imam dovoljno godina da znam to prepoznati. Ne bi trebala toliko važnosti pridavati dječjim željama i njihovoj sebičnosti. Znam da te žele za sebe, ali će oni za nekoliko godina otići svojim putem. Što onda? Ostat ćeš sama. Pokušaj uskladiti svoje i njihove želje. Da bi njih učinila sretnima, i ti bi trebala osjećati sreću. Ne možeš sebe žrtvovati za njih. Uhvatio me je za ruku, no ja sam je povukla. - Ti ništa ne shvaćaš - rekla sam kiselo. - Majka se i treba žrtvovati za svoju djecu. Zar bih ja mogla biti sretna, ako oni nisu? Ne zavaravaj ni mene, ali ni sebe. Budem li dovedena u situaciju da biram, odlučit ću se za njih - rekla sam bez imalo dvoumljenja. - Anja - Mladen me je pogledao s nevjericom. - To ti ne mogu dozvoliti - rekao je mirno. - Volim te. Trebala bi se boriti za našu ljubav. Znam da i ti mene voliš. Tvoje srce i tijelo su mi to dokazali. Nemoj misliti o ovim trenucima kada oni na svoj način žele postići ono što hoće, misli na vrijeme kada će oni otići svojim putem, misli na sve one trenutke koje bismo nas dvoje propustili. - Mladene, ne znam što da radim - bila sam očajna. - Nema tu nikakvih dvojbi - kod njega je to bilo sve jednostavno. - Možeš biti i majka i supruga. Kada sam otišla od njega nisam bila nimalo pametnija. Nisam imala hrabrosti učiniti ono što je on želio. Djeca su postajala sve nepodnošljivija. Služili su se svim mogućim ucjenama, zvali su oca da dođe po njih, a da ih ne bih izgubila, bila sam primorana učiniti ono što oni žele. Obećala sam im da ću se preseliti u Zagreb da bi bili što bliže ocu, ali sam prije toga morala razgovarati s Mladenom. Nisam mu mogla reći preko telefona ono što sam odlučila, mada bi to bilo mnogo jednostavnije od onog što sam namjeravala učiniti.
Svugdje sam bila nepoželjna
Žao mi je, Mladene - započela sam razgovor kojeg sam se i sama bojala. - Volim te, ali djecu volim više. Ti si odrastao i možeš se snaći, oni ovise o meni. Moja je dužnost da ih odgojim, da im osiguram bezbrižno djetinjstvo. - Po kojoj cijeni? - Mladen je planuo. - Žrtvuješ svoju sreću za njih. Oni su samo sebični, Ana. Volim te. Za mene ovo nije avantura, jer si ti žena uz koju želim ostarjeti. - Izabrala sam - rekla sam pokunjeno. - Selim se u Zagreb. Ovo nije znak da te ne volim, samo želim biti dobra majka. - Nemoguće - Mladen je planuo. - Govoriš mi o ljubavi i ostavljaš me? Što će se dogoditi kada ostaneš sama? Ovo što nas dvoje imamo, posebno je u svakom pogledu. Znam da neću sresti drugu ženu koja bi zauzela tvoje mjesto. Pobogu, ne odbacuj ovo što imamo - molio me je. - Moram - ustala sam. - Majka sam. Oprosti mi - pobjegla sam samo da on ne vidi suze u mojim očima. Razdoblje koje je nastupilo, navelo me je da po tko zna koji put preispitam tu svoju odluku. S vremenom sam se samo uvjerila da on ima pravo. Nisam tako trebala postupiti. Djeca su bez ikakvog problema prihvatila ženu mojeg bivšeg muža, a mene su željeli samo za sebe. Uvidjela sam da sam pogriješila, ali se nisam imala hrabrosti javiti Mladenu. U početku nisam mogla zbog njih, a kako je vrijeme odmicalo, nisam mogla otići po ono što sam odbacila. Trebala sam misliti i na Mladenove osjećaje. Rekao je da me voli, a ja sam tu ljubav ubila svojim odbacivanjem. Godinama sam se tješila da je to tako moralo biti. Biti majka tražilo je žrtvu, a ja sam se žrtvovala za njihovu sreću. Ipak, kada su djeca odrasla, ostala sam sama. Doživjela sam upravo ono što je Mladen rekao da ću doživjeti, samoću. Kud god bih se okrenula, imala sam dojam da sam nepoželjna, a drugog muškarca nisam željela. Kako bih to i mogla? Moje srce je ostalo uz Mladena, ta moja ljubav nikada nije nestala. Dokaz za to je bio i naš današnji susret. Hoće li se sudbina potruditi ispraviti ono što se dogodilo u prošlosti? Jesmo li suđeni jedno drugome? Je li bilo prekasno za nas? Postavljala sam sebi toliko pitanja, ali nisam znala odgovor ni na jedno. Mladen je možda želio osvetu, a možda obnovu ljubavi. Sve je bilo moguće, uvjeravala sam samu sebe. Pogledala sam na sat. Imala sam malo vremena da se spremim. Nisam ni primijetila da je vrijeme tako brzo prošlo. Sjećanja nas uvuku u svoju rupu u kojoj ne postoji sat koji otkucava. To se i meni dogodilo. Odmah sam krenula pod tuš, a zatim se počela spremati. Voljela sam jednostavnu i elegantnu odjeću kojom sam mogla istaknuti sve ljepote svojeg tijela. Isto tako sam imala na umu da dojam kojeg mislim ostaviti na Mladena treba biti najbolji mogući. Bojala sam se nadati da bi mogli nastaviti ondje gdje smo i stali. U prošlosti sam se ponašala kao da ja nemam pravo biti sretna. Izgovor su mi bila djeca. Jesam li doista mislila da moja ljubav sa Mladenom neće uspjeti? Činilo mi se da je to istina. Mogla sam postupiti i na drugačiji način, ali sam ja išla onim putem koji mi je bio jednostavniji. Svijet kojeg sam imala s djecom bio je poseban, barem sam u ono vrijeme tako mislila. Da, oni su mi bili sve, i nisam željela remetiti taj odnos. Mogla sam ići postupno, ali sam se prepala. Da sam mogla vratiti vrijeme, da sam, ali nisam, s tugom sam pomislila. Kada je Mladen došao po mene, činilo mi se da nikada nije bio ljepši. Moja ljubav prema njemu nikada nije nestala, a u tim trenucima sam imala dojam da nikada nije ni bila veća, snažnija, i nekako postojanija. Godine samoće su učinile svoje, to je bila istina. - Ljepša si nego što si nekada bila - Mladen me je počastio komplimentom. Nisam znala kako da shvatim te njegove riječi. Da, nekad sam bila mlađa, moje tijelo je bilo zategnutije, ali sam bila umorna, u vječitoj utrci s vremenom i obavezama. Pokušala sam uskladiti sve te obaveze s ljubavlju, ali nisam uspijevala onako kako sam trebala. - Koliko istine ima u tvojim riječima? - otvoreno sam ga upitala. - Ne lažem. Govorim ono što mislim. Idemo li? - prekinuo je moju znatiželju. Slegnula sam ramenima. Nisam imala što izgubiti. Ako ništa drugo, barem jednu večer neću biti sama, i to je već nešto. Kad smo stigli u restoran, Mladen nije bio pričljiv. Većinu vremena me je promatrao, što je u meni izazvalo nelagodu.
Život bez njega bio mi je tmuran
Nekad je bio potpuno drugačiji, otvoreniji, pun humora, ali je deset godina vrijeme u kojem se sve može promijeniti. - O čemu razmišljaš? - postavila sam mu pitanje samo da razbijem napetost koja je bila toliko teška da se mogla gotovo rezati nožem. - O onome što je moglo biti - rekao je s tugom. - Godinama sam mislio o tebi. Maštao sam otvorenih očiju. Volio sam te kao što nikada nijednu ženu nisam volio. Ta ljubav za mene je bila pakao. U početku sam osjetio ljepotu raja, a kasnije pakao. Pognula sam pogled. Sve mi je bilo jasno. Rekao je da me je volio, a to je značilo da je ta ljubav nestala. Nije me trebala začuditi ta njegova izjava, ali je ona ubila svu nadu koju sam imala, mada nisam obilovala njome. - Žao mi je - rekla sam tiho. Nisam mu željela otkriti da se ni ja nisam bolje osjećala. Život bez njega bio je tmuran, bez veselja, i uistinu sam bila nesretna iz dna duše. Kao majka sam bila zadovoljna, ali me to nije ispunjavalo onoliko koliko sam očekivala da hoće. Žena u meni lutala je pustopoljinama osamljenosti. Dječji zagrljaj nije mogao zamijeniti zagrljaj voljenog muškarca. Sve protekle godina osjećala sam tu samoću najviše noću. Djeca su odrastala, imala su svoje živote i tajne, a ja sam se osjećala sve izoliranijom. - Žao ti je? - Mladen me pogledao svojim prekrasnim očima. Odmahnuo je glavom s nevjericom. - Dogodilo se ono što sam ti rekao da će se dogoditi. Anja, ja nisam budala. Čovjek nije stvoren da bi bio sam, a ti si se ponašala kao da ti je to sasvim dovoljno. Znam da si imala muškaraca oko sebe isto kao i ja žena, ali nijedna nije bila ti. Sve sam uspoređivao sa tobom i ... Naprosto je bilo neshvatljivo da sam se toliko zaljubio. Na kraju si ostala sama, ja sam sam, i ne znam koliko sada ima nade za nas? - pogledao me je u oči. Srce mi je zaigralo u tom trenutku. Osmjehnula sam mu se. - Meni se nikamo ne žuri - rekla sam mirno, najmirnije što sam mogla. Te riječi nisu odražavale moje unutarnje stanje. Cijela moja nutrina bila je napeta, željela sam Mladena pored sebe ali mu to nisam željela pokazati otvoreno. Pokazivanjem osjećaja mogla sam upasti u zamku, a ako je on želio samo osvetu, to bi mu bilo idealno. Trebala sam biti oprezna, i to dvostruko. Ljubav može biti mač s dvije oštrice, to nisam smjela smetnuti s uma. - Ja ne dijelim tvoje mišljenje - Mladen me je uhvatio za ruku. Dvoumila sam se. Ako je povučem, on to može shvatiti kao odbijanje, a ako ne, može shvatiti kao pristanak, a ja ni jedno od toga nisam željela.
Ni ja tebe ne želim izgubiti opet
Mladene - upozorila sam ga. - Ne znam kamo nas ovo vodi, ali sam tijekom života naučila biti oprezna. Jednom sam se prevarila, i to kada je moj bivši muž u pitanju. Idila se lako pretvori u nešto što joj nije ni nalik. Lijepo je izlaziti s nekim, ali sve dok se ta osoba ne upozna u potpunosti, ne može se ni donijeti sud o njoj. A teško nam je upoznati i samog sebe, a kamoli druge. - Ana - Mladen me je upozorio. - Nisam tražio lekciju iz života. Znam ih sve napamet. Mnoge od njih sam iskusio na svojoj koži. Ovo je izlazak, ako to do sada sebi nisi priznala, vrijeme je da to učiniš. Izlazak muškarca i žene. Ako želiš da idemo korak po korak, onda ćemo tako ići. Ne želim te ponovno izgubiti, Ana. To ne bih podnio. Zanijemila sam kada sam čula njegove riječi. Samu sebe sam upozoravala na oprez. Ne znam zašto, ali sam u svakoj njegovoj riječi tražila zamku. Valjda me je život naučio na to. Mnogo toga bih stavila na kocku kada bih se s njim upustila u vezu. A željela sam to, doista sam željela. Već godinama se nisam probudila pored nekog, niti sam zaspala u zagrljaju voljenog muškarca više od desetljeća. A samo sam željela biti sretna, biti voljena, željela sam tako malo, a ipak previše u tom trenutku. Nisam znala da li sam spremna riskirati. A što sam riskirala? Samoću? Ona je uvijek bila uz mene i lako joj se bilo vratiti. Nakon što sam to pomislila, osmjehnula sam se. - Ni ja tebe ne želim izgubiti opet - naglasila sam posljednju riječ. Do kraja večere Mladen je bio potpuno opušten. Kada smo došli pred moj stan, zastao je i bojažljivo me privukao u svoj zagrljaj, udisala sam opojan miris njegovog parfema koji je tako zamamno mirisao, miris njegovog tijela, želje koja je izbijala iz svake njegove pore. Osjetila sam sigurnost koja je za mene postala gotovo strana. - Laku noć - iznenada sam rekla. Doista nisam bila spremna razbiti tu čaroliju koja je vladala između nas. Ako mu je stalo do mene, shvatit će da su moji koraci maleni, da je moj napredak spor, ali u ovim godinama sam samo željela igrati na sigurno željela sam nešto trajno, a ne avanturu koja će me dokrajčiti.
Konačno se moje srce smiješilo
Anja - Mladen me nije puštao iz zagrljaja. - Ako ne želiš voditi ljubav, nije mi to toliko važno. Želim biti uz tebe, samo to želim. Ne znam da li me shvaćaš, ali je to sušta istina. Meni je stalo da pronađem osobu s kojom ću proživjeti ostatak života. Ako sa ženom ne možeš biti prijatelj, i ako s njom ne možeš razgovarati i ne ženi se njome. To je dokazana teorija koju ja nisam izmislio. Znači, želim ugodnu noć pored tebe, razgovor kojim ćemo otvoriti dušu. Tvoji osjećaji se mogu promijeniti, isto kao i mišljenje, ali i ja želim biti siguran, isto kao i ti. Ljubav nije garancija za sreću, Anja. - Uđi - predložila sam mu. Kao što je i obećao, nije nasrnuo na mene, ne zato što to nije želio, nego je i on bio oprezan. Sjedili smo i razgovarali, i gotovo neosjetno sam mu otvorila svoju dušu. Bilo je to tako lako, ali i lijepo. Bliskost između nas je postajala sve veća i veća, a to je bilo dovoljno da se moja mašta razbukta. Pred samo jutro, Mladen je ustao. - Treba odmora i meni i tebi - rekao je uz osmijeh. - Znaš ... - pogledao me je u oči. - Volio bih kada bismo ostatak života proveli zajedno. Više nema prepreka za to, nema malene djece zbog kojih ćeš se odreći ljubavi. Nema ni izgovora da se ne učini ono što se želi. Nisam li u pravu? - podigao je obrvu, a to je značilo da je krajnje ozbiljan. - Nitko ne stoji na putu našoj sreći, osim nas samih. Doista trebamo biti oprezni ali i sigurni da je to ono što želimo. Volim te. Samo znam da se to nije promijenilo. Razmisli o mojim riječima, o svemu što bi nam zajednički život donio. Nadam se da će odgovor biti potpuno različit od onog u prošlosti. Lagano je usnama dodirnuo moje. Nakon toga se okrenuo i otišao. Vratio se odmah. - Sutra u isto vrijeme - osmijehnuo mi se. Kada su se vrata zatvorila za njim, nepomično sam stajala na istom mjestu. Osmijeh nije silazio s mojih usana, ali ovaj put i moje se srce smiješilo. Budućnost je bila obećavajuća i znala sam da samo nas dvoje krojimo sudbinu. Nikoga nije bilo da se upliće u naš odnos, nije bilo prepreka, barem ne onih za koje sam ja znala. Kada sam legla, požalila sam što je otišao. Silno sam žudjela za njim. Znala sam kakav će moj odgovor biti na njegovu ljubav, znala sam da ću mu uzvratiti ljubavlju. Nakon toliko godina, po prvi put se imam čemu veseliti, a samoj sebi sam obećala da to neću izgubiti ni pod koju cijenu. Sada sam znala cijeniti ono što sam dobivala, a nadala sam se da će i on znati. Za novi život nikada nije prekasno, za ljubav isto tako, ali i za nadu koja je prožela cijelo moje biće. Nadam se da ćemo ostarjeti zajedno, da ćemo napokon uživati u sreći na koju smo tako dugo čekali.
Žao mi je gospođo Marić - doktor je te riječi izrekao s nekim čudnim prizvukom svojeg pomalo hladnog glasa. Pogledala sam ga u čudu. Nije mi bilo lako shvatiti njegove riječi. Što je to žaljenje značilo? Ugrizla sam se za usnu, pokušavajući uhvatiti njegov pogled, ali bezuspješno. - Ne razumijem - rekla sam tiho. Nadala sam se da se moje crne slutnje neće obistiniti. Za mene je ovo bio samo rutinski pregled, a on me je svojim izrazom, glasom i ponašanjem plašio. - Po ovim nalazima što ih imam pred sobom, vi ne možete imati djecu - rekao je s nelagodom. Nisam ga poznavala no svejedno, to što nisam mogla ostati trudna nije se ionako moglo skriti dugo vremena. Za mene su njegove riječi bile poput hladnog tuša. Godine nade nestale su u samo jednom trenu. Osjetila sam kako mi se usna šupljina lijepi od nedostatka vlage. Pokušala sam uhvatiti zrak ali je moje disanje bilo plitko. - Kako? - moje glupavo pitanje natjeralo ga je da me pogleda. - Čuda su ponekad moguća, ali u vašem slučaju ona ne postoje. Bilo bi doista okrutno buditi nadu ondje gdje je nema. Ne znam što bih vam rekao ... - očito ni njemu nije bilo lako izgovoriti riječi koje je netom izgovorio. Bilo je očito da nije lako nekome ubiti nadu, a on je u tom trenutku upravo to uradio. - Zar ne postoji nikakva mogućnost za trudnoću? - nisam odustajala. - Žao mi je - slegnuo je ramenima. - Da ima imalo nade, rekao bih vam - slegnuo je ramenima. Zar sam mu trebala postavljati još pitanja? Bio je okrutno jasan, a meni je to bilo teško prihvatiti. Trebala sam ustati i otići, ali ni to nisam mogla. Noge su mi se odsjekle, tijelo mi je drhtalo, a um je došao do točke usijanja. Ruke sam sklopila u krilo. Promatrala sam kako one vidljivo drhte. Prisilila sam se da ustanem. Ne znam kako sam izišla. Za mene se cijeli svijet srušio. Dario neće moći preći preko činjenice da mu ne mogu dati nasljednika. Želio je djecu iznad svega, želio je nasljednika za sve ono obiteljsko bogatstvo, a ja mu to nisam mogla dati.
Nisam im mogla dati nasljednika
Izišla sam iz ordinacije, a kada sam udahnula svježi zrak činilo mi se da me stvarnost još gore pljusnula. Sjela sam na prvu slobodnu klupu. Zatvorila sam oči, dok su mi se suze slijevale niz lice. Proklinjala sam sudbinu u tom trenutku, život koji je bio okrutan kao da mi je bio maćeha. Ovo nisam očekivala, ne nikako. Sve protekle godine sam se nadala trudnoći, ali željno očekivana trudnoća nije se dogodila. Mislila sam da je samo pitanje vremena kada će i ta vijest uljepšati naš život, a ni na kraj pameti mi nije bilo da se to nikada neće dogoditi. Sjedila sam kao oduzeta. Bojala sam se i pomisliti što će ta vijest značiti. Kako će Dario reagirati na nju? Silno je želio veliku obitelj, a ja sam se doista bojala da njegova ljubav neće biti dovoljno jaka da prebrodimo zajedno i ovu krizu. Kada sam ustala, neko vrijeme sam samo izgubljeno stajala. Nekoliko trenutaka je bilo dovoljno da se predomislim i opet sjednem. Nisam se žurila kući. Nisam nosila dobre vijesti, niti sam to svoje saznanje mogla reći Dariju tako olako. Moji snovi su razbijeni, a uskoro će i njegovi biti. Čak i ako bi se odlučio da naša ljubav pobijedi, bojala sam se da će popustiti pod pritiskom svojih roditelja. Na neki način sam ih i razumjela. Očekivali su nasljednika, a ja im ga nisam mogla dati. Ništa im nisam značila. Ono što nisam ja mogla, moći će neka druga žena. Ta me je spoznaja pogodila poput udarca groma. Tek kada sam osjetila hladnoću, ustala sam. Zaustavila sam prvi taksi koji je naišao i krenula kući. Nisam imala kamo, ali mi se ni tamo nije dolazilo. Najradije bih nestala s lica zemlje i zaboravila na sve ono što sam znala. Kad sam ušla u našu kuću, Dario nije bio u njoj. Posluga je bila diskretna, pa čim sam ušla, krenula sam prema svojoj sobi. - Neka me nitko ne uznemiruje - rekla sam im u prolazu. Znala sam da će svaka moja želja biti ispunjena.
S Dariom je pukla velika ljubav
Zamračila sam prostoriju i legla. Tupo sam zurila u tamu koja me je okruživala. Još veća tama se nalazila u mojem srcu. Da bih pobjegla od stvarnosti, počela sam se prisjećati prošlosti. Ona je bila jedino lijepo mjesto na koje sam mogla pobjeći. Plovila sam na krilima vremena, unatrag gotovo sedam godina ... Daria sam upoznala preko svoje prijateljice. Bila je to velika ljubav, ona koja nas je oboje zahvatila. Samo jedan pogled je bio dovoljan da oboje upadnemo u vrtlog te nepojmljive ljepote. Nikada se tako nisam osjećala. Srela sam osobu koja me je potpuno razumjela, osobu koja je bila u stanju ispuniti sve moje snove, osobu koja je našu ljubav izdigla iznad svega. Ne samo da je bio nestvarno lijep, Dario je bio i bogat. Njegova obitelj je bila najbogatija u županiji, a nije zaostajala ni za onima u državi. Sve što je jedna skromna djevojka mogla poželjeti, sve snove koje je mogla sanjati, on je ispunjavao. Sve mi se tako lijepo posložilo. Strast između nas bila je velika poput ognja. Izgarala sam u njegovom zagrljaju, i s njim sam upoznala sve ljepote fizičke ljubavi. Vjenčanje je bilo samo logično krunjenje naše ljubavi. Godine u kojima smo bili u braku ništa nisu promijenile. Još uvijek smo se voljeli kao prvog dana. Strast kao da je postala još veća, jer smo se poznavali mnogo bolje i znali smo što jedno od drugog želimo. Koliko noći smo proveli u razgovoru ... Sanjali smo isti san, djecu. Željela sam ih i ja, ali ne toliko koliko ih je on želio. To je bilo sasvim normalno. Imali smo sve, a djeci smo mogli pružiti i materijalnu sigurnost, što uz ljubav nije bilo nimalo zanemarivo. Satima sam plakala. Cijeli moj život će se promijeniti. Iako sam bila sigurna u Dariovu ljubav, ipak sam se bojala njegove reakcije. Znala sam da će se prije odreći ljubavi, nego djece. Nisam se zavaravala, jer nije bilo razloga za to. Moj je život bio poput bajke, a doista sam mislila da će to i ostati. Teško mi se bilo suočiti sa stvarnošću, ali je bilo i neizbježno. Čula sam korake ispred naše sobe. Prepoznala sam ih. Dario je došao, a ja se po prvi puta nisam razveselila njegovu dolasku. Podigla sam se u sjedeći položaj, pokušavajući dotjerati i popraviti frizuru, a ujedno izbrisati ostatke šminke koja se sigurno razlila po mojem licu od silnih suza koje su se niz moje obraze slile. Lagano je otvorio vrata i upalio svjetlo.
Neće me valjda ostaviti?
Zašto si u mraku? - veselo me je upitao. Kad je pogledao prema meni, zastao je kao da je naišao na nevidljiv zid. Sve protekle godine sam se trudila da izgledam savršeno, ali mi u tom trenutku moj izgled nije bio prioritet. Voljela sam biti lijepa za njega, ali i za sebe. Njegovan izgled je i mene veselio, i moje bi samopouzdanje naraslo uvijek kada bih vidjela obožavanje u njegovim očima. - Ne osjećam se dobro - rekla sam drhtavim glasom. Dario je sjeo do mene. Pogledao me je u oči. - Što je? - uhvatio me je za ruku i zabrinuto upitao. - Ja ... - promatrala sam ga kao da sam hipnotizirana. - Bila sam kod doktora - prisilila sam se da kažem. Znala sam da mu trebam reći istinu dok još imam snage. Ako to ne učinim u tom trenutku, bojala sam se da će istinu doznati na drugačiji način, a to je za mene moglo biti još gore. Mi nikada nismo imali tajni jedno pred drugim. Nastojala sam da iskrenost bude temelj na kojem ćemo sve graditi, a koliko ta iskrenost može boljeti, tek sam u tom trenutku shvatila. Nisam mogla ne vidjeti ono što se nalazilo u njegovu pogledu. Strah, ili je možda beznađe bilo u pitanju? Stisak mu se pojačao. Pokušao mi je nešto reći, ali je samo zijevao kao riba na suhom. - I? - napokon mu je uspjelo izgovoriti to pitanje. - Dario ... - slobodnom rukom sam prešla preko njegovog lica. - Ti znaš da te volim više od ičega na svijetu - ipak sam okolišala. Teško je bilo dopustiti istini da se oslobodi okova moje unutrašnjosti. Da sam je samo mogla pokopati i ne dopustiti joj da iziđe i uništi naše snove, nitko ne bi bio sretniji od mene. Imala sam osjećaj da ću ga razočarati, a to je bilo ono što sam najmanje željela. Činilo mi se da ću teže podnijeti njegovu tugu, nego svoju. - Naravno da znam - Dario se ukočio. I on je osjećao da ga čekaju neprijatne vijesti, ali se nadao da je postojao izlaz.
Nije si želio priznati istinu
Znaš ... - počela sam jecati. Nastojala sam se pribrati. Suze nisam voljela, uostalom, nije ih nitko volio. One su bile vjesnik nečega lošeg, a tako je bilo i u mojem slučaju. - Ne mogu imati djecu - stisnula sam srce i prisilila se da prevalim te riječi preko usana. Vidjela sam kako se ukočio. Izraz zaprepaštenja na njegovu licu bilo je nešto što me je potpuno dotuklo. S nevjericom je odmahivao glavom. - To ne može biti istina. Sigurno je u pitanju nekakva greška - pokušao je utješiti mene, ali i sebe. - Bojim se da je istina - više nisam mogla zaustaviti jecaje. - Napravila sam sve pretrage. Ne postoji mogućnost, pa čak ni ona najmanja. Sve bih dala da te nisam toliko razočarala - rekla sam ne znajući koliko moja rečenica suvislo zvuči. - Znam da ... - nisam mogla nastaviti rečenicu. Dario me je zagrlio. Dugo me je vremena držao u tom položaju. Tješio me je, mene, ali i sebe. Bilo je dirljivo koliko se trudio da ublaži moju bol. - Mora postojati rješenje - trudio se da ga pronađe, ali nije mogao. Postojala je samo jedna istina, i to ona koja nije nudila nikakvu mogućnost da se naše želje ostvare. - Žao mi je. Razočarana sam, ali me najviše boli to što sam tebe razočarala. Znaš da to najgore podnosim. Sve bih dala da istinu mogu promijeniti, da ti mogu dati nadu, ali je nema. Prokleta sudbina - opsovala sam. Nakon tuge, u meni se probudio bijes. Samo sam htjela voljenom muškarcu dati ono što bih mu i trebala dati, dragulje u kruni naše ljubavi, a djeca bi bili ti dragulji. Mnogo crnih scenarija mi se motalo po mislima. Bojala sam se da će to što ne mogu imati djecu biti samo dio nesreće koja će me snaći. Poznato je da jedna nesreća nikada ne dolazi sama, a ako je ta rečenica točna, mogla sam ih očekivati cijeli jedan niz. - Prebrodit ćemo to - tješio me je, ali su njegove riječi bile neuvjerljive. - Zajedno ćemo to prebroditi - rekao je odlučno. Znala sam da on to i misli u tom trenutku. Možda sva okrutnost istine koju sam mu rekla i nije dobila značenje koje je trebala, ali će s vremenom dobiti. Na žalost, u to nisam sumnjala. Dario se ponašao kao da mu je naša ljubav u tom trenutku najvažnija. On je bio osjećajan muškarac, onaj koji je osjećaje pokazivao i nikada ih se nije sramio. To sam kod njega voljela iznad svega. No, njegova ljubav nije mogla umanjiti moj strah, a on je iz trenutka u trenutak samo rastao. - Nadam se - iako sam se bojala da se to neće dogoditi, Dario mi je dao malo nade, a ja sam se za nju uhvatila kao utopljenik za slamku. - Nikada se ne bih mogao odreći tebe ni tvoje ljubavi. Ti si sve što želim od života - uvjeravao me je sa sigurnošću na kojoj sam mu ja mogla samo zavidjeti. - Volim te, Marijana - svi njegovi osjećaji slili su se u te dvije riječi. - To se nikada neće promijeniti. Nikada nemoj posumnjati u moju ljubav - molio me je. Te su njegove riječi izazvale još veći strah kod mene. Pokušala sam se izvući iz njegovog zagrljaja, ali mi on to nije dopustio. Držao me je kao da me nikada neće pustiti. Njegov očaj je bio poput obruča za moje srce. Nastavila sam plakati u tišini. Dario je poljupcima brisao moje suze, dokazivao mi je ljubav na sve moguće načine. Pokušao mi je na taj način reći da me voli, da će ostati uz mene, ali su to bile samo trenutne misli koje će s vremenom ustupiti mjesto nekim drugim i važnijim željama. U idućih nekoliko dana, Dario je neprestano bio uz mene. Naše noći su bile vatrene, dane smo provodili skupa i trudio se da me uvjeri da njegova ljubav nije ništa manja, da me voli iznad svega. Bojala sam se i pomisliti da je to istina. Ipak, njegovo je ponašanje u meni probudilo nadu. Kad smo tu nedjelju otišli na ručak kod njegovih roditelja, vidjela sam da je svekrva suzdržana prema meni. Slutila sam da zna istinu. Istinu sam podijelila sa Dariom, ali ne i s njima. Znala sam da ću to učiniti, ali mi je trebalo vremena. Nakon ručka, Dario je pošao sa svekrom u knjižnicu. Trebali su razgovarati o poslu. Bojala sam se ostati sama sa svekrvom, ali nisam imala izbora. Dariov odlazak nije bio nimalo neuobičajen. On je to radio svake nedjelje, tako da sam se trebala pripremiti na sve ono što bi se moglo dogoditi, a to nije bilo nimalo lako. - Marijana - Svekrva me je uhvatila za ruku. - Znam istinu, a ako voliš Daria, onda bi trebala shvatiti da vaš brak, unatoč ljubavi, ne može opstati. Žao mi je što ovo moram reći, ali to je neizbježno. Prihvatila sam te poput kćeri, jer si usrećila mojeg sina, ali toj sreći nedostaje nešto što bi mu neka druga žena mogla dati: dijete - bila je izravna.
Svekrva je željela da ga ostavim
Stajala sam kao oduzeta. Znala sam da će ona svoje mišljenje nametnuti Dariu, bilo je samo pitanje vremena kada će se to odgoditi. On je volio svoje roditelje, što je bilo razumljivo, i osjećao je određenu slabost prema njihovu mišljenju. Majka je zauzimala važnu ulogu u njegovu životu. To mi nije smetalo sve do sada. Doista je bilo okrutno čuti njeno mišljenje na taj način. - Volim Daria, ali i on voli mene - pokušala sam joj objasniti. - Znam. No ljubav ponekad nije dovoljna. Trebamo unuka, nekoga tko će naslijediti sve ovo. Nemoj se opirati njegovim željama, niti ih smiješ umanjivati. Ljubav prema ženi ima rok trajanja, ali ne i prema djetetu - bila je rezolutna. Nisam je mogla slušati. Izišla sam u vrt. Ako sam nekada i mislila da ne postoji veći očaj, uvjerila sam se da sam se prevarila. Osjećala sam se jadno, to je bilo najblaže rečeno. Izgubljeno sam stajala, nesposobna da se pomaknem. Odgađala sam stvarnosti pogledati u oči, ali sam na kraju i to morala. Na neki način sam razumjela Dariovu majku. Možda bih i ja tako postupila. Uvijek postoji veća ljubav od one koju mi imamo, a ljubav prema djetetu nesumnjivo je bila prioritet. Željeli su unuče, nekoga tko će nastaviti obiteljsku lozu, no mene nitko nije pitao za moje želje. Ja sam bila sporedna u svemu tome, bila sam roba koja je oštećena i koja nije mogla ispuniti njihova očekivanja. Ni za što ja nisam bila kriva, ali ću okusiti svu okrutnost odbačenosti. Kako da živim bez Daria? To mi je bilo nezamislivo, kao da mi je netko rekao da živim bez zraka. Lomila sam se u sebi. Znala sam što moje srce želi, ali ni razum nisam mogla zanemariti. Nisam mogla ni njegovoj majci zamjeriti. Ona je željela ono što i Dario, a ja im to nisam mogla dati. Cijelo vrijeme sam ostala u vrtu. Nisam imala snage vratiti se u kuću. Čekala sam da Dario završi posao, pa da odemo, da pobjegnem od istine koja me je dočekala u njihovoj kući. Nada u meni je umrla i znala sam da su moji dani s Dariom odbrajani. Bilo je samo pitanje dana, možda mjeseca kada ću ostati bez njega, ali me to nije smjelo spriječiti da uživam u svakom trenutku kojeg ću provesti s njime. Kad je Dario napokon izišao, laknulo mi je. Uhvatila sam ga za ruku, a čim smo došli u našu kuću, počela sam s osvajanjem onoga za što sam mislila da će zauvijek biti moje. - Idemo pod tuš - predložila sam mu. Nisam mu dozvolila da se sam skine. Otkopčala sam njegovu košulju, promatrajući njegove jake grudi. Voljela sam tu njegovu sirovu snagu, ali i nježnost koja se začahurila u njoj. Prstima sam prelazila preko svakog milimetra njegova tijela. Osjetila sam svaki mišić, napetost ali i želju koju sam u njemu probudila. I on je mene oslobodio odjeće. Povela sam ga prema tušu. Bilo mi je drago što smo zajedno i što kapljice vode kriju moje suze. Da ih je vidio, nešto bi poduzeo, ali sam ja vješto izbjegla da se to dogodi. Kad smo izišli, obrisali smo jedno drugo. Poznavala sam njegovo tijelo bolje od svojega. Godinama sam ga istraživala, voljela, bila luda za njim. Kad su sve te kao dijamant blještave kapljice nestale s njegovog tijela, uzeo me je u naručje. Promatrao je moje oči, toneći u njihovu dubinu.
Obećao mi je da će me uvijek voljeti
Znala sam koliko me voli, znala sam da ćemo oboje biti povrijeđeni kada ostanemo jedno bez drugog, a ja ponajviše. On će se oženiti, zaliječit će rane, djeca će zauzeti moje mjesto i to ona djeca koju mu ja nisam mogla podariti. Naša predigra trajala je gotovo cijelu jednu vječnost, a meni se činilo da je prošao samo trenutka. Znao je kako će u meni probuditi vulkan, znao je kako će moje tijelo natjerati da sagori od strasti, ali nije znao kako ukloniti tugu iz mojeg srca. Mnogo kasnije, dok sam ležala u njegovu zagrljaju, skupljala sam snagu da mu kažem ono što mi je njegova majka rekla. Nisam mogla, a nitko me nije ni mogao kriviti zbog toga. Sada je bio moj, bit će možda još neko vrijeme, a kasnije ... O tome ću misliti kada se to dogodi. Odgađala sam tugu koliko god sam mogla, ali sam znala da me ona prati poput sjene. Nisam mogla skinuti pogled s njegova tijela koje je postajalo sve mirnije. Da je samo mogao zaviriti u moje srce, vidio bi koliko ga volim, ali ljubav nije mogla oporaviti moje tijelo, nije me mogla učiniti majkom. - Ne volim taj tvoj zabrinuti izraz - prošaputao je. - Uvijek ću te voljeti, obećajem ti to - iskreno je rekao. Znala sam da hoće. To što smo nas dvoje imali bilo je posebno, ali će i tome doći kraj. Jednom će iste ove riječi govoriti nekoj drugoj ženi, a čak ni misao na to nisam mogla podnijeti. Izluđivala sam samu sebe sa tim mislima, ali ih se nisam mogla osloboditi. Rukom sam prešla preko njegova lica. Nisam ni treptala. Promatrala sam ga, upijajući svaku sitnicu, svaku promjenu koja je nastala u proteklih nekoliko godina. Malene bore oko očiju, nekada nisu postojale, a sada su bile jedva vidljive. Nekoliko sijedih vlasi se vidjelo u njegovoj kosi, a ja sam ih naprosto obožavala, kao i sve ono što je bilo povezano s njim. - Znam - prošaputala sam. Isto tako sam znala da ću se te ljubavi jednom morati odreći, a od toga nisam mogla pobjeći, mada sam odgađala tu činjenicu. - I ja ću tebe voljeti do kraja života - obećala sam mu. Samo me je čvršće privukao u zagrljaj.
Našao je ženu koja bi mu rodila dijete
On nije bio od onih osoba koje bi ženi okrenuli leđa nakon vođenja ljubavi. Volio je pričati sa mnom, volio je promatrati moje lice i tijelo, volio me je, i samo na to sam trebala misliti. - To je jedino što trebam - prošaputao mi je. - I samo to ću uvijek trebati - njegove riječi su bile pravi melem za moje srce. Ipak je postojala nada da ćemo nas dvoje ostati skupa. Znala sam da bi to od Daria tražilo mnogo odricanja i morao bi se otuđiti od svojih roditelja, ali je on bio spreman na sve u ime ljubavi koju je prema meni osjećao. Govorio je istinu, znala sam to. Uvijek ju je govorio. Otvoreno smo mogli razgovarati o svemu i znala sam da je on jedan od rijetkih muškaraca koji nikada ništa ne krije. U idućih nekoliko mjeseci sam imala dojam da se ništa ne mijenja, a onda se Dario počeo mijenjati gotovo neprimjerno, ali sam ja to osjetila. Imao je razdoblja kada bi se povlačio u osamu i kada neke svoje stvari ne bi podijelio sa mnom. Osjećala sam što je u pitanju. Tražila sam razgovor, ali ga je on izbjegavao. Nisam mogla podnosti to udaljavanje. Ono je moje srce lomilo na komadiće. Željela sam da sve bude kao nekad, ali smo oboje bili svjesni da je to nemoguće. Jaz, taj maleni jaz se produbljivao. Prijetio je da nas povuče u svoju tmurnu unutrašnjost. A jaz se nalazio i u mojoj nutrini. Praznina je postajala sve veća, toliko velika da se ljubav povlačila pred naletom razuma. - Moramo razgovarati - Dario mi se obratio jedne večeri. Napeto sam zastala u pola pokreta. I sama sam znala da je kucnuo čas odluke, a kakva će ona biti? Snažno sam se ugrizla za usnu. - O čemu? - upitala sam ga. Vidio je čega se bojim. Nije me gledao u oči, što je bio loš znak. - O djeci koju ti ja ne mogu podariti? O našem kraju? - željela sam mu olakšati, ali je bilo očito da on čuje sarkazam u mojem glasu. - Ja nisam kriva za to i logično je da tebe to ne bi trebalo biti briga. Znam kakav pritisak tvoji roditelji vrše na tebe. Žele unuče, žele nekog tko će naslijediti njihovo ime i bogatstvo. Ne mogu ih kriviti zbog toga. Ne mogu čak ni tebe ako se odlučiš za neku drugu ženu, jer sam ja ona koja nikada neće ispuniti tvoje snove, a Bog mi je svjedok da sam to željela više od ičega na svijetu ... - govorila sam i govorila, kao da sam na taj način željela skriti nelagodu i onu tamnu stranu moje osobnosti koja se bojala do ludila. - To nije tako jednostavno - Dario nije podizao pogled. - Tebi je jasno da te volim. Isto tako bi trebala biti svjesna da nikada nijednu ženu neću voljeti poput tebe, ali mi ta ljubav neće donijeti nasljednika - rekao je. Ukipila sam se. Znala sam što slijedi. Nakon izjave ljubavi, reći će mi da ... da ... - Teško mi je ovo reći, jer ove riječi ne dopiru iz mojeg srca, nego su produkt razuma. - Razvest ćemo se? - upitala sam ga. - To bi moglo biti samo privremeno rješenje. Pronaći ću neku ženu koja će mi podariti sina i onda ću se razvesti. Već imam na umu jednu ... - Kako se usuđuješ? - planula sam. Bila sam tako povrijeđena. Dok sam ja mislila da je sve u redu, on je tražio sebi ženu. Nije otvarao tu temu sve dok je nije pronašao. U tom trenutku sva moja ljubav kao da se umanjila. Ponio se doista svirepo. Privremeni razvod? Tko bi u to povjerovao? Ako je spreman oženiti se s nekom djevojkom, onda je prema njoj nešto i osjećao. Ženidba nije bila poput odlaska na poslovnu večeru. Bio je to ulog u budućnost, a mnogo će teže ostaviti majku svojeg djeteta nego mene, znala sam. Ja ću otići sa koferom u rukama, kako sam i došla. Nitko me neće pitati kakvi su moji snovi, ni gdje sam ih pokopala. Bože, osjećala sam se tako jadno. Izdala me sudbina i Dario, a sve ono u što sam vjerovala netragom je nestalo. - Ne trebaš mi ublažavati istinu. Ona se ne može uljepšati - rekla sam muklo. - Pokušaj me razumjeti - Dario me je molio. - A tko mene razumije? - vikala sam kao da sam sišla s uma. - Jesi li se ikada upitao kako je meni? Nisi, znam da nisi. Čak i u ljubavi smo sebični. To je ono što se iskonski nalazi u nama.
Sama i u strahu od budućnosti
Na prvo mjesto stavljamo sebe i svoje želje, a tek onda želje osobe koju volimo, ako se ona i nalazi na toj listi. Žao mi je što ovo govorim, ali ću ti reći da je ovo veće razočarenje od onog kojeg mi je doktor rekao. Tada sam imala barem malo nade, a sada ni to nemam. Vjerovala sam u tvoju ljubav, a ona je nestala poput vihora. Razum te vodi drugim putem. Ne trebaš mi još i lagati - nikako se nisam mogla smiriti. - Samo želim dijete - Dario me je napokon pogledao. - U redu - slegnula sam ramenima. - Ako sam ja prepreka koja ti priječi da ga imaš, samo ću nestati iz tvojeg života. - Nemoj misliti da te tjeram ... - Nije važno - ustala sam. - Ovo sam mogla i očekivati, ali sam se u dubini duše nadala da se to neće desiti. Prevarila sam se. Ja znam prihvatiti poraz, a najviše me boli što si me uvjerio da do ovoga neće doći, pa si sve porekao. Tvoja ljubav ... -grcala sam se od suza. - Ona je najveća prijevara koju sam ikada doživjela. Podnijet ću ja i ovo - prkosno sam rekla. Doista sam u tom trenutku mislila da ću biti jača od svega, ali je do te pobjede trebalo i doći. - Samo ti budi sretan, budi i za mene. Barem će netko od nas dvoje ostvariti svoje snove. Ti si najbolji dokaz koliko je ljubav precijenjena. Do nedjelje ću se iseliti - rekla sam. - Ne žuri. Materijalno ćeš biti osigurana - Dario je pokušao krenuti prema meni, ali sam ja ustuknula. Izišla sam van. Trebala sam svježi zrak. Bila sam tako ljutita, razočarana i prokleto sama. Lako je bilo misliti na život dok sam znala da je Dario uz mene, ali u tom trenutku nisam imala nikoga. Bojala sam se budućnosti. Nitko me zbog toga ne bi mogao kriviti. Umirala sam od straha u tom trenutku. Rekla sam mu da ću se iseliti do nedjelje, ali kamo da odem? Još gora misao mi je bila da se vratim k njemu, a između nas je sve gotovo. Nisam bila slijepa. Nisam bila ni glupa, a ni bez ponosa. Nakon što sam se donekle smirila, vratila sam se u kuću. Spakirala sam svoje nužne stvari, a kada sam uzela kofer u ruku, krenula sam prema izlazu. Dario je stajao kao skamenjen. Činilo mi se da je tek u tom trenutku postao svjestan posljedice svojeg govora i svoje želje. - Nemoj ići - molio me sa suzama u očima. - Znaš da te volim - bilo je očito da je srce u tom trenutku bilo jače od razuma, no koliko će to trajati? Znala sam da je kraj neminovan. Jednom je do njega moralo doći. Nisam imala namjeru produbljivati agoniju, jer ona nije imala smisla. Miješala bih bol sa srećom, ali bi ta sreća bila lažna, odglumljena, a ja to ne bih mogla podnositi. - I ja tebe volim - rekla sam kroz suze. - Ali ... - nemoćno sam slegnula ramenima - bolje je da odem. Uzela sam nešto novca za hotel dok se ne snađem.
Moram dići glavu gore i krenuti dalje
[caption id="attachment_2490" align="alignleft" width="300"]Moja sudbina: Želio je privremeni razvod Moja sudbina: voljena a ostavljena![/caption]Otvorio sam ti račun. Pronaći ćemo stan koji ti odgovara. Ne mogu ovo podnijeti - grčevito me je zagrlio. - Imam osjećaj da umirem iznutra. Da, umirem - rekao je kroz jecaje. Ostala sam u tom položaju. Bili smo dvoje očajnika, dvoje ljudi koje je sudbina na silu razdvojila. Da sam u tom trenutku umrla, ne bih požalila. Činilo mi se da bi to bilo i olakšanje za mene. Ali život nam ponekad ne daje mogućnost izbora, a ni nas dvoje ga nismo imali u tom trenutku. Shvatila sam da me voli i da se ni on ne osjeća bolje od mene. To mi je dodatno otežalo situaciju. - Vrijeme je da krenem - okrenula sam se oko sebe. Nisam se čak mogla ni ljutiti na njega. Dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Da mu je stalo do mene, pokazao je time što je želio da mi osigura sigurnost kada je novac u pitanju. Znala sam da će održati svoju riječ. Bilo je trenutaka kada sam sumnjala u to, ali me je razuvjerio na samom kraju. Pogriješila sam. Samo je želio dijete, a nisam ga mogla kriviti zbog toga. Ni on mene nije krivio što mu ga ja nisam mogla dati, a željela sam. Izvukla sam se iz njegova zagrljaja. Pogledala sam ga s tugom. Vidjela sam da plače. Nisam mogla podnijeti pogled na njegovo slomljeno biće. Izišla sam u noć, u neizvjesnost koju mi je donosila budućnost. Uzela sam sobu u hotelu i legla u krevet koji je bio hladan, bezličan, Imala sam osjećaj kao da sam sama na svijetu, prokleto sama. Što Dario radi? Nisam željela misliti na njega. Znala sam da ni on ne spava, da se lomi u sebi, ali sam ga ja voljela previše, i upravo zbog toga nisam željela biti na putu njegove sreće. Mogla sam mu otežati, zagorčati život, ali se to ne može raditi osobi koja se voli. Osjećala sam da me ljubav prema njemu guši. Nisam znala kamo da krenem s njom. Voljela sam i bila voljena, ali me je ta ljubav unesrećila. Ako sam imala namjeru krenuti dalje, onda sam trebala sjećati se onih lijepih trenutaka i njih čuvati poput najveće dragocjenosti. Dogodilo se ono što je moralo. Naša staza ljubavi račvala se i svatko od nas je krenuo svojim putem. Nije to bila naša želja, već smo bili jednostavno okolnostima primorani na to. Ustajala sam bezbroj puta. Teško je bilo pronaći svjetlo u tami života, u sumraku ljubavi, ali sam znala da ću ga pronaći jednom u budućnosti. Koliko god da je situacija bila bezizlazna, izlaz je svakako postojao. Nisam znala gdje se on nalazi, ali ću ga ja pronaći. Sve se događalo s razlogom. To su me oduvijek učili. Uvijek se iz sjemena i zla rađalo i neko dobro, a ja sam samo trebala biti strpljiva, da to i dočekam. Samu sebe uvjeravam kako ne smijem dozvoliti da me beznađe savlada. Podići ću glavu i malenim koracima krenuti naprijed. Drugog izbora nemam. Imam samo vjeru da će jednom sve biti u redu i koliko god mi to bilo nezamislivo u ovom trenutku, znam da ću i ja jednom pronaći svoju sreću, jer sreća postoji za sve nas, samo je trebamo naći, pričekati je strpljivo i s nadom.
Mama! To je prva riječ koju nas uče izgovarati. Ispočetka je to samo nekakvo kmečanje. Poslije naučimo modulirati glas pa nakon dugog niza kreveljenja i svakojakih glasova, evo, izgovorena je dugoočekivana riječ. Mama! To je prva riječ koju nas uče napisati. Uz puno napornih vježbi uspijevamo nacrtati dvije okomite usporedne crte povezane nevještim krakovima trokuta. Tako se materijalizira čarobna riječ u našoj bilježnici na crte. Mama! To je prva osoba koju naučimo voljeti. Prepoznajemo njezin glas, pamtimo je otkad nas počne nositi u naručju, a neke note njezinog melodičnog glasa prenose nam osjećaj zaštićenosti, sigurnosti. Vjerovala sam da ne može biti veće i potpunije ljubavi od one koja se osjeća za vlastitu majku sve dok i sama nisam postala mama. Tada sam otkrila da postoji nešto puno veće, beskrajno i bezvremeno - ljubav koju majka osjeti prema svom djetetu. Bila sam kći jedinica i rasla sam u zaštićenom i pomalo osamljenom svijetu poput svih jedinaca. Sve se činilo prekrasnim, imala sam čak i pravu mačku. Tada sam se osjećala kao u raju: bacanje u topao zagrljaj roditelja, mamin lijep miris i tatina snaga kojom me bacao u zrak ... Cijeli dan iščekivala bih taj trenutak. Činilo mi se da me ništa ne može lišiti tog bezgraničnog veselja. Ali pogriješila sam. Jednog dana, tek što sam navršila osam godina, tata mi je rekao da će se on i mama razvesti. Slijedile su uobičajene fraze: Među nama se ništa neće promijeniti, viđat ćemo se svaki tjedan, mi te i dalje jako puno volimo, pa i ako nećemo više biti zajedno, mi ostajemo tvoji roditelji ... Sve te lijepe riječi nisu mogle ublažiti moj očaj. Pa i da prođe još tisuću godina, neću zaboraviti tjeskobu što sam je tog dana osjetila. Tata mi ipak nije rekao istinu: promijenilo se sve, baš sve. Od dana kada je otišao od kuće, moj život više nije bio isti. Svijet je postao siv, kao da ništa oko mene nije bilo vrijedno osmijeha, nisam imala nikakvih drugih želja osim spavati, spavati ... Čak mi je i škola postala živa muka. Imala sam problema i s čitanjem, nisam se uspijevala usredotočiti a i za najmanje sitnice oblile bi me suze. Učiteljica se osjećala obveznom pozvati moju mamu. Kad se navečer vratila s posla, čula sam je kako baca torbu na stol, otpušta dadilju, a zatim je došla do praga moje sobe s rukama prekriženim na prsima i mrkog pogleda. - I ti si me odlučila izludjeti - napala me. - Sad ste protiv mene i ti i tvoja prokleta škola? Znaš da sam morala tražiti dopuštenje od šefa samo da bih mogla slušati tvoju učiteljicu kako se žali? Osjetila sam kako mi se obrazi crvene, a oči pune suzama, ali ona se nije sažalila. - Moraš prestati s tim mučeničkim držanjem. Koliko ja znam, tvoj otac je napustio mene, a ne tebe, dakle, prestani s glupostima! Radi svoje zadaće inače ćeš skupo platiti ako me opet pozovu u školu! Izišla je iz moje sobe zalupivši vratima i ostavivši me povrijeđenu i poniženu. Nikad je nisam vidjela takvu, nikada prije nije tako vikala na mene. Koliko ja znam, tvoj je tata napustio mene, a ne tebe. Ta rečenica bubnjala mi je cijeli dan ma u glavi. To je zapravo bilo točno. I dalje sam viđala tatiu makar svaka dva tjedna. Kako sam pravo imala jadikovati?
Uplakano djetinjstvo
Ne znam kako, ali uvjerila sam se da moram više pomagati mami: ona je imala više prava biti tužna. Iako sam svakodnevno i fizički osjećah strepnju od njezina povratka kući, trudila sam se da je dočeka prostrt stol, njezin kućni ogrtač ležao je na krevetu, a ja sam uspijevala smjestiti smiješak na lice, ma koliko on bio prisilan i lažan. Mama se doimala zadovoljnom mojom suradnjom, ali to je trajalo kratko, jedva pola sata, a onda bi opet postajala razdražljivom. Stalno sa smiješkom na licu, pretvarala sam se da se ne događa ništa i tjeskobno čekala vrijeme počinka kad bih dala oduška suzama. Nadljudskim naporima uspijevala sam održati barem pristojne školske rezultate premda to nisam činila ni zbog ambicija, ni iz osjećaja dužnosti, već iz čistog straha. Nakon sastanka s učiteljicom mama je stvorila groznu naviku kontrolirati sve moje zadaće, pa kad ne bi bile napravljene savršeno, načinila, bi scenu. Nisam je više prepoznavala. Moja mama, ona koja je lijepo mirisala, koja mi je pričala priče i ušuškavala me u krevet ... Kako se mogla pretvoriti u ovakvo čudovište? S druge strane, tata nikada nije bio ljutit. Kad bi došao po mene, uvijek je bio nasmiješen, a njegov zagrljaj bio je snažan i iskren. Počela sam sve više željeti da budem s njim, živjela sam za te vikende u mjesecu kad me vodio sa sobom. Četrdeset osam sati mira. U takvoj klimi prošlo je više godina. Nikada nisam rekla tati da je mama stalno ljutita. On bi sigurno tražio objašnjenje i tko zna kako bi to završilo, a ja nisam htjela riskirati taj dragocjeni vikend svakih četrnaest dana. Kad sam krenula u srednju školu, preda mnom su bile još četiri godine noćne more proživljene u strahu da ću pasti razred. - Padneš li razred, kunem se da ću te poslati u dom - bila je svakodnevna prijetnja moje majke. Dok su se moje prijateljice bavile sportom, izlazile s prijateljima, nalazile se kako bi zajedno učile, meni ništa od toga nije bilo dopušteno. Nisam smjela gubiti vrijeme u drugim aktivnostima, morala sam učiti i to sama jer po maminim riječima, u društvu se nikada nije ništa postizalo. Nisam imala ni prijateljica jer me majka nikamo nije puštala. Samo jedanput zamolila sam je da pozovem društvo za rođendan i, za živo čudo, ona je pristala. Bila je to prava katastrofa. Smjestila se usred sobe i kritizirala sve moje goste primjedbama tipa: Zar te majka stvarno pušta da izlaziš tako odjevena? Od tada više nitko nije htio dolaziti k meni. Preostale godine školovanja provela sam u samoći, uvijek zadubljena u učenje. Drži se, Mihaela, i ovome će doći kraj, govorila sam sama sebi. Nikako nisam prestajala pokušavati shvatiti što se dogodilo mojoj majci da se pretvorila u ovako hladnu i tvrdu ženu. Iz prijekora koje mi je upućivala kad bi se razljutila vidjelo se koliko je frustrirana zbog neuspjelog braka i tereta koji sam joj ja predstavljala i koji su je, po njezinim riječima, onemogućavali da si ponovno izgradi život. A što sam ja mogla učiniti osim da šutke i bez prosvjeda sve podnosim? Jednom sam joj prilikom predložila da odem živjeti kod tate, ali ona se samo još više uzrujala. - Nema ni govora o tome, samo bi se još više iskvarila kad bi imala onu ženturaču za primjer - proderala se. Tako sam doznala da tata ima drugu ženu, iako me nikada nije upoznao s njom. Ali on je uvijek bio tako vedar da mu stvarno nisam imala što zamjeriti. - Tako dakle, to je tvoja zahvalnost nakon što sam te othranila i podigla? Krasna si mi ti nezahvalna kći! - odmah je mama imala svoj odgovor. Nisam joj odvratila, već duže vremena znala sam kako progutati gorku pilulu. Pa ipak, jako sam žalila svoju majku. Zatvorena u svojoj mržnji, život je samo prolazio pokraj nje.
Daleko od kuće
Kad sam postala punoljetna i nekoliko mjeseci poslije maturirala, prvi put me preplavio osjećaj slobode. Sad sam sama imala mogućnost izbora. Otići živjeti kod oca bila je moja najveća želja. Time bih stekla bezbrižnost koju sam zaslužila, ali to bi u tom trenutku bila samo izlika da pobjegnem od majke. Osim toga, ona bi se uvrijedila i nikada mi ne bi oprostila. Zauvijek bih je izgubila. Ne, morala sam otići živjeti sama, a jedini način da to postignem bio je odabrati studij na nekom fakultetu u drugom gradu. Kad sam izrekla tu svoju namjeru, tata se nije nimalo protivio, a, začudo, ni mama. Lice joj se pretvorilo u već uobičajenu grimasu, ali nije se usprotivila. Mora da joj je zaista bilo dosta toga da joj se vrzmam po kući. Daleko od kuće, život mi je opet okrenuo svoju nasmiješenu stranu. Čak mi je i učenje predstavljalo zadovoljstvo kad je nestalo majčine nesmiljene kontrole. Sprijateljila sam se s gomilom ljudi i ponovno postala vedra osoba. Majka me nikada nije nazivala, ali kad bih ja to učinila, doimala se raspoloženijom. Na fakultetu sam upoznala Roberta, danas moga muža i oca našeg predivnog Darija. Njega se dojmio moj nježan i dobrostiv karakter koji je po potrebi znao biti čeličan i odlučan. Pričala sam mu o svojoj majci i životu koji sam vodila s njom, a kad sam se osjetila dovoljno snažnom da joj se suprotstavim, odlučili smo ozakoniti našu vezu pa sam ga povela da se upoznaju. Očekivali smo da će nas primiti hladno i sumnjičavo, ali mama nas je dočekala nasmiješena i dobro raspoložena. Nevjerojatno, činilo se da je ista osoba kao u doba dok je moja obitelj još bila jedinstvena. - Nemoj sad misliti da sam neka luđakinja - prošaptala sam Robertu čim smo nakratko ostali sami. - Nisam ti pričala izmišljotine o njoj. Kunem ti se da je se ne sjećam ovakve otkad sam imala osam godina. Stvarno ne znam koji joj je vrag ... - Tko zna, možda je ponovno pronašla ono što je tada izgubila - došapnuo mi je sa smiješkom. Moj je otac kao i obično bio sjajan. I njegova družica Dora bila mi je jako simpatična. - Znaš tata - rekla sam mu - mama mi se čini potpuno promijenjena. Vesela je, dobro raspoložena ... Znaš li ti možda što je tomu razlog? On me pogledao. - Zar tebi nije ništa rekla? - nesigurno me upitao. - Rekla što? - Pa ... zaručila se! - smješkajući se rekao je tata. Čak se i Robert nasmijao načinu na koji mi je tata priopćio novost. Ja sam, pak, ostala zabezeknuta. - Mama je našla nekoga? - u nevjerici sam upitala. - Čini se da jest. Spremaju se živjeti zajedno. Otkad smo se rastali, ništa mi nije govorila o svom privatnom životu sve do sada. Ona je znala za Doru i s time se nije mogla pomiriti, ali sada je sve drugačije. Kad je i ona upoznala nekoga posebnog i kad se sa mnom izjednačila, ponovno može razgovarati sa mnom. Možda ti se čini neobičnim, ali tako je, Mihaela, vjeruj mi. Priznala mi je da je živjela u strahu da će zauvijek ostati sama, pa čak i da nije sposobna sama te odgajati. Plašila se da ćeš bez oca u kući postati asocijalna buntovnica, pa je u strahu da ne bude previše popustljiva prema tebi postala previše oštra. Zbog toga je jako grize savjest. A i meni je žao što nisam bio sposoban učiniti više za tebe. Uzela sam ga za ruku i pomilovala je. - Ne možeš ni zamisliti koliko si mi bio važan, tata. Obrisao je suze što su mu se skupljale u očima i ponovno se nasmiješio. - Nemoj mami uništiti iznenađenje - rekao je. - Pretvaraj se da ne znaš ništa. Usput, sviđa mi se tvoj prijatelj, dobar je mladić - dodao je ispod glasa. - I zaslužuješ ga.
Napokon pomirene
To mi je nakon mnogih godina bio prvi lijep trenutak u obitelji. Zahvalno sam ga pogledala i poljubila. Večer prije našeg odlaska moja je majka objavila veliku novost. Čestitala sam joj što sam bolje mogla, a i Robert je odigrao svoju ulogu. Mama mi je objasnila kako će poći živjeti u kuću svoga zaručnika te da tako naš stan ostaje slobodan za mene. Dok je govorila, oči su joj blistale i bila je uzbuđena poput tinejdžerice. Kasnije, dok sam ležala u krevetu u svojoj staroj sobi zbunjena svim neočekivanim obratima, začula sam kucanje na vratima. - Naprijed - odgovorila sam misleći da je Robert koji me dolazi poljubiti za laku noć. Uopće nisam očekivala da ću vidjeti svoju majku. - Ja sam - prošaptala je. - Mogu li svejedno ući? - Naravno da možeš! Dođi - pozvala sam je pokazujući rukom da sjedne na krevet do mene. Bilo je očito koliko joj je neugodno. [caption id="attachment_2504" align="alignleft" width="300"]Istinite priče: Svoja je neraspoloženja iskaljivala na meni Oprostila sam majci prestrog odgoj.[/caption]- Odavno nisam ovo učinila, ha? - primijetila je. - Mislim, sjela ovako pokraj tebe. Žao mi je, Mihaela, jako mi je žao. Bila sam užasna majka, napravila sam puno više pogrešaka nego dobrih stvari ... Uopće ne shvaćam kako si ti ispala ovako slatka i uzorna, trebala si postati čudovište. Bila sam toliko obuzeta svojim strahovima i manama da nisam uspijevala naći ravnotežu. Žao mi je. Otkad sam s Eduardom opet otkrila životno veselje, tek sad sam postala svjesna svega na što sam te silila i sramim se toga. Ti nisi ništa bila kriva, to sam dobro znala, ali nisam znala kamo bih drugdje usmjerila svoje frustracije ... Plakala je, a ja sam je pustila da isplače sve suze koje su joj se nataložile tijekom svih onih mračnih godina. - Pustimo sada prošlost, mama - rekla sam joj nježno - i potrudimo se stvoriti novu budućnost, lijepu i vedru kakvu smo oduvijek željele. Od te večeri moj se život još jednom promijenio. Moje nebo više nije bilo oblačno. Robert i ja vjenčali smo se prije dvije godine i uskoro dobili našeg malog Darija. Moji su roditelji postali djed i baka, a naročito je baka bila oduševljena prinovom. Stalno mazi svog unučića i kad god ima priliku, dođe u posjet s Eduardom. - Propustila sam tvoje najljepše godine - rekla mi je jednog dana - i ne želim da mi se isto dogodi i s mojim unukom. Iskreno govoreći, nikada nisam mislila da me moja majka ne voli, ali otkad je rođen Dario, još sam više uvjerena da me je uvijek voljela, kao što svaka majka voli vlastito dijete. Moja je majka mene voljela na svoj način i dok je bila u lošoj životnoj fazi nije znala kako biti nježna i uviđavna pa je postala oštra i neumoljiva od straha da sama neće uspjeti ili da će joj situacija izmaći iz ruku. Sada znam koliko je patila i nema potrebe da joj opraštam jer joj nemam što ni oprostiti.
Sve je počelo onoga dana kad me Tina pozvala na proslavu svog ođendana u jedan klub u kojem se oduvijek okupljala mladež. - Plesat ćemo i zabaviti se kao nekad - mislila je na naše društvance od pet prijatelja iz srednjoškolskih dana. - Divna ideja! - oduševljeno sam rekla. - A Tea? - pitala sam za našu prijateljicu koja se udala u Pulu. - I ona će doći. Rekla je da to nikako ne bi propustila. Čak je predložila i styling: kratke suknjice, puno šminke i visoke potpetice. Sve kao nekad. - Odlično! - opet sam uskliknula - konačno ćemo negdje pokazati svoje lijepe duge nožice, a ni dekoltei nam nisu loši - smijala sam se. - Dapače, sad su još bolji. - Da, da, puni su mlijeka - sada smo obje prasnule u smijeh, a potom se moja prijateljica naglo uozbiljila. - Znaš, Marta, to mi nekad tako nedostaje. Onaj žar, ona mladost, ona bezbrižnost - dirnula me u srce. - I meni - dodala sam sjetno i polako ustala. - O tome bi se puno dalo razgovarati, ali moram ići - stanka za ručak, koju sam provela s njom u kafiću blizu mog javnobilježničkog ureda, bila je gotova. - Samo ti idi. Ja ću još malo ostati. Dok me baka-servis ne pozove natrag, uživat ću malo sama. Na povratku do ureda razmišljala sam o tome kako je ovaj Tinin poziv došao u pravi čas. Već se neko vrijeme gušim u svojoj svakodnevici u kojoj pokušavam biti dobra majka, supruga, nevjesta, kći, prijateljica, susjeda, poslovna žena. Uspijevala sam, ali cijena za taj konvencionalni život uključivala je puno diplomacije, samokontrole, odricanja. Čak smo Jakob i ja izgubili jedno drugo u toj utrci za vremenom i materijalnim. Život me pretvorio u drugu osobu, meni nepoznatu. Bila sam još tako mlada i željna svega, ponajviše uzavrelih emocija, ali za njih više nisam imala vremena. Od naših romantičnih udaja do danas nije prošlo puno vremena, no sve je sada izgledalo toliko drugačije. Obuzela me neka sjeta. Ali ni sjetna nisam mogla biti dugo, jer posao je čekao. Jakobu se ideja da u subotu izađemo u klub gdje se okupljaju mladi jako svidjela. - Bit ćete u središtu pozornosti, to svakako - rekao je kroz smijeh. - Samo ti pričaj, ali kad se odjenem i krenem, požalit ćeš što ne ideš sa mnom i što ti nisam djevojka. Tako je i bilo. Kad sam izišla iz sobe, Jakob je buljio u mene. - Zaboravio sam kako dobro izgledaš - rekao je sada vrlo ozbiljno. - I malo mi je lakše kad znam u koji klub idete, inače bih Janu odnio baki i pošao za vama kao tjelesni čuvar. - Danas momci vole starije tete ... - našalila sam se nastojeći relativizirati taj njegov kompliment. Prišla sam mu i poljubila ga. - Idem sada. Zovi ako se dogodi što nepredviđeno - mislila sam na našu trogodišnju djevojčicu. Čim sam zatvorila vrata stana, doslovce sam poletjela prema autu, kao da sam što prije htjela pobjeći daleko od svog sadašnjeg života. Dohvatila sam mobitel i nazvala Teu, koja je odsjela kod Jelene. - Jeste li spremne vas dvije? - Krećemo - kratko je rekla Jelena, a Tina i Darija već se voze prema Jarunu. Ondje će nas čekati. Čim smo se srele, u jedan smo glas počele govoriti kako je ovo nešto najbolje što nam se posljednjih godina dogodilo. Potom smo jedna drugoj zavirile ispod proljetnih jakni i mantila i prokomentirale ono što smo odjenule. Potom smo pokušale razraditi plan: koja pije, koja vozi. Zaključile smo da je ovo naša večer i da se nećemo zamarati ograničenjima. - Da dojam bude potpun, na povratku ćemo uzeti taksi, kao nekad. Ujutro neka muževi idu po aute - smijala se Jelena. - Moj neće moći - smijuckala se Tina. - Rekao je da sam mu večeras posebno privlačna i da će me čekati ako treba do jutra. - I meni je moj rekao da bi mi rado bio tjelesni čuvar - dodala sam. - O, pa to je nešto novo u našim ukiseljenim životima! - opet se oglasila Jelena. - Ali ne zavaravajte se, cure, to je samo večeras i zato što ne vole dijeliti svoj posjed, osim s pelenama i kuhinjom. Sve smo se nasmijale, ali mene su se Jelenine riječi dojmile. Učinile su mi se tako stvarima. No zaboravila sam ih istog trenutka kada smo ušle među masu mladih ljudi, kada sam začula glazbu i kad mi je srce zakucalo kao u one mlade djevojke za koju sam mislila da više ne postoji. Večer je započela vrlo lijepo. Čim smo se smjestile u prostor koji smo rezervirale i naručile piće, pojurile smo na podij i zaplesale. Ta “djeca” isprva su nas samo promatrala, čak se razmaknula oko nas, ali kad smo im pokazale što sve znamo, postale smo dio njih. U jednom trenutku među hrpom mladih lica primijetila sam i jedno ozbiljno. Muškarac je stajao po strani i pogledom nadgledao cijeli prostor. Tu i tamo znao je upozoriti osoblje na nešto ili nekoga. Pogledavao je i nas pet prijateljica, ali ponajviše mene. Malo poslije, kada je zasvirala lagana glazba, samo mi je prišao i zaplesao sa mnom. Što reći? Zadrhtala sam od njegova stiska, od njegova tijela koje je čvrsto priljubio uz moje. Nisam se otimala. Naprotiv, prepustila sam se tom divnom osjećaju da sam još privlačna, da me netko primjećuje i želi. Konačno, da sam još uvijek živa. - Ne čini to, Marta - Tea me grubo povukla za ruku kad sam joj rekla da ću s tim tipom izići malo na zrak. - I ono maloprije bilo je previše - aludirala je na ples. - Odrasla sam žena i znam što radim! - otrgnula sam joj se. - Pijana si i ne znaš što radiš! On je vlasnik kluba i svaki dan smota jednu poput tebe - viknula je. - Želim samo malo ljubakanja, kao nekad. - Ovo nije kao nekad. Udana si i imaš dijete. Stvarno si pijana. Zovem Tinu - rekla je i okrenula se mahnuti Tini, a ja sam iskoristila trenutak i nestala. Na izlazu me čekao vlasnik kluba. Svjež zrak malo mi je razbistrio um i sada sam i sama počela razmišljati o ispravnosti svoga postupka. No on me brzo povukao iza ugla, prislonio me na zid i ogradio svojim rukama koje su prolazile iznad mojih ramena i oslanjale se na zid. Među njima ostala je moja glava, a u meni iščekivanje. Ta situacija, malo alkohola, blizina tako zgodnog muškarca i njegovi komplimenti te osjećaj slobode potpuno me opilo. - Cijelu večer ne mogu skinuti pogled s tebe - šapnuo mi je na uho. Bio mi je tako blizu. Poželjela sam njegov poljubac i okrenula sam glavu prema njegovim usnama. Tada je uzeo moju glavu u svoje ruke i poljubio me meko, a opet posesivno i čvrsto. Sjećam se dobro tog trenutka, noge su mi zaklecale, a tijelo se streslo. Taj divni osjećaj nisam doživjela već godinama. U jednom trenutku naslonio se svom težinom na mene i posegnuo za mojom ionako kratkom suknjom. Pomislila sam kako trebam stati, a tada sam začula njegov šapat u svome uhu: - Idemo otraga u moj ured - predložio je i ja sam kao drogirana samo kimnula glavom. U taj čas sve su prekinule moje prijateljice. Jelena se čak izvikala na njega. Malo zatim strpale su me u auto i na Jakobovo iznenađenje dopremile kući. - Nije popila puno, ali očito nema kondicije pa smo je odlučile isporučiti tebi - okrenule su sve na šalu. - Žao mi je - počeo se ispričavati Jakob u moje ime. - Vi se vratite u klub, a nemam ništa protiv ni da nastavite zabavu kod nas. Bila sam jako ljuta zbog odluke mojih prijateljica da me odvezu kući, ali nisam reagirala. Instinktivno sam osjećala kako je pametnije glumiti da sam jako pijana. - Ne brini se. Idemo svaka svojoj kući. Ovo je samo dokaz da nas je vrijeme pregazilo i da nam je mjesto za štednjakom - šalile su se i dalje. U nedjelju ujutro ostala sam u krevetu glumeći da sam mamurna i da me boli glava. Jakob je kao u inat titrao nada mnom, čak je ušutkavao i našu kćer: - Mama je bolesna, budimo tihi. Da je barem drugačiji, da mu sada imam što zamjeriti, da mu uopće imam što zamjeriti, bilo bi mi lakše zbog sinoćnje gluposti, razmišljala sam dok sam u krevetu kopala po našoj predbračnoj i bračnoj postelji. I što sam našla? Samo dobrog i divnog Jakoba koji me volio, brinuo se o meni i koji se prema meni odnosio s ljubavlju i poštovanjem. Nisam propustila ni to da ga usporedim s onim sinoćnjim muškarcem. Zaključak: već sam bila zaboravila je li Jakob ikad bio takav. Tada sam zatvorila oči. Na tijelu sam još osjećala ruke nepoznatoga, a osjećaj žudnje se ponovio. Da prekinem to mučenje, ustala sam na ručak, a potom nazvala prijateljice. Tei sam poželjela sretan put u Pulu, a Tini se posebno ispričala zbog svog “pijanstva”. - Sve u redu. A ti pamet u glavu. Navečer, nakon što sam uspavala Janu, rekla sam Jakobu da i ja idem leći jer se još uvijek ne osjećam najbolje. - Zajedno ćemo - spremno je ustao i isključio televizor. - Mislim da i ja zaslužujem dio jučerašnjeg kolača. Bio je preukusan prije no što je otišao zaliti se alkoholom - šaptao mi je dok me vukao u postelju. - Nemoj, Jakobe, još sam mamurna - pokušala sam ga odgovoriti od njegove namjere, ali se nisam dugo opirala. Možda Jakob umiri moju uzavrelu strast. Možda je i on nakon što me vidio onako odjevenu uzbuđen više nego inače, ponadala sam se i prihvatila ljubavnu igru. Ali, Jakob mi te večeri nije pružio ono što sam trebala. Usred čina poželjela sam mu reći za čime žudim, ali jednostavno nisam imala hrabrosti. Bila sam uvjerena da me ne bi razumio. Poslije sam shvatila da se te noći moj i Jakobov odnos nepovratno promijenio. Istina, on nije znao o čemu razmišljam, ali ja nisam uspijevala zaboraviti onu požudu i sirovu strast koje sam osjetila. Cijeli sam se idući tjedan mučila, i sljedeći mjesec, i još beskrajan broj dana. Ali uzalud. Taj zgodni i privlačni muškarac i sjećanje na vatru koju sam u tako kratkom vremenu s njime proživjela nisu mi izlazili iz misli. Bilo je jednostavno doći do njega. Trebala sam samo otvoriti internetsku stranicu i potražiti telefonski broj kluba. Ali kako nazvati i kako mu reći da sam ja ona žena koja je s njim u mraku ... Ma, ne bi me se sjećao. A tada sam se jedan dan, umjesto kući, jednostavno s posla odvezla do noćnog kluba. Bilo je pet sati i pomislila sam da je klub možda još zatvoren. Ali nije bio. Radio je kafić. Unutra je bilo nekoliko gostiju i dva konobara. Jedan je dostavljač upravo unosio neke pakete. Odjedanput me obuzela nelagoda. Zašto sam zapravo ovdje, postavila sam sebi pitanje i krenula u bijeg, no tada mi je prišao konobar. Da ne bih ispala čudna, rekla sam da ću kavu popiti vani. - Malo je hladno - rekao je mladić. - Neka - odgovorila sam - neću dugo. Kavu mi je osobno donio vlasnik kluba. Ljubazno je pozdravio, spustio šalicu na stol, račun stavio pod pepeljaru i vratio se unutra. Pratila sam ga pogledom. Bio je uistinu vrlo zgodan, visok, baš onakav kakva ga pamtim. Primijetila sam i da je prosijed i procijenila da je nešto stariji od mene. Istodobno dok sam pokušavala umiriti svoje srce, obuzimala me tuga. Nije me prepoznao. Ako je išta mogao zapamtiti, onda je to bila moja duga kovrčava narančasta kosa. Marta, to što činiš je ludost, pomislila sam i namjeravala poći. Sagnula sam se nad torbu tražeći novčanik kad me trgnuo njegov glas. - Kuća časti - rekao je. - Hvala, ali radije bih platila - odgovorila sam i ustala. - Miran - pružio mi je ruku. - Marta - odgovorila sam. - Poznajemo li se odnekud? - Ne bih rekla. - Mislim da smo se ipak sreli. Jedne ste večeri bili ovdje s prijateljicama. Točno sam znala što sada misli, i to s pravom - da sam se vratila po još. Obuzeo me sram. Zato sam šutjela ne znajući kako bih postupila. No on je znao. - Nisam zaboravio onu večer i zato bih te volio ponovno sresti. - Bila sam pijana - rekla sam. - Ne toliko da nisi znala što činiš. Htjela si to i jasno si mi dala do znanja što želiš. Čak sam pomislio da se iza tvog otvorenoga ponašanja možda skriva osveta mužu ili bijeg od nekih tvojih osobnih problema, ali svidjelo mi se i pristao sam sudjelovati i u osveti i u bijegu. - Ni jedno ni drugo - odgovorila sam. Istina je bila da sam te večeri samo otkrila samu sebe i bliže se osjećala njemu, neznancu, nego Jakobu, koji nikad u meni nije razbuktao takav plamen kao te večeri Miran i prema kojem nikad u toliko zajedničkih godina nisam bila tako otvorena kao u tih nekoliko minuta prema Miranu. Ako sam to došla provjeriti, sada je sve bilo jasno. Evo i ovaj tren, dok me tako prodorno gleda, znam da mislimo isto: rado bismo sve ponovili. I moje se tijelo ne buni već žudi za reprizom. Da je barem drugačije, tada bih mirno mogla otići kući i ponovno dovesti u red svoj život, a ova bi priča konačno završila. - Idem - rekla sam. - Daj mi barem broj mobitela. Malo sam zastala misleći kako moram razmisliti, a tada sam shvatila da ne želim razmišljati. Htjela sam u svom životu učiniti nešto izvan protokola i rekla sam mu broj. - Vraćam se s posla između pola pet i pet. To bi bilo najbolje vrijeme za pozive - dodala sam. Sutradan poziv nije izostao. - Nadam se da sam pogodio vrijeme. - Jesi - rekla sam. - Htio sam ti samo reći da mi je drago što sam te ponovno sreo i što onu večer nije sve završilo usputnim seksom. Možda zbog toga što je razgovor tekao preko telefona, ali sada mi je bilo lakše razgovarati s njime. Rekla sam mu da imam javnobilježnički ured i da radno vrijeme provodim isključivo u njemu, a nakon toga odlazim kući, a on meni da često radi do kasno u noć, a danju obavlja pripremu za večer pa je već oko podneva opet ondje. Razumjeli smo se jer smo oboje imali privatni posao koji je isključivo ovisio o nama. Nakon toga on je prvi bio nešto osobniji pa je rekao da je razveden i da ima dvije kćeri koje žive s majkom i s kojima provodi svaki vikend. Ja sam pak njemu rekla da sam sretno udana i da imam trogodišnju djevojčicu i divnog muža. - Zašto onda? - postavio je logično pitanje. - Nema pravoga razloga. Jednostavno se dogodilo. No, evo me pred vrtićem, moram po dijete. - Hoćemo li se opet vidjeti ili barem čuti? - Nisam baš sigurna. Uslijedila je kratka šutnja. - U redu, neću navaljivati. Sama se javi kad budeš sigurna što želiš. Nakon tog poziva prošlo je dosta vremena. Pomislila sam da je Miran odustao. Moj brak i moja neodlučnost da se ponovno upustim u avanturu pokolebali su ga. I umjesto da se prizovem pameti i sama dignem ruke od svega, ja sam cijeli dan mislila samo na njega. Kao da sam ga mislima prizvala, na povratku s posla zazvonio mi je mobitel i ja sam uzdrhtala cijelim tijelom. - Ipak sam odlučio pokušati još jedanput - rekao je kad sam se javila. Nisam odugovlačila s razgovorom. Bila sam odrasla žena i znala sam što ovaj poziv znači. Zato sam rekla: - Od podne do jedan sat imam stanku za ručak. Mogla bih sutra u to vrijeme svratiti u klub. - Bit će mi drago. Čekat ću te. Kad sam prekinula vezu, još sam jedanput pomislila na ispravnost svojih postupaka. Kakva sam ja to žena i majka? Ali povratka više nije bilo. Plan je već odavno bio razrađen. Putevi prema Miranu sami su se otvarali. Radila sam u blizini njegova kluba i za nekoliko minuta autom sam mogla stići do njega. Oko podne, baš kad sam imala stanku, dolazio je onamo. Također, u to vrijeme ondje je pustoš i nitko nam neće smetati, nitko nas vidjeti. Bit će to samo ševa i ništa više. Jedan, dva puta i zaboravit ću ga. Kao što sam već rekla samo da udahnem život punim plućima kako bih mogla dalje živjeti. Jakob neće znati, nitko neće biti povrijeđen. Čekao me u pustom klubu. Odmah je zaključao vrata za nama i poveo me u stražnji prostor gdje mu je bio skromno uređen ured: radni stol sa stolcem, nekoliko polica, dvije fotelje ispred radnog stola. - Odmah mi je prišao i rekao: - I u ovom izdanju mi se sviđaš - rukom je lagano prešao preko mog sakoa. Osjetila sam i veliku nelagodu i veliku žudnju za njim. Mislila sam samo na to kako nam vrijeme curi i kako je sve što želim da već jedanput završimo ono što smo počeli one večeri. I on je mislio isto što i ja. Ni traga onoj priči da sam mu ostala u sjećanju i da mu je drago što sve nije završilo kao usputni seks. Ovo je bilo baš to: seks, ali dobar seks. Dok sam se poslije posla vozila kući, ponovno je zazvonio telefon. - Danas mi je bilo posebno lijepo - čula sam njegov glas. - I meni. - Volio bih te sutra opet vidjeti. - Javit ću ti - rekla sam i završila razgovor. Nisam osjećala grižnju savjesti. Naprotiv, bila sam sretna. Mislila sam na ono što sam u tih pola sata doživjela i ponovno sebi govorila: nikoga nisam povrijedila, ovdje nije riječ o osjećajima, ovo neće trajati dugo. Sutradan se ponovilo isto. Bijeg s posla, odlazak u njegov ured. Telefonski poziv poslije posla. Opet, i opet. Ta mi je veza potpuno promijenila život. To čekanje da sat otkuca vrijeme stanke, skrivanje, zaključavanje vrata za nama, to bacanje u njegovo široko i snažno naručje, sve to i još puno toga tu je vezu činilo vrlo uzbudljivom i tjeralo me natrag k njemu. [caption id="attachment_2406" align="alignleft" width="300"]U podne sam vodila ljubav s ljubavnikom, u ponoć s mužem U podne sam vodila ljubav s ljubavnikom, u ponoć s mužem[/caption]Kad god sam mogla, trčala sam Miranu i s njim vodila ljubav: brzo, strastveno, predajući mu se potpuno i besramno, onako kako to s Jakobom nikad ne bih mogla. Potom sam mirno uzimala Janu iz vrtića, kuhala, pospremala i kada bi to Jakob zatražio, nježno vodila ljubav s njime. Isprva sam još imala neke zadrške prema svojim postupcima i malo mi je bilo neugodno izmjenjivati nježnosti s Jakobom. No kad sam se uspjela naviknuti na tu situaciju, potpuno sam se opustila. Prošla je godina, naša strast nije jenjavala. Bio je onaj kamenčić u mozaiku moga života koji je popunjavao baš onu kockicu koja je, dok ga nisam upoznala, bila prazna. Upravo tada, prolazeći uredskim hodnikom, načula sam razgovor svojih dviju suradnica. - Ima nekoga, sigurna sam. - I ja to mislim. Stanka za ručak idealno je vrijeme za tajni seks. Brzo sam produžila u svoj ured. Kako sam samo naivna bila kad sam mislila da će moja avantura završiti nakon samo nekoliko susreta. Više nisam mogla zamisliti svoj život bez iščekivanja kada ću uloviti slobodno podne ili kada će on moći biti u svom uredu. Katkad, kada se zbog posla danima ne bismo sreli, doslovce smo izgarali od želje jedno za drugim. Jedanput je čak čekao da moje suradnice nakon radnog vremena odu i upao mi u ured znajući da ja ostajem posljednja. Bio je to dan za pamćenje. Uz to, zbližili su nas naši telefonski razgovori koji su počinjali ponedjeljkom i prestajali petkom. Uslijedio bi vikend s obiteljima, a potom smo oboje jedva čekali strastveni ponedjeljak u njegovu uredu, koji je sada bio obogaćen čak jednim trosjedom. Ali nama potpuno nevažnim. Znali smo mnogo toga jedno o drugome i na neki se način i voljeli unatoč tome što je temelj našoj vezi bio seks. Nakon tog trača mojih kolegica, prvi sam se put zapitala je li vrijeme za prekid, za to da spasim sebe i svoju obitelj. Jer ubrzo će se priča proširiti. Nekoliko sam dana razmišljala o tome trebam li to uopće reći Miranu, jer on nema nikakve veze s mojim odlukama. No, bojala sam se i onoga što bi uskoro moglo uslijediti - skandala. Ipak sam progovorila. Očekivala sam da će on znati neko rješenje. Meni je svašta padalo na pamet, da se uključim na neki “jezični tečaj” na koji bih redovito odlazila točno u podne. Čak sam pomišljala dati tim djevojkama otkaz i zaposliti nove koje ne poznaju moje navike. Očekivala sam da će i on predložiti nešto slično, ali nisam očekivala da će izgovoriti ono što nekim prešutnim dogovorom nikad nijedno od nas nije spomenulo. - Ostavi Jakoba i preseli se k meni. Povedi i Janu, nemam ništa protiv. Iskreno, već dugo me muči to što iz moga kreveta trčiš u njegov. Pogledala sam ga zaprepašteno. Znači, smeta mu! - O tome s tobom ne želim razgovarati - rekla sam odrješito i počela skupljati svoje stvari po podu. Minutu poslije već sam bila u autu. Suze bijesa frcale su mi iz očiju. Takva nisam mogla natrag na posao pa sam javila da Jani nije dobro i da moram po nju u vrtić. Uznemireno sam hodala gore-dolje po praznom stanu suočena s onim što sam dugo potiskivala u sebi i što je Miran konačno izrekao. Bila je to istina. Znalo se dogoditi da u podne vodim ljubav s Miranom, a u ponoć s Jakobom. Na površinu je isplivao taj osjećaj odvratnosti prema samoj sebi koji sam katkad znala naslutiti i brzo ga i duboko potisnuti. Ali danas to nikako nisam uspijevala. Uz to, na površinu su izbili i svi drugi moji postupci, poput površno odrađenog posla u uredu, površne brige o Jani, lažnog odnosa prema mužu, roditeljima, susjedima, svojim divnim prijateljicama. Da znaju, što bi svi oni mislili o meni? Priznat ću sve Jakobu, odlučila sam u jednom času, a već u sljedećem to nikako nisam mogla učiniti. Povrijedila bih ga, uništila bih sretni svijet svojoj kćeri, nanijela bol roditeljima, možda izgubila prijatelje. Ne, nisam se mogla odreći Jakoba. Rastanemo li se, logično bi bilo da se preselim Miranu. Kakav bi to onda bio odnos, brak, veza - što li već? Bi li u novoj situaciji nestalo one strasti i želje? Bi li, poput ove s Jakobom, završila mlakim dodirima nakon napornog radnog dana? Strah; da, tako bi se najbolje moglo opisati ono što sam tada osjećala. Strah da će se sve otkriti, da ću izgubiti ili Jakoba ili Mirana, ili obojicu, strah od osude bližnjih. Taj me strah izjedao toliko da sam poput očajnice padala u Miranovo naručje želeći makar nakratko, za vrijeme strasti, zaboraviti na njega. Zbog toga straha danju bih grlila Janu, a noću se privijala uz Jakoba jer me jedino njegov zagrljaj mogao smiriti. Zbog toga straha vikendima bih im ispunjavala svaku želju i pazila da ni u jednom trenu ne povisim glas, ne pokažem nervozu ili bilo koji drugi negativni osjećaj. Donedavno sam samo lagala mužu, ali sada je cijeli moj život s njim postao laž, a moji osjećaji gluma. Taj me strah na kraju i natjerao da progovorim. - Marta, već dulje vrijeme znam da nešto nije u redu i želim da mi sama objasniš o čemu je riječ - započeo je jedne nedjelje Jakob. - Ma sve je u redu - no kako sam znala da me on izvrsno poznaje i da neće prihvatiti to kao odgovor, dodala sam: - Na poslu baš ne ide sve kako treba. Izgubila sam dvije važne tvrtke za koje sam radila, što mi je bitno smanjilo prihode - slagala sam. - Ali nije riječ o minusima, ne brini se. - Ne brinem se za tvoj posao, brinem se zbog tebe. Vidno si mršavija, manje govoriš, manje se družimo s prijateljima, zatvaraš se u sebe, vikendima želiš da ostanemo doma, noću kao da tražiš da te zaštitim od nečega. Promijenila si se. - Valjda me to na poslu pogodilo više nego što mislim. - Ili ima još nešto? - Nema, Jakobe - rekla sam i na tome je ostalo, iako sam znala da je jedini pravi put sve priznati. Ali to nikako nisam mogla. I na samu pomisao osjećala sam golem sram. Nisam bila od onih žena koje na seks ili preljub gledaju kao na nešto što je danas gotovo normalno. Stoga me to uništavalo kao osobu, gubila sam samopouzdanje i tlo pod nogama. U jednom sam trenutku shvatila da se sama više ne mogu nositi sa situacijom, trebala mi je pomoć. Ne muževa jer sam znala rasplet toga razgovora, ne Miranova jer sam njemu trčala samo po zaborav. Između psihologa i prijateljice odabrala sam Teu. Bila je vrlo moralna osoba (uostalom kao i ja nekad), uvijek je znala što u određenom trenutku treba poduzeti, diskretna. Uz to, živjela je u Puli i nisam je morala gledati u oči. Nazvala sam je i sve joj priznala. Od one večeri kad smo izišle nas pet do današnjeg dana. - Žao mi je, Marta, jako mi je žao. Ne znam što drugo da ti kažem. To se nije trebalo dogoditi, ali kad već jest ... Ne znam. Hajde, strpi se do vikenda. Posjetit ću te. Može? Jedva sam dočekala Teu. Nije pitala više ništa od onoga što sam joj rekla telefonom, a to mi je olakšalo razgovor. - Što da učinim, što bi ti učinila? - pitala sam je. - Ne znam. Ne mogu se uopće zamisliti u toj situaciji. Mislim da to nikad ne bih učinila, a kad i bih, najprije bih raščistila prethodnu vezu, a potom se upustila u novu. Najradije bih ti rekla da budeš iskrena i sve priznaš Jakobu. On te voli, oprostio bi ti. No, dobro razmisli tko će sve biti povrijeđen. Razmisli i o tome želiš li brak u kojem si do sada živjela i što je pravi razlog koji te nagnao da iz njega otrčiš drugom muškarcu. Mislim da je to ključno. Tea nije mogla odlučiti umjesto mene, ali mi je pomogla da razmotrim situaciju u kojoj sam se našla. Raskinula sam vezu s Miranom i otišla na ljetovanje s mužem kako bismo se zbližili. Nastavila sam svoj prethodni život, onaj prije Mirana. Bilo je teško, bolno. Svaka pomisao na njega činila mi je dan gorkim, na svako Teino pitanje kako se osjećam htjela sam vikati iz svega glasa da nisam dobro. Ipak, vrijeme je učinilo svoje. Sve sam se rjeđe sjećala Mirana, sve se više iscrpljivala na poslu. I sve je nekako išlo dok Jakob nije počeo spominjati drugo dijete. - Jana je već krenula u školu, mislim da je zadnji čas za drugo dijete. - Ne mogu sada, Jakobe, moram najprije smanjiti obujam posla - bio je to samo jedan od izgovora koje je on neko vrijeme i prihvaćao. Na kraju sam mu morala reći da ne želim drugo dijete. - Jednostavno ne želim više biti trudna, rađati, prolaziti sve to. Nije mu bilo svejedno. Najprije je tražio kompromis, da još malo pričekamo i slične ali ja sam i tu mogućnost potpuno otklonila. - Zašto? - pitala je Tea. - Zato što to ne bi bilo dijete ljubavi - rekla sam iskreno konačno i sebi priznajući one “ključno” na što me Tea davno upozorila. - Tea volim ga, ali više nisam zaljubljena u njega. Više mi je kao potpora, suputnik, brat, a ja čeznem za ljubavlju koja me obara s nogu. Onakvom kakvu smo imali na početku naše veze. - Ne možeš zaboraviti Mirana - dirnula je u bolnu točku. - Ne mogu - priznala sam joj. Iako je naš brak bio okončan vrlo brzo. zapravo se raspadao dugo. Jakobu nisam priznala što sam učinila. Kao razlog rastave navela sam da smo se udaljili. Danas sam još uvijek sama. Moja predivna kći Jana upravo se namjerava preseliti svome dečku. Jakob je protiv toga i misli da se te stvari ne čine prije zaruka. No ja ne mislim tako. Poučena vlastitim iskustvom, tu i tamo joj natuknem da ne treba žuriti u brak prije no što završi studij i ne zaposli se. Do tada bi već trebala znati što želi od muškarca i braka. Mirana srećem redovito. Nakon prvoga bijesa što raskidam vezu, jer bio je vrlo temperamentan muškarac, strasti su se smirile i jednoga je dana došao u moj ured. Razgovarali smo. Tada sam već četiri godine bila rastavljena. Pitao je i objasnila sam mu: - Više nisam mogla voditi dvostruki život. Morala sam nešto riješiti pa sam zbog Jane i roditelja odlučila ostati s Jakobom. No dvije godine nakon našega prekida shvatila sam da više ne volim svoga muža i odlučila sam se rastati. - Zašto mi se tada nisi javila? - Kakvog bi to smisla imalo? I sam znaš na čemu se temeljila naša veza - rekla sam prešućujući mu da ga jesam potražila jer sam shvatila da sam uz njega bila iskreno zaljubljena, ali da se on tada već bio vratio bivšoj ženi. - Nije ti palo na pamet da bismo unatoč svemu možda uspjeli. Uostalom, predlagao sam ti da ostaviš Jakoba. - Mirane, to je sada prošlost - odbacila sam tu mogućnost. Ti si sada sa ženom i djecom, a i ja sam u stabilnoj vezi - slagala sam. - No, što si ono rekao da trebaš, ili je to bio samo izgovor da dođeš - nasmijala sam se. - Bio je izgovor - stavio je neke dokumente na stol - ali sada vidim da bih ti mogao prepustiti svoje pravne poslove. Kad je otišao, naslonila sam se u radni stolac i zaklopila oči. Što bih dala za još jedan susret u njegovu uredu! Ali nisam mogla uništiti još jedan brak. Sada njegov. Zato sam radije i dalje glumila sretnu i uspješnu poslovnu ženu koja u svojim rukama čvrsto drži sve konce svoga života. A zapravo je bilo suprotno. Već su odavno bili potrgani pa sam ih svaki dan sabirala i ponovno vezala oko jedine čvrste niti u svom životu - Jane.
Bio je jedan od onih hladnih zimskih dana. Šetala sam gradom i crkva koju sam ugledala činila mi se pravim mjestom na kojem bih ugrijala svoju ranjenu dušu. Nažalost, već pri samom ulasku, njezina mi se unutrašnjost učinila još hladnijom, ne samo zbog velikog prostora koji je bilo nemoguće ugrijati, već i zbog mnoštva ljudi koji su baš poput mene ovamo došli u nadi da će naći pomoć. Primijetila sam da muškarac koji je stajao pokraj mene nema jednu nogu, a žena u drugom redu umjesto oka imala je povez. Njihove su boli, čitalo im se na licima, bile neopisive. Činilo mi se da sam među svima njima suvišna, odnosno da je moj problem puno manji od njihovog, no meni je bio golem, nerješiv. Slušala sam svećenika koji nam je govorio o vjeri u Boga, o tome da On čuje i uslišuje sve naše molitve. Jedino toplo što sam osjetila u crkvi bio je njegov glas koji kao da je doista unosio nadu i mir u naša srca. Ipak sam razočarana izašla van. Pored problema koji su se tako jasno ocrtavali na licima ljudi oko mene, bilo me je sram olakšavati si dušu govoreći mu o svojima. U međuvremenu počela je padati kiša, no mene to nije smetalo. Iako su ljudi oko mene trčali tražeći zaklon od pljuska, ja sam s noge na nogu išla kući. Ispred očiju stalno mi se vrtjela samo jedna slika: moj Ozren u zagrljaju druge žene. I to upravo u ovom trenutku, kada mislim da čekam njegovo dijete. Ne mogu to reći sa sigurnošću, ali nekako mi se čini da je beba na putu. Liječnički pregled zakazala sam za sljedeći tjedan i tada će sve biti jasno. No hoću li mu to moći reći, a da on ne pomisli da ga želim uloviti na dijete? I želi li uopće Ozren dijete sa mnom? Kad sam napokon ušla u svoj stan, htjela sam se ugrijati ispod toplog tuša. Ne znam koliko sam vremena provela u kupaonici, jedino što sam osjećala bila je neopisiva bol oko srca dok se voda miješala s mojim suzama. Ispunili su me razočaranje i strah da ću biti ostavljena. Dok sam brisala kosu, zazvonio je telefon. Bojala sam se dignuti slušalicu pomislivši da bi to mogao biti Ozren. Nisam željela čuti kako mi govori da je između nas gotovo, a opet duboko u sebi nadala sam se da bi me upravo on mogao nazvati. Samo mi Ozren može dati objašnjenje za ono što sam vidjela ispred njegovog ureda. Dok sam puna unutarnjih dvojbi koračala prema dnevnom boravku, nesigurno sam podignula slušalicu i javila se. Nije bio Ozren nego njegova mama Irena. - Matilda, moram odmah razgovarati s tobom. Doći ću do tebe za pola sata. Budi doma, zaista je važno - rekla je. Ovo je bilo još jedno neugodno iznenađenje tog dana. Što ta žena hoće od mene? Otkako sam s njezinim sinom, od nje sam dobijala samo ravnodušnost, hladnoću i prijezir. Kad smo Ozren i ja počeli živjeti zajedno, jasno mi je pokazala koliko drži do mene. - Ne znam u što je moj sin gledao. Kad se samo sjetim kakve su djevojke sanjale o tome da budu s njim - rekla mi je jednom prilikom i to joj do danas nisam zaboravila niti oprostila. Ta se žena uvijek držala na udaljenosti, nikad od nje nisam osjetila ni trunku prijateljstva, nikad mi nije uputila osmijeh, a kamoli koju toplu riječ.
Vječno suparništvo
Nikada nisam uspjela shvatiti čime sam kod nje izazvala toliki osjećaj netrpeljivosti. Zašto je mislila da nisam dovoljno dobra za njezinog sina? Pa sve njegove prijašnje veze pokazale su se kao promašaji. Upravo te djevojke o kojima sada govori s toliko pohvala iskorištavale su i nju i njezinog sina. Htjele su biti s Ozrenom samo zato što je iz ugledne obitelji i što im u braku s njim ništa ne bi nedostajalo. Ni jednoj od njih nije bilo stalo do osjećaja, niti su ih imale za njega. Možda je razlog bio i taj što sam i ja glumica baš poput Ozrenove mame, no nikada nisam bila toliko uspješna. Na ulici me nisu prepoznavali i nikada mi nitko u dućanu nije rekao: "Gospođice Matilda, bili ste sjajni u toj predstavi". O meni nisu pisale novine, kritičari se nisu osvrtali na moj rad. Zapravo su moje uloge bile svrstavane pod 'korektno odglumljeno', a moje ime pod 'i drugi'. No moram priznati da nisam učinila ništa čime bih trebala zadobiti naklonost kritike. Do sada sam uvijek glumila manje uloge, ali u njih sam unosila svu strast koju sam posjedovala. Moja ljubav prema kazalištu bila je uistinu velika i nitko me nije mogao razuvjeriti da će jednom doći dan kad ću baš poput nje negdje zaigrati glavnu ulogu. Hoće li tada Irena promijeniti mišljenje o meni? Hoće li me tada prihvatiti, priznati da sam dovoljno dobra za njezinog sina, često sam razmišljala. U dubini duše osjećala sam da ću za nju uvijek biti samo jedna od onih koje silno žele biti glumice, a nemaju snage ostvariti svoje snove. Moju plahost i nježnost smatrala je slabošću i nesigurnošću. Nije propuštala priliku Ozrenu spomenuti da takva žena nije za njega. - Ti bi trebao imati ravnopravnu partnericu, a ne nekoga koga ćeš vući kroz život - čula sam jednom kako mu govori. Ozren ju je uvjeravao da nisam osoba koja bi dopustila da je netko vodi kroz život, da sama zarađujem za sebe i da se ponosi mnome, međutim, ona je samo odmahivala rukom. Govorila mu je da je previše zaljubljen i da će se otrijezniti tek kad prođe prva strast. Izgleda da je napokon dočekala svojih pet minuta. Je li to razlog zbog kojeg sada dolazi? Jesam li zaista osoba kojoj u budućnosti nije mjesto uz Ozrena, preplašila sam se. Njezin je sin bio uspješan odvjetnik koji se nije bojao uhvatiti u koštac s najzahtjevnijim slučajevima. Bio je priznat i uspješan, baš poput svoje mame. Jasno je znao reći što želi, a na poslu je, baš kao i u privatnom životu, bio autoritativan. Ljudi su ga cijenili zbog njegove iskrenosti i osjećaja za pravdu. Bio je u stanju satima raspravljati ako je smatrao da se nekim krivim postupkom nekome nanijela nepravda. Ozren je izrazito jakoga karaktera i prema Ireninu mišljenju zaslužuje jednako tako snažnu i uspješnu ženu. Ne mene! - Moj je sin dovoljno odrastao da zna što radi. Rekla sam i tebi i njemu što mislim o vašoj vezi, a kako me ni jedno od vas ne želi poslušati, ništa ne mogu učiniti da je spriječim - rekla mi je kad je doznala da ćemo živjeti zajedno. Osjećala sam se uistinu jadno. Koliko god sam se trudila zavoljeti njegovu majku, nije mi polazilo za rukom. I obrnuto. Što god učinila ne bih li je smekšala, bilo je neuspješno. Kao da je između nas dvije postavljen nevidljiv zid koji nismo mogle prijeći. Kad se Ozren uselio u moj stan, dolazila nam je u kuću, a razgovarala je samo s njim. Ponašala se kao da ne postojim. Bila sam beskrajno tužna zbog toga i Ozren me je često znao naći uplakanu. Tješio me i govorio mi da će to proći, da će se Irena naviknuti na mene. Boljelo me jer ni sa čim nisam zaslužila takvo njezino ponašanje, tim više što joj ništa nažao nisam učinila, a njezinog sam sina obožavala.
Što želi od mene?
Ne bi li svaka mama bila presretna kad bi vidjela koliko joj snaha obožava sina, koliko se trudi ugoditi mu? S Irenom to očito nije bio slučaj. Vjerojatno i danas tuguje što joj Elena nije postala snahom. Ozren me uvjeravao da joj treba vremena kako bi shvatila da je s Elenom zauvijek gotovo. Smijao se dok mi je to govorio ali puno više zajedničkog imale su Elena i Irena, nego Elena i Ozren. Njih su dvije često odlazile na ručkove, u kupnju ... Elena je bila na svakoj Ireninoj premijeri i pljeskala iz prvih redova, a ova je uživala u tome koliko joj obožavanja pruža buduća snaha. Godilo joj je predstavljati je svojim kolegama, pričati o njezinim uspjesima dok je još bila studentica arhitekture. A gdje je tu ljubav? To kao da nikog nije zanimalo. Zapravo, nikog osim Ozrena. Kad je shvatio da Elena izlazi i s drugim muškarcima, prekinuli su, a Ozrenu je dugo trebalo da je preboli. Je li ju uopće prebolio? Bila sam preplavljena sumnjom jer žena koju sam vidjela u njegovom zagrljaju bila je upravo Elena. Zadnja osoba koju sam sada htjela vidjeti bila je Irena. Trebalo mi je malo samoće, vremena da se priberem i skupim snage o svemu porazgovarati s Ozrenom. S nekim grčem u želucu iščekivala sam da Irena pozvoni. Baš me zanima o čemu želi sa mnom razgovarati, pogotovo sada kada je pitanje dana kada će Ozren prekinuti našu vezu i započeti nov život s Elenom. Vjerojatno će mi odmah s vrata slavodobitno priopćiti: - Govorila sam i tebi i njemu da vaša veza nema budućnost, ali ni jedno me niste htjeli slušati! Vidiš da sam bila u pravu! Kad sam joj otvorila vrata, trudila sam se djelovati smireno i opušteno. Nisam joj htjela dati priliku da me vidi potištenu, niti sam htjela pokazati koliko me Ozren povrijedio. - Uđite, sjednite sa mnom u kuhinju - rekla sam joj odmah s vrata. Odmjerila me od glave do pete, a na licu joj se nije čitalo zadovoljstvo. Nisam primijetila ni ono njezino gordo držanje. Preda mnom je stajala neka sasvim druga Irena, osoba koju kao da sam prvi put vidjela. - Djeluješ umorno, Matilda. Ne osjećaš se dobro? - upitala me hineći brigu. - Dobro sam, ali sam pokisnula do gole kože. Kad ste nazvali, bila sam pod tušem i nisam se još stigla urediti - pojasnila sam. Zašto sam svaki put osjećala potrebu nešto joj objašnjavati, ispričavati se za ovo ili ono? - Lijepa si i ovako bez šminke i s mokrom kosom - iznenadila me ljubaznošću. Što to ona priča? Zašto mi dijeli komplimente? Sada, kada je u prilici zadati mi onaj posljednji, najteži udarac, ona čini sasvim suprotno. Irena me nikada nije prihvatila i bilo bi nerazumno očekivati da će to učiniti sada, kada je sve gotovo. No umjesto da likuje nad svojom pobjedom, ona je okrenula ploču. - Hvala na komplimentu, ali voljela bih da mi kažete zašto ste došli. O čemu želite sa mnom razgovarati? Pretpostavljam da je riječ o Ozrenu - upitala sam izravno. - Znam da si u meni uvijek vidjela neprijatelja, za što sam sama kriva. Mislila sam da nisi dovoljno dobra za mog sina, da zaslužuje uspješniju ženu od tebe, a zapravo se nisam potrudila bolje te upoznati. Tek sam nedavno shvatila koliko sam pogriješila i došla sam te nešto zamoliti - započela je.
Neočekivana iskrenost
[caption id="attachment_2401" align="alignleft" width="300"]Umjesto suparnice postala mi je najbolja saveznica Umjesto suparnice postala mi je najbolja saveznica[/caption]Nekoliko smo trenutaka sjedile u tišini i gledale se. U njezinim sam očima pokušala otkriti pravi razlog za ovako drastičnu promjenu, a ona je pak očekivala bilo kakvu moju reakciju. Kad je shvatila da joj ne vjerujem i da samo čekam njezin sljedeći korak, nastavila je: - Zaista bih voljela da Ozren shvati da si ti žena njegovog života, da se vjenčate i imate djecu - iznenadila me. - Vi biste htjeli biti baka? I to djeci koju bih ja trebala roditi? - upitala sam s nevjericom. - Da. Došla sam te zamoliti da mi oprostiš za onakvo ružno ponašanje. Želim se ispričati i reći da nisam bila u pravu. Ti si ta koja Ozrena zaista voli i koja ga zaslužuje - rekla je. - Bojim se da je za to kasno. Ozren ima drugu - tuga je bila jača od želje za bilo kakvom raspravom. - Znam da mu se Elene silom želi vratiti, a on očito ne zna što učiniti. Pomiriti se s njom ili nastaviti s tobom - priznala je. - Možda je najpametnije da se pomiri s njom. Ako ne zna s kojom bi bio, to znači da ne voli ni jednu - jako me boljelo to što sam izgovorila. - Ne znači da te ne voli. Prije bih rekla da prolazi kroz neku krizu. Rekao ti je da je Elena postojala prije tebe i da se s njom namjeravao vjenčati. - Da, ali nikada mi nije rekao zašto su prekinuli. Zapravo priznao mi je da ga je razočarala jer je koketirala sa svima, i to je bilo sve. Nikad o njoj zapravo nije puno pričao - bila sam tužna. - Elena je veoma vješta lažljivica i uvijek je znala svakoga pridobiti za sebe. Kad mi je Ozren rekao da misli da ga vara, branila sam je jer je i mene uspjela uvjeriti u svoju ljubav prema mom sinu. Međutim, na svoje sam je oči vidjela zagrljenu s drugim i tek sam tada shvatila da ga nikada nije voljela. Naprosto je kalkulirala, željela za sebe najbolje što je mogla uzeti. Onaj drugi joj se učinio boljom prilikom i ostavila je Ozrena. Sada se ipak vratila, a ja ne želim da bude u njegovoj blizini. Prije svega jer je u braku i ima dvoje djece, a i stoga što ta žena ne zna voljeti. Ti si sasvim drugačija. Kod tebe se osjeća da voliš Ozrena više od sebe. Opet smo šutjele, no ne zadugo. Preplavili su me osjećaji i počela sam plakati. Govorila sam joj kako je život nepravedan. Boljelo me što Elena može ušetati u Ozrenov život kad god poželi i očito dovesti našu vezu u pitanje, a ja koja ga volim najviše na svijetu, mogu samo izgubiti. - Nije tako, vidjet ćeš - tješila me Irena. Kad sam se malo pribrala, obrisala sam suze s lica i pokušala joj se nasmijati. Bilo mi je zaista neugodno što pred Irenom, koja bi do jučer ovakvu situaciju jedva dočekala, plačem poput malog djeteta pokazujući joj svu svoju slabost. No ovaj je dan bio zaista težak, pun neočekivanih događaja i obrata. Ispričala sam joj što se dogodilo jutros Prije nego što smo otišli na posao, Ozren me zagrlio i rekao: - Oprosti mi! - Što da ti oprostim? - bila sam zaista iznenađena. - Što te ne volim dovoljno. Otišao je, a u meni su te riječi pobudile nemir. Vjerojatno je to bio samo uvod, možda me htio pripremiti za razgovor koji će uslijediti. Sigurno nije imao srca povrijediti me, pa je taktizirao. Cijeli sam život sanjala o muškarcu koji će me voljeti, a Ozren je bio drugi koji mi nije mogao uzvratiti osjećaje. Glavom mi je prošla i moja prva veza koja je završila katastrofalno.
Prošlost se ponavlja
Imala sam samo dvadeset jednu godinu kad me ostavio Krešo, moj prvi dečko. Bili smo zajedno tri godine, voljeli se, a onda me jednog dana ostavio jer se zaljubio u moju kolegicu s Akademije. Osjećala sam se grozno jer je u meni ubio vjeru u pravu ljubav. Tri godine bila sam sama, o Kreši ni sa kime nisam htjela razgovarati, a muškarca u svom životu sve to vrijeme nisam mogla ni zamisliti. S Ozrenom mi se dogodila ljubav na prvi pogled. Bilo je toliko divno da nisam mogla vjerovati da su iz njegovih usta izašle riječi: "Oprosti što te ne volim dovoljno". Kako nisam primijetila da se s njim nešto događa, da je zaljubljen u drugu ženu? Kako sam mogla misliti da je ovo između nas prava ljubav kad Ozren očito nije vjerovao u našu budućnost? Sjetila sam se i trenutka kada sam ga htjela iznenaditi i došla po njega na posao, a ugledala sam ga u zagrljaju druge žene. - Zašto šutiš? Nemoj mi reći da ti je svejedno, da ga više ne voliš - prenula me Irena iz misli. - Koliko to traje? - upitala sam je. - Koliko ja znam, oko dva tjedna. - Dva tjedna - zgrozila sam se. Vjerojatno su to već svi znali osim mene. Čak i njegova mama zna da se Elena vratila i da ga želi za sebe. Jedino ja nemam pojma što mi se događa. I kako sada bilo komu reći da je beba na putu? Ipak sam osjetila potrebu povjeriti se Ireni. - Ako Ozren i ja prekinemo, biste li prihvatili unuka kojeg bih vam ja rodila? - upitala sam nesigurno. - Ne znam na koji bih te način mogla uvjeriti da nisam došla ni sa kakvim zločestim ili skrivenim namjerama. Zaista osjećam krivnju i dala bih sve na svijetu da mogu to ispraviti - uvjeravala me. - Možda ćete za devet mjeseci dobiti upravo takvu priliku kakvu priželjkujete - odala sam joj svoju tajnu. - Zaista? Čekaš dijete! To je prelijepa vijest. Zaista sam presretna. Sad mogu biti mirna jer sam uvjerena da će Ozren ostati s tobom i da ona mala vještica neće imati nikakve šanse - pljesnula je rukama od zadovoljstva. - Ne mislite valjda da bih željela ostati s Ozrenom samo zato što čekan njegovo dijete?! Ni za što na svijetu ne bih dopustila da sa mnom bude iz osjećaja samilosti ili obveze. Možete ii zamisliti kako bih se osjećala znajući da je sa mnom zbog djeteta, a da zapravo voli drugu? - zgrozila sam se nad njezinim veseljem. - Ako Ozren i ja trebamo biti zajedno, onda će to biti zato što se volimo, a ne zato što nam se dogodila beba. - Mogu zamisliti kako se sada osjećaš, ali ispod ove krhke građe sigurna sam da se krije snažno srce, žena koja se zna izboriti za svog muškarca i za oca svog djeteta - Irena me pokušala ohrabriti. - Možda i jesam snažna iznutra, ali se očito ne znam izboriti za svog muškarca. Riječi koje je izrekao jutros dovoljno govore. Mislim da je sve jasno da se nemam za što boriti - tiho sam joj rekla. - Nije se jednom dogodilo da muškarci izgovore svašta, čak i ono što ne misle. Ozren je sada izgubljen i ona koja bude lukavija i snažnija pridobit će ga za sebe. Ako ga zaista voliš, znat ćeš ga privući na svoju stranu. Ne smiješ dopustiti da Elena pobijedi, pa makar se pritom služila i njezinim sredstvima. Uostalom, ti živiš s Ozrenom i čekaš njegovo dijete - rekla je. - Zašto ste odjednom toliko protiv nje kad ste je sve ovo vrijeme isticali kao primjer žene kakva bi trebala biti uz vašeg sina? - upitala sam je sumnjičavo. - Voljela bih da moj sin bude sa ženom koja je jednako uspješna kao i on, no shvatila sam da on nije tip muškarca koji bi mogao živjeti bez ljubavi. Elenu, pak, zanima jedino društveni položaj, novac i moć. Nije mi se svidjelo što je nakon njihovog prekida i dalje dolazila na moje premijere upoznavala me sa svojim mladićima, kao da moj sin nikada nije postojao u njezinom životu. Valjda je mislila da ćemo nas dvije i dalje biti prijateljice, no meni se ta ideja nije svidjela. - I kada je puknulo prijateljstvo? I kako? - zanimalo me. - Zamjerila mi se kad je došla na premijeru s jednim od naših sponzora. Tad je prešla sve granice. On je bio oženjen, a Elena mu je uspjela toliko zavrtjeti glavom da je zbog nje napustio ženu i djecu. Shvatila sam da bi i mog Ozrena napustila bez imalo razmišljanja kad bi upoznala nekog s više novca. Osim toga, ni ja nisam trofej kojim bi se takve lutkice uokolo hvalile. Nisam željela da okolo priča kako me poznaje, a još manje da o našem odnosu govori kao o prijateljstvu - priznala je.
Riječi podrške
Izgledalo je kao da smo Irena i ja napokon pronašle zajednički jezik. Koje li ironije sudbine, pomislila sam. Sve ove godine pokušavala sam doprijeti do nje i nije mi uspijevalo, a zbližile smo se u trenutku kada je moja veza s njezinim sinom gotova. - Kako je došlo do njihovog ponovnog susreta? Ozren ju je potražio? - ispitivala sam. - Ne znam, ali to nije ni važno. Za razliku od nje ti ga iskreno voliš i moraš mu to jasno pokazati - uvjeravala me. Prvi put otkada je poznajem, Irena me zagrlila. Osjetila sam da joj je žao što se onako ponašala i da sam napokon u njoj našla prijateljicu. Od danas smo bile saveznice u borbi za njezinog sina i oca mog djeteta. - Oprosti što sam se onako ponašala prema tebi. Sada zaista znam da je Ozren sretan jer te ima. I vjeruj mi, imaš puno više kvaliteta od nje. Nemoj joj ga samo tako prepustiti! - rekla mi je na odlasku. Kakav dan! Prvo mi se njezin sin ispričava što me ne voli dovoljno, a sada se njegova mama ispričava i obećava da ćemo se ubuduće dobro slagati. Što sada? pitala sam se ne znajući bih li se od muke smijala, plakala ili vrištala. Ispratila sam Irenu do vrata, no nisam joj mogla obećati da ću se boriti za njezinog sina. Nisam bila sigurna u sebe, pitala sam se zaslužuje li Ozren da se borim za njega. Kad je Irena otišla, sva zbunjena sjela sam u dnevni boravak i trudila se smisliti neki izlaz. Nastavila sam vrtjeti slike iz svog života i tada sam shvatila da mi se prošlost ponavlja. Tog poslijepodneva odlučila sam prestati sažalijevati samu sebe i živjeti u oblacima, svijetu u kojim su svi dobri. Stvarnost je nešto sasvim drugo od mojih snova i krajnje je vrijeme da svima dam do znanja kako i ja znam pokazati zube. Ozren mora uvidjeti da sam zapravo samosvjesna žena koja točno zna koliko vrijedi. Neću se boriti za muškarca koji nije siguran voli li me dovoljno, ali ću mu pokazati da griješi jer zaslužujem da me se voli najviše na svijetu, odlučila sam. Irenin posjet ipak je imao smisla. Odjednom sam postala svjesna sebe. Ako se Ozren želi vratiti svojoj velikoj ljubavi, neka to i učini. On je taj koji će se vratiti u prošlost, a ona mu nije bila lijepa. Što se mog života tiče, želim gledati samo u budućnost, i to onu lijepu s Ozrenom ili bez njega, razmišljala sam. Gledala sam kroz prozor kišu koja je i dalje padala i nevoljko sam se počela spremati. Te večeri imala sam generalna probu nove predstave i svi kolege primijetili su promjenu na meni. Opet sam imala malu ulogu, ali naprosto sam briljirala. Redalj mi je čestitao i rekao da je šteta s takvim talentom igrati sasvim male uloge te mi obećao dati veću u drugoj predstavi. Bila sam veoma zadovoljna i ponosna na sebe jer sam shvatila kako treba razmišljati. Napokon sam sama sebi bila na prvom mjestu. Nakon probe čekao me Ozren. Iznenadila sam se jer ga nisam očekivala. Htjela sam mu reći da je među nama gotovo jer mi ne pada na pamet čekati da se odluči između Elene i mene, no preduhitrio me poljupcem. - Ne ostavljaj me, molim te - šaputao je dok me ljubio. - Ali ... - pokušala sam se usprotiviti, no nije mi dopustio da završim. - Ne bih mogao podnijeti pomisao na život bez tebe. Zagrlio me i krenuli smo u restoran u kojem smo često znali večerati nakon mojih predstava. Putem mi je govorio o Eleni. Priznao je da ga salijeće već dva tjedna i da se želi pomiriti s njim. Rekao je da ga je iznenadilo što je zbog njega bila spremna ostaviti muža i da su u jednom trenutku njegovi osjećaji bili poljuljani. - Naprosto nisam znao što učiniti. Nju sam nekad uistinu volio, a s druge strane, s tobom sam sretan. Oprosti, što sam uopće pomislio na Elenu, a kamoli se još nalazio s njom. Uistinu sam se ponio nepošteno - priznao je.
Ne ostavljaj me!
- Što je prevagnulo u moju korist? - upitala sam ga hladno. - Toplina, nesebičnost, ljubav koju mi daješ. Kad sam rekao Eleni da ne znam što bih učinio, hladno je rekla da te ostavim i nastavim s njom. Sa zgražanjem je govorio o njezinoj hladnoći, o tome kako nema osjećaja ni za koga osim za sebe. Priznao je da se u jednom trenutku upitao kako bih ja reagirala da mi je rekao da ne zna s kojom bi trebao nastaviti dalje. - Znao sam da bi mi rekla da nastavim s njom, a Elena je učinila nešto sasvim drugo. Sebična kakva jest, bacala mi se u zagrljaj, molila me da pokušamo još jednom i shvatio sam da s takvom ženom nikada ne bih bio sretan. No ona je zaista sada prošlost. A ti si ta s kojom želim budućnost - govorio je. - Ali jutros si mi rekao da me ne voliš dovoljno. Kako zamišljaš život s nekim koga ne voliš više od sebe? - podsjetila sam ga. - Rekao sam to jer sam se osjećao krivim što se nalazim s njom, a ti za to nisi znala. Zapravo sam htio reći da sam ja taj koji ne zaslužujem toliku ljubav. Umjesto da ti uzvratim istom mjerom, učinio sam nešto nečasno, čega se zaista stidim. Grozno je i pomisliti da nešto skrivaš od voljene osobe. Želim da znaš koliko me sve to mučilo ova dva tjedna kao i to koliko mi značiš. Ni jedna druga ne može me usrećiti kao ti i ni jednu drugu ne vidim kao svoju suprugu, ženu koju bih rado obasipao pažnjom i ljubavlju. Ne ostavljaj me! - molio me. - Imaš cijeli život vremena da me u to uvjeriš - rekla sam i nježno ga uhvatila za ruku. Napokon smo se oslobodili sjećanja, bolnih rana iz prošlosti. Oboje smo spremni za novi život u kojem ćemo postojati samo nas dvoje. Ili možda troje? Po meni najbolje bi bilo da poradimo na tome da nas vrlo brzo bude četvero. Irena će mi ovaj put sasvim sigurno dati svu svoju podršku, pomislila sam i zadovoljno se nasmiješila.
Bila je iznimno hladna večer sredinom siječnja. Izašla sam iz parkiranog auta i na trenutak zastala promatrajući svoju novu kuću. Moja kuća! Još se uvijek nisam mogla naviknuti na taj nevjerojatan osjećaj. Tek smo se prije mjesec dana uselili u ovu kuću i nisam se mogla prestati diviti njezinoj prostranosti i ljepoti koje se nisu mogle usporediti s malim stanom u kojem smo Karlo i ja proveli prvih deset godina našeg braka. S vrećicama u rukama krenula sam prema ulazu. Otvorila sam vrata i odmah primijetila papirić pričvršćen na vrata hladionika. Tu smo Karlo i ja uvijek ostavljali poruke. "Pozvali su me da hitno dođem u bolnicu". Nasmiješila sam se. Karlo je bio ginekolog i često se događalo da mora prisustvovati porođaju svojih pacijentica. Pretpostavljala sam da će se kasno vratiti kući. Sigurno će mi telefonirati čim izađe iz rađaonice. Otuširala sam se i pripremila laganu večeru. Ova je godina trebala biti posebna za Karla i mene. Bila je to prva godina u našoj novoj kući i posljednja koju ćemo provesti sami. U jedanaest je sati zazvonio telefon. Podignula sam slušalicu i začula nježan glas svog muža. - Čestitam, dobili smo blizance! - rekao je kroz smijeh. - Kako je moja malena? - upitao me zatim. - Koja? Ja ili ova proždrljiva beba u meni? - upitala sam u šali. - Obje. - Ja sam umorna, ali tvoja kći ili sin nema namjeru prestati plesati i prevrtati se. - Hoćeš li mi ugrijati postelju? - predložio je Karlo. - Stižem za pola sata i tada ću pokušati uvjeriti našeg nasljednika da odgodi svoj ples za sutra. Sa smiješkom na usnama spustila sam slušalicu i pomilovala trbuh. Bila sam u petom mjesecu trudnoće i iz dana u dan čudila se promjenama koje su se događale u mojem tijelu. Nisam mogla vjerovati da se u meni upravo rađa novi život. Možda je to moje čuđenje proizlazilo iz činjenice da sam zatrudnjela tek kad sam već bila izgubila svaku nadu da će se to dogoditi. Ironijom sudbine moj je Karlo pomagao drugim ženama da rode, a ja nisam mogla čak ni zanijeti. Činilo nam se da se sudbina zaista okrutno poigrala s nama. Obavili smo sve potrebne pretrage, ali nije postojao nikakav specifični problem. Svi su nam specijalisti kojima smo se obratili ponavljali da budemo strpljivi i ne gubimo nadu. To smo se i trudili punih pet godina, a zatim smo se morali pomiriti s činjenicom da nikada nećemo postati roditelji. Zaposlila sam se u dječjem vrtiću i u radu s djecom pronašla kakvu-takvu utjehu. Ipak, ništa nije moglo zatomiti bol koju sam osjećala zbog neispunjene želje za majčinstvom. Tada se dogodilo čudo. Otkrila sam da sam trudna nakon punih deset godina braka! Upravo smo tada Karlo i ja odlučili kupiti kuću. Željeli smo da naše dijete odrasta u lijepoj, prostranoj kući s vrtom u kojem će se bezbrižno moći igrati. Nakon dva mjeseca pronašli smo upravo takvu kuću o kakvoj smo maštali i odmah je odlučili kupiti. Dala sam otkaz na poslu i punih sam mjesec dana uređivala prostor u koji smo se trebali useliti. Za dječju smo sobu Karlo i ja odabrali tapete s medvjedićima i to u žutoj boji jer nismo znali spol djeteta.
Utočište tuge
Muž i ja očekivali smo rođenje bebe s takvom radošću kakva se ne da riječima opisati. Iz razmišljanja me ponovno trgnuo zvuk telefona. Pretpostavljala sam da je to Karlo. Možda su se pojavile kakve komplikacije nakon porođaja i morat će se još neko vrijeme zadržati u bolnici. Međutim, začula sam nepoznat muški glas koji je pričao tako brzo da nisam ništa razumjela. Uspjela sam tek shvatiti da spominje nekakvu nesreću i taksi koji će doći po mene. Karlo je doživio nesreću! Spustila sam slušalicu i izbezumljeno istrčala van ne stigavši uzeti ni kaput ni torbu. Upravo je u tom trenutku stigao taksi i tih pola sata vožnje činili su mi se duljim od vječnosti. Čim sam stigla u bolnicu, odmah sam ugledala Brunu, Karlova kolegu i prijatelja. Njegov mi je izraz lica sve govorio, ali ja nisam željela u to povjerovati. - Gdje je? Gdje je Karlo? - Dobro je, zar ne? - upitala sam histerično. Bruno me nježno uhvatio za ramena. - Karlo je mrtav, Sandra. Osjetila sam kako mi noge klecaju. Bruno je ispružio ruke da me pridrži. Uskoro je stigla Karlova sestra Laura i Bruno nas je obje otpratio mojoj kući. Dao nam je tablete za smirenje i obećao da će ostati uz nas sve dok ne zaspimo. Probudila sam se tek sljedećeg jutra i instinktivno ispružila ruku na Karlovu stranu postelje. Odjednom sam se sjetila svega i počela tiho jecati. Primirivši se, uputila sam se prema kuhinji. Laura je već skuhala kavu i dok smo je ispijale, ispričala mi je kako je došlo do nesreće. Karlo se vraćao kući kad je auto koji je dolazio iz suprotnog smjera iznenada skrenuo u njegovu traku prisilivši ga da naglo počne kočiti. Moj je muž izgubio kontrolu nad vozilom i sletio u rijeku. Ostao je zaglavljen između sjedišta i upravljača i utopio se. Drugi vozač nije bio ozlijeđen. Sljedećih mi je dana Bruno nastavio davati jaka sredstva za smirenje iz straha da ne počinim kakvu glupost. Laura i njezin muž pobrinuli su se za sprovod i posljednji sam dan siječnja provela na groblju shrvana od boli, ne želeći povjerovati da prisustvujem pogrebu svog muža. Zar ga zaista više nikada neću vidjeti? Nakon pogreba Laura me odvezla kući. Ponudila se neko vrijeme ostati sa mnom, no ja sam je odbila. Morala sam naučiti biti sama. [caption id="attachment_2535" align="alignleft" width="300"]Samoća je bila moj najbolji prijatelj Samoća je bila moj najbolji prijatelj[/caption]Dani su prolazili, a ja se nisam mogla izvući iz depresije. U veljači je bio Karlov rođendan. Da je bio živ, navršio bi trideset i dvije godine. Neutješno sam plakala ne uspijevajući se smiriti. Kaže se da nesreća zbližava ljude s njihovim bližnjima, no kod mene je bilo upravo obrnuto. Moja je bol bila poput zida koji me odvajao od ostatka svijeta. Otkad je Karlo poginuo, nisam više imala volje živjeti. Iz tog me je očaja trgnuo Bruno. Neočekivano me posjetio jednog dana krajem veljače. Nisam mu imala što reći, samo sam odsutno sjedila na rubu kauča i otpijala gutljaje kave povremeno briznuvši u plač. Bruno mi je prišao i pokušao me utješiti. - Sandra, moraš se prestati prepuštati boli i očaju. Moraš se pokrenuti, ponovno početi živjeti. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog djeteta. Njegove su me se riječi duboko dojmile i na trenutak spustila sam pogled na svoj sada već golem trbuh. Iako to vjerojatno zvuči čudno, gotovo sam zaboravila da sam trudna. S Karlovom smrću umro je i moj san o obitelji. Ali u mojoj je utrobi to malo biće i dalje raslo i uskoro je trebalo ugledati svijet. Shvatila sam da sam u zadnje vrijeme vodila neuredan život, malo sam spavala, loše se hranila i sve je to moglo ostaviti posljedice na razvoj djeteta.
Nova susjeda
Nakon Brunina odlaska cijelu sam noć bila budna razmišljajući o svom životu. Zaključila sam da sam dužna pružiti šansu djetetu koje je raslo u meni. Morala sam što prije doći k sebi i pronaći nov poticaj u životu. Počela sam razmišljati o svojoj ekonomskoj situaciji. Znala sam da se od ušteđevine i Karlova životnog osiguranja mogu uzdržavati sve dok mi dijete ne krene u školu. Naravno, samo ako budem pravilno i oprezno raspolagala novcem. Bilo je to za mene sasvim novo iskustvo. Do sada je uvijek Karlo vodio računa o svemu, aii njega više nije bilo i ja sam se iznenada morala suočiti s mnogim problemima. Proljeće je tek stiglo i odlučila sam temeljito očistiti kuću i urediti dječju sobu. Ipak, i dalje sam bila nezainteresirana za svoj fizički izgled. Dok ie Karlo bio živ, redovito sam odlazila frizeru, kozmetičaru i uvijek sam bila dotjerana. Sada više nisam osjećala potrebu za tim. Uostalom, nisam se imala za koga dotjerivati. Jedine osobe s kojima sam se viđala bili su Laura i Bruno. Kao najbolji Karlov prijatelj Bruno se osjećao dužnim brinuti se za mene pa je sada kontrolirao moju trudnoću. Dani su mi sporo prolazili ispunjeni dosadnim, uvijek istim aktivnostima. Ustajala sam rano i pospremala kuću iako za to nije bilo stvarne potrebe. Postala sam opsjednuta željom da sve blista i sjaji od čistoće. Zatim bih šivala odjeću za bebu ili bih čitala stručne knjige o razvoju i odgoju djece. Poslijepodneva sam provodila u dugim šetnjama jer sam znala da je kretanje dobro za bebin razvoj. Cijelo sam vrijeme zapravo čekala da se rodi to dijete i da konačno započnem nov život. Ništa mi drugo nije bilo važno. Jednog poslijepodneva, kad sam se vraćala s jedne od svojih šetnji, ugledala sam veliki kamion parkiran ispred susjedne kuće koja je već dugo bila nenastanjena. Pitala sam se tko će tu doći živjeti. Kasnije sam još nekoliko puta nesvjesno provirila kroz prozor. Možda bih im se trebala otići predstaviti i zaželjeti im dobrodošlicu, pomislila sam, ali nisam imala volje za to. Živjela sam kao vuk samotnjak i nisam imala namjeru mijenjati svoje navike. Međutim, tjedan dana poslije, jednog je jutra dječak pokucao na moja vrata. Rekao je da se zove Marko i pružio mi ruku. - Moja bi te mama željela pozvati na kavu - obavijestio me. Kako sam mogla odbiti takav poziv? Već sljedeći dan sjedila sam u kuhinji Markove mame i pila kavu. Zvala se Elizabeta i zračila je toplinom i srdačnošću. Bila je krupna četrdesetogodišnja žena kose prošarane sijedim vlasima i pravilnih crta lica. - Došla bih te osobno pozvati, ali Marko voli biti ambasador - rekla je namignuvši mi. - Zlato, idi se van igrati da ja u miru mogu popričati sa Sandrom. Dječak ju je odmah poslušao. - Pozvala bih te prije - nastavila je Elizabeta - ali ovaj sam tjedan bila zauzeta čišćenjem cijele kuće. Tek sada mogu započeti s pravim radovima i preinakama. Oduvijek sam željela živjeti u ovakvoj kući - rekla je oduševljeno promatrajući kuhinju. Nije mi bilo jasno zašto joj se tako sviđa ta kuća. Meni se činila užasnom. Tapete su se ljuštile, iz zidova su virile žice, a prozorski su okviri bili oštećeni. Nisam se dugo zadržala kod Elizabete i sljedećih sam je dana pokušavala izbjegavati da je ne bih morala pozvati k sebi na kavu. Nije da mi se nije svidjela, baš naprotiv, ali nisam se više željela ni sa kim družiti. Samoća je već postala moj najbolji prijatelj. Međutim, nije bilo lako izbjegavati Elizabetu. Mali me je Marko gotovo svakodnevno pozivao na kavu. Nakon nekoliko tjedana jutarnja nam je kava postala običaj i ja sam uhvatila samu sebe kako s nestrpljenjem očekujem susrete s Elizabetom. Obično bih je nalazila usredotočenu na zakucavanje čavala, bušenje ili bojenje. Svakog je dana kuća izgledala sve ljepše. Nisam znala kako joj to polazi za rukom, ali Elizabeta je očigledno imala nevjerojatnu energiju. Imala je troje djece školske dobi i uspješno je s njima izlazila na kraj ne skidajući nikada osmijeh s lica. Elizabeta me nikada nije ispitivala o mojoj trudnoći i pokojnom mužu iako sam bila sigurna da su joj susjedi već rekli da sam udovica. Vjerojatno je smatrala da ću joj sama sve ispričati kad budem htjela. U međuvremenu, ona mi je pričala o sebi, o svojoj prošlosti i o svojem bivšem mužu. - Zaista sam ga voljela - rekla mi je jednog dana. - Međutim, neprestano me je ponižavao i jednog sam dana shvatila da život s njim više nema smisla. Spakirala sam putne torbe, uzela djecu i otišla.
Možeš ti to!
Elizabetu je muž više puta prevario i sada ga je osjećaj krivnje tjerao da joj redovito isplaćuje poveću alimentaciju. Elizabeta se, pak, bavila restauracijom starog namještaja koji bi zatim prodavala antikvarnicama. - Elizabete, reci mi odakle ti samo hrabrost da u tim godinama tako radikalno promijeniš život? Kako uspijevaš živjeti sama s troje djece? Mene hvata panika pri samoj pomisli da ću odgajati jedno dijete! - rekla sam joj jednog dana. Elizabeta mi se nasmiješila. - Djeca i ja mnogo smo propatili. Nije nam moglo biti gore i zato nismo imali što izgubiti. Jednog sam dana shvatila da je vrijeme da nešto promijenim u svom životu i, kad sam to odlučila, sve je drugo dalje išlo lako - rekla je, a zatim me pogledala u oči. - Možeš učiniti što god želiš, Sandra. Vjeruj mi. Svaka žena to može. Vrativši se kući, razmišljala sam o riječima svoje susjede. Iznenada sam u sebi osjetila novu snagu. Proteklih sam se mjeseci često pitala kako ću sama podizati dijete i održavati kuću. Razmišljala sam čak da je prodam i preselim se u stan, no nisam se mogla odlučiti na taj korak jer sam znala koliko je ta kuća značila mojem Karlu. Na kraju sam odlučila pokušati se snaći sama. Moja je odlučnost sljedećih mjeseci bila na velikoj kušnji. Prvo je iskrsnuo kvar u kotlovnici koji se hitno morao popraviti. Zatim sam otkrila da se i na krovu moraju izvršiti neki popravci koji nisu mogli čekati. Sve su me te intervencije stajale mnogo novca koji sam morala uzeti od ušteđevine. Kao točka na i, jednog sam jutra u kuhinji zatekla lokvu vode. Voda je kapala iz odvoda sudopera i nisam znala što učiniti. Bila je nedjelja i vodoinstalateri nisu radili, a Bruno mi se nije javljao na telefon. Uspaničeno sam otišla do Elizabete tražeći pomoć. I ona mi je zaista pomogla. Popela se na tavan i nakon nekoliko se trenutaka spustila s velikom torbom punom alata. Otpratila me do vrata i poželjela mi mnogo sreće. Kad sam se počela buniti, ona je samo odmahnula glavom. - Možeš to, vjeruj mi. Nije mi bilo lako klečati ispod sudopera. Kad sam konačno ustala, odvrnula sam slavinu i na svoje veliko iznenađenje niti jedna jedina kap nije kapnula iz odvodne cijevi. Odmah sam otrčala k Elizabeti i zagrlila je. - Imala si pravo! Uspjela sam - rekla sam joj uzbuđeno.
Spremna za promjene
Mislim da mi je Elizabeta tada najviše pomogla jer me naučila da imam povjerenja u samu sebe. U početku sam bila vrlo preplašena, nesposobna išta učiniti sama, no s vremenom sam polako počela shvačati da ništa nije nemoguće i da se sve može naučiti. Tada sam konačno smogla snage i ispričala svojoj susjedi sve o Karlovoj smrti. Nakon toga briznula sam u grčevit plač i dugo, dugo plakala. Kad sam se konačno uspjela smiriti, rekla mi je: - Sada, kada si konačno odlučila početi pričati o Karlu, nemoj prestati, Sandra. Ako to učiniš, umrijet će uspomena na njega, a to je sve što ti je ostalo. Poslušala sam njezin savjet i od tada, svaki put kad osjetim potrebu pričati o Karlu i o svojim osjećajima nakon njegove smrti, jednostavno pustim da riječi nesputano izlaze iz mene. Na neki mi se način tada čini kao da je Karlo još uvijek pokraj mene. Ipak, još uvijek mi nije lako prisjećati se Karla i tragičnog događaja koji mi ga je zauvijek uzeo. Često sam noćima znala biti budna ne mogavši se pomiriti s činjenicom da mog voljenog muža više nema. No znala sam da se prošlost ne može promijeniti i zato sam se pokušala usredotočiti na stvari koje sam mogla učiniti da si olakšam život. Jedna od njih bio je i moj fizički izgled. Zadnjih sam mjeseci potpuno prestala voditi računa o njemu i upravo mi je Elizabeta skrenula pozornost na to. Neprestano sam bila u Karlovim majicama i širokim suknjama. Od Karlove smrti nisam kupila nijedan novi komad odjeće. - Ne razumijem, uvijek se tako odijevam - branila sam se. - U tome i jest problem! Znam da to nije moja stvar, ali teško mi je gledati tako lijepu ženu kako potpuno zanemaruje svoj izgled. Moja me susjeda uspjela uvjeriti da se prepustim njezinim spretnim rukama. Ošišala me i dovela moju kosu u red. Zatim me nagovorila da si kupim neki nov odjevni predmet ili, ako već hoću uštedjeti, da si ga sama sašijem. Odlučila sam odabrati kakav fini materijal i sama skrojiti haljinu. I zaista, tri dana poslije ponosno sam odjenula novu haljinu koju sam sama sašila. Lagano sam se našminkala i stala pred ogledalo. Bio je to pravi šok za mene. Do tog trenutka nisam ni bila svjesna koliko sam se zapustila. Sljedećeg sam jutra imala zakazan pregled kod Brune. Prije odlaska svratila sam k Elizabeti da joj pokažem svoju preobrazbu. - Nevjerojatno! - uzviknula je. - Znala sam da si lijepa žena, ali nadmašila si sva moja očekivanja. Mogla bi zavesti bilo kojeg muškarca, samo kad bi to htjela! O tome nisam željela razmišljati. Osim toga, vjerovala sam da mi se takvo što ne može ni dogoditi. Naravno, s vremena na vrijeme osjetila bih kako mi nedostaje čvrst muški zagrljaj, no nisam još mogla zamisliti da bih mogla živjeti s nekim tko nije Karlo. Zadubljena u te misli, stigla sam u Bruninu ordinaciju. Čim me ugledao, nasmiješio se i odmjerio me od glave do pete. - Vratila nam se stara Sandra. Dobro nam došla - rekao mi je.
Srce na dlanu
Zadovoljno sam se nasmijala ne rekavši ništa jer nije ni bilo potrebe. Sljedeća tri tjedna marljivo sam radila vježbe disanja. Osim toga, razmišljajući o Karlu, shvatila sam da sam bila previše ovisna o njemu. Sada sam bila prisiljena sama odlučivati o svemu i osjetila sam da u meni ima sve više snage i želje za suočavanjem sa životom. Jednog su me lijepog jutra krajem svibnja probudili snažni bolovi u leđima i odmah sam shvatila da su to trudovi. Nisu me iznenadili, bila sam potpuno spremna. Elizabeta je odmah nazvala Brunu i zatim me otpratila u bolnicu. Nekoliko sam sati kasnije rodila svog sina. Čim mi je Bruno stavio taj sićušni zamotuljak u naručje, shvatila sam da je život, zapravo, predivan. Cijelo sam vrijeme planirala djetetu dati ime Karlo, ali iznenada mi se učinilo da to ne bi bilo pravedno. Željela sam da moj sin razvije svoju individualnost, a ne da postane zamjena za mog neprežaljenog muža. Oduvijek mi se sviđalo ime Filip i odlučila sam tako nazvati svoje dijete. Elizabeta me u tom razdoblju obasipala korisnim savjetima. Bila sam joj neizmjerno zahvalna jer su mi njezina prisutnost i uslužnost davale osjećaj sigurnosti. Bruno me također često posjećivao. Isprva sam ga doživljavala samo kao dobrog prijatelja, no ubrzo sam počela primjećivati da je zapravo vrlo zgodan i zanimljiv muškarac. Često je znao navratiti do mene, čak i nakon što bi Filip zaspao, i ja sam uskoro shvatila da ga svaki put očekujem sa sve više nestrpljenja. Kad je Filip navršio dvije godine, Elizabeta mi je objavila lijepu vijest: te je večeri trebala izići sa Željkom, našim poštarom. Željko je bio mladolik i srdačan i svi su ga susjedi jako voljeli. Sljedećeg sam jutra otrčala k Elizabeti i učinilo mi se da joj oči naprosto blistaju. Rekla je da je večer provedena sa Željkom bila prekrasna i da se osjećala vrlo ugodno u njegovom društvu. Bila sam sretna zbog nje jer je zaista zaslužila pronaći pravu ljubav. Godinu dana poslije moja me susjeda obavijestila da ju je Željko zaprosio. Umirala sam od smijeha dok mi je opisivala kako je to učinio. - Elizabeta - rekao joj je - budući da ti svakog dana moram donositi poštu, bilo bi najbolje da se preselim k tebi! Uslijedilo je vjenčanje, a ja sam bila Elizabetina vjenčana kuma. Nakon ceremonije zagrlila sam je i čestitala joj na odabiru tako dobrog i pažljivog muškarca. Ona me snažno zagrlila i zatim mi šapnula na uho: - Ako sam ja to uspjela, svatko može! Zar ne, Sandra? - dodala je znakovito. Vjenčanje smo proslavili u jednom ugodnom restoranu i dok sam mahala Elizabeti i Željku koji su se udaljavali u autu, iznenada sam osjetila potrebu vidjeti Brunu. Te je večeri, kao i obično, svratio do mene. Nisam mu morala ništa reći, on je odmah u mojim očima pročitao da sam konačno ponovno spremna prepustiti se ljubavi. Nježno me privukao u svoj zagrljaj i dugo držao stisnutu uz sebe. Svim sam srcem željela da taj muškarac konačno postane dio Filipova i mog života. Bruno je spustio nježan poljubac na moje usne i znala sam da se moja želja, zapravo, već ostvarila.
Već sam izgubila svaku nadu. Mjesecima sam se javljala na oglase za posao, no odgovori koje sam dobijala bili su poražavajući. Kao da nikomu nisam trebala. Osjećaj da me nitko ne želi bio je frustrirajući. Nisam mogla shvatiti zašto mi je toliko teško naći posao kad sam diplomirala s odličnim ocjenama, dobro govorila engleski i njemački, služila se računalom, a i moja opća kultura bila je na zavidnoj razini. Bila sam uvjerena da sam sa svim tim znanjem i svojom mladosti kao stvorena za tajnicu u nekoj dobroj tvrtki. Unatoč svemu, na sve sam molbe dobivala isključivo odbijenice. Ako sam kojim slučajem i ušla u uži krug, odgovor koji sam na kraju dobivala uvijek je bio isti "Zahvaljujemo vam na ponudi, ali uzeli smo drugog". Preispitivala sam se, tražila problem u sebi, no nisam ga mogla naći. Morio me osjećaj krivnje spram svojih roditelja, svega što su činili samo da završim fakultet. I što ću sada s njim kad ne mogu naći posao? pitala sam se. Bila sam najstarija od petero djece i, da bih mogla studirati, roditelji su morali štedjeti na mlađoj braći. Posebice zbog njih nisam birala poslove. Javljala sam se na svaki oglas jer sam htjela čim prije početi raditi i vratiti im barem dio onoga što su uložili u moje školovanje. Nikada nisam mogla ni pomisliti da je ovako teško naći posao. Sljedećeg jutra, kad sam otvorila novine, jedan je oglas privukao moju pozornost: "Tražimo ozbiljnu mladu djevojku sa znanjem engleskog na duže vrijeme" Nisu pojasnili kakav bih posao trebala raditi, no pomislila sam da nemam što izgubiti. Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani. Ako ne budem zadovoljna, tražit ću dalje. Do tada ću nešto i zaraditi, ako me prime, mislila sam i odmah nazvala broj koji je stajao ispod oglasa. Ugodno sam se iznenadila kad su mi zakazali sastanak istog poslijepodneva. U glasu gospođe koja se javila osjećao se američki naglasak, a adresa koju mi je dala bila je u elitnoj četvrti, gdje su bile ambasade i bogataške vile. Odjenula sam svoju najljepšu haljinu i na brzinu složila kosu u pundžu ne bih li djelovala otmjenije. Čak sam se i našminkala što inače rijetko činim. Željela sam da steknu dojam da je pred njima mlada, ambiciozna žena koja drži i do svog izgleda. Bacila sam zadnji pogled u ogledalo i bila zadovoljna. Sjela sam u tramvaj i s nekim čudnim osjećajem oko srca uputila se na adresu koju su mi rekli. Možda mi se ovaj put posreći, mislila sam dok sam ulazila u jednu od vila. - Dobar dan, ja sam Ena, došla sam u vezi ... - predstavila sam se, no nisam stigla završiti rečenicu. - Uđite - prekinula me dotjerana i nasmijana gospođa. Uvela me u prostran dnevni boravak i ponudila mi stolac. Sa zanimanjem sam čekala da mi kaže o kakvom je poslu riječ. - Drago mi je, ja sam Miriam i nadam se da ste osoba koju tražimo - započela je. - O kakvom je poslu riječ? - nisam mogla suzdržati znatiželju. - Kako vidite, čekam dijete. To će nam biti treće, ali ovaj put trudnoća je teška i moram se puno odmarati. Zato tražimo djevojku koja će se brinuti o moje dvoje djece. Imamo kućnu pomoćnicu, no ne možemo od nje tražiti da se uz kuhanje i pospremanje stana još brine i o djeci. Zato smo pozvali vas. Imate li kakvih iskustava s djecom? Po tonu njezina glasa shvatila sam da im hitno treba osoba za čuvanje djece i da je poprilično uspaničena hoće li je naći. Nisam studirala zato da budem dadilja, no dok nisam upisala studij, čuvala sam svoju braću i briga oko djece nije mi nepoznata. - Rado bih prihvatila taj posao i uvjeravam vas da ćete biti zadovoljni - iznenadila sam se svojom reakcijom. - Uvjerena sam da će biti tako. Vidi se na vama da ste odgovorna mlada žena - nasmijala se i pružila mi ruku. Posao je bio gotovo dogovoren i prešli smo na ležerniji razgovor. Ispričala mi je da je njezin muž direktor jedne američke tvrtke koja je ovdje otvorila predstavništvo. Rekla je da su iz Bostona, da bi u Hrvatskoj trebali ostati tri godine, ali i da tijekom ljeta borave u Americi pa očekuju da i ja tri mjeseca praznika provedem s njima. - Moja djeca su poput dva vražićka, a meni je sve teže trčati za njima po kući - rekla je. Pogledala sam oko sebe i bilo mi je jasno o čemu govori. Tepih u dnevnom boravku bio je pun porazbacanih igračaka, a posvuda oko televizora bile su DVD-ovi s crtićima. Odvela me u dječju sobu i zgrozila sam se nad neredom koji sam tamo vidjela. Krevetići su bili nepospremljeni, zidovi išarani dječjim crtežima ... Kako ta žena dopušta da joj se djeca ponašaju tako razmaženo? Jadna kućna pomoćnica, samo s pospremanjem dječjih soba ima posla cijeli dan, pomislila sam. - Djeca se sada kupaju u bazenu. Pozvat ću ih da se upoznate! Ili možda da mi odemo do njih? - predložila je. - Rado bih vidjela gdje su - rekla sam i za nekoliko trenutaka bile smo u dvorištu. Sjele smo u vrt i dok je ona nosila kavu, ja sam gledala dva dječaka kako se prskaju u bazenu. Odjednom se njihova igra pretvorila u tučnjavu. - Smjesta prekinite inače će Ena otići prije nego što vas je i počela čuvati! Zar opet želite u kaznu? - viknula je Miriam. Obojica su stali kao ukopani i gledali me svojim velikim plavim očima. Tek tada su zapravo shvatili da smo ovdje. Izašli su iz bazena i pridružili nam se za stolom. Dječaci nisu govorili hrvatski, ali srećom, komunikacija nije bila problem jer sam tečno govorila engleski. - Ti si Ena? - upitao me stariji. - Jesam, a kako je tebi ime? - nasmijala sam mu se. - Ja sam Denis. Ovo je moj brat Marko. Budite pristojni dok ne donesem kolače. Razgovarajte i upoznajte se s Enorn - rekla im je mama i krenula prema kuhinji, no dečki su se počeli međusobno optuživati. - Prskao me vodom ravno u oči - potužio se Marko. - Ali on je mene prethodno čupao - Denis mu nije ostao dužan. - Prestanite obojica! - uzviknula je Miriam. - Možda bi bilo pametnije da se pomirite, nego da objašnjavate tko je kriv - predložila sam. Dječaci su me stali pažljivo promatrati. - Jesi li simpatična? - upitao me Marko nakon nekoliko trenutaka šutnje. - Ne znam, to biste vas dvojica trebali zaključiti - nasmijala sam se tom naivnom dječjem pitanju. - Kažnjavaš li djecu poput one zločeste koja je bila prije tebe? - nastavio je s pitanjima. - Ni slučajno. Protivim se tomu. Djecu mogu kazniti jedino roditelji - odgovorila sam iskreno. - Dakle, jesi simpatična - zaključio je. - Več mi se sviđaš. Želiš li vidjeti sobu u kojoj ćeš spavati? - ponudio se Denis. - Samo malo, dečki. Ena i ja još nismo dogovorile hoće li živjeti s nama i kolika će joj biti plaća - prekinula ih je mama koja je upravo stigla s kolačima, no nisu joj dopustili da završi. - Reci da ćeš ostati, molim te! - Markov molećiv pogled bilo je nemoguće odbiti. - Ako me obojica poljubite i dopustite da se s mamom dogovorim o svemu, imate velike šanse da bude po vašem - smijala sam se. Dječaci su me zaista poljubili i odmah otišli u svoje sobe. Miriam je bila zadovoljna, a ni meni pomisao na brigu o njima više nije bila mrska. Bilo mi je drago što sam ih pogrešno procijenila i što nisu tako razmaženi i neposlušni kako su na prvi pogled djelovali.
Simpatična obitelj
Nas dvije dogovorile smo se o plaći i Miriam mi je pokazala sobu u kojoj bih trebala boraviti. Bila je uistinu lijepa i velika. Kad je vidjela moj oduševljen izraz lica, bilo joj je jasno da zaista želim živjeti s njima. - Ostaje samo da ti poželim dobrodošlicu u naš dom - zadovoljno je rekla. Već sljedećeg tjedna započeo je moj novi život. Otkazala sam svoj podstanarski stan i preselila se k njima. Što sam više upoznavala tu obitelj, više mi se sviđala. Miriam je bila otvorena i ugodna osoba, no dosta neorganizirana. Ponekad je djelovala kao da ne zna tko joj glavu nosi. Trebala joj je pomoć nekoliko ljudi da vodi kućanstvo, a ja bih se često sjetila svoje mame koja je bez problema izlazila na kraj s petero djece, mužem, kuhanjem spremanjem i poslom. Vrlo mi je brzo postalo jasno zašto ne može izaći na kraj s vlastitom djecom. Malo po malo, naučila sam dečke da pospremaju svbj krevet, da ne šaraju po zidovima, da pospremaju igračke za sobom. Miriam je bila zadovoljna jer se uistinu mogla odmarati kako joj je liječnik savjetovao. Čak i njezin muž, koji - je po cijele dane bio na poslu, zamijetio je promjene u njihovom domu. - Ena, vi ste zaista divni. Ne znam kako vam je uspjelo, ali djeca napokon nekoga slušaju - priznao je. - Nadam se da ste i vi zadovoljni s nama, da nas nećete napustiti? - bojažljivo je upitala Miriam. - Ne pada mi na pamet. Zaista sam sretna ovdje - bila sam iskrena. Plaća koju sam dobivala bila je više nego dobra i kao tajnica nikada ne bih mogla zaraditi toliko novca. Uz to, imala sam plaćen stan i hranu pa sam novac koji sam do sada za to odvajala, slala svojim roditeljima. Najvažnije od svega bilo je to što mi se ta američka obitelj zaista svidjela. Nekoliko mjeseci prošlo je brže nego što smo mislili i na proljeće se rodila beba. Dečki su bili presretni što su dobili sestricu. Odabrali su joj ime Sarah. Kad se Miriam vratila kući iz rodilišta, bila je toliko iscrpljena da nije izlazila iz kreveta. Činilo mi se da pretjeruje, da se ponaša kao da nijedna žena prije nje nije rodila, no nisam o tome htjela govoriti. Uostalom, i plaćali su me da se brinem o djeci, a ne da razmišljam i uspoređujem Miriam sa ženama koje ja poznajem i koje su odmah nakon porođaja nastavile normalno živjeti. Briga o malenoj pala je na mene i zaista mi nije predstavljalo problem ustajati usred noći, davati joj bočicu ili mijenjati pelene. Sarah je bila dobra beba i plakala je samo kad je bila gladna. Otkako su se vratile kući, prespavala bi po četiri sata, a vrlo brzo se to produžilo na cijelu noć. Bilo mi je drago čuti ih kako govore da je moje prisustvo kod njih nužno i da ne znaju kako bi se snašli bez mene. Činilo mi se da pretjeruju, jer svaka obitelj ima djecu i ne trebaju im dadilje i kućne pomoćnice, no ipak su mi laskale njihove riječi. Ipak, pribojavala sam se da će doći dan kada će mi reći da im više ne trebam. Srećom, oni su razmišljali sasvim drugačije. Čak su mi povisili plaću jer sam se umjesto o dvoje, sada brinula o troje djece. Bila sam zaista prezadovoljna. Kod njih sam se osjećala kao kraljica i ne bih ih napustila ni za što na svijetu. Kad je Sarah napunila tri mjeseca, Miriam je napokon bila spremna preuzeti brigu o njoj. No već je bilo ljeto koje je ona planirala provesti u Bostonu. Htjela je pokazati djevojčicu svojim roditeljima, a s njom smo trebali putovati Denis, Marko i ja. U kući bi ostao jedino njezin muž koji im se zbog poslovnih obveza nije mogao pridružiti. Kako se dan odlaska približavao, Miriam je bila sve nervoznija. Nije znala što spakirati, gdje se nalaze neke stvari, izbezumljeno se motala po kući.
Ispunjena zadovoljstvom
Ponudila sam joj da sve umjesto nje pripremim, a Miriam je bila zadovoljna jer se jedino još trebala pobrinuti za avionske karte. Ubrzo je došao i dan putovanja. Gotovo cijelo prijepodne proveli smo na aerodromu gdje sam uglavnom jurila za Denisom i Markom. Satima smo, naime, čekali na avion na koji smo trebali presjesti i zaista mi je laknulo kad smo se napokon ukrcali. Let je trajao osam sati, a djeca su bila mirna jer su u avionu puštali crtiće. Odahnula sam kad smo napokon ušetali u kuću njezinih roditelja. Bila je to uistinu golema vila, baš poput onih koje sam gledala u američkim filmovima. Njezini roditelji lijepo su me primili, a posebno su se obradovali dečkima. Denis i Marko bili su presretni što su s bakom i djedom i stalno su ih ispitivali kada će u vikendicu. Nije mi bilo jasno zašto ih ona toliko privlači, no sve sam shvatila kada smo tjedan dana poslije stigli tamo. Nisam mogla vjerovati vlastitim očima. Ono što su nazivali vikendicom, bila je dva puta veća kuća od one u Bostonu. Pogled koji se pružao iz moje sobe bio je veličanstven. Otvorila sam prozor i gledala pješčanu plažu, ocean i sunce. - Osjećam se kao da me je netko ubacio u bajku. Da nije vas nikad ovu ljepotu ne bih vidjela - rekla sam Miriam dok smo tog poslijepodneva šetale uz plažu. - Ja sam ta koja je prava sretnica. Bez tebe bih uistinu bila izgubljena - rekla je. Obje smo se zadovoljno nasmijale i nastavile šetati. - Večeras dolazi i moj brat Jeff. Moram po njega na aerodrom, a da nema tebe, tko bi čuvao moju djecu? - nasmijala se. - Zato sam ovdje. I zaista uživam u njima - bila sam iskrena. Miriam je sa svojim roditeljima otišla po Jeffa, a ja sam ih odlučila iznenaditi i pripremiti im večeru. Zaposlila sam Marka i Denisa i sve troje smo u kuhinji razvlačili tijesto za štrukle. To sigurno nikada nisu probali, pomislila sam i unaprijed se radovala njihovim reakcijama. Upravo kada sam postavila stol, čula sam iza sebe nepoznat muški glas. - Što tako dobro miriše? - upitao je.
Neodoljivi muškarac
Pogledala sam i bilo mi je jasno da je to Jeff. On i Miriam sličili su jedno drugome kao jaje jajetu. - Ti si Ena, zar ne? Svaki put kad se čujemo, moja sestra priča samo o tebi. Ali nije mi rekla da tako dobro kuhaš - nasmijao se pogledavajući prema stolu. - Nadam se da će ti biti ukusno - rekla sam i ponudila mu da sjedne. - Ako je suditi po mirisu, sve ću sam pojesti. Lijepo od tebe što si u nam pripremila večeru. Bio sam uvjeren da ću opet jesti pizzu - smijao se. Bila sam sretna i zbunjena. Preda mnom je stajao zgodan muškarac, plavih očiju i svijetle kose. Svidio mi se na prvi pogled. Bio je jednako simpatičan i otvoren kao Miriam i odmah sam znala da ćemo se liiepo slagati. [caption id="attachment_2551" align="alignleft" width="300"]Moj se život pretvorio u pravu bajku. Moj se život pretvorio u pravu bajku.[/caption]Tjedni su prolazili, a ja nisam primjećivala da Jeff koristi svaki trenutak da bi bio uz mene. Kako je moj posao u ovoj obitelji bio čuvati djecu, mislila sam da su njegovi nećaci razlog zbog kojeg je stalno s nama. Po cijele smo dane plivali, sunčali se, zabavljali u luna parkovima ... Kad je jednom prilikom otišao s ocem u ribolov i dugo se nisu vraćali, silno sam se zabrinula. Tada sam prvi put shvatila koliko mi znači. Nisam znala osjeća li išta za mene, no u svoje sam osjećaje bila sigurna. Preko ušiju zaljubila sam se u Jeffa. Moraš prestati s time, ne smiješ se zanositi, pokušala sam samu sebe spustiti na zemlju sa svojih ružičastih oblaka. Do sada sam uvijek s obje noge stajala čvrsto na zemlji. Moj život nije bio lak i još kao studentica morala sam puno raditi. Vremena za snove nikada nije bilo jer moja je stvarnost bila sasvim drugačija od svijeta u kojemu je on odrastao. Jeff je za razliku od mene bio iz bogate obitelji, završavao je pravo na uglednom američkom sveučilištu i njegov se život uveliko razlikovao od mojega. Nije bilo lako to odlučiti, ali počela sam izbjegavati njegovo društvo. Nas smo dvoje bili dva različita svijeta i nisam htjela dopustiti da mi slomi srce. Svaki put kada nas je nekamo pozvao, ja sam odbijala poći. Pronalazila sam sto razloga zašto ne mogu biti s njim, sto poslova koje trebam obaviti. Kad me je navečer pozivao da izađemo, imala sam uvijek isti izgovor - bila sam preumorna od napornih dana. Usprkos mom odbijanju i hladnoći Jeff kao da nije htio odustati. Ustrajao je da izađemo, a ja sam sve teže pronalazila izgovore. Što bih mu drugo mogla reći osim da sam preumorna? Da mu kažem da sam izgubila glavu za njim i da ne želim za koji tjedan biti sama i uplakana na drugom dijelu svijeta? Sigurno bi mi se smijao, mislila sam. I dalje sam ga odbijala i izbjegavala njegovo društvo sve dok me jednom Miriam nije upitala zašto se tako ponašam. - Što ti se dogodilo? Vidim da si prema svima topla i ljubazna osim prema njemu. Je li te čime povrijedio? - započela je. - Ne, baš naprotiv. Jeff mi se jako sviđa, ali za koji tjedan se vraćamo kući. On će ostati ovdje i zato se ne želim previše vezati uz njega - priznala sam. - Možda imaš pravo. Bolje je pustiti neka se stvari odvijaju svojim tokom - zagonetno je rekla. Njezine su me riječi sasvim spustile na zemlju. Miriam je drugim riječima rekla da Jeff i nema neke ozbiljne namjere sa mnom i riječima 'možda imaš pravo' podržala me u odluci da ga ne viđam. No što joj je značilo ono 'neka se stvari odvijaju svojim tokom', bila sam puna dvojbi. Došlo je do toga da sam jedva čekala dan kada ćemo se vratiti kući. Njegovu blizinu sve sam teže podnosila. Bila sam uistinu sretna kad je Jeff umjesto s nama dane počeo provoditi sa svojim ocem u ribolovu. Odlazili su rano ujutro i vraćali se kasno navečer. I bolje da je tako, mislila sam i bila uvjerena da sam postupila ispravno.
Ostvareni snovi
Došao je i dan našeg odlaska. Nakon što sam djecu stavila na spavanje, otišla sam na posljednju šetnju plažom. Noć je bila vedra, nebo puno zvijezda i ja sam razmišljala o tome kako je ovo posljednji put da boravim na ovom mjestu. Iznenadila sam se kad sam začula Jeffov glas. - Ena, moramo razgovarati. Sutra odlaziš, a ja ne znam što da mislim - rekao je. Sto misli izmijenilo se u mojoj glavi. Htjela sam mu reći da nemam pojma o čemu govori, no naposljetku sam rekla istinu: - Jako mi se sviđaš, no živimo u dva različita svijeta. Od sutra će nas doslovce dijeliti ocean, a ja ne želim otići slomljenog srca - priznala sam. - I to je razlog zašto si me sve ove tjedne izbjegavala? - upitao je. - Da. - Šteta! Zaista si predivna osoba i volio bih da se pozdravimo kako treba - rekao je. Ne dajući mi vremena da bilo što odgovorim, zagrlio me i strastveno poljubio. - Nemoj - odgurnula sam ga. - Ako baš ne želiš, neću - rekao je, okrenuo se i otišao. Ostala sam sama na plaži, a na usnama sam osjećala njegov poljubac. Te noći nisam spavala. Jedino o čemu sam razmišljala bio je Jeff. Njegov lik nije mi izlazio iz glave i bilo mi je teško pomiriti se s time da ga više nikada neću vidjeti. Ujutro sam pomagala odnijeti dječje kovčege u auto i iznenadila se kad sam vidjela jedan kovčeg koji nije bio naš. - Nosiš nešto novo? - upitala sam Miriam. - Ne, to je moj kovčeg - čula sam iza sebe poznati glas. Marko i Denis zadovoljno su pljeskali, a Miriam se samo smješkala. - Zar si zaista mislila da ću te samo tako pustiti? - upitao je Jeff. - Ideš s nama? A tvoj studij, a diploma? - bila sam zbunjena. - Mogu se valjda i ja nekoliko tjedana odmoriti u kući svoje sestre, a kad se vjenčamo, zajedno ćemo se vratiti ovamo i primit ću se učenja - rekao je. - Ali ... - Nema 'ali'. Jučer si mi rekla da ti se sviđam, sjećaš se? - rekao je i poljubio me pred svima. Uspjela sam uhvatiti zadovoljan izraz lica svoje buduće šogorice Miriam. I njihovi roditelji djelovali su kao da nemaju ništa protiv. Napokon sam se i ja opustila i dopustila sebi da se nasmijem. Osjećala sam se kao da sam doma, među svojima. Bila sam sretna jer, zahvaljujući ovim dragim ljudima, moj se život pretvorio u pravu bajku.
Kažu da je zajedničko ljetovanje velik ispit za svaku vezu, a Darijevo i moje ljetovanje započelo je katastrofalno. Prvi problemi iskrsnuli su prije nego što smo počeli planirati ljetovanje, odnosno prije nego što sam ga ja počela planirati. Bila sam uvjerena da toga ljeta neću vidjeti more. Po pravilniku o radu, pravo na godišnji odmor stjecalo se nakon šest mjeseci rada, a ja sam se zaposlila prije samo četiri mjeseca. Nije mi ni padalo na pamet tražiti godišnji, ali Dario je navaljivao na mene. Moljakao me da barem pokušam, govorio da bez mene nema volje nikamo ići i žalostio se što ćemo propustiti jedinstvenu priliku da budemo sami, a vikendica njegovih roditelja čitav će kolovoz biti prazna. - Barem pitaj. Čovjek koji ništa ne traži, ništa i ne dobije. Doista nisam namjeravala tražiti taj prijevremeni godišnji, ali on je postajao sve uporniji, uvjeravao me da si sama stvaram problem tamo gdje ga ne bi smjelo biti. Čak se i ljutio na mene, govorio mi da ću u životu loše proći ako budem dopustila da drugi vode brigu o mojim interesima. Veza nam je zapadala u krizu, istina, ne i prvu u osam mjeseci koliko smo bili zajedno, ali zato ozbiljniju od svih dosadašnjih. Dario je često bio loše raspoložen, smetala ga je svaka sitnica i stalno mi je nešto zanovijetao. Udaljavali smo se jedno od drugog. Osjećala sam hladnoću s njegove strane, a to me je boljelo. Kada bih ga pitala što mu je, odgovarao bi mi: - Ti najbolje znaš. Nemoj me to više pitati. Mislio sam da si hrabrija. Možda sam mu mogla slagati da sam pitala i da su me odbili, ali ja nisam osoba koja lako laže. Zacrvenim se na samu pomisao da nešto slažem. Istina često puta komplicira život, ali laži ga mogu još više zakomplicirati. Nisam mu htjela lagati, htjela sam da između nas sve bude iskreno i čisto. I Dario se doimao iskrenom osobom. Njegova iskrenost često puta mi je bila bolna, kao kada bi mi govorio da sam nesposobna kukavica. Zato sam prikupila svu svoju smjelost i stidljivo zapitala šeficu bih li mogla dobiti barem tjedan dana godišnjeg. Nije bilo tako teško i neugodno kao što sam očekivala. Pokazalo se da je Dario bio u pravu. Da nije bilo njegovoga poticaja, nikada ne bih dobila ta dva slobodna tjedna u kolovozu. Ali, na žalost, time kriza nije bila riješena. Pojavio se nov problem. Dosjetio se da bismo umjesto u subotu na more mogli krenuti u petak ujutro. On si je već osigurao slobodan petak pa je očekivao da isto učinim i ja. To je ipak bilo previše. Nakon dva poklonjena tjedna, bilo me je sram pitati još i za petak. Dario je govorio da dan više ili manje ionako nikomu ništa ne znači, ali meni se to ipak nije činilo tako jednostavno. Bila sam zatrpana poslom i nastojala što više toga riješiti prije nego što odem na godišnji. Zbog toga sam svaki dan ostajala dulje raditi i nije mi preostajalo previše vremena za obilaske trgovina te ostale putne pripreme. Povrh svega tu je bio i Dario koji je svaki slobodni trenutak htio provoditi sa mnom kvareći ga uvijek istim pitanjem: - Što je s petkom? Od tog pitanja dizala mi se kosa na glavi. Rekla sam mu da nije riječ samo o tome mogu li ga dobiti ili ne, već da je problem u tome što neću stići obaviti sve što sam planirala. Nije imao razumijevanja za tu vrstu predanosti poslu. Misliš li da će ti zbog toga netko biti zahvalan, da će te cijeniti? Daj odrasti već jednom. Što se više budeš trudila, samo će te više iskorištavati - izazivao me.
Nikad zadovoljan
Nisam mu mogla objasniti da samo radim posao za koji sam plaćena i da to nema veze s iskorištavanjem. Uopće me nije htio slušati. Prekidao bi me govoreći da se tako ne napreduje u poslu, da je najvažnije posjedovati znanje i koristiti ga u pravom trenutku, a ne rasipati energiju kao što ja to radim. Zasuo bi me takvom tiradom da bih se osjećala kao prava guska. U nekoliko navrata zapitala sam se što mi to treba i zašto podnosim sve to maltretiranje, ali kada bi Dario spustio svoju lijepu glavu u moje krilo i zagledao mi se u oči, sva bih protrnula. Ponekad je stvarno znao biti težak, ali isto je tako znao biti predivan. Nas smo dvoje mogli zajedno dosegnuti nebo. Ponekad bismo tresnuli o tvrdu zemlju, a od siline udarca u meni bi sve zamrlo, ali nakon toga uslijedilo bi munjevito uzlijetanje i ja ne bih imala vremena prebrojiti polomljene košćice. Kobni petak nije bio trinaesti, ali da je i bio, nije mogao biti jezovitiji. Noć uoči puta dugo smo ostali vani. Bili smo u kafiću s Darijevim prijateljima i on se opraštao od njih kao da ga neće biti najmanje pola godine. Dosađivala sam se i nekoliko puta htjela otići, ali on bi me svaki put spriječio govoreči da će me odvesti, samo da popije piće. Prije nego što bi ga stigao popiti, netko bi naručio novu rundu i tako u nedogled. Uvrijedio se kada sam htjela pozvati taksi. Zadnje što mi je trebalo bilo je njegovo durenje. Stisnula sam zube i naoružala se strpljenjem. Kafić smo napustili nakon što se zatvorio, a konobar je napravio obračun. Dariju se nije išlo kući, ali kako više nitko nije bio raspoložen za nastavak tulumarenja, počeo je navaljivati na mene da prenoćim kod njega. - Stvarno ne mogu. Moram se još spakirati, oprati kosu, srediti noge ... - Pa što si čekala do sad? I ja sam se to pitala. Gubila sam vrijeme u onom kafiću, uopće nisam trebala biti tamo, ali on je zvučao tako razočarano kad sam mu rekla da se ne mogu naći s njim. - Nisam stigla - odgovorila sam. - Najlakše je reći, nisam stigla. Zašto vi žene nikada ništa ne stignete? - Tako smo programirane - rekla sam pokušavajući sve okrenuti na šalu. Nasmijao se i zaprijetio mi prstom. - Ovaj si se put izvukla, ali sutra budi točna. Čekat ću te pred ulazom. Pet minuta ranije valjda možeš izaći. - To mogu. Mislila sam da ću to stvarno moći, ali ništa nije ispalo kako sam zamislila. Legla sam pred zoru svjesna da se neću naspavati, ali da bih izdržala dan, svaki trenutak sna bio mi je dragocjen. Nisam računala da ću tako čvrsto zaspati i da neću čuti budilicu. Kasnila sam na posao vukući za sobom tešku torbetinu za koju čak nisam bila ni sigurna sadrži li sve što će mi trebati u iduća dva tjedna. Kao da neprospavana noć i kašnjenje nisu bili dovoljni, na poslu se sve urotilo protiv mene. Tog dana krivo je pošlo sve što je moglo. Potkradale su mi se pogreške, u arhivi su zametnuli dokumente koje sam trebala, pokvarilo mi se računalo ... Nisam stigla ni jesti. Nije bilo šanse da izađem točno u četiri, a Dario me već petnaest do četiri zvao na mobitel i pitao gdje sam. U četiri je ponovno zvao i upozorio me da kasnim. Namjeravala sam još skoknuti do nužnika, ali mi se učinilo da je bolje da to obavim kada prvi put stanemo.
Mučno putovanje
S teškom torbom nisam mogla trčati i trebalo mi je vremena da siđem i dođem do automobila. Dario je stajao pokraj otvorenog prtljažnika. Lice mu je bilo bezizražajno. Nije mi pošao u susret, niti se potrudio smjestiti moju torbu u prtljažnik. Shvatila sam da se ljuti. - Oprosti, nisam mogla sići brže. Ovo je zbilja teško. - Dobar izgovor zlata vrijedi - cinično mi je dobacio. [caption id="attachment_2571" align="alignleft" width="300"]Istinite priče: Svoj je ego hranio mojom patnjom Svoj je ego hranio mojom patnjom[/caption]Čim smo sjeli u auto, pogledao je na sat i ustanovio: - Šest minuta, trideset i dvije sekunde. Što imaš za reći u svoju obranu? - Već sam ti rekla da nisam mogla biti brža. - To sam već čuo. - Zar ćemo se sada svađati zbog šest minuta? - I trideset dvije sekunde. Nije riječ samo o kašnjenju. Problem je u tome što ne poštuješ dogovor. Još nisam uspio shvatiti činiš li to zato da me iživciraš ili si osoba bez principa. - Samo malo, o čemu ti sad govoriš? - Nemoj se pretvarati da ne znaš o čemu govorim. Dobro znaš koje su ti slabe točke. Ako baš hoćeš, podsjetit ću te. Obećala si da danas nećeš raditi, a što si po tom pitanju napravila? Nisi čak mogla ni izaći pet minuta ranije? Što si to toliko važno morala ili mogla napraviti u tih pet minuta? - Stani, stani, ništa ti nisam obećala. - Ne skreći s teme, odgovori mi na pitanje. - Ne, prvo ti odgovori meni. Kada sam ti obećala da danas neću raditi? - Stvarno brzo zaboravljaš. Želiš da sada nazivam ljude pred kojima si to rekla i da ti oni potvrde što su čuli iz tvojih usta. - Zovi. - Želiš da svi znaju za tvoje probleme s pamćenjem? - S mojim je pamćenjem sve u redu, ali čini se da ti imaš problema s umišljanjem. - Sada smo se počeli i vrijeđati. Ja izmišljam i lažem, a ti se samo povremeno ne držiš dogovora. - Kada smo već kod vrijeđanja, ti čitavo vrijeme vrijeđaš mene. - Ja ti samo pokušavam skrenuti pozornost na tvoje propuste, ne zato što mi je to zabavno ili zato što se želim svađati, radim to za tvoje dobro. Nedostaje ti discipline, a bez toga se ne može napredovati u životu. - A ti se očito smatraš pozvanim da me naučiš disciplini. - Prestara si da bi te netko učio disciplini, to su ti trebali ucijepiti roditelji u djetinjstvu, ali koliko sam čuo od tebe, njima je taj pojam poprilično nepoznat. Vidi se da si iz razorene obitelji i da o tebi nitko nije vodio brigu. Dario je uvijek iznova vadio iskrivljene argumente koji su svjedočili o mom nemogućem karakteru. Više nisam bila ni sama sigurna što sam rekla, a što nisam. Da stvar bude gora, nismo zapeli samo u komunikaciji, već i u prometnoj gužvi, uobičajenoj za petak poslijepodne. Naravno da sam i zbog toga ja bila kriva. - Pogledaj ovo - rekao je pokazujući zakrčenu ulicu kojom su se kolone automobila jedva micale. - Sve smo to mogli izbjeći, ali gospođica je morala raditi, pa onda još i kasniti. Bilo mi je na vrh jezika da mu kažem kako nas pet minuta ne bi spasilo od gužve, ali sam zaključila da mi je bolje šutjeti i ne poticati ga da me dalje mrcvari. Nisam mu htjela dati materijala za dodatno maltretiranje. Dario kao da uopće nije primijetio da čitavo vrijeme šutim. Nastavljao je svoj monolog, a ja sam ga prestala slušati. Već smo prošli Karlovac kada je konačno primijetio da publika ne prati predstavu. - Slušaš li ti mene uopće? - ljutito se obrecnuo na mene. - Oprosti, ne mogu te pratiti. Sila mi je. Hoćemo li uskoro negdje stati? - Stati! Što je tebi? Prekasno smo krenuli, a ti bi još stajala. Jesi li svjesna da moramo stići na zadnji trajekt u devet i trideset ili ćemo morati čekati do jutra? Nikakvo stajanje ne dolazi u obzir. Trebala si to obaviti na vrijeme. - Pet ili deset minuta igra toliku ulogu? - Znam ja kakve ste vi žene kada se dokopate toaleta. Dok se operu rukice, popravi šminka i sam Bog zna što sve ne, prođe pola sata. - Stvarno mi je sila - molećivo sam izjavila. - Neću se zadržavati dulje nego što je nužno.
Povrijeđena i ponižena
Iznenada je skrenuo u zaustavni trak uz autocestu i stao. - Hajde, požuri. - Ovdje? - zaprepašteno sam pitala ogledavajući se na sve strane. - Ne namjeravam silaziti s auto ceste. Ako ti je stvarno sila, obavit ćeš to ovdje ili ćeš se strpjeti do trajekta. Nisam imala izbora. Pokušala sam naći najbolju poziciju s bočne strane automobila. Osjećala sam se užasno poniženo i žalila što nemam suknju koja bi mi barem donekle olakšala neugodnu situaciju. Dario me požurivao. - Molim te, nemoj me gledati - zatražila sam. - Što ti smeta ako te ja gledam kada te mogu vidjeti iz svakog auta koji prođe. Progutala sam sram, spustila hlače i čučnula. Isplatilo se, olakšanje je bilo veliko, ali moja glad se udvostručila. Pridružila joj se i žeđ. Obično nikada ne idem na put bez bočice vode, no ovaj put se toga uopće nisam sjetila. Mutilo mi se pred očima, brujalo u ušima. Osjećala sam se malaskalo, a Dario je ustanovio da sam pomaknula bočni retrovizor kada sam izlazila iz auta i tražio od mene da to popravim. Spustila sam prozor i pokušala namjestiti retrovizor. Ni jedan položaj nije bio dobar. Dario je živčanio: - Zar baš ništa ne možeš napraviti kako treba? Ako kažem mrvicu desno, onda je to samo mrvicu desno. Zar ti nemaš nikakav osjećaj za mjeru? Vrati lijevo. Da mi ovo netko priča, ne bi mu vjerovao. Još lijevo. Previše. Trebali su te nazvati Biserka. Što ću ja s tobom, Kristina? Jesi Ii sigurna da se zoveš Kristina? Oči su mi bile pune suza. Ovo je prešlo sve granice. - Namještaj si sam svoj retrovizor. - Ti si ga pomaknula. - Briga me. Dosta mi je. Hoću da odmah staneš, dalje više nikamo ne idem s tobom. - Što ti je odjednom? Ponašaš se djetinjasto. - Pretjerao si. Ne želim to podnositi. - Eto, to je tvoj problem, tipično djetinjasto ponašanje. Čim nešto nije po tvom, udaraš u dreku, lupaš nogom o pod i ne želiš se više igrati. E pa, život nije igra koju možeš prekidati i nastavljati kako ti se svidi. Treba imati strpljenja i upornosti, odrasla osoba mora biti odgovorna za svoje postupke. - Hoću van! - Evo još jednog očitog primjera tvoje neodgovornosti prema samoj sebi. Srećom po tebe, ja sam odgovoran i mislim na tvoju sigurnost. Ne dolazi u obzir da te ostavim samu nasred ceste. Što bi učinila? Stopirala? Jesi li uopće svjesna što ti se može dogoditi? Nikada si ne bi oprostio da moram čitati o tebi u Crnoj kronici. Doista, što bih radila sama u pustoši, u sumraku koji će se uskoro pretvoriti u noć. Sada nikako nije pravo mjesto i vrijeme za prekid putovanja i povratak kući, ali čim se ukaže prva prilika, odlazim i s nama je gotovo. Zatvorila sam oči i borila se sa suzama koje su uporno htjele poteći. Stiskalo me u grlu i grudima. Osjećala sam se kao da kidam sa sebe živo meso, a samo sam pokušavala otkinuti Daria. Je li moguće da mi se toliko zavukao pod kožu? Bezbroj puta sam si rekla da nikada neću biti kao moja mama, da nikada neću dopustiti nekom muškarcu da me maltretira kao moj očuh nju. A što mi se sada događa? I nije prvi put, samo je intenzivnije i gore nego prije. Ako dopustim da se ovako nastavi, sljedeći će put biti još gore. Naposljetku ću postati onakvom kakvom me Dario prikazuje kao što je i moja mama postala onakvom kakvom ju je očuh oblikovao.
Život poput majčina
Nije oduvijek bila smušena i neorganizirana, bezvoljna i zapuštena, bez pravih prijatelja, bez života izvan kuće. Sjećam se da je bila potpuno drugačija dok smo nas dvije živjele same. Znam da joj nije bilo lako s malim djetetom i bez stana, ali ona je nekako uspijevala pokriti sve troškove, kvalitetno organizirati svoje i moje vrijeme, sve stići. Odlazile smo na izlete, posjećivale muzeje i dječje predstave ... Imala je prijatelje koje sam obožavala, mnogi od njih imali su djecu moje dobi. Bilo je to doba smijeha i veselih igara. Bila sam ponosna na svoju mamu, ljepšu i vedriju od svih drugih mama. Za mene je ona predstavljala sve najbolje. A onda je u naše živote ušao očuh i sve se počelo polako mijenjati. Prvo joj je počelo ponestajati vremena, sve manje smo se družile s ljudima koji su nam prije mnogo značili, sve rjeđe posjećivale djeda i baku. Mama više nije bila vesela kao prije. Često bi bila zamišljena, ponekad bi krišom plakala. Osjećala sam da je on kriv za to. Uvijek bi joj rekao nešto zbog čega bi se snuždila. Ništa nisam shvaćala. Zašto ga mama poziva na večeru kada nam s njim nije ni upola lijepo kao s tetom Zrinkom ili ujakom Filipom? Jedno vrijeme nije dolazio, čula sam kako je mama rekla teti Zrinki da ga više nikada ne želi vidjeti. Poveselila sam se, ali on se ponovno pojavio, a mama je sva blistala od sreće. Bila sam posve zbunjena. Mama se mijenjala kao vrijeme, bivala čas vesela, čas tužna. Osjećala sam da njezina sreća više ne ovisi o meni, da joj nisam dovoljna. On je bio taj koji je vedrio i oblačio. Nikada neću zaboraviti dan kada mi je rekla da ću dobiti brata ili sestricu i da će se vjenčati s Markom. Srce mi je na trenutak prestalo kucati, a mama mi je opisivala kakva me divna budućnost čeka: - Idući mjesec selimo se u naš novi dom. Sviđa ti se Markova kuća? Imat ćeš svoju sobu i veliko dvorište za igranje. S obzirom da o meni nije ovisila mamina odluka, usredotočila sam se na pogodnosti novog života. Taj novi život bio je za mene poput horora u kojem ništa nisam razumjela, u kojem su idilične slike u svakom trenutku mogle biti prekinute Markovim urlanjem, razbijanjem stvari i treskanjem vratiju. Mislim da je i mama shvatila da je pogriješila, da nam je bilo ljepše u malom unajmljenom stanu, ali njezin trbuh je rastao i činilo se da nemamo kamo. Kada se rodio Damir, postalo je još gore. Dotad je Marko svoj bijes usmjeravao samo na mamu, ali tada sam se i ja našla na meti. Razlog je mogao biti bilo što, zaboravljeno svjetlo u kupaonici, čaša ostavljena na kuhinjskom stolu, prebučan silazak stepenicama, krivi pogled ili samo činjenica da postojim. Mama nikada nije stala na moju stranu. Nikada me nije pokušala zaštititi od njegovih napada. Samo mi je davala znakove da šutim, njezine su mi oči govorile da će ga proći. Najstravičnije je bilo što je tražila od mene da nikomu ne govorim o onome što nam se događa. Ni tati nisam smjela reći, a osobito sam morala paziti da nešto ne odam pred djedom i bakom. Uzrujali bi se, a tata bi likovao i najvjerojatnije me uzeo od nje, a njoj bi tada puklo srce od žalosti. Jedne noći istjerao nas je sve troje iz kuće. Bilo je hladno. Drhturila sam samo u spavaćici. Nagovarala sam mamu da se sklonimo kod susjeda. Nije htjela. Užasavala se ogovaranja. Bilo joj je milije da se svi razbolimo. Te noći sam je mrzila. Sutradan dok je Marko bio na poslu, ujak Filip je došao po nas i odvezao nas k sebi s nešto najnužnijih stvari. On i ujna Višnja morali su se zakleti da nikome ništa neće reći dok mama ne sredi rastavu. Bili smo kod njih tri dana. Mama je stalno plakala. Treći dan pojavio se Marko. Ujak i ujna nisu ga htjeli pustiti u kuću, ali mama je rekla: - On je otac moga sina, za mene je mrtav, ali ne mogu mu uskratiti da vidi dijete. Marko je plakao. Bio je živa slika pokajanja. I mama je plakala. Sljedeći me je dan obavijestila da se vraćamo kući. Nisam mogla vjerovati. Ujak i ujna su se razljutili na nju. Izbila je svađa. Kada ju je ujna pitala što će učiniti kada nas ponovno izbaci ili ako se dogodi nešto još gore, mama joj je odgovorila: - Nešto takvo više se neće dogoditi. Ja sam kriva, izazvala sam ga. Ponovilo se još mnogo puta. Nikada nisam uspjela razumjeti zašto ga mama ne ostavi. Jednom mi je bila rekla da ću to moći razumjeti tek kada budem istinski voljela nekog muškarca. Mislila sam, ako je to ljubav, onda je nikada ne želim upoznati, neka me radije nitko ne voli, nego da me voli ovako. A vidi sada ovo. Volim muškarca koji me maltretira i govori mi da je to za moje dobro. Ne znam kako prekinuti s njim, boli me pomisao da više neću osjetiti toplinu njegovog zagrljaja i vrelinu poljubaca, osjećam da ću nepovratno izgubiti dio sebe ako izgubim njega.
Zašto sam s njim?
Kao da je osjetio o čemu razmišljam, Dario je nježno prislonio nadlanicu uz moje lice. - Ljubavi, što si se tako snuždila? - zapitao je mekim glasom. - Još malo pa smo na trajektu. Dobri smo, tek je osam. Samo da ne bude gužva. Zucni nešto. Nije valjda da si još ljuta na mene? - Gladna sam. - Baš si pravo dijete. Piški ti se, gladna si, žedna, pospana ... - I ti bi bio gladan da si cijeli dan pojeo samo jednu krafnu. - A zašto nisi jela? - Nisam stigla. - Nemoj mi govoriti da nisi stigla, opet ćemo se posvađati. Sve se stigne kada se hoće. Ništa mu nisam odvratila. Postalo mi je teško govoriti. Dario nije ustrajao na razgovoru i bila sam mu zahvalna na tome. Samo bi me povremeno nježno pomilovao po licu ili uzeo moju ruku i poljubio mi vrhove prstiju. Zbunjivao me. Činilo se da mu je žao, baš kao što bi i Marku nekada bilo žao kada bi pretjerao, no on već godinama ne pokazuje kajanje jer je sve što ima protiv mame nekako postalo istina. Ali ja nisam moja mama, a Dario nije poput Marka. Dario je sofisticiraniji, barem zasad. Ipak, ne bih ga smjela na brzinu osuditi: Oboje smo pod stresom. Zajedničko ljetovanje velik je korak. Uspješna veza podrazumijeva kompromise. Vidjet ćemo kako će se dalje stvari razvijati. Možda nam je danas bio samo loš dan, jedan od onih koje je najbolje zaboraviti. Sutra će sve biti drugačije. Bit će drugačije čim nečime napunim želudac. Znala sam da pokraj trajektnog pristaništa postoji kafić i trgovina. Čim smo se zaustavili na kraju dugačke kolone automobila koji su čekali na ukrcaj, rekla sam da ću se prošetati i kupiti nešto za jelo. - Znaš li koliko imaš za hodati do tamo? Sigurno dva kilometra. A čini mi se da voze izvanredni trajekti pa će to brzo ići. Bolje da ostaneš u autu. Jest ćes kad prijeđemo prijeko. Bio je tako nježan prema meni, pustio je glazbu koju volim, nije bilo ni traga od one zatrovane atmosfere od prije. Nisam htjela uništiti te čarobne trenutke. Naslonila sam glavu na njegovo rame i prepustila se ugodi ignorirajući kruljenje želuca. Vožnja trajektom bila je najromantičniji i najopušteniji dio toga dana. Nas dvoje zagrljeni na palubi, vjetar u mojoj kosi, nebo obojeno rumenilom zalazećeg sunca ... Ali nakon iskrcaja s trajekta, nisam više mogla živjeti samo od ljubavi. Navaljivala sam da što prije negdje stanemo i pojedemo bilo što. Više nismo morali žuriti jer je brod koji nas je trebao odvesti do krajnjeg cilja polazio tek ujutro u šest. Dario nije htio stati bilo gdje. - Odvest ću te na posebno mjesto. - Samo ako je blizu. - Za jedan sat smo tamo. Možeš toliko izdržati? - Nisam sigurna. Zadovoljit ću se sendvičem, jogurtom, bilo čime. - Cijeli dan nisi jela. Moraš pojesti nešto pošteno. Njegovo posebno mjesto nalazilo se nadomak gradića iz kojega je polazio brod. Bio je to sasvim običan restoran u kojem je najposebnije bilo što su vlasnici poznavali Daria. Ponuda je bila uobičajena, meso s roštilja i preskupa riba. Nakon gladovanja najviše bi mi prijalo nešto jušno, a toga na jelovniku nije bilo. Odlučila sam se za ribu, ali Dario mi je šapnuo: - Nemoj naručiti ribu, ne znaju je pripremiti, a i preskupa je. Ćevapi su im odlični. Bila sam toliko gladna da mi je postalo svejedno. Prepustila sam mu izbor. Nadala sam se da će nam dalje biti podjednako lijepo kao i na trajektu, ali Dario se ponašao kao da me nema. Razgovarao je s vlasnicima te se ubacivao u razgor s društvom na šanku koje dotad uopće nije poznavao. U jednom trenutku ostavio me samu za stolom i pridružio im se. Večera mi je prisjela. Više nisam mogla jesti. Bila sam umorna i borila sam se sa suzama. Kada me se Dario napokon sjetio, pitao me zašto sam opet objesila nos. - Osjećam se zapostavljeno. - Draga moja, znaš li ti koliko se često ja osjećam zapostavljenim? Što misliš kako mi je danas bilo dok sam te čekao kao budala.
Nikada se neće promijeniti
Opet je počelo. Nastavilo se u autu, zatim u klubu gdje smo trebali provesti dobar dio noći. Više se ne mogu ni sjetiti za što sam sve bila kriva i što mi je sve zamjerao. Bila sam sva izmoždena. Više to nisam mogla trpjeti. Plakala sam, a on mi je govorio da prestanem plakati na silu i da ga ne sramotim pred ljudima, zar hoću da svi pomisle da je nasilnik. - A što si drugo? Psihički me siluješ i zlostavljaš još od Zagreba. - To mi je hvala što te vodim sa sobom na more. - Ti si htio da idem. Da sam znala da će biti ovako, nikamo ne bih išla. - Da sam znao da si takva cendravica, nikada te ne bih pozvao. Pun mi te je nos. Ne mogu disati, trebam zraka. Otišao je ohladiti glavu, a ja sam ga ostala čekati. Klub se praznio, a on se nije pojavljivao. Isključio je mobitel. Najavili su zatvaranje. Ovo je kraj, odlučila sam. Ako se nakon ovoga pokolebam, ne zaslužujem ništa drugo nego da mi bude isto kao i mojoj mami. Otišla sam do šanka i raspitala se kako mogu najlakše doći do autobusne stanice. Darijeva auta nije bilo na parkiralištu ispred kluba, a šetnja do stanice nije bila ni kratka ni ugodna. Na nesreću, stanica se nalazila blizu pristaništa. Na vrijeme sam primijetila Darijev automobil. Skrila sam se u jednu uličicu i pritajila. Shvatila sam da ga se bojim. Podrazumijeva li ljubav strah? Strah od gubitka ili rastanka da, ali strah od blizine voljene osobe, strah od agresije i verbalnog napada, od zlostavljanja bilo koje vrste? To ne može imati veze s ljubavlju. To je nešto sasvim drugo. Možda neka vrsta ovisnosti jer ja još uvijek želim biti s njim kao što narkoman žudi za novim šutom iako dobro zna da će mu nakon toga biti još gore. Gledam ga kako pokreće automobil i odlazi, znam da ide po mene, uvjeren da ga čekam pred klubom. Koristim priliku da pogledam vozni red i ponovno se skrivam. Zvoni mi mobitel. On je. - Gdje si? - Na sigurnom. - Nije vrijeme za igre skrivača. Ne želim da ti se što dogodi. - Otkud odjednom tolika briga? Malo je prekasno već mi se dogodilo. - Za jedan sat polazi nam brod. - Tebi polazi. Ja ne idem s tobom. - Prestani s glupostima. Najkasnije za pola sata da si se nacrtala ispred broda. - Ja ne idem s tobom nikamo. - Ići ćeš. - Ovo je slobodna zemlja i ti me ni na što ne možeš prisiliti. Nemaš to pravo. - Torba ti je u mom autu. - Ostavi je na obali, ispred broda. - Netko će je ukrasti. - Ne brini se za to. - Torba ide sa mnom na brod, možeš za njom. - Ne budi glup. Želiš da s policijom dođem po svoju torbu? - Nemoj me nasmijavati. Što bi rekla policiji? Da sam ti ukrao torbu? Tko će povjerovati? Misliš da policija nema pametnijeg posla nego se gnjaviti s histeričnim ženskama? - Policija je dužna štititi građane i njihovu imovinu. Možemo ovo riješiti u tišini ako ostaviš torbu i odeš na brod, možemo i drugačije. Meni svejedno. - Dogovorit ćemo se. - Znaš što, idem ja ipak prijaviti policiji da si nestao s mojom torbom pa ako se uspostavi da je došlo do zabune lijepo ću ti se ispričati.
Napokon slobodna
Prekinula sam vezu i isključila mobitel. Nisam znala što dalje. Zar ću se zbilja morati obratiti policiji? Gradić se u međuvremenu počeo buditi i riva je živnula, ljudi su se počeli ukrcavati na brod. Pojavio se i Dario. Izvadio je iz prtljažnika naše dvije torbe. Brod je uskoro trebao krenuti, a on je još uvijek stajao na obali i ogledavao se. Zatim je podignuo obje torbe i krenuo na brod. Pomislila sam, to su samo glupe krpice, mogu bez njih. U tom sam trenutku ugledala dva policajca i bez razmišljanja, potrčala prema njima. - Molim vas, možete li mi pomoći. Moj bivši dečko ima kod sebe moju putnu torbu i ne želi mi je vratiti. Ako vam ne bi bilo teško poći sa mnom, samo do ovog broda, dovoljno je samo da vas vidi i neće biti problema. Malo su se zbunili, ali su ipak pošli sa mnom. Dario mi je počeo mahati, čim me ugledao. - Kristina, ljubavi, požuri! Kasniš! - Samo mi daj moju torbu. - Što ti je? Zar se još nisi otrijeznila? Što si opet izvela? Nemoj mi reći da si uhapšena? Što je sad učinila? Cura mi ponekad ima čudan smisao za humor. - Sa mnom je sve u redu, samo mi daj moju torbu. - Vratite gospođici torbu - obratio mu se policajac. - Kristina nemoj da policija sređuje naše trzavice. Nepotrebno kradeš ljudima vrijeme. Riješimo to kao zreli ljudi. - Koliko sam shvatio, gospođica ne želi ići s vama, a njezina torba je kod vas - ponovno se umiješao policajac. - Nemojte da zbog toga moram pisati prijavu. - Torba joj je tu, što je ne uzme? Zbilja mi nije jasno čemu sav taj cirkus? Drugi put pazi gdje ostavljaš svoje stvari. - Bez brige, hoću. Bilo me je strah da će sići s broda i poći za mnom, ali ipak nije. Policajac mi je odnio torbu do stanice, kupila sam kartu i spavala do Zagreba. Mama se začudila kada me je ugledala. - Što se dogodilo? Zar ste se posvađali. - Prekinuli smo. - Tako naglo. Nisi trebala odmah otići. Sigurna sam da ćete se uskoro opet pomiriti, još ćete se vi puno puta posvađati i pomiriti. Što si mu učinila? Gorko sam se osmjehnula. Mama. mama, rekla sam u sebi, kakve mi to životne priče pričaš? Dva tjedna godišnjeg iskoristila sam da pronađem stan i odselim se. Mama je plakala i moljakala da ju ne napuštam, radila mi je sve ono što mi je radila i kao djetetu kada je postojala opasnost da odem k ocu. Mogla sam se i sada preseliti k njemu, čekala me moja soba, ali odlučila sam biti samostalna. Podstanarstvo je za mamu bila ipak malo manja izdaja. Predugo sam nosila njezin teret na svojim leđima, upila u sebe previše ozračja njezinog lošeg braka i zamalo završila u istom začaranom krugu. Znala sam da će mami bez mene biti još teže, da od sina ne može očekivati nikakvu podršku jer je moj polubrat isti kao i njegov otac. Od najranijeg djetinjstva uz očev je blagoslov učio omalovažavati mamu. Ni prema meni nije puno bolji. Prekinuti vezu s Darijem bilo je iznimno teško. Dugo me proganjao, molio oproštenje, obećavao svašta, slao mi cvijeće i romantična pisamca, proklinjao me i optuživao da sam mu razorila život i da mu bez mene više ništa nema smisla. Molio me da budemo samo prijatelji ako ne možemo biti više od toga, da samo povremeno popijemo zajedno kavu i malo popričamo, ništa drugo, ali ja sam znala, ako budemo samo prijatelji, kad-tad ćemo ponovno završiti u krevetu i opet biti na početku. Naposljetku, komu je potreban prijatelj koji će ga stalno kritizirati? Kako biti prijatelj s nekim tko se ponio kao što se on ponio prema meni? Govorio je da će se zbog mene promijeniti, da se već promijenio, ali zar se ljudi doista mogu toliko promijeniti? Previše sam puta čula očuha kako obećava majci da će se promijeniti. Promijenio je samo nju. Dugo sam ga još voljela i patila za njim. Otkidala sam si komadić srca svaki put kada sam ga odbila od sebe. Na jedan papir zapisivala sam sve za i protiv veze s njim. Ispunjavala sam taj papir mjesecima. Još uvijek ga čuvam. Izvadim ga kada se nađem u opasnosti da ponovno zaglavim u sličnoj vezi. Svaki put se zgrozim. Kako sam mogla voljeti nekoga tko mi je na tako iskrivljen način pokazivao ljubav. Darijeva je ljubav bila puno sličnija mržnji i neprijateljstvu. Ono što smo dijelili, bila je početna zaljubljenost kojoj smo se stalno iznova vraćali. Nakon svake krize ponovno smo bili na početku, s leptirima u trbuhu i svime što ide uz to. Da smo ostali zajedno, dalje od toga ne bismo se maknuli. Ono što je postojalo između nas, nikada se ne bi razvilo u istinsku, zrelu ljubav. A ja znam da takvu ljubav zaslužujem i da ću je dobiti. Možda to neće biti danas ili sutra, ali jednom će biti. Sigurna sam da se isplati biti strpljiv i izbirljiv.
Začula sam dubok muževan glas na hodniku. Iako smo živjeli u stanovima s debelim protuprovalnim vratima i dosta dobrom zvučnom izolacijom, glasovi s hodnika dobro su se čuli jer su stanovi bili građeni tako da se ulazilo ravno u dnevni boravak, gotovo da i nije bilo predsoblja. Sve su ostale prostorije bile raspodijeljene dalje od ulaznih vrata. A ja sam sjedila u boravku i čitala, u stanu je bilo tiho, sin je u svojoj sobi radio što je već radio, kćer je spavala, a i suprug je išao na spavanje rano kao kokoš. Ja sam uživala u kasnim večernjim satima i samoći koju sam voljela. Bili su to trenuci samo za mene, uz dobru knjigu, možda neki film ili sam jednostavno ležala i meditirala. Nije to bila ona duhovna meditacija, već samo moje dobro iskorišteno vrijeme za sebe. Tako sam često u tišini samo svoje meditacije znala čuti glas našeg susjeda Želimira. Ponekad bi razgovarao na telefon, ponekad bi se sa suprugom i kćerkom vraćao odnekuda i na hodniku bi glasno razgovarali. Često sam se čudila da je to dijete od pet godina tako dugo budno, no iskreno, baš me bilo briga za to. Ako ne znaju da bi djeca trebala leći ranije, njihov problem. I problem njegove supruge Sare koja je, kad god bih ju vidjela, bila iscrpljena i s tamnim podočnjacima. Nisam, odnosno nismo se baš puno družili s njima jer smo bili različite generacije i različitih interesa. Susjed Želimir je bio najmanje deset godina mlađi od mene, a Sara još i više. Rekla bih da je bila vrlo mlada i očito nije znala postaviti granice i odrediti pristojnije vrijeme za dijete i njegovo spavanje. Iscrpljivala se. Ali, kažem opet, to me nije bilo briga. No bilo mi je važno što mi se susjedov glas toliko sviđao da sam počela maštati o njemu. Moje su maštarije bile infantilne i nevine, da tako kažem. U mašti bi mi poklanjao pažnju, pozdravljao me na poseban način te bih razaznala da mu se sviđam, takve gluposti. Nisam išla dalje. Izgleda da si to ipak nisam dozvoljavala. Iskreno, ni on ni žena nisu mi baš bili simpatični, tako sam zaključila u ono malo vremena što sam ih viđala.
Moj vrlo zgodni susjed
To su bile te razlike među nama - dok smo suprug i ja bili nekonvencionalni, neka vrsta djece cvijeća, oni su bili par opterećen društvenim konvencijama, malograđani, strogi i ozbiljni, tako su i dijete odgajali pa je mala djevojčica već bila zanovijetalo koje je njih oboje, a koliko sam vidjela, i baku i djeda, držala pod kontrolom. Svi su plesali kako mala svira, a s druge strane bili su prestrogi i prezahtjevni. Oh, u šta li sam se to uvalila, pitala sam se kad god bih zadrhtala na zvuk njegovog dubokog glasa. Kao da ljubav bira, zaključila sam samoironično. Bilo mi je čudno, ali moje male maštarije kao da su se ipak počele ostvarivati. Kroz nekoliko susreta sa susjedom Želimirom kao da sam osjetila promjenu. Bilo je rano proljeće, bila sam par dana na godišnjem i obavljala svakodnevne poslove, kupovinu, odlazak na tržnicu me naročito veselio. Jednog jutra, negdje oko pola deset, na putu za tržnicu, vidjela sam ga još izdaleka. Bio je visok skoro dva metra i prilično krupne građe. Izgledalo je kao da se vraća s tržnice, ruke su mu bile pune vrećica. Razgovarao je s nekim muškarcem. Vidjela sam da gleda u mom smjeru, a kako sam imala sunčane naočale, nije mogao vidjeti da sam ga primijetila. Skrivala sam se iza tih tamnih stakala. Kako sam im se približavala nisam odavala znakove da ga primjećujem, no on se potrudio i iskoračio tako da sam "morala" vidjeti da je tu i pozdravili smo se, sasvim uobičajenim tonom, no njegov je pokret ipak bio izvan uobičajenog ponašanja koje je graničilo s, moram priznati, obostranim ignoriranjem. Srce mi je zakucalo brže. Naoko mirno samo sam produžila svojim putem. Do tržnice sam uspjela zaboraviti pola namirnica koje sam imala namjeru kupiti. Bila sam uzbuđena i smotana kao tinejdžerica. Sjela sam u neki tamo kafić i popila čaj kako bih se sredila. Malo po malo uspjelo mi je, obavila sam kupovinu po planu i vratila se kući.
S kim si to pričao vani?
On je bio na balkonu, telefonirao je šećući amo-tamo, vidjela sam ga čim sam se približila zgradi. Vidio me i opet mi kimnuo na pozdrav. Oh, kvragu, opsovala sam, hoće li mi se više izgubiti s očiju?! Slijedećeg sam ga dana opet srela, ovog puta u dvorištu zgrade, radio je nešto oko kontejnera za smeće. Nisam bila sigurna, no koliko sam čula, radio je neki posao koji je mogao raditi od kuće, s računala. Zato je stalno bio negdje u blizini zgrade, zato sam ga tako često sretala, bilo je moje objašnjenje. Tog jutra kod kontejnera nisam primijetila neobično ponašanje. Bila sam i malo razočarana, ali malo mi je laknulo. Ma joj, razočaranje je ipak bilo veće. A onda sam se, kad sam prelazila ulicu, kao slučajno okrenula da provjerim dolazi li neki auto i uhvatila njegov pogled kojim me pratio. Opa! Razočaranje se istog trena pogubilo negdje u silnom uzbuđenju. Kada sam ga slijedeći puta vidjela, bio je sa ženom i kćerkom. Mala je prošla pokraj mene kao pokraj turskog groblja, žena me mrko i ljutito pogledala, no znala sam da taj pogled nema nikakve veze ni sa čim jer uvijek me tako gledala. Jedino je Želimir bio koliko toliko okej, pozdravio me onim svojim dubokim jasnim glasom od kojeg sam opet zadrhtala. Da mu žena zna što mi se mota po glavi, odrala bi me živu, zaključila sam. Bar je tako izgledala. Dani su prolazili, viđala sam ga i dalje povremeno, no puno češće začula bih njegov glas na hodniku. Jedno popodne začula sam ga kako razgovara s nekim i iznenadila se kad sam prepoznala glas svog supruga. Zadržali su se pred vratima još koju minutu a ja sam načula da razgovaraju o nekakvim stolcima. Nije mi bilo jasno o čemu je riječ. Nestrpljivo sam čekala da muž uđe u stan. Nakon pozdrava odmah sam prešla na stvar. - S kim si to pričao? - kontrolirala sam glas kako bi zvučao tobože nehajno. - Sa susjedom - odgovorio je totalno nezainteresirano. - S kojim susjedom? - sad sam već postala nestrpljiva. - Pa s ovim tu s kata - moj dragi muž očito nije imao pojma kako se taj susjed zvao niti to da je na katu bilo osam stanova i da je u svakome živio bar po jedan "susjed". Dobro, to nije ni bilo čudo.
Dosadno nam je igrati u dvoje
Zgrada je bila nova, svi koji smo se u nju uselili živjeli smo tu tek nešto više od godinu i pol dana, a neki i kraće od toga, tako da nije bilo čudno da još ne znamo kako nam se zove netko tko, iako živi u blizini, gotovo da nam je stranac. - O čemu ste razgovarali? - vidjela sam da mužu uopće nije bilo sumnjivo moje ispitivanje jer je mislima bio tko zna gdje. Vjerojatno na nekoj skorašnjoj utakmici. - Pitao me što mislim o tome da u dvorište stavimo par stolaca pa da možemo dolje sjediti kad su velike vrućine. Pošto već ima dosta hladovine ispod onih stabala. - A zašto ne stavite klupu? - pitala sam jer sam ja sanjarila o velikoj klupi na koju bi se izvalila i čitala kad nam u stanu postane nesnosno vruće. - Ne znam, pitat ću ga - sada je muž već bio potpuno odsutan i čisto sam sumnjala da će ikada više razgovarati sa Želimirom. No prevarila sam se. Ne znam kada su razgovarali jer se to očito nije dogodilo na hodniku zgrade da bih ja to čula, no jednog se popodneva Želimir pojavio na vratima našeg stana. Oho, opet mi je srce zaigralo. - Dobar dan, susjeda, je li Dario doma? - pitao je za mog muža. Dario, koji je sjedio na kauču i gledao televizor, začuo ga je i pozvao da uđe. Iz njihovog sam razgovora shvatila da su se dogovorili da će sklepati nekoliko klupa i postaviti ih u dvorište. Otišli su u podrum, potražili neke alatke i počeli piliti i nabijati. Ne znam kako je ispalo da se od svih stanara baš njih dvojica u to upuste, ali eto, tako je bilo i uspjeli su u svom naumu. Složili su nam klupe na kojima smo cijelo ljeto svi više-manje uživali. Susjed Želimir je nekoliko puta bio u dvorištu kad sam s kćerkom Doris sjedila na klupama i igrala igru rummikub koju je Doris jako voljela. Donijele smo mali rasklopivi stol i rasprostrle pločice. Doris je bila dobra u toj igri, imala je matematički gen na mene pa smo bile ravnopravne suparnice. Nakon što nas je vidio nekoliko puta, Želimir nam se jedno popodne približio i pitao nas kako nam ide. Doris je brzo odgovorila. - Ma dobro nam ide, samo je dosadno igrati u dvoje - osjetila sam joj u glasu da bi voljela da nam se susjed pridruži, znala sam da se ne bude odvažila pitati ga, a i meni je bilo malo neugodno. Pogledale smo ga i onda smo nekako, svo troje u isti tren započeli govoriti tako da smo se nasmijali a kako smo svi počeli govoriti upravo o tome da bi nam susjed mogao biti treći, uskoro nam se i pridružio.
Sviđa li se tebi Želimir?
Poznavao je tu igru, uglavnom ju je igrao na kompjuteru i kad je počeo, vidjela sam da je nekoliko nivoa iznad nas. Mozak mu je radio nevjerojatno široko, no nije nas baš sasvim dotukao. Imale smo ipak malo sreće tako da smo i dalje ravnopravno držale korak s njim. Zadržali smo se skroz do mraka, a onda je iz zgrade izašla Sara, namrgođena i ljuta. Pogledala sam Želimira, ali on je bio neki flegmatik i nije se uopće uzrujao zbog njenog izgleda. Mirno je ustao i pozdravio nas. Otišli su prema ulici, a Doris i ja smo se pokupile u stan jer se po mraku više nije moglo igrati. A sutradan sam doživjela najveće iznenađenje svog života. Kad se Dario vratio s posla, bio je tako zamišljen da me nije ni poljubio na ulasku u stan. Gledala sam ga da procijenim što se događa, koliko je loše. A nije bilo ništa loše, bilo je to samo strahovito iznenađenje. - A da sjedneš - ipak se nasmiješio kad je to rekao. No u isti tren kad mi je laknulo, još sam se više ustrtarila zbog te potrebe da sjednem prije nego što mi kaže što već ima za reći. - Koji vrag? - pitala sam dosta treperavim glasom. - Želimir mi je poslao e-mail, želi da se nađemo na piću kod njih u stanu. Ima prijedlog za nas. Kaže... Ma dovraga, kaže, odnosno pita jesmo li spremni na swinganje. - Swi... - nisam u prvi tren shvatila, a onda sam prasnula u smijeh. Kakav je to bio preokret! A ja sam ih onako s visoka procijenila kao malograđane i konzerve. Ispalo je da smo Dario i ja pravi stari konzervativci spram to dvoje. - Zar su oni to već radili? - pitala sam se, ali sam pitala i naglas. - Ma otkud da znam - lecnuo se Dario. - I što si mu odgovorio? - zanimalo me. - Da moram s tobom razgovarati. Pa ne mogu bez tebe o tome odlučivati. - Da, da, naravno. Ali ... pa da li se tebi Sara uopće sviđa? - pitah i ostah zapanjena odgovorom. - Naravno. Uvijek je tako draga i ljubazna, čak pomalo koketna. Malo je punačka, ali to mi je baš seksi. Zijevala sam u njega i razrogačila oči. O kome on to, dovraga, priča?! O onoj tmurnoj ženici? - Ja je nikada nisam vidjela takvu! - Kako to? - iščuđavao se Dario. Ispričala sam mu svoje dojmove o njoj pa je na njemu bio red da se iščuđava. A onda je upitao ono drugo važno pitanje. - A sviđa li se tebi Želimir? - gledao me i oprezno i pozorno. - Sviđa mi se njegov glas i stas - malčice sam zadrhtala dok sam to izgovarala. Zar je moguće da ćemo to napraviti? Tresavica se uvlačila u mene iako je bilo ljeto i bilo je vruće. Bila sam nemirna cijelo to popodne i večer. Dogovor je bio da ako se slažemo da oko devet navečer pokucamo na njihova vrata. Istog sam se trena pitala gdje li će im dijete biti u to doba. Jer sam znala da ne ide spavati tako rano. A istina je bila da mi se uopće nije išlo tamo. Nije mi ta Sara bila simpatična i to me odbijalo. Zapitala sam se tko li je od njih dvoje inicirao tu ideju. Da nije Sara "bezecirala" Daria čim je bila tako koketna s njim, kako on kaže. Na koncu Dario je otišao sam k njima, divila sam mu se što ima petlje za to. Sjedila sam u mukloj tišini u tom svom velikom boravku dok su se djeca u svojim sobama spremala na spavanje. Trzala sam se na svaki zvuk koji bi se začuo s vanjske strane masivnih vrata. A onda se začulo kucanje. Mislila sam da se Dario već vratio. No pred vratima je bio Želimir. Pocrvenjela sam snažno kad sam ga pogledala, a onda sam brže bolje spustila oči prema podu. - Znaš, Leticija - moje ime izgovoreno njegovim glasom me presjeklo kao nož - postoje neka pravila, a jedno od najvažnijih je da oba partnera s obje strane budu prisutna na razgovoru. Opet sam zinula i izbezumila se. Svjetlo na stubištu se ugasilo. Brzo sam rukom lupila po šalteru i opet ga upalila. - No mi se poznajemo već godinu i nešto dana tako da je to ipak malo drugačije od onoga kada se upoznajemo s nekim preko intemeta ... - nastavio je tiho. - Vi ste to već radili? - jedva sam natjerala grlo da formulira nekoliko riječi. - Nekoliko puta. Samo s nepoznatima. Ovo je prvi puta da se ovako direktno pokušavamo spojiti. Ali da bi to funkcioniralo, moraš dati svoj pristanak. Iako Dario kaže da se slažeš.
Klinci ne znaju da su sami u stanu
Svjetlo se ponovo ugasilo. Opet sam ga upalila. Želimir me gledao. - I? - pitao je, a ja sam odgovorila samo potvrdno kimnuvši glavom. Nasmiješio mi se. - Zašto ne dođeš do nas da o svemu popričamo? - Djeca ... - htjela sam reći da djeca pojima nemaju da sam izašla, kad su se začuli glasovi. Netko se penjao stubama prema našem katu. Zastali smo oboje u tišini. Ljudi su produžili dalje. A svjetlo se opet ugasilo. Ljudi koji su nas mimoišli su opsovali. Ovog puta Želimirovo se krupno tijelo nadvilo kad je krenuo upaliti ga ponovo. Osjetila sam ga oko sebe i bila gotova. Bez razmišljanja otišla sam s njim do njihovog stana. I ugledala prizor od kojeg su me preplavili svi mogući osjećaji koje uopće ne mogu i ne želim opisati. Jer Dario je razgovarao sa Sarom veselo, smijali su se, flertujući jedno s drugim. Ne, teško mi je to opisati. Nije to bila samo ljubomora, bilo je u tome i uzbuđenja. - Klinci ne znaju da su sami u stanu - promumljala sam smeteno svome mužu. - Ok, brzo ćemo - odgovorio mi je vedro. A ja sam buljila u Saru ne prepoznajući je. Ma vidi ti mrgudice kako se smijulji! Očito je dobila što je poželjela. - Sjedni - Želimir je pokazao prema kauču. S olakšanjem sam se strovalila jer me noge nisu baš sigurno pridržavale. - Želiš li nešto popiti? Malo vina? Odmahnula sam glavom. On je sjeo pokraj mene, ne baš jako blizu, ali blizu. Osjetila sam ga na sve moguće načine. A još su mi tijelo i srce bili uzburkani zbog pogleda na Daria i Saru. Želimir me nježno uhvatio za ruku. Htjela sam vrištati, htjela sam pobjeći, ulovila me panika kakvu još nikada nisam osjetila. Ali njegova me toplina i strpljivost kojom je čekao da me prođu svi ti histerični osjećaji, umirila. Igrao se mojim drhtavim prstima a ja sam shvatila da mu uzvraćam dodire. Bilo je, na koncu, ugodno i poznato. Držeći me za ruku, preuzeo je glavnu riječ. A ja sam primijetila Dariove poglede prema nama. Vidjela sam da se i on muči s kojekakvim osjećajima. - Ako pristajete, evo kako smo mi to do sada radili. Obično smo uzimali sobe u nekom motelu ili povoljnijem hotelu, podijelili bi troškove, dogovorili detalje, koliko vremena ćemo provesti zajedno i slično. Zaštita u vidu kondoma je obavezna! - I Dario i ja smo snažno klimnuli da potvrdimo da razumijemo. - I ... - nastavio je Želimir - nas dvoje imamo dogovor da ne razgovaramo o tome puno. Vi se dogovorite kako vama paše. Predložio je datum, rekao koji je to dan, te hotel. Sara je odmah kimnula oduševljeno, Dario nešto suzdržanije, ali s osmijehom zadovoljstva. Ja se ne sjećam što sam napravila, ali ispalo je da sam pristala. Dario i Sara izašli su na hodnik jer se Dario požurio kući zbog djece, a Želimir i ja smo ostali u tišini njihovog dnevnog boravka. - Gdje vam je malena? - pitala sam okrećući se oko sebe. Nisam nikada prije bila u njihovom stanu. - U svojoj je sobi, gleda crtić - dubokim tihim glasom je odgovorio. - A gdje bude kada ste vi vani? - Kod djeda i bake, kako kad, nekad kod mojih, nekad kod Sarinih. - Oni znaju? - malo sam se zgrozila na tu pomisao. - Naravno da ne, oni znaju da je to malo vremena "za nas" i podržavaju nas u tome. - Krasno - bubnjalo mi je u glavi od svih misli koje su mi navirale. - Kada ste počeli swingati? - Prije dvije godine - gledao je u mene no ja sam i dalje vrludala pogledom amo-tamo.
Dario joj se sviđa već duže vrijeme
Kako ste uopće počeli s tim? - nasmiješio se mojoj radoznalosti. - Bila je to Sarina ideja. Htjela je da se malo zabavimo, da se otkačimo jedno od drugoga jer smo se nakon što se Tara rodila, gotovo zatvorili u stan i toliko se orijentirali jedno na drugo da je postalo preteško, naporno, počeli smo se svađati zbog bezvezarija. - Ne mogu si to nikako zamisliti. - Što to? Swinganje? - gledao me, oprezno očekujući moj odgovor. - Ma i to, da. Ali Saru ... Takvu kakvu je opisuješ. Stekla sam sasvim krivi dojam o njoj. - Ma da? A kakav? - Uvijek me mrko gledala, bila je sva nekako ... naduta! Uh, tada sam prvi puta čula kako se naglas smije. Srce mi je poludjelo. - Može biti. Dario joj se sviđa već duže vrijeme, pa si joj bila smetnja. Uz to je ljubomorna na tvoju vitku liniju. A kad je shvatila da se i ti meni sviđaš, malo se narogušila. - Ali ... - ništa mi nije bilo jasno. - Pa ona je to izabrala. - Da, ali pojave se trenuci kada se javi ljubomora, zavist, takve emocije. No na tome se može poraditi i opet bude sve ok. Ako ti i Dario budete imali s tim problema, slobodno nam se obratite za savjet i pomoć. Zagrcnula sam se. - A čime se ti u stvari baviš? - O, koje skretanje s teme! - opet se glasno nasmijao. Uh, sve mi se više sviđao. - Imam špeditersku firmu, radim od kuće. - Aha - tada sam shvatila da sam se već zbližila s njim. Sve će biti dobro, tješila sam se. I bilo je dobro. I bilo je čudno. Već sam znala, jer tako smo se dogovorili, da ćemo se upustiti u seks, a još se nismo ni poljubili! Ajme, naopačke i naglavačke mi se okrenuo cijeli do tada poznati svijet. Sara se vratila i nasmiješila mi se. Potapšala me po koljenu a onda otišla u dječju sobu. I dalje je to bila ona umorna žena s podočnjacima, no sada joj je lice bilo vedro a oči sjajne. Želimir me otpratio do našeg stana. Pozdravili smo se samo stiskom ruke i isprepletenim prstima. Pitala sam se kada je u takvom odnosu vrijeme za poljubac. Ljube li se uopće swingeri s tim zamjenskim partnerima? Nisam imala pojma. I koja pravila ćemo mi slijediti?
Je li monogamija uopće moguća?
Doma, s Dariom, bilo je čudno. Čudna atmosfera. Prvo smo samo šutjeli, ali onda se on ipak odvažio i počeo pričati. Pitao me što mislim. Rekla sam mu da mi je mozak uskuhao i da su mi emocije zakipjele. - Pa je li to pozitivno ili negativno? - htio je biti siguran. - I jedno i drugo. Ali više pozitivno, zamisli. Nasmijao se zadovoljno. Opustio se. Mora da sam izgledala krajnje izbezumljeno tamo kod susjeda u stanu da je tako sa strahom iščekivao moj odgovor. A onda se dogodilo nešto što nismo očekivali. U nama se probudila silna želja i strast tako da smo vodili ljubav skoro svaki dan do našeg dogovorenog susreta sa susjedima. Pitala sam se je li i njima tako? Ako jest, onda me definitivno više ne čude oni podočnjaci oko Sarinih očiju. Ili su oni već oguglali na takve osjećaje i izljeve strasti? Nisam znala, pitat ću ih, razmišljala sam. U međuvremenu, probala sam na internetu pronaći kvalitetne tekstove o swingerima. Nisam ništa našla. Ništa korisno, samo hrpu smeća i senzacionalizma, tako tipično. Brzo sam odustala i odlučila: prepustit ću se pa kako bilo da bilo. I kako sam rekla, bilo je dobro i bilo je čudno. Čudno jer još nisam imala takvo iskustvo seksa bez ljubavi. No ipak, Želimir mi se već duže sviđao, tako da je među nama ipak bilo topline i, na sreću, obostrane privlačnosti. Dario i ja smo se dogovorili da, kao i Želimir i Sara, nećemo previše razgovarati o tome što smo radili sa zamjenskim partnerom. Meni je to potpuno odgovaralo. Nisam bila baš takav mazohista. Uglavnom, na dogovoreni dan, prije odlaska u hotel otišli smo na piće u jedan lijepi kafić gdje smo kupili butelju vina i pijuckali i razgovarali opušteno. Čudila sam se, ali čak sam se i ja uspjela opustiti. Stvarno sam samu sebe disciplinirala i prepustila se. Nisam ni znala da sam za to sposobna. Svejedno, kad smo krenuli prema hotelu, nisam bila spremna. Ali Želimir kao da je to osjetio, bio je nježan i pažljiv i u biti mi se udvarao kao da smo na pravom ljubavnom sastanku. Na hodniku, ispred naših soba, zagrlio me i poljubio pred Sarinim i Dariovim pogledom. Uh, koji je to bio osjećaj! Uzbudljiv, nov, strahotan, sve u isto vrijeme. Još me držao uz sebe kad je rekao drugom paru da se vidimo u jedanaest. Pod obrazom sam osjetila kako mu u prsima bruji duboki grleni glas. [caption id="attachment_2584" align="alignleft" width="300"]Vruće igre sa susjedima Vruće igre sa susjedima[/caption]Neću opisivati što smo radili, nije to važno u ovoj priči. Važno je što se sve toga dana slomilo u meni. Kada smo se u jedanaest sati našli svo četvero u predvorju hotela, izbjegavala sam pogledati Dariu u oči, a opet, bila sam silno radoznala da vidim što mu piše na licu. Prvo što sam zaključila bilo je da je zbunjen, ali i blažen. Ok, pretpostavljam da sam i ja bila u istom stanju. Zbunjena zbog toga što me moj vlastiti muž vidi nakon seksa sa drugim, a i obratno, ja njega nakon odnosa sa Sarom. Mislim da sam mnogo toga u tom trenu počistila u svojim mislima. I da sam slomila sva svoja zahrđala vjerovanja. Nikada u biti nisam vjerovala da je monogamija moguća, jer da jest, ne bi bilo toliko preljuba i razvoda. S druge pak strane, do te večeri nisam znala da sam sposobna voljeti dvojicu muškaraca u isto vrijeme. I nisam znala da mogu izdržati nalete takve snažne ljubomore kakva me počela opsjedati nakon te večeri. Ne znam kako bih opisala što se tada sa mnom događalo. Pada mi na pamet berba grožđa. Kada se poberu grozdovi i ubace u ogromnu kacu, a onda snaše gaze i muljaju tu smjesu pa se cijedi slatki sok. Tako sam se ja osjećala: kao puna kaca, puna najrazličitijih osjećaja u rasponu od blaženog osjećaja ljubavi do već spomenutih gadnih napadaja ljubomore. I kao da me netko dobro izgazio pa se nakon toga osjećam slatko i zrelo. Pročišćeno. Slatki sok sam skupljala, a nepotrebne ostatke bacala. Bar sam se trudila. Jer ljubomoru sam uspjela prevladati. Istina, ni Dariu nije bilo lako, no nekako, to je njemu puno bolje sjelo. Nije se opterećivao suvišnim mislima kao ja. Život je primao jednostavnije, a ja sam bila sretna i zahvalna zbog toga. Bila sam zadovoljna jer sam shvatila da sam izabrala pravog muža za sebe. I eto, upravo sam preko njega pronašla i krasnog ljubavnika. Naravno, i on je imao lijepu ljubavnicu. Ne mislim pritom na fizičko poimanje ljepote, već na ljudskost i toplinu i razumijevanje koju smo pronašli u druženjima s našim dragim susjedima. Kada sam spominjala ljubomoru, nije to bila samo ljubomora zbog činjenice da je Dario s nekom drugom ženom. Bila sam ljubomorna i na činjenicu da je Želimir sa svojom ženom. Znam da je smiješno, pa i ja sam bila sa Želimirom, ali tako je bilo. I razmišljanje o tome, i razgovori s Dariom i sa Želimirom su mi pomogli da to prevladam.
Srušili smo sva pravila i ograde
Najbolje bi bilo reći da sam se u tim danima riješila sebičnosti. I da sam shvatila da se ljubav širi ako se umnožava. Opet se vraćam na voljenu matematiku. Još smo nekoliko puta ugovorili naše sastanke u hotelu. Oba para istovremeno. I bilo je prekrasno. Daria sam voljela kao nikada prije, oboje smo bili sretni kao nikada do tada. Neopisiv osjećaj. A s vremenom, došlo je do promjena. Više nismo ugovarali istovremene susrete u hotelu. Voljeli smo se slobodnije. Jer usputno swinganje preraslo je u ljubav. Bilo je ljeto, godinu dana nakon što su dečki pred zgradom postavili klupe. Njihova je kćerkica bila kod bake i djeda, naša su djeca bila kod prijatelja. Sjedili smo ispred zgrade, svo četvero, i igrali rummikub. Uglavnom, kada smo bili u blizini naše zgrade, dobro smo pazili kako se ponašamo. Naša intima bila je naša i nismo željeli da je ukaljaju zli jezici. I tako, dok smo igrali, izgledali smo kao najobičniji susjedi koji zajednički provode lijeno ljetno popodne. - Leticija, imam pitanje za tebe - tiho je progovorila Sara. Pogledala sam u nju i Želimira, a onda u Daria. Hm, imala sam dojam da oni znaju što će me pitati. Zašto ja ne znam? Kimnula sam i čekala. - Slažeš li se da Dario i ja sada odemo gore? U naš stan. Mislim, možete i vi u vaš ako želite. Pogledala sam Želimira. Nisam baš bila raspoložena za seks pa sam samo odmahnula glavom i rekla im neka idu, ja nemam ništa protiv. Ni Želimir očito nije bio protiv, vjerojatno je Sara to već prije s njim prodiskutirala. A i sa mojim mužem. Otišli su. Želimir se ispružio cijelom dužinom niz klupu, noge su mu dosezale skroz do staze. Uzdahnuo je zadovoljno, istežući se kao mačak. - Umoran sam, radio sam noćas do tri ujutro - kao da je imao potrebu opravdati se. Ali meni je odgovaralo. Dan ranije dobila sam menstruaciju i bila sam pomalo kilava i skršena. No pasalo mi je njegovo opušteno društvo. Malo su mi nedostajali njegovi dodiri. Da smo bili gore u stanu, ako ništa drugo, zagrlili bi se i poljubili. Ali ovdje vani, na svježem zraku, na toplom popodnevnom suncu, bilo je baš ugodno. Tako da sam ga samo gledala. - Tko bi rekao, ha? - nasmijao se pomalo tajanstveno. - Što? - pitala sam nemajući pojma o čemu razmišlja. - Tko bi rekao u što će se naše swinganje pretvoriti. Da će to otići tako daleko i da će potrajati. - Ja sam zadnja koja bi tako nešto očekivala - šapnula sam, prebirući po pločicama rummikuba i spremajući ih u kutiju, no tako da me mogao čuti. Jer u dvorište je ušlo nekoliko susjeda. A onda sam postavila pitanje koje me već neko vrijeme opsjedalo. - Zar vi nemate želju opet swingati s nekim? - Zašto pitaš? Ti imaš želju? - više se nije rastezao po klupi, sada se okrenuo prema meni. - Nemam. Nisam nikada ni imala, odnosno nije mi ... Ma znaš već. Ali pitam se da li vama to fali. - Ne. Ne fali mi. A ni Sari. Ona je sretna sa Dariom i meni je drago da je naišla na njega. Da ste vas dvoje tu, da smo tako blizu. - A ti? Jesi li sretna? - Nikad nisam bila sretnija - zamrmorila sam zadovoljno. Želimir mi se pridružio u spremanju pločica i kao slučajno, dodirnuo mi je ruku. Iako nije nikoga bilo na vidiku, i dalje smo bili oprezni jer s bilo kojeg balkona ili prozora netko bi nas mogao gledati. A opet, to je našem odnosu davalo malo čarolije, malo suzdržanosti koja je bila romantična, kao u viktorijansko doba. Zaista, više od toga nisam mogla poželjeti. Činilo mi se da imam sve što sam ikada željela i što nisam ni sanjala da želim. Uglavnom, od tog je popodneva naša veza bila sasvim nešto drugo, nešto što se više nije moglo nazvati swinganjem. Više se nismo dogovarali oko hotela i zajedničkih termina. Naše smo susrete prilagođavali svakome ponaosob. Bili smo oprezni i pazili da ne prevagne da jedan par ima više vremena i slobode od onog drugog. Pazili smo na ravnotežu kako ne bi došlo do razmirica ili sukoba. Svima nama je bilo važno da opstanemo. Ali mogu reći da je meni i Želimiru bilo lakše jer je on uvijek bio kod kuće, tako da ako smo željeli, mogli smo se družiti ujutro nakon što Sara s malenom ode u vrtić, ili popodne kada se ja vratim s posla a Sara odvede Taru u kino ili kod bake. Jedno smo se jutro srele na hodniku. Ja sam upravo odlazila k Želimiru a Tara je otrčala niz stubište. Sara je krenula za njom, no zastala je i poljubila me u prolazu. Želimir nas je gledao s vrata. Kad sam ušla k njemu, snažno me zagrlio. - Ova moja žena me izluđuje - promrmljao mi je u kosu. - Zašto? - nisam imala osjećaj da je nevolja na vidiku, ali opet ... - Zna da imam želju vidjeti vas dvije kako se ljubite, i vidi što mi je priredila. Nasmijala sam se. Klasične muške fantazije. - Što misliš o tome? Hm? - A da li bi ti meni ispunio moju želju? - bocnula sam ga. - Koju? - kao da se ponadao. - Pa da ti i Dario ... - shvatio je i stavio mi dlan preko usta. Očito nije imao namjeru ispuniti mi to. - E pa dragi moj, onda ništa od pogodbe - slatko sam se nasmijala. - Ti si Zlica DeVil - i on se nasmijao, mada malo kiselo. - A ti očito gledaš previše crtića. Taj sam dan malčice zakasnila na posao, no nikome nisam falila. Bilo je dana kada sam sve željela prekinuti jer su mi živci bili toliko tanki od skrivanja i opreza da nas netko ne vidi; s druge strane, bilo je dana kada mi je sa Želimirom bilo toliko lijepo da sam se osjećala snažno, odlično, no bio je problem što sam ga ponekad željela samo za sebe. Željela sam da mi on bude suprug iako je Dario bio izvanredan. Sve u svemu, to su bili prolazni porivi. Sada sve prihvaćam onako kako jest, izvanredno iskustvo ljubavi.
Matija i Vesna tog su popodneva zajedno došli k meni. Začudio sam se kad sam ih vidio skupa. Vesna je bila moja zaručnica, Matija najbolji prijatelj, a njih dvoje bili su poput psa i mačke. Vesna je vječito prigovarala što se družim s njim, a on je učestalo ponavljao kako sam zbog kokoši postao papučar kojeg više ne prepoznaje. Nastojao sam smirivati situacije s obje strane, oboje ih uvjeriti koliko mi je stalo do onog drugog. Koliko god sam se trudio, njih dvoje su stalno i doslovno režali jedno na drugo. Vidjeti ih zajedno bilo je ravno čudu, ali ja sam oduvijek bio čovjek koji je vjerovao u čuda. - Baš sam sretan što vas dvoje vidim zajedno. Mislim, češče biste se ovako trebali pojavljivati. Neka sam dočekao i dan kad vas dvoje niste u prepirkama - srdačno sam im dobacio. - Nisam siguran koliko dugo ćeš biti sretan što nas vidiš zajedno - odvratio je Matija.
Vesna će ti vratiti prsten
Pogledao sam Vesnu i namjeravao je poljubiti, ali ona je vješto izbjegla poljubac i moj pogled. Izvalila se u naslonjač u kojem je i inače voljela sjediti, a potom stala značajno pogledavati Matiju. I on se smjestio, ali se nekako neobično meškoljio na svome mjestu i bilo je više nego očito da ga nešto muči. Gledao sam jedno, pa drugo i očekivao razvoj situacije. Oboje kao da su bili nijemi. - Hoče li mi netko objasniti što se upravo događa? - upitao sam kad više nisam mogao izdržati. - Vlatko, pogodit će te ovo što ćeš čuti. Želim te samo zamoliti da nas ne osuđuješ. Na neke događaje čovjek naprosto ne može utjecati. Oni se naprosto dogode sami od sebe. Oni su sudbina. Znam, Vesna i ti ste planirali zajedničku budućnost, ali ona neće biti moguća. Nije sve onako kao što se čini na prvi pogled. Molim te, pokušaj shvatiti - odvratio mi je Matija. - Što? Što trebam shvatiti? Hoćeš li napokon izreći ili još satima planiraš besmisleno lupetati? - Vesna i ja se volimo. Ona će ti vratiti prsten. Znaš i sam koliko se nismo podnosili, ali dogoodilo se unatoč našem protivljenju. To je naprosto ljubav i tu nema spasa. Nas dvoje smo rođeni jedno za drugo - odjednom je ispalio Matija, a mene kao da je grom pogodio. - Vas dvoje se volite? Vesna, što on to govori? Kakva je ovo predstava? - pitao sam zaručnicu. - Matija govori istinu, mi se volimo - odgovorila je, a još uvijek me se nije usudila pogledati u oči. Skinula je prsten s prsta, položila ga na stol i dalje me ni ne gledajući. Drhtao sam u sebi. Dvoje ljudi koje sam najviše volio i do kojih sam držao više nego do samoga sebe su me izdali, povrijedili na najgori mogući način. Njih dvoje koji nisu mogli biti u blizini jedno drugome, odjednom su bili sudbinski spojeni. Kakve li su oni samo besmislice pripovijedali! Kao da mi nije bilo dosta što su me oboje varali nego su mi sad još nastojali podvaliti neku suludu priču u koju ne bi povjerovala ni djeca u prvom razredu osnovne škole. Cijelo sam vrijeme usitinu i očito bio naivan i slijep, ali nisam bio glup. Bajke su me odavno prestale zanimati i odavno nisam u iste vjerovao. Promatrao sam trenutak Vesnu, a potom Matiju. On ju je primio za ruku bez imalo srama. Želudac mi se doslovno grčio od tog prizora. Oboje su bili nervozni, iščekivali su moju reakciju.
Teško sam podnio naš razlaz
Vlatko, oboje te volimo i ne želimo prekinuti veze s tobom. Trebali bismo ostati prijatelji. Kad prevladaš prvobitan šok shvatit ćeš da ti i Vesna i ja želimo dobro i uistinu te ne želimo izbrisati iz naših života. Želimo te i trebamo kao prijatelja - opet se javio Matija. - Ti si mi za dva mjeseca trebao biti vjenčani kum, a ti postati suprugom, no danas ste odlučili kako sa mnom želite jedino prijateljstvo? Čudno, stvarno čudno, ali vi ste izabrali i za mene. Nisam siguran kako ljude poput vas želim u svome životu - odvratio sam i prstom im pokazao prema vratima. Oboje su ustali bez riječi i vodeći se za ruke napustili moj dom. Tek kad su za sobom zatvorili vrata, shvatio sam što se upravo dogodilo. Nije mi bilo važno koliko dugo su me varali, koliko mi se smijali iza leđa. Morao sam čim prije roditeljima i obitelji priopćiti da je svadba otkazana. Ne moram ni pisati koliko su svi bili zatečeni, koliko su me gledali sa sažaljenjem. Nisam želio ničije sućutne poglede. U neku ruku bio sam sretan što se sve to izdogađalo prije nego sam se oženio, ali ranjenom srcu teško je objasniti razloge i smisao. Kad su ostali prijatelji saznali što su mi njih dvoje učinili, ignorirali su ih. Ustajali bi od stola kada bi oni dolazili, nisu ih pozivali na vlastite proslave ni okupljanja, jasno su im oboma pokazali koliko su nepoželjni. Nisam to od nikoga tražio, ali bilo mi je drago što su svi shvatili kakvi su oni ljudi i što su im jasno pokazali vlastiti stav. Da nije bilo moje klapice teško bih podnio sve što mi se dogodilo. Oni su uvijek bili tu za mene, uvijek me odvlačili u društvo i nisu dopuštali da se predam depresiji. Ponavljali su mi kako dvoje bijednih ljudi nisu vrijedni patnje, te da ću si uvijek lako pronaći djevojku poput Vesne jer takvih ima na svakome uglu. Razumio sam njihove istinite priče, i sam bih govorio isto na njihovom mjestu, no u mojoj koži bilo je potpuno dručije. Bilo je trenutaka kad sam bio jadan, tužan, bijesan, kada sam pio, plakao, proklinjao i njih dvoje i sva im pokoljenja. Onda bi opet došao dan kada bih se trgnuo, uvjeravao samoga sebe kako više nikada neću zavoljeti niti jednu ženu. Sve sam ih držao prokletnicama, prevaranticama koje samo gledaju kako bi iskoristile muškarca i čovjeka pretvorile tek u bijednu sjenu. Jednog dana prijatelj me pozvao neka mu se pridružim na odmoru. Njegovi roditelji posjedovali su kuću u Veneciji i on je onamo putovao na nekoliko dana: Znao je kako sam prošao, uvjerio me kako će mi odmor više nego dobro doći. Pošao sam s njim bez ikakvih očekivanja. Paul je ondje imao puno rodbine, te mi je obećavao ludi provod. Bilo mi je sasvim svejedno gdje ćemo izlaziti, piti i tulumariti. Takvim poslom mogao sam se baviti bilo gdje i na kraju sam rado prihvatio prijateljevu ponudu. Upravo kao što je i obećao, Paul se u Veneciji pobrinuo da nam ništa ne nedostaje.
Giovanna živi u Hrvatskoj?
Prva tri dana lutali smo po obližnjim kafićima, potom smo tri noći bili kod njegovih poznanika na tulumima, a onda je on i u svojoj kući priredio zabavu za tridesetak ljudi. Među zadnjima koji su mu stigli u goste bila je Giovanna. Predstavio ju je kao svoju prvu susjedu. Čim sam je ugledao, pomislio sam kako nikada u životu nisam vidio tako lijepu djevojku. Imala je najljepše oči na svijetu, predivnu, dugu, gustu kosu, tamnu put, bila savršene fizičke ljepote. Nije joj trebala nikakva šminka kako bi se dotjerala ili uredila, bila je doslovno savršena upravo takva kakva je bila. Svim muškarcima doslovno je izmamila uzdahe. Pitao sam Paula zašto ju je skrivao svih ovih dana. - Nisam je skrivao. Ona je tek večeras stigla iz Hrvatske. Ovdje živi njezina baka - objasnio mi je. - Giovanna živi u Hrvatskoj ? - iskreno sam se začudio, uvjeren da je ona Talijanka. - Da, i to u našem gradu - odvratio je Paul, - a ja sam ga pogledao s dozom sumnje. Nisam bio siguran šali li se i provocira li me namjerno samo kako bi čuo što mislim o njoj. - Čudno kako je nikada nisam vidio u gradu. Naš grad nije baš toliko velik, a ovakve žene se svugdje ističu. Osim toga čudno mi je i što je ti nikada ranije nisi spomenuo - odgovorio sam mu. - Jesam, spominjao sam ti je nekoliko puta, ali ti si bio toliko zaluđen svojom Vesnom da nikada čak nisi ni slušao kada je bila riječ o nekoj drugoj ženi, a kamoli štogod drugo. Giovanna je uistinu posebna. Neće ta ni pogledati svakoga. Probaj joj se približiti, vidjet ćeš kako reagira - rekao mi je prijatelj. Nasmijao sam se, nisam sumnjao u svoje zavodničke vještine i prije negoli sam uspio još nešto reći, pored Giovanne zamijetio sam još jednu djevojku koju ranije nisam vidio. Pitao sam Paula tko je ona, a on je odvratio kako je nikada ranije nije vidio. I dok su muškarci uglavnom prilazili Giovanni, moj prvobitan plan se izmijenio. Djevojka koja se nalazila nedaleko nje nije bila rasna ljepotica poput Giovanne, ali me privukla. Nisam mogao skinuti pogled s nje, te je valjda i ona osjetila poglede koje sam joj uputio. U trenutku kad me je pogledala u oči, već sam joj prilazio. Nešto poput magneta kao da me vuklo k njoj. - Jesi li za ples? - upitao sam je čim sam joj prišao. Primio sam njezinu ruku i zagrlio je i prije nego mi je uspjela odgovoriti. Imala je oči boje zelene, proljetne trave i jako ugodno mirisala.
Je li to bio samo ludi provod?
Bio sam izvrstan plesač, stoga sam je vodio lakim koracima, a ona me vješto pratila. Bilo je više nego očigledno kako je i ona izvrsna plesačica. Koja god vrsta glazbe da je zasvirala, svaki je plesni korak odlično pratila. U jednom trenutku izašli samo van na terasu gdje smo nastavili plesati. U meni je doslovno sve gorjelo. Nisam odolio, poljubio sam je, a ona mi je uzvratila poljubac. Bila je to noć kakvu nikada nisam doživio, noć bez puno riječi, a s beskrajno puno dodira i emocija. Kad smo se rastajali, dogovorili smo ponovni susret idućeg dana. Komunicirali smo na engleskom jeziku jer nisam znao talijanski. Tek kad je otišla, shvatio sam da joj ni ime ne znam. Jedva sam dočekao idući susret. - Nisi mi rekla ni kako ti je ime - rekao sam joj čim mi je prišla. Samo se osmjehnula. - Nevažno je kako se zovem. Možeš me zvati kako god ti je drago - odgovorila je na mom materinjem jeziku. Kako li sam se samo iznenadio, u pozitivnom smislu naravno. - Onda ću te zvati Anđela, jer uistinu izgledaš poput anđela - odvratio sam joj. - A, ja ću tebe zvati Šarmer - nasmiješila se i pritisnula svoje usne na moje. Nisam se bunio. [caption id="attachment_2601" align="alignleft" width="300"]Kakva crna sudbina, ljudi svojim postupcima kroje vlastite živote! Kakva crna sudbina, ljudi svojim postupcima kroje vlastite živote![/caption]Preostala četiri dana odmora proveo sam isključivo u društvu Anđele. Lutali smo ulicama Venecije, odlazili u moju sobu ili hotelsku u kojoj je ona bila smještena. Koliko god sam nastojao saznati nešto o njoj, uglavnom je izbjegvala odgovore. Uvjeravala me kako želi uživati u trenutku i ostati neopterećena budućnošću. Kad sam joj rekao da je stigao dan mog odlaska, te je upitao za bilo kakvu vrstu kontakta, ostala je jednako tajanstvena kao i ranije. Uživao sam s njom kao ni s jednom djevojkom ranije i bio siguran: ponovno je želim vidjeti. Anđela nije dala ni pozitivan ni negativan odgovor. Rekla mi je neka je pamtim po lijepom, a ako je suđeno da se ponovno vidimo tada će se to dogoditi i bez našeg utjecaja. Ako sam išta mrzio, bilo je to spominjanje sudbine. Kakva crna sudbina, ljudi svojim postupcima kroje vlastite živote! Najjednostavnije je vlastite pogreške pripisivati sudbini i nečemu iznad naše moći. Nikada nisam niti ću u to vjerovati. Isto sam rekao Anđeli, ali ona nije dijelila moje mišljenje. I, tako sam se iz Venecije umjesto odmoran vratio kući umoran i bez velikog dijela srca koje mi je ukrala djevojka kojoj čak ni pravo ime nisam znao. Paul se smijao mojoj zanesenosti, uvjeravao me kako na sve trebam gledati kao na ludi provod i ništa više. Nadao sam se, Anđelina slika izblijedit će s vremenom, ali to se nažalost nije dogodilo. Ja sam i dalje izlazio s društvom i skitao s djevojkama, ali s kojom god da sam bio misli su mi uvijek bježale k Anđeli s kojom sam proveo anđeoske trenutke. Pokušavao sam na sve moguće načine saznati nešto o njoj, ali ona kao da nikada i nigdje nije ni postojala. Ne mogavši učiniti baš ništa kako bih joj ušao u trag, na kraju sam odustao, nastavio jedino sanjati snove koje je ona krasila. Neki su mi se snovi činili toliko stvarni da sam joj gotovo mogao osjetiti miris, čuti glas, osjetiti njezin vreli dah na svojim obrazima ... Godinama sam radio na istom poslu računovođe u privatnoj tvrtki. Nisam uživao u svome poslu, ali kako sam po struci bio ekonomist zadovoljio sam se time što radim i svakog mjeseca primam redovitu plaću. Davnih dana razmišljao sam o promjeni zvanja jer naprosto nisam mogao zamsiliti da ostatak života sjedim u uredu i budem okružen tek računalom i knjiženjima. Oduvijek sam volio prirodu i želio studirati nešto u vezi s prirodnim znanostima, ali roditelji su me usmjerili na studij ekonomije i tu sam i ostao. Kako sam bivao stariji posao mi je bio sve mrži, ali sam se ulijenio i nisam poduzimao ništa da bih nešto novo naučio i stekao preduvjete za bavljenje bilo kakvim drugim poslom. Nakon raskida s Vesnom i spoznaje da mi život neće ići tijekom kako su išli životi mojih prijatelja, sve sam nekako obavljao rutinski i po navici ni ne trudeći se promijeniti nešto u sebi ni za sebe. O braku više nisam ni razmišljao. Bilo mi je previše tuge koju sam doživio i odlučio sam ostati vječni mladić. Kolege s posla govorili su da će se moj stav jednom promijeniti kada rane potpuno zacijele, ali nisam u to vjerovao. Živio sam od danas do sutra, obavljao što sam morao preko volje i samo čekao kraj radnog vremena.
U ured je stigla njegova zaručnica
Ni dok sam se zabavljao s djevojkama nisam osjećao nikakav poseban ushit. Nakon Vesne i Anđele nekako kao da mi je srce otupjelo za sve druge žene koje sam susretao. Najgore od svega bilo mi je što sam u tvrtki u kojoj sam radio, imao dosta kolegica. One su mi stalno držale propovijedi, uporno dijelile savjete. Ni sam se više ne mogu sjetiti koliko sam ih puta molio neka me više ostave na miru i svoje mudre riječi prosipaju svojim muževima, ali one su svakog dana bile svejednako uporne. Tog jutra čim sam stigao na posao, oglasio se telefon. S druge strane linije bio je direktor. Želio je neka smjesta dođem u njegov ured. Njegovi pozivi obično nisu značili ništa dobro, osim toga u zadnje vrijeme se šuškalo kako će u firmi biti otkaza. Mračilo mi se pred očima dok sam išao put direktorova ureda. Čim me primio, ponudio mi je stolac i piće. Bilo je prerano za alkohol, ali prihvatio sam nekoliko gutljaja skupog viskija. Nakon što smo nazdravili, direktor me upitao koliko sam zadovoljan poslom u većinskom ženskom kolektivu. Pitanje mi se nije svidjelo, a znao sam da se - budem li iskren - ni direktoru neće svidjeti moj odgovor. Slagao sam kako sam zadovoljan poslom, kolegicama i kolegama. - Planirao sam u obližnjem gradu otvoriti još jednu poslovnicu. Obzirom da živiš sam, pomislio sam kako bi se ti možda želio preseliti i postati voditeljem te poslovnice - u tim je riječima sažeo razlog zbog kojeg me zvao u svoj ured. Postavio sam nekoliko pitanja, a kad sam o svemu bio informiran, bez imalo razmišljanja prihvatio sam direktorovu ponudu. Ponovno smo nazdravili i dogovorili se o još ponekim pojedinostima. Bio sam iznimno zadovoljan tom mogućnošću napretka koju mi je direktor ponudio. Iskazao mi je svoje povjerenje, a i činilo mi se kako bi odlazak u obližnji grad mogao biti novi početak u mome životu. I dok smo tako nas dvojica razgovarali, tajnica je najavila da je upravo stigla njegova gospođa i željela bi ga vidjeti ako je slobodan. Direktor je tajnicu uputio neka dotičnu pusti u ured, a meni je objasnio da se upravo planira ženiti po drugi puta. Objasnio mi je da unatoč tome što je blizu šezdesetoj još uvijek nije za odbaciti kao muškarac, te da mu je buduća supruga godina gotovo kao njegova starija kći. Samo sam se osmjehnuo dok je u meni znatiželja rasla. U današnje vrijeme postalo je sasvim normalno da se stari i imućni muškarci žene mladim ljepoticama. Direktor je svakako bio dobrostojeći, pa me nije čudila vijest da će uskoro imati mladu suprugu. Čuo sam zvuk vrata koja su se otvarala, a onda mi je u nozdrve prodro poznati miris. Srce mi je zatitralo luđačkom brzinom dok sam slušao zvuk potpetica. Direktorovo lice u tim je trenucima izgledalo mlađe deset godina. Bez obzira što još nisam vidio izabranicu njegova srca, po načinu na koji ju je on promatrao svakom je muškarcu sve bilo jasno. Kad je napokon prošla mimo mene ni ne pogledavši me, osjetio sam snažan ubod u srce. Sve sumnje su se raspršile. Ispružila je obje ruke prema direktoru, a on je ustao i spremno je primio u zagrljaj. Poljubili su se poput ljubavnika, a potom ju je on odlučio predstaviti s puno ponosa. - Vlatko, ovo je Ivona, moja buduća supruga. Da sam je tražio svijećom sasvim sigurno ne bih pronašao bolju. Tek uz nju sam shvatio što znači prava ljubav. Nemoj se samo, molim te, smijati. Poznavao sam mnoge žene, ali samo moja Ivona zna pružiti pravu i iskrenu ljubav. Ne krasi je samo fizička ljepota nego i unutrašnja veličina posebne osobe.
Našao sam se u neobranom grožđu
Ona mi je sve. Volim svoju djecu, ali Ivona mi daje snagu i volju za životom, radom, uspjehom. Ona me bodri u teškim trenucima, ona mi je rame za plakanje, moja najsnažnija utvrda i najbolje oružje. Ivona mi je najveća dragocjenost. Od kada sam je upoznao u njoj sam pronašo sve što trebam, sve što želim. Pomaknut ću i cijeli svijet bude li potrebno samo da je usrećim - govorio je direktor s beskrajnom fasciniranošću voljenom ženom, ne skidajući ruke s nje. Dok sam tako promatrao prizor ispred sebe zavidio sam direktoru. Na način na koji je predstavio Ivonu bilo je više nego očito koliko je ljubi. Kad muškarac voli ženu spreman je za nju sukobiti se s cijelim svijetom, ponuditi joj sve čime raspolaže. Moje srce kao da je svake sekunde bivalo sve teže i doslovno sam u grudima osjetio bol. Kad se Ivona napokon okrenula prema meni poželio sam ustati sa stolca, odgurnuti direktora svom snagom, privući je u zagrljaj i strasno ljubiti dokle god budem živ. Prepoznao sam Anđelin miris čim je ušla i znao da je to upravo ona prije nego sam je i vidio. Žena koja mi je ukrala srce u Veneciji, moja Anđela zapravo je bila Ivona i buduća direktorova nevjesta! Čim me je ugledala, prepoznala je i ona mene. Ispružila je svoju divnu ručicu prema meni. - Ja sam Ivona - samo je kratko promucala i nastojala čim prije odvojiti pogled od mene. Bio sam u neobranom grožđu. Po njezinoj reakciji bilo je očito kako ne želi pokazati da se poznajemo. Nisam znao što bih. Predstavio sam se i iako sam s oduševljenjem želio uzviknuti koliko mi je drago što se ponovno vidimo samo sam slagao kako mi je drago upoznati direktorovu buduću suprugu. - Vlatko, razumjet ćeš što sam sada zauzet. Načelno smo se dogovorili, a ostalo ćemo rješavati u hodu. Očekujem da se onamo preseliš do ponedjeljka i počneš sve polako pripremati - javio se opet direktor kojem je u tom trenutku posao očito bio zadnja rupa na svirali. - U redu, ostavljam vas u prekrasnom društvu - tiho sam rekao, pozdravio se i napustio ured.
Preseljenje u novi grad
Ne mogu ni opisati kako sam se osjećao dok sam išao prema svome uredu. Divlje noći i dani koje sam proveo s Ivonom očito joj nisu ništa značili. Direktor joj je po godinama mogao biti otac. Njegov i moj fizički izgled nisu se mogli uspoređivati. U odnosu na njega bio sam frajer i pol, ali to joj očito nije bilo važno. Zatajila je poznanstvo sa mnom i to me je povrijedilo na jedan dodatan način. U mome naručju prela je poput mačkice prije nepunih godinu dana, a onda je odlučila glumiti kako me ne poznaje. Ostatak dana nisam se čak ni radovao tome što sam promaknut, što sam dobio mogućnost okrenuti novu stranicu u knjizi svoga života. Koliko god sam nastojao raditi i ne misliti na Anđelu tj. Ivonu, moje misli stalno su joj bježale. Stalno sam se pitao ljubi li direktora s istim žarom kao što je ljubila mene ili se tek natjera da mu ugodi kako bi uz njega mogla hodati kao uvažena gospođa koja će si moći kupiti štogod poželi. Otresao sam se na sve s kojima sam tog dana komunicirao. Koliko god htio nisam mogao skriti mrzovolju, razočarenje i tugu. Poslije posla otišao sam u obližnji kafić. Pio sam doslovno dok nisam pao s nogu. Ostao sam ondje dokle god je bilo radno vrijeme, a onda me konobar izveo van iz kafića i ostavio na parkiralištu. Nisam čak znao ni koji je moj automobil, a i nisam bio u stanju voziti. Sjeo sam na tlo, ni sam ne znam kako, ali uspio sam zaspati. Probudila me snažna drhtavica. Bilo je četiri sata ujutro. Kad sam se osvrnuo oko sebe i shvatio gdje se nalazim gotovo sam se onesvijestio. Nikada se ranije nisam tako napio da nisam znao doći kući. Još uvijek prilično mamuran pronašao sam svoj automobil i odvezao se. Nakon što sam se istuširao, skuhao sam jaku kavu. U glavi mi je još uvijek zujalo i brujalo, ali barem sam svega bio svjestan. U jednom trentuku sam pomislio kako moram ponovno vidjeti Ivonu, razgovarati s njom, ali u drugom sam promijenio odluku. Ona je već tada bila tajanstvena i jasno mi dala do znanja kako osim avanture ne želi ništa više. Sada kad sam sasvim slučajno doznao tko je i kako doći do nje, mogao sam je gnjaviti i opsjedati, ali takvi postupci rijetko kada urode plodom. Da me je željela vidjeti ili na bilo koji drugi način, ne bi me zatajila. Pokazala bi barem bilo kakav znak da joj je na neki način stalo do mene. Prijatelji su često govorili da su sve žene iste. Nikada u to nisam istinski vjerovao, ali na oba primjera dviju žena koje sam zavolio, njihova se teorija pokazala ispravnom. Obje su me iskoristile kako god i dokle su htjele, a potom me odbacile kao modni detalj kojeg više nisu željele nositi. Tog sam jutra pogledao samog sebe u ogledalo i zarekao se kako više nikada neću dopustiti srcu da povjeruje u ljubav. Ne znam zašto, ali nakon tog obećanja danom samome sebi nekako sam se bolje osjećao. Preseljenje u novi grad je proteklo glatko. Direktor mi je čak ustupio svoj stan kojeg je ondje posjedovao na korištenje. Potpuno sam se predao poslu i svim obvezama povezanim uz njega. Onog dana kada je od direktora stigla pozivnica za svadbu s Ivonom samo sam u ustima osjetio gorak okus i ništa više. U neku ruku jedva sam čekao kad će doći taj dan i to ne zato da bih je vidio nego zato što sam samome sebi želio dokazati kako me njezina udaja za drugoga ni malo ne boli. Na dan njihovog vjenčanja dotjerao sam se kao nikada ranije i s posebnom pozornošću. Kad sam stigao pred matični ured ondje je već bila gužva. Vidio sam dosta poznatih lica, pridružio se kolegama. Direktor je već bio ondje, te sam mu poželio puno sreće. Zahvalio je, našalio se kako ga valjda mlada neće ostaviti pred matičarkom. Samo sam se osmjehnuo i potapšao ga po leđima kako bih ga ohrabrio. U trenutku kad je u matični ured ušla mlada, nastao je tajac. Sve oči bile su usmjerene u Ivonu. Sva u bijeloj čipki izgledala je poput princeze iz bajke. S osmijehom na licu išla je prema budućem suprugu sve dok me nije ugledala, a onda joj je smješak iščezao, kao da ga je netko na šalteru ugasio. Ta promjena na njenom licu me dodirnula. Nisam znao što to treba značiti, ali nije mi bilo svejedno. Kad je prišla svome izabraniku, matičarka je sve pozdravila, a potom započela obred. Direktor je s beskrajnim ushitom odgovarao na postavljana pitanja, a Ivona svaku svoju riječ kao da je izvlačila iz beskrajnih, teških dubina. Ceremonija vjenčanja gotovo je bila pri kraju i Ivona je još samo trebala potpisati kako bi i službeno postala gospođom. Uzela je kemijsku u ruku, gotovo je prislonila na dokument, a onda je odložila na stol. Pogledala je najprije u mene, a potom u direktora. Pogled tih bajnih očiju u meni je ponovno izazvao staru vatru i kao da je samo jednim potezom šibice upalila cijelo moje biće.
Matičarka je bila zbunjena
Direktor ju je gledao, iščekivao njezin idući potez. Na licu sam mu gotovo mogao vidjeti strah. Napetost u matičnom uredu doslovno je rasla do usijanja. Svi gosti su se međusobno pogledavali, slijegali ramenima, iščekivali što će se dogoditi. I sama matičarka, stara gospođa, činila se zbunjenom. - Oprosti mi što sam te dovela u ovu situaciju. Brak je ogroman korak u životu svakog čovjeka, svake žene. Pogriješila sam kad sam pristala na udaju. Ne mogu se udati za tebe jer volim drugog muškarca. Moje srce kuca za njega od onog dana kad smo se prvi puta vidjeli. Nadala sam se, zaboravit ću ga, ali nisam uspjela. Vjerovala sam kako se nikada više nećemo vidjeti, ali sudbina nas je ponovno stavila jedno drugome na put. Sada znam da je veza s tobom zapravo bila sudbinski korak prema njemu. Da nije bilo tebe možda nikada ponovno ne bih srela ljubav svog života. On je ovdje, on je tvoj djelatnik, a moja jedina i prava ljubav. Oprosti mi ako ikako možeš - tiho, ali vrlo jasno i razgovjetno Ivona je izgovorila svaku riječ. Direktor je izgledao poput kamenog kipa. Problijedio je i jednom se rukom primio za stol. Njegov vjenčani kum žurno je napravio nekoliko koraka prema njemu i primio ga ispod ruke valjda u strahu da bi se direktor mogao srušiti. Ivona se još jednom ispričala, spuštene glave i sporog koraka napustila matični ured. Više me nije pogledala, ali nije ni morala. Moje srce bilo je sigurno da se na njega odnosi sve što je upravo rekla. Želio sam istrčati za njom i gotovo sam to i učinio, ali u trentku sam se predomislio. U glavi mi je sinulo da ja nisam taj koji treba ići za njom. Ona je još od prve večeri kad sam bio s njom znala kako od nje želim više od prolazne avanture. Ako sam ja uistinu bio taj o kojem je govorila, a bio sam siguran da jesam, tada je ona morala doći k meni. Ona je bila ta koja me je zatajila, ona je ta koja je rekla da voli drugoga, ona je bila ta koja je morala učiniti još samo jedan korak prema meni. U matičnom uredu su ljudi šuškali na veliko. Svatko je onome pored sebe nešto šaputao, pa je tako i meni kolega šapnuo da ovako nešto još nije doživio. Direktorove kćeri, kum i bližnji stajali su uz njega i nešto mu tiho šaputali. Nisam ih mogao čuti, ali bilo je lako naslutiti što mu govore. Direktorov kum zamolio je goste neka se raziđu, te se matični ured polako ispraznio. U njemu su još bili samo direktor s bližnjima i ja. Otišao sam do njega, pogledao ga i samo ga zagrlio. - Vlatko, ne mogu vjerovati što mi se upravo dogodilo. Ostavila me. Možeš li vjerovati da me je ovako javno ponizila? Tko bi se tome mogao nadati? Kad samo saznam o kome se radi, koga ona to voli, ajme njemu. Ne samo da ću ga otpustiti nego ću se pobrinuti da više nikada ne radi u ovoj našoj zemlji. Platit će mi, platit će mi taj koji mi ju je ukrao! - prijetio se direktor. Nije mi bilo ugodno slušati ga. Mogao sam ga razumjeti. Rekao sam nekoliko utješnih riječi, a potom otišao na parkiralište, sjeo u automobil i odvezao se u svoj stan. Čim sam ušao, oglasio se zvuk telefona. Javio sam se, a kad sam s druge strane linije začuo Ivonin glas doslovno sam vrisnuo od radosti. Priznala mi je da sam ja ljubav njezinog života i da vjeruje da nas je sudbina spojila. Spomen te sudbine nije mi bio nimalo drag, ali to više nije bilo ni važno. Ivona me pozvala k sebi, a ja sam s leptirićima u stomaku odmah poslušno ispunio njezin poziv. Kad smo ponovno ujedinili naša tijela, oboje smo znali da pripadamo jedno drugome. Idućeg dana nazvao sam direktora, našao se s njim i sve mu povjerio. Bio je iznenađen što se radi o meni, ali i zahvalan što sam mu sve priznao. Podnio sam ostavku i otišao iz tvrtke. Pola godine kasnije još uvijek sam bio nezaposlen, ali zato oženjen. Uskoro sam pronašao posao, a moja Anđela ostala je u drugom stanju. Napokon i ja uživam u ljubavi, a svoju izabranicu ne bih mijenjao ni za koju drugu ženu na svijetu. Svaki od nas muškaraca, prije ili poslije, dočeka svoju Anđelu.
Još kao mala djevojčica voljela sam se igrati da liječim svoje male lutkice. Igra bi otprilike uvijek bila ista; one su bile bolesna dječica u bolnici, a ja njihova spasiteljica. Njihovo je ozdravljenje bilo neupitno. Več tada sam govorila roditeljima da želim postati liječnica kako bih pomagala ljudima. Moje se altruistično raspoloženje zadržalo do odrasle dobi kada sam doista završila srednju medicinsku školu, no na žalost nisam imala dovoljno upornosti da završim fakultet. Brzo sam odustala i prihvatila priliku za zaposlenje koja mi se pružila u jednoj bolnici. Zaposlila sam se na odijelu pedijatrije i činilo se da se moj životni san ostvario. Njegovala sam bolesnu dječicu. Jedino što se nije uklapalo u moj san bilo je to što djeca nisu uvijek ozdravljivala. Bilo je teško gledati kako se nečiji tek započeti život već mora ugasiti. A saopćiti takvu vijest roditelju, na sreću za mene, je bio zadatak liječnika. Srećom, na našem se odijelu to nije tako često događalo. Bile su potrebne godine i godine da se s tim naučim nositi i prihvatim smrt kao nešto prirodno. Trebalo je oguglati na patnju i prihvatiti je kao nešto normalno. To je potrebno svakome zaposlenom u liječničkoj praksi, koliko god to okrutno zvučalo. Emocijama nema mjesta na takvom radnom mjestu jer one mogu ponijeti u krivom smjeru, pa čak i ugroziti nečiji život. Kako sam počela raditi sa svega devetnaest godina, bila sam željna izlazaka i zabave. To je nakon zaposlenja postalo još izrazitije jer je svaki dobar tulum bio ispušni ventil za neki mračan događaj na poslu. Tako sam se filtrirala u mladenačkoj dobi. Isprva su se moji poslovi u bolnici svodili na "dodaj ono, dodaj ovo, promjeni posteljinu" itd. S vremenom sam počela dobivati odgovornije poslove poput davanja terapije i bdijenja nad bolesnom djecom.
Moja Anđa je vrlo zvrkasta cura
Najčešće se radilo o djeci sa kroničnim respiratornim smetnjama. Nekoliko su me puta slali i na odjel za nedonoščad jer je i tamo nedostajalo osoblja. Na koncu sam ostala na pulmološkom dječjem odjelu koji je brojao nekoliko mladih medicinskih sestara i nekoliko liječnika, od kojih su dvojica bili srednjih godina. Kao i na svakom poslu neminovno je zbližavanje s drugim ljudima, posebno kada se radi u tri smjene. Tako sam i ja neplanirano stekla prijateljicu Anđu. Anđa je već radila dvije godine u bolnici prije nego što sam ja došla. Po prirodi je bila zvrkasta i otkačena. Za nju je sve bila zabava i imala je izvrstan odnos sa djecom. Djeca su je voljela jer se činilo da za nju ne postoji loš dan ili potištenost. Ako bi je htjela s nekim usporediti, onda bi to bio rođendanski klaun koji razveseljava djecu. S druge pak strane, bila je veoma odgovorna i predana poslu. [caption id="attachment_2609" align="alignleft" width="300"] Okrutna oklada[/caption]No kao i svatko i ona je imala svoju slabost. Njezina su slabost bili liječnici. Uvijek je žudjela za tim da je primijete. Ne znam iz kojeg razloga joj je to bilo potrebno. Činilo se da time hrani svoju taštinu, što joj po mojem mišljenju uopće nije bilo potrebno jer je ionako bila privlačna djevojka. Veoma mi je žao što je na koncu postala obična marioneta u rukama dva moćnika u bolnici. - Anđo, mama iz apartmana pet moli novi toplomjer. Razbio se - rekla sam joj jednom prilikom u prolazu dok je stavljala pribor na sterilizaciju. Jedva vidno je prevrnula očima. Činila se uzrujanom, no nije ništa odgovorila. - Jesi dobro? - pitala sam je sumnjičavo. - Jesam, samo mi je završila smjena - namrštila se. - Ako se baš žuriš, ja ću ga odnijeti - koraknula sam u njezinom smjeru.
Ti si luda! On je oženjen!
Oprezno se osvrnula oko sebe, a onda se nagnula prema meni kako bi mi nešto šapnula. - Imam dogovor s Franjićem - znakovito mi je namignula. - Doktorom Franjićem!? - zabezeknuto sam je pogledala. - Daaa - ponosno je izjavila. - Ti si luda! On je oženjen! - prenerazila sam se. - Jest, ali je darežljiv - sanjivo se osmijehnula. - Anđo, ne petljaj se s njim, netko će saznati i onda eto ti problema! - Ma nitko neće saznati. Imamo mi svoje gnijezdo - premještala se s noge na nogu. - Ma daj!? Pa gdje se viđate? - Iznajmio mi je stan, a on dođe skoro svaki dan kod mene. - Čekaj malo, on plaća stan u kojem ti živiš!? - naivno sam pitala. - To za njega nije ništa. Pun je ko' brod! - Ali on ima i djecu! - zabezeknuto sam povikala. Laganom me gestom natjerala da se utišam. - Anđo, bolje ti je da to prekineš. To je preopasno - ozbiljno sam joj prigovorila. - Kato, meni je ovako dobro. On se brine o meni, a dobar je i u krevetu. Ne voli on svoju ženu - odmahnula je rukom. - Čuvaj se, povrijedit će te. Ako netko sazna ... - Ma što ti je, tko bi saznao! ? Neće on nikome reć'. Iako sam bila razočarana njezinim postupkom i dalje sam je voljela kao prijateljicu. No njezina reputacija ipak je bila upitna među sestrama i liječnicima. Koliko je bila poznata, to sam saznala tek kasnije. Jedne noći dok smo radile noćnu smjenu zamolila me da pripazim na jednog od ozbiljnijih bolesnika. Izgovorila se da mora na toalet. Nisam imala razloga da joj ne povjerujem, no zagolilcalo me kad je nekoliko sekundi iza nje izašao doktor Franjić iz ženskog toaleta, popravljajući hlače i rukama začešljavajući kosu. U tom trenu sve mi se zgadilo! Kako je mogla biti tako slobodna i hvatati se s njim za vrijeme radnog vremena! Ljutito sam je optužila da znam što je napravila, na što se ona i nije pokušala braniti. - On je fin prema meni. Govori mi tako lijepe stvari. Mislim da ga volim - slegnula je ramenima cerečući se blesavo poput klinke. - Isuse, pa ti kao da si izgubila razum - rekla sam i protestno je napustila. Htjela sam joj dati do znanja koliko je sve to glupo i nerazumno.
Ja imam malo samopoštovanja
Slijedeće je večeri imala slobodan dan, pa sam bila u smjeni s drugom kolegicom. Vjerovala sam da će večer proteći mirno i bez iznenađenja, no ostala sam užasnuta kad sam primjetila kako iz muškog toaleta izlazi drugi doktor s našeg odjela zajedno s nepoznatom sestrom. Pretpostavljala sam da je ona s drugog odjela. Na moj upitni pogled nevino je zatreptala okicama i produžila kao da se ništa neobično nije dogodilo. Za razliku od nje, doktor Miškić, onaj koji je izašao iz toaleta, imao je potrebu pozdraviti me i raspitati se o zdravlju jednoga tek pristiglog dječaka. Smiješno, no ja sam bila ta koja je pocrvenila! - Sestro, jel' vi to crvenite zbog mene? - narugao se. Počela sam nespretno zamuckivati, na što se glasno nasmijao. - I vi možete biti na njezinom mjestu - pokazao je glavom u smjeru WC-a. - Sudeći po načinu na koji ste se zacrvenjeli, sviđam vam se - uobraženo je nastavio, a ja kao da sam izgubila dar govora. Od šoka nisam mogla progovoriti ni riječi. Nadala sam se da će biti toliko pristojan ili barem ustrašen zbog toga što sam mogla naslutiti što se odigravalo te večeri iza zatvorenih vrata. No njemu je očito nedostajalo pristojnosti! A najsmiješnije od svega bilo je to što je slovio kao sretno oženjen muškarac i otac troje djece. Obitelj mu očito nije bila svetinja. S gnušanjem sam ga pogledala i pokušala ga zaobići, no prepriječio mi je put. - Mislite da ste vi nešto bolji od ostalih? - pitao je s podsmijehom. - Ne, ali imam bar malo više samopoštovanja. - Predlažem vam da držite jezik za zubima, inače biste lako mogli ostati bez posla - prijeteći je gledao u mene. - Bitno je samo da pacijenti nisu ugroženi, ostalo nije moja briga. Ne brinite - napokon sam ga zaobišla i udaljila se. Slijedećih sam dana mogla osjetiti njegov pogled na sebi. Činilo se da mi ne dozvoljava da ga izbjegnem. Mislila sam da je uplašen jer sam ga imala "u šaci", no istina je bila sasvim drugačija. Pozivao me često bez nekog posebnog razloga i dodjeljivao mi zadatke koji nisu bili u opisu mog posla. Obavljala bih sve u najkraćem mogućem roku samo da se mogu skloniti od njega. Suprotno mojim očekivanjima njega je intrigirala moja nezainteresiranost i počeo mi se udvarati. Jedne večeri u noćnoj smjeni dočekao me buket cvijeća bez potpisa. Na kartici je stajalo: TI ZNAŠ TKO SAM. OVO I JOŠ PUNO VIŠE MOŽE POSTATI TVOJE.
Mogu li te odvesti kući?
Ljutitio sam frknula cvijeće u kantu za smeće. Anđa koja je upravo naišla to je primjetila i zagonetno me pogledala. - Tajni obožavatelj? - znatiželjno je pitala. - Neki kreten - požalila sam se. - Netko koga znam? - pitala je zagledajući mi se u oči. - Da, dr. Miškić - procijedila sam s mržnjom u glasu. - Ma daj!? - veselo je pljesnula rukama, na što sam je pogledala kao da je luda. - Ne vidim razloga veselju. - Moglo bi ti biti dobro - sanjivo je rekla. - Ne hvala, ne petljam se s oženjenim tipovima. - A jesi vidljela onoga novog tipa koji se zaposlio? Vozač je. Baš je zgodan. Moramo ti naći dečka - zapjevala je. - Nisam ga vidjela. Ne trebam dečka, daj me pusti na miru - okrenula sam se listi i počela ispisivati dežurstva i noćne smjene. - Ispada da cijelo vrijeme radim noćne smjene - namrštila sam se promjenivši temu. - Da si prihvatila cvijeće, ne bi imala toliko noćnih - narugala mi se. - Misliš da bih prihvatila to da budem druga žena? Ne hvala, previše sam sebična. Želim muškarca koji će biti samo moj, a ne ga dijeliti. - A što ti je rekao Miškić? - pitala je. - Ništa, ponaša se poput lovca koji vrijeba svoj plijen. To mi je užasno neugodno. Ne znam što da učinim - negodovala sam. - Prihvati ga - predložila je, a ja sam preokrenula očima. U tom trenu na naš odjel je ušao privlačan mladić. Ostala sam kao skamenjena kad sam ga vidjela. Bio je najprivlačniji mladić kojeg sam vidjela u posljednje vrijeme. Zadržala sam pogled na njemu duže nego što sam trebala, no nisam si mogla pomoći. - Bok, ja sam novi vozač, Darko - rekao je pomalo sramežljivo i pružio mi ruku. Anđu je očito već upoznao. Ona se znakovito nasmiješila i promeškoljila noge u udobnim papučama. Njegov me dodir doslovno opekao, nisam nikako mogla ostati ravnodušna na njega. - Drago mi je, ja sam Katarina - promrljala sam i rastopila se pod njegovim pogledom. Oh da! Bio je tako dobar osjećaj dok me gledao. Kao da me miluje pogledom, uživala sam u svim našim slučajnim i namjernim susretima. Ponekad mi je odvlačio pažnju i teško bih se skoncentrirala na posao. Nisam mogla ne primjetiti da me uvijek tobože slučajno pokušao dodirnuti. Stvarno sam se zaljubila u njega i počela iščekivati sve one male tajne znakove kojima ti netko poručuje da ga zanimaš. No plaha i sramežljiva kakva jesam, čekala sam trenutak da otkrije karte i otvoreno mi prizna da ga zanimam. I njemu je išlo sporo kao i meni. Načekala sam se dok me nije pozvao van. Praveći usporedbu s naprasnim doktorom Miškićem koji me sve više salijetao, stresla sam se. - Gužva je danas? - počeo je nespretno tražiti prave riječi tog važnog dana za nas. - Nije strašno, jedan je dječak stigao - slegnula sam ramenima. - Ovaj, mislio sam, mislim ako imaš vremena nakon smjene, ovaj, mogao bih te odvesti kući - nespretno se počešao po glavi. Morala sam se nasmiješiti i protiv svoje volje. - Čuj, živim jednu autobusnu stanicu od posla - s isprikom sam ga pogledala. Zacrvenio se više od mene. - Možemo na kavu - predložila sam zbunjeno, na što me oduševljeno pogledao. Nisam mogla vjerovati da sam ja ta koja poziva mladića na kavu! Mora da sam poludjela! - Da, svakako, čekam te kod ulaza, ovaj izlaza - smotano se izrazio. Bio je vrlo simpatičan i šarmanatn. Naši izlasci na početku bili su prava katastrofa dok se nismo bolje upoznali. Darko je bio čovjek kojeg je lako zavoljeti. Vrlo brzo postalo je ozbiljno među nama. Na samom početku, nisam mu govorila ništa o dr. Miškiću. Nisam ga htijela opterećivati, ionako mi nije mogao pomoći. Morala sam to pokušati riješiti sama. Doktorovo proganjanje ipak se nastavilo još mjesecima kasnije. Pozivao me na piće i inzistirao da se nađemo. Uvijek sam mu nekako uspijevala pobjeći. Prolazeći pored mene namignuo bi ili erotično oblizivao usne. A ja bih tada spustila pogled. U stvari, čim bih primjetila da dolazi, micala bih mu se s puta. Molila sam se da ne bude sa mnom u smjeni! Izbjegavala sam ga koliko god sam mogla. Jednom me prilikom dočekao u smjeni i pozvao u svoju ordinaciju. Problijedila sam kao krpa, no morala sam ga poslušati. - Trebali ste me? Samo požurite, dječaku u sobi broj dva se opet pogoršalo. Znate, mali Rončević? - namjerno sam se pozivala na posao.
Ja neću samo tako odustati
Dobro, neka to druga sestra sredi. Javit ću joj - uključio je spikerfon i oštro joj naredio da provjeri dječaka! Potom je prekinuo i zabuljio se u mene preko debelih stakala svojih naočala. - Zašto me izbjegavate već mjesecima? - pitao je otvoreno. - Ovaj ... Kako to mislite? - zaplela sam se u vlastite riječi. - Mislite da ne primjećujem kako ignorirate sve moje pokušaje da vam se približim - ustao je i stao kružiti oko mene. - Ja samo radim svoj posao najbolje što mogu. - Što želite za jednu provedenu noć sa mnom? - pitao je vrebajući poput životinje. Smrznula sam se od nelagode i straha. - Ja ... Ne želim vas ni bilo što od vas - rekla sam mirnije što sam mogla. - Hm, svatko ima svoju cijenu. - Ja nemam cijenu - odbrusila sam nešto oštrije. - Mogli biste živjeti ugodno kao i vaša prijateljica. Mogli biste ukinuti noćne i olakšati vam život uvelike - rekao je zavodljivim glasom, a ja sam se stresla od tih riječi. - Ja sam poštena djevojka - glas mi je zazvučao slomljeno. Iako je Anđa bila sigurna da nitko ne zna njezinu tajnu, Miškić ju je itekako znao. To me šokiralo, ovom čovjeku očito ništa nije moglo promaknuti. - Mislite da ste bolji od vaše prijateljice? - narugao se. - Ne mislim, samo ... Nisam poput nje. Nikad to ne bih mogla. - Hoćete reći da vas se ne može osvojiti? - znatiželjno se unio u moje lice. - Za sve postoji prvi put. - Zašto biste me osvajali? Ne zanimate me, ne morate se truditi - pokušala sam ga urazumiti. - Znate sestro, ljudi koji završe medicinu su veoma uporni ljudi. Ne odustaju lako - sada se odšetao do svog stola s rukama uglavljenim na leđima. Šutjela sam. - Znate što to znači, mislim, dovoljno ste pametni da znate da neću samo tako odustati. - Je li to sve? - pitala sam skupljajući dlanove u šake. - Da sestro, možete otići, za sada - sjedajući se okrenuo na svom škripućem radnom stolcu. - Sestro? - Da? - oprezno sam pitala. - Sutra ste noćna - samozadovoljno je procijedio. Moje sumnje o noćnim smjenama su se potvrdile. On je bio taj koji je diktirao kako ću raditi. Budući sam bila nova nisam imala izbora. Nisam mogla odbiti. Za razliku od mene, Anđa gotovo više i nije radila noćne smjene. Ona se dobro pobrinula za sebe. Neke starije medicinske sestre morale su uskakati noću umjesto nje. To su bile žene u već poodmaklim godinama, no doktoru to očito nije bilo važno. Kao novopečeni ravnatelj odjela, Miškić je mogao činiti što mu se prohtije. Ovako je činio uslugu svom prijatelju, dr. Franjiću koji je, pak, štitio Anđu. Anđa je to besramno podržavala, zbog čega sam bila jako ljuta na nju. - To stvarno nije u redu, te žene uskoro idu u mirovinu, a moraju raditi noćnu - rekla sam joj isfrustrirana zbog njezine sebičnosti. - Što im ja mogu!? Nisam ja kriva što nisu lijepe i mlade - narugala se. - Anđo, što se s tobom događa? Ti nisi bila tako .... - zastala sam da ne izgovorim nešto zbog čega bih kasnije zažalila. - Loša? Nisam ni sada loša, samo volim lijep i lagodan život - nadopunila me.
Darko ga je htio ubiti
- Molim te prekini tu vezu dok nešto ne pođe po zlu - rekla sam joj molećivim glasom. - Uvijek sam živjela na rubu, nisam kao ti, Katarino! - nacerila se gorko. - Znaš da je on oženjen čovjek, samo je pitanje vremena kada će te povrijediti. - Ne poznaješ ti mene, ne može mene nitko povrijediti - stresla me za ramena. - Nemoj reći da te nisam upozorila - uvrijeđeno sam se odmaknula. - Hvala na brizi. Inače, možeš meni zahvaliti što cijeli idući tjedan nisi noćna - rekla je ponosna na samu sebe. - Kako, molim!? - Sredila sam s Miškićem da ti da malo odmora. - Sredila? - Nazovi to uslugom za prijateljicu. - Kakvu igru to igraš? - preneraženo sam je pogledala. - Moram ići - protutnjala je kraj mene bez odgovora, a slijedećih dana me izbjegavala koliko god je mogla. Jednog popodneva dok sam odlazila kući iznenadila me poruka na mobitelu s nepoznatog broja. Poruka je bila prijeteće note i glasila je ovako: "Dobro sam se potrudio da dođem do tvog broja. Ako budeš poslušna curica, bit će sve dobro. I ja imam krajnju granicu strpljenja koju si opasno prešla u ovih nekoliko mjeseci. XXX", stajalo je u potpisu. To je bio trenutak u kojem sam napokon odlučila sve priznati Darku. Nisam više mogla šutjeti i to držati za sebe. Postajalo je preopasno. Bojala sam se da ne ostanem bez posla zbog doktorovih ucijena. Darko je reagirao burno. Zahtijevao je da ga prijavim, uvjeravajući me da imam dovoljno dobar dokaz na mobitelu. Taj dokaz je po njegovu mišljenju bio taj primljeni SMS. Ja sam, pak, smatrala da to nije dovoljno čvrst dokaz. Poruka je mogla biti poslana s bilo čijeg broja. Trebalo mi je nešto čvršće kao uporište. Miškić je ipak bio utjecajan član liječničke komore. O njemu se uvijek pričalo sve najbolje i bio je veoma stručan u svom poslu. To mu nisam mogla zanijekati. Izliječio je mnogo potrebite djece i bio odgovoran u svom poslu. No s druge strane, tko zna koliko je još sestara u bolnici ucijenjivao i prijetio im da će ostati bez posla. - Ja ću ga ubiti! - govorio je ljutito Darko kad sam mu saopćila. - Kao da bi to nešto riješilo - zamišljeno sam buljila u čašu pred sobom. Oboje smo bili jako zabrinuti i počela sam već razmišljati o mogućem otkazu. Taj čovjek stvarno nije imao namjeru odustati, ponašao se kao da je skupljač trofeja, a ja sam bila samo još jedan koji nije osvojio. Pripremala sam nekakav opaki dijalog za trenutak kad ću ga sresti. Zaključila sam da je za riješiti se ucijenjivača najbolji način sama ucijena. Odlučila sam mu zaprijetiti da ću sve odati njegovoj ženi, blefirat ću tek toliko da vidim njegovu reakciju. A ako bude potrebno tako ću i postupiti.
Ja odustajem, dosta mi je oklade
Onog dana kad sam ga napokon srela bio je nekako odsutan i udaljen. Čak mi se činio zabrinut. Prošao je mimo mene ne okrznuvši me čak niti pogledom. Zbog toga sam osjetila olakšanje, no iznenadilo me kako je znakovito pozdravio Anđu koja je tog dana bila sa mnom u smjeni. Uputila sam se prema sobi jedne novopristigle djevojčice u blizini njegova ureda. Čim sam je smjestila u krevet, pažnju su mi privukli glasovi muškaraca koji su nešto žustro raspravljali. Oprezno sam se približila zidu i osluškivala ljutite glasove u susjednoj sobi. Bilo je to tipično razmetanje dvaju muških ega. Prepoznala sam glasove doktora Miškića i Franjića. - Nismo se tako dogovorili - govorio je dr. Franjić - rekao si da nju nećeš dirati. - Oklada je oklada! - hladnokrvno se usprostavio Miškić. - Anđa je moja! - Da je kako ti kažeš, tvoja ne bi pristala naći se sa mnom. Rekli smo da je pobjednik onaj tko ih najviše obradi. Anđa mi više ne treba, ona je bila samo sredstvo da lakše dođem do cilja. Vraćam ti je - zvučalo je kao nadmetanje male djece. Od zaprepaštenja sam stavila ruku na usta. - Vraćaš mi je!? Zar si poludio? O kakvom cilju ti bulazniš? - Da dođem do one male, znaš. Čak sam joj skinuo nekoliko noćnih smjena, mislio sam, Anđa će pomoći. Dobro, dala mi je bar njezin broj mobitela, i to je nešto! - Pretjerao si, ne želim više tako igrati! To je ionako bila tvoja oklada, ja nisam kao ti. Anđa mi se sviđa, jako, a ti si sve pokvario - slijedio je odgovor. - Koliko se sjećam, ti si još uvijek oženjen - pobunio se Miškić. - A ti? Što bi tvoja žena rekla da sazna za sve te izlete? Poznavajući nju siguran sam da bi te ostavila istog trena - iznervirano mu je odbrusio Franjić. - Ja se emotivno ne upuštam u odnose sa sestrama. Jasan sam u pogledu tog što želim od njih! Moja žena nema ništa s tim i ne dotiči se nje - pomalo panično je povikao. - Dovraga, kako si mogao dozvoliti da s tom sestrom ode toliko daleko, Franjiću!? S druge strane nije bilo odgovora, pa je Miškić nastavio govoriti. - Više neću pokrivati tvoju ljubavnicu Franjiću, riješi se te beštije! - Ti si totalno bešćutan. Čestitam ti, spavao si sa svim mlađim sestrama u bolnici u ovih godinu dana, što da ti kažem, pobjednik si! - A ja tebi kažem da volim pobjeđivati. No nisam spavao sa svima, ostala je još jedna. - Bolje ti je da napokon odustaneš. Još će nam neka od njih navući probleme na vrat. Ja odustajem, dosta mi je te oklade - zabrinuto je procijedio Franjić. - Samo da te podsjetim, ja sam tebi još uvijek nadređen! Ti mene trebaš slušati, a ne ja tebe. - Isplatit ću te odmah, neka ti bude prokleta pobjeda - ponudio mu je Franjić. - Igramo do kraja! Ne budi kukavica, isplatit ćeš me kad osvojim posljednju sestru - čuo se opasan ton. - Anđa mi je dovoljna, ne želim druge - rekao je nešto tišim tonom.
Dala mu je moj broj mobitela
Nakon kratke tišine moglo se čuti nabijanje vratima. Franjić je očito napustio sobu. Neko sam vrijeme sačekala, a potom se uputila do Anđe. Morala sam joj reći da je i ona samo marioneta u rukama dvaju okrutnih liječnika. Bila sam osupnuta koliko drski mogu biti. Anđa je problijedila kad sam joj ispričala ono što sam čula. - Kako si mogla biti toliko naivna i dati mu moj broj mobitela? Ti si mi prijateljica, vjerovala sam ti - razočarano sam joj rekla. - Nisam znala da je Miškić takav - zbunjeno je rekla. Nisam mislila da će ti prijetiti porukama, rekao je da je to zbog dogovora o smjenama. Nije se činilo da bi te uhodio i bio toliko uporan kako ti kažeš. Nisam znala - ispričavala se. - Znaš dobro da za bolnicu imam drugi broj mobitela, ovaj im ne bih dala ni u ludilu! - Mislila sam da ti činim uslugu jer je obećao da više nećeš raditi toliko noćnih - skrušeno je rekla. - Hoćeš reći da si spavala s njim zbog mojih smijena!? Ne budi smiješna - gledala sam je kao da je luda. - Ovaj, ne, laskalo mi je što me odabrao. Obećao je da će nam olakšati posao - objasnila je. - Njih obojica su spavali s gotovo svim sestrama zbog oklade. Kladili su se u novac. Svaki je trebao spavati sa što više sestara. Mislim da ti to uopće ne bi trebalo laskati. Svima su obećavali brda i doline. Nisi valjda toliko naivna? - prasnula sam ljutitio. - Ne mogu vjerovati! Ali to mi ionako nije važno jer sam se dobro zabavila - rekla je s lažnim smiješkom. - Koristio te kao mamac da dođe do svoje posljednje žrtve, a to sam ja! Nedostajem mu samo ja da bi ispunio svoju trofejsku kolekciju! I ti i ja zaslužujemo bolje, a ne dva napuhana doktora koja misle da se mogu poigravati sa ženama u bolnici - puhnula sam isfrustrirano. Šutjela je sve zbunjenija. Morala sam joj reći bar nešto pozitivno u cijeloj toj priči. - Anđo, jedino pozitivno u toj njihovoj okladi je to što se dr. Franjić povukao. Rekao je da ne želi nastaviti s tim cirkusom - oklijevala sam s tim da joj kažem da je iskreno zaljubljen u nju. Možda sam trebala ostaviti da to riješe među sobom. Nisam znala da li reći ili prešutjeti. Odlučila sam pričekati. Davor je, naravno, ponovno pobjesnio kad sam mu ispričala cijelu priču i nagovarao me da ga prijavim. - Zaslužuje zatvor i zabranu rada - bunio se. - Ja ću to riješiti na svoj način - mirno sam rekla. - Zašto si mi onda uopće govorila? - Htjela sam s nekim podijeliti. Vjeruj mi, ako ne uspije na moj način, onda ćemo napraviti kako ti predložiš - pokušala sam ga smiriti. U nekim trenucima sam se kolebala, no kad bih se sjetila Miškićeve predanosti poslu, jednostavno nisam mogla. Napravila sam onako kako sam i planirala. Uhvatiti Miškića na prepad i reći mu da ću kontaktirati njegovu ženu činilo se kao najbolje riješenje. Ta prilika mi se nije pružila odmah, no kako je on tvrdoglavo odlučio ostvariti svoj naum sa mnom, bilo je samo pitanje vremena kada će me pozvati. Dogodilo se otprilike mjesec dana nakon što sam načula razgovor između njega i Franjića. Pozvao me u svoj ured i doslovce ucijenio otkazom ako s njim ne provedem noć. - Recite mi doktore - pitala sam oklijevajući - sviđam li vam se ja baš toliko ili vam se sviđa to što vas odbijam? - ironično sam pitala, na što me podrugljivo pogledao. - Zar je to bitno? Jednostavno to obavimo i ostavit ću vas na miru. - Moram vas razočarati, ja sam veoma zaljubljive prirode i pristajem na to samo ako vi ostavite svoju ženu - tobože nevino sam ga pogledala. - Molim!? - Iskrena sam, i ovako mi se jako sviđate, ako legnem s vama bojim se da vas više neću moći djeliti s drugom - besramno sam lagala. Naglim je pokretima uspravio tijelo. - Kakvu igru vi to igrate? - prijetećim je glasom pitao. - Neću nasjesti na takve priče. - Znate, ja više nemam što izgubiti. Ako me želite, riješite se svoje žene i djece - nisam odustajala. - Vi to mene ucjenjujete? - Nije teško doći do broja vaše žene. Vjerujem da bi dr. Franjić rado pristao pomoći jer bi tako on dobio okladu - i dalje sam blefirala.
Ponekad me gnjavi svojim sumnjama
On vam je rekao za našu okladu? - prenereaženo me pogledao. Nijemo sam kimnula glavom, nadajući se da neće shvatiti da lažem. - Koji gad! - uzrujavao se. - Na vama je da odlučite, napokon me možete imati. - Nikada ne bih ostavio svoju ženu - skrenuo je pogled u stranu. - Onda više nemamo o čemu razgovarati. Ako me na bilo koji način ponovno pokušate ucijeniti, prijavit ću vas! Nije me briga hoću li izgubiti posao ili ne. Vrijedna sam i poštena, naći ću novi posao - rekla sam dok me zabezeknuto gledao. Činilo se da je nasjeo na moju izmišljotinu. Iako sumnjičav, nije htio riskirati. Ljutito me pogledao i s naporom pokušavao smisliti nešto kako bi vratio prevlast nad situacijom, no nije mu išlo. Bilo je smiješno da je samo na spomen svoje žene izgubio svu svoju fokusiranost i snagu. Očito mu je bila prevažna. Ili prestroga!? Tko će ga znati! - I doktori jednom moraju odustati, bez obzira na njihovu upornost. Za vašu "bolest" ovog puta na žalost nema lijeka - likovala sam još samo trenutak i napustila njegovu sobu. Neko sam se vrijeme bojala da ću stvarno dobiti otkaz, no Miškić je napokon odustao od proganjanja. Nakon godine dana, riješila sam ga se. Kad sam sve ispričala Davoru, isprva se još uvijek bojao, no s vremenom je shvatio da je napokon sve u redu. Napokon je mogao biti miran, kao i ja. Što se tiče Anđe, njezina je priča na koncu završila sretno. Čini se da se doktor Franjić doista iskreno zaljubio u nju. Proces iskupljenja trajao je duže vrijeme, no na koncu je ona popustila. Na žalost, to je značilo prekid njegova braka. Iako se Anđa osjećala izigrano, njezin prag tolerancije je očito bio prilično visok. Lako je opraštala, a očito ju je privlačio i dobro situiran život. Bila je u pravu, nimalo nisam bila nalik njoj niti je u potpunosti razumjela. U nekim je trenucima bila bešćutna, a u nekim osjećajna žena. Valjda je doktoru Franjiću trebala baš takva. Davor i ja smo se vrlo brzo oženili, no on je pronašao bolji posao i otišao iz bolnice. Ponekad me gnjavi svojim sumnjama jer mu nikada nisam dozvolila da on nešto poduzme u vezi Miškića. Rekla bih da je to ljubomora prouzrokovana njegovom nesigurnošću. No mogu reći da me Miškić više nikada nije pokušavao zavesti niti mi privatno nudio svoje društvo. Naš odnos bio je strogo služben i korektan. Možda mu je netko samo trebao pokazati zube i uplašiti ga. Noćna druženja u toaletu, također su prekinuta. Franjić je zatražio premještaj na drugi odjel i mislim da nikada nisu izgladili odnose. Ono što je počelo kao zezancija, rastavilo ih je. Mislim da nitko nikada nije saznao za okladu između njih, osim Anđe i mene.
Klaudija, Silvija, hoćete li vi danas doći na ručak, ili ne? - ljutito sam po tko zna koji puta zvala svoje kćeri studentice na ručak, kojeg sam s puno ljubavi i pažnje pripremila za njih. Dolazile su kući iz Zagreba najviše jedanput u dva mjeseca. Konačno sam dočekala vikend njihova dolaska i ručak pripremala sretna što su ponovno kod kuće, a one nikako da se odlijepe od računala, kao da ga u Zagrebu nemaju! - Zašto ne dođete jesti, vidite da vas tata i ja čekamo? Ohladit će se ručak. Koliko ja znam, sve što imate na kompu, ništa vam neće pobjeći! - pokušavala sam zadnjim snagama zadržati barem naizgled dobru volju. Već su odavno odrasle osobe, i umjesto da mi pomognu oko kuhanja, ili barem serviranja, ne mogu ih čak dočekati niti da dođu jesti! Nisam ih tako odgajala! Kada smo započeli s objedom, Klaudija, koja je uvijek bila osjećajnija i uvijek spremnija za razumijevanje i spašavanje raznih situacija, prva je prekinula neugodnu tišinu: - Sjećaš se mama, kada smo išle još u osnovnu školu i tražile da nam kupite mobitel? - Kako se ne bih sjećala, to se ne zaboravlja! - Kakve sad to ima veze s tim što vas ne možemo dočekati da dođete jesti, a mama je sama sve pripremila? - umiješao se moj suprug, koji obično uvijek sve dodatno pokvari, iako sam se često tješila da mu to nije namjera. Obje su kćeri protestno prevrnule očima dok je Klaudija pokušavala nastaviti započetu priču: - Znaš kako ti je tada mobitel bio najveća glupost izmišljena u zadnje vrijeme? - smijale smo se obadvije, tim više što smo si bile jako bliske i znale smo koja rečenica slijedi: - A sada ga ne ispuštaš iz ruku! - izgovorile smo istovremeno. - Vidiš mama, vama starijima treba više vremena dok prihvatite najnovija dostignuća na području komunikacija, a kad prihvatite, vežete se još više nego mi mladi. Pokušaj nas shvatiti! - Klaudija je to izgovorila tako umilnim glasom da sam u trenu zaboravila na svoju ljutnju, predbacujući sama sebi kako sam zapravo umorna, a one nisu ništa krive.
Mama, napravit ćemo ti profil
Znaš, kada smo na Facebooku i nešto napišemo, ako su naši prijatelji prisutni, odmah dobijemo odgovore, i to je zanimljivo. Zato malo kasnimo, oprosti ... Moje majčinsko srce naprosto se istopilo od sreće dok sam smišljala prave riječi kojima bih uljepšala ovaj obiteljski objed, kada je suprug zagrmio: - Šta sada filozofirate? Jedite i šutite! - A zašto se mora šutjeti? Zar nije ugodnija atmosfera uz ćaskanje? - uključila se i Silvija. - Da, ali ovo vaše baljezganje ... Kojeg vraga se morate skroz svađati?! - Tata, tko se svađa? - gotovo istovremeno su začuđeno upitale i Klaudija i Silvija. Začuđenost je bila spontana i nije izražavala pravo čuđenje, nego više kao neko negodovanje u smislu "zar opet?". Naime, takve situacije su bile česte u našoj obitelji. Suprug je bio stručnjak za uništavanje ugodnih situacija. Sada je demonstrativno ustao od stola ne dovršivši ručak i izašao van uz lupanje vratima. Nas tri smo se pogledale s razumijevanjem i pokušale nastaviti prekinuti razgovor. Obje su primijetile, iako sam htjela zataškati, da me obuzela sjeta i sive, ne baš crne misli, te je bilo teško sa mnom dalje komunicirati na isti, spontani način. - Daj mama, razvedri se, pa nije ovo prvi puta ... - Hoćeš li da ti napravimo Facebook profil? I pokažemo ti kako je to supeeer! - Nemojte djeco sada o tome. Ja sam kriva za sve ... - Ma nemoj! - ljutio je vrisnula Klaudija, a i Silvija je nešto slično povikala, ali je nisam razumjela jer je znatno tiša od Klaudije. - Nisam vam trebala spočitavati zbog toga što se ne možete odlijepiti od kompjutora, kada znam kakav je vaš tata i da će ga u konačnici to više smetati nego mene.
Pronašla sam neke drage ljude
Nisi u pravu mama. Neka si spočitavala, mi smo to riješile, što se on ima pjeniti? I svima nam kvari raspoloženje otkada znamo za sebe! - vrištala je Klaudija. - Tako je majko! - pridružila se Silvija. - Ali, treba izbjegavati ovako neugodne situacije ... - pokušavala sam svaljivati krivicu na sebe, no one su me prekinule zagrljajem koji se pamti. Nakon ručka nisam znala da li pospremati stol ili će suprug pojesti ono što je ostavio u tanjuru. Najgore u svemu tomu je što ga ne vrijedi lijepo pitati. Komunikacija, i to s najbližima, očito mu je problem. Još gore je što su ovakve situacije sve češće. - Hej mama, dođi, evo sam ti napravila profil na Fejsu - veselo je kliktala Klaudija iz druge sobe, dok sam bespomoćno zurila u tanjure na stolu. - Dođi, sama moraš odabrati lozinku i prijatelje, kao i odlučiti koje osobne podatke želiš objaviti - uključila se Silvija. - Djeco, što vi to radite? Meni to ne treba. - Ma da, isto kao ni mobitel, ha ha he he!!! - smijale su se obje u sav glas. Ne treba mi Facebook, ali zašto se ne bih podružila s kćerima na takav način? Djeci se najlakše približiti kroz teme koje su njima interesantne. Tako je bilo i s mobitelom. Odabrala sam lozinku ne znajući zapravo što to znači, nešto kao pin na mobitelu i karticama tekućeg računa. Odabrati prijatelje? Krenula sam nekim redom, tko su mi najdraži, najbliži, s kojima se inače najčešće susrećem. Bez nekog uspjeha, jer većina meni dragih ljudi nije na fejsu. Kćeri su mi pomogle tako da su se one odmah prihvatile prijateljstva sa mnom, iako to nije uobičajeno, kako rekoše, da su roditelji i djeca fejsbuk prijatelji. Odmah su me upozorile da mi ni slučajno ne padne na pamet davati im kojekakve roditeljske savjete javno, preko fejsa. Predložile su mi zatim da putem fejsa pronađem sebi drage ljude iz djetinjstva, gimnazije, s fakulteta. Njihova ideja mi se donekle svidjela. Zašto ne bih stupila u kontakt s nekadašnjim prijateljima s kojima sam izgubila kontakt samo zbog nemarnosti, bez svađe ili nekih drugih negativnih aktivnosti? Problem je što ne znam sadašnja prezimena udanih prijateljica, kao što ni one ne znaju moje sadašnje prezime. U početku mi je bilo nejasno, čemu druženje preko fejsa s prijateljima, kada se svakako s njima družim putem telefona i konkretnih susreta, u gradu i kod kuće. Kćeri su mi objasnile da putem fejsa možemo razmjenjivati razne fotografije, mišljenja i upoznavati nove ljude. - Ne zanima me upoznavanje novih ljudi, previše mi je i ovih koje poznajem. Za neke bih voljela da ih nikada nisam upoznala! - opirala sam se iako me zaintrigiralo ono kontaktiranje s davno izgubljenima. Zašto mi je bilo previše i onih koje poznajem? Usljed učestalog propadanja i zatvaranja poznatih velikih poduzeća, uspješno sam si pronalazila novi posao, te radeći u desetak raznih firmi, upoznavala svakakve ljude. Po svojoj prirodi brzo mi ljudi postaju dragi, a situacije su bivale stresne, kada prije otpuštanja viška zaposlenih vlada krvoločna borba za vlastito radno mjesto. Bilo je mobinga i situacija kada "prijatelji" žele moje radno mjesto. Uglavnom sam ostajala dok su neki drugi dobivali otkaze, sve do konačne likvidacije poduzeća. Time sam izazivala kod njih mržnju i zavist, osjećaje koji su meni totalno nepoznati, pa sam se još teže snalazila.
Što me je privuklo Janošu
Možda ću upoznavanjem novih ljudi manje misliti na sve nepravde koje sam doživjela od takozvanih prijatelja. S druge strane, prijateljstva ne shvaćam olako. Lakše je naći ljubavnika, koji mi ne treba, nego prijatelja. Jako dobro razlikujem prijatelje od radnih kolega i poznanika, pa mi je i termin "facebook prijatelj" u startu glup, ali to je samo pojam kojega se može shvaćati prema vlastitom nahođenju. U početku apsolutno nisam prihvaćala ponuđena prijateljstva od nepoznatih osoba, naročito ako imaju dosta zatvorene profile iz kojih ne vidiš ni starost, ni njihov ukus po pitanju glazbe, filmova, književnosti. Što će mi nova prijateljstva s ljudima o kojima ništa ne znam? Kćeri su mi objasnile da to nije važno. Vrijeme će pokazati tko su ti ljudi i ako nemamo ništa zajedničko, sve će biti u nekom stanju mirovanja, nema lajkanja, nema komentara, nema objava na zidu. Na svoje veliko zaprepaštenje primijetila sam kako mnoge osobe imaju profile pod izmišljenim imenima i bez ikakvih konkretnih podataka, što je još više pojačavalo moju skeptičnost prema uspostavljanju prijateljstava s nepoznatim ljudima. Skupila sam tako nekoliko prijatelja i nisam bila naročito aktivna. Par puta tjedno bih pogledala što ima na fejsu. U svega pola sata bih obavila komunikaciju sa svojih desetak prijatelja koje inače poznajem. A onda, jednoga dana, na zidu mojeg prijatelja kojeg poznajem preko svoje kćeri, nakon mojeg komentara pojavio se Janoš koji je lajkao moj komentar i nastavio diskusiju u pravcu koji se meni jako svidio. Postali smo Facebook prijatelji prije nego što sam se ja snašla. Posjećivao je moj zid i poticao me na aktivnost svojim komentarima. Kada sam prvi puta otišla na njegov profil, naprosto nisam mogla vjerovati koliko je aktivan! Kakvi postovi! Kakve teme! Kakvi komentari! Facebook je odjednom za mene poprimio sasvim druge dimenzije i reputaciju. Otvorio mi se jedan novi svijet u kojemu sam poželjela sudjelovati mnogo više nego ranije, jer sve do sada je bilo isforsirano od strane mojih kćeri i nekog mojeg životnog stava da treba ostati suvremen prihvaćajući sva nova dostignuća, inače te proguta vrijeme i preko noći postaneš stara baba koja ništa ne kuži. Prvi puta sam osjetila osobnu želju za aktivnostima na fejsu! Uz dužno poštovanje prema fejsbuk prijateljima koje poznajem iz stvarnog života, zanimao me isključivo Janoš. Vidjela sam u njemu osobu neopterećenu politikom, sportom, svakodnevnim crnim temama kojima nas filaju televizije. Bavio se dušom, srcem, mislima raznih velikana i svime ostalim što je pohranjeno u meni, a nemam s kime razgovarati o tim temama. Pored toga, on je gotovo uvijek prisutan, dok se ostali moji prijatelji nekada i po par dana ne javljaju. Kada ti je netko toliko u mislima kao on meni, nameće se pitanje: jesam li se zaljubila? Ne, nisam se zaljubila jer imam supruga, tim više što i Janoš ističe svoju neograničenu ljubav prema jednoj ženi, koja prolazi kroz razne krize, pa ga ta žena čas voli, čas ne voli. Uvijek ističe da za njega postoji samo Ona. Postao mi je jako drag, kao prijatelj, kao brat kojeg nemam, kao netko s kime imam puno zajedničkih tema. Što smo više komunicirali, sve više mi je bivalo stalo do njegove sreće, to jest, da ga Ona definitivno voli, a ne čas ovako, čas onako, što se moglo vidjeti iz njegovih objava. Dama se nije pojavljivala na njegovom osnovnom profilu, a masa ljudi, bolje reći žena, je raspravljalo o njihovoj ljubavi. Kažem "osnovnom" zato što sam kasnije doznala da ima još profila i za neke od njih mi je sam rekao, a neke sam sama otkrila. Moj prijatelj Janoš je zapravo jako komplicirana osoba. To me vjerojatno i privuklo njemu. U početku sam ga glorificirala, kovala u zvijezde zato što ima snažne emocije, temeljito dubokoumno razmišljanje o raznim stanjima ljudske svijesti, pokazuje široko znanje i visok stupanj intelekta.
Zapetljala sam se u čudan odnos
[caption id="attachment_2619" align="alignleft" width="300"]Neobično Facebook prijateljstvo Neobično Facebook prijateljstvo[/caption]Kasnije sam shvatila da se često upetlja u svoje objave, izjave i komentare, naročito kada detaljno opisuje svoje osjećaje. Tvrdi jedno, a kasnije nešto suprotno! Počela sam mu se suprotstavljati kroz komentare na njegovom zidu, što je ponekada trajalo i satima. Bilo je čak i vrijeđanja, jer užasno je tvrdoglav. Kada bi naša komunikacija tako završila, odlazila sam na spavanje pod dojmom izrečenog, to jest napisanog. Nisam mogla zaspati govoreći sama sebi: zašto sam ga naljutila?. Zatim bih razmišljala: "pa našli smo se po osnovi istomišljeništva, čemu lagati preko fejsa osobi koju nikada neću vidjeti, tim više što nikada ne lažem?" Kada bi naša komunikacija završila smajlićima i željama za laku noć i lijepim snovima, odlazila bih na spavanje sretna, ponavljajući u mislima lijepo izgovorene komentare, pa čak ponekada i razgovore kroz inboks. Ujutro, kada zateknem "Dobro jutro" s njegove strane, dan mi je zaista započinjao lijepo i sretno. Ako je vrijeme bilo loše, manje mi je smetalo, ako je bilo lijepo, meni je bilo još bolje! Osjećala sam se kao zaljubljena šiparica! Nisam to htjela sama sebi priznati, tim više što sam u zreloj, čak i prezreloj dobi. Nisam ga nikada željela pored sebe, da nestanu moj suprug i njegova Ona. Željela sam samo da lijepo komuniciramo, da on nije kontradiktoran sam sebi, da je on zapravo onakva osoba kakvu sam sliku o njemu izgradila u početku. Savladat ću ja te svoje nepoželjne emocije, pa imam iskustva u tome! Na koncu, ako i ispoljimo neke ljubavne osjećaje, pa što onda, završit će na očijukanju, a to ipak može proći da se ne tretira kao preljub. Iako o tome koliko je tko zaslužio preljub, moj supmg i njegova Ona, bolje ne raspravljati. S druge strane, zašto se ne prepustiti jednoj ljubavi koja će, bez dileme trajati kratko i završiti platonski, pa to mi je zadnje u životu. Janoša sam tješila kada je poludio zato što je neki tip pod imenom i prezimenom napisanim hijeroglifima, njegovoj Ona "isprao mozak", pa ona njega više ne voli. To je bilo strašno! Objavljivao je takve prijetnje i takve uvrede tom "Kinezu", za kojeg se ispostavilo da je Crnogorac, pljujući po skrivanju iza hijeroglifa. Meni se srce slomilo. Zar je to moj Janoš, onako profinjen i intelektualan? Iz njega je izvirala agresivnost, želja za premlaćivanjem i svašta nešta. Molila sam ga da se makne s fejsa, da trči oko kuće ili radi sklekove kako bi izbacio negativnu energiju iz sebe. Ili neka se napije toliko da ne može koristiti tipkovnicu! Nije pomoglo! Čak i kada se smirio, jedno vrijeme se vraćao na uvrede i prostačenja prema "Kinezu", onako usput, uz neke lijepe komentare. A onda, jednoga dana oglasila se Janoševa Ona, s nekim komentarima, dubokoumnim i filozofskim do te mjere da sam ja zaključila kako ni sama ne zna šta piše, nego se prenemaže da bi se prikazala pametnom! To nije osoba kojoj netko može isprati mozak! Ona je ispiračica mozgova, kao prvo Janoševog! Manipulatorica ljubomorna na njegov status omiljen kod žena. Nisam ja jedina kojoj se Janoš svidio preko Facebooka, naprotiv, zatekla sam masu njegovih prijateljica kada sam se pridružila. Sve su drage, ali mnoge samo lajkaju ili ne lajkaju, ne dajući komentare. Ja se oglasim i kada imam suprotno mišljenje od Janoša. To me vjerojatno i izdvojilo iz mnoštva njegovih prijateljica. Postala sam mu draga, to je tako očito! Na kakav način? Voli samo Nju, to uvijek govori, a većina prijateljica pišu da ona nije vrijedna njegove tako velike, vječne, neograničene ljubavi, neka se osvrne oko sebe i nađe drugu, jer očito je da ima simpatije mnogih žena! Nakon toga Janoš nam daje komplimente, i što pomisliti nego da je odlučio zavoljeti neku drugu. Kada nešto odlučiš, naročito čovjek snažnih uvjerenja i volje kao on, možeš i ostvariti! Već bih pomislila da je s nekom od nas prijateljica dogovorio spoj, držala mu fige, nesebično, da zavoli drugu ženu i bude sretan, jer s Onom očito ne može biti, kada bi se sve vraćalo na staro. Nesretan je što mu Ona ne uzvraća ljubav i još prosipa misli da nije bitno je li ljubav uzvraćena ili ne, nego on voli i to je bit postojanja!?
Posvećivala sam pažnju sebi
Postala sam opsjednuta njegovom srećom, čudnom ljubavi, mnogim njegovim prijateljicama, uočavajući one koje misle kao ja. Zar je to svrha komuniciranja putem fejsa? Natovariš si jedan veliki dodatni problem o kojemu nemaš pojma ako nisi na fejsu! Ali, neprestano me nešto vuklo Janošu. - Hej mama, tko ti je onaj Janoš? - pitala me jednog vikenda kod kuće Klaudija. Smijala se nekako zagonetno, pa sam je spontano pitala: - Ne misliš valjda da sam se zaljubila? - Ma ne, a šta i ako jesi? Kakvo čudo pored života kojim živiš? Znam da si razumna i nećeš previše zabrijati! - pogled i kretnje pri izgovorenom potvrđivale su da misli ono što govori i nema nikakvog osuđivanja. Inače, nije ona osoba od nekog glumatanja. I Silvija nam se pridružila govoreći slično. - Baš dobro što ti je fejs postao zanimnjiv! - dodala je Silvija. - Ha-ha, vama je drago što sada više nemam opravdani razlog da vam predbacujem pretjeranu zainteresiranost za fejs! - sve tri smo nastavile veselo čavrljati. Uto nam se pridružio Dalibor, moj supmg i njihov tata i uz simpatično zadirkivanje rekao: - Ubuduće, ako želite na kompjutor dok ste kod kuće, morate nositi svoje laptope, jer od mame se ne može doći na red. Jedva uspijem malo otići na Njuškalo, radi onih svojih oglasa, ha-ha! Nevjerojatno, mnogo vremena provodim bez neke koristi za obitelj, a to nikome ne smeta! Svi sretni. Bit će da sam počela zračiti nekom pozitivnom energijom iako nisam zadovoljna svojim ponašanjem. Gubim vrijeme iz osobnog gušta, zapostavljam neke obveze koje sam sama sebi zacrtala i još se uvaljujem u razne diskusije na fejsu koje nikamo ne vode, a svi zadovoljni, čudno! Prvi puta u životu mi se nametnuo zaključak kako je važno posvećivati pažnju sebi, jer u protivnom svi oko tebe smatraju da si bez osobnih zahtjeva i potreba, te si sretna kada usrećuješ druge.
Mama, pa ti si zabrijala na fejsu!
Sada, u mirovini, bez konkretnih obveza, osim onih koje su nekim ženama jedine obveze cijeli život, osjećam se slobodno! Više nikome ne moram podilaziti da bih zadržala radni odnos i na neki način došla do mirovine. Zašto podilaziti tamo nekom Facebook prijatelju, koji mi se učinio simpatičnim, a pokazalo se da baš i nije tako svestran i dubokouman kako se prikazuje? Zapravo ga se želim riješiti, ali kako? Pomisao da više nikada ne vidim što on objavljuje, s kime komunicira, da mi više nikada ne poželi dobro jutro ili laku noć, ne mogu podnijeti! Znači, zaljubljena sam! Ne, nisam. Nisam ja takva osoba! Je li to još jedno razočarenje u ljude i prijatelje? Da! Vraga, skroz mislim o njemu! Odlučila sam. Distancirat ću se. Pregledavat ću njegov profil ali neću lajkati, a naročito neću komentirati. Dva dana sam izdržala, a tada, nisam mogla vjerovati onome što sam vidjela! On se na neki čudan način oprašta od svojih prijatelja i sve moli da mu oproste ako ih je uvrijedio. Isti tekst je objavio i na onim poznatim ili nepoznatim profilima pod drugim imenima! Kako sam se uplašila! Pa nije se kreten valjda ubio zbog One svoje koja ga čas voli, čas ne voli!? Što mi je to trebalo? Bojim se za život osobe za koju do jučer nisam ni znala da postoji!? Kako sam već nešto ranije zaključila da moram biti sama sebi važnija nego do sada, bilo mi je žao i mojeg truda što sam ga uložila u tješenje njega. Mogla sam za to vrijeme raditi štogod korisnije. Žao mi je svakog ljudskog bića, životinje, čak i biljke koja okonča život zbog ljudske nemarnosti, a kako mogu ostati ravnodušna na život čovjeka u kojega sam se čak možda i zaljubila? Nekako sam ga upoznala za vrlo kratko vrijeme i postao mi blizak. Bliži od mnogih ljudi koje godinama, pa i desetljećima poznajem! U tih nekoliko mjeseci druženja pisali smo o temama koje otvaraju dušu, pokazuju kakav si čovjek, što voliš, što prezireš. Tako upoznaješ ljude, a ne kroz tračeraje, komentiranje političkih događaja i vremenskih prilika! - Što ti je, mama? Ne veseliš se našem dolasku? Nekako si nikakva - reče mi Klaudija kada smo pola dana provele zajedno nakon njezinog i Silvijinog dolaska kući. - Nije mi ništa. Naravno da se veselim! - pokušala sam odglumiti oduševljenje, što nikako nije moglo proći kod moje Klaudije. - Pa ... Znaš, onaj Janoš ... - Mama, pa ti si toliko zabrijala na fejsu da to utječe na tvoje raspoloženje? Ne mogu vjerovati! - gledala me zbunjeno i uplašeno istovremeno. Osjećala sam se tako jadno, kao nikada ranije. Imala sam u životu raznih velikih problema kada su mi ona i Silvija pomagale možda i nesvjesno, samom svojom prisutnošću, osmijehom i pogledom, a sada, kada su odrasle, ja pred njih izlazim s tako banalnim problemom kao što je prijateljstvo na fejsu. Od srama nisam znala kamo gledati. Istovremeno se nisam mogla oteti dojmu da je možda moj prijatelj mrtav. Otišla sam u najudaljeniju sobu u kući sa svojim kćerima, kako nas slučajno suprug ne bi iznenadio svojim dolaskom, da im objasnim o čemu se radi. Saslušale su me bez prekidanja i onda su mi se obratile, kao da sam ja dijete, a one majke: - Ne možeš mama tako ozbiljno shvaćati fejs, to ti je zezancija! - rekla je Silvija. - Majko, trebaš se zabavljati a ne crnjačiti - Klaudija me suosjećajno zagrlila. Izmjenjivale su zbunjujuće poglede i nisu mogle skriti sažaljevanje, tako da mi je bivalo sve više neugodno. Srećom, došli su gosti! Ne znam kada sam se zadnji puta toliko razveselila dolasku gostiju! Konačno sam mogla preuzeti ulogu koja mi prema mojoj dobi i statusu priliči! Koliko me razveselio njihov dolazak, toliko sam nestrpljivo čekala kada će već jednom otići pa da na fejsu provjerim da li se Janoš pojavio. Znam da on ne može dugo živjeti bez fejsa! Taj čovjek je uvijek tamo! Ako nije tamo, gdje je? Vratio se Janoš! Vratio se meni osmjeh na lice! Nije dugo trajala moja sreća. Ponašao se čudno, suzdržano, naročito prema meni. Inače se na njegovom zidu raspravljalo o raznim temama kroz pedesetak, pa i više komentara. U početku rasprave sudjelovalo je više raznih prijateljica, a kada bih se ja pojavila sa prvim svojim komentarom, obraćao je pozornost samo na mene i ono o čemu ja pišem. Osjećala se ljubomora prema meni od strane njegovih ostalih prijateljica. Razumljivo. I ja bih bila ljubomorna da sam jedna od njih. Svi su znali da on voli samo Nju, no sveprisutno u zraku je bilo da je vjerojatno već zavolio mene. Ona je definitivno bila kučka koja ga ne zaslužuje, a ja netko tko je uspio osvojiti njegove simpatije, pažnju i um! Netko tko mu može reći što god hoće. On se naljuti, ali i odljuti, netko tko mu nedostaje i ne da mu se o ničemu raspravljati ako mene nema. Odlučila sam biti jako ljubazna Sada nakon njegovog povratka, više nije bilo tako. Što se dogodilo, čime sam ga povrijedila? Nije bilo logičnog obrazloženja, jer smo se već više puta gadno posvađali, pa bih ga ja čak i vrijeđala dokazujući mu da nije u pravu. Zadnji puta nakon takve svađe, zamolila sam mu da mi oprosti, što je i učinio. Nakon toga smo super komunicirali, oprostio mi je nedvojbeno, što se očitovalo kroz njegovu neprestanu želju za druženjem, kako kroz komentare otvorene za javnost, tako i kroz razgovore na inboksu, da bi me sada odjednom počeo ovako ignorirati! U međuvremenu sam postala fejsbuk prijateljica s nekoliko njegovih prijateljica od ranije, koje su mi se sada počele obraćati na privatnoj liniji na fejsu i ispitivati što se to dogodilo između Janoša i mene. Njihov zaključak, svake ponaosob je bio da ja njemu jako puno značim, a to ne može sam sebi priznati jer je obznanio cijelom svijetu, a i dalje uporno ponavlja, da voli samo Nju i nikada nikoga više neće voljeti! Ponovo smo uspostavili dobar kontakt. Zapravo, naš kontakt nikada nije bio dobar, bio je ili fascinantan, genijalan, ili katastrofalan. Oscilacije su me ubijale! Ništa od mirnog, umirovljeničkog doba mojeg života! Odlučila sam biti jako ljubazna s njim. Podilaziti. To mi se gadi, ali ako je to jedini način da ga ne naljutim, da budem sretna, zašto ne? Time zapravo ugađam sebi. Družili smo se neograničeno, romantično, nadopunjujući se u mnogim shvaćanjima. Ispričavali se jedno drugome kada moramo napustiti fejs, uz obećanja da se vraćamo što je brže moguće.
Planirao je put u Zagreb
Prekrasne riječi mi je napisao, sve sami komplimenti mojoj osobnosi, inteligenciji, razumijevanju, toleranciji, strpljivosti kroz sve vrijeme dok je tražio sebe, lutao. Nismo više spominjali Nju, niti njegovu ljubav prema Njoj. Nije mi otvoreno rekao da Nju više ne voli nego da voli mene, ali bilo je nedvojbeno da svaki trenutak želi provesti sa mnom. Budila sam se i ustajala s jednom jedinom željom, da što prije vidim što mi je napisao u inboksu, jer ustajao je ranije. Nije mi više trebala ni kava, ni hrana, trebao mi je on. Razmjenjivali smo razna mišljenja koja odražavaju karakter čovjeka, emocionalnu i socijalnu inteligenciju, pozivali se na razne citate pri čemu nismo jedno dmgom mogli predbacivati neupućenost. Oduševljavali smo jedno drugoga. Humor nam je bio originalan, kroz igru riječi i dvosmislenost. Zaključili smo kako smo si međusobno neograničena inspiracija za inteligentne i produhovljene komentare. Nikada nismo spominjali neki eventualni susret. A onda, jedno jutro, kakvo iznenađenje! Planirao je put u Zagreb kod brata, inače živi u jednom malom mađarskom gradiću blizu granice s Hrvatskom. Put ga vodi kroz moj grad, pa je predložio da se nađemo, uživo upoznamo i da se zadrži par sati. Možemo negdje sjesti i podružiti se. Čitala sam tekst nekoliko puta zaredom, pa ponovo, ne vjerujući vlastitim očima, tim više što će se to dogoditi za svega par dana. Kako sam se razveselila! Zatim sam se zabrinula. Što ako ga razočara moj izgled? Malo sam se zapustila uslijed dugotrajnog boravka ispred kompjutora. Trebala bih otići frizerki, pregledati garderobu, što mi pristaje, nisam si skoro nikakvu odjeću kupovala. Znali smo preko fotografija kako izgledamo, ali ipak, dojam uživo može biti sasvim drugačiji. Kako se bližio termin susreta, sve više me hvatala trema. Moram i suprugu složiti neku uvjerljivu priču, gdje ću provesti par sati i još dotjerana onako kako se nisam skoro dotjerivala. Sada sam se već počela osjećati kao prava preljubnica. Takva grižnja savjesti mi se i ranije s vremena na vrijeme javljala, ali sam je se oslobađala pod izlikom kako je sve zapravo igra, nikada se nećemo susresti.
Brzo si se vratila, moja draga Julija
Moj suprug je inteligentan čovjek, stoga sam odlučila reći mu skoro istinu, inače bih se mogla upetljati u laži, a onda tko zna što bi mislio. - Dalibore, ja sam s jednim prijateljem s fejsa dogovorila susret na autobusnom kolodvom danas u podne. Znaš, malo ču se dotjerati, ne zato što ga želim šarmirati, nego se znamo iz doba studiranja i nismo se nikada kasnije vidjeli, a zub vremena je učinio svoje, pa ne želim da se uplaši kada me vidi - nabacila sam kiseli osmijeh opterećena lažima koje sam izgovorila. - Idi kud te volja, baš me briga! - odbrusio je. - Ako si ljubomoran, možeš i ti poći sa mnom ... - Ti stvarno nisi normalna! Idi, kažem ti! Nadam se da ćeš se vratiti! - izašao je naprasito. Bilo mi je jako žao što sam povrijedila supruga, no usprkos tome, nije mi palo na pamet odustati od susreta s Janošom, tim više što mu nisam mogla javiti da neću doći, jer nismo razmijenili naše brojeve mobitela. Do autobusnog kolodvora sam vozila kao u nekom transu. Svaki čas sam provjeravala svoj izgled na retrovizoru, čak sam promašila ulicu u koju trebam skrenuti iako put znam napamet. Stigla sam na vrijeme. Kada je glas s informacija najavio dolazak autobusa iz Budimpešte, počela me hvatati nesvjestica od silnog uzbuđenja. Autobus je stao na peron. Izašlo je desetak putnika. Nije on, nije on, nije, ni ovo nije ... Suze su mi krenule. Ajme, našminkana sam, što ako mi se razmaže šminka, a on je ipak tu? Nema ga. Izašli su svi koji su htjeli. Ima on neke svoje cake, pa me možda testira da vidi kako ću se ponašati ako zaključim da nije došao. Možda sjedi u autobusu i gleda moje reagiranje? Stajala sam bespomoćno pokušavajući održati pribranost. Autobus je otišao, a ja sam se osvrnula oko sebe ne bih li ga ipak ugledala. Neki ljudi koji su izašli iz autobusa još su se družili s onima koji su ih dočekali, nekih nije bilo, a onda sam ugledala dvoje ljudi za koje sam bila sigurna da su izašli, a bili su sami. Jedno od njih je bio starac, ekstremno sitan i djelovao je izgubljeno, a drugo je bila žena, ogromna i vrlo samouvjereno je gledala pred sebe. Ni jedno od njih ne može biti Janoš! Prošla mi je kroz glavu nepojmljiva misao da se možda Janoš predstavljao mlađim, višljim i krupnijim kako bi lakše osvajao glupe usamljene žene preko fejsa, ali sam je odbacivala po nekoj logici da u tom slučaju ne bi sišao ovdje u mojem gradu s namjerom da se upoznamo. Tko zna? Možda je to ipak on pa se ne želi predstaviti, a samo želi mene vidjeti uživo! Obratila sam mu se: - Oprostite što smetam. Jeste li Vi Janoš? - Ne, ja sam Đuro. Sada će sin doći po mene - rekao je smireno nekim sažaljivim pogledom shvaćajući da sam uzaludno nekoga čekala. Pomislila sam, ako je to Janoš, svakako je drag i rado bih mu pružila ruku i poljubila u oronuli obraz. Otišla sam kući sva nikakva. Suprug se iznenadio kada me ugledao. Nekim slavodobitnim glasom je rekao: - Brzo si se vratila, Julija moja draga. - Nije došao. - Hm, eto ti tvoj fejs! - pogledao me nekako toplo, kako nije već dugo vremena. Dodao je: - Hajde sada, što čekaš, pitaj ga! - Ne, neću ga pitati. Ugasit ću svoj profil! - briznula sam u plač, a on me primio u zagrljaj. Prošli su me trnci od glave do pete, isto kao nekada davno kada smo se voljeli. Kako mi malo treba za sreću! - Nemoj zbog jedne budale to raditi - rekao mi je nekako s razumijevanjem koje nisam očekivala. - Ali, moram ti još neke stvari ispričati. - Ne. Sve mi je jasno. Dobro je, sve je u redu. Nema me više na fejsu. Žao mi je, dragi moji prijatelji, ali to je jedini način da se oslobodim svoje ljubavi prema Janošu. Da sam ga pitala zašto nije došao, ili je bio onaj oronuli starac, što ipak ne vjerujem, posvađali bismo se, pa bi se pomirili i tako u nedogled! Ne treba mi to.
Bližim se pedesetoj i još uvijek plešem striptiz. Od toga živim gotovo 20 godina. Prve nastupe, koje zapravo ne računam pod profesionalnu karijeru, održala sam u nekadašnjem Peep showu u centru Zagreba. Imala sam 30 godina i upravo me ostavio dečko. Visok blizu dva metra, crnokos, body bilder. Ja sam bila luda za njim, on za mnom baš i nije. Definitivno me ostavio taman na početku rata, otišao je u Nizozemsku. Bila sam dosta očajna i htjela sam se natrpati poslom. Samo da što manje razmišljam o njemu. Usamljena, izgubljena i s debelim minusom u banci, slučajno sam naletjela na oglas: "Peep show traži plesačice. Iskustvo nevažno, zarada vrhunska". Otišla sam na razgovor, vidjela kako to izgleda i prihvatila posao. Od sedam do tri radila sam kao tajnica u jednoj velikoj firmi, a od pet do jedanaest navečer u Peepu. I tako svaki dan. Mama mi je kuhala. Prostorija za plesačice u tom Peep showu okružena je manjim kabinama, sobicama iz kojih mušterije kroz staklo gledaju nastup. Krevet je velik, crven i miče se. Polako se vrti i ti sad u ritmu muzike za ples skidaš dio po dio odjeće. I malo se bacakaš. Posjetitelje ne vidiš niti ih čuješ. U kutu svake kabine mala je crvena žaruljica koja svijetli kad te netko gleda. Tako znaš da je čovjek tu pa se više okrećeš prema njemu. To je to. U međuvremenu sam si našla dečka. Fizički je bio dosta sličan mom najdražem, tom bilderu koji me ostavio. Ali to nije dobro prošlo. Nisam se uopće zaljubila. Svejedno sam i njega zaposlila u Peepu. On je prodavao žetone, a ja sam plesala. Tamo sam doživjela i bombardiranje Zagreba. Bila sam usred nastupa. Imala sam dugu crnu periku i velike naočale kao varioc. Skidala sam se do kraja, ali bila sam zamaskirana. Taman sam ležala na leđima i polako skidala gaćice.
Tange su mi bile na gležnjevima
Tange su mi već bile na gležnju, trebala sam još samo provući nogu da padnu. U tom trenutku roknula je prva raketa. Kasnije sam saznala da je pala kod HNK, ali odmah mi je bilo jasno da je užasno blizu. Užasno, sve se zatreslo. Shvatila sam da u tri kabine i dalje gori svjetlo, što znači da je netko unutra. Frajeri su usred bombardiranja ostali gledati mene kako se skidam. Luđaci. Ali što sad, morala sam nastaviti, ljudi nisu otišli. Nikada neću zaboraviti tu scenu. Čuju se detonacije, pucanje stakla, a ja gologuza pokušavam ostati mirna. Uz sve to, u sobu mi je uletjela najluđa plesačica koju sam ikada srela, tamo smo je zvali Dara munjara. Dotrčala je, bacila se pod krevet i zaurlala. Idiotkinja je glavom udarila o mehanizam ispod kreveta koji ga pokreće. Čula sam je kako psuje: "Jebo mu pas mater, kaj nemrem ni poginut ko dama?!" Eto, tako je izgledao moj dan raketiranja Zagreba. Peep show se uskoro zatvorio, nisu im htjeli produžiti najam. A meni je u kancelariji bilo sve groznije. Htjela sam otići iz grada gdje me sve podsjećalo na bildera. Hitno mi je trebao novi posao. I onda sam slučajno u novinama vidjela oglas za karaoke u Japanu. Tražili su cure iz Europe koje će pjevati po barovima za pristojan honorar i smještaj. I odem ja u Japan. Tako sam slučajno zalutala u striptiz bar i odmah se zaljubila u takvu vrstu plesa. Sve je izgledalo tako svjetlucavo i glamurozno. Nevjerojatno erotično. Vjerojatno sam najstarija žena u Hrvatskoj koja se odlučila za ovaj posao. Prije odlaska u Japan napustila sam solidno plaćeno mjesto u rafineriji nafte u rodnom Ivanić Gradu.
Mama i tata bili su mi podrška
Nisam dugo ostala, nedostajala mi je Hrvatska. Kad sam se vratila, prvo sam konobarila, a zatim digla kredit, kupila seksi rublje i haljinice, perike, štikle od 20-ak centimetara i krenula u novi život. Postala sam plesačica. Od početka sam bila iskrena i s roditeljima i s prijateljima. Mama i tata bili su mi podrška u svemu. Svu zaradu koju sam uštedjela od plesanja uložila sam u našu kuću. Potpuno sam je renovirala. Jako mi fale roditelji; mama mi je umrla prošle godine a tata prije nje. Ono što sam vidjela u Japanu potpuna je suprotnost prvom hrvatskom klubu u kojem sam plesala, u Čakovcu. Zapravo, izgledao je okej, ali ono što se unutra događalo bilo je užasno. Ali tamo sam upoznala svoju najbolju kolegicu i uzor, Carmen. Zajednički smještaj bio je stravičan, djevojke su spavale na madracima, nisu čistile. Meni je bilo muka uopće leći tamo. Pronašla sam malu ostavu iza kuhinje. Dovukla svoj madrac i tamo sam spavala. Ubrzo smo dale otkaze. Carmen, još jedna cura Zara se zvala - i ja. Otišle smo u Split. Zapravo, radile smo u Splitu, a živjele smo u velikoj kući na Čiovu. Nakon spavanja u ostavi, vila uz more, u kojoj svaka soba ima svoju kupaonicu, činila se kao Hollywood. No ubrzo se pokazalo da smo mi plesačice samo paravan za prostituciju. A u toj vili živjela je hrpa nas. Plesačice, droce, makroi, čudaci. To je bilo strašno, odasvud su virili kondomi. Koju god ladicu otvoriš, nađeš hrpu rabljenih kondoma. Odvratno, baš odvratno sve skupa. Jednom sam u košari nosila oprano rublje i skoro pala poskliznuvši se na rabljeni kondom usred hodnika. Posao nije išao ni blizu očekivanoga, a voditelji su kancelariju pretvorili u privatnu kockarnicu. Nismo mi cure mogle toliko zaraditi koliko su oni trošili na kartama. Usred turističke sezone dočekao nas je lokot na vratima. Gazda je rekao da ostanemo u kući i pričekamo isplatu još koji dan. Prošlo je tjedan dana. Pa dva. Treći tjedan napala sam Nevena, jednog od stanara, koji je pokušavao svu krivicu za propast kluba svaliti na nas cure. Bijes mu je, odjednom, još jače izobličio lice. Ionako unakaženo lošom drogom i alkoholom.
Poskrivečki mi je nosila jelo
Da si u mom klubu radila, ne bi ti bila čistunica! Ja bi te okov'o uz cestu, kurvala bi se ti za 20 kuna - zaurlao je na mene. Rekla sam mu da bih se prije ubila nego tako živjela. Udario me šakom u glavu. Pala sam na pod. Osjetila sam krv u ustima, a on me udario cipelom u rebra. Primio me za kosu i digao s poda. Pa opet lupio. Batine su trajale satima. Lazar, tip koji je cijelo vrijeme bio uz nas i cerio se, napokon ga je prekinuo. - Ajde, dosta više. Ima li ovdje neka prazna soba? Baš bi leg'o - zijevnuo je. Neven me digao s poda i rekao da odvedem Lazara u šesticu. Ja se penjem, ne vidim kud idem, curi mi krv odasvud, ne vidim od suza. Držim se za gelender i polako hodam gore. Dođem napamet do šestice i kažem mu: - Izvolite, ovo je vaša soba. A on mene odmjeri. Onako, prostački. Sva sam se naježila od tog pogleda. Oteturala sam do svoje sobe, malo niže u hodniku. Ruke su mi se tresle, jedva sam otključala vrata. Otvorila sam ih i upalila svjetlo. Odjednom me preletjela šaka kondoma. Osjetila sam sumanut udarac. Pala sam na pod. Taj manijak pokušao me silovati, takvu jadnu i razbijenu. Počela sam ga grebati, drapati, gristi. Užasno sam urlala. To je čuo jedini normalan lik u kući, neki gazdin frend. Probudio se i došao mi je pomoći. Istukao je manijaka i izbacio ga iz vile. Ostala sam na Čiovu još neko vrijeme. Nisam se mogla maknuti takva razbijena. Carmen mi je poskrivečki nosila jelo, a ovaj koji me istukao poručio je da smijem doći na muziku. Da više nije ljut na mene. Dobrih deset dana trebalo je da mi rane prođu. Cure su brinule o meni. Stalno su mi mijenjale obloge, stavljale mi zaleđene svinjske odreske na modrice. Bile su fer, sve su ostale sa mnom na Čiovu dok se nisam oporavila. Čekale su me. Ja se nisam bavila prostitucijom, nikada. Nisu ni moje cure pa smo se hitno pokupile iz Splita u Rijeku. Nas šest. Tamo smo se potpuno preporodile, Rijeka je nezamislivo tolerantna sredina. Na nas su gledali kao na još jedan plus u turističkoj ponudi. Znalo nas je pola grada. Dobro smo živjele pa smo i trošile kao luđakinje. U Rijeci mi je, dakle, bilo sjajno. A onda me je prometna nesreća natjerala da se vratim doma. Gadno sam natukla pršljen na vratu, tri rebra i gležanj. Ja sam vozila, sama sam sve skrivila. Morala sam se vratiti doma u Ivanić. Njegovala me mama. Oporavljala sam se i polako vraćala na posao. Našla sam neki angažman u okolici, da barem nešto zaradim.
Kaj bu mene kurvetina pljačkala!
Jedne večeri u klub nam nije ušao ni jedan gost. Bilo je kasno, mi plesačice već smo se otišle presvući u garderobu. Konobar i zaštitar otišli su kućama. Gazda je čekao da nas odbaci do tramvajske stanice. Odjednom je u klub ušla neka pijana ekipa. Tražili su da im se puste narodnjaci. Gazda me zamolio da ih poslužim. On i još jedna plesačica ostali su sa mnom. Posluživala sam piće, oni su nas dvije častili kokteltićima, a najglasniji, neki lik Robi, prepričavao je strahote proživljene u ratu. U neko doba zatražio je da mu dam račun. Donesem čovjeku račun, a on me udari iz čista mira. Nastavio me lupati šakama po licu. I odjednom, šok. Čujem da je repetirao pištolj. Stavio mi ga je u usta. - Kaj bu mene kurvetina pljačkala?! Ti si meni zaračunala cugu po cijenama koje vrijede dok traje program, a programa nije bilo! Nitko nije plesao. Kurvo jedna! - urlao je dok mi je držao pištolj u ustima. On sjedi, ja nasuprot njega. Gazda metar do nas, u istom separeu. Nije ni prstom mrdnuo. Nekim čudom taj luđak nije pucao u mene nego je opalio nekoliko hitaca po klubu. Ali zato me udarao po glavi i čupao me za kosu. Nakon jednog nezgodnog udarca ja se srušim i glavom padnem u njegovo krilo, ustima mu dotaknem ruku. Brzo se dignem, sjednem na stolac. A on se iz čista mira rasplače. Klekne i počne on sad meni ljubiti ruku. Suze mu frcaju, on priča da sam ja njemu poljubila ruku. Poljubila sam mu ožiljak koji je dobio u ratu. To je najvažniji ožiljak od svih koje ima na sebi. Taj ga najviše boli. I tko god ga poljubi, njegov je brat do groba. I sad će on meni dati sve što mi treba, za mene gine, vozit će me doma. Rekla sam da ne mora, da idem do kolegice. - Hoćemo riješit sad te račune, pa nisam ja kriva što nema drugih cijena u kasi. Mislim, ti ostavi koliko misliš da treba - pitala sam ga. I lik plati sve račune uredno, po cjeniku, još meni da 500 kuna. I jedva se mi rastanemo. Izgrlimo se i izljubimo. Nakon svega, pita me kreten od gazde: - Zašto nisi htjela da te odveze doma? Svašta. Što da ja njemu uopće na to odgovorim? U sljedećih par godina stalno sam mijenjala klubove. Čim mi se nešto nije svidjelo, dala bih otkaz. A onda mi je tatu pogodio drugi moždani udar. Nisam imala srca ostaviti mamu da se sama brine o njemu; vratila sam se u Ivanić. Tata mi je uskoro umro. Nisam htjela ostaviti mamu tužnu i samu u našoj obiteljskoj kući. Zato sam ponovno krenula raditi po zagrebačkim klubovima. Isuse Kriste, opet sam završila u nekoj straćari. Užas. Samo zbog ljubavi prema mami izdržavala sam to dosta dugo. A onda sam otišla u inozemstvo. Iako je svuda u principu to isti posao, dosta se razlikuje od zemlje do zemlje. U Londonu, recimo, u klubu radi stotinjak djevojaka i tu nema dogovora ni reda po kojem se ide do gostiju. Nije bio ni London za mene. U Švedskoj sam nadrapala od svoje kolegice striptizete. Nisam znala za njihov interni dogovor da u odvojenim sobama nema plesa u krilu, jedne večeri otišla sam s gostom i započela svoj akrobatski ples. I ova mi je upala usred nastupa. Više ne znam ni kako se zove. Samo je uletjela, počela urlati i vrijeđati me. Bilo mi je užasno neugodno, nisam htjela ostati raditi tamo. Gazdarica me molila da ostanem, no nije me mogla nagovoriti. Tko zna što bi mi ova mogla napraviti. Ipak sam bila u tuđoj zemlji, još mi je samo trebalo da mi podmetne drogu u torbu i napravi mi sranje u životu. Iz Švedske sam otišla za Italiju. Imala sam popis nekoliko klubova, a u svakom isti prizor. Plesačice tamo svi šlataju i pipaju. I njima je to normalno. Nisam mogla vjerovati. Kod nas u Hrvatskoj toga nema, ako djevojka to sama ne dozvoli. Hvala Bogu, dobila sam opet poziv za Primorje. Za fenomenalan klub u Opatiji. Za najboljeg gazdu na svijetu. To mi se redovito događalo svih ovih 18 godina. Svaki put kad sam poželjela izaći iz striptiza, život bi me vratio u Opatiju ili Rijeku. U klubovima su djevojke plaćene po danu ili su na stalnoj plaći s ugovorom. Nije to neki velik novac. Plaća je osrednja, ali nerijetko se dogodi da budu nagrađene za konzumiranje s gostima. Djevojke im prilaze, pričaju s njima, a gosti časte. Kupuju šampanjac ili koktele. Svaka djevojka ima svoju metodu kako će dobiti što više pića, a time i veću zaradu.
Djevojke koje su odrađivale više
Neke su dopuštale da ih gost dira, za grudi. Ili čak da im stavljaju ruke u gaćice. Neke su obećavale da će se naći s njima u hotelu, a zatim bi se izmotavale. Neke se nisu izmotavale. Ja sam sa svojim gostima razgovarala. Ako je tko navaljivao da želi više, uvijek bih mu podmetnula curu za koju sam znala da će odraditi više. Na poslu nisam nikada pila, osim s gostima. Iako je bilo cura koje su se namjerno nalijevale. Švercale bi svoje piće u klub, nalijevale se rakijom. No tako bitno sporije piješ s gostima. A više boca koje gost plati značilo je više love za gazdu pa i za nas. To ove mlađe cure nikako nisu shvaćale. Angažman u klubu doživljavale su kao maturalac. Htjele su spojiti zabavu i posao, a to ne ide. Ali kako to objasniti djetetu od jedva dvadesetak godina? Dodatni izvor zarade su i privatni plesovi. Takozvani lap dance - ples u krilu. Prvi put sam ga izvela u klubu u Puli. S gostom sam otišla u posebnu sobu u kojoj je bio stari kauč. Zaudarao je na šampanjac i seks. Antonio je buljio u moje sise i slučajno sjeo u bijelu fleku nečije sperme. Odvratno. [caption id="attachment_2631" align="alignleft" width="300"]Istinite priče: Ispovijest jedne striptizete Ispovijest jedne striptizete[/caption]Koliko znam, sa mojih pedeset godina, ja sam najstarija striptizeta u Hrvatskoj. Kasno sam i ušla u sve to. Nas nekoliko cura dugo smo se držale skupa. Zajedno smo išle po klubovima i odrađivale sezone. No sad je druga priča, došle su mlađe. Ja se tu više baš ne snalazim. Mnoge prijateljice su prestale plesati, neke su mame, neke su počele raditi nešto drugo. Uglavnom, nismo mi više na hrpi. Ekipa nam se raspala i sve je drugačije. Zato sam odustala od plesa po klubovima, sada odrađujem samo svoje privatne gaže. Pritom, isključivo plešem po feštama, ne za pojedince. Međutim veliki problem imam s oglasnikom. Među nas nekoliko striptizeta uglavnom se oglašavaju i prostitutke. Ljudi ne pročitaju oglas do kraja i to je užasan problem. Zovu me svakakvi manijaci. To se već dugo događa, a zadnjih pet godina postalo je strašno. Da vam ostavim svoj telefon na jedan dan, znali bi o čemu pričam. Zgadio bi vam se život. Iskreno kažem kako mene pokreće novac. A s obzirom na to da se u klubovima zarađuje deset puta manje nego prije, ne vidim zašto bih se tamo patila cijele noći. Znam što se događa ovim jadnim curama koje danas plešu po Zagrebu. Gazde ih izrabljuju. Znaju im ostati dužni po deset tisuća kuna, nikada ne vide svoj novac. Ja im to ne bih dozvolila. Da me ne plate tri dana, četvrti se ne bih pojavila. Zato plešem samo svoje dogovorene gaže i eventualno odradim sezonu na moru. No htjela bih prestati sa striptizom. Ne osjećam se više kao striptizeta. Izgubilo je to svaku čar. Danas je puno prostitucije, nije mi više posao drag. Ako mi prođe sve što planiram, više ni neću morati plesati po klubovima. Napisala sam knjigu o svom životu. Plan mi je uskoro objaviti je. Prije tri godine otvorila sam i svoju firmu. Zastupnica sam za jedan njemački brend. Za sada imam web shop, no paralelno radim na novom biznisu. Intenzivno razvijam novu vrstu umetaka za kosu. Plan mi je zaštititi svoj patent i razviti svjetski poznati brend. Raspitujem se o financiranju iz raznih fondova. Često idem na seminare o tome. Svačeg sam se nagledala u ovih 18 godina. Gosti po klubovima, muškarci koji dolaze i traže plesačice ili nešto više, svi su u sretnim brakovima. Uspješni u poslu, imaju lijepe obitelji. To im nije dosta i odlaze na striptiz s nevjerojatnim zahtjevima. Ugledna gospoda na pozicijama. Ja sam, s druge strane, zadovoljna svojim životom. Jedino žalim što nemam djecu. To mi je danak za sve ovo. Nije valjda bilo suđeno, ne znam. I druge cure su bile striptizete pa su se udale i imaju djecu. Ali zato ja imam puno kumčića. Četiri puta bila sam krsna kuma i jednom krizmena. Tom prilikom morala sam na ispovijed, imala sam divan razgovor sa svećenikom :) . Na kraju sam mu rekla da ne mogu sada primiti hostiju, jer ne mogu obećati da ću prestati plesati. Od toga živim. Ja nisam sama niti usamljena. Ako mi propadne ova veza u kojoj sam sada, u budućnosti bih mogla pristati na brak jedino u slučaju da upoznam nekog dobrog čovjeka, udovca s malom djecom. Svejedno, i da mogu vratiti vrijeme unazad, vjerojatno bih opet sve ponovila kao što je i bilo u mom životu.
Kad danas razmišljam o tom danu, shvaćam da se moj Luka, koji je tada imao 12 godina, od jutra ponašao čudno. Muž mi je bio na putu, a ja sam s klincima došla do mojih u Orahovicu. Bilo je tipično nedjeljno popodne, pomalo dosadno. Moji starci, troje djece i ja sjedili smo u dnevnoj sobi. Luka je ležao snužden na sofi uz nas, uglavnom je šutio. Nisam bila pretjerano zabrinuta, razmišljala sam o svemu što me još taj dan čekalo. Imam li doma nešto da im dam za večeru? Jesam li im pripremila robu za školu? Luka me prenuo. Naglo je ustao i iz čista mira počeo vrištati. Ispuštao je neartikulirane glasove, trzao cijelim tijelom, govorio je o sebi u ženskom rodu. Odjednom je frenetično zaurlao: - Ubij se, ubij se, đubre, đubre, đubre! [caption id="attachment_2637" align="alignleft" width="300"]Istinita priča: Je li moj sin opsjednut Je li moj sin opsjednut?[/caption]Svi su u panici zurili u njega. Pa u mene. On je postajao sve glasniji, a ja sam izgubljeno hodala u krug. Zabuljila sam se u stari stol i stolce, televizor iz prošlog stoljeća, skromni namještaj koji je nekad činio moj dom. Kuću u kojoj sam se uvijek osjećala sigurno. Moj mlađi sin Petar tada je imao sedam godina, kći Viktorija deset. Skutrili su se u kutu sobe blijedi, znojni, uplašeni. Petar je počeo povraćati od straha. Preda mnom je stajalo moje troje djece. Luka koji je trebao pomoć i dvoje mlađih koji su trebali zaštitu. Zgrabila sam Vikicu i Petra za ruke, odvela ih u spavaću sobu i vratila se Luki koji se polako smirivao. Od tog dana, a prošla je godina, moj muž Davor i ja pokušavamo vratiti svoj stari život. Običan život zagrebačke obitelji s periferije. S troje male djece i kreditom za adaptaciju stana. Čim se Luka primirio nakon tog prvog napadaja, uzela sam mobitel i počela nazivati sve doktore koje poznajem. A poznajem ih puno, jer radim kao medicinska sestra. Bili su zbunjeni, nitko mi nije znao objasniti što mu se to dogodilo. Pogubila sam se. Sjećam se da me Luka jedan dan nazvao na posao. Vrištao mi je nešto nesuvislo u slušalicu, nisam ga ništa razumjela. Ali shvatila sam da me treba. Poletjela sam prema autu i za nekoliko minuta stigla pred naša vrata. Odvela sam ga na Rebro i pokušavala umiriti dok nas nije primio dežurni doktor. Neugodan čovjek.
Odradili smo dvjesto pretraga
Trudila sam se objasniti mu što se događa, opisivala sam tikove i manijakalne urlike. Po pogledu sam shvatila da mi ne vjeruje ni riječ. Bio je uvjeren da sam luda, sigurna sam. Ruke su mi se panično tresle, ali uspjela sam izvaditi mobitel iz torbe. Pokazala sam mu snimku napadaja od nekoliko dana ranije. Brutalan filmić. Doktor je spustio pogled i zanijemio, a Luka je nestao iz ordinacije. Posramio se kad je vidio kako izgleda za vrijeme napadaja i instinktivno pobjegao. Prvi put u životu izgubila sam dijete. U suzama sam ga tražila po bolnici i podzemnoj garaži skoro sat vremena. Dok mi nije zazvonio telefon. Zaustavio je neku ženu na hodniku i zamolio je da me nazove. Pronašla sam ga blijedog i prestrašenoga, posramljenog. U sljedećih mjesec dana odradili smo valjda dvjesto pretraga. Prvo su sumnjali na tumor na mozgu, pa na epilepsiju, pa na neku komplikaciju uzrokovanu streptokokom. Svi su nalazi, međutim, bili uredni. To me potpuno izbezumljivalo. U jednom trenutku, u fazi nemoći, pomislila sam da je opsjednut. Muž i ja odveli smo ga u Kuću susreta Tabor kod jednog fratra. Svećenik ga je pregledao i odmah rekao da nije ono čega se bojimo. Savjetovao je da ga hitno odvedemo u bolnicu. Pamtim svaki detalj ordinacije dječjeg psihijatra u Klaićevoj ulici u Zagrebu. Sivu sobu s polijepljenim kričavim crtežima, dotrajalim namještajem i neuredno nabacanim fasciklima. Doktor je kuckao po staroj pisaćoj mašini kakvu valjda više nitko nigdje ne koristi. Kad je podigao pogled s papira, prvi put sam čula Lukinu dijagnozu: Touretteov sindrom. Poremećaj živčanog sustava koji se manifestira neobičnim ponavljajućim pokretima, slijeganjem ramena i trzanjem glavom. U težim slučajevima, kakav je njegov, osoba izgovara uvredljive riječi. Češće se javlja kod muškaraca, a službena medicina još uvijek ne zna kako ga točno tretirati. Doznala sam da samo dvoje djece u Hrvatskoj, ali i na prostoru bivše Jugoslavije, ima taj Touretteov sindrom. Jedan dječak od deset godina i moj sin. To me slomilo. Baš njega pogodila je rijetka bolest, o kojoj kolege doktori ne znaju gotovo ništa. Ja sam medicinska sestra, svaki dan brinem o hrpi ljudi, a svom djetetu ne mogu pomoći. Bilo je to jezivo saznanje s kojim se dugo nisam znala nositi. Konstantno razmišljam jesan li njegov poremećaj mogla naslutiti ranije. Luka je uvije bio aktivan. Dobro, bio je nemirno dijete, ali nimalo problematičan. Iznimno je inteligentan i fenomenalan u sportovima, bio je prvak države u karateu. Danas shvaćam da su mu se prvi simptomi bolesti pojavili prije šest godina, u vrijeme kad je kretao u osnovnu školu. Odjednom je počeo žmirkati, nekontrolirano kašljati i povraćati. Mislila san da se samo silno uznemirio zboj upisa u školu. Svejedno sam ga odmah poslala na sve moguće pretrage ali nalazi su bili uredni. Luka se vremenom smirio i priviknuo na školu. Vratio se u normalu. Sve do tog prvoga stravičnog napadaja prošlog proljeća kod mojih. Danas ga napadaj pogodi i nekoliko puta dnevno. Javlja se kad je sretan zbog novog mobitela ili kad mu stigne lijepa poruka od neke curice iz razreda. Bude mu loše i kad je tužan - sve može biti okidač. Kad napadaj krene, on se naglo umiri. Prekine igru ili što god u tom trenutku radi, zaledi pogled i zagleda se u jednu točku. Počne naglo zabacivati rukama pa urlati, kašljati, ponavljati riječi ili cijele rečenice. Sve ga to strašno umara i često se ozlijedi. Zapešća su mu puna modrica jer se, dok zabacuje rukama, zna ozbiljno udariti o zid ili staklo. Pogledala sam sve filmove o Touretteu na koje sam naletjela. Nisu realni, prikazuju samo trideset posto stvarne slike. Lukina najteža stanja, kada je bolest u progresiji, mogu se usporediti samo sa scenama iz filma Egzorcist. Sigurna sam da tako izgledaju duše u paklu: panično kruže u prostoru, nekontrolirano urlaju i vrište, ne mogu se smiriti. Nikada neću zaboraviti njegov najteži napadaj. Tresao se kao da je priključen na struju. Kao da su ga stavili na električni stolac. Kad se smirio, počeli smo razgovor koji sam dugo izbjegavala. Tražio me odgovore. - Mama, ja sam se oduvijek htio istaknuti, biti drugačiji. Ali zašto mi je Bog dao ovaj križ? - gledao me svojim divnim, srnećim očima. Neutješno je ridao i ponavljao da sada samo želi biti normalan. Što točno kažeš svom djetetu u tom trenutku? Ja nisam znala. Proplakala sam cijelu tu noć. Zapravo, mjesecima sam plakala svaku noć. Do danas smo prošli ogroman put, od tih početaka njegove bolesti, kad je vrištao u jednoj sobi, a ja sam ridala zaključana u drugoj. Dugo sam se borila sa svojim slabostima i osjećajem potpune nemoći. Sa činjenicom da mogu samo stajati i gledati sina kako se zvjerski muči. Prošli smo kroz razne faze. Jedno sam vrijeme razmišljala i da se razdvojimo. Da muž ostane brinuti o Viktoriji i Petru, a da ja odselim negdje s Lukom. Nisam. Odlučili smo svi prihvatiti njegovu bolest, naš novi život. Najteže mi je bilo objasniti Vikici i Petru da njihov brat nije opasan, da ih neće ozlijediti. Oni su to prihvatili. Ne znam kako, ali jesu. Danas se prema njemu ponašaju normalno. Kad ga uhvati Tourette, diskretno se povuku i čekaju da prođe. Kad se bolest tek pojavila, napadaji su mu se događali svugdje. Susjedi su me zaustavljali pred kućom i ispitivali zašto se trese dok čeka bus na stanici ... Njega su izbjegavali. U školi su predložili da nastavi školovanje prema posebnom programu, svi su mislili da je lud. Luka je vrlo rano postao svjestan da sablažnjava ljude oko sebe. Počeo je manijakalno raditi na sebi. Ako ga napadaj uhvati u školi, preseli se u zadnju klupu dok ne prođe. Ulaže luđački napor da se kontrolira, da zadrži bolest u sebi. Često nam dolaze gosti jer Luka voli društvo. Trči po dnevnom boravku, upada u razgovor, bori se za riječ. Onda odjednom nestane, zatvori se u svoju malu sobu i odradi tikove, iskašlje se ili izurla. Mi to sve čujemo, ali pridržavamo se pravila, pravimo se da se ništa nije dogodilo. Kao da je samo otišao na zahod. Čim napadaj prođe, vraća se iz sobe dobro raspoložen. Nimalo posramljen. Pročitala sam svu literaturu o Touretteovom sindromu koja je ikad objavljena. Doznala sam za neke eksperimentalne terapije. Svaki mjesec odvajamo dvije tisuće kuna za psihoterapiju i rezultati se već vide. Naš mali pacijent uči najteže tikove zamijeniti drugima. Umjesto da vrišti, hoda po kući i opsesivno ponavlja: - Daj mi pet! Daj mi pet! Bolest nam je ipak u živote uvukla i divne ljude. Luka mi je neki dan rekao da se prvi put veseli rođendanu. Ranije su mu išli na živce jer mu je rođendan usred ljeta kad su mu prijatelji raštrkani po obali. Ali ove godine doći će mu njegovi doktori i terapeuti pa je euforičan. Najviše se vezao za jednu voditeljicu kreativnih radionica s kojom se druži nekoliko puta tjedno.
Moram osnovati udrugu
Ona je otkrila da je i likovno talentiran. Zajedno rade s glinom, oslikavaju drvene podloge, restauriraju stare predmete. Nismo odustali ni od karatea. Treba mu konstantna preokupacija i društvo. Zato se užasno bojim praznika, u panici sam kad je besposlen i sam s nama doma. Bila sam nemirna i sada, prije ovog Uskrsa, pa sam napunila kuću djecom. Napravili su mi nezamisliv nered ali to me nije uzrujalo, nimalo. Samo da je Luka u svom društvu, zauzet prijateljima. Onda su mu tikovi gotovo neprimjetni. Ali Tourette je uporan, on mora izaći iz njega. Zato se najgore manifestacije događaju kad se makne od ljudi. Kad svi odu doma, a on ostane sam u svojoj sobi. Ne želi ni moju blizinu. Ne smijem ni pomisliti da mu se približim dok je usred napadaja. Nema službenog lijeka, tableta ni terapije, koji mogu do kraja suzbiti Touretteov sindrom. To što sam pročitala da će nakon puberteta sve biti lakše i da će se napadaji smiriti, drži me posljednjih mjeseci. Čekam da prođe vrijeme, da se iz dječaka razvije u mladog muškarca. U međuvremenu želim pomoći ljudima da shvate kako moj osjećajni sin nije luđak. Samo je poseban. Shvatila sam da moram pomoći Luki da do kraja prihvati bolest, da je se ne srami. Moram osnovati udrugu i dijeliti svoje iskustvo s drugima. S ljudima koji taje svoju bolest, ali i s onima koji djecu poput mog sina žele izolirati.
- Ana - moj prijatelj Zvonimir nagnuo se prema meni. Nalazili smo se u našem omiljenom kvartovskom kafiću. Zvonimira sam poznavala od vrtićke dobi, a naše prijateljstvo bilo je čvrsto i neraskidivo. Na neki način, voljela sam ga poput brata kojeg nisam imala, i ni jedno od nas dvoje nikada nije pomislilo da bi se naše prijateljstvo moglo pretvoriti u nešto više. - Moram ti nešto reći - nelagoda na njegovom licu bila je očita. Pomnije sam ga pogledala. Nikada nije bio toliko tajnovit, niti je svojim ponašanjem odavao važnost onome što je imao za reći, kao u tom trenutku. Nasmiješila sam mu se. Oboje smo imali po dvadeset i pet godina, i on je bio jedini muškarac sa kojim sam mogla zamisliti takav odnos. - Što? - radoznalost mi je zaiskrila u očima. Otvorila sam šećer i usula ga u tek posluženu kavu. Žličicom sam miješala tamnu tekućinu. - Vidio sam Lea - Zvonimir je rekao sa oklijevanjem.
Znala sam da se ne poigrava
Što? - ugrizla sam se za usnu. Ne, još uvijek nisam bila spremna na spominjanje imena čovjeka koji me je ostavio na tako jadan način. Nikada to od njega ne bih očekivala. Iako je prošla cijela godina dana od poruke koju sam dobila, još uvijek ga nisam preboljela, niti će se to ikada dogoditi. Previše sam ga voljela. Posljednju godinu dana kao da nisam živjela. Stvarnost mi je bila u nekakvoj bezvoljnoj sumaglici, i koliko god sam se tmdila da se trgnem, to mi nije polazilo za rukom. Zašto ne možemo prestati voljeti tako okrutne osobe? Na to pitanje nikada nisam uspjela saznati odgovor. Znala sam samo da ga volim i da će ta ljubav zauvijek ostati u meni, sudeći po trenutnom stanju mojeg srca. - Znaš ... - Zvonimir je napravio značajnu grimasu. - Jedva sam ga prepoznao. Hoda pomoću štaka, a i lice mu je puno ožiljaka. Žličica mi je ispala iz ruke. Trgnula sam se. Pogledala sam u Zvonimira. - Šališ se - rekla sam kruto. - Ako jesi, to je jedna od najokrutnijih šala - ništa nisam shvaćala. - Ne šalim se - Zvonimir je ozbiljno rekao. - Kako? Što mu se dogodilo? - postavila sam pitanja osobi koja na njih nije znala odgovoriti. - Ne znam. Samo sam ti rekao ono što sam vidio. Nisam mu se čak ni javio, iako me je prepoznao. Jednostavno se nisam snašao. Bio sam toliko začuđen da se ni pomaknuti sa mjesta nisam mogao. I on je mene vidio, prepoznao, ali nije bio oduševljen našim susretom. Nije mi se javio, a siguran sam da za to ima i opravdanje. Zvonimir nikada nije imao tajni preda mnom. Znala sam da se ne poigrava. On to nikada ne bi učinio na taj način. Znao je koliko sam propatila, koliko sam voljela Lea i kako će na mene djelovati njegove riječi. - Da je neka druga djevojka u pitanju, nikada ovo ne bih rekao, ali tebi ne mogu zatajiti ono što sam vidio.
Želio te poštedjeti istine
Klimnula sam glavom. Osjećala sam kako se vrućina penje u moje lice. Sigurno je bilo crveno poput semafora. Osjetila sam mučninu. Popila sam gutljaj vode, ali mi ni to nije pomoglo. - Njegovo stanje objašnjava njegove postupke - Zvonimir je rekao. - Na što misliš? - upitala sam ga. - Nije te ostavio zbog druge, zbog nedostatka ljubavi, nego te je htio poštedjeti istine. To je moje mišljenje. Razmišljao sam cijelu noć o tome, mislim da imam potpuno pravo. - Sumnjam - rekla sam tiho. Glas mi je podrhtavao. Leo je pokazao svoju drugu stranu, onu koja je meni bila nepoznata, i za čije postojanje nisam znala, niti sam sumnjala u nju. U dvije godine veze nisam vidjela nikakav znak odsutnosti ili nedostatka ljubavi. A onda je otišao u Zagreb na usavršavanje. Svakodnevno me je zvao, slao mi poruke pune ljubavi, i onda ... Nisam se željela ni sjećati svega onog što je uslijedilo. - Znaš li koliko sam bio ljutit na njega? Bezbroj puta sam ga poželio potražiti. Ta ljutnja još uvijek gori u meni. Onaj tko se drznuo tebe povrijediti, kao da je povrijedio i mene. Tu nema nikakve razlike - Zvonimir je govorio. - Znaš - trudila sam se da dođem do daha - ponekad sam doista imala dojam da si ti jedina osoba kojoj je iskreno stalo do mene. - Nisam - Zvonimir se nasmiješio. - Ovo sam ti morao reći. Jednostavno jesam. Možda istina ima i onu stranu koju mi ne poznajemo. Zašto ne odeš do njegove kuće? - upitao me je. Odmahnula sam glavom. Bila sam užasnuta njegovim prijedlogom. Ne bih to mogla učiniti. Ponos mi to ne bi dozvolio. Mogla sam biti ostavljena, ali se nikada ne bih dovela u situaciju da molim za ono što mi netko ne želi dati. Leo je bio jasan sa onom porukom. Jasniji i nije mogao biti. Ostavio me je. Sa tim sam se morala pomiriti. Nije bilo lako onda, ali ni sada. Čak ni Zvonimirove riječi nisu unijele nimalo nade u moje srce. Umjesto nje, osjećala sam tugu. Bila je tako jaka da sam je gotovo fizički osjećala. Nije mi više bilo toliko važno što me je Leo ostavio, nego me je mučilo samo jedno pitanje: što se dogodilo s njim? - Neću - tvrdoglavo sam rekla. - Što bih mu rekla? - upitala sam. - Ne znam - slegnuo je ramenima. - Ja sam samo učinio ono što sam smatrao da moram. Rekao sam ti ono što sam vidio. Ne znam kako će to utjecati na tebe, ali možda je vrijeme da se dozna istina - razborito je razmišljao, uostalom, kao i uvijek. - Idemo odavde - rekla sam što sam mirnije mogla.
Ovo će biti ispit za našu ljubav
Kavu nisam ni dotaknula. Gušio me je taj prostor. Trebala sam svježeg zraka, samoću koja mi je prijeko bila potrebna. Morala sam posložiti dojmove i razmisliti i o drugoj strani istine. - Kako želiš - Zvonimir je rekao. - Ako želiš biti sama ... - Želim - njegove su riječi pokazivale koliko dobro me je poznavao. Čitao mi je misli, govor tijela, i bez njega ne bih mogla prebroditi razdoblje koje je bilo iza mene. On me je tješio, razumio, samo njega sam mogla nazvati u svako doba, u vrijeme kada mi je bilo najteže. Desetak minuta kasnije, već sam ležala u krevetu. Spustila sam rolete. Mrak mi je odgovarao. Činilo mi se da je on preslika moje unutrašnjosti. Suze su mi tekle niz lice. Nisam ih suzbijala kao toliko puta do sada. Pustila sam ih da teku u nadi da će sa njima izići i dio moje tuge, gorčine, razočarenja, ljubavi, ali se gotovo ništa nije promijenilo čak ni pola sata kasnije. Sjetila sam se vremena kada sam upoznala Lea. Bila je to velika ljubav. Od prvog trenutka sam imala dojam da smo rođeni jedno za drugo i da ćemo zauvijek ostati zajedno. Predala sam se cijelim svojim bićem toj ljubavi. Imali smo bezbroj planova za našu budućnost. Nijedno od nas dvoje nije mislilo da bi moglo biti drugačije. Gotovo da smo mogli vidjeti tu našu budućnost. Znali smo koliko ćemo imati djece, koliko ćemo se voljeti, isto tako smo obećali jedno drugom da ćemo se voljeti bez obzira na sve. A onda je Leo otišao u Zagreb. Sjetila sam se naše posljednje večeri. Provela sam je kod njega u stanu, kao i toliko puta do tada. Nakon nježnosti koju smo poklonili jedno dmgom, Leo me je držao u zagrljaju. - Kako ću ja bez tebe? - upitao me je šapatom. I ja sam upravo o tome razmišljala. Iako sam se nalazila u njegovom zagrljaju, već mi je nedostajao. Sama pomisao da ću biti bez njega neko vrijeme, bila ie dovoljna da osjetim pustoš. - A kako ću ja bez tebe? - upitala sam ga. Pogledala sam ga u oči. U njima sam vidjela beskrajnu ljubav. Ni u što nisam bila sigurna kao u njegove osjećaje. On nije samo govorio o njima, on ih je i dokazivao, živio je za tu našu ljubav Po tome smo bili identični. - Ovo će biti ispit za našu ljubav - čudno su mi zazvučale njegove riječi. - Ispit? - udobnije sam se namjestila i pogledala ga u oči. - Nisam mislio onako kako je zvučalo. Mislio sam da će razdvojenost samo dokazati ono što je već poznato. Učvrstit će našu ljubav i ... - privinuo me je još nježnije uz sebe. Nasmiješila sam se. Laknulo mi je. Ne, nisam nimalo sumnjala u njega, niti će se to ikada dogoditi. Znala sam da će mi biti vjeran. On je bio osjećajna osoba, odgovorna, i nije se libio pokazati ono što bi većina muškaraca smatrala slabošću. - Jedva čekam da se vratiš - rekla sam tiho. Zatvorila sam oči. Sama pomisao da ću neko vrijeme biti bez njega, izluđivala me je. Nadala sam se da ću u toj našoj prevelikoj ljubavi pronaći snagu da izdržim. Dan bez njega mi se činio nezamislivim, a trebala sam biti tjedne, mjesece, a možda i dulje od toga. - I ja - Leo je rekao. - Volim te, Ana. Volim te više nego što se to može riječima opisati. Volim te tvoje plave oči, smijeh, božanstveno tijelo, volim sve što je povezano sa tobom. Kad se vratim, zaručit ćemo se. Želim svima dati do znanja da si moja i da ćeš moja zauvijek i ostati. Ljepše riječi mi nije mogao reći. Bila sam dirnuta tim njegovim dokazom ljubavi. Udobnije sam se namjestila. Slušala sam otkucaje njegovog srca, disanje koje je bilo mirno. Bili su to posebni trenutci, oni u kojima su riječi bile suvišne. Isplakala sam more suza nakon rastanka. Ne znam kako sam prespavala tu večer, ni kako sam živjela idućih nekoliko dana. Leo me je zvao nekoliko puta dnevno, slao mi je bezbroj ljubavnih poruka, i to mi je uvelike olakšalo. A onda ... Jedan dan se nije javio.
Mislio sam da te volim ali ...
Pokušavala sam ga nazvati, ali se nije odazvao. Mobitel mu je bio isključen. I idućih nekoliko dana sve se ponavljalo. Nisam znala što da mislim, ni kako da postupim. Ništa nisam shvaćala. Smatrala sam nemogućim da je zaboravio na mene i našu ljubav. Što se dogodilo? Premirala sam od straha. Možda je promijenio broj? Čak i da se to dogodilo, javio bi mi se. Ako je bio previše zaposlen, uvečer bi mi se javio. Za poziv ili poruku nije bilo potrebno nekoliko dana, već samo nekoliko sekundi. Bila sam sluđena. Nalazila sam se u procjepu straha i ludila. Neizvjesnost me je uništavala. Nisam imala ni sekunde mira. Svašta mi je prolazilo kroz glavu, svi mogući i nemogući scenariji. Zar je moguće da sam ga tako malo poznavala? Možda je pronašao drugu? Danima sam se mučila sa istim pitanjima. Trebala sam bilo kakav znak od njega, dokaz ljubavi, jer se nisam znala nositi sa neočekivanom šutnjom. A onda je uslijedio šok. Dobila sam poruku kasno noću. Mogla je biti samo od Lea. Odmah sam posegnula za mobitelom. Kad sam vidjela njegovo ime, osmijeh mi je obasjao lice, prvi osmijeh nakon toliko dana. "Oprosti mi. Teško mi je ovo napisati. Daljina mi je pomogla da shvatim da sam se zanosio nečime čega nema. Mislio sam da te volim, ali to nije bila istina. To sam otkrio kada sam upoznao pravu ljubav, moju Marinu. Zbogom. Ne zovi me, ne traži me, jer sam krenuo nekim novim putem koji nam nije zajednički." Zatvorila sam poruku i opet je otvorila. Čitala sam. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Ostavio me je. Mislio je da me je volio, ali to nije bila istina. Naravno, upoznao je drugu ženu, neku koja je bila ljepša od mene, zanimljivija, i koja mu je očito znala pružiti ono što ja nisam znala ili mogla. Ustala sam. Prišla sam prozoru. Osjećala sam samo prazninu, ali ne i bol. Čak ni suza nije bilo. Nekako kao da sam očekivala da će se to dogoditi. Bila sam pod šokom. To je bilo objašnjenje za izostanak očekivane reakcije.
Ponovni susret sa starom ljubavi
Svaki idući dan bio je sve gori i gori. Zvonimir mi je pomogao da napravim prvi korak, ali čak ni sada nisam mogla koračati sa sigurnošću kroz život. Rane su još boljele. Leo me je mogao ostaviti, mogao je zavoljeti drugu, ali ja sam svoju ljubav još uvijek čuvala duboko u sebi. Što je ta djevojka imala a ja ne? Znala sam da je Leo pun života, da je mlad, a njegovo ponašanje samo je dokazivalo nedostatak ljubavi. A onda je istina pokucala na vrata mojeg života. Ako je istina ono što je Zvonimir rekao, onda ne znam ... Glava me je počela boljeti. Uzela sam mobitel i počela birati Leov broj. Na vrijeme sam se zaustavila. Ako je istina da se Leo vratio i da nije zdrav, ili da mu se nešto dogodilo, što je sam mogla poduzeti? Ako ga nazovem ili posjetim, mislit će da ga sažalijevam. Svaki moj pokušaj bi se mogao shvatiti na drugačiji način. Ostavio me je. Zašto bi mene trebao zanimati njegov život? Danima sam se mučila. Odlazila sam na posao i vraćala se odmah kući. Iako sam dolazila u iskušenje da potražim Lea, to nisam učinila. Bojala sam se istine, onog što sam mogla vidjeti. Ponekad sam imala dojam da život prolazi pored mene, a ja samo nijemo promatram ono u čemu sam trebala sudjelovati. Dva dana kasnije, kad sam izišla sa posla, gotovo sam se srušila kada sam vidjela dobro poznatu figuru. Svo to vrijeme bez Lea kao da je bilo izbrisano. Gotovo sam se osmjehnula. Srce mi je zakucalo kao da će iskočiti iz grudi. Stajao je naslonjen na automobil. Kad su nam se pogledi susreli, zastala sam kao da sam naletjela na nevidljiv zid. Disala sam plitko, nedostajalo mi je zraka. Nisam znala trebam li krenuti prema njemu, ili pobjeći glavom bez obzira. Bože, bio je tako lijep. Promijenio se. Lice mu se izdužilo, izgubilo je onaj mladenački izraz. Prije sam bila u vezi sa mladićem, a sada je preda mnom stajao zreo muškarac. Još uvijek sam ga voljela. Da, to je bila jedina istina. Ta ljubav me je sputavala i napravila mi je pakao od života. Koliko puta sam zamišljala ovaj susret? Uvijek bi on raširio ruke, i ja bih mu poletjela u zagrljaj, naravno, nakon što bismo sve izgladili, ali ... Njegove ruke su bile položene na štake pomoću kojih je hodao. Brada mi je počela podrhtavati. - Ana - čula sam njegov glas, ona isti koji me je proganjao u svim onim besanim noćima. Bio je dublji, nježniji, ali bih ga prepoznala svugdje. Krenula sam prema njemu. Ne znam gdje sam pronašla snagu za to, ali sam krenula. To mi je bilo najvažnije. Nisam smjela pokazati ono što sam proživljavala. Željela sam biti sigurna, hladna, samouvjerena, sve ono što nisam bila. Kad sam mu se približila, sa užasnom sam shvatila koliko ožiljaka ima na njegovom licu. Bez obzira na njih, ono je i dalje bilo lijepo. Borila sam se sa suzama. Ako zaplačem u tom trenutku, mislit će da ga sažalijevam, a njemu je sažaljenje bilo najmanje potrebno. Koliko mu je snage bilo potrebno da bi učinio ovo što jest? - Leo - prošaputala sam njegovo ime. Nervozno sam cupkala sa noge na nogu. Mislila sam na posao, na Zvonimira, na sve samo ne na ono što sam vidjela ispred sebe. - Znam da ti je Zvonimir rekao da me je vodio. Dugujem ti objašnjenje - sa mukom se pokrenuo. Pratila sam svaki njegov pokret. Jesam mu trebala pomoći? Ako se ponudim ... Ne, on je bio ponosna osoba, bio je tvrdoglav i ne bi dozvolio pomoć bilo koje vrste. - Već si mi objasnio - trudila sam se ostati pribranom. - Možemo li otići negdje i u miru razgovarati? - molećivo me je upitao. Odmahnula sam glavom. Nisam bila spremna na taj susret, na još laži, ali ni na istinu. - Neka sve ostane ovako kako jest - trudila sam se poštedjeti sebe nove boli. - Što sada želiš od mene? Očito se ta tvoja prava ljubav nije mogla suočiti sa istinom, pa si se sjetio mene. Ne ide to tako. Ostavio si me. Ono najljepše dao si drugoj, a mene si povrijedio, ponizio i pogazio sve ono u što sam vjerovala - ponosno sam podigla glavu. Nisam smjela dozvoliti da vidi koliko me sve to boli. Njegova bol je bila vidljiva, ali ne i moja. Bila sam nepravedna i okrutna, ali to je bio moj način obrane.
On je prošao kroz pravi pakao
Nije bilo ni jedne druge žene - Leo je rekao. - Ne zanima me - prošla sam pored njega. Srce mi je vrištalo. Sve u meni je plakalo, ali ne i oči. Suze nisu bile vidljive, a to je bilo ono najvažnije. - Imao sam prometnu. Nitko nije vjerovao da ću prohodati, ali jesam. Možda nikada više neće biti isto kao nekad, ali hodam. Ovo je čudo, i ponio sam se. Mislio sam da je još jedno čudo moguće, ono koje je bilo povezano sa tobom. Otišla sam. Nisam htjela da on vidi suze u mojim očima. Plakala sam. Nisam vidjela kuda hodam. Nije me ni bilo briga. Samo sam željela pobjeći što dalje od Lea. Je li istina ono što mi je rekao? Ako jest, zašto mi nije rekao istinu? Trebala sam nečije mišljenje, muško mišljenje, a Zvonimir je bio jedini koji mi je to mogao pružiti. Naravno, odmah sam ga nazvala i dogovorili smo se da se nađemo za pola sata. Kad sam ga vidjela, laknulo mi je. - Što se dogodilo? - upitao me je kada me je vidio. - Izgledaš kao da si srela duha - pokušao se našaliti, no kad je vidio izraz mojeg lica, naglo se uozbiljio. - I jesam. Srela sam ga - jedva sam prošaputala. - Koga? Lea i - odmah mu je bio jasan uzrok koi i me je doveo u stanje u kojem sam se nalazila. Nitko me nije poznavao tako dobro. - Da. Dočekao me je kada sam izlazila sa posla. Rekao mi je da nije bilo druge, da je imao prometnu i da je mislio da nikada više neće hodati. - To sve objašnjava - Zvonimir je rekao. - Ne objašnjava ništa - ljutito sam ga pogledala. Ono što sam rekla, i mislila sam. Ako je istina ono što je rekao, to je mnogo gore od one istine u koju je on želio da ja vjerujem. Zar mi je tako malo vjerovao? Ostala bih uz njega u bilo kojoj situaciji. Zašto je mislio da bih drugačije postupila? To isto pitanje sam postavila i Zvonimiru. - Previše te je volio da bi te na taj način vezao za sebe. To je moje mišljenje, a mislim da ovaj put doista imam pravo. Možeš li zamisliti pakao kroz koji je on prolazio? Ti si imala svoj pakao, ali se on ni na koji način ne može usporediti sa njegovim. Posramljeno sam spustila pogled. Da, to je bila istina. Moja bol je bila malena, a trebala sam pogledati u Lea da shvatim da je to istina. Ja sam mogla koračati kroz život, a on je samo čekao da taj isti život dođe do njega. Kako je živjeti sa mišlju da nikada više neće hodati? Naježila sam se od neprijatnih osjećaja. - Ne znam. Zbunjena sam - priznala sam Zvonimiru. - I ja sam - Zvonimir je uzdahnuo. - Želim ti pomoći, ali ne znam na koji način. Razgovaraj s njim. Nema smisla da oboje patite. Iskreno ću ti priznati da se moja ljutnja pretvorila u divljenje prema Leovu postupku. Veći dokaz da te voli od onog što je on napravio, ne treba ti. Zašto gubiš vrijeme sa mnom? - pokušao me je potaknuti, ali ja nisam imala hrabrosti ni za što. Bila sam povrijeđena ponovno, ljutita do beskraja. Sve je moglo biti drugačije, ali Leo je odlučivao o mojoj sudbini bez da sam ja znala za to. Zašto mi nije rekao istinu i pustio me da ja odlučim o svemu? Kako bih ja postupila da sam bila na njegovom mjestu? To je bilo pitanje koje je pokrenulo cijelu raspravu između srca i tijela. Trebalo mi je vremena da shvatim koliko me je volio, koliko se žrtvovao da bih ja bila slobodna. No što ako je postojala ta druga žena? Iako je rekao da nije, koliko sam mu trebala vjerovati? Mnogo toga stajalo je između nas. To se moglo riješiti samo na jedan način, a ja sam trenutak ponovnog susreta odlučila odgoditi onoliko koliko god to bude moguće. U Leu se nešto prelomilo čim je odlučio reći mi istinu. Što je očekivao?
Ništa više nisam znala
Sve je bilo toliko komplicirano da me je potpuno zbunjivalo. Imali smo planove, ali od tih planova nije ostalo ništa. Je li bilo nade za nas? Teško je bilo na to pitanje odgovoriti. Između nas stajao je ponor kojeg ćemo teško prijeći. Nisam željela uljepšavati stvarnost. Više nisam bila onda djevojka koja se zanosila, već sam gledala stvarnosti u oči, bez imalo uljepšavanja. - Kuda mi se žuri? - upitala sam. - Ako ga voliš ... - Zvonimir me je upitno pogledao. - Naravno da ga volim. Ništa ne može umanjiti ljubav koju osjećam prema njemu. - Ipak, trebala bi znati da on nije isti onaj mladić sa kojim si nekad bila. Prošao je pakao. Ti si mislila na njega na jedan način, a on o tebi na drugi. - Zašto se sada javio? - upitala sam Zvonimira. - Odgovor na to pitanje bi trebala potražiti od njega. Ja mogu samo nagađati o tome, isto kao i ti. Saberi se. Razmisli o svemu još jednom. Ne možeš ništa izgubiti. Zvonimir je imao pravo. Ništa više nije bilo isto. O tome sam razmišljala te večeri kada sam legla. Pokušavala sam zamisliti sve ono kroz što je Leo prolazio. Same moje misli su bile prestrašne, a kako li je tek njemu bilo. Sada sam znala zašto se nije danima javljao. Nije mogao. A onda je nakon duge šutnje stigla poruka. Kako sam mogla znati? Doista sam mislila da se predomislio i da je upoznao neku koju je volio više od mene. Kad sam malo bolje razmislila, nije ni imao vremena za to. U ono vrijeme sam mislila da je za ljubav dovoljan samo trenutak. Ništa više nisam znala, niti sam u bilo što mogla biti sigurna. Leo je napravio prvi korak. Dao mi je do znanja da želi razgovarati sa mnom. Za to mu je trebalo mnogo snage. Sada je bio red na mene da napravim idući korak. To nije bila nimalo laka odluka. Tvrdila sam da mi je stalo do njega, a to je i bila istina. Srce nisam mogla prevariti sve proteklo vrijeme. Žalila sam za neostvarenom ljubavlju, za izgubljenim snovima, a sve se to događalo daleko do mene. Leo je krojio našu sudbinu. Sada sam i ja to mogla činiti. Da, otići ću do njegove kuće. Razgovarat ću sa njim. Zaslužio je to u ime svih onih lijepih dana koje smo proveli zajedno. Nije mi bilo nimalo lako doći do njegove kuće. To sam učinila idući dan, odmah nakon posla. Dlanovi su mi se znojili. Srce je lupalo poput bubnja. Osjećala sam svaki njegov otkucaj. Bila sam spremna na sve: kako na odbijanje, tako i na svakakav drugi mogući ishod. Nisam se zanosila. Čvrsto sam stajala na tlu.
Otišla sam kod njega doma
Pokucala sam na vrata njegova doma. Otvorila ih je njegova majka. - O? - zanijemila je kada me je vidjela. - Kako si, Ana? - nešto je zaiskrilo u njenim očima. - Upravo sam se počela spremati za izlazak sa prijateljicama - znala sam da to nije istina, ali sam cijenila njen pokušaj da nas ostavi same. - Samo želim vidjeti Lea ako je tu. Kako ste vi? - pokušala sam joj se nasmiješiti. Nisam bila sigurna da mi je to pošlo za rukom. Njegova majka se ponašala kao da se ništa nije dogodilo, i kao da su se vidjele jučer, a ne nakon toliko vremena. - Ja sam odlično. Leo je u dnevnoj sobi. Skuhat ču vam kavu, pa odlazim - izgubila se istog trenutka kada ju je odvela u dnevnu sobu. Nisam se sjećala da sam se ikada osjećala toliko neugodno kao u tom trenutku. Stajala sam na vratima. Nisam se mogla prisiliti da napravim još jedan korak naprijed. Leo je bio okrenut prema meni. Nije skidao pogled sa mojeg lica. Učinilo mi se da vidim suze u njegovim očima. Usne su mi zadrhtale. Borila sam se sa svojim osjećajima. Bila je to nepoštena borba, a ishod će se uskoro znati. Vrijeme kao da je stalo. Ničega nisam bila svjesna osim njegova pogleda. U očima sam mu vidjela nadu, želju da sve bude kao nekad, a da li je to moguće? - Uđi, Ana - Leo je rekao. Trgnula sam se kada sam čula njegov glas. Pokrenula sam se. Noge su mi bile kao da su od olova. Nisam znala što bih mogla reći, ni kakva je očekivanja Leo imao. Sjela sam nasuprot njega. Pogledala sam u njegovo lice. Svjetlost je bila jasna tako da sam vidjela svaki ožiljak na njegovom licu. Nije ga to činilo nimalo ružnijim. Čak su mu pristajali na čudan način. Promatrala sam ga srcem, a srce ne vidi ono što i oči. - Drago mi je da si došla. Nisam znao što mogu očekivati. Sve je moglo biti drugačije, ali ... - slegnuo je ramenima. - Sudbina se umiješala i otela nam planove. Nisam ih se olako odrekao. Razmislio sam dobro prije nego što sam ti poslao poruku. Smatrao sam da nemam pravo vezati te za sebe. Što bi jednoj prelijepoj djevojci teret kakav sam ja? Šanse da prohodam bile su gotovo nikakve. Lice mi je bilo neprepoznatljivo. Volio sam te toliko da sam želio da budeš sretna i za mene, jer ja to nikada neću biti. Njegov glas je bio tih, ispunjen emocijama i lišen svake nade. Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Zatreptala sam da bolje vidim Lea. - Zašto nisi pustio mene da ja odaberem? - upitala sam ga. To me je pitanje neprestano mučilo posljednjih nekoliko dana, od trenutka kada sam doznala istinu. - Znam što bi odabrala. Nisam to mogao dozvoliti. Da ostaneš uz mene u stanju u kojem sam bio? To nije dolazilo u obzir. Ne, nikako. Bojao bih se da si sa mnom iz sažaljenja. To je mnogo gore od odricanja od ljubavi.
Trebao si postupiti drukčije
Kad sam razmislila o njegovim riječima, morala sam priznati da je imao pravo. Da ostanem uz njega, bila bi to moja obaveza. U tim trenutcima ne bih mislila na ljubav, nego na ono što bi bilo ispravno učiniti. Zarobio bi me, a ja ne znam ni kako bih se ponijela. Možda bi nestalo ljubavi pod naletom stvarnosti, iako sam sumnjala u takvo nešto. - Tebe nitko ne može sažalijevati. I kad je na koljenima, junak ostaje junak - pokušala sam biti neutralna. - Kavica - njegova majka je ušla. Uz kavu je donijela i kolačiće. Pozdravila se s nama i otišla. Nakon što je zatvorila vrata za sobom, nastao je muk. - Nisi valjda povjerovala da je u pitanju neka druga žena? - Leo se nagnuo da me bolje vidi. - U što sam trebala povjerovati? Zašto nisam znala istinu? - upitala sam ga. - To je bila moja odluka. Majci sam zabranio da ti bilo što kaže. Želio sam da me se sjećaš onakvim kakav sam nekad bio, a ne u ovom stanju, ili još u gorem, u kakvom sam nekad bio. Volio sam te. Ta ljubav mi je bila jedino svjetlo sve proteklo vrijeme. Nijedna žena ne bi mogla zauzeti tvoje mjesto. Kako si to mogla i pomisliti? - uzeo je šalicu sa kavom. I ja sam to učinila. Napetost između nas bila je toliko jaka da se mogla opipati. Razgovor je zapinjao. To me nije nimalo čudilo. Između nas je bilo mnogo toga na što nismo mogli utjecati. Tajne, laži ... A sve je to učinjeno u najboljoj namjeri. - Mogla sam i jesam - prkosno sam rekla. - Trebao si postupiti drugačije - nisam odustajala. - Nisam. Da mogu, opet bih učinio isto. Poštedio bih te svega onog što je moguće. Ako sam morao patiti ja, nisi i ti. Da te nisam volio, postupio bih onako kako ti misliš da bih trebao, ali jesam. Ljubav je moje jedino opravdanje. Samo sam želio da znaš istinu. Želim ti svu sreću u životu, ljubav o kakvoj si oduvijek sanjala. Ja znam da nikada neću moći zadobiti nečiju ljubav Samo bih bio teret.
Voljela sam te i volim te još uvijek
Bila sam zapanjena. Zar je razmišljao na taj način? Zašto? Oporavljao se. Čak i da nije, meni to nije bilo nimalo važno. Ljutila sam se na njega zato što mi je zatajio istinu, a trebala sam je znati. Vezivala nas je ljubav a on je odlučio za nas oboje. - Leo! - upozorila sam ga. - Ne smiješ tako govoriti - naglasila sam svaku izgovorenu riječ. - A kako bih trebao? - njegovo raspoloženje naglo je splasnulo. - Ne znam. Trebaš nadu - pokušala sam mu se nasmiješiti. - Ti si mi bila nada. Bila si sve ono što sam želio. Dao sam ti slobodu, a to je bila najteža odluka u mojem životu. Mogu se nositi sa ovim - pokazao je prema svojem tijelu - ali ne mogu sa gubitkom koji je posljedica nesreće koja je sve promijenila. Voljet ću te dok sam živ. Nijednu večer nisam legao bez da mislim na tebe. Na isti način sam se i budio. Što bi bilo da se ovo nije dogodilo? - upitao me je. Nisam mu mogla odgovoriti, na to pitanje. Njegov jaki duh je klecao pred stvarnošću. Ustala sam i prišla mu. Preda mnom je stajao isti onaj 'Leo kakvog sam se sjećala. Nisu me zanimali ožiljci, ni njegov težak hod, zanimao me je on i njegova ljubav, ono što mi je mogao dati i što mi je obećao dati. Obuhvatila sam njegovo lice rukama. Gledala sam ga ravno u oči. Ne razmišljajući, poljubila sam svaki ožiljak na njegovom licu. - Leo - prošaputala sam njegovo ime. - Ne moramo odustati od svojih snova. Sve proteklo vrijeme bez tebe, pokušavala sam ubiti ljubav koju sam osjećala, ali mi to nije pošlo za rukom. Ne želim nijednog muškarca osim tebe. Samo sam tebe voljela i samo tebe volim. - Ana - odmaknuo me od sebe. - Ti ne znaš što govoriš - protresao me. - Znam - nisam se dala odgovoriti. Ako je on odustao od ljubavi, ja sam se odlučila boriti za nju. - Ja sam invalid - trudio se odgurnuti me od sebe. - Voliš li me? - odmaknula sam se i upitala. - Volim - Leo je rekao. - I ja tebe. Voljela sam te nekad, ali te volim i sada. Nudim ti svoju ljubav, svoje srce, a ako ih želiš ... - pogledala sam ga u lice. Vidjela sam suze u njegovim očima. Ništa nije trebao reći. Zagrlio me je rukama koje su drhtale od sreće. Njegov zagrljaj bio je potvrda njegovih osjećaja. Da u ljubavi ne postoje prepreke, dokazat ćemo svojim primjerom. Čvrsto vjerujem da će tako biti i da je pred nama budućnost o kakvoj smo nekada zajedno sanjali a sada se ponovno vratila u naš život.
Sjedenje i gubljenje vremena na malenoj plaži pored rijeke nikada mi nije bilo zanimljivo, pa čak ni u onim vrelim danima kada je sunce pržilo i kada bi djevojke pokazivale svoja naočita, zamamna, preplanula tijela. Budimo relani, nisam od onih kojima takvi prizori nisu dragi, itekako uživam gledati lijepe djevojke. Problem mi predstavlja jedio spoznaja kako je izležavanje tek puko gubljenje vremena, a lijepih djevojaka ima i na drugim mjestima osim na plaži. Dangubljenje u ožujku na istom mjestu držim potpunom ludošću, ali bio sam nadglasan od strane prijatelja. Davor, jedan iz moje klape, slavio je rođendan, te je upravo on izabrao mjesto na kojem će pripremiti izletničku zakusku i obilježiti svoj dan. Ostatak ekipe nije imao ništa protiv tako da sam se jedino mogao prikloniti njihovoj zamisli unatoč negodovanju. Odjeven u laganu trenirku i za-valjan na malenom stolcu, promatrao sam skupinu prijatelja koji su pokušavali igrati nešto nalik na odbojku. Smijali su se, zadirkivali jedan drugoga, ali i djevojke koje je Davor pozvao kao svoje gošće. Većinu od njih sam poznavao, a one koje nisam ionako mi se nisu činile privlačnima, te nisam imao volje posebno se upoznavati s njima. Iza mene je ionako bio ružan raskid s Tajanom i nisam imao namjeru uskoro ulaziti u bilo kakvu vezu. To što je Tajana ostavila mene, a ne ja nju bio je samo dodatan udarac na moj ego. S kojom god djevojkom sam ranije hodao, svake sam se riješio kada sam mislio da je pravo vrijeme, ali Tajana je bila ta koja je mene napucala i to pred svima. Ne mogu reći kako to nisam zaslužio, ali svakako bih lakše podnio spoznaju da sam je ostavio umjesto činjenice da sam ostavljen. I dok sam tako razmišljao o njoj, pogled mi je privukao dječačić koji je za psićem trčao točno u pravcu rijeke. Okrenuo sam se kako bih vidio s kime je maleni, tko se brine o njemu, ali za taj trenutak nisam vidio nikog odraslog u blizini. Ponovno sam se okrenuo prema rijeci. Pas je žurno'uskočio za loptom u rijeku, a dječačić isto tako za psom.
Sunce tetino, jesi li dobro?
U trentuku sam ostao gotovo bez daha. Na nekoliko djelića sekunde vidio sam dječje ručice koje su se pojavila iznad površine vode, a onda ga je voda ponovno povukla u svoje dubine. Dječak se utapa, bubnjalo je sve u meni. Više nisam razmišljao ni trenutka. Poskočio sam sa stolca, uskočio u ledenu rijeku i potražio dječaka. Ronio sam, ali od pijeska nisam mogao ništa vidjeti. Izranjao sam i uranjao, a onda sam napokon ugledao to maleno tijelo i na svu sreću uspio ga dohvatiti. Iako nisam bio jako udaljen od obale jedva sam doplivao natrag, riječne struje činile su mi se neopisivo jake. Izašavši van položio sam dječakovo tijelo na pijesak, okrenuo ga na bok. Oko mene su se skupili prijatelji koji su me tapšali po leđima. Darko je bio liječnik, te me odgurnuo i odmah malenom dao umjetno disanje. Kad je dječak počeo kašljucati i kad mu je voda krenula van niz usta napokon smo svi odahnuli. U tom trentuku odnekuda se pojavila i lijepa brineta. Galamila je iz sveg glasa, stala dozivati dječaka. - Ivane, sunce tetino, jesi li dobro? Jesi li dobro? Jesi li dobro? - ponavljala je dok se gurala između mojih prijatelja i nepoznatih ljudi koji su se tu odjednom stvorili. - Maleni je s vama? - upitao sam je. - Da. To je moj nećak. Susrela sam starog znanca. Razmijenili smo nekoliko rečenica, a on je otrčao za psom. Samo sam na trenutak odmaknula pogled s njega i odmah je upao u nevolju. Ivane, Ivane - govorila je, a potom kleknula pored dječaka.
Ispričao sam sve policiji
Maleni se samo osmjehnuo, a ona mu je rukom odmaknula mokru kosu s čela. Ivanu njegova teta očito nije bila zanimljiva. Svoj pogled usmjerio je prema meni. Njegove plave oči gledale su pravo u moje i u njima kao da se ogledala sva ljepota ovoga svijeta. Njegov pogled bio je potpuni kontrast njegovom sićušnom, izmučenom tijelu. Ivanov pogled činio mi se kao pogled samouvjerenog statca koji je prošao puno toga u životu. Njegove oči kao da su me hipnotizirale i nisam mogao prestati gledati ga. U tom trenutku se pojavila i hitna pomoć, ali i policija koje je netko očito pozvao. Djelatnici Hitne su dječaka smjestili u vozilo i odvezli u bolnicu, a njegova teta otišla je s njim. Gledao me sve dok se nisu zatvorila vrata vozila i kao da mi je želio nešto reći, ali je ipak ostao nijem. Čim su otišli, policija me ispitala što se dogodilo, a ja sam ukratko sve prepričao. Prijatelji i neznanci su hvalili moju gestu, govorili da sam heroj, ali ja u tom svome postupku nisam vidio baš ništa herojski. Oduvijek sam bio iznimno egoističan tip, gledao prvo i jedino samoga sebe, pa me u neku ruku iznenadilo to što sam radi nepoznatog dječaka skočio u ledenu vodu. O tome, naravno, nikome nisam ništa rekao nego sam se samo ispričao kako sam mokar, te da moram poći doma preodjenuti se. Svi su se složili sa mnom, a ja sam bio presretan kad sam napokon sjeo u svoj automobil i ostao sam. Dječakove oči, pogled i cijeli događaj nisu mi izlazili iz glave. I kad sam se napokon otuširao i preodjenuo, odlučio sam kako se neću vraćati k prijateljima. Nazvao sam Davora, objasnio da se ne mogu vraćati natrag, te im poželio lijepu zabavu. Sjeo sam za računalo, ostatak dana završavao prezentaciju novog projekta i koliko god da sam radio, dječje oči kao da su me uporno pratile i pratile. Osim imena nisam znao ništa o tome dječaku, a moja znatiželja nekako je svakim trenutkom postajala sve veća. Brinuo sam se kako je maleni, je li sve u redu. Na kraju sam nazvao u policijsku postaju, objasnio zašto zovem, te saznao ime i prezime dječaka. Potom sam telefonirao u bolnicu gdje mi je rečeno kako je s malenim sve u redu. Vijest me umirila, te sam se ponovno posvetio svojim obvezama vezanim uz posao. Idućih dana na poslu je bila prilična ludnica. Novi projekt svakog dana morao je imati nadopune i izmjene. Projektirao sam kuću za direktorovu kći, a ona se stalno predomišljala i taman kad bismo dogovorili sve pojedinosti i ja ih kao takve unio u nacrt, ona bi poželjela još nešto drugačije i u potpunoj suprotnosti sa svime ranije dogovorenim. Osjećao sam se poput lutke na koncu koju je ona povlačila kako god je željela. Samo da se nije radilo o direktorovoj kćeri već bih joj odavno rekao što je ide, ali ovako sam morao šutjeti, smješkati se i činiti sve po njezinoj volji.
Mnogi su me se na poslu bojali
Sam direktor mi se nekoliko puta ispričao zbog svoje kćeri, a ja sam glumio kako s ničim W nema problema iako mi je već odavno bila puna kapa. Razmažena bogatašica bila je doslovno glupa poput stupa, ali je zato njezin otac imao novčanik kojem se nije naziralo dno, Bio sam na samom rubu da projekt prebacim na nekog drugog kolegu, ali sam samog sebe uvjeravao kako bi mi isti mogao donijeti puno posla u budućnosti, stoga sam s namještenim osmijehom na licu svaki čas mijenjao sve što je bilo potrebno dok sam u sebi kuhao od ljutnje i bijesa. Znao sam, kolege uživaju u mojoj muci i samo sam se nadao kako ista neće još dugo potrajati. U tvrtku sam došao odmah nakon što sam diplomirao. Baka, koja me odgojila nakon teške prometne nesreće u kojoj su mi poginula oba roditelja, bila je dobra prijateljica s direktorovom majkom. Na njezinu preporuku i uz njezinu pomoć počeo sam raditi i svakog se dana nastojao što više dokazati. Kako sam bio jedino dijete u roditelja, oduvijek sam bio sebičan. Isto se nastavilo i na radnom mjestu. Nisam birao sredstva i nije mi bilo važno koga ću pregaziti samo ako sam za sebe vidio bilo kakav boljitak ili korak naprijed. Povrijedio sam mnoge, mnogima namjerno podmetnuo nogu. Držao sam, opstaju jedino oni koji su vrijedni opstanka. Milost nije imala mjesto u mome rječniku ni životu kakvog sam živio. Nikada zbog svojih postupaka nisam osjećao grižnju savjesti. Nisam vjerovao u dobronamjeran svijet, niti sam iste dijelio. Grabio sam sebi i za sebe, zatvarao oči na tuđe patnje, prigovore, nevolje i kritike. Najvažnije mi je bilo pokupiti zaslugu, čuti hvalu koju bi mi direktor uputio. Nisam bio nimalo omiljen u tvrtki u kojoj sam radio, ali to mi ni nije bilo važno. Znao sam da me se mnogi boje, a to mi je bilo draže od toga da sam im drag. Oni su ionako bili tek ljudi s kojima sam radio, a među njima nikako nisam želio imati prijatelje. Nekolicinu pravih prijatelja imao sam još od djetinjstva i znao sam kako se u njih mogu pouzdati u svakom slučaju. ledino prema njima bio sam čovjek. Ostale sam gazio, penjao im se na glavu i polako, ali sigurno puzao prema naprijed.
Kako je Ivan? Je li mu dobro?
Postao sam direktorova desna ruka, ali u mojim mislima to nije bilo dovoljno. Želio sam više i to puno više. Želio sam njegov naslonjač, njegovo mjesto, njegov imetak. Prvobitan plan bio je kako ću do toga doći preko njegove kćeri, ali kad sam je upoznao shvatio sam kako ni za sav novac ovog svijeta ne bih mogao biti s takvom ženom. Morao sam mijenjati planove. Odlučio sam ih zavaditi tako da se direktor na kraju odrekne svoje jedinice. Takav plan zahtijeva puno posla, ali polako sam i tu napredovao svjestan kako bi me žurba i brzopletost mogli skupo stajati. Direktorovo povjerenje odavno sam imao, stoga je valjalo učiniti sve kako bi on izgubio povjerenje u svoje dijete. Činjenica da sam radio na projektu njezine buduće kuće išla mi je tako u korist s više strana. Tog jutra sam kasnio na posao zbog kvara automobila. Čim sam stigao, tajnica mi je rekla da me u uredu čeka gošća. Prva pomisao bila je kako se direktorova kći opet predomislila u vezi neke pojedinosti vezano uz kuću. I, dok sam prekretao očima, tajnica se nasmijala, vragolasto odmahnula glavom i rekla mi ime i prezime žene koja me očekuje. - Lidija E. - prezime kao da mi je odnekuda poznato, ali ne mogu se sjetiti odakle - odgovorio sam u nadi kako će mi pojasniti tko i zašto me čeka u rano jutro. - Ne mogu vam pomoći. Gospođa je rekla, radi se isključivo o privatnoj stvari. - Jesi li je ti ikada ranije vidjela kod nas? - nastavio sam ispititvati tajnicu. Dala je negativan odgovor, a ja sam poprilično iznenađen ušao u svoj ured. Pogled na lijepu plavušu nije mi odao razlog njezinog posjeta. Nikada je ranije nisam vidio i nisam mogao ni naslutiti što bi nezpoznata žena željela od mene. Pozdravio sam je i smjestio se za svoj stol. - Gospodine Tomislav, ja sam Lidija - predstavila se i pružila malenu ruku prema meni. - Drago mi je - prihvatio sam ponuđenu ručicu u svoju i tek tada prvi puta pogledao ženu u oči. Istog trena kao da mi je kroz cijelo tijelo prošla struja. Te oči, te divne, plave oči odnekuda su mi bile poznate. Vraćao sam film unatrag, pitao samoga sebe kada i gdje sam bio s tom ženom, a onda mi je iznenada sinulo. - Došla sam vam zahvaliti što ste mi spasili sina. Oprostite što dolazim tek sada. Ranije nisam bila u mogućnosti. U policiji su mi rekli vaše ime, prezime i mjesto gdje radite - rekla je prije nego sam uspio bilo što izustiti. Ivan je očito imao oči svoje majke. - Kako je Ivan? Je li mu dobro? Nemate na čemu zahvaliti, svatko bi učinio isto. Ja sam samo bio prvi koji ga je ugledao i shvatio što se događa - objasnio sam joj. - Dobro je, zdrav je i živ. Moja je sestra tog dana bila prilično neoprezna. Da nije bilo vas tko zna što bi se dogodilo. Ivan je živahan dječak, a kad je u društvu svog psića onda su opasna kombinacija. Ne smije se skidati pogled s njih - blago se osmjehnula. - Drago mi je čuti da je dobro. Bila je to nesretna situacija, ali srećom se sve dobro završilo. Zvao sam u bolnicu provjeriti kako je i bio jako sretan kad sam čuo da je sve u redu - objasnio sam Lidiji, a potom joj na njezinu zamolbu prepričao što se točno dogodilo prije dvadesetak dana kada sam joj spasio sina iz rijeke. Slušala je sa suzama u očima i stalno ponavljala koliko mi je zahvalna. Bila je iznimno tiha i ugodna osoba, a njezine oči, baš kao i onda oči njezinog sina, kao da su mi vidjele u dušu. - Puno vam hvala na svemu što ste učinili. Nikada vam se neću moći odužiti - rekla je dok je ustajala i ponovno mi pružala ruku na pozdrav. Nisam želio da ode. Htio sam je još gledati, uživati u ljepoti tih divnih, čarobnih očiju, ali nisam znao kako bih je zadržao, a da moje namjere ne ispadnu prilično prozirne i bijedne. - Rado bih posjetio Ivana, naravno, ako dopustite - sinulo mi je taman kad je uhvatila za kvaku na vratima. Lidija se okrenula i podarila mi svoj predivan osmijeh. - Bit će presretan kad vas vidi. Stalno govori o vama. Vi ste njegov super heroj, moj također - dodala je, a potom se vratila natrag do stola, na bijeli papir mi napisala svoju adresu i telefonski broj kako bismo mogli ostati u kontatku. I kad je otišla u uredu je ostao njezin blagi miris cvjetnih nota. Koliko god bio iznenađen tim posjetom, bio sam iznimno zadovoljan što se dogodio. Želio sam čim prije ponovno vidjeti te oči, to divno lice, slušati taj blagi glas. Nekoliko idućih dana, unatoč brojnim poslovnim obvezama koje sam imao, sporo su mi se vukli. Nazvao sam Lidiju i s njom se dogovorio kako ću ih u subotu posjetiti.
Bio sam očaran njenom ljepotom
Cijelo to vrijeme mrzio sam samoga sebe što sam bio toliko očaran njezinom ljepotom i nisam je upitao živi li sa suprugom. Imala je sina, stoga je bilo sasvim logično da ima i supruga, ali neki glas u meni stalno je govorio kako baš tako i ne mora biti. Pokušavao sam se sjetiti jesam li vidio prsten na njezinoj ruci, ali nisam uspijevao. U petak sam čak ranije završio s poslom i otišao u trgovinu dječjim igračkama. Kako o djeci nisam znao baš ništa, pa tako ni čime se igraju dječaci Ivanova uzrasta, zamolio sam trgovkinju za pomoć. Kupio sam sve što je predložila i sa zanimanjem promatrao sve te šarene ukrasne papire i vrpce. Bio sam siguran, Ivanu će se pokloni svidjeti. Za njegovu majku idućeg sam jutra kupio buket šarenog cvijeća i odvezao se na adresu koju mi je Lidija napisala. Kad sam se sparkirao ispred trošne kućice nekoliko puta sam provjerio jesam li na pravoj adresi. Nije mi se svidjela pomisao da je žena koja me očarala sirota, ali na to nisam mogao utjecati. S punim rukama pokucao sam na njezina vrata, a nekoliko trenutaka kasnije ispred mene stajao je dječak kojeg sam izvukao iz rijeke. Lice mu je bilo nasmijano, obraščići rumeni, a malene ruke raširio je koliko god je mogao i iz sveg glasa mi poželio dobrodošlicu. Ispustio sam sve poklone iz ruku na pod, dohvatio ga i podigao visoko u zrak.
Živite li vas dvoje ovdje već dugo?
Ivan je radosno cijukao i smijao se, zazivao majku neka ga dođe vidjeti kako i on može visoko letjeti. Tada se napokon na kućnom pragu pojavila i ona, glavna glumica mojih snova cijelog proteklog tjedna. Na sebi je imala proljetnu haljinicu cvjetnog dizajna, dugu kosu pokupljenu u rep, a tek jedan neposlušan pramen padao joj je preko lijevog oka. Kako li sam ga samo želio odmaknuti, dodirnuti joj lice, ali znao sam da bi to bio pogrešan potez. Pozdravila me, također mi poželjela dobrodošlicu i zamolila neka uđem u kuću. Uzela je Ivana iz mojih ruku, spustila ga na stube, a potom sam dječaku predao poklone, a njoj buket cvijeća. Zahvalila je i potaknula dječaka neka učini isto. Ivan ju je poslušao, a potom sav ozaren od radosti stao trčkarati u dnevni boravak, sap-ličući se o darove koje je nosio. Izgledao je tako smiješno, a opet tako predivno u toj svojoj dječjoj nespretnosti i uzbuđenosti. Ne mogu ni opisati s koliko se radosti divio novim igračkama. Objašnjavao mi je kakve su mogućnosti igračaka, sastavljao ih, isprobavao i pri tome se nije prestajao smijati od sveg srca. Lidija ga je stalno opominjala neka bude tiši, ali nije me nimalo smetala njegova galama, zapravo uživao sam. Ja, koji nikada nisam ni razmišljao o djeci odjednom sam bio oduševljen svime što je dječak činio. Lidija mi je ponudila kavu, a ja sam je rado prihvatio. Unutrašnjost kuće bila je slična vanjštini, prilično skromna, ali zato iznimno uredna. I dok se Ivan igrao, konačno sam odlučio saznati ponešto o Lidiji. - Živite li vas dvoje dugo ovdje u ovom kraju grada? - postavio sam to pitanje jer sam nekako morao započeti razgovor o temi koja me zanimala najviše od svega. - Zadnje tri godine. Ranije smo živjeli u centru, a ovamo se doselili kad mi je suprug preminuo. Ondje nisam više mogla plaćati podstanarstvo, cijena je bila previsoka. Radim u cvjećarnici. Nemam visoka primanja, a za nas dvoje i ova kućica je dovoljno velika. Važnije mi je da mogu podmiriti sve troškove nego da sam u centm grada, a nemamo dostatno za život - povjerila mi je Lidija dok je točila kavu u šalice. - Primite moju iskrenu sućut zbog gubitka supruga, jako mi je žao - vješto sam slagao iako sam zapravo bio presretan saznavši da više nema bračnog druga. - Hvala vam. Sudbina je valjda htjela da nas dvoje nastavimo samostalno kroz život. Ivanov otac Igor i ja upoznali smo se još u srednjoj školi. Bio je moja prva ljubav. Izvrsno smo se slagali. Onog dana kad smo prohodali, obećali smo jedno dmgome ljubav do groba. Igor je bio nagle ćudi, ali nas dvoje smo se oduvijek jako dobro razumjeli. Bila sam na sedmom nebu kad smo se vjenčali, a on kad sam ostala trudna.
Je li namjerno digao ruku na sebe?
Naš Ivan nam je bio najveći dar. Igor je teško zadržavao posao. Često se sukobljavao s nadređenima i stalno mijenjao poslove. Radio je nekoliko mjeseci i u poduzeću gdje vi radite. Ondje su ga optužili da je kriv za nesreću koja se dogodila i pri kojoj je teško stradao jedan djelatnik. Od toga dana sve je krenulo po zlu - govorila je, a ja sam doslovno drhtao cijelim tijelom, trudeći se pri tome skriti što se događa u meni. Tek tada mi je postalo jasno odakle mi je poznato njezino i dječakovo prezime. Sjetio sam se Igora E. Sjetio sam se tog strašnog dana. Igor nije bio kriv za nesreću koja se dogodila nego ja. Ja sam bio taj koji je podbacio, bio mamuran i pogrešno rasporedio ljude i strojeve, ali sam kao i uvijek vješto prebacio krivnju na drugog. Igor se pokušavao pravdati, dokazati svoju nevinost, ali već tada je direktor u mene imao ogromno povjerenje i povjerovao je u moju laž, a od-< bacio njegovu istinu. Još uvijek se sjećam onog dana kad je Igor dobio otkaz i došao k meni. Rekao mi je kako. ću platiti za sve svoje loše postupke i kako jednom neće uz mene biti nekoga tko će lažno svjedočiti u moju korist. Bahato sam mu se nasmijao u lice, a on je otišao blijed i očajan. Nikada se poslije nisam raspitivao što je bilo s njime, a nije me bila ni briga. Dok sam sjedio preko puta njegove supruge i promatrao njegovo dijete, shvatio sam koliko sam pogriješio toga dana, ali i mnogo puta prije i poslije. - Tomislave, jeste li dobro? Oprostite, zamaram vas svojom pričom - čuo sam Lidiju gdje govori i nastojao se čim prije pribrati, potisnuti sva ta strašna sjećanja. - Sve je u redu, ne zamarate me. Želim čuti sve što vam se dogodilo -potaknuo sam je neka slobodno nastavi dalje jer sam uistinu bio znatiželjan što je dalje bilo s Igorom. - Igor nije mogao pronaći novi posao, a slika stradalog muškarca progonila ga je na javi i u snu. Počeo se čudno ponašati i piti, družiti s lošim ljudima. Stalno je ponavljao kako će se osvetiti muškarcu koji mu ie smjestio i da samo čeka pravi trenutak za to. Preklinjala sam ga neka se ostavi pića i misli o osveti jer takve misli ne mogu donijeti ništa dobroga. Molila sam neka prošlost ostavi iza sebe i okrene se meni, svome sinu i budućnosti. Nije me slušao. Odjednom je postao čovjek kojeg više nisam poznavala. Jedne noći probudili su me djelatnici policije. Igor je automobilom uletio u kanal i preminuo na licu mjesta. Neki su službenici govorili kako su sigurni da se radilo o samoubojstvu, a ja ni danas ne znam u što bih vjerovala. Igor se s godinama promijenio, ali nisam sigurna je li namjerno mogao dići ruku na sebe. Možda je, a možda i nije. Ivanu i samoj sebi rekla sam da se dogodila strašna nesreća i u to želim vjerovati. Prava istina pokopana je zajedno s njim, a moj sin njegovat će jedino najljepše uspomene na svog pokojnog oca - tim je riječima Lidija ispripovijedila svoju životnu priču. Dok je govorila oči su joj bile pune suza, ali se suzdržala od plakanja. Divio sam joj se. Bila je tako jednostavna, malena i krhka rastom, a s dmge pak strane tako posebna, velika i snažna žena koja je na svojim malenim plećima nosila silan teret sudbine. Više od ičega na svijetu želio sam je dotaknuti zagrliti, poljubiti, dotaknuti je. - Mama, može li gospodin Tomislav ostati kod nas na ručku? - iznenada se javio Ivan. - Naravno, bit će mi čast kuhati za čovjeka koji ti je spasio život - rekla je Lidija, te me i ona pozvala neka im se pridružim za objedom. Dvojio sam, ali na kraju prihvatio poziv. Nikome ne mogu opisati kako sam se u tim trenucima dok sam je slušao osjećao poput bijednog crva. Shvatio sam, najgori sam čovjek od svih koje sam poznavao. Svojim lažima, prevarom i manipulacijom uništio sam život potpuno nevinom čovjeku, ali ne i samo njemu. Ova divna žena i ovaj divni dječak žive u najružnijem dijelu grada, u trošnoj kućici i skromnosti zahvaljujući mojim neljudskim postupcima. Da sam toga dana iskreno priznao svoju pogrešku, možda bi Lidijin supmg i dan danas bio živ. Možda bi on i dan danas radio u tvrtki u kojoj i sam radim, možda bismo postali prijatelji, možda bi njegova obitelj živjela u lijepom kvartu, u lijepo uređenoj kući, a njegova supruga možda bi bila najsretnija žena na svijetu. Bilo je toliko možda, a više ništa od onoga što je bilo nisam mogao popraviti.
Da joj priznam istinu ili ne?
U jednom trentku pomislio sam kako moram napustiti tu kuću čim prije i više im se nikada ne javiti, ali nisam mogao. Lidija me doslovno privlačila nekom neopisivom magijom, nekom tihom draži, te sam se unatoč svemu kod njih zadržao sve do kasne večeri. Danima sam razmišljao o Lidiji, nastojao joj se ne javljati, ali koliko god se trudio ne misliti na nju, ulazila mi je u snove. I preko dana dok bih radio svoj posao, jasno sam u mislima prizivao njezin predivan lik. Glava mi je govorila kako se ne smijem upuštati u nikakvu dublju vezu sa ženom čiju sam obitelj uništio, ali srce je bilo glasnije od razuma. On je vrištalo neka je nazovem, neka joj ponudim bolji život i tako se iskupim za sve što sam joj učinio. Srce je bilo preglasno da bih mu ignorirao glas. Ponovno sam je nazvao, pozvao nju i Ivana na mčak i šetnju parkom. Polako smo postajali jako dobri prijatelji, a Ivan me doslovno obožavao. Lidija me činila boljom osobom nego sam ikada bio. Zbog nje sam prestao biti sebičan, zbog nje sam odustao od mnogih zlobnih planova i namjera. Imao sam mnogo djevojaka prije nje, ali niti jedna nije bila tako posebna poput Lidije. Ona je iz mene izvlačila ono najbolje, poticala me na dobra djela, na lijepe geste. Zbog nje sam naučio cijeniti koliko je divno dočekati svaki novi dan, imati mogućnost promatrati zvjezdano nebo. Zbog nje sam se smijao, zbog nje počeo shvaćati što znači istinska ljubav. Često sam razmišljao bih li joj trebao priznati istinu i ispripovijedati kako sam ja taj koji je podmetnuo njezinom suprugu. Nekoliko puta sam čak i zaustio, ali bih se uvijek predomislio. Pomisao kako bih je mogao izgubiti nije mi dala mira, naprosto nisam mogao zamisliti život bez nje i Ivana. Družili smo se više od godinu dana kada mi je napokon dopustila da je prvi puta poljubim. Bio sam strpljiv jer sam znao, vrijedna je čekanja i to bez obzira koliko će ono trajati. S njom nisam samo želio biti povremeno intiman, nego sam svakim danom bivao sve sigurniji da je upravo ona jedina žena s kojojm želim dijeliti život. Nije bila nimalo iznenađena kad sam je zaprosio i s osmijehom na licu prihvatila je moju prosidbu kao i prsten. - Znači li to da ću te od sada zvati tata? - pitao me Ivan kad je čuo vijest. - Ako tako želiš bit ću iznimno sretan - odgovorio sam mu, a on mi je poskočio u naručje i svojim malenim mčicama obuhvatio moj vrat radosno pjevušeći.
Bit ću bolji čovjek nego do sada
Nakon skromnog obreda vjenčanja, Lidija i Ivan doselili su se k meni. Ivan je sa sobom donio i nekoliko fotografija na kojima su on i majka bili u Igorovu društvu. Svaki pogled na neku od tih fotografija budio je u meni teška sjećanja. Ni sam ne znam zašto, ali nekako sam osjećao kao da me Igor svakog dana proganja. O toj svojoj tajni nikome nisam govorio, ali me svakim danom izjedala sve više i više. Jednog nedjeljnog jutra napokon sam odlučio skinuti teret s duše. Ivan je bio u gostima kod svoje bake a Lidija i ja sjedili smo na terasi i dorućkovali. - Lidija, moram ti konačno priznati nešto što sam odavno trebao učiniti. Preklinjem te. saslušaj me do kraja i nastoj razumjeti. Pogriješio sam i sada jedino što mogu je tražiti tvoj oprost, moliti za moju milost - bile su to uvodne riječi kojima sam joj se obratio. - Kakve su to riječi? Ovo zvuči kao da si nekoga ubio a znamo da si ti divan momak - nasmijala se ni ne sluteći što ću joi sve reći i priznati toga dana. - Varaš se, nisam divan. Takav sam postao zahvaljujući tebi - iskreno sam priznao. - Rado ću preuzeti zasluge za sve dobro - opet se našalila i pomilovala mi obraz. - Lidija, ja sam taj koji je uništio tvoju obitelj. Zbog mene su ti se dogodile sve te strašne stvari - napokon sam iz sebe ispalio taj stravičan teret s duše. - Dragi, uzrujan si zbog posla. Smiri se i ne govori svašta. Da nije bilo tebe, tko zna što bi se dogodilo s mojim dječakom. Ti si mi uvijek bio pomoć. Ti si moj super heroj. - Ne razumiješ me. Ja sam taj koji je podvalio Igoru - zadnju sam rečenicu jedva izrekao. Lidija je ušutjela. Prostrijelila me pogledom. Odjednom kao da je nestalo sve topline i živosti iz njezinih očiju. Izgledala je kao da joj se upravo srušio svijet. Rukom se primila za čelo, odmahivala glavom i stala ponavljati kako sve što sam rekao ne može biti istina. Nije mi preostalo ništa drugo nego joj ispripovijedati sve do u pojedinosti. Nakon što je sve čula, pošla je u šetnju i rekla da o svemu mora na miru razmisliti. Bio sam svjestan koliko sam bola nanio voljenoj ženi, ali pribojavao sam se kako će istina kad-tad kucnuti na vrata i kako će sve biti još puno gore ako sve čuje od nekoga drugog, a ne od mene. Tog smo dana teškom mukom izgovarali rečenice, ali i narednih nekoliko tjedana. U sebi sam se pribojavao najgoreg i mogućnosti rastave braka. Srećom, to se nije dogodilo. Nakon što je Lidija o svemu razmislila, oprostila mi je i povjerila sve dvojbe koje je imala. Na kraju je rekla da joj je drago što sam imao toliko povjerenje u nju i njezinu ljubav i sve joj sam ispripovijedao. - Sudbina se poigrala tobom, ali i sa mnom. Možda si kriv što se moja obitelj raspala, ali ti si mi dao novu obitelj i spasio život mome sinu. Ljubav sve oprašta i ne mogu zbog prošlosti uništiti našu budućnost. Moramo biti bolji ljudi, voljeti se, ali i voljeti druge ljude. Moraš mi obećati kako više nikada nećeš napraviti istu pogrešku - rekla mi je, a ja sam joj se zakleo svima na svijetu da ću biti bolji čovjek nego sam to ikada i bio. Držim se svog obećanja i svakog dana nastojim učiniti nešto lijepo kako za moje voljene, tako i za nepoznate ljude. Ljubav mijenja ljude, ali i živote.
Na zaslonu mobitela vidjela sam da zove Ratko. Tri mi se godine nije javljao. Nisam imala volje razgovarati s njim, ali ipak sam se javila. Ta bio je otac mog djeteta. - Da, izvoli? - upitala sam hladno. - Snježana, imaš li malo vremena za mene? Možemo li se vidjeti? - trudio se zvučati toplo i nježno. - Vremena se uvijek može naći, ali ne znam što zapravo želiš. Vjeruj mi, ne osjećam neku osobitu potrebu da razgovaram s tobom - prekinula sam kontakt. Ratka sam upoznala kada sam za sobom imala jednu, činilo se, ozbiljniju vezu, ali pokazalo se da nije tako i prijateljski smo se razišli. Nisam bila razočarana, ali trebalo mi je vremena da se ponovno ozbiljnije zagrijem za nekog muškarca. A onda se tog ponedjeljka pojavio Ratko. Sreli smo se na klupi u parku. Zvuči romantično, ali bilo je sasvim banalno. Izašla sam iz ureda da bih uhvatila malo zraka i pojela sendvič. Bio je prekrasan proljetni dan. Za šetnje parkićem poželjela sam sjesti i u miru pojesti svoj sendvić. Majke s malom djecom zauzele su gotovo sve klupe. Tek je na jednoj bilo mjesta, no na njoj se razbaškario mladi muškarac. Da ga upitam smijem li sjesti? Neće to biti previše nametljivo? Ma, baš me briga, zaključila sam. - Oprostite, je li slobodno? - obratila sam mu se. - Svakako, svakako, samo sjednite - nasmiješio mi se. Sjela sam na drugi kraj klupe, ali ipak smo počeli razgovarati. I on je radio u blizini, nije mogao odoljeti tako lijepom danu i odlučio je tih pola sata stanke za odmor provesti u parku umjesto u kafiću. - Mislio sam da će tu biti mirnije, ali ovi su klinci zaista bučni - pokazao je rukom na mališane. - Ne volite djecu? - Daleko od toga, obožavam ih, ali ponekad čovjeku treba malo mira i tišine. No, u gradu je to ionako teško očekivati. Kada je morao krenuti, upitao je bismo li se i sutradan, bude li tako lijepo vrijeme, mogli naći na klupici. Gotovo kao da me pozvao na spoj. Bio je naočit, činio mi se šarmantan, ali ima li smisla dogovarati susret s neznancem iz parka? No, možda je to prst sudbine? Uostalom, što mogu izgubiti? I tako sam pristala pa smo se sutradan ponovno našli. Četiri je dana bilo lijepo vrijeme, četiri smo se puta susreli na našoj klupici. U petak se nebo otvorilo. Lijevalo je kao iz kabla. - Nećemo danas moći na pauzu u park. Da se nađemo negdje drugdje? - javio mi se toga jutra u ured. - Baš je ružno vrijeme, uopće mi se ne izlazi. Žao mi je, bilo je ugodno proteklih dana - odgovorila sam, - A bi li prihvatila poziv na večeru? Izlazak s njim? To je već slutio na nešto. Jesam li mu se zaista svidjela ili je ocijenio da mu se pruža prilika za prolaznu, neobaveznu avanturu? Na trenutak sam oklijevala. Prihvatim li poziv, već će to biti nekakva obaveza. Odbijem li ga, možda će se oovući, možda zauvijek izgubim mogućnost za prijateljstvo s njim. A ti susreti u parku bili su mi zaista ugodni. Uostalom, odrasli smo ljudi, ništa se loše neće dogoditi ako se ponovno nađemo. Pa ću ocijeniti kojim će smjerom stvari krenuti. - Zašto ne? Vrlo rado. Ali, ne mogu danas. Vrijedi li poziv i za sutra? - upitala sam. Bila sam slobodna i te večeri, ali odgodila sam susret za jedan dan. Tek reda radi, da ne pomisli kako sam jedva čekala njegov poziv. - Da, naravno - osjetila sam da je radostan što sam pristala. - Imam još jedan uvjet. Plaćamo pola-pola. Dogovoreno? - Pristajem na sve uvjete - brzo je rekao. Predložio je da odemo u meksički restoran, što sam rado prihvatila jer sam voljela tu žestoku kuhinju. Od te smo večeri počeli redovito izlaziti. I raspričali se jedno o drugome. Nije trenutačno bio ni u kakvoj vezi, posao mu je važniji od svega, ali voli društvo i drago mu je što me je upoznao. I ja sam mu odmah priznala da već duže vrijeme nemam nikoga. Ali i da, čini mi se, nipošto nisam takav radoholičar kao on. Voljela sam svoj posao, željela sam i napredovati, ali samo do određene granice. Uvijek sam držala da život, koliko god je to moguće, treba uživati punim plućima, a ne ga cijelog posvetiti karijeri. Ne bih mogla reći da mi je odmah zavrtio glavom. Događalo se to postupno. Zapravo, baš onako kako treba. Mogao bi biti muškarac moga života, zaključila sam. Poslije dva-tri mjeseca izlaženja osjećala sam silnu želju da stalno budem s njim. Kad bi odlazio na nekoliko dana na službena putovanja, bila sam osamljena i izgubljena. Tada bi mi se uvečer javljao iz hotelske sobe i vodili smo beskrajne razgovore. Ali, neko vrijeme još nismo spavali zajedno. - Da napokon nas dvoje otputujemo nekamo? - predložio mi je jedne večeri. - Otputujemo? Kamo? Nisam sigurna da mogu dobiti dopust, a i ti kažeš da imaš pune ruke posla - pomislila sam na trenutak da me poziva na neko egzotično putovanje. - Ne na neki duži put, dušo. Mislio sam, barem za sada, samo na vikend. Želim se dva-tri dana posvetiti samo tebi - objasnio je što mu je na umu. I tako smo se dogovorili da idućeg petka poslijepodne njegovim automobilom krenemo u Rovinj. Naravno, znala sam kakav je vikend zamislio, ali nisam imala ništa protiv toga. I ja sam se već zaželjela malo nježnosti. - Nadam se da si rezervirao smještaj u hotelu? - upitala sam kada smo krenuli na put. Namjerno nisam rekla sobu ili sobe, neka sam kaže što je smislio. - Da. Ovaj, zapravo, ne baš u hotelu - počeo je petljati. - Nego? U apartmanu? - slutila sam odakle vjetar puše. - Da, u apartmanu. Ali, ne baš onom za unajmljivanje. Moj prijatelj ima tamo mali stan pa nam ga je dao na raspolaganje - promucao je. - Za tvoj seksi vikend, je li? Nisi mi to mogao prije reći, nego si me želio namamiti u klopku? - pravila sam se da me razljutio. - Ništa to ne znači, nemoj me krivo shvatiti - uspjela sam ga zbuniti. - Ako ništa ne znači, zašto onda uopće idemo? - izmamila sam mu izraz olakšanja na lice. Večerali smo u odličnom ribljem restoranu, prošetali obalom i našli se napokon u prijateljevu stanu. Tada mi se prvi put dogodilo da muškarac koji je sa mnom, koji me sasvim sigurno želi, a i ja njega, ne bude uspješan. Počelo je lijepo, polagano, bio je vrlo nježan, ja sam mu uzvraćala na isti način. No, nismo uspjeli stići do kraja. Bilo je to za mene novo iskustvo, ali nisam osjetila razočaranje, možda ova nemoć, vjerojatno privremena, baš dokazuje da mu je stalo do mene, da je opterećen više nego da se radi o nekakvoj nevažnoj avanturi. - Nisam ni za što. Žao mi je. Nisi ti kriva, divna si, problem je u meni - mrmljao je okrenuvši se od mene i zagnjurivši lice u jastuk. - Nitko nije kriv, sve je to normalno, već će sutra biti drukčije - tješila sam ga nježno ga grleći. Teško sam zaspala, a onda sam, kada su kroz prozor već prodirale zrake sunca, osjetila nježne dodire i poljupce po tijelu. Još snena, potpuno sam se prepustila. Bilo je prekrasno. Nikada do tada ni s jednim muškarcem nisam toliko uživala. Tog vikenda jedva da smo izlazili iz sobe. Gotovo smo cijelo vrijeme proveli u krevetu iako je bilo prekrasno vrijeme, a more i sunce su mamili na izlazak. Nikako nam se nije vraćalo doma, ne sjećam se težeg povratka s nekog vikenda ili izleta. Taj je zanos iz Rovinja našu vezu usmjerio novim tokom. Željela sam, oboje smo željeli, što više biti zajedno. Ja sam živjela s roditeljima, navikli su se da im o svemu, o svakom svom koraku, podnosim račun i spustili bi nosove do poda kad bi osjetili da im bilo što tajim. Slutili su, naravno, da opet imam nekoga, jer sam redovito izlazila, pa još otišla i na taj vikend, ali meni se činilo da još nije vrijeme da ih upoznam s Ratkom. On i ja viđali smo se svakoga dana, kadšto i odvezii u neki hotel ili motel izvan grada, jer ni on nije živio sam, njegovao je teško bolesnog oca. Nije više bilo dvojbe, naša je veza sada bila zaista ozbiljna i duboka. Zavoljela sam ga svim srcem. - Bilo bi najbolje da za sada unajmimo neku garsonijeru, da se ne moramo sastajati vani - predložila sam mu ono što mi se već neko vrijeme motalo po glavi. Pretpostavljala sam da će se odmah objeručke složiti, ali oklijevao je. Meni se ideja činila sasvim prihvatljivom i u tom ga trenutku nisam razumjela. - Skupo je to, a i ti i ja štedimo za stan. Možda je bolje da se strpimo još neko vrijeme - odbio je prijedlog. I razočarao me, priznajem. Novac nije trebao biti glavni razlog odbijanja jer ionako smo ga puno trošili na izlaske i izlete. Mislim da bismo unajmljivanjem stančića čak uštedjeli. Dobro, možda još nije spreman za zajednički život pa nema potrebe forsirati, zaključila sam i pomirila se sa situacijom. No, i dalje mi je bilo lijepo s njim. Ratko i ja hodali smo već dulje od godinu dana kada sam ga napokon predstavila mami i tati. Začudo, dobro su ga prihvatili i bila sam zbog toga zadovoljna. Otprilike u isto vrijeme upoznala sam Ratkova oca. Bio je simpatičan, dobroćudan čovjek. Bolest ga je vidljivo urušila, ali stekla sam dojam da nije bio zanovijetalo. Hrabro se nosio sa svojom nedaćom. Bilo mu je jasno daje kraj blizu, ali stoički je to podnosio. - I, kada ćete se vas dvoje vjenčati? - upitao je kada smo se opraštali. Prvi je put netko spomenuo vjenčanje. Ratko i ja o tome još nismo razgovarali. Valjda se podrazumijevalo da će se jednoga dana to dogoditi. - Nadam se uskoro, ali ima vremena za te formalnosti - brzo mu je odgovorio Ratko. Zaista mu se nije žurilo u brak. Dva mjeseca kasnije Ratkovom je tati pozlilo, hitna ga je pomoć odvezla u bolnicu. Pao je u komu iz koje se više nije probudio. Ratko je bio duboko potresen, znala sam da jako voli oca. Trudila sam se svim silama olakšati mu te teške trenutke. Cijelo sam vrijeme bila uz njega, upoznala njegovu bližu i dalju rodbinu. Poslije sprovoda, na kojem su bili i moji roditelji, oboje smo uzeli sedam dana dopusta i otputovali u Rovinj. U onaj stančić u kojem smo se prvi put mazili. Mislim da mu je to koristilo, polako se vraćao u normalu. Ubrzo poslije tatine smrti predložio mi je ono što sam i očekivala, što se nametalo kao logično rješenje. - Preseli se k meni. Nadam se da nemaš ništa protiv - rekao je. - Jesi li siguran da to zaista želiš? Mislim, sada si potresen, neka vrijeme učini svoje ... - Budalice, naravno da sam siguran. - Ali, što će tvoji rođaci reći, nismo vjenčani, još me, ako se sjećaš, nisi ni zaprosio. - Ako me budeš htjela, svakako ćemo se vjenčati. Misliš li da to trebamo odmah učiniti, prije nego što se doseliš? - gotovo da me tom rečenicom zaprosio. - Ma, nema veze. Vjenčat ćemo se kada uhvatimo malo vremena - okrenula sam na šalu, ali sa zrncem ironije u glasu. Je li to on možda izbjegavao brak? Je li se bojao obaveza? Nisam tada znala odgovor. Tako sam se uskoro doselila k njemu, za početak samo s najnužnijim stvarima. Mama i tata su moju selidbu, začudo, primili bez drame, ništa mi nisu prigovorili. Očigledno im se Ratko svidio. Ili su zaključili da moju odluku ionako ne mogu promijeniti. S dolaskom u Ratkov stan puno se toga promijenilo u mom životu. Iako smo oboje bili zaposleni i iako nismo bili u formalnom braku, ja sam preuzela svu brigu o kućanstvu. Zapravo smo živjeli kao supružnici, samo su nam papiri nedostajali. Željela sam stan, koji je bio prilično zapušten, preurediti i modernizirati. Kad sam mu to spomenula, odmah se složio. - Sada kada smo riješili problem krova nad glavom, možemo novac uložiti u uređenje ovoga - bio je zadovoljan mojom idejom. Adaptacija je bila skuplja nego što smo očekivali. Potrošili smo na to gotovo svu ušteđevinu, i moju i njegovu, ali isplatilo se. Stan je zablistao. Sve je išlo dobro, da bolje ne može. Nisam ni slutila da će stvari uskoro krenuti neželjenim smjerom. Je li mi ljubav oduzela sposobnost rasuđivanja? - Voliš li me zaista? Jesam li najvažniji čovjek u tvom životu? - upitao me jedne večeri. - Kakvo je to pitanje, molim te. Pa znaš da jesi. Volim te više od svega na svijetu - utisnula sam mu poljubac. Nisam mogla dokučiti zašto me to uopće pita, kao da je sumnjao u mene. Ili u našu vezu. Što je htio? Neugodno me iznenadio kada sam mu jednoga dana najavila da ću neko vrijeme prestati piti tablete protiv začeća. Smrknuo se i neko vrijeme nije bio u stanju progovoriti ni riječi. - Da? A zašto? Što to znači? Apstinenciju? Ne smijem ti se više približiti? - pitao je kao da zaista nema pojma o kontracepciji. - Ponekad treba napraviti prekid u uzimanju tih pilula, tako su mi barem rekli - mirno sam mu pokušala objasniti, iako mi se nimalo nije dopala takva agresivna reakcija. - Ti ćeš se brinuti o tome da se ne dogodi nešto neželjeno? - od tih me je riječi zazeblo oko srca. Nešto neželjeno? Zanesem li, to bi bilo neželjeno? Rekli su mi da je uputno nekoliko mjeseci po prestanku uzimanja pilula čuvati se začeća. Možda nije bilo točno, ali za svaki sam se slučaj toga naumila držati. Tako da mi ni na kraj pameti nije padalo začeti u idućih nekoliko mjeseci. - Budi bez brige, ništa se neželjeno neće dogoditi - rekla sam jetko, no činilo mi se da on moje razočarenje nije ni osjetio. Ali, dogodilo se. Četiri mjeseca kasnije izostala mi je mjesečnica. U pravilu mi je bila redovita pa sam odmah shvatila da se događa nešto presudno. Ruku na srce, baš se i nisam zabrinula. Ne bih imala ništa protiv toga da sam zanijela, prošlo je dovoljno vremena od uzimanja pilula, ako je to uopće bilo važno. Nisam to namjerno učinila, ali ako sam zaista trudna, to bi me veselilo. Onoga dana kada sam dobila konačnu potvrdu da sam u drugom stanju, jedva sam čekala da ga vidim. Ništa mu ranije nisam spominjala, željela sam biti sigurna, dobiti liječničku potvrdu. Nisam ga ni nazvala u ured, čekala sam da se vidimo kod kuće. Stigla sam prije njega i nestrpljivo ga čekala. - Malo kasniš, tatice - dočekala sam ga veselo kad sam čula da je ušao u stan. U prvi mah nije shvatio što mu zapravo govorim, počeo se opravdavati da je imao neki neplanirani poslovni ručak. Prošlo je nekoliko sekundi dok nije shvatio što sam mu rekla. - Tatica!? Hoćeš mi reći da si trudna? - zapanjeno je upitao. - Da, dragi! - blistala sam od radosti i bacila mu se u naručje, svim se srcem nadajući da će ipak podijeliti radost sa mnom. Ali njemu su se odrezale noge. - Nisi li mi, nakon što si prestala uzimati pilule, rekla da ćeš se čuvati? I kako se to onda moglo dogoditi? - glas mu je bio upravo leden. Ispustila sam ga iz zagrljaja. Možda mi je to bio najteži trenutak u životu. Ne želi to dijete, bilo je sasvim jasno. Štoviše, zabrinutost i nelagodu nije čak ni pokušavao prikriti. Nije imao snage odglumiti bilo kakvu radost, sve je bilo bolno jasno. Nekoliko smo trenutaka šutjeli. Onda je malo došao k sebi i pokušao se izvući. - Snježana, znaš da želim dijete. Ali ne sada, mislim da je još prerano. Moramo osigurati sve uvjete za nas i dijete, pružiti mu sve najbolje - petljao je, a svaka me njegova riječ probadala poput noža. Bila su to obična, isprazna izmotavanja. Nije bilo ni jednog jedinog razloga, ni novčanog ni bilo kojeg drugog, da odmah nemamo dijete. Pogotovo sada kada sam već zanijela. Osim jednoga: ako on to ne želi. Tu večer s njim više nisam željela razmijeniti ni jednu jedinu riječ. Ujutro se umiljavao oko mene, ali nije mi bilo do objašnjavanja. - Razmisli o svemu. Odluči želiš li uopće mene, želiš li naše dijete ili je svemu kraj. Razgovarat ćemo navečer - rekla sam mu i odjurila na posao. Da, razmislio je i donio odluku. Ledeni su me trnci proželi od toga. Ni trunke emocije nije bilo u onome što mi je rekao. Kao da se ne radi o nama, o našem djetetu koje sam nosila. - U ovom trenutku, kada sve uzmem u obzir, čini mi se da bi bilo najuputnije da ne rodiš to dijete - rekao mi je. - Ako te dobro razumijem, a naravno da te razumijem, to znači da bih ... - Da, trebala bi pobaciti. Budi bez brige, ja ću sve to srediti - nastavio je u istom tonu. - Ti ćeš srediti? Samo tako? Kao da rezerviraš karte za kazalište. Imam li ja pravo na svoje mišljenje, na svoj stav? - u meni je počelo kipjeti, morala sam skupiti puno snage da ne planem. Očekivao je da bespogovorno prihvatim ono što on kaže. S kojim pravom? Nije mi bilo osobito važno što je odgađao vjenčanje, ali ako se volimo, ako ćemo živjeti zajedno, što može imati protiv našeg djeteta. Pribrala sam se i pokušala ga uvjeriti da nema smisla da ga izgubimo, ali nisam uspjela. Ni te večeri, ni idućih dana. Lomio me polako, ali uporno. - Sve treba u životu planirati, pa i obitelj. Budi racionalna, za godinu-dvije bit će drukčije - uvjeravao me. Nisam tada shvaćala, ili nisam bila u stanju shvatiti, da mu uopće nije bilo stalo do mene, do djeteta, do braka, da nije bio u stanju preuzeti odgovornost za obitelj. Da, bilo mu je sasvim ugodno sa mnom, imao je potrebnu pažnju i moju potpunu predanost, a bez ikakvih ozbiljnijih obaveza. Sve se oko mene urušavalo. Još mi je bilo stalo do njega, nadala sam se da će možda promijeniti mišljenje, i dalje sam svim srcem htjela da ostanemo zajedno i zasnujemo obitelj. Nisam protiv abortusa, znam da je to ponekad ženama jedini izlaz, ali ja sam željela roditi to dijete koje sam nosila. Svaki par ima pra vo planirati obitelj, ali u našem slučaju nisam mogla naći ni jedan jedini valjani razlog za pobačaj. Osjećala sam se toliko jadnom i izgubljenom da sam na kraju, poslije besanih noći, pristala to učiniti. Danas me je sram zbog toga što sam u jednom trenutku pokleknula, ali jednostavno nisam izdržala. Njegov je pritisak bio prevelik. Između Ratka i djeteta, u tom sam trenutku izabrala Ratka. - Budi bez brige, bit će sve u redu. A godinu-dvije kasnije opet ćeš zanijeti - bio je vidljivo zadovoljan mojom odlukom. - I bit ću cijelo vrijeme uz tebe - dodao je. Između nas više nikad neće biti kao što je bilo, ali tih sam se dana, ukočena i duhom odsutna, sasvim prepustila njemu. Sve je bilo dogovoreno, krenuli smo u bolnicu. Odjednom se nešto u meni prelomilo. - Ne žalim to. Ne želim i gotovo. Vrati me kući - rekla sam odlučno kada smo već bili nadomak bolnice. Bijesno je stisnuo usnice, ali me poslušao. U firmi nikome nisam rekla što namjeravam učiniti, uzela sam pet dana dopusta i odlučila to vrijeme iskoristiti da sredim misli i odlučim što ću učiniti. Ratko me je pred kućom gotovo izgurao iz auta. Ne prozborivši ni riječi, odvezao se dalje. Stotinu mi se misli motalo glavom. Zaključila sam da bi bilo najbolje da ga ostavim, rodim dijete i sama ga podižem. Sve drugo bilo bi muka. I za mene, i za dijete. Te se večeri kasno vratio kući. Na moje veliko iznenađenje, s velikim buketom cvijeća. - Oprosti, mila. Bio sam pravi gad. Volim te i želim da ostanemo zajedno. Rodi tog klinca, ako se toliko veseliš - malo je petljao jezikom, očigledno je zavirio u čašicu. - Ali tebe to ne veseli, zar ne? Bolje da se raziđemo, a ja ću se sama brinuti o djetetu. - Ne, prenaglio sam. Nisam dovoljno promislio. Vjenčajmo se, molim te - pao je na koljena preda mnom. Nisam bila sigurna misli li ozbiljno. Možda se ipak u njemu probudila savjest, možda je shvatio da nema razloga odgađati ono što bi se ionako kad-tad dogodilo namjeravamo li ostati zajedno. Nije se u posljednje vrijeme lijepo ponašao, ali još sam ga voljela. Pristavši da i formalno uđemo u brak, napravila sam najveću pogrešku u svom životu. Mama i tata bili su zadovoljni što se konačno udajem, osobito kad sam im rekla da će uskoro postati baka i djed. Uopće se nisu bunili zbog toga jer je dijete na putu i prije vjenčanja. Nekoliko je prvih mjeseci našeg braka izgledalo kao da se Ratko iskreno raduje što ćemo postati potpuna obitelj. A onda su, u šestom mjesecu trudnoće, zaredale svađe. Isprva sporadične, a onda gotovo svakodnevne. Prigovarao mi je zbog svake sitnice. Išla sam mu na živce, shvatila sam. A i naše buduće dijete. Kada sam Draženu donijela na svijet, učinilo mi se da se iskreno razveselio. No, nije trpio njezin plač, uopće je nije htio uzeti u naručje. Sva briga o djetetu spala je na mene. Ne bi mi to uopće teško palo, ta bila sam na porodiljnom dopustu, ali pokazivao ja takvu netrpeljivost prema maloj, pa i prema meni, da mi je to postalo nepodnošljivo. - Ne voliš ni mene ni dijete, zar ne? Lako za mene, ali kako možeš biti tako ravnodušan prema svojoj kćerkici? - spočitnula sam mu jedne noći kada se bijesno obrecnuo na malu jer je glasno zaplakala i probudila ga. - To derište misli da je središte svijeta. Umoran sam, sutra moram rano ustati, a ona nije u stanju ušutjeti - bio je bijesan. - Zaboga, Ratko, radi se o bebi. Što ona uopće može i mora znati o našim brigama. Samo želi našu pažnju, to joj dugujemo - pokušala sam ga umiriti. - Je li? Možda. Ali to znači da si ti loša mama. Zašto bi inače toliko cendrala - predbacio mi je svisoka. - Gotovo su sve bebe takve. Ali i gotovo sve uživaju, osim majčine, i punu očevu ljubav. Osim naše Dražene - odrezala sam mu. - Idete mi obje na živce, toliko da znaš. Ne mora cijeli moj život biti podređen vama dvjema. Nisam željela da Dražena raste u takvom ozračju. Prevarila sam se u Ratku, ali je mala bila sva moja radost, lako moji roditelji nisu znali što se događa jer ih nisam time htjela opterećivati, kada sam shvatila da se Ratko neće promijeniti, morala sam potražiti njihovu pomoć i utočište. Ništa ne govoreći Ratku, jednog sam se prijepodneva vratila k njima. Dražena je tada imala tek nešto više od šest mjeseci. Ratku sam na stolu ostavila ciničnu poruku: Večera ti je u hladnjaku, zagrij je u mikrovalnoj, nas dvije idemo baki i djedu, a ti uživaj u svom zasluženom miru. Iste me je večeri nazvao, ali samo sam mu najavila da ću pokrenuti brakorazvodnu parnicu. - Nećeš imati nikakvih problema, ne treba mi ni alimentacija - rekla sam i to je bio kraj razgovora. Ponovno je zvao, ali nisam se javljala. Željela sam ga zauvijek preboljeti. Mama i tata bili su mi od velike pomoći oko Dražene, tako da sam se ubrzo vratila na posao i dovoljne zarađivala da bih se o njoj mogla sama brinuti. Svima nam je u kući bila velika radost. Znala sam da će kad-tad poželjeti saznati više o tati i vidjeti se s njim i, zapravo, nisam imala ništa protiv toga. Upravo zbog toga nikad joj neću reći ni jednu jedinu ružnu riječ o njemu, zaključila sam. Ratko i ja nismo se naši a on je bio njezin otac i to je činjenica koju nisam ni željela ni mogla zanijekati. Dražena je bila zdrava, vesela djevojčica, na neki sam način Ratku morala biti zahvalna što je imam. Razvod je protekao u miru. Nakon što sam se odselila, bilo je to prvi put da sam ga vidjela. Želio je da poslije svega odemo na piće, ali odlučno sam odbila. Nije tražio da vidi Draženu, zadovoljio se slikama koje sam mu pokazala. Pokušao mi je pričati o tome kako trenutačno živi, ali to me uopće nije zanimalo. Nastalo je zatišje, ništa nisam znala o njemu, a onda mi se počeo javljati na mobitel. U početku sam se odlučno odbijala javiti, a onda sam jednoga dana odgovorila poziv. - Želio bih vidjeti svoju djevojčicu - prvi je put to spomenuo. - Je li, nakon toliko vremena? Odakle sad to? - Znam da to ne zaslužujem, ali preklinjem te ... - glas mu je bio molećiv. - Dobro, dogovorit ćemo se - prelomila sam u sebi. Bio je otac i imao je pravo vidjeti svoje dijete. Nikad se nije nasilno ponašao, zaista ne bi bilo u redu to mu uskratiti. To što se u važnom trenutku nije bio stanju nositi s nečim što je držao problemom nije bilo nimalo laskavo za njega, ali znam da ima i gorih očeva. Tako sam odlučila da se ipak nađemo Dražena, on i ja. - Jesi sigurna da je to mudro? - upitala me mama kad joj rekla što namjeravam učiniti. - Recimo to ovako: da si se ti kojom nesrećom rastala od tate bi li mu zabtanila da me vidi? - Tata i ja se nikad ne bismo rastali. No dobro, imaš pravo. Sigurna sam da Ratko nije tako loš kako je ispalo. Hoćeš li da idem s vama? - pomirljivo je rekla mama. - Čemu? Pa dobro znaš da nije nasilnik - otklonila sam njezinu ponudu. Kada se Ratko idući put javio, pristala sam da se vidimo u kafiću u središtu grada. - Hoćeš li povesti i Draženu? - glas mu je zadrhtao. - Naravno, ako je zaista želiš vic§eti. - Želim - kratko je odgovorio. Čudno sam se osjećala odlazeći na taj sastanak. Nisam imala osobite želje vidjeti ga, a opet, s druge strane, bio je čovjek kojeg sam nekada voljela svim srcem i otac mog djeteta. Proteklo je bolje nego što sam očekivala. Meni je donio veliku bajaderu, Draženi lutku. Topio se od nježnosti. I prema meni i prema maloj. Zapravo, bilo mi je ugodno, podsjetila sam se na naše lijepe zajedničke dane. Je li došao k pameti, je li se promijenio? Nisam mogla biti sigurna. - Možemo li se uskoro ponovno vidjeti? Mislim, nas troje? - upitao je na rastanku. - Daj mi vremena. Vidjet ćemo - odgovorila sam. - A ako se na to odlučim, ja ću tebe nazvati. Vrijedi? - dodala sam. Nasmiješio se i potvrdno kimnuo glavom. Kad smo odlazili, Dražena mu je mahala ručicom. Hoću li mu se javiti? Nisam još sasvim sigurna. Za tog je nedavnog susreta djelovao i pokajnički i zrelo. Možda bih mu trebala pružiti novu priliku.
Nakon dvije godine udovištva i neprestane borbe da svojim kćerima osiguram dostojan život, dogodilo se pravo čudo. Jedna mi je teta, koju gotovo i nisam poznavala, ostavila kuću i nasljedstvo. Još odmalena sanjala sam da živim u obiteljskoj dvokatnici s velikim vrtom i moj se san konačno ostvario. Kuća koju sam naslijedila bila je upravo takva, no vapila je za temeljitim čišćenjem i ja sam se odmah s velikim oduševljenjem prihvatila posla. Tog sam jutra, dok su moje kćeri, osmogodišnja Nadja i šestogodišnja Sara, istraživale tavan, energično ribala kuhinjski pod. Klečala sam na pločicama u trapericama i staroj majici kad se oglasilo zvono na vratima. Uzdahnula sam. Veselila sam se upoznavanju novih susjeda, ali trenutak zaista nije bio za to. No ipak sam krenula prema vratima i otvorila ih. Na njima je stajao muškarac s tanjurom punim kolača. Njegovo lijepo lice obasjao je osmijeh. - Dobar dan. Ja sam Ozren, vaš prvi susjed. Mislili smo da će vama i vašim djevojčicama prijati kolači. Uzela sam tanjur. - Hvala. Zapravo sam toliko zauzeta pospremanjem da uopće nisam razmišljala o užini. Zahvalite supruzi, to je vrlo lijepo od nje. - Nisam oženjen. Živim sa svojom majkom i bratom. I znam sve o vama - dodao je sa smiješkom. - Zovete se Ingrid, udovica ste i majka dviju djevojčica. I tek ste se doselili u Istru. Trebam li nastaviti? Zbunjeno sam gledala u njega, a zatim upitala: - Odakle znate sve to? - Vidim da niste upućeni u običaje malog mjesta. Nego, sada vas prepuštam vašem poslu. Ako vam išta zatreba, slobodno mi se obratite. Upoznala sam mnogo muškaraca nakon Miljenkove smrti, ali nijedan nije uspio pobuditi moje zanimanje. Međutim, bilo je nečega posebnog u tom Ozrenu. Promatrala sam ga dok je izlazio iz dvorišta pitajući se kako to da nije oženjen. Upravo su u tom trenutku Nadja i Sara dotrčale do mene, govoreći u isti glas. - Mama, gore na tavanu je prekrasno! Kakvi su ovo kolači? Smijemo li ih pojesti? Nasmijala sam se i zagrlila ih. Ostatak dana provela sam u čišćenju. Međutim, te sam večeri, dok sam gledala kroz prozor, ugledala nešto od čega su me prošli neugodni trnci. Netko je stajao samo nekoliko metara udaljen od prozora i gledao prema meni. Pogled mu je bio čudan, isprazan, a usta otvorena. Preplašeno sam navukla zavjese i potrčala prema vratima da ih zaključam. Možda je taj čovjek znao da živim sama s dvije djevojčice, pomislila sam zabrinuto. Ozrenova je kuća blizu moje, nadovezala mi se sljedeća misao, i bilo bi dovoljno samo da viknem i on bi mi sigurno priskočio u pomoć. Ponovno sam prišla prozoru i provirila kroza zavjese. Ulica je bila pusta. Nepoznati je muškarac otišao. S olakšanjem stropoštala sam se na stolac. Možda ću već sutra otkriti da je taj čovjek potpuno neopasan. U svakom slučaju, i da je zaista tako, voljela bih da živi što dalje od moje kuće. Idućeg jutra netko je pozvonio na moja vrata. Kad sam ih otvorila, pred njima je stajala jedna žena. Nasmiješila mi se. - Ja sam Rina, Ozrenova mama - predstavila se. - Drago mi je. Hoćete li ući? - pozvala sam je. - Upravo sam pristavila vodu za kavu. Povela sam je prema kuhinji. - Ozren mi je rekao da ste vrlo zgodni - rekla je dok smo pile kavu. - Zaista je ljubazan - pocrvenjela sam. - I ja se slažem s njim - izjasnila se. Upravo je u tom trenutku nešto izvana privuklo njezinu pozornost i ona je nakratko izišla van. - Veljko! - povikala je - idi se igrati u garažu, zlato. Ozren ti je donio nove daske. Pogledala sam kroz prozor očekujući da vidim dijete. Međutim, ugledala sam čovjeka koji me sinoć nasmrt preplašio. Ako je gospođa Rina primijetila moju uznemirenost, nije to ničim pokazala i vratila se sjesti kao da se ništa nije dogodilo. - Veljko se uplaši ako me ne vidi - objasnila mi je. Nastavila mi je govoriti o svom starijem sinu koji je tijekom porođaja nekoliko minuta ostao bez kisika, i to je, nažalost, ostavilo trajne posljedice. Trebala sam osjetiti žaljenje i suosjećanje prema toj ženi, no nisam. I dok je ona govorila, jedino sam mislila na to da je taj čovjek koji me toliko preplašio zapravo Ozrenov brat i da živi u kući do moje. - Bezazlen je poput janjeta - dodala je Rina. - I jako voli djecu, zbog toga ne morate biti zabrinuti za svoje kćeri. Pokušala sam prikriti svoje nepovjerenje kad sam srela Veljka u svom vrtu. Uspjela sam promucati nekoliko riječi, a zatim sam drhteći pobjegla u kuću. Izgledao mi je miroljubivo, upravo kako mi ga je i opisala njegova majka, ali svejedno sam ga doživljavala kao prijetnju za svoje djevojčice. Nisam mogla biti mirna dok se taj čovjek motao uokolo. Objasnila sam svojim kćerima da moraju biti ljubazne prema njemu, ali uvijek na oprezu. Međutim, jednog poslijepodneva dok se Sara odmarala, do mene je iz vrta dopro veseo Nadjin smijeh. Pogledala sam kroz prozor i ugledala Veljka kako poguruje njezinu ljuljačku. - Veljko! Ne smiješ to raditi! Idi svojoj kući! - povikala sam histerično. Tužno me pogledao, ali je poslušao i pokunjeno se udaljio. Nadja je briznula u plač. - Baš smo se dobro zabavljali! Ti mi uvijek pokvariš zabavu! - ljutila se. Budući da sam se uplašila zatekavši je u igri s Veljkom, viknula sam na nju. - Idi sada u svoju sobu i ne miči se odatle sve dok te ne pozovem - naredila sam joj. Bila sam bijesna. Zašto gospođa Rina bolje ne pazi na svog sina? Što mi vrijedi živjeti u toj prekrasnoj kući ako moje kćeri nisu sigurne u vlastitom vrtu? Tog sam poslijepodneva, kako bih se iskupila za svoje nervozno ponašanje, odvela djecu na more. Pošle smo pješice. Morale smo pješačiti dobar dio puta, no primijetivši koliko se Sara uspuhala, požalila sam što nisam uzela auto. U posljednje mi se vrijeme činila iscrpljenom i odlučila sam je odvesti liječniku na kontrolu. Upravo smo sjedile na pustoj plaži kad je autom stigao Ozren. Krenuo je prema nama. - Zdravo, susjede. Nisam znao da ste se zaputile do mora, inače bih vam ponudio prijevoz. - Naviknute smo hodati - odgovorila sam hladno. - Ingrid, zar nešto nije u redu? - upitao je. Pokušala sam mu se nasmiješiti. - Ne, sve je u redu. - Riječ je o Veljku, zar ne? - ustrajao je. - Ne moraš mi odgovoriti - odmah je dodao i usiljeno se nasmijao. Bilo mi ga je žao. Sigurno je bilo vrlo bolno živjeti u sjeni bolesnog brata. Vjerojatno jadni Ozren nije imao sretno djetinjstvo, budući da su se roditelji morali posvetiti Veljku. Sara je potrčala prema nama i uhvatila Ozrena za ruku. - Znaš li napraviti dvorac od pijeska? - upitala ga je. On me upitno pogledao. - Ako joj pomogneš, učinit ćeš mi veliku uslugu - tiho sam mu rekla. - Meni dvorci od pijeska baš i ne idu od ruke. Oči su mu zablistale dok se obraćao Sari: - Gospođice - rekao je - pred tobom stoji najveći majstor na svijetu u pravljenju dvoraca od pijeska. Onda, što čekamo? Ostala sam sjediti praveći se da čitam, no zapravo sam ih budnim okom promatrala kako se igraju. Djevojčice su s divljenjem promatrale Ozrena. Shvatila sam koliko im nedostaje otac. Iznenada mi je kroz glavu proletjela misao da bi kakav slučajni prolaznik mogao pomisliti da smo obitelj. Ne, ne smijem ni razmišljati o tome. Kad bih se upustila u vezu s Ozrenom, morala bih prihvatiti i njegova brata, a ta mi je pomisao bila odbojna. Bilo je već kasno poslijepodne kad mi je Ozren prišao. - Moje dvije pomoćnice slažu se da smo svi zaslužili sladoled. Što kažeš na to, Ingrid? Jedan pogled na moje sretne djevojčice bio je dovoljan da pristanem. - U redu - složila sam se. - Ionako sam u manjini. Te večeri, nakon što su moje kćeri otišle u krevet, Ozren i ja sjeli smo na terasu i zapričali se. Pripovijedao mi je o svom poslu vozača kamiona i spomenuo da za nekoliko sati mora otputovati. - Hvala ti, Ingrid, na lijepo provedenom danu - rekao je na odlasku. - Bilo mi je vrlo ugodno s tobom i djevojčicama - na trenutak je zastao kao da oklijeva prije nego što je nastavio: - Znaš, danas sam dobio pismo od svoje bivše žene. Javila mi je da je više nisam dužan financijski pomagati jer je trudna i udaje se. Ta me vijest malo uzdrmala. - Još uvijek je voliš? - tiho sam ga upitala. Odmahnuo je glavom. - Ne, nije zbog toga. Riječ je o djetetu. Vidiš, ja sam ga uvijek želio, ali ona se plašila roditi moje dijete. Eto ... - pozdravio me nakon nekoliko trenutaka šutnje i otišao. Nakon što sam već legla u krevet, nastavila sam razmišljati o njegovim riječima. Mora da su ga one silno povrijedile. A ti, začula sam u sebi neki glasić da si udana za Ozrena, bi li se izložila sličnom riziku? Ali kako sam mogla tako glupo razmišljati! Veljkovo je stanje posljedica komplikacija pri porođaju. To se moglo svakome dogoditi. Uostalom, Ozren je samo moj susjed. Nisam valjda postala jedna od onih udovica koje pomišljaju na brak čim upoznaju nekog muškarca. Prestat ću se viđati s njim, odlučila sam. Međutim, kad sam zaspala, sanjala sam dijete u kolijevci, minijaturnu Veljkovu kopiju. Idućeg je jutra do mene navratila gospođa Rina i, na moj užas, sa sobom je dovela svoga starijeg sina. Sjedio je pokraj nje i mrmljao nepovezane riječi. Kad mu je Nadja ponudila bombon, on joj se nasmiješio. - Nadja je dobra - rekao je. Kad se Rina napokon digla da ode, laknulo mi je. Sara koja je uvijek znala pročitati moja raspoloženja, začuđeno me pogledala i upitala: - Mama, zar ti se Veljko ne sviđa? Prisilila sam se nasmiješiti joj se. - Ma naravno da mi se sviđa, zlato. - Susjeda Rina kaže da se njegov mozak nije razvio kao njegovo tijelo. To znači da je on ostao dijete, zar ne? - U određenom smislu, Sara. Međutim, on je vrlo snažan, zbog toga se ne smiješ igrati s njim. Mogao bi nenamjerno povrijediti tebe ili tvoju sestru. Kad se Ozren vratio kući, svratio je do nas kako bi nam predložio da odemo u kino. Unatoč mojoj odluci da se više neću viđati s njim, zatekla sam se kako prihvaćam njegov poziv. Djevojčice uživaju u njegovu; društvu, opravdavala sam se samoj sebi. Moram ići njima za ljubav. Te su večeri nakon kina, za vrijeme vožnje kući, djevojčice zaspale u autu. Ozren je parkirao ispred mog dvorišta. Ispružio je ruku prema meni, obgrlio mi ramena i privukao me k sebi. - Ingrid, imam nekoliko slobodnih dana. Što kažeš na to da jednu večer nas dvoje iziđemo sami? - Ne znam ... - oklijevala sam. No morala sam priznati daje to bio vrlo privlačan prijedlog. Već godinama nikamo nisam izišla bez svojih kćeri. Odlučila sam zaboraviti na svoje dvojbe i, prije nego što mi je ponestalo hrabrosti, rekla sam da pristajem. Kad sam to idućeg dana priopćila svojim djevojčicama, Sara se zamislila. - Hoće li Ozren postati naš novi tata? - upitala je. - Oh, ja bih to baš voljela! - uskliknula je Nadja. - Hoće li, mama? - Ma ne ... - zamuckivala sam. - Ali ako on postane naš tata, onda će Veljko postati naš stric? - navaljivala je Nadja. Njezine su me riječi pogodile, ali trudila sam se da mi glas ostane čvrst. - Neće, zlato. Sada, molim vas, nemojmo više o tome. Tog sam se dana gotovo predomislila. Nije bilo u redu zavaravati Ozrena kad se s njim nisam namjeravala upustiti ni u što ozbiljno. Ali u sedam sati stigla je dadilja i više nisam mogla odgoditi izlazak. Ozren me odveo na večeru, a zatim u jedan noćni klub, nekoliko kilometara udaljen od našeg mjesta. Ušavši u taj elegantni lokal s prigušenim svjetlima, osjećala sam se kao da sam ušla u neki drugi svijet. A Ozren se pokazao pravim kavalirom. Privlačan, zanimljiv, pažljiv, odličan plesač. Uspjela sam se potpuno opustiti i uživati u večeri. - Tako mi je neobično nakon toliko godina ponovno biti u muškom društvu - priznala sam mu. - Točno znam na što misliš - promrmljao je on. - Nemoj mi samo reći da nakon rastave nisi izišao ni s jednom ženom. Recimo to ovako: nisam sve do danas izišao ni s jednom ženom koja bi pobudila moje zanimanje. Njegove su me ruke jače privukle k sebi. Romantična atmosfera i koktel djelovali su na mene poput droge. On nije ispuštao moju ruku iz svoje, a ja sam razmišljala kako bi bio divan otac mojim kćerima. Za vrijeme vožnje kući, zatvorenih očiju i glave naslonjene na njegovo rame, slušala sam glazbu s radija. Iznenada je zaustavio auto i zagrlio me. Prepustila sam se njegovim vatrenim poljupcima. - Ingrid, volim te. - I ja tebe volim - priznala sam. - Udaj se za mene. Njegove su me riječi grubo vratile u stvarnost. Da se udam za njega? I da mi se Veljko mota po kući? - Ne, Ozrene. Ne mogu. - Možda se ne poznajemo dovoljno dugo, ali siguran sam u iskrenost i snagu svojih osjećaja prema tebi. Moj Bože, koliko sam samo voljela Ozrena! On bi bio divan otac Sari i Nadji. Ali ne mogu biti s njim zbog njegova bolesnog brata - Nije zbog toga - ustrajavala sam, izbjegavajući otkriti pravi razlog. - Pa zbog čega onda? Znaš da sam spreman voljeti tvoje djevojčice kao da su moje. Odmahnula sam glavom. - Molim te, Ozrene, ne traži razlog. - Bojiš se, zar ne? Baš kao i moja bivša supruga - uzdahnuo je. - No ti si mi barem imala hrabrosti to reći prije udaje. Stegnulo mi se srce. - Ozrene, znam da kod tvoga brata nije riječ o naslijeđenoj mani. Ja se samo bojim za svoje kćeri. - Veljko nikada ne bi naudio tvojim djevojčicama - strpljivo mi je objasnio. - I on je poput djeteta. Očigledno Ozren, kao ni njegova majka, nije želio prihvatiti stvarnost. - On je odrastao čovjek - naglasila sam. - On je dijete u odraslom tijelu i to može biti opasno. - Nikada ga ne bih ostavio nasamo sa Sarom i Nadjom. Zar misliš da bih tvoje kćeri izložio i najmanjem riziku? - Naravno, ali tvoj bi se brat neprestano motao oko nas i nešto nerazumljivo mrmlja. Te su mi okrutne riječi jednostavno izletjele, ni sama ne znam kako. Nisam namjeravala biti tako zločesta, ali pogreška je već bila učinjena. Ozrenove su oči bijesno sijevnule. - To je pravi razlog, zar ne? - rekao je s prezirom. - Smatraš se previše finom da bi bila u društvu nekoga kao što je moj brat. Bez riječi upalio je auto i krenuo uz glasnu škripu guma. Dok smo jurili prema kući, posramljeno sam se stisnula na rub sjedala. Na slaboj svjetlosti uličnih svjetiljki vidjela sam njegov profil. Moj Bože, koliko sam ga samo voljela! Ali moje su mi kćeri bile na prvom mjestu. Nisam smjela dovesti u pitanje njihovu sigurnost. Kako Ozren nije mogao to shvatiti? Konačno smo stigli pred moju kuću. Odmah smo se pozdravili, izbjegavajući se pogledati. Plakala sam dok sam plaćala dadilju. Nije me bilo briga što će misliti o meni. Čim je dadilja otišla, otrčala sam u svoju sobu i nastavila plakati sve dok nisam zaspala. Idućeg se jutra Sara požalila na bol u trbuhu. Kad sam vidjela da joj je trbuh napuhnut, zaboravila sam na sve ostalo. Odmah sam nazvala liječnika osjećajući grižnju savjesti što to i prije nisam učinila. Nakon pregleda liječnik se okrenuo prema meni. Izraz njegova lica nije obećavao ništa dobro. - Napisat ću vašoj kćeri uputnicu za bolnički smještaj, gospođo - rekao mi je. - Ne mogu postaviti nikakvu preciznu dijagnozu bez dodatnih pretraga. Osjetila sam kako su mi zaklecala koljena. Vratila sam se kući sva potresena, nazvala dadilju da dođe pričuvati Nadju i pripremila putni kovčežić za Saru. - Jesi li zabrinuta, mama? - upitala me pomalo preplašeno. Prisilila sam se nasmiješiti joj se. - Nisam zabrinuta, zlato. Samo se žurim odvesti te u bolnicu kako bi što prije ozdravila. Vrijeme je sporo prolazilo. Zatim, nakon što su obavljene sve pretrage, pristupio mi je liječnik. - Nije mi lako reći vam ovo što moram - započeo je. - Vaša Sara ima rak. I to vrlo agresivan. Nema je čak smisla ni pokušati operirati. - Ali to nije moguće! - zbunjeno sam povikala. - Uvijek sam se toliko brinula o zdravlju svojih kćeri. - Ni najbrižnija mama na svijetu ne bi mogla spriječiti rak - rekao je nježno. - Nemojte dopustiti da umre, doktore! Molim vas! - preklinjala sam ga, a zatim sam očajno zajecala. - Samo se isplačite, gospođo. Dajte si sada oduška, budući da to nećete moći pred kćeri. Kad sam otišla Sari, ona mi se odmah nasmiješila. - Bolje mi je, mamice. Doktor kaže da ću se za nekoliko dana moći vratiti kući. Zagrlila sam je. - Pa to je divno - odgovorila sam, trudeći se pobijediti očaj i nasmiješiti se. - Kad se vratiš, ispeći ću ti tvoje omiljene čokoladne kekse. Oči su joj zasjale i sretno je pljesnula ručicama. - Baš lijepo! A ja ću ti pomagati. Kad sam se vratila kući, dadilja me zabrinuto pogledala. - Je li Sara jako bolesna, gospođo Ingrid? - tiho me upitala. Znala sam da ću, prije ili poslije, svima morati reći istinu, ali još uvijek se nisam osjećala spremnom za to. - Vratit će se kući za nekoliko dana - samo sam rekla. - Hvala Bogu! - uskliknula je. - Nadja spava. I gospođa Rina je svratila da čuje ima li kakvih novosti. Bila je vrlo zabrinuta. Klimnula sam. - Nazvat ću je. Sjela sam na kauč u dnevnoj sobi. Nakon nekog vremena otvorila su se vrata. Bio je to Ozren. Bez razmišljanja potrčala sam prema njemu i plačući mu se bacila u zagrljaj. Njegove snažne ruke čvrsto su me držale. - Hvala Bogu da si dobro. Maloprije sam se vratio kući. Kad mi je majka rekla da si otišla u bolnicu sa Sarom, uplašio sam se. Nježno me poveo prema kauču. - Sara ima rak - otkrila sam mu. - Oh, Ozrene, ona ima samo šest godina, i umir ... Osjetila sam kako je zadržao dah. Neko smo vrijeme ostali zagrljeni na kauču međusobno se tješeći i praveći planove na koje bismo sve načine mogli usrećiti Saru. Na kraju me Ozren uhvatio za bradu i prisilio da ga pogledam u oči. - Ingrid, sada sam ti potreban više nego ikada. Udaj se za mene. Otići ćemo živjeti nekamo daleko. - Ne mogu. Ne sada. Sara voli ovo mjesto. A ne bi bilo pošteno ni prema tebi. Mojoj je kćeri sada potrebno sve moje vrijeme. Tebi ne bih mogla ništa pružiti. - Shvaćam. - Molim te, Ozrene. Sada nisam u stanju normalno razmišljati. Nemoj me ništa pitati. - U redu. Zaboravit ću ovo što sam ti rekao. Jasno mi je da nije pravi trenutak. No nemoj mi se zaboraviti obratiti za pomoć, ako ti išta zatreba. Idućih sam mjeseci bila iscrpljena brigom oko Sare. Kad bi se vraćao sa svojih putovanja i dolazio nam u posjet, Ozren bi uvijek nosio darove za djevojčice i zabavljao ih svojim zanimljivim pričama. Tih mjeseci nijedanput nije spomenuo brak. Tek bi me na svakom odlasku nježno poljubio u obraz. Moja se Sara gotovo nikada nije žalila. Ali kad bi u mene, puna povjerenja, uperila svoje lijepe velike oči i pitala me: - Mama, kad će mi biti bolje? - kidalo bi mi se srce. Ponekad sam kroz prozor gledala Veljka u njegovu vrtu i događalo mi se da pomislim: kakav je to Bog koji je dopustio da čovjek poput njega postane velik i krupan, dok se život moje male, slatke Sare svakim danom sve više gasi. No odmah bih se pokajala zbog tih svojih riječi i molila oprost. Tko sam ja da sumnjam u Božju pravdu? Jer lako je bilo prepustiti se vjeri kad je sve išlo dobro, no neizdrživo je teško bilo podnositi kušnje koje mi je život namijenio. Jednog sam se dana osjećala toliko utučeno i obeshrabreno da sam se jedva uspjela dovući do kuhinje kako bih pripravila večeru. Znala sam da se moram trgnuti. Uskoro se trebala vratiti Nadja koja se vani igrala i nisam htjela da primijeti moju bol. S prozora sam je promatrala kako se na pločniku igra s prijateljicama. Lijepih li godina, pomislila sam. Najljepše od svega je to što još ne naslućuje patnje koje je očekuju. Zatim sam iznenada ugledala Veljka kako hoda prema njoj. Bez razmišljanja istrčala sam van. - Nadja, odmah dođi ovamo! - povikala sam. Ona me poslušala praveći se da ne primjećuje razočaran izraz na Veljkovu licu. Trudila sam se da mi glas zvuči smireno. - Hoćeš li mi pomoći postaviti stol, zlato? - upitala sam je. - Večerat ćemo, a zatim ćemo odnijeti Sari večeru gore u sobu. Dok je Nadja veselo čavrljala sa svojom sestrom, ja sam se pretvarala da pospremam noćni ormarić. Bilo mi je užasno bolno slušati ih kako prave planove što će raditi kad Sara iziđe iz bolnice. - Uskoro će mi biti dobro, seko. Otići ću živjeti kod Boga - u jednom je trenutku potpuno smirenim glasom rekla Sara. Na te sam riječi poskočila i kleknula pokraj njezina kreveta. Moja je djevojčica znala da umire! Sve suze koje sam do tog trenutka zadržavala, nezaustavljivo su provalile iz mene. - Mama! Nemoj dopustiti da Sara umre! - zavapila je starija kći. U tom se trenutku Sarina ručica spustila na moje rame. - Mama, nemoj plakati. Zar nije lijepo otići u raj? Bile su to riječi koje je čula od mene. Kad su me ispitivale o smrti svog oca, objasnila sam im kako je raj prekrasno mjesto, gdje on sada živi blizu Boga. Tisuću sam im puta ponovila da je on ondje gore vrlo sretan. - Naravno, zlato. U tom sam trenutku shvatila da je Sarina vjera dar od samog Boga, kako bi nam pomogao da se lakše nosimo s njezinom smrću. Samo nekoliko sati poslije morala sam ponovno odvesti Saru u bolnicu. Željela sam ostati s njom, ali liječnik me uvjerio da se vratim kući. - Ostanite sa starijom kćeri. Njoj ste trenutačno potrebniji nego Sari. Na nju ćemo mi paziti. Zvat ćemo vas ako joj se stanje pogorša. Nekoliko sati poslije do nas je svratio Ozren. Kad sam mu rekla daje Sara u bolnici, tužno je zatresao glavom. - Sutra idem s tobom u bolnicu - rekao je. Zatim se iznenada nešto u meni slomilo i osjetila sam da više ne mogu izdržati taj pritisak. Već smo se mjesecima ponašali poput dvoje stranaca, a ja sam ga toliko voljela. - Ozrene, molim te, ostani - zamolila sam ga. Bila sam toliko utučena da me ne bi zbunilo ni da me je odbio. - Jesi li sigurna da to želiš? - Sigurna sam. Snažno me privio na svoje grudi i zatim smo sjeli na kauč, stisnuti jedno uz drugo. Na zvuk telefona srce mi je brže zakucalo. - Sara! - povikala sam i potrčala se javiti. - Gospođo, liječnik želi da odmah dođete u bolnicu - rekla mi je bolničarka. - Što se dogodilo? - Kći vam je pala u komu - odgovorila je žena. - Idi se odmah spremiti - rekao je Ozren - ja ću se pobrinuti za ostalo. Za nekoliko sam se minuta vratila u dnevnu sobu, spremna za izlazak, dok je gospođa Rina ulazila u moju kuću. - Ne brini se, draga, ja ću ostati s Nadjom - rekla mi je uhvativši me za ruku. - Zamolila sam svoju sestru da pripazi na Veljka. Dakle, mogu ostati koliko god treba. - Mnogo vam hvala, Rina. Bila sam joj vrlo zahvalna što se ponudila pričuvati mi Nadju. Bilo je očigledno da zna što mislim o Veljku, pa ipak, umjesto da se zbog toga naljuti na mene, bila mi je spremna pomoći. Užas kroz koji sam prošla u iduća dva dana teško je opisati. U prekrasnoj zvjezdanoj noći moja je voljena Sara ispustila posljednji dah. Ne znam kako sam to uspjela preživjeti. Samo me Nadjino tužno lice, koje me gledalo tražeći od mene utjehu, prisiljavalo da nastavim obavljati svakodnevne dužnosti. - Teško mi je ostaviti te u ovakvom trenutku, ali vozač koji me trebao zamijeniti nenadano se razbolio. No moja će majka ostati s tobom - rekao mi je Ozren nakon sprovoda. - Sve će biti u redu - uvjeravala sam ga. - Zahvali svojoj majci što mi toliko pomaže. - Glas mi se slomio. - Ne znam hoću li tebi ikada moći dovoljno zahvaliti? Stavio mi je prst na usta. - Nemaš mi zašto zahvaljivati - prošaptao je. - Zar si zaboravila da te volim? Sada samo pazi na sebe. Kad smo se Nadja i ja vratile u našu praznu kuću, moj se pogled zaustavio na vratima Sarine sobe. U sebi sam tiho izgovorila molitvu neka počiva u miru. Idućeg je jutra neki čovjek pozvonio na moja vrata. - Ja sam iz policije - predstavio se kad sam mu otvorila. - Mogu li ući, gospođo? Bolje je da sjednemo. Srce mi je zastalo u grudima. - Nadja! - povikala sam izbezumljeno. - Nije joj se ništa dogodilo, zar ne? Djelovao je zbunjeno. - Nadja? - Moja kći ... jedina koja mi je ostala ... nije joj se ništa dogodilo, zar ne? - Ne, nije. Žao mi je što sam vas preplašio. Riječ je o vašoj drugoj kćeri. - Ne razumijem. Sara je umrla. - Da, znam - odvratio je policajac. - Netko je ukrao njezino tijelo. Soba se počela okretati oko mene i onesvijestila sam se. Kad sam došla k sebi, bila sam ispružena na kauču i policajac je klečao pokraj mene. - Gospođo, ako dopuštate, pozvao bih liječnika - govorio je. - Svjestan sam da je ovo veliki šok za vas. Uspravila sam se u sjedeći položaj. - Ali zašto? Tko bi mogao učiniti išta slično? - promrmljala sam. U njegovu se glasu osjećalo suosjećanje. - Otkrit ćemo tko je za to odgovoran, gospođo. Ali sada, molim vas, pozovite nekog da bude uz vas. Nazvat ćemo vas čim bilo što otkrijemo. Na kraju sam pozvala gospođu Rinu i svoga kućnog liječnika. Previše toga sam prošla. Bila sam na izmaku snaga. Injekcija koju mi je dao liječnik pomogla mi je da zaspim, ali u trenutku kad sam se probudila, shvatila sam da mi lijekovi ne mogu previše pomoći. Nisam mogla spavati, a da ne znam što se događa oko mene. I čim sam se probudila, preplavio me osjećaj boli i užasa, još jači nego prije. Otvorila sam vrata sobe i upravo sam se namjeravala spustiti u dnevnu sobu kad sam začula kako su se zalupila kuhinjska vrata. - Budi tiha, Nadja, mama spava - čula sam Rinu kako šapće. - Ali, gospođo Rina, čula sam da je Sara nestala iz groba. Tko ju je mogao odnijeti? - zajecala je moja kći. - Postoje bolesni ljudi, zlato. - Kao Veljko? - nevino je upitala Nadja. - Ne! Veljko nikada ne bi učinio ništa slično - odvratila je žena. Naslonila sam se na vrata. Je li bila sigurna u to? Veljko je bio jak. A za iznijeti tijelo iz groba bila je potrebna snaga. Činilo mi se kao da vidim njegove ruke kako uzimaju moju Saru, kako je podižu ... Morala sam prigušiti vrisak. Nisam mogla vjerovati da bi Veljko zaista učinio takvo što. Pa ipak, ako je postojala i najmanja vjerojatnost da je to bio on, morala sam to što prije saznati. Odlučila sam sići u kuhinju. - Vrlo lijepo od vas, gospođo Rina, što ste ostali ovdje - zahvalila sam joj. - Ali sada mi je bolje pa ako se morate vratiti kući. - Neću vas ostaviti same. Pokušala sam se usprotiviti, ali ona me preduhitrila, - Za sve sam se pobrinula - uvjeravala me. - Poslala sam Veljka svojoj sestri. Potrebno je da netko večeras bude s vama. Osjetila sam veliko olakšanje. Veljka neće biti u blizini. No u mojoj se glavi rađao jedan plan. Morala sam samo utvrditi sve pojedinosti. Te noći, dok sam ležala u krevetu, nekoliko sam se puta gotovo predomislila. Bila sam potpuno sigurna da je upravo Veljko počinio taj grozni čin. Ali ako i jest, gdje je skrio tijelo? Nije mu bilo dopušteno izlaziti na ulicu, međutim, ako je uspio po noći pobjeći do groblja, nije mu bilo druge nego donijeti Sarino tijelo kući. Morala sam ući u Rininu kuću i pretražiti sve skrivene kutke. Možda sam trebala pretražiti i garažu u kojoj je Veljko često boravio. Kad sam se uvjerila da je gospođa Rina zaspala, uzela sam bateriju i tiho izišla iz kuće. Samo mi je jedno bilo na umu. Morala sam se na svoje oči uvjeriti jesu li moji strahovi bili opravdani. Mjesečina je osvjetljivala vrtni puteljak dok sam poput mjesečara hodala prema garaži susjedne kuće. Srce mi je kucalo tako brzo da mi je gotovo ponestalo daha. Koliko sam puta vidjela Veljka kako hoda ovim putem gore-dolje, sa svojim pogrešno zakucanim daskama. Vrata su zaškripala kad sam ih otvorila. Taj me zvuk na nekoliko sekundi potpuno blokirao. Zatim sam, upalivši bateriju koju sam držala u ruci, hrabro ušla. Odmah sam začula nekakav šum. Baterijom sam osvijetlila cijelu prostoriju. Pod je bio potpuno čist, osim nekoliko daščica porazbacanih uokolo. Zatim sam bolje pogledala i ... Moj Bože, pod radnim se stolom nešto micalo! Uperila sam bateriju u nešto što je izgledalo poput hrpe tamne odjeće. Ugledala sam dva razrogačena oka kako me užasnuto promatraju. - Veljko! Što radiš ovdje? - Nemojte mi ništa učiniti - zaplakao je. Iznenada mi se učinio tako nezaštićenim, unatoč svojoj veličini, da je sav moj strah nestao. Morala sam otkriti istinu. Uperila sam svjetlost baterije sebi u lice. - Veljko, to sam ja. Nemoj se bojati - umirila sam ga. - Vjerojatno se pitaš gdje ti je majka. Pa, ako budeš dobar, pronaći ću je i dovesti kući. - Mama je sa Sarom? - upitao me drhtavim glasom. Osjetila sam kako mi se sledila krv u žilama. - Gdje je Sara, Veljko? Ti to znaš, zar ne? On je kimnuo glavom. Velike suze klizile su mu niz obraze. Pokazao je rukom prema stropu i ja sam odmah usmjerila svjetlost baterije prema tamo. Ali nisam ništa vidjela. - Sara je gore - rekao je slomljenim glasom. Iznenada mi je sve postalo jasno. Pokazivao mi je na nebo! Gospođa mu je Rina vjerojatno pokušala objasniti da Saru više neće vidjeti jer je otišla na nebo i on se sada bojao daje i njegova majka ondje, zajedno s njom. Posramljeno sam ga uhvatila za ruku. - Tvoja je mama dobro. Noćas spava u mojoj kući. Pođi sa mnom, idemo joj javiti da si ovdje. Zaista je poput djeteta, zbunjeno sam pomislila. Veljko je dijete, baš kao što mi je rekla Sara i tvrdio Ozren. Koliko sam samo pogriješila smatrajući ga opasnim za svoje djevojčice! Kad sam probudila gospođu Rinu i rekla joj da sam zatekla njezina sina u garaži, odmah je skočila iz kreveta. - Oh, Bože! Vjerojatno je izišao dok je moja sestra spavala! - uskliknula je. - Odmah ću je nazvati i reći joj da dođe po njega. Nazovite je da se ne brine, ali ne mora dolaziti po njega. Veljko se ne osjeća sigurno bez svoje mame. Neka ostane ovdje s nama. - Ne razumijem - promrmljala je začuđeno. - Zaista bez ikakvih problema može ostati ovdje. Nekoliko me trenutaka ganuto promatrala. - Hvala ti, Ingrid - promrmljala je, očiju punih suza. Još uvijek sam spavala kad je do mene iz kuhinje dopro Ozrenov glas. - Mama, kako je Ingrid? - raspitivao se. - Znao sam da je ne smijem ostaviti. - Mnogo joj je bolje nego što bi se to moglo očekivati s obzirom na sve što je proživjela - odgovorila mu je majka. - I Jadnica, dogodilo joj se više nego što se može podnijeti. - Sve mi se čini poput ružnog sna. Svi susjedi zatvoni su se u kuće, preplašeni. Ne puštaju čak ni djecu da se igraju vani. - Znam - uzdahnula je ona. - Šire se svakojake priče. Čak su i Ingrid nazivali, ali ja joj nisam proslijedila pozive jer je nisam željela opterećivati takvim glupostima. Začula sam udarac šake po stolu. - To je već prešlo svaku granicu! - povikao je. - Idem odmah na policiju da vidimo što se može učiniti. - Nema potrebe, Ozrene. policija upravo stiže. Potrčala sam dolje dok mi je srce snažno tuklo u grudima. Ozren mi je bez riječi prebacio ruke preko ramena i zajedno smo pošli otvoriti vrata. - Pronašli smo krivca - odmah nas je obavijestio policajac. - To je jedan muškarac u neuračunljivom stanju. Prije mjesec dana izgubio je kćer i od boli mu se pomutio razum. Jedan od njegovih susjeda primijetio je njegovo čudno ponašanje i jutros nas je nazvao. Iz onoga šte smo uspjeli shvatiti, nalazio se na groblju za vrijeme sprovoda vaše kćeri, na grobu svog djeteta, i njegov je bolesni um zaključio da je vaša djevojčica pokopana živa. - Oh, jadni čovjek - uzdahnula sam. Policajac me zbunjeno pogledao. - Nakon svega uspijevate ga još i žaliti. - Ali to nije njegova krivnja. Nije pošteno mrziti nekoga zbog nečeg što nije učinio svojom voljom. Ozrenove su oči bile pune suza dok me stiskao uza se. - To je nešto što mnogi od nas nikada ne shvate - primijetio je. Dani užasa su prošli. Muškarac koji je odnio tijelo moje kćeri smješten je u psihijatrijsku ustanovu. Ozren i ja smo već dva mjeseca u sretnom braku, a Veljko provodi svoje dane u posebnoj ustanovi za ljude s poteškoćama u razvoju. Svake se večeri vraća prespavati kod kuće i uvijek nas svrati pozdraviti.
Zašto je uopće odlučila doći? Pitanje je bilo besmisleno jer Rina je jako dobro znala zašto se vratila. I to nakon punih dvadeset godina. Ovu priliku nije željela propustiti. Nakon toliko godina ponovno je tu, na istom mjestu. Susrest će ljude koji su obilježili najtužnije i najtraumatičnije godine njena života. Život je podsjećao na natjecanje tko će više, tko bolje. Ali najhitnije je bilo uhvatiti najboljeg frajera. Bilo ih je nekoliko. I svi su bili zlatni dečki, svi za nju potpuno nedostižni ... Cure bijahu poput pupoljaka koji tek trebaju biti ubrani. Sve one znale su da se tamo negdje nalazi onaj pravi. Mit o savršenom strancu bio je obilno podgrijavan maštarijama. Lascivnim maštarijama, knjigama i časopisima u kojima se opisivalo ono o čemu se šuškalo u mraku. I činilo u mraku. No Rina nije ni šuškala, ni maštala. Bile su to priče rezervirane za razredne ljepotice, a ne za neuglednu siroticu. Slike prošlosti, kadar po kadar, sada su se izmjenjivale pred njenim očima. Prije dvanaeset godina otišla je kao gubitnica. Sada se ponovno vraća kao ... pobjednica? To će tek vidjeti. Izgarala je od želje da vidi što se dogodilo sa svim tim ljudima, njihovim životima, snovima. Što se dogodilo sa svim onim zlatnim djevojkama zbog kojih je prolila tolike suze. Jesu li još uvijek tako zlatne, ili je sjaj u međuvremenu potamnio? O kad se samo sjeti! Svih onih podsmijeha, upiranja prstom, šaputanja, zloće. Ružne slike ostale su utisnute u koru njenog mozga, nije ih se mogla riješiti. Kad se samo sjeti Viktorije, te zlice. Koliko ju je samo puta sanjala! Budila se oblivena znojem, drhteći pod poplunom, hvatajući dah. Ali nije to bila samo Viktorija, bila je tu i Blanka, Irena, Vanja, Milana ... Ipak, Viktorija je bila najgora. I baš zato se sada želi suočiti s njom. Licem u lice. Pokazati toj kučki. Vratiti joj za sve one godine muke i boli. Nasmijati joj se u lice i ... Ali bilo je tu još nešto. Zapravo netko. Netko koga je također sanjala sve ove godine! Patrik, njena skrivena seksualna fantazija. Fatalni frajer koji vjerojatno ni ne zna da ona postoji. Naravno da nije znao jer u te duge četiri godine gimnazije iliti srednje škole ona kao da i nije postojala. Bila je samo mali sivi miš koji je želio biti nevidljiv! Ali večeras će saznati! Rina se itekako pobrinula da je više nitko ne zaboravi! To bijaše njena misija. Vratiti se, o da vratiti se na mjesto zločina. Samo s jednim ciljem: pokazati im da je nisu uništili. Moglo se to nazvati raznim imenima. No, čemu izvrtati ono što je tako očito. Rina je željela samo jednu stvar - osvetu. Nasmijala se i izašla iz auta. Po svemu sudeći, bit će to njena noć. I njena najveća uloga. Uloga za koju se pripremala punih dvadeset godina. Rina je znala da će je izvesti maestralno.

***

Viktorija je bila vidno nezadovoljna. Sama pojava ove žene izazivala joj je grčenje u želucu. A tek kad pogleda facu svoga muža, dođe joj da povrati. "Zabezicirala" ga je prije petnaest godina kad mu je nataknula vjenčani prsten na prst desne ruke i odonda ga ne pušta. A zašto i bi? Tako reprezentativan primjerak ne treba puštati samoga, ona to najbolje zna. U ovoj dvorani svaka bi žena poželjela poševiti upravo njega, njenog muža. I baš zato je ona uvijek blizu. Sigurno je sigurno! - Ne mogu vjerovati, odakle se ova pojavila? Da, zbilja, tko ju je pozvao na proslavu? Patrik nije odgovarao. Ta bilo je više nego očito da mu je pažnja usmjerena prema samo jednoj ženi. Onoj koja je plijenila pažnjom. - Oči će ti ispasti - zlobno je primjetila. - Što time želiš reći? - glas mu je bio suh, svađalački raspoložen. Odjednom nije podnosio Viktorijinu blizinu. Nije mu se sviđalo što mu žena dahće za vratom. - Pa moraš priznati do odlično izgleda - kimao je glavom dok je zadivljeno promatrao ženu kojoj bi Viktorija najradije iskopala oči. - Ne zanima me. Počni se ponašati kao odrasli muškarac, a ne kao kakav balavac! I obriši sline, dragi! - ledeno mu je uzvratila i nabacila jedan od svojih čarobnih osmijeha jer Rina je upravo koračala prema njima. Kretala se neobično sigurno. Sve je imala u glavi: tekst, osmijeh, pokrete. Sve je bilo razrađeno do posljednjeg detalja. Predstava je mogla započeti. - Zlatan par! - raširila je ruke kao da će ih obujimiti od sreće. - Prekrasni i neodoljivi, baš kao nekad! - nasmiješila se i otkrila red svojih biserno bijelih zubi. Njena je ljepota bila toliko upečatljiva da je naprosto oduzimala dah, a scena toliko moćna da su i Viktorija i Patrik ostali zatečeni. - A ti si ... - Viktorija je pokušavala oblikovati riječi. Samo što da joj kaže? Da je prekrasna? Da joj zavidi? - Uspjela! - konačno se dosjetila. - Da, nevjerojatno, zar ne? - nasmije se Rina slavodobitno. - Znaš, Viktorija, i ja se ponekad čudim. Smiješno je, čak pomalo i bizarno kako se život ponekad poigra s nama ... nekadašnjim luzerima! - napravila je dramatičnu stanku. Viktorija je pocrvenjela. Bilo je očito da se Rina ciljano obraćala njoj. Ženska zloba može biti ubojitija od bilo kojeg vatrenog oružja. Cinizam i ironija poput nevidljivih krakova omotali su se oko Viktorijinog vrata. Gušile su je Rinine riječi, crvenjela je i piljila u vršak svojih cipela. Prvi put u životu bila je posramljena. Užasno, strahovito posramljena. Takvo što joj se još nikad nije dogodilo. U mislima je tražila izlaz iz ove grozomorne situacije. - Večeras je naša večer, odnosno tvoja - Patrik je džentlmenski ponudio izlaz. - Svima nam je drago što si uspjela. I što si nas počastila svojim dolaskom - reče iskreno. Nije mogao vidjeti kako Vikorija guta knedle. U Viktoriji su se miješali ljubomora, zavist, nemoć. I povrh svega, morala je gledati kako se njezin muž bezočno upucava toj ... Ah, mogla bi ga zadaviti. Ali i Rinu! Rina se nasmiješi, a Patrik uzvrati širokim osmijehom. Točno je onakav kakvim ga pamti. Ne, još je bolji. Vrijeme koje je prošlo pridodalo je još malo šarma njegovom licu. Muževnost je izbijala iz svake njegove pore. A tek držanje! Držao se tako suvereno, poput vladara prostora. Imao je oči boje čokolade, rupice od smijeha na obrazima. Crna kosa, koja se kovrčala na krajevima i koju namjerno nije podšišavao, bila je prošarana prvim sijedim vlasima. - Vjerujem da će mi žena oprostiti, ako ti kažem, draga Rina, da večeras izgledaš ... izgledaš - zastao je - ... senzacionalno! - konačno je pronašao riječ koju je tražio. - Zar ne draga? Pogledao je u Viktoriju ni ne sluteći kakva se drama u njoj odvija. - Zar ne, draga? - upitao je još jednom. - Da, hm, slažem se ... - riječi su joj jedva prelazile preko usana. Osjećala je kao da joj ledeni šiljci probijaju ždrijelo dok je upućivala kompliment toj ... oh, kako ju je mrzila. Viktorija je bila ljubomorna i posesivna. Dosad je uspješno čuvala svoga muža, ali više nije bila sigurna. U posljednje vrijeme gotovo se više i ne ševe. Odjednom se uplaši. Žene to mogu nanjušiti bolje od bilo koje zvijeri. I tada je znala da se Rina vratila po osvetu. A osveta će biti ... Ne, ne i ne! - zavrti glavu i zatvori oči. Ova joj je gadura opaka konkurencija. Ali, držat će ga na sigurnoj udaljenosti, neće mu dati da joj se približi. Pazit će na svoga muža. I ne sviđa joj se taj Patrikov gard moćnog osvajača, vladara prostora, koji je tako dobro poznavala. Vještog, okorjelog zavodnika kojeg ona, usprkos svom trudu, nije uspjela ukrotiti. Vidjela je i kako Rina s divljenjem gleda u njega. Patrik je imao sve one karakteristike koje su privlačile žene kao noćne leptire. Rini se na trenutak zavrtjelo u glavi. Koliko je samo besanih noći provela razmišljajući o njemu. U kasnijim godinama, kada je iskušavala druge muškarce, osjećala tuđe poljupce i tuđe ruke na svome tijelu, nije mogla, a da se ne zapita kakve bi bile Patrikove usne? Kako bi je ljubio? Nježno, strastveno, pohotno, gladno? I sada, dok gleda te njegove pune, sočne usne shvaća da ih želi okusiti. A ono što želi, to će i dobiti. Uostalom, zato se i vratila. Da, željala je osvetu, ali više od svega željela je Patrika. I da, uzet će ga. I ne samo da dokaže toj vještici ... već da uživa u njemu. Njegovom tijelu, usnama, rukama. Onome što skriva tamo dolje, tamo među butinama. Rina se vragolasto nasmije. Uskoro će saznati.

***

Naravno da nije gubio vrijeme. Iskoristio je jednu jedinu priliku kad su ostali sami i uputio joj poziv o kojem je Rina sve ove godine potajno sanjala. - Želio bih se naći s tobom jedan dan. Je li to moguće? - gledao ju je molećivo. - Da, mislim da je ... - izgovorila je pomalo zbunjeno. Da nije bilo tako mračno, mogao bi vidjeti i kako ju je oblilo lagano crvenilo. - Hoćeš li me nazvati? - pitao ju je molećivo. - Hoću, svakako - nije se dala smesti. Rina nije gubila vrijeme. Već sljedeći dan ugovorili su sastanak.

***

Nervozno je pogledavala na sat. Kasnio je. Bojala se da ipak neće doći. Ili je namjerno kasnio? Nije znala. Nemoć ju je činila sve ljućom. Napaljenijom. Tek kad se auto konačno zaustavio pred kućom, odahnula je. Patrik je sjedio u autu. Jedva se uspio osloboditi svoje naporne žene. No, neće sada razmišljati o njoj jer ... prava je ljepotica koračala prema njemu hitro i gipko poput mačke. Imala je jednostavnu haljinu zelene boje, koja joj je obavijala tijelo, ležerno padajući skoro do gležnja. Slapovi duge plave kose blještali su na blagom odsjaju večernjeg svjetla. Oči su joj iskrile divljim žarom koji je Patrik osjetio na svojoj koži. Osjetio je i kako mu bilo tuče u sljepoočnicama. Sjedio je u autu, kao gromom ošinut, nemoćan da se pokrene, da izađe i u maniri pravog džentlemana otvori joj vrata. Kako je bio parkiran ispod ulične svjetiljke, Rina je uspjela vidjeti zadivljen izraz Patrikova lica. Usta su joj se razvukla u širok osmijeh, otkrivajući nisku bisernih zubi. - Oprosti što kasnim! - reče ponizno. - Ma nema problema, svi imaju pravo na akademsku četvrt! - glas joj je podrhtavao. Patrik je uživao gledajući kako joj se rumenilo lagano razlijeva po licu, kako diše ubrzano ... - Moram ti reći da izgledaš izvrsno, zapravo senzacionalno! - komplimentirao joj je. Rina se glasno nasmijala. - Ni ti se nisi promijenio ... - nagnula se prema njemu. Patrik osjeti vreli dah na svom licu. Njegovo uzbuđenje izazove njezino. Rina kao nehajno položi ruku na njegovo bedro. On se ukruti i ona to primijeti. Ipak, nije maknula ruku. Njeni prsti i dalje su počivali na njegovom snažnom bedru. Onda polako, jako polako krene pomicati ruku prema gore. Zaigrala je opasnu igru, ali riskirat će. Trenutak prije no što je napipala jasnu izbočinu među nogama, brzo makne ruku. Patrik osjeti kako se budi ono snažno pulsiranje koje mu tjera krv u noge, lice, glavu ... i tamo dolje. Boji se i pomaknuti jer jako dobro zna što će se dogoditi. Ipak, pomaknula je glavu bliže njemu kako bi ga potaknula da je poljubi. Srećom, nije ga trebalo poticati. Kad se njegov jezik našao u njenim ustima nije mogla suspregnuti jecaj čistog zadovoljstva. - Dopusti da te kušam, mila - mrmljao je na njenim usnama. Rukama je pomilovao obline njenih bujnih grudi, a zatim prstima prošao po liniji na kojoj je tkanina graničila s bradavicama. Nije čekao. U sljedećem trenu oslobodio je njene grudi iz stegnutog korzeta i palcima okrznuo nabrekle pupoljke. No, ona ga uhvati za ruke. - Polakše malo - izgovori. Patrik se nije obazirao. Nastavio je onim izluđujućim, ritmičkim pritiskom dok su mu usnice sporo istraživale, lutale po njenom vratu, usnim resicama, spuštajući se sve niže. Kad je njegov jezik pronašao bradavicu, ona je glasno zajecala. Naravno, nije se obazirao, a još manje zastao. Nastavio ju je dražiti, ljubiti, stiskati dok je ona spremno uzvraćala. Zatvorila je oči, a njegovi su poljupci poput najfinije muzike izazivali ono čudesno komešanje, leptiriće koje su prelijetali utrobom. - Divna si - rekao je kratko. Nasmijala se i ispustila onaj grleni drhtaj želje. To ga je ohrabrilo. Ruke su mu nastavile zaigrano trljati njezine bradavice. Naježile su se. Prsti mu bijahu topli i meki. Spretno joj je izvukao grudnjak ispod haljine, a tada joj skinuo i gaćice. Bio je pravi majstor, nema što, pomisli ona. Užitak je putovao strunama njenog tijela. Grizao je, lizao, sisao nježnu strukturu njenih bradavica, koja je odašiljala sitne trnce užitka u različite djelove njezina tijela. - Divna si, divna ... - govorio je. Plutala je u moru vrele žudnje i znala da se neće moći dugo suzdržavati. Počela je jecati. Isprvo tiho, a kasnije sve glasnije. Grizla je usnu, zabadala nokte u njegov vrat, mrsila mu kovrčave uvojke. - A sada me ljubi ... - dahtala je - tamo dolje ... ili me diraj. Ili me uzmi ... - O da, ljubit ću te, ljubit ću te po cijelom tijelu. Ljubit ću te i dirati, uzimati dok se ne rastopiš ... Ljubio ju je još neko vrijeme, svjestan da je ona odavno spremna za njega. Već je sada potpuno opuštena, vruća i vlažna. Prstom je prošao preko njenog gotovo uspaljenog mesa i ponovno razludio osjete. Rina je znala da je želja obostrana. Osjećala je njegov velik, ukrućeni ud. Znala je da je spreman za nju. Nagonski se pomaknula prema njemu i šapnula mu: - Ne možemo se ovdje seksati. A da odemo negdje? Možemo i kod mene - izgovorila je nestrpljivo i sa željom da konačno uđe u nju, da konačno osjeti njegovu snagu, tvrdoću, podatnost, skliskost. Ali on se i dalje okrutno poigravao. - Čekaj malo, najdraža moja, kamo žuriš? Volim se igrati ... Uostalom, imamo sve vrijeme ovoga svijeta. - Znam, ali sad smo na parkingu. Mogao bi nas netko vidjeti i ... - brzo se ugrizla za jezik. Rina nije željela znati što je rekao Viktoriji jer nije željela kvariti ljepotu trenutka. Ipak, s vremena na vrijeme osjetila je trijumf zadovoljstva. Patrik je bio tu. S njom. Samo ona i on. I ne, neće ga više požurivati. Neka joj čini što želi i kako želi. Sporo ili brzo, nije važno. Važno je da je sad on ovdje, s njom. Nastavio ju je ljubiti, a ona je uzvraćala. Ljubavnički ugrizi na njegovom vratu nisu se mogli vidjeti u mraku, ali ona je znala da je ostavila pečat. No, uskoro joj poljupci nisu bili dovoljni. Stala ga je moliti da je poševi, da se ne igra tako okrutno. - Ta i ja sam samo žena od krvi i mesa - uopće ne zna kako joj je takvo što palo na pamet. Nasmijao se, naravno. U tim trenucima gotovo je mrzila samu sebe što ga tako besramno moli, ali želja koja ju je preplavila poput bujice odnosila je svaki tračak kontrole i razuma. - Uskoro, ljubavi, uskoro ... - mrmljao je, a onda se odmaknuo od nje. - Sada slijedi iznenađenje - rekao je. Rina je voljela iznenađenja. Za nekoliko trenutaka njegov je auto ubacio u prvu. Iako je drhtala, sva napaljena od užitka koji je upalio u njoj, odlučila mu se prepustiti i ne pitati ni kamo idu. Patrik je izgledao sabrano. Mirno je nastavljao vožnju. Noćni zrak je bio oštar, mjesečina je blago osvjetljavala njegovu sileutu. Bilo je nešto sablasno i istodobno divlje i uzbuđujuće dok su svjetla grada ostavljali za sobom. Kretali su se prema gustoj šumi na obronku grada. Rina nije znala što Patrik namjerava niti zašto ju je doveo u šumu. A što ako me zaveže za neko drvo i ostavi me tako zavezanu - pitala se. Mogao je ... nije željela ni zamišljati što je sve mogao. A opet, željela je zamišljati. Bila je tako nemoćna pod njegovim pogledom. Njen je bezglasni pristanak bio snažniji od bilo kakvih riječi. - Stigli smo - rekao je i okrenuo se prema njoj. Rina nije znala što bi rekla. Još uvijek joj nije bilo jasno zbog čega su došli baš u šumu. - Skini se - glas mu je bio hrapav i nije dozvoljavao suprostavljanje. Rina bespogovorno krene povlačiti tanke naramenice. Polaganim pokretima zbacila je haljinu i ostala gola na proplanku. - Vauuu, prekrasna si - uzdahnuo je zadivljeno, ali još uvijek joj nije krenuo prilaziti. Nekoliko su se trenutaka tako gledali i odmjeravali. Kao da se natječu tko će prvi popustiti. Rinu je izluđivala njegova mirnoća, spokoj, to što unatoč oluji koja bjesni u njima on i dalje ništa ne pokušava. - Daj više - zastenje ona i privuče ga k sebi. Otvorena je i spremna za njega, ali Patrik i dalje odugovlači. Sada se već trese u slatkim mukama iščekivanja, pomiče zdjelicu prema njemu kako bih ga navela da konačno to učini. - Zatvori oči - naredi joj. Iznenada na svom golom trbuhu osjeti njegove ruke. Te divne drhtave prste kako se pomiču prema samom rubu vlasi među njenim nogama. - Oh, a ... neka radi što god želi, neka radi ... - mrmljala je u sebi. Oči su joj i dalje bile zatvorene. - Molim te, radi što god hoćeš, samo učini to više ... - uzdahnula je glasno. Konačno ju je okrenuo prema sebi i stisnuo. Utisnula je u njega svoje žedne usne, pune osvetničkog, ali više onog drugog užitka. Stajali su tako preplavljeni osjećajima, da bi se on spustio na koljena. Zaronio je glavu među njene noge i pohlepnim usnama i palucavim jezikom stao istraživati. Njene su ruke stale mrsiti njegovu kosu i kad se naslonila na njega, mogao je osjetiti tekućinu koja je bila tako divno prijemčiva pod prstima. I njezin miris. Ljubio ju je divlje i nemilosrdno, odgovarajući na njene podražaje. Iako je želio još odugovlačiti, ni on više nije mogao, eksplozija je bila blizu. Zabio ga je u nju takvom žestinom za kakvu nije ni znao da je sposoban. Nadolazilo mu je opet i opet, silovito, divlje, nezasitno. Ni ona nije bila smirenija. Bacala se na njega kao što se izgladnjela životinja baca na komad sočnog mesa dok se nije našla tijesno obgrljena njegovom snagom. Više se nisu suzdržavali. Njihovi vriskovi zaparali su kroz noć. I on je gleda, ali ne vidi jer ga sustiže val. Velik poput eksplozije i spreman da izazove novi, glasan urlik. Pa još jedan, i još jedan. Izbacuje ga u orbitu, u neke nove dimenzije. A onda i nju probode. Silno, silovito. On je vuče u ponor da bi opet izronila samo da uhvati zrak dok joj pred očima frcaju iskre. Ona osjeća kako joj se tijelo počinje nekontrolirano tresti u sve jačim naletima. Patrik se baca na leđa i oni svršavaju gotovo istodobno, u klinču isprepletenih udova, nekontroliranih trzaja, kolopleta uznojenih tijela ... Leže slijepljeni, znojnih i iscrpljenih tijela, luđački se bore uhvatiti zrak. Vrijeme je stalo i ona se više i ne sjeća koliko je prošlo. Bila je to savršena noć. I još savršenija osveta ... Jer, Viktorija će pronaći one ljubavničke ugrize. Tragove njene osvete.
Bilo je gluho doba noći. Zvono na ulaznim vratima prodorno je zaparalo tišinu. Već sam bila na rubu snage, potpuno iscrpljena nakon napornog dana, ali se predamnom nalazio još jedan zadatak, još jedno otvaranje starih rana i još jedno dijeljenje tragične ljudske sudbine. Ustala sam i krenula prema ulaznim vratima. Dobro sam znala što će biti pred njima, na žalost, jako dobro. Kamo sreće da se zvono nikada više ne oglasi, ali to gotovo da i nije bilo moguće. Previše se zla ugnijezdilo među ljudima, a i previše rješavanja situacija snagom bez pameti. Dodirnula sam hladnu kvaku i otvorila. Još uvijek se nisam mogla naviknuti na prizor koji je bio ispred mene. Bio je dovoljan samo jedan brzi pogled pa da odmah procijenim situaciju. Tu, na vratima, stajala je mlada žena sa djetetom u naručju, prekrasnim momčićem koji nije mogao imati više od dvije godine. A ona? Oči su joj bile crvene od plača, a lice podbuhlo od modrica u tolikoj mjeri da je izgubilo prirodne crte lica. - Dobra večer - čula sam glas koji je drhtao i koji je odisao strahom i neodlučnošću. - Dobra večer - rekla sam tiho i uzela dijete u naručje. Rukom sam joj dala znak da me slijedi, što je ona bezvoljno učinila. - Ja sam Sanja - prva sam prekinula tišinu, pruživši joj ruku. - Lidija - čula sam tihi glas koji je odisao sramom.
Trebao joj je samo mir
Znala sam da su u ovakvim situacijama riječi suvišne, da je njeno izubijano lice govorilo mnogo za sebe, i da se iza nje nalazi pakao kojeg je prošla. Trebao joj je mir, vrijeme da posloži utiske, ali i da razbistri misli kako bi odlučila kamo dalje da krene. Znala sam da neće jesti i zato sam joj skuhala šalicu čaja. Zahvalno me je pogledala, uzela šalicu s obje ruke i otpila gutljaj. - Ja ... - kao da je tek tog trenutka postala svjesna gdje se nalazi. Još veća nelagoda pokazala joj se na licu. Znala sam što sada prolazi i kakva se u njoj vodi borba. Jadno je bilo to u kakvu smo se situaciju mi dovodile. A što je bilo najgore, uvijek smo sebe bile spremne okriviti za sve one batine koje bismo dobile. - Mogu li se smjestiti kod vas na neko vrijeme? - to je pitanje bilo postavljeno s mnogo očaja, sa suzama u očima, i sa bolom koji nije bio samo fizički. - Naravno - rekla sam blago, mada ta štura riječ nije ni u kojem slučaju pokazala kakvi su moji osjećaji. Ovo su bile situacije u kojima je ponestajalo riječi, jer je suosjećanje i razumijevanje bilo važnije od bilo čega. Preda mnom se nalazila žena koja je trebala pomoć, a na svu sreću, došla je na pravu adresu. Ni dijete nije lako podnosilo pakao kroz koji su prošli. Vatra zla u kojem se nalazilo zahvatila je i njega, a hoće li ostati ožiljci na njegovoj malenoj duši, to će tek vrijeme pokazati. Mnogi bi rekli da je on premalen da bi shvatio, ali nije da bi osjećao ono što se dogodilo. Krevet je bio spreman, i kada se je Lidija pribrala, polegla sam ih na spavanje. Bilo mi je tako teško promatrati njih dvoje. Ona je tako grčevito stiskala dijete, kao da je tom nesvjesnom gestom htjela zaštititi ono što ni u kojem slučaju nije mogla. U tim situacijama majke ne misle na sebe, niti su sebi važne. Nevino stvorenje ispaštalo je za nešto bez krivice, a to majci ostavlja gorak okus nemoći. Kad sam bila sigurna da im ništa ne nedostaje i da je sve barem prividno u redu, otišla sam u kuhinju. Znala sam da od mojeg sna neće biti ništa. Previše je bilo uzbuđenja da bih mu se prepustila. Svaki put kada bi se ovako nešto dogodilo, ostala bih budna cijelu noć. Duhovi prošlosti ponovo bi me opsjedali i ne bi mi dali mira. Da nisam prošla ono što jesam, možda bih bila imuna na ovo što se događalo oko mene, na nasilje koje je postajalo sve učestalije, i na muški bijes koji se iskaljivao na onima koji su bili nemoćniji od njega. Nisu to bili muškarci, već kukavice koji su na taj jadni način rasli u svojim očima, potvrđujući svoju muškost na taj bolesni način koji nije imao nikakve veze sa zdravom pameću. Nijedan se od takvih muževa nikada nije potukao s nekim tko mu je u snazi dorastao, već su svoju hrabrost ispoljavali na nekom tko je u svakom smislu slabiji od njih. Ako se i sudbina poigra s osobom koja je u braku s nasilnikom, i ako ona nema nikakvih mogućnosti da se odvoji od njega, onda to ponekad zna biti i te kako kobno.
Moji duhovi iz prošlosti
Gotovo nesvjesno, misli su mi se počele vraćati u mladost, u dane kada sam bila djevojka. Ni u čemu se nisam razlikovala od drugih. I ja sam imala svoje snove, i činilo mi se da je ljubav sila koja pokreće cijeli svijet. Ali tada nisam znala da ljubav ima lice i naličje, da je samo privid i kao jutarnja rosa. Jednostavno nestane u trenu ili se ponekad ispoljava na način koji nema nikakve logike. Čini mi se da je na neki način i naš mentalitet kriv zbog toga. U ovoj se sredini muškarac uvijek poštivao na način na koji to ne zaslužuje, i žena je u tom slučaju bila ta koja je bivala potlačena. O ravnopravnosti spolova nije bilo ni govora, jer su oni bili ti koji su sebe smatrali glavom kuće i čija se riječ morala poštivati, pa makar ta riječ bila kriva poput vijuge. Sa osamnaest godina upoznala sam Krešu. Bio je desetak godina stariji od mene, ali mi se u to vrijeme činilo da se odlično nadopunjavamo. U tim sam danima bila okružena ljubavlju, pažnjom, i činilo mi se da će to vječno potrajati. Voljela sam ga više od ičega na svijetu, i ta je ljubav na neki način bila opsesivna. Njegov zamišljeni lik jasno mi je iskrsnuo u sjećanju. Bio je visok, vitak, i imao je neodoljiv osmijeh. Najljepše na njemu bile su oči koje su bile boje neba i koje su mi se činile kao dva gorska izvora svježe vode. Bože, kako li su samo bili lijepi ti dani koji su označavali početak naše ljubavi! Plovila sam na krilima sreće, i to sve do trenutka dok nisam saznala da sam ostala trudna. Kao i kod većine parova, bila je to neplanirana trudnoća koja se nije uklapala u naše planove, ali, unatoč tome, ja sam se radovala djetetu koje će biti samo kruna naše ljubavi.
Dijete je kruna naše ljubavi
Čim je moja trudnoća potvrđena, pohitala sam do njega da ga obrađujem. Na moje iznenađenje, on je reagirao sasvim suprotno od očekivanog. Naglo je ustao sa stolice na kojoj je sjedio, gledajući u mene kao da vidi osmo čudo svijeta. U tom trenutku nisam znala da li da tu reakciju pripišem iznenađenju, radosti ili ... Jednostavno nisam znala što da mislim. Sve je bilo nekako nepredvidljivo, a najviše njegova reakcija. Mislila sam da je to samo prvi trenutak i da će se on radovati kad u potpunosti postane svjestan da će za samo nekoliko mjeseci postati otac. - Trudna si? - kao da nije mogao vjerovati. Pogled mu je bio pun bijesa, a lice se potpuno izobličilo. Mahao je rukama kao da ne zna kuda bi s njima, mada je imao prostora oko sebe više nego što je trebao. Djelovao je strašno na neki način, a najstrašnije bile su njegove oči. Nebesko plavetnilo kao da se razvodnilo i neopisiva hladnoća nalazila se u njima. - Da - rekla sam nakon nekoliko trenutaka, sva se skupivši od straha i iščekivanja onoga najgoreg. - Kako? - upitao je najgluplje pitanje koje je mogao upitati. I sam je znao da se ja nisam zaštitila, da sam potpuno neiskusna. U svojoj naivnosti pouzdala sam se u njega, a to je i bila najveća greška koju sam napravila. Jednostavno je sve krenulo u smjeru u kojem nije trebalo, a po njegovoj reakciji sam mogla pretpostaviti da će svu krivicu svaliti na mene, mada nije bilo razloga da takvo što učini. Uostalom, volimo se, zašto ne bismo imali dijete? - To bih ja tebe trebala pitati - nisam se dala smesti. - Mene? - nije se mogao načuditi, kao da me nikada nije ni dotaknuo. U tom trenutku nisam znala što da mislim. Sve mi je nekako bilo novo, nepojmljivo i na neki način zastrašujuće. Naivno sam vjerovala da će sve na kraju biti dobro, a tome je bilo krivo moje neiskustvo, moje povjerenje koje sam dala osobi koja to nije zasluživala, ali tada to nisam shvaćala, pa čak ni godinama poslije. - Ovo dijete je kruna naše ljubavi - pokušala sam mu reći koliko mi ono znači, ali sam umjesto osmijeha dobila snažan šamar koji me je zabolio poput otvorene rane.
Prvi Krešini agresivni ispadi
Bio je to prvi udarac kojeg sam dobila u životu, ali nije u pitanju bila samo fizička bol. Kao da je taj šamar rasparao moju dušu, moj ponos, i ja sam gledala u njega grcajući od plača. Nisam mogla vjerovati. Ruka koja me je do tada uvijek milovala, bila je ista ruka koja mi je nanijela i tu strašnu, neoprostivu bol. - Zašto si me udario? - upitala sam ga, jedva izgovarajući riječi. - Zato što si se poigrala sa mnom. Istina je da te volim, ali ja još uvijek nisam spreman na obaveze koje mi namećete ti i dijete. Brak? Nikada nisam o njemu razmišljao. Za mene je to bilo nešto što se događa nekom drugom, a ne meni. Možda bi najbolje bilo kada bi ti abortirala. Na taj način bi sve bilo isto kao i prije. Razmisli o tome - rekao je i bez riječi otišao, ostavljajući me samu s problemom s kojim se nisam znala nositi. Kad su se vrata zatvorila za njim, tupo sam zurila u neodređenu točku. Imala sam osjećaj kao da sve u meni umire. Krešo je reagirao na način koji nikada ne bih mogla povezati s njim, i nakon svega nisam znala što da mislim. Nesvjesna svojeg pokreta, rukom sam posegnula prema svojem trbuhu. U njemu je bujao novi život, a on mi predlaže da abortiram. To nikako nije dolazilo u obzir. Ovo dijete nije tražilo da bude rođeno, a ako je već začeto, onda će se i roditi. Sama činjenica da sam mu dala život, ne daje mi pravo i da mu ga oduzmem. Bila sam premlada i nespremna na ovo što mi se počelo događati. Istina je bila da me je život mazio u svakom pogledu. Bila sam jedinica, i moji su roditelji već bili gotovo stari. Dobili su me nakon više od dvadeset godina braka, i prema meni su se ponašali kao prema kapljici vode na dlanu. Nisam oskudijevala ni u čemu, pa ni u ljubavi. Pružili su mi sve, a što je bilo najvažnije, jako dobro sam znala koliko su se borili da bi postali roditelji. Na moju sreću, ili nesreću, ja sam to mogla bez ikakvog problema. Život je dar, odavno sam to znala, i zato mi nije bilo ni na kraj pameti da abortiram. Ako Krešo ne želi to dijete, ja ću ga odgojiti. Neću biti prva, a ni posljednja samohrana majka, i to neće biti nimalo strašno. Možda mi se najstrašnijom činila pomisao na život bez njega, ali ja na to nisam mogla utjecati. Nisam bila kriva za trudnoću na način na koji me je on okrivljavao, ali je to sigurno učinio u afektu. Znala sam da me voli i vjerovala sam da će sve biti onako kako treba biti. Za samo nekoliko mjeseci mi ćemo biti vjenčani, i ova nemila epizoda past će u zaborav. Krešo nije loša osoba i ovaj udarac nije ništa značio, uvjeravala sam samu sebe. Tada nisam znala da sam zapravo sama otvorila vrata od pakla. Na neki način sam bila i kriva za sve ono što mi se u budućnosti događalo, ali je valjda to tako trebalo biti. Najteži problem se nalazio preda mnom. Kako reći roditeljima da sam trudna? Znala sam da će se radovati tome, ali se to nije baš uklapalo u planove koje su imali sa mnom. Za njih sam bila nešto posebno, i samo najbolje je bilo dovoljno dobro za mene. Znali su za Krešu, ali ga nikada nisu upoznali. Ne znam kako sam došla do kuće, no čvrsto sam odlučila da ću biti otvorena prema njima. Kad sam im rekla u čemu je problem, nastao je muk. Nisu mogli skriti razočarenje, ali ni radost. - Što Krešo kaže na to? - majka je prva upitala. Slegnula sam ramenima. Nije mi bilo ni na kraj pameti da im kažem kakva je njegova reakcija. Za nekoliko dana ću valjda znati što ćemo učiniti, a onda ću i njih uključiti u svoje planove. Do tada nije bilo smisla da ga na bilo koji način ocrnjujem pred njima. Da sam im kojim slučajem rekla za šamar, zabranili bi mi da ga viđam, a to nisam željela. Ipak je on bio ljubav mojeg života, a za nju se vrijedilo boriti na sve moguće načine. - Valjda je sretan, ne znam - bila sam neodređena, što mi se činilo najboljim stavom u tom trenutku.
S njime želiš provesti život?
U idućih nekoliko dana Krešo kao da je u zemlju propao. Pokušala sam doći do njega, ali nisam uspijevala. Bilo je trenutaka kada sam mislila da je jednostavno pobjegao, i nikako se nisam mogla pomiriti s tim. Kad sam ga napokon vidjela, ponašao se kao da se među nama dvoma nije ama baš ništa dogodilo. - Kako si, ljubavi? - njegov mazni glas odagnao je sve sumnje koje su me opsjedale u posljednjih nekoliko dana, i srce mi je brže zakucalo. - Jesi li razmislila o abortusu? - iluzija mi je bila razbijena već u idućem trenutku. - Ne, on ne dolazi u obzir. Ne moraš me ženiti, ako to smatraš problemom. Ako me ne voliš dovoljno da bi se odlučio na taj korak, onda idi svojim putem - trebala mi je sva snaga da izgovorim te riječi, a o njegovom odgovoru je ovisila moja budućnost. Činilo mi se da na njega čekam cijelu vječnost. Bilo mu je neugodno, i kao da je bio zatečen onim što sam mu rekla. Nisam ga razumjela, i to nije bio prvi put. - Vjenčat ćemo se - rekao je kao da kupuje kutiju cigareta, a ne odlučuje o budućem životu o kojem su ovisila tri života. Došlo mi je da vrištim od sreće, ali kada sam vidjela njegovo lice, taj moj nagon morao je biti kontroliran. Ovo nije bilo ono što sam očekivala. Možda je tako kod svih parova, tješila sam se. Nije bilo romantike u prošnji, ako tako mogu nazvati riječi koje su bile samo činjenica. Kad sam ga upoznala s roditeljima, njihovom razočarenju nije bilo kraja, lako su se trudili da budu ljubazni, ja sam dobro vidjela da je to samo maska ispod koje su se krili pravi osjećaji. Krešo im se nimalo nije sviđao, i za njihov ukus je bio sve ono što meni ne odgovara. Ocijenili su ga kao nestabilnu osobu, kao nekog tko nije spreman snositi nikakvu odgovornost, a koliko su imali pravo, to sam shvatila tek nešto godina kasnije. Kad je on otišao, izbila je svađa između nas, prva svađa takvog karaktera. - S njim želiš provesti život? - otac se nije mogao načuditi. - On je moj izbor i poštuj ga! - nisam se dala smesti. Žestoko sam stala u obranu onog što sam voljela, a to je njih još više iritiralo. Ocu se je pridružila i majka, tako da su u svakom slučaju bili glasniji od mene. - On nije za tebe - majka je rekia tiho, što me je iznenadilo s obzirom kakvo joj je bilo lice. Imala sam osjećaj kao da će svakog trena povratiti, i da je njezin glas samo bio zatišje pred oluju koja će bez sumnje uskoro uslijediti. - Ako izdržiš s njim i godinu dana u braku, to će biti pravo čudo - otac se ponovno oglasio. - Imam namjeru ostariti uz njega - rekla sam prkosno, a u tom sam trenutku u to i vjerovala, jer je za mene brak bio svetinja, nešto što se samo jednom u životu događa i zato mora trajati do smrti. Nakon njihovih riječi, moja odluka da po svaku cijenu ostanem uz njega bila je još čvršća. Voljela sam ga, nisam uviđala njegove mane i željela sam dokazati roditeljima kako su ga krivo procijenili.
Gdje si do sada?
Iako je vjenčanje bilo prekrasno, ja i nisam bila sretna onoliko koliko sam trebala biti. Moji su mi roditelji ustupili kuću u gradu, tako da smo s te strane bili zbrinuti. Prvih nekoliko dana braka su bili u redu, samo što je Krešo bio pomalo nervozan. Tu nervozu nije krio, i ma koliko god da sam se trudila, nikako nisam mogla doprijeti do njegova srca. Nekako mi je bio dalek i stran u tolikoj mjeri da mi se činilo da sam se udala za nekoga o kome nisam imala pojma, a ne za osobu koja je sa mnom podijelila toliko lijepih trenutaka. Na neki način smo izbjegavali jedno drugo, a on je i sve više vremena provodio vani. Naravno da mi to nije odgovaralo. Svi moji snovi o skladnom braku kao da su netragom nestali. Krešo nije bio ono što sam očekivala da će biti, i ja sam iz dana u dan postajala sve usamljenija. A onda su uslijedile i prve svađe. Koliko god da sam se trudila, nikako nisam mogla zadovoljiti njegove prohtjeve, koji su postajali sve gori. On bi uvijek iskoristio svađu da bi otišao iz kuće, i ponekad bi se znao vratiti pred samo jutro. Noćima sam budna ležala zamišljajući najgore scene koje se događaju, a ljubomora me je izjedala. On nije imao razloga da po cijele noći ostaje vani. Nalazila sam se u slijepoj ulici, iako sam oduvijek bila bliska s roditeljima, zbog mojeg izbora nisam im se povjeravala. Patila sam u samoći i nisam imala nikoga s kime bih to podijelila. Već sam bila u sedmom mjesecu trudnoće, i jedva sam čekala da rodim. Kad dođe dijete, valjda neću biti ovoliko usamljena, jer ću na neki način imati društvo i nekoga s kim bih prekratila vrijeme. Šutjela sam koliko god sam mogla, pokušavajući biti maksimalno tolerantna. Možda sam podsvjesno okrivljavala i sebe za trudnoću, i na taj način sam mu davala vremena da se privikne na ono što je za oboje bilo neočekivano. Sve je nekako krivo krenulo, a nije bilo načina da se popravi. Kad je jedno jutro došao oko osam sati, više nisam mogla trpjeti takvo ponašanje. - Gdje si do sada? - upitala sam ga, jer sam imala pravo da to znam. Što te briga! - bio je otresit, ali i pijan. - Pa ... Ti si oženjen, ukoliko to nisi primijetio - napomenula sam mu, a to je bila najgora moguća stvar koju sam mogla učiniti. Podsjetila sam ga na ono što je on očito želio zaboraviti u piću i uz druge žene. Gledao me je u nevjerici. Njegov mutan pogled kao da nije bio dio njega. Preda mnom se nalazio onakav Krešo kakvog još do tada nisam upoznala. - Ja sam bio prisiljen na ženidbu - rekao je ljutito. - Uhvaćen sam u klopku. Ja sam samo lutka koja pleše onako kako želiš ti i tvoji roditelji! - vikao je iz sve snage, praveći neodređene pokrete rukom koji su možda samo njemu nešto značili, ali ne i meni. - A i to dijete ... Sve je to bilo planirano - pjenio se od bijesa.
Zamolila sam ga da se iseli
Njegove su me riječi pogodile. Nisam mogla vjerovati da sam se za njega udala. On nije bio ni približno onakav kakvim se je prikazivao u vrijeme dok smo hodali. - A što sam imala planirati? Kad malo bolje razmislim, i nisi neka prilika - nisam se mogla suzdržati. Dugo nakupljani bijes izlazio je iz mene na sve strane, i nisam ga mogla kontrolirati. Krenuo je prema meni. Iako sam se nesvjesno skupila, nije mi bilo ni na kraj pameti da će me udariti. Ja sam bila trudna, i tko bi digao ruku na ženu u takvom stanju? Bila sam šokirana kad sam osjetila prvi udarac, a onda ih je uslijedilo bezbroj. Tukao me je po licu, rukama, nogama, glavi, a ja sam sva užasnuta samo pokušavala zaštititi svoje nerođeno dijete. Ne znam koliko me je tukao, ni kada je stao. Znam samo da me je sve boljelo, i ja sam samo klonula. Bio me je strah da ne izgubim dijete. Kad sam se napokon donekle smirila, ustala sam i pogledala se u ogledalo. Nisam samu sebe mogla prepoznati. Lice mi je bilo natečeno, krvavo i potpuno izobličeno. Krenula sam prema sobi. Krešo je spavao poput novorođenčeta, kao da se ništa nije dogodilo. Cijelo to prijepodne provela sam sjedeći i plačući. Srce mi se cijepalo na komadiće. Ovi udarci su mogli značiti mnogo, a možda i nisu. Da mu ja nisam odgovorila na njegove riječi, do ovoga ne bi ni došlo. Ni samoj sebi nisam željela priznati da ja ni u čemu nisam bila kriva. Kad je ustao, začuđeno je pogledao u moje lice. Došao je do mene, u nevjerici odmahujući glavom. Kleknuo je pokajnički i uhvatio me za ruke. - Ti znaš da te volim više od ičega na svijetu. Ne znam što mi se dogodilo. Oprosti mi, molim te. Nikada te više neću udariti - dok je izgovarao te riječi, u glasu mu se osjećalo kajanje koje je bilo iskreno i skrušeno. Nekoliko sam trenutaka razmišljala o njegovim riječima. Ipak je ljubav prevagnula. Ovo je bio samo nesretan trenutak koji se neće ponoviti, i naravno da sam mu trebala oprostiti. Zar nije rekao da me voli? To bi mi ipak trebalo biti dovoljno. Pogriješio je, i to mojom krivnjom. Rekao je da neće više, a ja sam mu vjerovala. I nije me tukao sve dok nisam rodila, a onda je sve počelo ispočetka. lako nam je sin bio prekrasan, on ga nije ni pogledao. Više mu nije trebalo ni povoda za batine. Tukao me je skoro svakodnevno, a ja sam ga i dalje voljela. Tražila sam razna opravdanja, vjerovala mu svaki put kada bi se pokajao, i veći dio krivice pripisivala sam sebi. Možda je u meni bila i želja da održim brak, i da dokažem kako moji roditelji ipak nisu imali pravo. Od njih sam krila sve, ali ni to nije moglo trajati cijelu vječnost. Kad je jednom majka nenadano došla kod mene, i kad me je vidjela, počela je gorko plakati. - Zašto mu to dozvoljavaš? - nikako joj nije bilo jasno. - Samoj sebi otvaraš grob. Zar ti to nije jasno? - bila je zgrožena i previše ljutita da bi uopće mogla i povezati jednu jedinu rečenicu. - Nije sve ovako kako ti se čini - pokušala sam ga opravdati po tko zna koji put, sada ni sama ne znam zašto. - U svemu ovome ipak ima i sreće. Nisi od onih žena koje nemaju kamo. U svojoj si kući. Podnesi zahtjev za razvod. Ovo ti ne vodi nikamo - pokušala mi je dati savjet, ali sam ja bila gotovo gluha za sve njene riječi koje je izgovarala. Nešto se u meni pokrenulo kada sam idući put bila pretučena. Zovnula sam mu policiju i hitnu pomoć, no kada me zamolio nakon svega da se vrati kući, opet sam naivno pristala. Takva se situacija još godinama vukla. Tek kada sam vidjela koliko moje dijete pati, zatomila sam svu ljubav koje ionako nije bilo previše, jer ju je on postupno ubijao, podnijela sam zahtjev za razvod i zamolila ga da se iseli. Nije pristajao na to. Opet je udarcima sve pokušao riješiti, ali ni to nije moglo vječno trajati. Bio je udaljen i imao je zabranu pristupa meni i djetetu.
Ideja o kući za žrtve
Mjesecima poslije još uvijek mi je prijetio, a onda je netragom nestao. Valjda je napokon shvatio da ga se ja više nemam razloga bojati, niti sam imala namjeru spašavati brak koji to nije bio od samog početka. Tek kada sam ostala sama, odahnula sam. Više se nisam imala čega bojati, a majčine riječi su mi neprestano odzvanjale u ušima: "Nisi od onih žena koje nemaju kamo." A što bi bilo da doista nisam imala kamo, i da sam bila na njegovom? A što je s takvim ženama? Kako su one završavale? Jesu li s brakom dobile i kartu za samo jedan smjer? Bez sumnje je mnogima put vodio prema groblju. Možda su bile naivne i vjerovale su kao i ja, a još uz to nisu imale nikakvog izlaza. Je li se itko brinuo za njih? A što je bilo s onim ženama koje su željele otići, a nisu mogle? Ta su me pitanja neprestano mučila. Igrom slučaja, nekako u to vrijeme sam upoznala Denisa koji je radio u policiji. S vremenom je naše druženje postajalo sve učestalije, a i prijateljstvo sve čvršće. Kada smo pokrenuli temu nasilja, i kad sam mu rekla što sam sve prošla, u njegovim se očima naziralo zaprepaštenje i čuđenje. - Nikada ne bih ni pretpostavio da si sve to prošla. Svjedok sam mnogih premlaćivanja. Koliko god želio nešto učiniti po tom pitanju, ruke su mi ipak vezane. Te žene trebaju pomoć, a nema im je tko pružiti. Ako nasilnika i zatvorimo na neko vrijeme, on se ipak vraća u obitelj da nastavi s osvetničkim pohodom. Kada muškarac jednom udari, on ne zna stati, ali žene kao da to ne žele vidjeti. Mnoge od njih su to skupo platile, i svjedok sam. nekih kojima je brak značio i kraj života. Ubijene su na najgori mogući način. Nekima je umiranje bilo dugo i bolno, a kad su shvatile da su se svega ipak mogle davno prije riješiti, za njih je bilo prekasno. Slušala sam njegove riječi gotovo ne dišući. Gotovo da sam jasno mogla vidjeti njihovu patnju, jer sam i ja kroz takvo nešto prolazila. Gledala sam u njega i razmišljala. Ja sam imala ogromnu kuću koja je za mene i mojeg sina bila prevelika. Tog mi je trenutka čudna ideja pala na um. Zašto ja ne bih bila ta koja će barem olakšati ženama koje su premlaćivane? Rekla sam svoju ideju Denisu, i on nije mogao skriti iznenađenje. Jesi li ti svjesna onoga što činiš? - pažljivo me je odmjerio. - Znam da takav prijedlog označava veličinu srca i divno suosjećanje, ali to je na neki način zadiranje u nečiju obitelj, i moglo bi se dogoditi da i ti snosiš posljedice, a sve zbog toga što si imala najbolje namjere u odvratnoj situaciji. - Zar ne shvaćaš da želim pomoći? - nisam se dala smesti. - U redu - pristao je kada je uvidio da doista nema smisla raspravljati sa mnom. Tako je počelo. Kad god bi Denis išao na intervenciju zbog zlostavljanja, dao bi ženama i moju adresu i broj telefona u slučaju ako žele pobjeći iz pakla u kojem su se nalazile. Bila sam svjedokom raznih situacija, a najviše bih bila pogođena kada bi se žena nakon svega ipak vratila mužu. Jedan takav slučaj urezao mi se u sjećanje, i nikada ga neću zaboraviti. Prije dvije godine kod mene je pomoć zatražila žena s dvoje djece.
Zar se ljubav tako dokazuje?
Bila je krhka osoba, na neki način izgubljena u očaju u kojem se je nalazila. Ne znam kako, a pretpostavljam da je ona mužu rekla gdje se nalazi, i on je tu navratio nekoliko pute. Bio je janje u vučjoj koži, a ponašao se poput svih pokajanih nasilnika. Ali to njihovo kajanje nije bilo iskreno. Iza njega se je krila želja za osvetom, želja da se natrag vrati ono za što je mislio da na to ima pravo. Kleknuo je pred nju i rekao joj da je voli, te da se nikada više neće ponoviti ono što se redovito događalo. Izgovarao je dobro poznati scenarij kojeg sam i sama čula bezbroj puta. - Spakiraj se i doći ću po tebe nakon posla - rekao joj je hladno, glasom koji nije trpio prigovor. Klimnula je glavom. Kada joj je muž otišao, pokušala sam je uvjeriti da ne ide, ali uzalud. Nije se dala nagovoriti ni na koji način. - Promijenit će se. Ja ga volim - neprestano je ponavljala. - Voli li on tebe? Zar se ljubav dokazuje udarcima? Slegnula je ramenima. Nije me poslušala. Nakon samo nekoliko mjeseci Denis mi je rekao da ju je muž ubio. Bilo mi ju je iskreno žao. Još jedna mladost životom je platila za ljubav koju je osjećala ... Za nju se ništa više nije moglo učiniti, ali jest za one koje su još uvijek imale nade. Željela sam pomoći, ali nisam mogla bez njihove suradnje. Ipak su one odlučivale o svom životu. Činila sam sve što je bilo u mojoj moći i rezultati su bili više nego povoljni za sve one koje su surađivale. Nekima se nije moglo pomoći. Zalutale su svjesno odabirući ono što su pod svaku cijenu trebale izbjeći. Da nije bilo Denisa, možda moja ideja i ne bi bila ostvariva. Ipak sam vođena željom da pomognem, i u tome mi se pridružilo još mnogo ljudi koji su pomagali financijski, i koji su neprestano pratili sve što se događalo. Već smo postali gotovo malena tajna organizacija za koju je skoro svatko znao, i na koju sam tako ponosna. Čini mi se da se i moj odnos s Penisom mijenja. Prijateljstvo pomalo prerasta u vezu, u kojoj ne nedostaje ljubavi, ali ljubavi koja se dokazuje poljupcima, nježnošću i lijepim riječima, a ne udarcima. Nakon svega mi se čini da mi se život ipak iskupljuje. I dalje ću pomagati, ali to je mnogo lakše kada si ispunjen ljubavlju i kada imaš podršku, ali i cilj koji zaokuplja skoro cijelo moje biće. Najveće mi je zadovoljstvo kada vidim osmijeh na licu onih koji su se zaboravili smijati, i kada se iz jednog pakla rodi sasvim novi život s novim vrijednostima. To mi daje neograničenu snagu i želju da nastavim i dalje, i dok god budem mogla, pomagat ću onima koji pomoć trebaju.
Ljubav pokuca na vrata na najrazličitije načine, volimo osobe koje ne bismo smjeli, ali mozak kao da ne poznaje nikakve zakone zdrave pameti. Pustiš srce da ga vodi, a to ponekad može izroditi situaciju u kakvoj sam se ja nalazila. Ovo nije bila uobičajena situacija i nitko mi nije mogao dati savjet. Bila sam sama na svijetu, sama sa svojim osjećajima, i bojala sam se da me nitko ne bi mogao razumjeti, niti sam to očekivala. - Tea, požuri! - čula sam glas svojeg očuha Luke. Trgnula sam se na zvuk njegovog glasa. Lagana jeza prostrujala mi je tijelom. Zadrhtala sam od osjećaja koji su me obuzeli. Bože, bila sam tako zaljubljena u njega! Voljela sam ga više od ičega na svijetu. Dovoljno mi je bilo da se nalazim u njegovoj blizini pa da budem sretna. Lijep je to bio osjećaj, lijepa ljubav koja će zauvijek ostati neuzvraćena. Bila sam sigurna da će to tako biti.
Bolje da ga osvojim ja ...
- Samo trenutak - još jednom sam se pogledala u ogledalo i zadovoljno napustila prostoriju. Kad sam došla do njega, pogledala sam ga u oči, pokušavajući mu uputiti najzavodljiviji osmijeh kojeg sam mjesecima vježbala ispred ogledala. Napravio je grimasu koja je bila neodređena i bila sam sigurna da nije ni primijetio moj pokušaj da mu se svidim, niti sve one nijeme signale koje sam mu svakom prilikom slala. Pustila sam da tijelo govori, jer riječi ponekad ne znaju izreći onakvo stanje kakvo doista jest. U riječima bih se izgubila, spetljala, a ja sam samo željela da ga volim, da jednog dana bude moj, jer je on bio sve ono što sam od života željela. Do prije nekoliko mjeseci se nisam ni usudila maštati o tome, ali sada je on bio slobodan i bolje je da ga osvojim ja, nego neka druga. - Koliko ti treba da se spremiš? - bio je pri kraju strpljenja. - Idemo samo na groblje - suho je dodao, gotovo me osuđujući zbog mojeg ponašanja. - Oprosti - skrušeno sam rekla, a oči su mi se napunile suzama. Jako dobro sam znala kako ću u njega probuditi očinske osjećaje, mada mi je to zapravo bilo zadnje što sam željela, ali je bilo bolje od ničega. - Oprosti ti meni. Malo sam razdražljiv. Jednostavno me boli i sama pomisao da nema više moje Ene. Još to nikako ne mogu pojmiti, još uvijek se nadam da je to bio samo ružan san iz kojeg ću se probuditi. Teško mi je pogledati stvarnosti u oči i ne znam kuda s ovim bolom koji se nagomilao u meni - glas mu je pucao od tuge i meni ga je bilo iskreno žao. Došla sam do njega i uhvatila ga za ruku. Blago sam ga stisnula. Ovo je za njega trebala biti podrška, ali je meni taj bezazleni dodir značio mnogo više. Topila sam se u njegovoj blizini. Cijela paleta osjećaja kao da je harala u mojem tijelu. - Teško nam je oboma - rekla sam tužno i još mu se više približila. - Ali ... Tako iznenada nas je napustila. Imam osjećaj da sam joj imao toliko toga reći, a nisam uspio. Nisam imao vremena onda kada ga je ona najviše trebala. Da mi je samo vratiti vrijeme unatrag, da mi netko pokloni još samo nekoliko sati s njom, rekao bih joj koliko je volim, koliko mi nedostaje i jednostavno ne želim živjeti bez nje. Da nije tebe ... - bio je na rubu suza, a glas mu je podrhtavao, pucao je od boli, od grižnje savjesti kojoj nije mjestu bilo tu, ali se ona nastanila ondje gdje nije trebala. Ako ga je itko mogao razumjeti, mogla sam ja. Ja sam bila svjedok njegove ljubavi prema mojoj majci, ja najbolje znam koliko ju je on slijepo obožavao i koliko joj je puta tu ljubav pokazivao na sve moguće načine. Nije bilo razloga da se on kaje. Ljubav je dijelio nesebično, volio je cijelim bićem i tu se pokazivao koliko je velik kao čovjek, kao osoba kojoj je stalo do drugih. - Iz dana u dan si joj dokazivao svoju ljubav. Umrla je sretna. Bila je najvoljenija žena na svijetu - tješila sam ga, ali riječima koje su bile istinite. - Što bih da nemam tebe? Ti me jedina razumiješ, jedina si s kojom mogu podijeliti bol i jedina si koja me podsjeća na nju, a to me boli, i te kako me boli. Vidim njenu mlađu kopiju, kroz tebe kao da vidim nju - iskreno je priznao, ali se meni njegove riječi zapravo nisu nimalo sviđale. To je bilo ono što sam najmanje željela čuti. U redu je bio prvi dio, ali drugi? U meni gleda kopiju voljene žene, vidi nju, a ja sam samo željela da vidi mene. Istina je bila da sam sličila na nju, da sam joj bila mlađa kopija, ali ja sam bila Tea, a ne Ema. Ljutnja me počela opsjedati, napadati uporno poput jesenja kiše. Ispustila sam njegovu ruku kao da sam se opekla i pognula sam glavu. Oči su mi se napunile suzama. Ovo je bio moj poraz, moj osobni poraz kojeg mi je bilo teško prihvatiti. - Idemo - on se prvi pribrao.
Odlazak na majčin grob
Krenula sam s njim do automobila. Misli su mi radile brzinom munje. Slagala sam i sortirala podatke, ali nigdje nije bilo naznaka da bi se njegovi osjećaji mogli promijeniti. Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da će moja ljubav ostati neuzvraćena. Voljela sam Luku više od ičega na svijetu, voljela više i od same sebe. Bila je to ljubav koja nije imala ničeg razumnog u sebi, ljubav koja je tražila ispunjenje i ljubav koja je otimala moju dušu. Živjela sam za njegov pogled, za njegov osmijeh. Bio mi je potreban poput zraka. Otišli smo na groblje i odnijeli cvijeće a grob moje majke. Plakala sam, silno mi je nedostajala. Ona je doista bila posebna žena. Bolju majku od nje nikada ne bih mogla ni poželjeti, a umrla je tako mlada. Infarkt je odnio njezin život nenajavljeno. Otišla je bez pozdrava, bez riječi, a tako je sanjala o trenutku kada će me vidjeti udanu, kada će držati unuče u rukama, kako će ostarjeti uz Luku. S njom su otišli i svi njeni snovi. Ostavila nas je u bolu i činilo mi se da je Luka gore podnio njen odlazak od mene. Pogledala sam u njega. Brisao je oči. Nije krio suze. Teško je vidjeti muškarca kako plače, a on se nije sramio svojih suza. Volio je i bilo je sasvim logično da ga taj gubitak boli. Možda je ovo ipak bio prst sudbine. Ona je morala umrijeti da bih ja bila sretna, da bih ostvarila svoju ljubav koju sam godinama nosila u sebi. Gorka je i nemilosrdna bila istina koja se zove život. Nakon groblja smo otišli na kavu, ali nijedno od nas dvoje nije imalo volje za razgovor. Oboje smo bili zaokupljeni svojim mislima i svojim bolom; kao da smo izbjegavali pogledati jedno u drugog. Morali smo krenuti kući. On je morao ići na posao, a meni nije preostalo ništa drugo nego da pokušam pronaći način kako da prekratim vrijeme koje mi i nije bilo nekakav dobar prijatelj. Čim je Luka otišao, skuhala sam sebi kavu i sjela na balkon. Bila sam nemirna u tolikoj mjeri da mi ništa nije pričinjavalo zadovoljstvo. Misli su mi se neprestano vraćale na Luku. Ustala sam i uzela nekoliko albuma u kojima su se nalazili materijalni svjedoci mojeg odrastanja, mojeg djetinjstva, a kasnije i djevojaštva.
Lukina privrženost majci
Albumi su bili obilježeni po godinama, tako da mi je bilo lako krenuti od onog koji je bio najstariji. Ja kao beba, moj otac koji je odisao srećom, ili je barem fotoaparat to uhvatio. Možda je na prvima tako i izgledao, ali kasnije? Postao je ljubomoran na mene. Ja sam bila ta koja mu je otimala majčinu pažnju, a on ju je želio cijelu za sebe. Volio ju je ludo i nije je želio dijeliti ni sa kim, pa makar u pitanju bilo i njegovo dijete. Revolt u njemu izazivao je bolesnu ljubomoru, i on se pomalo pretvarao u zvijer koja nije imala kontrolu nad sobom, a kamoli nad svojim postupcima. Počele su učestale svađe, pa i udarci mu nisu bili nepoznati. Jadna je to bila ljubav koja se udarcima dokazivala. Uskoro je uslijedio razvod, a ja toga skoro da i nisam bila svjesna. Jedva da sam imala pet godina i bila sam premalena da bih shvatila što se događa. Moja se majka vratila svojim roditeljima i pokušala je početi novi život. Nije to bilo tako lako. Otac ju je i dalje opsjedao, a tek su ga učestale policijske intervencije natjerale da odustane. Laknulo nam je svima. Nije mogao podnijeti činjenicu da je izgubio onu koju je volio, a on i nije znao voljeti, u tome i jest bio problem. Mislio je kako je samim vjenčanjem ona prešla u njegovo vlasništvo. Tako se je i ponašao prema njoj. Trebale su proći godine dok ju je ostavio na miru, a kad je to učinio, više se nije javio ni njoj, a ni meni. Nije me to odveć boljelo. Ionako me nikada nije volio. Imala sam biološkog oca, ali ne i onog koji bi mi pružio ljubav. Kada je moja majka upoznala Luku, čini mi se da se zaljubila na prvi pogled. Dugo se opirala toj ljubavi, predugo. Prošlost joj nije dala da se prepusti ljubavi, jer opečen i na hladno puše, a ona se i te kako pokajala zbog prvog braka. Voljela ga je bezgranično, ali je on nju još i više. Oprez koji je u početku kočio sve njene postupke, s vremenom je popustio, i tek je onda naučila živjeti u ljubavi: davati i uzimati. Od samog početka Luka je prema meni bio pažljiv, pun ljubavi, kao da mi je na neki način želio nadoknaditi činjenicu što nikada nisam upoznala očevu ljubav. Tek kada su se vjenčali, pokazivao je iz dana u dan koliko mu je stalo do nas. Volio je moju majku, ali i mene. Nikada ni po čemu nisam mogla osjetiti da nisam njegova. Bili smo skladna obitelj, i sretna, što je bilo najvažnije.
Ne vježbaj na meni zavođenje!
Ne znam kada sam prema njemu počela osjećati nešto više od onog što sam smjela. Od samog početka on mi je bio uzor svega što čovjek mora biti, a možda ga nikada nisam ni voljela kao oca? On je bio muškarac, a moje tijelo je pomalo pupalo i od djeteta sam se pretvarala u prekrasnu djevojku. Postajala sam sve svjesnija njegove muškosti i samo sam njega željela. On to nije primjećivao. Prema meni se i dalje odnosio kao pravi otac. Zabrane, savjeti, ograničenja, sve je to bio dio odgoja, i ja sam po njegovom ponašanju shvatila da je i njemu možda stalo koliko i meni. Toliko puta sam bila ljubomorna i na vlastitu majku, jer je ona imala ono što sam ja željela. Svaki njihov dodir za mene bi bio bolan. Nisam se znala nositi s tim. U najosjetljivijem razdoblju nitko me nije razumio. Moja je ljubav bila bez budućnosti, i to mi je život pretvaralo u noćnu moru. Nitko nije primjećivao što se sa mnom događa. A to mi je na neki način i odgovaralo. Živjela sam u nekom svom svijetu u kojem nije bilo mjesta za nikoga osim za Luku. Moji me vršnjaci nisu zanimali, i u usporedbi s njim, oni su bili tako maleni, ništavni i bezlični. Kad god bih ostala s njim sama, upućivala sam mu zaljubljene poglede, smješkala se i pokušavala izigravati zavodnicu, iako mi to nije baš uspijevalo. On uopće nije reagirao. Samo se smješkao, pripisujući to mojim mladenačkim mušicama. Kad sam jednom pretjerala, on me je uhvatio za ruku. Iz očiju mu je izbijao pritajeni bijes, ali ga je pokušao skriti iza ljubaznog osmijeha. - Što to izvodiš? - njegovom čuđenju kao da nije bilo kraja. Zastala sam i pogledala ga u oči. Zar je moguće da nije vidio pored zdravih očiju? Muškarci doista vide samo ono što žele vidjeti. Bio je inteligentan i zreo čovjek, ali u ovim stvarima potpuno glup. - Ne vježbaj na meni svoje zavodničke sposobnosti. Nisam ja jedan od tvojih vršnjaka. Ja sam ti otac! - viknuo je, što me je u tome trenutku pomalo prizemljilo. Odgurnula sam ga i otrčala u sobu. Zar je moguće da nitko nije čuo nijemi krik moje zaljubljene duše? A što sam trebala? Otvoreno mu reći da ga volim? Zar bi me on shvatio? Ali, između nas je stajala i moja majka, i ta mi je prepreka bila nesavladiva. Luka je nikada ne bi iznevjerio. I nitko nije ozbiljno shvaćao moje osjećaje. Mislili su da mlada djevojka ne može voljeti istim žarom kao i odrasla žena. Prevarili su se, o kako su se prevarili! Ja sam voljela ljubavlju koja je bila iskrena, koja je bila posesivna i koja je imala samo jedan cilj, ali ne i put do tog cilja. Trebalo je čekati, a ja kao i svi mladi jednostavno nisam imala strpljenja. Znala sam da je moja ljubav osuđena na neuspjeh i tim je moja patnja bila još veća. Više ga nisam izazivala ni na koji način. Bojala sam se da me ne bi odao majci, te da ne bi zbog jedne vrste ljubavi izgubila drugu. Te dvije godine bile su pravi pakao za mene. Moja tiha patnja kao da me je razarala iznutra. Samo oni koji su proživjeli prvu i neuzvraćenu ljubav mogu me razumjeti. Bio je uvijek pored mene, ali nije mogao biti moj. Zar postoji išta gore u životu? Iz dana u dan sam bila svjedokom svoje beznadne ljubavi. Život mi je bio tapiserija maštanja, isprepletena snovima koji su nestajali poput zalutalog oblačića na vedrom nebu. Nije postojao ljepši muškarac od Luke, ali mi je bio zamjenski otac, barem bi to tako trebalo biti. Nije bilo nikakve zakonske spone da ostvarimo vezu, barem ne u mojoj glavi. Nisam mu bila kći, nije bilo nikakve krvne veze između nas, nije me posvojio, i bio je samo muž moje majke. Ali, postojao je moralni jaz. Zar sam mogla izdati ženu koja me je rodila? Zar sam se trebala boriti za ljubav koja je pripadala njoj? Bila sam toliko prisebna da se distanciram i ne pravim gluposti, ali s tom spoznajom moja ljubav nije nestala. Činilo mi se da je iz dana u dan postajala sve veća. Prolazila sam kroz pravu agoniju koja se produbila majčinom iznenadnom smrću. Bio je to šok kojeg sam teško podnijela. Izgubila sam majku, jedino biće koje me je iskreno voljelo, i grižnja savjesti kao da me je uništavala. Smetala mi je za života.
Vjerovala sam u uspjeh
Željela sam da je nema, pa kao da je sam vrag moju želju uslišao. Kajala sam se zbog tih misli. Boljela me je spoznaja da je otišla, a da se jedan dio mene možda pomalo radovao. Ni samoj sebi nisam bila jasna. Njenom smrću kao da sam dobila zeleno svjetlo da krenem u osvajački pohod. Sudbina mi je sigurno namijenila Luku, uopće nisam sumnjala da nam je suđeno. Ovo me je uvjerilo u to. U meni je bio pravi pakao. Ljubav se borila protiv grižnje savjesti. Bila je to nepoštena borba. U jednom sam trenutku mislila jedno, a već u drugom bi očajavala zbog takvih misli. Mladost mi je možda mogla biti izgovor za neke misli i djela, ali nakon njene smrti nisam imala hrabrosti da bilo što poduzmem. Luka se utapao u moru tuge. Živio je a da toga i nije bio svjestan. Pogled mu je često zurio u prazno. Jednostavno se nije mogao pomiriti s činjenicom da je izgubio svoju voljenu ženu. Tu sam vidjela svoju priliku, ali nisam smjela nagliti i biti neoprezna. Tuga nas je povezivala, dijelili smo je zajedno. Bili smo potpora jedno drugom, podrška, jer smo oboje izgubili voljenu osobu. Kad je preboli, kada prođe malo vremena, i kada vrijeme počne liječiti ono za što u početku mislimo daje neizlječivo, onda ću ja osvajati njegovo srce, razmišljala sam. Malo po malo, ali sam bila sigurna da ću imati uspjeha. Ako je volio moju majku, voljet će i mene. Ja sam joj bila slična, iako mnogo mlađa od nje. Ma koliko je volio, Luka je ipak bio muškarac, a ta je činjenica bila dovoljna da ne posumnjam u uspjeh. Bilo je dana kada mi se činilo da sve to dobro podnosi, ali i onih kada bi on zapadao u krize. Jedna od tih mi se duboko urezala u sjećanje. Nikada je neću zaboraviti, i ona je bila jedna od svjetlijih trenutaka u posljednje vrijeme. Nakon večere, otišla sam na spavanje. Bila sam iscrpljena svim onim što se događalo tog dana. Prošlo je već nekoliko tjedana od majčine smrti. To su bili dani kada mozak počinje prihvatiti činjenicu da je voljena osoba umrla. Nestajala je nada, a zamijenila ju je pustoš, spoznaja da nikada više neće biti isto kao i prije. Dugo nisam mogla zaspati. Tijelo je bilo umorno, ali duh je poskakivao od misli koje su mi se nametale. Ne znam kad sam zaspala. San je neprimjetno pokucao na vrata moje svijesti, odnoseći je u ništavilo koje mi je donijelo olakšanje. U neko doba noći sam se probudila. Nije mi bilo jasno zašto. Sjela sam jer mi se učinilo da nešto čujem. Osluhnula sam i bila sam u pravu. Činilo mi se da čujem jecaje, a oni su mogli biti samo Lukini. Ustala sam i tiho otvorila vrata. Osluhnula sam ponovno. Jecaji su se čuli iz dnevnog boravka. Valjda me nije čuo. Bio je toliko otupljen od boli, od očaja koji ga je uništavao.
Rekao mi je da me voli
Tuga koja se danima gomilala, morala je izbiti na površinu. Zastala sam na vratima. Bilo mi ga je tako teško promatrati. Tijelo mu se treslo od jecaja. Nisam znala što da radim? Ako mu priđem, možda mu bude neugodno, a nisam se mogla ni praviti kao da se ništa ne događa. Tuga je morala izići iz njega, a suze su bile najbolji način. Slamao se, a to je bio samo jedan od načina na koje je tijelo prihvatilo ono što je bilo neminovno. Nije se lako pomiriti sa stvarnošću. Možda u njemu još tinja nada koja iz dana u dan kopni, nestaje poput snijega na suncu. Nada? Što li je samo taj lažni osjećaj u stanju učiniti? Koraknula sam i stala nad njim. Kad sam mu rukom dotaknula rame, trgnuo se. Pogledao me je, a oči su mu bile crvene od plača. Nije se sramio svojih suza i bio je jedan od rijetkih muškaraca koji se nije bojao pokazati bol, ljubav, pa čak ni suze. One za njega nisu bile znak slabosti, već dokaz da je ljudsko biće, a u tim situacijama on nije priznavao razliku između muškarca i žene. - Ne trebam pitati što ti je? - tiho sam rekla, glasom koji se cijepao od boli. I mene je bolio majčin odlazak, ali mi se činilo da je on to teže podnio od mene. Ja sam osjećala prazninu, ali sam je zamijenila beskrajnom ljubavlju prema njemu, čak sam još više bila povezana s njim nego prije. Sada sam i onu ljubav koju sam osjećala prema majci usmjerila prema njemu. U nekom djeliću svojeg srca bila sam svjesna da idem očevim stopama i da sam tu posesivnu ljubav naslijedila od njega. Borila sam se protiv nje, mada nisam imala nikakvog izgleda za pobjedu. Ja sam ga jednostavno voljela, a to je samo po sebi podrazumijevalo ljubomoru, posesivnost, želju za posjedovanjem, tim više što on i nije bio moj onako kako sam ja to željela. Nisam gubila nadu. Vremena sam imala na pretek, a i bila sam u prednosti nad mnogim ženama. Moja mladost i sličnost sa ženom koju je volio stavljala me je u povlašten položaj. Živjela sam s njim i bili smo prepušteni jedno drugome, a poznavala sam ga bolje od ikoga. Znala sam za sve njegove slabosti. I ja sam bila jedna od njih. - Ne mogu se pomiriti s činjenicom da je nema - jecao je i rekao. - To je okrutnost života. Dao ti je da upoznaš sreću, ljubav u svoj njenoj punini, i onda ti je sve to okrutno oteo. Baš u trenutku kada pomislimo da našoj sreći nema kraja, samo je tren dovoljan da ništa više ne bude onako kako je bilo. Sreća se pretvori u bol, ljubav u tugu, osmijeh u grč, a život u zemaljski pakao. Svaki trenutak sreće skupo platimo - zamišljeno sam rekla. Okružila sam ga i sjela do njega. Ne znam kako, ali se njegova ruka našla u mojoj. Gledala sam ga u oči. Činilo mi se da su mnogo bistrije nego prije nekoliko trenutaka. Gledao je u mene kao da vidi priviđenje. Izraz lica potpuno mu se promijenio. Desnom rukom je obuhvatio moje lice. Cijelo mu se tijelo treslo. Oči su mu se širile od nekog osjećaja koji ga je potpuno obuzimao. Izraz lica mu se mijenjao od tuge do ushićenja. Gledala sam u njega pogledom zaljubljene žene. Bila sam potpuno bez daha. Nešto u njegovom pogledu kao da je zasvijetlilo samo za mene. U tom sam se trenutku osjećala najposebnijom ženom na svijetu. Zatvorila sam oči da mi u sjećanju ostane taj trenutak, kao da sam ga na neki način željela produžiti, zaustaviti ... - Volim te ... - rekao je drhtavim glasom, a onda se trgnuo. U nevjerici je odmahivao glavom. Naglo me je odgurnuo od sebe. Izgledao je kao netko tko se utapa u moru očaja. Ruke su mu se tresle kao da je u groznici. Dlanovima je pokrio lice i gotovo kriknuo od boli. - Oprosti mi. Na trenutak sam pomislio da si Ena. Na trenutak mi se učinilo ... Bože, Tea, oprosti mi. Toliko je želim da mi se počelo i priviđati - pravdao se, ali su meni u sjećanju ostale urezane riječi ‘volim te’.
Mašta je ostala samo mašta
- Ali ... mislila sam da ... - nisam pronalazila riječi kojim bih opisala ono što sam osjećala, niti je bilo načina na koji bih skrila ovo bolno razočarenje. - To je bio samo trenutak slabosti, samo žal za onim što sam nekad imao - rekao je Luka, a ja sam ustala i otrčala u sobu. Boljelo me je sve ovo što mi se dogodilo. Moje ushićenje naglo je splasnulo. Od najpoželjnije djevojke postala sam samo utvara, priviđenje koje je on imao. Žalosno je bilo to što sam bila samo majčina kopija, ali i to je bilo nešto za početak. Možda je on mislio na mene kada je rekao da me voli? Tko zna? Vrijeme će pokazati jesam li bila u pravu. Ta je noć bila prava prekretnica u mojem životu. Na neki način sam odrasla i činilo mi se da je moja ljubav još postojanija nego prije. Luka mi je dao malo nade, što je bilo mnogo više nego što sam tražila. Za početak je i to dovoljno. A onda je uslijedio hladan tuš. On se prema meni ponašao kao da se ništa nije dogodilo, i još mi se nekoliko puta ispričao, što mi je još teže palo. Atmosfera između nas je neko vrijeme bila zategnuta, a onda mi se činilo kao da je sve po starom. Nisam se željela duriti i na taj ga način odbiti os sebe. Trebala sam biti strpljiva, trebala sam ga taktički osvajati, a to je bilo najmoćnije oružje svake žene. Zaklopila sam album, i time odagnala sjećanja koja su mi bila potrebna da bih sve postavila na svoje mjesto. Sve je bilo nekako maglovito, nedefinirano i svi su se odgovori nalazili u budućnosti. Sve sam trebala prepustiti vremenu, jer mi je jedino to i preostalo. Ipak mi se činilo da ništa više neće biti kao prije. Nešto između nas kao da nas je udaljavalo, kao da smo zazirali jedno od drugoga, a pogotovo on od mene. Mjeseci su prolazili. Moja maštanja samo su to i ostala. Ljubav koju sam osjećala prema njemu nimalo se nije smanjila, već je bila sve veća i veća. Po njegovom sam ponašanju shvatila da on još nije prebolio moju majku, a za to mu je bilo potrebno vrijeme. Sve dok je druga žena bila u njegovu srcu, ja nisam imala nikakvog izgleda, pa makar u pitanju bila i moja majka. Strpljivo sam čekala.
Volim te kao svoje dijete
Mjeseci su prolazili, ali se ništa nije mijenjalo. Nije mi preostalo ništa drugo nego da ja sve pokrenem, pa makar doživjela i najveće poniženje u svojem životu. Gotovo da sam bila sigurna da me neće odbiti. Ja sam ipak za njega bila prevelik izazov. Moja mladost i sličnost majci su mi bili veliki aduti. Trebala sam ih iskoristiti, jer je bilo krajnje vrijeme. Vrebala sam svaku priliku, pa kad mi se jedne večeri ukazala, odlučila sam je iskoristiti. Sjedili smo u dnevnom boravku i pričali o temama koje su bile uobičajene. Svjetlo je bilo prigušeno, a činilo mi se da Luka nikada nije bio ljepši. Njegova zrelost je bila njegov adut. Bio je najljepši muškarac kojeg su moje oči vidjele. - A što bi rekao kada bih ti rekla da te volim? - iznenada sam rekla. Okrenuo se prema meni i nagnuo. Oprez mu se pojavio u očima. - Na koju vrstu ljubavi misliš? - tiho je upitao, a nogama je pomaknuo stolicu koja nam je bila u blizini. Samo je želio da ne misli na moje riječi, na ono što sam mu rekla. - Volim te kao muškarca. Luka, ja sam žena, ako to nisi svih ovih godina primijetio - napokon sam rekla ono što me je tištalo u posljednjih nekoliko godina. - Isuse! - oči su mu se raširile od užasa. - Ti spadaš u ovu mladu generaciju koja ima poremećene moralne vrijednosti. Ja ... Ja sam ti otac, otac sam ti - buncao je, što je bio jasan pokazatelj koliko su ga moje riječi zbunile. Moja je hrabrost netragom nestala, ali nije i ljubav koju sam osjećala prema njemu. Odlučila sam pokušati sve, jer nisam imala što izgubiti. - Nisi mi otac. Muž si moje pokojne majke, a meni nisi ništa - pokušala sam mu objasniti. - Između nas nema nikakvih prepreka. - Za Boga miloga, zar si sišla sa uma? Što to govoriš? - bio je do kraja zbunjen i šokiran. Zavladala je neprijatna tišina koja se mogla fizički osjetiti. - Govorim ti ono što osjećam - nisam se dala smesti. - Govoriš gluposti. Ja sam ti otac, oženio sam tvoju majku. Od prvog dana sam te prihvatio kao svoje dijete. Naravno da sam primijetio koliko si lijepa, ali u tome nije bilo nimalo zlih primisli. Tako sam ponosan na tvoju ljepotu kao što je svaki otac ponosan na svoju kći. Dao sam ti očinsko srce i bezbroj puta sam požalio što ti nisam i biološki otac. Ali, to je zanemariva sitnica. Pružio sam ti sve ono što bih i svom rođenom djetetu pružio. Beskrajna ljubav koju sam osjećao prema tvojoj majci nikada neće ugasnuti u meni. Ona je fizički mrtva, ali će zauvijek živjeti u meni. Moje srce pripada njoj i nikada više neću voljeti nekoga kao što sam nju volio. Ovo mogu pripisati tvojoj mladosti, idealiziranju koje je tako karakteristično za tvoju dob, ali Tea, ja sam iznad svega čovjek. Ne bih mogao ništa imati s tobom. Ne mogu uništiti tebe, tvoju mladost i tvoje snove, jer time bih uništio i sebe. Ja imam savjest, imam morala. Ti si moja kći, a to ćeš zauvijek i ostati. Samo to ... - zastao je kao da želi doći do daha. - To što osjećaš prema meni samo je mašta, nešto što je samo tebi poznato. Polaskan sam, ali i razočaran. Zaboravi na ovo što si rekla, i ja ću, kao da se nije ni dogodilo. Moja si kći, a ne žena koju bih mogao voljeti. Pomiri se s time. Splasnut će ovaj zanos. Ljubav se ljubavlju hrani, a tvoja se nema čime hraniti. Potraži mladića svojih godina. Želim biti djed tvojoj djeci, a ne tvoj muž - zaključio je. Oči su mi se napunile suzama. Ovo je bio moj najveći poraz. Trčećim korakom sam krenula u sobu. Činilo mi se da sam satima plakala. Trebat će proći vremena dok prihvatim ono što mi je on rekao, ali sam ipak morala priznati da je on bio u pravu. Njegove su riječi imale smisla, imale su potporu razuma. Bio je plemenit i tako velik čovjek. Možda ću mu jednoga dana biti zahvalna na ovome, ali ne i sada. Sada to nisam mogla. Osjećala sam silno razočarenje, gotovo fizičku bol. Voljela sam bez nade, a to boli. Možda je vrijeme jedini melem za moju bol, jer kažu da ono liječi sve rane, ali će meni sigurno ostati ožiljci za cijeli život. Morat ću se naučiti nositi sa ovakvom situacijom, jer nisam mogla dobiti ono što nikada i nije bilo moje. No tko zna? Možda je ovako i bolje.
Dan kada sam za sobom zatvorila vrata roditeljske kuće, bio je jedan od sretnijih u mom životu. Ako sam i osjetila bolni grč oko srca, bila je to tuga za izgubljenim djetinjstvom koje sam ostavljala u kući koja nikad nije bila moj topli dom, ni meni, a niti mom bratu Matiji. Nas majka nije uspavljivala pričanjem bajki, niti nas je ujutro budila poljupcima. Pod strehom naše kuće lastavice nisu savijale gnijezda, jer ne vole kuće u kojima se obitelj svađa, a u našoj je kući svađa bila sastavni dio života. Naši su se roditelji oženili 'silom prilika', kako je to objasnio tata kad smo ga pitali zašto su se oženili ako se ne vole. - Upravo zato što smo se voljeli još iz osnovne škole, mama je zatrudnjela pa smo se vjenčali kad mi je bilo devetnaest godina, a njoj jedna manje - pojašnjavao nam je otac. - Oh, baš smo se voljeli! Ti si jurio za mnom od petog razreda, ali se ne bih udala za tebe da nisam zanijela - pobijala je mama Zlata. - Zašto si onda željela roditi moje dijete, ako me nisi voljela? Uostalom, ja tebi ne predbacujem što nas je tvoja trudnoća natjerala da se tako mladi vjenčamo ... - Da sam samo znala kakav si ti pokvarenjak, ništa me ne bi natjeralo na vjenčanje - ljutila se povrijeđena majka. - Zašto onda živiš sa mnom? Možemo se rastati pa si nađi boljeg čovjeka! - govorio je tata, jer je znao da Zlatinim predbacivanjima nema kraja. No, spominjanje rastave, moju je mamu tek razjarilo, pa je zaurlala iz sveg glasa, ne obazirući se hoće li je netko čuti. - Je li? Sad bi se rastao da uzmeš mlađu i ljepšu, jer je mene ubilo rintanje za vas troje pa izgledam deset godina starijom nego jesam, dok se ti smucaš okolo! - bjesnila je sve u šesnaest.
Što odraslija - to nesretnija
Nastavila je nabrajati njegove izmišljene mane do beskonačnosti, a u takvim bi prigodama tata otišao iz kuće, najčešće u gostionicu gdje bi potražio mir uz kartanje. Tako je to trajalo danima, mjesecima i godinama. Dok sam još bila posve mala, nisam razumjela o čemu govore, ali sam znala da se svađaju. Ujutro, kad tate ne bi bilo kod kuće, mama je na nas vikala zbog svake sitnice, pa sam ja najčešće odgađala buđenje, ne bih li produljila sam koji mi je bio mnogo ugodniji od stvarnosti. Tako bih u snu mokrila u krevet zbog čega mi je jutarnje buđenje bivalo još bolnije. Već sam dorasla i za školu, a još sam se uvijek redovito budila u mokrom krevetu. Majka me grdila, a ponekad me namlatila šibom po goloj stražnjici. - To mi namjerno radiš jer si ista kao tvoj otac! Odmalena si pokvarena kao i tvoj brat koji se i ne obazire na ono što mu govorim. Otjerat ćete me u ludnicu vas troje gadova! - vikala bi majka dok joj se na licu odražavala patnja. Ona se nikada nije smijala, a niti je podnosila naš smijeh kada bismo se s tatom šalili. No, majčine grdnje i batine nisu pomagale da se odviknem mokrenja u krevet, a nije ni slutila da ja zbog toga proživljavam pravi pakao, jer što sam bila odraslija, postajala sam sve svjesnija svoje nesreće. Živjela sam u strahu da to ne doznaju moje školske kolegice, pa sam se sve više povlačila u sebe. Tata očito nije znao za moj problem, a mama je s vremenom prestala prigovarati, ali me nije ni odvela liječniku. Tada se odjednom u našoj kući sve promijenilo. Otac je otišao s firmom raditi u neku stranu zemlju gdje je bolje zarađivao nego do tada, pa je i mama konačno bila zadovoljna. - Znam da nije bez ljubavnica, ali mi je lakše podnositi kad ih ne poznajem. Glavno da mi redovito šalje novac - govorila je susjedama. - E, draga moja, da ti muž ima druge, ne bi ti slao novce. Ti Zlata, i ne znaš kakvoga dobrog muža imaš! Trebala bi ga malo više poštivati - rekla joj je naša prva susjeda, a mama se toliko uvrijedila da joj više niti na pozdrav nije odgovarala. Kroz dvije godine tatine odsutnosti, bez svađa u kući, osjećala sam se mnogo stabilnijom, pa bih se u mokrom krevetu budila samo kad bih sanjala da se roditelji svađaju. Živjela sam u nadi da će nakon tatinog povratka i mama shvatiti koliko nam je nedostajao pa se više neće svađati. I zaista, kad se otac vratio, prvih se dana činilo da su se moja nadanja ostvarila. Svoje sam roditelje po prvi puta vidjela nasmijane kad su se dogovarali što će kupiti od tatine ušteđevine, s kojom je čak mama bila zadovoljna. Tata je predložio da kupimo automobil, ali se majka usprotivila. - Što će nam auto? - pitala je ratoborno. - Olakšat će nam život. Sve potrepštine za kuću možemo kupovati u velikim robnim kućama gdje je jeftinije, djeca će naučiti voziti, a Matija uči automehaničarski zanat pa će ga sam održavati - objašnjavao je tata, ali je ona samo odmahivala rukom, spremna za svađu. - Znam ja zašto ti hoćeš auto! Vozit ćeš svoje drolje, a ja ću i dalje doma trunuti - urlala je kao poludjela. - Urazumi se Zlata! Imat ćemo kola da možemo skupa otići bilo kamo, a ljeti ćemo na more. Vidiš da su automobile svi već pokupovali ...
Blago tebi što si odsutan
- Ne tiču me se drugi, a kupiš li ga preko moje volje, razbit ću ga sjekirom - zaprijetila je i nastavila rogoboriti sve dok se tata nije pokupio iz kuće. Budući sam se bojala da će se svađe nastaviti, pokušala sam mamu udobrovoljiti. - Molim te, mama, prihvati tatin prijedlog. Vidiš da se potrudio i položio vozački! Zar ne bi bilo lijepo da i mi kao obitelj odemo nedjeljom na izlet, a uskoro ćeš i ti naučiti voziti kao mame mojih kolegica ... - pokušavala sam je nagovoriti, pa umjesto da se smekša, ona je planula. - Znači, i ti si uz njega kao i Matija! Svi ste protiv mene - zaridala je kao da joj je stvarno netko učinio nešto nažao, pa me to po prvi put istinski zabrinulo. Tad sam po prvi puta shvatila kako moja majka ne voli ni tatu, niti nas, djecu. - Blago tebi, Matija, što si odsutan po čitave dane, jer naša mama opet izaziva svađe - rekla sam bratu koji je, učeći zanat, bio pola dana u školi, a pola u radionici. - Znam, Lovorka, da ti je teško. Kad sam doma, nastojim njihove svađe ignorirati, a čim završim školu i vojsku, oženit ću se i zauvijek otići iz ove kuće - govorio mi je ozbiljno brat.
Ne želim špijunirati tatu!
Začudilo me što je rekao da će se oženiti, pa sam ga upitala: 'Zar se ne bojiš da će ti u braku biti kao i našim roditeljima?' - Da, njihov mi se brak smučio, ali ne zaboravi da svi nisu takvi, a neće biti ni moj! - Matijine posljednje riječi popratio je čudan sjaj u njegovim smeđim očima. Iskre poput krijesnica u ljetnoj noći, u očima mog brata, mogle su značiti samo jedno - da je zaljubljen. - Imaš li već djevojku kad kažeš da ćeš se oženiti? - željela sam saznati, dok se on blaženo smješkao. - Naravno da imam! Zove se Ivana! idemo u istu školu, a ona uči za frizerku. Poznajem joj i mlađeg brata, Ranka. On ide u građevisnku školu i često se družimo. Njihovi su roditelji divni ljudi i nikad se ne svađaju - ispričao mi je i više nego sam očekivala, a kad mi je rekao da će me uzeti k sebi kad se oženi, otada sam sanjarila o danu kad ću i ja zauvijek otići iz naše kuće. Moj je brat bio od mene stariji šest godina pa se prema meni odnosio zaštitnički i često me branio od mame kad bi me htjela tući pa sam mu vjerovala što mi je rekao. On je završavao zanat kad sam išla u šesti razred pa sam već tada odlučila da ću i ja učiti za frizerku. Jednog ću dana raditi u Ivaninom salonu i bit ćemo najbolje prijateljice, plovila sam u oblacima mašte o svojoj budućnosti, sve dok me majka nije svojim zahtjevom vratila u stvarnost. - Lovorka, dođi da ti nešto kažem! Moram znati kamo svakodnevno odlazi tvoj otac čim se vrati s posla - zavjerenički me pogledala. - Pa kaže ti da ide u gostionicu na kartanje, mama! - branila sam ga. - Može on svašta reći, ali mu ja ne vjerujem. Dapače, sigurna sam da odlazi onoj mladoj udovici, Jani. No, moram biti posve sigurna u to, prije nego jednom i drugom razbijem glavu. Zato ćeš ga ti, danas kad pođe od kuće, kriomice pratiti. Kad vidiš da je ušao u njenu kuću, vrati se, a za ostalo ću se ja pobrinuti! To mi moraš učiniti! - upiljila je u mene svoj bolesni pogled, unaprijed likujući. - Mama, ne mogu špijunirati tatu, ali i ne vjerujem da ide Jani. Pa ja vas oboje volim i najsretnija sam kad se ne svađate - molila sam je. - A, tako dakle! Ni ti mi ne želiš pomoći! Svi ste vi jednaki, podli i pokvareni gadovi! I nemoj ići, da se tatica ne naljuti na svoju mezimicu. Idem sama pa neka cijelo selo zna kakvog oca imaš! Meni je svejedno što će ljudi reći, ali kad ih ulovim, neće živi iz kuće izaći! - zaprijetila je obuzeta bijesom i mržnjom koja ju je razarala. - Nisam rekla da neću ići! Samo sam te htjela uvjeriti da te tata ne vara s Janom - pokušala sam je umiriti, dok sam se sva tresla od njezinih bolesnih prijetnji. Ona je doista zrela za liječenje, pomislila sam promatrajući je onako jadnu i klonulu od bezrazložnog jada. Da moj tata ima tolike ljubavnice o kojima mama stalno govori, zar ne bi već otišao nekoj od njih, pitala sam se, smatrajući najvećom srećom pobjeći što dalje od ove razjarene žene, moje rođene majke, koja nas je svojom bolesnom ljubomorom sve polako razarala.
Ranko mi se jako svidio
Pišući zadaću u sobi, čula sam kad je tata došao s posla, oprao se, nešto pojeo i otišao prije nego je mama došla iz vrta. Nisam mu se javila, jer ga od stida ne bih mogla pogledati u oči, svjesna da sam pristala na uhođenje. Čim je izašao, pošla sam za njim prikradajući se kao lopov. Ušao je u gostionicu što sam i očekivala, a ja sam nastavila prema kraju sela gdje je bila Janina kuća. U dvorištu nije bilo nikoga, a kuća je bila zatvorena, pa sam se uputila prema livadama glumeći da berem cvijeće. Ugledala sam mladu udovicu Janu gdje čuva krave na paši. Izdaleka sam je prepoznala po crnini koju je još uvijek nosila za svojim mužem što je poginuo pred dvije godine u prometnoj nesreći. - Kamo ćeš, Lovorka? - doviknula mi je uz jedva primjetan smiješak. - Tražim cvijeće za herbarij - slagala sam na brzinu. - U tome ti ja mogu pomoći, samo mi reci koje cvijeće tražiš! Ima ovdje svakakvog, pa i ljekovitog bilja koje je dobro znati. Samo se ono bere po ranojutarnjem suncu, a sad je već pala rosa - poučavala me Jana kad smo se zajedno vraćale u selo. Kući sam se vratila u sumrak i podnijela majci izvještaj, s kojim ona nije bila zadovoljna, tvrdeći da se oni ipak sastaju kad padne noć. Zato me ubuduće prisiljavala da odlazim u gostionicu po sokove i vidim je li tata tamo. Jedne ga večeri zaista nije bilo, i to sam, nažalost, rekla mami. Kad se te noći vratio, dočekala ga je, urlajući slavodobitno: - Uhvatila sam te na djelu! Zar si mislio da sam toliko glupa, pa da ne znam kako odlaziš onoj pokvarenici, Jani! Oboje ću vas sasjeći ovim nožem - vikala je vitlajući velikim mesarskim nožem, dok je tata stajao kao ukopan. - Ma kakvoj Jani! Slavili smo Zdenkov rođendan ... - Lažeš! Lovorka te vidjela! - slušajući tu majčinu laž, izletjela sam iz sobe, vičući kako ja nisam ništa vidjela. - Samo sam rekla da tate nema u gostionici! Zar ti nije sad rekao gdje je bio? - vrištala sam uzrujana od straha da će me zbog svega ovoga sada i moj tata zamrziti. Njihova je svađa potrajala dugo u noć, a ja sam se ujutro probudila sva mokra, kao i svih narednih dana. Te sam godine krenula u zanatsku školu pa sam se u novoj sredini osjećala još nesigurnijom. izbjegavala sam druženja s kolegicama pa su i one mene počele izbjegavati, smatrajući me valjda nekakvom čudakinjom. Moj brat je održao obećanje. Oženio se s Ivanom kojoj su roditelji otvorili frizerski salon, pa su me pozvali da kod njih stanujem i budem na praksi kod šogorice. - Ne mogu napustiti roditelje - slagala sam, odbijajući njihovu ruku spasa, jer sam se bojala da ne otkriju kako noću mokrim u krevet. - Lovorka, poslušaj me! Bježi iz one kuće dok si još normalna, a njih pusti neka se razdiru u svojoj mržnji, jer im ionako ne možeš pomoći - uvjeravao me brat i ne sluteći da je za mene već prekasno. Ostala sam kod roditelja, tim više što sam na bratovoj svadbi upoznala Ivaninog brata Ranka koji mi se jako sviđao pa sam izbjegavala njegovu blizinu da ne dozna za moju nevolju. Ranko se zaposlio kao građevinski tehničar, a na sestrinoj me svadbi očarao svojim smislom za šalu kad mi je bio pratilac. Pokraj njega sam se osjećala opuštenom kao da ga oduvijek poznajem. - Uskoro bismo mogli imati još jednu svadbu - šalio se Ivanin i Rankov otac kad smo zadihani od plesa sjeli pokraj njega. - Moguće je, tata! Samo da Lovorka nabaci još koji kilogram i prestane se igrati lutkama - rekao je Ranko, odmjeravajući me svojim toplim tamnim očima u kojima sam se naprosto utapala. 'I da prestanem mokriti u krevet', proletjelo mi je glavom, što mi je u hipu pokvarilo raspoloženje i zaboljelo me do dna duše što nemam nikoga tako bliskog da mu se mogu povjeriti, iako je jedina mama znala moju nevolju, pravila se da ništa ne primjećuje, ostavljajući moj krevet da ga sama pospremam.
Svakim si danom sve ljepša
Položila sam završni ispit i zaposlila se u Ivaninom salonu. Našla sam podstanarsku sobicu i konačno otišla iz roditeljske kuće. Osjećala sam olakšanje kao da sam sa sebe zbacila teški teret i vjerovala sam da će s vremenom nestati i mog problema. Bila sam mnogo stabilnija i samo ponekad, kad sam bila jako umorna ili bih sanjala ružan san, budila sam se s mokrim plahtama. Te je godine već na početku prosinca pao dubok snijeg i kao da je svojim ogrtačem prekrio sve mrlje u sjećanjima na moje nesretno djetinjstvo. U moju se dušu uselila vedrina što je zračila i na mom licu. - Svakim si danom sve ljepša, Lovorka! Kao da te ovaj posao, kojeg mnogi smatraju dosadnim, usrećuje - rekla mi je Ivana, dodajući uz zagonetan osmijeh da za Božić kući dolazi Ranko. - Tako bih voljela da se zbližite! On ti je duša od čovjeka! Ne kažem to zbog toga što mi je brat, već ga doista dobro poznajem i znam da će žena uz njega biti sretna, pa zašto to ne bi bila ti, Lovorka!? Poznavajući tvoju narav, vjerujem da biste se odlično slagali - govorila mi je.
Očev odlazak u inozemstvo
Uoči Božića, Ivana mi je napravila novu frizuru i pomogla mi u izboru svečane haljine. Izgledala sam tako lijepo da sam se samoj sebi sviđala. Na Badnju večer okupili smo se u njihovoj roditeljskoj kući, a pod borom su bili pokloni koje nam je donio Ranko. Svi smo darivali jedni druge, pa mi je to bio jedan od najljepših božičnih blagdana. - Da sam te sreo na ulici, ne bih te prepoznao - čestitajući mi blagdan, rekao je Ranko zadivljeno me promatrajući, zbog čega sam pocrvenila kao bulka. I on se iz žgoljavog mladića prometnuo u pravog muškarca. Pomislivši na Ivanine riječi, vjerovala sam da će Ranko doista usrećiti neku ženu, samo što to neću biti ja, pomislila sam s tugom kad sam postala svjesna da zbog svog hendikepa ne mogu ni pomišljati na brak. Kad sam se našla u samoći svoje sobice, suočena sa strahom da se ne probudim mokra, nestalo je čarolije kakvom mi se učinila protekla božična noć. Zaspala sam sa sjećanjima na blagdanske noći provedene uz roditelje, i možda mi se zbog toga u snove došuljao jedan od doživljaja, kad sam na Badnju večer ukrašavala bor, a moji su roditelji, naguravajući se u svađi, prevrnuli jelku koja se zapalila od svijeće. Probudila sam se sva u znoju, a madrac je bio natopljen. Kao da su se odjednom vratili svi stari strahovi, obuzeo me očaj od pomisli da se nikad u životu neću osloboditi groznih sjećanja na djetinjstvo i svog nekontroliranog mokrenja u snu. Tih su trenutaka potonula sva moja nadanja da će vrijeme učiniti svoje, a najgora od svega bila je spoznaja da moram prestati sanjariti o Ranku. Tek što je proljeće otopilo posljednje krpe snijega po okolnim brežuljcima, jednog je dana banuo moj otac. - Došao sam se pozdraviti. Odlazim u inozemstvo i ako tamo uspijem naći stalni posao, nikad se više neću vratiti. Ti, me Lovorka, razumiješ, zar ne? Ne mogu više izdržati. Sve sam pokušao, nagovarao je da se liječi, ali je tek tada poludjela od ljutnje. Vas dvoje ste oboje odrasli i postali neovisni, pa se više ne osjećam dužnim trpjeti u takvom braku. Javit ću ti se, a ti mi piši, i ako ti ikad zatreba bilo kakva pomoć, obrati mi se ili jednostavno dođi - posljednje je riječi izgovorio na rubu plača. Gledala sam očevo nesretno lice sa strahopoštovanjem i nježnim divljenjem, to drago lice koje nikad nije izgledalo srdito, čak niti u najgorim svađama s majkom, pa mi se moja patnja naspram njegovoj učinila beznačajnom. Moj je otac svih proteklih godina strpljivo podnosio izljeve bolesne ljubomore svoje žene čekajući da mi odrastemo, a sad je ostavljao iza sebe sve što je godinama priskrbio. Osjećala sam neodoljivu potrebu da ga zagrlim, da njegovu i svoju patnju okupam suzama i da mu priznam s kakvom sam 'ranom' i sama otišla iz našeg doma. No, nisam za to imala snage pa smo se rastali uz stisak ruke i dodir njegovih usana na mom čelu.
Hoćeš li mi ikada moći oprostiti?
Iza njegovog odlaska osjećala sam groznu prazninu i strah za njegovu i svoju neizvjesnu budućnost. Ranko je radio u udaljenijem kraju pa se nismo imali prilike često susretati, ali mi je pisao pisma u kojima se između redaka nazirala ljubav muškarca prema ženi. Ja sam mu uzvraćala na isti, prikriveni način, premda nisam vjerovala u našu zajedničku budućnost. Sredinom kolovoza slavila sam svoj devetnaesti rođendan, a došao je i Ranko koji me tom prigodom zaprosio. Nakon njegove izjave da me voli od našeg prvog susreta, jesam li ga mogla odbiti kad sam i ja njega željela svim svojim bićem? - Hoću, Ranko, udat ću se za tebe! - odgovorila sam ushićeno i vođena samo srcem, zaboravljajući na svoju tajnu 'bolest'. Osnažena ljubavlju i željom da ne izgubim voljenog muškarca, obratila sam se liječniku za pomoć. - Vaš je problem psihičke naravi pa nemojte očekivati brzo izlječenje - upozorio me nakon svih mogućih pretraga. - Koliko dugo bi to moglo trajati? - upitala sam obamrla od straha od pomisli da se trebamo vjenčati za tri mjeseca. - Koliko dugo, to nitko ne može unaprijed reći, ali za godinu-dvije, uz redovitu psihoterapiju, mogli bi se očekivati rezultati. Zašto niste na vrijeme potražili pomoć? - upitao je liječnik, no to je pitanje trebalo postaviti mojoj mami, iako sam i sama bila odgovorna što se na vrijeme nisam trgnula, barem otkad sam završila školu. Strah, taj prokleti strah me sputavao, kao što me sad natjerao da nešto poduzmem kako ne bih izgubila Ranka. Strah je vladao mojim životom otkad znam za sebe, pa je bio jedini motiv za odlazak liječniku, kao što me u svemu sputavao novi strah da će se doznati za moje liječenje ako ga prihvatim. U našem malom gradiću svi znaju sve jedni o drugima, a ljudi su previše primitivni da bi liječenje kod psihijatra shvatili kao i liječenje svih drugih bolesti, razmišljala sam sve očajnija, znajući da je jedini i pravi izlaz svojima najbližima priznati da sam bolesna, što bi značilo i gubitak voljenog čovjeka. U svakom slučaju, ovakva ne mogu u brak, mislila sam, pa mi se kao jedino rješenje nametnuo bijeg. Javit ću tati da ga trebam i otputovati, odlučila sam. Ivanu sam zamolila za dva dana dopusta, spakirala se i otputovala. Ostavila sam joj pismo u kojem sam objasnila razloge svog odlaska, opravdavajući se strahom od braka i strahom od obiteljskog brodoloma kakav se dogodio mojim roditeljima. Zamolila sam ih za oprost i razumijevanje. Tata me radosno dočekao, ali mu se zabrinutost čitala u očima. Pretpostavljao je da me k njemu doveo neki problem pa ga nisam htjela držati u nedoumici, već sam mu iskreno rekla zašto sam otišla iz domovine pred samo vjenčanje. O svom sam problemu govorila otvoreno kao i pred liječnikom, i još nikada nisam osjećala takvu bliskost prema ocu kao u tim trenucima. - Hoćeš li nam ikada moći oprostiti, dijete moje, za ovo što smo ti učinili? - pitao je zaprepašten spoznajom da je u svakodnevnoj borbi sa svojom ženom previdio što se događa s njegovom djecom. - Znam da i ja snosim dio krivice za tvoje izgubljeno djetinjstvo, jer sam dozvolio da nam žena opsjednuta ljubomorom, upropasti najljepše godine života. Ali to što se tebi dogodilo, nikad si neću oprostiti! Zato te molim, Lovorka, dopusti da ti pomognem! Za tvoje liječenje neću žaliti ni truda ni novaca - obećao je.
Sjećanja na Ranka i domovinu
Već me sljedećeg dana odveo na kliniku, gdje su mi nakon opsežnih pretraga i razgovora odredili terapiju. Nakon izvjesnog sam se vremena na toj istoj klinici i zaposlila. Nova sredina u kojoj sam se dobro osjećala, emotivna stabilnost zbog očeve blizine, te redovita psihoterapija, urodili su dobrim rezultatima. Nakon godine dana, bila sam gotovo izliječena, ali još uvijek sam morala izbjegavati stresove. Tek sam u dvadesetičetvrtoj godini ušla u prvu emotivnu vezu s muškarcem, oslobođena straha od bračnih obveza, jer je taj muškarac imao slično bračno iskustvo kao moj otac, pa se nije žurio u novi brak, a što je meni u potpunosti odgovaralo. Još uvijek sam često mislila na Ranka, a s bratom i šogoricom sam izmjenjivala samo blagdanske i rođendanske čestitke uz kratke obavijesti da smo dobro. Iz Matijinog sam pisma doznala da je mama bila na liječenju nakon pokušaja suicida. O Ranku mi nisu ništa pisali, a ja nisam imala hrabrosti da ih bilo što pitam. Bližila se kraju sedma godina mog boravka u Njemačkoj, pa me sve češće obuzimala neodoljiva želja da vidim brata i šogoricu, pa čak i majku kojoj sam nastojala oprostiti sve zlo koje mi je i nehotice nanijela. Konačno sam se oslobodila svih stega i osjećala se slobodnom za otvoreni razgovor, ne smatrajući svoju izliječenu bolest nikakvom sramotom. Osnovni motiv za moj povratak bila je želja da svojima najmilijim obrazložim razlog svoga bezglavog bijega pred vjenčanje.
Tata, i ti zaslužuješ malo sreće
- Oče, odlučila sam vratiti se u domovinu. Svoju ću ušteđevinu uložiti u posao kako mi Ivana i predlaže, a da ti ne govorim koliko moj brat Matija želi da se vratim - govorila sam mu. - To ti je pametna odluka! Ima li što ljepše nego živjeti s onima koji te vole i koje ti voliš, a znam koliko si vezana za brata i šogoricu. - Upravo je tako, tata! Iz istih se razloga, pretpostavljam, ti nećeš vratiti tako skoro - nastojala sam doznati koliko je jaka njegova emotivna veza sa ženom s kojom je već nekoliko godina živio u nevjenčanom braku. - Možda mi zamjeraš što sam se vezao uz Veru, ali ona mi je svojom dobrotom i nježnošću pokazala da život u dvoje može biti lijep. Zato je ne želim izgubiti, pa ako se vas dvoje slažete, zatražio bih službenu rastavu od vaše majke da se možemo vjenčati - izgovorio je tata s vidnom nelagodom svoju namjeru. - Naravno da se slažemo, tata! Pa zar ti ne zaslužuješ barem malo sreće u svojoj jeseni života, kad si mladost potratio uz našu majku koja nam je svima zagorčavala život? Mada sam joj sve oprostila, moja me nevolja naučila da se ne smijemo prepustiti stihiji i žaliti se na sudbinu. Treba se boriti i na vrijeme donijeti pravu odluku, jer što bi sa mnom bilo da nisam došla ovamo? O tome ne želim ni razmišljati ... - s ocem sam bila potpuno iskrena. Tata me zagrlio zahvalan na mom razumijevanju, a ja sam započela pakirati stvari s osjećajem zadovoljstva i smirenosti što tatu ne ostavljam usamljenog. Uskoro sam se potom opraštala s gradom u kojem sam ostavljala najvažnije poglavlje svog života - dobivenu bitku. Bližio se kraj cjelodnevnom napornom putovanju. Još nikada do tada nisam u jednom danu prevalila tolike kilometre vozeći bez odmora. Čak sam i sendviče jela za volanom kako bih stigla što prije. Tek nadomak cilju, usporila sam vožnju. Nastojala sam obuzdati buru emocija koje su me preplavile poput plime. Naš gradić je u proteklim godinama dobio novi izgled. Mnogo novih kuća, cesta, parkovi, čitave novoizgrađene ulice. Bit će posla, pomislila sam zadovoljno. - Hvala vam što ste me pozvali, jer ne znam bih li se sama odlučila na povratak - govorila sam kroz suze Ivani i Matiji koji su me dočekali otvorenog srca.
Priznala sam gorku istinu
Posebno me dirnuo susret s moja dva mala nećaka rođenih u vrijeme mog odsustva, kad su ponavljajući za ocem, tepajući izgovarali ime svoje tete 'Lovojke'. Čini se da je ovo doista jedna sretna obitelj, pomislila sam promatrajući njihova nasmiješena lica. Te večeri nitko nije žurio na spavanje, pa čak ni dječaci, Alan i Marko, oduševljeni igračkama koje sam im donijela. Pričali smo dugo u noć izbjegavajući imena i događaje vezane uz naše živote, sve dok Matija nije upitao: 'Kako je tata? Hoće i se i on uskoro vratiti?' - Konačno je i on našao svoj djelić sreće ... - prenijela sam bratu tatinu odluku koju je on prihvatio s odobravanjem. - Moram na spavanje. Sad nam više nećeš pobjeći - našalio se Matija, ostavljajući me s Ivanom, a ona, kao da je samo taj trenutak čekala, odmah me upitala zašto sam otišla onako iznenada i bez objašnjenja. - Svi smo bili iznenađeni i jadni, pogotovo Ranko, koji te istinski volio, a vjerovao je da i ti voliš njega, pa nije znao kako objasniti tvoj bijeg pred vjenčanje - znala sam da to pitanje ne mogu izbjeći. U Ivaninom se glasu osjetio prizvuk predbacivanja, jer je upravo ona nastojala da se nas dvoje oženimo. Upravo sam joj stoga dugovala ispričati istinu o mojim problemima koji su me natjerali na bijeg. Evocirajući sjećanja na svoje nesretno djetinjstvo, a to je bio logični početak moje priče, nekoliko su mi puta potekle suze za izgubljenim vremenom, pogotovo kad sam Ivani priznala da njezinog brata Ranka nikad nisam prestala voljeti. - Ti si prva, osim mog tate, i naravno, liječnika, kojoj sam otkrila uzrok svih mojih nevolja i kojoj priznajem da nisam imala hrabrosti otkriti istinu bojeći se da ćete me svi odbaciti. Slušajući me, nekoliko me puta zaprepašteno osmotrila kao da ne vjeruje mojim riječima, da bi na kraju sa mnom zaplakala. - Sad je konačno kraj svim tvojim mukama! I ne zaboravi, nisam ti samo šogorica, već i prijateljica u kojoj ćeš uvijek naći oslonac! - govorila je kroz jecaje. Nakon prve prospavane noći pod bratovim krovom i okrepljujućeg sna, kad smo se svi okupili oko dugačkog stola u blagovaonici na doručku, osjećala sam neizmjernu sreću kad su me Ivanini roditelji pozdravili kao novog člana svoje obitelji. Slijedili su dani ispunjeni poslovima oko proširenja našeg frizerskog salona i nabave najsuvremenije opreme koju sam uvezla iz Njemačke, a budući sam u bolnici radila u brijaćem salonu, moj prijedlog, da pokraj salona za dame otvorimo i salon za muškarce, bio je prihvaćen s odbravanjem, a što se uskoro pokazalo pravim poslovnim potezom.
Uporno izbjegavanje Ranka
U međuvremenu sam posjetila majku, ali sva moja nastojanja da prebrodim ružnu prošlost i stvorim topliji odnos, ostala su bez rezultata. Ona se i dalje 'hranila' mržnjom okrivljujući nas da smo je iznevjeri priklonivši se njenom 'nevjernom' mužu za kojeg nikad nije našla nit jednu lijepu riječ. Bio je to hladan prazan susret, lišen svake emocije osim ravnodušnosti. Iz tih sam razloga izbjegavala posjete rodnoj kući koja je u meni budila samo ne željena sjećanja. Sve je bilo spremno za otvorenje našeg novouređenog salona, a da privučemo što veći broj posjetitelja najavili smo besplatno brijanje. Dan uoči otvorenja, kad sam ionako bila uzbuđena i napetih živaca, Ivana mi je najavila da će doći Ranko. Kako ću mu pogledati u oči, pitala sam se, uznemirena pred tim susretom. Hoće li mi ikad oprostiti što sam iznevjerila njegova očekivanja? I dok su se u mojoj glavi redala neugodna pitanja, kao da mi je pročitala misli, javila se Ivana. - Moram ti reći, iako me ništa ne pitaš o Ranku. Kad si otišla onako iznenada, bio je povrijeđen, možda više zabrinut i tužan nego ljut, ali nikada nije prestao pitati za tebe. Osobito zadnje dvije godine otkad se rastao sa ženom. Da, da, uspio se oženiti, ali i rastati - rekla je Ivana kad sam je iznenađeno pogledala. - Žao mi je! - rekla sam automatski. - Meni nije žao! Zar nije bolje da su se rastali kad već nisu uspjeli naći zajednički jezik? Barem ti znaš da je to bolje nego život potrošiti u međusobnom prepiranju i unesrećiti sve oko sebe. Srećom, pa nisu imali djece - raspričala se Ivana dok sam ja željno upijala svaku riječ o Ranku kojeg nisam nikako mogla preboljeti. Ne znam je li me više obradovala ili zabrinula vijest da će Ranko uskoro s poslom prijeći u obližnje mjesto na gradnju mosta. No, tih sam dana bila i suviše zauzeta poslom da bih mogla razmišljati o daljnjoj budućnosti u kojoj nisam ništa očekivala od Ranka. Bila sam uvjerena da mi bijeg pred vjenčanje nikad neće oprostiti. Znala sam da je Ivana svom mužu prenijela moju priču, jer sam u njegovom pogledu primjećivala sućut zbog svih mojih patnji, ali i njegovo duboko razumijevanje za moj postupak. - Preko trnja do zvijezda! - rekao je Matija na dan ostvarenja mog sna, kad sam vršila posljednje pripreme u salonu prije otvorenja, dok je pred ulazom stajalo već dosta muškaraca čekajući besplatno brijanje za koje sam unajmila učenike koji su te godine završavali zanat. Svi smo bili uzbuđeni, a ponajviše ja sama, pitajući se, hoće li prestati to neugodno podrhtavanje mojih ruku. No, čim sam se našla kraj prve mušterije, u meni je zavladao mir i u prijatnoj smo atmosferi, uz tihu glazbu iz zvučnika, spretno obavljali svoj posao. Negdje oko podne, ušao je Ranko, vedar i nasmijan kakvog sam pamtila još iz onih sretnih dana. - Može li jedno besplatno, gospođo šefice? - upitao je sjedajući na moju stolicu. U njegovoj cjelokupnoj pojavi, osmijehu i prijatnom glasu, bilo je toliko ležernosti, da sam spontano prihvatila njegov način, odgovorivši mu: - Za posebne mušterije, može i kompletna besplatna usluga - rekla sam, vidjevši da mu je pranje i šišanje kose itekako potrebno. Bio je to naš prvi susret nakon punih sedam godina. Pogledi su nam se u ogledalu sudarali poput meteora, dok sam se borila s umirivanjem svojih uzdrhtalih ruku. 'Ljubav za cijeli život!' - zazvonile su mi njegove riječi izgovorene na našim zarukama, pitajući se u ovom trenutku, ima li u njegovom srcu još uvijek mjesta i za mene. Kroz dva tjedna Rankova boravka kod kuće, izbjegavali smo jedno drugog, a kad bismo se i sreli, nismo zalazili u osobne razgovore. Pomirena sa sudbinom da sam ga zauvijek izgubila, ipak sam bila sretna što je u mojoj blizini. Nisam mu zamjerala što mi nije ponudio srce na dlanu, kao prvi put, jer sam ga iznevjerila. No, ja se i nisam zanosila iluzijama, pa sam unatoč i tog gubitka, bila zahvalna Svevišnjem što mi je podario tako dobrog brata i šogoricu. Oni i njihova djeca zamijenili su mi obitelj koju nikad nisam imala.
Nikada mi više nemoj pobjeći!
Ranko se u međuvremenu vratio na posao i češće nego do tada dolazio roditeljima kad sam ga i ja imala sreće susretati. Mjeseci su odmicali, pa se tako bližio moj dvadeset i deveti rođendan kojeg sam namjeravala prešutjeti, dok me jednog dana nije Ivana upitala: 'Koliko svjećica da stavim na tvoju rođendansku tortu?' - Mislim da ih je previše i ne bi stale na tortu pa stoga i ne želim ništa slaviti. Čak sam i zaboravila na taj dan. - Ako si ti zaboravila, nismo mi! U subotu priređujemo slavlje za sve tvoje rođendane kad nisi bila s nama - bila je presretna. - Hvala ti, Ivana, što me podsjećaš da su godine u kojima sam trebala stvoriti obitelj, protutnjale uzalud - priznala sam joj. No, unatoč mom odbijanju, bilo je priređeno slavlje, a moj rođendan mi je ostao u sjećanju kao jedan od najsretnijih dana u životu. Prvi su mi čestitali nećaci Alan i Marko. Kad su se i ostali izredali sa svojim lijepim željama i darovima, prišao mi je Ranko, pružajući mi veliki buket crvenih ruža. - Za svaku godinu po jedna i za barem još toliko budućih godina koje želim podijeliti s tobom, ako to isto i ti želiš - izgovorio je dubokim glasom, pružajući mi kutijicu u kojoj je blistao prsten. Na moj zbunjeni, upitni pogled, odgovorio je najjednostavnijim riječima: - Da, Lovorka, pred svima ovdje prisutnima, prosim te da mi budeš životna družica! - Ali, ja ti do sada nisam uspjela reći zbog čega sam ... - Ništa mi ne trebaš reći! Sve sam već doznao! Samo mi obećaj da više nikad nećeš pobjeći, jer ćemo udvoje lakše pobijediti sve teškoće. - Obećajem! - jedva sam izgovorila tu jednu riječ, a da ne zaplačem od neočekivane sreće kakva me u mom životu nije često pohodila. Zahvalnim sam pogledom potražila Ivanu, dok su mi do uha dopirale Rankove blago izgovorene riječi: - Mogli smo tvoj problem i ovdje riješiti, samo da si imala više povjerenja u mene. No, možda je ovako bolje, jer smo upoznali život i s one druge strane, a to je pravi zalog za našu sretnu budućnost!
Nakon što sam zalupio vratima automobila, žurno sam ušao u kuću. Spustio sam se na naslonjač i kroz prozor promatrao prve zrake proljetnog sunca. Vani je bio lijep dan, a u mojim mislima svakog trenutka rađalo se sve više crnih misli. Bio sam još uvijek premlad kako bih pošao na drugi svijet. Još toliko toga želio sam vidjeti, saznati, naučiti, isprobati, upoznati ... Želio sam osnovati obitelj, iza sebe ostaviti trag postojanja, biti voljen i dijeliti ljubav. Srce mi je kucalo sve brže, ruke su mi počele drhtati i došlo mi je da kriknem iz sveg glasa. Želio sam preklinjati sudbinu za još nekoliko godina, za samo nekoliko godina u kojima bih mogao učiniti sve ono o čemu sam godinama sanjao. Moje raspoloženje prekinuo je britki zvuk telefona. Odmjeravao sam slušalicu razmišljajući trebam li se javiti ili ne. Molim? - na kraju sam ipak odlučio vidjeti tko me to treba i što želi od jadnika poput mene. - Branko, Lidija je. Kako si? Što radiš? Imaš li danas vremena za jednu kavicu? - pitala je. Njezin glas bio je zadnji kojeg sam u tom trenutku želio čuti. Trebao sam vremena, beskrajno puno vremena i to kako bih najprije samome sebi objasnio što me čeka u danima koji dolaze. - Ne, žao mi je. Zauzet sam - namjerno sam odgovorio s puno mrzovolje u glasu, nadajući se kako će shvatiti da je ne želim u blizini. Na žalost, nisam bio te sreće. Njezina upornost bila je neusporediva s bilo čime. Kad bi si nešto zacrtala, nije odustajala dok to ne bi i ostvarila. - Daj, ne budi takav prema meni. Znaš da nam može biti lijepo. Doći ću po tebe, prošetat ćemo, popiti kavicu, a potom, tko zna gdje sve možemo završiti? Mišiću, što kažeš? - Lidija, ne mogu danas. Imam mnoštvo obveza i ne mogu ih odgoditi. Stvarno mi je žao, ali ne mogu. Možda neki drugi dan? - još jednom sam očajno pokušao provesti svoju volju. - Dragi, ja sam ti nadređena, a osim toga sam vlasnica tvrtke u kojoj radiš i dajem ti slobodno. Danas si oslobođen svih poslova i jedini ti je zadatak učiniti šeficu zadovoljnom. Lidija mi se već zgadila Nikada mi se niti jedna žena nije toliko gadila kao Lidija u tom trenutku. Bio sam svjestan njezinih riječi, ali sam je sve teže podnosio. Toga dana, kada sam saznao da sam smrtno bolestan i da mi preostaje svega nekoliko mjeseci života, pohotna šefica zaista mi je zadnja bila u mislima. - Lidija, upravo sam se vratio sa specijalističkog pregleda ... - još jednom sam je pokušao odbiti. - Izvrsno, stižem. Lijepo je znati da si dobro. Čekaj me otvorenih vrata i pripremljenog kreveta - mazno je rekla, ni ne pitajući kakvi su rezultati pretraga, te prekinula vezu. - Kako je moguće da sam se spetljao s takvom ženom? Gdje mi je bila pamet? Prokleta bila i ona i ja. Najradije bih je zadavio golim rukama i bacio u wc školjku - psovao sam na glas. Prošlo je svega nekoliko minuta nakon razgovora, kad se oglasilo i zvono na vratima. “Bože, ja umirem i dopuštam si da ova luda i dalje manipulira sa mnom. Godinama činim sve kako ona poželi i bez obzira koliko joj pažnje poklonim, ona uvijek hoće još više i više. Umoran sam od njezinih zahtjeva i želja. Zapravo mi se nikada i nije sviđala kao žena. Prihvatio sam njezinu igru jer me ucjenjivala poslom i plaćom, ali sada je tome kraj”, mislio sam u sebi i odlučio kako joj neću otvoriti vrata. Pretpostavio sam i kakve bih posljedice zbog toga mogao snositi, ali to me više stvarno nije zabrinjavalo. Zvono na vratima oglasilo se još desetak puta, a sa svakim njegovim zvukom, ja bih se u sebi slavodobitno smješkao. - Luđakinjo! Ne vidiš dalje od svog nosa. Uzalud ti sve tvoje bogatstvo. Gadiš mi se. Ti nisi žena, ti si aždaja i pomahnitala ženturača - govorio sam polutiho kako me ipak ne bi čula. Nakon zvona na vratima, oglasio se mobitel, pa telefon, ali ja se nisam želio javiti. Znao sam da je to Lidija i da je nestrpljiva kako bi uletjela u moj krevet. Kad sam bio siguran da je otišla s mojih vrata, isključio sam telefon, ugasio mobitel, a potom do kraja smanjio i zvono na vratima. Znao sam da će Lidija divljati tijekom cijelog dana i noći i da će se zasigurno ponovno vratiti k meni.
Život srušen u jednom trenutku
Već odavno mi je bilo nepodnošljivo njezino društvo, ali nikako nisam pronalazio pravi način da je se bezbolno riješim. Ona je u mom životu bila veliko klupko zapetljane vune i bez obzira koliko se trudio, nikako ga nisam uspijevao otpetljati. Još jednom sam uzeo nalaze u ruku i stao čitati mnoštvo nepoznatih riječi. Iz papirnatog dijela informacija ništa mi nije bilo jasno, ali sam još uvijek u ušima mogao čuti liječnikov glas. - Žao mi je. Bilo bi najbolje da odmah ostanete kod nas. Bolest je u uznapredovalom stadiju. - Što vi to govorite? Kakva bolest? - zaprepastio sam se od svega što sam upravo bio čuo. Liječnik me dugo gledao pravo u oči. Iz njegova pogledao shvatio sam ozbiljnost situacije. - Koliko je loše? - bilo je jedino što sam mogao upitati nakon njegovih riječi. - Jako, jako loše - sućutno je odgovorio i napomenuo da će učiniti sve što je u njegovoj moći. - Znači li to da umirem? - riječi su naprosto izletjele iz mojih usta, iako čak nisam bio siguran želim li čuti liječnikov odgovor. Krupni muškarac samo se promeškoljio na stolici. - Jedino što vam mogu obećati je da ću se ja, a i moji kolege potruditi koliko god možemo. - Koliko mi života preostaje? - tiho sam ga upitao, silno potresen ružnim vijestima. Liječnik mi opet nije dao konkretan odgovor i samo me gledao. Odmah mi je bilo sve jasno. Cijeli život srušio mi se u samo jednom trenutku. Najgore od svega, bilo je što nisam osjećao nikakve simptome bolesti. I sada, kad sam znao da je preda mnom još svega nekoliko mjeseci, nisam osjećao nikakve bolove, mučnine, glavobolje, umor, ništa, baš ništa. Naravno, nije mi ni palo na pamet posumnjati u liječnikove nalaze, savjete i riječi. Odlučio sam si uzeti dva dana kako bih kod kuće sredio osobne stvari, a potom otići ležati u bolnicu i činiti sve što mi medicina savjetuje. Upalio sam televizijski aparat i dok sam gledao reklamu, vitka, plava manekenka podsjetila me na Tanju. U tom sam je trenutku poželio vidjeti, čuti, dotaknuti. Njezina blizina bila bi mi lijek za ovakav očajan i težak dan. Tanja, moja Tanja! Gdje li si? Još uvijek sam mogao čuti njezin smijeh. Bila je najveselija osoba koju sam poznavao. Uz nju je život imao puno više smisla, više draži. Nasmijavala me i kad mi je bilo najteže. Uvijek je znala reći pravu riječ, dati pravi savjet i pravovremeno me upozoriti na moguće komplikacije i nadolazeće nevolje. Tanja je bila primjer samostalne žene. Ničega se nije bojala, ni pred kime zazirala. Hrabro je kročila kroz život, dobronamjerno gledala na ljude, pošteno i iskreno otvarala svoje srce. Pružila mi je sve ono o čemu bi mogao sanjati svaki muškarac. Bila je izvrsna kuharica, domaćica, prijateljica i ljubavnica. Imala je sve kvalitete koje bi trebale krasiti savršenu ženu. Njezina ljepota i fizički izgled također su bili neupitni. Mnogi su se muškarci okretali dok smo zajedno znali šetati po gradu. Bio sam ponosan što ju držim za ruku, što je pokraj mene i što pripada samo meni. Volio sam je više nego što ću ikada voljeti neku drugu ženu, ali moju ljubav i osjećaje nadvladala je glupost i muški ponos. Pokleknuo sam, pao na najnižoj stubi morala i iskrenosti. Pošao sam krivim putem, odabirao mnoge sporedne ceste, kopao po najdubljem mulju, odbacio njezinu čistoću i izgubio je.
Prisjećanje na voljenu Tanju
Znao sam da se takve pogreške ne praštaju. Nikada si ni sam nisam uspio oprostiti ... Tanja i ja upoznali smo se prije deset godina na proslavi rođendana moje sestrične. Njih dvije bile su najbolje prijateljice, a kako sam ja godinama volio biti slobodan momak, sestrična je odlučila biti posrednik između nas dvoje. Voljela je mene, Tanja joj je bila draga, i po njezinoj procjeni mi smo bili idealan par. Nakon što se u njezinoj kući okupilo mnoštvo gostiju, sestrična je poslala Tanju k meni s velikim komadom ukusne, čokoladne torte. - Ovo ti je poslala sestrična - rekla je Tanja i pružila mi bijeli tanjur od akropala. - Poslala mi je komad torte? Što joj je? Zar misli da sam toliko malen da si ga sam ne mogu uzeti? - grohotom sam se nasmijao i nastavio čavrljati s muškim društvom ljutit što me ometa. - Momčiću, slušaj me! Pretpostavljam da nisam nevidljiva i nečujna. Ona ti je ovo po meni poslala i ja neću otići dok ne prihvatiš kolač - povukla me za rukav i samouvjereno mi rekla. Nakon tih njezinih riječi bolje sam je pogledao. Odmjerio sam je od glave do pete. - Istina, djevojka poput tebe ne može proći nezamijećeno. Čudim se kako te nisam prije ugledao. Dugo si ovdje? Poznaješ moju sestričnu? Osim toga, ja nisam momčić - naglasio sam. - Nisi? Čudno! Po tvom ponašanju ne bi se uopće reklo da si odrastao mladić - nastavila je samouvjerenim tonom. - Ti si neka opasna cura ili tako nešto? - nastavio sam je provocirati, a njezine oči sve više su me privlačile. U njima kao da se ocrtavala silna dubina i neopisiva morska snaga. - Hoćeš li uzeti taj kolač ili želiš da ti ga ja stavim u usta? - oštro je upitala, a ja sam shvatio da je vrag odnio šalu. Uzeo sam tanjurić iz njezinih ruku, a kad se okrenula i željela poći, povukao sam je natrag k sebi. Magnetskom silom nešto me privlačilo k ovoj neobičnoj ženi. - Ja sam Branko. Kako se ti zoveš? - tiho sam joj prošaputao na uho. Zapuhnuo me oblačić prekrasnog, cvjetnog parfema i što sam duže bio u njezinoj blizini, to mi je postajalo sve ugodnije. Duga plava kosa u slapovima joj se slijevala niz ramena, a sportska odjeća koju je nosila, izvrsno je pristajala uz njezino prelijepo oblikovano, vitko tijelo. Mamila je uzdahe. - Tanja. Zanima li te još nešto ili sad mogu ići? - nastavila je jednako oštrim tonom. - Zanima me jesi li slobodna ili imaš dečka? - ponovno sam joj prošaputao na uho. - Ne vidim iz kojeg bi to razloga tebe trebalo zanimati - bilo je jasno da nije laka djevojka. - Oprosti za ono prije nekoliko trenutaka. Sviđaš mi se. Ne želim biti patetičan, ali ti si najljepša djevojka koju sam u životu vidio. Rado bih bio s tobom, ako si slobodna - otvoreno sam priznao, i dok su me prijatelji odvlačili od nje, nisam im se bio spreman pridružiti. Tanja mi se činila puno zanimljivijom od slušanja i prepričavanja dobro poznatih 'lovačkih priča'. - Direktan si i ne gubiš vrijeme. To mi se sviđa. Možda ipak nisi momčić? Možda si stvarno odrastao mladi čovjek kao što te vidi tvoja sestrična? - sada joj je glas bio manje oštar. - Možemo li izići van u dvorište? Ondje nema buke i galame. Bolje ćemo se razumjeti - predložio sam i ponudio joj ruku. Nekoliko me trenutaka prodorno gledala, a potom pristala. - Znači, slobodna si? - ponovno sam upitao, jer sam već imao loših iskustava s dečkima zauzetih djevojaka, a nisam želio tučnjavom i svađom poremetiti sestričninu proslavu.
Zaljubljen i sretan kao nikada
- Što mi nudiš kao potencijalni partner? - zaprepastila me pitanjem. - Završio sam studij arhitekture i počeo raditi prije svega nekoliko mjeseci. Nemam neku ušteđevinu. Još uvijek živim s roditeljima. Uglavnom sam se dobro zabavljao i na to trošio svoje prihode. Do sada nisam upoznao djevojku koja bi zaokupila svu moju pažnju. Imao sam mnoštvo površnih veza, ali ne želim tako nastaviti. Dvadeset i šest mi je godina. Jedino što ti trenutačno mogu ponuditi sam ja. Mogu ti ponuditi lijepa druženja, a ako se budemo dobro slagali, obećavam da ću ti u najkraćem vremenu ponuditi puno više od ovoga što trenutno imam. Spreman sam se potruditi i u našu vezu uložiti cijelog sebe - odgovorio sam. Ne, nisu to bile puste riječi. U životu svakog čovjeka valjda se dogodi taj čarobni trenutak kad znaš da si upoznao osobu s kojom se želiš smijati, plakati, uživati, s kojom naprosto želiš okusiti život. Amorova strelica snažno me pogodila, a očaranost me potpuno preplavila. Tanja me gledala svojim prekrasnim očima, a njezine punašne usne razvukle su se u osmijeh. - Iskren si. U današnje vrijeme to je rijetka vrlina. Ja uzimam sve ili ništa. I dajem sve ili ništa. Želiš li hodati sa mnom, moramo dogovoriti pravila ponašanja. Volim tradicionalne vrijednosti. Ne pristajem na ludovanje s drugim djevojkama dok si sa mnom. Želim poštene odgovore i dogovore. Ne podnosim laži i pretvaranja. Tvoja mi je sestrična puno pričala o tebi. Drago mi je da smo se napokon upoznali. Ja nisam obična djevojka. Ne zadovoljavam se s minimumom. Uvijek težim za kvalitetnijim stvarima i odnosima. Radim kao profesorica matematike u osnovnoj školi. I ja sam tvoje godište i želim ozbiljnu vezu. Trebam pored sebe ozbiljnog muškarca, a ne momčića koji će se ponašati poput tinejdžera kojima predajem. Svidjele su mi se njezine riječi. Bilo je jasno da je odrasla i odgovorna osoba. Umjesto odgovora, utisnuo sam poljubac na njezine usne i tako smo se u sestričninu kuću vratili kao par. Bila je presretna zbog nas, a pogotovo kad smo samo godinu dana kasnije odlučili živjeti zajedno.
Sve sam pokvario
Tanja je prethodno postala moja zaručnica, zajedno smo podigli kredit i kupili maleni stančić. I moji i njezini roditelji bili su zadovoljni našim odabirima. I, baš kad se sve činilo idealno, moji su roditelji poginuli u teškoj prometnoj nezgodi. Za mene, sina jedinca, bio je to strašan udarac, nepodnošljiv gubitak. Uvijek sam se izvrsno slagao s njima i naprosto nisam mogao zamisliti život bez njih. Počeo sam se povlačiti u sebe, zatvoren u sobi jecati i gušiti svoju bol. Nisam dopuštao Tanji da mi se približi, niti da mi pokuša pomoći. Trudila se razumjeti me, ali ja sam postajao sve čudniji. Umjesto da s njom dijelim život, počeo sam nakon posla redovito navraćati u obližnji kafić i ondje utapati svoju tugu. Alkohol mi je postajao sve bolji prijatelj, a ljudi koji su pili zajedno sa mnom, mislio sam, jedini su koji me razumiju i shvaćaju o čemu im pričam. Što sam sve činio dok sam bio pod utjecajem alkohola, sve i kada bih želio, ne mogu opisati. Često sam radio ludosti i nepromišljene stvari, budio se jutrom na nepoznatim mjestima i krevetima. Ispod pokrivača su me gledale nepoznate žene ružnih i podbulih očiju, a ja sam mamuran ustajao i bježao glavom bez obzira. Takvo ponašanje odrazilo se i na moj posao. Nakon nekoliko upozorenja dobio sam otkaz. Tek tada sam potpuno podivljao. Za svoj jad optuživao sam Tanju i činio sve kako bi joj život bio što jadniji. Trpjela me je još dvije godine, pokušavala savjetovati i pomoći mi, a potom me u našem krevetu našta s drugom ženom, kojoj se danas čak ni imena ne sjećam. Naravno, poludjela je, spakirala stvari, ostavila mi zajednički stan i pobjegla od mene glavom bez obzira. Tada se nisam previše brinuo. Pretpostavljao sam da će je ljutnja proći za koji dan i da će mi sve, baš kao i uvijek, oprostiti. Prošlo je dva, tri, deset dana, čak i puni mjesec, a Tanja me nije čak niti nazvala. Za to vrijeme i dalje sam pijančevao, a onda sam jednog jutra sasvim slučajno zapeo rukom za našu zajedničku fotografiju. U tom trenutku kao da me netko prosvijetlio s nebeskih visina. Prisjetio sam se svega što sam joj učinio, pokajao se i gorko zažalio, te je odlučio potražiti. Pošao sam u školu u kojoj je radila, ali su me obavijestili da je dala otkaz i otišla. Potom sam potražio njezine roditelje i preklinjao ih za pomoć, ali oni su me odbili. Čak i moja sestrična nije bila ništa bolje raspoložena priteći mi u pomoć. Shvatio sam da sam je izgubio i previše lako odustao od svega. Ostavio sam se alkohola, potražio novi posao i pokušavao ponovno normalno živjeti. Dani su mi prolazili, životario sam, a više nisam imao volje za traženje životne družice. U međuvremenu sam upoznao Lidiju.
Oporučno sam sve ostavio Tanji
Osim bolje plaćenog posla, ponudila mi je i svoje tijelo. Jedno je uvjetovalo drugo i tako sam godinama tapkao na istom mjestu. U početku mi je imponiralo Lidijino zanimanje za mene, tim više što je bila udana žena. Bilo mi je zanimljivo skrivati se i činiti ludosti, ali sam se s vremenom i nje zasitio. Ona je zapravo bila žena s kojom sam zadovoljavao tjelesne potrebe i ništa više. Da mi nije dala bolji posao i sama se uvukla u moj krevet, nikada je ni ne bih pogledao kao ženu. Moj srce i dalje je pripadalo samo Tanji, unatoč tome što sam sve bacio i pogazio. Mislim da je jedan dio mene čak nije želio dalje tražiti, jer sam želio patiti i mučiti se zbog svega što sam joj učinio. Valjda sam smatrao da je to kazna koju moram otrpjeti. Ostatak dana, baš kao i noći, proveo sam kao u lošem filmu strave i užasa. S jutrom sam donio važnu odluku. Nazvao sam odvjetnika, te ga zamolio da me primi istog dana. Uz njegovu pomoć sačinio sam oporuku. Stan, baš kao i sve što sam naslijedio od roditelja, ostavio sam Tanji u nasljedstvo. Kod kuće sam se posvetio kućanskim obvezama, a u dogovoreno vrijeme pojavio sam se u bolnici. Primio me isti liječnik i poveo u sobu. Ondje sam se smjestio, a potom nazvao i Lidiju i sve joj objasnio, iako je bila ljuta na mene, kad je čula gdje sam i što je na stvari, odmah mi je dotrčala u posjet. Bila je zabrinuta i obećala mi naći najbolje liječnike kako bih ozdravio. Nisam želio njezinu pomoć, te sam je nekoliko puta morao uvjeravati da nemam namjeru ići ni u kakvu privatnu kliniku. Objasnio sam da vjerujem ovdašnjim liječnicima i da ću dati sve od sebe da poživim što duže. Dolazila je k meni svakodnevno i odlazila sa suzama u očima. Očito sam bio puno bolji ljubavnik nego sam mislio, kad me je toliko voljela i čak i s takvim bolesnim uživala u mome društvu. Prvih nekoliko dana liječnici su obavljali razne pretrage. Neke su bile lake i jednostavne, a od nekih mi se dizala kosa na glavi. Izmučili su me i s dijetalnom prehranom, te sam se nakon desetak dana provedenih u bolnici, stvarno i osjećao loše i proklinjao svako novo jutro.
Ponovno u njezinu naručju
Jedne noći usnuo sam san i u njemu Tanju. Izgledala je ljepše nego ikada, a moje srce bolno je jecalo njezino ime. Sinulo mi je da bih je možda ipak trebao potražiti i pred smrt joj priznati svaki svoj grijeh, te je moliti za oprost. Kako mi je mobitel bio jedino sredstvo komunikacije, obratio sam se sestrični. Zaprepastila se kad je začula za moju bolest i odlučila mi pomoći. - Ovo je njezin telefonski broj. Nemoj samo spominjati da si ga dobio od mene. Poslije svega, rekla je da te više nikada ne želi čuti, ni vidjeti. Nas dvije čujemo se uglavnom za blagdane i rođendane. Više nismo dobre kao nekada, a ti si tome jedan od glavnih uzroka. Znaš kako je, poslije svega više ni meni nije imala snage vjerovati - rekla mi je za vrijeme posjeta i plačući otišla od mene. Da sam barem mogao vratiti vrijeme i preskočiti sve svoje gluposti, ali to je bilo nemoguće. Dva sam se dana predomišljao hoću li okrenuti Tanjin broj ili ne, a tada mi je liječnik odredio kemoterapiju i zračenje za nadolazeći tjedan. Već sami ti izrazi budili su u meni stravu i užas. Nikada nisam bio hipohondar, niti su me zanimale raznorazne boleštine, pa o njima gotovo ništa i nisam znao. Kad sam čuo kakva me terapija očekuje, konačno sam skupio hrabrosti otkucati Tanjin broj. Bila je kasna večer. Pomolio sam se u sebi i nazvao je. Dok sam iščekivao da mi se Tanja javi, drhtala mi je ruka u kojoj sam držao mobilni telefon. - Molim? - napokon sam začuo taj dobro poznati, dragi glas jedine žene koju sam volio. - Tanja, Branko je. Molim te, nemoj prekinuti vezu. Znam da to zaslužujem, ali preklinjem te da me saslušaš. Prošlo je toliko godina, a ja još uvijek mislim na tebe. Nikada te nisam zaboravio, niti prebolio. Još te volim. Nema dana da ne pomislim da tebe - tiho sam rekao. - I ja jednom mjesečno, kad god mi skinu ratu kredita s plaće za tvoj stan, pomislim na tebe. Proklinjem i tebe i sudbinu i dan kad sam te upoznala. Ti si bio najgore što mi se u životu dogodilo. Ukrao si mi najljepše dane, a nisi mi ništa dao zauzvrat. Kako se usuđuješ nazvati me, osim ako mi možda ne želiš vratiti novac koji si mi dužan? To bi stvarno, za promjenu, bilo jako lijepo od tebe. Samo u tom slučaju, mogu reći da me je razveselio tvoj poziv - svakom je riječju isticala silni bijes kojeg je zasigurno godinama pokušavala odagnati. - Tanja, oprosti mi. Na neki način te zbog toga i zovem. O tome vidiš, uopće nisam razmišljao - iskreno sam priznao i u sebi proklinjao svoju ludu glavu koja je tako nešto mogla zaboraviti. Možemo li se vidjeti? Bi li htjela doći k meni? Znam da si daleko petstotinjak kilometara, ali molim te, možeš li me posjetiti? - napokon sam se usudio predložiti. - Ako je u pitanju moj novac, još jednom ću progutati svoj ponos - hladno je odvratila. - Ja sam u bolnici - rekao sam i naveo joj adresu. Nije me pitala što mi je, ali pretpostavio sam da je tako i najbolje. Idućih dana sam je očekivao i dobio dvije terapije. Njezin posjet bio mi je jedina nada da ću napokon doživjeti nešto lijepo. Prošlo je tri dana od mog poziva, a onda se u kasno popodne pojavila u mojoj bolesničkoj sobi. Svijet je odmah bio ljepši. Bila je lijepo odjevena, kosu je skratila, a velike oči netremice su me optuživački promatrale. - Branko, stvarno izgledaš bolesno. Što ti je? - upitala je nakon nekoliko trenutaka. - Leukemija - odvratio sam i nemoćno slijegnuo ramenima. Niz obraze su joj krenule suze. - To je nemoguće. Nemoguće ... - jecala je glasno. Ispružio sam ruke prema njoj i ona ih je primila. Sjela je pored mene, zagrlila me i tako smo ostali neko vrijeme. Osjećao sam se tako sigurno i ugodno u njezinu zagrljaju. Poželio sam da taj trenutak zauvijek potraje i da me tako drži u naručju sve dok ne budem zauvijek sklopio oči. - Moramo te premjestiti u drugu bolnicu. Moj tetak je ravnatelj poznate klinike u Njemačkoj. Odmah ću ga nazvati. Potražit ću tvog liječnika i pitati kad možeš otputovati. Ja ću te odvesti k njemu. Sigurna sam da će nam on pomoći. Ja ću sve srediti, ništa ti ne brini - rekla je zabrinuto. - Ne želim nikamo putovati. Osim toga, privatne klinike zasigurno puno koštaju. Nisam siguran da si ja mogu priuštiti nešto takvo, a i nisam zaslužio da mi pomogneš - rekao sam.
Bi li mi dala drugu priliku?
- Ne pričaj gluposti. Naravno da si zaslužio pomoć. Svatko zaslužuje drugu priliku - dodala je. U toj sekundi kao da me milo, proljetno sunce dotaknulo svojom nježnom zrakom. - Čak i ja? Tanja, dala bi mi drugu priliku? Oprostila bi mi sve što sam ti učinio? - promucao sam i nastavio gledati njezino veličanstveno lice i najljepše oči na svijetu. - Sada nije važan moj oprost. Bitno je jedino da ti dobiješ najbolje moguće liječenje. - Bez tebe mi ništa nije važno. Bez tebe moj život nema smisla. Ako mi ne možeš oprostiti, ne želim nikamo putovati. Volim te, nikada te nisam prestao voljeti - priznao sam još jednom, a potom me Tanja poljubila kao nekada. Svaki atomčić u mome tijelu reagirao je na njezin poljubac. Još uvijek je u meni budila one ugodne leptiriće u trbuhu, u cijelom krvotoku. - I ja tebe još uvijek volim. Uništio si mi život, a ja te i dalje volim. Sigurno sam luda, ali zbog nas ti dajem još jedu priliku i da ti slučajno nije palo na pamet da me još jednom iznevjeriš! - zaprijetila mi je, a potom još jednom poljubila. - Ključevi našeg stana su u ormariću. Sve sam ti oporučno ostavio u nasljedstvo. Želim da ostaneš u stanu. Sve sam počistio prije nego sam došao u bolnicu. Trebat ćeš jedino obrisati prašinu - rekao sam potpuno lud od sreće i u tom trenutku mi više nije bilo važno što sam na pragu smrti. Ako sam trebao umrijeti, bolje i da umrem uz nju, nego život provedem bez nje. Ni u najsmjelijim snovima nisam se usudio nadati da bi mi Tanja mogla sve oprostiti. Pošla je k liječniku na razgovor, a kada se vratila, nazvala je tetka i dogovorila da stignemo u što kraćem roku. Nisam joj se protivio. Bilo mi je važno jedino da je ona u mojoj blizini i ništa više. Otputovali smo u inozemnu kliniku dva dana kasnije. Uz nju, osjećao sam se znatno bolje, a i terapije više nisam dobivao. Više sam spavao, lakše podnosio lijekove koje su mi davali. Njezin tetak podvrgnuo me pretragama istog dana. U rano poslijepodne dok smo Tanja i ja razgovarali, njezin tetak ušao je u sobu i zaprepašteno me gledao. Njegov izraz lica oboje nas je uplašio. I, prije nego je što rekao, posumnjao sam na najgore. - Iskreno, ja ne znam zašto ste vas dvoje ovamo došli - rekao je nakon kraće stanke. - Tetak, želim da mu pomogneš. Nije me briga koliko će koštati. Branko će prodati svoj stan i ja svoj ako bude trebalo. Ne zanima me cijena. Moraš mu pomoći - govorila je Tanja. - Žao mi je, ali ja mu ne mogu pomoći. Meni nije jasno odakle uopće ovi liječnički nalazi - snebivao se. - Kako to misliš? Ništa mi nije jasno - Tanja je bila zbunjena, a i ja također. - Tanja, na ovim se nalazima ne nalazi stvarno Brankovo stanje. Branko je zdrav čovjek. Njegov organizam iscrpljen je od terapija i lijekova koje je dobivao, ali on ne treba lijekove. Tetak, što želiš reći? Objasni mi cijelu situaciju - Tanja je tražila objašnjenje. - Ukratko: Branko, ti si zdrav čovjek. Netko se gadno zabunio - rekao je Tanjin tetak. Nisam mogao vjerovati onome što sam čuo. Sudbina mi se dva puta smilovala u tako kratkom vremenu. Činilo mi se da sam stavio ružičaste naočale i sve vidim nekako ljepše i veselije. - Gospodine, vi to ozbiljno? Nije to neka šala kako biste razveselili čovjeka na samrti? - napokon sam se i ja usudio prozboriti. Trebalo mi je vremena dok sam shvatio njegove riječi. - Nije šala. Ako želite sutra možemo ponoviti sve pretrage, ali ja sam potpuno siguran u ono što sam upravo rekao. Kod nas su rijetke takve liječničke pogreške - naglasio je. Tanja je poskočila od sreće. Uhvatila je tetka pod ruku i zavrtjela ga nasred sobe. - Nećakinjo, zar si poludjela? Pusti me, ha-ha-ha! - sada se i on nasmijao cijeloj situaciji. - Jesam, poludjela sam od sreće. Ništa mi ljepše nisi mogao reći - oduševljeno je uzviknula. - Dobro, a što ti čekaš? Ustani napokon iz tog kreveta! - sada je i mene pozvala da im se pridružim.
Čuda se ipak događaju
Nisam se dugo predomišljao. Poput malenog dječaka i ja sam se pridružio njezinom plesu. Iste večeri, Tanja i ja unajmili smo hotelsku sobu. Naša tijela ponovno su pronašla put jedno do drugoga. Nikada u životu nisam bio sretniji, a pogotovo kad sam idućeg dana ponovio pretrage i kad je njezin tetak zaključio da se stvarno radi o strašnoj pogrešci. Nekoliko dana ostali smo zajedno u hotelskoj sobi, a potom sam je ponovno zaprosio. - Još uvijek čuvam tvoj prvi prsten - rekla je veselo, a ja sam se samo nasmijao. - Ne dolazi u obzir. Kupio sam ti novi prsten, a ti ih zaslužuješ još mnogo, mnogo, ljubavi moja ... Po povratku kući, potražio sam Lidiju i sve joj objasnio. Dao sam otkaz, prodao stan i kuću koju sam naslijedio, a potom se preselio petsto kilometara dalje od rodnog grada. Doselio sam se u Tanjin stan i započeo novi život. Naime, nisam od nje mogao tražiti da još jednom zbog mojih pogrešaka mijenja radnu okolinu. Ravnatelj njezine škole pomogao mi je oko zaposlenja i zajednički život godio mi je više nego išta drugo. Za samo dva mjeseca postali smo bračni par. Moja sestrična bila nam je vjenčana kuma. Tanjin otac zaprijetio mi je smrću ako još jednom povrijedim njegovu kći. To mi, naravno, nije ni palo na pamet. Želio sam usrećiti voljenu ženu više nego ikoga drugoga. Bolest me potaknula da pronađem svoju jedinu ljubav i više nisam imao namjeru puštati je daleko od sebe. Tanja je postala moj smisao, moje jutro, dan i noć. Dotični liječnik koji mi je dijagnozirao strašnu bolest, nije mogao vjerovati nalazima koje mi je dao Tanjin tetak. I sam je ponovio pretrage i ustanovio vlastitu pogrešku. Njegovim isprikama nije bilo kraja. Uplašio se da ću ga tužiti i osramotiti njegov dobar glas, ali sam mu odmah dao do znanja kako se toga ne mora bojati. Meni je bilo važno da se napokon sve dobro završilo. Čudni su putovi života. Nakon svega što sam proživio, sa sigurnošću mogu reći da se ništa ne događa slučajno. Dijagnosticirana bolest vratila mi je jedinu ljubav. Kada bih sve morao ponoviti, nikada se ne bih ustručavao ni bolovati, samo da je Tanja pored mene.
Zakoračila sam na novi, tuđi peron, pružajući stranom gradu znatiželjna stopala. Pljunila sam žvakaču na već ionako preprljavi asfalt, pokazala hrabar smješak svim strancima oko sebe te dostajanstveno krenula u nove pobjede. Prvo sam u žaru zbunjenosti okrznula laktom koš za smeće postavljen na pljesnivom kolodvorskom zidu te najzad pogledala na sat. Prošla su dva sada popodne. Promjenjivo posljepodnevno vrijeme i miris katrana sa tračnica ... Osjetila sam blagi grč u želucu - bila sam izgubljena. Nakon nekoliko sati hodanja konačno sam naišla na hostel solidnog stanja u centru grada, platila na recepciji te pustila da me odvedu do mog kreveta. Soba je bila dvokrevetna, a imala sam cimera koji nije bio prisutan. Otišao je u obilazak grada. Odložila sa torbu na krevet, protrljala kosu i upalila svijeću na noćnom ormariću. Umila sam se, presvukla u potkušulju što sliči na kombinezon i prozračnu široku suknju na cvjetove koja seže malo ispod koljena. Sjela sam na krevet i počela zapisivati bilješke što su mi trebale za sutrašnje izlaganje na skupu. Zapisivala sam dobra dva sata, potom počela osjećati umor i napokon zadrijemala ... - Oprostite, dok ste spavali podsjećali ste me na anđela, smijem li vaš portret skicirati? Inače crtam i slikam u slobodno vrijeme - začula sam pokraj sebe zagonetan i privlačan muški glas. Malo sam se razbudila te pogledala neznanca u oči. Imao je šarenice plave poput mora, sitne i spojene smeđe obrve što su ga činile posebnim i zamišljenim, i preslatke jamice na obrazima. - Tko ste vi? Moj cimer? - pitala sam ga ne skidajuću pogled s njegova šarmantnog lica. Izgledao je tako kreativno, karizmatično i inteligentno. - Jesam, oprostite što to nisam odmah rekao. Mario mi je ime - kazao je, posegnuo za olovkom i papirom te prionuo na posao. Strpljivo sam pozirala nekoliko minuta, a nakon toga smo razgovarali satima o općenitim temam i problemima svakodnevice u mladih ljudi. Bio je student zadnje godine povijesti umjetnosti, živio je za to područje. Rekla sam mu kako sam druga godina filozofije i književnosti i da sam u gradu zbog skupa vezanog za filozofiju, te da ostajem dva dana. Oko ponoći smo ugasili svjetla i otišli svatko u svoj krevet. Za cijelog višesatnog razgovora se osjetila kemija u zraku, neizvjesnost i strast koju si stranci boje pokazati. A još smo morali noćiti u istoj sobi ... Uf! Već sam bila pred fazom sna, na granici sna i jave. A onda sam najednom osjetila nježne prste na bedrima ... Prolazili su okomito i polako, i sva sam se naježila. Okrenula sam se. Gledao me upitno kao da nije u stanju riječima pitati želim li to. Prešutno, pristala sam. Užasno me privlačio, gotovo do granice razuma. Ljubili smo se dugo, a njegov jezik je doticao moj i usne su mu prešle svaki milimetar mog lica. Nakon više od pola sata, ruku je dignuo do mojih grudi, rekao je kako imam predivne male grudi i kako se osjeća kao da me poznaje i mazi godinama. U prvim trenucima sam bila paralizirana, nisam se usudila ništa napraviti, činila sam se i sebi ukočeno. Nisam mogla vjerovati sama sebi što to radim s tim neznancem, zapravo privremenim cimerom u hostelu. Nikada nisam bila za takve provode. Pogledao me i nasmješio se, a zatim opet ljubio strasno po vratu. Osjetila sam jaku vrućinu i opijenost dok me vrtoglavica sve više i više obmamljivala. Osjećaj u želucu je bio neviđen i vjerojatno neponovljiv. Spuštao mi se usnama preko trbuha i gladno mi ljubio pupak, škakljalo me, draškalo i uzbuđivalo istovremeno, no beskrajno sam uživala. Promrmljao je kako se nevjerojatno izvijam. Rekoh mu da je to iz užitka, a on se samo nasmješio i nježno me zagrlio. Tu noć ništa se više među nama nije dogodilo. Tek, dok smo ležali jedno drugome u zagrljaju, tiho mi je šapnuo: - Znaš, doći ću za tobom, djeli nas samo pedesetak kilometara. Morat ćemo biti skupa. Očaravaš me ... - Razgovarat ćemo o tome ujutro - već napola u snu, opijena njegovim dodirom, kratko sam mu odogovorila. Sutradan bila sam izluđena a opet nekako s mirom u duši. U glavi sam imala kaos emocija i pitala sam se koliko čovjekovo tijelo može daleko ići u čudnim osjećajima, reakcijama i doživljajima, a ovako osjećati da svaki tren može iskočiti iz vlastite kože. Probudili smo se u zoru uz najduže poljupce. Nakon dva tjedna se doselio.
Ljutito sam odbacila mobitel. Ovo je doista prevršilo svaku mjeru. Što on sebi umišlja? Dolazilo mi je da vrištim i, a večer je tek bila počela. Usamljenost je i ovaj put imala glavnu ulogu. Bilo mi je dosadno i željela sam se dopisivati s Lukom, a on je isključio mobitel. Znala sam da je kasno i da on ujutro radi, ali mi je nedostajao do boli. Sve u meni čeznulo je za njegovom ljubavlju, lijepim riječima koje mi je neprestano upućivao, i za pažnjom koja mi je značila više od ičega na svijetu. Poslala sam još jednu poruku, ali izvješće nije dolazilo. Kiptjela sam. Ovakva mi je situacija bila poznata i neprestano se ponavljala. Pred licem mi je iskrsnuo njegov lik. Nije bio klasičan ljepotan, niti princ iz mojih snova, ali je posjedovao nešto što je mene pomalo obaralo s nogu. Bio je nježan, a to sam najviše cijenila kod muškaraca. Ja sam oduvijek voljela biti u centru pažnje, i ako mi je netko ne bi pružao u onolikoj količini za koju sam smatrala da bi trebao, ja bih ga uvijek nastojala potaknuti da iz njega izvučem ono što su samo rijetki pokazivali, i to samo na početku veze. Nisam razumjela njegovo ponašanje. Sve je tako lijepo počelo i on je bio taj koji je potaknuo naše poznanstvo u vezu. Za mnoge sam bila san, ali i noćna mora, što sam tek s vremenom shvatila. Imala sam dobar posao u državnoj službi, i bila zadovoljna. S te strane sam imala izuzetnu sreću, iako sam znala da mi u dobivanju posla nije pomoglo samo znanje, već i ljepota koja je doista bila nesvakidašnja. Ne mogu biti skromna kada je to u pitanju. Imala sam prelijepo lice i tijelo za kojim su se okretali mnogi muškarci. Imala sam mnogo više od većine žena, ali u ljubavi kao da nisam imala sreće. Bezbroj veza koje sam imala vrlo brzo su završavale raskidom, i to većinom s muške strane. Nisam znala u čemu je problem, mada sam se doista trudila da ga otkrijem. Nisam znala kud bih sa sobom tu večer, ni kako da ubijem dosadu. Izbor mi je bio doista nikakav. Mogla sam gledati televizor, ili čitati neku knjigu, ali sam sumnjala da bih se mogla koncentrirati na nju. Ovo je bio recept kojeg sam primjenjivala bezbroj puta, ali nikada s većim uspjehom.
Jesam li ja tebi nedostajala?
Otišla sam pod tuš, a zatim u krevet. Trebalo je proći mnogo vremena dok sam zaspala, i kad me je san napokon uzeo pod svoje okrilje, nije tu bilo odmora onakvog kakav je trebalo biti. Snovi su mi bili košmarni, i kada sam ujutro ustala, imala sam osjećaj da sam umornija nego što sam bila kada sam legla. Baš u trenutku kada sam ustala, i mobitel se oglasio nekoliko puta. izvješća su stizala jedan za drugim, i ja sam odmah posegnula za njim. Izbrala sam Lukin broj i nazvala ga. Kad mi se javio, glas mu je bio još uvijek snen. Bombardirala sam ga pitanjima, ali su njegovi odgovori bili šturi i kratki, kao da je jedva čekao da mi poklopi slušalicu. Kada je razgovor bio završen, osjetila sam razočarenje u tolikoj mjeri da me je skoro fizički boljela pomisao da naša veza juri u ništavilo i imala sam osjećaj da će nam se putovi uskoro razdvojiti. Ne znam kako sam odradila taj dan. U mislima sam bila neprestano negdje drugdje, a najčešće sam razmišljala o tome gdje nam se potkrala pogreška, lako je naša ljubav u početku bila i te kako velika i strastvena, kao da se njezin plamen pomalo gasio, ali bez razloga. S Lukom sam se sastala tu večer. Kad sam ga vidjela, nisam mogla skriti osmjeh zadovoljstva. Kao da su u tom trenutku svi strahovi nestali, a meni se činilo da ja samo umišljam i nemam razloga za brigu. Poljubac koji je uslijedio bio je strastven, a prelijepi osjećaji su proželi cijelo moje biće. - Nedostajao si mi - šapnula sam mu u uho, na što se on samo trgnuo. Iako sam očekivala da će i on meni reći nešto tako lijepo, ostala sam uskraćena za odgovor koji sam očekivala. Nisam mogla skriti razočarenje, i zato sam se naglo odmaknula od njega. Pogledala sam ga u prelijepe plave oči, tražeći ono što mi nije riječima izrazio. Ništa nisam mogla pročitati s njegova lica. Imala sam osjećaj kao da je isklesano iz kamena, a i oči su mu bile potpuno bezizražajne. - Luka .... Pa jesam li i ja tebi nedostajala? - nisam mogla a da mu ne postavim to pitanje. Tražila sam dokaz njegove ljubavi, ali mi se činilo da mi je on nije voljan pružiti. Razmišljao je kao da se nalazi u neprilici i kao da ne zna što da kaže. - Jesi, ali ova veza je nekako čudna. Nije da mi ne godi sva tvoja pažnja, ali ne mogu po cijele dane biti s tobom, ili se dopisivati. Imam osjećaj kao da mi ne daš da dišem, i pritisak koji vršiš na mene pomalo me guši. Ako ovako nastaviš, bojim se da će kraj biti neminovan - bio je iskren i otvoren, ili je barem on tako mislio. Šokirano sam buljila u njega. Srce mi je kucalo kao ludo. Jednostavno nisam mogla vjerovati! Ja sam mu poklanjala svu svoju ljubav, a on je sve to pogrešno shvaćao. Nisam se bojala da bi me mogao prevariti, ali sam smatrala kako je sasvim normalno da se posvetimo jedno drugome i da našu vezu razvijamo u svakom pogledu. Trebamo se upoznati, a to nikako nećemo uspjeti ako se čujemo i vidimo jednom tjedno. Muškarci su zbilja čudni. Nikada ne znaju prepoznati prave vrijednosti, već sve shvaćaju onako kako njima odgovara u tom trenutku, razmišljala sam. Između nas je postojala ljubav, ali je ona sada bila na kušnji. Nisam bila sigurna da ćemo moći prebroditi ovu krizu koja je tako nenadano pokucala na vrata naše veze. Ja sam željela jedno, a on nešto sasvim drugo. Pogledi na vezu nisu nam bili isti. Ono što sam ja smatrala davanjem ljubavi, on je protumačio kao gušenje. Što sam trebala uraditi, i kako se ponašati? Jednostavno nisam shvaćala što on želi od mene. Sve mi je nekako bilo obavijeno velom tajne, i to neprozirnim velom kroz koji ja nisam mogla vidjeti ono što je on vidio. Na samu pomisao da on želi kraj, počeo me je hvatati očaj. - Ja ne vršim nikakav pritisak na tebe. Volim te, i to ti pokazujem. Što ima čudno u tome? A što ti ne odgovara u našoj vezi? - iako sam pokušala dokučiti o čemu se radi, nisam imala uspjeha u tome. Za mene je sve bilo normalno, ali ne i za njega. On je sve činjenice preokretao, i kao i uvijek, ja sam bila ta koja je bila kriva kad nešto nije štimalo u vezi. Mrzila sam taj osjećaj manje vrijednosti, jer sam cijelu sebe ulagala u vezu, a zauzvrat sam dobivala vrijeđanje koje nije imalo smisla. Jedino što sam željela bilo je da volim i budem voljena. Tražila sam tako malo, ali oni nisu bili u stanju ni to malo pružiti. - Samo da malo prestaneš s tim pozivima i porukama, Filipa, i sve će biti u redu - opet je rekao ono što ja nisam željela čuti, ali sam u tom trenutku čvrsto obećala da ga više nikada neću zovnuti.
Nemoj mi slati toliko SMS-ova!
Bila je to teška odluka, premda sam znala da ću je prekršiti, jer sam to već bezbroj puta učinila. Možda sam na taj način tjerala usamljenost od sebe, a možda je to moje opsesivno pisanje poruka i zvanje imalo korijenje još u djetinjstvu ... Rođena sam u mnogobrojnoj obitelji prije dvadeset i pet godina, i roditelji nikada nisu imali vremena za mene. Ja sam uvijek bila ta koja je ispaštala za sve, koja se snalazila kako je znala i umjela, i s ljubomorom sam promatrala kako moja braća otimaju ono što je trebalo pripadati i meni. S gorčinom sam se sjećala djetinjstva. Ne mogu reći da me moji roditelji nisu voljeli, ali mi nikada nisu pokazivali ljubav onako kako su trebali. Jednostavno nisu imali vremena za to. Borba za egzistenciju bila im je važnija od djece, i mislili su da će nam materijalna dobra nadoknaditi ono što su oni bili dužni dati. Odrastala sam bez ljubavi i sve do sada sam bila u vječitoj potrazi za njom. Željela sam biti voljena, a očito sam mnogo tražila. Još me nitko nije volio onako kako je trebao. Svi su u vezu unosili nekakav interes, ali ne i srce. Ljubav je bila tako lijep i besplatan poklon, ali ga nitko nije znao udijeliti. Čuvali su je negdje duboko u sebi, a ona je bila dana da je poklanjamo. - Zašto ti smetaju moje poruke? - ipak sam željela čuti razlog zbog kojeg je dizao toliku uzbunu, i zbog kojeg je bio u stanju žrtvovati čak i našu vezu. - Ne smetaju mi one, već njihov broj. Nekoliko poruka bi bilo u redu, ali desetine ...? - lice mu je pokazivalo neke osjećaje koji su meni bili sasvim strani. - Najbolje bi bilo da se neko vrijeme ne viđamo. Čini mi se da smo se izgubili u ovoj vezi, i da ona ide onim smjerom kojim ne bi smjela. Trebamo se odmoriti jedno od drugoga i razmisliti ima li smisla da nastavimo dalje - njegov me je prijedlog ostavio bez riječi, i ja sam nekoliko trenutaka samo tupo gledala u njega. Nisam bila sposobna progovoriti niti jedne riječi. Šok nakon njegovih riječi kao da mi je oduzeo moć govora. Ja sam mislila da sam u stabilnoj vezi, a on je predlagao raskid, ali uljepšano na njegov način. Ja nisam bila glupa u tolikoj mjeri da ne shvatim o čemu se radi. Dobro sam znala što znači privremeno odvajanje. Prvotna fasciniranost kao da je nestala, i on se pokazao u nimalo lijepom svjetlu. - Zašto? - tražila sam odgovor, iako mi ga je on već rekao. Kako ću sve ovo preživjeti? Ja sam bila toliko osjetljiva da me je sve ovo pogađalo i otvaralo rane koje još nisu ni zacijelile od prethodnih veza. Baš u trenutku kada se ponadam da je sve u redu, sve bude sasvim obrnuto, snuždila sam se. - Nauči se kontrolirati - kratko je rekao, pokazujući na mobitel. - To je jedina primjedba koju imam, ali je prevelika da bih je zanemario. U početku je sve bilo tako lijepo i idilično, ali je nastavak sve gori i gori. Ako ne želiš da se zamrzimo, ovo je jedini način. Treba nam rastojanja, da iz druge perspektive sagledamo sve ovo - hladnokrvno je nastavljao svoju priču. - U pitanju je neka druga žena - rekla sam jedino moguće obrazloženje koje mi je padalo na pamet u tome trenutku. - Nije. Zašto uvijek pomislite na tu mogućnost? - bio je na rubu živaca. - Ovo nema smisla. Javit ću ti se za nekoliko dana - zaključio je i otišao bez riječi. Kao oduzeta gledala sam za njim. Pokušala sam posložiti sve događaje u mozaik koji bi imao smisla, ali mi je nedostajalo previše dijelova. Nisam bila zadovoljna njegovim objašnjenjem za prekid. Bilo je prozirno i šturo u tolikoj mjeri da me je samo iritiralo. Poželio je kraj i tako je jednostavno prekinuo ono što je meni značilo mnogo više nego njemu. Nakon svega, stjecala sam dojam da se ponio kao kukavica, kao i svi muškarci s kojima sam bila u vezi. Trebala sam savjet i nazvala sam svoju prijateljicu Boženu. Zajedno smo bile od djetinjstva, pa ako mi je itko znao dati savjet, bila je to ona. Pred njoj nisam imala tajni, iako mi ona nije mogla pružiti ono što mi je nedostajalo. Kad mi se javila, predložila sam joj da se nađemo na piću, na što je ona pristala s oduševljenjem. Za razliku od mene, ona je bila u sretnom braku, i ja sam na neki način bila ljubomorna na tu vezu koja je bila savršena. No, nije to bila ljubomora sa zlom namjerom. Jednostavno sam željela imati ono što i ona ima, ali meni nikako nije uspijevalo. Zar je moguće da su svi dobri muškarci bili već zauzeti, ili ja imam toliku nesreću da se samo vežem za one koji nemaju kvalitete koje ja očekujem od jednog muškarca? - pitala sam se po tisućiti put u životu.
Samo sam željela biti voljena
Kad je Božena napokon došla, činilo mi se da sam je satima čekala. - Opet nešto nije u redu? - bila je to više činjenica nego pitanje. - Prekinula sam vezu s Lukom - glas mi je bio pun tuge, a i razočarenje je uzimalo svoj danak koji nije bio nimalo zanemariv. Zar ti nisam odmah rekla da on nije za tebe? Niste bili par ni u kojem pogledu. Bio je mnogo gori od tebe u svakom smislu, i baš dobro da si napokon to uvidjela - rezonirala je. Gledala sam je s iskrenim zaprepaštenjem. Ona je krivo protumačila moje riječi. Mislila je da sam ja prekinula vezu i gotovo me je bilo sram još jednom priznati da sam opet ja bila ta koja je ostavljena, a ne koja je ostavila. Već sam i samoj sebi išla na živce. Moja najduža veza trajala je samo nekoliko mjeseci i nikako nisam uspijevala sviti barem nekakvo ljubavno gnijezdo u kojem bih donekle bila zadovoljna. Sve mi je bilo nadohvat ruke, ali mi je to i izmicalo. Nisam imala sreće, jer kako drugačije da protumačim sve ovo što mi se događalo? Pomalo sam ostajala bez prijateljica. Sve su bile u vezama i nisam imala s kim izlaziti. Ako nemaš momka, nigdje nisi ni poželjna, a biti svijeća nekomu ... To bi bio pravi apsurd. Činilo mi se da nigdje ne pripadam i da nigdje nisam poželjna. U meni je bilo more ljubavi, a nikomu je nisam imala dati. Kad god bih nekomu pokušala pokloniti srce, oni bi mi ga ranili, a to je ostavljalo traga na meni, na mojoj psihi, ali i na mojem životu. - On je prekinuo, a ne ja - napokon sam rekla. Iznenađeno me je pogledala, kao da nije mogla vjerovati u to. - Gdje li samo pronalaziš takve muškarce? Uostalom, što oni hoće? - ni njoj nije bilo jasno što se događa, ali sam joj s lica mogla pročitati kako sumnja u mene i moju krivnju za raskid. Nisam je mogla kriviti zbog toga. Uostalom, i ja bih možda tako postupila da sam na njezinom mjestu. Svi su muškarci ostavljali mene, i logično razmišljajući, onda je problem bio u meni, a ne u njima. Ja sam bila ta koja je iza svakog muškarca kupila komadiće srca, koja je iz veze u vezu bila ranjavana, a nikako se nisam uspijevala zaštiti od njihovog ostavljanja. Iz moje perspektive, ja nisam bila nimalo kriva, ali sam trebala savjet nekoga tko neće biti pristran, i tko će trezveno pronaći mjestu gdje se skrivao problem. Samo sam željela biti voljena, samo to ... - Nemam pojma. Sve je bilo tako lijepo ... - slegnula sam ramenima. Onda sam joj ispričala sve po redu. S čuđenjem me je promatrala. Nije ni čudo što te ostavljaju. Nitko ne voli da ga se kontrolira u svakom trenutku. Takav pritisak nitko neće izdržati. Takvim ponašanjem samo tjeraš muškarce od sebe. Oni ne vole kada im se ne vjeruje, a i o sebi žele misliti da su pravi muškarci. Nitko ne želi da ljubav zamijeni opsesija. Oni vole biti u vezi, a osjećati se kao da su slobodni. Vole izazov, a kod tebe ga nema. Pusti ih da oni osvajaju, da učine prvi korak i da dominiraju u vezi - njezine su mi riječi na neki način zvučaie logično, ali sam ih ipak slušala s rezervom i nevjericom. Još jednom sam se pokazala kao prava neznalica kada su muškarci bili u pitanju. Ja sam jednostavno bila drugačije od nje, a ista pravila nisu važila za sve. Ja sam ljubav ispoljavala na način koji njoj nije bio prihvatljiv, a ako se budem drugačije ponašala, to neće biti ništa drugo osim glume koju sam ja mrzila iz dna duše. Ni nakon razgovora s njom nisam bila nimalo pametnija. Sve se svodilo na to da ja vršim pritisak, a rezultat tog pritiska uvijek je bio prekid. Nije mi pomagalo ni to što sam bila izuzetno lijepa, što sam pametna, i što su svi oni bili ružniji od mene. Meni ljepota i nije bila toliko bitna. Ja sam gledala u dušu, a ne u lice. I to je bilo pogrešno. Više nisam znala što da radim, niti što da mislim.
Ne pričaj mi bajke, molim te!
Kad sam se napokon našla u tišini svoje sobe, uzela sam mobitel i počela Luki slati poruke. Željela sam znati zašto me mrzi, zašto želi prekid, zašto ovo, zašto ono ... I tako u beskraj. Odgovorio mi je na nekoliko poruka i potom je prestao odgovarati, a ja sam ga naprosto bombardirala SMS-ovima. Ni sama nisam znala zašto se tako ponašam. Samu sebe nisam prepoznavala. Strah da neću biti voljena kao da je dominirao svim mojim postupcima i ja sam se ponašala kao prava luđakinja. Doista sam trebala razmisliti o svom ponašanju. Morala sam se promijeniti, a to nisam mogla preko noći. I u idućih nekoliko dana slala sam Luki poruke i zvala sam ga, pa je on napokon dogovorio sastanak. Srce mi je poskočilo od nade. Bila sam spremna povjerovati da ćemo početi iznova, i da je to jedini razlog zašto izlazimo. Tražio je malo vremena da razmili, i dobio ga je. Očito mu je odgovaralo da budemo u vezi. Činilo mi se da nikada nisam bila sretnija nego tu večer. Kad sam ga vidjela, poželjela sam mu poletjeti u zagrljaj. Njegovo lice me je spriječilo da to učinim. Bilo je tmurno, možda čak i ljutito. - Kako si? - prva sam prekinula šutnju koja je uslijedila netom nakon kurtoaznog i hladnog pozdrava. - Bit ću dobro ako me ostaviš na miru. Ti nisi normalna. Iza lica anđela krije se prava luđakinja koja ne da mira ni po danu, ni po noći. Idi se liječi, jer ovako samo uništavaš svoj život, ali i onog koga namamiš u svoju zamku. Nitko nije bolestan u tolikoj mjeri da bi mogao pratiti tvoj tempo. To je nemoguće - bio je ljutit, a to nije ni pokušavao skriti. Još jednom sam bila šokirana. - Promijenit ću broj, jer je to jedini način da te se riješim. Ne želim nikada više ni čuti za tebe - rekao je Luka gledajući me s mržnjom za koju sam smatrala da nije imao nikakva razloga. Osjećala sam se jadno dok sam tako stajala pred njim. Uputio mi je teške optužbe, i ja sam tek tog trenutka počela shvaćati da on ipak ima pravo na neki način. Ja sam svoje strahove liječila na njemu, a to nije bilo pokazivanje ljubavi, već opsesija koje se nisam uspijevala riješiti. Na silu sam željela da me netko voli. Neprestano sam pokušavala oteti nečiju ljubav, i bila sam nezasitna u tome. Čim bih dobila mrvicu, tražila bih još i još. U svemu treba biti umjeren, a ja sam išla u samu krajnost. Mislila sam da činim sve da zadobijem nečiju ljubav, a ja sam radila suprotno od onog što sam trebala. Gotovo sam prisiljavala sve muškarce da me vole i da rade onako kako ja želim. Nijednom mi nije uspjelo u tome, i nikada ni neće ako ovako nastavim, slutjela sam. - Promijenit ću se - ponižavala sam se pred njim. - Ne pričaj mi bajke - odgovorio mi je ljutito, i ovo je za njega značilo definitivan kraj.
Navikavanje na samoću
Kad je otišao, doista sam se osjećala jadno. Danima nisam mogla normalno funkcionirati. Luka je ipak imao pravo. Sasuo mi je istinu u lice, a to nitko ne voli. Da sam se prije mogla pogledati u ovakvom svjetlu u kakvom se sada vidim, možda bi sve bilo drugačije. A ovako? U silnom nastojanju da me netko voli, samo sam tonula u pakao opsesije. Hitno sam trebala poduzeti nešto. Sada sam trebala biti zadovoljna rezultatom. Više nisam imala kome slati poruke, jer je Luka održao obećanje i promijenio broj. Kako sam sada mogla bez njih? Pakao osamljenosti zjapio je tik do mene, a ja sam se pokušavala boriti sama sa sobom, i nekako mi se činilo da ipak uspijevam napraviti malene pomake. Još jednom sam prolazila pakao, ali sam se i počela navikavati na život kakav sam vodila. Sve češće sam mobitel ostavljala kod kuće, pokušavajući na taj način kontrolirati sebe. Iako mi je u početku silno nedostajao razgovor s nekim, bilo kakva komunikacija, tvrdoglavo sam ostajala pri svome. Shvaćala sam da se trebam promijeniti i da o tome sve ovisi. Nakon nekoliko mjeseci mi se činilo da sam potpuno uspjela u tome. Nekako u to vrijeme počeo me opsjedati jedan od mojih novih kolega. Nije mi se svidio na prvi pogled, i s takvima nikada ne bih ostvarila kontakt koji bi bio nešto više od poslovnog. Imala sam osjećaj kako za mene misli da sam osoba koja samo ide iz kreveta u krevet, i svi moji napori da ga udaljim od sebe nisu urodili plodom. Kao da se sudbina poigravala sa mnom, vodeći me k potpunom ozdravljenju. On je mene opsjedao porukama i pozivima, i tek sam tada shvatila što sam ja radila u svojim bivšim vezama. Na neki način sam mu bila zahvalna na takvom ponašanju. On mi je otvorio oči, i moje je sljepilo nestalo u potpunosti. Idućih nekoliko mjeseci sam provela sama. Navikla sam se na takav život, lako sam žudjela za ljubavlju, nije mi bilo ni na kraj pameti da učinim sve da bih do nje došla. Život ima svoja pravila, i ja sam ih samo trebala slijediti. Malo strpljenja s kojim sam se naoružala dovelo je do moje potpune preobrazbe. Kao da sam se u samoći iskalila i shvatila gdje griješim. Bila sam kvalitetna osoba i imala sam što pružiti muškarcu koji će to prepoznati. Trebala sam samo čekati nekoga takvog, nekog tko će zaviriti malo ispod oklopa ravnodušnosti s kojom sam se naoružala. Nekako u to vrijeme upoznala sam Renata. Bila sam oprezna u svakom pogledu, jer nisam željela da se moja višemjesečna borba sa samom sobom pretvori u fijasko. Činilo mi se da je i on oprezan, jer je netom prije prekinuo višegodišnju vezu. Na neki način su se spojile dvije ranjene duše, i što smo se više družili, uviđali smo da mnogo toga imamo zajedničkog. Bila sam otvorena prema njemu. Rekla sam mu sve o svojoj ovisnosti i on me je potpuno razumio. Umjesto optužbe, na njegovom se licu ukazao osmijeh. - Nije to ništa strašno što se ne bi dalo popraviti. Ako ikada počneš gubiti kontrolu nad svojim postupcima, ja ću te upozoriti - njegovo mi je razumijevanje značilo mnogo više nego što sam i samoj sebi bila spremna priznati. Nisam se htjela previše zanositi, jer sam znala kako se na taj način može olako izgubiti u nečemu što nema nikakvog dodira sa stvarnošću. Do Renata mi je bilo stalo na neki poseban način. On mi nije služio da bih umanjila svoju osamljenost na način kako sam to u prošlosti radila, već sam doista prema njemu gajila nekakve posebne osjećaje koji nisu imali nikakve veze s opsesijom koja me je prije opsjedala. Nije da nisam imala iskušenja da se i s njim dopisujem, da mu se što više približim, ali to ipak nisam učinila. Znala sam da mi je previše stalo da bih riskirala na bilo koji način. Moj mobitel za mene nije postojao, i Renato je bio taj koji je sve pokretao.
Oboje smo opsesivni
Činilo mi se kako ipak ispravno postupam. Odavno sam trebala sazreti i ponašati se u skladu sa svojim godinama, a ja sam to učinila sa zakašnjenjem. Traume iz djetinjstva ostavile su traga na meni, a ja sam to u svojoj samoći samo još više preuveličavala. Nisam ni znala što je ljubav. Renato mi je to pokazao. S njim sam shvatila kako sam se cijelo proteklo vrijeme samo zavaravala, i da ni u jednog svojeg bivšeg momka nisam bila zaljubljena. Oboje smo tražili sebe na neki način, oboje smo nosili teret prošlosti i patnje, ali smo se i našli na istom putu koji je vodio onamo gdje bi trebalo biti bolje. Naša veza nije bila toliko strastvena koliko je bilo za očekivati. Oboje smo bili oprezni. Naša tiha ljubav kao da je rasla nevjerojatnom brzinom. On ipak nije žurio. Morao je i sebi dati vremena da se oporavi od prekida koji je bio iza njega, ali se te rane najbolje liječe s ljubavlju. Što smo se više družili, postajali smo sve vezaniji. Kako je vrijeme odmicalo, sve češće smo spominjali brak. Pomisao da život provedem uz njega činila mi se poput bajke. Još nikada nisam naišla na nekoga poput njega. On nije bio taj koji je uzimao, a ništa nije pružao. Činilo mi se da je u tome prednjačio nadamnom. Davao je nesebično cijelog sebe, ali i svoje srce. Jednostavno nisam mogla vjerovati da se i meni posrećilo u tolikoj mjeri! Našu ljubav sam čuvala poput najdragocjenijeg bisera i doista sam pazila da ne poremetim taj sklad na bilo koji način. Renato mi je pružao nesebičnu podršku u svakom pogledu i bio mi je kvalitetan oslonac kakvog nikada u životu do njega nisam imala. - Filipa, što misliš o ideji da se preseliš kod mene? - predložio mi je prilikom jednog izlaska. Sumnjičavo sam ga odmjerila. Nisam mogla skriti razočarenje. Ovo nisam očekivala. Ako sam u tu vezu unijela mnogo više nego u ostale, bilo je logično da sam se nadala da ću više i dobiti. Samu sebe sam uhvatila kako opet razmišljam na način kako sam to činila prije nekoliko mjeseci. Za mene je njegov prijedlog bio gotovo uvredljiv. On mi je predlagao da mu budem ljubavnica, a ja sam se nadala da će ova veza biti okrunjena brakom. Opet sam krivo procijenila. Gotovo da me je savjest počela peći. Činilo mi se kao da sam ja pretplaćena na nesreću kada je ljubav bila u pitanju. U ovoj sam se situaciji osjećala kao da sam pokusni kunić. Spustila sam se na zemlju i to nevjerojatnom brzinom. - Ne pada mi na pamet - bila sam doista ljutita. Renato je prasnuo u smijeh koji je zvonko odjekivao. - A što misliš o ideji da se vjenčamo? - preoblikovao je svoje pitanje koje je značilo nešto sasvim drugo od prvog prijedloga. - Ne bojiš se moje opsesije? - i ja sam se pokušala našaliti na račun svojeg nekontroliranog ponašanja. - Ne, ali se bojim svoje opsesije koju si ti probudila u meni. Opsesivan sam u tolikoj mjeri da sam spreman uz tebe provesti cijeli život, ali ti nikako da pristaneš - kao da me je želio podsjetiti da još nisam odgovorila na pitanje koje mi je postavio. - Čini mi se da smo oboje opsesivni - prasnula sam u smijeh koji je odisao srećom i koji je trebao reći mnogo više nego riječi koje su doista bile suvišne u ovom trenutku, a koje bi samo razbile čaroliju koja je davala poseban čar ovom trenutku. - Naravno da ću se udati za tebe - rekla sam nakon poduže pauze. Doista sam bila sretna kao nikada u životu. Napokon je ljubav pokucala na vrata mojeg života, ali sam prije ove sreće morala proći pakao sazrijevanja i bijega od osamljenosti koje sam se bojala više od ičega. Moja kriva predodžba ljubavi iskrivila je sve ono čega sam se taknula, ali se sudbina pobrinula da i to ispravi. Poslala mi je Renata. On je na mene djelovao kao melem na ranu i uz njega su mi sve rane zacijelile. Ožiljaka gotovo da nije ni bilo, ali su mi ostala poučna sjećanja koja mi trebaju biti putokaz kako se ne trebam ponašati. Ljubav se sastoji od cijele palete osjećaja, pa tu nema nikakvog mjesta bilo kakvoj sumnji u osobu koja se voli. Možda sam sada i sretna što sam se onako ponašala? To je na neki način bio put koji me je odveo do ljubavi mojeg života. U tu sam vezu ušla potpuno zrela i ni u jednom se trenutku nisam kockala s njom. U Renata imam potpuno povjerenje i nema razloga da sumnjam u njegovu ljubav. On ju pokazuje na način kakvog sam oduvijek željela, i vjerujem da će tako biti i u budućnosti.
Bila je sredina lipnja, a prava je ljetna žega palila već od jutra pa sam imala osjećaj da ne mogu upamtiti baš ništa od gradiva koje sam učila za prijamni ispit. Osim toga, mene uopće nije zanimala medicina na koju sam se morala upisati po tatinom naređenju. Ja sam sebe od malena vidjela kao profesoricu književnosti ili novinarku. Da sam se pripremala za upis na jedan od tih fakulteta, vjerojatno bih s više volje učila pa ni uspjeh ne bi izostao. Ovako sam sa strahom čekala dan klasifikacijskog ispita misleći na očeve riječi: - Studirat ćeš medicinu ili ništa! - govorio je strogim glasom, kakvim se inače obraćao svojoj obitelji kad bi dolazio na godišnji odmor iz inozemstva gdje je radio. Mada je bio daleko od nas, nastojao je kontrolirati svaki naš korak. Majku bi često nazivao kasno uvečer pitajući je ima li kakvih problema sa kćeri, dok bi svog sina Ivana, mog starijeg brata, samo pozdravljao, ponavljajući mu uvijek istu poruku: “Ti si muško pa si mi odgovoran za svoju sestru i majku da ne čine kakve gluposti!” Budući da otac nije živio s nama otkad sam rođena, nas oboje djece odrastali smo s mamom koja je osjećala veliku odgovornost za našu budućnost kao i svaka “samohrana” majka. Meni je otac nedostajao i kad bih majci samo spomenula da smo nas dvoje, osim očinske brige, lišeni i njegove ljubavi, jako bi se naljutila.
Majka je oca slijepo slušala
- Vi imate najboljeg oca na svijetu! Nikad nismo ni u čemu oskudijevali, a novaca imamo koliko nam treba. Pitaj svoje kolegice kako njihovi roditelji izlaze na kraj sa svojim bijednim primanjima! Većina ih je na kreditima, a mi, hvala Bogu, ne znamo što znači minus na bankovnom računu. Budite sretni što otac od mene zahtijeva da vas odgojim u marljive i poštene ljude. Pogledaj našeg Ivana! Tek mu je dvadeset i peta, a već je svoj čovjek. Da mu je škola bolje išla, mogao je dobiti i najviše obrazovanje, ali mu niti kao trgovcu ništa ne fali ... - govorila nam je. - Ali, majko, što ti imaš od života koji ti protječe između četiri zida kao u tamnici! Jedini su ti izlasci trgovina, tržnica i crkva! Čak si ne priuštiš gledati koju TV seriju, jer to smatraš gubitkom vremena. Vječito nešto šiješ, pleteš, pospremaš, čistiš, kuhaš, kao da smo najveća sirotinja. Ja ne bih željela živjeti takav život ... - Ti spadaš u drugo vrijeme, draga moja Martina! Ja sam od malena radila ručne radove kao i ostale djevojke u selu, a ti odrastaš u gradu kamo smo i doselili upravo zbog vas dvoje. Ti ćeš danas-sutra biti doktorica, a ne kućanica kao što sam ja. Zato mi i nije žao što se žrtvujem za svoju djecu, a moj ljepši dio života, onaj do udaje, ostao je iza mene, u selu gdje sam odrasla, udala se i rodila vas dvoje. Lijepe su to uspomene kojih se rado sjećam. Sve je tamo bilo drukčije, poznati ljudi, prijateljstva iz djetinjstva. Otkad me Gojko doveo u ovaj veliki grad, a on nikako da se vrati iz te proklete tuđine, moram priznati da mi dani prolaze u prazno. Da mi nije bilo vas dvoje nad kojima stalno strepim da ne pođete krivim putem, ne znam kako bih izdržala. Najteže mi pada samoća, jer doista živim kao u zatvoru. Ne usudim se otići čak niti u kino, jer tu ima dosta ljudi iz našeg kraja pa bi mogla sresti nekog poznatog, a Gojko se često s njima susreće ... - govorila je kao sama sa sobom, jer me odjednom začuđeno pogledala, kao da je iznenađena mojom prisutnošću. - O, Bože, o čemu ja to trabunjam! Nemoj slučajno ocu nešto reći o čemu nas dvije brbljamo - rekla je skoro šapatom. - Doći će početkom srpnja, a tad ćeš već biti upisana na studij. Sreća je što se medicina dugo studira pa neću biti sama, jer od mog Ivana nema ništa otkad se oženio. Nema vremena niti da me nazove, a ne vidim ga mjesecima, kao da smo na različitim planetima ... - izrekla je konačno i ono što ju je tištilo, a sinu se nije usudila prigovarati. Kao uostalom niti svom mužu, mom autoritativnom ocu, nikad se nije niti jednom riječju usprotivila u bilo čemu. - A što će se dogoditi ako ne položim prijamni ispit na faksu kojeg je izabrao tata protiv moje volje? Mogu li onda pokušati upisati se po vlastitom izboru? - pitala sam je. - Kako ti ne bi položila, Martina?! A tko će onda položiti! Ti si odlična učenica od prvog do posljednjeg srednje, a i pripremaš se! - Ma sve to stoji, majko, ali pitam te, ako ne prođem na medicini, mogu li upisati nešto drugo? Rado bih studirala novinarstvo ili književnost, jer za liječnički poziv ionako nemam smisla ni želje. - Nemoj to slučajno reći pred ocem, jer će nas obje istjerati iz kuće! Ako je on rekao da ništa drugo ne dolazi u obzir, onda nemoj ni pokušavati. “Medicina ili ništa!” ponovio mi je i neki dan kad me nazvao, a što ćeš, oca moraš slušati - odgovorila mi je mama kao i uvijek do tada, naglašavajući da oca moram slušati, mada mi je ta njezina slijepa poslušnost već išla na živce.
Potpuno skrojena sudbina
Kako se bližio dan prijamnog, sve više me obuzimala nervoza, nekakva napetost nepoznata mi tijekom čitavog školovanja. Ujedno se bližilo vrijeme očeva dolaska kući kada se moja mama obično pretvarala u “sjenu”, pazeći na svaki pokret i izgovorenu riječ. Nije mi bilo jasno zašto se ona boji svog muža, a i mene odgaja da očeve naredbe izvršavam bez protivljenja. Upravo sam se tih dana često pitala kamo će me dovesti očeva samovolja kad mi ne dozvoljava izbor životnog zanimanja prema mojim sklonostima. Nisam se mogla osloboditi dojma da se i moj brat Ivan pokorio očevoj želji u svemu, pa čak u izboru bračne partnerice. Njegov mi je brak s Venkom više sličio poslovnom dogovoru nego ženidbi iz ljubavi, razmišljala sam tih dana, sjećajući se očeva dolaska kući kad je Ivan završio trgovačku školu. - Nisi se trudio da budeš bolji đak pa nisi ispunio moja očekivanja. Mogao si studirati pravo ili ekonomiju, novac nije bio u pitanju, ali ti si se opredijelio za trgovca. No prije nego zakoračiš u pravi život, moraš proći “moju školu”, pa ćeš sa mnom u Njemačku da u praksi naučiš kako se u trgovini “pravi” novac. Za sve sam se već pobrinuo, pa kad odslužiš vojni rok, sljedećeg ljeta ideš sa mnom. Upravo se tako i dogodilo. Ivan je u Njemačkoj proveo godinu dana na praksi kod očevog prijatelja koji je imao trgovinu mješovite robe, ali i kćer Venku koja mi je kasnije postala šogoricom. Sva moja nastojanja da se zbližimo, ostala su uzaludna, tim više što su njih dvoje započeli zajednički život u jednom od prigradskih naselja podalje od našeg stana, a budući su imali svoju trgovinu u kojoj su radili od jutra do mraka, nije bilo vremena ni prilike za druženje. - Kupili smo im kuću s poslovnim prostorom - govorio je tata kad je prvi put doveo Venkina oca Jozu u našu kuću. - Od prvog dana imaju sve što im je potrebno u zajedničkom životu, pa nema razloga da ne budu sretni u braku. Moja je Venka odgajana da bude dobra i poslušna žena - svečano je izjavio Jozo, naglašavajući poslušnost kao najvažniju osobinu “dobre” žene. Mada mi je tada bilo tek šesnaest godina, gledajući ih, pomislila sam da njih dvoje izgledaju kao par obuće od dvije lijeve cipele. Ivan, atletski razvijen, lijep muškarac koji je svojom pojavom plijenio ženske poglede, a Venka, niska i nabijena, rohavog tena, stisnutih tankih usana škrtih na osmijehu, djelovala mi je pokraj njega kao suvišna prtljaga. U njihovim pogledima nisam primijetila iskričavost zaljubljenog para kako sam zamišljala sve supružnike osim svojih roditelja. - Tako je to kad ti otac kroji sudbinu - sjećam se majčine primjedbe nakon odlaska novopečenog bračnog para iz jedne od posjeta, a kad sam je pitala što time želi reći, samo je odmahnula rukom. Tako je uvijek činila kad nije mogla odgovoriti na moje pitanje.
Robertovo zadirkivanje
Tih su me dana pred ispit spopadala najrazličitija razmišljanja o našoj obitelji, kao da sam naslućivala da slijede događaji s dalekosežnim posljedicama ako se očeva želja ne ispuni, a nakon polaganja tog sudbonosnog prijamnog ispita, sumnjala sam da ću biti iznad crte. Kao prvo, tog sam dana bila indisponirana, pa nisam bila sigurna da su mi odgovori točni, a drugi razlog koji me obeshrabrivao, među ispitanicima je bio preveliki broj onih, favoriziranih, predodređenih da postanu liječnici, jer su potjecali iz uglednih i poznatih obitelji. Kad sam dva dana kasnije doznala rezultate, ravnodušno sam prihvatila taj svoj prvi neuspjeh u životu. Rekla sam mami da nisam uspjela i zamolila je da mi dopusti upis na neki od već navedenih fakulteta. - Moram nazvati oca da ga izvijestim o tvom neuspjehu, pa će on odlučiti kako ćeš i kamo ćeš dalje - rekla je drhtavim glasom kao da će zaplakati. - Ne znam kako će to sve završiti - govoreći, psihički se pripremala nazvati tatu. - Nemoj se žalostiti, mama! Ako želim nastaviti školovanje, ima upisa u jesenskom roku ili ću naći neki posao pa slijedeće godine ponovo pokušati na medicini - pokušavala sam je utješiti jer mi ju je bilo žao što toliko strahuje pred mužem. Kad je došla iz sobe nakon telefonskog razgovora, po njenom sam izgledu zaključila da mi ne donosi dobre vijesti. Otac ti poručuje da i ne pokušavaš poduzeti bilo što bez njegove dozvole, a kad dođe, riješit ćemo sve probleme. Tako barem on kaže - rekla mi je mama izbjegavajući me pogledati u oči. - Mogu li večeras izaći s kolegicama na kavu? - ohrabrila sam se upitati je. Naime kad sam čitala rezultate testiranja, prišao mi je jedan od kolega koji je prošao kao i ja. U pokušaju da me utješi, predstavio mi se i pozvao me na sastanak te večeri. - Je li ti jako žao što nisi upala? Meni nije jer danas ima profesija mnogo unosnijih od liječničkog poziva. Čak su se i moji roditelji pomirili što neću biti liječnik, već novinar, što je bio rezervni, a za mene moj pravi izbor. Koji je tebi alternativni fakultet? - Moja je prava želja bila studirati književnost, naravno, ako se moj otac s tim složi - odgovorila sam u skladu svog istreniranog uma, na što se Robert samo glasno nasmijao. - Pa zar nismo punoljetni, Martina???! Zar nisu prošla vremena kad su roditelji o svemu odlučivali!? - smijao se.
Nisam bila spremna za udaju
Složila sam se s njegovim mišljenjem i mudro prešutjela ultimatum svog oca kojemu moja punoljetnost nije značila baš ništa. Obećala sam da ću doći ako me nešto ozbiljnog ne spriječi. - Da izađeš u kafić! Što je tebi, Martina? Zar ne pomišljaš da bi otac mogao nazvati i tražiti da mu sama objasniš zašto nisi položila! I, što da mu kažem? - gledala me mama razrogačenih očiju od čuđenja i straha što u tako nezgodnom trenutku tražim dozvolu za izlazak. Naravno, nisam izašla s Robertom kao i nikad do tada s kolegicama, ako to nisam učinila kriomice, jer prestrogi roditelji ne mogu od svoje djece očekivati iskrenost. Često sam bila prisiljena izmišljati laži ako se ne bih kući vratila u očekivano vrijeme. Ponekad sam imala dojam da majka tolerira moje izmišljene razloge i sama svjesna da mi zabranama čini nepravdu, a osjećala se dužnom poštivati očevu naredbu koju je vječito ponavljao: “Nemoj dozvoliti kćeri da se druži s ovim raspuštenim curama iz škole i susjedstva!” Za mog su oca svi mladi bili ološ i kad bi se Ivan pobunio protiv njegova etiketiranja, otac mu je znao prilijepiti pljusku. Iz tih se razloga nikad nisam upuštala u prepirke s roditeljima, a pogotovo ne s ocem. Moj jedini odgovor na njegove prigovore, bio je: “Da, oče!” Stoga sam sa strepnjom očekivala njegov dolazak nakon mog neuspjeha na upisu. Pojavio se jednog predvečerja početkom srpnja. Iznenadio me njegov smireni izraz lica i ne odveć strogi glas. - Onda, nisu te primili? Javorka mi reče da ti nedostaje poznato obiteljsko ime, ili možda očekuju da ću ponuditi eure! E, od mene neće dobiti mito! ... - dugo se nabacivao uvredama i psovkama, nazivajući svu tu gospodu korumpiranim gadovima, da bi mi na kraju rekao: - Pronašao sam ja za tebe bolje rješenje nego je doktorska titula za koju bi godinama morala buljiti u knjižurine i secirati mrtvace. Ovdje ionako nema posla ni za one s diplomom, a još manje ga ima za tebe s tvojom završenom gimnazijom. Ti ćeš kćeri, sa mnom u Njemačku - po prvi mi se put u mom životu obratio direktno, jer sam do tada za njega uvijek bila u trećem licu, bila prisutna ili ne, a naša bi komunikacija izgledala otprilike ovako: - Reci ti, Javorka našoj kćeri da ja neću po tuđini prolijevati znoj kako bi se ona “modirala”. Bude li dobro učila, dobit će sve što joj je potrebno, ali u granicama normalnog odijevanja. Ne daj Bože da je vidim golog pupka ili našminkanu kao uličarku ... - nabrajao bi u nedogled sve što on ne dozvoljava po pitanju mode kao i izlazaka u kafiće i disko klubove. Majka bi mi istovremeno objašnjavala očeve poruke, a ja nisam mogla dokučiti čini li to zbog respekta ili svog uvjerenja: “Vidiš kćeri, kažem ti, tvoj ti otac želi samo dobro. Vidi on što se događa s mladima koji ne poštuju starije i ne slušaju savjete svojih roditelja ...” I tako je usred grada u dvadeset i prvom stoljeću u našoj obitelji vladala atmosfera srednjeg vijeka. No, ovaj put je majka ipak hrabro stala na moju stranu. - Ta nećeš me Gojko, valjda ostaviti samu? Ako Martina nije uspjela ove, upisat će se na fakultet iduće godine - uspjela je izreći prije nego ju je muž ušutkao. - Ne uplići mi se u poslove, ženo! Jesam li ja “glava” kuće, ili misliš da mi možeš gospodariti? Ako ja kažem da Martina ide u Njemačku, onda znaj da sam dobro promislio zašto je tome tako. Ne vodim je tamo da bude tuđa sluškinja već da bude gazdarica u bogatoj kući. Našao sam joj dobru priliku kakvu neće ovdje nikad imati ... - ušutio je zajapuren ljutnjom na svoju ženu. - Reci mi, oče, na kakvu to priliku misliš! - upitala sam ohrabrena njegovom dobrohotnošću prema meni. - Kakvu priliku? Ta, ženidbenu, kćeri! Udat ćeš se za čovjeka našeg porijekla, vlasnika hotela u samoj riječnoj luci. Uvijek je pun gostiju pa se dobro i zarađuje. Da to nije samo tlapnja, uvjerit ćeš se za koji dan kad nam Johan stigne u goste - govorio je otac. - Hvala ti, oče, na brizi za moju budućnost, ali ja još nisam spremna za udaju ... - pokušala sam se opravdati. - E, sad mi je dosta vaših upadica i pametovanja! Ona cvili da će ostati sama, a “na putu” joj je drugi unuk, a tebe brine nekakva spremnost za udaju. Nije li svaka cura nakon sedamnaeste dobno spremna za brak, a što se tiče miraza, ovaj ništa ne traži nego tebe! Je li uopće shvaćaš kakvog sam ti ženika našao? Bogat, školovan i zgodan muškarac koji je imao nesreću da postane udovac u četrdesetoj! - slušala sam skamenjena od užasa što je moj potencijalni ženik toliko stariji da bi mi mogao biti ocem. I dok sam užurbano razmišljala kako se izvući, a da svog oca ne razbjesnim, on je nastavio uvjeren da je udaja za mene jedino rješenje, jer su mali izgledi da ikada postanem liječnicom.
Očeve hladne prijetnje
- Johan će ovih dana doći ovamo nekim poslom pa sam ga pozvao da nam bude gost. On je tebe vidio na fotografijama koje stalno nosim uza se, a pogledao je i onaj naš film što smo ga snimili prošle godine na moru. Kaže da si prava ljepotica! Ta znaš koliko je čovjek oduševljen tobom kad se odmah ponudio da mi postane zetom. Uostalom, možeš kod mene provesti tri mjeseca bez dozvole boravka, a kroz to ćeš ga vrijeme upoznati, pa i zavoljeti, što je vama ženama valjda najvažnije od svega - bulaznio je otac. - Koliko je tom Johanu godina, jer kažeš da je u četrdesetoj ostao udovac? - priupitala je mama, sva uzdrhtala, blijedog lica na kojem su njene velike crne oči postale još veće. Velike, vlaže tamne oči bile su i na mom licu najljepši ukras pa su možda privukle pažnju i tog Johana, koji je za mene još uvijek bio samo ime. - Bilo je to pred tri godine, ali kad ga vidiš, pomislit ćeš da mu je trideset - odgovorio je mirno, a potom povišenim glasom upitao, sijevajući po nama bijesnim pogledom: - Jeste li se vas dvije urotile protiv mene kad me naizmjence toliko propitujete? Umjesto da ste zahvalne što se brinem da naša kći unovči svoju ljepotu, vi biste i dalje htjele živjeti na mojoj grbači! Što mislite da euri padaju s neba i da se samo plaćom može steći sve što sam ja stekao ovih godina? Uz žuljevite ruke treba imati i mozga, snalažljivosti, ponekad pretrpjeti i straha, a tebi se nudi bogatstvo bez imalo truda. Ali, mladoženja nije u cvijetu mladosti, je li? Ne saberete li se, izbacit ću vas na ulicu pa se snalazite kako znate, jer je meni svega dosta. Uskoro ću u mirovinu, a ušteđevina mi nije onakva kakvu sam očekivao, jer cijelog života radim za druge - izgovorio je naglašavajući svaku riječ. Zavladala je grobna tišina, koju je nakon kraćeg vremena prekinuo očev, posve smireni glas. - Jesam li vam davao novac koliko vam je trebalo? Jesam li bio spreman iškolovati te za doktoricu, ali si ti prokockala svoju priliku jer te tvoja majka nije znala odgojiti da budeš marljiva i uporna dok ne stigneš do cilja ... - nabrajao je pitanja gledajući me mračnim pogledom zbog čega se nisam više usudila otvoriti usta kao ni mama. - Dakle, dogovorili smo se i nema više uzmicanja. Kad dođe Johan, dočekat ćete ga radosnih lica kako i dolikuje dočekati mog prijatelja. I, upamtite, na ovaj se razgovor više ne vraćamo. Od sada samo slijedite moje naputke, a onaj najvažniji ću vam odmah reći: “Johan se u ovoj kući mora osjećati poštovan, voljen i dobrodošao!”
Majčina jadikovka
Živci su mi bili napeti poput struna pa sam s olakšanjem dočekala tatin odlazak na spavanje. U glavi mi je bubnjalo od boli i crnih misli koje su me salijetale, pitanja koja su se redala, ali na njih nije bilo odgovora. Kad smo ostale same, mama me tupo pogledala, vjerojatno očekujući moju reakciju, ali ja nisam imala što reći. - Možda sve ipak dobro ispadne, a više ćemo znati kad nas posjeti taj Johan - progovorila je mirno, a zatim svalila krivicu na mene: - Da si bolje učila i uspjela se upisati, do ovog ne bi ni došlo. Ja sam ti govorila ... - Znam što si mi govorila, samo mi nikada nisi rekla kakav je u stvari čovjek moj otac, taj svemoćni gospodar naših života. Mi smo za njega mravi koje može zgaziti, pomesti s lica zemlje samo ako ga ne poslušamo. A kako da mu se i usprotivim kad si me odgajala na način da se njegova naređenja prihvaćaju bez pogovora, da ga se moram bojati koliko ga se i ti bojiš? Nemoj mi reći da se vaš odnos temelji na ljubavi i uzajamnom poštovanju, jer bi to bila samo jedna tvoja laž više ... - ušutjela sam čekajući majčinu obranu, ali se ona, buljeći praznim pogledom kroz prozor, nije javljala. - Mogu li izbjeći sudbinu kakvu mi je otac namijenio? Mogu! Pobjeći iz kuće među klošare, izaći na ulicu i ponuditi svoje tijelo za novac od kojeg ću preživljavati, mogu se baciti s mosta ili nebodera, prerezati žile, otrovati se ... Uvijek oostoji časni izlaz, samo što ja nemam hrabrosti ni za što od nabrojenog, već ponizno i sa zahvalnošću dočekati očevog odabranika za mog novog gospodara - ipak je sav bijes i prkos nakupljen u meni nadvladao očaj. - Što da radim, majko? - zavapila sam u njenom zagrljaju kojeg je spremno dočekala, i miješajući svoje s mojim suzama, nastojala me umiriti. - S pravom mi prigovaraš da sam te pogrešno odgojila, da bespogovorno prihvaćaš očeva naređenja, ali moraš znati da su i mene odgojili u slijepoj poslušnosti. Za mene je očeva riječ bila svetinja, a nakon udaje sam morala biti poslušna mužu kojeg su mi izabrali. To nam je valjda sudbina od koje se ne može pobjeći. Mene su učili da je Bog stvorio ženu da mužu rađa djecu i da bude poslušna i vjerna. Pogledaj što ja imam od našeg braka! Tek što smo nakon vjenčanja začeli tvog brata, Gojko se vratio u inozemstvo, da bi pet godina kasnije rodila tebe presretna što si djevojčica. U tebe sam polagala sve nade za budućnost, računajući da pokraj tebe neću nikad biti sama. Stoga me radovalo tvoje odrastanje u ženu s kojom ću moći podijeliti i najintimnije misli. U očekivanju Gojkova povratka, da njegovom ušteđevinom poboljšamo uvjete života na selu, započela su ratna zbivanja koja su nas otjerala iz našeg kraja, gdje sam se osjećala sigurnijom nego u ovom velikom gradu koji će za mene zauvijek ostati stran i nepoznat. Znaš koliko sam bila sretna što si zavoljela ovaj grad i u njemu našla svoje mjesto pod suncem? I, što meni ostaje nakon tvog odlaska? Samoća i tuga, to mi jedino ostaje. - Što bi se dogodilo ako ja pobjegnem jednoj svojoj prijateljici i pričekam dok tata ne ode? - prevalila sam preko usta misao koja me odjednom zaokupila. - Što bi se dogodilo? - upitala je začuđena mojim naivnim pitanjem. - Vjerojatno bi me u naletu bijesa ubio, možda bi me prebio pa izbacio na ulicu. Jedino što znam da bih ja skupo platila tvoj bijeg. Ivan mi ne može pomoći, a možda i ne želi jer je i njemu otac našao ženu, a ja nisam ništa učinila da to spriječim. Pa vidiš da smo se udaljili jedni od drugih, postali stranci, jer nesretan čovjek ne mari niti za rođenu majku - otvarala mi je pomalo svoje srce. - Shvaćam, nema tu drugog izlaza nego se povinuti očevoj želji. Prepustit ću se sudbini kamo god me odvela. Tko zna, možda se zaposlim pa mi udaja neće biti jedino rješenje za dobivanje dozvole boravka! Uostalom, tamo ima dosta naših što su se snašli i ostali nakon što im je ukinut izbjeglički status - govorila sam tek da prekinem tišinu, da umirim sebe i majku. Tih nekoliko dana u očekivanju Johana, tata je užurbano obavljao poslove, i bio više van kuće nego s mamom koja ga je tako željno očekivala. Unatoč toga nije se usudila pitati ga o kakvim se to poslovima radi. Jednog je dana s tatom došao Ivan, ali je s nama izmijenio tek po koju riječ. Kad ga je mama upitala znade li da mu sestra odlazi u Njemačku, samo je potvrdio klimanjem glave. - Šteta što nisi uspjela na prijamnom, Martina! - rekao je skoro šaptom kad je otac bio u sobi, jer je očito dobio naredbu da s nama ne razglaba o mom odlasku.
Odlazak iz roditeljskog doma
Johan se nije pojavio u najavljeno vrijeme, a tata je postajao sve nemirniji i nervozniji. Počeo je prigovarati. - Poznam ga kao čovjeka od riječi pa me čudi što nije došao. Vjerojatno su ga spriječili neodgodivi poslovi pa neće ni doći. No, to ne mijenja naš plan. Martina ide sa mnom kako sam već rekao. Tri mjeseca može biti kod mene u posjeti, a dalje ćemo vidjeti ... - ponovo je majci govorio o meni kao da nisam prisutna. - Jesam li vam rekao da naš dogovor važi u svakom slučaju, došao on ili ne, pa ti Javorka spremi kćer za put - rekao je tata dva dana prije polaska. - Papiri su spremni, a ti se ženo pobrini da kćeri pripremiš njene stvari i daje poučiš ponašanju. Neka nikad ne zaboravi da je šutnja majka mudrosti! - opet sam za njega bila samo “treće lice”, nepostojeća u njegovom vidokrugu. Dan uoči putovanja, Johan je nazvao tatu, ali nisam mogla razumjeti o čemu govore jer je tata stalno samo odgovarao: “Da, Johane! Dabome, razumije se!” - Sutra će nam se pridružiti dvoje ljudi, jer toliko imamo mjesta u kolima pa će i put biti jeftiniji. Platit će gorivo. Vjerojatno će ih zaposliti u kuhinji jer znam da nema dovoljno pomoćnog osoblja, a ujedno mi se ispričao što nas nije mogao posjetiti - izvijestio nas je otac nakon razgovora. Otkad sam odlučila pokoriti se očevoj naredbi, postala sam gluha i nijema za sve što se oko mene događalo, a na rastanak s mamom nisam htjela ni pomišljati, jer nisam znala kako ću preživjeti taj trenutak. - Hoće li doći Ivan i Venka da se oproste s Martinom? - pitala je ona. - Da se oproste? Pa ne vodim je na groblje, već u bolji život. I da znate, neću nikakve suze i cmizdrenje! - naredio je gospodar svega, pa i naših osjećaja. Doista, na rastanku s mamom nisam zaplakala jer mi se srce tih dana već ionako bilo okamenilo. Krenuli smo ranim jutrom, a zaustavili se pred jednim hotelom na periferiji grada gdje su nas čekali naši suputnici i nastavili putovanje u tišini. Letimičnim sam pogledom procijenila da ta žena, napadno našminkana i dugih lakiranih noktiju, u minici u kojoj je jedva koračala, ni malo ne sliči pomoćnoj radnici u kuhinji, kao uostalom ni muškarac neprijaznog ispijenog lica i duboko usađenih sitnih očiju, odjeven u skupocjeno odijelo. Više je sličio gangsteru nego radnom čovjeku. Lena i Riki, kako su se predstavili, nisu krili da se poznaju s mojim ocem. Dapače, pozdravili su se kao stari znanci, što je za mene bilo iznenađenje, a ujedno i spoznaja da se mom ocu ništa ne može vjerovati. - Prtljaga ti je u redu? - upitao je tata u blizini granice, na što je Riki prilično otresito odgovorio: Zar nije uvijek u redu kad putujemo tamo, Goja? - Samo pitam da ne bude iznenađenja, ako nas budu pretresali - začuđujuće mirnim tonom je izgovorio moj otac. Kad je na granici kroz prozor pružio sve četiri putovnice, objasnio je da sam ja njegova kći koja će ljetne praznike provesti kod njega, nakon čega smo krenuli dalje. Kad smo prešli i drugu granicu, na kojoj su dugo provjeravali identitet naših suputnika u računalu, učinilo mi se da je kod njih troje popustila napetost što se moglo zaključiti i po razgovoru koji je odjednom potekao, za razliku od dotadašnje tišine. U motelu gdje smo se zaustavili zbog ručka i odmora, tata mi je pružio svoj mobitel, govoreći: “Javi se materi! Reci joj da si dobro!” Mada elementarna pristojnost nalaže da se u takvom slučaju odmaknemo, svi troje su stajali kraj mene, pa i nisam mogla ništa drugo reći osim da smo prešli granicu i da sam dobro. - Ivan je došao da te isprati jer mu je otac rekao da krećete oko osam ... - uspjela je reći prije nego mi je otac uzeo mobitel iz ruku, pritisnuvši dugme za prekid. - E, sad će se načekati da je nazoveš, jer ona uvijek trabunja nešto što ne treba! - rekao je hladnim glasom.
Kod oca u kućnom zatvoru
Da je moj otac obični lažov, potvrđivalo se iz dana u dan već nakon dolaska u “obećani raj”. Iz tih me razloga više ništa nije moglo iznenaditi, što god da mi se dogodi u budućnosti u koju sam upravo zakoračila. S našim smo se suputnicima rastali u samom centru grada i nastavili do očeva stana, gdje sam se, prema njegovim riječima, trebala zadržati do daljnjega. Manji, skroman dvosoban stan u neatraktivnom dijelu grada, za samca je bio više nego dovoljan. Te, prve večeri, umorna od dugog putovanja, zaspala sam unatoč nemiru kojeg sam neprekidno osjećala. - Nemaš potrebe izlaziti, jer ti je hrana u hladnjaku, a ja ću se brzo vratiti - rekao mi je tata ujutro dok sam još bila u krevetu. Nije mi rekao kamo ide, a ja ga ništa nisam pitala. Otkad smo doputovali, jedva smo izmijenili koju rečenicu. Kad sam ustala, pošla sam prema balkonu da udahnem svježeg zraka, ali su vrata bila zaključana i bez ključa u bravi. Pogledala sam na ulazna vrata i pokušala ih otvoriti misleći da ih je samo zalupio, ali je bilo zaključano. Pogledom sam preletjela police i stol, ali ključeva nigdje nije bilo. Pođem da pogledam u očevoj sobi, ne vjerujući da me ostavio zaključanu, ali su vrata i njegove sobe bila također zaključana. Jesam li ja to u kućnom zatvoru, pomislih uspaničena tom mišlju i odlučim pozvati mamu da se lakše umirim. Uzalud! Brojčanik na telefonu bio je nepomičan. - Znači, i telefon si zaključao, moj divni oče - rekla sam glasno kako bih se uvjerila u svoje vlastito postojanje. Jedino što mi je bilo dostupno kao veza s vanjskim svijetom, bio je televizor kojeg sam odmah uključila. Nisam osjećala ni glad ni žeđ, pa u hladnjak nisam ni zavirila. Pokušavala sam se usredotočiti na televizijski program kako bih lakše dočekala očev povratak, a čekanje se odužilo jer je došao tek poslije podne. - Jesi li se uplašila što sam te zaključao? Nemam rezervni ključ, a ova je brava ... - počeo je objašnjavati, ali sam ga prekinula, praveći se ravnodušnom: “U redu je, oče! Upravo gledam dobar film i odmaram od jučerašnjeg putovanja.” Vjerojatno je očekivao neko moje pitanje, ali sam ja i dalje uporno gledala u ekran. - Izgleda da ništa nisi jela - zaključio je otvorivši hladnjak. - Pojela sam mamine sendviče - rekla sam i dalje ignorirajući ga. - Počinješ me živcirati, Martina! Ugasi televizor da možemo razgovarati! I prestani izigravati uvrijeđenu princezu, jer ti ja nisam mama Javorka! - izderao se, sjedajući nasuprot meni. Naši su se pogledi sudarili poput meteora.
Pretvorena u noćnu damu
- Dobro me slušaj što ću ti reći, jer tvoja budućnost od sada ovisi samo o tebi - nakašljajući se, uzeo je dvije čaše i natočio konjak. - Pa znaš tata da ja ne pijem! Nikad još nisam ni okusila ljutog pića. - Ako i nisi, bilo bi dobro da probaš, jer nećeš raditi u crkvi nego u baru gdje se ponekad mora popiti radi onih kojima piće prodaješ. - O čemu ti to govoriš, oče? Zar me nisi doveo ... - Ne upadaj mi u riječ! Ako misliš da ćeš se iz ovih stopa udati, nažalost, moram te razočarati. Johan te želi najprije dobro upoznati, ne samo tvoj izgled, već i narav, tvoj karakter koji je težak kao i u tvoje matere. Tvrdoglava si i nepokorna pa se bojim da ću imati gadne muke prije nego te on uzme za ženu. Eto, već si mi poremetila tijek izlaganja svojom upadicom. Dakle, večeras će nam doći Lena da se dogovorite o pripremama za posao. Ne možeš ovakva nepripremljena banuti u jedan poznati bar, tim više što nemaš pojma o ugostiteljskom poslu - nastavljao je otac govoriti. - Znam prati posuđe i servirati jela, a budući da dobro vladam njemačkim, mogla bih i ... - Što bi ti mogla? Prestani već jednom s glupostima - grubo me ušutkao kipteći od ljutnje. - S tobom se ne može normalno razgovarati. Tebi treba bič i naređenje. Dakle, sve ono što trebaš znati u tom poslu podučit će te Lena, a ti ćeš je u svemu poslušati ili ću te ja na to prisiliti. Je li ti sad sve jasno? Udaja o kojoj sam ti govorio ovisi o tebi i Johanu, ali ćeš najprije zaslužiti nešto novaca i steći njegovo povjerenje - iskapivši konjak iz moje čaše, otišao je u svoju sobu i nekoga nazvao telefonom. Te je večeri započela moja preobrazba pod Leninom dirigentskom palicom pa nakon svih tretmana kod kozmetičara, frizera, te nabave haljina blještavih materijala i štikli na kojima sam se jedva održavala, samu sebe više nisam mogla prepoznati. - Izgledaš predivno, moja svježa i rasna ljepotice! Samo ti nedostaju manire prave dame, a to se stiče tijekom posla, naravno, imajući na umu sve ono o čemu ti stalno govorim. Već sam tvoj čarobni osmijeh dovoljan je da privuče gosta koji će biti spreman potrošiti, ali i tebe nagraditi. Ja sam svoje obavila, a kako će se dalje razvijati tvoja karijera, ovisi o tebi i sreći ako ti bude sklona - na kraju je rekla moja “učiteljica” Lena, zadovoljna mojom preobrazbom. Kroz čitavo to vrijeme otac me izbjegavao sresti kao da me se odrekao. I dalje sam bila pod paskom i onemogućena da nazovem bilo koga pa i mamu, jer sam stanovala u Johanovu hotelu, gdje sam počela i raditi. - Do šefova povratka s puta, pomagat ćeš na šanku u baru! - kratko mi je rekao Riki, jedan od poslovođa, a ne pomoćni radnik u kuhinji kako mi je onomad bio slagao otac. - Ja poslužujem goste pićem, a po potrebi i zabavljam, za što se ti tek trebaš osposobiti - rekla mi je Lena uz svoj izvještačeni osmijeh. Moje su se sumnje u kakvo sam “gnijezdo” upala, posve obistinile kad sam vidjela kako Lenine kolegice odvlače goste u svoje sobe. Mada mi je telefon bio na dohvat ruke, nisam smjela nikoga nazvati. Dapače, Lena je pazila na svaki moj korak, a otac me uopće nije posjećivao niti pitao kako mi je. Osjećala sam se kao na vjetrometini, praćena ispitivačkim pogledima “dama” uposlenih već od ranije i pod neprekidnom prismotrom Rikija i Lene. Bez pitanja pristajem li ili ne, promijenili su mi ime, nazivajući me Marta. - Zadužena sam da pazim na tebe, da ne počiniš kakvu glupost - priznala mi je Lena kad se stvorila pokraj mene prvom prilikom kad sam prišla telefonu da nazovem majku. - Nemoj odbijati ponuđeno piće, jer time vrijeđaš goste - uskoro me upozorila. - Ali, meni će biti zlo od tih jakih pića - rekla sam, opravdavajući svoje odbijanje alkohola. - Nećeš biti pijana od pića koje poručiš naglasivši da je za tebe. Pijane cure nam ne bi dobro došle pa me poslušaj. Naglasi, da te gost časti - izgovorila je riječ po riječ, a ja sam upamtila.
Pod gazdinom protekcijom
Kad sam iste večeri popila posebno spravljeno piće, a podsjećalo me na čaj, osjećala sam se kao da sam nova osoba, opuštena i nasmijana. Kad nisam mogla zaspati, razmišljajući u strahu kako će sve ovo završiti, Lena mi je davala po jednu sitnu tableticu, govoreći: “Spavat ćeš kao novorođenče!” I doista me više nisu proganjale nikakve brige. - Moram majci napisati pismo da ne bude zabrinuta - rekla sam Leni, kad me ugledala na izlazu. - Još je prerano za takve stvari! Osim toga, nemaš uza se putovnicu jer je u upravi, a bez isprava možeš završiti na policiji. Zar sam ja u zatočeništvu kad se ni mami ne smijem javiti? - upitala sam povišenim glasom, jer mi je moja situacija iz dana u dan postajala sve gorom i neizdržljivijom. - Nisi zatočena, već živiš život kakvog si odabrala, draga moja seljančice! Nemoj mi reći kako si zaista vjerovala da je Johan vlasnik običnog hotela u kojem se samo jede i spava. Doduše, imamo restoran i sobe za noćenje, ali je to neki drugi svijet! Žene što tamo rade od jutra do kasno u noć, teško zarade svaki novčić samo zato što nisu atraktivne ljepotice poput tebe. Tebi je Bog dao sve osim mudrosti, a budeš li me slušala, shvatit ćeš kako se zgrče lova. Uostalom, sutra se vraća Johan pa ćeš doznati svoju daljnju sudbinu, a do tada malo strpljenja - hladno me motreći, rekla je Lena. - Iako me tvoj dolazak baš i nije obradovao, želim te upozoriti, da bez protivljenja prihvatiš prijedlog “glavnog gazde”, jer se neposlušnima može svašta dogoditi. Jednu su našu curu izvukli iz rijeke. Bila je bez isprava kao što si i ti! - Lenine su mi riječi zazvučale kao upozorenje, ali i prijetnja od čega sam se sledila. - Sljedećeg me dana u jutarnje sate, kad sam tek ustala iz kreveta, posjetio Johan. Nakon upoznavanja i nekoliko konvencionalnih riječi, Lena je izašla, a ja sam vjerojatno djelovala ustrašeno, kad mi je Johan, uz smiješak na svom privlačnom licu, rekao: - Bojiš li se da ću ti nešto nažao učiniti kad ti strah viri iz očiju? Ja ne spadam u takve! Uostalom, okružen sam lijepim ženama, mada ni jedna nije ravna tvojoj južnjačkoj ljepoti. Osim toga, obećao sam tvom ocu da ću razmisliti o njegovu prijedlogu pa te doista želim upoznati. No, čujem da se nisi najbolje snašla u našem poslu, ali ima za to vremena - izrekavši tih nekoliko zagonetnih primjedbi, otišao je, dok su moji obrazi i dalje plamtjeli od nelagode. Nije niti u šali spomenuo ženidbenu ponudu o kojoj je govorio moj otac, pa sam bila u još većoj nedoumici. - Izgleda da si našem gazdi zapela za oko kad mi je preporučio da te čuvam od napasnika - izrekla je Lena s dozom zavisti, jer je šefovo zanimanje smatrala premijom, dok je mene sve više obuzimala misao kako pobjeći od svega u što me uvalio rođeni otac.
Jesi li stvarno još djevica?
Bila sam svjesna situacije da najprije moram zadobiti njihovo povjerenje kako bih se dokopala svojih dokumenata, a tek tada planirati bijeg. Čim bi Lena zamijetila moju napetost, ponudila bi mi čaj za opuštanje, a ona bi redovito uzimala tablete. Možda se u onom čaju nalazi neki od opijata, pomislih sa zebnjom prije nego sam potonula u već poznatu mi ravnodušnost u kojoj sam zaboravljala na svoj nezavidni položaj. Prošlo je oko mjesec i pol dana, a da se s ocem nisam ni vidjela ni čula, a niti sam se mogla javiti majci. Kad god bih pokušala, uvijek bi me u tome spriječili, kao što mi nisu dozvoljavali ni kontakte s našim sunarodnjacima zaposlenima u restoranu. Polako sam se privikavala na posao barske dame, mada nikako nisam podnosila šampanjac za kojeg nije bilo zamjenskog pića. Nekoliko mi je puta pozlilo, a kako bih mogla lakše prihvatiti stvarnost, sve češće sam posezala za Leninim tableticama koje su mi donosile smirenje. Po Johanovim sam pogledima zaključila da mu se sviđam i vjerovala sam da je pitanje dana kad će me zaprositi. Tih me dana jednog poslijepodneva posjetio, pa sam mislila da je konačno kucnuo čas kad ću mu reći da se ne želim udati za njega, no njegovo me prvo pitanje zaprepastilo. - Jesi li ti, Marta, stvarno još djevica? - Naravno da jesam! Naš tradicionalni odgoj mi nalaže da u brak uđem nevina - odgovorila sam i suviše brzo, dok se Johan od srca nasmijao. - Oprosti, mislio sam da ti otac želi podići cijenu u mojim očima. Ali, u svakom je slučaju to dobro, jer svoje djevičanstvo ovdje možeš unovčiti. Možemo se oko toga večeras dogovoriti. - Nije mi jasno oko čega se trebamo dogovoriti. Da naplatim svoju nevinost budućem suprugu? - pitala sam, misleći da je ugodno iznenađen što će mi on biti prvi muškarac. - Ne znam jesi li doista toliko naivna pa si povjerovala svom ocu da sam ja osobno zainteresiran? A možda te je uvjerio da ćeš se za mene udati? Ne zada mi na pamet nikakva ženidba nakon moja dva propala braka, a niti sam zainteresiran za seks s potpunom naivkom. Tvoj je otac sam ponudio da te zaposlim, a ja sam na to pristao jer mu dugujem uslugu kao što on meni duguje novac. Tako je to među poslovnim partnerima, pogotovo u poslovima kakvi se obavljaju u ratno vrijeme koje kod vas još uvijek kao da traje. Upozoravam te da svog oca ne uvlačiš u nepotrebne probleme jer je on ovdje stranac kao i ti, a poslušaš li me bez protivljenja, naplatit ću njegovo dugovanje. O prirodi naših zajedničkih poslova ti ne želim govoriti jer je bolje za tebe da što manje znaš, ali mi vjeruj, ti nisi jedina djevojka koju sam zaposlio po želji tvog oca. Nećemo više o tome, već o onome zbog čega sam svratio k tebi - govorio je. - Imam jednog klijenta zainteresiranog za tebe, jer mu je neodoljiva tvoja južnjačka ljepota, a kad čuje da će biti tvoj prvi muškarac, platit će koliko budemo tražili. Amerikanac je na proputovanju pa ti ne treba biti neugodno jer ga nećeš više susretati - nastavio je gazda. Nisam vjerovala svojim ušima, uvjeravajući se da je to samo ružan san, sve dok nije ustao sa stolice, pitajući hladnim poslovnim glasom: - Jesmo li se razumjeli, ljepotice crnooka? Znaš, naši se poslovi ugovaraju na brzinu - odlazeći, zaustavio se kod vrata, još jednom me odmjeravajući od glave do stopala, pogledom kakvim se provjeravaju odlike kupljenog trkaćeg konja. - Dobro je procijenio Goja vrijednost svoje neprocvjetale ruže! - zadovoljno je promrmljao na kraju. Tek sam u tom trenutku shvatila svu bijedu i bezizlaznost svog položaja zasnovanog na lažima i prijevari, ali sam postala svjesna i opasnosti koja mi prijeti, pa sam otada bespogovorno slijedila Lenine naputke u vezi susreta s nepoznatim muškarcem.
Racija na našim vratima
Sljedećeg se dana pojavio uglađeni gospodin srednjih godina ne skrivajući zadovoljstvo ugovorenim “poslom”. Dočekala sam ga u posebnoj odaji odjevena u izazovnom donjem rublju i hinjenog osmijeha, jer sam premirala od straha i neprijatnosti. Skinuvši odijelo, legao je kraj mene u krevet, i povukao pokrivač preko naših glava. - Vi ste Martina? Sve mi je poznato o vašem slučaju. Nastojte se uživiti u ulogu koja vam je dodijeljena i slijedite moje postupke, jer je prostorija ozvučena, a možda se i snima, pa naš susret mora djelovati kao stvarnost - šaptom mi je govorio. Nakon otprilike pola sata, na vratima naše i susjednih soba, začulo se snažno kucanje uz naređenje da se vrata otvore. - Racija! - izgovorio je policajac, naredivši da budemo mirni. Pograbila sam svoj ogrtač i sjela na fotelju, dok se moj nesuđeni partner odijevao. - Obucite se jer idete s nama u postaju! - naredio mi je strogim glasom koji nimalo nije sličio glumi, pa sam pomislila da je sve ovo još samo jedna prijevara i da ću doista završiti u zatvoru. - Ali, ja nemam isprava jer su u upravi! - jedva sam izgovorila cvokotavim ustima. - O tome ćemo razgovarati u postaji - izgovorio je policajac, dok me moj “nesuđeni ljubavnik” pokušavao ohrabriti pogledom kojeg uopće nisam dobro razumjela. - Uzmite svoje stvari jer se ovamo više nećete vraćati - rekao mi je gospodin kojega su kolege oslovljavali imenom Roni, pa sam tek tada shvatila što se stvarno događa i povjerovala da sam spašena. Kad sam u policijskoj postaji ugledala svoju majku, od silnog mi se uzbuđenja zavrtjelo u glavi kao da ću se onesvijestiti, a od grčevitog jecaja što me potresao, nisam mogla izustiti ni riječi. Zagnjurena u njen topli zagrljaj, jedina misao koja se mogla roditi tog trenutka u mojoj umornoj glavi, bila je “majka hrabrost”, naslov nekada davno pročitane priče o nekoj hrabroj ženi kakva je upravo moja mama koju sam toliko puta optuživala za kukavičluk. - Morala sam to učiniti! Naš Ivan mi je pomogao da shvatim da je moj Gojko obični kriminalac koji ne bira sredstva da dođe do novca. Nije mi dugo trebalo da povežem sve konce i u panici zbog tvog nejavljanja, potražila sam te preko policije, pa se tako otkrilo i gnijezdo zla kamo te on odveo - ljubila me po licu. Slušajući je, stalno sam je dodirivala u strahu da je to samo još jedan neostvarljivi san. - Odvest ćemo vas u zračnu luku da se što prije vratite svom domu - zahvaljujući mojoj mami na odlučnosti, ispraćao nas je gospodin Roni čiji ću lik zauvijek nositi u najljepšem sjećanju.
Pozivnice su sve bile napisane i spremljene u omotnice. Meni je zapalo u zadatak organizirati petnaestu godišnjicu mature i rado sam se angažirala na tom zadatku. Često znam čuti ljude kako kažu da mrze godišnjice mature jer nisu spremni ponovno sresti ljude s kojima su nekada dijelili školske klupe. S mojim razredom nije bilo tako. Od prvog dana bili smo odlična klapa koja je četiri godine vadila mast profesorima i dijelila dobro i zlo. Zato smo se s radošću sastajali jednom godišnje na točno određeni dan u velikoj kavani na trgu. Bili su to sastanci bez obveze, dolazio je kako je tko stigao, ali uvijek bi nas se skupilo više od polovice. No za velike obljetnice poput ove obvezno smo se svi okupljali. Na stolu preda mnom stajala je još jedna pozivnica. Bila je namijenjena razredniku i trebalo je samo još napisati njegovo ime. Razrednik nam je zapravo bio tek posljednje polugodište prije mature jer se naša razrednica ozbiljno razboljela i škola je morala potražiti zamjenu za nastavu engleskog jezika. Ipak u tih nekoliko mjeseci dobro smo ga prihvatili pogotovo zato što je naša stara razrednica bila vrlo stroga i neosjetljiva na naše želje, a njezina zamjena bio je mladi, tek završeni profesor kojemu je to bio prvi posao. Još se i danas sjećam njegovog prvog ulaska u razred. Svim je djevojkama zastao dah, a dečki su se samo pogledali. Ušetao je ležernim korakom odjeven u traperice i kariranu košulju s dnevnikom pod miškom, visok, tamnokos s osmijehom filmskoga glumca. Još i danas pamtim s kolikom je lakoćom i ležernošću predavao šarmom nadoknađujući nedostatak iskustva i početničke nespretnosti. Autoritet nije ni pokušao graditi na strahu shvaćajući da je razlika u godinama premalena da se prema nama odnosi kao strogi profesor, već nam je prišao kao budućim studentima spremnima za ravnopravan dijalog. Kad nas nitko nije mogao čuti, dopuštao nam je da ga zovemo imenom. Za sve nas. to je bila novina koja nas je oduševljavala jer su nas cijelo školovanje tretirali kao nezrele klince koje treba držati u pokornosti čeličnom rukom. Uz Marina, našeg novog razrednika, osjetili smo da smo osobe čije mišljenje netko želi čuti. Marin je i u mom životu ostavio važan trag. Ne samo zato što sam bila slijepo zaljubljena u njega poput ostalih djevojaka u razredu, već mi je on bio vodilja u izboru studija i budućeg zanimanja. I prije su mi jezici dobro išli, ali tek sam uz Marina otkrila zadovoljstvo u istraživanju jezika i izazov u njegovoj primjeni. Donosio nam je detektivske priče i na njima obrađivao gramatiku i vokabular. - Anamarija, imaš dara za pisanje, bila bi odličan prevoditelj jednoga dana - rekao mi je jednom prilikom nakon što sam pročitala sastavak. Njegove su mi riječi bile dodatan poticaj da se još intenzivnije primim učenja jezika, a Marin mi je u tome zdušno pomagao donoseći mi zanimljivu literaturu i pomažući mi u ispravljanju pogrešaka. Sigurno je znao da sam zaljubljena u njega, moj pogled mu je morao to reći ali bilo je toliko zaljubljenih očiju koje su gledale u njega da sam vjerovala kako moje nisu ni po čemu posebne.
Maturalni ples
Trenutak kad sam mu bila najbliže, zbio se na proslavi mature. Imali smo večeru u luksuznom hotelu. Svi su profesori bili okupljeni za jednim stolom. Igrom slučaja sjedila sam za susjednim stolom, točno nasuprot Marinu. Kad god bih podignula glavu, mogla sam se susresti s njegovim pogledom. Nakon večere počeo je ples. Iako je u razredu bio kroničan manjak mladića, nije nam to smetalo. Dečki su bili vrlo pažljivi i trudili se da se ni jedna ne osjeća zapostavljeno. - Anamarija, mogu li te zamoliti za ples? - začula sam šapat pokraj uha. Okrenula sam se i našla licem u lice s Marinom. Mogla sam namirisati njegov losion poslije brijanja i mentol bombone u njegovu dahu. - Naravno, profesore - spremno sam mu pružila ruku. Taj sam se ples osjećala kao da lebdim. Od dodira njegove ruke oko moga struka prolazili su me ugodni trnci, od njegova osmijeha srce mi se nadimalo. Poželjela sam da taj trenutak nikada ne prestane. - Da smo se sreli u drugačijim uvjetima, rado bih te pozvao na izlazak - iznenadile su me njegove riječi. - Da ste me pozvali, rado bih vam dala svoj pristanak - odvratila sam mu vragolasto. - Eh, moja Anamarija, zašto sve lijepe stvari moraju biti zabranjene. - Ne još za dugo, profesore. - Nadam se da ćemo se nakon mature imati priliku još koji put susresti. Te večeri više nismo plesali, ali taj ples nikada nisam zaboravila. Tijekom mature Marin se ponašao kao da nikada nismo ni o čemu razgovarali iako sam često pokušavala uhvatiti njegov pogled. Dok nam je dijelio završne svjedodžbe oči su nam se na trenutak prikovale u dugom pogledu, a onda se Marin toplo nasmiješio, stisnuo mi je ruku i prozvao drugog učenika. Nakon toga uslijedili su prijamni i upisi na fakultet. Vrijeme je začas proletjelo i kada sam odlučila potražiti Marina kako bih mu javila da sam uspjela upisati studij engleskog i komparativne književnosti, u školi više nikoga nije bilo osim tajnice. Cijelo sam ljeto sanjarila o njemu pitajući se gdje je i što radi. Kad sam ga na jesen ponovno potražila u školi, doznala sam da je dobio slobodnu studijsku godinu jer mu se ukazala prilika da ode u Veliku Britaniju na dodatno usavršavanje jezika. Te se jeseni rasplinuo moj san o vezi s Marinom. Kao da se više nismo imali priliku vidjeti. Završivši fakultet, neko sam vrijeme radila u jednoj tvrtki koja se specijalizirala za prevođenje, a zatim sam dobila posao u američkoj humanitarnoj organizaciji koja je tek počela djelovati u nas. Zbog posla sam često putovala i moram priznati da mi je život bio toliko ispunjen da nisam stigla misliti na brak i obitelj. Od svih djevojaka iz mog razreda samo sam ja ostala neudana. Tako je došla i petnaesta godišnjica mature i moj red da se pobrinem za organizaciju. Dok sam prikupljala adrese i pripremala pozivnice, stalno sam mislila na Marina. Pitala sam se što se s njim zbivalo proteklih godina. Znala sam da više ne radi na srednjoj školi već je postao predavač na fakultetu, no ništa više o njemu nisam čula. Nadala sam se da će se odazvati našem pozivu i ovaj put doći na godišnjicu. "Poštovani profesore. Četvrti b razred slavi petnaestu godišnjicu mature i željeli bismo da nam se pridružite na toj lijepoj obljetnici. Na sve nas ostavili ste neizbrisiv trag i trenutke provedene u učenju i druženju s vama nikada nismo zaboravili. Zbog vašeg angažmana i nadahnutog poučavanja i sama sam zavoljela engleski jezik i odlučila ga studirati. Nadam se da nas se ponekad sjetite i da ćete naći vremena kako biste jednu večer proveli s nama. Veselimo se vašem dolasku." Namjerno se nisam potpisala kako se ne bi sjetio imena i šašave zaljubljene školarke koja je gajila nemoguće snove. Napisala sam na omotnicu ime i adresu i sutradan odaslala sve pozivnice. Tjedan dana prije proslave obilazila sam salone ljepote i trgovine želeći izgledati što bolje za ponovni susret s Marinom. Pitala sam se je li oženjen, ima li djecu i jesu li godine ostavile trag na njemu. Što se dan susreta više bližio, bila sam sve uzbuđenija. Odjednom sam se osjećala kao osamnaestogodišnjakinja koja zadrhti na svaki slučajan pogled obožavanog profesora, zanesena u svoje snove i uzaludne nade. Anamarija, posve je smiješno to tvoje ponašanje, govorila sam sama sebi. Što očekuješ nakon toliko godina. On se vjerojatno ne sjeća ni tebe, ni tog plesa, ni komplimenta koji ti je dao. Zašto želiš opet biti razočarana?
Sjeća li me se još?
Za večeru sam rezervirala ugodan restoran s lijepom zračnom terasom gdje smo mogli na miru pričati, a imao je i živu glazbu pa se moglo i plesati. Kao organizatorica došla sam među prvima i dočekivala goste zajedno s konobarom koji je na pladnju držao piće dobrodošlice. Kako mi se činilo, svi su već bili došli i zauzeli svoja mjesta za stolovima, samo Marina nije bilo. Progutala sam razočaranje i pridružila se u razgovoru ostalima. Kad god bismo se tako našli, kao da se vrijeme vraćalo godinama unatrag. Opet smo bili oni nestašni osamnaestogodišnjaci sa svojim dosjetkama i ludostima. Terasa je odzvanjala smijehom kada je na nju stupio Marin. Kao da se već viđena scena od prije toliko godina ponovila. Svi su pogledi bili uprti u njega, u očima sad već zrelih žena čitalo se nekadašnje divljenje. - Profesore, drago nam je da ste došli - prvi se snašao Petar požurivši prema njemu. Uskoro su se svi okupili oko Marina srdačno mu stišćući ruku. Ja sam mu prišla posljednja i pružila ruku. Nije ju prihvatio. Umjesto toga stajao je zagledan u mene i na trenutak mi je palo na pamet da se možda panično pokušava sjetiti tko sam. Nešto mi je snažno probolo srce i došlo mi je da zaplačem. - Anamarija, tako mi je drago što te vidim - rekao je kao da se prenuo iz sna. Iznenadilo me što se sjetio moga imena. - Nisam vjerovala da ćete se sjetiti naših imena. Toliko je godina prošlo. - Neka se lica i imena nikada ne zaboravljaju - dodao je sa zagonetnim smiješkom. - Osim toga osupnulo me kad sam te ugledao nakon toliko godina. Srce mi je na trenutak zastalo. Trebalo mi je mnogo samokontrole da zadržim mirnoću i ne pokažem mu što se u meni zbiva. - Pa godine su ipak prošle i učinile svoje - pokušala sam se našaliti. - Ah, ne, nisam tako mislio. Krivo si me shvatila. Još si ljepša nego što sam te pamtio. Zrelost je dodala novu dimenziju tvojoj ljepoti. Kao što pjesnici kažu: "iz pupoljka si postala ruža”. Osjetila sam kako crvenim od njegovih riječi. Srce mi je udaralo kao da će iskočiti iz grudi. - Ni vi se niste puno promijenili - rekla sam prešavši pogledom preko nekoliko sijedih vlasi u njegovoj kosi koji su samo pojačavale njegovu muževnost. - Nismo li nekada bili na "ti"? Mislim da me još uvijek možeš zvati imenom. Kad mi se obraćaš s "vi", osjećam se poput starog profesora. - Oprosti, nakon toliko godina mislila sam ... - Mislila si da sam se promijenio i uozbiljio - prekinuo me s dječačkim osmijehom na licu. - Ozbiljan sam samo kad to prilike zahtijevaju od mene. - A ovo nije takva prilika - i ja sam se počela pomalo opuštati. - Evo, stiže večera. Pođimo sjesti, moram vas malo prepustiti i drugima. [caption id="attachment_2765" align="alignleft" width="300"]Ljubavna priča: U svakom sam muškarcu tražila njegov osmijeh U svakom sam muškarcu tražila njegov osmijeh[/caption]Marin je našao slobodno mjesto preko puta mene. Svi su bili oduševljeni njegovim dolaskom i željeli izmijeniti s njim pokoju riječ. Kad se počeo prisjećati svih naših nepodopština terasa se orila smijehom. Činilo se kao da je zapamtio svaki trenutak koji je proveo s nama. Kako su sve oči bile uprte u njega, mogla sam ga nesmetano promatrati. Vrijeme kao da ga doista nije nimalo promijenilo. Kad bi govorio, iz očiju bi mu zračila ona zanesenost i gorljivost kojom nas je motivirao na rad. Nekadašnja duhovitost koja mu je pomagala da prebrodi neiskustvo prvog susreta s profesorskim pozivom, sada je djelovala profesionalno opušteno, njome se s lakoćom koristio da privuče pozornost slušatelja kako bi pratili što govori.
Oživljena sjećanja
Kako je večer odmicala, a mi se stalno premještali da bismo porazgovarali s drugima, u jednom trenutku Marin je sjeo pokraj mene. - Nikako da nas dvoje izmijenimo koju riječ - rekao je nagnuvši glavu bliže k meni kako bismo se bolje čuli usred sveopće galame. - Želim čuti sve o tebi. - Pa nema tu ništa posebno ni zanimljivo. Zahvaljujući tebi upisala sam jezike, neko vrijeme radila kao prevoditeljica, a zatim sam se zaposlila u jednoj humanitarnoj organizaciji. Radim na dodjeli sredstava projektima koji potiču razvoj zajednica ili rade za opće dobro. Najbolje u tom poslu jest što puno putujem i vidjela sam dosta svijeta. - Muž, djeca? - nastavio je ispitivati. - Ništa od toga. Nekako nije bilo vremena. Sve se oko mene prebrzo zbivalo pa nisam stigla poraditi na tom području. - Ne mogu vjerovati da je žena tvoje privlačnosti i osobina još uvijek sama - iskreno se začudio. - Što je tim muškarcima danas? Nisam mu mogla odgovoriti na to pitanje. Kako da mu kažem da je za to i sam djelomice odgovoran. Nijedan muškarac koji mi je pokušao prići tijekom svih ovih godina nije se uspio popeti na pijedestal na koji sam postavila Marina. Idolizirala sam ga od trenutka kada je ušao u naš razred i, htjela to priznati sebi ili ne, nikada nisam prestala. Ovaj susret samo je potvrdio ono što sam pokušavala potisnuti duboko u sebi. Zbog njega nikada nisam ostvarila dužu i ozbiljniju vezu. U svakom sam muškarcu tražila njegov osmijeh, njegov pogled, njegovu karizmatičnost. - To je sve o meni, a sada je na tebi red - naglo sam promijenila temu. - Pretpostavljam da znaš da sam na fakultetu jer si mi tamo poslala pozivnicu. Iznenadila sam se što je pogodio tko je poslao pozivnicu. Namjerno se nisam potpisala vjerujući kako me se ionako ne bi sjetio. - Nakon vaše mature uspio sam dobiti godinu dana usavršavanja u Engleskoj tijekom kojeg sam pripremao magisterij, zatim sam postao asistent na fakultetu, a nakon doktorata i redovan profesor. Osim predavanja nešto i pišem, a najviše bih volio imati vremena i pokušati napisati roman. - Žena, djeca? - uzvratila sam pitanje koje je i on meni postavio. - Pa, čini se da ni ja nisam imao vremena za to. Kad si postaviš visoko ciljeve, teško je odvojiti vrijeme za privatni život. Tako je to u životu, u jednom dobiješ, u drugom izgubiš - dodao je na kraju glasom u kojem se osjećao tračak sjete. Slušala sam ga dok su mi se misli silovito kovitlale u glavi. Zašto nisam bila upornija, zašto ga tijekom svih ovih godina nisam pokušala potražiti već sam tako olako dignula ruke od njega. Previše je pitanja ostalo bez odgovora. Marin je nastavio pričati dobro mi poznatom ležernošću. Činilo mi se kao da su sve godine koje su nas dijelile spužvom prebrisane. Opet smo bili bliski kao prije petnaest godina kada mi je donosio zanimljive knjige i ispravljao mi pogreške u pisanju i govoru. - Vas dvoje izgledate zaljubljeno kao i u srednjoj školi - prekinuo nas je u razgovoru Dominik.
Izgubljene godine
Zagrlio nas je svakog jednom rukom i zavukao glavu između naše dvije. U dahu mu se osjećalo da je previše popio. Ostala sam zatečena njegovom izjavom. Pogled mi je poletio prema Marinu. - Ne znam na što misliš. Između mene i Anamarije nikada nije ništa bilo. Ja sam bio vaš profesor, ako si zaboravio. - Znam, Marine, nisam toliko pijan, ali da pitaš bilo koga u razredu rekao bi ti da je između vas još onda postojala kemija. Anamarija je u tebe gledala kao u boga i nikoga više nije primjećivala. Ti si, doduše, bio sa svima u dobrim odnosima, pravi prijatelj i sjajan profesor, ali se osjećalo da za tebe ona ima posebno značenje. Na neki si se način divio njezinoj inteligenciji i predanosti s kojom je učila, poticao si je da stremi više i bude bolja. Svi smo mislili da ste par, ali nitko to nije nikada glasno izrekao da ne biste imali problema. Zato nam nikako nije bilo jasno zašto se nakon mature niste više zbližili. - Dominik, mislim da si sve pobrkao. To što pričaš, jednostavno nije istina. Marin je mene tretirao jednako kao i vas. Ni po čemu nisam za njega bila posebna - pokušala sam ublažiti njegov ispad dok su mi obrazi gorjeli. - Marin i ja smo bili samo učitelj i učenica i ništa više. Poštovala sam ga jednako kao i svi vi ... - Anamarija je u pravu. Bili smo samo profesor i učenica koji se uzajamno poštuju - umiješao se Marin. - Šteta za vas. Potratili ste tolike godine, a idealan ste par. Ako to ne vidite, onda ste oboje slijepi - dodao je Dominik pomirljivo i ostavio nas same. Na trenutak oboje smo šutjeli ne znajući što bismo rekli. Dominik nam je otkrio ono što su i vrapci znali, a mi nismo mogli sebi priznati. Pitala sam se što Marin misli o svemu. - Pa ovo je bio prosvjetljujući govor. Što ti misliš jesmo li potratili tolike dobre godine? Porumenjela sam i pogledala ga ravno u oči. - Ne bih znala. Moglo bi biti istina. Marin je pružio ruke i objema prihvatio moju. Na trenutak je šutio kao da razmišlja ili bira riječi. - Znaš, Anamarija, svih ovih godina često si bila u mojim mislima. Uvijek bih se rado sjećao naših razgovora, tvojeg zvonkog smijeha i duhovitih opaski. Ni jedna žena s kojom sam izlazio, nije imala tu tvoju iskričavost i otvorenost. U mnogima sam tražio to nešto, ali činilo se da ti to posjeduješ. Mnogo je toga u ono vrijeme bilo između nas. Prije svega profesionalna etika koja mi je branila da budemo više od profesora i učenice. Možda moja karijera i nije bila toliko važna, prilike su se nekako same od sebe otvarale, ali pred tobom je bio studij, mogućnost da postigneš nešto i činilo mi se nepravednim sputavati te u vrijeme kad su ti sva vrata otvorena. Vrijeme je pokazalo da sam možda pogriješio u svojo procjeni. Možda sam trebao poslušati prvotni nagon koji mi je govorio da te potražim nakon mature. Suze su mi potekle niz lice. - Izgleda da smo oboje propustili priliku. Ja sam tebe potražila nakon prijamnog, ali već su bili praznici i u školi više nije bilo profesora. Nakon toga doznala sam da si otišao u Englesku i jednostavno dignula ruke od svog sna. I ja sam sve ove godine tražila tebe u muškarcima koje sam sretala, ali ni jedan ti nije bio dorastao. Gledali smo se u oči kao da se prvi put vidimo. Sva čežnja i sjeta za izgubljenim vremenom slile su se u tom jednom pogledu. Tu večer otišli smo zajedno u Marinov stan. Činilo nam se besmislenim gubiti vrijeme jer smo ga ionako previše izgubili. Kad smo se nekoliko mjeseci poslije vjenčali, cijeli razred došao nam je u svatove.
Njegova meka, smeđa kosa i napućene, pune usne dovodili su me do ludila dok sam se pretvarala da slušam ono što govori. Jer ustvari, sve što sam željela bilo je da se nagnem prema njemu, pritisnem svoje usne na njegove i uvučem svoj jezik u njegova usta. Pogledi su nam se sreli i znala sam kako on zna što mi je na pameti. Nastupila je tišina. Već sam ga neko vrijeme viđala na poslu ali do sada mi se nije predstavio. Njegov vjenčani prsten blistao je kao podsjetnik da on predstavlja zabranjeno područje. Ali, nije me bilo briga. Tada je zapitao: “Biste li proveli sa mnom sutrašnji dan?” Upravo beskrajno zainteresirana, teško sam mogla zadržati mir, a moje gaćice namočile su se u iščekivanju. Nisam mogla povjerovati da me doista pitao to što me je pitao. “Može”, odgovorila sam totalno nevinim tonom. Gledala sam kako se zapiljio u moje grudi, naglo ukrućenih bradavica, koje su izbijale kroz tanku tkaninu moje bluze. Žudjela sam da osjetim njegov dodir, ali znala sam da će to ipak morati pričekati ... Noć nikako da prođe. Bez prestanka sam se prevrtala po krevetu ne mogavši zaspati; nisam ga nikako mogla izbiti iz glave. Tražio je da se susretnemo na parkiralištu supermarketa u Marinićima. Nisam znala kamo ćemo od tamo i ta tajanstvenost dodatno je pojačavala moju žudnju. Razmišljala sam o nadolazećoj avanturi, opuštajući se u vrućoj kupelji. Taj muškarac bio mi je gotovo potpuni stranac ali, dok sam zamišljala intimni susret s njim, na pamet su mi padale sve moguće seksualne maštarije. Uronila sam rukama u vodu i gurnula ih duboko među noge. Lagano sam zatim raširila noge i namjestila se pod mlazom vode. Pomicala sam se gore-dolje, kako bih što bolje uhvatila pritisak mlaza na drhtavo međunožje. Snažni mlaz vode pljuštao je po mome tijelu, dok sam zatvorenih očiju zamišljala kako me on promatra. Vrućina vode milovala je moje tijelo, donoseći smirenje u snažnom orgazmu. Jutro je konačno stiglo. Dok sam sjedila u kolima na parkiralištu, čekajući da se pojavi, počela sam se pitati što ja to zapravo radim. Zašto sam sada ovdje? Konačno, on je oženjen. Od toga ne mogu očekivati ništa ozbiljno. Znala sam i da ima djecu, ali zapravo, kad se ukupno sagleda, nisam znala ništa o njemu. Sve što mi je bilo sasvim jasno je da svaki put kada uđe u ured želim biti s njim. Pomislila sam već da se neće pojaviti, a provela sam sate u pripremama, depilirajući se, lakirajući nokte, izabirući najbolji parfem. Kad sam ga konačno ugledala kako izlazi iz svojih kola i prilazi mi, sjetila sam se zašto sam ovdje. Bio je božanstven i željela sam ga. Upitala sam ga: “Kamo ćemo sada?”. “Mojoj kući” - odgovorio je sa smiješkom. Doista je namjeravao odvesti me svojoj kući i spremiti mi ručak. Očarao me taj opasni čin, jer, spomenuo je i sam da je sretno oženjen. Pomislila sam kako je to izazivanje sudbine ustvari veoma seksi i uzbuđujuće. Čim smo ušli, okrenuo se prema meni i poljubio me prvi put, kao uvod u ono što je tek trebalo uslijediti. Usnama sam obujmila njegov jezik i počela ga nježno sisati. Vrećice s namirnicama pale su na pod trenutak prije nego što me je rukama privukao na svoje grudi. Izgledalo je da mu se sviđa kako svojim usnama natežem njegov jezik; posve jasno mogla sam osjetiti njegov "alat" kako se pomiče i ukrućuje. Bila sam spremna. Nevoljko se povlačeći, rekla sam: “Što je s tim jelom koje si mi obećao?” Nasmijano me upitao: “Ti to ozbiljno?”, podignuo je vrećice s poda i krenuo prema kuhinji. Zbacila sam cipele s nogu i osvrnula se po sobi. Glasno sam rekla: “Tvoja žena ima stila za dekoraciju.” U tome trenutku, telefon je zazvonio. Čula sam ga kako razgovara upravo kada sam krenula prema kupaonici, želeći se malo osvježiti. Po djelićima razgovora koje sam mogla čuti shvatila sam da razgovara sa svojom ženom. Glas mu je postajao sve dublji dok sam prilazila otvorenim vratima i dala mu mogućnost da me promatra kako stojim pred velikim zrcalom, češljajući kosu. Još uvijek razgovarajući, prišao mi je i počeo otkopčavati moju bluzu. Zavukao je ruku do mojih dojki i počeo mi prstima zaigrano stezati bradavice. “Volim te, dušo. Adio.” Više nisam niti primjećivala da još uvijek razgovara na telefon. Spustio je slušalicu. Bila sam već toliko narajcana da nisam mislila na telefon, njegovu obitelj, pa niti na hranu. Otkopčala sam mu hlače i izvela njegov raskošni ud na svjetlo dana. Nježno me potisnuo da kleknem na koljena i približio svoj "alat" mojim rastvorenim usnama. Nestrpljivo sam ga prihvatila. Pomicao se naprijed-nazad, a ja sam uživala u očaravajućem okusu. Gurnuo ga je dublje, ispunjavajući mi usta sve do grla, a rukama me pograbio za glavu. Ovo sam čekala od prvog trenutka kada sam ga srela. Ali povukao me za kosu i podignuo na noge; rukama je istraživao pod mojom suknjom kako bi pronašao vlažni, zapravo mokar izvor. “Promočila si. Vrijeme je da se pobrinem za tebe”, rekao je. [caption id="attachment_2777" align="alignleft" width="300"]EROTSKA PRIČA: Varanje, pohota i strast Varanje, pohota i strast[/caption]Poveo me uskim hodnikom do spavaće sobe i polegao me na krevet. Počeo me ljubiti, pazeći da ne propusti bilo koji djelić moga tijela. “Je li ti itko pokazao kako se sama možeš najbolje pomaziti?” - upitao me. Pomalo iznenađena tim pitanjem, odgovorila sam niječno. Nastavio je: “Vidiš, trebamo uzeti tvoj prst i početi crtati njime daleko izvan tvoje vagine široke krugove. To moramo raditi jaaaako sporo i nježno, ocrtavajući pune krugove, pomičući se sasvim malo bliže svaki put kad ocrtamo puni krug.” Svojim prstom počeo je pokazivati kako bi to trebalo raditi, a ja sam ga samo gledala. Bilo je veoma erotično. Znao je da ima punu kontrolu i koristio je to saznanje u potpunosti. Pogled mu je stalno bio uperen među moje noge. Doveo me do ekstaze i prije negoli je stigao do moje unutrašnjosti. Bila sam spremna eksplodirati u klimaksu, a tada je odjednom stao. “Čekaj malo. Nismo gotovi. Ne još” - progovorio je, šireći moje noge, kako bi potpuno otvorio moj potopljeni ulaz. Prinio je lice mojemu klitorisu i počeo lizati sokove kao što pas lapće vodu po vrelom danu. Klonula sam na plahte, tresući se od strasti. Ponovo je zastao. Mislim da mu je namjera i bila mučiti me na taj način, a činio je to tako dobro. “A sad mi pokaži što si naučila.” Poljupcima sam skinula svoje sokove s njegove brade, a zatim sam se nagnula prema naprijed, stimulirajući klitoris kao što mi je pokazivao. “Jesam li dobra?”, zapitala sam. “Jesi, ali ne poput mene”, odgovorio je, pograbivši me otraga i zabijajući svoju batinu u mene. Probijao se sve čvršće i čvršće, sve žešće. Batina mu je bila toliko kruta i tvrda da sam to jedva izdržavala. Gurao ga je sve dublje i dublje. Nastavljao je bez prekida, ubrzavajući u kontinuitetu tempo, sve dok oboje iscrpljeni nismo klonuli na krevet. Osim nas, činilo nam se, nije više nikoga bilo na ovome svijetu. Znoj je tekao našim tijelima. Obrisao je malo znoja sa svojih prsiju i nanio ga na moj trbuh. Njegov prodorni pogled spojio se s mojim. To je bio trenutak koji sam željela zauvijek zadržati. Odvezao me je natrag na parkiralište. Opraštajući se, poljubio me je kao i kad me poljubio prvi put. Željela sam znati: “Kad ću te opet vidjeti?”. “Ubrzo” - rekao je gotovo odsutno. Slijedećeg jutra nestrpljivo sam krenula na posao. Tek što sam se koncentrirala na projekt pred sobom, začula sam njegov glas. “Dobro jutro”, rekao je. Podigla sam pogled s papira pred sobom, a on je bio ondje. Bez dodatnih riječi, spustio je zatvorenu omotnicu pred mene i nestao brzo kao što je i došao. Poruka je glasila: “Ono što možeš uraditi svojim usnama me izluđuje. Tvoje oči, lice, tijelo, stršeće bradavice i zamamna "mačkica" ne izlaze mi iz glave. Možemo li se sresti poslije posla?” Toga trenutka definitivno sam znala da sam se nepovratno zakačila za oženjenog muškarca. Duboko uzdahnuvši, krenula sam za njim. Uhvatila sam ga na ulasku u njegovu kancelariju. Diskretno sam prebacila omotnicu s odgovorom na poruku i svojom adresom u njegovu ruku. Kad sam se uvjerila da nas nitko ne promatra, stegnula sam rukom vidljivu izbočinu pod njegovim hlačama, zatim sam prosto odjurila na svoje radno mjesto. Otvarajući vrata stana, začula sam poznate zvukove iz dnevnog boravka. Provirivši kroz staklena vrata, ugledala sam svoju cimericu i njezinog momka u ljubavnom zagrljaju. Iznenađena, nastavila sam ih promatrati. Još nikad nisam ju vidjela potpuno golu. Duga, sjajno plava kosa, djelomično je prekrivala njezine savršeno čvrste, okrugle dojke. Spustila sam pogled preko ravnog trbuha do gustog grmlja među njezinim nogama. Frajer je stajao iza nje, ljubeći joj vrat i milujući joj leđa jednom rukom. Ona se naslonila leđima na njega, trljajući se o njegova prsa, a zatim se sagnula prema naprijed, gotovo se prelomivši u struku, šireći noge. Objema rukama razvlačila je svoje usmine u drhtavom iščekivanju. Nije mu trebalo dugo da prihvati poziv. Jednom rukom prihvatio ju je za stražnjicu, drugom namještajući čvrsti ud za ulazak. Prihvatio ju je i drugom rukom, a zatim se silovito zabio u nju. Toliko silovito da je glasno kriknula, zabacivši glavu, tako da sam se pobojala da će slomiti vrat. Nastavila je glasno stenjati dok se momak sklopljenih očiju, napetih mišića, divlje zabijao u nju. Odlučila sam otići prije nego se osvijeste i primjete me. Istoga trenutka kad sam izišla iz zgrade, pojavio se i čovjek kojega sam očekivala. “Ne možemo unutra” - rekla sam razočarano. “Nemoj mi samo reći da je to zato što netko već vodi ljubav u tvome stanu?!”. “Paaaa, moglo bi se reći da ima neke veze s time” - odgovorila sam začuđeno. I tada mi je nešto palo na pamet. Uzela sam ga za ruku i povela prema garaži koju smo koristile kao spremište. “Hm, i ovo je nešto” - prokomentirao je. Provukli smo se uz naslagane kutije. Stajala sam pokraj njega. “Prekrasna si” - progovorio je. Njegovi prsti dotakli su moje usne, nježno je prstima pratio njihove rubove. Nisam mogla to mirno izdržati. Rastvorila sam usne, pozivajući njegove prste unutra, dražila ga jezikom. “Sjećaš se, zadnji put kad smo se vidjeli, stegla si mi jaja prije odlaska. Imaš li štogod protiv da nastaviš gdje si stala?” - rekao je. Raskopčao je hlače i pojavio se njegov već okamenjeni ud. U radosnom iščekivanju počela sam se skidati. Gledao je pun žudnje. Polako, izazivajući ga, svukla sam gaćice ispod svoje kratke suknje i prinijela mu ih pred nos. Pohlepno je onjušio moj miris na njima, liznuo trag vlažnosti. Uzverala sam se na njega. Njegova batina ispunila je u trenutku moju nutrinu dok mi je pritom žestoko sisao bradavice. Čvrsto sam stezala njegov ud svojim bedrima. Ritmički se pomicao kako bi olabavio moje mišiće koji su ga čvrsto i sigurno držali u zarobljeništvu. Mogla sam sasvim osjetiti svoju vlagu kako mi se slijeva niz bedra. Istovremeno, dok je zabijao svoja debelu batinu u mene do krajnjih granica, povukao me za kosu. “Zadovoljava li te ovo?” - upitao me. Uhvaćena u klimaksu, nisam mogla odgovoriti. Osjećala sam njegovo sjeme kako brizga u meni, a tada je ritam počeo splašnjavati. “Zaljubljujem se u tebe” - prišapnula sam mu. Pogledao me rekla bih sažalno i odgovorio: “Znam.” Posegnuo je za mojom bluzom i navukao mi je na ramena. Čovjek kojemu sam upravo otvorila svoje srce i dušu, počeo me oblačiti. Bez riječi, navukao mi je gaćice i popravio mi suknju. “Mislim da moramo napraviti pauzu u svome viđanju” - rekao je. Prihvatio me za ruku i pokrio njome svoje grudi na mjestu gdje sam jasno mogla osjetiti otkucaje njegovog srca. “I ja se zaljubljujem u tebe” - rekao je. Završio je oblačiti me i nježno me poljubio u sam vrh glave. “Ne smijemo nastaviti ovako” - bile su posljednje riječi koje mi je uputio. Ostala sam sjediti na kutijama suznih očiju dok je on odlazio. Intenzivni osjećaji razarali su me ali znala sam da je u pravu barem zasad. Nadam se ne i zadugo.
Zamišljeno sam podbočila bradu, gledajući fotografije ispred sebe. To su bili sasvim obični komadi papira ali komadi koji će razoriti još jedan brak. Na njima se jasno vidio sredovječni čovjek i vrlo mlada djevojka kako ulaze u jedan od motela. Kiseo osmijeh pojavio mi se na licu. Ovo mi je bio dobro poznat prizor. Naočigled savršen brak ima i svoju mračnu stranu za koju supruga uvijek posljednja dozna, ako uopće i dozna. Sjećanja su mi se vratila desetak godina unatrag. Bila sam vesela osamnaestogodišnja djevojka, s maštanjima koja se nisu razlikovala od maštanja mojih vršnjakinja. Osim škole koju sam pohađala s izuzetnim rezultatom, jedna od preokupacija bili su mi i izlasci. Obožavala sam grupne sastanke, čavrljanja uz kavu i kao neizostavni dio, ogovaranje koje je bilo bezazleno, ali je ipak imalo malenu dozu otrova u sebi. Bila sam omiljena u društvu.
Moj život nije imao mrlja
Moj lijep izgled je uvelike pridonosio tome. Bila sam svjesna da se po ljepoti izdvajam od svih djevojaka, ali mi to nikada nije bilo važno. Jednostavno je priroda bila izdašna prema meni, a to mi je više smetalo nego što mi je donosilo koristi. Muškarci su se za mene lijepili kao pčele za cvijet i svako moje odbijanje je bilo protumačeno kao oholost. Iako im nisam davala nikakvog povoda, uskoro su počele kružiti nimalo lijepe priče. Jedan od odbijenih udvarača se potrudio da mi zagorča život. Bio je to nizak udarac jednog muškog povrijeđenog ponosa. Laka roba - bio je epitet kojeg su mi prišili. Pokušala sam se boriti protiv toga ali bezuspješno. Iako moj život nije imao mrlja, drugi su ih nalijepili na mene. Bila sam bez krivice kriva. Moje mišljenje o muškarcima bilo je srozano do najniže granice i dugo sam se vremena klonila njihovog društva. Toga sam se slijepo pridržavala sve dok nisam upoznala Domagoja. Bila sam na prvoj godini Pravnog fakulteta, a on mi je bio jedan od profesora. Već na prvom njegovom satu ostala sam zatečena. Najprije se u meni počeo buditi povjetarac ljubavi, a kako je vrijeme odmicalo, povjetarac se pretvarao u oluju. Gotovo su svi primijetili što se sa mnom zbiva, a bez sumnje i on. Iako sam se trudila da skrijem osjećaje, prijateljica me upozorila da je to bio samo uzaludan pokušaj. - Danice - tiho je šapnula Lada, gurnuvši me ispod stola - pokušaj treptati. Uopće ne skidaš pogled s njega - pokazala je rukom prema profesoru. - Samo da mi je znati što vidiš u njemu? - s neodređenim izrazom lica okrenula se prema meni. - Predivan je - jedva sam izustila, zaneseno vrteći glavom. - Posjeti okulista. Čini mi se da ti s vidom nešto nije u redu. Ako ti je on predivan, onda sam ja Šeherezada.
Učinit ću sve da bude moj!
Zanemarila sam njenu zajedljivu primjedbu. Smatrala sam da uopće nema osnove. Domagoj je doista bio predivan. Iako je njegov fizički izgled bio samo malo iznad prosjeka, on je posjedovao 'ono nešto'. Bio je oličenje svih mojih maštanja, upravo onakav kakav je trebao biti muškarac mojih snova. - Ma, pogledaj ga malo bolje - bila je uporna u nastojanju da pokvari moju sliku o njemu - gledaš ga kroz naočale mašte. Ja ga nikada ne bih ni primijetila kao muškarca. Umišljen je, pun sebe, a čini mi se i da je potpuno bezosjećajan. - Pričaš gluposti. Učinit ću sve da bude moj - obećala sam joj u povjerenju. Oči su joj se raširile od iznenađenja. - Ti nisi normalna. On nije muškarac koji bi usrećio jednu ženu. Više mi sliči na kobca. Samo vreba priliku i šalje jedva primjetne signale. Samo ih budala ne bi mogla prozreti. Sigurno su on i pojam vjernosti u debeloj svađi. - Ma daj - pokušala sam se ne obazirati na njene riječi - o ukusima se ne raspravlja. - Ali o totalnom neukusu mora se itekako raspraviti. Stariji je od tebe najmanje petnaest godina. Ako tražiš oca, imaš ga i kod kuće! Uvrijeđeno sam okrenula glavu. Pomnije sam počela promatrati Domagoja ali mu nisam vidjela nijednu manu. Lice mu je bilo pravilno, a na njemu su najljepše bile prekrasne plave oči koje su podsjećale na dva planinska izvora. Crna gusta kosa bila je prošarana ponekom sijedom vlasi, što mu je davalo poseban pečat zrelosti i iskustva. Bio je visok i imao nekoliko kilograma viška koji su bili vrlo dobro raspoređeni. Sve u svemu, bio je poput zemaljskog Apolona. Moje mi je srce bilo svjedok da je savršen.
Ponovni slučajni susret
Svim silama sam se trudila da mu budem najbolja učenica ali sam više maštala o njemu nego što sam sudjelovala u nastavi. Nemalo sam se iznenadila kada sam ga jednog dana sasvim slučajno vidjela u gradu. Gotovo da sam ga prije osjetila, nego vidjela. Potajno sam se nadala da će se takvo što dogoditi i da ću ga jednom sresti izvan nastave. Zbunjeno sam zastala, gledajući kako mi ide u susret. Kad mi se sasvim približio, ukipljeno sam zastala. - Danice - njegova se ruka kao nekim čudom našla na mojoj nadlaktici. Okrenula sam se na zvuk njegovog glasa, hipnotizirano gledajući u njegove pune usne. Lagano rumenilo dalo je pečat nelagode mojem licu. Promatrao je moje lice iz neposredne blizine. Moja ionako poljuljana sigurnost postajala je sve nestabilnija. Napeto sam iščekivala njegove slijedeće riječi. Gotovo sam se sva pretvorila u uho. Na mjestu gdje se njegova ruka doticala s mojom, kao da je počeo protok neshvatljivih emocija koje su se brzinom munje širile tijelom. - Da odemo na kavu? - njegovo me pitanje ipak zateklo. - Kavu? - zurila sam u njega, još uvijek ne shvaćajući što želi. - Što ima u tome lošeg? - njegovo je pitanje bilo popraćeno šarmantnim osmijehom kojem je bilo nemoguće odoljeti. - Ne znam - i dalje sam bila u nedoumici. Zdrav razum mi je govorio jedno ali ga srce nije nimalo slušalo. Željela sam u njemu gledati svojeg profesora, a ne muškarca, ali nije išlo. Itekako sam bila svjesna kako predivno izgleda. - Samo na kratko - radio je sve samo da me razuvjeri. Radoznalost u meni počela je kulminirati. Tek probuđena žena bila je žedna blizine voljenog muškarca, a i mašta mi je radila punim kapacitetom. Dvoumljenje je bilo samo dobro odglumljeno. - Ne pijem kavu - jadan izgovor mi se činio još jadnijim kad sam ga čula iz svojih usta. - Pa... Pozvao sam te na piće, a kava je samo uobičajeni izraz koji se koristi u ovakvim situacijama - njegov neodoljiv osmijeh srušio je i posljednju zamišljenu barijeru.
A tko sanja o zatvoru?
Slegnula sam ramenima, što je značilo nijemi pristanak. Ako sam u početku i bila malo ukočena, s vremenom sam se opustila. Domagoj je bio više nego šarmantan. Točno je znao upotrijebiti pravu riječ u pravom trenutku i na tome bi mu sigurno pozavidjeli i najveći osvajači ženskih srdaca. Nakon samo pola sata, o njemu nisam razmišljala kao o profesoru. Naši su sastanci postajali sve učestaliji. Bila sam opčinjena Domagojem. S njim sam postala žena. Uveo me u čaroban svijet osjećaja. S vremenom, postajao je sve ljubomorniji. Tražio je od mene da prekinem školovanje, što sam i učinila, mada su mi se roditelji žestoko protivili. Pokazivali su prema njemu otvorenu mržnju. Svaki put kada smo bili skupa, izbila bi svađa. Stala sam na Domagojevu stranu. Gotovo sam bila prisiljena birati između njega i roditelja. Nakon nekoliko mjeseci veze, okrunili smo je brakom. Taj čin je bio početak pakla. Zabrane su postajale sve učestalije i sve banalnije. Imala sam osjećaj da se on sveti mojim roditeljima preko mene. Ako bih se usprotivila, udarcima bi smirio moju želju da se izborim za svoje pravo koje mi je kao ljudskom biću pripadalo. - Što hoćeš od mene? - bilo je pitanje koje je sve češće postavljao. - Dao sam ti ono o čemu mnoge žene mogu samo sanjati. Doma si. Imaš sve slobodno vrijeme ovog svijeta, a jedina obaveza ti je da udovoljiš meni u svakom pogledu - to je bila jedna od svađa koje sam se živo sjećala. - A tko sanja o zatvoru? - moja ogorčenost već je graničila s mržnjom. - O kakvom zatvoru ti govoriš? - oči su mu se izobličile od bijesa. - Nikoga nisam ubila, a ne smijem iz kuće bez tvog dopuštenja. Zašto? - po prvi put se molba osjetila u mojem glasu. - Zato što ja poznajem žene, a one su sve iste. Ne želim da ti budeš poput ostalih, a ovo moje ponašanje je samo dokaz ljubavi koja je doista bezgranična. Sada je na meni bio red da se čudim. - Ovo je dokaz ljubavi? - kroz plač sam upitala - A što bi mi uradio da me mrziš? - nisam mogla a da mu ne postavim to pitanje. - Ja tebe ne mogu mrziti - došao je do mene, nježno mi pomilovavši lice.
Volim te više od ičega
Kakav je samo bio taktičar! Ako ne bi udarcima ugušio moju želju za promjenom, onda bi to učinio nježnostima. U rukama je imao dva najmoćnija oružja, a upotrebljavao bi ih kako bi mu se tog trenutka prohtjelo. - Znaš da te volim više od ičega na svijetu - njegove su riječi bile nabijene emocijama. Ako sam i vjerovala u njegovu ljubav, s vremenom mi je ona postajala sve čudnija. On je samo želio posesivno posjedovati mene, moje tijelo i moju dušu, a ja sam mu sve to dopuštala. Znao je da je moja mladost i neiskustvo plodno tlo za ostvarivanje njegovih suludih planova. Nisam mu bila dorasla i toga sam postajala sve svjesnija i svjesnija. Život se na čudan način poigravao sa mnom. Mene je zatvorio u kuću, a on je imao bezbroj afera koje nije mogao sakriti. Cijeli moj bivši razred izigravao je detektiva, tako da sam bila u tijeku svega. Čim sam doznala za njegovu prvu prevaru, ljubav je u meni umrla. Pošten nepoštenje ne oprašta, pa tako ni ja nisam mogla. Osjećala sam gorak okus izdaje. Samopouzdanje mi je bilo srozano na samo dno. Loše mišljenje koje sam imala o sebi, pogoršavalo se iz dana u dan. Ubijao me psihički, što je bilo mnogo gore od udaraca. Fizičke rane bi zarasle brzo, ali ove su postajale sve dublje. Dobro je znao što radi. Ljudska psiha mu nije bila strana. Godinama ju je proučavao na svojim učenicima. Bračni okovi su me gušili. Nakon nekoliko godina takvog pakla, podnijela sam zahtjev za razvod braka. Čim je saznao što sam uradila, izgubio je kontrolu nad sobom. - Ako misliš da možeš raditi što ti se prohtije, prevarila si se. Zaboravi na razvod! - derao se na mene, bijesno stiskajući prste u šaku. - Neću! - odlučila sam mu se suprotstaviti. Znala sam da mi je život ugrožen u tom trenutku, ali me nije bilo briga. Odlučila sam sve ovo dokrajčiti. Želja u meni je bila toliko jaka da me ništa nije moglo spriječiti. Koliko god sam ga voljela na početku veze, sada sam ga mrzila mnogo više. Išla sam iz krajnosti u krajnost, ali ne svojom krivicom. On je u meni godinama ubijao ljubav, i kad je napokon u tome uspio, nije me htio pustiti. - A što ćeš ti bez mene? - njegov prezriv pogled jasno mi je govorio kakvo mišljenje ima o meni. - Ne radiš, nemaš nikakvih primanja. Sve ove godine si živjela poput parazita i to ti nije bilo dovoljno. Buniš se? - njegov sotonski smijeh odzvanjao je prostorijom. - Ja imam roditelje - iako sam dobro znala da mi nije pametno ulaziti u nikakvu diskusiju s njim, nisam mogla odoljeti porivu da mu godinama skrivano mišljenje o njemu kažem u lice. - Naravno! Oni su te i nagovorili na ovaj korak. Nikada nisam bio dovoljno dobar za njih, ali ni ti više nikomu nećeš biti dobra nakon onog što ću ti učiniti.
Pogledi sažaljenja su boljeli
Ustuknula sam pred njim. Lice mu se izobličilo. Više je sličio životinji, nego čovjeku. Došao je do mene i nekoliko me puta udario šakom po licu. Čim je iskalio svoj bijes na meni, otišao je. Nisam mogla osjetiti olakšanje zbog fizičke boli. Koliko li sam ga samo mrzila! Toplina svježe krvi kao da me pekla po licu. Doteturala sam do kupaonice, i kad sam se pogledala u ogledalo, zagrcnula sam se od plača. Odraz koji sam vidjela sličio je bezličnoj krvavo-blijedoj masi. Lice mi je počelo naticati. Znala sam da ću za nekoliko sati biti u mnogo gorem stanju. Prepala sam se i pozvala hitnu pomoć. S njom je došla i policija. Uzeli su moju izjavu u bolnici. Osjećala sam se kao posljednje smeće. Nije lijepo biti u položaju kakvom sam ja bila. Ponekad pogledi sažaljenja znaju boljeti mnogo više od udaraca. Pozvala sam roditelje i oni su me odveli kući. Otac je pjenio od bijesa. Godinama skrivana istina izišla je na vidjelo. Cijelim putem je prijetio, napajajući se mržnjom u želji za osvetom. Šutjela sam, čekajući da ga prođe prvi nalet bijesa. - Ne spuštaj se na njegovu razinu. Moj brak je završena priča, a tako neka i ostane. Razvod je u tijeku. Na svu sreću, ipak postoji način da se sve riješi i da on ostane daleko u mojoj prošlosti. - Misliš da je meni lijepo gledati tebe takvu? To boli, ali me još više boli nemoć i spoznaja da u nas nisi imala povjerenja. - Nije da nisam imala povjerenja. Ja sam vas samo htjela poštedjeti patnje. Ništa mi ne bi mogli pomoći, sve do samog kraja. Znala sam da vam se mogu obratiti u najgoroj situaciji, a to sam i učinila. Nisam bila u situaciji u kojoj sam mogla birati. Vas sam voljela, ali isto tako i Domagoja. Željela sam sačuvati svoj brak po svaku cijenu, čak i po cijenu distanciranja od vas. Željela sam vam dokazati kako niste imali pravo kad ste se protivili mojem izboru, željela sam toliko toga ali se ni jedna moja želja nije ostvarila. Kao da se sve urotilo protiv mene. Ovo nije bio moj izbor, već me život natjerao na ovakav korak - rekla sam. Roditelji su imali razumijevanja za moju situaciju. Bili su nenametljivi, a jedini njihov revolt je bila šutnja koja je na mene utjecala kao melem na ranu. Ne bih mogla podnijeti da su mi prigovarali i oni su toga bili svjesni.
Dobro da nismo imali djecu
Razvod je bio dug i mučan. Jedino dobro je bilo što nismo imali djecu i što ona nisu morala prolaziti traumu koju sam ja prolazila. Kad je i to okončano, odahnula sam. S vremenom sam se nekako pribrala ali su rane još uvijek bile svježe i nesnosno su boljele. Vrijeme kao da je prolazilo pored mene. Nisam izlazila, a nisam ni željela. Samo bih ponekad otišla s Ladom na kavu. Za razliku od mene, ona je završila fakultet i radila u svojoj struci. Nisam joj bila zavidna ali sam osjećala kao da mi je jedan dio mladosti otet. Znala sam dobro fotografirati no to nisam mogla iskoristiti ni u kakvom poslu koji bi mi pao na um. - Razmišljam da nešto otvorim, ali ne znam što - požalila sam joj se jednog dana - Roditelji mi nude novac, a meni se ne da još jednom ovisiti o nečijoj darežljivosti. - Oni su ti roditelji - iako je bila kratka, Ladina rečenica je mnogo rekla - a i radiš upravo ono što Domagoj želi. Uništio te i ti sada doslovno vegetiraš. Dok se oporaviš, već ćeš i ostariti. Iz prošlosti trebaš izvući pouku, a ono što je loše, zaboravi. Samo tako možeš ići naprijed - svoje je riječi popratila žestokim gestikuliranjem. Nekoliko sam je trenutaka nijemo promatrala. Znala sam da je u pravu. Ali, lako je donositi odluke kada je netko drugi u pitanju. Ova moja bol, kao ni prošlost, nisu mogle netragom nestati. To je bio dugotrajan i bolan proces i jedino je vrijeme bilo to koje je moglo zaliječiti rane nastale u jednoj zajednici koja je bila puna predrasuda. Ladine su mi riječi u glavi odzvanjale poput jeke. Dobro je znala što mi treba reći. Umjesto da krenem kući, otišla sam na rivu i sjela. To već godinama nisam napravila. Bila sam sasvim opuštena. Promatrala sam ljude, a posebnu pažnju su mi privlačili zaljubljeni parovi. U tom trenutku nisam znala da li da im zavidim ili da ih žalim. Sumnjala sam da netko od njih zna u kakav se pakao može pretvoriti ljubav. U meni se počela rađati sasvim suluda misao. U početku to je bila samo maglovita pomisao, a onda se sve više i više formirala u ideju koja mi se činila primamljivom. Povjerila sam se Ladi. - Fantastično! - njeno mi je oduševljenje dalo krila. - Unaprijed žalim sve one muškarce koji će se naći pred tvojim objektivom. Tko zna? Možda i meni jednom budeš trebala. Ah... - lupnula se prstima po čelu - znam jednu prijateljicu kojoj bi takve usluge jako dobro došle. - Ne znam. To je samo ideja, a sprovesti je u djelo... To je vrlo riskantno - kao da sam tek tog trenutka postala svjesna da to nije uobičajeni posao i da sa svakim danom raste i rizik.
Puno je nevjernih muževa
Moja ideja o detektivskom poslu, ili bolje rečeno, poslu koji je uključivao praćenje nevjernih muževa, sve mi se više činila suludom. - Opasnost postoji u svakom trenutku našeg života, a najviše u onima koji bi nam trebali pružiti sigurnost. Pa, ti bi to trebala najbolje znati - boja Ladinog glasa mijenjala se iz trenutka u trenutak. Kad sam malo bolje razmislila o njenim riječima, činilo mi se da je u pravu. - Naše tržište ne obiluje takvim ponudama, a nevjernih muškaraca ima i previše, ako je ijedan i vjeran - promrsila je sebi u bradu. - Dobra reklama i nekoliko dobro smišljenih oglasa za početak bi ti bili sasvim dovoljni. Znaš što? Nazvat ću Renatu. Ona već mjesecima sumnja da joj je muž nevjeran. Pokušaj s ovim slučajem. Vidjet ćeš hoće li ti se svidjeti. Nemaš što izgubiti - njeno je uvjeravanje poprilično djelovalo na moju sigurnost. Pristala sam bez imalo razmišljanja. Znala sam da će biti teško pratiti nekoga, ali se nisam toliko bojala praćenja, već koliko će zadiranje u nečiju intimu utjecati na mene i moj život. Dogovorili smo se da će ona nazvati prijateljicu i da će dogovoriti sastanak s njom. Već idućeg dana čekala sam Renatu u kafiću u kojem smo se ja i Lada redovito sastajale. Ladin opis nije me nimalo pripremio na ono što sam vidjela. Pred mnom je stajala žena sasvim nestvarne ljepote. Bila je toliko lijepa da sam se pored nje osjećala poput ružnog pačeta. Gledala sam je bez daha. - Danica? - njen prijatan glas trgnuo me iz zaprepaštenja. Umjesto odgovora, samo sam klimnula glavom. Iako sam prošla sve ovo što ona prolazi, nisam mogla a da ne pomislim kolika je budala njen muž i kako ju je mogao varati. No ja sam jako dobro znala da muško razmišljanje često nema nikakve logike. Provele smo vrijeme u ugodnom razgovoru. Ona nije posjedovala samo ljepotu. Inteligencija i pronicavost su joj bili glavni aduti. Objasnila mi je sve pojedinosti. Njen je muž bio mnogo stariji od nje, ali mu je bogatstvo dozvoljavalo da se ponaša poput boga. Možda ga je voljela na neki svoj način no prevara sigurno nije bila ono što je očekivala od njega. Moj prvi zadatak bio je vrlo lagan. Nije bilo teško otkriti što joj muž radi i s kim se nalazi. Ono što sam vidjela, nemalo me iznenadilo. Žena s kojom se viđao bila je mnogo starija od Renate, a samo je trag ugasle ljepote dao nagovijestiti da je i ona nekada blistala u svojoj mladosti. Njegov postupak nije imao nikakvo logično objašnjenje, a moje nije ni bilo da takvo objašnjenje i pronađem. Renati su ove fotografije trebale kao dokaz na sudu, jer se planirala razvesti i taj svoj razvod skupo prodati. A koliko sam poslije čula, uspjela je u tome.
Osnovala sam svoju tvrtku
Ponesena prvim uspjehom, moji su apetiti rasli iz dana u dan. Nije mi u pitanju bila samo zarada, već sam željela pomoći tim ženama. Osnovala sam tvrtku koja je u svojoj ponudi nudila zaštitu, praćenje, čuvanje ljudi i objekata. U početku samo bili na rubu preživljavanja. Nekoliko puta sam došla u iskušenje da odustanem, ali nisam mogla. Nešto me tjeralo naprijed. Nadala sam se da će biti bolje i nakon dugo vremena, posao je krenuo. Bila sam tako ponosna na sebe! Napokon sam mogla odahnuti kada su financije bile u pitanju. Krediti su se uredno vraćali i sve su obaveze bile podmirene na vrijeme. Ja sam radila, kao i svi moji zaposlenici. Većim dijelom sam se opredijelila za sklapanje poslova ali sam ponekad prihvatila i izazov praćenja. Svaki takav slučaj bio je priča za sebe i svakom bih pristupala s puno pažnje i opreza. Tu se nije smjela potkrasti pogreška. U pitanju su bili ljudski životi, brakovi, kao i životi mnoge djece koji će iž tih veza izići s bremenom patnje. Svaka se pojedinost uzimala s rezervom i provjeravala se i po nekoliko puta. Nikada se nije donosio zaključak na osnovu jedne pojedinosti i u tome se nalazila kvaliteta odrađenog posla. U tom sam se poslu susretala sa svakom vrstom ljudi, ali mi nisu bile nepoznate i tamne strane nekih veza. Slike koje sam odložila prije nekog vremena ponovno su privukle moju pozornost. Uzela sam ih. Znala sam cijelu pozadinu tog braka. Čovjek je bio dobrostojeći ali su mu žena i djeca skapavali od gladi. Jednostavno se nije obazirao na njih. Oni za njega nisu ni postojali. S jedne strane bio je džentlmen i savršen partner, ali kad bi došao kući, pale bi sve maske. Svoj nataloženi bijes iskaljivao bi na ženi i djeci, mučeći ih na razne načine. Znala sam da ona ne radi, da ovisi o njemu, i to je bila priča koja se bezbroj puta ponavljala.
Nisam imala želju za brakom
Godinama sam bila zatrpana poslom, a moj privatni život je ispaštao. Gotovo sam mogla reći da ga nisam ni imala. Nakon onog što sam prošla i što sam vidjela kroz svoj posao, želja za novim brakom u meni uopće nije ni postojala. Nisam imala nimalo povjerenja u ljude, a još manje u veze. Godinama sam ostala u takvom uvjerenju, sve dok mi se ponovno nije dogodila ljubav. Kao da se moja sudbina poigravala sa mnom. Stavljala me je na kušnju, praveći mi najrazličitije zamke. Prvi susret sa Hrvojem prošao je glatko. Bio je jedan od kandidata za specijalne povremene poslove, a kao čovjek koji je iza sebe imao bogatu policijsku karijeru, ušao je u uži izbor. Odmah mi je bilo jasno da pred sobom imam posebnu vrstu čovjeka. Nešto čudno je strujalo između nas, nekakva kemija koja se odmah dala osjetiti. Hrvoje je dobio posao, a ja sam dugo vremena izbjegavala bilo kakav kontakt s njim. Jednostavno, u njegovu prisustvu nisam bila kao inače. Rečenice su mi bile kratke, a razgovor bi zapinjao mojom krivnjom. Moj inače bogat rječnik sveo bi se na nekoliko šturih riječi. Osjećala sam opasnost i cijeli moj obrambeni mehanizam zvonio je na uzbunu. Nisam željela nigdje žuriti i dugo vremena sebi nisam htjela priznati da nešto osjećam prema njemu. Razni izgovori koje sam pronalazila kao opravdanje za svoje ponašanje padali su jedan za drugim u vodu. Činjenica je bila da sam žena i da mi je silno nedostajala ljubav čiju sam zamjenu pronalazila u poslu. Bila sam žedna ljubavi, pažnje i muškog zagrljaja, iako nerado, morala sam to sebi priznati. S Hrvojem sam sve češće razgovarala. U početku su to bili samo poslovni razgovori, s vremenom smo postali prijatelji a nešto kasnije shvatila sam da je to prijateljstvo bilo samo krinka iza koje smo skrivali prave osjećaje. - Ti si prekrasna žena, Danice - rekao mi je jednu večer dok smo sjedili u restoranu. Zbunjeno sam spustila pogled. To je bilo područje u kojem se nimalo nisam snalazila. Osmjehnula sam se, gledajući u njegove snažne ruke. Grozničavo sam razmišljala. Nisam znala što da mu odgovorim. - Ali... - njegov zagonetan osmjeh jasno mi je stavio do znanja da točno zna kako se osjećam - ...bojim se da nisi spremna porušiti zidove koje si sagradila oko sebe. Svi mi imamo prošlost i svi smo na neki način izišli ranjeni iz nje, ali to nije razlog da okreneš leđa budućnosti - njegov ugodan glas bio je poput najljepše glazbe.
A što ti hoćeš od mene?
- Ja se za svoju budućnost borim, ja joj ne okrećem leđa - rekla sam gotovo ljutito. - A kako zoveš to što žena u tebi spava dubokim snom? - To zovem mirom kojeg nakon svega znam cijeniti - gotovo sam planula. - To je zavaravanje. - A što ti hoćeš od mene? - pitanje koje sam mu postavila gotovo je izletjelo iz mene. - Prerano je za bilo kakve zahtjeve. Prepustimo sve vremenu. Ono nam može biti saveznik ako to hoćemo, ali i neprijatelj ako se na bilo koji način požurimo. Nisam prokomentirala njegove riječi. Jedva sam čekala da dođem kući i da sa sasvim druge perspektive razmislim o njegovim riječima. - Ako lažeš sebe, ne možeš mene. Poznajem te bolje od tebe same. Ti si žena koja može usrećiti muškarca, ali prije toga moraš raskrstiti s prošlošću. Volim te, Danice. Valjda si potpuno slijepa kada to do sada nisi primijetila. Zbog ovih riječi na kocku stavljam sve - rekao je skoro u jednom dahu. - Ne trebaju mi tvoji izljevi nježnosti - ljutito sam rekla i uputila se prema svojem automobilu. Hrvoje nije imao nikakvo pravo da mi govori riječi koje mi je rekao. I sam je znao da su trebale proći godine da se donekle trgnem. Vrijeme je ublažilo rane ali su ožiljci ostali i boljeli su pri svakoj promjeni koja bi nastala u mojem emocionalnom životu. Došla sam kući i, kao i uvijek kada bih se našla u nekakvoj dvoumici, uzela svežanj slika koje su bile nijemi svjedoci nečijeg lažnog života. Činilo mi se kao da na ovom svijetu uopće i nema vjernih muškaraca. Od jednog sam pobjegla, a drugog nisam željela pustiti u svoj život. Možda jesu bili različiti, ali to je bio samo početak nečega, a svi su početci lijepi. Barem sam ja mogla to s pravom reći. Moj posao je bio možda splet životnih okolnosti, ali sam i sama znala da sam krivac za desetine razvoda. Što se toga ticalo, moja je savjest bila mirna. Ali... Nisam mogla biti ravnodušna prema onom što su činili. Baš me ljubav i suosjećanje prema žrtvi i natjeralo da opstanem u poslu, jer je žeđ za pravdom u meni bila veoma jaka. Mrzila sam laži, a ona se ukorijenila skoro u svakom međuljudskom kontaktu. Nisam znala što da mislim o Hrvoju. On mi je bio prijatelj, ali sam bila svjesna da svoje prave osjećaje krijem iza maske prijateljstva, isto kao što je on to činio. Možda to nije bila strast kakvu sam osjećala prema bivšem mužu, jer su ovi osjećaji bili mnogo dublji, mnogo postojaniji. Bili su osjećaji zrele osobe, osobe koja nije mogla biti uhvaćena u klopku ljubavnog sljepila. Bila sam neovisna, a to mi je bila velika prednost. Zvono na ulaznim vratima trgnulo me iz razmišljanja. Ustala sam, čudeći se kasnom posjetiocu. Provirila sam kroz špijunku. Hrvojevo zbunjeno lice bilo je u mom vidokrugu. Otvorila sam vrata i bez riječi ga propustila. - Što hoćeš? - upitala sam ga kad se smjestio.
Ti si tiranin prema sebi
Dugo me je vremena promatrao. Lice mu je bilo poput maske. Na njemu se nije moglo vidjeti što se u njemu događa. - Treba li biti prepametan da bi se zaključilo nakon riječi koje sam ti rekao? - njegov je pogled bio pun nježnosti. - Hrvoje... - zastala sam - ne mogu ti pružiti ono što ti tražiš. Ja sam svjesna da si ti zaslužio mnogo više od ostataka koje bi dobivao na kapaljku. - Ti si tiranin prema sebi. Podcjenjuješ se. Valjda si trebala naučiti da mi oblikujemo život, a ne on nas. To što nisi imala sreće da ti brak bude onakav kakav bi trebao biti, ne moraš kriviti sebe. Domagoj nije uništio samo vaš brak, već i tebe. On se lako utješio. Nakon tebe je imao bezbroj avantura i još jedan brak. A što si ti imala? Ništa. Otvori oči i vidjet ćeš da ima ljudi kojima je stalo do tebe. Na te njegove riječi sam počela plakati. Dugo se nisam mogla zaustaviti. - Volim te, Danice. Pokušajmo, to je sve što tražim od tebe. Naravno, ako i ti nešto osjećaš prema meni. Klimnula sam glavom. Lice mi se izvilo u jedva primjetan osmijeh. - Samo mi treba vremena. I ja tebe volim ali.. - prasnula sam u smijeh - samo me nemoj dovesti u situaciju da angažiram svoje zaposlenike! Na trenutak je zastao, a onda mi se pridružio u smijehu. Došao je do mene i zagrlio me. Bilo je tako ugodno u njegovom zagrljaju. Gotovo sam zaboravila kako to izgleda. Ovo mi je bio podsjetnik, a nadala sam se da će mi tu mjesto biti i u budućnosti. Ljubav se još jednom raspjevala u mom srcu i novu priliku sam trebala iskoristiti.
Pažljivo sam pogledala u Zlatka. Iako se trudio sudjelovati u razgovoru, to mu nije polazilo za rukom. Njegovi su odgovori bili kratki, a ponekad je klimao glavom i kada nije trebao. Bilo je očito da ga nešto muči i sva moja nastojanja da saznam što je u pitanju, nisu urodila plodom. Ali ja nisam odustajala i nakon dugo vremena, on je počeo odgovarati na moja pitanja. Parkirao je automobil i okrenuo se prema meni. Izbjegavao je moj pogled a ja sam bila sve uvjerenija da želi prekinuti sa mnom. - Ti znaš da mrzim kada mi netko okoliša. Ako želiš prekinuti, nije smak svijeta. Otvoreno mi reci što je u pitanju - rekla sam gledajući u njegov profil. - Nije to tako lako - rekao je i dalje gledajući ispred sebe. Zajedno smo bili tek pola godine i nisam ga poznavala onoliko koliko sam željela. Ponekad je bio tako tajanstven, dalek i nedokučiv. Okrenuo se prema meni, a njegove su me krupne plave oči odmjerile s nijemom molbom. S nelagodom sam se promeškoljila, a zatim uzela jednu cigaretu i pripalila je. Dok me obavijao oblak plavičastog dima, nisam skidala pogled s njegovih očiju. Željela sam kroz njih proniknuti do njegove duše, ali sam ubrzo odustala. To je za mene bio jalov posao kojem nisam dorasla, iako sam bila radoznala, pokušala sam izgledati mirno. - Želim ti nešto priznati, ali se bojim tvoje reakcije - njegov je glas prekinuo tišinu koja je predugo trajala. - Što? - Volim te. Ako mi obećaš da nećeš prekinuti sa mnom, sve ću ti priznati - rekao je u jednom dahu. Odmahnula sam glavom. Tek mi sada ništa nije bilo jasno. - Ne, neću prekinuti s tobom. Tvoje priznanje neće promijeniti ništa, obećajem ti to - rekla sam ozbiljno. - Sjećaš li se one Badnje večeri kada smo otišli na ponoćku? - upitao me, udobnije se namještajući. - Naravno da je se sjećam - sa čuđenjem sam rekla. - Lagao sam ti da mi je prijatelj imao prometnu nesreću. Bio sam sa svojom bivšom djevojkom, i tu večer, i idućih nekoliko. Možeš li mi to oprostiti? - upitao je s nadom u glasu.
Zaslužila si šamar
Trgnula sam se, a zatim ga užasnuto pogledala. Ruka mi je automatski poletjela prema njegovu licu i ošamarila ga svom snagom. Ne znam zašto sam tako reagirala, sigurno zbog povrijeđenog ponosa i osjećaja da je od mene napravio totalnu budalu. Naglo sam povukla ruku. - Bijedniče! Doista si bijedan! Ne boli me to što si me prevario, nego činjenica da si mojim novcem plaćao račune i nju izvodio. Sigurno ste se oboje smijali koliko sam glupa, a moram ti priznati da i jesam. Naivna sam i bijesna. Idiote! - vrištala sam. Zlatko se trgnuo i svom me snagom obuhvatio rukama. - A što će biti ako ti ja uzvratim ovaj udarac? - Uzvrati! Ako će te to zadovoljiti, pokaži i šakama koliki si slabić i kukavica. Nakon ovog, više me ništa kod tebe ne može iznenaditi. Udari i uživaj kao što si uživao u onih nekoliko večeri - potpuno sam izgubila kontrolu nad sobom. Lice mi se izobličilo od bijesa i poniženja. Osjećala sam se tako jadno, kao nikada u životu. Svi su moji postupci bili vođeni mržnjom. - Iako dolazim u iskušenje, neću, mada si šamar zaslužila - njegov je glas bio hladan. - Naravno da jesam. Ako je itko zaslužio batine, onda sam to ja. Tvoj s mukom zarađeni novac potrošila sam na izlaske s drugim. Muka mi je od tebe. Nemoj prekinuti sa mnom - podrugljivo sam ponovila. - Obećala si - ozbiljnim je glasom rekao. - A zašto to ne bih učinila? I ja mogu lagati, isto kao i ti. Pusti me! - ponovo sam se pokušala otrgnuti. Snažno sam ga ogrebala i on me naglo pustio. Iskoristivši njegovu iznenađenost, istrčala sam iz auta i krenula prema glavnoj prometnici. Uskoro sam čula kako me Zlatko doziva ali se nisam obazirala na njega. Zasljepljena suzama, nisam se ni okrenula. On nije bio vrijedan mojih suza ali zašto su onda tekle niz moje lice? Zbog razočarenja ili povrijeđenosti? Vjerovala sam mu, a on? Izigrao me je kao nitko do sada. Bila sam sigurna da je s ovim događajem prestao sav moj interes za osobe suprotnog spola. Oni mi nisu bili potrebni. I bez njih mi je život bio dovoljno kompliciran.
Znala sam da je još voli
- Suzana! - ponovo me zovnuo. Da, imala sam prekrasno ime koje mi je u ovom trenutku bez sumnje odgovaralo. Naglo sam stala a onda se okrenula na peti i ne pogledavši ga, pošla prema autobusnoj stanici. Dok se Zlatko okrenuo, autobus je stigao. S olakšanjem sam ušla. Čim sam došla kući, bacila sam se na krevet i zajecala. Činilo mi se da sam satima plakala ali nisam osjetila olakšanje. Nevoljko sam ustala i krenula prema kupaonici. Kad sam se pogledala u zrcalo, ustuknula sam. Kosa mi je bila razbarušena, a oči crvene, natečene od plača. Umila sam se hladnom vodom, a zatim sam pristavila kavu. Još uvijek nisam mogla vjerovati da je Zlatko toliko podao. Vrlo rijetko sam griješila u procjeni ljudi, gotovo nikada, sve do trenutka kada sam upoznala njega. Dala sam se zavarati njegovim dječačkim izgledom i nevinim pogledom njegovih krupnih plavih očiju. Možda nije bio Apolon, ali je posjedovao nešto što me nevjerojatnom snagom privlačilo. U početku, naši su susreti bili prijateljski, a s vremenom smo se sve više vezali jedno za drugo. Znala sam da me voli, ali ne onako kako sam ja željela. A što sam mogla i očekivati? Njemu je trebalo vremena da preboli svoju veliku ljubav prema djevojci s kojom je u vezi bio pet godina. Mada mi se kleo da mu ona ništa ne znači, ja mu nisam vjerovala. Velike se ljubavi ne događaju svaki dan, nego samo jednom u životu. Iako je bio ogorčen na nju i njenu nevjeru, ipak mu je značila mnogo više nego što je on sam sebi htio priznati. Nije je prebolio, a po svemu sudeći, nikada i neće. Sada, kada se okrenem prema bliskoj prošlosti, mnogo mi je toga jasnije. On je svoje srce poklonio Pegi i nikada više neće moći voljeti nikoga kao nju. Otpila sam gutljaj jake i gorke kave, jedva odolijevajući da ponovno ne briznem u plač. Sama sam bila kriva za sve ono što mi se dogodilo.
Izmišljena prometna nesreća
U početku smo izlazili samo da se bolje upoznamo, a s vremenom smo shvatili da mnogo toga imamo zajedničkog. Zlatko je bio prijatan sugovornik i jedan od rijetkih muškaraca s kojim sam mogla razgovarati o svemu. Bezbroj puta mi je pričao kako mu je vjernost važnija od svega, jer je na vlastitoj koži osjetio kako se osjeća onaj koji je prevaren od voljene osobe. Kako je samo znao lijepo govoriti ali se nije znao pridržavati onog što je za njega bilo nepojmljivo. Možda sam ja samo umislila da se on razlikuje od ostalih muškaraca, jer kad je govorio o vjernosti, mislio je samo na žene. Ono što nama nije bilo dozvoljeno, za njih jest. Bio je posesivan i ljubomoran. Neprestano sam morala biti u kući ili uz njega. Kontrolirao je svaki moj pokret, a ja sam se svim silama trudila da ga razumijem. Bio je povrijeđen i ja sam morala ispaštati za grijehe moje prethodnice. Često me ta njegova ljubomora gušila, a ja sam se mirila s tim, vjerujući da mi on na taj način pokazuje koliko mu je stalo do mene. Mislila sam da je sve u redu i da zaboravlja prošlost, sve do danas, i zbog toga me toliko pogodilo njegovo ponašanje. Pred očima su mi se smjenjivali događaji uoči Božića. Dogovorili smo se da ćemo ići na ponoćku s mojim bratom i nevjestom. Kad smo došli pred crkvu, zbog velikog mnoštva ljudi nismo mogli ući u nju, i zato smo misu slušali pred ulazom. Zlatko je stajao iza mene, a dok sam ja predano molila Boga, on je isto tako predano ugovarao prevaru iza mojih leđa. Nisam ni slutila, a nisam ni mogla slutiti ono što se događalo. Nije bilo razloga da se okrećem iza sebe, a to bi bilo i neumjesno. Vjerovala sam da je Zlatko iza mene, a i bio je, ali ne znam koliko daleko. Nisam uspjela odslušati ni polovicu mise, kad me uhvatio za rukav i povukao. Upitno sam ga pogledala. Osjetila sam kako se trese. - Prijatelj mi je imao prometnu nesreću - rekao je drhtavim glasom. - Prijatelj? Koji prijatelj? - upitala sam zaprepašteno. - Ante. Prevezen je na hitni kirurški. Bojim se, tako se bojim. Pronađi brata i nevjestu pa ću vas prebaciti kući - govorio je gledajući u pod.
Sav novac ću ti vratiti
Za vrijeme vožnje, Zlatko je šutio. Bio je vidljivo napet i neprestano je pogledavao prema meni. Kad smo stigli pred stan, ostala sam s njim nekoliko trenutaka. Položila sam ruku na njegovu i blago je stisnula. Ruka mu se tresla kao u devedesetogodišnjeg starca, ali me to nije iznenadilo. - Kad se budeš vraćao, možeš li navratiti do mene i reći mi kako mu je? - upitala sam izlazeći. - Bit će kasno. Idi i spavaj ti, kad ja već ne mogu. - Neću spavati. Čekat ću te - bila sam uporna. - Dobro, doći ću - rekao je i blago me odgurnuo. Čim sam ušla u stan, legla sam i počela čitati. I da sam željela zaspati, nisam mogla. Neprestano sam razmišljala o Zlatkovim riječima. I mene je brinulo kako je Ante, jer sam jako dobro znala kako je izgubiti nekoga do koga ti je veoma stalo. Cijeli je moj život bio protkan tragedijama i zato sam i imala razumijevanja za tuđu nesreću. Nešto prije pet sati, učinilo mi se da sam čula lagano kucanje na ulaznim vratima. Ustala sam i došla do njih. - Zlatko! - zovnula sam. Na moje iznenađenje, izgledao je zadovoljno i smireno. - Ante je dobro? - pretpostavila sam. - Da, ali je ipak zadržan u bolnici. - Zar si cijelo ovo vrijeme bio s njim? - Ne. Morao sam se pobrinuti za njegov automobil. Jedva sam uspio pronaći vučnu službu koja će odvesti auto. Božić je i nitko ne radi - rekao je mirno. Pogledala sam u njegove ruke. Nervozno je okretao kutiju s cigaretama. Njegov izgled i njegovo ponašanje jako su se razlikovali. - Da, razumijem - klimnula sam glavom. Umoran sam - rekao je ustajući. Samo sam se došao javiti. Vidimo se sutra - rekao je i ovlaš me poljubio. Čim sam ga ispratila, otišla sam na spavanje i ubrzo čvrsto usnula. Kad je Zlatko došao idućeg popodneva, nije ni ušao u stan. Zovnuo me i ja sam izišla. - Moram po Antine roditelje u njihovo selo - rekao je tiho. - U redu je, idi - rekla sam s čuđenjem, jer sam očekivala da i mene pozove. Kad to nije učinio, nisam se željela nametati. Znala sam da je Antino selo daleko, a možda on i neće biti sam. Sigurno će s njim biti netko od njegovih prijatelja i ja se ne bih ugodno osjećala s njima. - Hoću, ali... - zastao je i s nelagodom se promeškoljio. Nešto bih te zamolio. Možeš li mi posuditi novac za gorivo i da mu nešto kupim za u bolnicu? U krizi sam, a od njegovih roditelja ne mogu uzeti novac. - Naravno da ne možeš. Pričekaj trenutak - rekla sam i otišla u stan. Ubrzo sam se vratila s novcem. - Ne treba ti biti neugodno, a i ne trebaš mi ga vraćati. Drago mi je da mogu pomoći nekomu tko je u nevolji. - Vratit ću ti - odlučno je rekao. Ubrzo se oprostio od mene. I u idućih je nekoliko dana pitao novac. Govorio je da mora Antine roditelje vratiti na selo, da mora pomoći Anti, posjetiti ga... A ja sam mu davala i bila zadovoljna. Učiniti nekome dobro za mene je bila duševna hrana. Da, tek sada sam postala svjesna koliko sam dobro napravila. Ironično sam se osmjehnula. Uvijek sam bila realna i čvrsto sam stajala na zemlji. Naš je odnos od početka bio kristalno jasan. Znao je da s njim neću spavati i ako mu to nije odgovaralo, mogao je u svako doba otići od mene. Iako je navaljivao, ja nisam popuštala. I sada sam se živo sjećala jedne od bezbroj svađa. On nije mogao shvatiti moje staromodno ponašanje i mislio je da ću ubrzo popustiti.
Nije li malo prekasno za to?
- Zašto si takva? Sasvim je normalno to što želim - bio je sve uporniji u nastojanju da slomi moj otpor. - Je li? Kad bih svakom ispunjavala takve želje, gdje bih ja bila? Ovo je moje tijelo i ja ću odlučivati što ću s njim raditi. Neću spavati s tobom, a ako ti je toliko stalo do seksa, onda ga potraži negdje drugdje. Znam da smo mi žene krive zbog ovakvog vašeg ponašanja. Zašto bi ti gubio vrijeme sa mnom, kad postoji bezbroj žena koje bi ti već istu večer dale ono što ti želiš - planula sam, iživcirana njegovim navaljivanjem. - I što da radim? - upitao me, raširivši ruke. - Možeš birati: ili ćeš ostati sa mnom i prihvatiti moje uvjete ili ćeš otići od mene - odlučno sam rekla. Od tog razgovora kao da se promijenio. Zvono na ulaznim vratima me trgnulo iz razmišljanja. Znala sam da je Zlatko i pustila sam ga u stan samo iz radoznalosti. - Zašto si došao? - Ijutito sam upitala. Zar ti treba posuditi još novca? - Došao sam razgovarati - rekao je mirno. - Nije li malo prekasno za to? - Nije. Ja sam ti mogao i ne priznati ono što se dogodilo. Htio sam biti iskren prema tebi i vidi kamo me je ta moja iskrenost odvela - još uvijek je stajao na nogama. - A što ja imam od tvoje iskrenosti? Zadao si mi nizak udarac, i nakon svega se ponašaš kao da se ništa nije dogodilo. Kako si mogao? Imaš li imalo ljudskosti u sebi? Izmislio si da ti je prijatelj nastradao, samo da bi se nesmetano sastajao sa svojom bivšom djevojkom. Ja sam ti trebala biti rezerva ako te ona iznevjeri, a i plaćala sam. A što kaže njezin zaručnik na ovaj vaš izlet? Ili je i on neznalica, isto kao i ja? - Zašto si takva? Ja sam samo podlegao iskušenju i to se nikada više neće ponoviti. - Izađi i pusti me na miru. Ako sam nekada i vjerovala u bajke koje si mi pričao, nakon ovoga to više ne mogu. - Kako da te uvjerim da se to neće ponoviti? - izgledao je tako očajno i pokajnički da sam dolazila u iskušenje da mu povjerujem, ali sam se na vrijeme trgnula. - Ja vjerujem da se to više nikada neće ponoviti, jer ti nećeš imati priliku da me prevariš - podrugljivo sam rekla, a zatim sam ustala i otvorila vrata.
Nisam došao tebi u posjet
Na trenutak je zastao, a onda je bez riječi napustio stan. Zatvorila sam vrata i naslonila se na njih. Bila sam sigurna da je ovo kraj i ništa me u tom trenutku nije moglo razuvjeriti da nije tako. Nisam previše žalila za njim, nisam imala razloga za to, ali sam znala da će mi nedostajati oni naši razgovori. Idućih sam nekoliko dana radila sve da izbjegnem Zlatka. Uzalud. On je postao moja sjena. Nije se mogao pomiriti s prekidom, ali ni ja s onim što mi je učinio. Koristio je razne izgovore da mi se približi i bio je zadivljujuće uporan, ali sam i ja bila uporna u nastojanju da ga udaljim od sebe. Jednog je dana pozvonio na vratima mog stana. Kad sam ga vidjela, nisam mogla sakriti ljutnju. - Mogu li ući? - tiho je upitao. - Što želiš od mene? - odgovorila sam. - Nisam došao tebi u posjet - rekao je suho. - Nego kome? - upitala sam uz podrugljiv osmjeh. - Tvom bratu. - Mom bratu? - začuđeno sam okružila pogledom po stanu, a zatim raširila ruke - Nema ga doma. Ubuduće, kada vidiš da nema bratovog auta pred ulazom, samo produži - i dalje sam držala otvorena vrata. - Neću izići. Čekat ću ga ovdje. - Ako nećeš ti, onda ću ja - rekla sam i zalupila vratima. Krenula sam prema sobi i uzela kaput. On je zaprepašteno pratio što radim. Nekoliko me trenutaka skamenjeno promatrao, a onda nervozno prstima prošao kroz svoju gustu i valovitu kosu. - Volim te - rekao je iznenada. - Znam, to si mi dokazao - rekla sam zakopčavajući kaput. - Zašto si takva? Razočarao sam se u tebi - nastavio je. - Baš mi je žao. A što bih ja mogla reći za tebe? - Pogriješio sam, a ti si uvijek govorila da je ljudski griješiti, ali i praštati. Priznajem, nisam trebao. Iskušenje je bilo preveliko i nisam mu mogao odoljeti. Želio sam još jednom preispitati osjećaje i napokon sam shvatio da Pegi nije ono što želim. - A zar mi to nisi govorio cijelo ovo vrijeme? Ja ti više ne mogu vjerovati i nema razloga da se vraćamo na staro. Nikada više neće biti onako kako je bilo. Ma koliko se mi zavaravali, nećemo uspjeti. U međuvremenu sam i ja preispitala svoje osjećaje i shvatila da ne želim tebe. Da sam ja učinila ono što i ti, bi li mi oprostio? - upitala sam ga. - Ali, to nije isto! - zaprepašteno je uzviknuo. - To mi je dovoljno. Saznala sam ono što me zanimalo. Okrenula sam se na peti i pošla prema vratima. Zlatko me uhvatio za ruku i okrenuo prema sebi. - Da te ne volim, oprostio bih ti sve. - To isto i ja tebi mogu reći. - Ne tražim od tebe da mi oprostiš, nego da mi pružiš još jednu šansu. Vjeruj mi, nećeš se pokajati. Učinit ću sve da ponovo steknem tvoje povjerenje - molio me. - Ne mogu. Ne traži to od mene. - Možemo li biti barem prijatelji? Slegnula sam ramenima, oklijevajući nekoliko trenutaka. Zlatko me privukao u zagrljaj. Nisam se opirala, iako sam trebala. Ne znam što me to i dalje privlačilo k njemu. U posljednjih sam nekoliko dana uvjeravala samu sebe da ga mrzim i da mogu bez njega, a sada sam popustljiva kao da se ništa nije dogodilo. Od te smo večeri ponovo počeli izlaziti, ali sam ovaj put bila opreznija. Zlatko je pomalo stjecao moje povjerenje i nakon dvije godine hodanja, ja sam ipak učinila ono u što sam se prije nešto više od godinu dana mogla zakleti da nikada neću učiniti: udala sam se za njega.
Ispružena ruka pomirenja
Ni nakon deset godina braka, nisam se pokajala što sam mu pružila još jednu šansu. Znam da me on voli, ali drugom vrstom ljubavi koja se u mnogočemu razlikovala od onih osjećaja koje je gajio prema Pegi. I sam mi je priznao da je prema njoj osjećao strast, ludu i slijepu strast, i da je njegovo tijelo dominiralo nad onim što je osjećao. Kada je bio daleko od nje, obećavao je sebi da će prekinuti ali nije mogao. Tek mu je njena zadnja prijevara otvorila oči i natjerala ga da se udalji od nje. Ono što mi je učinio, oprostila sam mu, ali nisam zaboravila. Pružila sam mu još jednu šansu, i on ju je iskoristio. Ponekad učinimo ono što se najmanje nadamo da hoćemo, a ako je nešto loše počelo, to ne znači da tako mora i završiti. Ništa što je vrijedno ne dolazi bezbolno, ali ljubav potisne bol u zaborav, jer da nije tako, ni ja danas ne bih bila u sretnom braku.
Dobro kaže moja baka: taj internet, i to dopisivanje, sve to nisu čista posla. Trebalo bi se toga pripaziti. I ja, evo, dobivam svakakve lance koje ne smijem prekinuti, anđele koji će se pobrinuti o mojoj sreći ako ih proslijedim dalje i slične stvari. U posljednje vrijeme učestali su nekakvi tekstovi o važnosti prijateljstva među ženama. Kao, dečko je dečko, muž je muž, ali ne zanemaruj prijateljicu. Čitam to i u novinama: stručnjak taj i taj sa sveučilišta tog i tog otkrio je da je za zdravlje važno imati dobru prijateljicu i družiti se s njom. Velike li novosti! Kladim se da su svi ti stručnjaci redom bili muškarci. Samo oni od nečega što je nama jasno kao dan mogu napraviti nauku. Pa koja to žena ne zna da je ljekovito popiti kavu s prijateljicom i pritom se ispovjediti? Meni Lana nije trebala puno govoriti kako se osjeća i što mi ima reći kad me pozvala na kavu. Sve mi je odmah bilo jasno. Bio je dovoljan jedan jedini pogled i u njezinim sam očima ugledala sjaj zaručničkog prstena. Svejedno, nisam joj htjela kvariti užitak da mi to sama kaže. Poskočila sam od sreće i zagrlila je. Hvala Bogu da će se ta priča tako završiti. Znala sam da se Tomislav i ona vole, znala sam da pripadaju jedno drugome, ali su ponekad znali biti i malo tvrdoglavi. Eto, nedavno je jedan bezvezni nesporazum umalo doveo do prekida. A nije to u početku bila ni svađa. Tek malo nadmudrivanje, branjenje svoga stava. I riječ po riječ, kad ni jedno nije moglo uvjeriti drugo u ispravnost svog mišljenja, počeli su se pjeniti. Bivati nervozni. Nisu se zaustavili kad je trebalo i posvadili su se, rekli jedno drugome i što ne misle. Nekoliko tjedana se nisu viđali. On je hodao uokolo sav namrgođen, ona kao pokisla visibaba, a onda su napokon uvidjeli koliko su glupi. Zar će dopustiti da jedna sitnica pokvari takvu vezu? Nije važno tko je što rekao, važno je da su jedva dočekali da se zalete jedno drugome u zagrljaj i evo rezultata. - Ma super! Baš se veselim. I nemate što čekati. Mislim da ste se i posvađali jer ste previše slični, došli ste do točke kad takva veza treba prerasti u nešto više. - Draga moja, nešto bih te pitala: hoćeš li stajati pokraj mene kad budem postajala gospođa Kovačić? Nadam se da me nećeš odbiti. Možeš li to prihvatiti? Ovo možeš li itekako je imalo smisla. Najbolja mi je prijateljica, ali i sestra mog bivšeg dečka. Prekid s Dominikom još me bolio. Svadba bez brata ne ide, a kako ću se ja osjećati u njegovoj blizini, bilo je pitanje. Bili smo dobar par. Barem sam ja tako mislila. I ne samo ja. Mislila je i Lana, i svi oko nas, a onda se ispostavilo da stvari nisu baš takve kakvima se čine. U njegovu je životu postojala i Katarina. Kad je i kako ušla, teško mi je odgonetnuti. Kako se to moglo dogoditi da ne primijetim? Jesam li bila toliko slijepo zaljubljena kad sam si dopustila da od mene napravi budalu? Spoznaja da me vara bila je ne samo neugodna nego i ponižavajuća. Nisam znala kako se postaviti u cijeloj priči. Trebam li se nakon raskida s njim prestati viđati i s njegovom sestrom? Glupost! Mi smo bile prijateljice i prije nego što sam se zaljubila u njezina brata. Kako sada dalje funkcionirati? Lana mi je pomogla u pronalaženju načina. Češće je dolazila k meni da ne bih ja morala ići k njoj. Nalazile smo se u kafićima, odlazile zajedno u kupovinu i Dominika jednostavno nismo spominjale. S vremenom su se stvari posložile na svoje mjesto. Život se nekako kotrljao dalje, iako je u meni još uvijek tinjala nada da to nije definitivan kraj. Vjerovala sam da će se dogoditi čudo i da će ta Katarina nekako nestati. Ispariti kao jesenja magla. A onda će granuti sunce i sve će biti kao prije. Možda čak i ljepše. Uvidjet će Dominik što je izgubio i bit će još bolji nego što je bio. Valja samo biti strpljiv. Možda je upravo Lanino vjenčanje prilika za to, pomislila sam. Kad se svi nađemo ponovno zajedno u prijateljskoj atmosferi, gdje smo svi svoji i gdje je Katarina uljez, proradit će ona čuvena kemija. Da, sigurno će biti tako. Valja samo biti strpljiv i dočekati taj trenutak. Lanino vjenčanje postalo je stoga za mene velika stvar. Više stvari u jednom događaju: udaje se moja prijateljica, ja sam kuma, a i bit ću u prilici ponovno biti uz Dominika. Pa to je divno! To je prilika koju ne smijem propustiti. O svojim nadanjima ovaj put nikome nisam zucnula ni riječ, čak ni Lani, ali sam se s velikim uzbuđenjem počela pripremati za taj dan. Ustvari, pripremale smo se zajedno: pregledavale modne žurnale, birale haljine, frizure, cipele. Pa mladenka i kuma moraju biti usklađene. Na što bi to nalikovalo da se jedna pojavi u elegantnoj i decentnoj haljini, a druga u nekoj ludoj kombinaciji. Ne, to se ne smije dogoditi, "naše vjenčanje" mora biti savršeno, zaključile smo i dale se na posao. Izmišljale smo, kombinirale, planirale, tražile najpovoljnije ponude... - A tko će biti kum? - pitala sam je. - Jedan Tomislavov prijatelj iz djetinjstva. Zajedno su rasli i obećali si to još u djetinjstvu. - A dolazi li sam ili sa ženom. - Sa ženom, lani su se vjenčali. Aha, znači, on će imati partnericu. Svi će biti s nekim osim mene. A Dominik? Htjeli-ne htjeli sad ćemo se morati vidjeti. Ako ne i viđati. Možda je baš to prilika da se ponovno zbližimo. Od te pomisli ponovno su mi se pojavili leptiriću u trbuhu. Što ako pozove i Katarinu? Pa neće valjda. Nije ta veza još poprimila tu dubinu da je dovodi na obiteljsko okupljanje. Nisam pitala, ali sam se potajno nadala da je tako. Dani su prolazili, pripreme su tekle i jednoga sam dana ipak morala postaviti direktno pitanje: - Je li pozvana i Katarina? Lana je malo oklijevala s odgovorom: - Dominik se još nije točno izjasnio hoće li ili neće ona doći, ali red je da brata ne ograničavam. Razumiješ me, valjda. Oprosti, ali ja tu stvarno ništa ne mogu. I sama znaš koliko mi je žao zbog vas dvoje, ja bi najradije da ste skupa, ali ne mogu joj zabraniti da dođe. - Ma dobro, Lana, ne moraš se ispričavati. Sve znam, sve mi je jasno. Pitam samo da bih se znala pripremiti. Te noći nisam mogla zaspati. Slutila sam da će tako biti, ali ipak sam se potajno nadala. Znala sam da mi neće biti ugodno gledati Dominika s drugom djevojkom, ali da će mi ta spoznaja toliko teško pasti, ipak nisam mislila. Svi će, dakle, biti s nekim, samo ću ja biti sama. Ja ću biti jedina osamljena osoba na toj svadbi! Čekat ću da me netko pozove na ples. Ajme meni, majko moja, zar ću cijelu noć glumiti sreću? Pa neću valjda svima kvariti raspoloženje sjedeći sama s izrazom lica kao da sam upravo progutala žabu? Ma to ne dolazi u obzir! Moram nešto smisliti. Takve me misli nisu napuštale cijeli sljedeći dan, ali mi ništa pametno nije padalo na pamet. Čak sam i požalila što sam uopće pristala biti kuma. Ali kako da odbijem Lanu? I umjesto da se radujem svadbi, ja sam na sebe navukla svu tugu ovoga svijeta. Ni s kime nisam razgovarala niti koga slušala, a ponajmanje mamine razgovore sa susjedom za vrijeme popodnevne kave. A govorila joj je o svojoj prijateljici iz mladosti: kako su bile jako dobre, kako je čak bila i krsna kuma njezinu sinu, ali se odselila u Australiju. Dopisivale su se, obećavale da će se posjećivati, ali život je htio drukčije. I mama se udala, dobila brata i mene, pa su onda došle ratne godine. Pa ovo, pa ono i obećanje nisu ispunile. A sad je, eto, ta Dijana, tako se naime prijateljica zove, najavila da dolazi. Doći će sa sinom, koji je mamino kumče, pa bi bio red da se posebno angažira oko njihova boravka ovdje. Nisam slušala detalje. Briga me za njene doživljaje iz mladosti, imam ja svojih mladenačkih problema, briga me i za kumče, moj trenutačni problem je kako ne biti osamljena kuma na svadbi. - Čuj, Lucija, kad dođe Dijana, nadam se da ćete ti i Branimir praviti društvo njezinu sinu. Dečko nikad nije bio u Hrvatskoj. Bilo bi lijepo da mu pokažete grad, okolicu, da ga izvedete u društvo. - Mama, a kada oni točno dolaze? Nadam se da nije baš za Laninu svadbu. Naravno da su dolazili baš tada. Znači da se od mene očekuje da s nekim australskim klokanom skačem po gradu i gradskim znamenitostima umjesto da u miru odem frizerki i kozmetičarki! Oštro sam protestirala protiv maminih očekivanja. - Ali, mama, pa ti znaš da sam ja kuma. - Pa što ako si kuma? Ne udaješ se ti, Ana, nego Lana. A mogla bi i Kristijana povesti na svadbu, neka dečko vidi kako se to kod nas radi. - Kako da ga nepozvanog povedem na prijateljičinu svadbu? Kako si ti to zamišljaš? Osim toga, ne znam ni tko je ni kakav je. - Kako zamišljam? Vrlo jednostavno. Porazgovaraš s Lanom i za stol dodate jedan stolac. Ako ste prave prijateljice, onda je to lako rješivo. A kakav je, to ćemo tek vidjeti. U svakom slučaju, mislim da nije ni rogat ni divljak. Sin moje Dijane ne može biti loš. Za njega će to sigurno biti doživljaj, a ti ga i ne moraš posebno zabavljati. Neka upoznaje ljude, neka se druži. Bilo je to tipično rješavanje problema na način moje mame. Nije ona znala što mene muči, a meni je bilo neugodno priznati. Eto kako i najljepši doživljaj može postati noćna mora. Pitanje dovođenja Kristijana na svadbu ipak sam nastojala odgoditi. Možda čovjeka uopće ne zanimaju takve stvari, možda moja mama pravi račun bez krčmara. Za svaki slučaj Lani sam najavila mogućnost da dođem s nekim. Ona, kao ni moja mama, u tome nije vidjela problem. Dapače, saveznički mi je namignula kao da dolazim s nekim tko mi nešto znači. Nije imala vremena slušati moje objašnjenje da je to čista obiteljska dužnost, a ne zadovoljstvo. I onda je došla ta srijeda kad se Kristijan s majkom ukazao na aerodromu. Imala sam nekoliko dana da ga nagovorim da ne prihvati prijedlog moje mame ili da se pripitomim na pomisao da ću s dotičnim provesti tu važnu noć. Ni sama nisam znala koja bi me od dvije ponuđene varijante više zadovoljila. Traperice, naprtnjača na leđima, kovčezi na kotačiće, tenisice, razbarušena kosa i tragovi umora od dugog putovanja. Sve u svemu, izgledom me baš nije impresionirao, ali ni razočarao. A što se jezika tiče. nije govorio baš najbolje, ali nije ni loše. Ja nisam bila oduševljena takvim pratiocem, ali više nisam bila ni energično protiv. Ostalo je još samo pitanje želi i on to. Želio je. E, kad smo i to riješili ostalo je još samo pitanje njegove garderobe, ali moja energična mama i to je lako riješila. Bratovo odijelo dobro mu je stajalo. I tako se Kristijan određenog dana u određeno vrijeme ukazao na našim vratima. Došao je po mene. Opaaaa! Odmoran, naspavan i namirisan, uopće nije izgledao loše. Ambalaža je OK. još da vidim što se skriva u njoj, da nije slučajno neki pijanac ili gnjavator. O, Bože, što mi to radiš. Noć koja dolazi i bez toga je pravi izazov. Noge su mi se tresle od uzbuđenja kao da se udajem ja, a ne moja prijateljica. Ma lako je njoj. Ona zna što je čeka, sve smo isplanirale. Ja sam bila ta koja je išla ususret neizvjesnosti. Trebalo se susresti s Dominikom i Katarinom, nasmiješiti im se i pokazati da me uopće ne diraju. Kako mi je bilo, samo ja znam. Noge su mi se tresle, bojala sam se da se ne spotaknem i opružim na podu koliko sam duga i široka. Da prikrijem nelagodu, primila sam Kristijana pod ruku, podigla glavu i hrabro zakoračila pred poznate i nepoznate ljude. Prijatelji su me promatrali s neskrivenom znatiželjom. Moja je haljina pokupila sve komplimente. Pratilac također. Prijateljice su se znatiželjno raspitivale tko mi je to. Nova ljubav? Samo sam se tajanstveno smješkala pogledom tražeći Dominika. Uzalud, otišao je po Katarinu! Dovraga, propustio je ono najvažnije - moj trijumfalni dolazak s novim dečkom. Morat ću predstavu samo za njega izvesti još jedanput. Repriza mora biti još bolja od premijere, odlučila sam. I bila je. Nije mi bilo lako, ali uspješno sam odglumila veselje. Moje pojavljivanje s Kristijanom pokazalo se punim pogotkom. Dominik je bio zbunjen. Nije na to bio spreman. Očito mu Lana nije rekla da dolazim s nekim. Ponašao se čudno. Znači li to da mu je ipak stalo do mene ili je samo proradio muški ego. Bilo kako bilo, postigla sam početnu prednost. Oboje smo nešto promrmljali, nasmiješili se, a onda je svatko sa svojim partnerom potražio miran kutak. Iako sam ga zbunila, nisam se osjećala sretnom. Bilo bi nepošteno reći da Katarina nije izgledala lijepo. Štoviše, vrlo lijepo. Bili su zgodan par, što jest jest, ali to je samo pojačavalo moju muku. Stvar je donekle popravljala činjenica da je društvu zanimljiviji od nje bio Kristijan. Dolazili su nas pozdraviti kako bi se upoznali s njim, popričali. Kao kuma ja sam imala svojih obaveza pa nisam mogla pratiti sve te razgovore. Ostavila sam Kristijana na milost i nemilost znatiželjnim prijateljima, a još više prijateljicama, nadajući se da će znati plivati i bez mene. Shvatila sam da su se moja nadanja obistinila kad je do mene došla Ivona i upitala: - Ma gdje si ga samo našla? Tip je prva liga. Je li to nova veza? Što da joj odgovorim? Odlučila sam se na šalu: - Ma ne, to mi je suđeni. Obećani smo jedno drugome od djetinjstva. Mame su se dogovorile još prije našeg rođenja i sad nas evo. Moja je šala odlepršala među prijatelje. Od usta do usta, od uha do uha, pa je stigla i do Dominika. Vidjela sam kako mu je neka sjena prešla preko lica. Svadbena večera tekla je u najboljem redu. Plesalo se, pjevalo. Društvo je polako počelo razvezivati kravate i izlaziti van da se udahne svjež zrak, odmori uši od glazbe, popuši cigaretu. Kristijan se u svemu tome snašao bolje nego što sam se nadala. Ne samo da ga je sve zabavljalo, nego je i on zabavljao društvo. A bio je rođeni šarmer. Na svom klimavom hrvatskom odgovarao je na pitanja o životu u Australiji, šalio se, plesao. Ovo posljednje posebno. Ispalo je da sam s njim dobila jokera. Takav plesač ne susreće se svaki dan. Nisam imala pojma da mu je ples hobi, da je čak sudjelovao u plesnim natjecanjima. Moram priznati da sam ga nevoljko prepuštala nekoj drugoj partnerici. On je to vrlo dobro znao, zato je tek uz ispriku odlazio plesati i s drugim djevojkama. Jedna od njih bila je i Katarina. Vidjelo se da i ona uživa u tom plesu. Pakosno sam primijetila kako ga u tim previsokim petama teško prati. Sve u svemu, večer je ispala bolje nego što sam se nadala. - Izađimo na tren van da predahnemo - predložio je Kristijan. I meni je trebao predah, a htjela sam i s njim na tren biti nasamo, da čujem kako mu se sviđa svadba. Ma odlično je. Volim zabave svake vrste, a prisustvovati svadbi u Hrvatskoj baš je doživljaj. Hvala ti što si me pozvala. Mama mi je puno pričala o običajima, šteta što ih ne njegujete dovoljno - ugodno me iznenadio odgovorom. - Nego, htjedoh te nešto upitati. Mnogi su me ovdje doživjeli kao tvog mladića. Nisi mi dala nikakve instrukcije što trebam odgovoriti. - Ma pusti ih, iznenađeni su pa ne znaju kamo bi te smjestili. - Pa kamo da me smjeste? Hajde, poduči me. - Zašto da te ja učim, nauči sam - od srca sam se nasmijala, raspoloženija nego što sam se nadala da ću biti. Naš je razgovor počeo nalikovati na duhovit verbalni dvoboj kad se na vratima ukazala Katarina. A ona mi je u tom trenutku najmanje trebala, ali nismo je mogli izbjeći. Ljubazno sam joj se nasmiješila, što je ona protumačila kao dopuštenje da nam se pridruži. Odmah je bilo jasno da cilj njezina interesa nisam ja nego Kristijan. Ne znam što ju je više fasciniralo: to što Kristijan dolazi izdaleka ili što je tako vrstan plesač. Nije ni Dominik bio loš, ali s Kristijanom se nije mogao mjeriti. Nju sam već jednom imala za suparnicu, ali tada nisam znala kako ona postiže ono što želi. Sad sam imala priliku vidjeti kako ona to radi. Razgovarala je s Kristijanom potpuno me ignorirajući. Osjetila sam neugodu. Što sad reći? Kako reagirati? Pa ona je djevojka mladića kojeg još nisam preboljela, a ovdje se, meni pred nosom, nameće mom pratiocu. U svojoj zbunjenosti, napravila sam najgore što sam mogla. Rekla sam da mi je hladno i da se vraćam unutra. Nisam pričekala ni da čujem što je Kristijan na to odgovorio, okrenula sam se i ušla u dvoranu u kojoj su svi razdragano plesali. Koja sam ja glupača! Napustila sam bojno polje podvijena repa! Sjela sam za stol i ispila čašu vina. Finog hladnog traminca. Da se u tom trenutku pokraj mene nije pojavio Dominik, vjerojatno bih pustila i pokoju suzu. Ali iznenađenjima te večeri nije bilo kraja. Zamolio me za ples. - Tvoj partner, nova ljubav ili što li je već ne bi smio ovakvu ljepoticu ispuštati iz vida. Cure poput tebe lako mogu biti ukradene, otete, zavedene - pokušao se šaliti. Nije uspio dovršiti rečenicu, a ja sam već ispalila odgovor. Ravno u sridu: - Što se ti brineš o meni? Imaš ti o kome brinuti, ustvari, možda već i kasniš. Vidim ti neke kvržice na glavi, da ti to slučajno ne rastu rogovi? Oni su, znaš, nezgodna stvar, rastu i kad ih ne primjećuješ. Svi vide osim tebe. Vjeruj mi, govorim ti to iz vlastitog iskustva. Nije znao kako protumačiti to što mu govorim. U taj čas u dvoranu uđoše Katarina i Kristijan. Držao ju je za podlakticu i činilo se da je dovodi protiv njezine volje i ne baš raspoloženu. Među njima se, očito, dogodilo nešto što joj nije bilo po volji. Ne samo da nije uspjela šarmirati Kristijana nego je doživjela i neku neugodu. Prišli su nam. S naglašenom prisnošću Kristojan me zagrlio i rekao: - Ovo je noć za ples, a ne za priču. Ispričajte nas, moja djevojka i ja iskoristili bismo je. Prebacivši mi ruku preko ramena, odveo me među plesače. Glazba je svirala neku romantičnu sentimentalnu melodiju koja mi je neopisivo godila. Ostatak noći Kristijan je plesao samo sa mnom. Što smo dulje plesali, išlo nam je sve bolje. Jesam li ja samo dodala kap u čašu koja je već bila puna ili je nešto drugo kvarilo Dominikovo raspoloženje, ne znam. Katarina je sjedila pokraj njega s uvježbanim osmijehom na licu. Bio je toliko neprirodan da se mogu kladiti da je cijeli sljedeći dan imala grčeve od njega. Svadba je tekla uobičajenim tokom. Na red je došao i običaj bacanja buketa. Lana ga je bacila prema okupljenim djevojkama. Tko zna gdje bi pao da Kristijan u maniri odbojkaša nije priskočio i promijenio mu smjer. Doletio je ravno k meni. I da sam htjela, nisam ga mogla izbjeći. Uhvatila sam ga uz glasne povike i šale prisutnih. Neki su u šali komentirali da to nije fer jer sam, eto, imala pomagača. Ali on se dočekao na noge. - Pa naravno da je imala pomagača, pa zar za svaku svadbu ne trebaju dvoje?! A svi ste, eto, svjedoci da sam joj pomogao sada, a mogao bih i u finalizaciji akcije. Započeto treba dovesti do kraja, zar ne? Ja sam za, a na njoj je da promisli. Našim bi se majkama ispunila želja iz mladosti. Ujutro smo se vratili umorni i sretni. Bila je to nezaboravna noć. Ne samo da se udala moja prijateljica, ne samo da sam bila kuma, nego sam se istodobno riješila sjene stare ljubavi i našla novu. Pa zar sam mogla poželjeti više?
Svog sam oca pokopala prošle zime, dok su snježne pahulje polako prekrivale humke gradskog groblja. Promrzlih prstiju bacila sam ružu na njegov lijes, čvrsto držeći majku pod ruku. Obje smo se tresle, što od zime, što od nevjerice da se njegov život tako naglo ugasio. Još neki dan sve je bilo uobičajeno, a onda je jedan telefonski poziv sve promijenio. Zvali su me da dođem hitno u bolnicu jer mi je otac pretrpio srčani udar. Kad sam ušla u sobu, ležao je sklopljenih očiju, teško dišući, no odmah je osjetio moju prisutnost. Nikad neću zaboraviti njegov pokajnički pogled i suze što su mu zaiskrile u očima: - Hoćeš li mi ikada oprostiti, Renata? - njegove posljednje riječi odzvanjale su mi u sjećanju dok sam se s majkom polaganim koracima udaljavala od groblja. Oštar zimski zrak parao mi je pluća, a u srce mi se uvukla duboka tuga. Kako je sve moglo biti drugačije da su samo smogli snage reći mi istinu na vrijeme. Toliko smo nesporazuma i gorkih trenutaka mogli izbjeći! Teško sam uzdahnula i jače se privinula uz majku koja me zabrinuto pogledala. - Dobro sam, mama. Ne brini - utješila sam je.

***

Kad smo stigle u naš stan, majka je odmah otišla leći, a ja sam utonula u misli, shrvana uspomenama na svoju tešku i bolnu mladost. Bila sam srednjoškolka kad me otac izbacio iz kuće i otada više ništa nije bilo isto među nama. Mada su mi rane s vremenom zacijelile, nisam mu mogla oprostiti. Bila je to strašna nepravda i kazna koju nisam zaslužila, a tek sam na njegovoj smrtnoj postelji doznala da je pravi krivac bio on, a ne ja. Djetinjstvo su mi obilježila stalna očeva predbacivanja i vrijeđanja jer što god učinila nikad nije bilo dovoljno dobro za njega. Kad sam stasala u djevojku, znao me držati pod ključem, samo da ne bih izišla iz kuće. - Pokupit ćeš putem nekog propalicu koji će ti napraviti dijete i onda te odbaciti kao staru krpu - govorio bi. Nikad nisam mogla shvatiti zašto se tako ružno izjašnjava o meni, a još me više čudilo što majka uvijek staje na njegovu, a nikad na moju stranu. Znala bi mi reći: - Renata, budi dobra. Nemoj ljutiti tatu. Znaš kako je osjetljiv na tvoju tvrdoglavost i neposlušnost. - Ali, mama - skočila bih u svoju obranu. - Zašto dopuštaš da me tako vrijeđa? Osim toga, ne činim li sve onako kako on zahtijeva? Bili su to uzaludni razgovori jer je ona uvijek bila više njegova supruga nego moja majka. Često mi se činilo da ga se boji i da je ropski ponizna prema njemu. Kao da nosi neku veliku krivnju, stoga dopušta da on gospodari i njezinim i mojim životom. Nekoliko godina kasnije doznala sam o čemu se radi i tada sam napokon sve mogla shvatiti.

***

One večeri kad me izbacio iz kuće i zauvijek mi promijenio život, školski prijatelj Vjeko dopratio me nakon kina do moje ulice. Nekoliko zgrada niže od naše opraštala sam se s njim kad se odnekud stvorio moj otac i iskočio pred nas. - A tako! Mlada dama se povlači uokolo s muškarcima - zaurlao je i pljusnuo me tako jako da sam zateturala, a onda je pograbio Vjeku i odvukao ga niz ulicu. - Tata, tata! - vikala sam kroz plač. - Pa ništa nismo učinili. Pusti ga, molim te! Dotrčao je natrag, bijesno me zgrabio za ruku te pun mržnje počeo potezati prema našem stanu. - Evo ti tvoja divna kći! - viknuo je majci, nakon što je treskom zalupio ulazna vrata. Mama je dotrčala iz kuhinje i počela ga smirivati, objesivši mu se oko vrata kako je to uvijek činila. - Viktore, smiri se. Pa što je opet učinila da si se tako uzrujao? Gledala sam u nju, osjećajući istodobno stid, bol i prezir, ne shvaćajući kako njezino srce može biti tako hladno prema meni. Trebala mi je njezina ljubav, razumijevanje i toplina, no njoj je tada bio važan samo moj otac, a ne i ja. - Renata, sigurno si nešto gadno zgriješila kad se tata tako naljutio - okrenula se prema meni, i dalje čvrsto grleći oca. - Nisam, mama - zaustila sam susprežući jecaje. - Vjeko i ja samo smo se opraštali na ulici. - Ne laži! - zaderao se otac. - Dobro sam vidio što šte radili. Ponašaš se poput kakve drolje i još se usuđuješ u oči nam lagati. Koraknuo je prema meni i podigao ruku, spremajući se na šamar ako zucnem još samo jednu riječ. No, ovoga puta nisam željela šutjeti, bila sam sita njegovih optužbi i sumnjičenja. - Zašto uvijek vjeruješ njemu, a nikad meni, mama? - povikala sam tako glasno da sam se i sama prepala svoga glasa. Oboje su razrogačili oči u čudu, ne vjerujući da još imam smjelosti za takvu drskost. - Renata, smjesta idi u svoju sobu, a idućih mjesec dana nema izlazaka - mamin oštar glas odjeknuo je prostorijom. - A ne, ne, draga - odmah je skočio tata. - Ovaj put prevršila je mjeru i neće se izvući samo tako. Netremice je zurio u mene, a onda nastavio pakosnim glasom: - Ne samo da moram trpiti njezina vucaranja i laži, nego se još usuđuje i urlati na nas. Takvu kćer ne trebam i ne želim u svom domu! - zaurlao je. Zaplašeno sam gledala u njih, osjećajući da mi se sprema nešto strašno. - Samo se nemoj prenagliti, dragi. Ipak je ona naše dijete i sigurno nije mislila ništa loše - mama je rekla. - A ti baš želiš da završi poput tebe - obrecnuo se ljutito na nju.

***

Nisam razumijevala o čemu govore. Pribojavala sam se pogledati u očevo lice, znajući da mi od njega dolazi najveća opasnost. - Spakiraj svoje stvari i od sutra da te više nisam vidio ovdje! - njegove riječi zarile su mi se u srce poput oštrice noža. Panično tražeći pomoć, okrenula sam se prema majci koja je i sama ostala zatečena očevom odlučnošću. Ipak, nije rekla ni riječ. - Mama, reci nešto - preklinjala sam je. - Renata, slušaj oca da ne napraviš nešto još gore. - Ali, mama, kamo da idem? Pa, ovo je moj dom. No ostala je neumoljiva, a moja je sudbina time bila zapečaćena. Te noći nisam oka sklopila, zamišljajući mračnu budućnost koja me čeka. Kamo ću ići, kako živjeti, gdje ću naći drugi dom? Bila sam u četvrtom razredu srednje škole i još me nekoliko mjeseci dijelilo od mature. Na sreću, imala sam prijateljicu Martinu čija me majka obožavala i uvijek primala poput vlastite kćeri. Bez mnogo riječi i bez propitkivanja uzela je moje stvari i smjestila me u Martininu sobu. - Kod nas si uvijek dobrodošla - zagrlila me i poljubila u obraz. Premda mi kod Martine ničega nije nedostajalo, ipak sam čeznula za svojim domom. Svaki sam dan nazivala majku, nadajući se da će mi reći kako se tata predomislio te mi dopušta da se vratim kući. Ipak, bile su to uzaludne nade jer mi je uporno ponavljala uvijek isto - da se još malo strpim. Nakon tjedan dana mojih stalnih zapitkivanja predložila mi je neka dođem kući i sama zamolim oca da se vratim. Nisam ga mogla moliti. - Mama, pa tata zna da se želim vratiti kući. - Ti znaš, kćeri moja. kako bih ja voljela da si s nama. Pokušat ću urazumiti tatu - obećala mi je. Bila sam mmnjičava prema njezinim izjavama, ali se nisam prestala nadati. Prošao je još jedan tjedan, pa još jedan, a tata me nije pozvao natrag. Mama mi je dostavila nešto novca, a kad sam ih ponudila Martininoj majci, nije htjela hi čuti za to. - Renata, kupi si što trebaš.

***

U škola sam se trudila zadržati odlične ocijene jer mi je bilo jako važno izboriti stipendiju kojoj sam se nadala. U novim životnim okolnostima sve mi se to činilo gotovo nemogućim, no nisam posustala s učenjem. Kad sam odlučila potražiti honorarni posao kako bih barem malo nadoknadila Martininoj obitelji za njihovu brigu i pažnju, sreća mi se vrlo brzo nasmiješila. Gospođa Nada, mlada udovica i majka, tražila je nekoga tko bi čuvao njezine dvije djevojčice dok ona navečer radi. Kad je čula moju priču, ponudila mi je sobu, hranu i malu novčanu naknadu. Bila sam oduševljena i već sutradan preselila svoje stvari u njezin stan. Martina i njezini roditelji s tugom su me otpratili. No, znala sam da moram stati na svoje noge. Često sam razmišljala zašto me otac ne voli i što ga je tjeralo da me stalno vrijeđa. “Od tebe nikad ništa” - bila mu je omiljena uzrečica, a nebrojeno sam puta čula kako mami govori: “To mi dijete tako malo nalikuje da se pitam je li mi uopće kći.” U školi nitko nije znao što sam prolazila tih mjeseci, a ja sam se polako navikavala na život bez roditelja. Nadine djevojčice bile su oduševljene mojom prisutnošću, a mlađa, Valentina, nije se odvajala od mene. Godila mi je njezina ljubav i toplina s kojom bi mi djetinje prostodušno govorila kako sam za nju “lijepa kao princeza”. Kako je bilo ugodno čuti tako nešto nakon godina očeve grubosti i neprimjerenih riječi!

***

Jednoga dana, u trgovini s Nadom, naletjela sam na svoju tetu, očevu sestru. Nikad nisam bila s njom bliska jer je o mojoj majci uvijek govorila s omalovažavanjem. - Čula sam što se dogodilo, Renata. I ništa me to ne čudi - pogledala me s visoka, a onda je odvukla Nadu na stranu, prenemažući se od ljubaznosti. Premda je govorila u pola glasa, čula sam svaku njezinu riječ. - Tako je lijepo što ste je uzeli k sebi. Ali znate, od nje ne treba previše očekivati. Završit će poput svoje mame: s trbuhom do zuba i u prinudnom braku prije nego što uopće završi srednju školu - likovala je zlobno. Nada se odmaknula od nje i hladno joj odvratila: - Mislim da se varate, gospođo. Renata je puno bolja nego što mislite. Moja je teta samo frknula nosom, a nas smo se dvije nasmiješile i ruku pod ruku nastavile svojim putem. Prvi put nakon mnogo vremena netko se zauzeo za mene i pokazao mi da vrijedim. Koliko sam čeznula da moja majka učini tako nešto, no slutila sam da nju izjeda nešto duboko što je priječi da stane na moju stranu. Istodobno, mislila sam koliko se moja teta vara jer nema tog muškarca zbog kojega bih zanemarila školu. Ako je moja mama zatrudnjela još prije mature, meni se to neće dogoditi. Vjeko je bio moj prijatelj, znala sam da me voli, ali s njim nikad nisam otišla dalje od poljupca. Imala sam cilj, a to je bio studij i diploma, i ništa me nije moglo zaustaviti na putu do njegova ostvarenja. Dani su prolazili između škole i obveza u Nadinoj kući, dok bi noću počinjale uvijek iste more. Opetovano sam sanjala isti san: trčim ulicama posve naga, dok ljudi upiru prstom u mene: “Drolja, drolja!” U glavi su mi odjekivali njihovi glasovi dok bih panično tražila čime ću prekriti svoju golotinju. Netko bi mi napokon dobacio deku, a ja bih se probudila sva okupana znojem. Još dugo potom ne bih se mogla osloboditi mučnog osjećaja stida i pomisli kako sam uistinu zla, kako je znao govoriti moj otac. - Kažem ti, to je dijete prokleto. Ali ništa čudno kad je začeto u grijehu - govorio je.

***

Nisam razumijevala očeve riječi, ali su me strašno zaboljele. Htjela sam pobjeći da ne čujem što govore, kad se začuo mamin užasnut glas: - Viktore, kako možeš govoriti takve grozote o vlastitoj kćeri? Pa začeta je kao svako drugo dijete. - Ne bi se baš reklo - očev zagonetan odgovor ostavio me u još većoj nedoumici. Otada sam znala da sam “drukčije dijete”, da ima nešto po čemu se razlikujem. I to nešto nije na hvalu, već na sramotu i zlo. Mnogo godina kasnije “sramota” je izišla na vidjelo, oslobađajući me trauma koje su obilježile moje djetinjstvo i mladost. Napokon je došao i posljednji dan škole, a moja je završna svjedodžba bila uzorna. Majka nije uspjela suzdržati suze, pokazujući da se ponosi mnome, dok se otac i dalje držao hladno i na distanci kao da mu nisam kći. Stipendija mi je bila osigurana i gledala sam s velikim optimizmom u svoju budućnost. Nada je htjela da i dalje ostanem kod nje, mada sam se pribojavala kako ću spojiti studij i brigu oko djevojčica. Na sreću, sve se sretno posložilo pa sam uredno polazila predavanja na fakultetu i pomagala Nadi oko kuće i djece. Vjeko je uporno nastavljao oblijetati oko mene, pa sam popustila i postala mu djevojkom. Premda sam bila svjesna da ga ne volim onako kako on voli mene, bio mi je drag i godila mi je njegova ustrajnost. Ipak. studentske kolege s vremenom su mi postale mungo zanimljivije od njega koji je samo znao pričati o automobilima i radionici što će je preuzeti od oca. Često je navaljivao na mene pokušavajući me privoljeli da vodimo ljubav. No, pribojavala sam se i istodobne gnušala intimnosti te sam se zarekla da me neće imati nitko do moga muža. I to ne prije nege šte se vjenčamo.

***

Majku sam viđala s vremena na vrijeme, najčešće nakratko jer je naše susrete tajila od oca. Pribojavala se njegove reakcije, a na sve moje upite što sam mu to skrivila, samo bi šutjela ili tiho rekla: - Pusti ga još malo. Proći će ga ljutnja pa ćemo opet svi biti skupa. - Ma daj, mama, kome ti to pričaš! Dobro znaš da ništa nisam skrivila. Bile su mi smiješne njezine izlike i to što nije željela vidjeti koliko je otac nepravedan i okrutan. Preboljela sam što me odbacio, ali mu nisam mogla oprostiti i samo sam htjela znati zašto je to učinio. Razgovori s njom nisu mi nosili utjehu, ali su barem održavali kakav-takav privid obitelji iz koje sam potekla. Vjeko se s vremenom počeo udaljavati od mene, a onda je naglo prekinuo vezu i zaručio se s drugom djevojkom. Na fakultetu sam se zbližila s nekoliko kolega i kad su me pozvali na svoju zabavu, nisam puno dvoumila. Činili su mi se pristojni i zabavni, a kad sam čula da dolazi i Martina, objeručke sam prihvatila poziv. Bila je to večer koju ću pamtiti cijeli život, večer koja me smrtno prepala i zauvijek zbližila s majkom. Među okupljenima bilo je i meni posve nepoznatih ljudi. Jedan od njih od početka me nije puštao na miru. Bio je to tip mladića kakvom je teško odoljeti, a koji je itekako svjestan svog šarma i magnetske privlačnosti. Iznenadilo me što ne skida očiju s mene, no godilo mi je njegovo društvo i pažnja. Nakon nekoliko pića i plesa postajao je sve prisniji sa mnom pa sam mu jasno dala do znanja da me nikakav flert ne zanima. - E, mala moja, sve si pogrešno shvatila. Nisam ti ja tako laka lovina. Morala bi se ti dobro pomučiti da bi zaslužila biti sa mnom - bahato je rekao. Od tog trenutka više nije obraćao pažnju na mene pa sam odahnula i s Martinom krenula lutati prostranim stanom. Prošla su još barem dva sata kad sam poželjela otići kući. Martina je bila u žaru razgovora s nekim društvom pa me zamolila da odem sama. Mislila sam kako to nije ništa strašno jer je Nadina zgrada bila samo tri ulice dalje.

***

Izšetala sam u noć i krenula užurbanim hodom, kad se pokraj mene gotovo nečujno zaustavio automobil. Iz njega je iskočio onaj mladić sa zabave i ugurao me na stražnje sjedalo. Obuzeo me paničan strah, a kad sam pokušala viknuti, grubo mi je začepio usta. Za volanom je sjedio neki nepoznat mladić i samo se zlurado cerekao. Odvezli su me do zabačenog parka gdje nije bilo ni žive duše. Srce mi je kucalo kao ludo, a od siline straha počela me hvatati nesvjestica. - Sad će mlada dama vidjeti što čeka umišljene cure poput nje. Pa će dobro razmisliti prije nego što ponovo odbije nekoga tako dobrog poput mene. Izvlačeći remen iz hlača, upio mi se u lice te sam osjetila opori miris duhana koji se miješao s alkoholom. "Mlada dama" - tako mi je govorio i otac kad me htio poniziti i iskaliti se na meni. Bila sam u stupici iz koje nisam vidjela izlaza te sam prestravljena počela moliti da se netko pojavi i spasi me. Premda sam bila na smrt prestrašena, u meni je buktala silna odlučnost da se borim i pokušam im se oduprijeti. No, bila su dvojica i samo me čudo moglo spasiti. Nasilnik mi je već zderao košulju i počeo otkopčavati hlače kada su nas odnekud zabljesnuli farovi. Na prozoru se pojavilo lice policajca s uperenom baterijskom svjetiljkom. Obojica mladića skamenila su se na sjedalima, a meni su odmah stale teći suze olakšanja. Bila sam spašena, samo ta mi je misao strujila glavom dok su me policajci obazrivo izvlačili iz automobila i odvezli me potom u postaju. Pozvali su moje roditelje, a za nekoliko minuta pojavila se majka, vidno zabrinuta i uznemirena. Kad je shvatila da sam zamalo bila silovana, samo je teško uzdahnula i čvrsto me privila na grudi. Nakon što su uzeli sve podatke mogle smo ići kući, a ja sam je zamolila ako mogu tu noć provesti s njom. Smjestila me na stražnje sjedalo automobila i zamotala u deku, kao što je to činila kad sam bila sasvim mala djevojčica. Prvi puta nakon mnogo vremena osjetila sam se kao njezino dijete te sam je zahvalno zagrlila i poljubila u obraz. - Jadno moje dijete - tiho je prošaptala i pogladila me po kosi.

***

Odvezle smo se do naše zgrade i ušuljale u stan jer smo se obje plašile očeve burne reakcije. No, njega nije bilo pa sam potiho otišla do kupaonice i potom se uvukla u svoj nekadašnji krevet. Ujutro su me probudili povišeni glasovi: - Kako ti je palo na pamet dovesti je ovamo? - Pa što je tebi, Viktore! To je tvoje dijete! - Jesi li sigurna? Ja ne! - Daj prestani već jednom igrati tu farsu. Dobro znaš da je tvoje dijete, pa čije bi bilo?! Zastala sam na vratima, skamenjena od svega što sam čula. Dakle u tome je stvar, on mi nije otac?! Povukla sam se na prstima natrag u sobu i čekala da utihnu njihovi glasovi. Uskoro se začuo snažan tresak ulaznih vrata, a nedugo potom mama je provirila u moju sobu. - Renata, jesi li budna? Što hoćeš za doručak? - Mama, je li istina što je tata rekao? Ako nisam njegova kći, tko mi je onda otac? Gledala je u mene zbunjeno, kao da nešto skriva, a onda me povukla za ruku i sjela sa mnom na krevet. - Vrijeme je, dijete drago, da ti ispričam pravu istinu. Vidiš, kad smo tvoj tata i ja hodali nisam htjela da stupimo u intimne odnose. On je navaljivao, ali ja sam ustrajala na svome, želeći da najprije završimo škole pa se onda vjenčamo. Jednom zgodom, da ga napravim ljubomornim jer mi je radio svakakve psine i izlazio s drugim djevojkama samo da mi napakosti, izašla sam s drugim mladićem. Kad je to tata saznao, poludio je od ljubomore i da mi se osveti jedne me večeri silovao. Kasnije si nikad nije mogao oprostiti što je to učinio, ali isto tako cijeli me život sumnjiči da možda nisi njegova kći. Sve je to ludo, a njegova me zlobna sestra još optužuje da sam ga “upecala” na trudnoću jer me nikad ne bi oženio. - Jadna moja mama, sve sam vrijeme slutila da se zbog nečega osjećaš krivom - pogladila sam je po ruci, zaboravljajući koliko sam se često ljutila na nju jer me nije branila pred ocem.

***

- Uvijek sam voljela tvog oca, Renata, i za mene nikada nije postojao drugi muškarac. No, sada sam već umorna od našega braka i vrijeme je da se maknem. Jer otkad si otišla ništa nije bolje; on meni stalno predbacuje, a sebi ne može oprostiti što me je silovao. Zato je i tebe stalno kažnjavao jer se nije znao nositi sa svojom krivnjom. Toga jutra majka je odlučila napustiti oca te je unajmila stan kako bismo zajedno živjele. S Nadom sam dogovorila da ću joj priskočiti u pomoć oko djevojčica, tako da ipak zaradim štogod novca i ne prekinem vezu s njima. Nastavila sam redovito studirati, a majka raditi svoj uredski posao. Počele smo odlaziti i kod psihijatra jer nam je objema trebala pomoć kako bismo zaliječile rane i povratile izgubljeno samopouzdanje. Za oca je nisam pitala, a ona ga nije spominjala. Što se mene tiče, načinio nam je dovoljno štete i željela sam zaboraviti da postoji. Teško sam mu mogla oprostiti što me kažnjavao za svoje grijehe i mislila sam često o tome kako bi mi život bio sretan da on nije bio takav slabić. A onda, jednog jutra, iznenadio me neočekivan poziv. Zvali su iz bolnice da mi otac nije dobro i da me želi vidjeti. Ležao je u bolničkoj sobi, blijed poput zida, a liječničke prognoze u oporavak nisu bile optimistične. Njegovo srce umorilo se od stalne grižnje savjesti, a mamin odlazak sve je samo ubrzao. Nisam osjećala tugu, možda mi je samo bilo krivo što smo tako dugo živjeli zatrovani lažju. Gledala sam njegovo umorno lice, prazna i bez emocija, kad je otvorio oči i zazvao me po imenu. - Psst, ne govori, tata. Moraš se odmarati i štedjeti snagu - rekla sam gotovo mehanički.

***

Primila sam ga za ruku, koja je bila neugodno hladna, a on mi je stisnuo prste i prošaptao: - Gotovo je. Neću se izvući. Srce mi je još bilo ledeno dok sam ga promatrala, no riječi koje je potom smogao snage izreći razbile su sve bedeme koje sam sagradila oko sebe. Sporim glasom, punim pokajanja, pričao mi je kako je silovao moju majku jer je bio slab i nezreo mladić. Uvijek se bojao da ću i ja naletjeti na nekog takvog pa je zato i Vjeku tjerao od mene jer mu je bio previše nalik. - Hoćeš li mi ikad oprostiti, Renata? Uvijek sam volio i tebe i tvoju majku. No, bila si plod moga grijeha i nisam te znao voljeti onako kako zaslužuješ. Kažnjavajući tebe kažnjavao sam i sebe jer nam nisam dopustio da budemo sretna obitelj. Odjednom, sve su brane popustile, a dugo susprezane suze potekle su mi niz lice. - Tatice, sve će biti dobro. Vidjet ćeš - zgrabila sam ga za obje ruke i počela ih mahnito ljubiti kao da poljupcima mogu otjerati njegovu bolest i vratiti nam izgubljeno vrijeme. Lice mu se iznenada izobličilo i počeo je hvatati zrak. - Tatice, tatice, što ti je? - panično sam ga zazivala, no nije reagirao. Ispustio je čudan hropac te sam istrčala na hodnik i počela dozivati liječnike. Dotrčala je sestra, pa dežurni liječnik. Izgurali su me na hodnik i rekli mi neka ondje čekam. Kad su se opet otvorila vrata, po izrazu njihovih lica znala sam da je gotovo. Mama je stigla baš u trenutku kada su mi izražavali sućut. Obje smo ušle u sobu dršćući, bojeći se kakvog ćemo ga zateći. Ležao je posve smirena lica, kao da se u smrti pomirio sam sa sobom i sa svima nama. Nikada sebi ne bih oprostila da ga nisam posjetila toga dana i uvijek ću pamtiti lekciju koju me naučio moj umirući tata. Nikad ne čekajmo sutra da nekome pokažemo svoju ljubav. Možda ne dočekamo novi dan pa bude prekasno za to. Premda je on čekao do svoga posljednjeg časa, priznanjem da me voli ostavio mi je najljepši dar i zauvijek me oslobodio zamjeranja, mržnje i nepraštanja.
Jedva sam čekala da vidim naše fotografije s vjenčanja. Je li ih Damir već razvrstao, obradio, one najbolje? Moram skoknuti do njega i učinit ću to još danas popodne, nakon ručka sa svojim mužem. Naime, moj muž Matko i ja prošli smo se tjedan vratili s bračnog putovanja s Mauricijusa, gdje smo proveli petnaest nezaboravnih dana. Topila sam se i od same pomisli na nježnosti kojima me obasipao. Bilo je to putovanje iz snova: ugodna klima, predivna priroda, neobična hrana, plavetnilo neba i oceana, pijesak koji klizi kroz prste, vrhunski hotel, naša prelijepo uređena soba u kojoj smo proveli velik dio vremena strastveno se ljubeći. Još sam čula Matkove milozvučne riječi: - Volim te, mala, moramo ovo ponoviti. Zatvorila sam oči dok sam se svega prisjećala, a milina mi je prožela tijelo. Bila sam tako sretna. Lijepo sam se uredila i krenula na dogovoreni ručak. Dok sam vozila, razmišljala sam o tome kako je dobro što sam i ovaj, treći tjedan uzela godišnji odmor. Imat ću još malo vremena posvetiti se Matku koji se, istina, odmah vratio na posao, ali naša su bila popodneva i - noći. Inače, često sam znala osjećati grižnju savjesti zato što sam ga tijekom naše četverogodišnje veze često zanemarivala zbog posla. Zato sam odlučila više mu se posvetiti, a razmišljala sam i o djeci. Ni za koga u svom životu nisam bila spremna na takve ustupke, što je značilo da sam ga uistinu voljela. Naime, ja sam, za razliku od Matka, koji je bio voditelj odjela u jednoj državnoj tvrtci s određenim radnim vremenom i stankom usred posla, radila vrlo naporan i odgovoran marketinški posao u jednom velikom privatnom poduzeću i bez radnog vremena. Moj je posao bio vezan uz proizvodnju i prodaju piva, koje se unatoč krizi još uvijek dobro prodavalo, pa su s tim u vezi dogovarani i skupi poslovi vezani uz oglašavanje. Istodobno, zahvaljujući toj istoj krizi, prodaja je bila manja od očekivane, pa je pritisak na poslu posljednjih godina dodatno rastao jer se zahtijevala štednja i racionalizacija uz istodobno širenje tržišta. Ne vraćaj se u stvarnost, Lana, još koji dan zaboravi na posao, razmišljala sam dok sam parkirala auto pred Matkovim uredom. Uživaj! No uzalud sam to sama sebi govorila. Ipak sam osjećala kako su plaže i sunce kilometrima udaljeni od svijeta u koji sam se vratila. Osjetila sam i ono poznato uzbuđenje koje me pratilo kad god bih pomislila na posao. Jednostavno je to objasniti: voljela sam raditi i voljela sam raditi baš to što radim. Posao me ispunjavao, veselio, činio mi život uzbudljivim i dinamičnim. - Dragi, čekam te - rekla sam kad mi se Matko javio na mobitel. - Silazim odmah - odgovorio je i doista sam ga minutu poslije vidjela kako žuri prema meni. Uskoro sam bila u njegovu zagrljaju. - Idemo, uzeo me za ruku i poveo prema obližnjem restoranu. Nakon nekog vremena Matko je počeo pogledavati na sat. - Moram ići. - Znam, samo ti idi. Ja ću ostati još malo. Polako ću završiti objed, malo telefonirati, a na povratku ću svratiti k Damiru. Voljela bih pogledati u kojoj su fazi naši vjenčani albumi. - I tebe je zvao? - Nije me zvao. A tebe jest? - Zvao je danas i rekao mi da poslije posla obvezno svratim k njemu jer mi mora nešto pokazati. No svejedno, otiđi ti, ionako će se poštovati tvoje želje kad je riječ o našem vjenčanom albumu - poljubio me i otišao. Damir i Matko bili su prijatelji još od djetinjstva, a upoznala sam ih slučajno u jednom širem društvu. Zanimljivo je bilo da su me te večeri obojica, neovisno jedan o drugome, pozvali da iziđem s njima. Odbila sam obojicu misleći: prijatelji su, moglo bi biti neugodno da jedan dozna kako sam odabrala drugoga. Osim toga, ja sam već gazila prema šefici odjela i tada si ničim nisam htjela sebi stajat na putu. Ali, pozivi su se ponovili i ja sam odabrala Matka, državnog službenika s manirama gospodina i željom da uspije na političkoj ljestvici. Damir je pak bio jedna od rijetkih osoba koje sam od prvog susreta iskreno prihvatila. Nenametljivost, dobrota, pristojnost, kućni odgoj kakav se rijetko sreće, s Damirom su se jednostavno rodili. Bavio se umjetničkom fotografijom i izlagao, no kako se od toga nije moglo živjeti, otvorio je i fotografsku radnju. Fotografirao je različite svečane događaje pritom ne štedeći ni svoje znanje ni trud. Kako je imao dara, vrlo brzo je postao tražen, posebno za vjenčanja. Baš zato sam i bila znatiželjna kad je riječ o našim vjenčanim fotografijama jer je Damir znao uloviti i one posebne i neobične trenutke. - Haj! - viknula sam s vrata. - Lana, ti si! - doviknuo je iz stražnje prostorije pa sam se uputila k njemu. - Baš radim na vašim fotografijama - rekao je. - Samo ih već jedanput završi. Ne mogu dočekati da ih vidim. U taj je čas netko ušao u fotografsku radnju i Damir je izišao van. Iskoristila sam trenutak i na zaslonu počela pregledavati fotografije. Pratila sam ih jednu po jednu i svaka je u meni izazivala navalu osjećaja jer sam se sjećala trenutaka sa svadbe koje je Damir svojim objektivom ovjekovječio. A tada se moj osmijeh zaledio, a srce mi je stalo. Buljila sam u fotografiju na kojoj sam u prvom planu bila ja koja sam se upravo spremala baciti buket. Iza mene su stajale djevojke s podignutim rukama. I točno između podignutih ruku jedne djevojke, u dubini koja je sezala čak do jednog sporednog hodnika, bile su uhvaćene dvije figure. Muška i ženska. Brzo sam na ekranu povećala fotografiju. Nisam se prevarila, dobro sam vidjela, bili su to moj muž i Valentina, moja kolegica s posla. Stajali su vrlo blizu jedno drugome, odjeća im se dodirivala, u zraku je ostala Matkova ruka - poznati znak njegove nervoze, a izrazi njihovih lica izgledali su napeti. Još sam povećala fotografiju. Gubila joj se oštrina, ali mi se svaki njezin piksel bolno zabadao u srce. Jednostavno sam osjećala da taj par nešto skriva. Čim sam začula Damirove korake, brzo sam otvorila sljedeću fotografiju. - Nemoj, Lana - rekao je, a u njegovu sam glasu osjetila nervozu. - Ne mogu odoljeti, samo ću na brzinu proviriti - jedva sam ostala pribrana dok sam to govorila. - Nemoj, ne volim da itko gleda prije no što sam odaberem i obradim fotografije. Krenuo je prema meni, no u taj su se tren začuli glasovi na ulazu. - Samo malo - doviknuo je Damir, no jedan je nestrpljivi gospodin zakoračio ravno iza pulta. - Ne diraj to! - rekao je - strpi se, ja ću ti pokazati one koje su gotove. Ali čim je izišao, nastavila sam pregledavati svoje vjenčane fotografije i već nakon nekoliko njih ponovno sam naišla na jednu zanimljivu situaciju. Dobro sam se sjećala trenutka kada smo zaplesali, uz tu laganicu. Bilo je to kratko prije bacanja buketa. Osjećala sam se kao u oblacima. A sada? Naglo sam tresnula o zemlju. Na fotografiji Matko i ja u čvrstom zagrljaju, moja glava na njegovu ramenu, vidi mi se sretno i spokojno lice. Matkovo se ne vidi. No, vidim Valentinino lice. I njezina je glava na ramenu jednog muškarca s kojim pleše, našeg kolege s posla, Hrvoja, kojemu se ona već dugo sviđa, ali njezin je pogled prikovan uz Matka. On nju gleda preko moga ramena, a ona njega preko Hrvojeva. - Zbog ovoga si zvao Matka? - upitala sam Damira čim je ušao. Nijemo je stajao, a u očima sam mu prepoznala mješavinu nemira i sažaljenja. - Ima li toga još? - jedva sam prozborila kroz svoje suho grlo. Oči su mi se punile suzama. - Daj, Lana, ne znam o čemu govoriš. - Zašto si onda uznemiren? - Nisam uznemiren, ali vidim da ti jesi. To je samo fotografija koju pogrešno tumačiš. - Štitiš li možda prijatelja? Znači li to da ti ja nisam prijateljica i da sam nevažna u tom vašem muškom paktu? - rešetala sam ga pitanjima. - Ti znaš da nije tako - njegov se glas promijenio, ali sam to zanemarila i nastavila dalje po svome. - Pa ipak si mi to odlučio prešutjeti i pozvao si Matka da ga upozoriš. I to ti nikada neću oprostiti. Nastupila je tišina. Čulo se samo slabo zujanje uključenog računala pred nama. Okrenula sam se prema ekranu i tek tada je Damir progovorio: - Hajde, Lana, pusti to. Prostrijelila sam ga pogledom, na što je on samo izišao van. Nakon toga vrlo sam pozorno proučavala ostale fotografije tražeći dokaze Matkove prijevare. Zar je moguće da mi je to učinio na vjenčanju? Zar je moguće da je to čak i dokumentirano? I tada sam naišla na još jednu. Na Matkovoj košulji jasno se vidio žarkocrveni ruž. Odlično sam se sjećala te situacije. Poslije bacanja buketa i kravate rekao je da ide s dečkima malo van, a vratio se s ružem na košulji i bradi. Kad sam ga upozorila na to da je umrljan, samo se nasmijao. - Teta mi je još jedanput čestitala - objasnio je. - Možeš li mi pomoći da to maknem? - Katarina je zadužena za te situacije - rekla sam brišući svojom rukom ruž s njegove brade i misleći na svoju kumu koja je u svojoj golemoj torbi ponijela sve, pa i sredstvo za skidanje šminke s vjenčanica i košulja. Sada sam znala da takav žarki ruž sigurno nije nosila njegova stara teta, a i da jest, sinulo mi je - pa pozdravili smo se s njom prije ponoći. Ova fotografija koju upravo gledam ovjekovječila je trenutak kako rukom pozivam Katarinu. Sve je na njoj bilo dinamično, taj moj pokret i govor lica, par s moje desne strane uhvaćen u plesnom pokretu, glazbenik s moje lijeve strane koji udara u bubnjeve. Samo je Matko ukoče stajao iza mene s pogledom upućenim u daljinu, nekome. Bio je to neobičan pogled koji je odašiljao neku poruku. Sada sam ga znala i protumačiti. Bio je to u isto vrijeme i ljutit i uplašen pogled. Kako trivijalno, pomislila sam. Sve se zbivalo kao u nekom lošem nemaštovitom filmu. Odao ga je ruž. Točno znam da je otišao bez njega, a vratio se s njim. Poslije tega samo sam spontano klikala mišem i vrtjela fotografije jednu za drugom. Više nisam tražila dokaze. Imala sam ih. A kada sam došla do kraja, nisam se mogla zaustaviti. Iznova i iznova ponavljala su se preda mnom ista lica i iste situacije. Pratile su ih iste misli. Zar su to moje vjenčane fotografije? Zar je moja sreća trajala tako kratko? Zar je mome braku kraj? Sve je izgledalo poput ružnog sna kojem sam obamrla čekala završetak, ali sam i dalje klikala mišem i gledala u ekran sve jasnije shvaćajući da mi se dogodilo nešto užasno. - Lana - začula sam Damirov glas iza sebe. - Razgovaraj s Matkom. Možda prerano zaključuješ. - To i namjeravam - trgnuo me iz tog užasa. - A ti mi pošalji link. Sve ovako kako jest. Svakako ga pošalji i prijatelju kojeg si pokušao zaštititi - rekla sam ledenim glasom i požurila van iz radnje da se ne ugušim. Neko sam vrijeme sjedila u obližnjem parku. Iz misli me prenuo mobitel. Bio je to Damir, no samo sam odbila poziv. Potom sam sjedila u svom autu. Konačno sam se uputila kući i odmah po dolasku uključila računalo. Link je bio na mom ekranu. Tada sam već bila malo sabranija. Odlučila sam ne gledati fotografije već mirno pričekati Matka. Čula sam ga kako otključava vrata i kako hodnikom žuri u dnevnu sobu. - Ljubavi - rekao je čim je banuo, zapuhan i uznemirenog pogleda. - Damir mi je javio... - Ne zanima me što ti je Damir javio. Zanima me je li to istina. - Ma daj, Lana, ne vjeruješ valjda u to. I da jesam takav, zar misliš da bih to učinio na taj dan - glas mu je drhtao i umalo sam mu povjerovala, ali mi jedna druga stvar nije dala mira. - Ako nisi takav, zašto te je Damir danas nazvao? Ja sam se slučajno ondje našla. - Ljubavi... - krenuo je prema meni. - Nemoj - pružila sam ruku s otvorenim dlanom prema njemu, što je značilo ne prilazi mi. - Moram dobro razmisliti, moram se sabrati. - Vidiš, to je upravo ono što ne volim kod tebe, taj tvoj način. - Koji moj način!? - povisila sam ton. - Taj kao da govoriš o kakvom poslovnom problemu, taj tvoj nedostatak emocija. U mojoj glavi tom je rečenicom Matko potpisao presudu našem braku. - I to ti je opravdanje da emocije potražiš negdje drugdje. I to kod koga. Barem se o Valentini sve zna. - Dobro znaš da to nije istina. - I ti dobro znaš koliko sam emocija unijela u našu vezu. No ti prozivaš onu drugu moju stranu, onu na koju si do jučer bio ponosan i koju si obećao podržati i u braku, čak i ako ti ne uspiješ u svojoj karijeri, a koje sam se ja zbog tebe bila spremna odreći. Pokušavaš li izjednačiti krivnju? Nemoj! Uslijedila je mučna šutnja. Nakon nekog vremena Matko je progovorio. - Lana, znam da fotografije govore jedno, ali je istina sasvim nešto drugo. Nemam ništa s njom. Hajdemo ovo zaboraviti. - Daj mi malo vremena - rekla sam i otišla u svoju radnu sobu. Po automatizmu sam sjela za svoj radni stol. Bilo je to mjesto na kojemu sam se suočavala s ozbiljnim zahtjevima. Za njim sam riješila mnoge probleme i uvijek funkcionirala hladne glave. No sada, kada sam bila emocionalno povrijeđena, bilo je teško smiriti se i nešto razumno odlučiti. Pogled mi je pao na hrpu čestitki, papirića na kojima je bilo bezbroj zapisa koji su me podsjećali na moje obveze vezane uz vjenčanje i poslije njega. Pogledala sam i svoj laptop i iPhone, i na njima su bili podsjetnici na onaj svečani dan. Osigurala sam se da ništa ne zaboravim. A sada, umjesto da pišem zahvalnice ljudima koji su nas darovali ili nam dali novac, ja ću ispisivati isprike i vraćati im darovano. Bila sam očajna i nakon dugo, dugo vremena sam zaplakala. Jutro sam dočekala u spavaćoj sobi. Čekajući me da iziđem iz radne sobe, Matko je zaspao na trosjedu ispred televizora. Samo sam prošla pokraj njega, otišla u sobu i zaključala se. Čula sam ga oko tri u noći kako pokušava ući, a potom se polako vraća hodnikom. Ujutro, čekala sam da ode na posao, no on je odlučio uzeti slobodan dan. - Lana - govorio je s druge strane vrata - ne idem na posao. - Bolje da odeš. Sve što želim je malo vremena. - Moramo razgovarati. Molim te. - A ja tebe molim da mi daš malo vremena - rekla sam nervozno, otključala vrata i prošla pokraj njega, odjevena i spremna za fatalni susret, - Kamo ćeš? - gledao me u čudu. - U šoping. Kažu da pomaže - rekla sam ironično. I prije no što je išta uspio izustiti, izišla sam van. Moja besana noć pomogla mi je da se saberem. Odlučila sam odgovor na svoje dvojbe pronaći ondje gdje se i skriva. Kod Valentine. Glumit ću da sam došla posjetiti svoje radne kolege. Usput moram kupiti kakve čokoladice, pomislila sam. Čak sam se sjetila ponijeti i suvenire koje smo Matko i ja donijeli s bračnog putovanja. A šlag na tortu bile su tri posebno izdvojene fotografije. U ured sam nenajavljeno banula nešto prije dvanaest sati, kada kod nas počinje stanka za ručak. Iznenađenje je uspjelo. Dok su drugi komentirali kako sam lijepo potamnjela, pitali koješta o putovanju, Valentina je ostala suzdržana. Nije reagirala ni na opću zezanciju da sam lijepo smršavjela, koju je započeo jedan kolega: - Pretpostavljam da je to od plivanja - rekao je, a nakon kraće stanke dodao - po krevetu. - O, to je od puno plivanja - odgovorila sam prihvaćajući šalu. Nakon tog komentara dobila sam odgovor koji sam tražila. Nalazio se u Valentininim očima. Bilo mi je jasno da joj se nije svidio moj komentar. Iako sam s njom planirala posebno porazgovarati, shvatila sam da to nije potrebno i na svome iPhoneu stisnula opciju “šalji”. Zatim sam rekla: - Imam i fotografije. Valentina, pogledaj, već sam ti ih proslijedila. - A nama!? - napali su me ostali. - I vama ću, naravno - pogledala sam Valentinu koja je otvorila prvu, s ružem, i zaprepašteno buljila u ekran. - Ili još bolje, neka ih Valentina svima proslijedi. Posljednje sam riječi jedva izgovorila, a nakon njih sam se okrenula i bez pozdrava otišla. Jedva sam došla do dizala i spustila se u podzemnu garažu. Ponovno sam sjedila u svom automobilu proživljavajući najteže trenutke u svome životu. Bol me posve paralizirala. Još noćas sam imala razrađene dvije opcije: prvu ispričati se Matku i Damiru otkrijem li da sam sve pogrešno shvatila i drugu ako otkrijem da se prijevara ipak dogodila. Ali sada nisam imala snage suočiti se sa svojom drugom opcijom, a kamoli je provesti u djelo. Trebala sam nekoga da me utješi, preuzme dio moje boli i moga poraza, pa sam poželjela nekoga nazvati. Možda svoju najbolju prijateljicu i vjenčanu kumu Katarinu, mamu, sestru. Čak sam uzela mobitel u ruku, ali tada sam shvatila da je ova bol samo moja i da je ovo moj prvi pravi poraz u životu, prvi pravi neuspjeh. Oni milijunski vrijedni poslovni ugovori zbog kojih katkad noćima nisam spavala sada su mi se u usporedbi s ovim činili smiješnima. Zbog ovoga nisam samo imala nesanicu i bila iscrpljena od razmišljanja. Uza sve, ovo je nesnosno boljelo. Kada je prošao taj prvi šok nakon izlaska iz ureda i kada mi se konačno vratila snaga u noge, opcija broj dva stupila je na snagu. Okrenula sam ključ u autu i krenula prema stanu. - Već sam se bio zabrinuo za tebe - rekao je Matko, a kako sam šutjela, dodao je: - Moram priznati da sam se čak i uplašio - sada se u njegovu glasu čitala istinsku briga, umor, strah, a možda i krivnja. - Uplašio si se za sebe ili za mene? - upitala sam gledajući ga ravno u oči. - Lana, kakvo je to pitanje? - nervozno je reagirao. - Da ti skratim muke, reći ću ti. Bila sam u uredu. Počastila sam kolege i malo popričala s njima. Naravno da sam iskoristila priliku i dobila sve odgovore koji su me mučili - rekla sam i gledala kako se Matkovo lice naglo ukočilo. - Lana, dopusti da ti objasnim. Nije ono što misliš. Volim samo tebe. Ona je... O, kako trivijalno i s kako malo duha, pomislila sam ogorčeno. Zar se ovako raspadaju velike ljubavi? - Pakiraš li se ti ili ja? - postavila sam mu pitanje, ne obazirući se na njegov pokušaj da mi objasni situaciju. - Neko je vrijeme nijemo stajao, a tada je rekao: - Ja ću. Bit ću kod roditelja. Ti ostani ovdje. Uzela sam još sedam slobodnih dana. Plakala sam, hodala po stanu gore-dolje, odbijala razgovarati s mužem, roditeljima i prijateljima o svom bračnom krahu. Raščistila sam i problem s darovima, a potom se u ponedjeljak konačno pojavila u uredu. Atmosfera je bila, blago rečeno, neugodna. Valentina je pokupila svoje stvari i nestala. Rekli su mi da je uzela slobodne dane. Što kad se vrati, pitala sam se i odmah smislila rješenje. Već sutra sam otišla šefu, s kojim sam bila u odličnim odnosima, i pitala ga vrijedi li ona ponuda od prije dva mjeseca koju sam zbog osobnih planova tada odbila. - Lana, nemoj nagliti. Možda trebaš s Matkom... - počeo je šef oprezno. - Nema veze - prekinula sam ga. - Dajem otkaz. - Nije to, nemam nikoga za taj posao, ali sam mislio... - Ne razumiješ, želim otići. Ugušit ću se ostanem li ovdje - opet sam ga prekinula. Tek kada sam izgovorila posljednje riječi, shvatila sam da sam ih zapravo prošaptala, a u pogledu svoga šefa vidjela sam i iznenađenje i sažaljenje. Tada sam shvatila koliko sam teško i bolno ranjena. Noge su me izdale i naglo sam sjela u fotelju preko puta njegova stola i okrenula glavu u stranu. Oboje smo šutjeli neko vrijeme. Tada je on rekao: - U redu, nastojat ću to srediti - njegove su riječi zazvučale očinski, iako smo bili vršnjaci. - Samo brzo - rekla sam i izišla kako bih prekinula tu neugodnu situaciju. Nekoliko dana poslije već sam bila na putu. Zapravo sam radila isti posao, proboj na češko, mađarsko, bugarsko i rumunjsko tržište, samo je sada moje radno mjesto s razlogom bilo u našoj podružnici izvan zemlje, u Češkoj. Tri godine poslije iza sebe sam ostavila dobro odrađen posao i prošlost. Trebala sam kao potpuno nova osoba započeti novi život na starom mjestu i ponovno početi graditi budućnost. Vrijeme zaborava, izolacije, bijega, hibernacije, ostalo je iza mene. Imala sam još samo jedan zadatak pred sobom: suočiti se s Matkom. Slučaj je htio da već drugi dan sretnem Damira. - Tako mi je drago što te vidim - rekao je. - Još si gastarbajter - šalio se. - Vratila sam se - rekla sam. - Baš prekjučer. Posao je obavljen. Podružnica više nije potrebna. - Zna li Matko? - To ćeš mu ti reći. - Mislim da neću. Poslije onoga nismo ostali baš u najboljim odnosima. Smatra me krivim. Nije dao da mu objasnim. Ma ne treba više o tome. - Tako je. Idem sada - rekla sam. - Bilo bi mi drago da se katkad nađemo. - Vidjet ćemo. Javit ću se - rekla sam i brzo se udaljila. Oh, Bože, koja gužva, pomislila sam kad sam već sutradan pred vratima našega stana vidjela Matka. Noge su mi zadrhtale od iznenađenja. Trebalo mi je vremena da se priberem. Mislim da je i on osjećao isto pa je početna uobičajena konverzacija isprva zapinjala. - Pretpostavljam da znaš zašto sam došao. I zašto sam odabrao ovaj način, bez najave i natezanja - počeo je. - Ne znam, ti mi reci. - Htio sam te vidjeti još jedanput, nasamo i u našem okruženju. Htio sam na miru porazgovarati o svemu. - O čemu? - O raspadu našega braka. Mislim da nismo sve razjasnili. - Mislim da jesmo, osim možda nekih pravnih formalnosti, poput rastave i podjele imovine. Neko je vrijeme Matko ostao bez riječi. A tada je nakon kraćeg razgovora tijekom kojeg smo dogovorili formalnosti i otišao. Kad sam zatvorila vrata za njim, naslonila sam se leđima na njih i odahnula. Tek je ovo bio pravi kraj među nama. Ne volim ga više, ta mi je spoznaja bila najvažnija. Ostalo je samo snažno i neugodno sjećanje na ono što mi je priredio. Nismo mogli ostati u prijateljskim odnosima i to sam mu rekla. Nisam željela zadržati naš stan. Neka se proda i podijeli novac ili neka me on isplati. - Uostalom, sve to i sve drugo riješit će naši odvjetnici - rekla sam mu. Još jedna godina prošla je u trenu. Puno sam radila, kupila novi stan, preseljavala se, uređivala ga. Imala sam dobar posao, mir, nove i stare prijatelje, kontrolu nad svojim životom. Dakle, bila sam zrela, samostalna, ekonomski neovisna gradska djevojka. Ali, pojavio se onaj osjećaj kojeg sam se toliko bojala - osjećaj osamljenosti kada zatvorim vrata svoga stana. Tek tada počela sam ozbiljnije razmišljati o riječima svojih najbližih da nekome moram dopustiti da mi se približi i da nekome moram vjerovati jer ću u suprotnome zauvijek ostati sama. Tek tada sam shvatila da i ja žudim za time da opet mogu voljeti i biti voljena. U tom kontekstu jedanput sam se čak sjetila Damira. Sjetila sam se našega upoznavanja i one prve simpatije koju sam osjetila prema njemu. Ali meni je valjda trebao izazov - muškarčine, a ne muškarac, netko tko se mogao nositi s mojom karijerom, mojim uspjehom i dati mi prostora jer ga i sam zahtijeva. I pogrešno sam odabrala. Nisam prepoznala Damirovu širinu i veliku sličnost među nama. Ma kakva sličnost, odbacila sam te misli. Već se ponašam kao očajnica koja samo traži razloge da bi bila s nekim. Ali sudbina je uzela stvar u svoje ruke. Jednoga jutra dok sam odgovarala na brojne mailove, među njima se našao i Damirov. Kad sam ga otvorila, na ekranu je stajala moja fotografija. Shvatila sam, snimio me sinoć na povratku s posla dok sam na semaforu čekala zeleno svjetlo i telefonirala. Boje semafora i svjetla automobila lebdjeli su oko moga lika snimljenog s bočne strane automobila. Očito se našao vrlo blizu meni jer me inače ne bi mogao tako jasno fotografirati. Možda bih mu se trebala javiti i zahvaliti mu na zanimljivoj fotki, pomislila sam i nazvala ga. - Što kažeš na to da u petak poslije posla svratiš k meni - kao je nakon uobičajenog pozdrava. - Imam novi, lijepi, veliki fotostudio. Da malo vidiš što radim. Nakon što mi je pokazao svaki kutak svoga novog radnog prostora i neke fotografije koje su bile zapažene na izložbama, ostatak večeri proveli smo u dijelu studija koji je bio namješten kao mali kutak za druženje. I dalje smo nastavili o poslu, on svome, ja svome. No ipak, sada sam Damira gledala sasvim drugim očima i kao da sam prvi put uočila njegovu strast prema onome čime se bavi koja je izvirala iz svake njegove riječi. Iako bio glasna osoba i iako je ostao vrlo odmjeren i pristojan, kakvoga sam se i sjećala, sada je odjedanput dominirala ta novootkrivena strana njegove osobnosti. Proveli smo vrlo ugodnu večer i dok sam se vozila kući razmišljala sam o toj novoj promjeni. Možda to i nije promjena. Možda je oduvijek bio takav, samo je ostao u Matkovoj sjeni. - Pogriješila si, Lana - rekla sam glasno. - On je bio pravi izbor. Sjetila sam se ponovno onih davnih dana kada me, ne znajući za Matka i mene, pozvao na kavu i njegova razočaranost kada sam mu rekla da već izlazim s nekim. Još gore je bilo kada je otkrio i s kime. Od tada kad god je mogao, izbjegavao me, ali s vremenom je njegove ponašanje postalo gotovo kao bratsko. Na koncu smo bili odlični prijatelji, što ni večeras ne bih mogla nazvati drugačijim imenom. I cijeli vikend, koji sam provela sama, bilo mi je žao zbog moje tadašnje odluke. Može li se što promijeniti, pitala sam se. Radni je tjedan prošao u hipu. U petak navečer nisam prestajala misliti na Damira i odlučila sam ga nazvati. - Što kažeš na to da sutra ti svratiš k meni. Imam novi, lijepi, veliki stan - nasmijala sam se. - Zašto ne? - odgovorio je. Veselila sam se ponovnom susretu. Čak sam isplanirala skuhati nam ručak, nešto češko, što sam mislila da još nije probao. A ono što nisam planirala je da će Damir iz moga stana otići tek u ponedjeljak ujutro.
Moj je otac bio alkoholičar otkad znam za sebe. Nije bio agresivan, ali je na piće trošio gotovo sve što bi zaradio na povremenim i loše plaćenim poslovima. Mama nas je pokušavala izvući iz bijede radeći po tuđim kućama i čisteći stubišta susjednih zgrada te štedljivo raspolažući socijalnom pomoći koju smo dobivali. Ipak, cijeli smo život stanovali u bijednom podrumskom stanu. Imala sam deset godina kad sam shvatila da je i mama popustila, da je i ona počela piti. U našem susjedstvu obitelji sa sličnom sudbinom nisu bile rijetkost. Siromaštvo, alkoholizam, neobrazovanost i otkazi bili su dio svakodnevnice brojnih mojih prijatelja iz škole. Zato mi se moja obitelj ni po čemu nije činila osobitom. No to me nije sprječavalo da sanjarim o drukčijem životu. Moj dvije godine stariji brat Željko i ja na različite smo se načine pokušavali nositi sa životom. Oboje smo maštali i zaklinjali se da ćemo biti drukčiji od roditelja, da ćemo si osigurati dovoljno za pristojan život. Ja sam to pokušavala ostvariti učenjem. Trudila sam se, koliko god su mi uvjeti dopuštali, da budem odličan đak i u tome sam u osnovnoj školi uspijevala bez većih poteškoća. U srednjoj ekonomskoj školi uz veliki sam napor uspjela zadržati status odlikašice. Nije bilo lako učiti uz moje roditelje, uz brige i nevolje koje su me tištile, ali snagu mi je davala misao da je to jedini put za ostvarenje mojih snova.
Studij uz rad
Kad sam maturirala, izrazila sam želju da se upišem na ekonomski fakultet. Otac se razbjesnio, rekao je kako mu ne pada na pamet uzdržavati me još pet godina. Smatrao je kako je krajnje vrijeme da i ja počnem donositi novac u kuću. Na vrh jezika bilo mi je da ga upitam kakvu je on to žrtvu podnio za mene, no svladala sam se. Majka je, pak, stala na moju stranu pa je postignut kompromis. Mogu se upisati na studij ako istodobno budem radila. Zaposlila sam se u obližnjem dućanu mješovitom robom i započela studij. Dogurala sam do treće godine, a onda odustala. Nisam se više mogla boriti s ispitima, predavanjima i radom u smjenama i vikendom. Bilo je to previše za mene. Neko sam se vrijeme nadala da ću uštedjeti dovoljno kako bih mogla prekinuti posao i nastaviti studij, ali plaća mi je bila mala, a roditelji su zahtijevali da je gotovo cijelu dajem u kuću. Znala sam da moj novac troše na alkohol, ali nisam im se mogla niti znala suprotstaviti. S vremenom sam odustala od svojih snova i počela se nadati jedino čudu koje bi me spasilo. Moj je brat krenuo drukčijim putem. Učenje mu nikad nije bilo jača strana pa je teškom mukom završio srednju tehničku školu. Novac je još kao maloljetnik počeo zarađivati švercom i sitnim prijevarama, poslovima na rubu zakona. Nikad se nije upustio u krupni kriminal, ali ni u pošten posao. Nekoliko je puta imao posla s policijom, ali se uvijek sretno izvukao. Otac je prigovarao da će nam navući nevolje na vrat, ali bi se smirio svaki put kad bi mu Željko dao dio svoje zarade. Brinula sam se za Željka jer sam znala da takav život ničemu ne vodi. Nisu mi se sviđali ni njegovi prijatelji, a još manje oni s kojima je obavljao svoje "poslove". Na sve moje prigovore odgovarao je širokim osmijehom i slijeganjem ramenima. - Ne znam ništa drugo raditi. A i da znam, kakve koristi od toga. Pogledaj sebe. Bila si odlikašica, čak si pregurala i pola studija, a radiš za sitnu lovu. Takav je svijet, ti i ja ne možemo ga promijeniti - obično bi mi odgovarao. Jednoga dana, posve slučajno, na trenutak su mi se odškrinula vrata u bolji svijet. Bilo je hladno jutro, a ja sam otišla u centar kako bih platila nagomilane račune. Usput sam mami trebala podignuti lijekove. Čekajući u redu u pošti, iznenadila sam se kad mi se obratila lijepo odjevena djevojka. Na trenutak je nisam prepoznala, a onda sam shvatila da je to Verica, prijateljica iz srednje škole. - Korina, ne mogu vjerovati da sam na tebe naletjela! - iskreno se razveselila. I meni je bilo drago što je vidim. U srednjoj školi bile smo bliske premda je ona živjela na drugom kraju grada i premda su joj roditelji bili liječnici. Nikad nije bila ohola i znale smo se lijepo zabaviti. Ali kad je otišla na studij u Zagreb, veza među nama se prekinula te godinama ništa nisam čula o njoj.
Kava s prijateljicom
Pozvala me na kavu, što sam rado prihvatila. Doznala sam da je završila medicinu i udala se te da sada sa suprugom živi u Francuskoj. - Ti si, ako se ne varam, završila ekonomiju ovdje kod nas - dobacila je, a ja sam promrmljala nešto što je zvučalo kao potvrda. Bilo mi je neugodno pred uspješnom prijateljicom priznati vlastiti neuspjeh. Kad je čula da radim u prodavaonici mješovite robe, užasnula se. - Grozno je kako se u nas ne cijene školovani ljudi. Znam, teško je naći posao, kriza je, ali to je strašno da netko s diplomom radi posao koji bi mogao i s osnovnom školom. Mogu misliti kakvo je to poniženje za tebe.
Rješenje iz rukava
Neko je vrijeme šutke zurila u svoju šalicu, a ja se nisam usudila progovoriti kako me ne bi uhvatila u laži. Iznenada je podigla pogled i radosno uzviknula: - Kako sam luda! Imam rješenje za tebe. Moj stric ima uspješnu tvrtku koja se bavi oglašavanjem i reklamama. Baš je ovih dana spomenuo kako traži mladog ekonomista; uzeo bi ga za pripravnika da od početka ispeče zanat kod njega. Kukao je kako je danas teško naći mlade ljude koji su spremni početi od početka i kako svi odmah žele početi kao direktori. Sigurno bi volio da mu preporučim nekoga za koga se mogu zakleti da je, kao ti, pametan i spreman zasukati rukave. Jedini je problem što je njegovo poduzeće u Zagrebu pa bi se morala preseliti. Nisam znala što bih rekla na njezinu ponudu, a ona je nastavila: - Nadam se da ti ne bi bio problem otići u drugi grad. Koliko sam shvatila, nemaš dečka, a roditelji će se već snaći bez tebe. Sutra putujem u Francusku, ali već ću danas nazvati strica i reći mu da ćeš mu se možda javiti. Napisala mi je ime, telefonski broj i adresu na koju se mogu javiti. Još smo kratko razgovarale, a onda se ispričala jer je morala ići. - Jako mi je drago što sam te vidjela. I nemoj propustiti ovu priliku, molim te. Ovdje ti se ne smiješi svijetla budućnost. I nemoj se osjećati loše što ću te preporučiti. Neću ništa slagati kada te budem hvalila - rekla je na rastanku. Ipak sam se osjećala loše. Mučilo me što sam lagala prijateljici, a još me više mučilo to što mi se pružila prilika da promijenim grad, posao i svoj život, a za to nisam imala uvjete. Nisam imala diplomu! Cijeli sam dan pogledavala papirić s adresom proklinjući svoju sudbinu i žaleći što ipak nisam smogla snage završiti studij. Ili da barem nisam lagala Verici. Možda mi je mogla, zahvaljujući svojim vezama i poznanstvima, pomoći da nađem bolji posao i sa srednjom stručnom spremom. Ali sada je bilo kasno. Željko je primijetio da sam loše volje pa sam mu prepričala svoj susret s Vericom. Dva dana poslije, kad sam se vratila s posla, dočekao me sa širokim osmijehom i sivom omotnicom. - Što je to? - umorno sam upitala. - Pogledaj - zagonetno je rekao. Otvorila sam omotnicu i ostala bez daha kad sam vidjela da je u njoj diploma na kojoj je pisalo moje ime. - Odakle ti to? - Ne pitaj. Radio ju je pravi majstor pa se ne može lako otkriti da je falsifikat. - Ti si lud! Ne misliš valjda da ću to iskoristiti. Zbog ovoga možemo oboje završiti u zatvoru - srce mi je uzbuđeno tuklo.
Bratski savjeti
- Ja sam učinio svoje kako bih ti pomogao - bio je pomalo uvrijeđen. - Ne budi takva kukavica. Uostalom, malo je nedostajalo da završiš taj studij. Koliko je samo neznalica i budala s diplomom! Taj papir zapravo ništa ne znači, on je čista formalnost. A tko je tebe išta pitao kad si morala raditi i pokušavala učiti? Gdje su tada bili svi ti moralisti koji bi te osudili zato što si pokušavaš osigurati bolji život? Ovo će ostati naša tajna, a ti čini što misliš da je ispravno. Dva sam dana očajnički vagala sve argumente za i protiv, a trećega sam odlučila i nazvala broj koji mi je Verica dala. Najprije se javio ugodan ženski glas, a nekoliko trenutaka poslije razgovarala sam s Veričinim stricem. Bio je oduševljen što sam mu se javila. Rekao je kako Verici vjeruje, kako mu je drago što me je preporučila te da već sljedeći tjedan mogu početi raditi. Znala sam da riskiram, ali morala sam pokušati. Tako se moj život iznenada posve promijenio. Dala sam otkaz, spakirala se i otputovala. Unajmila sam sobu nedaleko od tvrtke Veričina strica. Gazdarica mi je bila postarija, simpatična žena koja je pristala da joj cijelu stanarinu platim kad dobijem prvu plaću. Na poslu su svi bili ljubazni prema meni te su mi pomagali dok se nisam snašla. U početku sam neprekidno strepila da će se moja prijevara nekako otkriti, ali kako su dani odmicali, a ništa se loše nije događalo, počela sam se opuštati i uživati u svom novom životu. Slobodno sam vrijeme provodila upoznavajući grad i družeći se s nekoliko mlađih kolegica s posla. Kad mi je na račun sjela prva plaća, bila sam više nego zadovoljna. Činilo se da su se počeli ostvarivati svi moji snovi. Radila sam već četiri mjeseca kad me direktor pozvao da na jednom sastanku zamijenim njegovu tajnicu koja je ostala kod kuće zbog gripe. Bojala sam se hoću li biti u stanju odraditi taj posao kako treba, ali pokazalo se da je to lakše nego što sam mislila. Trebala sam samo voditi zapisnik. Nakon sastanka, kad sam se vratila na svoje radno mjesto, prišao mi je jedan muškarac koji je u razgovoru sudjelovao kao stranka. Bio je to prosječan muškarac u pedesetim godinama, proćelav i onizak, ali bilo je u njemu nešto što mi se na prvi pogled nije svidjelo. - Ja sam Martin. A kako se vi zovete? - uljudno je rekao pruživši mi ruku. - Korina - zbunjeno sam odgovorila, pitajući se što želi od mene. - Morao sam se upoznati s vama. Zavidim vašem šefu na tako predivnim zaposlenicama - nije mi se svidio njegov osmijeh, ali sam mu pristojno dala do znanja da imam puno posla. Prije nego što je otišao, dobacio mi je pogled pun pohote. Stresla sam se od nelagode.
Pohotni jarac
- Stari pokvareni jarac! Kažu da je oduvijek bio ženskar, da se zato i rastao. Kako mu nije neugodno tako ti se nabacivati! Ima djecu tvojih godina - komentirala je Sanja, mlada žena koja se prije nekoliko dana vratila s rodiljnog dopusta. - Već dugo surađuje s našom tvrtkom i na njemu smo zaradili puno novca. Ali nije mi zato ništa manje antipatičan. Nekoliko dana poslije iznenadila sam se ugledavši Martina kako mi prilazi na izlazu iz zgrade u kojoj sam radila. Bilo je očito da me čekao.
Počinju ucjene
- Dobar dan, Korina - rekao je uz provokativan osmijeh. - Bio sam u prolazu pa sam pomislio kako bi vam možda godio ručak ili kava poslije posla. - Oh, hvala, ali žurim kući - osjetila sam kako sam se zarumenjela. Ne glumeći više ljubaznost, Martin mi je prijetećim tonom rekao: - Čuj, malena, bilo bi ti bolje da pođeš sa mnom! Nije ništa objašnjavao, nego me uhvatio pod ruku i poveo prema svome automobilu. Njegov nastup i ton posve su me paralizirali. Nakon kraće vožnje zaustavili smo se pred jednim restoranom. Ondje su ga očito dobro poznavali jer nas je konobar, uz srdačan pozdrav, odmah poveo do stola u kutu. Martin je naručio jelo, a ja sam zbunjeno čekala da mi napokon kaže što želi od mene. - Znaš, malena, jako si mi se svidjela već na prvi pogled - napokon je progovorio, žvačući poveći zalogaj. - A ja ti poznajem puno ljudi po cijeloj zemlji. Zato sam se malo raspitivao o tebi. I gle čuda, saznao sam da si bila studentica, ali da nikad nisi diplomirala. Osjetila sam kako me preplavljuje panika, ali sam šutjela pogleda uprtog u stol i čekala da nastavi. Tvoj šef i ja dugo surađujemo i nije mi drago čuti da ga netko tako vara i iskorištava. Ali, kako sam već rekao, jako mi se sviđaš pa sam pomislio kako bi bila šteta da ti propadne posao i karijera, a da o problemima sa zakonom i ne govorim. Valjda znaš da su prijevara i krivotvorenje kažnjivi. Ali ti to znaš, pametna si ti. A sada se sigurno pitaš zašto ti sve to govorim. Eto, jednostavno je. Volio bih da mi ponekad praviš društvo, da izađemo na večericu i malo se zabavimo. To je sve. Što kažeš? Zauzvrat nitko neće saznati za tvoju tajnu. I dalje sam šutjela, izbezumljena i paralizirana od srama i straha. Nisam znala što reći ili učiniti. Bila sam mlada, gotovo bez ikakva iskustva u složenim odnosima među ljudima i nisam znala kako se postaviti. - No, hajde, nisam ja tako strašan. Vidjet ćeš da znam biti i zabavan - glasno se nasmijao. - Je li dogovoreno? - Jest, dogovoreno je - vlastiti glas zvučao mi je strano. - Dobro. Napiši mi telefonski broj na koji te mogu dobiti pa ću te nazvati. Zapravo, već znam da bih se ovog vikenda volio malo opustiti u lijepom društvu. Nazvat ću te u petak da se dogovorimo... - nastavio je govoriti, ali ja ga više nisam slušala. Panično sam razmišljala o tome kako se izvući iz te situacije, ali ništa mi nije padalo na pamet. Nakon ručka odvezao me do mjesta gdje me i čekao. Na odlasku mi je dobacio poljubac, a ja sam se stresla od gađenja. Sljedećih sam dana pokušavala smisliti što da učinim, ali kako god okrenula, bila sam u nevolji i nisam vidjela izlaza. Ako priznam da imam krivotvorenu diplomu, osramotit ću se i možda završiti u zatvoru, a vjerojatno ću i brata uvaliti u probleme. Druga je mogućnost praviti društvo onom odvratnom muškarcu. U tom mi se trenutku ta mogućnost učinila manje strašnom. Pomislila sam da se Martin možda samo poigrava sa mnom, da će odustati od svojih zahtjeva i pustiti me na miru. Ili ću mu brzo dosaditi pa ću opet biti slobodna.
Moram se skinuti
Kad sam u petak poslijepodne začula njegov glas, umalo sam se rasplakala. Rekao je da će doći po mene u subotu ujutro te da idemo u vikendicu na moru koja je bila vlasništvo njegova prijatelja. Preporučio mi je da spremim odjeću za dva dana i spustio slušalicu. Te noći nisam spavala pa mi je Martin sutradan prigovorio kako ne želi da ga ubuduće dočekujem umorna i nedotjerana. Ako mi treba novca za odjeću i šminku, dat će mi ga, rekao je. Vožnja do vikendice protekla je u slušanju glasne glazbe i njegovu neprekidnom brbljanju. Hvalio se da je uspješan i bogat poslovni čovjek. Kad smo došli u vikendicu, pokazao mi je moju sobu pa sam na trenutak odahnula pomislivši da je možda ipak samo osamljeni muškarac u kriznim godinama kojem godi društvo mlade žene. Poslijepodne smo proveli ploveći izletničkom brodicom, a večer u ribljem restoranu pa je moja nada da će sve ipak dobro završiti jačala. Međutim, kad smo se vratili u vikendicu, Martin je pošao sa mnom u moju sobu. Zbunjeno sam ga pogledala, a on je grubo rekao: - Daj, ne glumi nevinašce! Skidaj se! Stala sam kao ukopana, a on je nastavio: - Neću te ni na što prisiljavati. Na sve ćeš ti pristati, vjeruj mi. Znaš što je u igri. Ili ja ili zatvor. Još sam trenutak stajala nijemo boreći se sa suzama, a onda sam polako počela otkopčavati košulju. On je sjeo na krevet i pozorno me promatrao. Činilo se da mi treba nekoliko sati da bih skinula svu odjeću, a onda sam osjetila njegove ruke i usne. Zatvorila sam oči i počela misliti na nešto drugo, čekajući da sve prođe. Martin je ostao u mojoj sobi do jutra. Kad je napokon otišao, rasplakala sam se i zaspala u suzama. Probudio me oko podneva izvrsno raspoložen. - Opet si sva natečena! Rekao sam ti da to neću trpjeti. Hajde, pod tuš, a zatim idemo na ručak! - bezobrazno me udario po stražnjici.
Mučni mjeseci
Toga dana, dok smo sjedili na prepunoj terasi restorana, mislila sam da svi oko nas mogu vidjeti u kakvom smo odnosu moj pratitelj i ja. Osjećala sam duboki stid i poniženje, ali nisam vidjela izlaza iz te situacije. Zato sam se svaki put bez pogovora odazivala na Martinove pozive. Najprije mi se gotovo dva tjedna nije javio, pa se u meni već probudila nada da će me ostaviti na miru, da mu nisam dovoljno zanimljiva, da me se brzo zasitio. Međutim, prevarila sam se. Uslijedila su četiri mučna mjeseca koje sam provela očajavajući, gadeći se i grozeći nad samom sobom, pokušavajući pronaći izlaz. Ali izlaza nije bilo. Bar ne takvoga koji bi omogućio da zadržim i svoj posao i svoje dostojanstvo. Naravno, kolege na poslu i onih nekoliko prijateljica koje sam stekla primijetili su da se sa mnom nešto zbiva. Osobito mi je bilo neugodno kad me Sanja upitala je li istina da izlazim s onim groznim Martinom. Bilo je očito da nas je netko vidio i proširio vijest po uredu. Promrmljala sam nešto neodređeno kao odgovor, nastojeći brzo skrenuti razgovor u drugom smjeru.
Visoko društvo
Martinovo i moje druženje uglavnom se svodilo na izlaske u restorane ili na neka kulturna zbivanja. Ne bi se reklo da je bio veliki poznavatelj ili ljubitelj umjetnosti i kulture, ali je volio biti viđen na takvim mjestima u društvu mlade i lijepe žene. Tvrdio je da mu to podiže ugled u poslovnim krugovima i pomaže u sklapanju poslova. Katkad bi mi darovao skupu odjeću, parfeme i nakit. Jasno mi je pokazivao kako očekuje da mu zbog toga iskazujem zahvalnost i divljenje. - Da nije mene, malena, ništa ti ne bi znala o svijetu. Tvoj Martin otvorio ti je sva vrata koja vode u visoko društvo. Zato, nemoj praviti tako tužno lice. Puno si ljepša kad se smiješ - znao je govoriti. Naši su izlasci najčešće završavali odlaskom u hotelsku sobu, gdje bi on utažio svoju želju, a zatim me odvezao kući. Premda zapravo nikad nije bio grub prema meni, uvijek sam strepila od tih trenutaka, moleći se potiho da me te večeri ostavi na miru. Ipak, s vremenom sam se pomirila sa sudbinom i prepustila životnoj rijeci da me nosi smjerom koji mi je moja sudbina namijenila. Martin je pokazivao i neke simpatične i ne tako loše karakterne osobine, a ja sam se nastojala uhvatiti za njih kako bih svoj položaj u vlastitim očima učinila manje sramotnim i očajnim. Katkad sam pomišljala kako bih sve to morala prekinuti jednim potezom, ali sama pomisao na povratak u roditeljski dom, skučeni vlažni stan, besmisleni posao koji ne nosi nikakve mogućnosti napredovanja, kočila me da to učinim. Ne moram ni spominjati da me Martin povremeno podsjećao kako je spreman, istoga trenutka kad ga ostavim, otići na policiju i prijaviti me. Vjerovala sam da bi to zaista i učinio. Sve sam se dublje uplitala u mrežu laži i ucjene i sve su manje bile šanse da se izvučem s dna na koje sam postupno padala. A onda se zbilo nešto što me napokon prenulo iz obamrlosti i pasivnosti kojima sam se prepustila. - Znaš, malena, danas se trebam naći s potencijalnim poslovnim partnerima iz inozemstva - Martin je prešao na stvar čim smo sjeli za stol ugodnog restorana u predgrađu. - Taj mi je posao jako važan pa očekujem da ćeš mi i ti pomoći. Sutra ću ih odvesti na večeru, a ti ćeš im biti pratnja. Oni moraju biti zadovoljni. Zato, što god požele, ti im nećeš odbiti. Ništa im ne smiješ odbiti, jesmo li se razumjeli? - Naravno, Martine. Kako ti kažeš - rekla sam smireno dok sam istodobno razmišljala kako ne mogu više. Strah i očaj mogli su me natjerati da popustim njegovim ucjenama, ali nisam se mogla pomiriti s tim da me poslovnim suradnicima nudi kao robu. Bilo je to ipak previše. Čim me je dovezao kući, spakirala sam stvari i sjela na prvi autobus koji je vozio prema mom rodnom gradu. Roditelji me nisu ništa pitali, samo je tata progunđao da sam baš i mogla ostati ondje gdje sam dosad i bila jer mu nije do toga da hrani još jedna usta. Željko je pokušao doznati što se zbilo, ali nisam mu mogla ništa reći. Bojala sam se što bi učinio kad bi doznao da je njegova mlađa sestra podavala svoje tijelo pohotnom ucjenjivaču. Prvih sam dana neprekidno razmišljala o kolegama s posla i svom šefu. Što li su pomislili kad su shvatili da sam preko noći nestala iz grada? Nedostajali su mi i oni i posao, ali nastojala sam odagnati bolne misli. I na Martina sam neprekidno mislila strahujući da će ispuniti svoje prijetnje i trzala se na svaki zvuk automobila očekujući policiju. MeđutLm, ništa se nije dogodilo.
Bijeg kući
Deset dana poslije nazvala me Verica. Sledila sam se kad sam joj prepoznala glas te sam u prvom trenutku osjetila poriv da spustim slušalicu. Verica je bila zbunjena i zabrinuta. Slomila sam se i rasplakala priznavši joj sve, cijelu istinu, bez uljepšavanja i bez ostataka. Nijemo je slušala, tek uz poneki uzdah ili uzvik iznenađenja. - Kako si šašava! Jadna ti, mora da si bila zaista očajna. Znaš, pomalo se ljutim na tebe, ali mogu te i razumjeti. I dalje vjerujem da si vrijedna i sposobna pa ću vidjeti što mogu učiniti rekla je na kraju i bez daljnjeg objašnjenja spustila slušalicu. Sutradan me ponovno nazvala. Glas joj je bio vedar, u njemu se osjećao smijeh: - Razgovarala sam sa stricem i sve mu objasnila. - Oh, jesi li baš morala? Umrijet ću od stida - gotovo sam se rasplakala, premda sam znala kako to licemjerno zvuči. Stid sam trebala osjetiti već onoga trenutka kad sam odlučila prevariti tog čovjeka koji je bio spreman da mi pomogne. - No, i trebala bi se sramiti. I neka ti to bude pouka - Veričin se glas na trenutak obojio strogošću. - No moj ti je stric prava ljudina. Nema puno takvih kao što je on. Jako si mu se svidjela, smatra te sposobnom pa ti je odlučio pružiti još jednu priliku. Nitko osim njega, mene i tebe ne zna za glupost koju si učinila. Stric je rekao da će tako i ostati, ali u roku od dvije godine moraš zaista završiti studij. Velikodušnost toga čovjeka duboko me dirnula, ali nije mi donijela ni olakšanje ni radost. - To je predivno, ne znam čime bih mogla izraziti zahvalnost koju osjećam. Ali Martin zna i neće me pustiti na miru. - Stric se i za to pobrinuo. Dao je Martinu poslovnu ponudu koju nije mogao odbiti. Zauzvrat, tebe mora ostaviti na miru. Osim toga, čujem da je Martin već našao novu prijateljicu - izgovorila je Verica riječi koje su mi donijele neizmjerno olakšanje. - Hvala. Ne znam kako ću se ikad odužiti tebi i tvome stricu - riječi su mi bile pomalo nerazgovjetne jer sam ih izgovorila kroz suze koje su nezadrživo potekle. - Znaš ti dobro kako ćeš nam se odužiti. Kloni se gluposti i neprilika i drži se istine - čula sam zvonki Veričin glas.
Nikada neću zaboraviti taj dan kada mi je srce zamalo stalo. Skup generacija i okupljanje u školi... Prepoznala sam taj glas koji je sa čuđenjem zapitao: Ko je ovo? To pitanje se odnosilo na mene, jer me je neko predstavio. Hm, nisi me prepoznao, a i kako bi kada sam u školi bila uglavnom u nikakvim trenerkama. Odmah sam znala da sam se zaljubila u tebe po drugi put. Prvi put je bilo znatno ranije. Veoma nespretno i smešno, ali da se ne vraćam na to i da ne otkrijem previše, kako te neko ne bi prepoznao za slučaj da ne budem samo ja ovo pročitala. Osetila sam u tebi tu neku melanholiju koju mislim da je malo ko osetio i to me je povezalo sa tobom. Nisam prestajala da razmišljam o tebi, a onda, negde nakon ponoći, ako se dobro sećam, neko mi je prišao i zapevao jednu pesmu. Ne pričinjavaju mi se takve stvari, mada sam čisto radi skromnosti sebe pokušala da ubedim da to nisi bio ti. Zašto sam se zaljubila odmah? Taj prvi osećaj je oduvek kod ljudi onaj pravi, to kad te pogodi u momentu. Ne, nisam se zaljubila zato što si se sviđao i ostalim curama, čak mi je bilo glupo da spadam gde i ostale. Bilo mi je grozno da budem deo čopora. Nisam imala hrabrosti ni da ti dam neki znak. Bila sam princeza, povučena, nesigurna u sebe. One su skakale po tebi, za tobom, ja sam bežala, uglavnom nisam imala snage ni da ti se obratim. Samo jednom ili dva puta sam na nečiji pomen sela za isti sto, kada bi mi neko ko je već znao priču dobacio: - "Hej, on ti sedi sam za stolom, nije baš raspoložen. Pokušaj da pričaš sa njim". I da, sela bih nasuprot tebe, ali se pokušaj pretvarao i u moje ćutanje. Osećala sam neku napetost onih dva ili tri puta u životu kada bismo ostali sami i to sam već umišljala, kako mi se tada činilo. Ah, da, svi su znali da mi se sviđaš, osim tebe, naravno. Živela sam za te susrete i olakšanje je bilo što si skoro na svaki dolazio. Sećam se da si na poslednjem bio posebno neraspoložen, a onda... Nekoliko meseci kasnije sam saznala da više nisi sam. Pokušala sam, a činilo se da sam i uspela da utišam emocije, jer zauzeto ne diram. Susretali smo se i narednih godina. [caption id="attachment_2848" align="alignleft" width="300"]Istinita priča: Tihi nemir Tihi nemir[/caption]Ako sada preispitam osećaj u sebi kada bih te srela, lagala bih kada bih rekla da se radilo o ravnodušnosti. Konverzacija je varirala od nekakvih melanholičnih razgovora, preko ironičnih prepucavanja, pa do potpunog izbegavanja. I zašto se sve vreme pitam u čemu je naš problem ako sam uspevala da ostanem ravnodušna? Hm, reklo bi se: Tiha patnja To je ona patnja koja se većinom uspešno kontroliše i teško nestaje, zar ne? Ono nešto čisto u čoveku na šta ne može da se obruši nikakva prljavština, jer je naprosto Nema. Poslednje što me je uznemirilo su dva sna: Od prvog mi se oduzeo mozak, od drugog me je potpuno nestalo, kao da više ništa nisam osetila. Onda, treća nesreća ili? Čudno je to da te u toj meri uznemiri neki san nakon koga mesecima ne prestaješ da razmišljaš... I tako, nadam se da se ova priča neće nastaviti, ili se pak možda nadam da hoće, ostaje da vidimo. Sve zavisi od odluke podsvesti. :D
Bila sam predana poslu, ambiciozna, no ipak sam imala velikih problema u svojoj tvrtci. Sve ih je uzrokovala direktorica koja me nije mogla vidjeti ni nacrtanu. Šikanirala me na svakom koraku, na čuđenje kolega odbacivala je svaku moju ideju. Mada u mojim prijedlozima nije mogla pronaći ni jednu pogrešku, o njima nije govorila čak ni kao o nedovoljno dobrima. Za nju su to bile glupe ideje. Naravno da nikad nisam bila na popisu ljudi koji su dobivali stimulaciju ili odlazili na neke simpozije. Moja šefica bi bila najsretnija da me uopće nema. U početku sam se trudila izaći s njom na zelenu granu, potom sam se uvjerila kako njezino ponašanje ne smijem primiti k srcu. - Ne dopusti da to utječe na tvoj rad. Ona je ljubomorna žena koju su godine nagazile, a ti si još uvijek mlada i perspektivna, obrazovna i dovoljno ambiciozna da zasjedneš u njezinu fotelju - hrabrila me moja najbolja prijateljica Branka.
Nemoguća zaposlenica
Govorila je istinu i nakon razgovora s njom poraslo bi mi samopouzdanje. Svega toga direktorica je bila svjesna, a dugih pet godina dijelilo ju je od mirovine. Možda nije htjela na nižu poziciju, možda se bojala manje plaće koja automatski znači i manju mirovinu, a možda i nije htjela pustiti da ju netko otjera s mjesta na kojemu je već cijelo desetljeće. Razlozi zbog kojih se tako neprijateljski ponašala zapravo me i nisu zanimali, ali pucala sam po šavovima. Nerijetko sam se na poslu osjećala kao da sjedim na tempiranoj bombi. Kad je i moj zadnji projekt ismijala pred cijelom upravom, a meni se narugala, više nisam izdržala. Pred svima sam joj izgovorila pregršt uvredljivih riječi. Znala sam što slijedi, njihovi pogledi bili su jasni. A ona je trijumfirala. Jer baš to joj je bio cilj. Dopustila sam da me isprovocira, da izgubim kontrolu nad sobom. - Sad vam je jasno o čemu mjesecima govorim. S njom je nemoguće raditi - čula sam je dok sam izlazila iz dvorane za sastanke. Bilo mije svejedno. Žalila sam zbog svog ishitrenog postupka, ali više nisam imala snage boriti se s vjetrenjačama. U ovoj tvrtci sve je tako funkcioniralo. Ako te šefovi vole napreduješ, ako ne, pametnije je da odeš. Ambicije, trud, rezultati rada... nikome nisu bili važni. Naravno da sam zbog svog ispada završila pred komisijom, a razgovor s njima bio je veoma neugodan. Nakon dvadesetak minuta izašla sam crvena u licu. Rekli su da će me obavijestiti čim se dogovore, a ja im odgovorila kako to neće biti potrebno. - Što to treba značiti? - upitala me njezina najbliža suradnica. - Da odlazim sama. Dajem otkaz - rekla sam. Dva dana kasnije šetala sam gradom namrgođena i bezvoljna. Iako sam svojevoljno otišla, mislila sam da to neće ići tako brzo, da mi neće već za dva dana uručiti radnu knjižicu. Nadala sam se da bi se otkazni rok mogao provlačiti barem mjesec ili dva, a ja time dobiti na vremenu da nađem novi posao. - Tuži je - savjetovala me je Branka. - Koga? Komisiju ili direktoricu? - Pa direktoricu. To što ti je radila čisti je mobing. Slatko sam se nasmijala. Kad smo se prije deset godina obje zaposlile, riječ mobing nije postojala. Kao ni tužbe. Ali tada nije bilo ni takvog ponašanja. Znalo se tko je šef i čija je zadnja, a osobni antagonizmi nikome nisu bili dozvoljeni. - Otkud ti ta ideja? Nije ovo Zapad da možeš tužiti svakoga tko te poprijeko pogleda. Tužim li je, nitko od kolega neće svjedočiti, bit će moja riječ protiv njezine - odgovorila sam. Naravno da mi je glavom prolazila ideja da je uništim, ali nisam znala kako. Vedrila je i oblačila cijelo desetljeće, imala je utjecajne prijatelje, dobre veze, a ja sam bila tek ambiciozna djevojka iz unutrašnjosti. Bez ikakve sigurnosti, bez posla i s tek nešto malo ušteđevine. Brankin savjet nisam shvatila ozbiljno jer pametnije je, razmišljala sam, od ušteđevine pristojno živjeti još koji mjesec, a istodobno tražiti novi posao, nego sve to dati odvjetniku. Bio bi to, znala sam, bačen novac i unaprijed izgubljena bitka.
Traže pomoćnika
Mjesec dana kasnije dok sam bezvoljno lutala gradom pogled mi je privukao natpis na jednoj zgradi. Uz reklamu za odvjetnički ured bio je nalijepljen papir na kojem je pisalo "tražimo pomoćnika". Počešala sam se po glavi jer mi se nije svidjela ideja da nakon deset godina rada budem nečiji pomoćnik. Pa ipak, vrijeme je prolazilo, ušteđevina se topila. Zato sam ušla u zgradu i pokucala. - Uđite - povikao je muški glas. Kad sam za sobom zatvorila vrata, zgodni mi je muškarac, ne prekidajući telefonski razgovor, pokazao da sjednem. Od njegovog mi se pogleda zavrtjelo u glavi. Imao je najljepše oči koje sam ikad vidjela boje i oblika vrlo sličnog mojima. Nijedan me muškarac, a u svojih trideset i pet godina imala sam ih dosta, nije na prvi pogled tako oborio s nogu. Procijenila sam da bi mogao biti mojih godina. I lijepo mu je stajalo to poslovno crno odijelo.
Dobijam posao
- Oprostite, previše posla. Trebate me? - rekao je kad je prekinuo razgovor. Nasmijao se i otkrio lijepe bijele zube. Osmijeh je to koji me ostavio bez daha. - Pročitala sam oglas na vratima. Zato sam došla. - Drago mi je, ja sam Bruno - pružio mi je ruku, a ja sam odmah primijetila da ne nosi burmu. - Što ste po struci? - upitao je. - Diplomirana pravnica! - Odlično. Ali odmah ću vam reći da vaše znanje na ovom poslu ne bi bilo u potpunosti iskorišteno. Često sam na sudu ili sastancima i trebam nekoga tko će sjediti u uredu. Važno mi je da se zna služiti kompjutorom, primiti klijente, javiti se na telefon. Kolege smo, ne želim podcjenjivati vašu diplomu, zato to odmah ističem. - Treba mi posao - iskreno sam rekla. Radno vrijeme, kao i plaća, bili su mi manje važni. Pored tako privlačnog šefa, zamišljala sam, radila bih bilo što. - Gdje ste do sada radili? - upitao je. Znala sam da mu moram sve reći. To bi me, uostalom, upitao svaki poslodavac. Zato sam mu bez okolišanja sve ispričala. Ništa nisam ni prešutjela, niti dodala. Uostalom, gola istina bila je dovoljno grozna. - Razumijem - kratko je rekao. - Ako je to sve, ako nema prepreka, rado bih što prije počela - uzvratila sam. Od srca se namijao. - Ne zanima vas koliko ću vam platiti? Jesu li i vikendi radni? Koliko ćete ostajati prekovremeno? - Ne, zanima me samo posao. Sve drugo dogovorit ćemo u hodu - iskreno sam rekla.
Kava i kroasani
- Ako je tako, vidimo se u ponedjeljak. Ako ćeš dobro raditi, sa mnom nećeš imati problema. Ne želim da u meni gledaš opakog šefa niti da mi govoriš vi - rekao je i ispratio me do vrata. - Renata, znaš li skuhati kavu? - upitao me prvog radnog dana. - Naravno, kao i svaka žena koja živi sama odlična sam kuharica - željela sam mu dati do znanja da sam slobodna. - Konačno da se i ja razbudim uz žensku kavu. Hoćeš skuhati dvije jake? - nasmijao se. Dvije, pomislila sam i razveselila se. Dok smo tog jutra ispijali našu prvu zajedničku kavu, objašnjavao mi je gdje se što nalazi, koje podatke trebam uzimati od klijenata i slično. Dva sata kasnije otišao je na ročište i već mi je nedostajao. Dani su prolazili, pohvatala sam sve konce pa je i Bruno bio zadovoljan mnome. Dolazila sam na posao prije njega i uvijek bih mu skuhala kavu i kupila kroasane. Čim bi ušao u ured osjetio je taj razbuđujući miris i uputio mi osmijeh. Za takve trenutke živjela sam tjednima. Plaća je bila manja nego u prethodnoj tvrtci, ali bila sam zaljubljena i sretna pa sam na posao dolazila pjevajući. Kad smo imali vremena, pričali smo o svemu i svačemu i ubrzo shvatili da vučemo korijene iz istog kraja. Listali bismo novine, pretraživali internet i često se smijali. Vrlo brzo počeli smo se i jadati jedan drugome, razglabati o propalim ljubavima, ljudskim podlostima i shvatili da na život gledamo istim očima. Brunino djetinjstvo nije bilo lijepo. Odrastao je s bakom, očevom majkom, jer ga je mama ostavila kad je imao nepunih godinu dana. Kao dijete se radovao njezinim dolascima sve dok nije shvatio što se zapravo dogodilo. Majka mu je rano ostala udovica, bila je siromašna i mislila je da će lakše preživjeti ako se ponovno uda. Nije imala snage suprostaviti se suprugu koji Brunu nije htio u paketu s njom. - I to joj nikad nisam oprostio. Srećom, baka je dugo poživjela, a kad sam upisao studij probijao sam se kroz život kako sam znao i umio. Baš zato što sam bio željan pravde odlučio sam studirati pravo. I uvjeren sam da ću jednom, kad ću se oženiti, imati puno djece. Ako ću se oženiti - govorio je. - A zašto se ne bi oženio? - začudila sam se. - Ne znam. Već mi je trideset i šest godina. Istina je da se ne zna što ti sutra nosi, ali teške su te traume iz djetinjstva. Zbog njih čovjek ili poželi biti puno bolji ili se zbog tih neobjašnjivih strahova povuče u sebe i podigne sto zidova samo da ga više nikad ne povrijede. Napravio sam ovo drugo i sada se pitam jesam li pogriješio. Silno bih želio brinuti se o obitelji i djeci, no već sada se osjećam jako staro - otvorio mi je dušu.
Prešutno razumijevanje
Razumjela sam ga i potvrdno klimala glavom. Bilo bi licemjerno od mene tješiti ga i govoriti kako još nije kasno kad sam se i sama osjećala isto. - A ti? - prekinuo je tišinu. - Moji su dosta imućni, ali to mi nije niti značilo niti pomoglo u životu. Odrasla sam vrlo usamljena, bez brata ili sestre. Otac je bio jako strog, nije dopuštao čak ni da imam prijateljice. Nitko od mojih vršnjaka nije bio dobrodošao u našu kuću. Uvijek je bio namrgođen, a mama potištena. Zato je vjerojatno tako često bila bolesna. Dotukla ju je očeva prijeka narav, a ja nisam znala kako je razveseliti. Živnula sam tek kad sam došla na studij, tek sam se tada naučila smijati, u našoj kući smijeh se nikad nije orio. I zato mi je bilo jako važno diplomirati u roku, sa što boljim ocjenama. Mislila sam da ću se tako lakše i brže zaposliti jer ću u tom slučaju ostati u gradu. Žao mi je mame, ali ja se tamo više ne vraćam - priznala sam. I Bruno i ja imali smo svoju tužnu priču, prošlost koju smo htjeli zaboraviti. Ili barem potisnuti. Zato smo izbjegavali teške teme, trudili smo se biti pozitivni i dobro nam je išlo. Bila sam sretna jer sam osjećala koliko se zbližavamo. Kad me je pozvao na proslavu svog rođendana, osjećala sam se kao na sedmom nebu. Željela sam mu kupiti nešto simbolično, primjerice, zlatni lančić s privjeskom u obliku srca. Već sam stajala ispred zlatarnice i shvatila da bi ga to moglo odbiti od mene. Ničime mi nije dao do znanja da mu se sviđam i to bi bilo pretjerivanje. Možda bi se uplašio i pobjegao od mene, razmišljala sam. Zato sam kupila tek butelju skupog i kvalitetnog vina. Dovoljno da ostavi dobar utisak na njega i njegove prijatelje.
Rođendanska proslava
Ispostavilo se da sam na tom slavlju bila jedina gošća. Kad mi je otvorio vrata, bio je u donjem dijelu trenirke. Ušla sam u stan, poljubila ga i dala mu vino. Kad je za mnom zaključao vrata, osjetila sam da sam dočekala trenutak koji sam priželjkivala sve ove mjesece. Od ljepote njegovog tijela zastao mi je dah, a na boljoj rođendanskoj zabavi nikad nisam bila. Proljeće je donijelo i prve tople zrake sunca, a osim cvijeća procvjetala su i naša srca. Išao nam je i posao, primanja su nam se povećala. Oboje smo na posao dolazili zadovoljni, nekad iz njegovog, a nekad iz mog stana, ljubili se uz prvu jutarnju kavu. A onda se Bruno počeo povlačiti. Nije više bio onako poletan i veseo. Sve češće izgovarao se umorom, ponavljao da previše radi. Slabila mu je koncentracija, a rastao je i broj izgubljenih parnica. Bio je to, govorio je, rezultat njegovih neprospavanih noći, umora, a ja nisam znala pravi razlog. Šutjela sam i čekala da mi kaže što ga muči. Sve dok jednom nije nervozno počeo vikati da pod takvih tenzijama više ne možemo raditi zajedno. - Možda ne možemo raditi zajedno, ali svakako možemo skupa živjeti. Želim se udati za tebe - ohrabrila sam se na prvi korak.
Zaprosila sam ga
Nisam to izgovorila nepromišljeno. Voljela sam ga i htjela s njim zasnovati obitelj. Čekala sam, naravno, da me zaprosi, ali kako se Bruno o tome nije izjašnjavao, zaprosila sam ja njega. - Ne moraš mi odmah odgovoriti, ali sjeti se što si mi govorio, da i ti želiš puno djece - podsjetila sam ga. - Zaboravila si da sam dodao i ono ako. Ako se ikada oženim, rekao sam tada - uzvratio je. - Zašto podižeš zid među nama? Nikad te ne bih povrijedila, znaš koliko te volim... - U tome i jest problem. Ovo je nadišlo moja očekivanja. Naša ljubav je kao bolest. Dišemo kao jedno, razmišljamo na isti način, ponekad mi se čini da smo si i fizički počeli nalikovati. Misliš li da je to normalno? - upitao me i odvukao pred ogledalo. - Istina, slični smo, ali takvi smo oduvijek bili samo nam to nije bilo važno - nasmijala sam se. Uhvatio me za ramena i pogledao ravno u oči.
Preispitivanje odluke
- Želim da se nakratko razdvojimo. Treba mi malo samoće, da se ne vidimo i ne čujemo. Želim da oboje razmislimo o svemu i onda odlučimo što ćemo dalje - iznenadio me. Bila sam pomalo uvrijeđena njegovim prijedlogom. Rastužila sam se jer sam mislila da me ne voli dovoljno. Nije mi ostavio drugi izbor pa sam prihvatila njegov prijedlog. Duša me boljela bez Brune, mislila sam da će mi se i srce i tijelo raspasti od boli. Tada sam se istresla na svoju prijateljicu Branku. I ona je bila tužna, trebala joj je utjeha, a ja sam se obrecnula da mi nije ni do čega. Desetak dana kasnije otac me nazvao. Rekao je da je mama teško bolesna i da me želi vidjeti. Kako je Bruno htio da se neko vrijeme ne viđamo, uzela sam godišnji odmor. Nisam mu rekla kamo idem, a on je smatrao da to želim zbog našeg dogovora da se malo udaljimo i razmislimo o nama. Nisam tada slutila da će nam majčine zadnje riječi uništiti život. Nadomak kuće u kojoj sam odrasla oči su mi zasuzile. Nije me bilo godinama, mada me od majke dijeli samo dva sata vožnje autobusom. Osjetila sam sram, grižnju savjesti jer u roditeljsku se kuću ne dolazi po pozivu, kad je netko bolestan. A opet, sama pomisao da ću stati pred oca i ponovno gledati njegovo mrko lice, podjsetila me na tužne dane mog odrastanja. - Kako je majka? - upitala sam ga čim sam ušla u dvorište.
Majčino priznanje
Ustao je i pružio mi ruku, kao da se pozdravlja s prijateljem. Nije me grlio ni dok sam bila djevojčica, kamoli sada, tužno sam pomislila. - Nije dobro, leži u sobi i stalno te zaziva. Idi kod nje - rekao je i provukao prste kroz gustu sijedu kosu. Djelovao je skrušeno, vjerojatno je slutio da će mi reći nešto što se isključivo njegovom voljom od mene skrivalo kao najveća tajna. - Majko, ja sam - prišla sam njezinom krevetu. Rastužile su me njezine neprirodno velike oči i ispijeni obrazi. Stresla sam se kad sam je uhvatila za ruku. Osjećala sam se kao da u ruci držim suhu granu. - Zašto ne dolaziš, kćeri? - tiho je upitala. Shvatila sam da su joj dani odbrojani i nisam joj htjela zagorčati te zadnje trenutke. - Majko, napokon iskreno volim i brzo ću se udati. Sretna sam i zaljubljena. Zato ne dolazim, teško mi je odvojiti se od njega. - Je li dobar? Brine li o tebi? - Boljeg nisam mogla ni poželjeti. - Onda mogu mirno umrijeti, ali prije ti želim, nešto reći. Trebaš znati da nisi sama, imaš brata. Točnije, polubrata, ja sam ga rodila. - Nemoguće? Zar si ga skrivala sve ove godine? Mama, jesi li dobro - šokirala sam se i spustila ruku na njezino čelo. Mislila sam da ima vrućicu, no ona me nježno uhvatila za ruku. - Ne buncam, kćeri, dobro mi je. Znam da umirem, ali nikad se nisam bolje osjećala. Dugo sam taj teret nosila na duši. Punih trideset i šest godina - odjednom joj je glas postao snažniji. - Reci, slušam te - uozbiljila sam se. - Jako sam ga voljela i zatrudnjela. Dogovorili smo vjenčanje, a on je dva tjedna prije poginuo u kamenolomu. Bilo je kasno za pobačaj, a kako nismo stali pred matičara, svojoj obitelji nanijela sam veliku sramotu. Otac mjesecima sa mnom nije razgovarao. Kad bi sjeo za stol, ja sam morala ustati i otići. A onda se pojavio Josip, tvoj otac. Volio me i prije, a u mojoj je nesreći vidio svoju priliku. Htio me ženiti, a moj otac je to jedva dočekao jer je mislio da će zet vjenčanjem sprati ljagu s prezimena. Da mi je odmah rekao što smjera, nikad se ne bih udala za njega. Kad sam rodila, rekao je da u svojoj kući ne želi tuđe kopile. Bruno tada nije imao ni godinu dana - govorio je. Na spomen njegovog imena osjetila sam kako mi trnci prolaze tijelom. Sjela sam uz maminu postelju jer inače bih se srušila. - Već sam bila ponovo trudna i nisam imala izbora. Kamo bih s dvoje male djece? Moj otac ne bi htio čuti za mene, rekao mi je da u njegovu kuću mogu doći samo kao gost. I to s mužem. Zato sam Brunu odvela u drugo selo, Ruži, mojoj nesuđenoj svekrvi. Josip mi je jedno vrijeme dopuštao da ga krišom posjećujem, ali ne prečesto. Zaprijetio je da će me otjerati i od tebe ako svog sina ikad spomenem. Valjda ti je zato i branio da se družiš s drugom djecom, bojao se da bi nekako saznala za brata. Ruža je posvojila mog sina i dala mu njihovo prezime. Znam, ogriješila sam se i o njega i o tebe, ali nisam imala izbora. Molim te, kćeri, potraži ga. Reci mu da sam ga voljela, cijeli život sam ga bila željna - govorila je majka. - A kako se preziva? - jedva sam izustila. Pitanje je bilo suvišno, zbrojila sam dva i dva i shvatila da govori o mom Bruni, no morala sam čuti. I rekla ga je. Izgovorila je njegovo prezime, a meni se zamaglilo pred očima. Iz zdjelice pored njezina uzglavlja uzela sam jednu kocku šećera i strpala je u suha usta nadajući se da će me malo povratiti. Ni danas ne znam kako sam preživjela iduće razdoblje. Sjećam se da te noći nisam oka sklopila. U glavi sam sklapala nešto drugo, mozaik sjećanja na divne dane s Brunom, na sve što nam je bilo zajedničko, a nismo tada znali da smo ista krv. I bila sam svjesna koliko nas je majka zakinula, povrijedila i uništila nam živote.
Kako mu priznati?
Zar sam nakon svega u Bruni mogla gledati brata? Sledila sam se čim sam pomislila na naš susret, razmišljala kamo ću pogledati, kako mu reći. Sljedećeg jutra otac je ušao u moju sobu i rekao da je mama umrla. Nisam se iznenadila. Znala sam da me čekala, priznanjem si je htjela olakšati dušu. U tom jednom trenutku kad mi je sve priznala, bila je sretnija nego svih tih godina koje je provela s mojim ocem. Na njezinu je sahranu došlo cijelo selo, moja dobra i beskrajno tužna majka to je i zaslužila. Tih dana otac i ja malo smo razgovarali. Izbjegavao je pogledati me u oči. Znao je da mi je majka pred smrt sve ispričala i strepio je od moje reakcije. Nije znao da za to nema razloga jer tata je bio zadnja osoba s kojom bih pričala o bilo čemu. Te noći, u mojoj djevojačkoj sobi, oči mi se nisu osušile. Plakala sam i zbog majke i zbog sebe. Zbog Brune, zle sudbine i nepravde koja je ušla u moj život, kaznila nas ni krive ni dužne. Majka je pronašla mir, a ja? Bruno? Sjećanja na prošle dane pomutila su mi pamet i drhtala sam zbog straha od budućnosti. Teškim koracima tog sam jutra išla na posao, jer muškarcu za kojeg sam se treba udati sada moram reći da mi je polubar. Kako?
Bolno suočavanje
- Pa gdje si ti? Zašto se nisi ni jednom javila? Mislio sam da više nikad nećeš doći - Bruno je ustao čim sam ušla i požurio mi u susret. Raširio je ruke u namjeri da me zagrli, no ja sam stajala kao ukopana. Spazio je tada crnu vrpcu na mom sakou i ustuknuo. - Što se dogodilo? - tiho je upitao. Šutjela sam, nisam znala kako mu reći. No morala sam jer kad bih mu prešutjela istinu bila bih ista kao moj otac. - Zašto šutiš? Tko je umro? Čuješ li me? - gotovo je vrisnuo. - Bruno, ostali smo bez majke - tiho sam izgovorila. - Mi? Što to govoriš? Ja nemam majku. - Imaš, zapravo imao si je do prije neki dan. Sahranila sam je kako priliči jer bila je i moja majka. - Pričaš gluposti, to ne može biti istina! Ti i ja da smo... - vikao je i grčevito se uhvatio za glavu. - Baš tako. Slični i sposobni da jedno drugome čitamo misli - srušila sam se na fotelju i zaplakala.
Posljednji zagrljaj
Kad sam trenutak kasnije smogla snage, nastavila sam: - Jako te je voljela. Tražila je da te nađem i kažem ti da te je do smrti ostala željna. Kad sam to izgovorila, počela sam se gušiti u suzama. Bruno je kleknuo pored mene i nježno obgrlio moje noge. Dugo smo tako sjedili zagrljeni. Stisnula sam se uz njega i zatvorila oči. Htjela sam da se taj trenutak našeg zadnjeg zagrljaja protegne u beskonačnost. - Tužno je, ali vjerujem joj. I dalje ne znam hoću li joj moći oprostiti, ali vjerujem da je bila iskrena. Možda je to s moje strane veliki grijeh, ali doista nemam osjećaj da sam ostao bez majke. Boli me što ostajem bez tebe - govorio je. - Otići ću iz grada, naći drugi posao. Navikla sam se seliti, nije mi to ništa novo. Ono što smo bili ostat će zauvijek naša tajna. Nema nam druge - rekla sam. Klimnuo je glavom. Željela sam mu reći da me se barem ponekad sjeti, da nekome kaže da ima sestru. Nisam mogla, svaka mi se riječ u ovom trenutku činila suvišnom. Polako sam ustala, poljubila ga u obraz i teškim koracima krenula prema vratima.
Zatvaranje vrata
- Molim te, spakiraj stvari koje sam ostavila u tvom stanu i pošalji ih Branki - rekla sam i ponovno zaplakala. Ni Bruno se, iako je bio ranjen nije sramio pokazati koliko mu je teško. Nisam se mogla ni okrenuti jer boljele su me njegove suze. - Hoću, ne brini - rekao je i za mnom zatvorio vrata. Dugo nisam bila sigurna u istinitost one ‘što čovjeka ne ubije to ga ojača’. Nije me ubilo odmah, ali ne osjećam se nimalo jačom. Zapravo mislim da me ubija polako, baš kao i moju majku. Dvije godine kasnije još uvijek sam bila sama. Mogla sam se pohvaliti samo novim poslom. Oca nisam posjećivala jer ga nisam htjela vidjeti, a nisam znala ni kako je Bruno. I on se nekamo odselio, a prostor u kojem je bio njegov odvjetnički ured, a mi tako sretni, pričala mi je Branka, sada je prazan, baš kao i naše duše. Odlazila sam na posao i tamo provodila sate pokušavajući što manje misliti o Bruni. Na godišnji odmor otišla sam s Brankom. Tog jutra ispijale smo kavu na rivi, a moja se prijateljica iznenada uznemirila i pokazivala mi na drugu stranu ulice. - Mislim da će ti trebati tableta za smirenje! Vidi tko je tamo! Pogledala sam u smjeru njezinog prsta i ugledala Brunu. I on je nas spazio. Pored njega je bila mlada žena koja je pred sobom gurala kolica. - Kako mi je drago vidjeti te opet. Jesi li dobro? Ovo je Renata, moja polusestra, a ovo moja supruga Silvija - upoznao nas je. Grčevito sam se trudila sakriti tugu. Radovalo me što je barem jedno od nas našlo svoju sreću, ali pomisao da sam ja trebala biti na njezinom mjestu bila je jača. I tu bebu sam mu ja trebala roditi. - A ovo je naša kćer Renata. Ime je dobila po tebi. Drago mi je da sam te napokon upoznala - cvrkutala je njegova supruga. Od sreće sam pognula glavu. Njezine su mi riječi oči navlažile suzama radosnicama. Znala sam zašto je Bruno po meni nazvao svoju kćer. Htio je cijeli život nekoga nazivati mojim imenom. - Bruno, stvarno sam sretna zbog tebe - iskreno sam rekla. Ustala sam i zagrlila ga. Njegove ruke opet su bile oko mene, a ja sam se rado prepustila tom našem iskrenom trenutku. Tek sada sam shvatila koliko mi je nedostajao. - Ovdje živim. Ovo je kuća njezinih roditelja, a na prvom katu su naš stan i odvjetnički ured. Tu sam našao svoj mir - rekao je.
Moramo nastaviti
Kao da smo tim kratkim razgovorom blagoslovili jedno drugo. Kao da smo šutnjom priznali da oboje moramo početi ispočetka. Bruno je otišao u svoj novi život, a dvije godine kasnije i ja sam bila spremna za trenutak kada ću napokon poljubiti novog muškarca u svom životu. Moj kolega s posla, Damjan, dugo me je pozivao da izađemo, a ja sam ga stalno odbijala. Mislila sam da nakon Brune nikad više neću biti sretna, da se onakve emocije ne mogu ponoviti. No nakon tog kratkog susreta s Brunom i ja sam shvatila da moram nastaviti sa životom. Zato sam počela izlaziti s Damjanom i prepustila se novim, tek probuđenim osjećajima. Na našem je vjenčanju cijela kuća bila okićena i puna gostiju. - Presretna sam - priznala sam Branki. - Znam, vidi ti se na licu. A Bruno? Jesi li ga pozvala? - Nisam, ne vjerujem da bi se pojavio. Možda je i bolje tako - rekla sam. - U pravu si, nema smisla dirati u stare rane - složila se Branka. Potvrdno sam klimnula glavom. Iako je još bilo njegovih tragova na mojoj duši, sjećanja na veliku ljubav zamjenili su trenuci nježnosti i novih, drugačijih emocija.
Kad bih čuo da se neki moj kolega zaljubio u svoju učenicu, ostajao bih zatečen. Naime, činilo mi se nemoguće da zrela osoba može izgubiti glavu za nekim puno mlađim od sebe. Mislio sam na dotičnog čovjeka s mješavinom iznenađenja i sažaljenja i govorio sam si da se meni nikad ne bi moglo dogoditi da na tako glup način izgubim svoje dostojanstvo. Sa četrdeset i pet godina bio sam apsolutno imun na čari tako mladih cura. I hvala Bogu na tome, budući da sam radio u jezičnoj gimnaziji i da sam stalno bio okružen nimalo sramežljivim curama koje su hodale uokolo u kratkim suknjicama i pripijenim majicama, ostavljajući malo toga mašti. Ali ja ih nisam ni gledao, barem ne kao žene. Iako sam znao da se povremeno neka od njih zaljubila u mene, za mene su one bile samo moje učenice, skoro kao kćeri kojima sam pomagao u učenju ili ih prekoravao kad su to zaslužile. Bio sam prisiljen na takav pristup još otkako sam, netom nakon završenog fakulteta, došao u ovu školu kao zamjena. Nisam imao taj problem ni onda kad su moje učenice bile skoro moje vršnjakinje, a sad sam se već mogao smatrati posve “imunim”. Barem sam tako mislio. I baš se meni dogodilo da se zaljubim poput tinejdžera u djevojku upola mlađu od mene. A ono što me iznenadilo bilo je da mi je ljubav bila uzvraćena. Sad kad trezveno razmislim s odmakom od tri godine i kad sam sretno oženjen svojom vršnjakinjom, uspijevam s određenom lucidnošću shvatiti što se dogodilo. Ali u to vrijeme, jedina stvar koju sam znao bila je da volim Lidiju nikad prije doživljenom ljubavlju i da pod svaku cijenu želim biti s njom. Kao da sam bio začaran. U to sam vrijeme, da bih popunio budžet, davao instrukcije. To sam radio i da bih ispunio svoja popodneva, skoro uvijek prazna i osamljena. Naime, nakon par neuspješnih veza, koje su se održavale na jedvite jade bez imalo poleta i strasti, a na kraju neminovno završavale jer su se naprosto istrošile, bio sam potpuno sam. Ali to mi i nije tako teško padalo jer sam se već naviknuo na samoću. Živio sam sam još otkako sam otišao na fakultet u Zagreb, daleko od svog provincijskog gradića u kojem sam odrastao i gdje su još uvijek živjeli moji roditelji. Ali budući da sam bio miran i ne previše društven tip, kad nisam imao obaveza vezanih uz školu, nisam znao kako ispuniti dan.
Tako puna života
Jednog popodneva me nazvala neka djevojka. Željela je obnoviti svoje znanje njemačkog jezika koji je učila u srednjoj školi. Tako mi je Lidija počela dolaziti triput tjedno od šest do osam. Isprva mi njena prisutnost u mom domu nije predstavljala ništa posebno, bila mi je poput svih drugih učenica. Ali možda zbog učestalosti instrukcija, a možda i zato što je Lidija sa svoje dvadeset i dvije godine bila malo više žena od mojih učenica u srednjoj školi, počeo sam je gledati drugim očima. Lidija je bila jako lijepa, jako inteligentna, a prije svega puna života. Vjerujem da me to najviše privuklo: njena životnost i energičnost. Za nekoga tko je živio povučeno kao ja, kome su jedina strast bile knjige i klasična glazba i tko je bio tako lijen da mu je čak bilo teško odlaziti na koncerte, ta djevojka puna interesa, planova i prijatelja predstavljala je sve što sam nikad nisam bio. Njen živahni karakter, optimizam, otvoreno ponašanje, smisao za humor, spontanost, nasmijanost počeli su mi se uvlačiti u srce. I tako sam shvatio da s nestrpljenjem čekam da pozvoni na moja vrata. Znao sam vrlo malo o njoj. Budući da je plaćala instrukcije, trudio sam se ne gubiti vrijeme na ćaskanje, ali kako smo vježbali konverzaciju, s vremena na vrijeme, strogo na njemačkom, razgovarali smo i o nečem malo osobnijem. Saznao sam da studira strojarstvo, da živi sama u garsonijeri nedaleko od obiteljske kuće u kojoj živi njena majka, da nema braće ni sestara, a ni dečka. Ispričala mi je tako i da voli odbojku, obožava jazz i rock muziku i naravno sve ono što je imalo veze s njenim studijem. Iako pomalo neobičan izbor za djevojku da studira strojarstvo, to nimalo nije umanjivalo njenu ženstvenost. Ukratko, što sam je više upoznavao, više mi se sviđala. Jedne večeri, instrukcije su se rastegle više od predviđenog, bilo je skoro devet sati kad smo završili. - Kako sam gladna! - povikala je Lidija zaklopivši knjige. - A još si sama moram pripremiti večeru. Obično svratim kod mame, ali ona je večeras izašla s prijateljicama van. - Pozvao bih te da večeraš sa mnom, ali hladnjak mi je prazan - rekao sam posramljeno. - Pa profesore, uvijek postoje pizzerije... Kako odoljeti tom privlačnom prijedlogu? - Pod uvjetom da ja častim - odvratio sam spremno. Od tada smo često odlazili zajedno jesti. Zvali smo jedno drugo imenom i prešli na “ti”. I ona je bila ta koja je preuzela inicijativu i prva me poljubila jedne večeri kad sam je otpratio doma. Ja vjerojatno nikad ne bih smogao hrabrosti da to napravim, iako sam to već dugo želio... - Zaljubljena sam u tebe, profesore - rekla mi je svojom uobičajenom otvorenošću. Ja sam, naprotiv, ostao posve zatečen. Od te večeri počeli smo se viđati kao par, a ne više kao profesor i učenica.
Nisam se uklapao
Lidija je u međuvremenu prekinula s instrukcijama jer je morala učiti za ispite. Budući da sam bio jako zaljubljen, bio sam sretan, ali nisam bio spokojan. Ta posve nenadana ljubav srušila je sva moja uvjerenja i iako sam to pokušao ignorirati, osjećao sam blagu nelagodu i nesigurnost zbog neobične situacije u kojoj sam se našao. Kad bih to spomenuo Lidiji, ona bi se samo nasmijala i poljubila me, a zatim bi počela kovati planove za večer, a to je obično bio neki zajednički izlazak s njenim kolegama s fakulteta. Činilo se da njeni prijatelji ne obraćaju pažnju na činjenicu da je njen “dečko” dvostruko stariji od nje. Uostalom, moram priznati da sam za svoje godine izgledao prilično mladoliko. Ali ja se, koliko god se trudio, nisam uspijevao uklopiti s njenim društvom i uživati u izlascima kojih se Lidija, činilo se, nije mogla odreći: diskoteka, kamo sam otišao samo jednom i bilo mi je dosta zauvijek, rock koncerata, s kojih sam izlazio omamljen i premoren, turnira u odbojci, zbog kojih sam morao ustajati u pet ujutro nedjeljom da bih je vozio na gostovanja. - Pravi si tornado, Lidija. Ne znam kako uopće nalaziš energiju još i za učenje - rekao sam joj jednom. - Ipak u roku dajem sve ispite i imam dobar prosjek - odvratila mi je zadovoljno. - Ali ja, jadni čovjek srednjih godina, ne uspijevam to pratiti. Prije ili kasnije ćeš me ostaviti zbog fizičke iscrpljenosti. Moje, jasno. Nasmijana mi se bacila u zagrljaj zabavljena mojim riječima, ali ja ni nakon tri mjeseca hodanja, unatoč zaljubljenosti, nisam uspijevao prevladati nelagodu i nesigurnost. U sebi sam znao da to ne može potrajati. Nisam bio prikladna osoba za nju, ne toliko zbog same razlike u godinama, koliko zbog činjenice da sam bio previše miran za energičnu i hiperaktivnu djevojku kakva je Lidija. Jedne večeri me odlučila odvesti na večeru u kuću svoje majke da nas upozna. Kad sam je vidio, ostao sam bez riječi: bila je ista kao kći, a dvadeset i tri godine razlike među njima jedva se primjećivalo. Bojana je baš kao kći imala spreman odgovor na sve i istančan smisao za humor, iako je njeno ponašanje naravno bilo puno smirenije i diskretnije, a cijela njena osoba isijavala je zrelošću i mudrošću. Večera koju je pripremila bila je preukusna i na moje veliko iznenađenje otkrio sam da je nastavnica. Bojana mi to nikad nije rekla. Oko deset sati Lidija je počela navaljivati da odemo u klub u kojem su nas čekali njeni prijatelji. Priznajem da sam se s mukom dignuo s kauča: bilo mi je tako ugodno da bih radije ostao i proveo večer u ugodnom razgovoru s njenom majkom. Od tada Bojana nas je često zvala u svoj dom i sa zadovoljstvom sam prihvaćao te pozive.
Ugodni razgovori
Lidija i majka iznimno su se slagale, uostalom Bojana je ostala udovica dva mjeseca prije Lidijinog rođenja i sama ju je odgojila. Bilo je vrlo ugodno biti u njihovu društvu. Budući da je i Bojana bila nastavnica i zaljubljena u svoj posao, baš kao ja, imali smo mnogo zajedničkih tema za razgovor. Više puta se dogodilo da smo, nenamjerno, isključili Lidiju iz razgovora. - Koja dosada! - uzviknula bi tada. - Boris, postaješ sve veći papučar. Hajde, odlijepi se s kauča i idemo se pridružiti ekipi. Želim se malo zabavljati! A ja sam sve češće mislio kako je prava gnjavaža slijediti tu bombu energije i da bih radije vodio manje intenzivan život. Jednog popodneva kupio sam karte za koncert klasične glazbe. Nadao sam se da će Lidija jednu večer pristati na izlazak po mom ukusu, tim više što sam kupio kartu i za njenu majku. - Ne pada mi na pamet, zaspala bih nakon prvih taktova - rekla je odmah kroz smijeh. - Idite vas dvoje, ionako oboje volite takvu glazbu. Ali obavezno doprati mamu doma - dodala je. Tako sam se našao sam s Bojanom na koncertu, a zatim smo zajedno otišli do mog automobila, koji sam ostavio na obližnjem parkingu. Oboje smo bili tihi. Glazba koju smo netom slušali još nam je zaokupljala misli, a noćna tama obavijala nas je kao u nekakvoj čaroliji. Ušli smo u auto i bez i jedne izmijenjene riječi došli smo pred njenu kuću. - Do viđenja, Borise, i hvala za prekrasnu večer - rekla je. - Sad se možeš pridružiti Lidiji. Ostao sam stajati i nekoliko trenutaka nakon što je zatvorila vrata svoje kuće. Nisam imao ni najmanje volje pridružiti se Lidiji u zadimljenom i bučnom kafiću. Tu noć nisam spavao. Obuzeo me neki čudan nemir. Bio sam siguran da je to zbog Mire, Lidijog vršnjaka koji je nedavno postao dio njenog društva, a koji joj je te večeri kad sam ušao u pretrpani kafić zaštitnički držao ruku oko ramena. A ni Lidija me te večeri nije poljubila s uobičajenim poletom kad sam je otpratio doma. Bojana me pak nakon te večeri više nije pozivala u svoj dom. Sve sam rjeđe viđao i Lidiju. Kad bih je nazvao na telefon, govorila mi je da mora učiti, ali nije mi promakla hladnoća u njenom glasu koja me uznemiravala. Sve dok mi jedne večeri bez puno okolišanja nije saopćila da je gotovo. - Ne možeš reći da to nisi očekivao - zaključila je. - Koliko puta si mi rekao kako misliš da nisi prava osoba za mene. - Zaljubila si se u nekog drugog? - nisam se mogao suzdržati a da je ne pitam. - Ne znam - odgovorila je iskreno. - Ali moram priznati da me Miro zaintrigirao i želim ga bolje upoznati. To mi se ne bi dogodilo da sam još uvijek zaljubljena u tebe kao prije. Znaš, mislim da mi se s tobom dogodila jedna čudna stvar: dok sam bila u srednjoj školi, nikad mi se nije dogodilo da se zaljubim u profesora, što se događalo skoro svim mojim prijateljicama. Ali kad sam upoznala tebe, oborila me tvoja kultura, zrelost, znanje, kao i činjenica da si zgodan muškarac. Ali, osim godina, previše nas stvari dijeli i ne bih te mogla usrećiti.
Tuga pregolema
Iako mi je bilo teško, slagao sam se sa svime što je rekla. I sam sam bio svjestan da naša veza ne vodi nikamo i da će prije ili kasnije završiti. Rastali smo se kao dobri prijatelji. Ali kad sam se opet našao sam poput psa u svom malom stanu, preplavila me velika tuga. Tuga koja me pratila nekoliko dana da bi se zatim rasplinula u neku vrstu olakšanja zbog okončanja jedne situacije za koju sam i sam znao da nema smisla. Tako sam napokon uspio sagledati stvari objektivno i tada sam shvatio i to da su mi iz veze s Lidijom zapravo najviše nedostajale večere u domu njene majke. Iznenadila me ta spoznaja jer zapravo nikad nisam do kraja shvatio koliko mi paše Bojanino društvo, koliko se dobro osjećam kad sam s njom i s nježnošću sam se prisjećao one večeri koju smo proveli na koncertu i čarobne atmosfere koja se stvorila među nama. Sve sam to pripisivao simpatiji i naklonosti, ali sad sam počeo shvaćati da je ono što sam osjećao prema Bojani zapravo nešto drukčije i dublje. Nakon te večeri je više nisam vidio. Dao sam je pozdraviti kad smo Lidija i ja prekinuli i sad sam se kajao što joj nisam poslao barem buket cvijeća da joj zahvalim za sve one prekrasne večere kojima me ugostila u svom domu. Ali već je prošlo dosta vremena i bilo je prekasno.
Velika želja
No i dalje sam nastavio misliti na nju. Baš kao što je Lidija rekla za Miru, osjećao sam veliku želju da je bolje upoznam. Imali smo toliko zajedničkog. Ali, znao sam da to ne bi bilo moguće s obzirom na to kako su stvari stale. Tako je bilo sve dok jednog popodneva nisam otišao u trgovački centar i tamo sreo Bojanu i Lidiju na parkingu. Lidija me zagrlila s uobičajenim oduševljenjem, na što sam ostao posve ravnodušan, dok mi je od Bojaninog stiska ruke srce brže zakucalo. - Lidija sutra putuje - rekla mi je. - Stvarno? - Idem u Berlin na dva mjeseca. Ti si pomalo kriv za to - našalila se Lidija. -Zbog tebe sam se zaljubila u njemački jezik i želim ga bolje naučiti. Naposljetku, znam da će mi itekako koristiti kad jednom završim strojarstvo. Kasnije sam saznao da nije otišla sama, već s Mirom. Ipak, iako mi to nije rekla, to me ne bi ni najmanje pogodilo. Zanimala me samo Bojana, njeno smireno zrelo lice bilo mi je pred očima danju i noću i taj dan sam se cijelim bićem trudio zadržati kontrolu u strahu da bi ona mogla pogrešno protumačiti moj nemir i pripisati ga ponovnom susretu s Lidijom. Nakon toga sam odustao od kupnje i vratio se doma kao prebijeni pas. Bio sam baš nesretan i neprestano sam se pitao zašto prije nisam upoznao majku, a ne kćer. Bio sam zaljubljen u Bojanu, bio sam siguran u to. Bila je to drugačija ljubav od one koju sam osjećao prema Lidiji, svjesna i zrela, ljubav kakva i priliči u mojim godinama. Možda je i ona osjećala nešto prema meni, ali budući da me upoznala i primila u svoj dom kao dečka svoje kćeri, situacija se činila beznadnom. Razmišljao sam o tome danima, a zatim sam joj, usprkos svom zatvorenom karakteru sklonom povlačenju i odustajanju, poslao onaj buket cvijeća koji sam trebao poslati još onda kad smo Lidija i ja prekinuli. U popratnom pisamcu sam napisao: ‘Draga moja Bojana, iako s neoprostivim kašnjenjem, želim ti zahvaliti za prekrasne večere i na tvojoj ljubaznosti. S poštovanjem i ljubavlju, Boris”. Prošlo je nekoliko dana apsolutne tišine, a zatim me jednog popodneva nazvala na telefon i pozvala me na večeru. Bio je to posve novi osjećaj kad sam te večeri prešao prag njene kuće s ogromnim buketom ruža i bombonjerom u ruci. Eto, moja ispovijest bi već tu mogla završiti. Jasno je da se od tada Bojana i ja više nismo rastali i da je ona žena za koju sam danas sretno oženjen. Ali želim dodati još nešto, nešto što mi je Bojana kasnije priznala.
Obostrani osjećaji
- Iskreno, bila sam suzdržana u vezi tebe kad mi je Lidija rekla koliko imaš godina - priznala je. - Ali kad sam te zatim osobno upoznala, odmah si mi se svidio i bila sam sretna kad si dolazio k nama. Vjerovala sam da je moja radost zbog kćerine sreće, ali nakon one večeri kad smo zajedno bili na koncertu, shvatila sam da se taj osjećaj tiče samo mene i to me pogodilo kao grom iz vedra neba. Osjećala sam se zbunjeno i prije svega krivom zbog svoje kćeri i više nisam imala hrabrosti pozvati te u svoj dom. Još više zato što sam imala osjećaj da i ti osjećaš nešto prema meni. A ta nelagoda, objasnila mi je, nije prošla ni kad je Lidija prekinula sa mnom i počela izlaziti s Mirom. - Pokušavala sam te zaboraviti - nastavila je. - Ali kad sam te ponovno vidjela, shvatila sam da je to nemoguće. Cvijeće i tvoja poruka razbuktali su moje osjećaje i rekla sam si da nikome ne činim nažao zgrabim li priliku koju mi je život pružao. Bio si prava osoba za mene, bila sam sigurna u to, osoba koju sam uzalud čekala svih tih godina nakon što sam ostala sama sa svojom kćeri. Od tog trenutka sve se odvilo za tren. Lidija je bila presretna zbog nas, a na naše vjenčanje je došla s Lukom, svojim novim dečkom, budući da je u međuvremenu prekinula s Mirom. Ali čini se da s Lukom nije riječ samo o avanturi ili beznačajnoj vezi: iskreno se vole i siguran sam da će i njihova veza potrajati. Već neko vrijeme žive zajedno i baš sinoć nam je saopćila da je trudna. Bojana je oduševljena viješću, a ni meni nije mrska ideja da ću postati djed.
Mama, idi se ti malo odmoriti, ja ću ostati s tatom - rekla mi je kćer. Odložila sam pletivo u krilo i podigla glavu pogledavši svoju kći suznih i umornih očiju. Zatim sam odmahnula glavom, a Petra se rezignirano okrenula i otišla pritvorivši vrata za sobom. Dobro me poznavala i znala je da se neću pomaknuti odatle dok god ne budem ja sama to poželjela. Čula sam njezine korake kako se udaljavaju hodnikom, a zatim sam tvrdoglavo nastavila plesti vestu za suprugov rođendan. Vestu koju neće moći odjenuti, za rođendan koji nećemo proslaviti. Zato što je prije toga otišao. Satima bdijem uz njega u ovoj sobi u kojoj smo otkako smo bili mladi bračni par proveli tolike lijepe trenutke našeg života. I sretne i tužne, pune smijeha, nade i razočaranja. Gledala sam ga kako leži, ruku prekriženih na prsima u našem bračnom krevetu. Ukočenog tijela, odjevenog u tamno plavo odijelo, svijetlo plavu košulju, s kravatom na kojoj su bili izvezeni njegovi inicijali.
Kao da spava
Još uvijek je bio lijep. Bolest i smrt jedva su ga okrznuli. Činilo se kao da spava nakon cijelog dana napornog rada. Bio je moj suprug, prijatelj i ljubavnik šezdeset godina. Zajedno smo se smijali, plesali i donijeli na svijet troje djece, iako je naša prvorođena kći Klara umrla ubrzo nakon poroda. - Jedan anđeo se vratio na nebo - rekao je s uzdahom kapelan koji ju je na brzinu krstio u bolnici. Mrzila sam ga zbog tih riječi koje su trebale služiti kao utjeha, dok je meni bol razdirala srce kao što je nedugo prije, tijekom teškog poroda, razdirala moje tijelo. - Sjećaš li se, Viktore, koliko smo je željeli? Bila je kruna naše ljubavi. No, njezino malo, slabašno srce zakucalo je i otkucalo samo nekoliko otkucaja. To je bilo poput cvrkuta tek izlegle ptičice. Zagrlili smo se plačući i, unatoč tome što sam jedva stajala na nogama, ostala sam uz nju cijelu noć te sam je htjela sama položiti u mali bijeli lijes koji sam poslije posula ružama.
Kruna naše ljubavi
A onda su se rodili Petra i Alan, inteligentna djeca sa snažnim srcima. Oni su bili naša dragocjenost i naš ponos. Sada bdijem uz supruga, ali umorna sam. I više nemam snage kao nekoć. No, jednako sam odlučna u tome da budem uz njega do posljednje sekunde. Odlučna u tome da ne dopustim da umor prevlada nad željom da budem uz njega u ovim posljednim satima koji su samo naši i koje ne želim dijeliti niti prepustiti nikome drugome. Čak ni našoj djeci. U podlozi mojih razmišljanja čulo se lupkanje pletaćih igala. Sreli smo se u vlaku davno. Oboje smo bili studenti, on je bio na posljednjoj godini farmacije, a ja na trećoj godini kemije. Bio je lijep, uzbudljiv, vragolast, ali blagih očiju koje su otkrivale nježno srce. I ja sam bila lijepa, ambiciozna, zelenih očiju poput sirene, kako mi je on govorio, očiju koje su u budućnost gledale s mladenačkim optimizmom i povjerenjem. Oboje smo dolazili iz istog sela. Ja sam tamo živjela oduvijek, a on je završio u tom selu s majkom nakon što ih je ratni vihor bacao na sve strane. Sjeo je pored mene u poluprazan odjeljak u vlaku... - Mogu li sjesti? - Samo izvolite. - Vi ste studentica? - pitao je pokazavši na knjige koje sam držala u krilu. - Vera, studiram kemiju, sada sam na trećoj godini - odgovorila sam mu pomalo suzdržano, iako sam već bila osvojena njegovim nježnim pogledom. - Ja sam na posljednjoj godini farmacije. Ove zime bih trebao obraniti svoj diplomski rad. Kad je vlak stao, otišli smo na kavu u restoranu na željezničkom kolodvoru, a zatim smo zajedno krenuli prema fakultetu. Ponovo smo se našli nakon predavanja. Pitao me bih li htjela s njim izaći iduće nedjelje. Prihvatila sam jer mu je moje srce već pripadalo. Šetnja uz obalu rijeke, sladoledi u kornetima koji su se otapali cureći nam po prstima.... Sjeli smo na šljunak uz obalu i zagledali se u daljinu gdje je polako zalazilo sunce. Tada mi je ispričao sve o sebi. I ja sam njemu ispričala svoju tužnu priču.
Tužne istinite priče
Naše su tragedije bile tako slične, a tako različite i upravo su nas one još više zbližile, iako su nas mogle zauvijek rastaviti. Vjenčali smo se nedugo nakon što sam ja diplomirala. To je bilo vjenčanje bez vjenčanice, cvijeća, svadbene povorke i muzike jer za to nismo imali novca. No, nije mi to smetalo, našoj ljubavi nisu bili potrebni takvi ukrasi. A muziku smo ionako osjećali u svojim srcima koliko smo bili beskrajno sretni. - Mama... Ponovo sam podigla glavu i pogledala svog sina. Bio je identična kopija svoga oca po kojem je i dobio ime, Petra je, pak, bila sličnija meni. Često sam se pitala kome bi nalikovala Klara da je ostala živa. Nažalost, nisam imala prilike to saznati.
Dan bolesti
- Mama, molim te idi se odmoriti. To su bile iste riječi koje mi je prije rekla njegova sestra. Je li moguće da moja djeca ne mogu shvatiti da želim ostati uz njihovog oca do posljednjeg trenutka? - Mama, nemoj biti tvrdoglava, umorna si, a sutra će biti težak dan. Idi se malo odmoriti. Dunja će ti skuhati čaj. Dunja? Djeca su me prisilila da je zaposlim kad se moj suprug razbolio. To je bila snažna četrdesetogodišnja žena sa sela, koja je također imala težak život. Imala je nasilnog supruga, no na kraju je smogla snage napustiti ga. Bila je pravi blagoslov: bila je diskretna i učinkovita, od prvog trenutka smo se odlično razumjele i moram priznati da ne znam kako bih se bila snašla bez nje. Nije bilo lako skrbiti o bolesnom suprugu. Bio je neraspoložen, depresivan, ogorčen zbog ograničenja koja mu je nametala bolest. A često je bio ljutit i na mene, kao da sam ja bila kriva što ga je izdalo njegovo vlastito tijelo. Zbog toga što ga noge više nisu služile, a kosti su mu postajale slabije iz dana u dan. - Mama - ponovio je Alan primivši me za ruku. - Tati više nisi potrebna. Nema smisla da svu snagu potrošiš na besmisleno i iscrpljujuće bdijenje. - Nisi u pravu! Ti i tvoja sestra ne razumijete! On želi da budem uz njega, kao što sam uvijek bila. I bit ću uz njega sve dok ne zatvore lijes i ne spuste ga u zemlju!
Zabranjeno voće
- Nepotrebno štetiš svom zdravlju. - Škodilo bi mi da odem. Smiri se, Alane, neće mi biti ništa, izdržat ću. Izdržala sam toliko toga, toliko boli, razočaranja... Nisam izgovorila: prijevare. Da, Viktorove prijevare. Bio je previše zgodan da bi bio samo moj. Previše se žena motalo oko njega, a njemu nije bilo lako odoljeti iskušenjima. U stvari, nije čak ni pokušao. Oduvijek sam znala za njegove prijevare. Nemoguće je prevariti zaljubljeno srce. No, najviše je boljelo prvi put. Bilo je ljeto i bili smo na moru, u našoj vikendici okruženoj malim vrtom. Petra je imala tek nekoliko mjeseci... - Danas neću doći na večeru. Otići ću na pizzu s prijateljima - rekao mi je s njegovim najslađim osmijehom, ali oči se nisu usudile sresti moj pogled. Mislim da sam odmah znala da laže. No, nisam rekla ništa. Vratio se kasno noću, a na njemu sam osjetila nepoznati ženski miris. Toga je ljeta bilo još odlazaka na pizzu! I svaki put se vraćao ogrnut istim tim mirisom. Ona je bila kolegica s fakulteta koju je slučajno sreo na plaži. Bila je starija od mene i manje lijepa, ali imala je sladak okus zabranjenog voća. A nakon nje su zaredale i druge... Bilo ih je svakakvih, ali ja sam znala da je volio samo mene. Kao što sam i ja voljela samo njega. Ja sam bila lijepa i bila sam i ja u iskušenjima. No, odoljela sam jer sam vjerovala u našu ljubav. Možda je to drugačije kod muškaraca, možda oni u to ne uključuju srce. No, moje je srce bilo u teškom iskušenju jedne kišne jeseni. On je bio novi voditelj laboratorija u kojem sam radila i bio je nevjerojatno šarmantan. Među nama se dogodio samo jedan poljubac i obećanje koje nismo nikad održali. Ja nisam bila tip za skrivene sastanke, ukradene sate i grižnju savjesti. No, prije svega sam voljela svog supruga i nisam ga htjela izgubiti zbog jednog trenutka zanesenosti. Ne bih si to nikad mogla oprostiti. Moj sin je sjeo uz mene, prebacio je nogu preko noge i prekrižio ruke na prsima. - Tata će mi jako nedostajati - tužno je promrmljao. - Svima će nam nedostajati. Bio je naš stup oslonac. Glas mi je bio malo nesiguran. Alan me pogledao ispod oka pokušavajući iz mog lica pročitati o čemu razmišljam. Nisam mu mogla reći da mu je otac bio stup oslonac s klimavim podnožjem! Ne mogu mu otkriti sve njegove strahove, neuspjehe i slabosti. - Mama, ti si oduvijek bila naš stup oslonac! Nemoj misliti da Petra i ja to nismo primijetili i da toga nismo svjesni. Da ti nisi bila uz tatu... Od iznenađenja sam zanijemila i ispala mi je očica. Dršćućim rukama sam je pokušala podići, ali mi je opet pobjegla pa sam spustila pletivo u krilo i skinula naočale. Oči su mi bile umorne i crvene od dugog bdijenja, a suze su mi se nakupile ispod kapaka. - Ti si bila središte oko kojeg se vrtio sav naš život. Tata je bio vječiti dječak koji nije želio odrasti. Bio je zaigran otac i bezbrižno je ublažavao tvoju strogost, no ti si bila naš čvrst oslonac i naša sigurnost.
Evociranje uspomena
- Tata je imao tešku i bolnu mladost - šapnula sam sporim pokretima brišući naočale. Morala sam obraniti uspomenu na njega zato što sam ga voljela i zato što sam mu oprostila. - Kao i svi ostali iz vaše generacije... - Njemu je bilo teže nego nama ostalima. Tada sam prvi put sinu pričala o njegovom djedu i o načinu na koji je bio ubijen. - Tvoj je otac tada bio mlad i ta ga je tragedija duboko pogodila i zauvijek obilježila. Možda je htio nadoknaditi izgubljeno vrijeme i proživjeti ono za što nije imao prilike u mladosti. No, bio je dobar otac i nikada vam nije nedostajalo njegove ljubavi. - Znam, mama, a i pretpostavljao sam da se tako nešto dogodilo djedu. Posljednih godina života baka je više puta spominjala ponešto o tome. Moja svekrva! Ona je poput lavice branila Viktora i nije prezala ni pred čime da za svoje dijete nađe opravdanje. Bila sam joj zahvalna što je u vrijeme rata bila hrabra i voljela sam je. Ona je do kraja života živjela s nama. Plakala je s nama kad smo izgubili Klaru, radovala se kad su se rodili Petra i Alan, pomagala nam da ih podignemo na noge. Meni je bila poput majke, i više od toga. Umrla je prije nekoliko godina jednog ljetnog poslijepodneva. Alan se sagnuo i pogladio me po kosi. - Tata je sada u miru, mama. Daleko od svih svojih iskušenja. Hajde, idi malo prilegni.
Ništa od krila
- Zora se diže - promrmljala sam umjesto odgovora pokazavši prema prozoru. - Noć je sada već završila. Odložila sam pletivo u košaru. Nikad neću završiti tu vestu. Više neće trebati Viktoru. On je otišao tamo gdje su veste suvišne, kao i sve ostalo iz ovog našeg zemaljskog svijeta. Nasmijala sam se gotovo se zabavljajući pri pomisli na Viktora s velikim bijelim anđeoskim krilima. Ne, nisu mu pristajala. Da, možda ih neće ni dobiti jer ih nije zaslužio, ili barem ne odmah. Puno je griješio i morat će se namučiti da ih zasluži. To neka bude moja mala zadovoljština. Za sve one noći kad sam ga čekala budna, pretvarajući se da spavam kad bih čula ključ u bravi i njegove tihe korake u hodniku. Za sve one pute kad je tiho otvarao vrata naše spavajuće sobe tapkajući u mraku i svlačeći se bešumno kako me ne bi probudio. Za sve one pute kad je sutradan ujutro zijevao i gunđao kako je dug i dosadan bio poslovni sastanak. Pretvarala sam se da mu vjerujem i smiješila sam se s razumijevanjem dok smo pili jutarnju kavu i dok sam poticala djecu da se požure kako ne bi zakasnili u školu. Teško sam ustala iz fotelje jer su mi noge bile ukočene od duge nepomičnosti i primila sam se za nadlakticu svog sina koji je bio tako snažan i tako pun života. Petra je tiho otvorila vrata ostajući na pragu sobe. Moja kći koja je nedavno postala mama! A ja sam postala baka jedne nove, bucmaste Klare koja je imala savršeno zdravo srce. Viktor ju je uspio vidjeti i tada je drhtao, ali ne zbog Parkinsonove bolesti, već od radosti i uzbuđenja što je u njezinim crtama lica vidio sličnost s licem naše prve kćeri koja nas je, na žalost, prerano napustila. S mišlju na tu novu Klaru oprostila sam se od Viktora. Moje bdijenje je završilo. Oprostila sam se od svoje ljubavi šapnuvši mu da mi zagrije mjesto u zemlji prije nego što mu se pridružim. Petra mi je prišla primivši me za ruku i pomogla mi je da dođem do vrata koja je Alan zatvorio za nama. Pogledala sam je nježno se nasmiješivši. Kako je bila lijepa moja kći, izvana i iznutra, baš kao što sam se uvijek i nadala da će biti. I Alan je bio lijep. Visok, sportski građen, s odlučnošću svoga djeda koji je bio spreman boriti se za svoje ideale. Alan ima drugačije ideale, ali naučili smo ga da poštuje sve one koji ne misle poput njega.
Ispali su dobri ljudi
Naša su djeca sada već odrasla i ona imaju iza sebe svoja iskustva, svoje proživljene radosti i boli. Ali napravili smo dobar posao moj suprug i ja, oni su dobri ljudi. - Što si rekla, mama? Nisam dobro čula - rekla je Petra čuvši da šapćem. - Razgovarala sam s tvojim ocem - odgovorila sam rastreseno. - I što si mu rekla? - pitala me dobacivši upitan i zabrinut pogled svom bratu. Možda je mislila da sam postala dementna i pomalo luckasta. - Mislila sam mu reći kako sam mu zahvalna za divan život i djecu koju mi je poklonio. I kako ćemo se uskoro ponovo sresti. - Nemoj tako govoriti mama! Ti ćeš doživjeti sto godina. - Zaista to ne bih htjela. Nije da želim umrijeti, ali već neko vrijeme me počela mučiti jaka znatiželja da saznam što ima s druge strane. Vaš otac me pretekao, bio je brži od mene. - Da - nasmijala se Petra. - Uvijek je bio prvi kad bismo se utrkivali ili planinarili, a ti si uvijek gunđala tvrdeći da bi nam morao dati malu prednost. No, nije te slušao.
Napokon na miru
Klimnula sam glavom tužno se nasmiješivši. Istina, Viktor je uvijek želio pobijediti i biti prvi. No, sada je, kao što je Alan rekao, napokon na miru. Petra me natjerala da legnem na kauč, pokrila me dekom i nagnula se da me poljubi u čelo. Nebo je postajalo sve svjetlije. Čula sam kako se dižu rolete na stanovima oko nas. Noć je završila. Još samo nekoliko sati i otpratit ću svog supruga na groblje, gdje će biti sahranjen. Tamo će ga čekati naša Klara i ona će ga štititi jer je ona sigurno mali anđeo. To će biti obrnute uloge, kao što se obično događa kad roditelji ostare pa njihova djeca brinu o njima. On je njezinu malu ruku držao jako kratko, no ona će njegovu držati zauvijek, a uskoro ću im se i ja pridružiti. Osjetila sam kako tonem u san. Još sam samo čula kako se Petra udaljava na vrhovima prstiju i šapuće nešto svom bratu. To nisam mogla dobro razabrati, ionako sam već neko vrijeme slabije čula. Kao mali često su jedno drugome šaptali svoje dječje tajne. Uvijek su bili jako bliski i jako su se voljeli. Postali su ono što smo željeli da postanu. Kapci su mi postali teški i uspomene su nestale pred mojim očima. Bilo bi lijepo kad bih sada mogla biti uz svoju ljubav, gdje god on bio. Bilo bi lijepo da smo mogli otići zajedno, sjedinjeni i tijelima i duhom. No, znala sam da moram još mnogo toga učiniti na ovom svijetu prije nego što mu se pridružim na nebu. I zato sam ga morala pustiti da ode sam, a ja ću nastaviti svoj put ne zaboravljajući nikad sve što smo zajedno proživjeli.
Najljepši poklon što sam ga dobila za svoj osamnaesti rođendan bila je avionska karta i poziv da dođem u posjete bratu u Belgiju. O tom sam putovanju maštala otkad je moj brat Zdravko otišao na rad u tu daleku zemlju, ali sam morala pričekati punoljetnost da mogu sama putovati. Kad je prvi put, nakon dvije godine, došao kući, oženio se Borkom, djevojkom iz susjedstva za kojom se dečki iz našeg mjesta baš nisu otimali, jer je zbog kraće noge malo šepala. Takav je nedostatak djevojci u našoj provincijskoj sredini bio dovoljan razlog da ostane usidjelicom, i zato su svi bili začuđeni što je Zdravko baš nju odabrao za ženu. - Kad živiš u stranom svijetu, moraš imati suprugu koja te neće iznevjeriti i u svemu te slušati, a Borka je upravo takva - objasnio je svoj izbor roditeljima kad su mu prigovarali da ženi djevojku koju nitko drugi nije htio. Moj brat nije ljubav ni spomenuo, a zašto je tražio ženu poput Borke, shvatila sam mnogo kasnije. Meni osobno je Borka bila vrlo draga, a ona je i mene voljela. Kad su odlazili nakon vjenčanja, sva u suzama, rekla mi je na rastanku: - Znaš, Suzana, bila bih najsretnija da dođeš k nama kad završiš školu, jer se bojim da ću tamo biti usamljena. Prošle su tako tri godine da brata i šogoricu nisam vidjela, jer oni nisu dolazili kući na godišnji odmor kako su to činili drugi naši sumještani zaposleni u inozemstvu. Kad mi je stigla putna karta i poziv za posjetu, bila sam sigurna da se o tome pobrinula Borka, a ja sam se radovala što ću vidjeti gdje i kako živi moj voljeni brat. - Nemoj ostati dulje od mjesec dana! Pazi da ti se što ne dogodi i slušaj Zdravka i nevjestu - govorila je moja uplakana mama na rastanku, jer je to ipak bilo moje prvo putovanje, a još k tome u daleki svijet. - Vratit će se naša Suzana i prije, jer joj tamo sigurno neće biti lijepo kao doma. Nedostajat će joj naša brda kakvih u Belgiji nema - tješio se moj otac Milan, uvjeren da je naš kraj najljepši na svijetu. - Ostat ću dokle mi se bude sviđalo - rekla sam, i ne sluteći da je to moje putovanje odlazak bez skorog povratka. U zračnoj me luci dočekala Borka, i čim smo sjele u taksi, objasnila mi da je Zdravko zauzet poslom, iako je to bilo subotnje poslijepodne. - Nikad on nije slobodan! Ili je na poslu u tvornici ili negdje drugdje pa se viđamo najčešće samo u krevetu. Kao što sam i pretpostavljala, uvijek sama čamim u stanu jer mi Zdravko ne da da se zaposlim. Nemam ni prijateljica koje bi me posjećivale, osim što nam ponekad dođu njegovi poslovni partneri, a ja s njima nemam o čemu razgovarati - Borkine su mi riječi zvučale kao prigovor koji je brzo ublažila, govoreći: - Inače se ne mogu potužiti! Imamo svega i nikad ne oskudijevam u novcu pa mi i nije nužda raditi kao mnogim drugim ženama naših zemljaka. Prvi dojmovi o gradu čijim se ulicama vješto probijao naš taksista, bili su zadivljujući. Moj su pogled posebno privlačile mnogobrojne trgovine, uređeni parkovi i predivne zgrade kakve još nikad nisam vidjela, a u stanu kamo smo ušli, osjećala sam se kao Alisa u zemlji čudesa. Zadivljena raskošnim namještajem i prostorom, a posebice opremom i veličinom kupaonice, sa zavišću sam pomislila na život moje šogorice, koja, eto, ipak nije zadovoljna svom ovom ljepotom koja je sa svih strana okružuje. S večerom smo čekale Zdravka koji je došao oko deset sati, ispričavajući mi se što ga je posao spriječio da me dočeka. - Znaš, sestro, ovdje ti je posao uvijek na prvom mjestu, pa poslovno druženje, a za ženu, rođake i prijatelje, koliko ti vremena preostaje. Upravo nam sutra na ručak dolazi jedan od mojih najboljih kompanjona, a vas dvije ćete se potruditi da ga dostojno ugostimo. Jesi li čula, Borka! Ti već znaš što naš Jerko voli... - Znam! Za Jerka uvijek spremam domaću štrudlu od sira, roštilj i dalmatinsko vino - odgovorila je. Nakon kratke informacije o prilikama kod kuće i zdravlju roditelja, Zdravko se povukao u dnevnu sobu gledati TV-program, a nas dvije smo nastavile razgovor do kasno u noć. - Taj njegov kolega Jerko nam često dolazi. Dečko je iz Bosne, po zanimanju konobar, ali se uz to bavi svim i svačim. Uvijek je pun novaca. Kaže da će jednog dana otvoriti vlastiti restoran.
Nemoj ostati dulje od mjesec dana!
Kažeš, dečko? To znači da nije oženjen? - upitala sam, a da ni sama ne znam zašto. - Oženjen nije, mada mu je već trideseta i zaista mu je vrijeme za ženidbu, a ti si upravo navršila osamnaestu - rekla je Borka, znakovito me pogledavši. - Kakve to veze ima s mojim godinama? - upitala sam znatiželjno. - Mislim da ima. Nedavno sam, ležeći u sobi pritvorenih vrata, prisluškivala razgovor njih dvojice. Samo, o tome, molim te nikome ni riječi - dodala je prilično zabrinuto. - Kad je Jerko rekao da će se uskoro ženiti, Zdravko ga je pitao za koju se to odlučio, a on je odgovorio: - Od ovih ovdje, niti za jednu, jer ih predobro poznajem. Želim poštenu curu, ali da je naša, poslušna kao što je tvoja Borka! - E, u tome ti mogu pomoći! Imam ja sestru za udaju: pametna, lijepa, poštena i poslušna. Baš bih volio da postanemo rod. Uostalom, uskoro ćeš je upoznati jer nam dolazi u posjetu. Eto, tako da znaš zašto nam Jerko dolazi sutra na ručak i zašto ti je brat poslao putnu kartu! Razmišljajući o našem razgovom, dugo nisam mogla zaspati od uzbuđenja zbog sutrašnjeg susreta koji će možda biti sudbonosan za oboje, ako se jedno drugom svidimo, pomislila sam prije nego sam usnula. Za čitavo vrijeme spremanja ručka, Jerka nismo ni spomenule, a većinu sam poslova preuzela na sebe da zamijenim Borku zbog njezine trudnoće za koju sam tek doznala. Moj brat je čitavo dopodne spavao, pa se u kuhinji pojavio kad je već stol bio serviran za ručak, a iz pećnice nadirao miris štrudle koju sam ja pripremila. - Nadam se da će moj gost biti oduševljen ručkom i kuharicom - rekao je kad se na ulaznim vratima čulo zvono. Jerkovom sam pojavom bila doista ugodno iznenađena, jer je izgledao ljepše od svih mojih očekivanja, a ogromnim je buketom cvijeća pridobio sve moje simpatije već pri prvom susretu. I ponašanje mu je bilo uglađeno, mada je pretjerivao u pohvalama štrudli koju sam upravo ja bila pripremila. - Da sam vas sreo negdje na ulici, nikad ne bih pomislio da je ovakva ljepotica sestra mog prijatelja koji o tome šuti - tobože uvrijeđeno, obratio se Zdravku koji se samo zadovoljno smješkao.
Jerko me obasuo komplimentima
Jerko se, jedući s vidnim apetitom, razmetao pričanjem o svojoj dobroj zaradi i stečenu imetku. - Svom starom sam otvorio gostionicu koja je uvijek puna, a moju ću kuću na Jadranu opremiti najluksuznijim namještajem još ove godine. Treba iskoristiti vrijeme kad ti poslovi dobro idu, je li tako, prijatelju? - obraćao se Zdravku. - S obzirom da mi žena nije zaposlena, niti ja se ne mogu požaliti na svoj račun u banci, a za ulaganje u nekretnine čekam povoljan trenutak - pohvalio se i moj brat. To se njihovo nadmetanje čulo i u kuhinju gdje smo nas dvije prale posuđe, pa se Borka osjećala sve nelagodnije i zato predložila da izađemo u grad na šetnju. - Ma, kakva šetnja! Nas dvoje ćemo odmoriti, a ti prijatelju povedi Suzanu i pokaži joj naš grad - rekao je Zdravko dižući se od stola i ne pitajući me da li ja to želim. No ipak sam pošla bez protesta, iako bih radije prošetala s bratom i šogoricom. Budući da mi se Jerko na prvi pogled svidio, htjela sam od svojih nešto više doznati o njemu, a to sam mogla kroz razgovor u šetnji. No, kako je Zdravko predložio da idem s Jerkom, morala sam ga poslušati. Moj se pratilac doista pažljivo ophodio prema meni i nastojao mi u svemu ugoditi. Nakon šetnje centrom grada odveo me u jedan od luksuznih restorana i naručivao jela za kakva ja nikad ni čula nisam, a niti me pitao nije želim li uopće jesti. No, nisam mu zamjerala na njegovom nastojanju da me iznenađuje. Moram reći da mi večera nije prijala, ali mu to nisam rekla da ga ne povrijedim. - Sutra te vodim na izlet. Želim ti pokazati širu okolicu grada da vidiš kako i ovdje ima prirodnih ljepota kao i u našoj zemlji... - Pa zar ti ne moraš na posao? - upitala sam, tek da prekinem njegovu bujicu riječi. - O, ne, uzeo sam deset dana odmora da ti mogu praviti društvo - prešao je na bliski način oslovljavanja bez pitanja. - Jer, ti si sestra mog najboljeg prijatelja, a uz to smo i dobri kompanjoni. - Razumijem da možete biti dobri prijatelji, ali kompanjoni? Mogu li znati u čemu ste to kompanjoni? - pitala sam.
Borki je poslušnost bila svetinja
- To su muški poslovi i nisu za ženske uši! - odgovorio je uz osmijeh kao da je izgovorio najuspjeliju šalu, a potom dodao: - Izgleda da ti nisi obična seoska cura kao Borka! Ona nikad ne postavlja takva pitanja svom Zdravku! - Pa i nisam naivna baš kao Borka! Ipak sam završila višu upravnu, što znači da imam neko obrazovanje i da nisam neuka. - Dobro, pustimo te bezvezne razgovore. Jesmo li se dogovorili za sutrašnji izlet? Doista želim da nam taj dan ostane u lijepom sjećanju, a tvom sam bratu već rekao kamo te sutra vodim. Kad sam se noću vratila, moji su spavali, a brat je ujutro otišao na posao prije mog ustajanja pa sam o odlasku s Jerkom mogla samo Borku pitati, je li mi to pametno. - Dapače, ako to želi Zdravko, kako ti dečko kaže, to trebaš poslušati. Njenim odgovorom i nisam bila iznenađena jer je njoj poslušnost bila najveća svetinja. Budući da sam se radovala tom izletu jer sam se ugodno osjećala pokraj Jerka koji mi se sviđao, ovo sam pitala reda radi. Tog mi je dana bilo zanimljivo jer smo obišli jedno njihovo poznato izletište, a Jerko je usput obavio i neki posao. Tako mi je barem rekao nakon susreta s nekim ljudima u restoranu gdje smo ručali. I sljedećeg smo dana išli u jedan gradić, i kad smo bili u trgovačkom centru kupujući sitnice, isto je susreo dva svoja poznanika s kojima je ugovarao nekakav posao. Naravno da ja nisam propitivala o kakvim je poslovima bilo govora, jer me više i nije zanimalo čime se Jerko bavi. I tog mi je dana bilo lijepo sve do povratka u naš grad kamo smo se vratili kasno u večer. Nakon vrludanja gradskim ulicama, Jerko je parkirao auto ispred jedne, meni nepoznate zgrade i uz osmijeh rekao da samo stigli. - Ali to nije zgrada u kojoj stanuje moj brat! Ne bismo se više nigdje trebali zadržavati jer je kasno, pa te molim da me odvezeš k bratu. - Samo ćemo popiti piće u mom stanu. Zar te ne zanima gdje živi čovjek s kojim se družiš čitave dane? Valjda se ne bojiš ući sa mnom u moj stan!? - tobože preneraženo je pitao. - Naravno da se ne bojim - rekla sam izlazeći iz auta, iako sam se zapravo bojala, ne znajući njegove namjere. Moje su se bojazni, na žalost, obistinile. Čim smo ušli u njegov stan, navalio je na mene poput gladne zvijeri na plijen. Moje ga je opiranje samo još više uspaljivalo, da bi me na kraju nasilno obljubio strgnuvši mi odjeću na najgrublji način. - Zašto sad cmizdriš, Suzana? Zar ti nije bilo lijepo kao i meni? - pokušavao me utješiti kad sam zaplakala šćućurena na krevetu. - Nisam vjerovao da si nevina pa sam bio malo grublji, misleći da izigravaš djevicu. Uostalom, to isto bi se dogodilo prve bračne noći, pa čemu gubiti vrijeme? Tad već posve smiren, obrazložio mi je značenje svojih riječi, kao da razgovara o običnijem poslu. - Možemo se vjenčati kad god želiš, jer smo, eto, već prvi korak u brak upravo načinili. O svemu sam se već dogovorio s tvojim bratom koji mi je i predložio da te oženim dok te još nisam ni poznao! No, nakon svega ovoga sada i ja želim da se udaš za mene. Sviđaš mi se i nadam se da ćeš biti dobra žena - objašnjavao je. U prvi tren nisam povjerovala Jerkovoj priči o dogovoru s mojim bratom, a onda sam se sjetila Borke i njenog prisluškivanja. Moj se brat uistinu promijenio u tom stranom svijetu, postao neki drugi čovjek od onog kojeg sam poznavala, proletjelo mi je glavom, pitajući se zašto mu je potreban moj brak s ovim čovjekom. Tog sam trenutka mrzila obojicu i poželjela se što prije vratiti svojim roditeljima, pobjeći što dalje od mjesta u kojem sam platila previsoku cijenu za svoju glupost i naivnost. Da je Jerko imao samo malo strpljenja i pričekao još koji dan, vjerojatno bih mu pripala zaljubljena i sretna, ali na ovakav, silovit način, u meni je ubio svaki osjećaj ljubavi, a umjesto simpatije osjećala sam samo gađenje prema njemu. Tako sam razmišljala te noći, kad me nakon povratka s izleta opet nitko budan nije dočekao. Shvatila sam namjeru svog brata i odlučila izdržati još tjedan dana pa se vratiti kući. No, bilo je to lakše odlučiti nego i ostvariti, a da sve bude još gore, Borka je zbog nekih problema s trudnoćom završila u bolnici. Zdravko je bio toliko uplašen zbog mogućeg spontanog pobačaja da mu se nisam usudila spomenuti svoju želju za odlaskom. Jerko je i dalje dolazio kao da je među nama sve u najboljem redu, a uz to me Borka molila da je ne ostavljam u najtežim trenucima, pa sam pristala da ću ostati sva tri mjeseca za koje sam vrijeme imala dozvolu boravka, a do tada će se mojoj nevjesti trudnoća stabilizirati.
Moj život kao loše režirani film
Moj se život počeo odvijati kao loše režirani film, jer me Jerko svojom upornošću uspio privoljeti na intimne odnose, a kad sam svojom nesmotrenošću zatrudnjela, uzmaka više nije bilo. Pristala sam na vjenčanje oko kojeg se moj brat zdušno angažirao. U najkraćem je roku nabavio sve potrebne dokumente i organizirao svadbu, a ja sam počela samu sebe uvjeravati da će na kraju sve dobro ispasti. Iako nije sve počelo kako sam priželjkivala, ipak ne smijem biti nezadovoljna ishodom kakvog bi željele mnoge djevojke kad im se nešto slično dogodi. Moj budući je zgodan muškarac, a dovoljno je imućan da se ne trebam bojati budućnosti, razmišljala sam uoči dana vjenčanja. Na svadbi su nam toliki poželjeli sreću u zajedničkom životu, da sam čak povjerovala kako će se barem djelić tih želja i ostvariti. S takvim sam nadanjima kročila u novi život. No, moje su nade brzo bile potpuno pokopane. Čim su se gosti razišli, a nas dvoje ostali sami, moj je muž otkrio svoju najgoru manu - bolesnu ljubomoru. - Ponašala si se kako to ne dolikuje poštenoj ženi. Smiješila si se svim onim ljigavcima što su ti dijelili komplimente o tvojoj ljepoti, poljubio te svatko tko je htio... - Ali, Jerko, pa zar nije običaj da poljube mladenku kad joj čestitaju? - branila sam se. - Kao prvo, nikad me ne prekidaj u govorenju, a što se običaja tiče, ja ih ne priznajem! Upamti da si sad moja žena i ponašat ćeš se kako ja želim! Zaboravi na laskanje muškaraca, jer tvoja ljepota može služiti samo meni! - bio je bijesan. Dakle, on misli da sam ja njegovo vlasništvo, pomislih s jezom. - Znam, Jerko, da sam tvoja žena, ali sam i čovjek! U braku smo valjda ravnopravni - nastojala sam svoje riječi ublažiti smiješkom, ali to kod njega nije prolazilo. - I sama kažeš da si žena! U mom kraju žena je žena, ali nije čovjek što se odnosi samo na muškarca. Što se pak ravnopravnosti tiče, zaboravi! Da priznajem ravnopravnost oženio bih neku od ovih ovdje, a ne tebe! - urlao je kao da je poludio. Što sam mogla odgovoriti svom suprugu, koji u stranom svijetu, na početku trećeg tisućljeća, priznaje jedino zakone i običaje svog zaostalog kraja? Preostala mi je jedino šutnja i povlađivanje, kao i stroga poslušnost, što je vrijedilo i za ženu mog brata. Jerko je postajao sve arogantniji i bezobzirniji. U krevetu me uzimao prema svojim potrebama ne uvažavajući moje želje ili odbijanje. Novac mi je davao prema dnevnim potrebama za hranu, a sve ostale kupovine, smatrao je rasipanjem, pa nisam smjela kupiti niti najobičnije sandale ili trudničku haljinu.
Nećeš mi valjda roditi kćer?
Kući nije dolazio po čitave dane iako je u hotelu kao konobar radio osam sati, ali se nisam usudila otići niti k Borki u posjete, jer nikad nisam znala kad će se pojaviti kod kuće. Borka je u međuvremenu rodila djevojčicu kojoj se njen otac nije nimalo obradovao, a moj je suprug prokomentirao: - Ta, nećeš mi valjda roditi kćer kao tvoja nevjesta svom Zdravku! - Ne budi primitivan, Jerko! Kakvo sjeme zasiješ, takav plod i ubireš! - usudila sam se reći, ali i dobiti prvu pljusku od koje mi je zujalo u glavi nekoliko dana. Nisam zaplakala, već ga samo nijemo gledala što ga je toliko iziritiralo da me još dva puta pljusnuo nešto blaže nego prvi put. - Nemoj mi to više nikad učiniti! Ne zaboravi da batina ima dva kraja - izgovorila sam, susprežući suze. - Hoćeš vidjeti kako izgledaju prave batine od kojih se i plače, a ne da svom mužu prijetiš! - nabrajajući sve moguće pogrdne riječi, tukao me drškom metlice po rukama i nogama, sve dok nisam zaplakala na sav glas. - Sad ćeš barem sjediti u kući dok ti modrice ne prođu, i nemoj se slučajno požaliti svojoj Borki! - naredio mi je i odjurio iz kuće. Naravno da sam je nazvala, te joj ispričala svoj jad. - Slušaj muža i učini što ti kaže pa te neće tući. I nikad ne pitaj gdje je bio i što je radio, jer ih to posebno ljuti - odgovorila mi je začuđujuće ravnodušno. Dobro sam upamtila Borkin savjet pa svom mužu nisam prigovorila kad je unajmio kuću na periferiji grada, mjesec dana prije mog porođaja. Iako sam se već teško kretala, kuću sam sama sredila, zbog čega me čak i muž pohvalio. Jednog zimskog prijepodneva moje razmišljanje o skorom porođaju, prekinula je zvonjava na vratima. Pismonoša mi je pružio preporučenu pošiljku za Jerka, zamolivši da je preuzmem i potpišem. Vidim, službena pošiljka sa suda iz domovine. Što bi to moglo biti, pitam se, obuzeta znatiželjom, ali i lošim predosjećajem. Prčkajući po omotnici, jednim se dijelom otvorila, a potom sam izvadila dopis na kojem je bila napisana presuda mom suprugu da je dužan plaćati alimentaciju za svog izvanbračnog sina, Branka. Soba se zavrtjela oko mene pa sam sjela da se ne srušim. Tresla sam se kao u groznici, a hladan mi se znoj slijevao niz leđa. Odjednom sam osjetila jake bolove u trbuhu i križima. Uspaničena od pomisli da ću roditi prije termina, nazvala sam hitnu pomoć koja me odvezla ravno u rodilište. Tog sam dana rodila sina koji je preživio zahvaljujući inkubatoru. Poslije podne je došao Jerko, nasmijan od sreće što je dobio sina, a meni, onako izmučenoj, obratio se u svom bezobraznom stilu: "Vidiš, ženo, ja dobivam samo sinove!" Nisam imala volje niti snage za bilo kakvu raspravu o prispjelom sudskom rješenju iz domovine, a on je svoje rekao. Unatoč bratovoj i nevjestinoj posjeti, osjećala sam se posve samom. Njima se nisam htjela žaliti na svoju prokletu sudbinu, jer me ionako ne bi razumjeli. Budući su njih dvoje sreću mjerili veličinom sume na računu u banci, a znali su da Jerko neprestano zgrče novac, smatrali su me sretnicom što sam njegova žena. Nakon povratka iz rodilišta, muža sam ignorirala, ne bih li ga kaznila za obmanu i prijevaru majke njegovog sina Dragana, kao i mene kojoj to nije priznao prije vjenčanja, a djetetu su tada bile dvije godine. Još sam ga više prezirala kad sam doznala da je majka tog djeteta, konobarica u gostionici njegovog oca u Bosni. Jadna djevojka nasjela "šarmeru", razmišljala sam o njoj, sažalijevajući je kao i sebe. Kad sam mu zaprijetila rastavom, hladno me pogledao. - Ne dolazi u obzir! Nisi li pred oltarom obećala da nas samo smrt može rastaviti? Shvati to vrlo ozbilno, draga moja ženo! Ipak je postao mnogo tolerantniji i dozvolio mi da dijete bude u jaslicama budući sam našla posao u turističkom predstavništvu. Tek zaposlena, sa svojim novčanim primanjima, počela sam se osjećati kao čovjek. Tog je ljeta umro moj otac pa sam majku dovela k sebi da ne živi sama, i da uz unuka lakše preboli gubitak muža.
Ljeta je provodio u kući na Jadranu
Gledajući kako se mali Igor i baka Kata lijepo slažu, činilo mi se da se djelić sreće uselio i u naš dom. Naš narušeni bračni odnos moj je suprug nadomjestio stalnom jurnjavom u poslovima, poznatima samo njemu i mom bratu. Često su skupa putovali, neprekidno se dogovarali, ostavljali jedan drugome poruke u koje nisam mogla proniknuti. Zahvaljujući maminoj prisutnosti, imala sam vremena i za sebe. Više sam se družila s ljudima, odlazila u kino i kazalište, a povremeno bih se otisnula i na neko izletničko putovanje. Život mi je potekao nekom novom kolotečinom i nisam se previše umarala pitanjem daleke budućnosti, naviknuta da mirno prihvaćam sve što mi život donosi. Protekle su tako četiri mirne godine za koje je vrijeme Jerko osposobio svoje apartmane za prijem gostiju. Otada je ljeto provodio na Jadranu uzimajući neplaćeni godišnji odmor, a pomagala mu je jedna mlada žena koju mu je poslao njegov otac Rajko. Sve sam to doznala od svog brata koji je često odlazio Jerku u posjete praveći se da mu nije poznat naš odnos. - Mora se priznati da ti je muž sposoban za svaki posao. Da ti je samo vidjeti kako je uredio apartmane za iznajmljivanje! Imat će novaca kao pljeve - divio se moj brat svom šogoru hvaleći njegovu umješnost. - Da imam sinove kao on i ja bih više skrbio, a ovako, nemam za koga - namjerno je to rekao pred Borkom da je "ubode" na najosjetljivijem mjestu, zato što više nije mogla zanijeti pa više nije mogao očekivati sina. Za svoju kćerkicu Vesnu jedva je i mario, što sam mu ja najviše zamjerala i prigovarala. Ljeto se bližilo kraju pa sam se nadala skorom povratku suncem opaljenog Jerka, a živci su mi postajali sve napetijima, da bi me dolazak mog brata, koji je tražio ključ od podruma, još više uznemirio. - U podrumu sam bila samo jednom otkad smo doselili. Jerko mi je rekao da će taj prostor biti samo njegov i nikad više tamo nisam ušla, pa tako i ne znam gdje drži ključ te specijalne brave kakvu je stavio - rekla sam to najravnodušnije, dok se Zdravko preznojavao od muke. - Reci mi, molim te, što će tebi ključ od našeg podruma? - pitala sam najnevinijim glasom makar sam osjećala da je na pomolu nekakva nevolja, što sam zaključila po unezvjerenom Zdravkovom ponašanju. Prvi put sam ga vidjela uplašenog i srditog na Jerka, na čiji je račun svašta izgovorio. - Ako te baš zanima zašto trebam ključ, podsjetit ću te da smo nas dvojica kompanjoni u poslu pa je i roba zajednička. - Vjerojatno je to roba velike vrijednosti kad je tako strogo čuvana - namjerno sam ga željela isprovocirati da progovori o čemu se radi. - Ako misliš, sestro, da si pametnija od mene, prevarila si se! Ne ispovijedam se ni svojoj ženi pa neću ni sestri. Vodite brigu o kući i djeci, a ne o našim poslovima - rekao je ljutito na odlasku. Te su večeri mog Jerka nazvala još dvojica muškarca, predstavljajući se poslovnim prijateljima, pitajući kad će se vratiti, a kako ja nisam znala, nisam im mogla niti odgovoriti. Najveće moje uznemirenje izazvalo je isto pitanje tih nepoznatih osoba: "Imate li ključ od podruma?" Bila sam uvjerena da se moj muž bavi nekim nedozvoljenim poslovima, pa se ne bih iznenadila da nam na vrata zakuca i policija. Kao da sam ih svojim zlogukim predviđanjem dozvala, došli su iste večeri i pitali gdje mi je suprug.
Dočekali su ih policajci s pištoljima
Na godišnjem je odmoru u domovini - odgovorila sam, začuđujuće posve mimo. - Budite ljubezni pa nam dozvolite da malo pregledamo tavan i podmm. Ako nema onog što tražimo, više vas nećemo smetati - rekao je glavni među njima, pa sam pretpostavljala da je to inspektor. - Samo izvolite - pokazala sam im put prema tavanu. Brzo su se vratili i rekli da je sve u redu. Zatim su prišli podrumu, osmotrili bravu i zamolili ključ. Morala sam im ponoviti priču što sam je ispričala i bratu. - Vjemjemo vam, gospođo! Stoga moramo doći s nalogom za pretres, jer ćemo ukloniti bravu - govoreći, pomno me promatrao. - Samo vi radite svoj posao! Raduje me što ću konačno i ja saznati što je to u našem podrumu - prokomentirala sam. Visoki plavokosi atleta koji je vodio glavnu riječ prišao mi je bliže. - Oprostite na indiskreciji, jesu li vaši bračni odnosi u redu? Njegovo mi se pitanje nije činilo umjesnim, pa sam odgovor prešutjela, mada je moj izraz lica govorio više od riječi. Sve što se te noći dalje događalo, više je sličilo kriminalističkom filmu nego stvarnosti. Oko ponoći, dok sam još uvijek budna o svemu razmišljala, čula sam ulazak automobila u dvorište. Izvirivši kroz prozor, vidjela sam nepoznati kombi iz kojeg su izašla dva muškarca u kojima sam prepoznala svog brata i muža. Nisu progovorili ni riječi i trudili su se što tiše otključati podrum pokraj kojeg je stajao kombi. Upravo kad su počeli neke stvari unositi u auto, obasjala ih je jaka svjetlost, te su im prišla četiri muškarca s uperenim pištoljima. Laknulo mi je kad sam primijetila da su dvojica u policijskim odorama, bojeći se da su to možda oni nepoznati što su me nazivali prošlog dana, raspitujući se za mog muža, pa da će se međusobno obračunati, kako to inače rade kriminalci. Više nisam ni sumnjala da moja dva "najdraža" muškarca pripadaju tom miljeu. Pronađene stvari su bile očiti dokaz kakvim se "muškim" poslovima bavila uhvaćena grupa, od preprodaje ukradene robe do šverca automobila, a dokaz o tome su bile krivotvorene tablice koje su bile u podrumu. Noge su mi toliko klecale da sam jedva izašla na dvorište.
Konačno sam slobodna kao ptica
- Priđite, gospođo! Slobodno pogledajte skriveno blago iz vašeg podruma - pozvao me plavokosi inspektor. - To si nam ti smjestila, gaduro prokleta - podvrisnuo je Jerko s lisicama na rukama.- Platit ćeš mi za svoju izdaju čim se ovih oslobodim! - prijetio mi je Jerko i ne sluteći da je jedan od nazočnih ljudi, prevoditelj za naš jezik. Moj brat je šutio kao zaliven. Tek me na odlasku zamolio da javim njegovoj ženi što se dogodilo. - Znala sam da će se to jednog dana dogoditi - rekla je Borka, pomirena sa sudbinom da joj se muž bavio prljavim poslovima i glavna joj je briga bila da nađe dobrog odvjetnika, ne pitajući za cijenu. Ja nisam željela ostati uz muža kriminalca. Podnijela sam zahtjev za rastavu braka, a s obzirom na pomoć socijalne službe, sudski je postupak rastave bio brzo okončan, pa sam se nakon godina provedenih uz Jerka osjećala slobodnom poput ptice. Preselila sam u drugi grad i zakoračila u novi život, ostavljajući iza sebe ružne uspomene koje ću nastojati što prije zaboraviti. Ponovno ću se sa svojim Igorom i njegovom bakom Katom, radovati svakom novom danu.
Svojim sam se roditeljima rodila kad su već pomislili da neće imati djece. I onda sam ipak došla ja. Naravno da sam im bila najveće blago. Tako su se oduvijek odnosili prema meni, kao prema princezi dostojnoj sve raskoši. Nisu imali mnogo, ali ja sam imala sve što sam poželjela. Rasla sam u lijepom predgrađu i družila se s prijateljicama koje su mi bile slične po socijalnom statusu. Mama je radila kao knjižničarka, a tata je bio financijski direktor jedne male, stabilne firme. Danas bi se reklo da smo bili viša srednja klasa. Ali ja nisam bila samo razmažena jedinica. Ja sam bila i mala genijalka. Svirala sam violinu od svoje pete godine i svi su mi govorili kako sam talentirana i da samo moram biti uporna i ustrajna. I voljela sam svirati, još uvijek volim. Ali bila sam dobra i na drugim područjima. Učila sam s lakoćom, čitala gomilu knjiga na tjedan, imala i još puno dodatnih aktivnosti. Učila sam dva jezika u školi, engleski i njemački i još se upisala na talijanski u jednu školu stranih jezika. I tu sam bila sjajna. Kažu da muzikalni ljudi lako svladavaju strane jezike - ja sam valjda živi primjer za to. I kako sam rasla i odrastala, bila sam sve neodlučnija čime se u životu želim baviti. Sve mi je išlo jako dobro, sve sam s lakoćom svladavala i sve mi se činilo zanimljivim. Želim li u umjetničke vode kao muzičarka? U prirodnjake? U jezičare? Onda sam se ipak odlučila i upisala u jezičnu gimnaziju. Da sam izabrala nešto drugo i moj život bi krenuo drugim tokom i danas ne bih bila tu gdje jesam. Ali nisam. Izabrala sam to što jesam i to je to.
Isprva me se nije dojmio
Upisala sam se u jezičnu gimnaziju, kao i moja najbolja prijateljica Jasna. Bila sam sretna zbog toga. Znala sam po pričanju starijih da je srednja škola puno teža i da treba učiti više i biti odgovorniji. No, kako meni učenje nije bilo teško i nisam se bojala dodatnog rada, nekako i nisam osjećala veliki strah od novog razdoblja u mom životu. Čak sam jedva čekala da se suočim s novim izazovima. I krenule smo u novu školu. Ja sam iz predgrađa putovala autobusom. Svaki dan desetak minuta vožnje i još nekoliko minuta pješačenja. Jasna bi se ukrcala na slijedećoj stanici i odmah bismo započele pričanje, diskutiranje, ogovaranje. I tako do kraja nastave. Uglavnom, bile smo nerazdvojne i jako smo se dobro slagale i nadopunjavale. I ona je bila dobra učenica. Jest da je bilo teže i zahtjevnije, ali ubrzo sam se snašla i pronašla. Učila sam više i predanije i problema nije bilo. Prvi razred prošao je samo tako. Već smo bile u drugom razredu. Onda se desilo da nam je profesorica iz matematike oboljela od teške bolesti. Došao je novi profesor. Isprva se mislilo da će to biti samo kratkotrajna zamjena, međutim, bolest se pokazala jako ozbiljnom. Do kraja školske godine profesorica je umrla, a profesor na zamjeni postao je stalni. Isprva me se i nije nešto dojmio. Jest da je bio ugodne vanjštine, ali nekako nije bio moj tip. Ja sam više padala na tipove poput Johnnya Deppa, raskuštrane vragolane. A profesor R. bio je sušta suprotnost tom tipu muškaraca - visok, plavokos i plavook, uvijek uredne frizure i dosadnjikave odjeće. Baš onako profesorski neugledan. Jedino što bi me se uvijek dojmilo, bio je njegov osmijeh. Kada se smijao iskreno, bio je baš onako filmski dojmljiv. Ali nije se često smijao. Bio je više ozbiljan i strog, zahtjevan, ali ne mogu reći i nepravedan. - Vedrana, izađi na ploču. Donesi zadaću.
Na ploči kod zgodnog profe
Radili smo jednadžbe s dvije nepoznanice. Bilo je tu svega, razlomaka, potencija, korijena, x i y. Ja se nisam pretjerano mučila. Malo vježbanja, nekoliko dodatnih zadataka i znala sam. Profesor je pogledao rješenja i odmahnuo glavom. Bila sam zatečena. Što, zar je nešto krivo? - Vedrana, drugi zadatak ti je krivi. Rješenje nije točno. Hajde počni na ploči ispočetka. Ako pravilno riješiš taj zadatak, dobivaš peticu. Ako ne, četvorka - bio je ozbiljan profesor. Ja sam počela i mislila da sve držim pod kontrolom. Međutim, napravila sam istu grešku. Na jednom mjestu trebalo je podijeliti 33 sa 3. I ja sam opet napisala da je to 13. Naravno da mi je rezultat opet bio netočan. Profesor je vidio gdje sam pogriješila. Činjenica je da ta greška ne govori o mom neznanju već o mojoj brzopletosti. - Koliko je 33 podijeljeno s 3? - 11. - A koliko si ti napisala? Tamo u četvrtom redu, gore. - 13 - uvidjela sam grešku i bila iznenađena sama sobom i svojom brzopletošću. - Dakle, što da ti kažem? Bit će onako kako sam rekao, vrlo dobar! I znam ja da ti znaš ali si toliko sigurna u sebe, presigurna, tako da ispadaš čak nemarna. Malo više koncentracije i pažnje. To ti je pouka za ubuduće. Matematika ne trpi brzopletost. Možeš na mjesto. Sjedni. Dalje, da vidimo... Martina, izađi. Ja sam pokunjeno krenula na mjesto i bila neugodno iznenađena. Nikako nisam očekivala ocjenu manju od petice. Mislila sam da to sve znam. I znam, ali eto, kaznio me jer sam bila nepažljiva. Mislila sam da me nepravedno kaznio! Mogao mi je zadati još koji zadatak i vidio bi da sve to znam i razumijem. Kaznio me nepravedno! Tako sam se samosažaljevala do kraja sata. Poslije sam se potužila Jasni i ona se složila sa mnom da je to bilo nepravedno. I drugi kolege iz razreda su se složili. Ali ja sam nekako u podsvijesti znala, osjećala, da je ta ocjena bila za moje dobro. Bila je to ocjena za trgnuti se i poraditi na koncentraciji. On je to jasno vidio, ja nisam. Na putu kući, Jasna i ja i dalje smo razglabale o matematici i profesom R. I onda je odjednom Jasna izlanula: - Meni se on sviđa.
Kako ga prije nisam primijetila?
Tko? Profesor R.? Ma daj! - bila sam u čudu jer nikad takvo što ne bi očekivala od nje. - Pa da. Ne znam kako, ali mi je onako, baš dobar tip. - Nikad ga nisam gledala kao dobrog tipa. Uz to što je strog, nekako je i staromodan. - Baš zato. Ima neki stav i drži se toga. Ne podilazi nam nekim modernim imidžom i... I ne znam, sviđa mi se. Eto! - bila je neodređena Jasna. - Hm. Da. Dobro, meni se sviđa kako se on smije. Samo što se rijetko smije. - Čula sam od susjede Marice da ima problema u braku. Nešto kao žena mu je stalno na putu po inozemstvu i jednostavno brak baš ne funkcionira na daljinu. - A imaju djecu? - Ne, koliko ja znam. Pa kad nje nema nikad doma! Bolje mu je ovako - komentirala je Jasna kao da zna svo znanje ovog svijeta i muško-ženski odnosi su Joj u malom prstu. Stavila mi je bubu u uho. Slijedeći dan imali smo matematiku i zatekla sam se kako gledam profesora i procjenjujem ga. Nisam uopće slušala što govori. Po povratku kući, načela sam istu temu. - Što ti misliš, koliko profesor R. ima godina? - onako kao usput pitala sam Jasnu. A ona je s razlogom bila dobro informirana. - Trideset jednu - ispalila je kao iz topa. - Kako to znaš? - Rekla mi je susjeda Marica. - Pa valjda si ju pitala? - pomalo u čudu sam nastavila. - No, pa jednom se tako poveo razgovor o njemu, a ona zna i njegovu mamu koja stanuje u istoj zgradi kao i njezina baka. Eto... A zašto si ti tako znatiželjna? - Pa i ti si bila znatiželjna kad si sve to saznala. Ima li neki razlog? - Ma ne. Ne, nema razloga - pogledala je kroz prozor i nekako prekinula tu temu. Činilo mi se da je nekako naprasno prekinula taj razgovor. Je li istina to što slutim? Uvijek smo si o svemu pričale i povjeravale se. Zašto sada šuti? Sutradan sam promatrala Jasnu na satu matematike. Sjedila je ispred mene lijevo. Ona je bila zaljubljena! Gledala je profesora sanjivim pogledom, odsutna, bez sumnje zaljubljena. Razmišljala sam o tome i pitala se zašto mi ništa ne govori. I kad malo bolje razmislim, profesor je zaista komad i pol. Kako se samo graciozno kreće po učionici. Kako to prije nisam primijetila?
Osvojila sam drugo mjesto
Njegov osmijeh sam primijetila i prije, ali sad sam bila očarana. Tog sam popodneva radila samo matematiku, sve sam druge predmete zanemarila. Htjela sam ga zadiviti, bude li me prozvao da odgovaram. A noću sam ga sanjala. Prvi put. Nisam odmah bila svjesna, ali sve češće sam sanjala o njemu i na javi. I ja sam se zaljubila. Zaljubila sam se u profesora, četrnaest godina starijeg od mene. Znam da je to česta pojava. Svaka se učenica bar jednom u životu zaljubila u nekog učitelja ili profesora. Ista je stvar i sa dečkima. Uglavnom svi uzdišu za mladim profesoricama. I profesori to znaju. Neki uživaju u tome, neki to ignoriraju, a neki čak zloupotrebljavaju. Kako? Pa na primjer profesorica iz povijesti je dobar komad žene i znam da Šaša, kolega iz razreda koji sjedi tik iza mene, uzdiše na njenom satu. Odjednom je popravio sve ocijene iz povijesti, sve zna i uvijek je spreman na satu povijesti. Ne trebam reći da je takav jedino na povi jesti. Ostali predmeti - dobar. Profesorica M. to očigledno zna i vidi i već ga je nekoliko puta poslala sa sata da joj obavi nešto u gradu. To sigurno ne bi smjela i nije pedagoški, ali ona to redovito čini. Zna da se Saša neće nikome žaliti i da u stvari, jedva čeka da učini nešto za nju. Iskorištava ga. Profesor iz tjelesnog bio je pun sebe i mislio da zaslužuje da ga sve djevojke obožavaju. U stvari je bio umišljeni pametnjaković. No, ipak, dobro je izgledao i znam da su mnoge djevojke 'slinile' za njim. Nisam čula da je ikad to zloupotrijebio, ali vidjela sam da uživa u društvu zadivljenih djevojaka. Takva je bila moja gimnazijska svakodnevica. Bila sam pronicava i kao da sam bila iznad tih srednjoškolskih problema - dok se i ja nisam zaljubila u profesora iz matematike. Bilo mi je neugodno to priznati Jasni. Tim više što je ona već otprije zaljubljena u njega i što mi je ona nekako to sugerirala to da je zgodan i vrijedan pažnje. Da mi ona to nije rekla, možda ga nikad i ne bih pogledala na takav način i počela o njemu razmišljati. I ona ga je gledala sanjarski, a i ja. Htjela sam mu se pošto-poto približiti. Radila sam matematiku satima i naravno da sam briljirala. Toliko sam bila dobra da mi je predložio neko natjecanje među gimnazijama. Pristala sam jer je to bio način da radim s njim u njegovom kabinetu, samo nas dvoje jer drugih kandidata nije bilo. Bila sam u sedmom nebu. Njegova blizina je djelovala je na mene tako da bi mi srce htjelo iskočiti iz grudiju. A često je sjeo kraj mene u klupu i pokazivao mi što i kako i zašto. Bez obzira na uzbuđenje, mogla sam ga pratiti. Moram priznati da sam se za te konzultacije posebno uređivala: dublji dekoltei, kraća suknja, poseban miris. Uglavnom, nakon nekog vremena primijetila sam da on to primjećuje. Znala sam naglo pogledati u njegovom smjem, a on bi gledao u mene i naglo skrenuo pogled. Bila sam još neiskusna u igrama zavođenja, ali sam nekako intuitivno zadržavala pogled dulje nego je trebalo, osmjehivala mu se i kao slučajno mu dodirnula mku ili bi posegnula za nečim preko njegovog ramena ili ruke. Znala sam da on zna kako mi se sviđa. No, on je ipak bio profesor i to si nije mogao dopustiti. Ni kao profesor, ni kao odrasli muškarac, jer ja sam ipak još bila maloljetnica. I nije poklekao cijelo to vrijeme dok smo radili za natjecanje. Nije, iako sam se ja svojski trudila. Natjecanje je prošlo, osvojila sam drugo mjesto, svi su mi čestitali, i sam profesor R. i ravnateljica. No, meni je bilo krivo zbog svega. Kako ču se sada dmžiti s njim? Kako da mu se opet približim? Razmišljala sam i onda sam smislila. Jedno sam popodne samo pokucala na vrata njegovog kabineta. Znala sam da ima mpu u rasporedu i da je sigurno tamo. I bio je, sam.
Došla sam mu kući na vrata
Dobar dan profesore. Mogu li? - Naravno, uđi Vedrana - nasmiješio se onim svojim neodoljivim pogledom. I činilo mi se da se baš razveselio što me vidi. - Imam neko pitanje. Više pitanja. Ne smetam? - Ma ne. Samo uđi. - Ovaj... Ovo kako sam intenzivno radila matematiku, priznajem da me jako zainteresirala. Mislila sam da su jezici moj izbor, ali možda bih sad ipak na PMF-u pokušala s matematikom. - Trebala si onda početi s općom gimnazijom. Tamo bi dobila bolju podlogu. - Ma da. Znam to. Ali mislila sam da su jezici moj izbor. Zar nije moguće promijeniti mišljenje? - O da. Kako da ne! Mišljenja se često mijenjaju kroz život. Vidjet ćeš .to tokom života. Samo treba biti dovoljno hrabar i to priznati, priznati da sad misliš drugačije. - Ljudi često ne priznaju da su promijenili mišljenje jer misle da je to znak nestabilnosti. To je samo znak tvrdoglavosti - raspričao se. -No, da. Ja sam se raspričao. Ti si me nešto htjela pitati u vezi s tim. Reci, slobodno. - Biste li mi dali neku literatum da se pripremam za prijemni? Da nekako nadoknadim to što nisam u općoj gimnaziji - gledala sam ga netremice cijelo vrijeme pogledom koji sam vježbala doma pred ogledalom. I on je mene gledao sve dulje i dublje. - Svakako. Moram pogledati što imam ovdje i što imam doma. Donijet ću ti sutra na sat - odjednom se nekako povukao i zatvorio. Kao da se ulovio u nedopuštenoj radnji i brzo se povukao. I zaista mi je sutradan donio neke skripte i vježbe. Jasna me samo gledala s velikim upitnikom iznad glave jer o mojim namjerama joj ništa nisam govorila. Sad je bilo očigledno da imam nešto na umu. No ja sam se pravila kao da jedino što imam na umu je spremiti se za prijemni. Onda sam jedno predvečerje sjela na bicikl i odvezla se do profesorova stana, kao vratiti neke knjige. Naravno da sam mu ih mogla vratiti u školi, ali to nisam htjela. Htjela sam biti nasamo s njim. Postojala je opasnost da mu je ipak supruga u stanu. Ali koliko sam čula, više nisu živjeli zajedno. No sve su to mogle biti samo glasine; o njegovom privatnom životu nisam znala ništa pouzdano. Pozvonila sam. Pozvonila sam opet i onda je netko počeo otključavati s druge strane. Pojavio se on, u sebi sam ga već odavno zvala samo Jurica, a ne profesor. To mu je ime. Bio je iznenađen, svakako, ali nisam zamijetila neodobravanje ili neugodnost na njegovom licu. - Vedrana! Otkud ti? - Pa prolazila sam i odlučila da ću vam vratiti knjige. Usput, ako imate nešto dalje da uzmem. - Ti si čvrsto odlučila, dakle? Dobro. Uđi. Pronaći ću ti nešto za dalje.
Ne smijemo to... Ja sam odrastao
Ušla sam i ogledala se po lijepoj, svijetloj, prozračnoj dnevnoj sobi. Bio je otvoren izlaz na veliki balkon na kojem je očigledno on čitao nešto. Samo sam produžila na balkon i sjela za stol. Bio je sam, a to sam i željela. Kad se pojavio s jednom knjigom u ruci rekla sam: - E da. Zaboravila sam. Donijela sam vam kroasane. Kao mali znak zahvale što toliko radite sa mnom i pomažete mi. - Oh! Nisi trebala. Eto, upravo imam svježi capuccino. Piješ to? - Da. Da, naravno. Donio je još jednu šalicu vrućeg mlijeka i preda mnom mi složio capuccino. Kroasane je stavio na tanjurić, donio salvete i ugodno smo se smjestili u toploj proljetnoj večeri. Razgovor je tekao sam od sebe, bez previše truda. Kao da smo stari prijatelji, a ne profesor i učenica. I onda se desilo da je puhnuo vjetar i salvete su poletjele zrakom, a mi smo ih oboje počeli loviti. Odjednom su se njegove ruke našle na mojima. Stali smo i pogledali se. Slijedeći korak bio je moj: nagnula sam se preko stola i poljubila ga u usta. Bio je to kratki i nevini poljubac, ali sve je govorio. Nije protestirao, niti se odmaknuo, ali nije ni učinio ništa. Kad sam se odmaknula, vidjela sam da ima zatvorene oči i blaženi izraz lica. Je li to on zamišljao svoju ženu da ga ljubi? - O, oprosti. Ja, ja... Ne smijemo to. Ja sam odrasla osoba i tvoj profesor i ne smijem... - mucao je i udaljio se na drugi kraj balkona i gledao preko ograde, tako izbjegavajući pogled na mene. A ja sam odlučila da idem do kraja. Osjetila sam takvu navalu energije i sigurnosti da to želim. Osjećala sam da imam pravo na njega jer ga beskrajno volim. To što smo učenica i profesor, nije mi ništa značilo. On je bio muškarac mojih snova i bila sam spremna poduzeti što treba da ga dobijem. Prišla sam mu s leđa i zagrlila ga. Ni sama ne znam odakle mi sve to jer dotadašnja moja ljubavna iskustva svodila su se na nekoliko nespretnih poljubaca, uglavnom meni neugodnih. Odakle mi sve to, ni sama nisam znala. Jednostavno sam činila i govorila ono što sam osjećala. A osjećala sam silnu ljubav prema njemu. Još me jednom odgurnuo govoreći mi kako ne smijemo, da nije u redu. A ja sam se odmaknula i otkopčala bijelu bluzu i pokazala zrele grudi u čipkastom grudnjaku. Tu je pokleknuo. Dalje se sjećam samo silne strasti... Bio mi je prvi muškarac, ali svega se sjećam kao silno lijepog i ugodnog. Nije bilo nikakve neugode i traume zbog moje nevinosti. Predala sam mu se i dušom i tijelom, a on mi je vratio beskrajnom pažnjom i osjećajima.
Profesor i ja kao ljubavnici
Postali smo ljubavnici. Nalazili smo se u njegovom stanu. Ne prečesto. Znao bi ponekad reći da to ne bismo smjeli činiti, da on to ne bi smio činiti, ali ja bih ga uvijek ušutkavala poljupcima i strastvenim zagrljajima. Nisam mu dala da trezveno razmišlja. - Vedrana, Vedrana. Zaludila si me svojom mladošću, ljepotom duha i tijela. Lud sam, znam to. Griješim. Trebao bih biti iznad toga. Trebao bih... Nisam mu dala da završi rečenicu. Uvijek je bilo tako. Kad bi on počeo sa sumnjom i dvoumljenjem, ja bih mu se približila, svježa, mlada, namirisana i znala sam da će se obeznaniti i pokleknuti. Veza nam je trajala već nekoliko mjeseci. Bili su praznici i bližio se moj osamnaesti rođendan. Postajala sam punoljetna i činilo mi se da ću tim danom postati nešto drugo, odrasla osoba koja može sama odlučivati. O kako sam bila, u stvari, nezrela i djetinjasta! Ne stiče se zrelost samim osamnaestim rođendanom, zrelost je nešto što obično dolazi sa životnim iskustvom i to puno poslije osamnaestog rođendana. Jurica zaista nije živio sa svojom ženom. Ona se odselila u drugi grad zbog posla, ali još uvijek su bili u braku. Po njegovim riječima, nikako da nađu vremena da taj brak privedu kraju. Djece nisu imali. To je za mene bio dobar znak, vidjela sam sebe kao majku njegove djece u budućnosti. A onda odjednom spoznaja! Nisam dobila menstruaciju. Kad sam razmislila unatrag, nisam je dobila već drugi mjesec. Ljeto i bezbrižan život, jednostavno sam zaboravila na to. Postala sam sumnjičava. Makar neiskusna po tom pitanju, znala sam da nismo uvijek koristili zaštitu. Jednostavno, bili smo toliko strastveni da bismo na sve zaboravili. Oboje. JeL moguće da sam trudna? Nisam valjda! Kome da se povjerim? Mami? Ona bi doživjela infarkt? Jasni? Nekako smo se udaljile u ovom razdoblju kako sam bila s Juricom u vezi. Ona nije ništa znala, ali možda je primjećivala nešto i sumnjala. Uglavnom, počela se više družiti s Majom, a ja nisam imala ništa protiv. Tako nisam morala ništa objašnjavati i opravdavati se. Dakle, Jasna ne dolazi u obzir. A Jurica nije u gradu. Odlučila sam da ću sama kupiti tester u ljekarni. Hoće li mi ga prodati? Navršila sam osamnaest pred tjedan dana, ali još nisam imala osobnu iskaznicu. Hoće li me nešto pitati u ljekarni? Pokušala sam se obući zrelije i našminkati jače da izgledam starije. Upalilo je. Prodali su mi tester bez pitanja. Sad samo da bude negativan. Ali nije bio. Ostala sam frapirana. Pa zar je moguće da mi se to događa. Sad kad sam tako sretna. Što ću i kako ću? Osjećala sam se kao zvijer u kavezu. Morala sam nekome reći. Do Jurice nikako da doprem. Onda još nije bilo mobitela. Nekako sam se tješila da će on sigurno znati što nam je činiti. Bila sam spremna uraditi što god on odlučio. U svoj toj nesmotrenosti, tester sam samo bacila u koš u kupaonici. I kad je mama čistila koš, pronašla ga je. Bila je subota ujutro kad je sva blijeda i drhtavih ruku donijela tester u kuhinju gdje smo tata i ja bili na doručku. - Vedrana! Je li ovo tvoje? - mama je bila na rubu histeričnog plača. - Ivo, pogledaj što sam našla u našoj kupaonici! - Ana, pa što je to? Pa smiri se malo. Što je to? - Zar ne vidiš? To je test za trudnoću! A kako je to dospjelo u našu kupaonicu, ne znam. Vedrana? Ja sam samo ostala razrogačenih očiju i bez riječi. Pronašla je to prije nego sam bila spremna i prije no što sam se čula s Juricom. Što sad da kažem? Da lažem da nije moje? Ali doznat će ipak jer znam da moja mama to neće samo tako pustiti. - Vedrana! Što je to i čije je to? - sad je oštriji bio i tata. - Ja.. Ovaj.. - mucala sam i nisam znala što da kažem. Tako sam samo potvrdila očiglednu istinu. Tester je moj i pozitivan je. - Vedrana! To je pozitivno! Vedrana, pa zar ti, moja pametna i lijepa djevojčica da budeš tako glupa!? - bio je neumoljiv tata. A mama je samo sjela za stol i vidjela sam da joj teku suze. - Ja sam mislila da mi se to neće dogoditi. Mislila sam da... - Tko je on? Da čujem tko je taj bijednik. Zavrnut ću mu vratom. Klipan koji je iskoristio moju djevojčicu, stradat će! - Čekaj tata, sve ću ti objasniti - bila sam prestrašena jer čitava je situacija izmicala kontroli i išla u smjeru koji nikako nisam zamišljala i željela.
Oh ne! Ostala sam trudna!
Slijedio je zaista ružan dan, pun predbacivanja, optužbi, jadikovki i ružnih riječi. Na kraju sam ipak sve rekla. Rekla sam tko je on. Mislim da su nakon tog saznanja moji roditelji bili još ljući i zatečeni. Bilo bi im jasnije da je to bio neki nezreli klinac kao i ja. Ovako, bili su uvjereni da me iskoristio pohotni profesor. Ja sam ga branila, ali nije to dopiralo do mog tate. Meni nije ništa govorio, ali otišao je u školu u ponedjeljak i prijavio profesora. Bili su praznici ali u školi je ipak bilo nekoga. Nisam bila više maloljetnica, no taj čin se očigledno desio dok sam još bila maloljetnica, za to nije trebala viša matematika da se to izračuna. To ljeto za mene je bilo kao noćna mora. Sve se događalo bez mog znanja i htjenja. Roditelji su sve uzeli u svoje mke, mene ništa nisu pitali. A ja sam bila bespomoćna, zbunjena i uplašena. Jurica se nije javljao. Nije ga bilo u stanu. Nekoliko puta sam se iskrala i zvonila na njegova vrata. Nije ga bilo. Na telefon še isto nitko nije javljao. Pred polazak u školu, počeo mi se i trbuščić primjećivati. Sada ću priznati da sam pomišljala i na pobačaj. No moji su strogo kršćanski odgojeni i drže se tih načela i nisu mi dali ni da razmišljam u tom smjeru. Sama se, pak, nisam usudila, a i nisam imala novaca. A Jurica je nekako nestao iz mog života, a čini se i iz grada. Koga da pitam gdje je i zašto se ne javlja? Onda mi je palo na pamet da je Jasna jednom spomenula kako njegova mama živi u zgradi gdje živi i njezina baka. Morala sam samo doznati tu adresu. To se ljeto nisam uopće ni s kim družila, nisam izlazila, nisam bila društvena. Bila sam kao u nekom limbu, zarobljena. I kad sam nazvala Jasnu, ona se iznenadila. - Hej, pa gdje si ti? Uopće te nema. Što se događa, nitko te nije vidio tjednima, niti u gradu, niti u kinu - bila je začuđena. - Ma eto, neka bolest me spopala, ne mogu sad o tome. Pričat ću ti kad se sretnemo - brzo sam se nastojala izvući od brojnih pitanja. Znala sam da za moje stanje još nitko ne zna. A i kako bi znali kad uopće nisam izlazila? - Zaista? Pa o čemu se radi? - Oprosti, ali ne mogu preko telefona i žuri mi se. Htjela bih samo pitati gdje stanuje tvoja baka? Jednom si mi rekla da u istoj zgradi stanuje mama profesora R. Trebam ga nešto hitno, a nikako da ga dobijem telefonom. - Pa ti nisi čula? - Što to? - Izgleda da je nešto jako zgriješio. Tako se priča, da ga je odvela policija, da je bio u školi kad se to desilo i da je bio u zatvoru nekoliko dana. Ostala sam zapanjena. Zar zbog mene? - Dobio je otkaz i više neće raditi u našoj školi. A priča se da je razlog neka veza s nekom učenicom. A tko je ona, to se jako taji. Možda ona Ana, iz 3. C? Ona se uvijek onako izazovno oblači i nameće profesorima. Ne znam sigurno, ali tako se priča. Sve će biti jasnije kad se vratimo u školu. - I gdje je sad? - uspjela sam promucati. - Mislim da se odselio jer, pričaju da više ne može raditi kao profesor. Ipak sam dobila adresu njezine bake. Objasnila sam da mu trebam vratiti neke skupe knjige, pa ću to odnijeti njegovoj mami. Bila sam još više zbunjena. Izgleda da je moj tata sve poduzeo kako je i rekao. Zašto mene nitko ništa ne pita? Zašto, pa ja sam već punoljetna, zar nemam pravo glasa? Ja bih im svima objasnila da se mi volimo i da on nije ništa kriv. Zašto me nitko ništa nije pitao? Kada bih mogla nekako s Juricom stupiti u vezu... Odlučila sam da ću to popodne otići do njegove mame. Iskrala sam se i odjurila biciklom. - Dobar dan. Trebala bih profesora R. - počela sam. - Da? A tko si ti? Zašto ga trebaš? - strogo je pitala njegova mama. - Ja sam njegova učenica. Vedrana Jerković. I... - nisam uspjela završiti rečenicu kad me napala. - A ti si ta besramnica! Smradu jedan! Zbog tebe je moj sin morao otići! - gledala me s mržnjom. - Ali gdje je! Recite mi, molim vas! - očajno sam vikala dok je ona zatvarala vrata usprkos mojim molbama. - Što sad hoćeš još? Besramno si mu se nabacivala i tako ga uništila. Gubi se! - čula sam još dok je zaključavala vrata. Ne znam kako sam se vratila kući i kako sam preživjela sve dalje. Ali dok sam se nekako osvijestila već sam bila u Njemačkoj kod tete Marine, mamine sestre. Roditelji su me odveli u Njemačku i tamo sam rodila. Mama je bila tu godinu sa mnom. Uzela je neplaćeni dopust od više mjeseci. Poslije se vratila, uzela dijete, a mene su upisali u školu u Njemačkoj. To je bilo moguće jer teta tamo živi i udata je za Nijemca. Uglavnom, bila sam sva nekako izvan svog tijela i duha. Radila sam ono što mi kažu. Valjda zato što sam bila toliko načitana i što sam lako učila, sve sam svladavala i dalje s lakoćom. Ali nekako nisam to doživljavala kao stvarno. Kao da glumim u nekom filmu, i da to u stvari nisam ja. Tako sam upisala i fakultet, njemački i talijanski jezik, usput i filozofiju. Jezik sam svladala perfektno u tim godinama koje sam tamo provela. Studij sam završila prije roka. Odlučila sam se vratiti u svoj mali gradić. Sina sam viđala za praznike i ljetni raspust. Uglavnom su oni dolazili u Njemačku. Ja sam samo jednom bila doma, kad je tata imao moždani udar. No, oporavio se jako dobro, ali otišao je u mirovinu. A sada nešto o mom odnosu sa sinom. Priznajem da tu silnu ljubav nisam osjetila odjednom. To se u meni rađalo. Valjda zato jer nije bio uz mene. Ali sve sam češće razmišljala o njemu i tražila da mi šalju slike, jer nije onda bilo interneta, da ga čujem kako guguće. Poslije toga danima bih bila sretna. I onda sam shvatila da želim biti uz njega. Trebala sam samo diplomirati i vratiti se. To mi je bio cilj koji me pokrenuo i vratio u život.
Konačno smo se ponovno sreli
O Jurici sam razmišljala sve rjeđe. Zamišljala sam gdje je i kako je, ali boljelo me što nikada nije pokušao stupiti u vezu sa mnom. Je li uopće znao za Dina? Ako jest, onda je to još gore. Danas imam trideset godina, a moj sin dvanaest. Vratila sam se pred par godina u svoj gradić, živimo kod mojih roditelja, mirno i skladno. Svi smo se posvetili Dini. Prekrasan je dječak. Plav i plavook. Ali pametan i voli čitati i istraživati, upravo kako sam i ja voljela u njegovom dobu. Emocionalno sam dobro, ali nikad nisam osjetila onu ljubav i onu strast kao s Juricom. Imala sam nekoliko kratkotrajnih veza, no sve bi uskoro završile. Znam da je žena s vanbračnim djetetom druga opcija. Makar sam ja profesorica na Filozofskom fakultetu, ali sam žena s diskutabilnom prošlošću. Kako netko tako mlad ima tako veliko dijete? Znam da se svi to pitaju. A ja ne želim pričati o tim danima. Ne još. Ove sam godine otišla na nekoliko dana u Opatiju. Bio je neki seminar i povela sam i Dinu. Šetali smo uz more, kad se odjednom preda mnom stvorio visoki tip s plavim očima, ali potpuno sijedom kosom. Jurica. Prošlo je dvanaest godina a on kao da je ostario trideset godina. Jako ostarjelo lice i pogrbljeno tijelo. Ali to je bio on. Prepoznao je i on mene. Samo smo stajali i gledali se nekoliko trenutaka. Dino nije bio u tom trenutku uz mene, već je tražio školjke dolje po plaži. - Vedrana... - Dobar dan, Jurice - samo sam ga gledala i pokušala izvući neke osjećaje. Nije bilo ničeg, osim iznenađenja i nespremnosti. - Nisi se puno promijenila. - Ti... - Ja jesam. Znam. Neugodna tišina. Oboje ne znamo što bismo dalje. - Tu sam na nekom seminaru u hotelu, gore. - Ja sam tu poslom. Bavim se računalima, a tu imam neke poslove. Živim u Splitu. - Ja sam na istoj adresi. Nisi nikada pitao za mene - bilo je to pitanje upućeno njemu, ali i konstatacija samo. Ni sama ne znam što sam time htjela. Samo je šutio. Uto je Dino dotrčao do nas. - Mama, mama, pogledaj kakvu sam veliku školjku našao! Kad to baka vidi! - bio je djetinje uzbuđen i nije vidio moju zbunjenost. Otrčao je opet do plaže. Jurica je samo gledao. Bez nekog određenog izraza. Rekla bih čak s nelagodom. Uhvatio me za podlakticu i izgovorio tiho: - Ne želiš me u svom životu, vjeruj mi. Stoga, pridmži se sinu i zaboravi da smo se sreli - i krenuo je mimo mene, žureći i ne osvrćući se. Ja sam pogledala za njim, ali nisam poželjela zaustaviti ga. Nisam osjećala ništa. Samo prazninu. Kad sam se vratila u svoj gradić, ipak sam se malo raspitala o njegovu životu. Doznala sam slijedeće: u vezi mog slučaja, dobio je godinu dana zatvora, izašao je nakon deset mjeseci, propio se, oženio, imao tešku prometnu, žena mu je poginula, a on imao tešku ozljedu glave. Opet sud, nije bio samo on kriv, već i drugi vozač također pijan. Opet zatvor, godinu dana. Alkohol mu je preuzeo život. Kad razmišljam sada, u ovim godinama i s ovim životnim iskustvom, osjećam da sam i ja pomalo kriva. No, ja sam bila nezrela klinka, puna hormona, bez životnog iskustva. On je bio odrastao, zreli muškarac. Trebao je znati ukrotiti mene i sebe. Sad plaća krive odluke. Zna li za sine ili ne? Ja mu neću reći. A sinu ću možda jednom objasniti i detalje, no za sada zna da mu je otac otišao prije nego se rodio, daleko, daleko. I ja osjećam da je ta greška iz moje mladosti daleko, daleko.
Broj pet provlači se godinama kroz naše živote. Pet godina muž je stariji od mene, isto toliko je on mlađi od svog brata. Razlika u godinama između suprugova brata i njegove žene također je pet godina. Pola desetljeća muž i ja smo hodali prije nego što smo se vjenčali i dugih pet godina čekali smo da nam se rodi prvo dijete. I mogla bih ovako nabrajati još ovoliko, ali zasad je dosta. Ljubav između Davora i mene bila je i ostala prava, iskrena, ona o kojoj se priča u kraju. Sve je među nama bilo onako kako bi svaki roditelj poželio svojoj djeci. U školi smo uvijek bili đaci za primjer, u roku i s visokim ocjenama završili smo fakultete, na posao nismo dugo čekali, a za sve to vrijeme stasavali smo u čestite ljude. Odlasku na more, prvi put kao zaposlena žena, silno sam se veselila. Davor je znao koliko mi to znači, jer sam se i na poslu trudila pokazati se u najboljem svjetlu, a to je iziskivalo veliki napor. Zato mi je poslije deset mjeseci predanog rada odmor baš trebao. Tog ljeta na Hvaru Davor me je zaprosio. U romantičnoj konobi, na čijim su stolovima gorjele svijeće, a svuda unaokolo širio se miris lavande, iz prikrajka se čula glazba lokalne klape. Kad su zasvirali i zapjevali Davorovu i moju pjesmu i polako krenuli prema našem stolu, znala sam što slijedi. Polako, kako sam dotad tu scenu gledala samo u filmovima, Davor me je uhvatio za ruku i kleknuo je preda mnom. Na tren sam pomislila da je to san, da još uvijek maštam o takvoj prosidbi, ali me je pljesak gostiju u konobi vratio u stvarnost. Kažu ljudi da nešto treba jako i dugo željeti, pa će se to sigurno ostvariti. Upravo tako bilo je sa mnom. Još kao djevojčica, a potom i kao djevojka, maštala sam o tome da me se zaprosi na moru, uz šum valova, miris lavande i svijeće. Nekoliko gutljaja vina pojačalo je rumenilo na mom licu, a srce mi je u grudima tuklo u ubrzanom ritmu. Nikad u životu neću zaboraviti tu noć i slučajne goste u konobi, koji su nam prilazili i čestitali. Dobar je to osjećaj kad dočekaš pet minuta savršenstva, kad su sve oči uprte u tebe, a ti ploviš na oblacima sreće. Neću unositi patetiku, ali želim dočarati koliko je Davor pažljiv, koliko je vodio računa o svakom detalju te prosidbe i koliko me je dobro poznavao. Bijeli kamen na mom prstu sjao je koliko i moje oči kad smo se vratili s mora i obznanili zaruke. Proces priprema za vjenčanje i svadbu nije bio toliko romantičan koliko zaruke, jer je previše bilo onih koji su se miješali, sugerirali, a bogme i naređivali. Davor i ja željeli smo malu svadbu, najviše s pedesetak uzvanika, ali naši roditelji za to nisu htjeli ni čuti. - Zar da sina oženim na brzinu? Kao da se sramim! To ne dolazi u obzir - prigovarao je moj svekar. - Ali, stari, mi ne želimo veliku svadbu - pokušao se Davor izboriti. - Zato je ja želim! Dario se oženio kako Bog zapovijeda, pa ćeš i ti. Ne želim da poslije pričaju kako sam jednom sinu dao, a drugom nisam. Ako je Dario imao dva orkestra, imat ćeš i ti. - On je to želio, znaš i sam da on voli sve pompozno, uostalom, njegova je žena htjela dva orkestra. Dina i ja smo drugačiji, nama velika svadba ništa ne znači, to nas nervira i umara, a smatramo i da je to bačen novac, poligon za iće i piće i eventualne probleme. Nije nam to potrebno. - Rekao sam i točka! Uostalom, čak i da je tako kao što tvrdiš, budite dobri mladenci pa ugodite starcu. Odavno živim za to da sinovima priredim veliku svadbu, da se zna kad ova kuća ženi sina. Učini mi to, nećeš valjda svom starom uskratiti? Nismo imali kud, popustili smo. Znao je moj svekar kako nagovoriti sina nježnim i biranim riječima, udarajući na emocije, testirajući sinovu ljubav. Ni u mojoj kući nije bilo puno drugačije. - Polako, Dina, zašto želiš mini-svadbu? - pitao je moj otac. - Zato što ne volim velika okupljanja, ponajmanje u svojoj kući. To me čini nervoznom i nesigurnom - pokušala sam mu objasniti. - To je dijete, samo jedan dan. Trebamo se proveseliti, pa ne udajem ja svake godine kći jedinicu. - Znam tata, ali zar nije pametnije potrošiti taj novac, recimo, na putovanje, na opremanje kuće... - nisam odustajala. - Pa nismo baš toliko siromašni da kalkuliramo: ovo ili ono. Bit će i za to vaše putovanje i za opremanje, ništa ne brini. Trebaš se samo opustiti, uživati u svom velikom danu, a za plaćanje ne brini. Dugo se tvoja majka i ja pripremamo za taj dan. Neka ti najveća briga bude izbor vjenčanice - smiješio se moj otac gladeći bradu. Da, kad već spomenuh vjenčanicu, to je posebna priča.
I Jasminka se miješala
Dogovorila sam se sa svojom budućom kumom, mamom i sestrom od tete, s kojom sam bila baš bliska, da jedne subote obiđemo salone vjenčanica. Zašto se tog jutra moja buduća šogorica Jasminka nepozvana pojavila pred našim vratima, pojma nemam. Dok smo se nas četiri pogledavale, pogledom pitajući jedna drugu: otkud sad ona, Jasminka se ponašala prirodno i opušteno, kao najpozvanija gošća. - Jesi li razmišljala o tome kakvu vjenčanicu želiš? - priupitala me je Jasminka pripalivši cigaretu u našoj blagovaonici. - Bijelu, naravno - odvalila sam bez razmišljanja i prostorijom se zaorio smijeh. Takav odgovor zapravo bilo je iskazivanje mog revolta na Jasminkinu posjetu. - Ma daj, ne pitam te to - pretvarala se da nije razumjela ironiju. - Znam što nikako ne želim, a okvirno znam kako bih trebala izgledati u vjenčanici. - Misliš na veo i šlep? -Jasminka nije odustajala. - Da, i na to. Tu gomilu ne želim na sebi. - Ne budi smiješna, to vjenčanicu čini veličanstvenom i neodoljivom. - Možda za tebe, ja ne mislim tako. Nije prestajala proturječiti mi do posljednjeg butika u gradu. Do izlaska iz naše kuće nadala sam se da je samo navratila kod nas i da će krenuti svojim putem kad sam rekla da je vrijeme da pođemo u potragu za mojom vjenčanicom. Jasminka ni tada nije shvatila da joj nije mjesto među nama. Prva vjenčanica koju sam probala samo je djelomično ispunila moja očekivanja, a Jasminka je prokomentirala iako je nitko ništa nije pitao: - Previše je jednostavna, ni po čemu nije posebna, a treba biti. Tu mi je već trgnula živac, pa sam joj odbrusila: - Jasminka, meni treba biti posebna, ne tebi. Udajem se ja i zato ja biram vjenčanicu. Ti si svoju već izabrala, zar ne? - Hej, što ti je? Zašto si nervozna? Htjela sam pomoći, vidim da si neodlučna. - Ne pomažeš - sijevnula sam očima. Šutjela je do sljedećeg butika, a onda je opet počela prigovarati, nametati svoje mišljenje i sugerirati kako bih trebala izgledati na svom vjenčanju. Ostale žene nježno su pokušale dati joj do znanja da se povuče, ali Jasminka ih nije slušala. Tek u petoj haljini izgledala sam onako kako sam željela, bez suvišnih detalja, bez ogromnog šlepa i previše svile na sebi. Uska vjenčanica, koja je pratila liniju mog tijela, stajala mi je kao salivena. Niti je previše otkrivala niti je pokrivala, jednostavno, bila mi je baš po mjeri. Jasminka je gunđala da je previše jednostavna, da se nikome neće svidjeti ... ali nijedna od nas više je nije slušala. Kad smo Davor i ja trebali izabrati mladenačku tortu, niotkuda se stvorila Jasminka. To što je njezina prijateljica vlasnica slastičarnice, u kojoj smo bili, nije joj dalo pravo da se umiješa. Usta nije zatvarala, pa je usred razgovora vlasnica lokala zamolila Jasminku da malo prošeta. Povrijeđena i povijenog nosa izjurila je van. U nekoliko navrata pokušala sam se Davoru požaliti na njezino ponašanje. Razumio je o čemu sam mu pričala, jer se isto tako ponašala i u njihovoj kući. Moja buduća svekrva na početku se malo bunila, ali je s vremenom popustila tješeći se da na mladima svijet ostaje i da oni bolje znaju... Možda se ni ja ne bih žalila da Davor i ja nismo planirali živjeti s njima, pod istim krovom. Naime, svekar i svekrva živjeli su u prizemlju, Dario i Jasminka na prvom, a Davoru i meni bio je namijenjen drugi kat kuće. Potkrovlje je trebalo da bude zajedničko. Međutim, na moju žalost, svi smo ulazili na ista vrata. Malo je reći da je samo stubište bilo kamen spoticanja, jer je usisavano kad Jasminka kaže da treba, hodnik smo ličili kad njoj odgovara, pralo se i glancalo kad se njoj prohtjelo. Na sve to možda ne bih obraćala pažnju da je u svemu drugom bila normalna, ali nije. - Što danas kuhaš? A, nemoj tako, bolje je ovako... Mlađa si, poslušaj - zasipala me je opaskama, a ja sam šutjela. A onda sam jednog dana puknula.
Postavila sam je na mjesto
Davor je rano te subote otišao na posao, kavu je dopola popio, kao i obično, a ja sam voljela ta jutra, pogotovo kad je vedro. Razmaknem zavjesu, sjednem u kuhinju, zagledam se kroz prozor u rijeku i sređujem misli. Djeca su obično još uvijek spavala, pa sam uživala u miru... do Jasminkinog dolaska. Prvo bi, ne pokucavši, ušla u naš dio kuće i čim bi vidjela smaknutu zavjesu s prozora, navukla bi je natrag. Ma uvijek mi je to smetalo, ali sam se pretvarala da je sve u redu iako je to označavalo kraj mog jutarnjeg sanjarenja. Ne, tog jutra nisam ustala na lijevu nogu, već sam odlučila da je postavim na pravo mjesto. Čim je posegnula za zavjesom, snažno sam je ščepala za tu ruku. - Što radiš? - sijevnula sam očima. - Da namjestim, ljepše je kad se... - Kome je ljepše? Tebi ili meni? U čijem si dijelu kuće? Ostavi tu zavjesu i da je nikad više nisi taknula, jasno? - povisila sam ton. - Htjela sam pomoći, kao i dosad, pobogu. Što ti je, od jutros, Dina? Jesi li se posvađala s Davorom? - Prvo, tvoja mi pomoć ne treba, hvala, a drugo, bila sam raspoložena do tvog dolaska, i treće, sve i da sam se posvađala s Davorom, ti si posljednja kojoj bih to rekla. A sad te molim da izađeš. - Dina, zaboravit ću da si me uvrijedila, što ti je? Mi smo obitelj, trebamo si pomagati - nije odustajala, pa sam odlučila izbaciti rogove. - Divno, ako si trebamo pomagati, sad mi pomozi i izađi van. Danas te više ne želim vidjeti. - Pozvat ću hitnu pomoć, nije ti dobro - dušobrižnica zaista nije imala mjeru. - Bit će mi dobro kad ti vidim leđa. Lijepo sam te zamolila da izađeš, a sad ti naređujem - ustala sam i otvorila vrata čekajući da se ona pomakne. Dva-tri sata kasnije, dok sam čistila povrće za ručak, zajapurena svekrva ušetala mi je u kuhinju. - Dina, što je to bilo? Jasminka neutješno plače otkad je sišla. Zar ste se posvađale? - Nismo - nastavila sam guliti krumpir. - Pa zašto plače? - Jeste li je pitali? - Kaže da si je uvrijedila - bojažljivo je izgovorila moja svekrva. - Slušajte, nisam je uvrijedila, nego sam joj pokazala gdje joj je mjesto, a to je velika razlika. Jasminka odavno nema mjeru, gura se tamo gdje joj nije mjesto, pa kad joj netko skrene pažnju na to, duri se. To je njezin, a ne moj problem. - Nemoj tako, dobra je ona, samo je jako nježna. Treba je razumjeti, imala je teško djetinjstvo... - A je li?! Sad se to tako zove? E pa, vidite, ako ste joj dozvolili da vas vrti oko malog prsta i igrate kako ona svira, samo izvolite. Meni u mojoj kući neće naređivati. - Ali ona je takva! - A ja sam ovakva - prekinula sam svekrvu. - Kao što ste nju takvu prihvatili, prihvatite i mene ovakvu. U redu? - Ako si s njom ovako razgovarala, ne čudi me što se rasplakala - žurno i bez pozdrava moja je svekrva sišla niz stepenice. Do kraja dana za sve članove naše velike obitelji bila sam... ljuta zmija. To mi je rekao Davor kad se navečer vratio s posla. Jedno po jedno zvali su ga na posao požaliti mu se na moje drsko ponašanje. Kad sam to čula, osmjehnula sam se vjerujući da sam Jasminku barem na neko vrijeme odmaknula od svojih vrata.
Godinama skrivana tajna
Nije prošlo dugo kad sam od mame čula da me šogorica ogovara na sva usta. Cijela naša ulica znala je da smo se posvađale, samo što je sve što se među nama dvjema događalo Jasminka predstavila puno dramatičnije i stavljajući mi u usta riječi koje nikad nisam izgovorila. Žaleći se na mene, tražila je saveznika, a sebe je predstavljala kao žrtvu. Lukavo je to Jasminka radila, uvijek naglašavajući poneki detalj, koji je lako uočljiv, na primjer: "Ona se uvijek samo osmjehuje... njoj nitko ne valja, zato uvijek sama ide na tržnicu... otišla se žaliti svojoj majci, jer nema više kome drugome”, a zapravo sam otišla svojima u posjetu", pa onda ... "morala je kupiti još jedne cipele da se smiri", a istina je da su mi zaista trebale nove salonke... Na obiteljskim druženjima trudila sam se svoju šogoricu i ne pogledati, ne samo zato da joj ne bih dala povod za novo ogovaranje, već prije svega zato da ostanem mirna. Sve u svemu, Jasminkinim lažima nije bilo kraja, na svaki trač koji je stizao do mene odmahivala sam glavom, ali nisam ostala ravnodušna kad je Davora i našu djecu počela huškati protiv mene. - Davore, ovo mora prestati. Ne zanima me zašto to radi i što joj je cilj, ali neće ga ostvariti rušenjem naše obitelji. Zasad ću šutjeti, ali tebe molim da razgovaraš sa svojim bratom. - U pravu si, ovo treba prekinuti - moj muž je dlanom protrljao čelo. Nije mu bilo lako, jer taj razgovor nije mogao biti ugodan. Dotad sam nekoliko puta sugerirala svekrvi da ne nasjeda na Jasminkine priče i suze, da je pametna žena i da razmisli o tome zašto njezina starija snaha plače za svaku sitnicu. Poslije nekoliko dana suprugov brat me je nazvao na posao zamolivši me da tijekom radnog vremena izađem na kavu s njim. - Jesu li svi kod kuće dobro? - uplašio me je njegov ton. - Ni bolje ni lošije nego što smo ih jutros ostavili kad smo pošli na posao - nasmijao se, pa me je to malo umirilo. - U redu, izaći ću, vidimo se za pola sata. Tek što sam dodala šećer u kavu, Dario se počeo ispričavati u ime svoje žene. To me je zbunilo, jer sam smatrala da mi ne duguje ispriku on, nego Jasminka. - Znaš, Dina, Jasminka je... imala teško djetinjstvo. - Pa? Nije ni prva ni posljednja. - Puno toga o njoj ne znaš, zato razumijem tvoj stav. - Molim te, prosvijetli me, što to ne znam, a trebala bih znati? - ironično sam upitala. - Sinoć smo Davor i ja dugo pričali, bez tenzije i povišenih tonova. I njemu sam rekao ovo što sad namjeravam povjeriti tebi. Dosad sam samo roditeljima odao tajnu - zastao je, nešto se promijenilo u njegovim očima, kao da sam u trenu vidjela bol, a tamna sjena preletjela mu je preko lica. Pustila sam da tišina potraje onoliko koliko mu treba da nastavi. - Znaš da su Jasminkini roditelji odavno razvedeni, da njezina majka još uvijek živi u Njemačkoj, da je ona s ocem sve vrijeme živjela ovdje. Kad joj je bilo dvanaest godina, provela je ljetni odmor kod majke, Jasminku su silovali... i to je ostavilo trag i na njezinoj duši i na tijelu. Da zlo bude veće, pijana majka prodala ju je za siću - progutala sam knedlu, ništa nisam mogla izgovoriti. - Jasminkin oporavak u Njemačkoj dugo je trajao, pa je propustila čitavu školsku godinu. Sve je to nekako zataškano i samo zahvaljujući njezinom ocu, ovdje se o tome ništa ne zna. Jasminka nikad više nije bila u Njemačkoj, a kad je u gradu govorila da ide majci, zapravo je odlazila tetki, majčinoj sestri. Majci nikad nije oprostila niti je želi vidjeti. Jasminka kaže da ju je u duši sahranila i da joj je svejedno kad će ta zlotvorka umrijeti. Njezin otac je divan čovjek, to i sama znaš, a očito se jako trudio udovoljiti svojoj jedinici povlađujući joj, čak i kad nije trebalo. Razumijem zašto je to radio, ne može mu se ništa zamjeriti. Valjda joj je tako želio olakšati bol... i zato je uvijek sve moralo biti po njezinom, svaka sitnica, baš sve. Kao žensko dijete rano je preuzela domaćinstvo, pa otuda njezina potreba da se miješa u sve i svašta kad se udala. Pokušavao sam, onako okolišajući, skrenuti joj pažnju na to da neće svi imati strpljenja i živaca kao njezin otac i ja, da će svojim nametanjem zapasti u neprilike, zbog kojih će još više patiti. S vremenom sam shvatio da ona to ne može shvatiti. Jedino joj je jasno da možda nikad nećemo imati djecu... - Dario, njoj treba stručna pomoć, to ne možemo riješiti ni ti ni ja. - Znam, pokušali smo dosad četiri puta i nijednom nije izdržala do kraja. Svaki pokušaj završavao se njezinim plačem uz tvrdnju da je liječnici ne razumiju i da joj ne mogu pomoći. Zaista ništa od ovoga što mi je Dario ispričao nisam znala, točnije, znala sam ono što su znali svi u Baranji: da je Jasminka dijete razvedenih roditelja, da je odrasla s ocem i da je njezina majka još uvijek "gastarbajterka". - Dario, pokušat ću pomoći da se ovo nekako riješi za dobrobit svih nas - već sam u glavi imala plan, ali ništa nisam htjela obećati. Iste večeri nazvala sam svoju prijateljicu iz studentskih dana. Jana je bila odlična studentica medicine, sjećam se da je još tada pričala o specijalizaciji, a posljednji put čule smo se kad je dobila posao u Zagrebu, na "Rebru". Ukratko sam Jani ispričala o čemu je riječ tražeći od nje savjet... Nesebično nam je pomogla i ovu priču posvećujem i njoj, kao mali znak pažnje za sve ono što je učinila za moju obitelj. Jasminki je peti pokušaj liječenja, s pravim i posvećenim ljudima, donio ogroman napredak. Od onog razgovora s njezinim mužem i ja sam promijenila stav, nisam je više promatrala kao osobu koja nameće svoje mišljenje, već kao mladu ženu kojoj treba pomoć. S vremenom je i ona shvatila puno toga, između ostalog i to da sam joj prijatelj, nikako neprijatelj. Kad mi je Jasminka poslije dužeg vremena pokucala na vrata kuhinje noseći u ruci buket od pet ruža, znala sam da je to dobar znak. - Trudna sam - rekla je rasplakavši se. - Ti si zaslužna za to što ću postati majka, zato sam htjela da ti prva u obitelji znaš. S njom sam plakala i ja, od sreće. Ima li išta ljepše nego zdravu obitelj držati na okupu?
Roditelji su već sjedili u trpezariji kad sam se ustao. Mama je pripremala tost a otac je, kao i uvijek sjedio, čekao da ga se posluži i čitao jutarnje novine. Poljubio sam mamu u obraz, a potom bez riječi sjeo za stol. Otac je podigao pogled i prostrijelio me očima. Nisam reagirao. - Kakav je to način? Zar se u ovoj kući više ni ne pozdravlja? Što sam ja? Komad namještaja ili kakav ukrasni predmet? Možda sam nekako postao nevidljiv? - otresao se. Došlo mi je da ustanem sa stolca, priskočim mu u nekoliko koraka, a potom ga uhvatim za vrat. Istina je, on je moj otac i trebao bih ga poštivati i cijeniti. Tako sam se prema njemu i ophodio sve do nekoliko dana ranije. U svemu mi je bio uzor. Želio sam biti poput njega i nastojao ga imitirati u svakom potezu, a onda se iznenada srušio moj mit o njegovoj veličini. - Antonio, što ti je? Jesi li jutros ustao na lijevu nogu? Tvoj otac ima pravo. Mene si poljubio, a njemu nisi poželio ni dobro jutro. To nije lijepo - sada mu je i mama stala u obranu. Samo zbog mame, promrmljao sam jutarnji pozdrav. Nisam ga ni pogledao. Gadio mi se i nisam bio siguran hoću li se uspjeti kontrolirati ako me nastavi izazivati. Otac je licemjer, a takvi ljudi oduvijek su mi bili posebno mrski. Upravo on me poučavao kako je lijepo biti iskren, pošten i prema svakome se blagonaklono ophoditi. Bilo bi predivno da sam nije zaboravio na svoje riječi i visoke moralne granice koje je oduvijek meni postavljao. - Sine, što ti je? Zašto si tako mrzovoljan i šutljiv? - nastavila je mama i ocu u tanjur stavila tost, kuhano jaje, šunku i sir kojeg je obožavao. Poljubila ga je u obraz, a potom zagrlila. - Prestani mu ugađati! Zar je on retardiran i ne može si sam pripremiti i uzeti doručak? Poput truta sjedi i čeka da ga poslužiš. Mogao bi ti, kad već ima slobodnog vremena, ponekad pomoći u kućanskim poslovima. Ti si mu supruga, a ne služavka - bijesno sam rekao.
Majka je ocu dala najbolje godine
Antonio! Ako se ja ne tužim, zašto ti prigovaraš? Volim pripremati objede za moje muškarce. Uostalom, ni ti se ne trudiš baš previše kako bi mi pomogao - odgovorila je mama. - Znam, oprosti. Mama, obećajem da ću ti više pomagati i biti uz tebe - rekao sam, a u grlu progutao knedlu. Bilo mi ju je toliko žao. Mama je bila tako dobra, draga i skromna osoba. Obožavala je mene i oca. Znao sam da nema toga što ne bi učinila za nas. Uvijek je sebe stavljala na zadnje mjesto. Rijetko bi si u nečemu ugodila. Svaki novčić je štedjela i gledala kako bi priredila neko iznenađenje jednom od nas dvojice ili obojici. Živjela je za nas i podredila nam apsolutno sve. Zbog mog oca napustila je studij i s njim došla živjeti ovdje u Dresden. Ostavila je bolesne roditelje, obitelj i prijatelje, došla u zemlju koju nikada nije podnosila, a sve samo kako bi bila s čovjekom kojeg voli. Dala mu je svoje najbolje godine, svoju mladost, srce, tijelo i poklonila sve ono, što žena može dati voljenom čovjeku. Bilo bi lijepo da se i on držao svojih obećanja danih pri bračnom zavjetu i da je barem upola držao do nje, kao što je ona držala do njega. Dok sam promatrao njihovu bračnu situaciju, nisam bio siguran je li istinita poslovica da se dobro dobrim vraća. Moja je mama zaslužila najbolje. - Sine, ne kažem to da bi mi ti više pomagao, već da se malo smiriš. Čemu tolika nervoza u rano jutro? Jesi li možda tek došao kući iz noćnog života, pa se nisi uspio naspavati - pitala me. - Nisam se sinoć dugo zadržao. Došao sam kući prije nego što si se ti vratila iz kazališta - odgovorio sam. - Što ti je onda? Sad me već brineš - rekla je, servirala i meni tost i brižno me pomilovala. - Kako ti je bilo u kazalištu? Jel ti se svidjela predstava? Što je rekla tvoja prijateljica Erika? Je li se opet zaljubila u nekog glumca? - izbjegao sam direktan odgovor na njezino pitanje.
Susret s ocem i njegovom ženskom
Nije. Nemoj se tako rugati s mojom najboljom prijateljicom. Nije ona kriva što ju je muž napustio i čim joj se netko nasmiješi, pomisli da je lud za njom. Predstava je bila izvrsna. Eriki se također svidjela. Sine, trebao bi ju žaliti. Nije lako kad saznaš da ti je muž švrljao na sve strane. Erika je nesretna žena. Lako je vama mladima, vi drugačije gledate na veze. Mi smo u vašim očima staromodni, zar ne stari? Mi smo se obvezali jednom zauvijek i toga se slijepo držimo. Dovoljan nam je jedan partner. Ne pomišljamo na druga iskustva, već smo zadovoljni s onim koga imamo. Kad saznaš da to nije tako, logično je da si izbezumljen. Kad bi samo znala koliko si ti blizu Erikinom slučaju - pomislio sam u sebi i ugrizao se za usnicu. Nisam mogao živjeti s tim ružnim otkrićem. Nisam znao bih li joj rekao što sam vidio ili ne. Nisam je mogao povrijediti, ali ni dopustiti da se otac tako razmeće svojim bezobrazlukom i dvoličnošću. Morao sam što prije pobjeći iz kuće i dobro razmisliti što dalje. Odgurnuo sam tanjur, ustao i bez riječi napustio trpezariju, a zatim i kuću. Čuo sam mamu kako me doziva ali sam žurno grabio koracima. Nisam mogao dopustiti da me zaustavi. Bio sam siguran da joj tog trenutka ne bih mogao pogledati u oči i sakriti pregorku istinu o ocu. Cijeli taj ružni događaj zbio se toplog, jesenjeg dana. S društvom sam sjedio na terasi kafića i ispijao frape. Predavanja još nisu počela, pa smo koristili slobodno vrijeme i šalili se. - Antonio, pogledaj kakva je ono ljepotica! Čovječe, uvijek se takve lijepe žene drže za neke starce. Ona bi mu mogla biti kći, a pogledaj kako ga strasno ljubi nasred ulice i u pola bijelog dana. Sigurno je stari neki bogatun. Što nam vrijedi naša mladost, kad se ljepotice drže staraca? Ne znam samo kako im se ne gadi dirati njihove velike, pivske stomake i gladiti ćelave glave - čuo sam kolegu kako govori, ali sam se zagledao u novi raspored predavanja koji je stajao na stolu ispred mene. Upisao sam zadnju godinu studija, te sam jedva čekao da odslušam sva predavanja. Unatoč tome što sam bio odličan student, nekako mi je dosadilo studiranje. Želio sam se primiti konkretnog posla i napokon zarađivati svoj novac, te se osamostaliti. Moj prijatelj Manfred pisao je prilično ružno, te sam raspored čitao duže nego bi to inače trajalo da su slova bila jasna i čitljiva. Naravno, njega je to u tom trenutku smetalo. - Jesi li ti gluh? Čitat ćeš taj raspored kasnije, neće ti nikamo pobjeći. Pogledaj tu djevojku! U tom sam trenutku podigao pogled, te slijedio pravac kojeg je Manfred pokazivao. Kad sam napokon pogledao ono što je želio da vidim, cijelo mi je biće zadrhtalo. Djevojka je imala dugu, plavu kosu. Bila je vitka, odjevena u usku, kratku haljinicu, koja joj je izvrsno pristajala. Smješkala se, grlila i ljubila gospodina pored sebe. Nikada do tada nisam vidio tako lijepu ženu, ali nije me drhtavica protresla zbog nje. Muškarac koji se tako besramno ponašao nasred ulice bio je moj otac. Manfred nije poznavao mog oca, već jedino mamu. On bi rijetko bio kod kuće. Uvijek se pravdao dugim i čestim poslovnim putovanjima, pa smo tako i toga dana mama i ja mislili da je otputovao u Švicarsku. Iznenadio sam se kad sam ga ugledao, a posebno kad sam shvatio što čini mami i meni iza leđa. I dok sam se ja oporavljao od šoka, Manfred je nastavio veselo čavrljati i objašnjavati što mu se sviđa na dotičnoj djevojci.
Mama za ovo ne mora saznati
Tebi se ne sviđa, zar ne? Vidim to po tvome pogledu. Što ćeš? Srećom, ukusi se razlikuju. Manfred, pusti me na miru! Taj starac je moj otac, a ona nije moja majka - viknuo sam. Manfred se ukipio na mjestu i zbunjeno me promatrao. Nije rekao niti jednu jedinu riječ. Otac i njegova mlada ljubavnica prošli su nekoliko metara od nas, a da nas nisu ni zamijetili. Bilo je više nego očito kako su previše obuzeti jedno drugim da bi obraćali pozornost na okolni svijet. Čvrsto sam rukama primio stol, a potom ustao i polako krenuo za njima. Dostigao sam ih za kratko vrijeme, a u trenutku kad je moj otac zastao da bi poljubio svoju ljubavnicu, ja sam ga samo lagano potapšao po ramenu. Valjda je pomislio da su to njezini dodiri, obzirom da nije odmah reagirao, ali ja sam ponovio istovjetnu gestu. Kad me je ugledao, odgurnuo je djevojku od sebe i zbunjeno me promatrao, ne znajući što bi učinio. - Tata, vidim da si ti napredniji od svih ljudi koje poznajem. Po tvojoj zemljopisnoj karti, očito je da se Dresden nalazi u Švicarskoj - rekao sam s beskrajnom gorčinom i sarkazmom u glasu. - Antonio, što radiš ovdje i kakve to glupe komentare dijeliš? - još se izderao na mene. Uvijek sam prema roditeljima bio ljubazan i fin, onako kako to pravi roditelji i zaslužuju, ali tog se trena u meni rodio sin koji želi zaštiti svoju majku. Otac je bio varalica, a prema njima nisam imao razloga biti dobar, nasmijan, niti drag. Želio sam mu pokazati kako se osjećam. - Ti to ozbiljno pitaš: što ja radim ovdje? - ironičniji nisam mogao biti i počeo se smijati. - Dobro si me čuo, ne glumi mangupa. Do sada si trebao prerasti takve djetinjarije. Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima. Najprije sam pomislio da je zasigurno poludio kad mi tako odgovara, ali vrlo brzo sam shvatio da su to izjave uplašenog čovjeka i dao se u napad. - Tko je droljica pored tebe? Plaćaš li je po satu ili te toliko voli da te zadovoljava besplatno? - Dosta! Neću dopustiti ovakav bezobrazluk. Odmah se ispričaj gospođici! - zapovijedio je, a ja sam potpuno poludio. Uhvatio sam je za ruku, rastavio od mog oca i snažno gurnuo. Djevojka je zateturala, spotaknula se, a potom pala. Otac joj je pritrčao u pomoć i pomogao da ustane. Gledao sam ih sav van sebe. U meni se rodila neka neopisiva, divljačka snaga i inat. Gurnuo sam i njega ali on nije pao, već se samo nekoliko koraka odmaknuo od svoje pratilje. - Antonio, jesi li svjestan što radiš? Hoćeš li udariti čovjeka, kojem možeš zahvaliti svoj život? Dići ćeš ruku na oca? Nalazimo se nasred ulice! - ponovno me opomenuo. - Zašto to meni govoriš? Ne šetam se ja s mladom ljubavnicom, već ti. Dok mama kod kuće brine o svemu, ti lažeš, varaš i vučeš se s jeftinim droljama, koje mami ne bi mogle biti ni služavke. Zar je tako poštuješ i cijeniš? Varanjem iskazuješ svoju beskrajnu ljubav? Srami se! Mogao bi joj biti djed, a ne ljubavnik. Mama će umrijeti od tuge kad čuje što radiš. - Nema razloga da mama za ovo sazna. Antonio, ti si muškarac. Moraš razumjeti takve stvari... Nikada mi se nitko nije toliko gadio kao otac u tome trenutku. Sramio sam se što sam mu sin. - Mama će za ovo saznati, sviđalo se to tebi ili ne. Trebao si dobro razmisliti prije nego si ovako nisko pao. Nisi dostojan da živiš s mamom u istoj ulici, a pogotovo ne u kući - odbrusio sam i nastavio hodati. Nekoliko sekundi kasnije Manfred se našao pored mene. - Prijatelju, smiri se. Sve će biti u redu. Možda nije onako kako se prvobitno učinilo - pokušavao me utješiti, ali obojica smo znali koliko je to uzaludno. Scena s ulice svakom bi normalnom čovjeku bila dostatna. Tako se čak ni on, ni ja nismo povlačili s djevojkama po ulici. Govorili smo da smo to prerasli i da su takve akcije za tinejdžere koji ne razmišljaju. - Dođi, idemo k meni. Ne smiješ ovakav ići kući. Možda je najbolje da se najprije smiriš... Poslušao sam ga i nekoliko noći i dana proveo u kući njegovih roditelja. Nazvao sam mamu i obavijestio je da smo susreli profesora na fakultetu i odmah odabrali temu za seminar, te ga želimo napisati prije nego počnu predavanja. Mama ništa nije posumnjala. Vratio sam se kući upravo tu večer kad je mama s Erikom otišla u kazalište. Otac je sam bio kod kuće. Nakon što me vidio, zamolio me za razgovor. Dotle sam se malo smirio, te sam se nadao da će se ispričati, moliti oprost ili nešto slično. Međutim, on je bio jednako otresit kao i kad sam ga susreo. Ponavljao mi je i uvjeravao me kako je normalno da muškarci imaju veze sa strane, da voli mamu i da to nema veze s njom, kao i bezbroj sličnih gluposti. Poludio sam, gurnuo ga sa stolca i jedva se suzdržao da ga ne udarim. Jasno sam mu rekao svoje mišljenje. - Ti si za mene mrtav čovjek. Od sada, pa nadalje, tako ću se prema tebi i odnositi. Budi siguran da tvoju tajnu neću čuvati, ali ću odabrati najpovoljniji trenutak da mami povjerim gorku istinu. Ti više nisi moj otac i nemoj da te ponovno susretnem u sličnom društvu, jer nisam siguran hoću li se moći kontrolirati. Ime moje majke nećeš javno sramotiti - odbrusio sam, a potom otišao u svoju sobu. Dok sam ga tog jutra, nakon svega, promatrao onako arogantnog u trpezariji, u meni se skupila sva gorčina i razočaranost. Pored mene sjedio je čovjek kojeg više uopće nisam poznavao. To nije bio nitko tko je svojoj obitelji želio dobro. Dopodne sam proveo besciljno lutajući gradom, a onda se dosjetio da bih mogao svratiti do knjižare i kupiti knjigu koju sam trebao. Posegnuo sam u džep, izvadio novčanik i prebrojao novac. Kad sam shvatio da imam dovoljno, uputio sam se u knjižaru. Planirao sam kupiti knjigu, sok, sendvič i sjesti u neki od parkova u gradu, naravno, što dalje od moje kuće. Otvorio sam vrata knjižare, ušao unutra i zašao među drvene police. Nekoliko minuta sam pregledavao autore i naslove, a potom iza sebe začuo ugodan ženski glas. - Dobar dan! Mogu li vam pomoći? Tražite li nešto određeno ili se još niste odučili? - zacvrkutala je ženska osoba.
Što radiš s mojim ocem?
Okrenuo sam se prema mjestu s kojeg je dopirao glas. Nisam mogao vjerovati. Ovo se samo meni moglo dogoditi. Valjda sam jedino ja toliki nesretnik na čitavom svijetu. - Vi? Što vi ovdje radite? - jedva sam promucao, a ruke su mi zadrhtale od bijesa. - Ja ovdje radim - jedva je odgovorila i povukla se prema vratima, na kojima je velikim slovima bilo naznačeno da je ulaz dopušten jedino zaposlenim djelatnicima. - Nisi se valjda uplašila? Misliš da bih te mogao udariti? Pobjeći ćeš kroz ta vrata i misliš da bi te ona mogla spasiti? Nemoj biti toliko naivna - rekao sam pun ironije i stao je promatrati kao muškarac ženu. Duga kosa bila joj je skupljena u konjski rep, a sada kad nije imala sunčane naočale, jasno sam mogao vidjeti njezine krupne, zelene oči. Prišao sam joj bliže, a ona je uhvatila kvaku na vratima. Duge, uvrnute trepavice obrubijivale su joj prekrasne oči koje su me podsjetile na prvu proljetnu travu i livade na kojima sam trčao kod bake u Hrvatskoj. Nije bilo sumnje, bila je uplašena i čekala svoju sudbinu koju sam tog trenutka ja držao u svojim rukama. Svidio mi se njezin strah. Želio sam da osjeti kako je to kad si nemoćan i izgubljen, kad ne znaš što učiniti i kako si pomoći. Znala je da može stisnuti kvaku i pobjeći, ali isto tako da me natpis na vratima neće spriječiti da krenem za njom. Na sebi je imala crne hlače, bijelu košulju kratkih rukava i cipele s visokim potpeticama. Unatoč tome što nije imala kratku haljinicu, već je bila odjevena kao poslovna žena, bila mi je iznimno privlačna. Kad sam joj prišao sasvim blizu osjetio sam kako mi njezin slatkasti parfem prodire u nozdrve. Gledala me očima uplašene srne, a ja sam u jednom trenutku osjetio neopisivi nagon da je privučena k sebi i poljubim. Bila je ljepša od svih svjetskih glumica i manekenki. Zaboravio sam na uvrede koje sam joj nanio pri prvom susretu, baš kao i one koje sam namjeravao izreći i vikati tako glasno da me čuju svi stanovnici Dresdena. - Što takva žena radi s mojim ocem? Što ti on daje? Čime te on mogao osvojiti? - tim sam pitanjima pokušavao ugasiti vatru, čiji se plamen počeo širiti po cijelom mom tijelu. Umjesto odgovora, očeva ljubavnica samo je šutke slegnula ramenima i problijedila. - Ja sam Antonio. Kako se zoveš? Koliko ti je godina? Koliko si dugo u vezi s mojim ocem? Znaš li da je on oženjen muškarac? - nastavio sam ispitivati kako bih zavarao samoga sebe. - Renate. Znam da je tvoj otac oženjen. Žao mi je zbog svega što se dogodilo - prošaputala je.
Smlavljen u navali strasti
Njezin šapat i ugodan glas dodatno su me uzbudili. U tom sam trenutku zaboravio da je ona žena zbog koje će moja majka liti gorke suze. Ispred mene je stajala boginja u djevojačkom obliku. Posegnuo sam za njezinim strukom, tijelom i privukao je k sebi. Potražio sam njezine usne i izgubio se u njezinim poljupcima. Pustio sam je tek kad su se otvorila vrata knjižare i kad je unutra ušao nepoznati kupac. Renate mi je rukom pokazala neka uđem iza vrata, a ona je otišla poslužiti gospodina. Vratila se za samo nekoliko minuta i ponovno me pozvala u knjižaru. Gledao sam je kao začaran, naprosto nisam mogao skinuti pogled, iz nje je izbijala neka neopisiva nježnost i putenost. Ponovno sam je privukao u naručje i poljubio. - Antonio, ne možemo to ovdje raditi. Ja sam tu zaposlena. Radim još nepunih sat vremena, a onda će doći kolegica koja radi popodnevnu smjenu. Možemo li se negdje naći? - pitala me. - Čekat ču te u obližnjem kafiću - rekao sam i ponovno potražio njezine usne. Bio sam potpuno lud od strasti i želje za njom. Srce mi je žurno kucalo dok sam izlazio van iz knjižare. Sjeo sam u kafić, naručio hladan sok i s nestrpljenjem čekao kad ću je ponovno ugledati. Mahnula mi je čim me ugledala u kafiću i pridružila mi se. Naručila je kavu, a ja sam poželio da nestane kafić, svi ljudi u njemu i cijeli svijet. Želio sam samo biti nasamo s njom. - Što nam se to događa? - ona se prva usudila postaviti to pitanje. Ni sam nisam bio siguran. - Ako postoji ljubav i strast na prvi pogled, onda mi se upravo to dogodilo. Htio sam te tražiti i obračunati se s tobom, a sad sam te slučajno sreo i nemam hrabrosti reći ti bilo kakvu ružnu riječ. Jedino što želim jest biti s tobom i ljubiti te - iskreno sam priznao svoje osjećaje. Renate me primila za ruku. Imala je tako malenu ručicu, ali siguran i čvrst stisak. - Želiš spavati sa mnom da bi se osvetio ocu - nisam bio siguran je li to pitanje ili izjava. - Varaš se. Oca se nisam ni sjetio, a kad si ga već spomenula, mogli bismo i to raspraviti.
Renate sam odlučio zaprositi
Upoznali smo se prije godinu dana u restoranu. Prišao mi je, pozvao me na ples, a potom je sve krenulo. Mladići me obično opsjedaju i svi žele samo jedno. Umorna sam od djetinjastih izjava i muškaraca koji me samo žele odvući u krevet. Tvoj otac je bio pravi kavalir. Obasipao me lijepim poklončićima, vodio na lijepa mjesta, činio sve da se osjećam važnom. Pripovijedao mi je o vašoj domovini, o nostalgiji koja i danas grize tvoju majku. Bila sam svjesna razlike u godinama, ali on je jedini bio pravi gospodin prema meni. Intimni smo postali tek prije dva mjeseca. Nisam zaljubljena u njega, ali mi godi pozornost koju mi pridaje. Kad me prvi puta poljubio, nisam ga mogla odgurnuti. Sigurna sam da je očaran mojom mladošću i fizičkim izgledom, ali isto tako znam da voli tvoju majku. Možda ti je cijela ova priča besmislena, ali to je istina - govorila je gledajući me pravo u oči. Nisam sumnjao u njezine riječi. Nešto u meni govorilo je da je potpuno iskrena. Popili smo piće, a potom otišli k njoj u stan. Bilo je to najljepše iskustvo koje sam iskusio sa ženom. Kad sam stigao kući, oca nije bilo, ali me zato mama prekorila zbog lošeg postupanja prema ocu. Šutio sam kao zaliven i samo čekao trenutak kad ću se ponovno vidjeti s Renatom. Počeli smo se viđati svakog dana. Ona je prekinula s mojim ocem, a ja sam zauzeo njegovo mjesto. Otac je sve više vremena provodio u kući, a na njegovom licu zrcalila se tuga. Na neki sam ga način sada čak mogao i razumjeti. Pomisao da bih mogao izgubiti Renate izazivala je u meni beskrajnu paniku. Trebao sam je isto tako kao što sam trebao kruh, vodu, zrak, odjeću. Ona je moja prva, prava i jedina ljubav. S ocem sam komunicirao jedino službeno, ali sam se isto tako trudio biti što manje kod kuće kad sam znao da je on slobodan. Ponekad sam znao vidjeti kako mamu miluje po kosi i ljubi i nisam znao bih li se tome veselio ili bio ojađen i tužan. Renate me činila boljom osobom. U meni je budila ono najbolje i nekoliko dana prije Valentinova, ja sam je zaprosio. Unatoč tome što je bila začuđena, nije dvojila oko odluke. Kupio sam joj prsten, otišli smo na večeru, a idućeg jutra roditeljima sam priopćio da se ženim. Oboje su bili iznenađeni i ne baš pretjerano sretni. Mislili su da mi je djevojka trudna. - Moja ljubav nije trudna, barem za sada nije. Volimo se i želimo buditi jedno pored dmgog - objasnio sam. - Sine, ti još nisi ni studij završio. Tko će vas uzdržavati? Gdje ćete živjeti? - mama je postavljala silna pitanja i sa svakim mi je bivalo sve jasnije koliko je zabrinuta. - Ona radi. Ima svoj stan. Preselit ću se k njoj, a kad diplomiram preselit ćemo se u Hrvatsku i želimo da ti, mama, pođeš s nama - glasno sam iznio svoj plan. Oboje su glasno negodovali, ali su na kraju pristali da je dovedem kući i da upoznaju buduću snahu. Baš kao i Renate, i ja sam se pomalo pribojavao tog obiteljskog skupa. Roditelji nisu znali o kome se radi. Želio sam da to bude iznenađenje, a događaje koji trebaju uslijediti... To sam prepustio u ruke sudbine. Renate je pozvonila na vrata u dogovoreno vrijeme. Primio sam je za ruku i uveo u dnevni boravak. Nikada neću zaboraviti očev pogled. Da me njime mogao ubiti, sigurno bih bio mrtav. Nije znao kamo bi pogledao, što rekao, što učinio. Za razliku od njega, mama je srdačno dočekala Renate. Svidjela joj se na prvi pogled, a posebno kad se ponudila da joj pomogne u kuhinji. I dok su njih dvije razmjenjivale recepte oko mramornog kolača, otac je sjedio u naslonjaču s čašom u ruci. Otpio je jedan, a potom još nekoliko gutljaja konjaka. - Hoćeš me izludjeti, zar ne? Ovako mi se osvećuješ? Cijelo ovo vrijeme samo gledaš kako bi mi napakostio. Doveo si je kako bi promatrao moj izraz lica? Jadan sam, je li ti to dovoljno? - Varaš se. Nisam je doveo zbog tebe, već zbog sebe. Volim je i želim oženiti - priznao sam. - Ne govori gluposti! Oženit ćeš ljubavnicu svog oca? Takvim se ženama muškarci ne žene - bijesno je siktao. - Pogrešno! Ja ću se njome oženiti i molim te da je ne vrijeđaš - stao sam joj u obranu. - Oženit ćeš ženu koja se prije tebe valjala po krevetu s tvojim ocem? Ne budi djetinjast! - Žao mi je što si varao mamu, a pogotovo što je Renate bila ta s kojom si to činio. Htio sam joj okrenuti vratom, a dogodila mi se ljubav. Volimo se, zar to ne možeš shvatiti?
Istina je isplivala i pred majkom
Zar se ne bojiš da će doći k meni kad tebe ne bude bilo kod kuće? - nastojao me povrijediti što je više moguće. U ovoj našoj situaciji on je bio muškarac kojem je sin nabio rogove. - Ona je baš poput mene osjetila pravu ljubav. Ti joj to nikada nisi bio - odvratio sam, a potom su nam se pridružile moja mama i zaručnica. Objed je protekao u ugodnom čavrljanju svih nas, osim oca. On bi tek s mukom progovorio koju riječ i to isključivo ako ga se nešto pitalo. Bio sam siguran da bjesni u sebi ali i da je prevelika kukavica da bi mami objasnio pravi razlog svog ponašanja. I ja sam odlučio prešutjeti njegovu strašnu prijevaru, ali i pozorno pratiti kako će se dalje ponašati. U trenutku kad su se već bili pozdravili i kad sam krenuo otpratiti Renate, otac je puknuo. Očito više nije mogao gutati svoje ogorčenje i srdžbu. - Katice, oni te vuku za nos. Oboje to čine meni u inat. Osvećuju mi se - urlao je iz sveg glasa. Mama ga je zbunjeno promatrala. Bilo je očito da ništa ne shvaća. - Kakve ti veze imaš s mladima? Tvoj sin te voli i poštuje, unatoč tome što se u zadnje vrijeme čudno ponaša. Renate je njegova zaručnica. Što to govoriš? - pitala je. - Mama, prevarila si se. Ja ne poštujem oca. On to nije zaslužio, a sam neka ti objasni zašto - i ja sam se umiješao. Uhvatio sam Renate čvrsto za ruku. Osjetio sam kako drhti i znao da se boji svega što slijedi. Mama je trenutak promatrala mene, a potom oca. On je šutio, a Renate su krenule suze. - Oprostite mi gospođo Katice. Vi ste tako draga i dobra žena. Jako ste mi se svidjeli ali znam da ćete me zamrziti kad čujete istinu. Ja volim vašeg sina. On je ljubav mog života, no nakon ovoga, sigurno nećete biti voljni da se oženi sa mnom. Jako mi je teško i molim vaš oprost. Učinit ću sve što poželite, samo da se iskupim - mucala je kroz suze. Mama joj je prišla i još je zaštitnički zagrlila. Tješila ju je i uvjeravala da se smiri i da će sve biti u najboljem redu. - Gospođo, ja sam bila ljubavnica vašeg muža - Renate je istresla istisnu iz sebe. Mamin je zagrljaj popustio. Odmaknula se od nje nekoliko koraka i prihvatila za vrata. Otac je bez riječi gledao u pod. Nije se udostojao bilo kako komentirati Renatino priznanje. Bez obzira koliko će to čudno zvučati, ali u tom sam trenutku bio silno ponosan na Renate. Svi mi ljudi posrćemo i padamo, no ljepota i vrijednost je u ustajanju. Imala je snage suočiti se s mojom majkom, priznati pogrešku i moliti za oprost. Nije bila bijednica poput mog oca. - Marko, govori li Renate istinu? - upitala je mama oca kad se malo pribrala. - Govorim, nemam vam razloga lagati. Ne znate koliko mi je bilo teško večeras gledati vas u oči i lagati. Sada znate zašto nas Marko tako vrijeđa i zašto je osoran prema svome sinu - rekla je Renate.
Povratak u rodni Osijek
Mama nas je sve zamolila da se vratimo u dnevni boravak- Ispripovijedao sam joj cijelu istinu, ništa ne prešućujući. Neko je vrijeme razmišljala, a potom primila Renate za ruku. - Drago mi je da će ovako iskrena djevojka postati moja snaha. Ti meni nisi ništa skrivila. Bilo je tako dirljivo, nakon svega, njih dvije vidjeti u iskrenom zagrljaju i suzama. Nisam znao kojom sam se više ponosio. Obje su velike i iznimne žene velikih srca. Mama me zamolila da otpratim Renate, a što se za to vrijeme događalo između nje i oca, ne znam. U kratkom vremenu mama je pokrenula zahtjev za razvod braka i postala slobodna žena. Renate i ja smo se vjenčali, a uz maminu pomoć i njezinu obitelj u Hrvatskoj, ja sam dobio posao u struci. Renate je prodala svoj stan, te smo tim novcem planirali kupiti stan u Osijeku. - Ni slučajno. Vi ste mladi ljudi. Trebate dosta prostora, a valjda ću uskoro dobiti i slatke unuke, pa će vam biti potrebne i dječje sobe. Kupite si kuću - predložila je mama. Kako nismo imali dovoljno novca, mama to nije smatrala velikim problemom. - Sine, ti znaš da sam dobila polovinu novca od prodaje naše kuće u Dresdenu. Ja ću vam dati onoliko koliko vam nedostaje - rekla je i velikodušno ponudila priličnu sumu novca. - Onda ćeš i ti živjeti s nama - ponudili smo joj, ali ona je glatko odbila našu ponudu. - Mladi moraju živjeti sami i imati svoje kućanstvo. Ja ću kupiti maleni stan, a kad vam bude trebala pomoć, na mene uvijek možete računati - rekla je, a kako je rekla, tako je i učinila. Renati se strašno sviđa taj maleni grad na Dravi, a i mama je ponovno živnula. Slučajno je susrela kolegu kojeg je voljela dok su još bili u osnovnoj školi. Poput nje, i on je bio rastavljen, te je planula stara iskrica ljubavi iz mladosti. Vjenčali su se nekoliko dana nakon što je Renate rodila blizance. Nikome ne mogu opisati koliko smo sretni, unatoč cijeloj neobičnoj situaciji. Tata se rijetko javlja, tek ponekad odgovori na neko pismo. Kupio je stan u Dresdenu i živi svojim načinom života. Valjda je sada napokon zadovoljan i slobodan... Znam da mi još uvijek nije oprostio što sam zavolio njegovu ljubavnicu, ali srcu se ne može zapovijedati. Nitko normalan to nije naučio. Ovdje, u Osijeku moja obitelj ima sve što joj je potrebno, a o Dresdenu tek ponekad razgovaramo i nikome od nas ne nedostaje, baš kao ni moj otac.
Otkad smo preselili u novi stan na sedmom katu nebodera, jutrom bi me budilo izlazeće sunce, a žamor probuđenog velegrada tek je dopirao u našu spavaću sobu pa sam ustajala odmorna i sretna, radujući se svakom novom danu. Moj je suprug odlazio na posao u tvornicu vrlo rano, a moj posao u banci započinjao je tek u devet sati, pa sam se polako spremala kad je zazvonio telefon. - Daj mi Nikolu! - prepoznala sam glas svekrve Ane koja se meni nikad nije obraćala ni pozdravom. - Nikola je na poslu pa mi recite što da mu prenesem - uzvratila sam na isti način, ne hineći ljubaznost. - Umro mu je otac i neka dođe što prije može! - izrekla je, ne ustručavajući se dati na znanje da mene ne očekuje. Znajući koliko je Nikola emotivno vezan uz svoje roditelje, oklijevala sam, pokušavajući osmisliti što bezbolniji način na koji ću mu reći ovu zaista tužnu vijest. - S obzirom da nam godišnji počinje za desetak dana, zamolit ću u upravi da mi ga spoje s dopustom za pogreb, pa to isto učini i ti, Kristina! Na put ćemo poći danas predvečer - govorio mi je muž, a ja nisam mogla u takvom trenutku odbiti njegovu želju da pođem s njim, iako mi je svekrva dala na znanje da me ne očekuje. Osim toga, Nikolu sam neizmjerno voljela pa kako da mu nanosim još veću bol. Uostalom, zašto da se obazirem na svekrvine riječi? Njen je muž Matija bio dobar čovjek i dužna sam mu barem na pogreb doći, razmišljala sam pripremajući najnužnije stvari za putovanje. Krenuli smo u rano poslijepodne, lako je Nikola bio jako potresen nije mi dozvolio da vozim, pa sam, bježeći od misli na događaj zbog kojeg putujemo, promatrala krajolike koji su promicali kao na ubrzanom filmu. Uredno obrađena polja, ljupka sela u kojima redovito dominiraju crkveni zvonici, nepregledne šume i pašnjaci, u meni su pobuđivali osjećaj vezanosti za tu zemlju u kojoj sam rođena i upoznala ljubav svog života, Nikolu, koji je također zavolio život u Njemačkoj gdje je imao siguran posao i dobru zaradu. Oboje smo se osjećali kao ‘svoji na svome’, pa bi me uvijek zasmetalo kad bi mi govorili da je to moja druga domovina, jer onu prvu, kako su me uvjeravali -pravu domovinu - u koju sam upravo putovala, jedva sam i poznavala.
Nikola je bio dobar muž, ali ...
- Ne znam, Nikola, kako bih se osjećala kad bih jednog dana morala napustiti Njemačku - rekla sam u namjeri da započnemo razgovor koji nas ne podsjeća na razlog našeg putovanja. Nekako se čudno trznuo i upitno me pogledao. - Kako to misliš? Kako bi se osjećala? - upitao je, letimično me osmotrivši. - Jednog se dana moramo vratiti u svoju domovinu, jer je čovjek najsretniji u svojoj zemlji, među svojim ljudima. "Domovina, kakva bila, rođenom je sinku mila!" Recitirao mi je domoljubne stihove, na što sam mu ja spremno odgovorila: - Takve stihove pišu pjesnici koji čitavog života tumaraju svijetom, a svoju ljubav za domovinu iskazuju samo riječima. - Nemoj, tako, Kristina! Zar i mi ne živimo za onaj dan kad ćemo tuđini reći zbogom? Ja bih se danas vratio samo da imam posao, ali ovako, moram još pričekati. Što mi time želi reći moj suprug, pitala sam se prilično iznenađena njegovim razmišljanjem, jer o povratku nismo još nikad razgovarali. Mada smo nas dvoje izgledali kao idealan bračni par, rijetko smo kada razgovarali o nekim važnim problemima. Naše smo dane proživljavali bez svađa, ljubomore ili ogovaranja kakvima šu bili skloni naši zemljaci, lako je Nikola bio dobar muž, često mi je nedostajao fluid koji obogaćuje vezu dvoje ljudi vezanih sudbinom zajedničkog života. S njim je bilo teško podijeliti radost, ali i tugu, koju je upravo skrivao preda mnom, jer niti jednom riječju nije spomenuo umrlog oca kojemu smo upravo išli na pogreb. On je, doduše, bio kruti realist, a ja sam senzibilna osoba, sklona maštanju i strasnim izljevima emocija. Vjerojatno se suprotnosti privlače, pomislila sam cijeneći Nikolinu postojanost, zbog čega sam u njega imala neograničeno povjerenje. Na pogrebu se okupila rodbina koju sam tek tada imala prilike upoznati, a većina ih je bila znatiželja kakva sam ja to žena koju je njihov Nikola oženio unatoč protivljenja svojih roditelja, a posebno majke. U tim sam se trenucima živo sjećala svog prvog posjeta suprugovoj rodnoj kući, kad me svekrva primila hladno, osorno odgovarajući na svaki moj pokušaj zbližavanja, ljuteći se na svog muža što je bio uljudan, prihvaćajući s odobravanjem sinovljev izbor žene. - Najvažnije od svega je da se vas dvoje volite i slažete, a što drugi misle, ne treba vam biti važno - govorio je pokojni Matija, a zazvonile su mi te njegove riječi kad sam koračala iza njegova lijesa i suze mi se potiho slijevale niz lice.
Ostajemo doma mjesec dana
Nakon pogreba, moja se svekrva obratila svom sinu riječima čije značenje nisam mogla protumačiti: - I, što si odlučio? Kako ćemo dalje? - Oboje ostajemo doma mjesec dana, a za dalje ćemo vidjeti - odgovorio je Nikola, izbjegavajući moj pogled. - U redu, imamo vremena - rekla je Ana ni ne pogledavši me. Imala sam dojam da se njih dvoje dobro razumiju, pa sam se sve više osjećala među njima kao neko strano tijelo, suvišna i nepotrebna. Tih je dana Nikola obavljao mnoge poslove, a ja sam se bavila čišćenjem kuće, stavljanjem novih zavjesa, pa i radom u vrtu, jer mi niti jedan posao nije bio stran. Vrijeme je brzo proletjelo, pa sam dan ranije prije isteka našeg odmora, upitala Nikolu: - Da spakiram stvari jer bismo sutra trebali krenuti? - Ne žuri s pakiranjem, jer se o nečemu moramo dogovoriti - izrekao je, buljeći negdje u daljinu kako bi izbjegao moj upitni pogled. - Onda, jeste li se vas dvoje dogovorili? - upitala je svekrva hladnokrvno poslije ručka. - O čemu smo se to trebali nas dvoje dogovoriti? - upitala sam povišenim glasom, iznervirana njihovom tajanstvenošću. - Mama ne može ostati sama! O tome se moramo dogovoriti, Kristina! - Što se ja o tome imam dogovarati! Zar svatko od nas nije svjestan da jedno od bračnih drugova nekad ostane sam, a sudbina je htjela da to bude mama Ana. Ja doista ne znam kako mi tu možemo pomoći. Nakon mojih riječi, zavladala je mučna tišina, a mi smo zurili u stol kao da ćemo na njemu pročitati savjet za rješenje našeg problema. - Jedno od nas mora ostati kod kuće! - javio se Nikola, nekim, meni stranim, hrapavim glasom. - Tko je to, jedno od nas? Ako netko ostaje, onda si to ti, Nikola! - čula sam riječi, posve nesvjesna da ih ja izgovaram. - Upravo je obrnuto, Kristina! Za sada ćeš ti ostati s majkom, a ja ću. raditi još neko vrijeme i uzeti otpremninu. Vratit ću se svojoj kući pa ćemo započeti neki posao, ugostiteljstvo ili trgovinu, jer se od zemlje danas vrlo teško živi - izgovarao je Nikola ‘presudu’ dok je Ana i dalje uporno buljila u stol.
Ovdje se osjećam kao stranac
U tom sam se trenutku osjećala kao na vrtuljku u najluđoj vrtnji, s mučninom u želucu i bubnjanjem u glavi. Predmeti oko mene su zaplesali, a svekrvu sam vidjela u dvostrukoj slici. - Ali, Nikola, ja ne mogu na to pristati! Osim toga, ti se sa mnom i nisi o tome dogovarao! - jedva sam izustila, uplašena pred nečim nepoznatim što mi se rapidnom brzinom približavalo. - Evo, sad se dogovaramo! - rekao je Nikola srdito lupivši po stolu. - Ali, što bih ja bez tebe ovdje radila? - upitala sam mirno, potiskujući bijes što je u meni kipilo. - Što bi ti radila bez muža? Pa što rade ostale žene čiji su muževi u inozemstvu? Ne trebaš se bojati poslova u polju jer ti za to nisi sposobna. Ja ću raditi s težacima, a ti ćeš brinuti o kući i kuhati jelo. Izdržat ćeš dok se Nikola vrati - rekla je svekrva, prostrijelivši me ledenim pogledom. - Kako ne shvaćate da ja ovdje ne želim živjeti? Tamo sam rođena i odrasla, imam svoj dobro plaćeni posao u banci, a vi biste htjeli da vam budem sluškinja u kući. Osim toga, ovdje se osjećam kao stranac, kao i svi oni koji se nađu u stranoj zemlji... - O tome si, draga moja, trebala misliti prije nego što si se udala za mene - rekao je uvrijeđeno Nikola. - I nemoj misliti da si Njemica zato što si tamo rođena! Uskoro će stranci ostati bez posla, a među njima su prvi na redu oni što rade po uredima u kakve i ti spadaš. Budi sretna što se imaš kamo vratiti, a uskoro ću i ja doći u svoju domovinu gdje sam najsretniji... - počeo se Nikola razmetati svojim domoljubljem, kao da sam ja zaboravila što je govorio kad sam ga upoznala u Njemačkoj. - Kažeš, neka budem sretna što se imam kamo vratiti! Vratiti se možeš ti koji si odavde otišao, a ja se mogu vratiti tamo gdje i pripadam, odakle sam i došla. Zato se ja sutra vraćam svojoj kući, a ti kako želiš! - bila sam neumoljiva u svojoj odluci. - Čuješ li ti, sine, svoju ženu?! Jesam li se ja ikada na takav način suprotstavljala tvome ocu? Nikada, jer sam ga poštovala pa je njegova riječ za mene bila zakon - javila se svekrva zajedljivim glasom punim zlobe, ali se ja na njenu primjedbu nisam ni osvrnula. Pokušala sam mekšim glasom pridobiti svog muža. - Nikola, pa ne mogu samo tako napustiti svoj posao. Osim toga, treba mi odjeća, obuća i mnoge druge stvari. Moram se vratiti da sve to sredim pa ćemo vidjeti što nam je činiti. - Što se posla tiče, lako će ti naći zamjenu, a stvari ću ti dovesti prije zime. Nisam znao da si toliko okrutnog srca kad želiš mamu ostaviti samu - pokušavao me dirnuti, no ja se ipak nisam dala smesti, pa sam i dalje inzistirala na povratku u Njemačku, što je mog muža konačno potpuno izbacilo iz takta.
Vratit ću se po tebe
Počeo je šetati kuhinjom kao lav u kavezu. Tako ljutitog još nisam imala prilike vidjeti pa sam se uplašila kad je zaurlao: - Slušaj, Kristina, nisi valjda zaboravila da sam ja tebi pomogao kad ti je bilo najteže! Oženio sam te jer si bila premlada da se sama brineš o sebi. Strpljivo sam čekao da odrasteš... - A ja sam strpljivo čekala da mi jednom kažeš da me voliš, a sad doznajem da si me oženio iz sažaljenja! Baš ti hvala na iskrenosti - rekla sam povrijeđena njegovom izjavom. - Nisam rekao da te ne volim! Ja se nerado razmećem beskorisnim riječima, a tebi očito treba nekakav ljigavac koji će ti neprekidno tepati gluposti... - Svađa nas neće nikamo dovesti -rekla sam uviđajući i svoju tvrdoglavost, jer su mi tih trenutaka glavom projurila sjećanja na tragediju kad sam u prometnoj nesreći izgubila oba roditelja, a Nikola mi je pružio nesebičnu pomoć. Možda mu se sada mogu odužiti, pomislila sam, i pomirljivo predložila: - Ostat ću ako mi obećaš da ćeš se vratiti najkasnije za tri mjeseca! - Vratit ću se i prije - rekao je veselo kao da mu je sa srca napokon pao teški kamen. - Nikola, znam da si čovjek od riječi pa ti vjerujem, no ako me prevariš, ja ti dolazim tamo - zaprijetila sam više zbog vlastitog ohrabrenja nego stvarne prijetnje. - Nemoj opet započinjati! Upamti da je ovdje naš jedini, pravi dom - rekao je blagim glasom, što je opuštajuće djelovalo i na moje napete živce, pa sam se konačno malo smirila. Bio bi to pravi dom kad bi ovim pustim dvorištem trčkarala naša djeca, pomislila sam, ali se nisam usuđivala to i reći. lako smo oboje bili nesretni što i nakon pet godina braka nemamo djece, Nikola nikad nije htio razgovarati o tom problemu. Nekoliko sam ga puta molila da nešto poduzmemo, ali je on to odbio, pa sam kriomice sama otišla liječniku na pregled i on mi je rekao da je s moje strane sve u redu. ‘Neka dođe i vaš suprug na pregled pa ćemo znati što treba poduzeti’, jedino je što sam doznala. Kad sam ipak priznala Nikoli da sam bila na pregledu, i što mi je liječnik rekao, on se uvrijedio, a ja sam tek tada shvatila da se on još nije oslobodio svog primitivnog shvaćanja da jedino žena može biti nesposobna za rađanje. Kad je Nikola otišao, brojila sam dane koji su se vukli poput magle koju je donijela jesen. Sama sa svekrvom koja je za mene bila strana osoba, osjećala sam se kao uhvaćena u stupicu.. Zapljuštale su dosadne jesenske kiše, pa sam dosadu kratila čitanjem i gledanjem televizije, a moja svekrva ručnim radom, zamjerajući mi što ja u tome nisam bila vješta. Nedjeljom bi navraćali rođaci ili susjede, ali razgovor nikada nisu počinjali dok se ja ne bih udaljila. Jednom je došla Anina sestra Klara iz udaljenijeg mjesta i svojim me znatiželjnim očima gledala kao rijetku zvjerku. - Zašto ti je snaha tako mršava? -bila je njena prva primjedba, a da bi je ipak ublažila, obratila se meni: ‘Budi bez brige, Kristina! Udebljat ćemo mi tebe ove zime, pa kad ti dođe muž, možda i zaneseš! Meni su već otprije bila poznata njihova mjerila vrijednosti žene pa se nisam čudila ni vrijeđala zbog njezinih primjedbi. Po njihovom mišljenju, žena je trebala biti jaka i debela da bi bila sposobna rađati. Ponekad je doista teško povjerovati da će i u taj zaostali kraj banuti napredak. Budući sam znala da će pravi razgovor započeti tek kad se ja maknem, rekla sam da idem u svoju sobu nastaviti kačkanje prostirke. - Samo ti idi, jer znam da tebe ne zanimaju naši razgovori - rekla je teta, namignuvši svojoj sestri. Ovaj put me posebno zanimao njihov razgovor jer sam očekivala da će biti riječi i o Nikoli, pa sam ostala kod vrata da prisluškujem.
Eh, da je oženio Maru ...
- Kad ti se vraća sin? - bilo je prvo tetino pitanje, a kako je svekrva govorila vrlo tiho, njezin odgovor nisam čula. No, ja sam još uvijek vjerovala svom mužu, a budući da je istjecao treći mjesec, očekivala sam ga svakog dana. - Kako se ti sestro, slažeš sa svojom snahom ‘Švabicom’? - pitala je teta dalje, no niti taj odgovor nisam mogla razabrati dok nisam čula njezin glasni komentar nakon svekrvina odgovora. - Veliš, poslušna je! Treba i biti poslušna i zahvalna što je dobila takvog dečka za muža, kakav je naš Nikola. Drugi bi je već davno ostavio jer je ‘jalovica’! Imaš jednog sina i on će ti ostati bez potomstva pa nećeš imati kome ni ostaviti svoje imanje - rogoborio je grubi glas debele tete Klare, ali je svekrva i dalje šutjela. No, to što sam čula, toliko me naljutilo da sam poželjela ući u kuhinju i reći im istinu tko je zapravo jalov. Ipak sam se suzdržala, jer moj Nikola nije kriv što potječe iz takve primitivne sredine u kojoj je žena jedini krivac ako nemaju potomstva. - Eh, da je naš Nikola mene poslušao i oženio Maru, imao bi već čopor djece - rekla je teta tako glasno kao da upravo želi da to i ja čujem, a potom se isto tako glasno pozdravljala na odlasku, naglašavajući da je prija očekuje s večerom i krevetom za noćenje. - Kakve novosti pripovijeda teta Klara? - upitala sam svekrvu nehajno za vrijeme večere. - Nema u nje novosti! Još uvijek žali što moj Nikola nije oženio sestru njene snahe. Puna je hvale za tu djevojku, makar ni od nje ne bilo koristi kao niti... - tu se Ana naglo zaustavila i duboko uzdahnula, kako ne bi rekla jednu riječ previše.
Namjerno mi je ukrao putovnicu
- Poznajem li ja tu djevojku? - pitala sam je praveći se glupom. - Ne poznaješ! Udala se pred nekoliko godina, a sad je već u drugom braku. Ne znam gdje živi, a nije niti važno - završila je svekrva nekako smetena tu priču. Te su me noći opsjedale crne misli zbog Nikoline šutnje. Obuzeo me neki nejasni nemir zbog kojeg nisam dugo mogla zaspati. Ujutro sam se ustajući iz kreveta osjećala kao prebijena. - Jesi li bolesna, Kristina, kad si tako blijeda? - pitala me je zabrinuto Ana, što me iznenadilo. - Nisam bolesna, samo sam loše spavala, iako ne znam zašto - nisam htjela priznati svekrvi svoje brige. Narednih dana sam se jednako loše osjećala proganjana sumnjama, osjećajući da se iza mene šulja nekakvo nagomilano zlo koje me svakoga trenutka nastoji sustići. - Evo ti pismo od muža - reče svekrva, pružajući mi ispisani papir iz zajedničke omotnice, pa sam odmah otišla u sobu da ga pročitam. ‘Prilike su se toliko promijenile da moram odustati od dogovorenog povratka kući. Naime, ne mogu dobiti otpremninu jer je za mojim radnim mjestom... ‘ - objašnjavao je Nikola izmišljotinama u koje ni sam nije vjerovao, a meni je bilo sve jasnije da me je prevario. On želi da ja ostanem s njegovom majkom, a on će povremeno dolaziti, barem on to očekuje. E, pa, gadno se prevario! - Nikola ne može doći kako je planirao - rekla mi je svekrva suznih očiju, vjerujući svom sinu. - Laže! Sve su ovo izmišljotine, a da se neće vratiti znao je kad je odlazio od kuće. Nemojte se ljutiti, ali ja moram u Njemačku, jer je prošlo više od tri mjeseca kako smo se dogovorili. - Ti najbolje znaš što ste se dogovorili - rekla je, bespomoćno me gledajući kako pakiram putnu torbu. Iz ormara sam izvadila torbicu u kojoj sam držala dokumente, no tamo nije bilo putovnice. Pretražila sam cijeli ormar, sve džepove kaputa, sve gdje bi eventualno mogla biti, ali putovnice, kao da je u zemlju propala, nigdje nije bilo. - Gdje su moji dokumenti? - proderala sam se na jadnu ženu, a ona me zaprepašteno gledajući, prošaptala: ‘Možda ju je Nikola zabunom odnio sa sobom!’ - Zabunom? On mi je to namjerno učinio da se ne mogu vratiti! - izgovorila sam, dok se moj zatomljeni bijes sve više gomilao, negdje u grudima me presjekla oštra bol, a tlo mi se ispod nogu odjednom izgubilo. U glavi je zavladao mrak, a svega oko mene je odjednom nestalo. Kao da sam propala u veliku crnu rupu bez dna.
Katarza na lijekovima u bolnici
Probudila sam se u nepoznatoj sobi. U pokušaju da opipam čelo, osjetila sam kako su mi ruke vezane. Trzajući tijelom u pokušaju da ustanem, ugledala sam nepoznatu ženu pokraj svog kreveta kako me gleda s nekom čudnom nasladom. U tom sam trenutku osjetila strah i ljutnju, a bespomoćni me bijes potpuno obuzeo kad mi je ona spodoba ubrizgala injekciju. Nakon toga sam osjetila nemoć i onu užasnu prazninu u glavi nakon čega sam opet odlebdjela u ništavilo. Ne znam koliko sam vremena provela u tom snu bez snova, isprekidanog kratkim buđenjima i prisilnim uzimanjem hrane i tableta. Mnogo kasnije sam doznala da prvih dana nisam bila svjesna ni tko sam, niti gdje se nalazim, kao ni vremena koje je protjecalo u nepovrat. Nisam bila svjesna niti Nikolinog prisustva kad je došao da vidi što se sa mnom događa. Prvi nagovještaj poboljšanja po liječnikovu mišljenju, bili su snovi koji su mi se javljali u slikama. Prvi put kad sam bila u stanju ispričati što sam sanjala, liječnik se zadovoljno nasmiješio. - Vi ćete brzo ozdraviti - rekao je ulijevajući mi nadu kad sam mu pričala da mi se snovi nastavljaju i nadovezuju poput stvarnog života u mom rodnom gradu na Majni. - Znate li zašto sanjate uvijek isto mjesto? - upitao je, pozorno me promatrajući. - Vjerojatno zato što je to jedini grad i jedino mjesto na svijetu gdje želim živjeti! - odgovorila sam, jedva čekajući da u snovima pobjegnem iz stvarnosti koja me plašila. Od svekrve, koja me posjetila dok sam već bila sposobna za suvisli razgovor, doznala sam da se mom boravku u bolnici bliži godina dana, a liječnik mi je rekao da se i mom liječenju bliži kraj. - Radujem se tvom povratku kući, i ne daj Bože da ti se nešto slično ponovi - rekla je svekrva, dodajući: ‘Više i ne očekujem skori povratak svog sina, a nadam se da ćemo se nas dvije i dalje lijepo slagati.’ Te su me njene riječi natjerale na razmišljanje, tko bi mi mogao pomoći da se vratim u svoj pravi dom. Sjetila sam se svoje najbolje prijateljice Sonje i napisala joj opširno pismo te je zamolila da dođe po mene. Rekonstruirajući onaj kobni događaj kad sam dobila slom živaca, došla sam do zaključka da je moj suprug sakrio putovnicu kako se ne bih mogla vratiti u Njemačku. Bila sam uvjerena da je sve unaprijed isplanirao, lagao majci i meni, ne bi li izbjegao povratak kući jer je on iznad svega mrzio poslove u poljoprivredi, a više nisam bila sigurna da nije u pitanju i neka žena koju istinski voli. Tek tada mi je palo na um da se možda sa mnom oženio samo zbog stalnog boravka, jer sam ja imala i njemačko državljanstvo. Ova me spoznaja toliko uzdrmala da sam počela osjećati onu već poznatu prazninu u glavi, pa sam se trgnula i samu sebe počela ohrabrivati. Moram biti jaka! Ne smijem si više dozvoliti povratak u stanje iz kojeg sam se počela oporavljati, znala sam. Uzela sam knjigu i otišla u park. Sjela sam na klupu i nastojala se posvetiti sadržaju, jer mi je čitanje najviše pomagalo u bistrenju mog uspavanog uma. Časna sestra Matea je sjela pokraj mene.
Nikada više nespremna
- Kakav divan dan - rekla je, blago me dodirujući po ruci. - Ovo je ljeto doista divno, jer nema žega kao prošle godine - nastavljala je pričati o vremenu prije nego što je počela razgovor zbog kojeg je zapravo i sjela pokraj mene. - Danas odlično izgledate, a čini mi se da se tako i osjećate. - Da, osjećam se posve dobro! - E, pa da vas obradujem! Danas će vas posjetiti suprug. Najavio je svoj dolazak raspitujući se o vašem zdravlju. - Baš je dobro što dolazi jer ga trebam - govorila sam naoko mirna dok je u meni bjesnio orkan. - Htjela sam vam na vrijeme reći da se previše ne uzbudite kad dođe - rekla je uz nesigurni osmijeh na odlasku. Dolazi u pravi čas da mi odgovori na neka pitanja, razmišljala sam zatvorenih očiju, u mislima pripremajući razgovor s Nikolom. - Nikad me više nećeš zateći nespremnu! - izgovorila sam glasno, što nije bilo ništa neobično čuti u ovom prostoru odvojenom visokim zidom od vanjskog svijeta, prostoru u kojem je posve normalno da pacijenti razgovaraju sami sa sobom. Upravo je stazom prolazila mlada djevojka, žučno raspravljajući sa svojim roditeljima koje je samo ona vidjela. Roditelji! Zazvonila mi je ta riječ i podsjetila me na mog oca Slavena i mamu Katarinu. Zašto su me ostavili samu na ovom svijetu, zapitala sam suznih očiju. Kako su oni bili divni ljudi, uvijek spremni da svakom pomognu ... Zato se Nikola i sprijateljio s mojim ocem jer je očekivao da će mu ishoditi stalnu radnu dozvolu, odjednom mi se počele redati slike iz nedavne prošlosti. Kad nam je tata doveo Nikolu prvi puta u kuću, tek sam pošla u srednju školu. Bila sam još klinka, ali sam primjećivala Nikolin šarm. Posebno me očarao svojim odnosom kao prema odrasloj djevojci, izrazom poštovanja i prikrivenog udvaranja, što je mene dizalo u visine. Priznam da sam se već tada u njega zaljubila. Razvod je najbolje rješenje. Nakon stradanja mojih roditelja, Nikola je preuzeo brigu o meni i bio mi je veliki oslonac u najtežim trenucima. Naš je odnos bio odnos dobročinitelja i štićenice, pa smo i u brak ušli bez plamena strasti i zaljubljenosti s njegove strane. To je bila najveća pogreška u našoj vezi jer se i dalje prema meni odnosio kao pokrovitelj... - Zovem vas, gospođo Kristina, ali me ne čujete. Stigla je vaša posjeta! - govorila je sestra Matea pružajući mi ruku da pođemo. Kroz guste krošnje divljih kestena probijale su se sunčeve zrake poigravajući se sjenkama po šljunkovitoj stazi kojom sam kročila ususret čovjeku kojemu više nisam vjerovala. Kad sam ušla u sobu za posjete, Nikola je ustao sa stolice kao da očekuje da ću mu požuriti u zagrljaj, ali se meni udaljenost što nas je dijelila, pričinila beskrajno velikom jer su mi noge postale teške poput olova. Naši su pogledi govorili više od riječi. U njegovim sam očima zapazila brigu koju je pokušavao zaodjenuti u bezbrižan smiješak. - Kako si, Tinice? - tepao mi je kao bolesnoj djevojčici, milujući mi brižljivim pokretima kratko ošišanu kosu. - Dobro sam, Nikola! - odgovorila sam jedva susprežući bijes zbog njegove lažne brige i neumjesnog tepanja. - Radujem se tvom ozdravljenju i želim te što prije odvesti našoj kući -nastavio je govoriti. - Kojoj kući? - pitala sam, što sam ravnodušnije mogla. - Našoj kući, gdje nas mama već nestrpljivo očekuje. Brinut ćemo se o tebi - nastavio je, vjerojatno u namjeri da me ohrabri i ne sluteći da će baš tim riječima pokrenuti lavinu mog tinjajućeg bijesa. Skočila sam sa stolice kao oparena njegovim dodirima po mojoj kosi: - Slušaj, Nikola! Izgleda da sam konačno ozdravila! O meni se više ne trebaš brinuti ni ti, a niti bilo tko drugi. Od sada ću svojim životom upravljati sama! - bila sam sigurnija nego ikad, dok je ukočeni pogled na njegovu smrknutom licu pokazivao iznenađenje i ljutnju. - Nemoj se uzbuđivati jer bi ti moglo naškoditi, Kristina! Sve će biti u redu kad se ponovno nađeš kod kuće... - Ništa više neće biti u redu - prekinula sam njegovo naklapanje. - Moje pismo što sam ti ga jučer poslala nisi mogao primiti, a možda je i bolje da sve riješimo oči u oči. Kao prvo, ja se vraćam svojoj kući, u svoj dom kamo i pripadam. Napravila sam stanku i zamolila ga da me ne prekida dok ne kažem sve što sam mu u pismu napisala. - Da bih mogla otputovati, moraš mi vratiti putovnicu kako ne bih bila prisiljena tražiti pomoć u Konzulatu. Imala sam ovdje vremena pa sam puno razmišljala o nama i našem braku. Mislim da je rastava najbolje rješenje za nas oboje - zaključila sam.
Ipak ću postati otac!
Činilo mi se da je njegovim licem preletjela sjenka zabrinutosti iako mu nisam još rekla ni stoti dio onoga što sam namjeravala, jer mi se učinio nekako ranjivim, pa sam ga pokušala malo izazvati da i on kaže svoje mišljenje. - Budući da nemamo djecu, s rastavom neće biti problema. Još uvijek možeš naći ženu koja će ti rađati, ako slučajno nije tvoja pogreška što ti ja nisam rodila potomka - sasula sam mu u lice. Povrijeđeni muški ego ga je natjerao da progovori. - Ako želiš rastavu, pristajem, ali molim, bez vrijeđanja i međusobnih predbacivanja. Samo nikada nemoj reći da sam te ostavio kad ti je pomoć bila najpotrebnija! - rekao je. - Neću, Nikola! Pomoć koja mi je sada potrebna, ti mi je ionako ne možeš pružiti! Meni je potrebna ljubav pravog muškarca, a ne očinska briga - rekla sam, a on me preneraženo pogledao te izrekao ono što je inače izbjegavao zbog svog kukavičluka priznati, a što sam ja nazirala iz prijateljičinog pisma. - Kad već tvrdiš da ja nisam pravi muškarac, moram ti reći da ću uskoro postati otac. Nisam tražio rastavu zbog tvoje bolesti, ali bih to ipak morao učiniti kad mi rodi žena koja me iskreno voli, jer nije bezosjećajna kao ti - rekao je ponosan na sebe samoga. - Raduje me što si našao srodnu dušu pa možeš li mi reći barem njezino ime? - pitala sam više zbog sebe. - Iako ti to ime neće ništa značiti, reći ću ti. Zove se Mara, a poznajemo se iz djetinjstva. U Njemačkoj se našla stjecajem okolnosti, a njezino ti ime baš ništa ne znači. - Možda i znači! Dapače, znači mi više nego ti možeš i slutiti. - Što želiš time reći? - pitao je znatiželjno. - Na ovo će pitanje budućnost dati odgovor - rekla sam zagonetno. - Meni ništa nije jasno ... - Ali je sada meni sve jasno - odgovorila sam poželjevši da taj naš razgovor što prije završi i da što prije krenemo svatko svojim putem. Prije nego smo se razišli, iz unutarnjeg je džepa izvadio moju putovnicu i uz štednu knjižicu, položio je na stol. Ostala sam u sobi sve dok se niz hodnik nisu izgubili Nikotini koraci, jer da sam ga ispratila, vjerojatno bi mi na rastanku potekle suze. Ne zbog toga što njega gubim, već zbog razočarenja, kao i izgubljenog vremena provedenog u umobolnici kamo sam dospjela njegovom zaslugom. Budući da sam rastanak s Nikolom proživljavala posljednjih nekoliko mjeseci, nakon ovog suočavanja osjećala sam se rasterećenom i mirnom. I liječnika je moje raspoloženje ugodno iznenadilo, pa mi je uz zadovoljan osmijeh, rekao radosnu vijest koju sam nestrpljivo iščekivala upravo tih dana. - Uvjeren sam da ste potpuno sposobni ‘zaorati novu brazdu’ i spreman sam vas otpustiti kad god to zaželite. Istog sam trenutka javila Sonji da može doći po mene, a ona, kao da je samo čekala moj poziv, već je sljedećeg dana stigla. Dugo smo stajale zagrljene u bolničkom parku dok su pokraj nas promicale sjene mojih bivših supatnika. Kad su se iza mene zatvarala teška bolnička vrata, suze su mi nezaustavljivo potekle. - Zašto plačeš, Kristina? Raduj se što si jedna od rijetkih iza koje se ova vrata zatvaraju jer znam mnoge slučajeve kao što je tvoj, a koji su unutar zidina ostali veći broj godina- primijetila je ona. - Radujem se, naravno, ali je život i suviše kratak da ne požalim za izgubljenim vremenom u ovoj otužnoj kući. - Hajdemo! - požurivala me Sonja. - Sve ćemo mi to nadoknaditi - nastojala me razvedriti.
Namagarčeni Nikola
Kad sam se konačno našla u svom voljenom gradu, osjećala sam se sposobnom da nastavim život tamo gdje je bio prekinut iznenadnim putovanjem koje mi je donijelo nove spoznaje o mom suprugu, a život mi pretvorilo u košmar. Nastavila sam raditi na svom starom radnom mjestu, ugodno iznenađena radovanjem svojih kolega zbog mog povratka, kao i sućuti zbog proživljene patnje i rastave. U velegradu kakav je Frankfurt, teško je sresti nekoga tko to ne želi, pa tako Nikolu nisam vidjela niti što čula o njemu sve dok mi jednog dana nije na šalter došla poznanica mojih roditelja koja je gorjela od želje da mi ispriča novosti o Nikoli i njegovoj drugoj ženi, Mari. O, Bože, kako ovi moji zemljaci sve znaju jedni o drugima i naprosto uživaju prenositi vijesti, razmišljala sam spremajući se na dogovorenu večeru s tom poznanicom Darinkom, kojoj nisam mogla odbiti poziv. - Znaš li da se tvoj Nikola spetljao s Marom i prije nego ste se rastali - započela je čim smo sjele za stol. - To je njegov život - rekla sam nezainteresirano. - Ali kad čuješ što mu se događa, zanimat će te - nije se dala smesti Darinka. - Priča se da mu je podvalila tuđe dijete - raspričala se nadugo i naširoko o svim mogućim tračevima kojima se ‘hrane’ naši dragi zemljaci, a zbog čega su moji roditelji često bili usamljeni jer su mrzili ogovaranje. - Ako je Nikola sretan, ja mu nisam zavidna - prekinula sam Darinkino naklapanje, mada me ipak ta vijest vratila u nedaleku prošlost koju sam nastojala što prije zaboraviti. Iz tih sam razloga ubuduće izbjegavala susrete sa svojim zemljacima. Nisam mogla slušati njihove tugaljive priče o zavičaju kojeg su dobrovoljno ostavili, a vrlo su rijetki koji se svojom voljom vraćaju. Još sam kao dijete često razmišljala o tim našim ljudima koji u ovom kratkom životnom vijeku pokušavaju istodobno živjeti u dvije zemlje. Žive u tuđini, a tuguju za domovinom. Zato sam se ja opredijelila za jednu domovinu, zemlju u kojoj sam rođena. Tu moram izboriti svoje mjesto pod suncem, a domovina mojih predaka neka živi u mojim mislima. Vrijeme je polako, ali sigurno donosilo zaborav na bračni brodolom i ublažavalo bolni gubitak roditelja. Upoznala sam čovjeka čija mi je nesebična ljubav pomogla potisnuti ružnu prošlost. Klaus mi nije ponudio nikakvu pomoć ni brigu o meni. Jednostavno mi je rekao: ‘Neka prošlost ostane iza nas, jer budućnost koja je pred nama želim podijeliti s tobom’. Zaljubila sam se u Klausa, kolegu na poslu, i željela isto što i on, ali na vjenčanje nisam pristala dok ne zatrudnim. Morala sam biti sigurna da ću imati pravu obitelj, a ona to bez djece nije. I danas, kad me jutrom budi plač naše šestomjesečne Korine, doživljavam ga kao najljepši dar za sve nevolje proživljene u prošlosti.
Pozorno sam promatrala svaki očev pokret. Bijes je izbijao iz svake njegove pore, U trenucima poput ovog od njega se je moglo sve očekivati. Nije znao što znači riječ samokontrola, a što je bilo najgore, svi smo mi plaćali danak njegovoj naravi. Naučila sam da mu se ne suprotstavljam, iako je u meni sve tinjalo od želje za osvetom. Šutjela sam samo zbog majke, zbog prividnog mira koji je bio poput dima cigarete. Ovaj put je svoj bijes iskaljivao na majci. Ništa čudnog tu nije bilo. Ona je za njega bila sluškinja, vlasništvo koje je dobio činom vjenčanja i prema njoj se ponašao kao prema životinji. Nikada mi nije bilo jasno zašto je sve to trpjela? Da nije imala gdje ni kamo, razumjela bih, ali je ona bila iz bogate obitelji, a on siromašan kao crkveni miš. Možda to i jest bio razlog što ju je neprestano ponižavao. Nikada se nije mogao pomiriti s činjenicom da je na ženinu imanju, i zato je uvijek dokazivao tko je gazda. Jadno je to bilo, prejadno za osobu ljudskog roda. Od trenutka kada sam počela razumjeti neke stvari, shvatila sam da nešto tu ne štima. - Rekao sam da ga ne puštaš van -i dalje je sijao otrov svojeg bijesa na nekog tko je bio u svakom pogledu slabiji od njega. Mogla sam razumjeti nesuglasice, čak i to što meni nije dao da izlazim vani do kasno, ali zašto to nije dozvoljavao bratu? Njegova je riječ morala biti posljednja, a njegove zabrane zakoni koji se nisu smjeli kršiti ni pod koju cijenu. - Ali... - pokušala mu je objasniti, no on joj to nije dozvoljavao. Za njega nije bilo objašnjenja kada su pogreške bile u pitanju. - Rekao sam mu da ima zabranu izlazaka - pjenio se, a lice mu se izobličilo u tolikoj mjeri da je postalo skoro neprepoznatljivo.
Zašto da ga odvajam od prijatelja
Ne mogu ja momku zabraniti da iziđe van. Zašto da ga odvajam od prijatelja? Zar on uvijek treba biti crna ovca? Neka se ponaša onako kako se od njega očekuje, u skladu s njegovim godinama - to je bio prvi put da sam čula kako mu se ona suprotstavila. Bila sam iznenađena u tolikoj mjeri da su mi usta ostala otvorena, a ja sam ih nekoliko trenutaka zaboravila zatvoriti. Nisam skidala pogleda s oca. Da sam u tom trenutku mogla nestati poput duha, nitko ne bi bio sretniji od mene. Osjećala sam da dolazi oluja, a ja sam se nalazila u njenom središtu. Mrzila sam ovakve situacije više od ičega. Skrenula sam pogled prema majci. Bila je blijeda, a oči su joj bile raširene od straha. U nevjerici je odmahivala glavom. Valjda ni ona nije bila svjesna onoga što je učinila. Nagon da obrani svoje dijete nadjačao je strah od oca. Nisam mogla u tom trenutku a da ne osjetim sažaljenje prema njoj. Imala je jedva četrdeset godina, a izgledala je kao da joj je preko pedeset. Stajala je pred njim poput osuđenika, skrušeno i pokajnički. Zar je to bio život? Zar je ovaj odnos između njih dvoje bio brak? Ako jest, ja ga ne želim. Pakao bi bila prikladnija riječ nego brak. Taj suživot koji se krio iza zavjese ljubavi bio je pravi pakao. Ja nisam mogla birati oca, ali ona muža jest. - Ako želiš izigravati glavu kuće, onda ću se ja povući - prijetio joj je onim što je nju užasavalo, a to joj se moglo vidjeti na licu. - Bit će kako ti želiš - na kraju je ona popustila. Nije mi promaknuo očev samozadovoljan osmijeh. Tog sam trenutka izišla iz kuće, snažno zalupivši vratima. Bilo mi je svega dosta.
Moja je majka bila ovisna o ocu
Otac je bio rob morala, onog istog morala kojeg on ni u kojem pogledu nije poštivao. Nama je nametao pravila koja je sam kršio, i zato ga nisam mogla ni cijeniti onako kako se otac cijeni. Bio je jak jedino kada je prijetio slabijima, a to je najčešće bila moja majka. On je njoj nametao pravila, a ona ih je morala prenositi na nas. Svaki naš neposluh plaćala je ona. , Tek sam s vremenom shvatila koliki je on monstrum bio prema njoj. Otišla sam nekoliko desetaka metara od kuće. Sjela sam na kamen s kojeg se pružao pogled koji me je uvijek smirivao, ali ne i sada. Bila sam previše bijesna na njega, ali i na majku. Jednostavno nisam mogla shvatiti zašto ona sve to trpi. Bezbroj puta sam je pitala, ali je ona nijemo slijegala ramenima. Iako su joj suze bile u očima, ona nije imala snage da prekine ono što za nju nikako nije bilo dobro. Ako se pakao krio iza ljubavi, nije mi bilo jasno kako je mogla ta ljubav opstati svih proteklih godina? Kako očevo ponašanje nije ubilo sve ono lijepo što je nekada bilo između njih? Činilo mi se kao da je moja majka ovisna o njemu, pa makar on bio i oličenje zla. Bio je to odnos kojeg nisam razumjela, ali mi je jasno pokazivao ono što nisam željela biti. Imala sam dvadeset godina i sama pomisao na brak izazivala je u meni jezu koje se nikako nisam mogla riješiti. Nisam znala što želim no dobro sam znala što ne želim. Brak je spadao u ono što nisam željela nikada, ni pod koju cijenu. Ne postoji ljubav te jadne koja bi me natjerala da promijenim mišljenje, slutjela sam. - Anka! - čula sam majku kako me doziva. Nevoljko sam ustala. Čak ni ovdje nisam imala mira. Bila sam na neki način marioneta u očevim rukama. Samim tim što mi je bio otac, nije mu davalo za pravo da upravlja mojim životom. Ja više nisam bila dijete, već odrasla mlada žena. Jesam bila dio njega, ali nisam morala razmišljati kao on. Požurila sam. Mrzila sam kada nisam za sebe mogla odvojiti niti nekoliko minuta vremena. Ako se zaposlim, a po svemu sudeći postojala je šansa da budem primljena na posao, ja ću se istog trenutka odseliti od njih. Živjet ću svoj život, a to je u ovom trenutku bilo jedino što sam željela. - Pomozi mi oko pripremanja večere - rekla je majka jednoličnim glasom koji joj nije ni sličio. Nije bilo ni čudo što je to tako. Kad sam otišla, sigurno je morala otrpjeti još prodika od oca, a to neprestano kljucanje po mozgu bilo je ubojitije od svega što sam poznavala. Gotovo sam mrzila svojeg oca. Nije to bilo pohvalno od mene, ali bolje nije zaslužio. Nekad sam mislila da to tako mora biti, ali više nisam bila dijete koje je on mogao zavarati. Bila sam mlada žena, znala sam što je život, ali i brak.
Zašto trpiš sve njegove uvrede?
Gledajući u brak svojih roditelja, nisam imala nikakvu želju da i ja stupim u njega. Voljeti se može i bez tih papira koji ponekad znaju biti kobni. Sve je bez njih manje komplicirano, početak ali i kraj. - Zašto trpiš sve te njegove uvrede i ponašanje koje graniči s ludilom? -nisam mogla, a da je ne upitam dok smo pripremale jelo. - Da sam ja na tvojem mjestu, odavno bih se razvela - kao da sam je svojim riječima htjela potaći da mi napokon kaže razlog koji je meni sve protekle godine bio nedokučiv. - Ne razumiješ - bio je njen odgovor na moje pitanje. - Da razumijem, ne bih te ni pitala. Naravno da ne razumijem. Svaka iole pametna žena bi to okončala odavno. Ponekad mi se čini da si ti ovisna o strahu i utjecaju kojeg on ima na tebe. Ne zavaravaj se. On te ne voli. Da te voli, ponašao bi se sasvim drugačije. Voli on samo sebe, i uvijek je sebi bio na prvom mjestu. Liječio je svoje komplekse na nama, a najviše na tebi. Zar ne vidiš da on nije baš pri zdravoj pameti? - okrenula sam se prema njoj i pogledala je u oči koje su bile pune suza. - Nije zavrijedio da imaš tako loše mišljenje o njemu - i dalje ga je pravdala. - A što je zavrijedio? Da mu dignem spomenik za sve zlo koje nam je nanio? Ne budi smiješna. On nema nimalo ljudskog u sebi. Da si upoznala nekog tko bi te poštivao i cijenio, drugačije bi govorila. On je iskrivio cijelu tvoju sliku o braku. Možda misliš da to tako mora biti. Ne budi glupa. Ako si do sada imala izgovore, sada ih doista nemaš. Mi smo odrasli, ti si samostalna, na svojem si, i ne postoji prepreka tvojem razvodu - kao da sam joj željela skinuti povez sa očiju koji je cijelo vrijeme nosila. - O čemu ti govoriš? - oči su joj se raširile od užasa. - O razvodu, majko! - viknula sam uz njenoj blizini. - Nije mi ni na kraj pameti - kao da se nije mogla povratiti od šoka kojeg je doživjela mojim spominjanjem razvoda. - Ne cijeniš ti sebe dovoljno, pa zašto bi on to uradio? Ne razumijem ništa od svega ovoga. Ljubav ima nekoliko lica, a ti si upoznala samo ono koje je bilo potpuno izobličeno.
Bila je rob svojih osjećaja i zabluda
Da je on moj muž, gledala bih ga točno onoliko koliko bi mu bilo potrebno da spakira svoje stvari - tvrdoglavo sam je nastojala dozvati pameti, ali bez imalo uspjeha. - Ja ga volim. To ti ne možeš razumjeti. On ima svojih mana, ali su one neznatne prema onome što osjećam prema njemu - napokon je istina prešla preko njenih usana, i ja skoro da i nisam bila iznenađena njenim riječima. Da su njene riječi istinite, dokazivala je iz dana u dan. Nije ona bila samo očev rob, već i svojih osjećaja i zabluda. Još uvijek je bila dovoljno mlada za novi početak, ali ona nije bila sposobna za to. Taj novi početak bi za nju značio i kraj. Jednostavno nisam mogla vjerovati da se naša mišljenja toliko razilaze. Otkud toliko sljepilo u ljubavi. Zar se netko može voljeti ako ti nanosi zlo? Nisam se snalazila u teorijama koje su bile očite. Znala sam da moja vizija ljubavi ne odgovara ovoj koju je živjela moja majka. Tog sam se trenutka zaklela da nikada neću biti rob ljubavi, i da će svim mojim postupcima upravljati razum, a ne srce. Ono je slijepo i vrlo lako može odvesti putem koji nije poželjan za jednu osobu. Razumjela sam potrebu da budeš voljen, potrebu za zagrljajem, nježnom riječi, ali je ovo prelazilo sve mjere. Ako ikada upoznam ljubav, nikada se neću ponašati poput majke. Morala sam biti sve ono što ona nije, čvrsta, postojana, prisebna, i uvijek svoj gospodar. Prošla su vremena ženskog robovanja, jer se drugačije nije mogao nazvati njihov odnos. Diktatorski očev odnos prema nama mi je uvelike smetao, i čim sam se zaposlila, odselila sam se iz naše kuće. Nije to prošlo bez skandala, ali me nije nimalo briga zbog toga. Ostajala sam čvrsto pri svojem stajalištu. Nisam mu ja bila majka i sa mnom nije mogao upravljati kako je želio. Dovoljno sam odrasla da sama sebi organiziram život. Čak se nisam bojala ni njegovih prijetnji. Odavno sam prestala biti njegova marioneta. Bilo je krajnje vrijeme da se maknem iz pakla koji se krio pod okriljem obitelji. - Za mene si mrtva. Ideš u podstanare pored svoje kuće! - vikao je na mene kao luđak. - Platit ću sebi mir jer ga ovdje nikada nisam imala - nisam mu ostajala dužna. - I ne miješaj majku u ovo. Ovo je moja odluka. Nisu joj pomogla sva njena uvjeravanja. Odrasla sam, ako to nisi primijetio - mahala sam mu rukom pred nosom. Na moje iznenađenje, snažno me je pljusnuo. - Jadan si! Sve rješavaš udarcima, ali samo kada su slabiji od tebe u pitanju - bilo je sve što sam rekla na njegov izljev bijesa. Odselila sam se od njih i činilo mi se da mi nikada u životu nije bilo ljepše. Uživala sam u svojem novo stečenom miru, a i znala sam ga cijeniti. Ali, kao da se sudbina poigravala sa mnom. Samo nekoliko mjeseci poslije upoznala sam Sinišu. Ne znam što se dogodilo, ali je bio dovoljna samo jedan pogled na njega pa da samoj sebi priznam da je oličenje svih mojih snova. Potpuno sam se izgubila u vrtlogu osjećaja koji su me zahvatili nevjerojatnom snagom. Sve više mi se činilo da ja jednostavno ne upravljam svojim postupcima. Samu sebe sam uvjeravala da sam ja jača od svih osjećaja, i počela je bespoštedna borba koja se mjesecima odvijala. I Siniša je primijetio što se sa mnom zbiva, ali je bio zaprepašten svim mojim odbijanjima. Neprestano je pokušavao da me privoli na izlazak, ali sam ga ja uvijek odbijala. Svoju sam slabost pokušala okrenuti u svoju korist, i očvrsnuti u tolikoj mjeri da razumom vladam u svakoj situaciji. Što sam ga ja više odbijala, on je bio uporniji. Nisam imala pojma odakle mu toliko snage i upornosti. - Večeras je proslava u poduzeću. Deseta godišnjica osnutka. Bit će to zabava koja će se godinama pamtiti. Naravno, doći ćeš - kolegica se okrenula prema meni s izrazom lica koji je bio komičan u tolikoj mjeri da je kod mene izazvao salvu smijeha. - Naravno - rekla sam, i okrenula se prema svojem kompjutoru. To je bio jedini način da izbjegnem sva njena nastojanja da spoji mene i Sinišu. Znala sam da to radi u najboljoj namjeri, ali ona nije mogla razumjeti što se sa mnom događa. Ja sam se željela odreći ljubavi, braka i svega onog o čemu su druge djevojke maštale.
Hvatala me nervoza zbog zabave
Na moju žalost, bila sam svjesna da sam zaljubljena, da su moji osjećaji snažni u tolikoj mjeri da sam ih se čak i bojala, ali sam ipak bila jača od njih. Tako sam se ponosila na sebe, ali sam ipak znala da i ta moja tvrdoglavost ima cijenu koja se plaćala velikom patnjom. Tek sam u toj situaciji donekle razumjela svoju majku, ali ja nisam bila poput nje, ja to nisam željela biti. Crpila sam posljednje atome snage da još jednom odbijem njegov poziv za izlazak. Nisam znala koliko ću još moći izdržati? A što će se dogoditi večeras? Drugačije je bilo odbiti ga na radnom mjestu, a drugačije će biti to učiniti na zabavi. Pokušala sam se usredotočiti na posao, ali mi to nije polazilo za rukom. Bila sam previše rastresena za efikasan rad. Misli su mi već plovile prema pripremama koje sam trebala obaviti za to poslijepodne. Haljinu sam kupila, cipele i torbicu sam već imala, a one završne finese sam sama trebala uraditi. Bila sam ekspert u tome. Kosa mi je bila blago valovita, tako da sam od nje mogla napraviti frizuru kakvu sam željela. Što se šminkanja tiče, o njemu sam znala gotovo sve. Teta me je podučila svemu, i tek sam mnogo kasnije shvatila koliku ulogu u životu ima uljepšavanje. Zabava je počinjala oko deset sati. Morala sam samoj sebi priznati da me hvata nervoza. Nisam bila naviknuta na ovakve društvene događaje, a s obzirom s kakvim sam ocem živjela, to i nije bilo čudno. Držao nas je u nekoj vrsti izolacije, što se izlazaka tiče. Zato se i nisam snalazila u tome najbolje, ali je to imalo i svojih prednosti. Zbog njega nisam vjerovala u instituciju braka, u ljubav i sve ono što se pod tim podrazumijeva. Obožavala sam djecu, ona su mi bila nekakva vrsta opsesije, a ako ih budem željela imati, bit će to nezakonita djeca. Za mene to nije predstavljalo nikakav problem, ali znala sam da hoće za moje roditelje. Oni me nisu odgajali na taj način, iako mi nisu bili ni dobar primjer. Zbog njih se sve ovo i događa. Brak sam željela izbjeći po svaku cijenu, što mi nitko i nije mogao zamjeriti.
Što izabrati: svoje principe ili sreću?
Kad sam se te večeri pojavila na vratima, mnoge su se glave okrenule prema meni. To me je ispunilo zadovoljstvom. Znala sam da izgledam bolje nego ikada u životu, a i potrudila sam se da tako i bude. Moje poljuljano samopouzdanje naglo je poraslo. Nesvjesno, pogledom sam potražila Sinišu. Kad sam ga vidjela, skoro sam ostala bez daha: u odijelu koje mu je stajalo kao saliveno, izgledao je neodoljivo. Brzo sam skrenula pogled, ali ne dovoljno, jer su se naše oči na trenutak susrele. Odmah je krenuo prema meni. Nisam mogla vjerovati da on ne zna za poraz. Kako mu nije dosadilo da oblijeće oko mene, i to bez ikakvog rezultata. - Predivna si - rekao mi je čim mi je došao u blizinu. - I ti - ne znam kako su te kratke riječi prešle preko mojih usana. Uhvatio me je pod ruku i poveo prema mjestu gdje je on bio do prije nekoliko trenutaka. Okrenuo se prema meni. Nije skidao pogled s mojeg lica. Vidjela sam sjenu tuge u njima i u tom mi ga je trenutku bilo žao. Patio je zbog mojeg odbijanja, ali sam i ja patila. Trudila sam se da to ne pokažem, ali mi je to sve lošije uspijevalo. Jednostavno sam dolazila u situaciju da pogazim sve ono u što sam vjerovala svih ovih godina. Željela sam malo sreće, ali mi moji principi nisu dozvoljavali da se prepustim. U meni je bio ugniježđen strah od braka, a to me je kočilo i u najjednostavnijim odnosima prema suprotnom spolu. Bila sam svjesna da moji strahovi upravljaju sa mnom u tolikoj mjeri da se uopće nisam usuđivala ni na najjednostavnije stvari kao što je izlazak s njim. Pravdala sa se pred sobom, nalazila razne izgovore, ali sam sada bila spremna položiti oružje i priznati poraz. Voljela sam Sinišu i ničeg lošeg nije bilo u tome da pokušamo. Ne znam kako smo se našli na terasi. To će mi vječno biti misterij kojeg neću riješiti. Odjednom, gužva je bila iza nas, a mi smo se nalazili na svježem povjetarcu, dok se zvjezdani tepih pružao nad nama dajući tom trenutku poseban čar.
Bila sam u strahu od budućnosti
Znam da nešto osjećaš prema meni, ali ne razumijem zašto me izbjegavaš - njegovo je pitanje bilo ono koje sam očekivala, ali nisam bila sigurna trebam li mu odgovoriti. - Ne bi razumio ni kada bih ti rekla - bila sam skroz neodređena s odgovorom. - Nije u pitanju samo tvoje izbjegavanje. Borba koju vodiš sama sa sobom više je nego očita. Prelijepa si, nisi umišljena, tako da sam to isključio kao razlog, ali si tajnovita u tolikoj mjeri da sam ja jednostavno nemoćan. Možda je u pitanju tvoja prošlost, neugodno iskustvo koje te koči, ili... - slegnuo je ramenima, a da nije ni bio svjestan da je tako blizu istine. Dvoumila sam se. Nešto je u meni govorilo da bih mogla u njega imati povjerenja, a ako mu se povjerim, dajem mu u ruke moćno oružje koje bi jednom mogao upotrijebiti protiv mene. Sve sam muškarce gledala kroz oca, i tako je postojala veoma malena mogućnost da budem razočarana. - Nije u pitanju moja prošlost, niti moja pogreška. Takva sam - opet sam bila neodređena, što mu nije bilo nimalo drago. Vidjela sam to po njegovoj reakciji. Bio je zapanjen. Naišao je na zid nerazumijevanja, a to što sam se na neki način izdvajala od ostalih djevojaka samo je raspirilo njegovu maštu. To je bila večer koja je donijela preokret. Počeli smo izlaziti. U početku rijetko, a onda sve češće i češće. Iako sam veći dio vremena provodila s njim, ipak sam još vladala nad svojim osjećajima. Vrlo polagano je stjecao moje povjerenje i na moje iznenađenje, ja sam bila ta koja se počela mijenjati. Nije mi bila nimalo mrska pomisao da budem s njim, dapače, uživala sam u njegovu društvu. Veza je napredovala. Počela sam savladavati svoje strahove, makar strah od braka nije iščeznuo. Bila sam ludo zaljubljena u njega i bilo je sasvim logično da se naša veza obogati i fizičkim zadovoljstvom. Sve je to bilo povezano, a mi smo i dalje bili skladni i slijepo zaljubljeni. Na moje iznenađenje, ostala sam trudna. Čak i ne znam kako se to dogodilo. Maleni trenutak nepažnje, i počeo je nastajati novi život u meni. Prvi simptomi su me zavarali. Mislila sam da sam pojela nešto što mi ne odgovara, ali kada su mučnine postale učestalije, počela sam sumnjati. Bili su to dani kojih se nerado sjećam. Očajavala sam. Nisam odlazila na posao, nisam odgovarala na telefonske pozive i nikoga nisam željela vidjeti. Siniša je dolazio pred moja vrata, kucao je, odlazio, pa se opet vraćao. Trebala sam samu sebe dovesti u nekakvu ravnotežu, ali mi to nije uspijevalo. Bila sam previše mlada da bih bila majka. Osjećala sam se izdanom od života, a ipak... Voljela sam Sinišu i željela sam ovo dijete. Sve u svemu, bila sam nespremna na ovo što mi se događalo. Bilo me je strah budućnosti. Ova neplanirana trudnoća sve je poremetila, i nisam se mogla ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Snosila sam posljedice svoje ljubavi, svojih postupaka i prepuštanja osjećajima. Tek što sam osjetila slast ljubavi, ona mi je pokazala da ima i sasvim drugačije lice. Nakon nekoliko dana provedenih u izolaciji, odlučila sam da Siniši moram reći za dijete. Ono je ipak njegovo i imao je pravo znati da će postati otac, ali samo biološki otac. Nije mi bilo ni na kraj pameti da se s njim vežem brakom. Željela sam dijete, ali ne i brak, u to sam bila potpuno sigurna. Nisu mi trebali okovi, ne oni koji će me sputavati. Voljela sam svoju slobodu iznad svega i nisam je se željela odreći. Voljela jesam, ali to nije nužno značilo i da se moram udati. Ja sam imala mogućnost izbora, a on je to morao poštivati. Bila sam nemilosrdna. Kad sam idućeg dana nazvala Sinišu i dogovorila se s njim da se vidimo, osjetila sam tugu u srcu. Znala sam da ću ga razočarati i da se ovo neće odvijati onako glatko kako sam ja to željela. Kako da mu objasnim ono što ni meni nije bilo jasno? Morat će prihvatiti situaciju ovakvu kakva ona jest, jer drugačijeg izbora nije imao. Ako se bude protivio, jednostavno ću iz njegovog života nestati isto onako tiho kako sam i ušla. I ja sam bila pod dojmom svega, čak i u šoku kojeg se nisam mogla riješiti. Veo tuge pratio me je poput sjene. Voljela sam ga, no nisam imala hrabrosti da riskiram brak s njim. Je li doista u pitanju bila iskrena ljubav ili samo tračak djevojačkog zanosa? Ni u što više nisam bila sigurna. Kad sam ga vidjela, srce mi je poskočilo u grudima. - Kako to izgledaš? - u čudu me je promatrao. Pokušala sam mu se nasmiješiti, ali je taj moj pokušaj samo to i ostao. - Što ti se dogodilo? Prepao sam se -govorio mi je dok mi je pomagao da sjednem. -Zar nisam dovoljno dobar za tebe? Nekoliko sam ga trenutaka gledala, a onda sam odmahnula glavom. Nije imalo smisla da odugovlačim. Samo ću dodatno zakomplicirati situaciju, a to nisam željela. - Dogodilo se nešto neplanirano. Siniša, trudna sam - tiho sam rekla izbjegavajući ga pogledati u oči. Nekoliko me je trenutaka gledao kao da sam došla s drugog planeta, a onda su mu oči zablistale posebnim sjajem. Radost je izvirala iz njih. Ustao je i zagrlio me, ljubeći me neprestano. Iznenadila sam se njegovom reakcijom. Slutila sam da će mu biti drago, ali ovoliko... On mi je samo otežao situaciju. Jedva sam se izvukla iz njegova čvrstog zagrljaja. Kad je vidio izraz mojeg lice, naglo se odmaknuo od mene. - Što nije u redu? - lice koje je prije nekoliko trenutaka isijavalo radost, dobilo je pečat straha kojeg nije ni pokušao skriti. - Sve je u redu - bila sam kratka s odgovorom. - Odlično! Čemu onda takav izraz lica? Ovo je samo ubrzalo slijed događaja. Ljubavi nam ne nedostaje i doista imamo odlične temelje za brak. Zbunjen sam pomalo. Ovo nije ono što si očekivala. Ovakva prošnja je samo zbog iznenađenja - naglo se uozbiljio, pokušavajući složiti riječi koje će izgovoriti sljedeći trenutku. - Anka, volim te. To ti je odavno jasno. Ti si žena kakvu sam oduvijek želio i koju ću zadržati po svaku cijenu. Bio bih izuzetno sretan kada bi pristala ostatak života podijeliti sa mnom - zamuckivao je vidljivo uzbuđen. Gledala sam ga bez riječi. Kako je vrijeme odmicalo, njegova je nervoza postajala sve veća. Nemirno se vrpoljio, ni sam ne znajući zašto mu ne odgovaram. Razumjela sam da se ne nalazi u zavidnoj situaciji, ali je moja bila i teža. Ja sam mu morala objasniti da ne želim brak, a te su moje riječi mogle izazvati reakciju kakvu nisam željela. - Reci već jednom. Hoćeš li se udati za mene? - gorio je od nestrpljenja. - Ne - kratko sam rekla, ali odlučno. Lice mu je naglo problijedio. U nevjerici je odmahivao glavom. Pokušavao mi je nešto reći, ali nije uspijevao. Ni jedan zvuk nije izlazio iz njegovih usana. Jednostavno je bio šokiran u tolikoj mjeri da se nije mogao pribrati. - Ne razumijem. Zar nisam dovoljno dobar za tebe? Ne voliš me? Što sam ja? Poslužio sam ti kao igračka? - već je bio pomalo ljutit, ali i povrijeđen. Reagirao je tipično onako kako bi svaki muškarac reagirao. To mi je zasmetalo. - Volim te, ali ne želim brak - pokušala sam mu objasniti, ali nikako uspijevala. - Voliš me, a ne želiš brak? - ogorčeno je ponovio moje riječi. - Imat ćemo dijete i bilo bi sasvim logično da to dijete ima obitelj - nastavio je govoriti.
Ponos mu nije dozvoljavao poraz
I imat će obitelj, oca i majku, a to nužno ne znači da se mi trebamo vjenčati. Želim ovo dijete, ali ne i brak. Koliko ti puta to trebam ponoviti? Ja imam svoje razloge za to i ne preostaje ti ništa drugo nego da prihvatiš situaciju ovakvu kakva ona doista jest. Na ovaj način će sve biti onako kako bi trebalo biti, bez ikakvog razočarenja, bez svađa, razvoda, bez... - Ti nisi pri sebi! O čemu ti razmišljaš? O razvodu? To dijete je i moje. Ima pravo na oca, kao i na majku - više ni on nije imao kontrolu nad svojim postupcima. - Nisam porekla da si mu ti otac. To ćeš uvijek biti, ali moj muž nećeš. To ti pokušavam objasniti. Nema načina ni situacije koja bi me natjerala u brak. Neću, ne želim ga, i moje se stajalište nikada neće promijeniti. Dajem ti najviše što mogu, a ti ne razumiješ. - A što mi daješ? Ništa, razumiješ li ti! Prosula si mrvice ispod stola i očekuješ da ti budem zahvalan dok ih kupim. Nikada! - viknuo je, ustao i bijesno otišao. Samo nekoliko trenutaka poslije gledala sam njegova leđa na odlasku. Oči su mi se napunile suzama. Nisam željela da se ovo dogodi, ali to nisam mogla izbjeći. Njegov povrijeđeni muški ponos mu nije dozvoljavao da prihvati poraz, a meni moj da prihvatim brak. Morala sam samoj sebi priznati da je to bila neka vrsta kukavičluka, ali ja drugačije nisam mogla. Samo sam se željela zaštiti od razočarenja, ali nikomu to nije uspjelo, pa neće ni meni. Jednostavno nisam željela brak i nije mi preostalo ništa drugo nego da se nadam da će se on pomiriti s tim. Ni meni ovo nije bilo jednostavno. Bila sam samostalna, a to sam željela i ostati. Odrasla sam i imala sam pravo izbora. Bila sam dovoljno emancipirana da znam što želim, a što ne. Nadam se da će ga ova ljutnja proći i da će shvatiti da me ne može promijeniti. Kad ova ljutnja prođe, bila sam sigurna da ćemo moći imati lijep odnos pun poštovanja, a to što nismo bili u braku samo će nas zbližiti jer nijedno od nas dvoje neće imati onu sigurnost koja se dobije s potpisom. Dijete, ali ne i brak. To i nije ništa čudno za današnje vrijeme. Sve je više takvih odluka, mada sve nemaju i isti razlog. Ja sam odlučila poslušati svoje srce.
Zabavljali smo se pune tri godine za vrijeme studija, pa sam vjerovala da smo se dobro poznavali prije nego što smo se odlučili na brak. Kad sam Miroslava tek upoznala, po njegovim manirama, odijevanju, kao i mjestu stanovanja u centru grada, pomislila sam da je iz vrlo imućne obitelji koja mu može priuštiti pristojan studentski život, dok sam ja zbog skromnih materijalnih prilika moje samohrane majke, uvijek bila na rubu siromaštva. Svojim me roditeljima na selo odveo tek kad smo diplomirali i odlučili se vjenčati. Tada sam ustanovila da se oni itekako muče za svaki novčić kojeg daju svom sinu za školovanje. Stariji mu brat Ivan bio je oženjen vrlo radišnom ženom Vericom, te su se bavili uzgojem svinja u tovu i zajedno s roditeljima radili na seoskom imanju baveći se svim i svačim. U kući je bilo svega u izobilju osim novaca, čega u seljaka uvijek nedostaje. Moji prvi dojmovi o toj obitelji bili su vrlo pozitivni, a pogotovo mi se svidio odnos svekrve i snahe, pun uzajamnog poštovanja i razumijevanja, što sam zapazila tog istog dana. - Ne diži tu vreću, Verice! Jesam li ti lijepo rekla da ćeš do porođaja poslovati samo oko štednjaka, a ovo ostalo prepusti nama koji možemo raditi! - govorila je svekrva Mara svojoj snahi na kojoj se jedva i primjećivala trudnoća. - Jesi li primijetila da je naša Verica trudna? -obratila mi se, napomenuvši da će unuka prije dobiti od mlađeg sina, jer se i oženio prije svog starijeg brata, što baš i nije po uhodanom redu i običajima sela. - No, što se tu može! Školovani se ljudi uvijek kasnije žene pa je tako i s našim Miroslavom, ali imate i vas dvoje vremena za obitelj.
Seoska svadba ne dolazi u obzir!
Promatrajući ih tog dana i slušajući svoju buduću svekrvu, mogla sam samo poželjeti da što skorije postanem članom te složne i ljubavlju povezane obitelji, iako mi se u tu idilu nije uklapao i Miroslav. Na njihov topli doček, on je ostao hladan, pozdravljajući se samo pružanjem ruke poput državnika, bez zagrljaja kakvim je mene dočekala mama Mara i otac Matija. Dapače, primijetila sam da je odnos dvojice braće hladan, bez emocija, čak i poprilično zategnut, iako su to nastojali prikriti. - Onda, sine, kad će vjenčanje? - upitao je otac Matija. - Usput ćemo proslaviti i tvoj diplomski pa neka se zna da je moj sin postao akademski građanin... - rekao je, predlažući da napravimo pravu slavonsku svadbu, a što je Miroslav saslušao namrštena lica, prekinuvši oca u njegovom izlaganju: - Ne troši riječi na gluposti, oče! Seoska svadba nikako ne dolazi u obzir. Nas dvoje se slažemo u tome da ne bacamo novac na nepotrebno slavlje, jer se namjeravamo vjenčati samo uz prisustvo svjedoka i skromnu večeru - odgovorio je. - Ako ste se vas dvoje već o tome dogovorili, ne bih se htio miješati! No, što se tiče troškova svadbe, podrazumijeva se da ti brat, koji nasljeđuje imanje, na to računa - rekao je otac pogledavši Ivana. - Kao prvo, nismo čuli što o svadbi misli Lidija! Reci, ne bi li željela da ti taj dan ostane u najljepšem sjećanju, kao što je ostao Verici i meni naš dan vjenčanja. Odlazak pred matičara sa samo dva svjedoka djeluje mi nekako jadno i prazno - obratio mi se Ivan. - Ja nemam ništa protiv seoske svadbe jer sam i sama sa sela, pa bi i moja mama naravno učestvovala u troškovima oko svega... - O čemu to pričaš, Lidija? Nismo li se već dogovorili o tome, a valjda smo nas dvoje jedini koji o tome odlučuju - rekao je povišenim glasom Miroslav, iako se ja nikako nisam mogla sjetiti tog našeg nazovi dogovora. - A ti brate, ako si spreman odriješiti kesu, taj ću novac rado primiti da namjestim stan kojeg ću dobiti od firme čim počnem raditi - završio je. Ivan je problijedio ali ništa nije odgovorio, pa je umjesto njega otac objasnio da se ne radi o novcu kojeg baš i nemaju na hrpi, jer oni za svadbu imaju većinu potrepština u kući, a mnogi od rodbine im duguju uzvrat, jer su u posljednje vrijeme bili u pet svadbi. No, moj se Miroslav nije pokolebao pa je to bio kraj razgovora o očevom prijedlogu. Mene je zasmetalo što Miroslav na očeve riječi samo odmahuje rukom kao da on priča neke gluposti. Uskoro smo se oprostili i otišli od tih ljubaznih ljudi. - Znao sam ja da od svog brata nemam što očekivati. Radi od zore do mraka, a nikad nema novaca kao i naš otac. Hvala im lijepa na njihovoj seoskoj svadbi kojom bi se Ivan htio iskupiti - ljutio se Miroslav čim smo sjeli u auto, govoreći o bratu i ocu s podcjenjivanjem kao o nesposobnjakovićima kojima će on uskoro pokazati da je sposobniji. Miroslav je doista bio snalažljiv pa je posao našao još za vrijeme studija, a raditi je počeo odmah nakon diplomskog. Ja sam morala čekati početak nove školske godine, odnosno ljetne praznike, da u natječajima potražim mjesto na nekoj od škola.
Mislio je samo o zaradi i novcu
Vjenčali smo se onako kako je to i zamislio moj muž, bez pompe i bilo kakve svečanosti. Meni je odgovarala skromna svadba kao i mojoj mami koja je na moje školovanje potrošila posljednji novčić, a nikog drugog od bliskog roda nisam imala. Budući da nisam uspjela dobiti posao na neodređeno vrijeme, kao profesorica hrvatskog i književnosti, uskočila sam na zamjenu za vrijeme porodiljnog dopusta jedne kolegice, smatrajući da je za početak i to prihvatljivo, dok je Miroslav na svom radnom mjestu u banci ubrzano napredovao. Kad god bih ga vikendom podsjetila da bismo trebali posjetiti njegove roditelje, uvijek je govorio da ima posla. On je doista sate provodio za računalom, a da uopće nisam znala što on ustvari radi. Budući da sam se i ja trebala spremati za nastavu, nije me njegov posao mnogo zanimao, tim više što se on ljutio kad bih ga bilo što upitala. Prošle su tako i tri godine, a ja sam još uvijek radila na određeno vrijeme, uglavnom na zamjenama, jer ponuda za stalno zaposlenje u gradu nije bilo. Potražnje za mojom strukom bilo je u udaljenijim mjestima kamo bih trebala putovati autobusom, ali moj suprug to nije dozvolio. Ni čuti nije želio za to. - Ili ćeš dobiti radno mjesto negdje u našem gradu, ili ćeš se pozdraviti sa svojim profesorskim zvanjem - rekao je Miroslav odrješito, čije sam mišljenje kroz protekle tri godine naučila poštovati, ali ovaj put sam ipak upitala: - Kako to misliš da se pozdravim sa svojim pozivom? Što bih ja drugo mogla u životu raditi osim da odgajam mlade, da im usađujem ljubav prema čovjeku uvodeći ih u svijet umjetnički napisane riječi, razvijam u djece plemenitost i poštenje... - Mani se fantazija o poštenju i plemenitosti! Život je posve nešto drugo. Najvažnije od svega u životu je imati dovoljno novca, a u tvom ga pozivu nećeš nikad imati - grubo me prekinuo spuštajući me na zemlju. - Što si u protekle tri godine zaradila osim što si plaćala prijevoz i trošila na polugotova jela umjesto da smo se hranili kao ljudi. Nisam li ja svojom zaradom namjestio stan i otplatio više od polovice kredita za auto? Jesi li se ikad zapitala otkuda mi taj novac? Jesi li uopće primijetila da svakodnevno radim kod kuće nakon odrađenog radnog vremena u banci. U tom dodatnom poslu je veća zarada nego u redovitoj plaći. Tu leži zaradama ne u tvojim idealima, draga moja profesorice! - otresao se na mene. Zarada i novac, te najčešće spominjane riječi u našem domu, počele su mi odzvanjati u glavi, a zajapureno lice mog supruga, kad je govorio o svom načinu zgrtanja novca, otkrilo mi je posve nepoznatu crtu njegova karaktera.
Nije sve u novcu, Miroslave!
U Miroslavu više nisam mogla prepoznati čovjeka za koga sam se udala, smatrajući ga intelektualcem širokog pogleda na sve ljudske djelatnosti, bez podcjenjivanja bilo čijeg poziva pa tako i prosvjetarskog kojeg sam s mnogo ljubavi odabrala i željela u njemu naći svoje mjesto pod suncem. Tek što smo zakoračili u zajednički život, spoznala sam da je mom suprugu novac jedino mjerilo svih ljudskih vrijednosti. I dok sam u mislima analizirala karakter svog muža, on je izlagao svoje zamisli o mogućnostima još veće zarade ako se u poslu ujedinimo. - Kad bih mogao preuzeti sve ponuđene mi honorarne poslove, uskoro bismo imali novca za veći stan negdje u centru grada, jer ovo prigradsko naselje u kojem živimo smatram samo privremenim boravištem. Ovakve glomazne stambene zgrade su za ljude koji će čitavog života ovisiti o plaći koju zarade u firmi, a vežu kraj s krajem od prvog do prvog, jer ne znaju iskoristiti svoje znanje. Među takve upravo spadaš i ti, Lidija! Zato i želiš raditi u školi za svoju bijednu plaćicu... - Ali, Miroslave, ja volim svoje zanimanje jer sam ga s ljubavlju izabrala, pa ću ove godine prihvatiti radno mjesto i van grada, gdje se još uvijek traže profesori... - Vidim, ti uopće nisi shvatila što ti želim reći jer i dalje fantaziraš o svom "časnom" profesorskom pozivu. Čak si spremna gubiti vrijeme na putovanja, umjesto da se preorijentiraš na posao koji donosi zaradu, o čemu sam ti upravo govorio. Završila si fakultet što znači da nisi glupa pa ćeš zasigurno lako svladati osnove računovodstva i prionuti unosnom poslu koji donosi veliku zaradu. Uplaćivat ću ti mirovinsko osiguranje pa ćeš jednog dana imati veću mirovinu od svih svojih kolega, a da ne govorim o mogućnostima štednje. Za svoj ćeš posao dobivati polovicu profesorske plaće što slobodno možeš štedjeti za crne dane - ushićeno je obrazlagao svoju zamisao o zgrtanju novca, dok se meni od njegovog oduševljenja dizala kosa na glavi. - Nije sve u novcu, Miroslave! Da iskreno priznam, ne znam kako bih se snašla u svijetu brojki, jer sam ja ipak profesorica književnosti... - Sad si doista pretjerala, Lidija! Ja govorim o velikim mogućnostima zarade, a ti i dalje tupiš o književnosti. Zar nisi pomislila kolike bismo koristi mogli imati od toga da radiš kod kuće? - Možda si u pravu, Miroslave! Vjerujem da ću potrebne vještine savladati, a budem li kod kuće, možemo imati dijete. Bliži nam se trideseta pa nemamo više što čekati. Brat ti je mlađi pa mu je već drugo dijete na putu -počela sam se oduševljavati suprugovom idejom, ali se on potrudio da moje oduševljenje brzo splasne. - Tebi je jezik uvijek brži od pameti! Ne misliš valjda da mi uzor treba biti moj brat, primitivac, koji ni o čemu drugom ne vodi računa osim da nahrani svinje i legne uz svoju ženu. Mogu oni izrađati i desetero djece, a mi ćemo o potomstvu razmišljati tek tada kad za djecu stvorimo materijalne uvjete, jer ja neću naslijediti očevo imanje kao moj brat u čije sam se ime odrekao svog dijela nasljedstva zato što me uzdržavao u vrijeme školovanja. Stoga nikakva tvoja trudnoća ne dolazi u obzir dok ne preselimo u veći stan na ljepšem mjestu i dok ne steknemo pristojnu ušteđevinu. U poslu u kojeg te želim uvesti neće biti vremena za izigravanje domaćice i majke, već ćemo biti partneri. Sve drugo će doći samo po sebi, a za djecu uvijek imamo vremena. Djeca su, draga moja, samo velika briga i trošak, a da bi mogao trošiti, moraš najprije zaraditi, je li tako ili nije? - Ali, Miroslave... - Nema "ali"! - grubo me prekinuo kad sam mu htjela reći da nije u pravu kad kaže da za djecu uvijek ima vremena. Nisam imala snage ni volje za daljnje prepirke pa sam se složila s njegovim prijedlogom da me pouči osnovama računovodstva koliko će mi trebati u poslu o kojem mi je govorio. Opraštajući se u mislima od svojih iluzija o profesorskom pozivu, pokušavala sam naći opravdanje za napuštanje voljenog posla.
Jedino društvo bilo mi je računalo
Prisjećala sam se ponižavajućih trenutaka koje sam doživljavala tražeći zaposlenje. Proletio mi je tako glavom jedan od najsvježijih doživljaja kad sam proteklih ljetnih praznika donijela zamolbu na školu u kojoj je bio direktor gimnazijski kolega mog supruga, pa sam mu se htjela osobno obratiti za preporuku, jer sam shvatila da su poznanstva najbolji put do radnog mjesta. - Željela bih razgovarati s ravnateljem - smjerno sam rekla tajnici, pružajući joj svoju zamolbu i priložene dokumente. Podigla je glavu prostrijelivši me pogledom punim prijekora i omalovažavanja. - Dobit ćete pisani odgovor kao i ostali kandidati. Zamolbu ste predali i možete ići jer imam i drugih poslova - hladno mi je odbrusila. Izašla sam povrijeđena njenim ponašanjem, želeći da mi se takvo poniženje više nikad ne dogodi. Prihvatim li suprugov prijedlog, moći ću takve gledati s visine, razmišljala sam pronalazeći sve više argumenata za svoju odluku da prestanem slati uzaludne ponude za radna mjesta koja su i prije raspisanog natječaja najčešće bila već raspodijeljena. Mada je moj profesorski poziv bio sušta suprotnost gomili brojki s kojima se barata u računovodstvu, uz suprugovo uporno poučavanje brzo sam ovladala tom vještinom. Ponude poslova su pljuštale, pogotovo u vrijeme završnih računa, a novac se na našem računu gomilao. Moje prosvjetarske ideale polako je potiskivalo oduševljenje velikom zaradom, životom u kojem se ni u čemu nije oskudijevalo. Mogli smo si priuštiti luksuzno ljetovanje, putovanja, izlaske, ali smo sve te blagodati premalo koristili neprekidno upregnuti u posao. Ni jednu ponudu privatnika, posebno ugostitelja, nismo odbijali pa smo bili poslom zatrpani. Sjedeći za računalom i buljeći u ekran, život je prolazio pokraj mene jer više nisam odlazila čak ni na tržnicu, pa sam odbijala i druženje sa susjedom koja me često pozivala na kavu i čašicu razgovora. Moj muž je ipak dio dana provodio na svom radnom mjestu, među ljudima, dok je moje jedino društvo postalo računalo. Toliko sam se usamila da sam ljude jednostavno izbjegavala.
Trudnoća me razveselila
Uplatili smo novi stan koji je trebao biti useljiv za nekoliko mjeseci pa sam smatrala da je vrijeme da se prestanem štititi od trudnoće, ali o tome nisam htjela razgovarati s Miroslavom bojeći se da će pronaći nove razloge za pomicanje odluke o proširenju naše obitelji. Moj ambiciozni suprug je napredovao na poslu pa je kao rukovoditelj jednog odjela počeo odlaziti na poslovna putovanja. U prvo sam vrijeme očekivala da će mi, vraćajući se s putovanja, donijeti poneku sitnicu i obradovati me poklonom u znak pažnje, ali ništa od toga. Jednom se ispričao da nije sklon bacati novce na skupe darove, a bezvrijedne sitnice ne želi gomilati u kući, pa više ništa nisam ni očekivala. Početkom proljeća otputovao je u Pariz. Tih sam dana osjetila tipične simptome trudnoće pa sam otišla liječniku da mi potvrdi jesam li doista zatrudnjela, kako bih tu radosnu vijest sa sigurnošću mogla reći svom suprugu. Oduševljena liječnikovom potvrdom, priredila sam pravu svečanost prigodom njegovog povratka. - Čemu mogu zahvaliti takav doček? Da možda ne očekuješ poklon iz Pariza? - upitao je ugledavši upaljene svijeće i moje nasmijano lice. - Ne, dragi, najljepši poklon za nas oboje uslijedit će za osam mjeseci. Konačno ćemo i nas dvoje postati roditelji, a to se mora proslaviti! - zasjala sam od sreće. - O čemu ti to govoriš, Lidija? Umoran sam od poslova i putovanja pa možda ne shvaćam... - Trudna sam, Miroslave, a u tridesetoj je velika radost spoznati da su sve moje bojazni oko trudnoće, bile nepotrebne. Je li sad shvaćaš o čemu govorim? Naša beba je na putu, a prije nego bude rođena, uselit ćemo u novi stan. Sve se odvija po planu - izrekla sam prilično mlako, gledajući suprugovo smrknuto lice. Nije mi prišao i zagrlio me, kako sam to očekivala, ali sam ga u isto vrijeme i opravdala poznavajući njegovu pomalo čudnu narav. Kad je u pitanju bio bilo koji problem, trebalo bi mu više vremena da prihvati novonastalu situaciju, mada ovo nije bio problem već događaj za radovanje. -Trudna si, kažeš! Jesi li sigurna u to što govoriš? Ako je tome tako, onda si me prevarila da koristiš zaštitu... - Sigurna sam jer sam bila kod ginekologa koji mi je to potvrdio -izlanula sam i ne sluteći što me očekuje.
Želio je da napravim pobačaj
Tko ti je dozvolio da ideš liječniku, još k tome, ginekologu? Znaš li ti da ja ne podnosim pomisao da te netko drugi dira pa bio on i liječnik! Bio sam uvjeren da nisi spremna na takvo poniženje, no budući da jesi, lakše ćeš podnijeti pobačaj, jer bi nam tvoja trudnoća kao i dolazak neplaniranog člana obitelji, poremetili sve naše planove - slušala sam ne vjerujući vlastitim ušima ali i svjesna da će, ako bilo što progovorim, uslijediti žučna rasprava kakvu sam najmanje željela. O pobačaju što ga je spomenuo nisam htjela ni čuti. Neće on gospodariti mojim tijelom ma koliko god nasilno provodio sve svoje želje, bila sam odlučna konačno mu se usprotiviti. Nakon fijaska kojeg sam doživjela svojom tobože svečanom večerom, bez riječi sam se pokupila na spavanje. Nekoliko dana smo bili u zategnutim odnosima i razgovarali samo o poslu, sve do one večeri kad smo bili pozvani u kuću jednog od privatnika, građevinara, za kojeg smo radili godišnji obračun. Gospodin Jure i njegova supruga Sonja priredili su večeru na koju su pozvali i svoje kompanjone. Već tijekom večeri postalo mi je jasno da je to poslovna večera, jer su se odmah nakon jela muškarci povukli u Jurin radni kabinet na poslovni dogovor. - Mi ćemo obaviti muške razgovore, a vas dvije se zabavite s klincima, jer zbog njih ionako ne mogu doći do riječi - ispričavajući se što mi odvodi muža, Jure je ukorio svoju ženu zbog preživahnog ponašanja desetogodišnjeg Kristiana i sedmogodišnje Dore. - Uostalom, vi ste po zanimanju profesorica pa znate kako bi izgledala nastava kad bi učenici vodili glavnu riječ. Pametno ste učinili što ste izabrali drugi, unosniji posao, jer su danas djeca doista nemoguća - dodao je Jure, dok su se na Sonjinom licu izmjenjivale boje ljutnje i nelagode. Zar je i taj čovjek lišen svih drugih emocija osim ljubavi prema novcu, proletjelo mi je mislima što ih je prekinuo Sonjin glas. - Moj Jure samo tako govori, a nema toga što ne bi učinio za svoju djecu, jer za koga na kraju krajeva toliko i radi, ako ne za njih. Nego, recite mi kamo ćete ovog ljeta na godišnji? Čujem da se vaš suprug sprema u Japan! Baš vam zavidim, gospođo Lidija! Iskoristite priliku dok vas za kuću ne privežu djeca kao mene. Doduše, meni pokraj njih nikad nije dosadno, a moj se muž i nema vremena baviti njima. Toliko je zaokupljen poslom da više zajedno niti ne ljetujemo.
Ponovni medeni mjesec u Japanu
Ne znam kamo nas to vodi. Imam svega, a nemam nikakva zadovoljstva. Ponašamo se kao da je još jedan život pred nama, a godine jure kao u galopu. No, valjda tako mora biti kad sam se dobrovoljno odrekla vlastite karijere da bih služila mužu i djeci - nije Sonja skrivala svoje nezadovoljstvo kojemu nisam mogla dokučiti pravi razlog. Jer, kad sam došla u njihovu raskošno uređenu veliku kuću, pomislila sam da tu živi sretna obitelj kakvom su mi se i učinili na prvi pogled, da bi se već za koji sat raspukla vanjska ljuštura. Ipak je činjenica da svaki od nas u sebi nosi tajnu koja ga čini ranjivim, pa nisam ni pokušavala proniknuti u razloge koji tu zgodnu i bogatu ženu čine nezadovoljnom. Budući da nismo bile dovoljno bliske, nisam joj ni pokušala otkriti kakvi problemi mene muče pa sam je te večeri i ostavila u uvjerenju kako sam ja velika sretnica. - Ova mi je posjeta potpuno otvorila oči, a nadam se i tebi - započeo je moj suprug čim smo sjeli u auto. Budući nisam imala pojma na što cilja, šuteći sam čekala objašnjenje. - Vidiš li, Lidija, koliko su njih dvoje stekli, a samo su nekoliko godina stariji od nas! Imaju kuću poput dvorca, dok nas dvoje nismo još uspjeli pribaviti ni pristojni stan, a ti bi htjela da se opteretimo djecom. Odlučio sam da napraviš pobačaj i nemoj mi se ni slučajno suprostavljati! Kad se materijalno sredimo, imat ćeš vremena za rađanje - slušala sam suprugove riječi, želeći iskočiti iz kola, vrisnuti, udariti ga, učiniti nešto čime bih izbacila iz sebe bijes koji me gušio i onemogućavao da progovorim. On je valjda moju šutnju shvatio kao pristanak te mi je priznao da je već ugovorio pobačaj s liječnikom koji to radi u ilegali kod svoje kuće. Iako sam pobačaj smatrala neoprostivim činom, popustila sam pod suprugovim pritiskom i nagovorima, jer na kraju krajeva, nisam željela da naše dijete na ovaj svijet dođe neželjeno. Osjećaj poniženja, praznine i kajanja kojeg vjerojatno doživi svaka žena nakon pobačaja, teško je opisati suvislim riječima. Tih sam trenutaka mrzila samu sebe, a ponajviše svog muža koji me na to natjerao, pa je to ujedno bio početak pucanja naše emotivne veze. Kao da je tim činom isparila sva ljubav i bliskost koja nas je do tada povezivala, na svaki bih se njegov pokušaj nježnosti jednostavno ukočila, a povremeno vođenje ljubavi svelo se na obavljanje bračne dužnosti, što je za mene postalo pravo mučenje. S tugom sam se prisjećala dana kad sam Miroslava voljela svim srcem i dušom dok smo još oboje ovisili o roditeljima i sanjali o samostalnom životu, a otkad smo osjetili slast novca, kao da je iz našeg odnosa nestalo svake čari. On je, obuzet željom za bogatstvom, i mene pretvorio u stroj za zgrtanje novca, a otkad mi je uskratio želju da postanem majkom, moja se ljubav polako hladila i prelazila u tupu ravnodušnost. Vjerojatno je moj suprug primijetio promjenu u mom ponašanju pa me pokušavao oraspoložiti, vratiti barem djelić naše nekadašnje bliskosti. - Ne znam koliko ti je poznato stanje našeg računa ali ja sam zadovoljan. Stan smo u potpunosti isplatili, no još uvijek imamo dovoljno za putovanje u Japan jer silno želim upoznati tu daleku zemlju marljivih i sposobnih ljudi. Bit će to naš pravi medeni mjesec kakvog si nismo mogli priuštiti kad smo se ženili, jer smo bili puka sirotinja - rekao je. Tu riječ "sirotinja" izgovorio je s gadljivošću i prezirom da sam se naježila, i naravno, tog su mi trenutka poletjele misli u moj i njegov skromni seljački dom. Možda upravo iz razloga što jedne i druge smatra sirotinjom, nerado odlazi u posjete odbijajući svaki moj prijedlog o tome. Već sam zaustila da kažem kako bismo prije odlaska na putovanje, trebali obići njegove roditelje i moju mamu, ali sam isto tako znala da ću pokvariti njegovo oduševljenje u planiranju putovanja pa sam odustala. Možda mi moj muž ipak želi ugoditi, odvesti me na putovanje na kojem bismo se vratili jedno drugome, barem na kraće vrijeme pobjegli od jednolične svakodnevice ispunjene brojkama, počela sam se radovati tom našem prvom zajedničkom putovanju. Vjerojatno ću mu nakon njegovih nastojanja da mi ugodi, lakše oprostiti što me prisilio na pobačaj, razmišljala sam sve pomirljivije, čak opravdavajući njegovu nezajažljivost za stjecanjem novca bez kojeg nikad ne bih ni pomisliti mogla na jedno takvo skupo putovanje. Tako sam promišljala psihički se pripremajući za naš "medeni mjesec", kako je to najavio Miroslav.
Zar da ovako nastavim život?
Naravno da ću to putovanje poslovno oplemeniti. Tamo su jeftini kvalitetni fotoaparati i kamere pa ćemo ih nekoliko prenijeti i ovdje prodati mnogo skuplje, te na taj način vratiti dio potrošenog novca - njegove su riječi prekinule moje sanjarenje, jer su mi se učinile poput hladnog tuša. Od tog sam trenutka izgubila volju za putovanjem i dok sam ja smišljala kako naći razlog za odustajanje od puta, iznenada sam se razboljela. Nakon visoke temperature i bolova,u trbuhu, liječnik je konstatirao upalu jajnika. Budući da još nisam rodila, liječnik mi je preporučio striktno pridržavanje naputaka u liječenju, što je podrazumijevalo odlazak u lječilište nakon smirenja upale. Međutim, moj suprug je glatko odbio svaku mogućnost mog odlaska u lječilište, ljutito govoreći: - Baš si našla vrijeme da se razboliš! Ako misliš da ću odustati od putovanja, prevarila si se u računu! Idem sam, a ti ćeš me čekati kod kuće, jer nikakvo lječilište tebi nije potrebno - na moje veliko iznenađenje, mene je okrivljavao što sam se razboljela. Kao i uvijek do tada, postupila sam po njegovoj želji. Jedino što sam po izlasku iz bolnice iskoristila suprugovo odsustvo i posjetila svoju mamu. - Da me ponekad ne nazoveš, pomislila bih da si me zaboravila otkad si se udala - dočekala me u suzama pa sam joj morala priznati da ne dolazim češće jer to moj suprug ne želi. - Iskoristila sam priliku da te posjetim jer je Miroslav u Japanu. Ne posjećujemo niti njegove roditelje, pa zbog mira u kući ne navaljujem da dođemo k tebi - rekla sam, željna iskrenog razgovora o svom životu nakon udaje. Jedino sam majci mogla otvoriti dušu i srce. - Znači, dozvolila si mu da zagospodari tvojim životom i pristala si da mu budeš robot kojim on upravlja? Jednog ćeš dana spoznati da novac ne donosi sreću, pogotovo ako ostaneš bez djece. Ako tvoj muž ne želi imati potomstvo, on nije normalan čovjek! Ostavi ga, dijete moje, dok nije prekasno - moja je majka Ana, obična seoska žena, uobličila u riječi moju skrivenu misao koja me već dugo progonila. - Nemoj se bojati života bez muža. Kao što znaš, ja sam tvog oca ostavila nakon prvih batina pa sam se održala i tebe iškolovala. Ti nisi prisiljena trpjeti maltretiranje, jer se za prvu nuždu imaš kamo skloniti. Tvoj dom te uvijek čeka, a uz to imaš svoje zanimanje - ohrabrivala me mama što mi je bilo i te kako potrebno u tim trenucima. Osjećaj slobode bez suprugove nazočnosti, u tri provedena dana pod krovom rodne mi kuće u slikovitom zagorskom kraju, naveo me na dublje promišljanje majčinih savjeta. Živim u velegradu, a među toliko ljudi svud oko mene, nemam niti prijateljice s kojom bih mogla podijeliti svoje misli, ispuniti koji trenutak samoće. Nisam li ja prava zatočenica, kako mi reče majka, a na život između četiri zida pristala sam po želji svog supruga koji me pretvorio u stroj za stvaranje novca što se gomila u banci. Kako se samo naljutio kad ga je brat Ivan zamolio da mu posudi izvjesnu sumu za kupovinu traktora; tog mi je časa proletjela glavom pomisao, da je moj muž teški egoista.
Suprugova gramzljivost
Ni ja se svojoj majci nisam odužila za svu njenu brigu i odricanje dok sam se školovala. Koliko se samo obradovala mojoj posjeti, a tako rijetko dolazim, jer slušam suprugove naredbe, razmišljala sam gledajući njeno ozareno lice. Bila sam svjesna svojih propusta pa sam joj tom prigodom donijela skupocjeni dar i stavila svog novca na njezin račun. Tek kad sam s majkom otvoreno porazgovorila o svom životu, shvatila sam koliko je prazan i besmislen. Kako sam samo bila naivna kad sam se bez protivljenja odrekla svog zanimanja kojem sam se od djetinjstva radovala, a da ne spominjem grižnju savjesti zbog pobačaja na kojeg me natjerao. Sve jače me razdiralo kajanje što sam se slijepo pokoravala svom mužu koji ni sam ne zna što želi od života, osim što uživa u novcu stečenom i na nepošten način. Naime, radeći na završnim računima manjih obrtnika, shvatila sam kako im Miroslav podešava obračune da se izbjegne prikaz stvarne zarade, a time i umanji porez. Tek sam tada shvatila u čemu je bit dobro plaćenog posla kojeg obavljamo za najrazličitije privatnike. Kad sam ga upozorila da je naš posao protuzakonit, toliko se razbjesnio da me zamalo udario. Otada sam se činila gluhom i slijepom, ali i sve teže sudjelovala u takvoj nepoštenoj raboti. Nakon posjete majci, te iskrenog razgovora s jedinom osobom pred kojom sam mogla priznati da se u braku osjećam kao uhljebljena u kolotečinu za koju ne znam kamo me vodi, pitala sam se koliko mi vrijedi ovakav život. Nisam znala kako ću dalje... Kao što sam i pretpostavljala, Miroslav je prokrijumčario nekoliko kamera i fotoaparata na samo njemu znan način i prodavao ih po mnogo višoj cijeni uživajući u zaradi kao da je gladan kruha. Preselivši u novi stan te jeseni, ništa se nije promijenilo osim što sam imala mnogo veći prostor za čišćenje. Novi susjedi su bili mnogo nepristupačniji, a ja sam se osjećala još usamljenijom. Uvučena u gluhu šutnju, sve teže sam podnosila uzaludnost svog posla koji me sve više iscrpljivao. Brojke su me sve više umarale, a suprugova nezasitnost u zgrtanju novca mi se sve više gadila, pa je moja odluka da se vratim svom pozivu u potpunosti sazrela.
Malo pomalo do slobode
Moramo razgovarati, Miroslave! - dočekala sam svog supruga jednog dana kad je došao kući. O čemu bismo to morali razgovarati baš sada kad imam toliko posla? - Ovaj put moramo razgovarati o nama! Molim te, sjedni i saslušaj me, jer ovako dalje ne mogu! - Da možda nisi u drugom stanju? Ako i jesi, ja s tim nemam veze - nastojao me povrijediti kako bi izbjegao razgovor. - Nisam u drugom stanju, i ne daj Bože da mi se to ikad više s tobom dogodi! Upravo ti o tome želim ponešto reći - u posljednji sam trenutak promijenila zamišljenu temu razgovora zato što me izazvao. Namjeravala sam mu iznijeti svoju zamisao o povratku u prosvjetarski poziv, a on je, opterećen strahom od moje trudnoće, istrčao pred rudo. Međutim, kad je već započeo, prihvatila sam izazov i nastavila: - Uskoro nam je sedma godišnjica braka, a u tih sedam godina stekli smo više nego neki drugi ljudi steknu cijelog života. Imamo veliki stan u elitnom dijelu grada, nova kola, poprilični konto na banci, samo nemamo ono najvažnije - potomstvo! Nemamo djece kojoj bismo jednog dana sve ovo mogli ostaviti - izgovorila sam u jednom dahu, da bi me on na kraju ravnodušno upitao: "Jesi li završila?" - Nisam, Miroslave! Nisam ti rekla ono najvažnije: prekidam s ovakvim načinom života. Vraćam se u svoju struku, a ukoliko ti to ne odgovara, možemo se rastati. - Ti bi se od mene rastala, je li? Možda očekuješ da će ti sud dodijeliti polovinu svega što sam stekao radeći danonoćno dok si ti trošila vrijeme na bijednim zamjenama? Samo pokušaj, izletjet ćeš iz kuće s koferom s kojim si i došla u brak. Bit će ti bolje da se opametiš i prihvatiš se posla, jer ti ionako u posljednje vrijeme posao slabo ide od ruke. Činiš dosta pogrešaka koje ja moram ispravljati - ošinuo me pogledom s visoka, odlazeći u svoju radnu sobu. Na moju se najavu o povratku struci, kao i prijedlogu o rastavi, nije ni osvrnuo. Egoistično zadovoljan misleći da je i ovaj put pobijedila njegova nadmoć, sjeo je za računalo, ni ne sluteći da on više nije gospodar moje volje. Već sam sljedećeg dana započela ostvarivati svoj plan. Umjesto da sjednem za računalo i čitavog dana buljim u ekran, spremila sam se i izašla u grad među ljude. Hodajući ulicama bez određenog cilja, uživala sam u slobodi kao zatvorenik nakon odslužene kazne, zadivljeno promatrala izloge u kojima sam zapažala sitnice za koje nisam znala niti da postoje. Bio je lijep sunčani dan kasne jeseni pa sam u parku sjela na klupu, sa zavišću promatrajući razdragane mladiće i djevojke, ali i bračne parove koji bi se u prolazu poljubili ne skrivajući svoju privrženost pred svijetom kao moj suprug koji me među ljudima nikad nije primio za ruku. Umjesto da me bijeg iz kućnog zatvora obraduje, još više sam se rastužila spoznajom da mi godine prolaze u tutanj. Jedinu ugodu što sam si tog dana priuštila bila je nova frizura čime sam ujedno svom mužu dala na znanje da sam izašla iz kuće. Mada je promjenu na meni primijetio čim me ugledao, ništa nije rekao osim što je prigovorio da tog dana nisam napravila zadani posao. - Imam vremena noću jer ionako loše spavam - rekla sam sjedajući za računalo. Radila sam dugo u noć kako bih sljedećeg dana ponovno izašla u život poštujući vlastitu odluku da više neću biti dobrovoljna zatvorenica. Što sam se više kretala među ljudima, postalo mi je normalno da sama sjednem u kafić, što je po mišljenju mog muža bilo ravno herezi. Tako sam jednog prijepodneva sjela u Gradsku kavanu i prelistavajući dnevni tisak naišla na natječaj škole koja je tražila profesora moje struke u gradiću mog rodnog kraja. Tek tad mi je postalo jasno da je moja jedina šansa otići što dalje od Miroslava, napustiti ovaj veliki grad u kojem sam pokraj toliko ljudi ipak samo usamljeni stranac. Svoju sam ponudu poslala već sljedećeg dana i javila majci da joj dolazim u posjetu. Kako mi je zamolba pozitivno riješena, a prije konačne odluke o odlasku, ponudila sam suprugu da otvoreno porazgovaramo. No, kao i uvijek do tada, nije bio spreman za razgovor o nama, o našoj mogućoj zajedničkoj budućnosti u koju više ni sama nisam vjerovala, ali sam se osjećala dužnom barem pokušati složiti na hrpu krhotine našeg braka, pa ako ni to ne uspije, da se rastanemo kao razumni ljudi. Budući da je ostao neumoljiv, rekla sam mu da odlazim.
Vrijeme je ipak najbolji lijek
Je li to još jedna tvoja nepromišljenost i prazna prijetnja? - upitao je s omalovažavanjem. - Sredi se, ženo, i prihvati se posla da nadoknadiš što si u posljednje vrijeme propustila - obratio mi se kao nedoraslom djetetu, čime je samo još više podgrijao moju želju da što prije odem od njega i njegovih poslova. Nije mi vjerovao dokle god nisam spakirala stvari i sjela u auto što sam ga kupila unatoč svih njegovih protivljenja. - Vratit ćeš se ti čim osjetiš kako je živjeti u siromaštvu, samo ako ti ja budem spreman oprostiti tvoju nepromišljenost - zaprijetio je i ne sluteći da je moja jedina želja otići što dalje od njega i nikada mu se više vratiti. Pravu sam sliku o Miroslavu dobila tijekom brakorazvodne parnice koju sam odmah pokrenula. Do krajnjih je granica pokazao svoju gramzljivost i pohlepu. Bestidno se borio da zadrži sve što smo stekli u sedam godina braka, a na moje optužbe da nije želio imati potomstvo, tvrdio je da sam nerotkinja. Mada sam htjela izbjeći, on me prisilio na iznošenje našeg "prljavog rublja" pred nepoznatim ljudima, a čega se i danas stidim. Morala sam spomenuti i pobačaj na kojeg me prisilio zbog svoje bezgranične sebičnosti. Nisam vjerovala da rastava i loš brak može uzrokovati toliko stresa. Srećom, vrijeme je ipak najbolji lijek kao i zadovoljstvo mojim poslom u zvanju koje doista volim, u kojem sam ponovo naučila radovati se životu, davati i primati ljubav, zahvalnost i poštovanje. Danas, tri godine poslije, sretna sam uz mog supruga Janka, čovjeka koji me naučio da se ponovno smijem. Trenutke zajedničke sreće nad kolijevkom naše plavooke djevojčice Katarine, ne bih zamijenila za sve bogatstvo ovog svijeta.
Evo, ovo će biti tvoja soba - Goran je sjedio na podu i mazio našega desetogodišnjeg sina. - Tamo je kuhinja? - Luka je uperio prst ka vratima. - Da, kuhinja i velika dnevna soba, ono su vrata kupaonice, a pored ove sobe je mamina i moja soba- govorio je Goran prolazeći kroz prazne prostorije novoga, dvosobnog stana. Nisam im smjela ni prići. Nisam se plašila predbacivanja; Goran je znao zašto smo proteklih šest godina živjeli odvojeno, znao je i za moju izvanbračnu vezu, znao je i oprostio mi sve, nijednog trenutka ne namećući mi osjećaj krivice. No ja se zbog toga nisam nimalo bolje osjećala. Ispala sam kukavica i imala sam užasnu grižnju savjesti. Polako sam otvorila vrata sobe za koju je Goran rekao da će biti naša. U glavi mi je odzvanjalo samo: “Naš stan. Naša soba. Naš brak i naša ljubav”. Bila sam presretna, ali ne i sigurna da sam, nakon svega, zaslužila tu sreću. Prišla sam prozoru i osjetila kako mi vrele suze peku obraze. Tako je bilo i prije šest godina dok sam promatrala Gorana kako zatvara vrata. Otišao je sa samo jednim koferom u ruci, a ja sam stajala pokraj prozora i plakala, ali nisam imala snage da krenem sa njim. Gledala sam za njim, uvjerena kako zauvijek odlazi i kako je to kraj. Prevarila sam se. Bog je znao da smo suđeni jedno drugome, mada nas je prije toga stavljao na mnoga iskušenja. Nema tu neke filozofije. Voljeli smo se, ostala sam u drugom stanju i bilo je sasvim logično da se vjenčamo. U brak smo uletjeli vrlo mladi, misleći da je za sreću dovoljna samo ljubav. - Što?! Ti si u drugom stanju?! O, Gospode, zašto mi ovo radiš? - zakukala je moja majka kao da sam umrla. - Pa tek si završila gimnaziju, tek ti je osamnaest! Nisi zaposlena, nemate ni krov nad glavom, zar zaista misliš da možete živjeti od bijedne plaće onoga tvog balavca? - Nikada do sada nisi tako govorila o njemu. - Točno, nisam. Znam ja što znači prava ljubav, ali... Barem da si našla nekog... - Mama, molim te! - zalupila sam vratima i izletjela iz trpezarije. Znala sam i ja da je Goranova plaća mala, da njegovi žive u nekom kućerku u kojem nema mjesta za nas, ali sam mislila da su to stvari koje se kasnije, usput, rješavaju. Nisam tada željela o tome razmišljati, niti da razgovarati s majkom. Posljednje što sam željela čuti bilo je: “Bar da si našla nekog zrelijega, imućnijeg, sposobnog da ti pruži sve i da te vodi kroz život.” Izletjela sam napolje istog trenutka, ljuta, ali i sigurna da mi roditelji neće okrenuti leđa, ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog djeteta koje je raslo u meni. Da li zato što sam bila njihovo jedino dijete, i to pred porodom, ili da im se drugi ne bi smijali, tek, moji nisu dozvolili da Goran I ja odemo u podstanare. Tata je rekao kako u kući ima mjesta za sve, a kada sam rodila Luku i dalje se činilo da ćemo još dugo živjeti u slozi i ljubavi. Nažalost, nije bilo tako. Goran je u kuću donosio koliko je mogao, a oni su tražili dlaku u jajetu. Nakon godinu dana zaposlila sam se u privatnoj knjižari, ali ni to nije promijenilo njihov odnos prema mom mužu. On je za njih uvijek bio i ostao gubitnik, nesposoban da bar jednom u mjesec dana izvede ženu na večeru ili da djetetu kupi kvalitetnu igračku, a to što sam ja radila slabo plaćen posao, također je bila njegova krivica. On je bio taj koji mi je upropastio mladost i uskratio daljnje školovanje. Moji su ga ogovarali na svakom koraku, čak se nisu ni trudili to sakriti, a ja ga nisam imala pravo braniti. Goran je šutio i trpio pune tri godine. Priznajem, da sam bila na njegovom mjestu, “pukla” bih mnogo ranije, a kako je on izdržao toliko dugo, to je jedino on znao. Bilo je samo pitanje dana kada će dići ruke od svega, a kada se to i dogodilo, postala sam svjesna da nije samo njemu dogorjelo do nogu. Sve mi je jasno i znam kako se osjećaš. - Ne znaš, Zorana, i želim ti da nikada ne saznaš. - Što ćemo? - upitala sam tiho. Uzdahnuo je duboko i ja sam već mogla naslutiti odgovor. - Nadam se da znaš gdje je tvoje mjesto - rekao je. Naravno da sam znala da je moje mjesto pored njega, ali moja je majka bila nemilosrdna. - Ako sada odeš, u ovoj kući ubuduće možeš biti samo gost. Neće ti biti povratka i neću te željeti slušati kako gladuješ i kako dijete nema što za obući. Izabrala si gubitnika, nisi nas poslušala i sada se pripremi provesti život u neimaštini. I nemoj misliti da je ovo prijetnja; tvoj život je tvoja stvar, a ti dobro razmisli na koju ćeš stranu - rekla mi je kada sam joj kazala kako Goran i ja odlazimo iz kuće. Boljelo me je. Zaboga, pa imali su samo mene i uvijek govorili kako žive Im# samo da bi meni pružili sve. Možda bi ih i mogla razumjeti da je moj suprug bio pijanac ili raspikuća, ali dobro su znali koliko se mučio i štedio svaku kunu. Voljela sam ga više od svega, imali smo zlatno dijete, no već tada mi je bilo jasno da se ne može živjeti samo od ljubavi. Ne znam koliko su riječi moje majke utjecale na moju odluku, ali tada sam se po prvi puta uplašila neizvjesnosti. - Gorane, ti znaš koliko te volim, ali... - odmahnula sam glavom i briznula u plač. - Nije moralo završiti ovako - na trenutak je spustio ruku na moje rame, a potom je čučnuo pokraj Luke. - Tata, kuda ideš? - upitao ga je naš sin vidjevši njegov kofer. - Tata ide raditi - odgovorio mu je. - Doći ćeš me poljubiti prije spavanja? - Eh - izustio je Goran jedva, a ni Luki ni meni nije promaklo da mu je glas podrhtavao. Bio je spreman zaplakati, ali je ipak progutao knedlu. - Toliki momak, a traži da ga se ljubi prije spavanja, hajde, molim te. Nema više ljubljenja, izrast ćeš u neku curicu. Neee... A hoćeš mi onda kupiti nogometnu loptu i kopačke? - upitao je Luka. - Naravno. Ali ti trebaš zato čuvati mamu - rekao je, no mene nije ni pogledao. Potom je podigao svoj kofer i žurnim koracima napustio sobu. Užasno sam se osjećala. Luka mi je bio jedina utjeha mada mi je ponekad u očajanju, neka mi Bog oprosti za to, padalo na pamet da je on kriv za sve što mi se događa. Ostala sam jedino zato da se on ne bi patio, a često mi je padalo na pamet kako nisam trebala roditi dijete tako mlada i nespremna za život. Tada bih se zaključala u kupatilo i zalila suzama grješne misli. Znala sam da ne smijem tako razmišljati. Luka je bio začet iz velike ljubavi i nije bio nimalo kriv za to što je ugledao ovaj svijet, ali je imao nesreću da mu je majka kukavica. Znala sam kako mi Goran nikada neće oprostiti što sam tako jeftino prodala našu ljubav i to me je najviše boljelo. Međutim, moj muž se nije predavao kao ja i nije klonuo duhom. Kupio je Luki nogometnu loptu i kopačke, i još mnogo toga, i pod izgovorom da dijete ne smije ispaštati zbog nas dvoje, uvijek je inzistirao na tome da vrijeme provodimo u troje. Mislim da sam ga u to vrijeme naprosto obožavala i da sam zapravo ja željnije iščekivala vikend od Luke. Ali, naš odnos nije bio iskren. Smatrala sam kako ga nemam pravo pitati gdje i kako živi i je li sam, a ni on meni nije postavljao takva pitanja. Često sam plakala jer nisam bila zadovoljna svojim životom. Bila sam razdvojena od čoveka kojeg volim i nesigurna je li on prema meni pažljiv samo kako bi ugodio našem sinu ili zato što je i njemu još uvijek bilo stalo do mene. Činjenica je bila da nije podnio zahtjev za razvod, ali sam se ja pitala pokušava li se on to meni osvetiti, puštajući me da se nadam i vjerujem, onako kako je on vjerovao meni. Ili možda to nije činio iz inata mojim roditeljima, najzaslužnijima za ono što nam se događalo? A oni, kao da su znali o čemu razmišljam, sve su me više pritiskali. - Zašto dozvoljavaš da te drži na uzici i pravi budalu od tebe? Stisni zube, predaj zahtjev za razvod i konačno budi slobodna. Mlada si i lijepa, možeš birati. Nisam nikada podnijela zahtjev za razvod, i danas sam ponosna zbog toga. Da odlazi u Ameriku, Goran mi je rekao za Lukin šesti rođendan. Sjedili smo na terasi jedne pizzerije, večer je bila topla i lijepa, a na četvrtoj stolici stajao je poklon za Luku i predivan buket crvenih ruža za mene. Bila sam opuštena i sretna; malo je falilo da mu kažem kako ga volim najviše na svijetu, da ga znam u dušu i nema potrebe da mi se udvara, ali nadanja su mi se raspršila kao mjehur od sapunice kad sam čula: - Zorana, trebaš znati da idem u inozemstvo. Sve je već sređeno, a ovu večer... Pa, eto, htio sam da zajedno proslavimo Lukin rođendan i rastanemo se kao civilizirani ljudi. - Koliko ostaješ? - jedva sam čula vlastiti glas. - Ne znam. Možda godinu, dvije, tri, pet... Zaista ne znam. Ono što sigurno znam, to je da neću dolaziti do konačnog povratka. Ne volim rastanke - pogledao je u našeg sina i duboko uzdahnuo: - Obećaj mi da ćeš biti dobar đak i da ćeš slušati mamu. - Obećavam - Luka je klimnuo glavom, a onda raširio ruke i čvrsto zagrlio oca. Tada sam prvi put poželjela umrijeti. Period koji je uslijedio bio mi je užasno težak. Mjesecima sam se budila uplakana i svakog jutra mi je pred očima bila ista scena. Zagrljaj oca i sina, suze u očima, osvrtanje i mahanje, sve dok se nismo izgubili u masi ljudi, Goran na jednu, a nas dvoje na drugu stranu. Nije rekao da je krajnje vrijeme da se razvedemo, nije rekao da će pisati, ni da ga čekam, samo je sklonio pramen kose s mog lica i prošaputao: - Čuvaj se. Iako smo prije njegova odlaska pune dvije godine živjeli odvojeno, ipak sam ga viđala, bila sretna što je tu i nadala se da ćemo ponovno biti zajedno. Kada je otputovao, mislila sam da ću svisnuti od tuge, a on se vrlo rijetko javljao. Mislila sam da nas je odbacio i nisam ni pomislila da se plaši pokazati svoje osjećaje jer sam ga iznevjerila kada mu je bilo najteže. Nakon dvije godine našla sam se u naručju svog šefa. Bio je vrlo bogat, vlasnik knjižare u kojoj sam radila, a imao je i benzinsku crpku i privatni pansion. Ubrzo po Goranovom odlasku postala sam njegova najbolja radnica i desna ruka. Nisam više bila samo “djevojka iz knjižare”, Mario me je postavio za šefa recepcije svog pansiona, financirao je moje učenje engleskog jezika, a plaća mi je bila barem tri puta veća nego ranije; mogla sam sebi priuštiti luksuz o kojem sam ranije samo maštala. Bila bih neiskrena kada bih rekla da mi sve to nije godilo. Godila mi je njegova pažnja i šarm koji muškarci dobivaju kada se približe četrdesetoj. Možda sam ga i voljela na neki način, ali nikada nisam vjerovala u priču: “Jednom, kada djeca odrastu, svakako ću se razvesti...” Znala sam daje oženjen i da ima dvoje djece, i nije mi bilo ni na kraj pameti da ga odvojim od obitelji, ali sam bila svjesna da mu značim onoliko koliko je i on meni. Meni su imponirale njegove zrele godine, on je uživao u mojoj mladosti i ljepoti, no na kraju dana ja sam se uvijek vraćala djetetu, a on svojoj obitelji. Naravno, mojim roditeljima nije promaklo da češće stojim ispred ogledala i da sam ponovno počela izlaziti. - Bogu hvala što je učinio da zaboraviš onog nesretnika - rekla je majka jednom prilikom. - Je li to nešto ozbiljno? - Vidjet ćemo, ovoga puta zaista neću žuriti - rekla sam ono što je željela čuti pa me je sva ushićena uhvatila za ruku. - E, takvu te volim. Kamo sreće da si tako razmišljala prije nego što si napravila dijete s onim slijepcem. Ali neka, dijete nije krivo. Čuvat će njega baka dan i noć, a ti samo uživaj u životu. Vidiš kako si se otrgla otkad je vucibatina otišla. Dobila si bolji posao, imaš veću plaću, ma sva blistaš. Dođi, pričaj mi malo o njemu - pozvala me. Sva se sjajila kao žarulja kad je čula da je moj dečko fakultetski obrazovan, malo stariji i “pun kao brod”. Posebno ju je obradovalo ovo posljednje. Nekoliko mjeseci kasnije dogodilo se nešto što je povećalo mržnju koju sam osjećala prema roditeljima zbog njihova materijalizma. Naime, Mario me znao tu i tamo iznenaditi ponekim lijepim poklonom. S jednog putovanja donio mi je izuzetno lijepu i vrijednu ogrlicu, iako nisam znala hoću li je ikada staviti oko vrata jer se mi nikada nismo pojavljivali zajedno u javnosti, odglumila sam oduševljenje. Nažalost, moji roditelji nisu glumili. - Daj da vidim - rekla je majka. - Oh, pa ovo je zaista nešto posebno, mogu samo zamisliti kako mu je u kući kada poklanja ovakve stvari. - Zašto ga već jednom ne pozoveš u kuću? - upitao je otac. Čekala sam upravo taj trenutak. - Ne mogu ga pozvati - rekla sam. - Mario je oženjen i već ima obitelj. Ako se bude razveo, sigurno će doći. - Oženjen? - sva sam se naježila kad sam shvatila kako otac to pomirljivo izgovara, a majčine riječi ošinule su me poput munje. - Pa, dobro... Mislim, ako se već odlučio razvesti... - uhvatila je moj izbezumljeni pogled, ali je ni to nije zaustavilo. - Da te ne voli, ne bi bio ovako darežljiv prema tebi, uostalom, ne bi bila ni prva ni zadnja koja se udala za razvedenog muškarca. Jedino ne znam zašto se ti ne razvodiš. - Vi niste normalni! Vi ste sebični i zli! Dva monstruma kojima je jedino važno da vam je zet bogat, a nije vas briga za njegovu obitelj i djecu, za moje osjećaje i sve one koji će upirati prstom u mene! Vi ste me odvojili od jedinog čovjeka kojeg sam iskreno voljela, unuka ste lišili očeve ljubavi i to vam nikada neću oprostiti. Ni ja, ni Bog! - okrenula sam se i zalupila vratima za sobom. Sutradan sam rekla Mariju da je naša romansa završena. - Postaje sve teže, moji roditelji te žele upoznati - rekla sam. - Očekuju da se što prije razvedeš, da me učiniš svojom suprugom i odvedeš u svoj dom. - Zorana, ja... - zaustio je da kaže nešto, ali riječi su bile suvišne. - Pusti to - rekla sam. - Znam, obećavao si, a oboje smo od samog početka znali da se to nikada neće dogoditi. I mislim kako nije pametno da i dalje radim kod tebe. - Da, u pravu si, ali možeš ostati dok ne pronađeš drugi posao. - Hvala. Potrudit ću se to učiniti što prije - rekla sam i izašla iz njegove kancelarije osjećajući veliko olakšanje. Luka se u to vrijeme sve više povlačio u sebe. Naravno, moji roditelji su svih tih godina često ogovarali Gorana, ne obraćajući pažnju na to da li ih dijete čuje. Nakon naše posljednje svađe, iz koje je mogao naslutiti da se radi o nekom drugom muškarcu u mom životu, sve češće je gledao očeve fotografije koje sam čuvala kao najveće blago. Nisam ga smjela pitati nedostaje li mu otac jer sam se plašila odgovora. Počela sam tražiti novi posao namjeravajući se osamostaliti, barem iznajmiti sobu u kojoj ću mirno živjeti sa sinom. Htjela sam što prije pobjeći od roditelja i makar privremeno riješiti taj problem, a o daljoj budućnosti nisam smjela ni razmišljati. Jednoga subotnjeg popodneva zazvonio je telefon. Nisam mogla vidjeti Lukin izraz lica, mada sam po njegovom veselom brbljanju mogla zaključiti kako se zbog nečega silno raduje. - Mama, dođi... Dođi brzo! - uletio je u sobu. - Što je bilo? - Dođi! - povukao me je za ruku i poveo ka telefonu. Stajao je ispred mene i gledao me očima koje već odavno nisu tako svjetlucale, a ja se umalo nisam srušila kada sam čula Goranov glas. Bio je tu, u gradu, vratio se i želio nas je vidjeti. Mislila sam da ću se onesvijestiti od sreće. Susret je bio veoma dirljiv. Luka je raširio ruke i poletio prema njemu kao da je svih ovih godina samo o tome maštao, a ja nisam mogla zadržati suze kada sam ugledala Goranove mokre obraze. - Mislim da mi je potrebno žestoko piće - rekla sam. -I meni - rekao je Goran i prebacio ruku preko mog ramena. Bacio je pogled na burmu na mojoj ruci. I to ga je, valjda, ohrabrilo da prvi pogled. - Eto, vratio sam se - započeo je nesigurno, ali činilo mi se, bez namjere da prebira po prošlosti i odugovlači bez potrebe. - Ne zanima me što si radila u međuvremenu. Nitko od nas nije od kamena i nitko nije rođen da bi bio sam. Mi smo još uvijek u zakonitom braku, imamo dijete i... Mislim da je vrijeme da se oboje malo potrudimo. Ne krivim te i ne mislim da si bila sebična, samo si bila suviše mlada i nesigurna i posustala si kod prve prepreke. Drugi su manipulirali tobom i nadam se da sada razmišljaš zrelo i da znaš gdje ti je mjesto. - Da, sada zaista znam gdje je moje mjesto - rekla sam tiho. - Ali samo pod jednim uvjetom -dodao je. - Ma gdje živjeli, neću tvojim roditeljima dozvoliti da se miješaju u naš život. Sada je došlo vrijeme da mi njima kažemo kako u našem domu mogu biti samo gosti. Nisam ga željela pitati gdje je naš dom; znala sam da je moj u njegovom srcu i da ću ga pratiti do kraja života. - Zašto plačeš? - prenuo me je njegov glas. - Zato što sam ponosna na tebe i ljuta na sebe. Trebali smo sve zajedno stjecati. - Nisi u pravu. Možda sam staromodan, ali mislim da muškarac treba raditi, a žena podizati i odgajati decu. Ti si bila dobra i požrtvovana majka, nisi dozvolila Luki da me zaboravi i meni je to sasvim dovoljno' da se ponosim tobom - nježno me je uhvatio za ramena i spustio mi poljubac na usne. Bio je to najljepši poljubac u mom životu. Sada sam opet u drugom stanju, liječnik je potvrdio da nosim dvojke, ali još nisam rekla Goranu. Čekam pravi trenutak da ga iznenadim. A moji roditelji samo ponekad svrate, ali se nikada ne zadržavaju dugo. Izgleda da ih je sram. I treba ih biti.
Potpuno nova glazbena linija stoji na stolu upakirana u šareni papir. Nije osobito skupa i nije neka marka, ali je baš ono što je moj brat oduvijek želio. Unaprijed se radujem njegovu veselju i znam, osjećam duboko u sebi sreću i nadu. A ti osjećaji donedavno su mi bili samo blijedi tragovi i uspomene iz najranijeg djetinjstva. - Ohohooo! - uzviknula je, glasno ulazeći, Sanda, šesnaestogodišnjakinja s kojom dijelim sobu u Domu za nezbrinutu djecu. - Što je to i koja je prigoda? - znatiželjno se vrteći oko stola, zapitkivala je moja cimerica. - Poklon za Ivicu - odgovorila sam joj - a prigoda je dvostruka: sutra puni 16 godina i, što je još važnije, ovu je školsku godinu završio s odličnim uspjehom - nastavila sam ponosno. Uistinu sam ponosna na svog godinu dana mlađeg brata. Još nedavno za nas dvoje sve se činilo beznadnim. Za školu smo oboje bili izgubljeni slučajevi. Oboje smo dospjeli u Dom za djecu i bili smo razdvojeni jer je on, nakon rastave naših roditelja, dodijeljen ocu, a ja majci. A sada je sve drugačije. Često razmišljam o tome kako je odnos između mame i tate krenuo nizbrdo, tražim povod i krivca, ali jedino što nalazim jesu igre s Ivicom i majčini topli poljupci. Doduše, sjećam se da je otac s posla dolazio čudno raspoložen, a majka bi samo tiho rekla: “Luka, opet si pio!” Otac bi obično odmah legao i zaspao, a majka bi u kuhinji tiho plakala. - Jasna, zašto mama prigovara tati što pije? I mi moramo piti kada smo žedni - pitao me jednom Ivica. U to vrijeme ni meni to nije bilo potpuno jasno. Kasnije smo oboje slutili da je “piti” rastavilo naše roditelje, ali kako sam ja tada imala šest, a Ivica samo pet godina, nitko nije smatrao potrebnim da nam objasni što se to događa. - Ivice, ti ideš s tatom, s njime ćeš od sada živjeti, a ti Jasna ostaješ sa mnom - šturo je rekla mama. Cijelu smo noć nakon toga brat i ja proplakali jer nam se činilo da smo za sve krivi upravo mi, pa nas sada kažnjavaju ne dajući nam da više budemo brat i sestra. Zaklinjali smo se da nas nikada i nitko neće rastaviti. Ipak, rastali smo se. Brat je s ocem otišao u jedno selo, dvadesetak kilometara udaljeno od grada u kojem smo majka i ja ostale živjeti u našem malom stanu. Tako su se dogovorili. Otac se želio vratiti u svoje rodno mjesto i živjeti u kući sa svojom majkom. Danas uviđam da nije htio preuzeti odgovornost ni za sebe, a kamoli za Ivicu, pa mu se to učinilo idealnim rješenjem. Rastanak s bratom teško sam podnijela. Po cijeli dan bila sam sama jer je mati, da bi popravila tanki kućni budžet, uz posao u tvornici tekstila, počela u večernjim satima čistiti nekoliko kafića. Meni su naviše nedostajale Ivičine i moje igre i smijeh. Zato sam jedva dočekala jesen kada sam krenula u školu. S radošću i željna znanja prionula sam uz knjigu. Nastavnica me hvalila, a stekla sam i nove prijatelje. Ivicu sam viđala rijetko jer majka nije voljela da odlazim k njima, a i on gotovo nikada nije dolazio k nama. O ocu nisam ni razmišljala jer, i dok je živio s nama, rijetko smo ga viđali. Kada je slijedeće godine Ivica krenuo u školu, više nije dolazio u naš stančić u gradu. Ja sam zbog toga bila očajna i neprekidno sam mamu zapitkivala kada će nam doći moj mali brat. - Jasna, shvati, on sada ima puno obveza u školi - pokušala me utješiti mama. Ali on mi je brat i ja ga volim. Pa kako može biti da se nikada ne viđamo? - plakala sam. - U redu. Ako vam je stvarno toliko stalo, kad završi nastava, možeš cijelo ljeto provesti kod njih ako te prime. Razgovarat ću s bakom, a ocu ti je ionako svejedno - obećala je mati vidjevši da sam neutješna. - Stvarno? Mogu li? Mama, ti si divna! - uzviknula sam i odmah mi se cijeli svijet učinio ljepšim. Ljeto s bratom! Pa to je divno! Sada sam se imala čemu radovati. Napokon je došao i taj dan. Mama mi je u torbu spremila samo najnužnije stvari i, dakako, ono što je meni bilo jedino važno, plastični pištolj na vodu, poklon za Ivičin rođendan koji sam kupila od ono malo svog džeparca. Cijelim mi se putem činilo da vozač presporo vozi. Napokon smo stigli, a ja sam od nestrpljenja trčala od autobusne stanice do stare bakine kamene kuće. - Ivo! Ivice! - radosno sam uzviknula ugledavši ga kako sjedi na kućnom pragu. Tek kada sam mu prišla bliže, vidjela sam da mu je glava pognuta i da plače. - Što je, što se dogodilo? - uplašeno sam upitala, a kada je podigao lice, na lijevom obrazu ugledala sam stravičnu modricu. - Idi! Gubi se! Ne želim te više vidjeti! Svi ste vi isti! - zavikao je na mene. - Ali... - zamucala sam. - Odlazi, glupačo! - vrisnuo je i potrčao prema ulici. Još se sjećam snažnog osjećaja straha koji me gušio dok sam ulazila u kuću koja se činila potpuno praznom. Oca nije bilo, a baku sam zatekla u kuhinji kako tiho plače, kao nekada moja mati. - Idi, dijete, doma, ovdje ništa ne možeš učiniti - rekla mi je kroz suze. Shvatila sam što se dogodilo. Znala sam da je otac istu kao Ivicu i da to nije prvi put. Postalo mi je jasno zašto je moj brat u posljednjih nekoliko navrata, kada smo se uspjeli nakratko vidjeti, bio tako tih i zamišljen i djelovao nekako staro. Osjetila sam bijes od pomisli da ga netko ma samo i takne i obuzela me želja da ga zaštitim, iako sam i sama imala svega osam godina. Pošla sam ga tražiti. Hodala sam pustim malim mjestom, zagrijanim ljetnim poslijepodnevnim suncem, i napokon ga pronašla u susjedovu voćnjaku. Sjedio je i dalje spuštene glave, ali nije više plakao. Prišla sam mu i zagrlila ga, a on se ovaj put nije opirao. Reci mi što se dogodilo - molila sam ga. Nakon nekoliko minuta počeo je pričati. - Kada je tata čuo da dolaziš, najprije se posvadio s bakom. Dugo su vikali jedno na drugo, a onda je on otišao urlajući kako mu je dosta jedno “kopile” one “kurve”, a kamoli dvoje. Mene je i jako razljutilo što mamu zove kurvom i što ne da da ti dođeš k nama. Kada se vratio, bio je pijan, ali ja sam ga ipak zamolio da dopusti da ljetni odmor provedeš kod nas. Nije ništa rekao, samo me udario i nastavio tući dok nisam pao. Ali, znaš, nisam zaplakao. Nisam htio da vidi kako plačem. Tada je ponovno otišao. Nije to prvi put da me tuče. Zapravo, čini to gotovo svaki dan. Seko, što da radim? Mrzim ga i mislim da bih ga mogao ubiti! Baka je stara i bolesna, a i nju je udario nekoliko puta kada me htjela obraniti. Što da radim? - opet je počeo plakati. Sada sam plakala i ja. - Reći ću sve mami. Ona će znati što da radimo. Doći ćeš k nama i opet ćemo živjeti zajedno. Bit će sve u redu, vidjet ćeš - tješila sam i njega i sebe. Dogovorili smo se da odmah krenem doma kako bi mama što prije došla po njega. Mislili smo da smo sve riješili i čak smo se veselili što ćemo ponovno biti zajedno. Ali svijet odraslih, izgleda, nije tako jednostavan kao svijet djece. Mati se iznenadila kada me ugledala na vratima i odmah je znala da nešto nije u redu. Sve sam joj ispričala. Dok sam govorila, lice joj je postajalo sve bljeđe, a usne je stisnula u tanku crtu. Kada je progovorila, nisam mogla vjerovati da to govori moja, naša mama. - Mi ne možemo ništa učiniti, Jasna. Ti znaš kakav je tvoj otac. Ako bih se umiješala ili, ne daj Bože, obavijestila policiju ili koga drugog, još bi i nama pravio probleme. Ivica je dodijeljen ocu i ja tu ne želim ništa mijenjati. Znaš i sama da ni ovako nemamo novca, a kako bi bilo tek tada. Osim toga, moram ti još nešto reći. Ti ćeš shvatiti jer si već dovoljno velika. Odlučila sam se ponovno udati. On se zove Marko, dobar je čovjek, radi i sigurno će i tebi biti dobar otac. Ali njemu je previše i jedno dijete koje nije njegovo, a kada bi čuo da želim sebi uzeti i Ivicu, sigurno bi me napustio. A on nam je šansa za bolji život. S njime bismo imali sigurnost i budućnost. Osim toga shvati, Jasna, da ga volim, i ne boj se, ništa se neće promijeniti. Samo, Ivici ne možemo pomoći. Ali možeš biti mirna, sigurno će baka nešto poduzeti. Slušala sam je i osjećala kako se u meni nešto mijenja, okamenjuje. Nisam osjećala strah, mržnju, čak ni ljutnju, samo hladnoću oko srca. Nije mi bilo jasno kako nas je i majka mogla samo tako prepustiti našoj sudbini; znala sam da mi je jedino ostao još moj mali brat. Marko doista nije bio tako loš, ali sam znala da me ne voli i da bi bio najsretniji da me nema. Za brata nije nikada ni pitao, a mama nije dala da o njemu govorim. Objasnila mi je kako sada ne bi bilo u redu ni da on dolazi k nama jer Marku to ne odgovara. Meni je postalo svejedno. Živjela sam samo za rijetke susrete s bratom. Nalazili smo se obično negdje u gradu i dugo razgovarali o svemu. On je majčinu ponovnu udaju i to što ga ne želi viđati primio vrlo hladno. Trebao sam to i znati. Pa već me jednom ostavila - samo je rekao. Meni je škola išla sve lošije i svaki put kada bi me Marko zbog nove loše ocjene dočekao s rečenicom: “Zar je to hvala za sav trud i muku tvoje majke i mene”, odlučila bih učiti još imanje. Najviše me boljelo to što mi se činilo da majku zapravo nije briga. Ali sve je bilo dobro dok mama nije zatrudnjela... U prvo vrijeme sam se radovala još jednom malom bratu ili možda sestri, ali kada sam vidjela da mama sa mnom gotovo ne govori, počela sam ih sve mrziti. Ona se nekako pomladila i proljepšala, a Marko se napuhao kao puran. Za mene ih nije bila briga. A uostalom, ni mene za njih. Jednog vjetrovitoga proljetnog dana rodio se Ante. Bio je prekrasna beba i, iako sam htjela, nisam ga mogla mrziti. Ivica me čudno gledao dok sam mu s oduševljenjem pričala o mališanu, kako ga kupam i pomažem mami u svim poslovima oko njega. Nisam ni slutila da za mene tek sada počinje pravi pakao. Poslove kojima su me u kući zaduživali obavljala sam s radošću. Čini mi se sada da sam tako pokušala kupiti malo ljubavi. A onda je jednog dana Marko došao s posla i rekao: - Jasna, morat ćeš se zaposliti. - Kako ću? A škola? Uskoro će kraj školske godine, a ocjene su mi ionako loše. A baš je uspjeh u osmom razredu važan za upis u srednju školu! - Znam, znam - gunđao je Marko - ali ti ionako nećeš nastaviti školovanje. Nemamo mi za to novca, a i nisi baš neki đak. Majka ti još nije rekla, ali opet je trudna. I Ante je još mali, a znaš i sama koliko mala beba traži novca. - Ali vi za mene dobivate novac od socijalnog! Ja od toga ništa i ne vidim! Što radite s tim novcem? - zaplakala sam. - Vidi ti nje! - uzviknuo je. - Sada nas još optužuje da je potkradamo! To je tako malo novca da nije dosta ni da te nahranimo. Budi sretna što nisi na ulici, a ne da nam još i prigovaraš! Znala sam da su majka i očuh čvrsto odlučili i da nema smisla da se borim. Počela sam čistiti ulaze nebodera obližnjeg velikoga stambenog naselja. Sav zarađeni i bijedni novac tražili su da dajem njima uz uvijek isto opravdanje da mala djeca puno traže. Uskoro se rodila i Anita, ali ja više nisam osjećala radost. Sve moje nade potonule su i činilo mi se da mi život nije na početku, već na kraju. Nekoliko puta pokušala sam tražiti nešto novca za sebe, za odjeću koja mi je bila nužna. - Ti bi se sada lickala, a nemamo ni za jelo - odgovarao bi mi očuh. Pa ipak, Anita i Ante uvijek su dobivali što su htjeli. Mučio me i Ivica. Nekako se promijenio, bio je sve čudniji. Pričao mi je o svom društvu, a kada bih mu ja rekla kako teško radim, a mama i Marko mi ništa ne daju, on bi mi odgovarao: - Što si luda! Ja i moja ekipa to jednostavno uzmemo. - Ti kradeš? - preneraženo sam ga pitala. - A što ako te policija uhvati? - Pa, već su me nekoliko puta uhvatili. Nisu oni tako loši, ti policajci. I sve to skupa nije strašno - smijao se Ivica. Ali ja sam znala da je strašno i da neće dobro završiti. Tako je i bilo. Jednog je dana zazvonio telefon. Kada sam se javila, s druge strane čula sam uplakanu baku: - Ivo... Ivo... uhvaćen je u krađi. Nekako sam od uspaničene bake uspjela saznati što se dogodilo, Ivica i nekoliko njegovih “prijatelja” provalili su u kiosk, ali je upravo tada naišla policija. Oni su bili pijani pa su se pokušali oduprijeti i potukli su se s policijom. Sada me baka molila da dođem i budem tamo kada Ivicu dovedu kući. - Molim te, dođi! Ti bi ga mogla urazumiti, a doći će i socijalna radnica. Bilo bi dobro da s njome porazgo-varaš, možda bi nam ona mogla pomoći - plakala je i dalje baka. - A tata, gdje je on? - pitala sam. - Ne znam, nema ga već danima - odgovorila je. Majci i Marku nisam ništa rekla, samo sam uzela nešto novca, iako sam znala da ću zbog toga dobiti “lekciju”, a možda i batine, i odmah krenula na autobus. Ivica je bio blijed, kada je u pratnji jednog policajca ušao u kuću, nije me ni pogledao. Za njime je ušla mlada, vrlo lijepa i nježna žena. Slutila sam da je to socijalna radnica, iako mi nije bila potpuno jasna njezina uloga. - Ja sam Antonija - predstavila se, rukujući se s bakom i sa mnom. -Željela bih vam pomoći, ali morate mi sve ispričati. Osjetila sam snažan poriv da je uvrijedim u toj njezinoj blagosti i dobroti. - Ne znam samo čime biste nam vi mogli pomoći - odgovorila sam joj hladno. Pitala sam se otkud sada nekom potreba da nam pomaže i tko je ona da se brine o nama i uživa u našoj muci. - Jasna, je li uistinu tako? - pitala me. Kimnula sam, a ona je nastavila. - Postoji način da vam pomognemo, ali i mi trebamo vašu pomoć. Koliko mi je baka rekla, tvoj otac Ivicu zlostavlja već godinama, a čini mi se da sam čula da ni tebi ne cvjetaju ruže. Znaš li da je svaki roditelj dužan da se brine o svojoj djeci? Svaki! Za nebrigu postoje kazne, koje određuje sud. A postoje i ustanove, domovi, u kojima se o djeci poput vas netko brine, u kojima ona idu u školu i druže se s drugom djecom. Nije dom majka, ali ako se majka ne želi brinuti za svoju djecu, bolje je da to učini bilo tko - rekla je. Svi smo je začuđeno gledali. Odakle tako nježnoj ženi toliko čvrstine? Sud? Da djeca pošalju roditelje na sud? - Što je vama? Zar da mi tužimo svoje roditelje? - zabezeknuto sam je upitala. - Tužit ćemo ih mi, ali od vas želimo pomoć. Osim toga, želimo da odlazak u dom ne shvatite kao kaznu. Vi ste premladi da se sami o sebi brinete, vaša je baka stara i bolesna, a i sami znate da to vaši roditelji ili ne žele ili ne mogu. Ima još jedna stvar: vas dvoje u domu biste opet mogli biti zajedno - rekla je Antonija. Bratov i moj pogled se sreo i tada je u meni nešto puklo. Počela sam pripovijedati sve čega sam se sjetila, a brat je dopunjavao moju priču. Antonija nas je samo ponekad ponešto upitala i cijelo je vrijeme marljivo zapisivala u svoju bilježnicu. Kada sam završila, osjećala sam se potpuno prazno, ali postupno se u mene počeo uvlačiti mir. Znala sam da smo dobro učinili. Za nekoliko dana sve će biti sređeno. Netko od naših djelatnika doći će po vas. I ne brinite se, bit ćete konačno opet zajedno. Lijepo je vidjeti da se brat i sestra toliko vole - rekla je sa smiješkom. Majci nisam ništa rekla. Ne zbog straha, nego nisam osjećala potrebu da s njome razgovaram. Tek sada postala sam svjesna koliko smo brat i ja propatili, a da nizašto nismo bili krivi. Svi su pobjegli od odgovornosti da nas odgajaju, pa zašto bismo se mi sada osjećali odgovornima? Već sljedećeg dana došla je Antonija s još dvojicom muškaraca. Mama i Marko bili su začuđeni. Branili su se da nemaju pojma o zanemarivanju djece, ali ja sam znala da im je svaka riječ prazna i uzaludna. Otišla sam spakirati ono malo svojih stvari kako bih mogla odmah poći s Antonijom, kada sam iz kuhinje čula Markov ljutiti uzvik: - Mene ćete vi na sud zbog derišta koje i nije moje!? Tada se začuo Antonijin miran i odlučan glas: - Da, vas! Zato što ste primali novčanu naknadu za Jasnu, a trošili ste je u druge svrhe. A vas, gospođo, zato što ste zanemarivali odgoj i brigu o svojoj kćeri, a skrb o sinu niste htjeli preuzeti iako ste znali da ga otac alkoholičar maltretira. Na to niste upozorili niti sud u vrijeme rastave. Ne brinite se, i otac će dobiti poziv na sud zbog zanemarivanja i zlostavljanja djeteta - bila je jasna i glasna. Uhvatila sam Antoniju za ruku i bez pozdrava otišla. Nisam osjećala ništa osim radosti što ću vidjeti brata. O dječjim domovima ljudi često imaju pogrešnu sliku, barem je tako što se tiče ovog našeg. Ima tu puno razumijevanja, ljubavi i topline. Kada sam došla, Ivica me već čekao. Sobe su nam bile blizu koliko je to moguće, s obzirom na to da je zgrada podijeljena na muški i ženski odjel. Sada se viđamo svakog dana. Zajedno smo na ručku, uvečer uz televizor, zajedno učimo i sjedimo na klupi u malom parku koji okružuje dom. Oboje ćemo dogodine maturirati. Ivica uči za mesara, a ja idem u ekonomsku školu. Ali je najvažnije i najljepše to da smo nakon dugo vremena opet zajedno i da znamo kako naši životi imaju budućnost i radost.
Lezba, lezbača, muškarača... Ne mogu ni nabrojati sve etikete koje su mi ljudi godinama kačili. Čak i oni koji su se predstavljali kao bliski prijatelji, znali su po meni oplesti misleći da njihove riječi neće doći do mene. Jednom ili dvaput pitala sam ih što im je trebalo da mnome ispiraju usta, ali nakon ispričavanja koja su više podsjećala na optužbe tipa: “Što ti pada na pamet?!... Nikada ne bih!... Znaš da se na mene uvijek možeš osloniti! ... Pogrešno su te informirali!” odustala sam od traganja za iskrenim odgovorom. Prijatelji... Kako je ta riječ čudno zvučala kada sam je ja izgovarala. Pogotovo zato što sam znala da ih nemam. Kada sam tridesetu prevalila neudata, mada to u današnje vrijeme nije pretjerano neobično, etiketiranje je postalo sofisticiranije. Od lezbače sam postala usidjelica i polovnjača, ali trudila sam se sve to ignorirati. Želja da nosim garderobu koja mi se sviđa, a ne podrazumijeva vrtoglavo visoke potpetice, dekolte i minicu, bila je jača od šaputanja koja sam slušala iza svojih leđa. Tko zna? Možda bih danas ležala na nekoj psihijatrijskoj klinici da sam se obazirala na svačiji komentar. Roditelji mi nikada nisu zamjerali što sam takva kakva jesam - svojeglava i modno neosviještena - a njihovo mišljenje oduvijek mi je bilo najvažnije. Ne pamtim da mi je tijekom školovanja ijedan profesor zamjerio to što nisam pratila modne trendove. Štoviše, dobila sam dojam da sam im se sviđala jer sam bila neobična djevojka koja se nije utopila u mnoštvu; nisam štreberski podizala ruku niti sam im se umiljavala, a opet sam ih znala iznenaditi znanjem. To znanje kasnije mi je pomoglo da se upišem na fakultet koji sam oduvijek željela i utjecalo je na mene tako da ne ovisim o tuđim komentarima. Ipak, škola u kojoj sam počela predavati francuski nije tolerirala dolaženje na posao u trapericama i tenisicama. Malo sam se snebivala dok napokon nisam ušla u štos. Po uzoru na neke koji su od sela do grada dolazili u tenisicama preobuvajući se potom u otmjene cipele, i sama sam pribjegla sličnoj varijanti. Na posao sam dolazila pola sata ranije kako bih se presvukla i, po pravilima odjevena, ulazila u svoj kabinet u kojem su me čekali stariji osnovci. Djeca k’o djeca. Komentirala su sve što su primijetila, ne trudeći se prikriti radoznalost u vezi s činjenicom da sam još uvijek neudata i da nemam djecu. Znala sam kako bi im više odgovaralo da su gubili sate zbog moga trudničkog ili porodiljnog bolovanja, ali tu im nisam mogla pomoći. Napokon, da sam naišla na nekoga normalnog, na nekoga s kim sam se mogla i šutke razumjeti, sigurno bih ušla u bračnu ili izvanbračnu zajednicu i možda poželjela roditi dijete. Ali nisam i, što se gubljenja nastave tiče, učenici su imali malo koristi od mene. Duže od osam godina radila sam bez ikakvih problema u istoj školi s generacijama koje su kroz nju prodefilirale. Imala sam svoj sistem rada koji je podrazumijevao red druženja, red ozbiljnog rada. U svakom razredu bio je poneko kome to nije odgovaralo, ali nikada nije bilo ozbiljnijih ispada. Čak i kada sam nekolicinu njih srušila na popravni, stoički su podnijeli “poraz”. U ljetnom roku sa zadovoljstvom sam im podijelila trojke jer mi je više od savladanih glagola značilo to što su shvatili ozbiljnost situacije i posljedice svog nezalaganja. Međutim, od kada je generacija te godine prešla u starije razrede, činilo mi se da smo moje kolege i ja potpisali kolektivni ugovor kojim prihvaćamo kidanje živaca. U klupama su sjedila nezainteresirana djeca, najčešće zabludjelih pogleda i noseva prikucanih uz mobilne telefone. Opominjala sam ih na to da se koncentriraju, pokušala sve kako bi ih nagovorila da se zbroje i počnu učiti, sazivala roditeljske sastanke, ali nije vrijedilo. Do kraja njihova šetog razreda nastavničko vijeće poklanjalo im je dvojke. - Na što bi to, molim vas, sličilo da nam cijela generacija ponavlja razred? Kakvu bi sliku o našoj školi stekla javnost? Nemoguće je da baš nijedno dijete ne zna barem za dvojku. Kolege, i vaš kredibilitet bit će doveden u pitanje ako toj djeci ne pomognemo da pređu u viši razred. Na kraju krajeva, netko drugi će se baviti njima kada izađu iz ove škole. Nemojte da našom zaslugom ostanu ovdje duže nego što moraju. Ne znate koliko mi je teško svakodnevno se obračunavati s roditeljima koji u redovima stoje ispred moje kancelarije -nemoćno je govorila direktorica na sastanku koji je sazvala pred kraj školske godine. Iako nevoljno, jednoglasno smo odlučili izići u susret njenim zahtjevima. Podijelili smo dvojke. Nezainteresirani šestaši prošli su godinu s prosjekom dovoljan, i svi su bili zadovoljni. Bar do narednog prvog rujna kada je u klupe sjela ista generacija. Pubertet ih je tijekom praznika već dobro prodrmao. Znala sam da neće biti lako ni njima ni nama, ali sam računala na uključivanje roditelja u odgoj vlastite djece. Kako mi matematika nikada nije bila jača strana, nije neobično to što sam se i tada preračuna-la. Ne da se roditelji nisu uključili, nego sam stekla dojam kako su potpuno digli ruke od svoje djece prepuštajući ih nama, profesorima i nastavnicima. Mjesec dana sam od svakog sata gubila po petnaest minuta kako bih upisala sve koji su markirali. Od razreda koji je brojao trideset đaka, na kontrolnom ili pismenom nisam uspjela nabrojati više od desetak. Ipak, kada su konačno došli na sat, kako bih nadoknadila ocjenjivanje, davala sam im da rade baš ono što su mislili da će, uz nekoliko neopravdanih, zaobići. Jedinice su pljuštale kao kiša, ali nisam primjećivala da se bilo tko živcira zbog toga. Ako su o nečemu razmišljali, to sigurno nije bila škola. Nekoliko puta skrenula sam pažnju direktorici na činjenicu da s djecom ne mogu izaći na kraj, ali me je samo nemoćno gledala. Do kraja prvog polugodišta rezultat je bio očekivano poražavajući. Kao pedagogu i čovjeku bilo mi je krivo što ne mogu doprijeti do te djece. Već sam hvatala sebe kako se ježim pred ulazak u kabinet za strane jezike. Željela sam se okrenuti, vratiti dnevnik u zbornicu i zbrisati što dalje. Kada sam to razmišljanje podijelila s jednom kolegicom, ovako me je posavjetovala: - Draga, zar misliš da i sama nisam na to pomišljala? Ipak, ne vrijedi. Kada se ne nerviraju njihovi očevi i majke, nemoj ni ti. Vjeruj mi, otkad sam sebi rekla da ovdje dolazim samo zato da zaradim plaću, o djeci više ne razmišljam kao o propalim slučajevima. Ionako ćemo im na kraju godine podijeliti dvojke, a da ih svakog časa molim da zagriju stolicu, ne pada mi na pamet. Savjetujem ti da se ne obazireš. Željela sam je poslušati. Ponavljala sam sebi kako su to tuđa djeca pa ne trebam brinuti o njima. Nekako sam povjerovala u to i početkom drugog polugodišta lakše sam podnosila satove s tom djecom. Otprilike tjedan dana... Toliko je je trajalo zatišje pred buru koja je počela glasnim smijehom nekolicine dječaka. Nisu ni primijetili da sjedim u kabinetu čitavih deset minuta dok sam ih gledala kako razmjenjuju SMS-ove i poruke preko fejsa. Napokon, shvativši da neće odložiti svoje igračke, triput sam tresnula dnevnikom po katedri. Umirili su se samo na tren da bi sekundu kasnije nastavili žamoriti. Priznajem, živci su me izdali kada sam najbližem đaku otela telefon. - Što vam je?! Zašto ste mi uzeli mobitel?! - vikao je Krunoslav titajućim glasom. - Vratit ću ti ga, ne boj se. Krajnje je vrijeme da vidim što je toliko smiješno pa da se i ja nasmijem - rekla sam kopajući po pristiglim porukama. A onda sam zamalo pala u nesvijest. Bio je to video snimljen u toaletu: jedna djevojčica iz tog razreda klečala je i oralno zadovoljavala petoricu dječaka... Toliko sam ih na snimci uspjela prebrojiti. Nisam razmišljala o tome je li sve što se tamo dešavalo bilo dobrovoljno ili pod prisilom. Kao metak sam odjurila u direktoričinu kancelariju. Predala sam joj Krunin mobitel i rekla: - Ovo morate pogledati! - Što se dogodilo? - upitala je iznenađeno. - Pogledajte snimak i sve će vam biti jasno. Brinete o lošoj slici i našem kredibilitetu, a s druge strane dopuštamo da ovakav dvominutni, eksplicitni film o našoj djeci kruži internetom. - Što to pričate?! - Pritisnite “play” i sve će vam biti jasno. Gledala sam kako joj se lice pretvara u semafor. Nepomično je sjedila u stolici ne ispuštajući telefon iz ruke, a onda je upitala gdje je djevojčica sa snimke. - Ne znam. Na mom satu nije. - Otkuda vam ovo? - Otela sam mobitel učeniku iz klupe. Smijao se zajedno sa ostalima dok sam im pokušavala pokazati da sam prisutna... - Što je vama?! - dreknula je moja direktorica. - Ne možete djetetu oteti telefon! Samo nam nedostaje još tužba za krađu! - Zaboravite krađu. Pogledajte snimku još jednom. Da sam na mjestu roditelja ove djevojčice, nekome bih glavu otkinula! - prosiktala sam. - Ali niste! - i dalje je vikala. - Očigledno je snimka stara. Koliko vidm, ona se nije bunila, a nitko od roditelja nije se oglasio u vezi s ovim. Idite na sat, ispričajte se učeniku i vratite mu telefon. Ne dižite buku više. Oni će otići iz ove škole... Zgrabila sam mobilni telefon i vratila se u kabinet. Sjela sam za katedru i pogledala Krunoslava koji se nakesio. Predala sam mu telefon bez komentara, a onda se opet začuo kolektivni smijeh. Istina je da sam odrastala u drugačijim, sretnijim vremenima. No bez obzira na moje djetinjstvo, godine školovanja i stalnu potrebu da razumijem nove generacije, snimka na đačkom telefonu potpuno me je izbacila iz takta. Do kraja radnog dana tijelo mi je podrhtavalo od nemoći, a iz misli nikako nisam mogla izbaciti učenicu, glavnu protagonistkinju kratkog porno filma. Kada prvi sljedeći put dođe na moj sat, mislila sam, pozvat ću je kako bih joj objasnila kakve mjere ona i njezini roditelji mogu poduzeti protiv divljaka koji su je natjerali na taj skandalozni čin. Pretpostavljala sam da neće u skorije vrijeme doći u školu, pogotovo zato što je snimka završila na nekoj društvenoj mreži. I opet se ispostavilo da sam loše procijenila situaciju: već narednog tjedna djevojčica je najnormalnije sjedila u pretposljednjoj klupi do prozora. Pričala je s prijateljicom iz klupe ne ispuštajući iz ruke mobitel. Priznajem, jedva sam održala sat. Nisam pričekala ni kraj sata kako bih zamolila djevojčicu sa snimke da ostane u kabinetu minutu tijekom malog odmora. Nije bila oduševljena, ali je pričekala da njeni prijatelji izađu iz učionice. Biranim riječima pokušala sam da joj reći da sam vidjela snimku i kako bi bilo dobro da njeni roditelji angažiraju odvjetnika. - S obzirom na to da si maloljetna- rekla sam - moraju oni umjesto tebe podnijeti tužbu protiv huligana. Zamahnula je glavom, kosu prebacila s jedne na drugu stranu i, zagledavši mi se u oči, upitala: - Što hoćete od mene? - Hoću ti reći da se trebaš boriti za sebe. To što su te natjerali da učiniš u toaletu kažnjivo je po svim zakonima koje poznajem. Ali se bojim da, ako ne prijaviš taj slučaj, nitko neće biti kažnjen. - Znate što... Jasno mi je da ste vi ljubomorni na mene i moju popularnost, ali ja vam tu ne mogu pomoći - rekla je hladno. - Dijete, o čemu to pričaš? - bila sam šokirana. - Pričam onako kako jest. Mislite da nitko od nas ne zna kakvi dolazite u školu i kakvi iz nje izlazite? Svima nam je jasno da ste lezbača, pa vam sve smeta. Žao mi je što ne znate zavesti muškarca, ali nemate se pravo miješati u moj život. Ono što radim, radim zato što mi se sviđa i gotovo! - podigla je nos. - Dijete, saberi se. Za tvoje dobro kažem ti da se promijeniš... - Pa da budem kao vi, je li? - Ne trebaš biti kao ja, ali nije normalno da u trinaestoj godini radiš takve stvari... - A što vi znate što je normalno? Da pratite trendove, dosad biste imali nekoga. Ja za sebe barem mogu reći da sam “strejt”, ne volim žene nego muškarce, a za vas nisam sigurna! - rekla je prkosno i izletjela iz kabineta. Bila sam paralizirana. Da me ne shvatite pogrešno, nisam bila uvrijeđena njenom izjavom, ali me je logika kojom se vodila sasvim izbezumila. Možda nisam pratila trendove, ali nisam mogla povjerovati u to da je djevojčica od trinaest godina izabrala postati popularna na najgori mogući način. Nemoćna da izađem iz kabineta, naredni sat dočekala sam glave zabijene u šake. Srećom, došli su petaši koji su pokazivali veći interes za gradivo nego za poruke i video snimke. Napokon, kada se završio taj radni dan, presvukla sam se u svoju uobičajenu garderobu i izašla iz škole. Shvativši kako je šetnja najbolji lijek za moje načete živce, pješke sam pošla kući. Disala sam duboko, pokušavajući time rastjerati ludilo tog dana. Već sam bila na pola puta kada sam iza sebe čula povike: - Eno je! Lezbača! - cičao je dobro poznati ženski vokal. - Tko zna zašto te je zadržala na odmoru? Možda je htjela da i nju obradiš kada je vidjela kako to dobro radiš! - javio se muški glas. - Fuj! ‘Alo, lopato, nisu svi kao ti! Još nisi imala frajera i zato ti sve smeta! - Što tražiš u školi?! Bolje idi u neki samostan! Te i slične “parole” pratile su me do kuće. Mislila sam kako ću iskočiti iz vlastite kože. Iznervirala me je ta blesava, neodgojena dječurlija, kao da mi sve ono što se događalo u školi nije bilo dovoljno. Stigavši kući, nemoćno sam odložila svoju “školsku uniformu” i zavalila se u fotelju. Roditelji su primijetili da sam neraspoložena. - Da nisi otkaz dobila? Je li ti dobro? Što se desilo? - zasula me je majka pitanjima. - Pustite me da predahnem - rekla sam. - Je li te netko od kolega uvrijedio? Možda je direktorica nešto rekla? Hoćeš li da zamolimo nekoga da se založi za tebe? - inzistirala je moja majka. - Ništa loše nisam napravila, nisam se svađala ni s kolegama ni s direktoricom. Bolje da vam ne pričam o tome što me je iznerviralo. - Nama možeš sve reći - javio se tata. Mogu li, pitala sam se. On, koji je oduvijek bio konzervativan i koji me je učio da razlikujem dobro od zla, pravdu od laži, moralno od nemoralnog... Je li bio u stanju shvatiti ono što je njegova kći vidjela i kako joj se vratilo to što je željela pomoći? Napokon, kada je njegov pogled postao nepodnošljiv, rekla sam: - Vidjela sam snimku djevojčice iz sedmog razreda, koja u toaletu oralno zadovoljava petoricu dječaka. Htjela sam joj pomoći, ali me je nazvala lezbačom i, povrh svega,rekla mi je da mi je najvjerojatnije krivo što nisam popularna kao ona. Pogledala sam u svoje zabezeknute roditelje. - Je li vam sada jasno zašto sam neraspoložena? Pitam se kako ću izdržati do penzije kada me već sada takve stvari izbacuju iz takta. Mama se uhvatila za glavu, dok je otac, prikupivši snagu poslije svega što sam izgovorila, rekao: - Kćeri, nitko te ne prisiljava ni na što. Nikada nismo vršili pritisak na tebe da radiš nešto protiv svoje volje. Generacije su sve gore, a kud god da odeš, na bolje naići nećeš. Moj ti je savjet da se ne unosiš previše u to što ta djeca čine. Imaju roditelje, pa neka oni misle o njima. - Nešto slično savjetovala mi je i kolegica... - To je jedino riješenje - zaključio je tata. Nisam bila spremna da nastaviti raditi u takvom okruženju, ali sat sam morala održati. - Dobra večer - rekla sam sedmašima trudeći se da ne pokažem ni trunčicu revanšizma zbog prethodne večeri. Izgledalo je kao da me nitko ne čuje i ne primjećuje. Otvorila sam dnevnik, prozvala dežurne i zamolila ih da mi kažu tko nije na nastavi. U trenutku mi je kreda proletjela pored glave. Ne obaziri se, govorila sam sebi. Podigavši pogled na dežurne učenike, ponovila sam pitanje: - Koga nema? - Meni se čini da ste to vi - oglasila se djevojčica iz pretposljednje klupe do prozora. Nisam reagirala. Pretvarajući se da je ne čujem, lupkala sam olovkom po katedri čekajući dežurne da mi izdiktiraju imena onih koji su markirali. Poslije petnaest minuta jedan od dvojice dječaka konačno je izgovorio desetak imena i prezimena. - U redu - rekla sam zatvorivši dnevnik. - Danas prelazimo na novu lekciju. - Bolje da ne radimo ništa - javio se poznati ženski glas. - Moji roditelji vas čekaju u direktoričinoj kancelariji, a poznajući ih, mislim da bi vam bolje bilo da se pripremite za taj razgovor. - Kao što sam rekla... Danas radimo novu lekciju - ponovila sam trudeći se ne misliti na taj neugodni sastanak. Po završetku sata odmah sam otišla u direktoričinu kancelariju. - Otkud vi? - upitala je. - Djevojčica sa sporne snimke rekla mi je da su njeni roditelji ovdje i da žele pričati sa mnom. - Sanja, vi i dalje o toj snimci. Nije mi jasno što želite postići. Protagonisti se nisu bunili, kao ni njihovi roditelji. Zapravo nitko, osim vas. Želite li mi se zamjeriti? - Ne, samo sam povjerovala da su roditelji one djevojčice... - Nemojte, molim vas. Još ću pomisliti da vjerujete svemu što čujete. Ako se ne možete izboriti s djecom, ne znam što da vam kažem. Istina je da nemamo profesora koji bi vas eventualno zamijenio, ali ako ste odlučili otići, ja tu ništa ne mogu. - Ne idem ja nikuda - rekla sam otresito. - U tom slučaju, zaboravite snimku i ne spominjite je više. Neću da škola dođe na loš glas zbog vas i vaše želje da ispravljate “krive drine”. Je li vam to jasno? - Kao dan - rekla sam i potom izašla iz kancelarije. Još neko vrijeme trajao je “teror” sedmaša da bi i to, zahvaljujući mom ignoriranju, napokon prestalo. Svim silama trudila sam se skrenuti misli s tog razreda, neprestano podsjećajući sebe na riječi svoje kolegice kako u školu dolazi samo radi plaće, a da ta djeca imaju roditelje. Za sad ne reagiram na glasne, iritirajuće, često zlurade komentare te djece, a koliko ću izdržati, ne znam. Usprkos svemu, volim svoj posao i ne namjeravam ga mijenjati. Volim i djecu, iako ih nemam, ali će mi uvijek biti nejasno zašto ih rađaju oni koji ne žele voditi brigu o njima. Nadam se da će ovaj kratak presjek skorašnjih događaja natjerati barem nekoga da se zamisli. I još nešto: nisam ni lezba, ni muškarača... Samo ne volim gubiti vrijeme s ljudima koji nisu dobar materijal za buduće očeve.
Ležimo u travi, opušteni na proljetnom suncu uživamo jedno u drugom. Rukom nježno prolazim kroz njegovu smeđu kosu dok me zelenkastim očima nježno miluje pogledom punim zahvalnosti. U svakoj njegovoj riječi osjećam njegovu ljubav. Naša djeca nekoliko metara ispred nas igraju se loptom i veselo skakuću. Ni sada ne mogu shvatiti kako sam mogla svu ovu sreću dovesti u pitanje. Prolaze me neugodni srsi kada se sjetim koliko smo bili blizu ponora. Nakon nekoliko mjeseci hodanja Mislav i ja odlučili smo se vjenčati. Bili smo mladi i zaljubljeni. Ja sam završila srednju ekonomsku školu, a on je bio pri kraju studija grafike i dizajna. Zaposlio se u dobrostojećoj firmi, dobili smo stan od mojih roditelja i naš život polako je počeo. Taman kad sam se htjela zaposliti kao tajnica u jednom poduzeću, ostala sam u drugom stanju. Uskoro se rodio naš sin Matija, a ubrzo nakon njega mezimica Lana. Prihvatila sam život domaćice i nikad nisam žalila što sam se mlada udala i što nisam stvarala karijeru. Ponekad mi je bilo teško kada Marka nije bilo puno vremena kod kuće i kad bi radio po cijele dane, ali znala sam da imamo puno troškova i da drugačije ne bismo mogli normalno živjeti. Voljela sam biti supruga i majka i naizgled je sve bilo idealno. Moja dvije godine starija sestra Irena oduvijek me je omalovažavala. Ismijavala je moj život i moje navike. Kad smo bile djevojke ja nisam puno izlazila i po cijele noći ostajala dugo vani, već sam voljela otići u kino ili na kolače s prijateljicama. Ona se uvijek modernije i izazovnije oblačila, moje “čedne” bluze i - prema njenom mišljenju - staromodan izgled. Uvijek me je nagovarala na bezobrazluk i buntovništvo, a ja sam bez obzira na nju cijenila roditelje i uvijek ih slušala u njihovim savjetima. Za razliku od nje, ja sam oduvijek voljela miran i staložen život. Ona je bila vječito u svađi s roditeljima, u svađi s bilo kakvim autoritetom te se ubrzo odselila od nas. Otišla je na studij u Rijeku i kad se nakon neuspješnog studiranja vratila u Zagreb, iznajmila je stančić, iako je radila kao prodavačica u ekskluzivnom butiku, svaki je mjesec tražila roditelje da joj plate stanarinu. Ponekad sam joj zavidjela na njenom divljem temperamentu i odvažnosti za buntovništvo, no kasnije sam shvatila da je njeno ponašanje samo dobar paravan za strah, nesigurnost i komplekse koji su se krili iza njega. Prava istina bila je da je ona bila ljubomorna na mene, da je sve pokušavala da uništi moju stabilnost i sreću. I skoro joj je uspjelo. Bližio se Božić. Kao i svake godine Mislav i ja zajednički smo se dogovarali što ćemo kupiti djeci i što ću spremiti za veliki obiteljski ručak. Napravili bismo popis, on bi mi dao novce, a ja bih kupila dogovoreno. Odlučili smo Matiji kupiti dugo očekivani bicikl, a maloj Lani velikog plišanog medu. Htjeli smo i novu garnituru za dnevnu sobu. Uzela sam Lanu sa sobom i nas dvije krenule smo u kupovinu. Nakon što si je izabrala najvećeg medu u dućanu i što smo kupile ostale darove, krenule smo prema parkiranom autu. Kako je medo bio veći od Lane, to je bilo nemoguće. Kad smo došle pred auto i dok sam ja tražila ključeve od auta u torbici, Lana je uperila prstić prema naprijed i rekla - Gle, mama, eno tate i tete Irene! Pogledala sam u pravcu njenog prstića i ostala zapanjena. Mislav i Irena išli su ulicom u smjeru prema nama i to zagrljeni! Dok je njegova ruka bila oko njezina struka, ona se odjevena u izazovnu suknjicu i bijelu bundicu stisnula uz njega. Nešto su pričali i smijali se te izgledali kao mladi zaljubljeni par koji jedva čeka da uskoči zajedno u krevet. Irena je oduvijek govorila da je Mislav dosadan tip i bezvezan muškarac. Još prije našeg braka nagovarala me je da ga ostavim i nađem si nekog zanimljivijeg muškarca. Bez obzira na njene primjedbe nikad me nije uspjela poljuljati u mojoj ljubavi prema njemu i on mi je bio najbolji na svijetu. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim što vidim. Osjetila sam kako mi kapi znoja cure niz leđa. Došlo mi je da vrištim. Osjećala sam se kao da mi noževi paraju kožu. No otrijeznilo me je Lanino prisustvo. Znala sam da ona ne smije shvatiti ono što upravo gledamo. Čvrsto sam je primila za ruku i rekla da se moramo sakriti jer tata ne smije vidjeti medu i ne smije znati da kupujemo darove i za njega i ostale, da ćemo pokvariti iznenađenje ako nas sada vidi. Ona je oduševljena to prihvatila i nas dvije smo se sakrile iza auta i čekale da njih dvoje prođu. Kad su prolazili osjetila sam onaj slatkasti i poznati Irenin parfem. Kako sam je mrzila! Grizle su me oči i srce je boljelo, ali moje dijete je bilo ondje. Pregrizla sam bol i otišle smo doma. Kad smo stigle kući i raspremile kupljene darove, sjela sam za stol, zagledala se u jednu točku i počela razmišljati. Mržnja, uvrijeđenost, tuga i poniženje zavladale su mojim bićem. Prvi impuls koji se javio u meni bio je uzeti stvari i djecu i momentalno otići od Mislava k svojim roditeljima. Onda sam počela razmišljati o novcima... Pa ja nemam niti jedne svoje kune! Ne mogu se mrdnuti iz stana bez novca. Moji roditelji su u penziji koja je prilično niska i jedva pokriva njihove životne troškove, a kako bi onda tek pokrila troškove za mene i dvoje male djece. Osim toga, to je baš ono što Irena hoće! Hoće jednu svoju pobjedu i izabrala je ono najvažnije: moju obitelj. E ne dam se samo tako! Tako sam mislila dok se plan polako stvarao u mojoj glavi. Odlučila sam kako je ovo posljednji put da je moja sestra napravila budalu od mene. Ljubav prema mužu kao da je nestala u trenutku. Ljutnja i gnjev zamijenili su sve ono lijepo što sam mu davala. Odlučila sam uzeti svoj život u svoje ruke. Taj dan ostala sam kod kuće i vješto sakrivala svoje osjećaje. Prošli su Božić i Nova Godina, proslavili smo sve to u krugu obitelji, baš kao i svake godine. Na božićnom ručku bila je i Irena. Zaista nisam ništa primjećivala između njih. Njihovu pretjeranu šutnju tumačila sam kao skrivanje. Mrzila sam ih sve više. Namjerno sam im davala neke zajedničke poslove oko spremanja ručka, ali Mislav je to vješto izbjegavao. Kako sam ih mrzila! Nema riječi koja može to opisati. Roditelji nisu ništa primjećivali, a ja sam odlučila prešutjeti svoju nevolju. Prošli su blagdani i ušli smo u novu godinu. Prema Mislavu sam bila hladna i suzdržana. Rekla sam mu da koristim neke vaginalne tablete zato jer imam jaku upalu te da mi nije dopušteno imati odnose. On je to prihvatio i nije ni pokušavao sa mnom voditi ljubav. Ja sam to tumačila kao zadovoljenje njegovih potreba s mojom sestrom. Sve više mi se gadio. Ona je potpuno prestala dolaziti kod nas, a više nije ni zvala telefonom. Cijelo vrijeme ja sam šutjela i ni na pamet mi nije palo da upitam Mislava bilo što, da mu kažem što sam vidjela i da mu dam priliku za objašnjenje. Dani su prolazili i ja sam postajala sve spremnija za promjene. Preko oglasnika našla sam posao tajnice u poduzeću koje se bavi prodajom nekretnina. Rekla sam Mislavu da počinjem raditi i on me je potpuno podržao. Dogovorili smo se da ćemo staviti Lanu u vrtić, a Matiju u školski boravak. Njegovo zadovoljstvo protumačila sam kao sreću zbog vlastite slobode. Sada će imati više vremena za sebe i svoju ljubavnicu. Moći će je dovoditi kući jer u stanu neće biti ni mene ni djece. Kako je tek negdje sretan! - tako sam mislila. Nije mi ni na pamet palo da je čovjek možda sretan zato što više neće samo on raditi i neće morati imati toliko prekovremenih sati da bismo si pokrili troškove. Nije mi ni na pamet palo da mu je drago što će sada imati ženu koja će osim obitelji i kuće imati i vlastiti posao. Ipak, ništa ga nisam pitala i nastavila sam misliti po svome. Na poslu je već na samom početku bilo odlično. Uz mlad i sposoban tim, dobru plaću i normalno radno vrijeme stjecala sam sve više iskustva. U početku sam radila isključivo tajničke poslove, no s vremenom je moja pristojnost, komunikativnost i taktičnost bila sve više uočavana. Nakon prvog sklopljenog posla za prodaju poslovnog objekta, direktor mi je dao i novi zadatak. Nakon toga su me unaprijedili i počela sam uz redovnu plaću dobivati i proviziju. Uz poštovanje kolega i sve veću zaradu, počela sam sve više razmišljati o sebi. Shvatila sam da sam uspješna žena i da je još zaista malo vremena potrebno da mogu postati potpuno financijski neovisna o svome mužu. Nisam mu rekla za svoj napredak i zaradu, i dalje je mislio kako radim isključivo kao tajnica te sam tajničku plaću stavljala na zajednički račun. On bi uvijek rekao da uzmem jednu trećinu novca samo za sebe tako da si kupim što želim, da ne radim samo za djecu i njega. To sam tumačila kao neko njegovo olakšavanje nečiste savjesti, a ni na kraj pameti mi nije bilo da je moj muž ponosan što radim i da želi da imam nešto novaca samo za sebe. Kako je vrijeme prolazilo, postajali smo sve udaljeniji. Mržnju prema njemu sve je više zamjenjivala ravnodušnost, a ja sam najviše mislila na posao i novac. Bila sam spremna... Na poslu sam zamolila dvoje kolega da mi budu jamci, a oni su poznavajući moju poslovnu sposobnost odmah pristali. Otišla sam u banku i digla kredit za stan. Preko firme i uz neke kompenzacije kupila sam dvosobni stan u blizini svojih roditelja. Polako sam počela kupovati namještaj i malo po malo, opremila sam ga osnovnim stvarima. Jedno jutro čekala sam da Mislav ode na posao, javila u svoju firmu da neću doći na posao te odvela djecu u školu i vrtić. Spakirala sam svoje i dječje stvari, uzela svoje omiljene predmete iz stana i polako preselila sve stvari u novi stan. Srce mi se paralo dok sam to činila i prvi put nakon nekoliko mjeseci sažalila sam se nad Mislavom. Zadnjih nekoliko mjeseci prema njemu sam se ponašala kao da ga nema, potpuno ga zapostavljala i ignorirala. Sad će se vratiti u stan i zateći ga praznog. On vjerojatno ni ne sumnja da sam ih ja vidjela zajedno. Sigurno će pomisliti da sam našla drugog muškarca i da ga nikad nisam ni voljela; tako sam mislila. Što se drugih muškaraca tiče, nije mi ni na kraj pameti bilo petljati se s ikime. Voljela sam svoga muža, no on me je varao s vlastitom sestrom i ja sam zamrzila cijeli muški rod. Uzela sam papir i napisala: “Marko, ja te ostavljam. Razloga nema, jednostavno je tako. Nadam se kako shvaćaš da djeca kao maloljetnici trebaju biti sa mnom. Bit će kod mojih roditelja svaki vikend i ti tada možeš biti s njima.. Ako želiš, možeš ih voditi sa sobom i na more. Ako ti treba pismena rastava, sve ćemo se ljudski dogovoriti. Misli na našu djecu i nemoj se previše raspitivati o meni. Za njih ćeš ti uvijek biti najbolji i jedini tata na svijetu, a za mene prošlost. Pozdrav, Lidija.” Kad sam završila s pisanjem, ruka mi se tresla i plakala sam nakon dugo vremena. Suze su samo tekle i ja sam se po prvi puta pitala radim li ispravno i jesam li možda ipak trebala pitati Mislava da mi objasni i kaže sve sam u lice. Ipak sam zatvorila pismo i stavila mu ga u sandučić. Djeca su polako i teško prihvatila da živimo bez tate i da su s njim samo preko vikenda. Svojim roditeljima rekla sam o čemu se radi, ali im nikada nisam rekla o kojoj se ženi radi. Znala sam da bi im to slomilo srce. Irenu sam pozvala k sebi jedan dan i otvoreno joj rekla da sam ih vidjela i da sve znam o njima. Rekla sam joj neka ništa ne govori roditeljima i neka mi ne dolazi u stan. Ona je rekla da se slaže sa svime i ni u jednom trenutku nije rekla da joj je žao. Potvrdila mi je sve što sam vidjela i bez isprike otišla iz stana. Pomislila sam da ona nije moja sestra, da je neki stranac i neprijatelj. Stvarno je više nisam nimalo voljela. Prvi put Mislav me je nazvao prije ljeta i pitao me kratko kako sam i da se dogovorimo oko ljetovanja. On i djeca otišli su k njegovima na more na tri tjedna. Nije me pitao zašto sam otišla, odakle mi stan, ništa me nije pitao. Tumačila sam to kao njegovu nezainteresiranost za mene i rezultat zajedničkog života s Irenom. Ponekad sam ih znala zamišljati kako strastveno vode ljubav i mučena gorkom ljubomorom bacala bih se na posao i zaboravljala bol. Vikende i ljeto bez djece iskoristila sam za usavršavanje poslovnog znanja. Pohađala sam razne seminare i predavanja, puno učila i upoznavala mnogo novih ljudi. Od domaćice, supruge i majke postala sam prava poslovna žena. Koliko god mi je godio poslovni uspjeh, ponekad sam zaista znala biti usamljena. Razmišljala sam kako je Mislav morao zarađivati za sve nas i da mu sigurno nije bilo lako, ali da se nikada nije žalio. Razmišljala sam koliko sam puno vremena provodila uređivajući naš dom i kuhajući, a koliko smo malo imali zajedničkog vremena, koliko smo malo razgovarali. Uglavnom smo vodili površne razgovore vezane uz dom i djecu. Nikad ga nisam pitala je li mu teško na poslu i je li bi bilo lakše živjeti da i ja radim. Ponekad bi osjetila kajanje i nostalgiju prema njemu, ali onda bih se sjetila onog blagdanskog jutra, mene i Lane sakrivene iza auta i njih dvoje u zagrljaju. Nastavljala sam sve i dalje držati u sebi i raditi. Došao je i sljedeći Božić. Mislav je želio djeci kupiti darove koje sami izaberu i poveo ih je u grad. Kad sam se vraćala sa seminara i sama sam odlučila malo prošetati gradom i kupiti poneku sitnicu svakome. Dok sam u glavi mislila o tome što sam čula na tome seminaru, digla sam glavu i ispred sebe ugledala Mislava s djecom kako idu po ulici ruku punih zamotanih darova. Zaustavili smo se jedni pored drugih. Lana mi se razdragano bacila u naručje i sva uzbuđena mi govorila što joj je sve tatica kupio. Nakon dugo vremena što se Mislav i ja nismo vidjeli pažljivo sam digla glavu prema njemu. Sva sam se zacrvenila od šoka: ispred mene je stajao Mislav, prosijed i umoran, stariji za nekoliko godina. Imao je ljubazni osmijeh na licu, ali bio je tužan, mršav i jadan. Došlo mi je da mu se bacim oko vrata i da ga pitam kako je, je li mu nedostajem, u tom sam momentu bila spremna oprostiti mu sve! Matija je prekinuo moje burne misli i osjećaje i upitao može li tata doći k nama za Božić na ručak. Rekla sam da tata vjerojatno ima neke druge planove i da će se vidjeti kod bake na ručku. Oni su nastavili svojim smjerom, a ja sam otišla doma. Nakon dva sata zazvonio je telefon. Javio se Mislav. - Lidija, ja sam. Htio sam ti reći da nemam nikakve druge planove za Božić i da bih rado došao kod tebe na ručak. Strašno bih volio s tobom i djecom provesti Božić, bez obzira na sve. Rekao je to vrlo hladno i mirno. Iz mene je odjednom bez kontrole buknula bujica riječi, baš kao vatra iz zmajevih usta. - Bez obzira na sve?! Gade jedan! Da mi nećeš možda pod ruku dovesti vlastitu sestru?! Da je nećeš možda pred djecom grliti oko struka i držati je za ručicu?! Prokletniče, sav sam ti život dala i tako si mi vratio! I baš sam se ja morala udati za nevjernog čovjeka! Od svih žena na svijetu, baš si se morao spetljati s mojom sestrom! Zašutjela sam i shvatila da je prekinuo razgovor. Sjela sam na kauč i gorko zaplakala. Sad kad sam mu sve rekla osjećala sam se kao prazna ljuštura. Nemir je napustio moju dušu i ja sam bila beskrajno tužna i prazna. To je kraj, pomislila sam. Nakon pola sata začulo se zvonce na vratima. Pomislivši da je to moja mama s djecom, automatski sam otvorila vrata bez gledanja na špijunku. U stan su uletjeli Mislav i Irena. Ona je bila hladna, a on ju je vukao za ruku i urlao na nju iz sveg glasa: - Ajde, sada joj reci sve što si joj odavno trebala reći! Dosta je bilo laži! Sve joj reci! Ja sam ih samo gledala, a ona je hladno promrmljala: - Što da ti kažem, sestrice draga? Da je tvoj muž glupa dobričina? Pa ti valjda i sama poznaješ svoga muža. Nudila sam mu se takoreći na tanjuru, a on je uvijek pričao samo o tebi i djeci. Nikad nije bio sa mnom, eto. Je l’ to sve? Mogu li sad otići iz ovog jadnog stančića? - rekla je ravnodušno pogledavši Mislava. Nisam ni osjetila kad je moje tijelo poletjelo Mislavu u zagrljaj. Dok smo se grlili i punili jedno drugom usta poljupcima, Irena je izašla van. Bujica pitanja i odgovora letjela je iz mojih i njegovih usta. On je čitavo vrijeme mislio da sam ja našla nekog muškarca na poslu i nije htio mojoj sreći stajati na putu pa zato nije ni zvao ni dolazio. Za onaj dan u gradu kad smo ih Lana i ja vidjele rekao mi je da ju je jednostavno sreo u gradu dok je meni birao naušnice za dar, da se ona slučajno poskliznula i pala, pa je molila njegovu pomoć pri hodanju. Sve ostalo ja sam umislila, i one zaljubljene poglede i želju. Kad sam mu ispričala kako sam napredovala na poslu i kako dobro zarađujem, ponos je prštao iz njegovih očiju, a najsretniji je bio jer se konačno uvjerio da sam sve sama napravila, bez pomoći nekog drugog muškarca. Javila sam mami i tati da ; zadrže djecu _ nekoliko m 1 dana, uzeli smo par slobodnih dana na poslu i čitavo vrijeme provodili zajedno u razgovorima, maženju i nadoknađivanju propuštenog vremena. Vratili smo stvari u naš zajednički stan, a ovaj dali na iznajmljivanje. Obećali smo jedno drugome ubuduće razgovarati o svemu i nemati nikakve tajne i neodgovorena pitanja između sebe. Prisjetili smo se što smo davnih dana naučili na zaručničkom tečaju: ljudi koji žele imati zajednički život moraju svaki dan odvojiti barem dvadeset minuta na kvalitetan razgovor između sebe. Učimo se biti što otvoreniji jedan prema drugom i na glas pričati o svojim problemima, željama i očekivanjima. Oboje radimo i zajednički brinemo o djeci i kući. Više nema strogo odvojenih mojih i Mislavovih poslova, sve radimo zajedno i u dogovoru. Najveća smo podrška jedno drugom. Više nikada neću sumnjati u njega niti ću stavljati svoj ponos ispred našeg života. Mi više nikada nećemo gledati u ponor.
Vrata su se zatvorila za Ronijem, za muškarcem kojeg sam mrzio više od ičega na svijetu. Trebao sam likovati u ovoj situaciji, ali nisam. Nekako mi je sve bilo jadno, i tek sam sada shvatio koliko sam imao sreće što sam se napokon riješio Anite. O ovom sam maštao skoro dvije godine, i sada, kada sam taj trenutak dočekao, nimalo mi nije bilo bolje. Ulio sam pivo, tu spasonosnu zlatnožutu tekućinu u čašu, i otpio gutljaj. Pijuckao sam, i na svoje iznenađenje, bio sam potpuno smiren. Da mi se ovo dogodilo prije nepune dvije godine, nitko ne bi bio sretniji od mene, no sada su me obuzeli sasvim drugačiji osjećaji od onih za koje sam mislio da bi mogli. Lagano sam okretao čašu u ruci. Gotovo neprimjetno, misli su mi zaplovile na valovima sjećanja. Kao muškarac u zrelim godinama prilično sam lijepo i pristalo izgledao, tako da su mi mnogi davali i do desetak godina manje. Pazio sam na svoje tijelo, jer sam mu bio zahvalan što me je sve protekle godine vjerno služilo, a zauzvrat sam ja ulagao mnogo truda da ga održim u formi, pazeći na način života, kao i na prehranu koja je bila od velike važnosti. Zgodan, situiran i poželjan, susreo sam Anitu na poslovnom putovanju. Bože, kako li je samo lijepo izgledala ... Činilo mi se da pred sobom vidim priviđenje, a ne osobu koja je bila od krvi i mesa. Ako sam ikada maštao o najidealnijoj ženi koja je rođena, ona je sigurno bila samo njezina sjena. Jednostavno nisam mogao vjerovati svojim očima. Nisam skidao pogleda s nje. Nisam mogao to učiniti. Sa svoje četrdeset i tri godine još uvijek sam bio neženja, a kao muškarac, smatrao sam da nikada nije kasno za brak, jer nama nije otkucavao biološki sat. Najprije sam se pobrinuo da sve steknem u životu, i na svoju sreću, uspio sam u tome. Sada sam uz posao mogao imati i privatan život, što prije gotovo da i nije bilo moguće.
Anita je bila vamp žena
Godinama sam se doslovno ubijao od rada, a sada sam ubirao plodove tog truda. Još uvijek sam sve imao pod nadzorom, i ništa se nije moglo dogoditi bez mojeg znanja, ali sam svoje obveze uglavnom podijelio na svoje radnike, tako da sam sebe rasteretio. Ona je upravo prošla pored mene, a miris njenog parfema još mi je satima golicao nosnice. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se trgnem, a onda sam pošao na sastanak na koji sam i krenuo. Cijelo vrijeme Anita mi nije izlazila iz glave, cijelo vrijeme mi je zaokupljala misli, tako da sam počeo osjećati opsjednutost osobom koja je samo prošla pored mene. Taj sam dan proveo na sastancima, a već idući sam imao mnogo manje obaveza. Dok sam se opušteno sunčao pored bazena, instinktivno sam osjetio kako me netko promatra. Otvorio sam oči i ugledao lice koje je zaokupilo svu moju pažnju u posljednjih nekoliko sati. - Ja sam Anita - rekla je glasom koji je bio pomalo hrapav, što me je posebno privlačilo kod žena, a ona je uistinu bila kapitalan primjerak ženskog roda. Nakon samo nekoliko minuta, već smo bili potpuno zaokupljeni razgovorom, ali ne u tolikoj mjeri da ne bih mogao odmjeriti njeno mlado tijelo koje je bilo savršeno građeno. Kako priroda može biti tako nepravedna? Nekomu da sve, a nekomu ništa. Nakon pola sata razgovora, predložio sam joj da mi se pridruži za ručkom. Nekoliko se je trenutaka nećkala, ali neuvjerljivo, te je napokon pristala. Srce mi se nadulo od sreće. Nisam mogao vjerovati. Sve je između nas bilo nekako prirodno i spontano u tolikoj mjeri da sam samo zahvaljivao sudbini što nas je spojila. Dok je naručivala jelo, dalo se primijetiti da je vrsni poznavaoc hrane, ali i vina koje ide uz to. To mi nikada nije bila jača strana, i ponekad sam se jedva snalazio u svim tim nazivima koji mi ništa nisu govorili. Druženje nam je bilo izuzetno kako uspješno. Izišli smo tu večer, a i idućih nekoliko. Ljubav između nas kao da je bujala, i ja sam se u to kratko vrijeme zaljubio u tolikoj mjeri da sam potpuno izgubio zdrav razum. Neprestano sam mislio na nju, i kad nije bila uz mene, silno bi mi nedostajala. Ne znam što me spopalo. Nisam mogao vladati sa sobom, a to mi se još nikada nije dogodilo. Kad je došao dan rastanka, pogledao sam u njeno lice koje je bilo tužno u tolikoj mjeri da nisam mogao odoljeti a da je ne poljubim. - Zašto si tužna? - upitao sam je, još uvijek pod dojmom emocija koje su harale u meni. Spustila je pogled. Nekako mi je u tom trenutku izgledala poput djevojčice, sramežljivo i tako ljupko da sam ostao potpuno fasciniran onim što sam vidio. - Ti odlaziš, Danijele? - glas joj je bio na rubu plača i nekontrolirano je drhtao. - Nekoliko stotina kilometara nisu nikakva prepreka - tješio sam je, bojeći se predložiti joj ono što mi je bilo na umu, i što bi bilo najbolje rješenje za oboje. - Možda kilometri za tebe nisu nikakva prepreka, ali za mene ... - činilo mi se da je sada još tužnija. - I za to postoji rješenje. Neka za sada sve ostane ovako kako jest. Ja ću te redovno posjećivati, a ako se ovo pretvori u nešto više, onda ćeš se preseliti kod mene, naravno, uz tvoju suglasnost i uz uvjet da i ti budeš osjećala ono što i ja - govorio sam pun nade, mada sam jako malo vjerovao da bi to moglo biti ostvarivo. Nekoliko me je trenutaka gledala kao da vidi duha. A onda su joj se oči napunile suzama. Bila je nevjerojatno privlačna u tom trenutku, i djelovala mi je tako nezaštićeno da sam je zauvijek poželio u svojem zagrljaju, u svojem životu, jer bih je ja mogao vječno čuvati od svih nedaća koje donosi život. Ona je ipak bila mlada, premlada. Sa mojeg gledišta je bila sirovina koja se mogla oblikovati po mojem ukusu, a to sam i te kako cijenio kod žena. One sa čvrstim stavovima mi nisu bile nimalo privlačne. Pored sebe sam želio ženu, toplu, osjećajnu, neiskvarenu, onu koja je sposobna osjećati, voljeti ... A to sve do tada nisam sreo. Ni u jednom mi trenutku nije ni palo na um da je posrijedi moj novac. Ona je bila previše mlada da bi shvatila njegovu bit i da bi se prodala zbog njega. Između nas je strujala ljubav, i to nitko nije mogao poreći.
Život mi se iskupio za samoću
To mi nikako neće biti dovoljno. Ne znam, prema tebi osjećam nešto ... - slegnula je ramenima, pokušavajući pronaći prave riječi kojima bi opisala ono što se nije dalo opisati. U potpunosti sam je razumio. Oboje smo osjećali isto, ali sam to ipak želio čuti iz njenih prelijepih usta. - ... što nikada prema nikomu nisam osjetila. Nikada nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled, a ako ovo nije ljubav, onda ne znam što jest. Čudna povezanost koju sam osjetila... Kao da si ti dio mojeg tijela, kao da te oduvijek poznajem, i nekako ne mogu zamisliti niti jedan dan bez tebe - govorila je sa stankama, a pramen njezine prelijepe kose prekrio joj je oči. Njene su riječi bile nešto najljepše što sam ikada čuo. Moji su se snovi ostvarivali na najljepši mogući način. Dugo sam čekao ljubav, ali sam je i dočekao u svoj njenoj punini i ljepoti. Imao sam osjećaj kao da se u mojem tijelu odvija niz eksplozija neopisive ljepote, i nekako se nisam u tome snalazio. Znam da mi je ponestalo riječi, i da su one u ovom trenutku bile suvišne. Njezine su me riječi ipak ponukale na razmišljanje. Ako ona doista osjeća ono što je rekla, a nisam imao razloga da sumnjam u to, onda zbilja nije imalo smisla da gubim vrijeme. - Doći ću za nekoliko dana po tebe - obećao sam joj svečano. Klimnula je glavom, iako nije bila nimalo veselija. Rastanak je bio dug i tužan. Osjećao sam se kao da ostajem bez zraka koji mi je bio neophodan za život isto onoliko koliko mi je bila i ona. Ne znam kako sam uopće dovezao automobil do svoje kuće, ne znam skoro ništa, jer sam cijelim putem razmišljao samo o njoj. Idućih nekoliko dana provodio sam više vremena na telefonu, nego na poslu. Anita se spakirala i samo sam trebao otići po nju. Nitko nije bio sretniji od mene u tom trenutku. Dosegao sam samo nebo, i više ništa nisam ni tražio od života. Mogao sam odahnuti, jer sam napokon imao sve. Život mi se iskupio za sve one godine samoće, i to u najljepšem mogućem obliku.
Sine, glup si i slijep!
Kad me je Anita vidjela, njeno se lice ozarilo. Poletjela mi je u zagrljaj. Ljepši osjećaj još nisam upoznao. Dva su se tijela priljubila jedno uz drugo, i naša su srca kucala kao jedno. Tu smo večer prenoćili u hotelu, i napokon je postala moja u pravom smislu te riječi. Vječito sam bio gladan njene blizine, onih opojnih osjećaja koji su me vinuli u samo nebo. Idućeg samo dana otputovali kod mene. Čim je ušla u moju kuću, njeno je oduševljenje naglo poraslo. - Mislila sam da živiš samo od mjesečnih primanja - bilo je sve što je rekla, očito ugodno iznenađena. Nasmijao sam joj se i rekao joj istinu. Bila je nemalo iznenađena, ali vrlo ugodno. Kao da nije mogla vjerovati da će pored čovjeka kojeg voli imati i sve ostalo. Nekako je spojeno ono što je u većini slučajeva nespojivo, i doista je bila oduševljena. Odmorili smo se od puta, te sam je odveo kod svojih roditelja da je predstavim. Znao sam da će i oni biti oduševljeni u istoj mjeri koliko i ja. Anita je bila čarobna, i nitko joj nije mogao odoljeti. Kad sam je doveo k roditeljima na ručak, majčin je osmijeh naglo splasnuo, iako je bila oličenje ljubaznosti, dobro sam znao da je to bila samo puka gluma na koju nisam mogao nasjesti jer sam je odveć dobro poznavao. Kad je Anita otišla s mojim ocem u obilazak našeg imanja, majka se okrenula prema meni. - Što nije u redu? - postavio sam joj pitanje koje me je mučilo od samog dolaska kod roditelja. - Ništa nije onako kako sam očekivala. Anita je neosporno lijepa, ali mi kod nje nešto smeta. Čini mi se da kao osoba nije nimalo dobra, i da je samo navukla masku ispod koje ti nikako ne vidiš ono što bi trebao. Po mojoj procjeni njoj nije važna ljubav, nego ono što ti posjeduješ. Ne gleda te pogledom zaljubljene, već proračunate žene - nemilosrdno je majka vrijeđala osobu do koje mi je bilo stalo najviše na svijetu. Pocrvenio sam od ljutnje. Da mi nije bila majka, bio bih je u stanju i pljunuti. A ovako? Morao sam se suzdržati iako mi je to bilo teško kao nikada u životu. Mogao sam razumjeti da me je voljela u tolikoj mjeri da je na neki način bila pomalo pristrana i opsesivna, ali nikako nisam mogao shvatiti zašto se miješa u ono što je bio moj izbor. Ako sam ja Anitu volio, trbala je i ona. To što se njoj nije sviđala, nije ni bilo bitno u tolikoj mjeri da bih nešto pokušao promijeniti. Moj izbor je trebala poštivati, inače ću posumnjati u njene dobre namjere. Napokon sam pronašao ono što sam cijeli život tražio, a rođena majka je bila oblak koji je prijetio da se nadvije nad našu sreću. To joj ni u kojem slučaju neću dopustiti, pa makar mi to bilo posljednje što ću učiniti u životu, mislio sam. - Voli me ona, majko - tim sam joj riječima sve rekao. - Ja nisam neiskusan mladić koji treba pouku. Odrastao sam i zreo muškarac. - Ali glup i slijep - prekinula me je, što je bio njezin običaj. - Kada shvatiš istinu, moglo bi biti prekasno. - To što ona tebi ne odgovara, lako ćemo riješiti. Jednostavno je ne moraš viđati, i to je to - rekao sam i okrenuo joj leđa. Tek kada sam malo odmakao od kuće, shvatio sam da se tresem kao prut. U meni je ljutnja kulminirala. Majka je dirnula u ono što mi je bila svetinja, ali nikako nisam mogao dokučiti razlog. Po njenom sam ponašanju samo mogao naslućivati što je u pitanju, a nisam se želio s tim opterećivati. Požurio sam i sustigao nju i oca. Očito je otac bio sasvim oduševljenn, jer sam čuo kako se grohotom smije. Nakon tog posjeta izbjegavao sam ići kod roditelja. Ja i Anita smo se vjenčali nedugo nakon našeg poznanstva, i to je bilo okretanje nove stranice naših života, ali ne u pozitivnom smislu kako sam očekivao, već u negativnom.
Drogirano vino prije spavanja
Postala je rastrošna u tolikoj mjeri da sam nemoćno gledao kako novac jednostavno otječe s tekućeg računa, a i neprestano je željela putovati po svim poznatim svjetskim odmaralištima. Slijep od ljubavi, ispunjavao sam joj svaku želju. Novac mi i nije bio toliko važan, koliko činjenica da me ona voli. Sve drugo mi je bilo sporedno. Ja sam novac stvarao, a netko ga je trebao i trošiti, logično sam razmišljao, gledajući na sve to kroz naočale boje ljubavi. A onda sam imao i većih briga od trošenja novca. Ona nije htjela djecu, a i činilo mi se da više nije onako oduševljena sa mnom kao nekada. Počela se udaljavati, a nisam znao razlog tome. Odvukla me je na još jedno ljetovanje, i odsjeli smo u luksuznom hotelu, kao i uvijek. Bila je kao rođena za luksuz, i sve sam više uviđao da sam trebao poslušati majku, ali kada bi mi se takve misli počele motati po glavi, odmah bih počeo razmišljati o nečem drugom. Još uvijek sam je ludo volio, i ti su me osjećaji sprječavali da vidim ono što je bilo očito pred nosom. Svaku od narednih večeri zaspao bih poput janjeta. Nakon samo jedne čaše vina ničeg se ne bih sjećao. To mi je postalo vrlo čudno. Počele su mi se događati čudne stvari, i na kraju sam ipak posumnjao da mi nešto stavlja u piće. Nisam bio umoran, i ni u najvećem umoru nisam odmah mogao zaspati. Kad mi je tu večer donijela rashlađeno vino, nazdravio sam i otpio samo nekoliko kapi. Kad god bi se ona okrenula, ja bih malo prosuo. Ako je išta bilo u piću, otkrit ću to. Znam da je najlakše bilo zamijeniti čaše, ali onda ne bih znao zašto ona to radi. Želio sam vidjeti i drugu, meni nepoznatu stranu medalje, ali sam trebao biti potpuno pažljiv. Odglumio sam savršeno malaksalost i potom spavanje. Kad je bila sigurna da spavam, skinula se i počela sređivati. Za samo nekoliko minuta bila je u sasvim novom izdanju. Jednostavno nisam mogao vjerovati. Bila je potpuno obučena, ali i našminkana. Ni u jednom trenutku me nije ni pogledala. Izišla je iz sobe, a ja sam krenuo za njom. Kad sam otvorio vrata, vidio sam kako nestaje iza jednih od susjednih vrata. Nisam mogao vjerovati. Moja Anita! Zar ona? Postojalo je objašnjenje za to, ali koje? Žudio sam da ga saznam. Pričekao sam nekoliko minuta i pokucao na vrata. Otvorio mi ih je polugoli muškarac koji je bio znatno mlađi od mene. - O, prevareni muž je napokon shvatio - podrugljivo je rekao. Anita je stajala iza njega. Bila je iznenađena, ali ne onoliko koliko sam mislio da će biti. Nije ju pogodila činjenica da sam tu, već se očito pitala kako to da njeno sredstvo, koje mi je stavljala u piće, nije djelovalo. - Anita, dođi sa mnom - naredio sam joj. - Neću - bila je kratka. - Odavno sam shvatila da novcem ne mogu zamijeniti ljubav. Mislim da je dosta bilo glume. Volim Ronija, i ništa neće utjecati na moju odluku da se razvedem - bila je hladna, ali i nemilosrdna, onakva kakvu je nisam poznavao. Stajao sam pred njima poput posljednjeg jadnika, dok su oni koristili moj novac da bi se narugali sa mnom. A što je bilo najčudnije, u poslu sam bio tako oštrouman. Eh, u životu očito nisam ... Kakav kontrast! Sve su mi lađe potonule u tom trenutku. Više mi ni život nije imao smisla. U meni je sve umiralo, bjesnilo, divljalo ... Osjećaji su mi se mijenjali iz trenutka u trenutak. Shvaćao sam sve, ali nisam želio shvatiti. - Ideš sa mnom u sobu - naredio sam joj, ali je ona samo odmahnula nehajno rukom i zijevnula od dosade. - Ne vrijedi da se trudiš - rekla je podrugljivo. - Dama je rekla što je imala - dodao je njezin ljubavnik i zatvorio mi vrata tik pred nosom.
Naivan do krajnjih granica
Nije mi preostalo ništa drugo nego da odem u svoju sobu. Jednostavno nisam mogao vjerovati. Moja naivnost nije imala granica. One velike sume novca što su nestajale trošila je s ljubavnikom ... Kako je mogla? Toliko sam joj vjerovao, a ona me je iznevjerila. Ispao sam totalna budala, a to i jesam bio. Cijelu sam večer pio, sve dok nisam znao za sebe. lako sam se nadao, alkohol nije umanjio moju bol, već ju je samo povećao. U jednom sam trenutku bjesnio, a u drugom plakao. Bol je bila nepodnošljiva, isto onoliko koliko i pomisao da se ona sada nalazi drugome u naručju. Bila je moja, ili je barem tako trebalo biti, ali je nešto krenulo po zlu. Što? Na to pitanje nisam znao odgovor, niti sam ga želio znati. Bilo je trenutaka kada sam krivio samo sebe, ali mi je zdrav razum govorio da je moja krivica bila jedino u tome što sam volio i vjerovao, kao i kod svih zaljubljenih. Izgubljena ljubav boli kao sam vrag, ali mi se činilo da me više boli povrijeđen ponos koji je u mašti sve preuveličavao do neslućenih granica. Iduće sam se jutro spakirao, pa sam otišao kući. Putem sam nekako i zaboravio ono što mi se dogodilo, ali kad sam došao kući ... Dani su mi bili pravi pakao, a noći još više od toga. Bol me je razdirala, nije mi davala mira, i činilo mi se da je iz dana u dan sve veća i veća, umjesto da ipak vrijeme donekle i učini svoje. Bilo je dana kada sam plakao, kada me je tuga potpuno obuzimala, jer su to bili dani beznađa kojima se nije nazirao kraj. Anita mi je nedostajala do ludila, i skoro dvije godine nisam prebolio ono što mi je ona učinila. A sada? Sada je sve bilo sasvim drugačije. Vrijeme je učinilo svoje, a i ružna slika koju je stvorila o sebi dobivala je još veće mrlje. Iz vremenske distance sve sam mogao sagledati drugačije. Napokon sam shvatio koliko sam bio naivan, koliko je ona bila vješta glumica. Majka je imala pravo, njoj je u životu bio važan samo novac. I nakon pune dvije godine možda sam nešto i osjećao prema njoj, ali ne i nakon posjeta njenog ljubavnika. Imao je toliko hrabrosti da pokuca na moja vrata, ali sada nije bio bahat onoliko koliko je bio prije nekog vremena. Začudio sam se kada sam ga vidio, a još više kada sam čuo njegov prijedlog.
Ponovno na mojim vratima
- Došao sam ti vratiti ženu natrag - rekao je nakon blesavog uvoda. - Molim!? - jednostavno nisam mogao vjerovati da sam ispravno čuo. Ponovio je svoje riječi, a ja sam se jedva suzdržao da mu se ne nasmijem u lice. - Koliko ja znam, ona nije moja žena - hladno sam rekao, dok mi je srce brže zakucalo. - Nije ni moja. Ona je obična ... - počeo je psovati, i ja sam polako koraknuo korak unatrag. - O, žao mi je. Likovao si dok si mislio da je tvoja, ali mi se čini da si promijenio ponašanje. Žao mi je. Nemam namjeru primiti je natrag - nimalo mi nije bilo žao, ali sam i sam bio zatečen situacijom koja je nastala. Kad je napokon vidio da ću ja sasvim sigurno ostati pri svome, nije mogao skriti ogromno razočarenje. - Ponekad nam ono najdraže postane težak teret. Ipak u životu ima pravednosti. Dug uvijek dođe na naplatu, a čini mi se da se tvoji računi upravo zbrajaju - jednostavno sam konstatirao. Nekoliko me je trenutaka promatrao, a onda je slegnuo ramenima. Čini mi se da je imao samo jedan cilj: da se riješi svoje ljubavnice, i to po svaku cijenu. Zar je mislio da bih je ja primio natrag? Nakon svega? Taj njihov plan mogao je imati i drugu stranu, i na trenutak sam čak posumnjao u Ronijevu iskrenost. No, poznavajući Anitu, on je doista bio u očajnom stanju kada se odlučio na korak poput ovog. A Anita? Što je ona mislila o ovom? Zar se nadala da ću nju čekati? Ponekad zlo i nije toliko veliko koliko nam se u početku čini ... Ja sam prije nekoliko mjeseci započeo vezu koja je bila nešto sasvim drugo od onoga što sam osjećao prema Aniti. S Anitom sam osjećao strast u kojoj sam izgarao, a u ovoj novoj vezi između nas je bila ljubav koja je bila tiha i postojana, i koja će bez sumnje odoljeti svim nedaćama koje se znaju srušiti na jednu vezu. Ovaj put novac nije bio upitan, jer je Karla imala novca i više nego ja. - Molim te, napusti ovaj stan. Anita je za mene prošlost, ali za tebe očito nije - bio sam kratak i jasan. Kad je otišao, nisam znao što da mislim. Činilo mi se da sam satima tupo zurio u neodređenu točku prisjećajući se prošlosti koja nije bila nimalo lijepa. Tama je lagano spuštala svoju tamnu zavjesu kada sam čuo zvono na vratima. To me je trgnulo. Nisam imao nikakvu predodžbu tko bi to mogao biti. Tromo sam ustao, pokušavajući vratiti cirkulaciju odrvenjele noge. To mi je uspjelo tek nakon nekoliko trenutaka. Nisam se žurio, iako je netko gotovo sjeo na zvono. Kad sam otvorio vrata, zastao sam kao gromom pogođen. - Anita!?! - uzviknuo sam u čuđenju. Pažljivo sam je odmjerio. Još uvijek je bila nestvarno lijepa, i bilo je doista teško odoljeti nekom poput nje. Činilo mi se da se ništa nije promijenilo, čak je bila ljepša nego prije, ili je vještije znala skriti godine i poneku manu koju je posjedovala. - Mogu li ući? - rekla je mirno, kao da je još jutros bila ovdje. Odmaknuo sam se u stranu. Ne znam zašto sam to učinio. To ću se možda vječno pitati, ali sam sigurno reagirao instinktivno. - Što hoćeš? - nisam bio nimalo ugodan, a nisam ni želio biti. Čak ne znam ni kako sam se u tom trenutku osjećao. Nešto se u meni pokrenulo, nešto za što sam mislio da je odavno mrtvo, ali to ipak nisu bili ni približno jaki osjećaji kakve sam prije imao. Jednostavno sam imao malo ljudskog srca da znam prepoznati nekog tko je u nevolji, ali ipak nisam imao namjeru biti glup kao što sam prvi put bio i ponovno pasti na njezine štoseve. - Kako si Danijele? - bila je potpuno mirna i potpuno prirodna. - Bolje nego ikad - rekao sam neuvjerljivo.
Nitko te nije zvao da se vratiš
Bio sam ljutit na sebe. Zar sam nakon svega ipak nešto osjećao prema njoj? Malo sam se našao u neprilici, valjda zbog činjenice da se sve preokrenulo u trenutku kada sam se tome najmanje nadao. Bio sam u situaciji da počnem sasvim novi život, a ona kao da je to osjetila, pa mi je došla osujetiti planove. Neće joj to uspjeti. Ona je ipak bila osoba koja je gazila sve pred sobom, a sada je i sama bila zgažena. Promatrao sam je. Odložila je torbu, a zatim je krenula prema izlazu. Gledao sam je u čudu. Nakon nekoliko trenutaka se vratila s koferom, pa još jednim, pa još njih nekoliko. Nisam mogao vjerovati. Ja nisam bio utočište za pokajnike, ni za one koji su bili bez izlaza. Imao sam svoj život, svoj dom, ovdje nije bilo mjesta za nju. Kad je napokon bila gotova s unošenjem kofera, sjela je i pogledala u mene. Osmijeh joj nije silazio s usana. - Ovo je moja kuća - rekao sam tiho. - Nitko te nije pozvao ovdje. Dobrovoljno si napustila ono u što se pokušavaš vratiti. Nekad ti nisam bio dovoljno dobar, a što se to sada promijenilo? - iako je nisam imao namjeru pustiti da ostane ovdje, ipak sam se s Anitom želio malo poigrati iz čiste radoznalosti koja me je kopkala i nije mi dala mira, a želio sam joj malo i vratiti za pretrpljenu bol. - Pogriješila sam - rekla je bez imalo kajanja. - I ja sam dobrano pogriješio kada sam te upoznao i oženio te, ali vjeruj mi da nemam namjeru ponoviti pogrešku. - Daj mi još jednu šansu. Onda nisam znala što radim, a sada ... - Ti uvijek znaš što radiš. Ovo si planirala. Ne znam što si očekivala. Ja sam te odavno prebolio. Nanijela si mi golemu bol, ali i zadovoljstvo da i tebe vidim u situaciji gorom od one u kojoj sam se ja nekad nalazio. Možeš slobodno uzeti svoje kofere i odnijeti ih gdje god znaš. Ovo nije tvoj dom. Ništa me za tebe ne veže, i dok još imaš ljepotu, iskoristi je na najbolji mogući način. Sama si, bez igdje ičega, a s novcem kojeg si uzela s mojih računa mogla si kupiti najljepši stan u najelitnijem dijelu grada. Ali ne, ti si mislila samo na strast, a vidi kamo te je ona dovela - ipak sam sipao malo otrova, jer nisam mogao zaboraviti ono što mi je učinila. - Zar me više ne voliš, Danijele? Nekad si bio lud za mnom - ustala je mazno se izvijajući, na taj način mi pokazujući tijelo koje je bilo natprosječno zamamno i kao da je nagonilo na blud. Postao sam imun na njega, ali ipak ne u tolikoj mjeri da bih bio potpuno hladan. Ipak sam ja samo muškarac. - Ne, ne volim te. Tvoje čari su jadne i nemoj se ponižavati da bi postigla ono što je nemoguće postići - bio sam ponosan na sebe i svoj čvrst stav koji se nije dao pokolebati. Još smo neko vrijeme razmjenjivali riječi koje nisu imale nikakvog značaja, ali ni efekta. Njoj očito nije bilo jasno kako nisam zaljubljen u nju, a ja sam samo uzalud trošio riječi pokušavajući je uvjeriti u ono za što je ona mislila da je nemoguće. - Nekad si me volio - previše često je ponavljala te riječi. - Ljubav umre ako se ne hrani, a naša je odavno mrtva - već sam bio pri kraju živaca zbog objašnjavanja.
Istinska se ljepota nalazi u duši
Tog je trenutka zazvonio mobitel. Karla je nazvala. Nastavio sam pričati s njom kao da Anita uopće nije tu. Dok sam govorio, gledao sam kako se njezino lice mijenja, kako se crveni od ljutnje. U jednom je trenutku izgubila kontrolu nad sobom i počela žestoko vikati. Pokušao sam Karli objasniti o čemu se radi, no ona je to shvatila bez suvišnih riječi. Kad sam napokon prekinuo razgovor, jer me je Anita ometala, okrenuo sam se prema njoj. I ja sam kiptio od ljutnje. Ona nije imala pravo da se vraća u moj život, i ja joj to nisam imao namjeru omogućiti. - Ako za nekoliko minuta ne iziđeš iz mojeg stana, zvat ću policiju - rekao sam ljutito, i ona je to odmah shvatila. Durila se je, ali je ipak otišla. Laknulo mi je kad je više nisam morao gledati. A što je ona mislila? Da ću je nakon svega primiti? Ja nisam bio beskičmenjak koji je ovisio o njoj. Ako je to nekad bilo tako, više nije. Ona je imala samo lijepo lice i tijelo, ali nimalo duše. Takav spoj nije bio ni u kojem slučaju idealan. Bila je glupa ako je i pomislila da može u moj život ušetati kao u plesnu dvoranu. Ona je svoj ples otplesala, a ja joj nisam imao namjeru biti partner u nekim od budućih dana ili godina. Sve mi se to smučilo, no bilo mi je i smiješno na neki način. Možda je i bolje da se ovo dogodilo. Da nije, možda bih uvijek mislio da prema njoj osjećam nešto što ne postoji, i ona bi se na taj način uvukla kao avet između mene i Karle, a to nisam želio. Bilo je krajnje vrijeme da se i ja posvetim nekomu tko vrijedi, i tko će mi moje osjećaje znati uzvratiti. Ako se naša veza bude odvijala u smjeru u kojem je krenula, uskoro bih s Karlom mogao zaploviti u mirnu bračnu luku koja mi je nakon ove oluje od života i te kako bila potrebna. Anitin me je posjet samo uvjerio da trebam cijeniti ono što imam, i da nije sve u ljepoti tijela i lica, već da se prava i istinska ljepota nalazi u duši, u osobi koja i pored bogatstva ostaje skromna, a Karla je imala sve vrline koje sam trebao i koje ću bez sumnje znati cijeniti u budućem životu.
Moram imati ovu haljinu, jednostavno je savršena – pomislila sam kada sam ugledala prekrasan odjevni predmet u izlogu najekskluzivnijeg butika u gradu. Nije mi značilo baš ništa što u novčaniku nisam imala dovoljno novca za nju. Haljina me toliko zaslijepila da nisam obraćala pozornost na besramno visoku cijenu istaknutu na njoj. Goran i ja, već cijelu vječnost štedimo novac za vlastiti stan. Već dugo smo bili podstanari i plaćali masne najamnine za prostore koji najčešće toga nisu bili vrijedni. Još dok bismo platili ostale režijske troškove, do kraja mjeseca ne bi nam preostalo ništa. Premda smo bili već sedam godina u braku, nismo imali djece. Prije nego dođu maleni svakako smo željeli riješiti stambeno pitanje. To nam je na neki način postalo opsesija i stalno smo maštali o tome kako će biti lijepo jednoga dana živjeti u vlastitom stanu. Trudili smo se toliko da je Goran i nakon završenog radnog vremena obavljao razne dodatne poslove. Nijedan posao nije mu bio stran. Kako bi namaknuo više novca nije mu bilo teško pokositi travu ili pocijepati drva za ogrijev susjedima. Bilo je dana kada je radio od ranog jutra do kasne večeri i tada mi je beskrajno nedostajao. Ali kada bi navečer donio kući hrpicu novčanica veselio se poput djeteta. Njegova sreća bila je i moja jer sam ga beskrajno voljela. Polako ali sigurno naša ušteđevina je rasla i uskoro smo planirali krenuti u potragu za stanom. Ipak haljina u izlogu nije mi dala mira. Potpuno me očarala i odlučila sam kako je moram imati. Istina, nije jeftin no bila sam sigurna kako će se i Goranu svidjeti. Ili je ipak bolje da mu zasad ništa ne spominjem. Već će biti prilike i kasnije, možda je ipak malo preskupa za njegov ukus – razmišljala sam i hrabro ušla u trgovinu. Kada sam prodavačici rekla što želim, odmjerila me od glave do pete ali je ipak spakirala haljinu. - Molim lijepo, kako gospođa želi platiti? Gotovina ili kartica? – upitala je. Bez riječi sam joj pružila kreditnu karticu jer je haljina koštala gotovo cijelu moju mjesečnu plaću. Ipak, nisam žalila zbog potrošenog novca. Baš naprotiv, osjećala sam se nekako euforično. Nakon toliko odricanja, valjda sam i ja zaslužila nešto lijepo. Nakon kupnje požurila sam doma jer sam još prije Goranova povratka morala pripremiti večeru. Već sam znala što će uslijediti potom. Goran će doći kasno i bit će umoran. Nakon večere će otići pod tuš a zatim, gledajući televiziju, zaspati. Za to vrijeme moj posao će biti pranje posuđa i pospremanje kuhinje. Nakon toga ću sa žaljenjem ustanoviti kako Gorana više ne mogu probuditi ni topovi. U posljednje vrijeme često sam se znala uhvatiti kako razmišljam o tome da Goran i ja sve više podsjećamo na sredovječan bračni par. Ljubav bi kažu, trebalo neprestano njegovati. Sve u našem životu počelo je opasno ulaziti u rutinu i s vremenom me to počelo sve više živcirati. Koliko god da je bilo važno štedjeti, smatrala sam da bismo ponekad kao i svi ostali mladi bračni parovi trebali izaći i zabaviti se. Stotinu kuna manje ili više neće nam puno pomoći. Činilo mi se ni kako malo više nježnosti u našem braku ne bi bilo na odmet. Zaboravila sam kada smo Goran i ja posljednji put strastveno vodili ljubav. Sve je bilo monotono i za mene nezadovoljavajuće. Ne želim reći kako on nije bio dobar prema meni, no smatram kako se u posljednje vrijeme njegov život pretvorio u neprekidnu utrku za novcem. Nekolicinu prijatelja koje smo imali, rijetko smo posjećivali. Nekako kao da smo se otuđili od svih. Život nam se svodio na posao i maksimalnu štednju. - Još samo malo strpljenja ljubavi. Čim preselimo u svoj stan, pripremit ćemo večeru i pozvati naše prijatelje. Trenutačno si to ne možemo priuštiti – rekao je Goran jedne večeri kada sam se požalila da mi nedostaje druženja. Bio je u krivu jer, prijatelji se ne pozivaju isključivo na večeru. Većini bi bila dovoljna samo šalica kave i ugodan razgovor. No nisam se željela prepirati, te sam samo kimnula u znak odobravanja i pokunjeno otišla na spavanje. Nakon nekoliko dana Goran je objavio kako mu se pruža prilika da s još nekoliko radnih kolega ode na terenski rad u inozemstvo. Projekt na kojem će raditi trebao bi biti gotov za otprilike mjesec dana. - Zamisli Vesna, ne samo da ću biti rukovoditelj grupe, nego ću za to dobiti i dvostruko veću plaću. Ovo je prilika koja se ne propušta. Molim te, reci da pristaješ – navaljivao je. Nije da nisam mogla mjesec dana preživjeti bez njega, ali moram priznati kako me sve to zateklo. Bilo bi to naše prvo razdvajanje od kada smo u braku, ali bojala sam se ne i posljednje. Terenski radovi kada jednom počnu nerijetko se i nastavljaju. Nisam bila sigurna želim li takav život za nas. Pa ipak, što sam mogla učiniti? Ako smo uskoro željeli ostvariti svoj san o kupnji stana novac nam je bio itekako potreban. Kad sam se sutradan vratila s posla, odlučila sam početi s pakiranjem Goranovih stvari. Bila sam sigurna kako se on do večeri neće vratiti s posla. Već sutradan je trebao otputovati. Pakirajući košulje shvatila sam kako moj suprug nema niti jednu novu. Iznenada mi je pala na pamet odlična ideja. Iznenadit ću Gorana kupnjom nove košulje. Pa neću valjda supruga u veliki grad poslati u zakrpama – pomislila sam i dohvativši torbicu sjurila se niz stube. Ponovo me obuzeo onaj predivni osjećaj. Dlanovi su mi se znojili a srce lupalo kao ludo. Nisam birala trgovine, nego sam utrčala u prvu s muškom odjećom. Kao sumanuta birala sam košulje jer su upravo one bile na sniženju. Mislila sam, zašto kupiti samo jednu kad je ovo izvanredna prilika i odjednom se nisam mogla zaustaviti. Kada sam nešto kasnije napustila trgovinu, ruke su mi bile nakrcane vrećicama. Premda sam ponovo svoje zadovoljstvo masno platila, u sebi sam zahvaljivala onome tko je izmislio kreditne kartice. Nisam žalila niti jednu potrošenu kunu jer je osjećaj zadovoljstva bio jači od razuma. On mi je pak govorio da sam ipak ponešto pretjerala. No, tješila me misao kako sam košulje kupila po vrlo povoljnoj cijeni, niti blizu onoj koliko je koštala moja haljina koju sam još uvijek skrivala od Gorana. Bit će ovo zaista pravo iznenađenje za njega, zadovoljno sam pomislila. Zatim mi je još jedna misao zagolicala maštu. Večeras je naša posljednja zajednička noć na duže vrijeme i zašto je ne iskoristiti na pravi način. Mjesec dana i nije baš kratko vrijeme – pomislila sam prije nego što sam ušla u prodavaonicu ženskog rublja. Unutra sam se poprilično zadržala jer je ponuda bila izvrsna. Tražila sam nešto posebno. Nešto što će Gorana ostaviti bez daha, baš kao u prvim danima našeg braka. I opet se nisam mogla zaustaviti. Iz prodavaonice sam izašla bogatija za nekoliko novih kompleta donjeg rublja. Samo jedna sitnica kvarila je moje dotad odlično raspoloženje ali tim problemom odlučila sam se pozabaviti kasnije. Kada sam prodavačici htjela platiti rublje, rekla je kako iznos na kartici na žalost nije dovoljan za pokriće troškova nastalih kupnjom. Sva crvena od nelagode, zamolila sam da mi preostalo dugovanje naplati u gotovini. Iz posebnog pretinca u novčaniku izvukla sam novac namijenjen plaćanju režija za tekući mjesec. Premda nevoljko, kada se uvjerila da kod sebe imam novac, prodavačica je pristala. Dok sam podmirivala dugovanje na tren sam začula glas savjesti. Nisam smjela potrošiti ono što je bilo namijenjeno troškovima kućanstva. Ali kada se moj pogled zaustavio na svim tim predivnim paketima, problem je bio zaboravljen. U najgorem slučaju uvijek sam mogla nazvati mamu i moliti je za pomoć. Goran nikako ne smije saznati za ovaj slučaj s karticom. Već ću se nekako snaći i sama – razmišljala sam. Kada sam nešto kasnije vratila doma Goran je već bio ondje. - Hej ljubavi, pogledaj što sam ti sve kupila! – veselo sam uzviknula ulazeći u kuhinju. Goran je stajao okrenut štednjaku i miješao nešto što je izvrsno mirisalo. Kada se okrenuo, začuđeno se zagledao u vrećice u mojim rukama. Odloživši ih na stol, počela sam vaditi sve što sam kupila. Kada sam završila s prezentacijom, on je samo uspio procijediti: - Zaboga Vesna, koliko si potrošila na sve ovo? Nije da nisam zahvalan na tvojoj brizi, ali ne misliš li kako je deset košulja odjednom ipak malo previše? Pa još i te kravate! Ne znam gdje si mislila da ću ih nositi? Ta odlazim raditi i zaraditi, a ne posjećivati ekskluzivne domjenke. I ja sam tebi pokušao pripremiti iznenađenje s večerom, ali čestitam, uspjela si me nadmašiti – sarkastično je rekao. Njegove riječi su me duboko povrijedile. Možda i jesam pretjerala, ali koga briga. Željela sam ga iznenaditi i obradovati. Ni slutila nisam da bi mogao ovako reagirati. Ah, da, zaboravljam kako je njemu oduvijek bio najvažniji novac. Moji osjećaji i potrebe su potpuno nevažna stvar, pomislila sam s gorčinom. Goran više nipošto nije bio onaj čovjek za koga sam se udala. Pretvorio se u hodajući sef i sve u svom životu gledao jedino kroz novac. On kao takav jest bio važan, ali nije mogao nadomjestiti ljubav. Jer ljubav se ne kupuje – razmišljala sam dok su mi suze curile licem. Ova večer, trebala je biti nešto posebno no, zahvaljujući Goranu pretvorila se u pravu noćnu moru. Te noći kada smo legli, prvi put od kada smo u braku, jedno drugome smo okrenuli leđa. Premda sam očekivala pomirenje, Goran očito nije imao želju za tim. Ni ujutro situacija nije bila puno bolja. Razgovor između nas bio je puka formalnost, a prije negoli će otići samo me hladno pozdravio. Sva odjeća koju sam mu kupila ostala je neraspakovana. Kada je konačno za sobom zatvorio vrata, osjećala sam se usamljenije nego ikada. Silno me boljelo to što smo se rastali u ovakvim okolnostima. Puno više koristi od šutnje donio bi nam razgovor. Ali takav je bio moj Goran. Kada bi se u našem braku pojavio problem, ne bi se ni potrudio riješiti ga. Durio se poput djeteta a u našem domu sljedećih nekoliko dana vladala bi tiha misa. Svi moji napori da u tim trenucima doprem do njegovog srca padali bi u vodu. Glava me užasno boljela te sam odlučila izaći u šetnju. Svjež zrak će mi goditi, osim toga, trenutačno ionako nemam pametnijeg posla, pomislila sam uzdahnuvši. Odjednom mi je palo na pamet kako u hladnjaku nedostaje mlijeka. Odlučila sam ga usput kupiti. Čim sam izašla na ulicu počela sam se osjećati malo bolje. Nakon kraće šetnje ušla sam u jednu trgovinu kako bih kupila mlijeko. Ponovo sam osjetila ono poznato lupanje srca a u mojoj košari stvari su se samo gomilale. Našlo se tu svega i svačega. Od sredstava za osobnu higijenu, kojih sam doma imala i više nego dovoljno, pa sve do gotove hrane koju je bilo dovoljno samo podgrijati. Ta neću valjda kuhati samo za sebe – tješila sam se. U tom trenutku mojim postupcima kao da je upravljala neka viša sila. Nisam bila svjesna nikoga i ničega oko sebe. Kupila sam čak i aparat za kuhanje jaja čija mi svrha nikada nije bila najjasnija. Kada sam se vratila doma i sve raspakirala, prasnula sam u histeričan smijeh. Pola trgovine bilo je u mojim vrećicama samo mlijeka ni na vidiku. Bože dragi, što se to događa sa mnom? – pomislila sam prije nego što me prenuo zvuk telefona. Kada sam podigla slušalicu na drugoj strani linije začula sam mamin glas. - Bog dušo, što ima? Nadam se da ne prekidam ništa važno – šalila se. - Ne mama, upravo sam se vratila iz kupnje – umorno sam odgovorila. Osjetila sam kako se moja glavobolja ponovo vraća. - Pogodi kakvo iznenađenje imam za tebe? – tajanstveno je rekla. Prije nego što sam stigla odgovoriti nastavila je: - Jutros ti je stigla pozivnica za proslavu desetogodišnjice mature. Organizatorica proslave zacijelo nije znala tvoju novu adresu. Nikakvo čudo, kad se vas dvoje stalno seljakate – pomalo sarkastično je dodala - Kako čujem ondje će biti svi tvoji školski prijatelji, izvrsna hrana i piće te odlična glazba. Uvjerena sam kako ćeš se odlično zabaviti. Ne moraš se zabiti u kuću samo zbog toga jer Goran nije tu. Razmisli malo, ovo ti je odlična prilika da ponovo malo izađeš među ljude – navaljivala je. - Hvala ti mama, ali još ću razmisliti o tome – kratko sam rekla. Premda bi bilo lijepo ponovo vidjeti svoje školske prijatelje, nekako i nisam imala previše volje za izlaskom. Zabava se trebala održati u subotu, a taj dan sam planirala veliko pospremanje stana. Znala sam kako ću navečer biti mrtva umorna za nekakvo lickanje i dotjerivanje. Ipak, bila bi to idealna prilika za odjenuti novu haljinu. Već sam u mislima slagala kombinaciju koju ću odjenuti. Nova haljina, diskretan nakit, jednostavna ali profinjena frizura i bit će to pun pogodak. A cipele? Nemam odgovarajuće cipele a niti torbicu koja bi išla uz sve to! – zaprepašteno sam ustanovila. I ponovo onaj osjećaj euforije uz koji sam znala što slijedi. Dok sam trkom napuštala stan mogla sam čuti lupanje vlastitog srca. Ruke su mi drhtale a dlanovi se znojili. Jedino sam još bila svjesna toga kako sa sobom nosim praznu lisnicu. Kao da je sa mnom upravljala neka viša sila. Donijevši odluku u trenu, odlučno sam kročila u banku. Trebala sam odmah novac jer na svoju plaću nisam mogla računati još barem nekoliko dana. Podići ću dio novca od naše ušteđevine i pokriti to čim primim plaću. Goran nikako ne može saznati – razmišljala sam. Čim mi je ljubazna blagajnica isplatila traženu svotu gotovo sam istrčala iz banke. I ponovo, doma sam se vratila s nekoliko pari cipela i dvije nove torbe, jer se nisam mogla odlučiti koja od njih će bolje pristajati haljini. Ovaj put moja sreća nekako nije bila potpuna. Konačno je u mojoj glavi proradila savjest. Bože, što ja to radim? – upitala sam se. Kako sam mogla uzeti novac koji nije bio samo moj? Goran tamo negdje rinta od jutra do mraka, a ja se ponašam ovako. Zar su mi potrebni ovoliki troškovi dok mi se istovremeno gomilaju neplaćeni računi? I kako ću uopće vratiti potrošeni novac? – pitala sam se dok su mi suze klizile licem. Napokon mi je postalo jasno kako imam veliki problem. Niti sutradan se nisam osjećala puno bolje. Tome je djelomice pridonijelo i ono što sam pronašla u poštanskom pretincu po povratku s posla. Bila sam prilično uvjerena kako plave omotnice ne znače ništa dobro. Na žalost, bila sam u pravu. Stigle su dvije opomene za neplaćene račune. Više nisam imala izbora. Znala sam kako ću morati zamoliti mamu za pomoć, ili ponovo posjetiti banku. Odlučila sam se za ovo drugo. Jedina svijetla točka toga dana bio je Goranov poziv kojim me šturo obavijestio kako je sretno stigao te odmah započeo s poslom. Premda me povrijedilo što mi se javlja tek nakon nekoliko dana, Goran očito nije smatrao potrebnim ispričati mi se. Kao da mu više uopće nije stalo do mene – tužno sam pomislila. Očajnički mi je bio potreban razgovor s bliskom osobom. Mama je stanovala u drugom gradu i, bila sam uvjerena kako bi je moj iznenadni posjet samo uznemirio. Osim toga, bilo me strah njezine reakcije zbog situacije u kojoj sam se našla. Bit će najbolje ne uznemiravati je time – zaključila sam. Već ću se nekako snaći i sama. Subotnja proslava pokazala se kao pun pogodak. Uspjela sam nakratko zaboraviti svoje probleme. Ponovo sam susrela svoje bivše školske kolege i obnovila neka stara prijateljstva. Posebno ugodno iznenadila me Tanja, djevojka s kojom sam nekada dijelila školsku klupu. Od nekada neugledne djevojke s aparatićem za zube, pretvorila se u pravu ljepoticu. I ne samo to. Svojim trudom i upornošću moglo se reći kako je zaista uspjela u životu. Radila je kao menadžerica u jednoj velikoj profitabilnoj tvrtci. Svojom jednostavnošću i šarmom plijenila je poglede svih prisutnih. Nisam se mogla načuditi njezinoj preobrazbi a pokazala se i kao vrlo srdačan sugovornik. Veselo smo komentirale stare školske zgode i vrijeme u njenom društvu jednostavno je letjelo. Bila sam opuštena kao još nikada u životu. Zacijelo je tome pridonijelo i onih nekoliko koktela koje sam prethodno popila. Premda alkohol nisam pila, ovo je bila iznimka. Ne proslavlja se godišnjica mature svaki dan. Ipak nije mi promaklo to da je Tanja cijelu večer pila samo mineralnu vodu. I to u ogromnim količinama. Kad se društvo pomalo počelo razilaziti, razmijenile smo telefonske brojeve ali i dogovorile sljedeći susret već sljedeće subote. Imale smo još toliko toga ispričati jedna drugoj. Sljedeći tjedan donio je i nove probleme. Na vrata mi je pokucala stanodavka i ljubazno ali odlučno zatražila potvrdu o uplaćenoj stanarini. Pokušala sam smisliti neko uvjerljivo objašnjenje, ali laž mi baš nikada nije bila jača strana. - Oprostite, ne mogu vjerovati da mi se takvo što moglo dogoditi. U posljednje vrijeme postala sam zaboravna… - neuvjerljivo sam zamuckivala pogleda uprtog u tlo. Uplatit ću stanarinu još danas, obećavam – petljala sam i dalje. - Sigurna sam da hoćete Vesna. Nadam se kako ćete već sutra imati potvrdu o plaćanju najamnine – ležerno je rekla na odlasku gospođa Vera, nenametljivo mi dajući do znanja kako će sutra ponovo navratiti. Bože što da radim? – nemoćno sam zajecala kada sam za Verom zatvorila vrata. Što mi je sve ovo trebalo? – pitala sam se. Našu ušteđevinu više nikako nisam smjela dirati jer je već nedostajao poveći iznos. Na kreditnu karticu također nisam mogla računati jer sam već odavno prekoračila odobreni iznos, a koji će mi progutati cijelu plaću kada napokon dođe. Ako Goran sazna za ovo, nikada mi neće oprostiti. Što ću sa svim onim kupljenim stvarima ako ću izgubiti čovjeka kojeg volim – napokon mi je doprlo do svijesti. Da, volim Gorana i borit ću se da nekako isplivam iz ove situacije. Sama sam se u ovo uvalila i sama ću pronaći način da se izvučem – bila sam odlučnija no ikad. Upravo sam krenula prema telefonu kako bih nazvala mamu, kada me prenula njegova reska zvonjava. - Halo, Vesna jesi li to ti? – začula sam vedar glas s druge strane slušalice. - Naravno Tanja, a tko drugi bi mogao biti? – šaljivo sam uzvratila. Njen neočekivani poziv zaista me razveselio. - Ako nemaš nikakvih planova, pozivam te na kavu. Naime zaželjela sam se dobrog društva i kave pa sam uzela slobodno poslijepodne. Vani je prekrasan dan i bilo bi šteta ne iskoristiti ga na pravi način. Subota je još tako daleko. Samo nas dvije – vrckavo je dodala. Bila sam polaskana time jer me osoba poput Tanje smatrala ugodnim društvom. Premda u lisnici nisam imala ni prebijene pare odlučila sam prihvatiti njen poziv. Dogovorile smo mjesto i vrijeme i ja sam požurila spremiti se. Kada sam stigla u kafić Tanja me već čekala. Ponovo mi je zastao dah kada sam ju ugledala. Zaista, bila je prelijepa mlada žena, a svojim istančanim modnim ukusom samo je pridonosila svojoj ljepoti. Vjerojatno izdvaja popriličan iznos za svoju odjeću. Nasuprot meni, ona si to može priuštiti – s tugom sam pomislila. Nakon što smo naručile kavu s nelagodom sam rekla Tanji kako bih trebala skoknuti u banku jer sam ostala bez novca. - Ma ne brini Vesna, ja sam te pozvala, i ja častim. Ovo je tek početak – dodala je namignuvši. Tanja je bila vrlo simpatična i uz nju sam iznova uspjela zaboraviti na probleme. Razgovarale smo o svemu i svačemu dok u jednom trenutku Tanja nije rekla kako sada idemo u šoping. Na te riječi poskočila sam kao oparena. Zacrvenjevši se, promucala sam kako je već kasno i da bih se trebala vratiti doma. - Ali rekla si kako nemaš nikakvih obveza. Pa odlično ćemo se provesti, daj, već sam rekla da ja častim. Sve prave prijateljice to rade – navaljivala je. Odjednom, ničim izazvane, niz moje su lice potekle suze. Tanja me zabezeknuto promatrala. - Što je Vesna? Nisam te valjda nečim uvrijedila? – brižno je upitala pružajući mi maramicu. - Oprosti Tanja, sve je u redu, samo… trenutno imam nekih problema – iskreno sam promucala kroz suze. - Zašto mi ranije nisi rekla da te nešto muči? Znaš da bih te rado saslušala. Pravi prijatelji zapravo tome i služe, zar ne? – upitala je, a ja sam ponovo zaridala, ovoga puta od ganuća. Ovoga puta bile su to suze olakšanja. Bilo je tako lijepo nekome konačno otvoriti dušu. Tanja je pozorno slušala moju ispovijest i na vlastito čuđenje nije me osuđivala. Čak štoviše, imala sam čudan osjećaj kako suosjeća sa mnom. Nisam joj prešutjela apsolutno ništa. Toga dana Tanja je o meni saznala više nego što sam to sama znala. Niti u jednom jedinom trenutku nisam pokušala obraniti svoje postupke. Pogriješila sam, ali to se moglo dogoditi svakome. Premda sam bila udata, osjećala sam se kao da sam sama na svijetu. Istina, moj Goran nije bio loš čovjek, ali onu granicu u kojoj bračni drugovi dijele sve osjećaje, nikada nismo uspjeli prijeći. Dok sam ja bila vrlo emotivna, on je bio materijalist. Po prvi put do sada, upitala sam se jesmo li uopće nas dvoje jedno za drugo? Takvim razmišljanjem uspjela sam zateći i samu sebe. Ta ja sam voljela Gorana! Kako mi takvo što uopće može pasti na pamet? Kada sam završila svoju ispovijest, Tanja je dugo zamišljeno šutjela. Nije mi uspjelo promaći kako je Tanja cijelo vrijeme ispod stola nervozno tapkala nogom. Riječi koje je izgovorila u narednom trenutku ostavile su me bez teksta. - O Bože, kako mi je potrebno samo jedno piće! Da Vesna, baš kao i ti,i ja imam tajnu. Brižno sam ju čuvala sve ove godine kako ne bih dovela u pitanje svoj položaj, ili ne daj Bože ugled. I ja sam se nekada baš kao i ti borila s ovisnošću. No, ova moja, bila je puno gora i teža od tvoje. Nekako sam se uz liječenje uspjela vratiti na pravi put, ali ima dana kada se iznova borim sama sa sobom. Taj osjećaj, zacijelo će me pratiti dok sam god živa. Na kraju, nije li cijeli život jedna velika borba? – tužno je upitala Tanja. - Ne razumijem, Tanja što mi pokušavaš reći?- bila sam zatečena. - Naravno Vesna, oprosti, odmah ću ti pojasniti. Tvoja uspješna prijateljica Tanja, je liječena alkoholičarka. Eto sada i ti o meni znaš istinu – ogorčeno je dodala. Sada je na meni bio red da se iznenadim. Zar je i Tanja, koja je izgledala tako profinjeno, mogla pogriješiti? Sada sam ja žalila nju. Ja sam bar imala Gorana i svoju obitelj koji će mi, vjerovala sam, biti potpora. Ona, čini se, nije imala nikoga. - Hvala ti prijateljice što me ne osuđuješ. Jednako tako neizmjerno mi je drago što si i ti svoje probleme podijelila sa mnom. Obećavam, da ćeš od danas imati moju potporu – rekla sam Tanji. Oči su joj se napunile suzama i odjednom, naše su uloge bile zamijenjene. Kad su se emocije malo smirile, nastavila je pričati kao da se ništa nije dogodilo. - Vesna, nisam psihoterapeut ali smatram kako tvoja ovisnost ima određene korijene. Čini mi se da si poprilično usamljena, a tvoj život odvija se između kuće i posla. Trebala bi ponekad misliti i na sebe. Lijepo je štedjeti, ali mislim da si predugo uskraćivala sebi neke sitnice koje ženu čine sretnom. S druge strane, glede tvog supruga, čini se kako ne provodite kvalitetno zajedničko vrijeme. Oboje biste trebali malo stati na loptu, jer život je samo jedan i treba ga proživjeti najbolje što čovjek može. Materijalne stvari nakratko vesele čovjeka, ali nisu uvjet za sreću. Ja sam pravi primjer tog pravila – tužno je ustanovila. - U pravu si Tanja. Svjesna sam kako ću morati Goranu sve priznati, ali spremna sam promijeniti se. Najgore od svega je to što zapravo nemam pojma kako ću nadoknaditi potrošeni novac, niti podmiriti dugovanja koja sam sama skrivila – zabrinuto sam rekla. - Ne brini Vesna, novac neće biti nikakav problem. Za to ću se ja pobrinuti. Za to vrijeme tebe čeka onaj teži dio posla. Očekujem od tebe da sve priznaš Goranu. Neće biti lako, ali shvati to kao novi početak između vas dvoje. Ljudi koji se vole nemaju tajni. Oni dijele sve, i dobro i loše. Upamti to! – ohrabrujuće se nasmiješila i potapšala me po ruci. - Ne znam kako da ti zahvalim Tanja. Samo, brine me kako ću ti vratiti novac. Iznos koji sam potrošila premašuje najmanje tri moje mjesečne plaće. Znaš da mi plaća nije velika, ali obećavam, vratit ću ti čim prije sve do zadnjeg novčića – posramljeno sam rekla. - Prijateljice, jesi li ikada razmišljala o tome da promijeniš posao? – upitala je uz zagonetan osmijeh. Ako želiš, rado ću ti pomoći oko toga! U mojoj firmi upravo traže još jednu tajnicu. Tvoje kvalifikacije bit će više nego dovoljne. Da i ne govorimo o plaći koju bi imala. Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Tanja je doista bila pravi anđeo. Znala sam kako ću uz njezinu pomoć uskoro svoj život promijeniti nabolje. Kada sam se vratila kući dočekala me Goranova poruka na sekretarici. Čim sam začula njegov glas suze su mi krenule na oči. Uistinu mi je užasno nedostajao, i jedva sam čekala zagrliti ga. U njegovom glasu više nije bilo ljutnje. Baš naprotiv, rekao je kako mu nedostajem i da dolazi kući već sljedećeg tjedna. Na kraju poruke začula sam riječi od kojih sam zaplakala kao ljuta godina. - Vesna, možda ti nisam uvijek znao reći ili pokazati koliko mi značiš. Znam da sam te povrijedio kada sam otputovao onako bez riječi, i molim te da mi oprostiš zbog toga. Ja nisam čovjek od velikih riječi, bezbroj puta mogla si se uvjeriti u to, ali to nipošto ne znači da mi nije stalo do tebe i tvojih osjećaja. I kada me naljutiš, razbjesniš, svojim ponašanjem dovedeš na rub pameti, ja sam sretan čovjek. Sretan sam jer imam tebe. Ženu koju volim više od života – dodao je na kraju, a ja sam znala kako će ubuduće u našem braku sve biti u najboljem redu. Više nikakva kupovina neće donijeti takvo zadovoljstvo kao riječi koje mi je posvetio moj Goran. Za svaki slučaj, zauvijek će ostati zabilježene na našoj telefonskoj sekretarici, kao uspomena na dan koji mi je promijenio život, i poklonio pravu prijateljicu.
Žurnim koracima približavala sam se zgradi u kojoj je stanovao Joško, čovjek mog života. Bili smo u idiličnoj vezi već gotovo godinu dana i sve je ukazivalo na to da bismo nas dvoje uskoro mogli uploviti u bračnu luku. Premda smo još živjeli odvojeno, smatrala sam da je samo pitanje vremena kad će mi Joško predložiti da se preselim k njemu. Onako visok i naočit, definitivno je bio muškarac s kojim sam bila spremna provesti život. Uživala sam u svakom našem zajedničkom trenutku i beskrajno se radovala onima koji su tek dolazili kada jednom napokon postanemo muž i žena. Ruke su mi podrhtavale od uzbuđenja dok sam prebirala po snopu ključeva tražeći onaj od njegova stana. Nisam željela zvoniti i tako pokvariti iznenađenje. Željela sam što više produžiti trenutak iščekivanja prije nego što napokon osjetim Joškov čvrst zagrljaj i okus njegovih toplih usana koji mi je toliko nedostajao ovih nekoliko dana. U mislima sam već mogla vidjeti koliko će biti sretan što sam se s poslovnog puta uspjela vratiti ranije nego što je bilo planirano. Uživala sam i u samoj pomisli na njegovu reakciju kad me ugleda. Drhtavim rukama uspjela sam otvoriti vrata Joškova stana. Ni danas mi nije jasno kako mi odmah nije postalo sumnjivo što su u pol bijela dana vrata bila zaključana. Sjećam se kako sam osjetila trunčicu razočaranja kada mi se, ušavši u stan, moj Joško nije odmah bacio oko vrata. Sve ono što sam potom doživjela još i danas pokušavam potisnuti i zaboraviti. - Joško! – zazvala sam najprije tiho a potom nešto glasnije. Učinilo mi se da iz spavaće sobe čujem nekakve zvukove. Zacijelo je vidio kroz prozor kako dolazim i sada on mene želi zaskočiti. Zloćko mali, samo mu je jedno na umu, sjećam se kako mi je u tom trenutku prostrujalo glavom. Osmijeh koji mi je lebdio licem zaledio se istog trena kada sam otvorila vrata spavaće sobe. Ono što sam tada ugledala pamtit ću do kraja života – dva naga isprepletena tijela od kojih je jedno bilo Joškovo. Posljednjim tračcima zdravog razuma uspjela sam uhvatiti Joškov preneraženi pogled kad me ugledao na vratima, ali više mi ništa nije bilo važno. Suze boli i poniženja zamaglile su mi oči i sudarajući se s predmetima ispred sebe zauvijek sam izjurila iz njegova stana. - Tanja, čekaj, nije ono što misliš – začula sam Joškove povike za sobom, no nisam se osvrtala. Nije me zanimalo tko je djevojka u njegovu krevetu niti koliko mu ona znači. Nisu me zanimala nikakva objašnjenja kada je sve bilo i više nego očito. Joško me izdao na najgori mogući način i ništa više to nije moglo promijeniti. Ovo je za mene bio kraj naše veze. Kada sam se napokon našla u sigurnosti vlastitog doma, dala sam oduška svojoj boli. Premda je telefon zvonio kao lud, ignorirala sam ga. Bila sam sigurna da je to Joško, a on je bio posljednja osoba s kojom bih sada željela razgovarati. Zar mu još nije dosta? Neka me napokon ostavi na miru. Svi su oni isti: natjeraju te da se zaljubiš u njih, a onda te povrijede. K tome su kukavice jer nemaju hrabrosti sve priznati. Dani koji su uslijedili bili su pravo mučenje. Bacila sam se na posao kako bih barem nekako ispunila golemu prazninu u svom srcu. Premda je Joško iz tko zna kojeg razloga pokušavao sve kako bi sa mnom stupio u kontakt, vješto sam ga izbjegavala. Smatrala sam da si nas dvoje više nemamo što reći. I kolege na poslu opazili su kako se sa mnom nešto događa. Slagala sam kako imam obiteljskih problema, jer nisam trebala ničije sažaljenje. Jedina kojoj sam sve povjerila bila je moja sestrična Sanda. Oduvijek smo bile veoma bliske i nikada joj nisam ništa tajila. - Ne mogu vjerovati da ti je Joško mogao učiniti takvo što. Vaša mi se veza činila tako ozbiljnom. Jesi li pokušala razgovarati s njim? – upitala je. - A o čemu bismo nas dvoje uopće trebali razgovarati? O tome da li je uživao vodeći ljubav s drugom ženom? – sarkastično sam upitala. - Tanja, ne moraš biti takva. Znam da si povrijeđena i ljuta, ali možda bi upravo zbog toga trebala popričati s njim. Mene ne možeš prevariti jer znam koliko ga voliš. Ako ništa drugo, barem ga upitaj gdje si pogriješila da te morao tako bezočno prevariti s drugom – mirno je pojasnila. - Što? Ja pogriješila? Jesi li ti to pobrkala lončiće ili što? Doista nisi normalna! Jesi li ti na mojoj ili na njegovoj strani? – uspjenila sam se. - Ne moraš se odmah ljutiti. Samo sam ti predložila, a ti učini što želiš. Da sam ja na tvom mjestu, voljela bih izvesti stvari na čistac prije nego što zauvijek od svega dignem ruke – dodala je slegnuvši ramenima. - Dobro, dobro… Nego što kažeš na to da nas dvije odemo večeras u grad? – zateklo me vlastito pitanje. – Neka Joško ide k vragu! Ionako je prokleti gad! Želim se malo opustiti i sve zaboraviti – odlučno sam rekla dok me Sanda promatrala u nevjerici. - U redu, ako doista tako želiš, no ne mogu ostati dugo. Znaš da rano ujutro moram na posao. Odjednom više nisam mogla prepoznati samu sebe. Kad sam ispratila Sandu, uhvatila sam se kako s velikim užitkom razmišljam o tome što ću odjenuti. Moj je izbor pao na izazovnu crvenu haljinu koja mi je savršeno pristajala. Željela sam zablistati, za slučaj da sretnem Joška. Sanjala sam o tome kako me moli i preklinje da mu se vratim. Premda sam znala da pretjerujem, nisam si mogla pomoći. Misli u kojima me Joško preklinje za oprost trenutno su bile jedina hrana mom povrijeđenom ponosu. Ipak, zaklela sam se sebi kako više neću pustiti ni suze za njim. Nije on toga vrijedan, razmišljala sam. No, duboko u sebi znala sam kako samu sebe zavaravam jer sam ga, unatoč svemu, još uvijek voljela. Željela sam ga povrijediti onako kako je on povrijedio mene. I željela sam da i on okusi patnju – to je bio moj jedini cilj u posljednje vrijeme. Zadubljena u vlastite misli neko vrijeme nisam bila ni svjesna trube Sandina automobila pred zgradom. Oh, Bože, ludim li ja to? Potpuno sam izgubila pojam o vremenu, pomislila sam domahnuvši joj kroz prozor. Bacila sam posljednji pogled u zrcalo i zadovoljna zalupila vrata za sobom. Bolesni plan počeo mi se motati po glavi. Kad smo stigle u naš omiljeni kafić, ondje je bila neopisiva gužva tako da smo jedva uspjele pronaći slobodan stol. Kroz gužvu sam slijedila Sandu kako bismo se napokon smjestile kada sam osjetila nečiju ruku na nadlaktici. - Hej, ljepotice? Zar si se večeras, za promjenu, odlučila sama zabaviti? – začula sam nečiji glas koji mi se učinio nekako poznat. Nemalo sam se iznenadila kada sam se, okrenuvši glavu, našla oči u oči s Joškovim najboljim prijateljem, Markom. Osjetila sam kako mi je srce brže zakucalo jer sam bila uvjerena da je, ako je on ovdje, i Joško tu negdje. Uhvatila sam se kako pogledom pretražujem prostoriju ne bih li ga ugledala. - Ne brini, Joško večeras nije ovdje. Slobodno si daj oduška, a ja mu neću reći da sam te vidio – pokušao se našaliti. - Ne zanima me Joško. S nama je gotovo – rekla sam ledenim glasom. - Što? Šališ se, zar ne? Oprosti, doista nisam imao pojma. Iskreno, Joška nisam vidio već neko vrijeme. Baš sam te namjeravao pitati gdje se skriva – rekao je s nelagodom. – Dođi, častim te pićem, a ti mi možeš sve ispričati. Usput, večeras izvrsno izgledaš – tobože nevino njegova se ruka spustila oko mog struka. Premda sam istog trenutka osjetila gađenje, želim li ostvariti svoj naum, ovakav tijek događaja više je nego dobrodošao, pomislila sam. - Prihvaćam piće – rekla sam znakovito, prodorno ga pogledavši. Ostavila sam Sandu koja je zabrinuto zurila u mene i pošla za Markom. Premda me nikad nije privlačio, sada sam ga imala namjeru odvući u krevet. Konobar je donio naše piće. Ovaj put nisam odabrala sok od naranče, kao što sam to inače činila. Za ono što sam se spremala učiniti ipak mi je bilo potrebno nešto žešće. U dahu sam ispraznila svoju čašu dok me Marko promatrao širom raširenih očiju. - Opa, moram priznati da ti ne ide loše – rekao je sa smiješkom, a ja sam već ponovo pozivala konobara kako bih naručila novo piće. Marko je brbljao o svemu i svačemu, ali ja ga nisam slušala. Ispijala sam čašu za čašom osjećajući kako me sve jače obuzima ugodna omaglica. U jednom me trenutku čak uspio nasmijati nekom anegdotom iz svog djetinjstva. Kada mi se nešto kasnije tobože u žaru govora primaknuo, učinilo mi se to posve prirodnim. Ohrabren mojim ponašanjem, ali zacijelo i količinom ispijenog alkohola, napokon me uhvatio za ruku. - Znaš, Tanja, nikada ti to nisam rekao, ali zapravo si mi se oduvijek sviđala. Ne bih želio povrijediti Joška, ali ako ste vas dvoje doista prekinuli kao što kažeš, ne moram se više ustručavati, zar ne? - Baš čudno, jer i ti si se meni uvijek sviđao. Mogli bismo otići na neko mirnije mjesto, što kažeš? – mazno sam upitala dok je Markovim licem već lebdio pobjednički osmijeh. Kada sam sljedećeg jutra otvorila oči, zaslijepila me nepodnošljiva svjetlost. U glavi mi je bubnjalo i trebalo mi je nekoliko trenutaka da se svega prisjetim. Odahnula sam kada sam shvatila da je Markova strana postelje prazna. Nisam imala ni najmanju želju da ga sada vidim. Poslužio je svojoj svrsi i više ga nisam trebala. Valjda nije toliko glup da ne shvaća kako je ovo među nama bila samo jednonoćna avantura i ništa više od toga, razmišljala sam. U svojoj bolesnoj mašti već sam mogla vidjeti Joškov izraz lica dok mu Marko sav sretan kuca na vrata i povjerava kako je sa mnom proveo noć. Da mi mozak još uvijek nije bio pod utjecajem alkohola, možda bih lakše shvatila količinu vlastite gluposti. Premda me Marko sljedećih nekoliko dana nije prestajao nazivati, uvijek bih mu poklopila slušalicu. Jednostavno s njim nisam imala o čemu razgovarati.Za mene je ovo ionako bila samo osveta Jošku. Ako je bilo što krivo shvatio, tko mu je kriv? Na kraju krajeva, svi su oni isti. Da nisam ja prva napucala njega, sigurno bi on to uskoro učinio meni, baš kao i Joško, tješila sam se. Nije mi palo na pamet da Marko možda ne razmišlja na isti način. Nisam se uopće trudila razbijati glavu time da je i on ljudsko biće sa svojim osjećajima i dostojanstvom. Dani su prolazili i ništa se bitno nije događalo. Moj se život nastavio odvijati između kuće i posla, sve dok jednog dana u gradu slučajno nisam naletjela na Joška. Premda mi se srce steglo od bola, nije više imalo nikakva smisla bježati od njega. Kad-tad ionako smo se morali susresti. Ipak, kad me pozdravio, susprezala sam suze, odlučna u nakani da nikad ne sazna koliko me povrijedio. - Hej, Tanja, molim te, nemoj pobjeći od mene. Moramo razgovarati, želio bih ti objasniti neke stvari. Imaš li možda vremena za kavu? – upitao je molećivo me pogledavši. - Žao mi je, ali stanka mi upravo istječe. Moram se vratiti na posao – rekla sam tobože u žurbi. - Nikada nisi znala dobro lagati… - Da, za razliku od nekih. - Gle, znam da sam postupio neoprostivo. Žao mi je što je sve ispalo ovako. Ni sam si to ne mogu objasniti, ali ovo s Lanom jednostavno se dogodilo. Zaljubio sam se, Tanja. Iskreno sam se zaljubio i molim te da me barem pokušaš shvatiti. Naravno, time ne želim reći da za tebe ništa nisam osjećao… - Prestani! Samo prestani, ništa me ne zanima – kriknula sam dok su mi vrele suze tekle licem. Unatoč mojim naporima da se suzdržim, Joškovo otvoreno priznanje bila je kap koja je prelila čašu. Da ne spominjem razočaranje koje sam osjetila kada sam shvatila da Joško zapravo nema pojma o tome da sam provela noć s njegovim najboljim prijateljem. Dok sam stajala pred njim, došla sam u iskušenje da mu to sama kažem. Bila sam uvjerena kako bi, kad bi spoznao kakav je to osjećaj biti prevaren, shvatio koliko mu značim, a tada bi me posve sigurno molio za oprost. No, ipak nisam učinila ništa od toga. Okrenula sam se, i zaslijepljena suzama pobjegla od njega najbrže što sam mogla. Od tog dana moj je život krenuo nizbrdo. Na poslu sam se teško koncentrirala jer su mi se Joškove riječi neprekidno vrzmale glavom. Kako ga samo nije sram reći da voli drugu? A ja? Gdje sam ja u cijeloj toj priči? Tu sam večer nazvala Marka kako bih ga pozvala na piće. Naravno, nakon pića trebao je nastupiti i onaj glavni dio zbog kojeg mi je i bio ponovo potreban. Gotovo sam pala u nesvijest od šoka kada mi je Marko prilično hladno rekao kako nema vremena za mene. - Večeras sam zauzet, osim toga, ionako te ne zanimam ja. Nije li tako? Ne bih želio biti grub, Tanja, ali doista ne želim biti ničija igračka – rekao je pomalo tužno. Bijesno sam prekinula vezu. Na trenutak je ipak progovorio glas razuma: što sam zapravo očekivala od Marka nakon što sam onako odbijala njegove pozive. Zar bi me nakon svega trebao dočekati raširenih ruku? No, već u sljedećem trenutku razum me napustio i već sam smišljala: ako neće Gospodin Glupi, ima tko hoće. Ionako je, čini se, nesposoban jer nije rekao Jošku za nas, pomislila sam. Okrenula sam Sandin broj i kad se javila, predložila joj da ponovo izađemo. - Ako me planiraš ostaviti na cjedilu kao prošli put, odbijam – rekla je pomalo uvrijeđeno. – Uostalom, gdje ste se ti i Marko onu večer izgubili. Mogla si mi barem reći da odlaziš – nastavila je kvocati, no ja sam je nestrpljivo prekinula. - Oprosti, neće se ponoviti – neuvjerljivo sam rekla. – Dakle, vidimo se večeras u osam – trijumfalno sam dodala prekinuvši vezu. Za tu večer uredila sam se s posebnom pažnjom. Premda je moja kratka pripijena haljina opasno graničila s dobrim ukusom, nisam za to marila. Na kraju krajeva, ona je bila jamstvo mog večerašnjeg uspjeha. Ovu smo večer promijenile odredište i umjesto u kafić u koji smo inače odlazile, zaputile smo se u jedan novi, na drugoj strani grada. Premda mi to nije bilo pravo, Sanda je inzistirala i nisam imala druge nego popustiti. Nešto kasnije, dok sam se na plesnom podiju napola pijana privijala uz Tinovo tijelo, bila sam joj čak zahvalna zbog toga što me uspjela nagovoriti. Tin je bio veoma privlačan muškarac, no mene nije zanimao njegov izgled. Što se mene tiče, jednako tako mogao je biti i debeo i ružan. Jedino mi je bilo važno da padne na moje čari, a kad večeras od njega dobijem ono što želim, razmišljala sam, lako ću ga se riješiti. Premda se Tin trudio doznati više o meni, ja nisam bila raspoložena za priču. Čekala sam pravi trenutak kako bih mu predložila da odemo k meni. Tin me cijelo vrijeme gutao pogledom i nisam nimalo sumnjala u to da je samo pitanje vremena kad ćemo napokon završiti u krevetu. Uspjet ću i ovaj put, a Joško može ići k vragu, slavodobitno sam pomislila. Nisam se prevarila u svojoj procjeni. Nepunih sat vremena kasnije bila sam u Tinovu stanu, ili, bolje rečeno, u njegovu krevetu. Tin je bio veoma nježan i maštovit ljubavnik. Premda se silno trudio ugoditi mi, svi njegovi napori bili su uzaludni. Koliko god to zvučalo čudno, seksualni užitak nije bio razlog zbog kojeg sam ovo činila. Zapravo, jedini užitak u svemu tome bila je spoznaja da na ovaj način Jošku vraćam milo za drago. Dani su prolazili, a ja sam nastavila izlaziti i mijenjati muškarce. Sanda je, čini se, shvatila što se događa i sve mi je rjeđe pravila društvo. Premda toga nisam bila svjesna, tonula sam sve dublje. Potpuno sam izgubila svako dostojanstvo i uopće nisam birala muškarce s kojima sam odlazila u krevet. Nisam se previše zamarala time je li mlađi, stariji ili čak oženjen. Još kad bih strusila nekoliko pića, sve bi mi postalo svejedno. Morala sam znati da dobre vijesti brzo putuju, ali one loše, ipak još puno brže. Ovo je bio mali grad i u njemu je gotovo svatko o svakome znao sve. Primijetila sam da me ljudi koje sam do jučer pozdravljala na ulici sada obilaze u širokom luku. Čak su me i na poslu svi gledali s podsmijehom. Kolegice s kojima sam ranije ispijala kavu odjednom su me počele otvoreno izbjegavati. Bože, što ja to činim? Jesam li normalna? Koga je to zavaravam i koga zapravo kažnjavam? Ionako više ničim ne mogu pobuditi Joškovo zanimanje. Gotovo je, sve je gotovo. Očajnički mi je potreban netko s kime bih mogla popričati dok ne bude prekasno – napokon mi je doprlo do mozga. Odlučila sam odmah nakon posla nazvati Sandu i zamoliti je da dođe k meni. Nadala sam se da me neće odbiti, što joj na kraju i ne bih mogla zamjeriti. Još jedan događaj toga dana natjerao me da ustrajem u toj odluci. Bila je pauza i upravo sam isključivala računalo kad mi se s leđa prikrao Ivan, kolega iz susjednog ureda. Moje je iznenađenje bilo tim veće što s Ivanom nikad nisam uspjela izgraditi neki odnos. Bio je previše tih i suzdržan za moj ukus. Kad bi se ponekad susreli na hodniku, pozdravili bismo se kimanjem glave i to je bilo sve. Nisam mogla pretpostaviti što ga je moglo navesti na to da se upravo danas pojavi u mom uredu. - Tanja, nadam se da te nisam uplašio – rekao je vrpoljeći se. – Mislio sam, ako bi željela popiti kavu… Mogao bih ti donijeti… Ustvari, nama, i ja bih je rado popio… - petljao je crveneći se dok sam ga ja netremice gledala. - Žao mi je, ali doista nemam vremena za kavu – hladno sam rekla. – Možda drugi put – promrmljala sam više za sebe napuštajući ured. - U redu, onda drugi put – pokunjeno je rekao. Sada mi je razlog njegova dolaska postao kristalno jasan i osjetila sam kako mi rumenilo preplavljuje obraze. Zacijelo je i do njega dopro glas o tome kako olako pristajem na neke stvari pa se odvažio iskušati sreću. Glupan! – bijesno sam pomislila odjednom bolno svjesna istinitosti svojih misli. Ipak, dok sam izlazila iz ureda, nisam mogla ne primijetiti njegov razočarani pogled. Upravo taj pogled uspio me natjerati da se tog popodneva duboko zamislim nad svojim postupcima. Moram priznati kako su se moji izlasci od tog dana prorijedili. Tome je pridonio i razgovor sa Sandom. Teška srca priznala sam joj, ali i sebi: - Voljela sam ga svim srcem, a on me povrijedio na najgori mogući način. Uskačući iz jedne postelje u drugu, pokušavala sam ga kazniti zbog toga što me prevario. Na žalost, tek sada sam shvatila kako sam jedino ja bila najveća žrtva u svemu tome. Sanda, tako se sramim zbog svojih postupaka – prošaputala sam drhtavim glasom kada sam svoju ispovijest napokon privela kraju. - Znam koliko si voljela Joška i mislim da donekle mogu razumjeti tvoje postupke. No, nipošto ih ne opravdavam. I jesi li ikad pomislila na to koliko riskiraš svoje zdravlje odlaskom u krevet sa svim tim nepoznatim muškarcima. Zaboga, mogla si pokupiti kakvu bolest – zabrinuto je rekla. - Da, sada je i meni to jasno. Ali jedino mi je bilo važno natjerati Joška da umire od ljubomore i da pati onako kako sam ja patila. Jedino to mi je bilo važno – rekla sam kroz suze. - Bit će najbolje da zaboraviš Joška. Nije on jedini. Ima još mnogo muškaraca na ovom svijetu. I da znaš, nisu svi isti – rekla je. Sljedeću sam vijest, moram priznati, primila mirnije nego što sam mislila da je to moguće. - Tanja, još ti nešto nisam rekla… Joško se uskoro ženi – rekla je oborivši pogled. Čini se da je Joško doista bio iskren sa mnom onoga dana kad mi je rekao da se zaljubio u drugu. Možda je doista tako htjela sudbina. Možda me uistinu nije želio povrijediti. Vrijeme je da ga zaboravim. Negdje duboko u sebi znala sam da mu napokon počinjem opraštati i osjetila sam veliko olakšanje. - Neka mu je sa srećom – rekla sam sjetno se smiješeći. – Od srca se nadam da svoju buduću suprugu neće povrijediti onako kako je povrijedio mene – tiho sam dodala dok me Sanda začuđeno promatrala. Od tog je dana u mom životu ponovo sve krenulo nabolje. Shvatila sam da je moje ponašanje bilo krajnje besmisleno i da njime, osim lošeg glasa, nisam postigla baš ništa. Pomirila sam se s tim da nam nije bilo suđeno ostati zajedno i odlučila sam zauvijek zatvoriti to poglavlje svog života. Sanda je bila posve u pravu kad je rekla da ima još toliko drugih muškaraca na svijetu. Ja nisam morala ići daleko jer mi je prava ljubav mog života zapravo cijelo vrijeme bila pred nosom. Ivan možda jest sramežljiv i možda nije tako neodoljiv kao Joško, ali zato u svakom trenutku dobro zna što želi i koliko je daleko zbog toga spreman ići. Svakog mi dana svojom ljubavlju i pažnjom dokazuje da uistinu svi muškarci nisu isti. Jedino mi još nije jasno kako već pri prvom pogledu na njegove tople, zelene oči nisam shvatila da smo nas dvoje naprosto stvoreni jedno za drugo.
Mmmm… nešto božanstveno miriše! Što to imamo danas? – začula sam glas svog supruga iza sebe. Prišao mi je iza leđa, rukama me obujmivši oko struka. - Oh, Bože, molim te, samo ne opet, pomislila sam dok mi se u navali panike ukočilo cijelo tijelo. - Upravo pripremam pohane odreske! Što manje mi budeš smetao, ranije ću ih završiti – prilično otresito sam rekla u trenu se izmigoljivši iz njegova zagrljaja. - Dobro, Mirna, što je s tobom? Možeš li mi, molim te, objasniti zbog čega izbjegavaš nježnosti? Zar previše tražim ako ti se ponekad želim približiti, zagrliti te, pomilovati? U slučaju da je tako, možda bi ipak bilo najbolje da se raziđemo – uvrijeđeno je rekao okrenuvši mi leđa. Potom je, prije nego li sam mu stigla išta odgovoriti, demonstrativno napustio kuhinju. Osjetila sam kako mi suze očaja naviru na oči. Znala sam da ne postupam ispravno i da Zoran silno pati zbog toga, no nisam si mogla pomoći. Panično sam se bojala svakog njegovog dodira, poljupca i prisnijeg milovanja. Njegova ne tako davna nezasitna seksualna potreba umalo je razorila naš brak. Bilo je potrebno puno snage, volje I međusobnog povjerenja da stvari ponovo vratimo na staro mjesto. Ipak, ljubav koju sam osjećala prema Zoranu natjerala me da krenem za njim. Zatekla sam ga u naslonjaču pred televizorom kako tupo bulji pred sebe. - Zorane – nježno sam ga zazvala. – Ljubavi, znam da sam pretjerala i molim te da mi oprostiš zbog toga. Zapljusnuo me neizmjeran val sreće kada je Zoran poskočio iz naslonjača i privio me u zagrljaj. - Volim te, Mirna, nikad to nemoj zaboraviti. A sada se vrati poslu inače ću umrijeti od gladi – našalio se. Kad sam se vratila u kuhinju, misli su mi se počele vraćati u prošlost, na dan kada sam u srednjoj školi prvi put primijetila Zoranove tople smeđe oči. - Tko je onaj dečko ondje, što stoji sam i neprekidno bulji u tebe? Prvi put ga vidim. Zacijelo je novi ovdje – primijetila je moja prijateljica Jaca dok smo za vrijeme pauze stajale na školskom hodniku. - Nemam pojma, no, sladak je, zar ne? – prokomentirala sam pogledavši prema mjestu na kojem je stajao. Brzo je skrenuo pogled zacrvenjevši se. Bio je visok i naočit, no njegovo nesigurno držanje govorilo je kako se u novoj školi baš i ne snalazi najbolje. Očarana njegovim predivnim pogledom odlučila sam to promijeniti. - Hoćeš se kladiti da će me taj ljepotan danas pratiti kući? – našalila sam se. - Netko nekog hoće, to je sigurno. Ako ne bude on tebe, ti njega svakako hoćeš. Vidim da si već bacila oko na njega, a čini se kako ni on nije ravnodušan. Ipak, mislim da je malo previše sramežljiv, što se naravno ne bi moglo reći i za tebe – veselo je rekla. - Zar sumnjaš u moje zavodničke sposobnosti? Samo gledaj i uči – nasmijala sam se njenim riječima i uzdignute glave zaputila se prema njemu. - Bok, ja sam Mirna? Ti si novi? Kako ti se sviđa naša škola? – bombardirala sam ga pitanjima. - Drago mi je, Zoran. Da, danas mi je prvi dan ovdje i još nikoga nisam uspio upoznati – sramežljivo je promucao. - Ako želiš, mogu ti u tome pomoći. Znam gotovo sve cure I dečke na školi – pomalo hvalisavo sam dodala, na što me on zahvalno pogledao. Baš kao što sam pretpostavila, Zoran me toga dana uistinu otpratio kući. Istina, bila je potrebna inicijativa s moje strane no, naravno, nisam to rekla Jaci. Bilo mi je izuzetno ugodno u društvu tog samozatajnog mladića tako da sam mu predložila da svratimo u moju omiljenu slastičarnicu. Premda je u početku razgovor tekao pomalo zategnuto, ubrzo se Zoran potpuno opustio i razgovarali smo poput starih prijatelja. Bio je maturant, dakle dvije godine stariji od mene, no to mi nije smetalo. Dapače, bila sam ponosna na to što sam uspjela privući pozornost, smatrala sam, starijeg dečka. Ispričao mi je kako je nedavno s mamom iz Osijeka doselio u Zagreb jer je ovdje uspjela pronaći bolji posao. Nije prešutio ni to da zapravo i nije iz Osijeka, nego iz jednog okolnog sela i moram priznati kako me se prilično dojmilo to što nije pokušavao sakriti svoje seosko podrijetlo. Bio je silno duhovit i ne sjećam se kad sam se posljednji put toliko nasmijala u nečijem društvu. Shvatila sam da nije samo lijep, nego za svoje godine i izuzetno pametan dečko. Za razliku od mene imao je izvrsne ocjene ali i velike ambicije. Čvrsto je objema nogama stajao na zemlji i točno je znao što želi. U usporedbi s većinom svojih vršnjaka koji nisu vidjeli dalje od nosa bilo je to za svaku pohvalu. Ukratko, Zoran me uistinu oduševio u svakom pogledu. Kada smo nekoliko sati kasnije stigli pred moju kuću već sam do ušiju bila zaljubljena u njega. Činilo se da ni on nije ravnodušan i tako smo nakon nekog vremena nas dvoje postali par. Kako je vrijeme odmicalo, a naša veza postajala ozbiljnijom, Zoran je postao redovan gost u našoj kući. Upoznala sam ga sa svojim roditeljima koji su baš poput mene bili oduševljeni Zoranovom zrelošću. Popodneva bismo provodili u mojoj sobi gdje nam je bilo ljepše nego u nekom bučnom i zadimljenom kafiću. Kako smo stalno bili kod mene, bilo mi je pomalo čudno što Zoran nije pokazivao nikakvu namjeru upoznati me sa svojom mamom. Isprva sam mislila kako čeka pravu priliku, no kada to nije predložio ni nakon nekoliko mjeseci, odlučila sam otvoreno porazgovarati s njim. - Zorane, ne bih željela da pomisliš kako navaljujem, no zaista bih voljela upoznati tvoju mamu – odvažila sam se jednog dana dok smo šetali gradom držeći se za ruke. Lice mu je zadobilo zamišljen izraz i dugo mu je trebalo da progovori. To što mi se upravo spremao reći, iz nekog je razloga za njega bila bolna tema. - Mirna, oprosti, ali to u ovom trenutku jednostavno ne dolazi u obzir. Već će biti prilike za to. Molim te, ljubavi, ne ljuti se! – nervozno je rekao opazivši moj razočarani pogled. - Što? Zar nisam dovoljno dobra za nju? Ili naša veza ipak nije toliko čvrsta kako sam ja to mislila? – sarkastično sam upitala. - Ma, ne, što ti pada na pamet! Ti si savršena, no, u tome i jest problem. Bojim se da ti se moja mama neće svidjeti – tužno je rekao. - Nisam te želio zamarati svojim problemima, ali kada si me već pitala, bit ću iskren s tobom: u posljednje vrijeme mama i ja se baš ne slažemo najbolje – rekao je prethodno pročistivši grlo. - Zašto? Zar sam možda ja uzrok tome? – upitala sam ništa ne shvaćajući. - Ni slučajno! Zapravo mislim da mama još uvijek nije svjesna da postojiš. Premda sam joj već bezbroj puta govorio o tebi, svakog me dana iznova pita imam li djevojku – snuždeno je rekao. - Ne shvaćam. Što mi točno pokušavaš reći? – upitala sam premda sam već počela naslućivati o čemu je riječ. Nervozno je prošao rukom kroz kosu, a tada me pogledao ravno u oči. - Obećaj mi da me nećeš ostaviti ako ti kažem. Ne bih to mogao podnijeti, vjeruj mi – tužno je rekao. – Moja je mama alkoholičarka, nema stalan posao i zapravo preživljavamo od socijalne pomoći. Što je najgore od svega, cijelog života mene krivi zbog toga! Je li ti sada jasnije – glas mu se slomio i lice je zario u dlanove. - Ljubavi, oprosti, doista nisam mogla znati. Zašto mi ranije nisi rekao što te muči? Volim te, i ništa na ovome svijetu to ne može promijeniti – tepala sam mu ljubeći ga. Premda smo se i ranije silno voljeli, nakon Zoranovog priznanja osjetila sam kako smo bliži no ikad. Sada sam bila potpuno sigurna da želim ono što sam već neko vrijeme priželjkivala svim srcem – da budemo intimni. Nježno sam uzela Zorana za ruku I kao po nekom prešutnom dogovoru bez riječi smo se stali vraćati kući. Kad smo se napokon našli u mojoj sobi, oboje smo već bili ludi od želje. Dok me Zoran strastveno milovao i ljubio po cijelom tijelu, ja sam se topila od miline. Po prvi put u životu vodila sam ljubav, a po njegovom nestrpljivom milovanju znala sam da sam i je njemu prva. U trenutku kada sam mu potpuno pripala, u sebi sam osjetila neizmjernu ljubav i sreću. Voljela sam Zorana i bila voljena, a to je u ovom trenutku bilo jedino važno. - I, kako je bilo? Želim sve znati – nestrpljivo je zapitkivala Jaca onoga dana kada sam joj priznala da nisam više nevina. - Božanstveno, ali to je samo zato što Zorana iskreno volim – pojasnila sam dok me ona zaneseno promatrala. - I, hoćeš li se udati za njega? – nije prestajala zapitkivati. - Naravno, ako me zaprosi – našalila sam se. Sljedećeg tjedna Zoran me iznenadio svojim prijedlogom da upoznam njegovu mamu. Rekao je kako je razgovarao s njom i kako je već neko vrijeme trijezna. Bila sam sretna zbog toga. Zanimalo me jedino kako je to uspio postići. - Lako! Nagovijestio sam joj dolazak buduće snahe! Ako to nije dovoljan razlog, ne znam što drugo jest – značajno je dodao rukom petljajući po džepu. - Mirna, želim te pitati hoćeš li se udati za mene? – svečano je upitao izvadivši predivan prsten. Premda njegovu prosidbu nisam očekivala tako brzo, nije mi dugo trebalo da donesem odluku. Možda smo bili mladi i ludi ali smo se zato iskreno voljeli. - Mislila sam da nikad nećeš pitati. Da, ljubavi, udat ću se za tebe! – ganuto sam prošaptala dok mi je na ruku stavljao prsten. Iste večeri Zoran me poveo k sebi kako bih upoznala svoju buduću svekrvu. Bilo je gotovo nevjerojatno koliko je Zoran fizički nalikovao svojoj majci koja je, vidjelo se, nekada bila prava ljepotica. Sada je to bila tek prerano ostarjela žena, podbuhla i posivjela lica s golemim podočnjacima, koje je govorilo više od tisuću riječi. Premda se trudila biti ljubazna, po podrhtavanju njenih ruku shvatila sam kako se teško kontrolira da ne posegne za čašicom. Od nervoze palila je cigaretu za cigaretom. Stresla sam se od gađenja pri pogledu na pepeljaru punu opušaka na stolu ispred nje. Odlučila sam istrpjeti ovaj posjet samo kako ne bih povrijedila Zorana, koji se silno trudio da razgovor između nas ne zamre. - I, dušo moja, reci mi gdje namjeravate stanovati poslije vjenčanja? – upitala je nakon što smo spomenuli kako se uskoro planiramo vjenčati. - Ovaj je stan premali za sve nas, posebice kada jednom dođe i prinova – nastavila je dok je Zoran crvenio od nelagode. - Mama, molim te, ne želimo sada o tome. Osim toga, Mirna i ja ionako planiramo pronaći vlastiti stan. Što se, pak, prinove tiče, oboje smo se složili kako za to još ima vremena – pojasnio je Zoran, nježno me privukavši u zagrljaj. - E sine, neka sam doživjela i to da čujem barem jednu pametnu od tebe. Inače, od tebe baš i nema neke koristi. Nego, možeš li skočiti u kuhinju i skuhati nam kavu? – zapanjile su me njene riječi dok je pripaljivala već tko zna koju po redu cigaretu. Već sam ranije u razgovoru opazila kako Zoranova mama neprekidno od njega očekuje da joj bude na usluzi i moram priznati kako mi se to nimalo nije svidjelo. Zoran je bio odrastao muškarac i već je odavno trebao prestati skakati na svaku njezinu riječ. Što je najgore, činilo mi se kako mu nije pretjerano zahvalna zbog toga. Čak štoviše, prema sinu se odnosila bez trunke poštovanja. Po Zoranovu izrazu lica shvatila sam da u njemu bjesni prava oluja. - Mama, sad je stvarno dosta! Ne znam što sam ti skrivio da ti nikad i ništa što učinim nije dovoljno dobro. Uvijek sam te volio I poštivao, ali sada si uistinu prevršila svaku mjeru! Jesi li morala već danas, I to pred ženom koju volim više od života, pokazati svoje pravo lice? – bijesno je uzviknuo. - Dođi Mirna, ovdje nemamo više što tražiti! Žao mi je mama što ti to moram reći, no sramim te se. Želim da znaš kako si me silno razočarala. Kad odredimo točan datum vjenčanja, poslat ću ti pozivnicu. Nadam se da ćeš uspjeti ostati trijezna – dodao je nešto tiše dok mu je glas podrhtavao. Još ga nikad dosad nisam vidjela tako ljutog. Znala sam da Zoran ima nekih problema s mamom, no nisam ni slutila da je stvar tako ozbiljna. Njegova se majka činila prilično šokiranom onime što je čula, no nije nas pokušavala zadržati. Kad smo se vratili k meni, premda se to trudio sakriti, Zoran je bio silno neraspoložen. - Ne brini, ljubavi, bit će sve u redu. Znaš da kod mene možeš ostati koliko god želiš – pokušala sam ga oraspoložiti. - Znam Mirna, i mogu ti reći da sam uistinu sretan što imaš tako dobre roditelje, no ne dolazi u obzir da iskorištavam njihovo gostoprimstvo. Najbolje je da odmah potražimo stan, ionako ćemo se nas dvoje uskoro vjenčati, zar ne, ljubavi? – nježno je dodao. Nisam mu ništa odgovorila, samo sam se nježno privila uz njega. Zoran me privukao k sebi strastveno me ljubeći I svi naši problemi bili su u trenu zaboravljeni. Bio je veoma nježan i neumoran ljubavnik. Cijele smo noći vodili ljubav. Gotovo da nisam ni oka sklopila. Ujutro sam bila iscrpljena i neispavana. Za razliku od mene, Zoran je prštao od energije. Ustao je prije mene i sišao u kuhinju skuhati kavu. Kad sam mu se nešto kasnije pridružila za stolom, već je listao oglasnik i potcrtavao adrese koje su mu se učinile zanimljivima. - Dobro jutro, ljubavi! Jesi li dobro spavala? – s osmijehom je upitao. Premda bih mu najradije odbrusila kako se ni uz najbolju volju nisam mogla naspavati jer mi cijelu noć nije dao mira, nisam mu željela kvariti raspoloženje. - Onoliko koliko si mi ti to dopustio – uputila sam mu znakovit osmijeh nježno mu poljubivši vrh nosa. – Ima li malo kave i za mene? Te večeri uistinu smo imali razloga za slavlje. Uspjeli smo pronaći manji stan koji nam je u potpunosti odgovarao, a k tome mu ni najamnina nije bila pretjerano visoka. Zoran je kupio bocu najfinijeg šampanjca kako bismo nazdravili. Bila je to i posljednja noć u roditeljskom domu jer smo već sutradan trebali preseliti u naš stan. Prethodna neprospavana noć i dvije čaše šampanjca bile su dovoljne da mi se oči počnu sklapati od umora. - Zorane, idem pod tuš pa ravno u krevet. Umorna sam i jedva čekam leći. Osim toga, ujutro treba rano ustati kako bismo sve stigli spakirati. Ti ako želiš možeš još malo ostati gledati televiziju – pospano sam rekla, odloživši čašu. - Televizija? Ni slučajno, malena! Siguran sam kako će zajedničko tuširanje biti mnogo zanimljivije od toga – dodao je znakovito. Premda mi večeras uistinu nije bilo do toga, nisam imala srca odbiti ga. Trebala bih se smatrati polaskanom i sretnom što Zoran neprekidno želi voditi ljubav, a ne kukati zbog toga, tješila sam se. Sljedećeg jutra probudila sam se iscrpljenija no ikad. Zoran je uspio spakirati većinu stvari i bila sam mu zahvalna na tome. Bio je pun energije kao da je cijelu noć odmarao. Kad sam mu se pridružila u pakiranju, veselo me pljesnuo po stražnjici. - Ljubavi, noćas si uistinu bila divna! Jedva čekam da to ponovimo – rekao je opet mi znakovito namignuvši. - Oh, Bože, zar tom čovjeku nikad nije dosta, pomislila sam zakolutavši očima. Voljela sam Zorana svim srcem, no njegov golemi seksualni apetit pomalo me počeo iscrpljivati. Mislila sam kako će njegova strast ponešto splasnuti kad jednom započne naš zajednički život. Na žalost, moje se prognoze nisu pokazale točnima. Ubrzo nakon preseljenja, uspjela sam se zaposliti u obližnjoj prodavaonici. Posao sam po sebi nije bio pretjerano naporan, no radila sam dvokratno. U podne sam trčala kući kako bih do Zoranova povratka s posla stigla skuhati ručak, a tada bih ponovno jurila na posao. Zoran je rijetko sudjelovao u kućanskim poslovima, kao da se samo po sebi podrazumijevalo da je to moja dužnost. Navečer kada bih se iscrpljena vratila s posla, još bi me dočekala hrpa prljavog suđa. Kad bismo o tome razgovarali, obećao bi mi pomoći, no jednako bi tako brzo zaboravljao obećano. No, nije zaboravljao na svoje želje i potrebe. Bio je tako nezasitan u krevetu da bih usnula tek pred zoru. Kad bih mu prigovorila das am umorna, durio bi se poput djeteta koje ne može dobiti željenu igračku. Radi mira u kući odlučila sam šutjeti. Kako je vrijeme odmicalo, ja sam bivala sve umornija i razdražljivija, a on sve nezasitniji. Koristio je doslovce svaki slobodan trenutak kako bi mi se približio i utažio svoju želju. Nije birao vrijeme, a ni mjesto kako bi dobio ono što želi. Sve češće me dovodio u neugodne situacije pred poznanicima I prijateljima, pa čak I roditeljima, kada bi u njihovu društvu otvoreno aludirao na seks. Najveći šok doživjela sam kad sam prilikom velikog pospremanja stana, skrivenu ispod madraca, pronašla impozantnu zbirku pornografskih časopisa. Mogla sam shvatiti da je Zoranu seks iznimno važan, no nisam bila spremna na ovo. Znam da je moja reakcija možda bila pretjerana, ta I drugi muškarci kupuju takve časopise, ali osjetila sam se izdano I prevareno. Ako voli mene, zašto mu ja nisam dovoljna, a ima me kad god poželi? Zašto toliko uživa u promatranju nagih tijela drugih žena? Tu je, dakle, pravi uzrok njegovog neprekidnog seksualnog uzbuđenja, nijemo sam razmišljala. S obzirom na okolnosti, mogu li uopće vjerovati u to da sam jedina žena u njegovu životu? Priznao on to ili ne, moj je suprug opsjednut seksom. Imali smo problem, a ja nisam znala kome bih se obratila za pomoć. Roditeljima nikako nisam mogla priznati što proživljavam. Sigurna sam da to ne bi mogli shvatiti. Što bih im, uostalom, rekla? Da me suprug neprekidno gnjavi svojim šlatanjem I dap o cijele noći ne spavam zbog njegova nezajažljiva seksualnog apetita? I na samu pomisao osjetila sam golem sram. Ipak, odlučila sam da se ne mogu ponašati kao da se ništa ne događa. Razgovarat ću sa Zoranom, a potom ćemo zajedno pronaći neki kompromis, odlučila sam. Zoranov povratak s posla dočekala sam s grčem u želudcu. Zadubljena u vlastite misli, sjedila sam za kuhinjskim stolom sa šalicom već davno ohlađene kave pred sobom. Voljela sam svog muža I silno me boljela I sama pomisao o tome da me vara, pa makar samo I s obnaženim djevojkama s fotografija. Ipak, izuzev njegove učestale potrebe za seksom, koju nisam mogla pratiti, bio je dobar čovjek I nisam željela odustati od njega I našeg braka. Iz razmišljanja me prenuo zvuk otvaranja ulaznih vrata. - Hej, ljepotice, vratio sam se! – povikao je iz hodnika. – Užasno sam gladan! Što ima za jelo? – s osmijehom je upitao ulazeći u kuhinju. Opazila sam kako se naglo uozbiljio opazivši izraz moga lica. - Zorane, moramo razgovarati. Hrana će morati malo pričekati – odlučno sam rekla. – Danas sam ispod madraca pronašla nešto što me uzrujalo, ali I povrijedilo. Možda će zvučati glupo, ali osjećam se izdano I povrijeđeno sada kada znam da ti moja ljubav nije dovoljna. A trudila sam se, Zorane, silno sam se trudila da ti uvijek ugodim I budem na raspolaganju, pa I onda kada mi nije bilo do seksa. Zoran je prilično šokirano zurio u mene. Rukama sam prekrila lice kako ne bi video suze poniženja u mojim očima. - Oprosti mi, Mirna, ali to je jače od mene. Nisam te želio povrijediti. Znaš koliko te volim, osim toga, siguran sam da I ti voliš mene – rekao je privivši me u zagrljaj. Nisam mogla vjerovati kad su se njegove ruke spustile do moga struka, a potom krenule sve niže. - Zorane, molim te, ne sad! Kako ne shvaćaš? Što je previše, previše je! – bijesno sam uzviknula pokušavši se istrgnuti iz njegova zagrljaja. - Mmmm… tigrice moja mala, dođi, daj svom mužiću jednu pusicu – rekao je stežući me sve jače dok sam mu se bezuspješno pokušavala oduprijeti. - Pusti me, čuješ li! Želim razgovarati a ne voditi ljubav. Što je s tobom? – panično sam vikala dok me Zoran, očito ne shvaćajući ozbiljnost situacije, već gurao prema trosjedu. Koliko god da sam se odupirala, ni najmanje se nije na to obazirao. Kad je počeo grubo svlačiti odjeću s mene, znala sam das am unatoč suzama I preklinjanju da me ostavi na miru izgubila bitku. Upravo me silovao vlastiti suprug, a ja nisam mogla ništa učiniti da to spriječim. Kada je sve bilo gotovo, u cijelom tijelu osjećala sam tupu bol. Kako mi je mogao to učiniti? Kako je imao obraza uzeti me na silu? Ma koliko da ga volim, nikada mu to neću oprostiti, razmišljala sam. Sljedećih dana postal sam druga osoba. Prema Zoranu sam bila hladna I nepristupačna. Komunicirala sam s njim samo onoliko koliko je to bilo potrebno. Pretjerao je i nekako je za to morao platiti. I tako sam Zoranu namjestila ležaj u dnevnoj sobi, dok sam ja spavala u spavaćoj. Kad bih krenula na počinak, nekoliko bih puta okrenula ključ u bravi. Premda me silno bolio zid koji sam podigla između nas, bojala sam se svog supruga i onoga što bi mi mogao učiniti. Otprilike mjesec dana kasnije, po povratku s posla dočekalo me iznenađenje. Stol u blagovaonici bio je svečano postavljen dok je Zoran, opasan pregačom, miješao nešto što je veoma primamljivo mirisalo. Po prvi put od onog nemilog događaja, pomnije sam promotrila Zoranovo lice. Bio je blijed i ispijen i imao je velike tamne podočnjake koji su govorili više od tisuću riječi. Znala sam kako je i njemu ova situacija morala biti jako mučna. Pomalo dirnuta, osjetila sam kako se polako počinje topiti led oko moga srca. Zoran očito ima problem i potrebna mu je pomoć. Neprekidnim durenjem nikome neću pomoći. Ipak, više nikad nisam kanila dopustiti Zoranu da učini isto. Ne bude li u stanju održati obećanje, uvijek se možemo razvesti kao dvoje civiliziranih ljudi, pomislila sam. Unatoč svemu, i sama pomisao na razvod učinila je da zadrhtim cijelim bićem. - Mirna, molim te nemoj ponovo pobjeći od mene. Želio bih razgovarati s tobom. Ne mogu ti reći koliko mi je žao zbog svega – drhtavo je rekao. – Znam da ti ono nikako nisam smio učiniti. Uvijek si bila I više nego dobra prema meni, čak štoviše, bila si mi oslonac onda kada mi je bilo najteže. Neizmjerno te volim i stoga priznajem da imam problem koji nisam u stanju sam riješiti. Potrebna mi je pomoć i spreman sam je prihvatiti. Molim te, obećaj mi da ćeš uvijek biti uz mene I da me nikad nećeš napustiti, kako je to na neki način učinila moja vlastita majka. Još jednom te molim da mi oprostiš što sam te povrijedio – rekao je pritom glasno zajecavši. - U redu je ljubavi, već sam ti oprostila. I ja tebe volim I uvijek ću biti uz tebe. Zajedno ćemo pronaći neko rješenje – umirivala sam ga. I doista, od toga je dana u našem životu sve krenulo nabolje. Zoran je redovito odlazio kod psihoterapeuta, koji je kroz razgovor s njim zaključio kako njegovi problemi vuku korijene iz djetinjstva. Procijenio je kako je moj suprug uz majku kojoj je na neki način cijeloga života predstavljao teret, stekao osjećaj manje vrijednosti. Liječnik mu je savjetovao ozbiljan razgovor s majkom kako bi pokušao shvatiti I njene razloge koji su doveli do toga. Predložio je Zoranu da I nju pokuša nagovoriti na zajedničku terapiju. Tako bi sve skupa imalo još više smisla a I sam tijek ozdravljenja bio bi puno brži. Prema liječnikovim riječima, moj je suprug seksualnost koristio kako bi sebi I drugima dokazao da je pravi muškarac. Naravno, takvo ga je ponašanje odvelo u krajnost, što nikako nije bilo rješenje problema. Znala sam da je Zorana boljelo majčino ponašanje, no nisam imala pojma da bi to moglo biti uzrokom njegova problema. Više nisam mogla suditi Zoranu. I on je bio žrtva, ali vlastite prošlosti I stoga sam mu odlučila pomoći. Onoga jutra kada sam pozvonila na vrata njegove mame, premda s knedlom u grlu, znala sam da činim pravu stvar. Zoran je bio previše ponosan da bi je zamolio za pomoć. S obzirom da se nije pojavila na našem vjenčanju, prošle su dvije godine od našeg posljednjeg susreta. Koliko god bio ljut na nju, znala sam da svo vrijeme silno zbog toga pati. Ugodno sam se iznenadila kad su se otvorila vrata. Na njima je stajala posve druga žena od one koju sam upoznala. Trebao je trenutak da me prepozna, a tada je, široko se osmijehnuvši, prijateljski raširila ruke. - Mirna, dušo, nadala sam se da ćemo se jednog dana ponovo sresti. Nemaš pojma koliko mi je drago što te vidim! Predugo mi je trebalo da shvatim da ste moj sin I ti jedina prava vrijednost u mom životu. Nadam se da ćete smoći snage i oprostiti mi za sve. Znam da me više ne želi vidjeti, stoga bih te zamolila da mu nešto poručiš. Unatoč tome što mu to nikada nisam znala pokazati na pravi način, uvijek je bio sin kojim sam se ponosila. Ja sam već druga priča – tužno je uzdahnula. - Sigurna sam da bi vaš sin to želio čuti iz vaših usta. Izgubili ste puno vremena, ali sigurna sam da još sve stignete nadoknaditi. Vaš sin jedva čeka da vas vidi – nježno sam rekla, na što se ona potpuno slomila. Nisam mogla učiniti ništa drugo do zagrliti tu nesretnu ženu koja se, očito, nije znala nositi sa životnim problemima. Kao samohranoj majci sigurno joj nije bilo lako. Svatko ima svoj način kako se nosi s problemima. Ona je utjehu pronašla u alkoholu. Premda je pogrešno odabrala, imam li joj pravo zbog toga suditi, razmišljala sam. Ovaj put ipak je bila potpuno trijezna. Kada se napokon malo primirila, uz šalicu kave priznala mi je kako od Zoranova odlaska nije više popila ni kap alkohola. A dok mi je pripovijedala o Zoranovu djetinjstvu i školovanju, po sjaju u njenim očima shvatila sam kako je unatoč svemu oduvijek voljela svog sina. Kada je napokon završila svoju ispovijest, vani se već smračilo. Tada je došao red na mene. Nakon što sam joj povjerila kakav problem ima njezin sin, bila je više nego voljna pomoći te i sama sudjelovati u terapiji. Svim srcem željela je što prije izgladiti sve nesporazume sa svojim sinom, a ja sam više nego sigurna u iskrenost njenih riječi. Kao i da moj suprug više neće imati potrebu dokazivati svoju muškost.
Iz mog sela, iz zavičaja, ljudi su oduvijek odlazili daleko, preko jednog ili drugog oceana, do Amerike ili Australije, oni manje odvažni do Zapadne Europe ili makar do Čapljine i onda nekim vlakom prema moru pa onda obalom ili brodom preko, na otoke. Odrastala sam tako slušajući priče, uspomene i pripovijedanja pa nisam ni pomišljala da može drugačije. Za to čovjek bude spreman jer je to ono što želi. Ima ih koji su se, kao moj otac, vratili. Povratnici nisu sretni, brzo ostare jer su već potrošeni. Bore se s kajanjem zbog propuštenog, zbog prilika i neprilika, radosti, života uopće. I uvijek je bolje tamo gdje su bili prije mnogo godina. - Ne znam zašto se veselite toj novoj godini? Neće biti bolja, uzalud se nadate - govorio je moj otac. Majka je, kao sasvim mlada djevojka, pošla s ocem misleći da tako zauvijek odlazi iz ovih naših krajeva. Zato je govorila kad se vratila: - Kad jednom odeš, nikad se nemoj vratiti! Ni u mislima, ni u mašti. Ne dopusti da te povuče nostalgija, inače ćeš proći kao tvoj otac i ja! Potrudila sam se poslušati majku. Kasnije mi nije bilo potrebno puno truda jer se nisam imala kamo vratiti. Svi mostovi za mnom bili su porušeni. Kad sam završila srednju ugostiteljsku školu, na nastavak školovanja nisam ni pomišljala, a smatrala sam da je za moj poziv ipak najbolje otići na Jadran. Tamo sam se uputila s prijateljicom jer je ona prethodne sezone radila u Zadru i bila je vrlo zadovoljna.
Radno mjesto u Rovinju
Stigle smo u Rovinj, javile se njenim ljudima, pronašle sobu i već idućeg dana započele s radom u jednom vrlo posjećenom restoranu. Mjesec dana kasnije prešla sam u casino, gdje su radni uvjeti bili zahtjevniji, ali je zato zarada znatno bolja. Govorim njemački kao materinji jer sam često odlazila u posjetu roditeljima u njihovim gastarbajterskim danima, a služim se i engleskim pa se dobro snalazim u kontaktu sa stranim turistima, kojih je u Istri najviše. Svi su bili zadovoljni. Čak i nogometaši, gubitnici, nekako im je bilo lakše kad bi poslije poraza odlazili praćeni osmjehom lijepe djevojke, dvosmislenim porukama koje sam naučila koristiti glumeći ono što žele čuti, vidjeti i osjetiti. Tijekom igre uvijek su od mene dobivali poneku lijepu riječ, malo zavodljivog obraćanja, nagovještaja i slutnje onoga što bi se moglo dogoditi, ali nikad neće. Njima to i nije potrebno, igra je sve što žele, nosi ih nada, a dočekuje najčešće razočaranje. Onda opet, još jednom zavrte krug na ruletu ili čekaju novo dijeljenje karata. Bila sam lijepa i privlačna na svoj način. Građa mi nije baš savršena, ali to sam prikrivala tako što sam tijesnom odjećom od struka naniže naglašavala bokove, a gore sam uvijek nosila nešto komotnije. Tako “zapakirana” izgledala sam, bez lažne skromnosti, toliko dobro da mi muškarci nisu mogli odoljeti, vidjela sam to u njihovim očima, pokretima i komplimentima. Premda, događalo se da iznesu i poneki neprihvatljiv komentar, ali sam se uglavnom pravila da ga nisam čula. Jednom prilikom netko mi je prišao s leđa, onako kao oni koji žele nešto sakriti ili ukrasti, oslovio me je imenom i upitao kako sam. - Gospodine, molim vas, poštujte red i pravila ponašanja, ovdje sam na radnom mjestu. To nije dopušteno! - nisam bila gruba i odlučna kao inače, a njega je to, izgleda, ohrabrilo pa je nastavio, ne odmaknuvši se ni pedalj od mene. - Znam, samo pitam kako ste? Kako je Vama ovdje? - primaknuo mi se još bliže. Rekoh mu da je sve u redu. - Možete ići - blago sam dodala. - Hvala - odgovorio je i spustivši ruku na moj struk, kliznuo je dlanom naniže i pritisnuo me je nepristojno i bezobrazno. Uzmaknula sam okrenuvši se, sad već spremna na borbu, kao pobješnjela mačka. - O, pa to ste Vi! - prepoznala sam ga. - Oprostite, zamalo sam izazvala skandal. Bio je to grof Mario, vlasnik casina, poslovni čovjek i dioničar o kojem kruže mnoge priče, legende i anegdote. Kako se stvorio baš preda mnom? I to ovako... - Oprostite Vi meni, draga moja, ovo je nesporazum. Ispravit ću grešku. Kad završite smjenu, dođite za moj stol. Smatrajte se pozvanom i dobrodošlom, a ja ću se smatrati počašćenim. Prihvatila sam bez pogovora, pitajući se je li on nešto provjeravao, možda je iskušavao mladu radnicu ili su mu na pameti ipak skrivene namjere? Gazde to čine i ne bez razloga. Dobro sam postupila. Za stolom će biti lakše razgovarati, prošlo mi je kroz glavu. U baru više nije bilo gostiju, to je najskuplje mjesto gdje dolaze samo odabrani. Kad me je ugledao, ustao je, izrazio mi još jednom dobrodošlicu pa ponudio stolicu i upitao što ću popiti. Izgledao je, usprkos godinama, vrlo otmjeno u dizajnerskoj odjeći, glatko izbrijanog lica kojem kozmetičkim tretmanima održava svježinu. Prosjed, šarmantan i sredovječan muškarac, rekla bih, ali u to nisam bila sasvim sigurna jer mu je na raspolaganju bilo sve potrebno za prikrivanje tragova godina. Pažljiv, odmjeren i ljubazan, poticao me je da pričam o sebi, o tome kako živim, imam li želja i planova, imam li braću, sestre, najbolju prijateljicu, momka ili simpatiju. Osjetivši da mi ulijeva povjerenje, raspričala sam se. Poslije druge čaše dobrog istarskog vina znao je gotovo sve o meni. Na kraju me je pozvao na ručak, van grada, prema Vrsaru i Poreču. Napomenuo je da povedem i prijateljicu, onu s kojom sam dijelila sobu i troškove. - Pa nije to mala stvar! - obradovala se Marina. - Ne zove gazda svakoga na ručak. Prvo će te počastiti specijalitetima, a onda slijedi neko lijepo iznenađenje. Uspjela si, čestitam! Iako je Marina imala dvije godine radnog iskustva u ovom poslu, nisam povjerovala u njenu priču.
Iluzija svjetlosti u mraku
Poslije tog ručka uslijedila je večera, već sutradan, potom plovidba oko otoka na njegovoj jahti, još nekoliko susreta i, konačno, ponudio mi je novo radno mjesto. Rekao je da sam mu potrebna kao osobna tajnica, pomoćnik i savjetnik za poslovne obaveze, dnevni i tjedni raspored, za praćenje redovitih troškova i razvrstavanje pošte. Prihvatila sam sa zahvalnošću jer mi je ponudio i neobično visoku plaću za to radno mjesto. Po njegovom mišljenju, to je jedva dovoljno, ali je tek za početak. Idućih dana u mojem životu promijenilo se mnogo toga. Radeći, redovito sam se viđala s Mariom, mnoge sate provodili smo zajedno, sami ili u manjem, uglavnom poslovnom društvu. Donedavne kolege prema meni su se postavile i ophodile s više suzdržanosti, u kojoj je bilo prikrivenog divljenja i, rekla bih, poštovanja. Nekako sam i sama sebi bila važnija, valjda sam se počela gledati njihovim očima. Kad je riječ o poslu, bila sam poprilično zauzeta, opterećena novim obavezama mnogo više nego što su one to zapravo zahtijevale. Tako rade svi početnici, tješila sam se. Marina se prestala šaliti na moj račun onog trenutka kad je naglas izgovorila da sam dobila status prve i najvažnije tajnice i otad je počela paziti što govori preda mnom, kako mi se obraća, što me pita i kako mi odgovara. Nisam to zahtijevala od nje, sama se počela udaljavati. Godilo mi je društvo gospodina kakav je Mario, znao me je oraspoložiti, nasmijati i opustiti. Nisam obraćala pažnju na druge muškarce, nisam ni pomišljala na njih prolazeći pokraj raskošnih palmi i mirisnih borova. Djelovala sam potpuno nezainteresirano, uz poneki pogled i sliku koja odmah nestaje u brzom i lakom zaboravu svega što me okružuje. Možda sam samo malo obraćala pažnju na vozača Gorana, bivšeg nogometaša koji me je uvijek gledao blistavim očima, u kojima je buktio plamen zaljubljenosti i želje. Ponekad sam mu uzvraćala osmjehom i pogledom u kojem se krila slična poruka. Mario je strpljivo čekao. On je bio moje jedino društvo, moj posao, zabava i izlasci. Zbližili smo se. Naše dvije samoće, moja mladenačka, protkana radoznalošću i željama, njegova zrela, neočekivana ali zaslužena, nastala u godinama kad su se želje naglo povukle u dušu, ne dostigavši cilj pa žive negdje duboko, u tami, u duševnom mraku. Postala sam njegova nada, iluzija svjetlosti u mraku ugašenih želja. Primijetila sam da je sretan sa mnom, potpuno opušten i već pomalo zanesen, kao da je zaljubljen. Zar se to događa u tim godinama? Kojim? Nepristojno je to reći jer je nepristojna razlika u našim godinama. Ne smeta mi to, ne predstavlja mi zapreku. Nekako sam shvatila da on sad u ljubavi nema što za izgubiti, ja imam, ali mogu povratiti izgubljeno jer sam tek ušla u dvadesete. Zato me je, ništa ne riskirajući, zaprosio. Poželio je da mu budem žena, ona prava, jedina, kakvu u burnom životu nikada nije sreo, tako je bar pričao. Iako sam danima i tjednima slutila da će se to dogoditi, bilo mi je teško dok sam se borila s naglim promjenama raspoloženja: ponekad sam poželjela oduševljeno prihvatiti bračnu ponudu, a ponekad je s indignacijom odbiti, odlučna sve napustiti i otići. Nisam bila spremna pružiti mu odgovor koji je priželjkivao, a Mario je to naslutio. - Usrećit ću te, postat ćeš grofica! - obećavao je. - Želim samo dom, obitelj, želim biti žena i majka, sve što je normalno i prirodno - ne znam jesam li se branila ili pravdala. - To i ja želim - ispružio je ruke i konačno sam ih prihvatila, uzdrhtavši. Kad me je nježno zagrlio i poljubio, sve se smirilo i povjerovala sam u sreću koju mi je obećao. Prva bračna noć pomutila je moje nade i vjeru u obećanja. Nije to bio muškarac koji mi je imponirao, koji me je privlačio. Kakva zabluda s moje i prevara s njegove strane! Znam, nisam jedina. Tako sviću mnoge zore poslije prve bračne noći.
Moja želja jača od svega
Mario je ispunjavao sve moje skrivene i neskrivene želje, nepogrešivo naslućujući što me privlači, čemu se radujem, što volim. Iskusan, dobrog srca i ugodne naravi, jedno je zaobilazio, ono najvažnije za ženu, prikrivajući svoju nemoć pričama o tome kako više nije u godinama za takve stvari, kako roditeljstvo traži mlade i zdrave, a on se pribojava da je prekasno za to. U šali je rekao da je već oronuo, a to sam i sama vidjela. Da, odbijao je imati djecu, a ja sam to silno željela, više od svakog znaka pažnje, ljubavi, od putovanja, zimovanja i poklona. Ili baš zbog svega toga. Što će ostati poslije nas? Ništa! Živjeli smo tako nekoliko godina. Bila sam kod kuće, dosađivala se i sanjarila. Ništa ne potiče vrenje životnih sokova i želju, nema recepta ni posebnog napitka koji tako djeluje, prodire i probada, škaklja, kao toplina koja se širi tijelom koje miruje. Tako sam se, ne znajući, uznemirila. Žudnja mi je udarala u glavu, pekla me je posvuda. Tad je Mario, naizgled žalostan zbog toga što me vidi sjetnu, poželio odvratiti mi misli od majčinstva i majčinske ljubavi. - Zašto si toliko zabrinuta, draga moja? - upitao me je. - Posramljena sam! - Otkud to? - Zato što ti nisam prava žena, nemaš potomke, a želim postati majka tvoje djece. Pogledaj, sve naše susjede, sve radnice, svi koje poznajemo imaju djecu. I udala sam se u želji da steknem svoju obitelj, djecu. Jesi li se i ti zbog toga oženio? - odmahnuo je glavom, iako sam već znala da nije zbog toga u braku sa mnom. Uzbuđena, nastavila sam: - Što će biti s tvojim imetkom koji si godinama stjecao, što će jednoga dana ostati od tvog imena? - Uživam u svemu, sretan sam što sam ovo dočekao. Nikad nisam ni radio zbog nekoga tko će se tek roditi. Oduvijek su me vodile želje i snovi, zato te razumijem, imaš i ti svoje i to je u redu pa razumijem koliko želiš biti majka. Dijete je po prirodi tvoja radost, potreba da ga povijaš, kupaš, hraniš i maziš. Moja nije, ako me razumiješ? - I ne treba biti tvoja, to se prepušta ženi, ali dijete raste pa plijeni i osvaja, pogotovo očeve i sve bližnje. Već se namrgodio, dosadila sam mu nametanjem te teme, ne godi mu dugi razgovor o tome. - Znaš što, draga moja, da sam to želio ili planirao, već bih imao unuke. Nisam i ne kajem se zbog toga. Razmisli: nije sve onako kako u snovima vidiš i zamišljaš. Ali nisam mogla drugačije zamisliti. Zašutjela sam, a ona toplina obuzela me je još jače. Prišao je, položio dlan na moj obraz pa me je pomilovao začudivši se koliko sam vrela. - Lijepo, mila moja, ti si sad grofica, i to zaista bogata grofica - rekao je. - Nisam - odgovorila sam s mukom, uzdišući. - Kako nisi? - Nisam - ne uzmičem - i neću to biti dok ne budem rodila dijete. Zabrinuo se. - Hoćeš li me napustiti? - jedva je izgovorio. - Neću. Možda ti želiš mene ovakvu otjerati od sebe? Odmahnuo je glavom, snuždio se i bila sam sigurna da to nikad neće učiniti. - Neću - konačno je izgovorio. - Previše te volim, ti si radost moje duše, cvijet moje starosti. Sve lakše podnosim s tobom. Zato me pokušaj razumjeti, nemoj me osuđivati. Uz mene si postala gospođa, poštovana i bogata. Možda sad nisi sretna, ali sigurno ćeš biti sretna udovica. A mene to čini sretnim. Oči su mi se zalile suzama. - Nemoj plakati, neće to biti tako skoro... - toplo me je zagrlio. Nekako sam se obuzdala i prestala plakati, ali sam i dalje bila očajna. I svjesno sam odlučila počiniti grijeh. Zamolila sam Gorana da me odveze u Veronu, gdje je trebalo dovršiti neki posao, ispunila sam dokumente za dnevnice i sve ostalo. I učinila sam još nešto, ne krijući osmijeh u oku i nervozu u glasu: rezervirala sam apartman s francuskim ležajem, a onda sam zgriješila, bez stida i kajanja. I ponovo ću, ako zatreba, zaklela sam se samoj sebi. Uskoro se pronio glas da će grofu Mariju žena roditi dijete. Njegova čast bila je očuvana, a moje poštenje ostalo je besprijekorno. Mazila sam ga, osmjehivala mu se, podržavala ga u radosti i ulagivala mu se vješto i ljupko, kao što to čine dobre žene s muževima koje varaju. Njemu je to godilo, smirivao se sve više i stario sve brže. Ipak, imao je dovoljno vremena upoznati... mog sina i iskreno mu se veseliti. Posao je prepustio direktorima u koje je imao povjerenje, a privikavajući se na obiteljski život, privikavao se i na lagani konačni odlazak. Preminuo je jednu večer ne stigavši me dozvati, vjerojatno nije znao što mu se događa. Bila je to laka smrt pravednika, kao nagrada za sva dobra djela u životu. Naravno, pala sam u duboku žalost oplakujući muža i nisam htjela čuti došaptavanja o ponovnoj udaji. Osigurana udovica, tako su o meni pričali. Od čega osigurana?, pitala sam se... Jednoga dana s ulice je dotrčao moj sin, oznojen, zadihan i rumen u obrazima. - Mama, vidio sam jednog čovjeka, prišao je i snažno me je zagrlio, a ja se nisam uplašio. - Rekla sam ti da ne prilaziš nepoznatim ljudima. Koliko ti to puta trebam ponoviti? - Mama, on je plakao dok me je grlio - tužno je odgovorio moj jedinac dopustivši da suzice skliznu niz njegovo musavo lice. Tada sam odlučila potražiti Gorana, a onda ću sinu reći tko ga je uplakan grlio. I Rovinj je, kao ono naše selo na sat hoda od Čapljine, mjesto iz kojeg se oduvijek odlazilo, bez povratka. To ću i ja napraviti.
Njenom pojavom uzburkali su se duhovi u našem mirnom, ravničarskom selu tih šezdesetih godina prošlog stoljeća, bogatih samo oskudicom, neimaštinom i duboko skrivenom nadom da će s vremenom biti bolje. Visoka, lijepa, uspravna i graciozna, hodala je ulicama našeg sela kao da šeta Montmartreom. Lokalne alapače dobile su novu temu za raspredanje vrebajući svaki njezin korak, dok su mlađe žene i djevojke sa zavišću gledale za njom potajno sanjajući o tome da bi i one, jednom, mogle tako izgledati. Kud god je kročila, bez svoje krivnje izazivala je uzdahe momaka, a bogami i oženjenih ljudi, na što je njezin muž Domagoj bio posebno osjetljiv. Ili je to trebalo nazvati pravim imenom - ljubomora? Elizabeti, svjesnoj činjenice da se nekim čudom našla u sredini toliko različitoj od one u kojoj je odrasla, nije preostalo ništa drugo nego biti ljubazna, ali na distanci. Ipak, zamjerali su joj čak i suzdržanost pogrešno je tumačeći kao ponos i nikako nisu razumijevali njenu susretljivost prema roditeljima čiju je djecu podučavala. Radila je kao nastavnica ruskog jezika jer se u to vrijeme, naravno, po selima uglavnom učio baš taj jezik, iako je ona bila profesor francuskog, diplomant Sorbonne.
ZALUTALI ANĐEO
Po ocu Ruskinja, po majci Židovka, odrasla u višim slojevima društva, teško se prilagođavala životu u ovoj našoj pustolini. Oca, krupnog bjelogardista s dušom širokom kao ruska stepa, nije se sjećala jer je poginuo u prvim godinama Drugog svjetskog rata, ali se majka, nježna jedinica bogatih sarajevskih Sefarda, potrudila Elizabeti uliti samosvijest o njenom plemićkom porijeklu. Naime, od oca, izbjeglog s obitelji iz carske Rusije odmah poslije ubojstva Romanovih, naslijedila je titulu kneginje i obiteljsko blago u zlatu i dijamantima zahvaljujući kojem je dobila vrlo dobro obrazovanje. Kneževska titula stvorila joj je više problema nego što joj je koristila jer je vlast, o kojoj je ipak mnogo toga ovisilo, prezrivo frktala na njezin plemićki status. Zato je, već u gimnaziji, počela prešućivati sve što je bilo u vezi s njenim porijeklom. Došla je u ovu slavonsku zabit s prvim danima ljeta, ruku pod ruku s našim podstanarom Domagojem, koji je već dvije godine predavao matematiku višim razredima osnovne škole. Domagoj, naočit momak iz okolice Petrinje, dobio je posao u našoj školi čim je diplomirao. Vedar i neposredan, brzo se srodio sa stanovnicima sela, koji su po mentalitetu bili vrlo slični onima među kojima je odrastao. Omiljen u društvu zbog svoje spremnosti pomoći uvijek i svakome, bio je neka vrsta seoskog psihologa, kojem su se obraćali podjednako i momci i djevojke. Međutim, onog trenutka kad se saznalo da se oženio nekom 'bjelosvjetskom frajlom', njegova karizma raspršila se kao oblak magle pod jakim sunčevim zrakama. Kada ju je doveo u našu kuću, bila sam sedmogodišnja djevojčica. Kao očarana, nisam mogla odvojiti pogled od nje i čudila sam se kako to moji roditelji s njom razgovaraju kao da je ona jedna od nas. Za mene, bila je anđeo, slučajno zalutao u našu obitelj. S obožavanjem sam je gledala i slušala, užasno ponosna na činjenicu da živi baš pod našim krovom, da svakodnevno s njom provodim vrijeme. Mnogo kasnije kada mi je, usprkos razlici u godinama koja nikako nije bila zanemariva, postala najbolja prijateljica, saznala sam sve detalje o njenoj velikoj ljubavi prema Domagoju i odricanjima na koja je pristala baš iz tog razloga.
DVIJE GODINE RAZDVOJENOSTI
Upoznali su se kad je Elizabeta bila na drugoj godini studija. Hodali su dvije godine i za to vrijeme nikad ga nije odvela majci. Domagoj je, naravno, želio upoznati njenu obitelj, ali Elizabeta mu nije mogla reći da njenoj majci i ujacima on, obični apsolvent matematike bez aristokratskog rodoslova, nikako neće biti po volji. Zato je na različite načine nastojala onemogućiti susret za koji je znala kako će se završiti. Kad je Domagoj već izgubio strpljenje, iznenada je dobila stipendiju za Sorbonnu na kojoj je trebala nakon dvije godine specijalističkog studija diplomirati francuski jezik i književnost. Iako joj se u tom trenutku činilo da su dvije godine duge kao vječnost, nije mogla odbiti tako dobru priliku za profesionalno usavršavanje, a razmišljala je i o tome da bi tako duga razdvojenost sasvim sigurno stavila na kušnju njihove osjećaje pa, ako i to prežive, suđeni su jedno drugom. Odlučila je, borit će se za to da njena obitelj prihvati Domagoja. Znala je i za majčine planove da je uda za očevog zemljaka Rusa, naravno, plemića, koji je studirao u Londonu. Domagoj je bio protiv Elizabetinog odlaska u Francusku jer nije mogao zamisliti dvogodišnju razdvojenost od djevojke kojoj je bez ustezanja poklonio svoje srce. Do posljednjeg trenutka nadao se da će ona odlučiti ostati u Zagrebu, uz njega. Međutim, kad je shvatio da je Elizabeta čvrsto odlučila otići, u nastupu bijesa i ljubomore najstrašnije ju je izvrijeđao i otišao je sa željezničke stanice prije nego što se ona ukrcala na vlak. Prvih nekoliko mjeseci u Parizu bilo joj je vrlo teško. Plakala je iz noći u noć, dok je danju odlazila na predavanja i učila kao sumanuta. Pisala je Domagoju nježna pisma puna ljubavi, ali se on, povrijeđen do srži, nije udostojio odgovoriti. Šest mjeseci kasnije doputovala je kući na tjedan dana, odlučna stvari postaviti na svoje mjesto, po cijenu gubitka i one slabašne nade. Tek petog dana, gotovo pred odlazak, uspjela ga je pronaći. Bio je u društvu rasne, dugonoge crnke, koja se uvijala oko njega kao bršljan. Vidjevši da tu nema više što tražiti, Elizabeta je već sutradan, dan ranije nego što je trebala, otputovala u Pariz... S vremenom joj je počela goditi pažnja mladog, imućnog Engleza, koji je u Parizu boravio na specijalizaciji pedijatrije. Malo-pomalo, Davidova upornost urodila je plodom i, u želji da što prije zaboravi nevjernog Domagoja, priklonila se odmjerenom, tihom i nenametljivom mladiću koji ju je obožavao. Čak je za Novu godinu išla s njim u Manchester posjetiti njegove roditelje. Podrazumijevalo se da je tim činom prešutno pristala udati se za Davida. Nije ga voljela kao Domagoja, ali je računala na to da će navika i Davidova dobrota i plemenitost pomoći da ga s vremenom, jer to zaslužuje, zavoli. Ipak, često se u mislima vraćala svojoj prvoj studentskoj ljubavi i kriomice je gledala njihove zajedničke fotografije ne nadajući se više ničemu.
PRENAGLJENA ODLUKA
Pred kraj posljednjeg semestra, negdje u svibnju, dobila je pismo od Domagoja, u kojem je on moli za oprost. Prikupio je nešto novca, kaže, i želi je posjetiti. Potpuno je zaboravila da je bila s razlogom ljuta na njega, zaboravila je na svoje obaveze prema Davidu, zaboravila je probleme s obitelji... Dočekala ga je raširenih ruku sa samo jednom željom: da ostanu zajedno. Mjesec dana proveo je s njom (David je u to vrijeme bio kod svojih, u Engleskoj), sačekao je da diplomira, a onda, istoga dana sjeli su na vlak i doputovali u svoju domovinu. Usput su se dogovorili da zajednički život započnu odmah, u našoj kući, u Domagojevoj podstanarskoj sobi. Tako se Elizabeta našla među nepoznatim ljudima, koji su je, doduše, prihvatili kao člana obitelji, ali tih prvih mjeseci, sjećam se, često sam je zaticala uplakanu. Problem je bio u tome što ni njena majka ni ujaci nisu pokazali razumijevanje za njenu nepromišljenu odluku i više je nisu željeli ni vidjeti niti čuti za nju. Koliko je zbog toga patila, samo ona zna. Nešto duže od godinu dana živjeli su u našoj kući, a onda, dva mjeseca pred Elizabetin porođaj, dobili su od škole lijep, novi, dvosoban stan. Domagoju je njegov otac poslao nešto novca za namještaj pa su ukusno i skromno uredili svoj dom. Vladimir, koji je ime dobio po svom djedu s majčine strane, došao je na svijet u pravom trenutku da Elizabetine zbrkane misli i osjećaje konačno privuče na sebe. Elizabeta se ponadala da će joj rođenje djeteta pomoći izgladiti napete odnose s njenom obitelji pa je napisala toplo pismo svojoj majci, u kojem je obavještava o prinovi u obitelji i poziva da dođe vidjeti svog prvog unuka. Uzalud je čekala, majka se nije udostojala ni čestitati. Iako mi je u to vrijeme bilo jedva devet godina, Vladimir mi je povjeravan na čuvanje kao da sam starija, odgovorna osoba, zbog čega sam odrasla u vlastitim očima jer sam vodila brigu o najdragocjenijem biću moje obožavane Elizabete. U to vrijeme porodiljni dopust trajao je jedva dva mjeseca pa je Elizabeta svakodnevno donosila svoju bebu kod nas da je pripazimo dok ona održi sate u školi. Kao mamina desna ruka, preuzela sam gotovo svu brigu o Vladimiru, a mogla sam jer smo Elizabeta i ja bile u suprotnim smjenama pa sam joj često, da je razveselim, kretala u susret s bebom u kolicima i kanticom još vrućeg ručka u ruci. Njezin zahvalni osmijeh bio mi je najveća nagrada.
IZLET U ZAGREB
Jednom prilikom zamolila je moju mamu da mi dopusti da s njom odem u Zagreb, u namjeri da još jednom pokuša odobrovoljiti svoju bezdušnu majku jer je računala na to da neće moći odbiti primiti je ako uza se ima devetogodišnju djevojčicu i još bebu u naručju. Silno sam se radovala što ću s njom na put pa sam te noći jedva oka sklopila. Moje impresije glavnim gradom, na čije sam tlo kročila prvi put u životu, potpuno su izblijedjele zbog hladnog prijema na koji smo naišle pred vratima Elizabetinog roditeljskog doma. Ukočena bedinerka službeno nam je priopćila da 'gospođa Klara pati od migrene i da nas ne može primiti', na što je Elizabeta briznula u plač i potrčala niza strmu ulicu. Cijelo vrijeme na povratku kući neutješno je plakala, a ja sam je željela utješiti, ali nisam znala kako. Razboljela se i tri mjeseca ostala je prikovana za krevet. Svakodnevno smo je obilazile moja mama i ja, brinule smo o Vladimiru i Domagoju, koji je kao izgubljen hodao po kući proklinjući sebične, aristokratske manire svoje punice. Mamu sam slušala kako se, u razgovoru s tatom, zgraža na postupak te 'hladne kučke', kako je nazivala Elizabetinu majku i, pravdoljubiva kakva je bila, željela je otići u Zagreb i 'naučiti je pameti'. Moj smireni otac joj to, naravno, nije dopustio. Smatrao je da se u obiteljske odnose ne treba miješati. S vremenom se Elizabeta pridigla, ali se svečano zaklela da nikada više neće pokušati stupiti u kontakt sa svojima. Nekako u to vrijeme Domagoj je postao direktor naše osnovne škole, a Elizabeta je dobila posao u gimnaziji u obližnjem gradu, kao profesorica francuskog. Ponovo je bila trudna i sanjala je o tome da rodi djevojčicu. Bila sam presretna kad je svoju plavokosu ljubimicu nazvala po meni. Mala Vesna pronašla je put do moga srca za sva vremena. Sve svoje slobodne trenutke provodila sam s njom uz glasne proteste zapostavljenog Vladimira. Elizabeta, odbačena od članova svoje obitelji, a daleko od Domagojeve, privila se uz mog oca pronašavši u njemu sve ono za čim je čeznula: pažljivog slušatelja, dobronamjernog savjetnika i oca kojeg se nije sjećala. Moj tata joj je i po godinama mogao biti otac jer sam se ja rodila u njegovoj četrdeset devetoj. Mama je bila znatno mlađa, čak petnaestak godina, a ja sam došla na svijet sasvim neplanirano s obzirom na to da su moji roditelji već imali trojicu poodraslih sinova. Ne mogu se požaliti na tretman jer sam kao najmlađa, pritom jedino žensko dijete, u svemu bila povlaštena.
IZNENADNA POSJETA
Jednog jutra dok sam se, po običaju, igrala s Vladimirom čekajući da Elizabeta podoji Vesnu, začulo se kucanje na vratima. Otvorila sam ih i zbunjeno pogledala nepoznatog čovjeka, kojeg uopće nisam razumjela osim što sam shvatila da ponavlja Elizabetino ime. Pozvala sam Elizabetu koja je, izašavši iz sobe, zastala na pragu blijeda kao krpa. Nisam razumjela ništa od onog što su pričali, ali sam shvatila da je žučna rasprava bila vrlo neugodna i da se Elizabeta svim silama trudila nepoznatog čovjeka čim prije ispratiti iz stana. Kad je konačno otišao, rasplakala se zagnjurivši lice u šake. Refleksno sam je pomilovala po leđima ne znajući što raditi, a ona me je grčevito zagrlila, isprekidano jecajući: - Zašto mi se ovo događa? Što sam Bogu zgriješila da ne mogu pronaći mir? Pa Domagoj će poludjeti ako sazna za ovo! Ionako je ljubomoran bez razloga, ovo će mu dati argumente za sve što mi je dosad bezrazložno predbacivao. Bila sam izgubljena jer mi ništa nije bilo jasno. Kasnije mi se sve 'posložilo' i shvatila sam da je neznanac, koji je idućih dana uporno dolazio u isto vrijeme pred njihova vrata, nitko drugi do David, mladić kojeg je Elizabeta ostavila u Parizu ne rekavši mu da se vratila Domagoju. Kako ju je uspio pronaći poslije četiri godine, zaista mi nije jasno, ali sigurno ga na to nije naveo povrijeđeni ego, već očajnička ljubav. Želio je povesti Elizabetu sa sobom, bio je voljan povesti čak i oboje djece jer, kako joj je rekao, njemu bez nje života nema. Kakve je lomove u duši preživljavala sirota Elizabeta znao je jedino moj otac, koji joj je pomogao konačno se riješiti muka. Krupan, snažan i mrk, tata je izašao pred Davida, vrlo staloženo izgovorio je nekoliko rečenica, koje je Elizabeta prevela i - stranac se više nije vratio. Međutim, crveni sportski automobil kojim se nepoznati momak dovozio do Elizabetinog stana nikako nije mogao ostati neprimijećen jer je u to vrijeme glavnim putem kroz naše selo prolazilo jedva nekoliko autobusa dnevno i tek pokoji kamion. Rijetki su bili automobili osim oni s crvenim, 'državnim' registarskim tablicama. Selo k’o selo, glasine se brzo šire pa je i Domagoj saznao da je njegovoj ženi u posjetu dolazio neki stranac. Ljubomoran kakav je bio, pretvorio je Elizabetin život u pakao.
SUSRET MAJKE I KĆERI
Djeca su rasla, a Elizabeta je sve teže prikrivala tamne podljeve po licu i tijelu. Samu i nezaštićenu, Domagoj ju je, u naletima nekontrolirane ljubomore, svakodnevno tukao. Moj otac, kojeg nikad nisam vidjela bijesnog, jednom se toliko razljutio da je prekršio svoje životno pravilo i umiješao se - nije mogao podnijeti Elizabetino pomodrjelo i zatvoreno oko pa je odjurio do Domagojevog stana i, bez riječi objašnjenja, odvalio je Domagoja po vilici tako da je ovaj pao. Poslije toga tata je bijesno procijedio kroz stisnute zube: - Bijedo ljudska, lako je ženu udariti, hajde, budi junak pa raspali po meni! Plakao je Domagoj, ispričavao se, objašnjavao kako je to jače od njega, da toliko voli Elizabetu da ne može živjeti bez nje i obećao je da nikada više neće podignuti ruku na nju. Naravno, obećanje je prekršio i Elizabeta je s djecom u više navrata potražila utočište u našoj kući. Ne znam kako je za sve to saznala njena majka, uglavnom, jednog prijepodneva pokucala je na naša vrata dobrodržeća, postarija gospođa i vrlo autoritativno, čim se predstavila, zatražila je da vidi Elizabetu. Mama joj je smireno objasnila da Elizabeta ne živi kod nas, već da ona ima svoju kuću, muža i djecu i da bi trebala otići kod nje. Gospođa Klara je s indignacijom odbila susret s 'onim nitkovom' i poslala me po Elizabetu. Učinila sam to. Umjesto ganutljivom susretu majke i kćeri, koje se godinama nisu vidjele, prisustvovala sam užasnoj sceni u kojoj su obje bile povrijeđene. Gospođa Klara nije raširila ruke kad je ugledala svoju jedinicu, nego je odmah počela vikati na nju naredivši joj da se spakira. Došla ju je odvesti, ali neće čuti za 'njegovu djecu'. Elizabeta je problijedjela, uzdrhtala i jedva čujno izgovorila jednu jedinu rečenicu: - Zbog toga nisi morala dolaziti - i izašla je iz kuće. Nikad se više nisu vidjele. Gospođa Klara je umrla desetak godina kasnije, a Elizabeti nitko od članova obitelji nije javio tužnu vijest. Saznala je iz novina.
KONAČNO - MIR
Ipak, svih tih godina, pred svaki Božić i pred svaki rođendan, dobivala je čestitke od Davida, koje je morala kriti od Domagoja. To je bila jedina spona s nekim drugačijim, ljepšim životom, kojim je mogla živjeti da je nekim slučajem u presudnom trenutku drugačije odlučila. Činilo mi se da je jedino te čestitke, ispisane krupnim muškim rukopisom, održavaju na životu. Nekoliko dana poslije proslavljene dvadeset pete godišnjice braka Domagoj je umro od izljeva krvi u mozgu. Tugovala je Elizabeta, ali se i odmorila od svakodnevne vike i čestih batina. Vesna i Vladimir bili su pri kraju studija, Elizabeta se bližila mirovini, ali je još uvijek bila lijepa i njegovana, pogotovo sada kad modrice više nisu ružile njeno lijepo lice. Jednom prilikom sjedile smo čavrljajući uz kavu i ja sam je upitala zašto se ne javi Davidu. Slobodna je, u ovoj zemlji i tako nema nikoga osim svoje djece, koja su već odrasli ljudi, i moje obitelji. Sjetno se nasmiješila i rekla: - E, moja Vesna, misliš li da je pošteno sad ga potražiti? Sada kad meni to odgovara? Uostalom, on sigurno ima svoju obitelj i o tome ne želim razmišljati. Ipak, nisam mogla sjediti prekriženih ruku. U njenoj kući bila sam slobodna kao u svojoj pa sam pronašla svežanj Davidovih čestitki, na kojima je, kao vapaj, uredno ispisivao svoju adresu. Napisala sam mu nekoliko rečenica kojima sam ga obavijestila o novonastaloj situaciji. Nije prošlo ni tjedan dana, a on se pojavio i zaprosio ozarenu Elizabetu. Otputovali su u Englesku čim je ona sredila papire. Kad se na ovim prostorima zaratilo, oboje njene djece sklonilo se kod nje i Davida, zaposlili su se i ostali živjeti u blizini svoje majke i očuha. Elizabeta i ja redovito razmjenjujemo mailove, često se čujemo telefonom, a moja imenjakinja Vesna navrati bar jednom godišnje. I ona i Vladimir zasnovali su obitelji i samo ponekad, u šali, spomenu svoje plemićko porijeklo. Zahvalni su mi što se brinem o tome da Domagojev grob ne zaraste u korov.
Ponekad pomislim kako bi bilo divno da je moj život bio manje uzbudljiv. Onda se prisjetim svega i shvatim da je tako moralo biti i da je svaki taj bolni trenutak proživljen u djetinjstvu ostavio trag na mojoj duši za koju, neskromno, vjerujem da je plemenita. Moja prva sjećanja sežu daleko, u rano djetinjstvo obojeno maminim bezbrižnim smijehom i tatinim zaljubljenim pogledom, kojim ju je stalno pratio. To mu je tako malo dobra donijelo ... Kako se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća počela osjećati ekonomska i svaka druga nesigurnost u našoj lijepoj zemlji, moji roditelji odlučili su sa mnom, petogodišnjakom, otići u svijet "trbuhom za kruhom". Nisu izabrali u tom smislu najpopularniju Njemačku, otišli su daleko preko oceana, u Kanadu. Oboje su bili puni entuzijazma, spremni raditi, znali su da su mladi i zdravi i da im život neće biti lak, ali ni pretjerano težak. Tata se odmah zaposlio u šumariji i, kako je bio snažan, vrijedan i vješt, uskoro smo osjetili blagodati dobrih prihoda. Mama je prvo razmišljala o zaposlenju, a onda je shvatila da ne mora raditi jer sasvim dobro živimo od očeve zarade pa se posvetila meni. Uživao sam te prve godine u njenom društvu, učila me je svemu i svačemu: pisati, brojati, zbrajati, oduzimati ... između ostalog i plesati valcer i tango. Doduše, nas dvoje imali smo i jednu obavezu: oboje smo pohađali sate engleskog i francuskog jezika. Ja sam, kao što je to uobičajeno za djecu, brzo usvajao novi jezik zahvaljujući i tome što sam se družio s vršnjacima u našem obalnom gradiću, a mama se nije mnogo trudila, ali je i ona napredovala jer je znala da će joj poznavanje jezika sredine biti neophodno kad se odluči zaposliti. Tata je učio "uz rad", s kolegama i predradnicima i nije bio pretjerano zainteresiran za pohađanje večernje nastave. Uostalom, dolazio je kući umoran, ali zadovoljan i želio je čim više vremena provoditi s nama. Premda se trudim, ne mogu izdvojiti događaj koji je označio trenutak kada je sve pošlo nizbrdo, ali primijetio sam da su se mama i tata sve češće svađali ... - Ne mogu više, Martine, gušim se! Osjećam se kao u kavezu. Nemamo prijatelje, nikoga s kim bih se moja družiti, počinjem ludjeti! - Pobogu, Magdalena, pa što očekuješ od mene? Evo, ni ja nikud ne idem osim na posao, a ako želiš i ti možeš početi raditi pa ćeš imati društvo. Jesam li nekad otišao s kolegama u kavanu? Jesam li se okrenuo za drugom ženom? Reci mi: što želiš od mene? - tatin ton uvijek je bio pomirljiv, dok su mami iz očiju sijevale iskre.
MAMIN NEMIR
Onda je sve češće odlazila nekud i dugo se zadržavala. Nisam imao pojma s kime provodi po cijele dane, ali navečer se vraćala kući prije tate i pripremala večeru. Primijetio sam da je mnogo opuštenija pa joj nisam zamjerao to što me ostavlja samog. Uostalom, sad sam bio "veliki", krenuo sam u školu. Želio sam samo to da moja lijepa, obožavana mama bude sretna ... jer je onda bio sretan i tata pa, naravno i ja. Jednu večer nije došla kući ... Tata je danima bio utučen, a onda se, tri tjedna kasnije, javila telefonom i pitala može li se vratiti. Bio sam presretan. Te večeri raspalili smo glazbu i plesali dok sve troje nismo popadali od umora. Kasnije sam čuo, iako nisam prisluškivao, neobične zvukove iz njihove spavaće sobe i nekako sam znao da je sad sve u redu. Izdržala je mama u kući pola godine prije no što je opet nestala. Ovoga puta nije je bilo tri mjeseca. Jednog nedjeljnog popodneva pojavila se u društvu nepoznatog mlađeg čovjeka u vojnoj odori. Nisam baš sve shvatio, ali po tatinom neraspoloženju zaključio sam da taj čovjek nije dobrodošao, ali da ga trpi zbog mame, koja je navratila zbog mene. Otišli su iste večeri. Čim su se za njima zatvorila vrata, tata je dohvatio bocu rakije koju mu je donio zemljak, također zaposlen u šumariji, i napio se toliko da dva dana nije odlazio na posao. Kad sam se idućeg dana vratio kući iz škole, rekao mi je: - Miroslave, nije mi lako ovo ti reći, ali tvoja će mama uskoro roditi bebu i zato smo se ona i ja morali razvesti. Čini mi se da njezin novi muž nije loš čovjek ... Znao sam da moj otac zna procijeniti ljude i to me je umirilo, a sad razumijem da bi mi isto to rekao i da ga je drugačije procijenio. Danima sam gledao kako tata utapa čemer u piću, naravno, navečer kad se vrati s posla, ali nisam znao kako mu pomoći. Volio sam svoju mamu ... Sad mi je jasno da je zapravo bio rastrgan između moje i svoje ljubavi prema njoj. Svoju bi još nekako prigušio, ali što je mogao učiniti s mojom, a da mi ne zatruje dušu? Mama je rodila na proljeće. Otišao sam joj u posjetu, tata me je odvezao i u džep mi je pljusnuo pozamašnu svotu da je dam mami, naravno, da kupi ono što je neophodno mojoj novorođenoj sestrici. Mama je bila nekako čudna, odsutna, po cijeli dan ležala je u krevetu i nije je zanimalo je li beba Karen presvučena, nahranjena, plače li ili se smije. Robert, njezin muž i vojnik po ugovoru, bio je strpljiv i nježan otac, ali morao je svakodnevno odlaziti na posao u vojnu bazu nedaleko od našeg gradića. Zato sam preuzeo većinu obveza oko male Karen i najlakše mi je bilo ubaciti je u kolica i voziti po lijepo uređenom predgrađu u kojem su stanovali. Te trenutke pamtim kao najljepše. Proveo sam s njima petnaest dana i vratio sam se ocu ... Duže vrijeme vladalo je zatišje, činilo se da se tata pomirio sa sudbinom i manje je "virio" u čašu. Odlučio je dići kredit i otkupiti trosobnu kuću u kojoj smo stanovali. S novim žarom bacio se na posao, radio je i prekovremeno i privatno da ja ne bih osjetio oskudicu izazvanu povelikim ratama kredita. Mama se u međuvremenu oporavila pa je znala ili navratiti ili me nazvati i razveseliti, kao što je nekada činila. Opet sam bio sretan. Bože, kad se osvrnem na to vrijeme ... kako mi je malo bilo potrebno za blaženi osjećaj sreće!
POKUŠALA SE UBITI
Jedne maglovite noći upravo sam se spremao otići u krevet, a mama je banula u našu kuću. Inače se gotovo nikad nije šminkala, ali ovoga puta upotrijebila je mnogo pudera i sjenila da "izjednači" jedno i drugo oko. Robert ju je istukao ... Meni je rekla da me se zaželjela i zato me je došla vidjeti, a tati je, kad sam otišao spavati, ispričala svoju verziju događaja. Priznajem, prisluškivao sam. - Martine, naljutio se zato što sam potrošila mnogo novca na haljinu. Bio je bijesan jer je ta svota, kako je rekao, "četvrtina njegove plaće". On ne može razumjeti koliko je ženi ponekad potrebna neka lijepa stvar da je razveseli ... Tukao me je i nogama i rukama. A ipak ga volim ... Kako je tati bilo to slušati, mogu samo zamisliti. On na nju nikada nije ni ton povisio, a kamoli podigao ruku, a ipak ga je ostavila. A ovaj drugi je tuče, a ona ga voli! Kad smo se sutradan tata i ja vratili kući, on s posla a ja iz škole, zatekli smo mamu na krevetu, poluotvorenih beživotnih očiju, u nekakvom čudnom položaju. Opipavši joj čelo i puls, problijedio je i doviknuo mi: - Pričaj joj i ne daj joj da zaspi! - a onda je izjurio na ulicu po pomoć. Izbezumio sam se. Pjevao sam joj pjesme koje me je naučila, najglasnije što sam mogao, pričao bajke, izmišljao nekakve priče o pticama i životinjama ... Činilo mi se da je prošla čitava vječnost prije nego što se tata vratio s liječnicima i vozilom Hitne pomoći. Odvezli su je u bolnicu i tek nekoliko sati kasnije saznao sam da će sve biti u redu. - Popila je tablete za spavanje, ali uspjeli su je povratiti - rekao je tata. Djelovao je potpuno slomljeno.
VIDIO SAM ONO ŠTO NISAM SMIO
Ljetni dopust proveo sam s mamom i Robertom ... i svjedočio sam sceni od koje mi se zaledila krv. Dok sam se igrao s Karen u dječjoj sobi, prvo sam čuo prigušene glasove koji su dopirali iz kuhinje, a onda sve jače dok se nisu pretvorili u divljačku vrisku. Nastala je lomljava, prevrtali su stvari po kući, Robert je, uz nekontrolirane udarce, obasuo mamu vrlo ružnim riječima, čije značenje u tom trenutku nisam znao, ali mi je ubrzo sve postalo jasno ... Naime, nekoliko dana kasnije gurao sam Karen u kolicima po parku kad sam krajičkom oka prvo registrirao maminu prepoznatljivu kratku mornarskoplavu haljinu pa tek onda nju. Sa sretnim osmjehom na licu hitala je u susret visokom čovjeku neodređenih godina i zajedno su zamakli u paviljon usred parka. Nisam mogao odoljeti, morao sam saznati što se to među njima događa ... Osjećao sam da je riječ o nečemu zabranjenom. Ugledao sam ih kroz rupicu u drvenom zidu ... Kao opsjednut, zurio sam u njihova oznojena, djelomično obnažena tijela i siguran sam da nikada dok sam živ neću zaboraviti ružni grč na maminom licu. Bilo mi je tek deset godina, nisam imao pojma što oni rade, ali osjećao sam da je to nešto prljavo, nepošteno, grozno ... Posljednjeg dana mog boravka kod njih Robert je poginuo na dužnosti. Kažu da je taj dan bio sav smeten, a rukovao je eksplozivom ... Znao sam da nije bio takav zbog neke haljine ili novca. Mama je bila očajna. Naravno, prvo je nazvala tatu i on je pohitao pomoći joj oko sahrane i administrativnih poslova, ali nije joj ponudio da nam se vrati. Ne znam kako, ali shvatio sam da ju je prebolio. Uostalom, a to sam nešto kasnije saznao, posljednjih mjeseci viđao se s nekom ženom, iako je nije dovodio u našu kuću. U vizuri desetogodišnjeg dječaka bilo je mnogo toga nejasnog, ali jasni su mi bili samo vlastiti osjećaji: volio sam i mamu i tatu i želio sam da, kad već ne možemo stalno biti zajedno, bar povremeno, na po sat ili dva, budemo ona nekadašnja, sretna obitelj. Mami nije bilo teško to mi ponekad priuštiti, kao da je znala koliko mi je to potrebno. Vjerojatno baš zato nisam razmišljao o tome da ona nije bila fer prema tati, ali sam se na njega silno naljutio zato što sam, iz njegovog razgovora s njegovim kolegom, saznao za tu drugu ženu, za tu Milku, koja je radila u njihovoj kantini. Pod dojmom svega što me je u međuvremenu snašlo, a ponajviše zbog vijesti o tatinoj novoj ljubavi, nisam znao usmjeriti bijes pa sam polomio sve stolice koje je tata po narudžbi napravio za neke mušterije u našoj garaži pretvorenoj u radionicu. Nije me grdio niti mi je održao govor, ali je zaključio da se mijenjam u lošem smjeru. Nije znao kako se izboriti s tim pa je odlučio upisati me u privatnu školu udaljenu pedesetak kilometara od našeg gradića. U sklopu te škole bio je internat pa sam kući odlazio samo praznicima i vikendima, i to ne uvijek. S vremenom, nekako sam se smirio. Odgovarao mi je natjecateljski duh među novim prijateljima, u slobodno vrijeme igrali smo šah kojem sam se potpuno posvetio, čak sam kao najbolji u svojoj grupi odlazio na natjecanja u Toronto. Tata je baš bio ponosan na svog sina "genijalca", kako se hvalio pred suradnicima.
DALA JE KAREN NA USVAJANJE
Jednog popodneva upravitelj internata pozvao me je u svoj ured. - Kneževiću, došla ti je majka u posjetu - pritom me je pažljivo promatrao jer je znao da su moji roditelji razvedeni. - Da? Gdje je? Volio bih je vidjeti. - Čeka te u parku ispred zgrade - nasmiješio se. Potrčao sam mami u zagrljaj, stegnula me je iz sve snage. Ljubio sam njene obraze vlažne od suza. - Gdje je Karen? - osvrtao sam se oko sebe u nadi da ću ugledati bucmasto, nasmijano lice svoje sestrice. Zaželio sam je se ... - Miroslave ... - objema rukama uhvatila me je za ramena zagledavši mi se ravno u oči, kao i uvijek kada me je htjela uvjeriti u nešto. Uvijek sam joj vjerovao. - Morala sam je dati u dom za nezbrinutu djecu jer nisam mogla brinuti o njoj. Tamo joj je lijepo, ima sve što joj je potrebno. Moram raditi, zaposlila sam se u tvornici čarapa. Zamisli, tvoja mama radi po osam sati dnevno dosadni posao na kontroli ženskih hulahupki! - pokušala je skrenuti moje misli s uplakane, usamljene Karen, koju odgajaju i paze nepoznate žene. Zurio sam u nju dok je u meni rastao bijes neslućenih dimenzija. Zar je moguće da je ostavila svoju djevojčicu, kojoj su jedva tri godine, zar je moguće da tako malo voli moju malu sestru, zar je moguće da je to dijete volio samo Robert? A ja ... Je li me ikada zapravo voljela? U tom komešanju teških misli počeo sam povraćati. Mama se uplašila i pozvala je internatskog liječnika. Brzo su me zbrinuli u jedinoj bolničkoj sobi. Oporavljao sam se desetak dana. Tati su javili da mi je pozlilo pa je dojurio kao bez duše. - Miroslave, sine moj, što ti se dogodilo? - kleknuo je pored mog kreveta uhvativši me za slobodnu ruku jer mi je na drugu bila priključena infuzija. - Ne znam, tata. Mislim da počinjem razumjeti sve ovo ... naš život. Ispričao sam mu da je mama ostavila Karen u domu i shvatio je da me je upravo to toliko pogodilo. Obećao je da će potražiti mamu i popričati s njom. Čim sam napustio bolničku sobu, otišao sam našem upravitelju. - Smijem li Vas nešto zamoliti? - kimnuo je glavom pa sam nastavio: - Ako moja majka opet bude dolazila, recite joj da je neko vrijeme ne želim vidjeti ... Čovjek je oborio pogled, bilo mu je žao dječaka kojeg je toliko razočarala vlastita majka. Znam da je dolazila, vidio sam je u nekoliko navrata ispred kapije internata, ali zaista nisam imao ni volje ni želje stati pred nju ...
TATINA NESEBIČNOST
Tog prvog vikenda po mojem oporavku tata me je iznenadio. Kuća je bila uređena i čista, a u garaži je napravio divan krevetac, na čijem je uzglavlju urezao Karenino ime. - Pozvat ću mamu natrag, a pokrenut ću i postupak za usvajanje tvoje sestrice. Nadam se da to odobravaš - a zapravo je mislio da to želim. Pogledao sam ga ravno u oči i, kao muškarac muškarcu, rekao: - Tata, oprosti mi. Imao sam dovoljno vremena razmisliti o svemu i ... nisam više baš toliko mali, četrnaesta mi je godina. Čini mi se da mi je tek sad jasno koliko si ti divan i veliki čovjek. Ako mami nisam zamjerio to što nas je ostavila i otišla živjeti s Robertom, kako mogu zamjeriti tebi jer ti se sviđa ta ... jer ti se sviđa gospođa Milka. Ništa više ne trebaš raditi zbog mene, učini nešto za sebe. Moj tata Martin bio je toliko iznenađen da neko vrijeme nije mogao ni progovoriti. Onda je polako, sasvim polako nekoliko puta klimnuo glavom pa me privukao na svoja široka prsa u grčevit zagrljaj. Shvatio sam koliko me iskreno voli jer je za mene bio spreman žrtvovati sve: i svoj ponos, i živce, i budućnost, i Milku. Dva mjeseca kasnije iz policije su nazvali tatu, javih su mu da je mama umrla od prevelike doze tableta za spavanje. Eto, uspjela je iz drugog pokušaja. Sahranili smo je na groblju u našem gradiću. Plakao sam, ali više ne znam da li za mamom ili za tim svojim nesebičnim ocem, koji je kao okamenjen stajao dok su lijes spuštali u raku ... Milka se uselila u našu kuću iduće godine i odmah je, zajedno s mojim tatom, podnijela zahtjev za usvajanje male Karen. Socijalna služba ubrzo je odobrila naš zahtjev. Prvih dana Karen je bila uplašena, povučena i zbunjena, ali je reagirala čim je ugledala mene, a tog vikenda požurio sam kući ranije nego obično. Pružila mi je ručice, sjećala se svog brata ... Odrasla je okružena ljubavlju, uz mene i blizance Vlatka i Antuna, koje je iduće godine rodila Milka. Kuća je odzvanjala od smijeha malih Kneževića. Kao najstariji, brinuo sam o svima njima i znam da sve ružno što se događalo nije ostavilo dubok trag na našoj Karen, koju smo, kao jedinu sestru, sva trojica obožavali. U međuvremenu sam postao šahovski velemajstor i sasvim dobro živim od toga pa, iako sam završio fakultet, sumnjam da ću se baviti građevinom. Priznajem, neko vrijeme bio sam vrlo nepovjerljiv prema ženama, ali su mi Milka i Karen dokazale da nisu sve žene kao moja majka. Zaljubio sam se u Lucille, kolegicu sa studija. Oprosti mi, Magdalena, što ja tebi godinama nisam mogao oprostiti. Pokušavao sam i konačno uspio, znajući da će jednom sve to ostati iza mene i da ću te se sjećati samo mlade, vesele i nasmijane, kako me učiš plesati valcer ... ♥️
U trenutku kad sam odlučio iz korijena promijeniti svoj život, shvatio sam da sam prevalio tridesetu i da dosad ništa nisam ostvario, osim što sam završio fakultet. Nisam bio oženjen ni stalno zaposlen, živio sam u roditeljskoj kući, njima na teret i nisam znao što bih sa sobom. Ovo 21. stoljeće nije mi donijelo baš ništa dobrog osim što sam, priznajem, uživao u zabavljanju s djevojkama, jedinome u čemu sam bio uspješan. Čak mi je i to već dosadilo jer sam za svaki izlazak morao "žicati" novac od mame. Uzalud su me roditelji molili i savjetovali da bar nastavim pokušavati pronaći posao jer sve što sam dotad činio nije dalo nikakve rezultate. Trudio se jesam, uostalom, čemu diploma elektrotehničkog fakulteta ako ne radim svoj posao? Međutim, u tatinom glasu osjećao sam optužujući ton, što me je ljutilo - zaboga, zar sam ja bio sretan što sam u tako ponižavajućoj situaciji? Trajalo je to onoliko dugo koliko sam mogao podnositi, a onda mi je "pukao film". Odlučio sam ostaviti sve i započeti novi, drukčiji život. Međutim, postavljalo se pitanje kako to ostvariti. Kao i većina članova naše obitelji koji se nađu na muci, nazvao sam rođaka Marka, obiteljskog "stručnjaka za sve" koji je godinama živio u Francuskoj, i povjerio sam mu se. - Dobro, sasvim mi je jasno da si u nezavidnoj situaciji, ali što zapravo želiš? - Marko me je pažljivo saslušao i, kao i obično, odmah prešao na stvar. - Znaš kakva je situacija u Hrvatskoj: ako nemaš dobro zaleđe, istrunut ćeš čekajući posao pa sve da si tri fakulteta završio. Gade mi se i političari i politika, nema šanse da se ubacim bilo gdje i zaključio sam da bi najbolje bilo otići iz zemlje, bar ću se lakše domoći kakvog-takvog radnog mjesta. Znam da za početak moram raditi fizikalu, ali pretpostavljam da ću raditi za pristojne novce pa mi neće biti problem izdržati mjesec za mjesecom. Možeš li mi pomoći? - Sve se može. Smislit ćemo nešto - obećao je Marko. - Za početak, u zemljama Zapadne Europe možeš boraviti do tri mjeseca bez problema, kao turist, a poslije ćemo vidjeti kako se možeš zadržati. Znao sam da je mogućnost dobivanja legalnih papira ravna nuli. Posao i sve ostalo bilo je mnogo lakše osigurati jer je Marko bio spreman prihvatiti me i pomoći. Idućih mjeseci bavio sam se samo time. Odlazak u Francusku postao mi je opsesija, to mi se činilo kao spas, utočište od svih problema koji su me mučili. U međuvremenu sam postao pravi stručnjak za administrativna pitanja, ali rješenje je, kao i obično, ponudio Marko - Ako si baš odlučio krenuti ispočetka, nema ti druge nego oženiti se Francuskinjom i tako stećii državljanstvo. Trebaš samo prikupiti dovoljno novca, ja ću srediti ostalo. Pronaći ću ti djevojku koja će, u zamjenu za solidnu naknadu, prihvatiti udati se za tebe, samo administrativno, naravno. Uostalom, prvo razmisli o tome odgovara li ti uopće ovaj prijedlog ... Naravno da mi nije odgovaralo vjenčati se s djevojkom koju u životu nisam vidio i pritom joj platiti nezamislivu svotu na ime "bračnih okova", kojih sam se, priznajem, iako nisu pravi, užasavao. Kad sam dobro razmislio o svemu, zaključio sam da mi je to jedini izlaz i ubrzo sam Marku javio da prihvaćam njegov plan.
ODLAZAK U FRANCUSKU
Dalje se sve odvijalo kao u snu. Rasprodao sam sve što sam imao i sve što se moglo prodati: automobil, motor pa čak i garderobu, a nešto novca dobio sam od roditelja. Podržali su me svojom teškim odricanjem prikupljenom ušteđevinom zato što su shvatili da sam ovoga puta baš "zagrizao" i da će odlazak na Zapad iz korijena promijeniti moj život. Bilo im je važno da "od mene konačno nešto bude". U utrci za novcem i u sređivanju različitih dokumenata vrijeme mi je prolazilo brže nego ikada. Kad sam se osvijestio, već sam bio u Bordeauxu, u stanu svog rođaka Marka. Dane do vjenčanja s nepoznatom djevojkom, koju je tek trebalo pronaći, provodio sam radeći na crno, na gradilištu na kojem su uglavnom bili zaposleni ljudi s naših prostora. Upisao sam tečaj francuskog jezika i nisam imao ni trenutka slobodnog vremena. Navečer sam bivao toliko umoran da bih legao i zaspao ni o čemu ne misleći. Ipak, ubrzo sam postao svjestan činjenice da ne mogu vječno stanovati kod Marka. On je imao svoj život i potrebe, koje sam ja svojom prisutnošću remetio. - Bio si fer prema meni i nema smisla i dalje iskorištavati tvoje gostoprimstvo - kazao sam mu poslije mjesec dana boravka u njegovom stanu. - Potražit ću vlastiti smještaj ... - Polako, nema problema, ostani još malo. Uostalom, čini mi se da sam pronašao odgovarajuću kandidatkinju. Prvo ćeš se oženiti. Jednim udarcem ubit ćemo dvije muhe: Segolene traži podstanara, a to je dobro jer ćeš živjeti u njenom stanu poslije vjenčanja pa ako naiđu ovi iz imigracijskog, neće posumnjati u to da ste u braku. Ona je vrlo fina djevojka, a na udaju je prisiljena radi novca. Njezin brat, inače otac troje male djece, zapao je u dugove, a ona je spremna na sve da mu pomogne. Vidjet ćeš, zbilja je fina djevojka, pa ne bih te dao bilo kome ... - Nisam tako zamišljao svoju ženidbu, ali što je tu je - rekao sam pomirljivo. - Ovo ionako nije pravo vjenčanje. Oženit ćemo mi tebe nekom našom pa ćemo se onda proveseliti. Strpi se malo, bit će sve u redu, vidjet ćeš. Kažu naši da si dobar radnik i, vidim, lijepo se snalaziš ... Kao da sam dobio vjetar u leđa. Jedino me je pomalo brinulo to vjenčanje, ali odlučio sam se na taj potez jer nije bilo drugog rješenja. Na vjenčanju sam prvi put vidio Segolene. Priznajem da sam je zamišljao drugačije, u stvari zamišljao sam sve samo ne gracioznu, vitku ali snažnu djevojku prelijepe kože, krupnih tamnih očiju i egzotičnih crta lica, pritom vrlo mladu ... Upoznali smo se ispred matičnog ureda, bojažljivo mi je pružila ruku. Oči su joj bile ispunjene strahom, a njeno lice bilo je zgrčeno u bolnu grimasu. Vjenčanje je obavljeno brzo, poslije toga razmijenili smo adrese, ali umiješao se energični Marko. - Segolene, čuo sam da iznajmljuješ sobu, a Bojan ionako nema kamo ... Pa eto, mogli biste se dogovoriti. Neće ti smetati, po cijeli dan radi, kod kuće je samo navečer, kad dođe prespavati ... - Marko je počeo ostvarivati drugi dio svog plana. Segolene me je zbunjeno gledala, a ja sam, čudeći se samome sebi, požurio podržati svog rođaka. - Sa mnom nećeš imati problema - natucao sam francuski. - Dobro, nazovite me u nedjelju pa ćemo vidjeti - blijedo se nasmiješila i, s podebelom kovertom koju sam joj pružio, odmaglila je niz ulicu. Osjećao sam se odlično. Prvi put živim sam, prvi put brinem o sebi, prvi put zarađujem toliko da mogu čak i pomoći svojim roditeljima slanjem nešto novca. Segolene i ja lako smo se dogovorili za najam, čak nisam tražio da prvo vidim sobu u kojoj ću živjeti, samo smo precizirali datum mog useljenja.
ŽIVOT POD ISTIM KROVOM
Bio sam već dva mjeseca u njenom stanu. Nismo se često viđali, a kad bismo se sreli u zajedničkim prostorijama i ona i ja spuštali smo pogled jer smo, tako mi se činilo, oboje bili svjesni naboja koji je strujao među nama od trenutka kad smo jedno drugom pružili ruku. Jednog nedjeljnog jutra osmjelio sam se pozvati svoju zakonitu suprugu s kojom, naravno, nisam konzumirao brak, u svoju sobu pod izgovorom da pogleda kako sam je sredio, a trebao sam joj i platiti najam. Kupio sam nekoliko sitnica, televizor i kućno kino pa sam to zadovoljstvo morao podijeliti s nekime. Nisam imao pravu predodžbu o tome što zapravo želim učiniti u tom trenutku. Ona mi se jako dopadala i bio sam svjestan snažne želje za bliskošću s njom, koja je iz dana u dan rasla u meni. Ušao sam u njezin dio stana zatekavši je sklupčanu na dvosjedu. Plakala je. Očigledno me nije odmah primijetila jer se, kad sam je oslovio, trgnula. - Mogu li ti pomoći? - upitao sam. - Hvala ti, ali ... Riječ je o mojoj obitelji, moram ponešto raščistiti sama sa sobom. Sjeo sam na fotelju preko puta nje, zamišljeno je gledajući. Nisam znao kako je utješiti pa sam je pozvao na kavu. - Ne mogu ovako uplakana i natečena među ljude - osmjehnula mi se kroz suze. Satima smo sjedili, pričao sam joj o svojim roditeljima, o svojoj zemlji i naveo sam je na to da i ona ispriča ponešto o sebi. Bila je iz mješovitog braka, rođena u Francuskoj, a roditelji su joj se razveli. Njezin je otac Alžirac i njegovo poimanje obitelji bilo je sasvim drugačije od majčinih stavova. Želio je da njegova obitelj bude na okupu, a majka Francuskinja ni sa svojim roditeljima nije bila u bliskoj vezi, ali je zato od vlastite djece zahtijevala maksimalnu pažnju. Osim toga, voljela je popiti ... Uz sve to, njen brat ostao je bez posla, zadužio se podizanjem kredita i, kako mi je rekla, sve je palo na njena pleća. - Nije to strašno. Što smo mi sve izdržali ... - potom sam joj pričao o životu u zemlji opustošenoj ratom, o preživljavanju iz sata u sat jer je "iz dana u dan" bila nedostižna kategorija, kao i o dogodovštinama sa silnih mobilizacija na koje sam pozivan. Od tog popodneva češće smo se viđali, žurio sam s posla kući da bih što duže bio u njenom društvu. Bio sam svjestan činjenice da u meni rastu probuđeni osjećaji i hvatao sam se kako mi svako malo "treba nešto iz kuhinje" samo da bih progovorio riječ-dvije sa svojom stanodavkom i ... suprugom, koja to nije uistinu bila, ali sam to sve više priželjkivao ... Nisam maštao o našem zbližavanju samo navečer kad bih legao, svjestan njene prisutnosti u susjednoj sobi, kad bi je čuo kako se kreće, trudeći se prepoznati svaki šum da bih pogodio što u tom trenutku radi, već sam mislio o njoj i preko dana, na gradilištu. Postao sam opsesivan. Nitko bolje od mene nije poznavao njene navike i raspored. Ništa mi to nije pomagalo, kao zbunjeni školarac nisam znao ni kako joj prići. Ranije mi kontakti s djevojkama nisu predstavljali problem, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo. Ako u početku nisam najbolje shvaćao što mi se događa, s vremenom sam spoznao da je to nešto iznimno, nešto što dosad nisam iskusio.
RASPLAMSANI OSJEĆAJI
Dok sam jednog popodneva na gradilištu grozničavo smišljao način kako se približiti Segolene, okliznuo sam se i pao sa skele. Na sreću, nisam pao s velike visine pa sam samo uganuo nogu. Ipak, uganuće je izazvalo poveću oteklinu i bol pa sam cijeli tjedan morao mirovati u svom sobičku. Kad me je Marko predvečer dovezao, Segolene nije bila kod kuće. Izmoren bolom, ubrzo sam zaspao, ali tijekom noći budio sam se nekoliko puta. Trpio sam bol, a mučila me i žeđ pa sam na kraju, negdje pred jutro, odlučio pokušati domoći se kupaonice i čaše vode. Šepajući u mraku, sapleo sam se o stolić i on se uz tresak prevrnuo. Segolene je izletjela iz svoje sobe u spavaćici, bunovna i raščupana, upitavši me što se događa. - Uganuo sam nogu - muklo sam prošaptao, ne prepoznajući vlastiti glas. Svjetlost iz hodnika probijala se kroz njenu tanku spavaćicu i vidio sam obrise mladog, jedrog tijela ispod lagane tkanine. Sagnula se i pokušala mi pomoći uspraviti se. Zamirisala je zamamno. Posrnula je i pala na mene, a ja sam je čvrsto stisnuo u zagrljaj. Gledao sam je u oči osjetivši kako podrhtava u mojim rukama. Poljubio sam njezin vrat nježno, najnježnije što sam znao. - Što je ovo? - provocirala me je. - Dosad me nisi primjećivao ... - njezin baršunasti glas, napregnut od uzbuđenja, bio je glazba za moje uši i osjetio sam kako mi srce treperi. - Vrlo si naivna, Segolene - šaputao sam između kratkih poljubaca, kojima sam obasuo njeno lice - ako misliš da te nisam primjećivao. Od prvog trenutka kad sam te ugledao na vjenčanju poželio sam te samo za sebe. Priznajem, strahovao sam dok sam razmišljao o tome koga mi je Marko namijenio za ženidbu, ali ti ... Klizio sam usnama po njenom licu i vratu, tek ponekad dotičući njene meke, podatne usne, istovremeno je nježno mazeći rukama po vratu i grudima. - Prestani - drhtala je u mojem naručju, ali kad sam zastao, nije se pokušala odmaknuti, već se privila uz mene još čvršće. Sjedio sam na podu, a ona mi je bila u krilu, oslonjena na moju zdravu nogu. Mrsio sam joj kosu ne prestajući izgovarati njeno ime. - Da prestanem? Zašto? Daj mi jedan jedini dobar razlog za to ... - Pa ... - pokušavala je umiriti otežalo disanje dok sam joj svlačio spavaćicu preko ramena. - Tek sam počeo, Segolene ... - moji dlanovi počivali su na njenim čvrstim, bujnim grudima. - Neću prestati ... Ne mogu ... - ponavljao sam kao u transu. Znao sam da nije ravnodušna, a kad sam ponovo spustio usne na njene, ništa mi više nije morala objašnjavati, shvatio sam da osjeća isto što i ja. Ipak, nekako se prenula i odmaknula. - Hajde, nazad u krevet! - s naporom se pokušavala pribrati. - Pomoći ću ti ... Pretvarao sam se da sam nemoćan. Oslonio sam se svom težinom na njeno rame i ona je, stenjući pod teretom mog tijela, zajedno sa mnom doteturala do mog kreveta. Spustio sam se na plahte i posegnuo rukom za njom, ali je ona uzmaknula, a potom i zatvorila vrata za sobom ostavivši me da se gušim u čežnji. Jutro je donijelo otrežnjenje. Noga me je boljela, nisam znao kako će Segolene reagirati na sve ono što se dogodilo prethodne noći. Bilo bi eufemistično reći da sam se oneraspoložio. Zapravo, bio sam očajan. Ipak, pokucala je na moja vrata i, kao da se ništa nije dogodilo, donijela mi je doručak. - Ovdje imaš hrane za cijeli dan. Boca vode ti je pored kreveta, lezi i miruj - izbjegavala je pogledati me u oči. Dan sam proveo maštajući o njoj, ali priznajem da sam pomalo strepio. Ipak, nijednom me nije pogledala u oči pa sam bio siguran da ni njoj nije svejedno. Ali ... jednostavno nisam znao što dalje. Kao da se nekada veliki gradski zavodnik u meni pretvorio u uplašenog dečkića, uzdrhtalog poslije prvog poljupca ... kao da nisam doživio bezbroj avantura poigravajući se sa ženama i njihovim osjećajima. Sve je to odjednom nestalo.
KONAČNO - MOJA
Idućih nekoliko dana Segolene mi je donosila hranu, sokove i voće. Pravila se da se ništa nije dogodilo izluđujući me time preko svake mjere. Jednog jutra nisam izdržao, ščepao sam je za zapešće i snažno privukao sebi, skliznula je u moje krilo, a onda sam zastao. Zapravo, želio sam da ona preuzme inicijativu, da mi pokaže da joj je stalo, htio sam da mi pripada i dušom i tijelom. Kao da je osjetila što mi treba, pritisnula je dlanove na moja naga prsa, polako klizeći drhtavim prstima po njima. Onda ju je strast savladala, zagrlila me je nudeći mi usne na poljubac. Kontrolirano sam je ljubio rasplamsavajući strast u oboma. Gricnula me je za usnu i nastavila me gristi po vratu i ramenima, nježno, tek da osjetim. U tom trenutku nestao je svaki trag moje samokontrole i počeo sam skidati odjeću s nje, a onda je oštar zvuk zaparao zrak. Potrajalo je dok nisam shvatio da zvoni telefon. Segolene se ukočila i nekoliko trenutaka ostala je mirno sjediti naslonjena na mene, a onda se otišla javiti. Nisam odmah razumio o čemu je riječ, ali shvatio sam da ona razgovara sa svojom majkom. Poslije nekoliko trenutaka, potpuno odjevena, stajala je u dovratku moje sobe. - Mama je, kao i obično, dobila histerični napad. Moram otići, spavat ću noćas tamo. Poljubila me je u obraz, prisno, gotovo majčinski. Nikad me ranije nitko nije toliko usrećio. Sutradan je nazvala, pitala kako sam i rekla da njenoj majci nije dobro pa će i iduću noć provesti s njom. Shvatio sam da brine zbog mene i ... bilo mi je drago. Ma što drago, pucao sam od sreće! Dan sam proveo uz rječnik pokušavajući pronaći odgovarajuću jezičnu konstrukciju kojom ću joj prenijeti ono što osjećam. Doduše, na trenutke sam pokušavao misliti na nešto drugo, ali to mi je, kako je dan odmicao, bivalo sve teže. Zaspao sam kasno. Ne znam koliko sam spavao, ali znam da sam kroz san osjetio kako se privija uz moja leđa grleći me. - Segolene ... - promrmljao sam. Odjednom sam se razbudio, svjestan činjenice da je ona tu, da ne sanjam. - Pssst ... spavaj - šaputala je. Ostao sam nijem i nepomičan. Ne znam jesam li nakratko ponovo zaspao, ali kad sam postao svjestan onoga što se događa, znao sam da sam zaljubljen i da je nikada više neću pustiti. Polako sam se okrenuo prema njoj i, provukavši ruku ispod njenog tijela, snažno je privukao uza se. - Segolene ... - mrmljao sam kao opčinjen. Osjećao sam miris njene kože i poželio je ljubiti svuda po tijelu. Otkopčala mi je gumbe na pidžami i uronila glavu u moja prsa. Obasipala me je poljupcima od kojih mi se činilo da će mi srce iskočiti. Trenutak kasnije moje usne su se gladno obrušile na njene. Ipak, obuzdao sam se i bio sam nježan, nježniji nego što sam ikada pomislio da mogu biti. Zaista, nikada ni prema kome nisam osjetio toliku nježnost. To je ljubav, sinulo mi je odjednom, to je ono što nikada dosad nisam spoznao. - Segolene ... je t’aime - šaputao sam u njenu kosu dok smo obamrli ležali jedno pored drugog. Nisam je htio ispustiti iz zagrljaja. Godila mi je njena blizina dok osjećam kako treperi u mojem naručju i znao sam da je nikada neću pustiti. Mnogo kasnije rekla mi je da i ona voli mene, da je bila iznenađena neuobičajenom bliskošću koju je osjetila kad me je prvi put vidjela. Rekla mi je kako uz mene osjeća sigurnost i mir, da je ispunjavaju ljubav, strast i nježnost ... Ne znam što smo sve te noći rekli jedno drugom ni dokad smo šaputali, ne znam ni koliko puta smo vodili ljubav, ali znam da je to bila noć koju ću pamtiti cijelog života. Segolene i ja zajedno smo već dvadeset godina, imamo dvoje djece, volimo se isto kao u početku. Kao pravi muž i žena jer to uistinu i jesmo. Marko mi nije morao opet pomagati tražeći "neku našu", učinio je više nego dovoljno.
Možda sam se za životni poziv opredijelila još u djetinjstvu igrajući se lutkama, dok sam po kući od pronađenih krpica smišljala što bih im mogla sašiti. Čak sam i tada bila vješta s iglom i koncem u rukama i na iznenađenje svih u mojoj okolici spretno sam baratala spajanjem komada tkanine. U tajne krojačkog zanata, nesvjesno ili svjesno, uvela me je moja baka, tatina mama, koja je stalno nešto šila, krpala i prepravljala. Često mi je, sirotica, isticala da je samouka, kako su je muka i bijeda natjerali na to, ali je zato meni taj zanat predstavila kao ljepši, čišći, važniji od ostalih. Sjećam se kako mi je nebrojeno puta ponovila: - Zamisli da možeš rukama stvoriti ono što vidiš očima ili zamisliš u mašti. Još ako imaš pravu tkaninu, samo ti nebo može biti granica. Hvalila je baka baš svaku moju kreaciju pa sam pod njenim utjecajem stvarala raznovrsne slike u glavi. Najobičnija haljinica za lutku od običnog bijelog platna, koju sam sašila svojim prstićima, u bakinim očima bila je pravo malo remek-djelo pa me je poticala na to da je i oslikam. Prvo sam minijaturne haljine crtala na papiru, a potom i na platnu. Mnogo kasnije, dok sam u srednjoj školi iscrtavala konture na svili, stalno sam se prisjećala savjeta svoje neuke bake, žene s velikim darom za umjetnost i kreativnost. Moj talent nije ostao nezamijećen pa su me i profesori u školi poticali na to da se opredijelim za posao dizajnerice, modistkinje, kreatorice. Naravno, i u najužoj obitelji primijećen je moj iznimni talent. - Morate joj dati vjetar u leđa, bila bi šteta da ostane u ovoj provincijskoj sredini. Omogućite joj školovanje, daleko će dogurati ako ovako nastavi - govorila je moja tetka, tatina sestra, radnica na privremenom radu u Švicarskoj, ali se taj privremeni rad odužio na čak dva desetljeća. Inače, ona je krojački majstor, zadovoljna konfekcijskim poslom i zaradom na Zapadu pa je sa zanimanjem razgledavala ono što sam radila. - Kad se nas dvije udružimo, naši modeli bit će na naslovnim stranicama modnih časopisa. Namjeravam se posvetiti vjenčanicama. Ti ćeš smišljati i crtati modele, a ja ću ih šiti - maštale smo ona i ja još dok sam pohađala srednju školu. Bila sam maturant kad je moj otac preminuo od infarkta. Od tada se i moj život strmoglavio u provaliju za ocem, a planovi o budućnosti postali su neostvarivi. - Ne mogu te dalje školovati, a ne znam ni kako ćemo održavati imanje bez muške ruke u kući. Morat ćeš se udati za susjedovog Iveka i s njim prionuti na posao - rekla mi je majka, zabrinuto iščekujući moju reakciju. - Bit će bolje ako se ti udaš za njegovog oca jer je ionako već pet godina udovac. Ako je nama potrebna muška, njima je potrebna ženska ruka u kući, a mene ostavi na miru! Neću se udati za dečka kojeg ne volim. Zamolit ću tetku Anu da mi nađe posao u svojoj tvrtki pa ću otići u Švicarsku. Mene što se tiče, možeš prodati imanje jer nisam ni zainteresirana ni stvorena za poljoprivredne poslove - izgovorila sam ono što mi je često govorio pokojni otac. Otkad sam ostala bez njega, osjećala sam se kao da mi je netko izvukao tlo pod nogama. Otac me je razmazio i bio mi je mnogo bliži od majke pa sam se poslije njegovog odlaska osjećala nespokojnom i usamljenom. Tugu koja mi se uselila u srce nisam mogla odagnati dok god sam boravila u rodnoj kući, punoj uspomena na oca. Zato sam zamolila tetku da me povede u Švicarsku. Upravo sam navršila osamnaestu i željela sam poći svojim putem u potrazi za srećom. - Griješiš, kćeri! Ivek je dobar momak i znaš da te iskreno voli, a u životu je najvažnije imati bračnog druga u kojeg se možeš pouzdati - rekla mi je mama iako je znala da ću napraviti ono što sam nakanila. Tako sam i učinila: spakirala sam se i otputovala. Smjestila sam se u tetki nom stanu i zaposlila se u istoj tvornici u kojoj je ona radila. Dobro smo se slagale, savjetovala me je, a ja sam je poslušala u svemu osim u najvažnijem koraku u životu.
UPOZORENJE ZLATA VRIJEDNO
Kad su moji primijetili da sam se zaljubila u Klausa, mladog majstora iz odjela za održavanje u našoj tvornici, tetak Janko me je dobronamjerno upozorio: - Nina, dušo, nemoj se zaletjeti! Neće biti dobro ako se dublje vežeš za Švicarca ili se, ne daj Bože, udaš za njega! Znam mnoge takve brakove, ali nijedan nije sretan. Naprotiv, mnogi su se raspali. Ne kažem da su Švicarci loši ljudi, ni slučajno, čak smatram da su u mnogočemu bolji od nas, ali za brak je potrebna čvrsta veza zasnovana na uzajamnom povjerenju, poštovanju i jednakosti jer zaljubljenost dođe i prođe. Zapamti: koliko god poznavala njihov jezik, u njemu će ti uvijek nedostajati riječi kojima želiš izraziti ono što zaista osjećaš... Usprkos Jankovom nastojanju da me urazumi, nije mu to pošlo za rukom. Bila sam uvjerena da me nijedan muškarac neće voljeti kao Klaus. Kad me je zaprosio, bila sam presretna i, naravno, prihvatila sam. “Zaljubljen ne vidi dalje od nosa”, kaže naš narod, a ja sam to potvrdila osobnim primjerom. Koja bi žena u trenucima kad joj voljeni muškarac nudi brak razmišljala o dalekoj budućnosti i mogućim problemima koji će eventualno iskrsnuti, na što me je upozorio tetak Janko? Vjerovala sam da ćemo sve teškoće prebroditi zajedno, zahvaljujući uzajamnoj ljubavi. Vjerojatno je tako mislio i Klaus kad se odlučio oženiti strankinjom... Te godine moja se mama udala za susjeda Darija jer su se njih dvoje voljeli dok su bili mladi a nisu se vjenčali, kako to često biva u životu na selu, gdje roditelji odlučuju o izboru bračnog druga svoje djece. S te strane bila sam mirna a, kako se tetki i tetku bližio dan povratka u zavičaj jer su se oboje u međuvremenu umirovili, bila sam sretna što imam svoj dom. Prošlo je tako nekoliko godina, u međuvremenu sam rodila dječaka kojem sam htjela dati ime po djedu, mom ocu Boži i tada je iskrsnuo prvi problem. Upravo me je na to upozoravao moj dobri tetak. - Božo... kakvo smiješno ime! - reagirao je moj suprug. - Zvat će se Matteo, to je naše ime, kakvo dolikuje mojem sinu - izgovorio je Klaus svisoka, što me je neugodno iznenadilo, ali sam radi mira u kući progutala tu gorku knedlu. Kad me je povodom rođenja unuka posjetila moja majka, shvatila sam koliko je nezadovoljna. Nije joj bilo po volji ni unukovo ime ni poteškoće u komunikaciji sa zetom, što je najviše živciralo mene jer su oboje neprekidno zapitkivali: - Što je rekao, što je rekla... - Tvoj se otac prevrće u grobu jer za koju godinu neću razumjeti što mi rođeni unuk govori - žalila se moja majka usput upitavši koje će vjere biti moj dječak. - Klaus je ateist pa se ne moram i time zamarati, majko - odgovorila sam, sve jasnije uviđajući da je tetak Janko bio u pravu. Bližilo se vrijeme otrežnjenja kad zaljubljenost i zanos zamjeni istinski, goli život, realnost sa svim nesporazumima, gloženjem, prkosom, ljubomorom i zakašnjelim kajanjem. Svega toga već je bilo u našem braku. Ipak, još uvijek sam vjerovala da ćemo premostiti te probleme pa sam i mamu pokušavala utješiti riječima u koje ni sama nisam vjerovala: - Tvoj će unuk govoriti hrvatski, obećavam ti! Vjerujem da će i Klaus naučiti bar toliko da se možete sporazumjeti, pogotovo kad ga dovedem u Hrvatsku pa bude u situaciji u kakvoj sam ja ovdje.
NAGOMILAVANJE STRESA
Bio je to početak nemirnih devedesetih na Balkanu i sve nas je to koštalo ljudi, živaca, novca, besanih noći. Muke su se kalemile jedna na drugu, praćene sve jačim stresom, i tako tjednima, mjesecima, godinama... Čak je i poslovični mir Švicarske narušen dolaskom balkanskih izbjeglica, koje su tražile nekoga svog da se smjeste dok najgore ne prođe. Nitko od nas nije znao kada će to biti. Klaus je bio bijesan jer nije mogao sa mnom poći u Hrvatsku, u moje rodno mjesto, a još više se žestio jer nismo mogli obići Jadran onako kako je on to zamislio. Klausova majka Beta preselila se kod nas jer nije mogla živjeti sama poslije muževljeve smrti i to je unijelo novi nemir u naš tada već klimavi brak. Plaće su nam stagnirale zbog velike ponude radne snage i nitko se više nije osjećao sigurnim na radnom mjestu. Počela sam se osjećati suvišnom u kući pored svoje svekrve, koja je preuzela brigu o domaćinstvu i Matteu, a moj voljeni Klaus, nekad nasmijanih očiju i vedrog lica, pretvorio se u šutljivog, natmurenog čovjeka kojeg nisam mogla prepoznati. Nisam znala što ga muči jer sam se ustručavala započeti bilo kakav razgovor pred svekrvom, koja nas je pratila kao sjenka. Zapustili smo i intimni život, odnose s prijateljima, nismo više išli na izlete ni u posjete rođacima... Dani su mi protjecali u iščekivanju nečeg boljeg, veselijeg, ali sam se baš načekala. - Mogli bismo organizirati druženje za vikend i pozvati prijatelje i rođake, kako smo to i dosad radili - predložila sam Klausu, na što me je odmjerio čudnim pogledom i tek poslije poduže šutnje rekao: - Ništa više nije kao što je bilo! Zar ne vidiš da moja majka ne voli takva druženja, pogotovo ne s nepoznatima, pritom strancima. - Naši prijatelji će joj ostati nepoznati ako se prestanemo družiti s njima. Koliko znam, među njima nema stranaca jer sam svoje zemljake prestala pozivati - prisjetila sam se scene kad mi je otvoreno rekao: - “Ne želim nikakve dublje veze s tvojim zemljacima, dovoljno je to što sam oženjen strankinjom!” - Hoćeš reći da tvoji tetak i tetka nisu stranci? Osim toga, odavno se pripremaju za povratak u Hrvatsku, a još uvijek su ovdje - slušala sam, zapanjena njegovom netrpeljivošću, kakvu nisam primijetila prije nego što je njegova majka došla živjeti s nama. - Znači, za tebe sam i ja strankinja iako sam ti žena! Stranac u srcu, stranac u krevetu... već duže vrijeme! Klause, reci mi iskreno, zašto si se oženio mnome kad si toliko ksenofobičan... ili si to postao otkad tvoja majka živi s nama? - Ne diraj moju majku! - grubo je izgovorio dajući mi na znanje koliko je uvrijeđen mojim pitanjem. Nije mi odgovorio, već me je samo ošinuo mrkim pogledom. Shvativši da moj muž nije čovjek kakvim sam ga smatrala i da se to neće promijeniti, prepustila sam se svakodnevici, spremna na još koji udarac, ali zbog svojih rođaka nisam htjela praviti probleme. Kako je bezobziran kad spominje tetkin neostvareni povratak, kao da ne zna kakva je situacija u mojoj zemlji!
DOSTA JE BILO POVLAČENJA
Pao mi je na pamet naš prvi okršaj u vezi s odgojem djeteta, iz kojeg sam zaključila da Klaus pokušava našem sinu uskratiti pripadnost narodu iz kojeg potječe njegova majka. S obzirom na moj posao u tvornici, nisam imala mnogo vremena za Mattea, koji je odrastao u jaslicama, a potom u vrtiću, gdje je slušao samo njemački pa sam čekala da malo odraste da bih ga učila hrvatski. Matteo je navršio tri godine kad je u našem gradu, uz dopunsku nastavu za djecu naših radnika, osnovan vrtić u koji su roditelji mogli dovoditi djecu jednom tjedno. Kad sam predložila Klausu da odvedem našeg sina u taj vrtić gdje će naučiti bar najosnovnije riječi na hrvatskom pa da mu bude lakše kad krene u školu i na dopunsku nastavu, postavio mi je pitanje koje me vrlo zbunilo: - Zašto bi Matteo trebao znati tvoj jezik? Vrlo je težak za učenje, a nikad mu u životu neće trebati?! - Zato što vrijediš onoliko koliko jezika govoriš, a osim toga, trebat će mu za razgovor sa svojom bakom u Hrvatskoj. Uostalom, ja sam mu majka, Hrvatica, zar ne? - Hoćeš reći da moj sin nije pravi Švicarac? - zajapurio se Klaus izbjegavajući odgovor na moje pitanje pa sam ga morala podsjetiti na njegovu izjavu o prednosti mješovitih brakova kad smo se odlučili vjenčati usprkos upozorenjima mog tetka. - Zar nisi tada kao argument potegnuo prednost djece iz mješovitih brakova jer govore dva jezika, poznaju kulturu dvaju naroda... Osim toga, Matteo će jednoga dana naslijediti imanje u mojoj domovini pa bi bila sramota da ne zna materinji jezik. Moj suprug je šutio, ali nisam mogla odgonetnuti što znači njegova šutnja: slaže li se s mojom tvrdnjom ili je odbacuje... Poslije ovog sukoba shvatila sam koliko sam pogriješila što sam odgoj svog sina povjerila njegovoj majci i ljudima u okruženju. Poslije nekoliko godina političke prilike sasvim su se smirile pa se u Hrvatsku moglo otići bez problema. Uslijedilo je vrijeme naših sve češćih prepirki pa ni godišnji odmor nismo proveli zajedno. Umjesto da obiđemo moju majku, kako smo se ranije dogovorili, Klaus je Mattea odveo u rodni gradić svoje majke u Alpama. Osjećala sam se poraženom, ali nisam odustala od borbe za svoje dijete. - Kad se vrate, odvest ćemo Mattea u moje rodno mjesto - rekla sam tetku Janku kad mi je ponudio da otputujem s njima u Hrvatsku. Dani su prolazili, a moj muž i sin nisu se vraćali. U tom čekanju dobila sam sudski poziv... moj muž je podnio zahtjev za razvod braka! Preneražena i ozlojeđena na Klausa, pitala sam se što raditi. - Pokaži mu da si ponosna, sjedni s nama u automobil i posjeti svoju majku - savjetovali su mi Janko i Ana, spremni za odlazak na put. - Nemoj se ljutiti na ovo što ću ti reći, ali da sam na tvom mjestu, bila bih sretna što je on povukao prvi potez jer, po našem mišljenju, vaš brak nema budućnost - rekla mi je tetka. - Još si mlada, naći ćeš dobrog čovjeka kojem nećeš biti strankinja. Jedino ti predstoji izboriti se za sina, a to možeš samo uz pomoć dobrog odvjetnika - upozorio me je tetak predloživši mi neka poznata imena. - Mi ćemo ti pomoći, naravno i financijski jer si oduvijek bila naše dijete. Umirena i ohrabrena podrškom najbližih, krenula sam s njima u zavičaj. U rodnoj kući dočekali su me s radošću i toplinom, koja mi je itekako bila potrebna. Ne znam zašto, ali nekakva milina razlila mi se po srcu kad sam čula da se Ivek još uvijek nije oženio. - Nismo iznenađeni, ali ni razočarani tvojim neuspjelim brakom. Riješi to čim prije i dovedi svog sina na njegovu djedovinu, a što se tiče jezika, ja ću ga naučiti hrvatski - rekao mi je poočim Dario slažući zrele rane jabuke i kruške u zdjelu na stolu. - Mi nismo bogati kao ti tvoji švicarski prijatelji, ali ni u čemu ne oskudijevamo. Imamo sve što nam treba. Jedino... - malo je zastao, razmišljajući je li to primjereno reći: - moj Ivek je usamljen - značajno me pogledavši, dodao je Dario. Kod kuće sam ostala duže nego što sam namjeravala i svakim danom bilo mi je sve jasnije da je upravo ovdje moje “mjesto pod suncem”. Vraćajući se u Švicarsku, osjetila sam dah tuđine i prije susreta s Klausom i njegovom majkom. - Primila sam poziv za brakorazvodnu parnicu premda mi nije jasno kakve ćeš razloge za to navesti, osim što me želiš istisnuti iz svog života samo zato što sam strankinja. - Vidim da nisi potresena činjenicom da sam odlučio riješiti naše probleme razvodom - Klaus je izbjegavao pogledati me u oči. - Kakve probleme? - upitala sam. Razgovor je prekinulo otvaranje vrata, a moj Matteo zaletio se prema meni i, grleći me, prijekorno je upitao: - Zašto me nisi povela kod bake Danke u Hrvatsku, kako si obećala? - To pitaj oca i baku Betu, sine! Baka Danka te mnogo pozdravlja i željno te očekuje... - Ne zaluđuj dijete glupim obećanjima, Nina! Valjda ti je jasno da će dijete ostati u svojoj zemlji. Molim te, nemoj ga opterećivati našim nesuglasicama! - To ćemo tek vidjeti, Klause! Što se tiče nesuglasica, prvo ih riješi sam sa sobom - tako se završio naš posljednji razgovor prije odlaska na sud.
SREĆA STANUJE POD NAŠIM KROVOM
Nisam mogla otkriti zašto se Matteo držao uz mene otkad su se vratili, ali to mi je u svakom slučaju bilo drago. Izbjegavao je baku Betu pa sam zaključila sam da mu se dogodilo nešto neugodno, ali se nisam raspitivala. Na sudu sam bila nemalo iznenađena kad sam čula da me optužuje za nebrigu o djetetu, tešku narav i pokušaje da otuđim sina od oca prisiljavajući ga da uči hrvatski. Vrhunac Klausove podlosti bio je izražen optužbom da ga moja rodbina i majka ne podnose samo zato što je Švicarac. Pokušavala sam shvatiti zašto se služi lažnim optužbama, ali nikako nisam mogla razumjeti to što me je Klaus odjednom odbacio kao suvišan predmet jer me je nekad zaista volio. Lakše bih mu oprostila da me je ostavio zbog druge žene nego zbog prigovora svoje majke, koja me nije mogla prihvatiti samo zato što sam strankinja. To nikad nije bilo izgovoreno, ali me intuicija nije varala. Slom našeg braka naslutila sam čim sam dobro upoznala svekrvu. Poslije polugodišnjeg natezanja i prepucavanja naših odvjetnika, najveću satisfakciju donijela mi je konačna presuda da puno starateljstvo nad sinom pripada meni bez obzira na to gdje ću živjeti. Ipak je pravda pobijedila, pomislila sam, nisam se osjećala kao pobjednik, ali u tom trenutku bila sam oslobođena svih osjećaja osim ljubavi prema svom dječaku, za čiju sam budućnost preuzela svu odgovornost. U Švicarskoj sam ostala još godinu i pol. Za to vrijeme uvjerila sam se da mojem bivšem mužu nije mnogo stalo do sina jer ga je rijetko posjećivao, a nerado je isplaćivao alimentaciju tvrdeći da je previsoka. Cijenjena baka Beta je, čini se, najlakše zaboravila svog unuka, što me nije iznenadilo jer sam njenu ljubav odavno pročitala. Desetak godina kasnije, proslavljajući Matteov petnaesti rođendan, nitko ni po čemu, osim po imenu, ne bi pomislio da je prve godine života proveo u Švicarskoj. Gledajući ga kako uz poočima Iveka uči voziti traktor, ponosna sam na njega i na sebe što sam se uspjela izboriti za to da moj sin odrasta u zdravoj sredini. Uz svoju sestricu Stelu, koja ga obožava kao i njegova baka Danka, odavno je prevladao teškoće prilagođavanja novoj sredini. Raduje me to što je moj Matteo odličan đak pa mu je otvoren put u budućnost, a kaže da će studirati pravo jer želi postati odvjetnik. S ocem se viđa jednom godišnje premda njihovu emotivnu vezu sve više nagriza vrijeme i udaljenost, kako to biva u životu. Kad ne radim u vrtu gdje uzgajam cvijeće, kreiram vjenčanice koje šije moja tetka Ana dok se naši muškarci brinu za to da nam njive ne zakorove. Poslije dnevnih obveza obično sjednemo ispred kuće i, kad se u priči dotaknemo prošlosti, dovoljno mi je preletjeti pogledom po okolnim brežuljcima obasjanim mjesečinom da shvatim kako je sreću uzalud tražiti daleko od rodnog kraja.
1988. godine negdje na tromeđi BiH, Crne Gore i Srbije, lovci su u čoporu vukova ugledali dječaka koji se kretao četveronoške. Vukove su ubili, a dječaka uhvatili. Tijelo mu je bilo prekriveno ranama i ogrebotinama, bio je neuhranjen, modar, nije znao pričati… Nisu znali ko je, odakle je, čiji je, ništa. Dali su mu ime Haris Pućurica. Smješten je u centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je ostao do 1992. godine. kada je vraćen natrag u BiH. O njegovom kratkom i neobičnom životu snimljen je film „Ničije dijete”, reditelja Vuka Ršumovića. [caption id="attachment_3077" align="alignleft" width="300"]Životne priče: Dječak kome je vuk bio čovjek, a čovjek vuk Dječak kome je vuk bio čovjek, a čovjek vuk.[/caption] Harisovo porijeklo je ostalo misterija. Možda se jednostavno odšetao ka šumi od roditelja, možda su ga mjesecima tražili i nisu uspjeli pronaći. Možda je bio ostavljeno dijete, a možda su roditelji imali saobraćajnu nesreću, a on je jedini preživio i izgubio se negdje u gustim šumama. Možda… Niko ga nije tražio, a nije ni on. O njegovom životu zna se samo onoliko od kad su ga pronašli pa do dana kada je kao prilično socijalizovano dijete, četiri godine kasnije napustio beogradsko Centralno prihvatilište za djecu i omladinu. Ime su mu dali lovci i tako mu odredili i naciju i vjeru. Odakle je došao i gdje je poslije otišao i danas je misterija. Neki tvrde da su čuli kako je poginuo negdje na ratištu u Bosni. Uglavnom, nikad se više nije javio nikom. Treba napomenuti da je sama socijalizacija išla jako teško. Nije se bojao ljudi, ali jeste tehnologije. U početku je odbijao kuhanu hranu i jeo s poda ili kante za smeće. Nije imao higijenske navike. Često su ga nalazili u čučećem položaju ispod stola. Nakon mnogo truda uspio je naučiti govoriti, a poslije i čitati i pisati. Uprkos svemu djeca su ga prihvatila i pomagala mu na sve načine. Vraćen je tamo gdje je pronađen. Obukli su mu uniformu i poslali ga u šumu. Imao je tada 17 godina i više se nije vratio. Tu je zatvoren krug njegovog života. Kažu da ga je ubio zalutali metak, a tko zna, možda još i danas pleše sa vukovima.

Dječak kome je vuk bio čovjek, a čovjek vuk ?