Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

sudbina

Ukleto nasljedstvo moje tete

Ne znam kako ću se naviknuti na ovu gužvu nakon onog praiskonskog mira u

Zar će umrijeti i moja treća beba

Veliko okruglo svjetlo iznad moje glave kao da se pretvorilo u ogroman, magličasti plamen.

Živio sam s kriminalkom

Dok sam promatrao izloge trgovina i crvena srca koja su se iz njih smiješila

Upropastila sam svoje vjenčanje

Još uvijek su mi usne bridjele od poljubaca kada sam ušla u svoju kuću.

U Indiji sam pronašla srodnu dušu

Putovanje u Indiju bilo je ostvarenje moga dugogodišnjeg sna. Nakon što sam diplomirala otac

Prešućena tajna

Po povratku iz maslinika odlazim ravno do dječje sobe. Marija sjedi nasred poda s

Kako sam umjesto djeda postao otac

Često sam razmišljao što ću učiniti ako supruga jednog dana sazna od čega živimo.

Šakama sam prehranjivala obitelj

Gledalište u prekrasnoj frankfurtskoj dvorani bilo je prepuno. Mnoštvo ljudi željnih zabave i uzbuđenja

Varao me na svakom koraku

Otiđi na odmor – savjetovala me je moja prijateljica Julija. Napravila sam grimasu. I

Moj sin je zvijezda filmova za odrasle

Sve je počelo iznenadnom smrću moje supruge. Bez nje sam bio izgubljen i nemoćan.

Vradžbine i uroci zle maćehe

Kad smo se vjenčavali, Damjanu je bilo dvadeset, a meni devetnaest godina. Bili smo

Brat me na prevaru uveo u prostituciju

Bilo bi najlakše kada bih za sve okrivio svog brata. Uvijek je najjednostavnije prebaciti

Zavodi me suprugov brat

Licem mi se razlio osmijeh dok sam promatrala prekrasan buket ruža u Zoranovim rukama.

Djeca su moje svjetlo u tami

Kažu da anoreksija pogađa većim dijelom mlađe osobe opsjednute svojim izgledom. Ja sam onda

Spojila nas je sudbina

Samo da prijeđem granicu u jutarnjim satima dok nema gužve, razmišljao sam vraćajući se

Život u kavezu dobrote

Odrasla sam u malom mjestu nedaleko našeg glavnog grada. Uz majku Milenu, udovicu, koja

I kao udovica imam pravo na ljubav

Kad sam prešla pedesetu godinu života, nije me deprimirao broj godina, ali kad bih

Ostavljena na dan vjenčanja

Skamenila sam se kada sam ugledala prizor ispred sebe. Kristofor je držao Maju za

Ljubav dvoje sretnih beskućnika

Jadranko je odrastao u obitelji seoskih učitelja koji su bili zaljubljenici u prosvjetarski poziv

Hoće li moj sin u sedamnaestoj postati otac

Renata, zar još nisi spremna? Tea i Damir samo što nisu došli. Mislim da

Nije više bila maturantica – mogao sam joj priznati osjećaje

Dobra večer. Ja sam Aleksandra, vaš vodič – začuo sam iza sebe ugodan ženski

Povrijedio me muškarac kojeg sam iskreno voljela

Žurnim koracima približavala sam se zgradi u kojoj je stanovao Joško, čovjek mog života.

Razvela sam se da bih prehranila djecu

Život na selu nije nimalo lijep. Okrunjen je teškim radom i skromnim prinosima koji

U zagrljaju učitelja skijanja

Dva dana prije vjenčanja pronašla sam zaručnika u naručju s drugom ženom. Strasno je
Hana je moja prijateljica oduvijek. Otkad znam za sebe, znam i za nju. Tako je to u malom gradu, svi se znamo, a s Haninima smo i susjedi. Roditelji su nam bili prijatelji prije nego što smo se mi i rodile. A rodile smo se iste godine pa smo bile u istoj grupi u vrtiću, poslije u istoj školi, istom razredu. Toliko smo vremena provodile zajedno da smo i fizički počele nalikovati jedna na drugu. A to u našem kraju i nije teško.Nekad nas nisu smatrali atraktivnim dijelom svijeta. Živjeli smo tako mirno svoj život, zaštićeni šumama i brdima. Svjetski događaji nisu nas previše potresali.U šumama i brdima nitko ranije nije vidio prednost. Više nam se to činilo kao nedostatak. Tek su odnedavno rođaci i susjedi koji su otišli trbuhom za kruhom počeli pričati priče o tome kako smo mi sretnici jer imamo čist zrak, zdravu vodu, nezagađena polja, nezagađene međuljudske odnose. Neki su čak počeli maštati o tome da se vrate ovamo živjeti. Sagradit će pansione, hotele, seoska imanja na koja će dolaziti ljudi iz grada odmoriti se, napuniti novom energijom. Ma svašta se pričalo, a priča se još uvijek, ali malo se toga radi. U očekivanju tih boljih vremena koja samo što nisu došla, mi djeca iz toga kraja gledamo što prije otići na školovanje u veliki grad.Tako ni Hana ni ja nismo mogle čekati da se dogodi taj naš predviđeni turistički procvat, nego smo kao i brojne druge djevojke spakirale svoje putne torbe i krenule na studij u Zagreb.Hana se silno veselila odlasku od kuće. Ja puno manje. Veliki grad mi je bio privlačan, ali ne kao njoj. Ona je već u srednjoj školi maštala o tome kako će se, kad se oslobodi roditeljske stege i očiju susjeda, nesmetano provoditi 24 sata na dan. A učenje? Pa nije znanje zec, neće pobjeći, a mladost jest. Važno je zato iskoristiti svaku priliku za dobar provod.Iako smo rasle zajedno, nas dvije smo po temperamentu sasvim različite. Ona je oduvijek bila sklona avanturama. Čim je prohodala, teta Mara ju je morala tražiti po susjedstvu. Svaka otvorena vrata za nju su bila izazov. Ne samo otvorena, kad je mogla dohvatiti kvaku, i sama ih je otvarala i hrabro se upuštala u istraživanje svijeta.Ja sam, za razliku od nje, bila mirna i plaha. Držala sam se za mamine skute i nisam išla dalje od susjednog dvorišta. A i tamo tek kad sam znala da se za tren mogu vratiti u sigurnost svoga doma. A susjedno dvorište s lijeve strane bilo je dvorište Haninih roditelja.Moji i njezini roditelji jako su držali do dobrosusjedskih odnosa pa su između naših dvorišta napravili vrata kako bismo se nas dvije mogle posjećivati bez opasnosti da nekud odlutamo. Tako smo odmalena bile upućene jedna na drugu. Ta je veza ipak imala i svoje malo pomaknuto težište. Pošto sam starija od Hane, pa makar nepunih pet mjeseci, na mene se gledalo kao na stariju i pametniju.- Pazi na nju, ti si starija, pametnija - svi su govorili. A ako bismo se posvađale, svi bi opet rekli: - Ma popusti, ti si starija i pametnija. Pametnija popušta. I tako i da nije bilo tog mog mirnog temperamenta, moji i njezini roditelji bi mi odgojem usadili zaštitnički stav prema njoj.Hana je to oduvijek koristila. Znala je da ću joj ja uvijek oprostiti, jer je tako moralo biti. Ali, nisam se bunila. Nismo bile ni sestre ni rođakinje, ali bile smo i više od toga. Svi su nas oduvijek doživljavali kao "Hanu i Anu". Tako smo uvijek zajedno bile pozivane na rođendane, upisivane u školu, na tečajeve stranih jezika, vođebe u kino, pa čak i u kupovinu. Naročito u kupovinu odjeće. Što je imala jedna, željela je imati i druga. Osim toga, kad smo već bile malo starije i mudrije, znale smo da se u paru lakše izbori za kakvu novu majicu, traperice, tenisice i slično. Ani će njeni to kupiti ili Hana to već ima, bili su naši čvrsti argumenti.

ISTA ODJEĆA

Kasnije nam je, naravno, postalo glupo nositi istu odjeću, štoviše, ni za živu glavu nismo htjele iste komade odjeće da se ne dogodi da se u društvu pojavimo jednako odjevene. Na studij smo tako stigle s različitom garderobom. Treba li reći da smo zajedno stanovale? Ne treba, naravno. To se podrazumijeva.Ipak upisale smo različite fakultete i malo se odlijepile jedna od druge. Ja sam se sukladno svom temperamentu upisala na filozofski, a Hana na pravni fakultet.Nova sredina donijela je i nova poznanstva. Došlo je vrijeme simpatija, zaljubljivanja i odljubljivanja i sve kako to već ide u tim godinama. Sve, ama baš sve se odvijalo onako kako se moglo i predvidjeti: temperamentnija Hana brže se zaljubljivala, ali i odljubljivala. Ja sam bila mirnija i često sam s neodobravanjem pratila njezine, usuđujem se reći, lude avanture. Ipak, plaha i povučena, kakva sam po prirodi, da nije bilo Hane, studentske bih dane provela u biblioteci, a ona nikad ništa ne bi završila da joj ja nisam sjedila za vratom. Sve u svemu, odlično smo se nadopunjavale.- Ana, imam večeras spoj s jednim izuzetnim tipom: pametan je, obrazovan, ima ukusa.- Ma mogu si misliti, dok se sastaje s tobom.- Eto kakva si. A što meni fali?- Ma ne fali ti ništa, imaš i previše. Punu glavu gluposti. Gdje li si ga samo upoznala?- Nisam ga još upoznala, tek ću ga upoznati. Moja frendica s faksa, znaš ona što joj starci imaju ogromnu vilu na moru s bazenom, pričala mi je o njemu. Njezini su roditelji i njegovi.- Joooj, Hana, prekini, molim te. Moram učiti, a ti opet pričaš gluposti. Oduševljavaš se nekim koga još nisi ni vidjela.- Ali vidjet ću ga, danas popodne. Ta me frendica pozvala k sebi, a doći će i on.- Hajde, dobro, to će biti popodne. Izvjestit ćeš me kad se vratiš, a sad me pusti da na miru pročitam ovu knjigu.- Spremaš ispit?- Spremam, a i tebi bi bilo pametnije da se baviš time nego upoznavanjem novih "izuzetnih" tipova. Koliko si ih već upoznala. Dva dana su divni i krasni, a treći te više ne zanimaju.- Ana, to znači da ti danas nigdje ne izlaziš - Hana se nije dala zbuniti mojim primjedbama.- Ne izlazim ni danas, ni sutra, ni prekosutra jer imam ispit. Rekla sam ti već sto puta i sad me pusti na miru.- OK, stara, nema problema, puštam te čim mi kažeš da mogu večeras odjenuti tvoju jaknu.- Koju jaknu?- Pa onu novu, naravno, neću valda staru. Ti i tako nigdje ne ideš, a meni bi baš dobro došla. Znaš kako je, prvi dojam je jako važan. A ako je pola od onoga što Lana priča o tom tipu istina, onda je to čovjek mojih snova. Idem na sastanak koji će mi promijeniti život.- Hana, prekini, molim te, s glupostima, dosadna si kao ... - nije vrijedilo trošiti riječi. Najjednostavniji način da je se riješim bio je da joj dopustim da uzme moju jaknu. Kasnije se ispostavilo da bi uz nju možda dobro pristajala i moja majica, šal. Ma neka uzme sve, samo neka me pusti da na miru dovršim knjigu. Ali, postavila sam i jedan uvijet: može uzeti moju jaknu pod uvjetom da ne ide na neko zadimljeno mjesto. Jednom se tri dana nisam mogla riješiti mirisa dima u šalu koji je ona nosila samo jednu večer.Kad se vratila s tog "sudbonosnog" susreta, ja sam već spavala, a ujutro kad sam ja odlazila, ona je spavala snom pravednika. Izgledala je anđeoski mirna i blaga. Eh, kako izgled vara. Razbacana odjeća po stolcima govorila je suprotno. Opet je došla u sitne sate. Ušuljala se da je ne čujem. Na stolu je bila poruka za mene: Super sam se provela. Ne kvari mi doživljaj ranim buđenjem. Hvala i pusa.E Hana, Hana, hoću li se ikad moći ljutiti na tebe? Hoćeš li ikad odrasti? Što sam drugo mogla nego se nasmiješiti. Malo sam pospremila, tek toliko da imam gdje sjesti i popiti kavu. Moja je jakna bila prebačena preko naslonjača. Da ju je barem lijepo stavila, da se ne gužva. Ali bilo bi previše očekivati to od nje. Uzela sam je i pomirisala. Dobro je, barem je održala obećanje. Jakna nije smrdjela po dimu, nego mirisala po njezinu novom parfemu. Dobar znak, možda taj dečko i odgovara Laninu opisu. Možda nisu išli u neki smrdljivi klub, nego na neko kulturnije mjesto. Možda ovaj put veza potraje. Ili će oduševljenje ispariti prije mirisa novog parfema.Nisam se imala vremena baviti time. Žurila sam se na fakultet. Jaknu sam za svaki slučaj ostavila na balkonu da se izvjetri.

POZIV NA RUČAK

Bila sam već u biblioteci kad sam osjetila da mi se torba trese. Mobitel me luđački pokušavao dozvati. Znam da je to glupo reći, ali moj mobitelkao da se ne javlja uvijek istim intenzitetom. Jačina javljanja ovisi o temperamentu onoga tko me zove. Znam da to nema veze s istinom, ali znala sam, bila sam sigurna da me zove Hana.- Ana, gdje je jakna? Kamo si je stavila?- Hej, polako, curo. Dobro jutro radni narode, izvolite na ručak. Jakna je na balkonu, ali gdje gori?- Kasnim, uspavala sam se, obećala sam ga nazvati, ali ne znam broj. Posjetnica mi je sigurno u džepu jakne.- E, to ne znam, nisampregledavala džepove, samo sam ponjušila da ne smrdi. A taj tvoj kavalir kad čeka da ti nazoveš njega, zar ne bi bilo logičnije da on tebe nazove?- Pa zvao bi on mene da ja nisam predložila drugačije. Znaš da volim dugo spavati i ne bi bilo baš lijepo da me prene iz sna.- Joj, nepopravljiva si. Pričat ćeš mi kako je bilo kad dođem kući. Sad ne mogu razgovarati.Ni kod kuće nije bilo previše prilikeza razgovor. Kad sam ja došla, ona se spremala izaći. Sve što sam od nje čula bilo je da je tip stvarno fenomenalan i da bi s takvim mogla ostati cijeli život, zato treba djelovati mudro i ne zalijetati se.Opa! Bila je to velika izjava za nekoga poput Hane. Nisam je baš preozbiljno shvaćala, ali da joj se momak svidio, to stoji.Kad je izlazila van, kao najnormalniju stvar na ovom svijetu uzela je moju jaknu.- Hej, da se nisi malo zabunila? Ti opet u mojoj jakni?!- Pa moram, bila sam i jučer. Čak je i Dinko primijetio da je vrlo lijepa. Elegantana i decentna. Da, baš je tako rekao.- Jakna jest, a ti? Ma ti si sasvim poludjela otkad smo došle na studij. Daj se malo saberi, nismo došle tulumariti, nego učiti.- Kako tko, kako tko - rekla je smijući se - nije znanje zec. Jedva čekam da te upoznam sa Dinkom, sigurna sam da će ti se svidjeti. Kladim se da nećeš imati nikakvih primjedbi. Mogle bismo ga pozvati na ručak, na one tvoje fenomenalne odreske.- Samo sam te tu čekala. Pozvat ćeš dečka na ručak, a ja neka kuham. Fino si to smislila. Gospođica ima i kuharicu. Hajde sada kamo si krenula, vidiš da radim, ne smetaj mi.

MLAD I PERSPEKTIVAN

Nisam trebala čekati, odjurila je kao vjetar. Iza nje je ostao samo oblak novog parfema. Očito da mi je jaknu zalila novom količinom tog mirisa. Kad će se to izvjetriti ...Sljedećih nekoliko dana slušala sam priče o Dinku. Osim da je divan i krasan, doznala sam i to da je rodom iz Dalmacije, iz stare kapetanske obitelji. Brodogradnja i more su mu u genima. Nije se bunio. Volio je oboje. Volio i imao sreću da se zaposli odmah nakon diplome. Rijedak slučaj u današnje vrijeme. Rijedak za neke, ali normalan za njega. Cijelo vrijeme studija već je nešto radio. Nekad zbog novca, a nekad zbog iskustva. Firma u kojoj je prvo volontirao, a onda bio na praksi, odmah ga je zaposlila. Tako se mlad popeo do značajnog mjesta. Nije, dakle, istina da se ljudi zapošljavaju isključivo preko veza i poznanstava moćnih roditelja. Neki si i sami stvaraju veze.Hana je pričala i pričala o njemu, a ja sam slušala i ne slušala. Kamo bih ja dospjela da sam slušala sve što mi je pričala. U svakom slučaju, i tjedan dana nakon upoznavanja s njim njezino oduševljenje nije jenjavalo. Ali ju je malo i zabrinjavalo. Susretali su se u društvu, okruženi prijateljima, ali nikad nasamo. Ne samo da je nije pozvao u svoj stan ili vikendicu, nego je uopće nije pozvao na sastanak. To joj je bilo čudno.- Da nije gay? - Nije. Nema ni govora o tome, provjereno. - Da nema djevojku? - Koliko se zna, nema. Imao je jednu vezu koja se raspala i sad je već neko vrijeme sam. Pa koga vraga onda čeka?Hana je to doživljavala kao udarac na svoju ženstvenost i šarm. Većina bi je dečki ubrzo nakon upoznavanja pozvala na sastanke ovakvog ili onakvog tipa. Ona jest bila malo zvrkasta, ali ne toliko da bi sve pozive prihvaćala. Ne, nije ona od tih. Ma super je ta moja Hana, vesela, razigrana, pomalo luckasta, ali u biti super cura kojoj je falio samo pravi dečko koji će je razumjeti, moći pratiti u njezinim idejama. Baš me zanimalo koliko će je dugo držati interes za tog Dinka koji, eto, ne gubi glavu za njom. Nakon petnaest dana počeli su se javljati znaci zamora. Na horizontu se pojavio novi junak. Nikola. Nije kao Dinko, ali je zanimljiv, rekla je onako usput.

VINA KAO MAMAC

Ne znam zašto, ali nekako sam navijala za Dinka. Iz njezinih priča mi se učinio stvarno posebnim. Ali tko zna što je od svega istina.- Pa dobro, ali ako Dinko ne poziva tebe, zašto ti ne pozoveš njega? Vrijedilo bi pokušati prije nego odustaneš, zar ne? Možemo izmisliti neki povod. Napravit ćemo ručak, večeru, sendviče, što već hoćeš. Pozovi ga ovamo da vidimo kako će se ponašati na tvom terenu. Da ja škicnem sa strane o kakvom se tipu radi, isplati li se uopće truditi - predložila sam.Prihvatila je moj prijedlog. Dogovorile smo se za subotu. Subota popodne je pravo vrijeme za ugostiti nekoliko prijatelja kod nas. Imale smo tjedan dana za spremiti stan, kupiti sve potrebno, organizirati igre. U srijedu je Hana došla s idejom da među gostima bude i Nikola, koji se u međuvremenu počeo opasno vrtjeti oko nje. Nisam znala je li to baš pametno. Priređujemo zabavu zbog jednog dečka, a pozivamo i drugog, ali možda malo ljubomore u cijeloj priči i nije naodmet.U četvrtak sam svratila u dućan. Privukla me reklama na vratima. Na akciji su bila kvalitetna vina. Štedljiva kakva jesam, odmah sam izračunala da treba odmah reagirati. Akcija je trajala samo taj dan, a ušteda bi nam mogla biti znatna. Uzela sam kolica i dala se u kupovinu. Što sam učinila, shvatila sam tek kasnije kad sam platila račun i odmaknula se od blagajne da se ne bi stvarao red.Bila je to izuzetno dobra, ali i nepromišljena kupovina. Pa kako ću ja sama sve te boce odnijeti kući? Pokušala sam ih staviti u dvije vrećice, ali nije išlo, a i da jest, bile bi preteške. Shvatila sam da samučinila veliku glupost. I što sad? Nije bilo druge nego zvati Hanu da mi dođe pomoći. Odgurala sam kolica u jedan kut i nazvala. Mobitel nije uspio ni zazvoniti, a ja sam na svom ramenu osjetilanečiju ruku.- Čini mi se da netko treba pomoć - glas je pripadao nepoznatom muškarcu. Kad sam se okrenula, moje je iznenađenje bilo jednako njegovom.- Oprostite, ali pogriješio sam. Imate istu jaknu i šal kao moja prijateljica, mislio sam da je ona. A čak i tu negdje stanuje pa sam bio siguran da je ona i da treba pomoć.- Ne, nisam na žalost vaša prijateljica, ali pomoć bi mi dobro došla. Upravo zovem zbog toga.- Kad sam se već bio spreman ponuditi za nosača, stojim na raspolaganju i vama.- Ma ne, ne treba, ja zovem cimericu, valjda će čuti pa ćemo nas dvije to već nekako riješiti.- Kako god želite, ali ako treba, ako se ne javi, ja sam tu.Hana se nije javila. Mobitel joj je bio isključen. Pomoć sam, dakle, trebala. Nepoznati mladić zamolio me da pričekam da on obavi svoju kupnju pa ćemo onda sve zajedno prevesti kamo treba.- Pozvan sam u subotu kod prijateljice koja ima istu jaknu kao i vi pa sam pomislio da bi bilo zgodno nešto kupiti. I ja sam ugledao ovu akciju. Takva prilika se ne propušta. Pričekajte samo trenutak da i ja kupim ovo vino pa ćemo zajedno. Ja sam, naime, automobilom.- Pa to je super. Mogu onda i ja kupiti još nešto: mineralnu vodu, sokove ...- Dapače, možemo ovo odvesti u auto pa se vratiti po još.

KUPOVANJE U DVOJE

Rečemo, učinjeno. Bilo je zabavno kupovati udvoje. Diskutirali smo o tome koji sir ide uz koje vino, što bi bilo dobro od narezaka, koje su masline bolje: crne ili zelene? Kupiti sada ili pričekati do petka? Nismo se ni upoznali, a razgovarali smo kao dvoje ljudi koji pripremaju zabavu za prijatelje.- A sad kad smo sve fino pokupovali, idemo k nama na kavu - pozvala sam nepoznatog mladića. No, da se prije upoznamo. Ja sam Ana - pružila sam ruku.- A ja sam Dinko, a vi ne samo da imate istu jaknu kao moja prijateljica bego se i slično zovete. Ona se, naime, zove Hana.- Hana?! Vi ste Dinko! E pa ovo je stvarno više od slučaja. Vjerovali ili ne, mi kupujemo za istu zabavu. Hana je, naime, moja cimerica i prijateljica iz djetinjstva. A što se tiče jakne, niste pogriješili, ona je ... - tu sam malo zastala. Zar priznati Dinku da Hana nosi moju odjeću? To ustvari nije nikakav grijeh, ali ipak.- Znači ne samo da se slično zovete, nego se slično i odjevate, neobično.E sad sam morala na brzinu nešto smisliti. I smislila sam.- Da, ukus nam je sličan, a Hana je bila toliko darežljiva da mi je poklonila svoju jaknu kad je vidjela koliko mi se sviđa. Takva je, dobra dušica - nisam znala što bih dalje lagala.Iz neugodne situacije spasio me zvuk mobitela. Bila je to Hana.- Hej cimerice, zvala sam jer sam trebala tvoju pomoć, ali sad je stvar riješena. Jesi li kod kuće? Odlično, spremi na brzinu taj nered jer dolazim s gostom. Tko je? Ne budi nestrpljiva, vidjet ćeš. Upoznala sam ga u jakni koju si mi poklonila. Kako koju? Pa onu žutu što si mi poklonila zajedno sa šalom. Ma ne pitaj previše, sve će ti biti jasno kada vidiš gosta. Dolazimo za par minuta.Hanino iznenađenje je stvarno bilo veliko. Samo je treptala očima i češkala se po glavi, što je kod nje oduvijek bio znak velike zbunjenosti. Čak je i kavu morala kuhati dvaput. Jednu je, naime, uspjela proliti prije nego što ju je donijela na stol.Dinko se, za razliku od nje, ponašao vrlo sabrano i trezveno. Popričao je malo s nama i ponudio se da nam pomogne u svemu oko pripreme subotnjeg druženja. Sve u svemu, bio je stvarno onakav kakvim ga je Hana opisala. Kad je odlazio, Hana ga je ispratila. Kad je zatvorila vrata, duboko je uzdahnula:Huuu, ovo je bilo baš neobično. A ti, što kažeš na sve to?Nisam imala što reći osim još jednom joj zahvaliti na poklonu.- Jakna je stvarno divna. Znala sam da si velikodušna, ali da si baš toliko, nisam znala - obje smo prasnule u smijeh.

SAVRŠEN PAR

Dinko je nazvao i u petak, pitao imamo li sve što trebamo, što on može pomoći, treba li što prevesti. Nije trebalo, ali nisam htjela propustiti priliku da ga vidim i prije subote. Rekla sam da trebamo pomoć. Dok se Hana bavila spremanjem stana, nas dvoje smo pripremali salate, sendviče. Sve je bilo tako jednostavno i normalno, kao da smo to oduvijek zajedno radili. Toliko smo bili dobar par da mi je postalo neugodno zbog Hane, ali ona me riješila neugode.- Ana, nemaš pojma koliko sam sretna zbog tebe. To je prst sudbine.- Zbog mene, o čemu govoriš?! - Ma daj, ne pravi se glupa, pa jasno je kao dan da Dinko to ne radi zbog mene. Kemija između vas dvoje osjeća se na kilometar. Ne brini se, i neka ti ne bude neugodno. I sam znaš da među nama nije bilo ničega, tek malo moje povrijeđene taštine. To je prvi kojeg znam da me nije odmah obasuo praznim komplimentima i da se nije pokušavao upucavati. Usput rečeno, meni se Nikola sve više sviđa, Dinko je preozbiljan za mene, on je baš pravi čovjek za tebe. Dakle, isplatilo ti se posuđivanje jakne.Eto, tako je bilo. Subotnja je zabava protekla u najboljem redu. Dinko i ja smo zaključili da je od nas dvoje bilo dovoljno što smo pripremili hranu i piće, pranjem suđa neka se poslije zabave Hana i Nikola, mi ne želimo nedjelju trošiti na to. Idemo na izlet, a oni neka se snalaze kako znaju.Svi smo se odlično zabavili i odlučili barem jednom mjesečno tako sastajati. Bilo je to prije gotovo godinu dana. Uskoro ćemo proslaviti i godišnjicu. Svi četvero, uz puno dragih prijatelja, naravno.
[posts-list category="1"]
Moram reći da nikome, ali baš nikome, nije bilo jasno zašto sam se odlučila na ulazak u vojsku. Lijepa, pametna i talentirana djevojka poput mene mogla je birati, kako su mi svi govorili. Naravno da je moja odluka imala veze s tim što je moj otac bio visoki oficir i što sam od najmanjih nogu dolazila u kontakt s vojskom. No, to nije bilo sve. Ono što me još više ponukalo na takvu odluku bio je osjećaj koji me proganjao od djetinjstva, a to je da je moj otac više želio sina koji bi nastavio vojničku tradiciju negoli kćer. Time sam mu željela dokazati da mogu biti jednako dobra kao i sin, ako ne i bolja!Pretpostavljam da je moj otac prozreo moje motive, iako mu ih nisam otvoreno rekla. S druge strane, dovoljno je dobro poznavao vojsku da bi znao kako oni nisu ispravni, tako da mu se čelo namrštilo kad sam mu rekla svoju odluku.- Jesi li sigurna da je to pametno? Da je to zaista ono što želiš? – upitao me sumnjičavo.- Naravno! – odgovorila sam energično, između ostalog i zato da bih prikrila svoje razočaranje što sumnja u mene.Nakon toga nekoliko me trenutaka ispitivački promatrao.- Ti si vrlo svojevoljna, Mila – rekao je konačno duboko uzdahnuvši. – Nikad nisi htjela previše slušati što ti se kaže. U vojsci toga nema. Ondje vlada red, disciplina i poslušnost. Nema šminke, nema lijepih haljina, nema dugog spavanja, nema prigovaranja. Misliš li zaista da možeš prihvatiti takav poredak?Ne samo da sam mislila, nego sam u to bila sto posto sigurna! Sve što može podnijeti jedan muškarac, mogu i ja! Naravno, tada još nisam mogla ni sanjati što me očekuje. A kad to kažem, tada ne mislim na kilometarske marševe po vrućini, kiši i vjetru, baš kao ni na iritantni zapovjednički ton zapovjednika koji su postali moja svakodnevnica. Ne mislim ni na brojne „duhovite“ primjedbe muških kolega, koje vjerojatno mora otrpjeti svaka žena koja se drzne ući u njihove redove. Sa svim time sam se, na vlastito iznenađenje, još mogla sasvim dobro nositi. Da bih spoznala što znače istinske muke u vojsci, morala sam upoznati njega: natporučnika Kleka!Nadaleko ga je bio glas kao nemilosrdne „metle“ koja čisti novake pred sobom tako da ih poljulja u njihovu uvjerenju kako su sposobni za vojsku. Isto se tako o njemu govorilo i kao o mrzitelju žena u uniformi. Da su glasine istinite, mogla sam se uvjeriti neposredno po svom primitku u jedinicu. Naime, već prilikom prve smotre natporučnik me dugo promatrao, a potom jasno i glasno rekao svima ono što je imao reći.Ako ste mislili da ćete se ovdje odmarati i brati cvijeće, onda ste se grdno prevarili! Nema odmora u mom vodu i nema posebnih uvjeta – ni za koga. Pa baš da su i generalske kćeri!

NEODOLJIV TIRANIN

Naravno da je time mislio na mene. Takve otvorene aluzije su mi smetale, ali još me više iritirao natporučnikov pogled koji se uvijek iznova vraćao na mene. Imala sam osjećaj da u meni uopće ne vidi vojnika, nego isključivo ženu koja je zalutala gdje joj nije mjesto, a to je bilo krajnje iritantno.- Voljno! – zazvonilo je na kraju smotre preko poligona.Dok smo se vraćali u kasarnu, imala sam snažan osjećaj da natporučnikov pogled počiva na mojim leđima. Zapravo, prije bih rekla na mojoj stražnjici.- Što misliš o natporučniku Kleku? – upitala sam Stjepana, jednog od svojih kolega koji je došao iz Slavonije. – Imam osjećaj da me uzeo na pik jer sam žena!- Ja bih prije rekao da je bacio oko na tebe – nasmijao se Stjepan glasno, pokazujući dva reda čvrstih bijelih zuba u kockastoj vilici.Meni se pak činilo da je upravo Stjepan bio taj koji je od prvoga dana bacio oko na mene, ali da se to nije usudio otvoreno pokazati. I bolje da je bilo tako jer bih mu u suprotnom morala dati košaru.- Ja da se sviđam Kleku? Nema šanse! - uzvratila sam odmahujući glavom.Ipak, te noći nisam mogla dugo zaspati. Pred očima mi je stalno lebdio natporučnikov lik. Nije mogao biti mnogo stariji od mene, možda tri-četiri godine. Tijelo mu je bilo dobro izvježbano, što se vidjelo čak i preko uniforme, a njegove plave oči djelovale su hladno poput leda na uskom licu. Bio je zgodan na poseban, grub način.Od te noći natporučnik više nije izlazio iz mojih misli. U ono vrijeme bila sam uvjerena da razmišljam tako mnogo o njemu isključivo zato što me otvoreno pred svima šikanirao. Međutim, osvrnem li se danas unatrag na to razdoblje, rekla bih da sam već tada bila preko ušiju zaljubljena u njega.Trebalo mi je mnogo vremena prije nego što sam priznala samoj sebi da sam se zaljubila u čovjeka kojeg su svi smatrali tiraninom. Osim toga, kao da nije bilo već dovoljno loše to što se pritom radilo o jednom natporučniku, kao za peh morao je biti i moj nadređeni. U vojsci je takvo što bilo čista katastrofa. Ljubavne veze između pripadnika različitih rangova su zabranjene kako bi se spriječila makar i najmanja mogućnost bilo kakve protekcije. Konačno, ocjena nadređenog izuzetno je važna za daljnje napredovanje u karijeri svakog časnika i normalno je da su emotivne veze isključene. Naravno da sam znala za taj propis - na žalost, moje srce ništa nije znalo o njemu.Kako bih skrenula Tomislavovu pozornost na sebe, nisam birala sredstva, a kako se najjednostavnijim načinom pokazalo dati mu povoda da me prekori, upravo sam to često i činila. Jednom je to bio "slučajno" nezakopčan gumb na mojoj uniformi, drugi put nepropisno složen ruksak ili vreća za spavanje. Jednom sam mu seotvoreno nasmiješila kad me pogledao za vrijeme smotre. Gotovo istodobno je do mene doprla grmljavina.- Poručnice, što se tako blesavo smijete!- Bez razloga, gospodine natporučniče - odgovorila sam ne skidajući osmijeh s usana. I opet sam imala njegovu pažnju samo za sebe, a to je bilo najvažnije!

ZABAVA NA KIŠI

Približio mi se krupnim koracima, stao tik ispred mene i prostrijelio me svojim čeličnim pogledom. Osjećala sam kako mi srce udara u grlu od uzbuđenja.- Prestanite se cerekati! Niste u vrtiću! - urlao je na mene.Lupila sam petama i salutirala: - Razumijem, gospodine natporučniče!Zvučala sam ozbiljno, no smiješak i dalje nisam mogla potisnuti. Neki drugi nadređeni možda bi ovdje čak i okončao cijelu priču, ali ne i natporučnik Klek. Prišao mi je još korak bliže. Zaustavila sam dah. Sada smo bili tako blizu jedno drugome da su nam se gotovo dodirivali vršci nosa. Unio mi se nakratko šutke u lice, a potom tako glasno zaurlao da me prožela jeza:- Vi se još uvijek smiješite, poručnice. Ali, smijeh će vam prisjesti. Svi voljno osim poručnice!Ostali su se na naredbu povukli u nastambe. Na poligonu smo ostali samo Tomislav i ja. Stajala sam nepomično, iščekujući napeto što će se dalje dogoditi. Odstupio je korak unatrag, mjereći me provokativno od glave do pete, kao da na svojevrstan način odmjerava snage.- Vama je izgleda, do zabave - rekao je sad mirnijim glasom, no ipak ništa manje strogim. Ja sam pak, u svojoj zanesenosti, mislila da u njemu čujem nježnost.- Rado bij se zabavljala, gospodine natporučniče - odgovorila sam, bez trunke primjese ironije u glasu.Već tijekom smotre počeli su se navlačiti tamni oblaci na nebu, nagovještavajući dolazak nevremena. Grmljavina koja se do tada čula samo potmulo u daljini sad je bila sasvim blizu. Nije bilo nikakve sumnje gdje će se nevrijeme istresti: upravo iznad naših glava.- Ako je tako, neka zabava počne, Glazba već svira - nasmiješio se Tomislav izgovarajući ovo tako tiho da sam ga jedva čula, o onda je iznenada dreknuo tako glasno da je nadjačao grmljavinu: - Trčećim korakom, poručnice! Marš! Jen dva, jen dva ...!Tjerao me da trčim preko poligona dok su munje sijevale oko nas, držeći cijelo vrijeme korak sa mnom. Natporučnik Klek bio je poznat po svojoj vrhunskoj kondiciji, a sada sam se u nju imala prilike i sama uvjeriti. Po nama je pljuštala kiša, a mi smo trčali i trčali - ni sama ne znam koliko dugo.U nekom trenutku do mojih je ušiju kroz tutnjavu gromova stigla komanda da pjevam neku borbenu pjesmu i ja sam posljednjim snagama počela pjevati. Moj glas se gubio u naletima vjetra, ali nisam posustajala. Ako je mislio da će me ovom svojom metodom slomiti, onda se prevario. Bila sam spremna trčati i pjevati dok se ne srušim! Vjerojatno bi na kraju tako sve i završilo da u nekom trenutku njemu samome nije dosadilo. Taman kad sam pomislila da ću se morati predati, on me ljutito otpustio.

JEDINSTVENA PRIGODA

Kasnije, kad sam se vratila u nastambu mokra do kože, moji muški kolege su bili zgranuti. Neki od njih upućivali su pogrdne riječi natporučniku, neki mi savjetovali da bih se trebala požaliti njegovom nadređenom.- To je čisto šikaniranje - ljutio se Stjepan. - Ne može to raditi! Što bi bilo da dobiješ upalu pluća? Tko bi odgovarao?Odmahnula sam glavom.Pokazat ću ja njemu i bez cinkanja da me ne može slomiti - rekla sam tobože odlučno, no to je bila čista varka. Dokazivanje svoje snage natporučniku bilo je zadnje što mi je bilo na pameti. Kako sam svojim kolegama mogla priznati da još nikad u životu nisam bila tako sretna kao maloprije s Tomislavom na kiši? Između ostalog i zato što sam imala osjećaj da sam zahvaljujući svojoj čvrstoći stekla poštovanje u njegovim očima.Od toga dana moja je zaljubljenost eskalirala do neslućenih razmjera. Čim bi se našla u Tomislavovoj blizini, napetost u meni postajala bi neizdrživa. Nije mi to doduše bilo prvi put da sam se zaljubila, ali prvi put u životu sam iskusila što znači biti lud za nekim. Taj me osjećaj doslovce razdirao iznutra. Bilo mi je jasno da ovakvo stanje između nas dvoje neće moći potrajati na dulje staze. Nešto se moralo dogoditi, pitanje je bilo samo što? Nisam mogla jednostavno istupiti pred njega i reći mu: "Gospodine natporučniče, javljam pokorno: ja vas volim!"Danas, kad se osvrnem unatrag, gledam na sva ta događanja s izvjesnom dozom humora, no u ono vrijeme ni najmanje mi nije bilo do šale. Koliko sam bila ozbiljna u svojoj nakani da pridobijem natporučnika za sebe, najbolje pokazuje ono što sam učinila - najveću glupost u svom životu. A sve je počelo tako što sam jedne večeri nenadano naletjela na natporučnika Kleka izvan kasarne ...Bila sam u gradu na piću s nekoliko svojih kolega i već smo bili dobro raspoloženi kad sam za jednim stolom na kraju gostionice ugledala Tomislava. Nisam ga vidjela kad je ušao, a na sreću nisu ni ostali. Srce mi je smjesta počelo ubrzano tući, a mozak kovati plan. Bila je to za mene velika prilika koju sam dugo čekala. Kad su moji kolege odlučili da bismo mogli krenuti dalje u noćni obilazak grada i naručili taksi, ja sam se tobože složila s njima. Međutim, čim smo izašli, ispred gostionice sam počela glumiti kao da mi je iznenada pozlilo.- Idite vi, ja ću još morati na zahod i možda popiti čašu vode - poticala sam ih u nadi da ću ih se što prije riješiti. No, baš su se te večeri inače grubi dečki morali pokazati savršenim kavalirima! Odbijali su ostaviti me samu, inzistirajući da će ostati uz mene. Morala sam upotrijebiti svu svoju moć uvjeravanja da ih potjeram. A kad sam u tome konačno uspjela, odahnula sam s olakšanjem i brzo se vratila u gostionicu. Tomislav je sad sjedio na kraju šanka i gledao u polupraznu čašu piva ispred sebe. Djelovao je potišteno. Možda sad razmišlja o meni, prošlo mi je kroz glavu. Koljena su mi klecala dok sam hodala prema njemu, a srce snažno udaralo.- Dobra večer, gospodine natporučniče! - pozdravila sam ga. - Slobodno? - upitala sam pokazujući na barski stolac pokraj njega.Djelovao je iznenađeno pa sam pretpostavila da mu je trebalo nekoliko sekundi prije nego što me prepoznao bez uniforme, raspuštene kose i našminkanu.- Ah, to ste vi, poručnice - rekao je samo kad me pogledao.

NE ODUSTAJEM

Budući da nije odgovorio na moje pitanje, nego vratio pogled na svoju čašu piva, sjela sam pored njega.- Mislite li da je to pametno? - upitao me. Pritom nije gledao izravno u mene, već me promatrao u ogledalu iza šanka, baš kao i ja njega.- Kako to mislite? - Ako nas vidi netko iz kasarne. Mislim, najprije dođete ovamo sa svojim kompanjonima, onda se odvojite od njih kako biste se vratili ovamo i sjeli pokraj mene. Moram li vam objašnjavati kako to izgleda nekome sa strane?Naravno da nije morao. Uostalom, to mi nije bilo ni važno. Ono što me daleko više dirnulo bila je činjenica da je on ugledao mene prije nego ja njega i da me promatrao.- Ja sam vaš nadređeni - nastavio je. - Poznati su vam propisi. Već samo i glasine mogu izazvati drastične posljedice.Pitala sam se jeli mi to on svojim opomenama želi nešto poručiti. Možda da me voli, ali da ne smije tu ljubav otvoreno pokazati? Barem ne u javnosti. Odjednom mi se učinilo da znam što mi želi reći: vjerojatno da ga trebam pričekati vani.- Dobro onda. Vidimo se kasnije - rekla sam vedro skliznuvši s barskog stolca.Tomislav me gledao bezizražajno. Samo jedna sićušna iskra kao da je na trenutak zasvijetlila u njegovim očima, no već i to je bilo dovoljno da uvjerim sebe kako je moja pretpostavka točna.Izašla sam, dakle, i odlučila ga pričekati. Sklonila sam se u sjenu, na mjesto zaklonjeno od ulične rasvjete. Kako je vrijeme prolazilo, a on nije izlazio, pretpostavila sam da želi biti siguran da nas nitko neće povezati. Na sreću, noć je bila ugodna i topla, kao stvorena za ljubav. Tako sam razmišljala u svojoj naivnosti. A onda se konačno pojavio. Najprije sam čula njegove dugačke korake, a potom zveckanje njegovih ključeva. Kad mi se dovoljno približio, izašla sam iz sjene na svijetlo.- Ovdje sam, Tomislave - zazvala sam ga glasom koji je podrhtavao od uzbuđenja. Srce mi je opet divljački udaralo, grlo se stisnulo, a dlanovi ovlažili. Zastao je i začuđeno me pogledao.- Što hoćete? - upitao me. - Ne moraš mi govoriti "vi". Sami smo ovdje. Baš kao što si želio. Zakoračila sam prema njemu. - Volim te, Tomislave. Ali, to sigurno znaš. I ti voliš mene, zar ne? Ne moraš to sada skrivati. Htjela sam ga poljubiti, no on je ustuknuo korak unatrag.- Ne moraš se bojati - šaptala sam gladna ljubavi. - Ovdje nas nitko neće vidjeti.- Saberite se poručnice! Što vam pada na pamet! - podviknuo je na mene.- Volim te, Tomislave. A znam i da ti voliš mene - nastavila sam kao da nisam čula njegove riječi.

OPREČNI OSJEĆAJI

Nepomično je stajao i gledao me. U njemu se morala voditi borba, u to sam bila sigurna. Njegovo srce mu je govorilo da me želi, no s druge strane u njemu se javljao vojnik kojem su dužnost i disciplina bili na prvome mjestu.- Želite li sve uništiti? I sebe, i mene? - upitao me nakon podulje šutnje. Ovaj put ne kao nadređeni koji se boji za svoju karijeru, nego kao muškarac koji se bori između čežnje i zabrane.Zatresao je glavom i prošavši pored mene krenuo prema svom vojnom džipu. No, iznenada se u pola koraka okrenuo, zgrabio me za ramena i privukao k sebi u strastven zagrljaj. Privila sam se čvrsto uz njega, uzvraćajući mu poljupce poput gladne zvijeri. U jednom me trenutku pritisnuo o automobil, nakratko me prestao ljubiti i zagledao mi se duboko u oči.- Ti si luda - prošaptao je hvatajući zrak. - Potpuno luda. - Da - kimnula sam sjajnih očiju. - Luda za tobom!Potom smo se ponovno našli u strastvenom zagrljaju i nastavili se požudno ljubiti. Ne znam koliko je to trajalo jer sam potpuno izgubila osjećaj za vrijeme, ali onda je iznenada sve prestalo. Tomislav me naglo ispustio iz zagrlaja, odmaknuvši se čak korak od mene, i okrenuo glavu u stranu.- Što ti je? - upitala sam ga šapatom pokušavajući mu se ponovno približiti.U trenutku kad sam ga dotakla prstima po licu, tako je naglo okrenuo glavu prema meni da sam se lecnula. Neprijateljski pogled u njegovim očima me plašio.- Ovo se nije dogodilo! - dreknuo je na mene. - Jeste li me razumjeli, poručnice? Nije se dogodilo!Odjednom više ništa nisam shvaćala. Kako je to mislio? Prije nego što sam stigla bilo što reći, on je već uskočio u svoj auto i odjurio dodajući tako snažno gas da su gume zacviljele na asfaltu. Neko vrijeme sam još ostala stajati na parkiralištu kao oduzeta, a onda potišteno krenula prema kasarni. Što se to upravo dogodilo?Slijedećeg dana prijavila sam službenom liječniku da nisam dobro. Zaista i nisam bila. Događaji od prethodne noći suviše su uzburkali moje osjećaje da bih mogla normalno izdržati vježbu. Stjepan me posjetio u ambulanti i prenio mi pozdrave od drugih.- Znači, ona mučnina od jučer ti nije prestala. Da nisi nešto pojela? Ili možda imaš one dane? - smijuljio se.- Nije mi ništa. Samo nisam raspoložena da me natporučnik naganja po poligonu - odgovorila sam nadureno poput djeteta.- Zbog toga nisi morala glumiti bolest. Taj se jutros nije pojavio. Srjepan je slegnuo ramenima. Naćulila sam uši.- Kako to? - upitala sam trudeći se zvučati nezainteresirano. - Valjda je opet nešto s njegovom djevojkom. Sad sam na trenutak zaustavila dah. Tomislav ima djevojku?

DRUGA ŽENA

Vidjevši moj zbunjeni izraz lica, Stjepan mi je prepričao ono što je čuo od nekog drugog natporučnika. Prema njegovim riječima, Tomislav je imao djevojku koja je nakon automobilske nesreće prije dvije godine završila u invalidskim kolicima.- No, to nije sve: navodno je upravo naš natporučnik vozio. I iako nije on skrivio nesreću, svejedno se od tada osjeća krivim.Čuvši to, doslovce sam zanijemila. U svom ljubavnom zanosu uopće nisam razmišljala o tome da bi u Tomislavovom životu mogla postojati neka druga žena. Tek sad sam shvatila u kakvu sam ga situaciju dovela. Odjednom sam se posramila, a taj osjećaj srama je automatski promijenio i moju ljubav prema njemu. Je li to uopće i bila ljubav, pitala sam se. Ili samo strast? Ili još gore, možda samo želja osvojiti najnedostupnijeg muškarca? Već sljedećeg dana, kad smo se oboje vratili u službu, Tomislav me pozvao k sebi. Pogled kojim me dočekao bio je hladniji no inače. Pozdravila sam ga vojnički, po propisu, i stala uspravno ispred njega, pogleda usmjerenog ravno ispred sebe, ruku pripijenih uz tijelo. Ostavio me neko vrijeme da tako stojim, prije nego što mi je dao dopuštenje da se opustim.- Htio sam razgovarati s vama o incidentu na parkiralištu, poručnice - rekao je.- Ja ne znam ni za kakav incident, gospodine natporučniče, i nisam u posljednje vrijeme bila ni na kakvom parkiralištu - odgovorila sam kruto.Pogledao me ispitivački.- Pretpostavljam da ste se, dakle, sabrali? - upitao me. - U potpunosti, gospodine natporučniče! - odgovorila sam izbjegavajući ga pogledati u oči.- Svi smo mi samo ljudi - rekao je zamišljeno. - Ljudi s obavezama. Ponekad postanemo preopterećeni njima i dopustimo si da nas povuku ... - ovdje je zastao i pribrao se. - Svejedno. Glavno je da ne zaboravimo na naše dužnosti i da ih obavljamo kako propisi nalažu. Onako kako to naša čast zahtijeva od nas!Kimnula sam. - Kako će sad dalje ići, poručnice? Želite li premještaj? - upitao me.- S vašim dopuštenjem - rekla sam ukočeno, želeći naglasiti svoju odlučnost - ostala bih radije ovdje, gospodine natporučniče!Kratko je razmišljao, a onda odgovorio, opet u tonu strogog nadređenog: - Vaša odluka, poručnice! Želite li još nešto reći? - Ništa, gospodine natporučniče! Odnosno, možda ... - ovdje je moj glas izgubio vojničku čvrstinu. - Nisam znala da ste vi ... mislim, da imate djevojku.- Dobro, dobro! - prekinuo me, podigavši ruku.Ponovo sam ga vojnički pozdravila i brzim korakom napustila njegov ured.S vremenom mi se ono što se dogodilo na parkiralištu sve više činilo nestvarnim. Između mene i natporučnika Kleka nije više bilo nikakvih emocija. Barem ne ljubavnih s moje strane. On me, naime, i dalje imao "na piku", tjerajući me da još češće trčim dok ne bih dobila žuljeve na stopalima, ili da se valjam po blatu dok mi uniforma ne bi promočila. Zbog svega toga sam ga proklinjala, no na kraju sam mu morala priznati da je pravedan. Očito uvjeren u moje vojničke kvalitete, na kraju obuke dao mi je ocjenu koja mi je koristila u mom daljnjem napredovanju.Ipak, ono najvažnije što mi je natporučnik Klek dao bila je životna škola. Naučila sam da uz vrline kao što su odgovornost i disciplina, na žalost, često ide i odricanje ...
Ma daj, Danijela, pa zašto se toliko odu­pireš izlascima s nama - navaljivala je moja najbolja prijateljica Maja.Zato što mi je dosta muškara­ca za cijeli život, pa i više od toga - grubo sam joj odgovorila.Glupost. Tek su ti dvadeset i dvije godine. Uostalom, ako si jed­nom naišla na budalu, ne znači da ćeš ponovno. Moraš si dati prili­ku da upoznaš srodnu dušu, a nećeš je upoznati sjedeći doma pred televizorom - nije popuštala Maja.Znala sam da je Maja u pravu: da mi želi samo sve najbolje. Bi­le smo najbolje prijateljice još od vtića, dijelile sve tajne, zajedno rješavale probleme i iskreno se ra­dovale sretnim trenucima one dru­ge. Kad sam upoznala Igora, Ma­ja mi je odmah govorila kako joj se čini da on nije za mene. Narav­no, zaslijepljena i nerazumnam, ni­koga nisam slušala. Bio mi je prva srednjoškolska ljubav, stariji ne­koliko godina od mene i izrazito naočit dečko. Sve su ga cure gleda­le i uzdisale za njim, a meni je to itekako imponiralo. Nisam se sma­trala nekom ljepoticom, dolazila sam iz prosječne radničke obite­lji pa nisam imala mogućnosti pratiti modne trendove. Kada me je Igor pitao bih li hodala s njime, bi­la sam u oblacima. Takav se dečko zaljubio u mene, mislila sam da sanjam. Ali, snu je brzo došao kraj kad sam ga uhvatila u zagrljaju dugonoge brinete iz paralelnog ra­zreda. Naravno da me Maja tješila i bila uz mene.Nakon Igora imala sam još ne­koliko veza, ali ništa ozbiljno.Godine su prolazile, završila sam srednju kozmetičarsku ško­lu, našla posao u struci i mali pod­stanarski stan te bila zadovoljna svojim životom.- Dakle, izlaziš večeras s nama? Pa Valentinovo je - i dalje je nava­ljivala Maja.- Baš zato mi se i ne ide nikamo. Bolje mi je ostati kod kuće nego gledati zaljubljene svuda oko sebe, a znam da sam sama.- Budi spremna u sedam sati. Čekamo te ispred zgrade - okre­nula se i otišla. Još mi je samo usput dobacila da stavim dekolte i minicu, na što sam se ja kiselo nasmiješila. Ma baš sam ja za de­kolte i minicu. Uvijek sam u tra­pericama i tenisicama ili niskim cipelama, kose svezane u rep. Bu­dući da sam kozmetičarka, ipak sam pažljivo njegovala lice i nok­te pa su mi svi govorili da izgle­dam zdravo i svježe, samo bih se trebala malo ženstvenije odijeva­ti. A ja kao da sam bježala od svo‑ je ženstvenosti.Ipak sam djelomično popusti­la Maji. Odjenula sam majicu s de­kolteom, uske traperice i visoke pete, a kosu pustila da slobodno pada. Malo sam se jače našmin­kala te moram priznati da sam i sama sebi ovako izgledala nekako drugačije. Maja bi rekla ženstve­nije.- Opa, netko si je dao truda! - odmah je veselo komentirala Iva­na, a ostale su je cure smjelo po­držale. - Ma dajte, curke, pretjerujete. Pa to sam ja, samo sam malo po­slušala Majin savjet. - Bilo je i vrijeme da me poslušaš i pokažeš svoju ljepotu, a ne da je stalno skrivaš ispod širo­ke odjeće - cvrkutala je Maja.

U dobrom raspoloženju

Tako veselo raspoložene naj­prije smo otišle na ribice. Narav­no da uz ribu nismo pile sok. Je­dino Valentina nije pila jer smo se dogovorile da večeras ona vozi. S obzirom na to da nam je prije ne­koliko godina poznanica poginu­la upravo zbog alkohola i neprila­gođene brzine, svaki put jedna cu­ra nije pila i ona bi vozila. Nisam ja bila na redu, pa sam si dala ma­lo oduška. Ne. mogu reći da sam se napila, ali osjećala sam se ne­kako opušteno i veselo.Nakon toga otišle smo u obliž­nji noćni lokal. Nije bila prevelika gužva, što mi se posebno sviđalo budući da nisam baš pretjerano voljela nagužvane klubove.Odmah sam ga uočila. Sjedio je sam za šankom, opušteno pijuc­kao pivo i ležerno promatrao lju­de oko sebe. Na licu mu je titrao la­gani, jedva primjetan smiješak, što mu je davalo notu lagane zagonet­nosti. Imao je gustu, lagano kovrčavu tamnu kosu i velike oči. Prijateljice i ja sjele smo blizu šanka i naručile piće. Bile smo mu tako blizu i pogled mi je stalno bježao prema nepoznatom mladiću.- Danijela, primjećujem da više gledaš onog zgodnog tipa nego nas. - Da, zaista je zgodan. Možda je malo stariji od nas, ali bolje da je tako, barem je iskusan - smijala se Valentina. - Opet me zezate. Pa što vam je večeras? Uopće ga ne gledam, to vam se samo čini - opravdavala sam se i pocrvenjela. - A ne, ne. Poznajem te i bolje nego što misliš. To tvoje crvenjenje ne događa se često, ali je znak da si uznemirena - nastavljala je prijateljica Maja.Znala sam da su u pravu. Prečesto sam ga pogledavala, i protiv svoje volje. Jednostavno me nešto vuklo, ni danas si ne mogu opisati što.- Idem do toaleta - rekla sam i otišla.Pred ogledalom sam samoj sam sebi govorila da se sredim, da će me ponovno povrijediti. Ipak, srce kao da nije slušalo razum. Kad sam izašla iz toaleta, u malom hodniku stajao je on. Prigušena svjetla i ugodna glazba činili su ga još privlačnijim. Pogledi su nam se sreli, a meni kao da su se noge odsjekle.- Misliš da te nisam primijetio? Morao sam doći za tobom i bolje te upoznati, dalje od pogleda tvojih prijateljica - rekao je ugodnim dubokim i muževnim glasom, potpuno samouvjeren i siguran u sebe.

Gubim razum

Nisam znala što da mu kažem, samo sam stajala kao ukopana, vjerojatno sam mu izgledala pomalo i smotana.- Ja sam Alan - rekao je i pružio mi ruku kao znak formalnog upoznavanja. - Danijela - pružila sam ruku. Držao ju je u njegovoj i duže nego što je uobičajeno kod običnog rukovanja.Nakon dugo godina samoće bila sam osjetljivija nego što sam trebala biti. Alan kao da je to odmah primijetio i igrao je na moju najslabiju kartu. Došao mi je vrlo blizu, mogla sam osjetiti njegov topao dah na vratu dok mi je nježno govorio kako mu se sviđam i da bi me želio bolje upoznati, kako nikada nije sreo takvu ljepoticu kao što sam ja. Puno mi je toga još te večeri govorio, a ja sam se topila kao snjegović na suncu. Sa svakom njegovom novom riječi nestajao je moj razum i pretvarala sam se u nešto što nikad nisam htjela biti, a to je zaljubljena djevojka koja ne vidi dalje od svoga nosa.Kada sada bolje promislim o svemu, shvaćam da je Alan od početka bio veliki lažljivac i prevarant. Cijelu je večer govorio samo o meni, a o sebi ni riječi. Naravno da tada o tome nisam razmišljala i nije mi bilo ništa sumnjivo.- Već znaš sve o meni od djetinjstva, reci mi sad nešto o sebi - rekla sam u jednom trenutku. - Pored tebe ja nisam bitan. Želim samo da se opustiš i uživaš - mudro je izbjegao moje pitanje, a ja se više nisam ni sjetila ništa pitati.Prijateljice nisam više ni primjećivala. Sjećam se da je u jednom trenutku Maja došla do mene, veselo mi namignula i otišla dodavši da je zvrcnem bude li mi što trebalo. Ma ništa te večeri meni više nije trebalo. Bila sam u dobrom društvu, obasipana komplimentima i pažnjom. Godine samoće i dugo potiskivani osjećaji sada su isplivali na površinu i dali si oduška.Ta mi je večer bila najljepša u životu. Osjećala sam se poput princeze koju je došao spasiti njezin princ. Plesali smo, pijuckali vino i razmjenjivali nježnosti. Nije dugo trebalo, a ja sam potpuno izgubila razum. Napokon sam počela vjerovati kako sam i ja, nakon dugo vremena, pronašla svoju srodnu dušu.Ipak, s vremenom sam htjela saznati više o njemu čime se bavi, gdje živi i slično. Sok je uslijedio ubrzo.- Moram ti nešto priznati, Danijela. Oženjen sam i imam dvoje djece, kćer i sina. Ali, to ništa ne mijenja u odnosu prema tebi. Sviđaš mi se i želio bih da budemo zajedno. Moji su osjećaji prema tebi duboki i iskreni. Supruga i ja se ne slažemo, živimo zajedno isljučivo radi djece koja su još mala, čak i ne spavamo zajedno priznao je. Točno je znao kako da me i dalje drži uza se.

Neshvaćena duša

I umjesto da mi se upali alarm u glavi, ja sam mu povjerovala i još ga jače zavoljela. Činjenica da je oženjen i ima djecu, a da ja sam slobodna mlada djevojka, trebala me odvratiti od njega, ali nije. Smatrala sam da je Alan neshvaćena duša koja pati u lošem braku, ali se kao brižan suprug i otac žrtvuje radi djece. Jadan moj Alan, odriče se radi žene i djece, ali zato sam ja tu da ga utješim i pružim mu barem malo radosti u njegovoj patnji. Tada sam tako razmišljala, bila sam uvjerena da je to ispravno i nije postojala osoba na svijetu koja bi me razuvjerila. Čak su me i prijateljice počele upozoravati kako moram biti opreznija s njim jer su ga vidjele u nekim čudnim društvima.- Urazumi se, Danijela. Taj te čovjek može uništiti. Druži se s čudnim tipovima, lopovima i narkomanima, često odlazi u barove i izlazi pripit. Jednom ga je Sofija vidjela sa ženom i djecom. Kaže da je bila u šoku kad ih je vidjela. On je koračao ispred, a oni su ga šutke slijedili poput psića. Žena je bila mršava, blijeda i ispijena, potpuno zapuštena - govorila mi je Maja.- Ma nije tako kako vam se čini. Išli su šutke jer se ne slažu najbolje, žive zajedno samo radi djece. Kad djeca još samo malo porastu, Alan će se razvesti i oženiti mno- me. Živjet ćemo zajedno i biti sretni - govorila sam naivno.- Vidimo da nas uopće ne slušaš, ali nemoj reći da te nismo upozorile. Alan je opasan čovjek dodala je Maja, naglašavajući kako ima najbolje namjere. A ja, glupa i naivna, zaslijepljena ljubavlju prema muškarcu koji to nimalo nije zaslužio, mislila sam kako su moje prijateljice zapravo ljubomorne na mene što sam našla tako zgodnog i dobrog mladića.U to je vrijeme Alan bio zaista pažljiv i nježan prema meni. Na posao mi je slao cvijeće, izvodio me na večere u otmjene restorane, kupovao skupu odjeću i nakit. Imao je dobar auto i puno novca, a to je meni itekako imponiralo budući da sam bila iz siromašne radničke obitelji. Još malo i razvest će se od žene, živjet ćemo zajedno lagodnim životom, mislila sam. Govorio mi je da ima privatnu tvrtku koja se bavi prodajom nekretnina, a posao mu doslovno cvjeta. Da, posao mu je doslovno cvjetao, ali ne od prodaje nekretnina, nego od nečeg drugog.Moja je idila trajala skoro cijelu godinu i u to sam vrijeme bila presretna. Ali, više me nije onako često izvodio u restorane, nije mi više kupovao odjeću i nakit, govoreći da ima problema na poslu. Tješila sam ga da će on to riješiti, ta sposoban je poduzetnik. Međutim, sve je češće gubio strpljenje te bi mi dobacio i pokoju grublju riječ. Naša su se druženja svodila na čisto zadovoljenje njegove tjelesne potrebe, a potom bi odlazio pravdajući se poslom koji mora završiti. Pravdala sam ga obvezama i problemima na poslu, još uvijek ga beskrajno voleći i opravdavajući svaki njegov postupak.- Trebam tvoju pomoć, ljubavi. Večeras idemo na večeru s posebno važnim kupcem. Dolazi čak iz Crne Gore i u pitanju je jako veliki hotelski kompleks. Ako nam ta prodaja uspije, zaradit ćemo veliki novac. Trebaš mi kao pratnja na večeri. Odjeni onu malu crnu haljinicu koju sam ti kupio i lijepo se dotjeraj, kako ti i priliči - rekao mi je jednoga dana.

Treba pratnju

Pa naravno da ću ići. I uredit ću se najbolje što mogu, a znaš da mi to nije nikakav problem, već zadovoljstvo, posebno ako je za tebe - odgovorila sam mu uz poljubac.Lijepo sam se uredila i vidjela sam da je Alan zadovoljan. Pa kako se ne bih uredila ako će to pomoći Alanu u poslu, a i zaradit ćemo mnogo novca.Gospodin je bio zaista fin i uljudan, samo što mi se činilo da me nekako čudno promatra. Ali, dok sam s mojim Alanom, ništa me nije brinulo. Večera je protjecala u ugodnoj atmosferi, razgovaralo se o svemu, pili smo kvalitetno vino i svi bili dobro raspoloženi. U jednom je trenutku Alan rekao kako mora nakratko otići, ali će se brzo vratiti, a ja neka ostanem s gospodinom i pravim mu društvo dok njega nema.Čim je Alan otišao, gospodin mi se približio i stavio ruku na moje koljeno. Ustuknula sam, a on me čudno pogledao i pitao što mi je, zar mi se ne sviđa.- Što ti je, pa Alan je rekao da za mene ima najbolju djevojku koja će me sigurno zadovoljiti. - O čemu pričate? Kakvo zadovoljavanje? Pa ja sam Alanova djevojka s kojom će se ubrzo vjenčati - u šoku sam odgovorila - Kakva ženidba? Nemoj me zezati. Ovih sam dana poslovno ovdje i želim se malo opustiti dok sam sam - mlatio je pripitim jezikom. - Sigurno je došlo do nesporazuma. Nazvat ću Alana pa ćemo odmah sve razjasniti.Zvala sam Alana na mobitel, ali nije se javljao. Ne znajući što da radim, zamolila sam ga da me odveze doma. - Dobro, ako nećeš, nema problema, vozim te doma - rekao je gospodin tobože glumeći finoću.Tijekom vožnje, umjesto da skrene prema mom stanu, vozio je prema izlazu iz grada. Stao je ispred nekog motela, a ja sam već počela paničariti.- Hajde, ne pravi se naivna. Znam ja dobro djevojke poput tebe. Misliš da me odbijanjem privlačiš, ali zaista sam već dugo sam i želim biti nasamo sa ženom - sve mi se više približavao.Ponovno sam nazvala Alana. Ovaj sam ga put dobila i odmah mu počela histerično govoriti kako me gospodin s večere ne želi odvesti doma, već me zove u neki motel izvan grada.- Ništa se ne brini, ljubavi. Rekao sam mu da si vrsna maserka te da ćeš ga nakon večere lijepo izmasirati - uvjeravao me da se ne brinem, da je sve pod kontrolom. Još me jednom podsjetio koliko je novca u igri te da se i ja malo žrtvujem.Kad smo došli u sobu, čovjek se počeo skidati. Ubrzo mi je postalo jasno da ne očekuje nikakvu masažu, već provod sa mnom. Panično sam se pokušavala izvući, ali uzalud. Bio je puno jači od mene. O tome što se događalo i sada mi je prebolno govoriti. Uzeo me na silu, grubo i primitivno. Plakala sam i molila da prestane, ali nije me čuo. Naravno, kad me Alan predstavio kao prostitutku, a ne svoju djevojku i buduću suprugu.Na putu do kuće nismo progovorili ni riječi. Šutke sam izašla, sva slomljena i jadna.Odmah po dolasku u stan nazvala sam Alana. Na mobitel mi se javila njegova žena. Bila sam u još većem šoku što mi se ona javila.- Znam da si ti, Danijela. Alan se tušira pa sam se ja javila. Slušaj me dobro, riješi ga se dok još možeš. Previše je djevojaka završilo poput tebe, a o sebi da i ne govorim. Za mene je kasno, meni nema izlaska iz ovog pakla - plakala je.

Ima suprugu

Vjerojatno bi mi još nešto rekla, ali sam čula jak tresak i viku kako se ona može javljati na njegov telefon. Tu se veza prekinula. Jadna žena, vjerojatno ju je udario zato što se usudila javiti.Bila sam u potpunom šoku. Ni plakati više nisam mogla. Zar se to zaista meni događa? Što se dogodilo s mojim Alanom? Ma sigurno je posrijedi neka greška, tješila sam samu sebe.Nedugo nakon razgovora s njegovom ženom došao je do mene.- Hvala Bogu da si došao. Da znaš što mi se večeras sve dogodilo - odmah sam počela plakati, očekujući od Alana samilost i pomoć. Još sam se nadala da je sve velika pogreška i da će se sve riješiti i biti u redu, kao nekad. Ali, otrežnjenje je bilo bolno i veoma gorko.- Pa što ti se moglo dogoditi? Toliko si se puta meni dala, pa što ako se jednom daš i za veliki novac - počeo je sarkastično. Uostalom, što misliš, odakle mi novac za večere, odjeću, nakit, tvoj lagodan život na visokoj nozi? Sigurno nije pao s neba - nastavljao je, sad već vidno uzrujan i podižući glas i na mene.- Ne razumiješ. Čovjek me silovao. Pa ja sam tvoja buduća supruga, kako ti može biti svejedno. - Nisi ti nikakva moja buduća supruga. Ja već imam jednu i nje mi je preko glave. Stalno nešto zanovijeta, često je moram dovoditi u red batinama. Mislio sam da si ti drukčija. Ali, sve ste vi iste - vikao je opasno mi se približavajući.Tko zna što se još moglo dogoditi da mi se u zadnji tren nije upalila lampica. Potpuno smireno i pribrano, mirnim sam mu glasom počela govoriti kako sam ja za sve kriva, kako sam pogriješila, neka mi oprosti i da se takvo moje ponašanje nikad više neće ponoviti. Nakon takvog mog uvjeravanja Alan se smirio i otišao.Naravno da sam odmah nazvala Maju. Moja Maja, pametna i pribrana u svakome trenutku, pažljivo me saslušala, ništa mi ne predbacujući. Zaključile smo kako je najbolje da sutra ujutro odem na policiju i sve im ispričam s obzirom na to da imam posla s opasnim kriminalcem. Tako sam i učinila.U policiji su me uljudno primili i uputili inspektoru za drogu. Začudila sam se zašto baš njemu, ali mi je ubrzo postalo jasno. Inspektor mi je rekao da me već dulje vrijeme prate jer žele uhvatiti Alana. Međutim, on se uvijek vješto izvuče jer ne ostavlja konkretne tragove za sobom. Ispostavilo se da je Alan zapravo preprodavač droge s velikim brojem sitnih dilera koji rade za njega, a usput se bavi i svodništvom.- Gospođice Danijela, morate nam pomoći da uhvatimo Alana. I vama bi trebalo biti u interesu njegovo uhićenje jer mislim da ste u opasnosti. Kad vas je jednom lansirao kao prostitutku, vjerujte mi da će pokušati ponovno. A što vrijeme bude dalje odmicalo, sve ćete ga se teže osloboditi - govorio je inspektor, a meni je postajalo sve jasnije kako me zaveo i iskoristio opasan grubijan i kriminalac.Naravno da sam pristala. Dalje se sve odvijalo kao u kriminafističkim filmovima. Dali su mi policijsko ozvučenje, pratili me i govorili što da radim. Navodili su me kako da Alana dovedem to postupaka koji bi policiji koristili kao nepobitni dokazi. Iako sam znala da imam policijsku zaštitu, nije mi bilo svejedno. Tko zna što bi Alan bio u stanju učiniti kada bi saznao da pomažem policiji. Vjerojatno bi me i ubio, no baš mi je to davalo snage da budem jaka i da ga zatvorimo.Jedne sam ga večeri pozvala u stan. Bila sam ozvučena, a policija nas je pratila. Došao je ništa ne sluteći. Pripremila sam mu večeru i najbolje vino koje je najviše volio. Navodila sam ga pije, kako bi mu razum popustio. Upotrijebila sam svoje ženske vještine i iz njega pomalo izvukla sve podatke koji su policiji trebali. Kada su dobili što su trebali, policajci su u trenutku bili u našem stanu i priveli ga.- Kurvo, smjestila si mi, nemoj misliti da ćeš se izvući. Vratit ću se ja po tebe, a onda si gotova - vikao je Alan dok su ga policajci odvodili.Policija je imala dovoljno dokaza da ga osude zbog preprodaje droge i svodništva. Dobio je dugogodišnju zatvorsku kaznu. Iako je bio u zatvoru, znala sam da je bijesan na mene i samo čeka priliku da mi se osveti. Nisam mogla mirno čekati. Mislila sam da je najpametnije da odem. I u sebi sam pronašla snagu i odlučnost za koje nisam ni znala da postoje.

Bijeg u inozemstvo

Nazvala sam prijateljicu Maju i sve joj ispričala. - Majo, odlazim na dulje vrijeme. Ne mogu ti reći kamo, javit ću ti kad za to dođe vrijeme. Strašno mi je žao zbog svega što se dogodilo, ali valjda je tako trebalo biti.- Čuvaj se, znaj da te volim i mislim na tebe - poljubila me i snažno zagrlila.Sada daleko, u stranoj zemlji, potpuno promijenjenog izgleda i imena, pokušavam zaboraviti Alana i svoju mladenačku nepromišljenost koja me umalo stajala života. Ne bojim se budućnosti, znam da sam ispravno postupila pomažući policiji uhvatiti kriminalca poput Alana. Ne bojim se ni njegova izlaska iz zatvora za dvije godine. Vjerojatno me nikad neće pronaći, a ako me i pronađe, vjerujem da ću imati snage nositi se sa svime što me čeka. Pomoć će mi sigurno dati moj suprug Patrick, bez kojeg više ne mogu zamisliti svoj život.
Od prvog trenutka kad smo se ugledali, nisam mu mogla odoljeti. Kao svaka djevojka koja se prvi put upusti u nedopušteni odnos, i ja sam vjerovala da će Nikola ostaviti svoju suprugu Mirelu. Uostalom, toliko mi je puta rekao da nije sretan s njom.Prvi put sam ga vidjela dok su se useljavali u kuću preko puta moje. Stajala sam na ogradi i gledala ga. Kad mi se nasmijao i mahnuo u znak pozdrava, osjetila sam kako mi noge klecaju. Dok je s majstorima unosio stvari ispalo mu je neko pismo i ja sam ga podigla. Osjećala sam rumenilo na licu, no ipak sam pozvonila. Nešto me snažno privlačilo k njemu.- Mislim da je ovo vaše – rekla sam kad je otvorio vrata i pružila mu kuvertu. - Hvala, moje je. A mi smo susjedi? - upitao je. - Da, živim preko puta – rukom sam pokazala na svoju kuću. - Mi se tek useljavamo. Želiš li popiti sok? Ili možda kavu? - pozvao me.Znala sam da ovo neće biti obična dobrosusjedska kava. Već toga dana među nama se dogodilo puno više nego što sam očekivala. Nikola mi je ispričao da su se ovamo doselili jer je dobio novi posao. Ekonomist je i ovamo je došao poboljšati rad poslovnice banke. Njegova supruga Mirela radila je u istoj firmi pa nije imala problema s nalaženjem novog posla. Djecu nisu imali i mogli su se seliti iz grada u grad.- Ne znam koje nam je ovo preseljenje po redu. Svaku godinu ili dvije pakiramo stvari – rekao je. - To mi zvuči zanimljivo, posebice dok ste mladi i nemate djece – odgovorila sam. - Mireli je upravo zato pun kufer svega. Svaki put mi ponavlja da je ovo naša zadnja selidba. Čak mi je zapritila razvodom ako ne stanem na loptu. Silno želi djecu, a ja mislilm da smo u godinama kada se gradi karijera. Uostalom, živimo u vrijeme kada se ni jedna prilika za napredovanje ne smije propustiti. - Ne može li oboje? Zašto bi djeca smetala u karijeri? - začudila sam se. - Čemu žuriti? Za djecu još ima vremena. Tek smo u tridesetima – nasmijao se.Iako je toplo govorio o njoj, primjetila sam njegove požudne poglede, pitala sam se kakva je njegova žena, je li ljubomorna, gleda li Nikola i pred njom mlađe djevojke na ovaj način. Što smo duže razgovarali, to mi je bio zanimljiviji. Pomislila sam kako je njegova Mirela prava sretnica. To blijedo lice s velikim podočnjacima kao da je pripadalo buntovniku novog doba, a ne ozbiljnom obiteljskom i poslovnom čovjeku. Djelovao je autoritativno i ambiciozno, a s druge strane imao je onu dječačku, meni neodoljivu iskru. Razgovarali smo i o mom studiju prava, zanimalo ga je što učim. Raspričala sam se o dasadnim zakonima koje sve moram znati napamet i žalila se na suhoparno gradivo.- No, to je cijena koju moram platiti da bih jednoga dana bila uspješna odvjetnica – slegnula sam ramenima. - Baš kao one iz američkih filmova. Zgodna, privlačna, mlada i uspješna – rekao je.Osjetila sam crvenilo na svojim obrazima. Nije mu promaknulo da me zbunio, a po njegovu osmijehu zaključila sam da mu se baš to svidjelo. Nastavili smo razgovarati o njemu novom susjedstvu i nismo ni primijetili da su prošla gotovo dva sata. Zahvalila sam mu na soku, on meni na pismu i pomislila sam da će doista sve ostati na tom običnom dobrosusjedskom razgovoru. Nije mi to bilo drago, željela sam puno više jer sam osjećala da nešto struji u zraku. Privlačnost među nama bila je izuzetno jaka.Poslije tog, prvog susreta bilo je lako smisliti nove. Kako je bilo kasno proljeće, ispite sam spremala sjedeći u našem velikom dvorištu. Mirela je na posao odlazila u isto vrijeme kad i moji roditelji, pa sam baš tada iznosila knjige i kavu. Nikola je na poso išao kasnije. Kad bi me ugledao, veselo bi mi mahnuo, a ja sam ga jednoga jutra pozvala na kavu.Nije trebalo puno da završimo u mojoj sobi, a onda sljedećeg jutra u njegovom bračnom krevetu. Mjesec dana kasnije bila sam zaljubljena preko ušiju. Znali smo dugo ležati u krevetu, šaputala sam mu koliko ga volim i očekivala da će mi reći da će zbog mene ostaviti Mirelu. Na kraju pameti nije mi bilo da sam tek jedna u nizu. Kako je Nikola vješto izbjegavao tu temu, jednoga jutra sam ga direktno upitala.- Voliš li me? - Naravno, zašto me to uopće pitaš? - zagrlio me. - Voliš li me dovoljno da ostaviš Mirelu i sa mnom započneš novi život? - Prerano je za takve razgovore. Zajedno smo ipak samo mjesec dana – odgovorio je.Mirela je uvijek bila ljubazna prema meni. Svaki put kad bi me vidjela da sjedim u vrtu, mahnula mi je, nasmijala se i upitala kako ide studij. I mojim se roditeljima svidjela pa su je svako malo pozivali na kavu. Izbjegavala sam sjediti s njom za istim stolom i uvijek se izgovarala učenjem. Mrzila sam je zbog njezine nježnosti, blagosti, bilo bi mi puno draže da je bila neka namrgođena rospija od koje bi svaki muškarac rado pobjegao. Najradije bih joj sama rekla da je Nikola vara, ali bojala sam se njegove reakcije.Je li moguće da sam mu samo draga, mlada studentica s kojom razbija bračnu monotoniju, pomislila sam i osjetila kako me steže oko grla.Jednog jutra odvezao me do fakulteta, a kolegica s godine, Snježana, vidjela nas je zajedno. Iznenadila sam se kad su se njih dvoje pozdravili.- Poznajete se? - upitala sam ga. - Živjeli smo u istom gradu dok nije otišla na studij – odgovorio je. Primijetila sam da mi se Snježana znakovito smješka pa sam joj prišla i upitala je za Nikolu. - Nemoj mi reći da i ti imaš nešto s njim? - smijala se. - Naravno da nemam. Doselio se u kuću preko puta moje. - Pa te kao dobar susjed vozi na ispite? - Snježana mi nije povjerovala. - Izašli smo iz kuće u isto vrijeme i upitala sam ga može li me povesti. Što je tu čudno? - uvjerljivo sam glumila.Snježana me ispitivački gledala, a onda se grohotom počela smijati. - Naravno da ga poznajem, i to jako dobro. Ja i još desetak žena. Nije propustio zavesti ni jednu koja mu je zapela za oko. A manje-više zapela mu je svaka. I ja sam imala avanturu s njim, ali tada još nije bio oženjen. Čuvaj ga se, opasan je muškarac. Slama srca, a onda ostavlja. - Ali ja... - Znam, nemaš ništa s njim. Samo te je ljubazno odbacio do fakulteta. Ali nemoj kasnije reći da te nitko nije upozorio. Tako to počinje, dobrosusjedskom vožnjom – dodala je.Za upozorenja je već bilo kasno, kad sam shvatila kako stvari stoje, trebala sam ga ostaviti, no osjećaji su bili jači od razuma. Previše sam ga zavoljela, toliko da više nisam ni pokušala sakriti ljubomoru.- Mirela se sprijateljila s mojom mamom, svako malo je kod nas i govori samo o tebi. Uvjerena je da je s vašim brakom sve u redu, a to me izluđuje – započela sam. - Nemojmo o tome. Vodim te na more za vikend. Oboje ćemo se bolje osjećati kad otputujemo negdje gdje nas nitko ne poznaje. Imat ćemo dva dana samo za sebe – obećao mi je, a ja sam pristala i na te mrvice njegove ljubavi.Slagala sam svojima da idem s prijateljicom u njezinu vikendicu. Nikola i ja na more smo došli oko podneva i proveli dan kao u bajci. Vodili smo ljubav nježnije i opuštenije nego ikad. Nismo razgovarali o Mireli, kao da smo oboje to odgađali, znajući da se to zapravo nikada neće dogoditi. Gledajući njegovo usnulo lice pomislila sam da je taj vikend zapravo oproštajni. Već sutra se vraćamo, a prije povratka sigurno će me ostaviti. Zato me i doveo ovamo, osjećala sam.Dok je Nikola mirno spavao, ja sam sjedila pored prozora, gledala u nebo i brisala suze. Osjećala sam se prevarenom i iskorištenom. Nisam htjela da prekinemo, niti sam željela biti odbačena. U grčevitim mislima kako da ga zadržim, sjetila sam se starog ženskog trika. Probudila sam ga i ponovo smo vodili ljubav. Te noći nisam se čuvala.Ostanem li trudna, bit će moj, a tako će nestati osjećaj poniženja koji me već tjednima proganja, mislila sam.Nikola je ustao nasmijan i odmoran, a za doručkom se poveo razgovor od kojeg sam strepila. Nikola je bez okolišanja sve karte stavio na stol.- Ovo među nama otišlo je predaleko. Mirela je moja supruga i ne mogu je tek tako ostaviti. Bilo je lijepo dok je trajalo, ali više od ovoga ne mogu ti pružiti – rekao je. - Ali govorio si kako se ne slažete. Rekao si da je ona već spominjala razvod – hvatala sam se za slamku. - Mlada si, sigurno ćeš naći nekog tko će te voljeti – rekao je. Više mi se nije ostajalo s njim. Trebala sam poslušati Snježanu i odmah ga ostaviti. Ovako se pridružujem čitavom nizu njegovih ljubavnica, žena koje je ostavio slomljena srca, pomislila sam. - Ne moramo se zato gledati preko nišana. Zašto ne bismo ostali prijatelji? Želiš li da prije polaska prošetamo uz more? - prekinuo je zlokobnu tišinu. Zgrozila me njegova bezosjećajnost. Sinoć smo se voljeli kao najzaljubljeniji par na svijetu, a danas bi sa mnom prijateljski šetao. - Ne, voljela bih da što prije krenemo kući – tiho sam odgovorila.Pola sata kasnije smo krenuli. Cijelim putem smo šutjeli. Mislila sam da ću umrijeti od tuge, no nikog za to nisam mogla kriviti. Svjesno sam se upustila u vezu koja me emotivno ubila, a s osjećajem iskorištenosti i odbačenosti nisam se znala nositi. Nikola me ostavio nekoliko ulica prije naše a on se odvezao na posao.- Nemoj da ti kakva ludost padne na pamet, pa da Mirela odjednom sazna za našu vezu. Neka to zauvijek ostane naša slatka tajna – rekao je i ponizio me do kraja. Ušla sam u kuću u trenutku kad su moji roditelji izlazili.- Iva, baš dobro da si došla. Baki je pozlilo, hitna ju je odvela u bolnicu i idemo k njoj. Nadamo se da ćemo se vratiti za dan ili dva. Ako ti bilo što zatreba, javi se Mireli. Rekla je da će te posjetiti – rekla je mama.Sjeli su u auto i krenuli. Nisam mogla biti sama i kroz prozor gledati Nikolinu kuću. Još manje ugostiti Mirelu i smješkati se ženi zbog koje ne mogu imati ljubav svog života. Zato sam nazvala prijateljice i predložila da nekamo izađemo. Rado su prihvatile i cijelu smo se večer ubijale u alkoholu. Ja sam tako liječila svoju tugu, a one su mi pravile društvo. Te sam večeri u diskoteci ugledala Ratka.Znamo se od djetinjstva, odrasli smo zajedno, a kao djeca nerijetko smo se tukli. Ratko je uvijek bio sirov, divlji i svako malo upadao u probleme. I kao odrastao muškarac često se tukao, imao problema sa zakonom. Fizički je bio privlačan, ali imao je malo veza jer je djevojke odbijao njegov prgavi karakter. I on je mene primijetio, prišao mi i zavrtio me u ritmu glazbe. U tim bi mi trenucima očaja i depresije godila bilo čija pažnja. Zato sam mu se zavodnički nasmijala i zaplesala s njim. Ratko je našem ženskom društvu naručivao najskulji šampanjac, nasmijavao nas, a meni je posvećivao najviše pažnje. Kad je njegova ruka počela kliziti po mojim leđima, nisam se opirala. U sekundi sam smislila kako ću Nikolu napraviti ljubomornim. Željela sam ujutro piti kavu s Ratkom u svom dvorištu, nadajući se da će moj bivši ljubavnik svisnuti od muke. Zato sam u kasne sate Ratka pozvala k sebi doma. Srećom, bili smo dovoljno pijani da se oboje strovalimo na krevet i zaspimo. Kad smo uz prve gutljaje kave polako dolazili k sebi, bila sam sretna jer sam vidjela da nas Nikola ljutito gleda. No to mi nije bilo dovoljno, htjela sam ga izluditi ljubomorom pa sam nazvala Mirelu i pozvala ih da nam se pridruže. Došla je samo ona. - Drago mi je da nisi sama. Neću ni pitati znaju li tvoji za Ratka. Od mene sigurno neće doznati ni riječ – rekla je.Da mi nije bila glavna suparnica, pomislila bih kako tu ženu zaista treba imati za prijateljicu. Sve razumije i uvijek je spremna pomoći. - Ne znaju, ali i oni bi jedva dočekali da napokon imam nekog. Prerano je govoriti im, tek smo počeli – odgovorila sam.Mirela se zadržala pola sata, a onda rekla da mora završiti ručak, ne bih li Nikolu dovela do ludila, upitala sam Ratka hoćemo li ponovno izaći.- Nećemo se ni rastajati. Idem se doma presvući, a onda te vodim na ručak – rekao je.Ručak se produžio na večeru, a nakon nje smo ponovno obilazili klubove. Te se noći nismo napili, nego smo završili u mom krevetu. Očajnički sam na sebi željela osjetiti nečije ruke, mislila sam da tako prkosim Nikoli. I sljedećih dana nastavili smo se viđati i bilo mi je ugodno s Ratkom. Iznenadilo me što se taj kvartovski grubijan nije sramio pokazati nježnost. Sviđalo mi se i što bez bojazni zagrljeni šetamo gradom.Nikolu sam i dalje sretala, u meni je još budio čežnju, bol, ali stisnula sam zube i nisam mu to htjela pokazati. Mislila sam da će me negdje presresti i upitati za Ratka. Nadala sam se da sam povrijedila njegovu taštinu, no Nikola nije pokazivao ljubomoru.- Drago mi je da si tako brzo pronašla sreću. Vidiš da sam bio u pravu – rekao mi je jednom.Ponovno sam se zgrozila nad njegovom hladnoćom. Pomislila sam kako je sigurno i on već našao neku s kojom se zabavlja kao i donedavno sa mnom. No više mi nije bilo teško oko srca. Sad je Ratko bio uz mene. Kad mi je prvi puta izostala mjesečnica, pomislila sam na sve osim na trudnoću. Već sljedeći mjesec liječnik me suočio sa istinom. Gotovo sam se srušila od šoka.Po izlasku iz njegove ordinacije sjela sam na prvu klupu i tupo gledala ispred sebe. U mojoj glavi je bila velika zbrka. Nije bilo sumnje, dijete je Nikolino. S Ratkom sam se čuvala, s Nikolom one noći nisam. Prvo sam pomislila na pobačaj. Onda sam pomislila što bi Nikola napravio kad bi doznao da nosim njegovo dijete? S Mirelom nije imao djece, možda bi me iznenadio. No nada me brzo napustila. Djetetom ga nisam mogla vratiti, znala sam.Znala sam da laži i prevara nisu dobar početak, ali Ratko je bio moja slamka spasa. Veza s njim počela je iz bijesa, želje za osvetom, inata. Istina, promijenila sam mišljenje o njemu, ali nisam mogla znati kako će reagirati kad čuje da sam trudna. Hoće li povjerovati da je dijete njegovo?Bila sam svjesna da moja razmišljanja idu u pogrešnom smjeru. Ratko nije zaslužio da mu podmetnem tuđe dijete. Izašla sam u vrt i ugledala Nikolu i Mirelu kako nešto prisno šapuću. Smješkali su se jedno drugome, a ja sam se ugodno iznenadila kad sam shvatila da me to uopće nije pogodilo. Pod mojim srcem rađale su se puno važnije stvari od njegove selidbe.- Trudna sam – rekla sam Ratku kad je istog popodneva došao na kavu. - Ljubavi! - nježno me zagrlio.To je bilo prvi puta da me tako nazvao. Gladio me po kosi, a ja sam naslonila glavu na njegove grudi i prepustila se divnim osjećajima.- To je divno. Nikad ti o tome nisam govorio, ali silno sam se bojao da ne mogu imati dijete. Svi moji prijatelji prošli su te situacije, a sa mnom ni jedna nije ostala trudna. Sam sam sebe uvjerio da sam sterilan i sada sam presretan jer nije tako. Obožavam te, vratila si mi muškost – govorio je.Grlo mi se stezalo od jada, nisam mu mogla reći da dijete nije njegovo. Ratka bi to ubilo u pojam. Šutjela sam nadajući se da će se sve riješiti samo od sebe. Sljedećeg smo tjedna Ratko i ja dogovarali zajednički život.- Ti se samo čuvaj i uči. Završi fakultet čim prije, a ja ću brinuti o svemu ostalom – govorio mi je.Teško ga je bilo prepoznati. Od nekadašnjeg grubijana, pretvorio se u brižnog i požrtvovnog muškarca. Bio je toliko odgovoran i pažljiv da sam se lako zaljubila u njega. I moji su roditelji bili zadovoljni budućim zetom. Uklopila sam se u njegovu obitelj koja je činila sve kako bi mi ugodila. Nitko nije slutio kakvu tajnu skrivam. Čekali smo naše prvo dijete i sve je izgledalo idilično dok me, usred noći, u šestom mjesecu trudnoće nije presjekla neopisiva bol u trbuhu. Kad se počela ponavljati, shvatila sam da su to trudovi i probudila Ratka. Panično smo jurili prema bolnici, a na putu sam osjetila kako mi se nešto toplo slijeva niz noge. Pomislila sam da mi je puknuo vodenjak, a kad smo izašli iz auta, vidjela sam krv. Pala sam u nesvijest. Na trenutke sam se budila, onda opet tonula, čula sam glasove, osjećala jaku bol, a kad sam se doista probudila, bebe više nije bilo. Zbog komplikacija napravili su carski rez. Kako moja djevojčica nije bila dovoljno razvijena, stavilli su je u inkubator. Na žalost, nije preživjela. Vikala sam kao ranjena zvijer, a Ratko je sjedio pored mene. Šutio je, gutao suze i hrabrio me da izdržim.Je li moguće da sam tako okrutno kažnjena za svoju laž, pomislila sam. Sljedećih sam dana bila neutješna, stalno sam plakala. Žalila sam za svojom izgubljenom kćeri, proklinjala svoju lakomislenost koju sam tako skupo platila. I Ratko je bio potišten. Neko vrijeme oboje smo šutjeli, a onda je Ratko odjednom živnuo. Nisam mogla dokučiti razlog promjene negova raspoloženja, sve dok mi jedno jutro nije rekao.- Ne trebamo toliko tugovati. Kako smo napravili jedno, napravit ćemo i drugo dijete. Glavu gore, ljubavi. Imat ćemo mi veliku obitelj – rekao je. - Misliš? Želiš li drugo dijete sa mnom? - Naravno da želim. I samo je pitanje vremena kada će se roditi – pokušao me umiriti.No tek me je ta rečenica bacila u depresiju. Postojala je velika mogućnost da Ratko doista ne može imati djecu. - Naravno , ljubavi. Jedva čekam da počnemo raditi drugo dijete – tiho sam odgovorila.Šest mjeseci kasnije ponovno sam zatrudnjela. Ovaj put nije bilo dvojbe. Dijete je bilo Ratkovo. Sretnu smo vijest odmah svima objavili i proslavili u vrtu naše kuće. Bila sam ponosna na sebe jer u susjednu, nekad tako važnu kuću, nisam ni pogledala. Nikola mi više nije bio važan. Nadala sam se da sam okajala grijehe prema Ratku. Lagala sam svome mužu, vezu s njim započela kako bih napakostilla drugom muškarcu, čak sam mu i tuđe dijete htjela podmetnuti. Strašno sam za to bila kažnjena, ali sada doista želim vjerovati da je sreća na našoj strani. Ratko je to zaslužio, a potom i ja, koja sam na najgori način platila za svoju laž. Svoju djevojčicu nikad neću preboljeti. Za nju sam bila spremna cijeli život nositi težak teret prijevare, no sada sam sretna jer je preda mnom i Ratkom novi početak.
U vrijeme puberteta, unatoč majčinu negodovanju, ponašala sam se kao pravi razbojnik. Roditelji su me, naravno, upozoravali da djevojke ne bi smjele psovati, svađati se, a još manje tući se međusobno, no u tim sam godinama doista bila poput kauboja.- Sredi napokon svoju sobu i primi se knjige. Nemoj slučajno na kraju godine doći doma i reći kako ćeš ponavljati razred. I ti, Mirko, progovori napokon. Ovo naše dijete će me izludjeti - majka je svakodnevno histerzirala po kući.Oca su od ocjena više zanimale neke druge stvari. - Imaš li ti, kćeri draga, neku dužu suknju? - upitao me svaki put kad bih izlazila. - Što nedostaje ovoj? - okretala sam se oko sebe. - Materijala - odgovorio bi tata i kimao glavom. A kad bi mama ušla u dnevni boravak i dvojila na čiju će stranu stati, otac bi se i njoj ljutito obratio: - Zašto joj uopće kupuješ ovako izazovnu odjeću? Zar nema po dućanima nešto pristojnije - okomio bi se na nju. - Kao da me nešto pita! Na sve što joj pokažem ona okreće očima. I zato ćeš, dragi moj, sljedeći put ti u kupovinu s našom kćeri - naljutila se mama.Ludi provodiTih su mi godina njihove svađe odgovarale jer kad bi se među njima zahuktalo, neprimjetno bih izašla iz stana. Baš te njihove sve glasnije svađe bile su mi opravdanje i za sve kasnije povratke kući. Voljela sam zabave s prijateljima, a klubova je u našem mjestu bilo napretak. Nerijetko bih se iz ludih provoda vratila tek sljedećeg jutra, a zabrinutoj majci objašnjavala kako ne mogu svaki dan slušati njihove svađe. Nisam osjećala grižnju savijesti, iako bih je redovito nalazila za kuhinjskim stolom s velikim podočnjacima jer me čekala cijelu noć.- Ovako dalje neće ići! - jednom mi je mahala prstom pred nosom. - Zašto? Niste mi ni rekli kada da dođem. Bili ste prezauzeti svojim svađama - drsko sam odgovorila i produžila na spavanje.Riječju, tih sam godina bila nemoguća. Tri godine kasnije, nakon maturalne večeri u stan sam, na zgražanje svojih roditelja, ušetala pijana. I to u vrijeme doručka. Počela sam i pušiti i moji su me već proglasili izgubljenim slučajem. I dalje su htjeli razgovarati sa mnom, a kad im to nije uspjelo, pokušali su galamom i kažnjavanjem. Na kraju su nemoćno slijegali ramenima. Sve je izgledalo kao da je pitanje trenutka kada će im zbog mene i policija pozvoniti na vrata.Živjela sam kako sam htjela, nisam marila ni za koga, sve dok nisam upoznala Tomislava. I danas se sjećam tog izlaska sa svojim prijateljicama. Na sebi sam cijelu večer osjećala muške poglede. Sjedile smo u separeu jedne diskoteke kad namje prišao Ivo, stari školski prijatelj.- Tanja, netko te želi upoznati - rekao je smješkajući se. - Zar je toliko sramežljiv da mi se ne usudi prići? - narugala sam se nadmeno. - Što da mu kažem? Želiš li se upoznati? - upitao je Ivo. - Reci što god želiš - hinila sam ravnodušnost. - Zvučiš kao da ti je svejedno. Hoćemo li onda zaplesati? - čula sam dubok muški glas iza Ivinih leđa.Moj se prijatelj odmaknuo, a preda mnom se pojavio visok, zgodan muškarac. Imao je poludugu plavu kosu i čarobno tople plave oči. Osjetila sam kako struja prolazi mojim tijelom.Gdje si se dosad skrivao, pomislila sam, pružila mu ruku i krenula za njim na plesni podij.- Ja sam Tomislav - predstavio se i sa sigurnosti muškarca koji zna što hoće smjestio je svoju ruku oko mojega struka.- A ja Tanja. Nisam te ranije viđala - jedva sam promucala.Njegov je dodir bio vruć, a zbunila me i privlačnost, velika već taj prvi put.- Nisi me ni mogla vidjeti. Živim u Švedskoj, a ovdje imamo bakinu kuću. Tata je kao mladić otišao trbuhom za kruhom, upoznao moju majku i ostao tamo. On svake godine dolazi na rodnu grudu, a sada je i meni žao što nisam redovito išao s njim - šaputao je svojim zanosnim dubokim glasom.Sve je te večeri bilo čarobno. Željela sam ga što prije odvući iz diskoteke na neko mjesto gdje ćemo biti sami. Strpljivo sam čekala da to predloži, no činilo se da se Tomislav odlično zabavlja u diskoteci prepunoj ljudi. Sjedio je uz mene, ali razgovarao je sa svima, a moje je prijateljice častio pićem. Ni jednu od njih nije zapostavio pa sam čak osjetila trunčicu ljubomore. Htjela sam ga samo za sebe, a on se ponašao kao pravi kavalir. Nije navaljivao, ni jednom gestom nije pokazao da želi nešto više od poznanstva. Riječju, bio je drugačiji od svih mladića koje sam poznavala. Valjda sam se zato i posramila jer sam u neko doba noći prvi put nekom muškarcu predložila da se prošetamo.- Miriše na kišu. Želiš li se umjesto šetnje malo provozati? - ponudio je kad smo izašli na ulicu.Romantika na kišiPomirljivo sam slegnula ramenima i krenula za njim. Dvadesetak metara dalje bio je parkiran crveni sportski dvosjed kakav dosad naš grad nije vidio. Bio je njegov. Tomislav mi je otvorio vrata i trenutak kasnije vozili smo se u nepoznato. Točnije, on nije znao kamo ide, meni je mjesto na koje sam ga vodila bilo dobro poznato.- Kamo vodi ovaj put? - upitao je. - Zar doista ne znaš? - pogledala sam ga ispod oka.- Zadnji put sam ovdje bio kao dječak, prije petnaest godina. Ali ako me sjećanje ne vara, mislim da idemo prema nekom izletištu.- Tako je - slagala sam.Nekada to doista jest bilo izletište na koje sam i ja odlazila s roditeljima. No, s godinama se zapustilo i pretvorilo u mračnu, gotovo sablasnu šikaru. Nije me brinulo što sam u autu muškarca kojeg sam upoznala prije samo nekoliko sati. Ništa nisam znala o njemu, no ipak sam jedva čekala da utonem u njegov zagrljaj. Na moju veliku žalost, te noći nije se dogodilo ništa osim nježnih poljubaca.Zaustavio je auto tik uz jezero. Mjesto je to na koje su rado dolazili zaljubljeni parovi. Bila sam sigurna da razgovaramo tek toliko da se opustimo, a onda će lijepi Tomislav biti moj. Uostalom, mislila sam, zašto bi me inače doveo ovamo. Pričali smo o njegovu odrastanju, životu u Švedskoj i bilo je jako zanimljivo slušati ga. Ja se nisam imala čime pohvaliti, nikad se nisam maknula iz rodnog grada.Odjednom su u daljini počele sijevati munje, čula se sve jača grmljavina i samo koji trenutak kasnije na nas se srušio snažan pljusak. Tomislav je podigao krov na autu ne bi li nas zaštitio od kiše, no nebo se nad nama otvorilo. Nije mogao voziti jer od snažnog proloma oblaka ne bismo vidjeli prst pred nosom.- I što sad? - upitala sam koketno zabacivši glavu na naslon sjedala.Sve je bilo tako romantično. Nježna glazba, kiša koja lije kao iz kabla, udaranje kapljica po staklima, mrak svuda oko nas.- Ništa, čekat ćemo da prođe. Ovo je ljetni pljusak, ne može trajati dugo, a i nije pametno sada voziti - rekao je.- Što ćemo raditi dok ne prestane? - izazivala sam.Uništene tenisiceIako sam ga navodila da me poljubi, Tomislav to nije učinio. Izvadio je jedan CD i ubacio drugi. - Ovo je najveći hit u mojoj diskoteci - rekao je. - I to imaš? - širom sam otvorila oči. - Zapravo je više kafić nego diskoteka. Ali nije to tako glamurozno kao kod nas. - Ovdje rijetki imaju svoje klubove. Ljudi su sretni kad dobiju bilo kakav posao, a o pokretanju vlastitog ne mogu ni sanjati. - U Svedskoj je gotovo normalno imati privatni posao, a kafić nije teško otvoriti. Puno su važniji oni koji imaju svoje ordinacije, odvjetničke urede. I važniji i bogatiji. Meni je otac dao početni kapital da pokrenem posao - rekao je i prebacio ruku preko mog sjedala.Privlačnost među nama bila je očita, kemija se osjećala u zraku, a ja sam se prisjetila svojih bivših koji su koristili svaku priliku da me zagrle, poljube.Nakon sat vremena kiša je stala, a mi krenuli natrag prema gradu. Bila sam razočarana, pomalo i tužna kad je Tomislav rekao je da je umoran i odveo me kući. Parkirao je ispred zgrade, izašao i kavalirski mi otvorio vrata. Nikad nisam doživjela da me muškarac u naručju prenese preko lokve vode, a Tomislav je baš to učinio. Dok je trenutak prije zavrtao hlače, gledala sam ga sva u čudu. Podigao me na ruke kao da sam perce, a na moje iznenađeno što to radi nasmijao se i rekao da me spašava poput pravog viteza.- Nisi valjda mislila da ću te ostaviti da preplivaš ovu lokvu? - smijao se.Kad me spustio na sigurno i suho tlo, pogledala sam u njegove tenisice. Vrijedile su cijelo bogatstvo, a bile su sasvim mokre, gotovo uništene.- Tvoje tenisice... - Ti si važnija od njih prekinuo me. Prišao mi je bliže, prstom podigao moju bradu i nježno me poljubio.Ako ne dobijem temperaturu, vidimo se sutra u diskoteci - rekao je i namignuo mi. Ponovo je zakoračio u tu hladnu lokvu, a kad je sjeo u auto, dovikinuo je: - Sviđaš mi se. Ma, to je malo reći. Već sam se zaljubio!Nisam mu stigla odgovoriti jer je Tomislav već upalio auto, mahnuo mi i krenuo. Zatečena njegovim riječima i cijelom tom bajkovitom večeri, stajala sam kao ukopana na ulazu svoje zgrade. Sljedećih tjedana viđali smo se svakodnevno.Svi koji su me poznavali nisu se mogli načuditi promjeni. Nakon samo dva mjeseca strastvene veze postala sam drukčija osoba. Odjednom su i moji roditelji znali gdje sam i s kim, kada ću doći kući. Upoznala sam ih, baš kao i on mene, sa svojim roditeljima. Mama i tata su odahnuli jer su dočekali da se i njihova kći smiri. A prijateljice su mi zavidjele na ljubavi kojom me Tomislav obasipao. Sve je upućivalo na to da će naša veza završiti zarukama. Ipak, ti isti bliski ljudi godinama kasnije uvjeravali su me da ga moram zaboraviti. I nisu mogli shvatiti kako mi to ne uspijeva.- Možda to i nije bila tako velika ljubav. Trebaš dati priliku nekome drugome - govorile su mi prijateljice deset godina kasnije.Čeznutljivi uzdasiSve smo već dobro prošle tridesetu i sve su osim mene bile u braku. S velikim vremenskim odmakom nerijetko sam pomislila da su možda u pravu. Možda to i jest bila avantura, ali za mene svakako fatalna. Ni dvadeset godina kasnije za drugog muškarca nisam htjela čuti. Odbijala sam udvarače, čak i prijateljske izlaske, nikome nisam dala priliku da mi se približi jer nijedan nije bio poput njega.Da nije bilo našeg sina, ne bih ni primijetila kako godine prolaze. Dva sam desetljeća živjela u prošlosti, mogle su me oraspoložiti samo naše zajedničke fotografije koje sam svako malo gledala. I pritom nisam plakala, nego čeznutljivo uzdisala. I svaki put bih se upitala je li moralo baš tako završiti.Tijekom dva mjeseca naše veze često smo odlazili i u kuću njegove bake. Njegovi roditelji, ugodni i dragi ljudi, blagonaklono su gledali na našu ljubav. Posebice mu se otac ponosio jer je Tomislav zaljubljen u djevojku iz njegova rodnog kraja. Nadao se taj divan čovjek da ću se s njima vratiti u Švedsku i bio silno razočaran kad sam se došla oprostiti.Tomislav i ja znali smo besciljno lutati ulicama ili sjediti pored jezera. Nije nam bilo dosadno čak ni kad bismo dugo šutjeli. Najvažnije nam je bilo da smo zajedno. Našem je odnosu ipak nešto nedostajalo. Tomislav je tada imao dvadeset i četiri godine, a ja tri manje. Nismo bili ni maloljetni ni nezreli, a ipak još nismo vodili ljubav. Dva mjeseca ljubili smo se kao tinejdžeri, a on nije pokazivao želju da napravi korak više. Sve češće mi je tada padalo na pamet da s njim nešto nije u redu, da ga možda nisam dovoljno upoznala, da nešto skriva od mene, a onda me jedne večeri ponovno iznenadio. Iz jakne je izvukao ključ hotelske sobe i rekao:- Moji roditelji su konzervativni i ne mogu te pozvati da prespavaš kod mene. Neću se ljutiti ako ne želiš u hotel ili možda još nisi spremna.Bez lažne nadeTomislav se doista uvelike razlikovao od mladića koje sam poznavala. Baš ta blagost činila ga je jedinstvenim, posebnim. Njegovo strpljenje, želja da sve napravimo u pravi trenutak, bez ikakve žurbe, i mene je promijenila. Smirila sam se, postala nježnija, ženstvenija. Nikome nisam pričala što se te večeri, kao i svih sljedećih, događalo u našoj hotelskoj sobi. Ali pamtim to i danas.- Tanjice, odlazim za desetak dana - rekao mi je jedne noći. Naslonjena na njegove grudi slušala sam kako mu lupa srce. - Znam - šapnula sam. - Želim ispuniti tvoje želje, ali ne znam jesu li iste kao i moje. Nisam spreman na brak i ne želim ti davati lažnu nadu. - Čekat ću te - prošaptala sam. - Nemoj, jer ne znam hoću li ponovo doći. Ne volim ni rastanke ni ženske suze, a ne želim se osjećati krivim jer nas dijele tisuće kilometara. Bilo mi je divno s tobom, ali ništa ti ne mogu obećati. - U pravu si. Neka vrijeme pokaže što će biti s nama - trudila sam se sakriti razočaranje.Do njegova odlaska rastanak više nismo spominjali. Čak i tijekom našeg posljednjeg susreta ponašala sam se kao da se ništa važno ne događa. Kao da nikad neće svanuti jutro u kojem njega više neće biti pored mene. Nisam htjela otežavati ni sebi ni njemu, pa sam se i s njegovim roditeljima srdačno pozdravila. Nitko nije slutio da je ovo bio naš oproštaj.Toga jutra, nakon što sam njegovima poželjela sretan put i donijela im jelo koje je moja mama spremila tek da imaju što prigristi, Tomislav me dovezao kući. Iz njegovog sam auta izašla bez pozdrava, tek ovlaš sam ga poljubila. Nisam tada osjećala bol. Tomislav me naučio kako se rastaje bez suza. Na neki čudan način bila sam sretna jer u njegovom sjećanju neću biti uplakana djevojka, razmazane šminke, nego lijepa i nasmijana, kao i prvi put kad me ugledao.Kad je otišao, moji roditelji nisu primijetili koliko patim. Po kući sam hodala nasmijana, pjevušeći i pretvorila se u kćer kakvu su oduvijek željeli. Mislili su kako čekam da Tomislav dođe po mene, a ja sam im, dokle god sam mogla, tajila razlog svog veselja. Tek kad je bilo kasno za pobačaj, priznala sam da se u meni rađa novi život.- Što? - oboje su bili šokirani. - Čuli ste me. Želim roditi svoju bebu. Ako mislite da ću vas time osramotiti, recite mi sada pa ću sebi i djetetu potražiti stan. Ako želite to sakriti, mogu se i odseliti u drugi grad - bila sam odlučna.- Ima li to dijete oca? - upitala je mama. - Naravno, ali on neće živjeti s nama - nasmijala sam se.Samohrana majkaMoji se nisu lako pomirili s odlukom da budem samohrana majka. Nagovarali su me da potražim Tomislava, uvjeravali kako ima pravo znati da će postati otac. Ja pak ni za što na svijetu ne bih potražila njegov broj. Iskreno mi je rekao da nije spreman na brak i poštovala sam njegovu odluku. Roditeljima sam zaprijetila da ćemo i dijete i ja nestati iz njihovih života ako mu jave na svoju ruku. Pao mi je kamen sa srca kad je tata stao na moju stranu.- Nemamo se pravo petljati u njezin život. Tanja valjda zna zašto mu to ne želi javiti, a ja svojoj kćeri neću okrenuti leđa. Ona i moje unuče ne mogu živjeti sami - rekao je. Mama je zašutjela, a ja ga nisam mogla prestati ljubiti. Dani su nam prolazili u slatkom iščekivanju. Željela sam sina koji će nalikovati Tomislavu. Bog je uslišao moje molbe i pet mjeseci kasnije, baš na dan kad smo se Tomislav i ja upoznali, rodila sam prekrasnog dječaka. Dala sam mu njegovo ime.Kako su godine prolazile, moj sin je doista sve više nalikovao na Tomislava. Gusta plava kosa, prodorne velike oči, neodoljiv osmijeh. Baš sam uživala gledajući ga kako raste. Svi koji su se sjećali naše ljubavi lako su zaključili čiji je sin. I nitko na moje dijete nije gledao s podsmijehom.- Razumijem da si ga voljela i rodila njegovo dijete, ali Tomislav će uskoro krenuti u školu, ne misliš li da je vrijeme da okreneš novu stranicu u svom životu? - svako malo bi me upitali.Moje prijateljice nisu shvaćale zašto ne želim drugog muškarca pored sebe. - Dobro mi je i ovako - odgovarala bih. - Nemoj nas ni pokušati uvjeravati da Tomislavu nijedan nije ravan. - Nisam upoznala nikoga sličnog. - Imala si momke i prije i poslije njega. Zar ti se baš ni jedan nije svidio? Ni s jednim nije vrijedilo barem pokušati? - čudile su se.Znala sam da ti naši razgovori nemaju smisla jer moje prijateljice nisu osjetile takvu fatalnu ljubav i nisu mogle razumjeti. Godine su prolazile, moj sin je već počeo izlaziti s djevojkama, a ja sam dobrano zašla u četrdesete. Prorijedili su se i susreti s prijateljicama, okupljale bismo se samo za rođendane. I uvijek bismo odlazile u restoran otvoren na mjestu nekadašnje diskoteke. Možda smo nesvjesno žalile jer se bezbrižni dani koje smo tamo provodile nikad više neće vratiti.Te večeri, u jednom trenutku, uz isprike što nas prekida, konobar je na naš stol spustio butelju finog francuskog vina.- Poslao je gospodin koji sjedi u kutu - rekao je i brzo se povukao.Skupo vinoMoja je prijateljica provirila tko nam šalje tako skupo vino, problijedila i raširila oči.- Tanja, danas ti je rođendan i mislim da si dočekala pravi poklon. Nemoj pasti u nesvijest, molim te! - obazrivo je govorila. - Zašto? - nisam shvaćala što priča. - Okreni se!Kad sam za drugim stolom ugledala Tomislava, samo što nisam doživjela srčani udar. - Nisi se promijenila. Još si veoma lijepa - prišao je našem stolu. - I ti - rekla sam pogledavajući uokolo. Osvrtala sam se očekujući kako će se odnekud pojaviti njegova supruga kojoj će me predstaviti kao staru poznanicu. - Ne boj se, sam sam. Supruga mi je umrla prije pet godina - rekao je kao da mi je pročitao misli. - Ipak si se oženio? - I nikad nisam prežalio što ti nisi sa mnom bila pred oltarom. - To nije bila moja odluka. - Znam. Nikad te nisam prežalio i ne mogu reći da sam imao sretan brak. - Imaš li djecu? - prekinula sam ga. - Nemam. Nije ih željela. -A zašto si sada došao? Nakon toliko godina? - oprezno sam upitala. - Nisam zbog tebe. Nisam se usudio jer sam s vremenom shvatio koliko sam te povrijedio. Godine su prošle, a onda sam mislio da je kasno jer sigurno imaš nekoga. Nisam želio da moj povratak unese nemir u tvoj život. Poštovao sam očevu želju. I on je godinu dana udovac pa želi na rodnoj grudi provesti starost - rekao je.- Čudne su ljudske sudbine. Imao si ženu koja nije htjela djecu, a ja imam sina iako se nisam udavala - tiho sam odgovorila. - Barem imaš smisao života, znaš za koga živiš - zvučao je beskrajno tužan. - Tako je. Sve ove godine živim samo za njega - rekla sam i pogledala ga ravno u oči.Pomislila sam kako je tih dvadeset godina naše razdvojenosti proletjelo kao u trenutku. Osjetila sam iste one trnce kao kad me prvi put pozvao da zaplešemo. Priznala sam si da ga nikad nisam prestala voljeti. No tada mu još nisam rekla za našeg sina. Zapravo nisam znala kako pa sam lukavo smislila njihov susret.Dok su stajali jedan nasuprot drugoga, jedan se mogao prisjetiti kako je izgledao kao mladić, drugi vidjeti kako će izgledati za dvadeset godina. Neko vrijeme samo su se gledali, a potom dirljivo zagrlili.U očima svog sina pročitala sam iskrenu zahvalnost. Valjda zato što nisam drugom muškarcu dopustila da preuzme ulogu njegova oca.Muškarac mog života rasplakao se poput djeteta. Plakala sam i ja, ali nisam dopustila da se ovaj susret umjesto u veliko veselje pretvori u dramu.- Zar nisi jednom rekao da ne voliš suze? - podsjetila sam ga. - Rekao sam da ne volim ženske suze zbog rastanka, a ovo je sastanak i to su muške suze. Nije isto. Zašto mi nisi javila? - Kako? Tvoja je ideja bila da ne razmijenimo brojeve telefona.Sretni nastavakTomislav je na trenutak zašutio. - Jesam li ti rekao da je moj otac jako konzervativan i tradicionalan? - Jesi, jednom, ali nisi mi pojasnio što to znači osim da nisi kući smio dovesti djevojke da prenoće! - odgovorila sam. Srce mi je zatreperilo jer sam slutila kamo vodi ovaj razgovor. - To znači da je ljubomoran kad voli i da čuva ono što je njegovo. A i tebe je odgajao na isti način - nasmijala sam se.Tomislav me prekinuo strastvenim poljupcem. Pomislila sam da će mi od prevelike sreće srce stati jer dvadeset sam godina čekala svoju ljubav i napokon je i dočekala. A Tomislav me uvjerio kako to nije novi početak, nego nastavak ljubavne priče iz koje više nikad neće otići.
Smjestila sam se u krevet. Umorna sam i noge me bole, ali nisam sigurna da ću odmah moći zaspati jer sam još uzbuđena. Danas sam proslavila 93. rođendan. U mojoj su obitelji s očeve strane svi dugovječni. Moj je otac doživio 98 godina i planirao je treći brak neposredno prije smrti. Hoću reći, bio je do posljednjeg dana vrlo vitalan, a vitalna sam i ja, osim što sad već malo teže hodam. No, još uvijek sama prošećem kvartom i popijem kavu u nekom kafiću s prijateljicama. Jedino sad već koristim dizalo kako bih se popela na drugi kat.Slavila sam sa sinom, snahom, unukom, unukovom suprugom i praunućetom. Donijeli su mi na dar novi televizor, onaj s jako velikim ekranom jer moje oči više ni uz naočale ne vide slova u titlovima koja su na malom ekranu vrlo sitna. Instalirao mi ga je unuk jer se moj sin u to ne razumije. Dobila sam i novi mobitel kako bi me mogli čuti i onda kada nisu sa mnom. Snaha mi je ispekla pitu mađaricu, koju najviše volim. Kad su mi sin i unuk objašnjavali kako ću se služiti novim uređajima, to je najviše nasmijavalo mog osmogodišnjeg praunuka Silvija jer on se takvim uređajima služi kao od šale još odmalena.- Nona, a tko je učio djeda upotrebljavati mobitel i kompjutor - nasmijao nas je sve svojim pitanjem. Zove me nona, a drugu baku, Dariju, baka.Nakon toga uslijedio je najljepši dio dana. Odveli su me na ručak u restoran. - Nema smisla da se i na rođendan gnjaviš kuhanjem, a pogotovo pranjem posuđa nakon svih nas - rekao mi je sin Teo.On se ljuti na mene jer ne koristim perilicu za posuđe što mi ju je kupio još prije nekoliko godina. Ja mu pak objašnjavam da mi je lakše tanjur ili dva i kakvu posudu što je uprljam pripravljajući sebi ručak premalo da bih se mučila s uključivanjem perilice.- Osim toga, koristi mi da se malo gibam po stanu i da obavim kakav kućni posao. Otkako mi dolazi gospođa Ivka pospremati i otkako se ona brine o rublju, ja u kući više nemam nikakvog posla - objašnjavala sam sinu.No, u restoranu mi je bilo lijepo. Hrana je bila izvrsna, popila sam i čašu vina, ali najviše mi se svidjela prekrasna terasa na kojoj smo sjedili. Naš je stol bio u jednom uglu, ispod guste krošnje starog kestena, a to me podsjetilo na stabla u dvorištu kuće u kojoj sam provela brojne lijepe dane s pokojnim suprugom, ali koja mi je donijela i mnogo gorčine nakon njegove smrti.Nekoliko dana nakon što sam pokopala Zvonimira, na vrata mi je pozvonio čovjek kojeg sam jedva poznavala. Bio je to Ivan, Zvonimirov bratić.- Žao mi je, Barbara, što vam to moram reći, ali Zvonimir mi je oporučno ostavio kuću. Dakako, imate pravo doživotno uživati u njoj - rekao mi je, što me potpuno šokiralo.Riječ je o našoj kući malo dalje od zagrebačke Dubrave. S prostranim dvorištem u kojem sam imala cvijetnjak i nekoliko stabala oraha s vrlo gustim krošnjama koje su stvarale prekrasan hlad. Uživali smo ondje od proljeća do jeseni, osim onog jednog ljetnog mjeseca što smo ga provodili u vikendici na moru koju sam je naslijedila od svoga oca. A kad je Zvonimir otišao u mirovinu, znali smo ostati i dulje. Inače smo živjeli u stanu u kojem sam i sada. Ta kuća iznad Dubrave nije bila osobito komforna, ali nama se sviđala. Grijanje je bilo na drva, u prostoriji koja nam je bila i kuhinja i dnevni boravak imali smo kamin. A u sobi u kojoj smo spavali, kad bismo tamo bili za hladnijih dana, koristili bismo električnu grijalicu.Zvonimir je u kući imao malu radionicu. Imao je zlatne ruke i znao je svašta izrađivati od drva i metala. Dok se on zabavljao u toj svojoj radionici, ja sam uživala uređujući svoj cvijetnjak i prerađujući orahe. Uglavnom sam ih poklanjala snahi za kolače, ali od dijela sam znala napraviti izvrsnu rakiju koju nikad nismo prodavali nego smo je poklanjali prijateljima ili posluživali gostima.Zvonimir i ja vjenčali smo se kad sam ja imala tridesetak godina, a on dvadeset i tri. Kažu da sam bila vrlo lijepa žena dok sam bila mlada. Njemu, a ni meni, razlika u godinama nimalo nije smetala. Osim toga, ono što sam u njemu vidjela kao najveću vrijednost kad me zaprosio, bilo je to što je prihvatio mog desetogodišnjeg sina kao svog. Naime, ja sam tada bila udovica. Prvi suprug se razbolio i umro nakon šest godina braka. Dugo ga nisam mogla preboljeti, a kad sam se počela viđati sa Zvonimirom i kad je naša veza postala ozbiljna, a on me zaprosio, sanjala sam svoga muža. U snu mi je poručio da je moj novi prosac dobar čovjek i neka ga uzmem za muža. Tako sam se opet udala. Mog novog supruga prihvatili su i moji roditelji i moj sin Teo. I on njih. Lijepo smo živjeli godinama. Međutim, Zvonimir je u pedesetima počeo pobolijevati. Od stolarskog obrta stradala su mu leđa jer je često radio uz otvorena vrata. Kako si je osigurao pristojnu mirovinu, zaključio je da može prestati raditi. Osim toga, prodao je obrt pa smo bili financijski zbinuti. Bilo je to jedno od ljepših razdoblja našeg zajedničkog života. Zimu bismo provodili u stanu u Novom Zagrebu, u proljeće bismo odlazili u kuću, a ljeta smo provodili u kući moga oca na moru. Kad je zašao u šezdesete, mog je muža zabolio želudac. Unatoč brzim pretragama, što ih je uz pomoć svojih liječničkih veza organizirao Teo, nije se uspio izvući. Dijagnosticiran mu je rak i unatoč brzoj operaciji i izvrsnoj njezi koju je imao, za samo godinu dana je umro.Čudna odlukaNismo imali svoje djece, jer je moj muž bio neplodan i valjda je baš zbog toga i prihvatio Tea kao da je njegov pa mi nikako nije jasno zašto je kuću ostavio svom bratiću, vršnjaku. I, najvažnije, zašto ja uopće nisam znala da ta oporuka postoji.- Mamica, ti ćeš skoro navršiti sedamdesetu. Pa, znaš i sama koliko je posla uvijek bilo oko te kuće. Zvonimir je znao da sam ja u tome beskoristan, pa vrlo vjerojatno nije htio da se ti sama mučiš. Još bi manje htio, koliko ga ja znam, da ušteđevinu i mirovinu trošiš na kojekakve majstore. Vjerojatno nije htio ni to da kuću, koja je sto godina u njegovoj obitelji, prodaš nekom strancu. Valjda ju je zato ostavio tom svom bratiću - pokušavao se Teo sjetiti svih mogućih razloga zbog kojih sam ostala bez kuće koju sam toliko voljela.Naravno, moj je sin angažirao dobrog odvjetnika koji je pokušao osporiti valjanost oporuke, ali, na žalost, pokazalo se da to nije moguće, oporuka je bila valjana. Bila je napisana rukom, uredno ovjerena i na njoj je bio vrlo prepoznatljiv potpis moga supruga.- Zapravo, Zvonimir je napravio izvrsnu stvar. Ti u kući možeš uživati sve dok živiš ili dok želiš, a s njom nemaš nikakve brige. Uostalom, sasvim dovoljno brige imat ćeš sad, kad si sama, s djedovom kućom na moru - tješio me Teo.Naime i moja je snaha podrijetlom Primorka. Tako su, dok je Zvonimir bio živ, on i njegova obitelj ljetovali u kući koju je Darija naslijedila od svojih. Istini za volju, to s brigom o kući doista je bilo samo Teova utjeha, jer njegova je žena arhitektica. Tri, četiri godine prije nego što je umro, kao da je predosjećao da će me prerano ostaviti, muž me nagovorio da očevu staru kuću uz Darijinu pomoć potpuno preuredimo. Obnovili smo tada podove, krov, uredili kupaonicu, renovirali sav iskoristiv starinski namještaj i kupili još nešto novoga, imali smo novu perilicu rublja, novi bojler, zidne grijaće ploče ... S tom kućom još dugo neće biti problema. Moj unuk Renato, koji je tada imao dvadeset i pet godina, više baš i nije htio ljetovati s roditeljima.Unukov doprinos- Baka, posudiš mi malo viksu, otišao bih s prijateIjima na nekoliko dana, a ne ide mi se u našu. Sad, kako je došlo lijepo vrijeme, starci su skoro svaki vikend tamo - kako svom unuku nisam nikad ništa mogla odbiti, uvijek sam pristajala.Ne znam s kim se to Renato družio, ali ta je mladež bila vrlo pristojna jer sam kuću, kad sam ja došla po običaju polovicom srpnja na more, uvijek zatekla u besprijekornom stanju. Štoviše, nakon što je gotovo godinu dana bila zatvorena, uvijek je bila pospremljena, bez prašine, čista i mirišljava. Renato i njegovo društvo temeljito bi je pripremili za moj dolazak.Kako god bilo, morala sam prihvatiti da muževu kuću nisam naslijedila, ali nisam se željela odreći uživanja u njoj. U sedamdesetima sam doista bila pokretna premda se nisam nikad pravila mlađom no što sam bila, mnogi su bili uvjereni da imam tek šezdeset. Čim je u proljeće zatoplilo, počela sam odlaziti u kuću iznad Dubrave i opet sam uredila cvijetnjak. Kad su orasi bili zeleni, pozvala sam svog unuka.- Renči, mogao bi s nekoliko prijatelja navratiti koji dan i pokupiti mi orahe za rakiju. Možete si napraviti roštilj, ja vam neću smetati - predložila sam, a on je oduševljeno pristao.Čim se vratio, Renato mi je donio orahe.- Bakice, smijem li te nešto zamoliti? Kad smo brali te orahe, malo sam zavirio u Zvonimirovu radionicu. Znaš i sama da me opušta rad s drvom, smijem li je upotrebljavati? I, još nešto. Vidio sam da se boja oljuštila na jednom mjestu u kući. Ja bih, sad dok je toplo, okupio opet nekoliko prijatelja pa bismo ti mogli u dva-tri dana oličiti kuću. Obećavam, sve ćemo poslije očistiti i vratiti stvari na mjesto - sav je iskrio dok mi je predlagao.Slutila sam da mu je na pameti uređenje kuće, jer Renči je bio arhitekt kao i njegova mama. Dopustila sam mu, a već sljedećeg tjedna on je počeo s radovima. Radovi su trajali malo dulje od dva-tri dana. Potrajali su nekoliko tjedana, jer moj unuk nije doveo svoje prijatelje, kako mi je ranije rekao, nego je angažirao neku građevinsku tvrtku s kojom je njegov projektni biro radio. Nisu samo zidovi bili svježe oličeni nego je obnovljen i dotrajali namještaj. Sve je bilo isto, samo je blistalo novim sjajem. Čak je stari plehnati umivaonik koji je stajao s vanjske strane kuće bio kao nov. I, uz to, drvarnica je bila do vrha napunjena nacijepanim drvima.- Izmijenili smo neke dotrajale instalacije, malo sam ti obnovio kuhinju, iz kupaonice smo izbacili neke dotrajale stvari, ali sačuvao sam ti tamo onu kamenu kadu i kameni umivaonik - obavještavao me unuk.Dok su radovi još trajali, nazvao me uzrujano Ivan.- Barbara, kuća i dvorište puni su nekih ljudi koji nešto rade po kući. Što se događa? - gotovo je vikao u slušalicu.- Ništa se ne brinite, Ivane. Moj unuk obnavlja kuću. Znate i sami da je to prije radio Zvonimir, a ja sama ne mogu - mirno sam mu odgovorila.- Nismo se tako dogovorili - odvratio mi je on.- Ne, oporuka kaže da se ja mogu služiti kućom dok sam živa. A ja ne želim poginuti u toj kući zbog dotrajalih instalacija ne daj Bože, da mi se žbuka sa stropa sruši na glavu dok spavam. Osim toga, budite zahvalni što nisam vas kao vlasnika tražila da sve to učinite o svome trošku - odbrusila sam mu i zaklopila slušalicu.Ipak, taj me razgovor prilično uznemirio i odmah sam nazvala svoga sina i prepričala mu što je bilo.- Mama, privikni se na to da će te taj Ivan gnjaviti. On bi htio da ti što prije umreš da se on okoristi kućom. Zapravo, dobro si mu odgovorila. Po oporuci, koliko se ja sjećam, on bi trebao održavati kuću, a ne ti. I da se Renato nije zapalio, jer ga veseli renovirati nešto tako da bude novo, a da izgleda kao staro, imala bi sva prava tražiti Ivana i da oliči i da promijeni instalacije. Osim toga, Renato je, koliko mi je rekao, dao obnoviti čak i pročelje. Na kraju, ako ti imaš pravo uživati u toj kući, imaju na to pravo i svi članovi tvoje obitelji kojima ti to dopustiš - smirio me Teo.Nove kosiliceJa sam ubrzo zaboravila na taj događaj. Osobito kad sam nakon obnove ušla u svoju staru-novu kuću. Doista sam uživala jer Renato ju je izvrsno obnovio. Zvonimirova radionica bila je pospremljena, a u jednom kutku stajala je mala motorna kosilica i uz nju jedna ručna, električna.- Bako, to su sasvim lagani modeli. Ova na kotače je slična usisivaču, a ne moraš se čak ni saginjati. I što je najvažnije, skuplja pokošenu travu pa je na kraju samo istreseš u vreću. Ne moraš grabljati. Ova mala ti služi da pokosiš oko ovih svojih grmića s cvijećem. Probaj, ali ako ti je teško, doći ću ti ja to obaviti. Dvorište je malo i meni će trebati sat vremena za taj posao - odmah me nagovorio da iskušam nove strojeve koji su me oduševili.- Mislim, dušo, da ću bez problema moći upotrebljavati obje. A i razgibat će me to - veselo sam mu odgovorila. Ali rođaku mog muža i to je zasmetalo. Ovaj put me posjetio.- Vidim, vidim. Vi obnavljate alat. Da nemate namjeru i novu kuću sagraditi? - bio je bezobrazan. - Ne, ali ne želim boraviti u zapuštenom prostoru. No, ja kosilice mogu dati svome sinu da ih odnese na more. I tamo oko kuće moraju kositi travu, a vi možete jednom tjedno doći i pokositi ovdje. Ako nemate čime, možete je i počupati rukama - bila sam i ja bezobrazna i naoko mirna, a u sebi sam titrala od straha.- Hvala, imam ja svoga posla. Samo si vi kosite. Pitam samo zato što sam zabrinut za svoju imovinu - rekao je umjesto pozdrava na odlasku.Ja sam pak popila jednu svoju orahovaču kako bih se smirila. Uvečer sam nazvala Tea i ispričala mu što je bilo.- Tip je zbilja bezobrazan. Imat će i on posjet. Renato i ja ćemo otići razgovarati s njim. A pozvat ću i odvjetnika, onoga koji te zastupao, da nam se pridruži - sad je već i Teo bio ljutit na Ivana.Moj sin je uvijek ispunjavao svoja obećanja. Za nekoliko dana doista su on, unuk i odvjetnik posjetili Ivana.- Neće te više uznemiravati. Imat ćeš mira dok uživaš ovdje. Rekli smo mu da ćemo, bude li te uznemiravao, osporiti oporuku jer se on ne pridržava uvjeta - ispričali su mi poslije.Opet prigovoriKoliko je Ivan povjerovao u to, ne znam, ali prestao me gnjaviti. Nekoliko sljedećih godina, četiri, možda pet bio je mir, izuzmem li njegove povremene pozive u kojima je provjeravao u kakvom je stanju kuća. Mogao je i sam provjeriti, barem izvana, i vidio bi da je u boljem stanju nego kad ju je naslijedio. Ali, onda je jednog proljeća nazvao i inzistirao da mu dam ključeve kuće kako bi provjerio u kakvu je stanju i očitao brojila za struju i vodu. Inače, svi su računi, oduvijek, otkako ja znam, stizali na adresu stana upravo zbog toga da tijekom zime ne moramo odlaziti onamo po uplatnice. To sam mu lijepo objasnila pa je ostao pokunjen. Sve sam, naravno, opet rekla sinu.- Čuj, mama, sad već imaš dosta godina. Bit će ti sve teže samoj u kući. Budi pametna. Sljedeći put mu reci neka te isplati da iziđeš iz posjeda pa da on može raditi s kućom što ga je volja. On će ti to vjerojatno odbiti, ali ništa te ne košta da ti uzrujaš njega - savjetovao mi je.Početkom ljeta moj se unuk planirao vjenčati. Prije toga htio je napraviti momačku večer i pitao me smije li to napraviti u kući. Naravno da sam pristala. Ali, drugi dan, mislim da su dečki još spavali u kući, nazvao me Ivan.- Cijelo poslijepodne i noć u toj je kući bio tulum! Te se radio roštilj, dečki su svirali gitaru i pjevali, čuli su se i ženski glasovi, svirala je glazba! Tko da spava kraj toga - vikao je u slušalicu.- Ivane, koliko ja znam vi uopće ne živite tako blizu. A i susjedne kuće su dovoljno udaljene da im buka nimalo nije mogla smetati. Osim toga, bila je subota, pa su svi mogli u nedjelju dulje spavati. Da je galama bila tako velika, intervenirala bi policija. Ali, kad vam već toliko smeta što uživam u toj kući, imam prijedlog. Ta kuća je vrijedna, vi je želite. Isplatite me, ne pristajem ispod sto tisuća kuna jer kuća vrijedi barem pola milijuna, ja ću se odreći doživotnog uživanja - predložila sam mu mirno.- Vi, vještice stara! Nema šanse da vam dam i jednu kunu. Ionako ćete uskoro crknuti! - bijesan kao ris poklopio mi je slušalicu.I doista, prestao me maltretirati. Ni sama nisam mogla vjerovati da cijelo ljeto i cijelu jesen imam mir. Ivan nije dolazio niti je zvao. Ja sam se divila genijalnosti svoga sina. Mislila sam kako je napokon nešto upalilo pa me Ivan više ne opsjeda. Prošle su dvije godine. Bližila sam se osamdesetoj. Više nisam mogla sama kositi travu uopće, sve sam rjeđe u kući ostajala dulje vrijeme. Došla bih dva-tri puta tjedno i uglavnom sam više sjedila u dvorištu no što sam nešto radila. Moj unuk više nije stizao kositi travu pa je angažirao jednog mlađeg čovjeka koji je ostao bez posla da mi dva ili tri puta tjedno, kako se već dogovorimo, dođe urediti dvorište ili nešto sitno popraviti po kući.Odvagala samNo, jednog prijepodneva, baš sam orezivala božure, imala sam namjeru složiti buketić za snahu Dariju i unukovu suprugu Brunu, kad mi je u dvorište ušao nepoznat čovjek od kojih pedesetak godina.- Dobar dan. Vi me ne poznajete. Ja sam Ivanov sin, Josip - pristojno se predstavio, a meni je srce zastalo od straha. No, on je bio vrlo miran i gotovo skrušen.- Tata je prije mjesec dana umro. Sad sam ja vlasnik kuće. Znam da vas je tata gnjavio, ali bio je bolestan, imao je rak koji je metastazirao, stalno je mislio da neće dugo poživjeti, ali, eto, dugo se mučio. Zato je htio prije smrti nešto ostaviti meni, zapravo, on je ovu kuću planirao ostaviti unuku, mom sinu. No, za to ima vremena. Moj sin ima dvadeset godina, studira i još nekoliko godina neće samostalno živjeti. Naslijedit će je ne od djeda nego od mene. No, ako ste vi još uvijek zainteresirani da vas isplatimo, ja sam to voljan učiniti - ponudio je, a ja sam mu odgovorila da se moram konzultirati s obitelji.- Nema problema, gospođo Barbara. I, još nešto. Vi ste, ako se dobro sjećam, mom ocu rekli da biste izišli iz kuće za sto tisuća kuna. Ja sam voljan cijenu udvostručiti jer kuća doista puno vrijedi, a vi ste je posve obnovili - otišao je, a nije kušao ni moju finu rakijicu.- Mama, odluka je samo tvoja. Ovaj put nitko od nas ne može odlučiti umjesto tebe - rekao mi je Teo kad sam ispričala sve o Josipovu posjetu i prijedlogu.Moj je sin bio u pravu. Razmišljala sam gotovo mjesec dana. Josip me ni na koji način nije požurivao. Pomno sam vagala sve za i sve protiv da zadržim kuću. Zaključila sam da me makar i povremeni boravci u toj kući još uvijek vesele. S druge strane bila sam svjesna da će mi vrlo brzo postati teret. Odnosno ne meni. Ali i mom sinu i, još više, mom unuku koji plaća čovjeka da je održava. A zašto? Zato da je u što boljem stanju ostavimo njezinu pravom vlasniku. Također sam pomislila kako bih bila nepravedna kad bih tome čovjeku uskratila da već sad počne preuređivati tu kuću za svoga sina ili raditi s njom što god hoće. Iskreno govoreći, svidjela mi se i njegova financijska ponuda. S tim novcem moći ću si osigurati više nego ugodne posljednje dane, a uz to moći ću nešto ostaviti sinu, a još više unuku koji se otpočetka, otkako sam ostala udovica, brinuo da ta kuća ne propadne.- Josipe, pristajem na vašu ponudu - razveselila sam ga svojim pozivom prije mnogo godina. Vrlo brzo smo sve riješili kod odvjetnika i oboje smo bili zadovoljni dogovorom.Ne veselim se nimalo što je Ivan umirao dugo i bolno, ali ironija je što je on, koji je meni vikao da crknem, umro mnogo prije mene. Eto, s današnjim rođendanom nadživjela sam ga gotovo petnaest godina.Sjećanja su me smirila i opustila. Mislim da ću uskoro usnuti s veseljem što me očekuje novi dan.
Nora, nemoj mi reći da si to opet učinila! - dramatičan ton koji je Katica, moja kolegica s posla i moja najbolja prijateljica, pridala svom čuđenju dijelom me zabavljao, a dijelom nervirao.- Što? - pravila sam se da ne razumijem o čemu govori mada sam bila sigurna da je vidjela kratak razgovor između Siniše i mene koji se odvijao u blizini prijemnog pulta na bolničkom odjelu na kojem smo radili.- Nemoj se praviti ludom! Znaš ti vrlo dobro o čemu govorim. Mora da si stvarno poludjela kad nemogućom upornošću odbijaš takvu priliku kakva je naš omiljeni, najzgodniji i k tome neoženjeni doktor. Čovjek bi povjerovao da o njemu znaš neku mračnu tajnu koja te sprečava da popustiš njegovim pokušajima da te nagovori na makar jedan spoj, ali je nemaš hrabrosti ili volje podijeliti s drugima. Je li, što to s njim nije u redu? Ili je vjerojatnije da ti imaš nekakav problem, da kod tebe nešto škripi i zapinje? Hajde, molim te, objasni mi, meni, svojoj najboljoj prijateljici, zašto uporno propuštaš priliku života za kojom gine većina pripadnica ženskog spola! - Katica je na sebi svojstven način nastavila pretjerivati.Odmahula sam rukom u njezinu smjeru i nasmiješila se jer me Katica uvijek uspijevala nasmijati svojim vatrenim primjedbama o svakoj temi koje bi se dotaknula pa makar i vrlo površno. A moj odnos s muškarcima, posebno s neodoljivim doktorom Sinišom, bio je jedna od tema koje su je u hipu mogle izbaciti iz ravnoteže. Još od prvog dana u srednjoj medicinskoj školi, kada smo se slučajno našle u istoj klupi, nas smo dvije razvile duboko, blisko prijateljstvo koje je izazivalo čuđenje svih koji su nas poznavali, a i nas smo se dvije ponekad našle zatečene time što naš čvrst odnos nimalo ne nagrizaju ogromne razlike koje među nama postoje.A te su razlike zaista bile velike i sveobuhvatne, počevši od našeg izgleda, preko podrijetla, navika i stavova, pa sve do najtananijih karakternih osobina. Ukratko, Katica je potjecala iz dobrostojeće, liječničke obitelji, a svoje je roditelje strašno iznenadila, a zatim i duboko razočarala kada je tvrdoglavo ustrajala na tome da bude "samo" medicinska sestra umjesto da nastavi tradiciju, upiše medicinski fakultet i odluči se za neku od prestižnih specijalizacija. U toj svojoj odluci Katica nije naišla ni na čiju podršku nego samo na sveopće nerazumijevanje. Meni je bilo jasno da se ne radi o nedostatku intelektualnih sposobnosti, upornosti ili volje za učenjem, čak ni o običnoj pobuni protiv roditeljskog autoriteta, nego o Katičinu sustavu vrijednosti koji je bio bitno drukčiji od onoga njezine okoline, ali i o samosvijesti koju je izgradila i koja joj je jasno ocrtavala životni put. Jedino ja, jednako zaljubljena u posao medicinske sestre kao i ona, mogla sam je razumjeti.Za razliku od nje, ja sam potjecala iz gotovo siromašne obitelji. Roditelje sam izgubila vrlo rano; oca u tragičnoj nesreći na poslu za koju nitko nije odgovarao, mada se prešutno znalo tko je kriv, a mama je umrla dvije godine kasnije od zloćudne bolesti koja je iz nje postupno isisala svu životnu snagu. Imala sam sedam godina kada je skrb o meni preuzela moja baka, tatina mama, hrabra i ponosna udovica koja je u bolnici radila kao medicinska sestra. Odgajala me čvrstom rukom, ali s najboljim namjerama te s puno ljubavi i prikrivene nježnosti. Između ostalih blaga koja mi je podarila tu je bila i ljubav za posao koji će i meni, kao i njoj, postati životni poziv.Osim ovih obiteljskih i društvenih razlika, između Katice i mene protezao se cijeli niz osobnih razlika koje su naše prijateljstvo činile tako tajanstvenim većini onih koji su nas poznavali. Katica je bila vedra, brbljava, glasna, nametljiva, uvijek u potrazi za akcijom, dok sam ja bila tiha, šutljiva, povučena i samozatajna. Ona je bila niska, ali vrlo ženstvena te je zračila nevjerojatnom privlačnošću koja je muškarcima bila neodoljiva. Ali, moja je prijateljica bila stalno u potrazi za ljubavlju i stalno nesretno zaljubljena. Naime, muškarci su, najprije privučeni njezinom neodoljivošću, vrlo brzo bivali potpuno iscijeđeni njezinom nepresušnom energijom, a mnogi, sigurna sam, i prestrašeni njezinom snagom i strašću. Iako nisam imala velikog iskustva, više sam joj puta pokušavala dokazati da mora malo popustiti, da mora naučiti kontrolirati svoj neobuzdani temperament, na što je ona bijesno odgovarala da to neće učiniti ni po koju cijenu jer joj slabići ionako ne trebaju.Ja pak nikad nisam bila u potrazi za ljubavi i nikad nisam bila zaljubljena. Istina, bila sam u nekoliko kraćih i vrlo površnih veza koje su imale malo toga sa zaljubljenošću, a još manje s ljubavi te sam ih prekidala s velikom lakoćom i osjećajem olakšanja. Katica nije vjerovala mojim najiskrenijim riječima kojima sam joj pokušavala objasniti da je prava ljubav, što se mene tiče, dar koji zaslužuju rijetki, a da ja nisam sigurna nalazim li se u tom krugu odabranih. Namjeravala sam čekati da mi se dogodi prava ljubav, a ne iscrpljivati se uzaludnom potragom koja bi me na kraju mogla dovesti samo do emocionalne praznine. A ako se i ne dogodi, neću imati nikakav problem s tim da zauvijek ostanem izdvojena kao jedinka bez svog para, jer samoća je uvijek bolja od lažnih osjećaja i samozavaravanja.Zbirka trofejaDok bih joj to govorila, Katica me promatrala kao da sam poludjela. Kao prava prijateljica pokušavala je prihvatiti moje stavove, ali nikad nije odustajala od pokušaja da me gurne u zagrljaj nekog muškarca kojeg je smatrala osobito dobrom prilikom. Uz to ju je dodatno izluđivalo to što meni nikada nije nedostajalo udvarača. Ta je činjenica meni bila prilično neugodna, ali tumačila sam je čudnom navadom muškog dijela našeg svijeta da ga privlače upravo one žene koje za njih ne pokazuju zanimanje. A jedan od najreprezentativnijih primjera svoje "vrste" bio je upravo Siniša, slavan ili ozloglašen kao veliki zavodnik i slamatelj ženskih srca.- Ponavljam ti već stoti put da je upornost tvog najdražeg doktora u nastojanju da me nagovori na spoj motivirana samo njegovom željom da i mene uključi u zbirku svojih trofeja. Što bi dobro iz toga moglo proizaći? - odjednom sam bila umorna od tog razgovora koji je bio repriza već nebrojenih koje smo ranije vodile.- Halo, ima li koga kod kuće? - Katica je lupkala kažiprstom po mojem čelu i odmah nastavila zauzevši pozu stroge učiteljice koja nepažljivom đaku drži lekciju:- Što bi moglo biti dobro u spoju s prezgodnim frajerom koji je, usput, vrlo perspektivan liječnik? Pa, na primjer, moglo bi se dogoditi da se dobro zabaviš, da malo uživaš u seksu, da se zaljubite i tko zna što još.Nasmiješila sam se njezinim upornim pokušajima i progunđala da trebam požuriti kući kako bih se stigla bar malo odmoriti prije noćne smjene u koju sam se morala vratiti za manje od osam sati.U prizemnom stanu sumorne višestambene zgrade, kao i svakoga dana, dočekali su me polumrak i tišina. Moja je baka, koju su pozne godine i dva slabija moždana udara gotovo potpuno prikovali uz krevet, drijemala pred upaljenim televizorom. Nakon što je veći dio života provela njegujući bolesnike, teško se mirila s tim da je sada ona ovisna o tuđoj pomoći te je zbog toga uvijek pomalo gunđala uz blagu dozu samosažaljenja. Trebala sam uložiti podosta truda i vremena da bih joj dokazala kako mi se nije nimalo teško skrbiti o njezinim potrebama, da to činim iz čiste ljubavi i jer mi je najbliže biće na svijetu te da mi velike brige zadaje svojim uzaludnim pokušajima održavanja samostalnosti.Još dok se nije probudila, iskoristila sam priliku i na brzinu očistila kupaonicu te uspjela obaviti još ponešto sitnijih kućanskih poslova kada sam po zvukovima iz dnevnog boravka shvatila da se baka probudila. Uz jednostavan lagani kasni ručak zabavljala sam je bolničkim pričama koje joj nikad nisu uspijevale dosaditi, a tada sam se povukla u svoju sobu kako bih ukrala koji sat sna. Nekome bi se ovakva moja svakodnevica mogla učiniti ispraznom, nezanimljivom i napornom, ali ja sam u poslu i svojoj vrlo suženoj, dvočlanoj obitelji nalazila smisao, zadovoljstvo i mir. Noćna smjena u bolnici ima svojih nedostataka, ali i svojih prednosti. Što se mene tiče, ja sam voljela raditi noću jer bi tada bolničke sobe, utonule u polutamu, na nekoliko sati utihnule u nadi oporavka. Svakodnevna bi se strka vizita, pretraga, čišćenja, preodijevanja, podjele lijekova i obroka i svih onih aktivnosti kojima je odjel tijekom dana vrvio pretočila u prigušeni šum koji ipak, na žalost, nikad nije bio potpuno lišen boli i mučne borbe pojedinih bolesnika.- Imamo novog pacijenta u petici. U prilično je lošem stanju i prima infuziju pa ga treba pomno pratiti - poslijepodnevna smjena rutinski je prosljeđivala informacije meni i Ružici, prosijedoj sestri premorenoj napornim godinama službe, koja je jedva čekala skori odlazak u mirovinu kako bi se mogla posvetiti svojim unucima i malom vrtu iza kuće. Nisam joj zamjerala što je veći dio noćne smjene običavala prespavati na uskom ležaju u maloj prostoriji koja je služila kao garderoba. Dapače, to mi je odgovaralo.Soba broj 5Sat vremena kasnije, kada se cijeli odjel prepustio noći otežaloj od šumova i uzdaha koji su pratili bolesničke snove, ušla sam u sobu broj pet gdje se na krevetu do prozora, ispod bolničkog pokrivača, nazirao lik visokog, mršavog muškarca čija je glava, uokvirena gustom, valovitom, nešto dužom crnom kosom mirno počivala na jastuku. Prema ravnomjernom, dubokom disanju činilo se da mirno spava. Sa željeznog okvira kreveta uzela sam bolesničku listu kako bih s nje pročitala podatke te odmahnula glavom vidjevši da sve ukazuje na vrlo teško stanje. Začudila sam se pročitavši godinu rođenja, jer sam shvatila da je od mene stariji samo godinu dana. Pretpostavila sam da je stariji, vjerojatno zbog težine njegove bolesti, što je uvijek teško povezati s mladošću, a možda i zbog dojma koji je ostavljalo njegovo mršavo, blijedo lice prekriveno jednodnevnom bradom koja je samo naglašavala općeprisutnu iscrpljenost.Kao začaranaProvjerila sam infuziju i upravo se spremala otići kada je iznenada otvorio oči usmjerivši pogled ravno na mene. Bile su to najljepše plave oči koje sam ikada vidjela, najsjajniji pogled koji mi je itko ikada uputio, a sve sam to vrlo jasno vidjela unatoč polutami koja nas je okruživala. Snažan dojam koji je susret s njegovim pogledom ostavio na mene može se usporediti samo s onim koji se doživi kada se usred ljetnog mediteranskog dana iznenada otvore škure pa nas kroz prozor zabljesne plavetnilo neba i mora.- Je li sve u redu? Treba li vam što? - prenula sam se iz neprimjerenog sanjarenja zauzimajući profesionalan stav. Nijemo je odmahnuo glavom, očigledno suviše iscrpljen da bi išta rekao. Uz napomenu da svakako pozvoni ako mu nešto treba, poželjela sam mu laku noć i izišla iz sobe. Te sam ga noći obilazila svakih sat vremena i svaki bi me put najprije dočekalo njegovo mirno, naizgled usnulo lice, a zatim i vedro plavetnilo njegova pogleda. Iduća dva dana bila sam slobodna, ali mi modrooki mladić nikako nije izlazio iz misli, uplevši se u njih tako duboko da me nije napuštao ni u snovima. Zapravo sam s nestrpljenjem čekala da ga vidim pa sam trećeg dana na posao krenula s neodređenim očekivanjem koje je bilo popraćeno nekim neobičnim uzbudenjem. Stoga sam osjetila veliko razočaranje kada sam krevet "svojega" pacijenta zatekla praznim, ali mi je laknulo kada mi je glavna sestra rekla da je pacijent na pretragama.Njezino sam kratko objašnje brže-bolje iskoristila kako bih se još malo raspitala. Iako ipak pomalo sumnjičava zbog mog povećanog zanimanja, glavna mi je sestra objasnila da je pacijent primljen u vrlo lošem stanju, dehidriran, s visokom temperaturom, jakim bolovima i krvarenjem. Sumnjalo se na rak debeloga crijeva, ali bilo je potrebno napraviti sve pretrage kako bi se vidjelo koliko je bolest uznapredovala i jesu li operacija i liječenje mogući.Poznajući opaku narav ove bolesti i njezinu nepredvidljivost, osjetila sam kako mi ledena ruka tjeskobe steže srce, istodobno se čudeći i prekoravajući zbog osjećaja koji su me obuzeli. Što se to događa sa mnom? Zašto mi je toliko stalo do nepoznatog mladića koji bi morao biti samo jedan od mnogih čije sam bolesti, propadanja, oporavke, ozdravljenja ili smrti do sada vidjela? Bila sam ljutita na sebe jer sam prekršila najsvetije pravilo zvanja koje je bez iznimke određivalo da se medicinsko osoblje ne smije osobno vezivati uz pacijente, ali sve moje profesionalne odluke pale su u vodu kada sam se iznova susrela s njegovim modrim pogledom. Ujedno, bio je to trenutak kada sam shvatila nešto nevjerojatno, da sam se zaljubila na prvi pogled, i to u vrlo bolesnoga, možda umirućeg mladića s kojim zapravo još nisam progovorila gotovo ni riječ.Ta me spoznaja zbunila, gotovo postidjela, ali mi je ujedno u srcu zapalila iskru koja se ubrzo rasplamsala u želju za njegovom blizinom i prilikom da ga upoznam.Poticana ovakvim žudnjama toga sam prijepodneva, naočigled sviju, pretjerivala brižnim oblijetanjem oko njega, izmamljujući njegove sve šire osmijehe i molbu da mu se obraćam imenom. Nikola, njegovo inače obično ime, meni je zvučalo poetično, poput stiha kakve pjesme. Nekoliko šturih ljubaznih riječi koje mi je uputio bilo je dovoljno da me do sutradan poslije podne drže na opasnim visinama zaljubljenosti.Istog poslijepodneva zaskočila me ljubomora, neugodna pratiteljica neizvjesnosti zaljubljenih, osobito onih koji još ne znaju jesu im osjećaji uzvraćeni ili ne. Možda je oženjen ili ima djevojku? Bilo je to pitanje koje mi je prostrujalo mislima, popraćeno neugodnom mišlju da je jedno od toga dvoje vrlo vjerojatno. Iz nekog razloga koji mi nije bio potpuno jasan, nisam skupila dovoljno hrabrosti da ga otvoreno upitam pa sam pokušala pribjeći sitnom lukavstvu.- Želiš li da ti pomognem da se obriješ prije nego što ti dođu posjete? - upitala sam ga, na što je on odgovorio odmahivanjem ruke uz komentar kako to nije važno.Razgovor u svitanjeUgledavši lijepu mladu ženu koja je elegantno sjedila na rubu njegova bolesničkog kreveta i prisno se naginjala prema njemu govoreći nešto zbog čega se Nikola osmjehuo, a oči mu se ispunile nježnošću, zamalo sam svisnula od muke. Zastala sam u hodniku krišom je promatrajući, ranjavajući samu sebe sviješću o povezanosti koja je među njima postojala, a koja se odražavala u svakom pogledu, pokretu i dodiru koji su razmijenili. Začuđena svojim sumanutim ponašanjem i besmislenim osjećajima, gledajući teško bolesnog mladića kako pogledom prati prelijepu, visoku, vitku crnokosu djevojku na odlasku, pitala sam se kako je moguće da se takvo što dogodi meni, da me ljubav pogodi u nemogućem trenutku, da gorko-slatke muke zaljubljenosti tako uspješno opsjedaju nebranjenu utvrdu moga razuma.- To ti je djevojka? Prekrasna je! - nisam mogla odoljeti ovom naizgled olako izrečenom komentaru dok sam stavljala novu vrećicu infuzije.- To mi je sestra. Nemam djevojku - od iscrpljenosti je teško izgovorio i ovih nekoliko riječi, ali njegov mi je pogled nedvosmisleno govorio da je shvatio sve moje neizrečene poruke. Pocrvenjela sam, ne samo zato što sam ostala razotkrivena, razgolićenih osjećaja, nego još više zato što sam shvatila da mi Nikola nijemo poručuje kako mu slabost uzrokovana zlokobnom bolešću ne ostavlja nimalo snage za složene igre uobičajene između mladića i djevojaka među kojima se pojavi "ono nešto". To me duboko posramilo jer, naravno, on i ja bili smo svjetlosnim godinama daleko od toga da budemo obični mladić i djevojka u igri zavođenja, a ja sam svoje nagle, hirovite osjećaje sebično stavila ispred njegovih okrutno stvarnih potreba.Nekoliko dana kasnije bila sam svjesna da osjećaji koje gajim prema Nikoli nisu ni slučajni, ni varljivi, ni površni. Tih je nekoliko dana bilo dovoljno da, manje kroz kratke razgovore, a više kroz ono neizrečeno, shvatim kako sam zavoljela čovjeka nevjerojatno tople naravi, otvorenog optimista koji je gajio silnu ljubav prema svijetu i životu i neobičnu vjeru u budućnost. Bilo je upravo tragično da se takva osoba, i još tako mlada, zatekne suočena sa stravom koju nosi bolest.- Bojim se - rekao mi je pred svitanje onoga dana kada su napokon trebali doći njegovi nalazi, kada je trebala biti izrečena presuda.- Bilo bi čudno da se ne bojiš - odgovorila sam šaptom, sjedajući na rub njegova kreveta i obuhvativši dlanovima njegovu hladnu ruku. Ostala sam tako sjediti uz njega sve dok nije svanulo i dok nije došla jutarnja smjena, pokušavajući ga zabaviti bolničkim zgodama i tračevima kako bih mu misli odvratila od strepnje koja ga je cijeloga prožela.Iščekivanje nalazaToga jutra nisam otišla kući nego sam u bolničkom restoranu pila kavu za kavom, čekajući da mi Katica javi kakvi su Nikolini nalazi i što je njegov liječnik odlučio.- Vijesti su i loše i dobre. Loša je vijest da je zaista tumor, a dobra da je otkriven na vrijeme i da će za nekoliko dana biti operiran. Ali, zašto se tako zanimaš za njega? Što se događa? - Katica mi je prenijela vijest i bez oklijevanja prešla na stvar.Pokušala sam izbjeći odgovor zamatajući svoje riječi u neuvjerljiva objašnjenja, ali moja me prijateljica predobro poznavala.- Ti si se zaljubila! Nevjerojatno! - s mješavinom zgražanja i oduševljenja, ove je riječi izgovorila preglasno pa su se ljudi za susjednim stolovima okrenuli prema nama.Budući da sam ja samo zbunjeno šutjela, zažarenih obraza, izbjegavajući njezin pogled, ona je nastavila govoriti:- Znaš, da su neke druge okolnosti, ovo fenomenalno otkriće koje potvrđuje da si i ti samo obično ljudsko biće, slabo na ljubavne boljke kao i svi ostali, oduševilo bi me. Ali, zaljubiti se u pacijenta koji boluje od teške bolesti graniči s ludilom. Da i ne spominjem kako nije baš sasvim etično niti bi naišlo na oduševljenje i odobravanje nadređenih kada bi za to saznali. Daj mi učini uslugu i objasni što se to s tobom događa?!Kako bih ikome mogla objasniti što se događa kada ni sama nisam pronalazila objašnjenje koliko god ga uporno tražila kroz beskrajna preispitivanja? Kako opisati osjećaj koji me obuzeo kada se prvi put moj pogled susreo s njegovim? Kako uopće pojmiti što se nalazi iza i u podlozi mojih osjećaja koji su sa svakim novim susretom postajali sve dublji, slojevitiji i ljepši? Kojim riječima opisati onaj radosni drhtaj koji je prostrujao mojim tijelom kada sam shvatila da niti Nikola nije ravnodušan prema meni ili onaj val tuge koji me poklopio kada sam osjetila distancu koju odlučno održava među nama bojeći se čvršćim sponama povezati svijet zdravih i bolesnih, živih i umirućih. Budući da sam uspjela promrmljati tek nekoliko nesuvislih riječi, Katica je donijela pobjedonosan zaključak:- Znam! Sigurno boluješ od nekakvog sindroma Florence Nightingale. To je to! Jer nikako drukčije nije moguće objasniti tvoje ponašanje. Pogledaj se samo: radiš kao medicinska sestra, živiš s nepokretnom bakom koju svakodnevno njeguješ i ne želiš ni čuti da potražiš pomoć, a sada si se još zaljubila u teško bolesnog mladića. Zajednička crta koja se tu provlači čini mi se jasnom kao dan. Osim toga, nije li zaista pomalo pomaknuto zaljubiti se u potpunog stranca o kojemu znaš gotovo samo jednu informaciju: da možda neće doživjeti idući tjedan ili mjesec?Nije Katica izrekla ništa što se već kao sumnja nije oblikovalo i u mojim mislima. Ali, iako se Nikola u mom životu pojavio tek prije nekoliko dana, meni je to kratko vrijeme bilo dovoljno da shvatim i potvrdim iskrenost svojih osjećaja. Nikola je bio pametan i pažljiv, a kada bi mu se snaga na trenutak dovoljno vratila, iz njega bi zabljesnula vedrina duha uvijek spremnog na šalu, snaga osobe koja u svemu pronalazi nešto dobro. To su bile osobine koje su me njemu privukle, ta pozitivna energija utjelovljena u njegovu pogledu, a ne bolesna želja da se vežem uz nekoga tko bi bio ovisan o meni, o njezi koju mu mogu pružiti. Sve sam to željela opisati Katici, ali su mi se u tim trenucima sve riječi učinile nedovoljnima. Bit će vremena i za to, pomislila sam. Sada želim biti uz Nikolu, ohrabriti ga onim što je pozitivno u nalazima i prognozama liječnika, podsjetiti ga da ću mu biti potpora na svakom teškom koraku koji ga očekuje.Umalo premještajDva dana kasnije, upravo u vrijeme dok su Nikolu pripremali za operativni zahvat, u prostoriju za liječničko osoblje pozvao me Siniša. Odmah mi je bilo jasno da je ili čuo govorkanja, ili mu je netko nešto zlonamjerno natuknuo, ili je sam primijetio posebnost mog odnosa prema jednom odabranom pacijentu.- Ovo je službeni razgovor - sjedio je za jednim od dva omanja pisaća stola i oštro me promatrao.- U redu, doktore - odgovorila sam pomislivši kako se ja njemu ionako uvijek obraćam samo službeno. On je bio taj koji si je, bez pitanja, uzeo slobodu da me oslovljava s "ti" i obraća mi se imenom.- Načuo sam nešto o nekakvim nepriličnostima između vas i jednog našeg pacijenta. Moram vas upozoriti da to na ovom odjelu ne toleriramo i da ni u vašem slučaju nećemo učiniti iznimku - još se više uspravio na stolcu ne bi li time svojim riječima dao veći značaj.- Nije se dogodilo ništa neprilično - kratko sam odgovorila.Nekoliko me trenutaka šutke promatrao, a onda hladno dodao: - Nedostatak ozbiljnosti s kojom pristupate svojim dužnostima ne ostavlja mi druge mogućnosti nego da se zauzmem za vaš premještaj na drugi odjel.- Kako god želite. Samo bi bilo dobro da razmislite vodi li vas u tome briga za pacijente i odjel ili povrijeđena taština - ne čekajući odgovor izišla sam odlučno zalupivši vratima.Iako me Sinišino ponašanje povrijedilo i uzrujalo, tih su trenutaka moje misli bile posvećene samo želji da Nikolina operacija dobro prođe.Siniša je zaista pokušao isposlovati moj premještaj, ali su u moju obranu stale glavna sestra i nekolicina liječnika. Njihovo mi je povjerenje mnogo značilo mada me ni premještaj ne bi spriječio da se što je više moguće posvetim Nikoli i njegovom što bržem i uspješnijem oporavku.Tri mjeseca kasnije Nikola i ja zajedno smo izišli kroz bolnička vrata, a nakon još tri mjeseca napokon me prvi put poljubio. - Zašto ti je trebalo toliko dugo? Znaš li da si mi zamalo slomio srce? - promrmljala sam nakon što sam uspjela doći do daha. - Želio sam to učiniti kao zdrav čovjek - rekao je to ozbiljnim, gotovo svečanim tonom. - Ali, ti znaš, mislim svjestan si toga da nisi niti ćeš ikada više biti potpuno zdrav čovjek? - oprezno sam ga upitala. - Znam, znam, ali sam makar dovoljno ojačao da te mogu poljubiti kako treba. Uostalom, više i ne moram biti potpuno zdrav jer imam vlastitu, samo svoju, privatnu medicinsku sestru - rekao je uz širok osmijeh dok su se njegove usne približavale mojima kako bi se stopile u još jednom slatkom poljupcu.
Andrej je bio savršen zaručnik. Pomogao mi je izići iz automobila, otpratio me sve do ulaznih vrata moje kuće, a zatim nježno poljubio u obraz.- Hvala ti na prekrasnoj večeri, draga - rekao mi je. Krenuo je prema svom autu, no zatim se naglo okrenuo i dodao: - Ne zaboravi na nedjelju. Obećala si mojoj majci da ćeš doći na ručak.Uzdahnula sam. Nedjeljni ručak s obitelji mog budućeg muža predstavljao mi je pravu muku. Atmosfera je uvijek bila vrlo službena i cijelo sam se vrijeme osjećala kao da sam pod povećalom.- Oprosti - rekla sam - ali potpuno sam zaboravila na to. Obećala sam Tinu da ću ga odvesti u zoološki vrt. Na svu sreću, dodala sam u sebi.On je zastao i namrštio se. - Mama će biti baš razočarana. - Žao mi je, Andrej. Ne želim je razočarati, ali kad nešto obećam Tinu, uvijek se trudim održati to obećanje.Magdalena, moja buduća svekrva, uvijek je bila zbog nečega razočarana. Naročito kad se nešto ne bi odvijalo onako kako je ona to zamislila.Nakon smrti muža njoj je pripala uloga glave obitelji i očekivala je da svi udovoljavaju njezinim prohtjevima. Ja sam imala problema s ulogom poslušne buduće supruge njenog sina jedinca, kakvu mi je očigledno namijenila. Ponekad mi se činilo da se nikad neću uspjeti uklopiti u njihovu obitelj.- U redu, Larisa - uzdahnuo je Andrej. U tom mi je trenutku jako nalikovao svojoj majci. - Prenijet ću mami tvoje isprike. No pokušaj ne zaboraviti na ručak iduće nedjelje, u redu? Laku noć, ljubavi.Ostala sam ga promatrati dok je hodao prema svom autu. Bio je visok, zgodan, elegantan i vjerojatno bi sve slobodne žene koje sam poznavala bile presretne da mogu biti na mome mjestu. No ja sam na trenutak došla u iskušenje da ga pozovem i kažem mu da nisam više sigurna da se želim udati za njega.Bojim se da smo zajedno iz sasvim pogrešnih razloga. Imamo posve drukčije poglede na svijet. Njemu je potrebna supruga, netko tko bi ga pratio na njegovim pojavljivanjima u javnosti. Meni je potreban muškarac koji bi bio dobar otac mom Tinu, netko uz koga bih se osjećala sigurno i tko bi mi pomogao da riješim svoje probleme.Takavje bio moj brak s Robertom. Nas smo se dvoje jako voljeli i uvijek smo se dobro zabavljali. Bili smo vrlo bliski, pravili zajedničke planove za budućnost i bili jedno uz drugo, kako se kaže, i u dobru i u zlu. Ali, ako sam se namjeravalaudati za Andreja, trebala sam ga prestati uspoređivati s Robijem, najdivnijim muškarcem na svijetu, koji je nesretnim slučajem poginuo jedne noći, sletjevši sa zaleđene ceste.Financijska sigurnostOstala sam stajati na kućnom pragu sve dok Andrejev auto nije nestao iza zavoja, a zatim sam namjestila osmijeh na lice i ušla u kuću. Tin i ja smo nakon Robertove smrti stanovali s mojim roditeljima. Moj je otac bio odlučan u namjeri da se preselimo k njima. Ja sam se isprva protivila, no ipak sam duboko u sebi osjetila olakšanje što nećemo biti sami. A otkad sam bila u vezi s Andrejem, više se nisam morala brinuti za financije i znala sam da će mom sinu biti osigurano lagodno djetinjstvo i kvajitetno obrazovanje.Osjećala sam malu grižnju savjesti zbog takvog kalkuliranja, ali ionako sam, zapravo, sve što sam radila, radila zbog svog djeteta.- Andrej je upravo muškarac kakav ti treba - zadovoljno je ustanovila moja majka prije mjesec dana kad sam joj pokazala zaručnički prsten koji mi je poklonio.Imala sam dvadeset i osam godina, bila sam još mlada i lijepa, no imala sam i osmogodišnjeg sina, i ni sama ne znam čime sam to privukla najpoželjnijeg neženju u gradu. On je bio nasljednik imućne obitelji i nije mi bilo sasvim jasno što je tog muškarca natjeralo da se odluči oženiti mnome?Jadni Andrej, imao je toliko dobrih osobina. Bio je veliki radnik, aktivan u brojnim humanitarnim organizacijama i živio je sa svojom majkom udovicom. Pratio ju je svake nedjelje na misu, zatim bi ručao s njom, a svakog bi je utorka vodio na većeru u kakav ekskluzivni restoran. On je bio taj koji ju je vodio k doktoru, zubaru, pratio je na sve važne događaje. Boljeg sina Magdalena zaista nije mogla poželjeti. No, bilo je i mnogo stvari koje su mi smetale kod njega, sitnice, nevažne gluposti. Na primjer, držao je kovanice u malom kožnom novčaniku kako ne bi deformirale džepove njegovih skupocjenih hlača. Uvijek je nosio odijela i kravatu i nikad ga nisam vidjela u trapericama ili razbarušene kose. Ja sam ipak željela više od toga. Željela sam osjetiti strastveni poljubac na svojim usnama kao dokaz ljubavi i iskrenih osjećaja nekog muškarca. Željela sam da me netko uvjeri da je život predivan i da sam mu ja najvažnija osoba na svijetu. Uz Roberta sam se tako osjećala. Možda to nije bilo u redu od mene, no nikako nisam mogla prestati uspoređivati Andreja i svog pokojnog muža.Ušla sam u dnevni boravak i majka je podigla pogled s knjige koju je čitala i nasmiješila mi se. - Jesi li se večeras lijepo provela, Larisa? - upitala me. Nasilu sam zijevnula.- Jesam, mama. No jako sam umorna i idem odmah leći. Znala sam da bi ona najradije da ostanem s njom i pričam joj o Andreju, našim zarukama i skorom braku. Bila je uzbuđena zbog priprema za vjenčanje i željela je da sve isplaniramo do najsitnijeg detalja.Turobna kućerinaDok sam izlazila iz dnevnog boravka, primijetila sam očev zabrinut pogled. Nas smo dvoje uvijek bili na istoj valnoj duljini i vjerojatno je naslućivao da nisam sretna smjerom kojim je krenuo moj život. Nekoliko je puta pokušao razgovarati sa mnom, ali ja bih uvijek spretno promijenila temu. Imala sam osjećaj da nije fer da se žalim. Barem sam to dugovala Andreju.Požurila sam u svoju sobu. Bila je mala i udobno namještena, baš kako sam je ostavila kad sam se udala za Roberta. Ispružila sam se na krevet i zagledala kroz prozor, promatrajući zvjezdano nebo. U srpnju, nakon vjenčanja s Andrejem, Tin i ja trebali smo se preseliti u njegovu ogromnu vilu. Bila je to mračna kuća, s antiknim pokućstvom, a osim toga, i Andrejeva je majka trebala ostati živjeti s nama. Andrej mi je rekao da se unutarnje uređenje kuće nije mijenjalo otkad zna za sebe. Bila sam sigurna da mi Magdalena neće dopustiti da išta promijenim u njoj. Meni bi bilo draže živjeti u malom stanu, s puno svjetla, koji bih mogla urediti po svom i natrpati ga svojim drangulijama, kako ih je nazivao Robert. Užasavala me i sama pomisao da će moj živahni Tin uskoro živjeti u toj turobnoj kućerini.Idućeg sam jutra, stojeći ispred kuhinjskog prozora i pijući kavu, opazila našeg novog susjeda u vrtu kuće pokraj nas. Na sebi je imao izblijedjele traperice i ispranu plavu majicu, a kosa mu je bila poprilično razbarušena. Zastao je zamišljeno promatrajući vrt, s rukama u džepovima. Zatim je izvadio ruke iz džepova kao netko koga očekuje hrpa posla, protrljao ih i ušao u kuću. Zapitala sam se gdje su mu žena i djeca. Ponovno sam ga ugledala te večeri, dok sam sjedila u vrtu ispred kuće, čekajući da Andrej dođe po mene. I on je sjedio vani i čitao.Idućeg je jutra bila subota i ugledala sam svog susjeda kako izlazi iz kuće elegantno odjeven. Sjeo je na svoj veliki motocikl i odjurio. Ponovno sam se zapitala gdje su mu žena i djeca i kako to da vozi motocikl, a ne automobil.Odlučna u namjeri da se pokažem kao dobra susjeda i da u isto vrijeme zadovoljim svoju znatiželju, ušla sam u kuhinju i počela mijesiti kolač. Tin mi se pridružio i promatrao me dok sam mijesila tijesto.- Imaju li novi susjedi djecu? - upitao me. - Ne znam, Tine. Vidjela sam samo jednog muškarca.On je napravio razočaranu grimasu i gurnuo prst u čokoladnu kremu.- Volio bih imati susjeda s kojim bih se mogao igrati - rekao je polizavši prst. - Ovdje su svi tako stari.Prijekorno sam ga lupnula po ruci kad je ponovno htio umočiti prst u čokoladu. - Znam kako se osjećaš, srce. Ovdje je sve previše mirno, zar ne?Dok sam ja bila mala, naša je ulica bila puna djece i neprestano je odzvanjala smijehom. Igrali smo se skrivača, graničara, dečki su znali zaigrati nogomet, a često smo znali sjediti na zidiću i razgovarati. Sada su u tim kućama ostali samo stariji ljudi.Kolač dobrodošliceTog poslijepodneva, kad sam začula zvuk motocikla kako se zaustavlja ispred kuće, uzela sam kolač i krenula upoznati našeg novog susjeda. Stigla sam upravo u trenutku kad je spremao motocikl u garažu. Čim me ugledao, zaustavio se i nasmiješio. Imao je lijepo, izražajno lice i djelovao vrlo srdačno.- Dobra večer! - veselo me pozdravio. Bio je vrlo privlačan, na sasvim drugačiji način od Andreja, možda malo muževniji.- Dobra večer, zovem se Larisa - predstavila sam se. - Stanujem u kući do vaše. Donijela sam kolač vama i vašoj obitelji u znak dobrodošlice.Bio je vrlo visok i to mi se sviđalo, budući da sam i ja bila visoka metar i osamdeset. Na licu mu se ponovno pojavio osmijeh.- Vrlo ljubazno od vas. Puno vam hvala. Dođite, uđite pozvao me.Pošla sam za njim u kuću i ušli smo u staromodnu kuhinju. On je nešto tražio po ladici, a zatim je izvadio nož i tanjure i odmah počeo rezati moj kolač. Sa smiješkom sam ga promatrala.- Takav radi i moja majka - oduševljeno je primijetio. Zatim je pokazao na lončić za kavu. - Radite li i tako dobru kavu?- Pa kažu da radim - nasmijala sam se. Uzeo je posudu i stavio je na štednjak.- Htio bih se presvući. Ako vi skuhate kavu, dotle ću se presvući i odmah se vraćam.Bio je već na vratima kad se naglo okrenuo. - Nisam se ni predstavio, zovem se Sven - rekao je vrativši se i pruživši mi ruku. - Nadam se da vas nisam probudio svojim motociklom. Dogodio mi se kvar na automobilu dok sam se selio ovamo. Nije ga imalo smisla popravljati, tako da moram početi razmišljati o kupnji novog.Vratio se malo kasnije odjeven u traperice i majicu od jučer. - Vaša supruga još nije stigla? - upitala sam. On je raširio oči, a zatim je sa smiješkom odmahnuo glavom, uzevši još jedan komad kolača. - Nisam oženjen. Živim sam. - Kako to onda da ste kupili ovako veliku kuću? Ima četiri spavaće sobe - nisam mogla izdržati, a da ga ne upitam. - Pa pretpostavljam da neću zauvijek ostati sam - vragolasto se nasmiješio i ulio kavu u šalice. - Čekam onu pravu. Eto zašto s trideset i pet godina još nisam oženjen. I dalje je tražim, ali izgleda da dosad nisam imao sreće - objasnio je. - Što se čudite? Samo vam govorim istinu.Voli djecuUzvratila sam mu smiješak. Taj je muškarac zaista bio vrlo zanimljiv. Odložila sam šalicu i bacila pogled na vrt. - Mislim da Tinu to neće biti drago - rekla sam. - Tinu? - Mom osmogodišnjem sinu. Silno želi imati prijatelja za igru - objasnila sam i pokazala na vrt obrastao korovom. - Uvijek se u ovom vrtu igrao s djecom para koji je prije vas stanovao ovdje. On je nemoćno podignuo ramena. - To je logično. Kad imaš osam godina, vrt je mjesto u kojem možeš doživjeti razne avanture. Zašto niste doveli i Tina i svog muža? Volio bih ih upoznati.Izišli smo u vrt.- Nemam muža - priznala sam i na trenutak sam imala osjećaj kao da flertujem s njim. Bilo mi je neugodno. -Udovica sam.On me pažljivo pogledao.- Onda dovedite samo Tina. Ja jako volim djecu. - Pretpostavljam da i žena vaših snova voli djecu - našalila sam se.- U to sam duboko uvjeren - uozbiljio se on. - Ja ne bih mogao živjeti bez njih.I tako sam otišla po Tina. Nešto kasnije sjedila sam na stepenicama pred svojom kućom i promatrala Tina i Svena kako igraju nogomet. Bilo je tako divno čuti mog sina kako se smije. Već dugo ni s kim odraslim nije igrao nogomet, a da ne spominjem da mu je Sven promijenio i gume na biciklu!Andrej nije bio za te stvari. On je očekivao da dijete od osam godina cijeni skupe restorane u koje nas je vodio. No, Tinu je bila draža kriška pizze ispred televizora nego trosatno sjedenje uz probrana jela.Iduće nas je večeri Sven pozvao k sebi na roštilj. Dok smo sjedili i promatrali Tina kako umače krumpiriće u kečap, Sven mi je podigao lijevu ruku. Dlan mu je bio topao i hrapav. Za nekoga tko se bavio poslom komercijalista imao je previše ožiljaka. Ali vjerojatno ih je zaradio radom u vrtu i kući.- Tko je on, Larisa? - upitao me. Uznemirena njegovim dodirom, povukla sam ruku i zagledala se u prsten koji sam nosila. - Zove se Andrej - odgovorila sam, dodavši da je njegova obitelj jedna od najimućnijih u gradu.Moj je prsten bio prekrasan i skupocjen: mali blistavi dijamant na tankom obruču od bijelog zlata.- Nevjerojatno, ne živim dugo ovdje, ali već sam čuo za tu obitelj. - Zatim me iznenada ponovno uhvatio za ruku. - Voliš li ga? To je pitanje bilo neprimjereno i odmah sam reagirala. - Nemaš mi pravo postavljati takva pitanja. - Oprosti - ispričao se i pustio moju ruku.Svekrvino upozorenjeOdmah sam požalila što sam ga prekorila. Iduće je nedjelje Sven pozvao Tina da zajedno odu na izlet. Bilo mi je žao što i mene nisu pozvali da pođem s njima. Ja sam toga jutra bila na misi s Andrejem i njegovom majkom, a zatim kod njih na ručku. Sve bi žene koje sam poznavala prodale dušu vragu samo da budu na mom mjestu. Ali ne i ja. Nisam mogla prestati razmišljati o Svenu i Tinu i izletu koji su isplanirali za to popodne.Dok su nam posluživali čokoladni mousse za desert,Andrej se ispričao i otišao pozdraviti poznanika za susjedni stol. Magdalena me pažljivo promatrala, poigravajući se slasticom u svom tanjuru. Na kraju je odložila vilicu i strogo me pogledala.- Čula sam da imaš novog susjeda. - Ah, da. Tek se nedavno doselio u naš grad - objasnila sam joj, pitajući se zbog čega je on zanima. Stisnula je usnice i salvetom dotaknula rub usana. Na licu joj se pojavio izraz neodobravanja.- Znaš, Larisa, ne bi bilo dobro da krenu govorkanja o tebi i tvom novom susjedu. Zbunila sam se.- Molim? - upitala sam i dohvatila čašu s vodom. Skliznula mi je iz ruke i voda se prolila po stolnjaku. Konobar je odmah dotrčao obrisati stol, a ja sam osjećala kako u meni raste bijes. Kako se usudila izreći takvu glupost?- Bojim se da ne shvaćam o čemu to pričate. - Viđena si s njim, Larisa. To ne možeš poreći - rekla je, a zatim je, udaljivši tanjur od sebe, dala znak konobaru.I ja sam odgurnula svoj tanjur. Nisam bila gladna i bila sam ljuta. Nisam se željela raspravljati s njom, ali sasvim sigurno nisam željela ni šutke slušati njezina predbacivanja.- Moj sin i ja smo viđeni s njim. I nismo radili ništa neprimjereno. Jeli smo hamburger i on je igrao nogomet s Tinom. Uvjeravam vas da je to sve što smo radili.Osvrnula sam se oko sebe, tražeći pogledom Andreja. On je to primijetio i vratio se za stol. - Je li sve u redu? - upitao je pogledavajući čas majku čas mene. - Sve je u redu - promrmljala sam. - No, sada bih se vratila kući, ako nemaš ništa protiv.U autu nismo progovorili ni riječ. Ja sam sjedila odostraga, a Magdalena sprijeda, uspravna i ohola poput kakve kraljice. Andrej me otpratio do ulaznih vrata.- Nazvat ću te kasnije, može? - U redu - odgovorila sam. Tin je odabrao upravo taj trenutak da istrči van.- Bok, mama. Sven i ja smo čekali da se vratiš da te pitamo hoćeš li s nama. - Znaš što, Tine? Mislim da je jedna lijepa šetnja šumom upravo ono što mi sada treba - odlučno sam odgovorila.Jadni Andrej. Nije imao pojma zašto smo se njegova majka i ja držale tako rezervirano. Ali bila sam sigurna da će se ona pobrinuti servirati mu svoju verziju čim ostane nasamo s njim.Ugodna šetnjaU svakom slučaju, ta mi je šetnja baš prijala. Popravila mi je raspoloženje nakon one mučne diskusije s Magdalenom. Pomogla mi je da zaboravim na zabrinute Andrejeve poglede dok smo se vraćali. Bilo je divno promatrati Tina kako pun energije trči šumom i neprestano zapitkuje Svena o biljkama, cvijeću, životinjama. I bilo je divno vidjeti s koliko strpljenja mu Sven odgovara na naizgled banalna pitanja. Tin i ja smo se već bili prilično vezali uz Svena i nisam željela svog sina lišiti njegova novog prijatelja. Ignorirala sam činjenicu da ni ja više nisam mogla bez njega.Bio je prekrasan sunčani dan, nebo je bilo bez oblačka i pri kraju šetnje osjetila sam neopisivo blaženstvo i spokoj. Fizički zamor me oslobodio briga i nakon posljednjeg uspona zaustavila sam se i sjela na travu da dođem do daha, primijetivši da mi je odjeća mokra od znoja. Sven se zaustavio pokraj mene.- Ne uspijevam pratiti tvog sina - rekao je sav zadihan. - Ni ja - priznala sam. - Larisa... - promrmljao je i naglo se uozbiljio. Skočila sam na noge i zamakla za jedan rascvjetali grm. Trudila sam se ostati pribrana, ali nešto se u meni uznemirilo, nešto što je mirovalo još od Robertove smrti. - Larisa - ponovio je on, približivši mi se. - Ne - rekla sam i pobjegla niz puteljak na kojem nas je čekao Tin. Morala sam pobjeći od Svena. Nisam bila spremna čuti ono što mi je mogao reći.Te večeri, nakon što smo se Tin i ja vratili kući, nazvao me Andrej.- Moja majka ti se ispričava. Imala je užasnu glavobolju i nije željela biti neugodna prema tebi - objasnio mi je.Ma kakva glavobolja! Počela sam vjerovati da mu je majka prava vještica!Nekoliko dana poslije Tin je sav zadihan dotrčao kući. - Mama, Sven želi da mu pomogmem odabrati novi auto! Smijem li? Ha? Smijem? - od silnog uzbuđenja nije mogao dočekati moj odgovor.Raznježio me pogled na njega. Zaista je uživao sa Svenom. - Naravno da možeš - odgovorila sam mu. On je već poletio prema vratima, no zatim se naglo okrenuo prema meni. - Zašto i ti ne bi pošla s nama? - Ja? - iznenadila sam se. - Zašto? Mislim da vam moje mišljenje nije potrebno. - Oh, mama! - nestrpljivo je uskliknuo moj sin. - Bit će nam zabavnije u troje, a i lakše ćemo izabrati auto za Svena! - Oh - promrmljala sam, pokolebana njegovim molećivim pogledom. Tin me tada uhvatio za ruku i natjerao da ustanem s kauča. - Hajde, mama! Znaš da će Svenu biti drago.Dvosjed ili džip?Čim smo ušli u autosalon, Tin je počeo proučavati jedan džip, a zatim je prešao na crni sportski dvosjed. Zadivljeno je rukom prelazio po njegovoj sjajnoj karoseriji, a Sven je stajao uz njega.- Što kažeš, Tine. Baš je lijep, zar ne? - Da, jako - odgovorio je moj sin. -Ali ne treba nam takav - zaključio je odlijepivši se teška srca od sportske jurilice.- Tine - prekorila sam ga. Zabrinulo me što je govorio u množini. - Ne možeš... Sven me prekinuo pokretom ruke. - Što ti misliš, što nam treba? - upitao me. - Ne želim se miješati u to - odlučno sam odgovorila. - Evo ga - pobjedonosno je uskliknuo Tin. - To je to! Pogledala sam sivo vozilo sa zatamnjenim staklima. Sven se okrenuo prema meni. - Što misliš, Larisa? Sviđa li ti se? - ponovno me upitao. - Već sam ti rekla - nestrpljivo sam odgovorila. - Moje mišljenje nije važno. - Hajde, molim te - nije se predavao. - Želim čuti tvoje mišljenje. - Mislim da je preglomazan! Sven je prasnuo u smijeh. - U pravu si.Tin mi je dobacio ljutit pogled. - Preglomazan? Nije uopće preglomazan. Pogledaj koliko ima mjesta u njemu - rekao je, obišavši vozilo sa svih strana. - U njega može stati šest osoba, a ima mjesta i za psa i za stvari.- Tine - odvratila sam smirenim glasom - Svenu ne treba mjesta za šest osoba, a nema ni psa. On je sam.Moj sin je odmahnuo glavom i zakolutao očima, a zatim se okrenuo prema Svenu kao da mu se želi ispričati što ima tako blesavu majku koja ništa ne shvaća.- On će se oženiti, mama. Rekao mi je. I imat će puno djece i psa. Velikog psa kojeg će nazvati Reks, jer mu se tako zvao pas kojeg je imao kad je bio mali. Osim toga, jako voli pse i...Sve to izrekao je u jednom dahu. Zbunila sam se. Zar se Sven doista ženio? Trudila sam se suzdržati da ne zaplačem jer sam bila svjesna toga da me Sven promatra. Jadni moj Tin. On je toliko želio imati braću i sestre i psa za igru. No kako su trenutno stajale stvari, Andrej i ja mu nikad nećemo pružiti ništa od toga. Već smo razgovarali.- Imaš Tina - rekao mi je Andrej. - Nema potrebe da imamo još djece. - Ali, dragi, pa barem si ih mi možemo priuštiti još. - Larisa, ne misliš valjda da na djecu gledam kao na novčani izdatak? Znaš da financije uopće nisu u pitanju. Stvar je u tome da djeca kompliciraju život. Ne, mislim da nam je Tin sasvim dovoljan.Obiteljska zabavaSada kad sam saznala da se Sven uskoro ženi, imala sam osjećaj kao da me netko ošamario posred lica. Bila je to potvrda da sam si utvarala stvari koje nisu postojale. Morala sam se pomiriti s tim. Udat ću se za Andreja, a Svenov me se život uopće nije ticao.- Mislim da je ovaj karavan najbolji izbor za veliku obitelj - procijedila sam na kraju na jedvite jade.Idućeg popodneva, kad sam se vratila kući s posla, počela je padati kiša. Upalila sam radio i stojeći uz prozor i čekajući da kiša prestane ugledala Svena. Parkirao je svoj novi automobil na pločnik i utrčao u kuću, pazeći da previše ne pokisne. Nešto kasnije glasno kucanje na vratima prekinulo me u razmišljanju što ću kuhati za ručak. Otvorila sam vrata i zatekla Svena potpuno mokre kose.- Dođi, moraš nešto vidjeti - pozvao me uzbuđenim glasom. - Što? - upitala sam. Dođi - ponovio je nestrpljivo. Poveo me prema stražnjem dijelu vrta. - Pogledaj! - zadovoljno je usmjerio prst prema nebu, na kojem su se pojavile dvije duge. - Oh, moj Bože! - zadivljeno sampromrmljala. - Dvostruka duga.On je uzdahnuo. - To je vrlo rijetka pojava, znaš li? Izraz lica bio mu je ushićen. I dalje mi je čvrsto stiskao ruku i činilo mi se kao najprirodnija stvar na svijetu stajati ondje s njim i oduševljeno promatrati dugu. U tišini smo stajali sve dok duge nisu nestale, a zatim smo se pogledali i nasmiješili jedno drugom. On mi je ležerno prebacio ruku preko ramena.- Hvala ti što si podijelila sa mnom ovaj trenutak - rekao je, a zatim smo se rastali i krenuli svatko prema svojoj kući.U nedjelju poslijepodne Sven je priredio roštilj u vrtu za svoju obitelj, koja mu je došla u posjet. Ja sam stajala na prozoru kuhinje i brojala ih. Bilo ih je osam odraslih i jedanaestero djece različite dobi. Smijali su se, šalili i pravili veliku galamu. Otišla sam u dnevni boravak i pokušala čitati. Zatim sam odlučila gledati televiziju sa svojim ocem, ali nikako se nisam uspijevala usredotočiti na program.Ne mogu reći da mi je smetala buka iz Svenova dvorišta, već se činilo da se on i njegovi odlično zabavljaju, a ja sam se iz nekog glupog razloga osjećala isključenom.Netko je pozvonio na vrata. Pošla sam otvoriti i ugledala Svena s osmijehom od uha do uha.- Vaše veličanstvo - rekao je teatralno se naklonivši - biste li vi i vaš sin bili tako ljubazni i pristali pridružiti nam se u odbojci?Nasmiješila sam se sva sretna. - Dolazimo odmah.Svi su bili potpuno obuzeti igrom. Jedna o Svenovih sestara slučajno me srušila na travu. - Hej, izgleda da u tvojoj obitelji baš i nisu najnježniji - kroz smijeh sam spočitnula Svenu.Skidam prstenOn je bio zadihan, a majica mu je bila mokra od znoja. - Znaš što, Larisa? Fantastična si - promrmljao je. Maknuo mi je lišće iz kose i odmaknuo pramen sa čela. - Većina žena uvijek brine o frizuri i odjeći. Tebi to uopće nije važno. - Je li to kompliment? - Nego što! - odgovorio je vrativši se u igru.U tom mi je trenutku prišla Sonja, jedna od njegovih šogorica. - Divan je, zar ne? Ne ispuštaj ga iz ruku. - Na žalost, zauzeta sam - rekla sam, pokazavši joj zaručnički prsten. - Prsten se lako da skinuti odvratila je.Nakon što sam te večeri stavila Tina na spavanje, izašla sam u vrt. Pomislila sam na Andreja. Mog dragog, ozbiljnog, zgodnog Andreja. Kad god bih pomislila na njega, osjetila bih sažaljenje. Jesam li zaista bila spremna provesti ostatak života s muškarcem kojeg nisam voljela, samo zato jer sam se uz njega osjećala sigurno? Iznenada sam shvatila da to neću moći. To ne bi bilo pošteno prema nijednome od nas. Nervozno sam okretala prsten na svom prstu. Zatim sam uzdahnula i zagledala se u mjesec. Iako me Sven doživljavao samo kao prijateljicu, ja se više nisam željela udati za Andreja. Nisam željela život satkan od dosadnih nedjelja u restoranu, nisam željela svekrvu koja će me kontrolirati i neprekidno kritizirati. Nije mi trebao sav taj novac. Željela sam se igrati u vrtu sa svojim sinom, željela sam da bude sretan. I željela sam, da, željela sam Svena.On je izašao upravo u tom trenutku i okrenula sam se da ga pogledam. Nakon nekoliko trenutaka krenuo je prema meni. Skinula sam prsten i stavila ga u džep.- Razmišljam o tome da se ponovno preselim - rekao mi je nakon što je sjeo do mene na stepenice. - Zašto? - zbunjeno sam ga upitala. On je uzdahnuo. - Bio sam uvjeren kako ću uskoro pronaći onu pravu i imao osjećaj da se sve odvija kako treba, ali kad sam konačno pronašao ženu s kojom sam poželio provesti ostatak svog života, otkrio sam da je ona zaručena za drugog.Srce mi je od radosti poskočilo u grudima. Govorio je o meni!- Svaki put kad sam te poželio uzeti u naručje i ne ispuštati te, ugledao bih taj prokleti prsten, koji je poput disko kugle blistao na tvom prstu! Taj muškarac ti može pružiti sve ono što ti ja ne bih mogao ni da se još jednom rodim.Pokazala sam mu svoj prstenjak bez prstena. - Ne nosim više taj prsten, Svene. Nisam to još rekla Andreju, ali ne mogu se udati za njega. Skinula sam prsten kad sam te ugledala kako dolaziš k meni.Strastveni poljubacS uzdahom olakšanja privukao me k sebi. Usne su nam se konačno spojile u strastveni poljubac za kojim smo oboje toliko žudjeli. Kad smo se konačno uspjeli odmaknuti jedno od drugoga, on me nježno uhvatio za ruku i dobacio mi tobože ozbiljan pogled. - Postoji samo jedan mali problem, kad se budemo vjenčali. - Koji problem? - zbunila sam se. On je prasnuo u smijeh. - Što si antitalent za odbojku. Inače bi bila savršena. - Morat ćeš me naučiti kako se igra - mazno sam mu prošaptala na uho. - Ne želim te razočarati ...Naše su se usne ponovno potražile i ovaj nam se put bilo puno teže odvojiti. Sven je teška srca ustao. - Bolje da sada odem, inače bih mogao zaboraviti da sam pristojan i odvući te u svoju kuću i voditi ljubav s tobom sve do jutra. Osjetila sam ugodnu toplinu pri pomisli na to i shvatila da sam ludo zaljubljena u tog muškarca koji je, šaljući mi rukom poljupce, koračao prema svojoj, uskoro našoj kući.
Jako je zgodan, dobar i nevjerojatno osjećajan! - opisivala sam prijateljici svoju novu ljubav dan nakon što sam prvi put izašla s Nevenom. Sjedile smo u gradu na kavi, a Marijana me sumnjičavo gledala. Nikakvo čudo, zapravo, s obzirom na to da sam oduvijek bila sklona poput magneta privlačiti zgodne, ali samožive i bezosjećajne muškarce.- Ne, ne! - odlučno sam zatresla glavom - Neven nije kao ostali, drugačiji je, vjeruj mi! - Ma, vjerujem ja tebi... - rekla je, no nije zvučalo tako. - Ali? Sigurno postoji nekakav ali, osjećam ti u glasu! - uzvratila sam iritirano. Zašto mi jednostavno nije mogla vjerovati? - Nema nikakvog "ali" - Marijana mi je prijateljski položila ruku na rame. - Bit ću presretna ako je zaista tako kako kažeš. Dakle, veliš: zgodan i dobar - ponovila je moje riječi, ovaj put značajno nadižući obrve. Da, upravo takav je bio Neven: muškarac iz snova! - Poznajemo se tek jedan dan, ali imam osjećaj da bih mogla provesti ostatak života s njim - rekla sam gorljivo. - Izgleda kao Tom Cruise, samo visok gotovo dva metra, a ima srce poput kakvog janjeta. Zamisli, kakva čarobna kombinacija! - A da nije gay? - Marijana je ponovno zvučala sumnjičavo.Sad mi je već polako išla na živce. Zašto se jednostavno nije mogla veseliti tome što je barem jedna od nas dvije naletjela na tako rijedak primjerak savršenog muškarca? Kao da nije znala kakva sam loša ljubavna iskustva imala iza sebe!- Nije! - ljutito sam joj odbrusila i odlučila da joj neću reći više ni riječi o mojoj novoj ljubavi. Možda je samo ljubomorna, pomislila sam i inatljivo prekrižila ruke na grudima.Najava vjenčanjaOd mog razgovora s Marijanom prošlo je otprilike pola godine, kad sam ostala u drugom stanju s Nevenom.- Udaješ se? - moja prijateljica me gledala u čudu. Uostalom, kao i svi kojima sam rekla neočekivanu vijest. - Slavice, pa poznajete se tek nekoliko mjeseci! - odmahivala je glavom u nevjerici. - Da, i? Ne razumijem zašto ljudi misle kako su potrebne godine da bi se nekoga upoznalo! Neven je savršen muškarac: osjećajan, nježan, pažljiv - onakav kakvog bi svaka majka poželjela za zeta - uvjeravala sam Marijanu u ono u što sam tada i sama vjerovala. - Ako je tako, onda ti čestitam! - pomirljivo je slegnula ramenima i zagrlila me. Nisam joj zamjerala što je još malo prije bila skeptična jer sam znala da iz nje ipak progovara briga.- Onda? Hoćeš li mi biti kuma ili ne? Naravno da je htjela. I bila je. Anakon svadbenog obreda, kad je vidjela kako Neven, ne obazirući se na stol prepun mesnih delicija, pika po svojoj salati, priznala mi je da je moj novopečeni muž stvarno "nevjerojatno zgodan" i "nevjerojatno poseban".Pa to sam joj cijelo vrijeme i govorila! Nevenova osjećajnost bila je prije svojstvena ženskom negoli muškom rodu, no usprkos svojoj feminiziranoj strani on je ipak bio pravi muškarac. U prilog tome najbolje je govorio i moj zaobljeni trbuščić koji se jedva primjetno nazirao ispod vjenčanice. Na moju beskrajnu radost, Neven bi ga svako malo pogladio, upućujući mi pritom nježne poglede.Da, nije bilo sumnje: ja sam bila jedna od rijetkih sretnica koja je uspjela upecati istinski osjećajnog muškarca! Moj brak će biti bajka, razmišljala sam zaneseno dok su se gosti oko nas dobro zabavljali. Ono što mi tada nije palo na pamet bila je činjenica da svakoj bajci kad-tad dođe kraj. U našem slučaju, to se dogodilo daleko prije nego što bi čovjek mogao i pomisliti. Da Neven nije onakav kakvim sam ga zamišljala, shvatila sam već prvi dan nakon vjenčanja.- Sad, kad živimo zajedno, trebali bismo se uskladiti po svim pitanjima - izjavio je dok smo doručkovali u našoj novoj kuhinji. - Po kojim to pitanjima, ljubavi? - promrmljala sam mažući maslac na tost. - Pa, po svima, kao što sam rekao. Odmah potom trebala sam saznati što je značila ta njegova izjava. Na moje čuđenje, obuhvaćala je doista sve: od hrane koju ćemo jesti do ljudi s kojima ćemo se družiti. Oni s kojima sam se ja družila Nevenu se uopće nisu dopadali. - Jedu sve do čega stignu, piju previše, puše, psuju - imala sam za čuti.Čudni prijateljiNo dobro, možda moji prijatelji i nisu bili najuzorniji na svijetu, ali takva njegova kritika ipak me duboko iznenadila. Konačno, svi su ga na svadbi dobrohotno tapšali po ramenu, željeli mu sretan brak i iskreno mu nudili svoje prijateljstvo. Uostalom, kao da su se meni sviđali njegovi prijatelji. Bili su za moj ukus suviše šutljivi i čudni, no nisam mu to spočitnula odmah nakon prve bračne noći!- Osim toga - zaključio je Neven gledajući s negodovanjem kako mažem maslac na tost - ti bi sad kao moja žena isto trebala razmisliti o prehrani. Kako misliš da ćemo moći zajedno funkcionirati ako budemo jeli različite stvari?Taj njegov prijedlog još mi se i nije učinio toliko strašnim, budući da mi meso nikad nije bilo suviše važno. Ono što me poljuljalo bio je dodatak koji je uslijedio:- Naravno, najbolje bi bilo da postaneš veganka kao i ja. Jer, tek ćemo tada biti savršeno usklađeni - jedno s drugim, i oboje s Bogom!Biti vegan kao i Neven značilo je ne jesti baš ništa što je životinjskog podrijetla: niti mliječne proizvode niti jaja - a ja sam sve to voljela. Gledala sam ga nekoliko trenutaka u nedoumici, a onda, ni sama ne znajući zašto, pristala na njegov zahtjev. Pretpostavljam da sam to učinila zato što smo bili tek friško vjenčani, što sam čekala njegovo dijete i što sam ga voljela. No, tu nije bio kraj Nevenovim željama.- Volio bih da bolje upoznaš moje prijatelje. Gnjave me da te uvedem u zajednicu još otkad smo prohodali. Mislim da sad, kad si postala moja žena, ne možemo to više odgađati.Znala sam, naravno, da Neven ima nekakvu "zajednicu" s kojom se obavezno sastaje svaki tjedan, no, da budem iskrena, nikad nisam osjetila potrebu upoznati te ljude. Znala sam da su njegovi istomišljenici i to mi je bilo dovoljno. Sad sam ih, htjela-ne htjela, morala pobliže upoznati. Tjedan dana kasnije lijepo sam se uredila za tu priliku, no Neven nije bio zadovoljan.- Kao prvo, ova haljina ti nije nimalo prikladna, ima prevelik dekolte - rogušio se. A što se tiče bombonjere i vina - ljutito je upro prstom u vrećicu koju sam pripremila za domaćine - kako ti je samo palo na pamet kupiti takvo što? Pa rekao sam ti da moji prijatelji žive apsolutno prirodnim načinom života!Čedna haljinaZar je ta prirodnost isključivala čokoladu i vino? Iako sam bila zbunjena, nisam postavljala nikakva daljnja pitanja i samo sam se na brzinu preodjenula. Ovaj put sam odabrala haljinu s manjim otvorom oko vrata, a vrećicu s poklonima ostavila doma. Naravno da sam već tada trebala shvatiti da u cijeloj toj priči nešto debelo ne štima, ali nisam. Svatko ima svoje mušice, običavala je govoriti moja mama, a ja sam se, kao i mnogo puta ranije u životu, priklonila tom njenom mišljenju. Muhe očito ima i moj savršeni muž, razmišljala sam dok smo se vozili na najčudniju večeru kojoj sam ikad prisustvovala.Nisam se dobro osjećala u društvu tih ljudi. Koliko sam mogla primijetiti, niti između njih samih nije postojala velika bliskost. Djelovali su vrlo kruto i rezervirano. Cijele večeri razgovor se vrtio oko "jednostavnosti života" i "prava životinja". A onda se počelo pričati i o nekakvom kraju te o životu nakon njega.- Kakav kraj? Kraj čega? - upitala sam zbunjeno. Zaista nisam shvaćala o čemu govore.- Kraj svijeta, naravno - objasnila mi je jedna sredovječna žena koja mi se ranije predstavila kao Barbara. - Samo će pravedni preživjeti. Mi se već pripremamo za taj dan. Vidiš, to što smo mi vegani, to je pitanje vjere. Mi naime vjerujemo da su životinje jednake nama ljudima i da ih ne smijemo iskorištavati niti ubijati. Uzgajati životinje, loviti ih ili klati je nasilje nad njima.Kakvi čudni ljudi, prošlo mi je kroz glavu dok sam je slušala. Njihova samouvjerenost i sigurnost u ono što su tvrdili bila mi je gotovo zabavna. Barem tako dugo dok Barbara nije izjavila nešto što me doslovce šokiralo.- Naša vjera nam također nalaže da odbijamo liječničku pomoć ili transfuziju - rekla je mirno, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Ali, što radite u slučajuteških bolesti? - s nevjericom sam je upitala. - Molimo se! Naš Gospodin nas neće nikad napustiti i uslišat će naše molbe. No, ako molitva ipak ne pomogne i sustigne nas propast, tada moramo biti svjesni toga da smo to zaslužili svojim djelima u nekom od ranijih života. U tom se slučaju moramo pomiriti sa sudbinom i pokorno je prihvatiti.Druga obiteljNeven se ovdje umiješao u razgovor i pokušao ga skrenuti na drugu temu. Vjerojatno je primijetio kako se na mom licu vodi borba između zgražanja i poriva da prasnem u smijeh i uplašio se da ga ne osramotim.Dok smo se vozili doma, razmišljala sam kako reći mužu da mi se njegovi prijatelji nimalo ne sviđaju.- Nego, reci, ljubavi... - započela sam oprezno. - Ti valjda ne vjeruješ u sve ono o čemu se večeras pričalo? Mislim, u svemu tome ima puno primitivizma i praznovjerja...Neven je smjesta skrenuo razgovor na drugu temu, no ja nisam popuštala. - Koliko dugo poznaješ te ljude? Kako si se uopće zbližio s njima?U polumraku auta mogla sam jasno vidjeti kako se njegovo lice smrknulo i zatvorilo. - Poznajem ih od malih nogu. Moja je mama ušla u zajednicu kad nas je moj otae napustio. Oni su nam tada pomogli da se podignemo na noge i da odaberemo jedini ispravan životni put. Njegove su me riječi iznenadile. Znala sam, doduše, da ga je majka sama othranila, ali to da mu je čudna zajednica bila poput druge obitelji, to sam sad čula prvi put. Zabrinuto sam ga iskosa pogledala, a ostatak puta proveli smo u šutnji.No, činilo se da nisam imala razloga za brigu. Neven je možda bio povezan s čudnim ljudima, ali još uvijek je bio onaj divan muškarac u kojeg sam se zaljubila. Ja sam se, njemu za ljubav, odrekla svih namirnica životinjskog podrijetla, a on se prema meni ophodio s nevjerojatnom pažnjom i nježnošću. Njegovi odlasci u zajednicu su se nastavili, ali sad me barem više nije prisiljavao da idem s njim.Neko vrijeme je trajala idila, a onda su stvari naglo krenule nizbrdo. Neven je počeo češće odlaziti u zajednicu, istodobno postajući rigorozniji prema meni. Ako sam ranije još i mogla pojesti komadić mesa ili ribu, sada mi to više nije uopće dopuštao. Nije da sam uopće imala nekakav apetit na takvu hranu, s obzirom na izraz gađenja na njegovu licu kad bih je jela, no osjećala sam se sputanom. Pogotovo kad je počeo striktno izbacivati iz kuće sve ono što sam voljela: mlijeko, jogurt, vrhnje, sir, jaja. Naš se jelovnik sastojao od kruha, salate, kuhanog povrća, žitnih kaša, sjemenki, voća, soje, algi i biljnih čajeva.- Dobivamo li mi putem ovakve prehrane zaista i sve vitamine i minerale koji su nam potrebni? - zanimalo me. - Naravno, čovjek nije svežder, nego je genetski predodređen da bude biljožder! - dobila sam siguran odgovor.Nemam mlijekaIpak, sve sam se češće osjećala slabo i umorno. A osim što sam s gubitkom omiljene hrane imala osjećaj da sam izgubila i djelić životne radosti, brinula sam se i za našu bebu. Liječnica mi je potvrdila moja strahovanja.- Sve će biti u redu ako budete unositi dovoljno bjelančevina biljnog podrijetla, poput soje - rekla mi je. - Međutim, čim se dijete rodi, prijeđite radije na normalnu prehranu. Premava vašoj krvnoj slici i tjelesnoj težini vidi se da niste baš u najboljoj formi za dojenje djeteta.I zaista, kad se naša mala Nikolina rodila, doktoričine riječi su se obistinile. Bila sam slaba, iscrpljena i nisam imala dovoljno mlijeka.- Morat ću je dohranjivati - rekla sam Nevenu, jadna što sam samu sebe dovela u takvo stanje. - Mi ne koristimo mliječne proizvode, Nives, i ti to dobro znaš! - strogo me opomenuo. Ali... - mucala sam, - Ima raznoraznih proizvoda za nadohranu beba... - Nikakvo dohranjivanje ne dolazi u obzir! - Neven je bio rezolutan. - Ali, Nevene! - vrisnula sam očajnički. - Slušaš li ti što ti govorim? Nemam dovoljno mlijeka! Hoćeš li da naše dijete gladuje? Neven me prostrijelio hladnim pogledom. - Ti si možda majka našeg djeteta, ali ja znam bolje što je dobro za njega! - rekao mi je tonom koji nije trpio pogovora.Inače sam se uvijek pokoravala njegovim željama, ali ne i ovaj put, jer sada se ipak radilo o našem djetetu. Tako sam, dok Neven nije vidio, kriomice malenoj dala bočicu sojinog mlijeka. No, to nije bio dobar potez. Nikolina je postala nemirna, počela bez prestanka plakati, dobila proljev, kožni osip i konačno mi nije preostalo ništa drugo nego otići s njom pedijatru. Neven je išao sa mnom. Bio je vrlo zabnut. Doktorica također.- Čime ste je hranili? - upitala me nakon što je pregledala Nikolinu. - Moja žena doji - brzo je umjesto mene odgovorio Neven. - Hm... - doktorica je bila u nedoumici. - Bebe obično dobro podnose majčino mlijeko. Postiđeno sam izbjegavala njezin upitan pogled. A onda, kad je htjela propisati Nikolini blagi lijek protiv proljeva i mast za smirivanje osipa, Neven se žestoko usprotivio.- To ne dolazi u obzir! Mi odbijamo svaki oblik takvog liječenja. To je čista kemija! - Ali, ovo su proizvodi na biljnoj bazi - rekla je doktorica, vidno zapanjena njegovom reakcijom. - Ljudski organizam ima moć iscijeliti sam sebe - rekao je Neven umotavši bebu žurno u dekicu. Dok smo već stajali na vratima, doktorica je meni pružila recept. - Uzmite ovo, molim vas, i dođite obavezno za nekoliko dana na kontrolu!Agresivni ispadiNjen zapanjen pogled pratio nas je dok me Neven doslovce izvukao za ruku iz ordinacije. Osjećala sam se bijedno jer mu se nisam suprotstavila, no s druge strane, bojala sam se njegove reakcije. U međuvremenu sam, naime, imala prilike upoznati i njegovu prilično agresivnu stranu. Kao primjerice onda kad je bacio cijeli kolač koji sam ispekla u smeće, nakon što je u kanti pronašao ljuske od nekoliko jaja. Nakon toga je postalo uobičajeno da pretražuje našu kantu za smeće.Osip i proljev su nakon nekoliko dana zaista nestali, no situacija je bila loša. Nikolina ni nakon tri mjeseca nije dobila puno na kilaži, a meni se, dok sam gledala njeno sićušno izgužvano lice, slamalo srce. Kad sam Nevenu rekla da namjeravam ponovo otići pedijatru, eksplodirao je.- Nemaš pošto ići tamo! Vidiš da je djetetu prošao proljev i bez njenih kemikalija. Ne odobravam to! Jesi li me razumjela?Naravno da nisam. Tko je mogao razumjeti Nevena, osim njegove zajednice? Zato sam se i opet obratila svojoj najboljoj prijateljici. Kad sam joj ispripovijedala što se događa kod nas, Marijana je bila užasnuta. Ne možeš dopustiti da nekakva vjerska zajednica upravlja tvojim životom, Nives! Moraš zaštititi svoje dijete! Naravno da je Marijana bila u pravu, to sam i sama dobro znala, pa ipak, bojala sam se. Kad se zapravo onaj muškarac kojeg sam držala za idealnog pretvorio u okrutnog terorista? I kad sam se to ja iz normalne žene pretvorila u njegova taoca?Umire od gladiJedne večeri, nekoliko dana nakon razgovora s Marijanom, nešto me prenulo iz sna. Bio je to zvuk koji je dopirao iz Nikolinina krevetića i koji nije slutio na dobro. Kad sam prišla bliže, uvjerila sam se da beba zaista teško diše, a čelo joj je doslovce gorjelo. Uzela sam je u naručje i stala hodati s njom gore-dolje po sobi. Neven je došao iz noćne službe i nemirno se vrtio po krevetu. Čim je zaspao, umotala sam malenu u deku i odvezla se zajedno s njom taksijem u dječju bolnicu. Dok smo se vozile, zabrinuto sam je gledala kako otežano diše i kako se njen maleni grudni koš s mukom uzdiže i spušta. U bolnici su Nikolini izmjerili temperaturu. Imala je trideset i devet stupnjeva!- Dijete je pothranjeno i na rubu je upale pluća. Mora biti hospitalizirano i primiti kuru antibiotika - rekao je dežurni liječnik mrko me gledajući. Nisam ni trena dvojila da se pita kakva to majka dopušta da joj dijete oboli od gladi. Kad je vidio kako se dvoumim, liječnik je pooštrio ton: - Malena je u suviše teškom stanju da biste je mogli liječiti kod kuće. Vidim da vam nije pravo da je zadržimo ovdje, ali nemate izbora!Naravno da mu nisam mogla reći ono što me istinski brinulo: Nevenova reakcija kad sazna da sam postupila protiv njegove volje.- Ne znam o čemu razmišljate, ali ponavljamvam: vašem djetetu je hitno potrebna medicinska njega. Ili želite riskirati?Naravno da to nisam htjela. Ionako sam slušajući Nevena nanijela previše zla našoj kćeri.- Oprostite... - promrmljala sam postiđeno. - Naravno da ću učiniti kako god kažete. Zadovoljan što sam konačno protisnula nekoliko suvislih riječi, doktor se okrenuo sestri i rekao joj neka pripremi injekciju penicilina. No, upravo u trenu kad se spremao dati Nikolini lijek, u čekaonici ispred ambulante začulo se glasno komešanje. U jednom sam trenutku prepoznala Nevenov glas i smjesta se prestrašeno ugrizla za usnicu. Kako sam bila glupa što sam mu ostavila na stolu poruku kamo sam odvela Nikolinu! Nisam ni sanjala da bi on mogao doći za nama, no sad je očito bio tu. Već u sljedećem trenutku uletio je u ordinaciju i poput luđaka krenuo prema stolu na kojem je ležala Nikolina i plakala. Zgrabio je malenu u naručje te držeći nju jednom rukom, drugom uhvatio mene.- Ne mogu vjerovati da mi ovako radiš iza leđa! - vikao je, ne obazirući se na liječničko osoblje niti na ljude u čekaonici koji su se znatiželjno navirivali kroz otvorena vrata. - I ti bi zaista dopustila da našem djetetu ubrizgavaju kojekakva sredstva? E pa ja sigurno neću takvo što dopustiti!Gledala sam u svog podivljalog muža širom otvorenih usta i odjednom mi je postalo jasno: više ga ne volim. Ne, to nije više bila ljubav. Samo sam ga se bojala... No, sad nije bio trenutak za preispitivanje osjećaja. Morala sam hitno djelovati. Zato sam prišla korak bliže Nevenu i obratila mu se odlučnim glasom.- Je li ti jasno da je naše dijete u životnoj opasnosti? Želiš da umre? Da živimo s tom krivnjom do kraja života?Činilo se da sam ga pogodila u žicu jer je njegovo lice na trenutak poprimilo zbunjen izraz. A čim sam to spazila, zgrabila sam dijete iz njegovih ruku i sklonila se iza doktorovih leđa. Bojala sam se da će Neven ponovno nasrnuti na mene, ali to se nije dogodilo. Na doktorov zahtjev da napusti ordinaciju, on je to smjesta učinio i našem je djetetu konačno mogla biti pružena spasonosna pomoć.Kazneno djeloIduće dane Neven je proveo u svojoj zajednici. S ljudima do kojih mu je bilo više stalo negoli do njegova djeteta i žene. Nikolina je morala ostati nekoliko tjedana u bolnici. Njezin je oporavak tekao vrlo sporo. No, ubrzo nakon užasnog incidenta u bolnici posjetila me socijalna služba. Doktor ih je obavijestio po službenoj dužnosti.- Zanemarivanje djeteta je kazneno djelo. Kad se djevojčica oporavi, najprije ćemo je dodijeliti skrbničkoj obitelji, dok ne preispitamo cijeli vaš slučaj - rekla je službenica dok sam je ja užasnuto gledala. Ne, to nije moguće. Da mi uzmu moje dijete! Pa nisam ja bila fanatik koji je ugrozio njeno zdravlje, nego moj muž! Željela sam to reći službenici. Posvađati se s njom i dati joj do znanja da me nitko nema pravo razdvajati od mog djeteta! No, riječi mi nisu prelazile preko usana. Odjednom kao da mi je netko skinuo povez s očiju. Nisam mogla vjerovati da sam bila tako slijepa. Pa ja nisam bila ništa manje kriva od Nevena. Slušala sam ga poput nekakve glupe guske, pokoravala se njegovim nemogućim željama, u ime ljubavi i mira u kući ugrozila život našeg djeteta!- Molim vas... - rekla sam uhvativši ženu čvrsto za ruku. - Nemojte mi je oduzimati! Znam da sam užasno pogriješila. Ne znam gdje mi je bila pamet. Moj muž, Nikolinin otac, vjerski je fanatik i nekako je uspio i mene uvjeriti u to kako djetetu ne treba ništa što nije prirodno. Žena me sumnjičavo gledala. - No, ja naravno shvaćam kakva je to strašna zabluda i koliko sam pogriješila! - brzo sam dodala. - Vidjet ćemo, gospođo - rekla je neodređeno, no glas joj više nije imao onako ledeni ton. Dok sam je ispraćala, znala sam da za mene i moje dijete postoji samo jedno rješenje: razvod. Neven je predugo živio u svojim uvjerenjima i preduboko zaglibio u njih da bih mogla očekivati kako će se ikad promijeniti. No, za Nikolinu i mene još je postojala šansa.- I, kakav je? - Marijana me znatiželjno gledala. Nakon dugo vremena, opet smo se družile kao nekad i pijuckale našu kavicu u gradu. Od razvoda s Nevenom prošlo je godinu dana. Ja sam ponovo radila, a Nikolina se pretvorila u bucmastu i zdravu bebu.- Ne razumijem... - zbunjeno sam je pogledala. - Na koga misliš?Novi početakMarijana mi se samo značajno osmjehnula. Zar je bilo moguće da je shvatila da imam novu simpatiju a da joj nisam još ništa rekla? - Dobro, ima jedan, zove se Luka. Novi je u našoj firmi. Razveden je i ima djevojčicu dvije godine stariju od Nikoline. Nije nešto prezgodan, ali... - Ali? - Marijana je značajno podigla obrve. - Ali je tako prekrasno normalan! Voli životinje, ali jede meso. Vjeruje u Boga, ali nije član nikakve zajednice. Voli prirodno, ali ne odbija lijekove kad je to potrebno. I tako je istinski brižan prema kćeri. Zamisli, žena je ostavila i njega i malenu zbog drugog. - Nevjerojatno, da majka napusti tako malo dijete. Čega sve nema na ovome svijetu - Marijana se zgrozila.- Da, čega sve nema... - složila sam se s njom. Ja sam to najbolje znala nakon svega što sam u životu prošla, a pogotovo nakon braka s pritajenim fanatikom. No, život ide dalje i uvijek pruža nove šanse za nov početak. A moj bi se mogao zvati Luka.
Tako si dobra, zlato. Tata i ja jako smo ponosni na tebe - rekla je mama spuštajući na stolić pladanj s upravo pečenim kolačima.- A sa mnom se, naravno, ne ponosite - na ljutiti Anin glas okrenula sam se. Moja je sestra stajala na vratima dnevnog boravka odjevena za izlazak i s ruksakom preko ramena. Namrgođenim pogledom gledala je mamu i mene. - Znaš da nije tako, Ana. Bojana je odlučila volontirati i zbog toga sam... - Ne trudi se. Ne zanima me njezino novo dobročinstvo - prekinula je mamu i izišla zalupivši za sobom vratima. Mama je samo uzdahnula, a licem joj je preletjela sjenka tuge. - S njom je sve teže. Dok ste bile male, lijepo ste se slagale. Ne znam što je ušlo u nju u zadnje vrijeme - rekla je mama utučeno. - Pubertet, eto što. Istina je da smo se malo udaljile i da je Ana često ljuta na mene bez razloga - priznala sam i sama nezadovoljna svojim sve lošijim odnosom s tri godine mlađom sestrom. - Nije ona više mala. Navršila je sedamnaestu. Ti uvijek nalaziš opravdanje za nju. Uzmi kolač, zlato. Kada moraš ići? - Za desetak minuta. Raznosit ću ručkove po kućama - pogledala sam na sat. - Jesi li sigurna da ćeš sve to uspijevati? Sad si na drugoj godini, imaš više učenja. - Ne brini se, mama. Ispite polažem redovito, a imam i slobodnog vremena. Želim pomagati ljudima. I Marija već nekoliko mjeseci pomaže u Caritasovoj kuhinji. - Možda bi to i tebi bilo bolje nego obilaziti korisnike po kućama. Moram priznati da se malo brinem. Ići ćeš po tuđim stanovima. Ne možeš znati tko je kakav i... - Mama, to su sve stari i nemoćni ljudi koji primaju hranu iz pučke kuhinje. Raznosit ću im obroke, malo s njima porazgovarati i to je sve - na brzinu sam pojela kolač i ustala. Nisam željela kasniti pa sam se radije požurila.Dok sam se vozila na svoj prvi volonterski radni dan, razmišljala sam o Ani. Tijekom odrastanja bile smo složne i dobro se slagale. No, kad je krenula u srednju školu, a ja sam već bila pred maturom, naš se odnos počeo pogoršavati. Ana se stalno svađala s roditeljima, naglo mijenjala raspoloženja. Postala je ljubomorna na mene i sve češće svoj gnjev iskaljivala na meni. Tvrdila je da meni roditelji poklanjaju veću pažnju, a da se na nju svaljuje krivnja za sve.Oduvijek smo bile različite. Ja sam bila marljiva i odlična učenica, ona se radije izvlačila i samo jedan razred uspjela proći s vrlo dobrim. Uglavnom je kući donosila trojke, a razrednica je često naše roditelje pozivala na sastanke u školu i žalila se na njeno nerijetko drsko ponašanje.Dok sam se ja rano počela vrzmati po kuhinji i pomagati majci, ona je radije s tatom prčkala po njegovu motociklu. Ni po vanjštini nismo bile slične. Ja sam bila visoka i vitka, a ona niža i uvijek s viškom kilograma. Stalno je bila na dijeti i ljubomorno gledala kako ja bez problema jedem kolače i sladoled. Jedino što smo obje bile plavokose, na mamu. Žalostilo me njezino ponašanje i ljutnja na mene koju ničim nisam zaslužila. Ali, nikad joj nisam prigovarala, a baš je ta moja mirna narav Anu još više nervirala. Bila je temperamentna, dok je mene rijetko što moglo izbaciti iz takta.Prvi obrociAna je bila pred maturom, loše je učila i roditelji su bili na sto muka. Nije namjeravala studirati, a dečko iz razreda s kojim je hodala mojim roditeljima nije bio po volji. I on je bio loš učenik, ali iz imućne obitelji, od oca poduzetnika. Ja sam upisala dizajn jer sam se oduvijek željela baviti uređenjem i dekoracijom. I dok je moja soba bila uređena s puno ukusa, uvijek čista i uredna, u Aninoj sobi vječito je vladao nered.- Nemaš valjda tremu? - Marijino pitanje trgnulo me iz razmišljanja. Stavljale smo posude s hranom u prtljažnik dostavnog vozila. - Ma, nemam. Samo, Ana opet pravi probleme. Ne znamo ni hoće li uspjeti maturirati - požalila sam se prijateljici. - Previše se brineš zbog nje. Razmažena je i drska - Marija nije baš obožavala moju sestru smatrajući je nezrelom. - Samo se osjeća zapostavljenom - opravdavala sam je, no prijateljici se nije pričalo o mojoj sestri. - Imaš li sve adrese? - upitala me. Provjerila sam još jednom i sjela za upravljač kombija. Iako nisam imala tremu, malo sam se brinula kako će proteći raznošenje objeda po domovima ljudi koje nisam poznavala. No, nakon prvog korisnika sva je bojazan nestala. Bili su to mahom stari ljudi koji su me dočekivali susretljivo i s puno zahvalnosti. Kod većine se nisam zadržavala, tek bih im dostavila obrok uz uobičajene pozdrave.- Hvala ti, djevojko. Dosad mi je dolazio momak, ali draže mi je vidjeti tako lijepu curu. Još jednom hvala - iako na štakama, stari ljubazan čovjek ispratio me do vrata.U nepunih sat vremena već sam većinu obroka podijelila. Preostala mi je još jedna gospođa i jedan bračni par. Na vratima na kojima sam uporno zvonila stajalo je ime Bojka. Zar nema nikoga? Čekala sam i konačno začula otključavanje. Vrata je otvorila gospođa koja, na moje iznenađenje, nije izgledala staro. Mogla je imati najviše pedeset godina. No, rukom se podupirala o štaku.- Izvolite - obratila se ne baš ljubaznim glasom. - Donijela sam vam obrok. Iz Caritasa - pojasnila sam držeći u ruci posudu s hranom. - Tko ste vi? Gdje je Marin? - pitala je sada još neljubaznije.Ako mislite na dečka koji je dosad raznosio hranu, on je otišao na neki drugi zadatak. Od danas ja raznosim objede - objasnila sam joj i dalje ljubazno. S obzirom da me nije puštala unutra, pružila sam joj hranu.- Inače, ja sam Bojana - usput sam se predstavila. Moja ruka s pruženom posudom ostala je ispružena u zraku jer je gospođa nije prihvatila. Šutjela je i promatrala me nekim ispitivačkim pogledom.- Molim vas, uzmite hranu - zamolila sam, osjećajući se već neugodno. Slobodnom rukom konačno je prihvatila pruženo, dok se drugom i dalje oslanjala o štaku. Bez riječi, i dalje je zurila u mene. - Doviđenja - pozdravila sam je i s olakšanjem se spustila niz stube. Nije mi uzvratila pozdrav.Kakva neugodna žena, mislila sam vozeći se do posljednjih korisnika Caritasovih obroka s moga popisa koji su svi, s iznimkom gospođe Bojke, bili vrlo ljubazni i nudili me sokom i keksima.Kod BojkeSutradan sam se ponovno našla pred njezinim vratima. Nadala sam se da će ovaj put biti manje neljubazna.Otvorila je već nakon prvog zvona i odmah prva progovorila: - Dobar dan, Bojana - njene riječi su me začudile. Iako je i dalje imala ozbiljan, pa i nepovjerljiv izraz na licu, obratila mi se ljubazno. - Dobar dan - uzvratila sam, a ona se pomaknula propuštajući me unutra. Malo sam se dvoumila jer mi naš jučerašnji susret nije ostao u ugodnom sjećanju. Ipak, ušla sam u kuhinju i odložila hranu na stol. Bojka je živjela u malenom stančiću, s prilično malo pokućstva. Odmah sam primijetila da je sve skromno opremljeno, no to nije bilo neobično jer su korisnici obroka bili siromašni ljudi koji su dobivali hranu iz pučke kuhinje.- Zovete se Bojana? - njeno pitanje još me više iznenadilo jer me njime maločas oslovila. - Da, a vi ste Bojka - povezala sam sličnost u imenima. Nije ništa rekla nego me i dalje pronicljivo promatrala. - Morat ću ići dalje - rekla sam i krenula prema izlazu. - Radite u Caritasu? - raspitivala se. - Volontiram. Inače studiram - objasnila sam već na izlazu, čekajući da mi otvori vrata. - A što studirate? - na moje iznenađenje bila je vrlo razgovorljiva. - Dizajn. - Doista? Ja sambila krojačica - povjerila mi je. Kimnula sam glavom: - Više ne šijete? - moje pitanje učinilo mi se glupim jer je Bojka hodala uz pomoć štake. Očito je bila bolesna, a ja postavljam tako neumjesno pitanje, skoro sam se zasramila. - Već dugo ne. Prije par godina imala sam moždani udar. Od tada teže hodam, ali ipak je sve dobro završilo. Hvala na hrani - otvorila mi je vrata. - Vidimo se sutra - dodala je još toga četvrtka kad sam je obišla drugi put.Radovala sam se predstojećem vikendu jer sam cijelog tjedna naporno učila, a počela sam i volontirati. Iako me to veselilo, bila sam pomalo umorna. S Marijom sam se dogovorila da ćemo u petak navečer otići u kino. Nisam ni sanjala da će se od sljedećeg dana početi raspetljavati klupko mog života, do tada prepunog tajni o kojima ništa nisam znala.- Kako ide volontiranje? - upitala me mama tog petka ujutro nakon doručka. Tata je kasnio na posao, a Ana ih je već uspjela iznervirati traženjem novca za novi mobitel. Bijesno je izjurila iz kuće, nakon što joj je tata prigovorio da su joj novi mobitel kupili prije nepunih godinu dana, a da ja već tri godine koristim znatno stariji model i ne gnjavim ih, kako je rekao, da mi kupe novi.- Zlato, čuješ li me? Kako je u Caritasu? - mama je ponovila pitanje.Majčina pitanjaDobro je, već sam upamtila sve adrese i upoznala ljude - rekla sam pomalo odsutno, misleći kako me moja sestra doista ne podnosi. Jučer me nije ni pozdravila. - A ljudi kojima donosiš hranu? Kako su te primili? - Svi su vrlo dragi. Samo jedna gospođa nije bila baš najsretnija što sam došla umjesto nekog momka - prisjetila sam se uz osmijeh prvog susreta s Bojkom. - Što ćeš, ima raznih ljudi - dodao je tata već na izlazu. - Ali i Bojka se jučer odobrovoljila. Sretna sam što tim ljudima mogu pomoći - rekla sam i počela skupljati posuđe sa stola. - Bojka? - majka je uzviknula te sam je začuđeno pogledala. - Tako se zove gospođa - rekla sam. Tata se okrenuo na vratima kuhinje. - Gdje živi ta gospođa? - upitala je mama. - Ne znam napamet naziv ulice. Blizu Kvaternikova trga. - Je li stara? Koliko joj je godina? - majčina pitanja su me začudila, a još više kad sam shvatila da i tata čeka odgovore. - Zašto pitaš? Uglavnom su svi stariji ljudi, u mirovini. Bojka je mlađa, ali je bolesna. Imala je moždani. - Što ti je još rekla? - mama me i dalje ispitivala, iako je počela prati posuđe. Bila je okrenuta leđima, ali glas joj je odavao zabrinutost.- Zaboga, zašto je to važno? - počelo me zamarati takvo, po meni, nepotrebno ispitivanje. - Nije važno. Samo pitam. Zašto se ljutiš? - sad me mama uvrijeđeno ukorila. - Rekla mi je još da je bila krojačica - odgovorila sam, a u taj čas majci je iz ruke u sudoper ispala šalica.- Ništa, nije se razbila - prokomentirala je tiho. - Milka, idem ja - oglasio se konačno i tata ozbiljnim glasom. Kad sam uhvatila kako su razmijenili dugačak pogled, naljutila sam se:- Što se događa? - Ništa, zlato. Malo smo zabrinuti zbog Ane. Opet se posvađala s tatom. - Znam. Pa, bila sam prisutna - rekla sam gledajući majku. Bila je blijeda kao da je vidjela duha. - Je li ti dobro, mama? Naravno, samo me Ana brine - odložila je kuhinjsku krpu i otišla otvoriti prozor. Tata je već izišao.Iz glave mi nije izlazilo njihovo čudno ponašanje. Zašto ih je spominjanje Bojke tako uznemirilo? Pa oni je sigurno ne poznaju. Možda sam sve pogrešno protumačila, pomislila sam i skoro zaboravila na neobičan razgovor toga jutra.Bojka je toga dana bila još ljubaznija prema meni. - Sjedni, Bojana. Drago mi je što s nekim mogu porazgovarati - ponudila me je.Tajna novčanikaNije mi se ostajalo, ali nisam je željela odbiti. Bilo mi je žao jer je očito bila usamljena i rijetko je izlazila. U zgradi je trenutno dizalo bilo u kvaru pa sam je upitala treba li joj što kupiti u trgovini.- Nemoj se ti brinuti. Imam ja svega, a i susjeda mi donese. Inače, mogu sama polako do trgovine, ali lift je zadnjih dana u kvaru - objasnila je, odbivši moju ponudu. Inzistirala je da mi skuha kavu, pa sam pristala. Promatrala sam je dok je pripremala kavu. Sada mi se učinila još mlađom nego jučer. Imala je prosijedu kosu, ali vidjelo se da je bila plavokosa. Bila je visoka i mršava, uskog lica pa je možda zbog toga na prvi pogled djelovala nekako strogo.- Imaš li braću ili sestre? - pitala me. - Imam sestru. Još ide u srednju školu. - Kako se ona zove? - Ana. - Tvoje ime je ljepše, Bojana - opet se vratila na moje ime koje je, činilo mi se, rado izgovarala. Možda zato jer je slično njenom, zaključila sam, no ubrzo me razuvjerila. - Poznavala sam jednu Bojanu - rekla je tiho kad je sjela za stol. Ulila mi je kavu u šalicu, a onda uzviknula: - Pa ja nemam šećer. Sjetila sam se da sam ga jučer potrošila.- Ja ću vam otići do trgovine - opet sam se ponudila. - Ma, ne, samo kako ćeš sada piti gorko? - zabrinula se u nelagodi. - Ne smeta mi, doista. Kad popijemo kavu, skočit ću vam po šećer i ako trebate još nešto - nisam odustajala jer sam joj željela pomoći. Konačno je pristala. Dok smo pile kavu, upitala sam je: - Gdje je Bojana koju ste poznavali? Nije odmah odgovorila. Zagledala se u jednu točku na stolu. - Oprostite - odjednom mi je bilo neugodno.Vjerojatno živi u Splitu. Prošle su godine otkako sam je vidjela. Bilo je to tako davno. Tako davno - zadnje riječi je izgovorila šapatom i kao da je govorila samoj sebi. Nisam je baš razumjela te je više nisam ništa pitala. Popila sam gorku kavu, a onda joj opet spomenula trgovinu:- Ti si, Bojana, baš uporna. I dobra si djevojka. Evo, ovdje je novčanik. Kupi mi šećer i naranče. Dvije naranče. I jednu paštetu - pružila mi je stari, oguljeni novčanik.Skoro sam rekla da ću joj to kupiti od svog novca, ali bila sam sigurna da bi je to uvrijedilo. Zato sam uzela novčanik i izišla iz stana uz obećanje: - Vraćam se brzo. - Ne moraš se žuriti. Puno ti hvala - zatvorila je za mnom vrata. U maloj trgovini sam čekala red, a onda kupila sve što je rekla. U novčaniku je bilo pedeset kuna. Platila sam i krenula iz trgovine, spremajući vraćeni novac u novčanik.I tada sam ugledala fotografiju. Bila je to crno-bijela fotografija malog formata, umetnuta iza prozirne pregrade za sliku, uobičajene u novčanicima. Na njoj su bili mlada žena i muškarac s djetetom. Žena je držala u naručju bebu, još novorođenče koje je cijelo bilo umotano u neku deku, pa mu je virila samo glavica. Sjedili su na kauču. U mladoj ženi svijetle kose prepoznala sam Bojku. Na slici je možda imala oko dvadeset i pet godina, a muškarac se činio stariji. Pretpostavila sam da joj je to muž i njihovo dijete. Gdje li su sada?Sličnost s mamamGledala sam i dalje fotografiju. Kao da se od nje nikako nisam mogla odvojiti. Bila je to Bojka, ali imala sam osjećaj kao da gledam nekog drugog. I tada sam shvatila. Bojka je jako nalikovala na moju majku. Mamine stare slike toliko sam puta vidjela. I mama je imala plavu kosu, bila visoka i vitka. Tata je često govorio da sam ja na mamu, a Ana na njega. Bojka je kao mlada jako nalikovala na moju mamu, shvatila sam. Sada se sličnost izgubila jer je mama uvijek bila dotjerana i dobro se držala za svojih pedeset godina, a Bojka, iako očigledno mlađa, izgledala je starije. Lice joj je već bilo naborano, kosa prosijeda, a moždani udar je na njoj ostavio neizbrisiv trag. No, njihova sličnost bila je evidentna, pa i zapanjujuća. Bojka i moja mama izgledale su kao sestre. No moja mama je bila jedinica, razmišljala sam i konačno zatvorila novčanik.Kad sam se vratila s namirnicama, Bojka nije bila raspoložena. Odmah sam to primijetila na njezinu licu koje je opet poprimilo neki namrgođen izraz. Ostala sam stajati na vratima.- Hvala - rekla je pomalo hladno i uzela namirnice. - Hvala vama na kavi - uzvratila sam. Samo je kimnula glavom i promrmljala nešto kao pozdrav.Htjela sam joj reći da sam vidjela njezinu fotografiju na kojoj nalikuje mojoj majci, ali nije mi dala priliku. Zatvorila je vrata, a ja sam izišla iz zgrade.- Vi donosite obroke, zar ne? - zateklo me pitanje nepoznatog sredovječnog muškarca s kojim sam se mimoišla na izlaznim vratima Bojkine zgrade. - Da, volontiram - kratko sam potvrdila, želeći nastaviti dalje. - I kako vas je Bojka dočekala? Prilično je ćudljiva pa se nadam da nije preplašila tako zgodnu curicu - odmjerio me od glave do pete. Bio je prilično zgodan, ali i prilično star da bih prihvatila njegov kompliment bez ljutnje. Bez riječi sam produžila, ali su me njegove sljedeće riječi zaustavile na mjestu. - Trebate znati da je ta žena bila u zatvoru. Ne kažem da je i dalje opasna, ali ipak joj ulazite u kuću. - Što kažete? - zaprepastila sam se. - Odrobijala je poprilično godina. Nije nam bilo baš drago što nam se doselila u zgradu, ali eto, i takvi moraju negdje stanovati - muškarac je očito bio bezosjećajan, ali nisam mogla zanemariti njegove riječi. Ponovno sam mu prišla, što mu je očito laskalo. Razvukao je usne u osmijeh i još jednom me dobro promotrio. No, sada sam zanemarila njegov pokušaj očijukanja i upitala ga:- Zbog čega je bila u zatvoru? Pa ona je bolesna, imala je moždani. - Da, ali tek kad je izišla. Možda se nije mogla prilagoditi normalnom životu. Nije lako biti tolike godine iza rešetaka. Nego, jeste li za kavicu, tu je kafić - pokazao je u nekom smjeru. - Nemam, na žalost, vremena. Ali recite mi, što je Bojka napravila? Nije mi sada baš svejedno ići k njoj - pretvarala sam se samo da izvučem od njega još koji podatak. Približio mi se i tiho rekao: - Ubojstvo.Srce mi je poskočilo od straha pa se nisam stigla ni odmaknuti. Tek kad me blago uhvatio za nadlakticu, ustuknula sam i udaljila se od nasrtljivca:- Moram ići - krenula sam, iako sam željela doznati više. Ali muškarac je očito bio ženskar i bolje ga se kloniti. - Šteta. A baš smo mogli na kavicu - doviknuo je za mnom.Sjela sam u vozilo i odvezla se. Nisam mogla prestati razmišljati o onome što sam doznala. Je li to moguće? Da je Bojka nekog ubila? Možda je čovjek lagao samo da me zainteresira za razgovor? No, činjenica je da je Bojka bila pomalo čudna.Neugodna pitanjaTada sam se sjetila fotografije iz njenog novčanika, a onda i neobičnog ponašanja mojih roditelja toga jutra kad sam je spomenula. Osjetila sam grč u želucu i neka zastrašujuća slutnja svu me obuzela. Bojka i moja majka bile su izgledom tako slične. Zašto je mama čudno reagirala kad sam spomenula Bojku? Morala sam to što prije doznati.Pribojavala sam se ponedjeljka kad sam trebala ponovno ići kod Bojke i već sam pomišljala prekinuti volontiranje koje sam tek započela. No, prije toga odlučila sam mamu otvoreno upitati o Bojki. Kad se toga dana vratila s posla, tate još nije bilo, kao ni Ane, što mi je odgovaralo.- Zlato, ideš u kino? - Kino? - posve sam zaboravila na dogovor s Marijom. - Rekla si da idete u kino. Ti i Marija. - Zaboravila sam - priznala sam, pomislivši kako moram javiti Mariji da neću ići u kino. - Ti nisi zaboravna. Je li sve u redu? - mama me pogledala začuđeno jer me dobro poznavala. - Zapravo, htjela sam te nešto pitati - počela sam u nedoumici. Nisam ni znala što točno želim doznati ni odakle da počnem. - Dobro, idemo u kuhinju. Mislila sam ispeći nešto za večeru... - Mama, daj, sjedni trenutak - pozvala sam je ozbiljnim glasom pa se s upitnim izrazom na licu spustila u naslonjač. Kad su nam se pogledi sreli, učinilo mi se da u njenom vidim strepnju.- Reci, Bojana - glas joj je sada bio zabrinut i kao da je sa strahom iščekivala moje pitanje. - Danas sam bila kod Bojke. Znaš, ona žena kojoj dostavljam obrok. Ona što je bila najprije neljubazna. Danas me ponudila kavom. - Da, i? - mama je u naslonjaču sjedila nekako ukočeno. U taj čas bila sam uvjerena da poznaje Bojku. Nisam više htjela okolišati. - Otišla sam joj kupiti nešto u trgovinu. I u novčaniku sam vidjela sliku. Na fotografiji je bila Bojka kao mlada djevojka. Začudila sam se jer jako sliči na tebe, mama.Mama je šutjela, ali oči su joj se iznenada raširile. U njima sam prepoznala ogroman strah. Tada sam se sjetila da je Bojka bila u zatvoru zbog ubojstva. Mama ju očito poznaje i boji je se. Ali zašto, nisam shvaćala.- Jedan čovjek iz te zgrade rekao mi je da je bila u zatvoru. Da je nekog ubila. Reci mi, poznaješ li Bojku? Jutros mi se učinilo daje poznaješ - pitala sam.Nastupila je duga, neugodna šutnja.- Bojana, ne smiješ više tamo ići - izgovorila je konačno tiho. - Zašto? Pa neće me valjda ubiti? - čak sam se nasmijala, ali mama je ostala smrtno ozbiljna. - Nisi mi rekla! Poznaješ li je? - inzistirala sam, sada uvjerena da mama zna tko je Bojka.Saznajem istinuDušo, da barem nisi išla tamo, nu taj Caritas - rekla je jedva čujno. Naljutila sam se jer je izbjegavala odgovor. - Reci mi! Tko je ta žena? - Bojana, dušo... nastavljala je molećivo, a u očima su joj se pojavile suze, što me još više zaprepastilo.Tada mi je palo na um da je Bojka možda njezina sestra. To bi objasnilo tako veliku sličnost među njima. Bojka je dugo bila u zatvoru i majka je se možda odrekla. Tko zna što je učinila?Je li ona tvoja sestra? Tako ste slične. Reci mi - inzistirala sam dalje, no kako je ona i dalje šutjela, izgubila sam živce.- Zaboga, trebam li nju pitati? Ako mi nećeš reći, otići ću još danas kod nje i...- Istina je. Ona je moja sestra - konačno je priznala. Djelovala je i dalje uplašeno, gotovo izvan sebe.- Zašto mi nisi odmah rekla? Zašto to skrivaš od mene? Zna li tata? - nastavljala sam s pitanjima. Sjedila je nijemo i izbjegavala moj pogled.- Mama! - morala sam je opet potaknuti povišenim glasom. Konačno, majka me pogledala u oči. Znala sam da će mi sada napokon odgovoriti pa više nisam navaljivala. Čekala sam da započne.- Bojka je moja sestra. Jutros kad si je spomenula, nisam bila sigurna, ali sada jesam. Tata je provjerio. - Provjerio? - bila sam zatečena.- Kad si rekla da živi kod Kvaternikova trga, otišao je provjeriti. Obišao je ulaze i pronašao njeno ime na sandučiću.- Zaboga! Kako to da niste znali gdje živi? Zar ne razgovarate s njom? - nisam shvaćala čemu takva tajnovitost samo zato što je Bojka majčina sestra s kojom očigledno nije u dobrim odnosima. Zato je sigurno nikad nije spominjala, zaključila sam.- Nismo znali ništa o njoj već godinama. Osim da je u zatvoru. Nismo znali ni da je izišla. Bila je osuđena na dugo godina. Mislim na petnaest - mama je govorila tiho pa sam se nagnula da je bolje čujem.- Znači, ona je tvoja sestra. I moja teta - zaključila sam. Na te riječi mama je pokrila lice rukama. Zar plače? - Mama, što je? Zašto je Bojka bila u zatvoru? Koga je ubila?Osudena za ubojstvoMama je podigla glavu, ali opet je izbjegavala moj pogled. - Što je učinila? - morala sam svaki odgovor izvlačiti iz nje.- Ubila je svog muža. Bili su u braku tek godinu dana. Zlostavljao ju je. Bio je alkoholičar i nasilnik. Nagovarala sam je da se razvede, ali nije me slušala. Nikad nismo bile osobito bliske. Otac nam je rano umro, a Bojka je šest godina mlađa od mene. Ja sam ostala uz majku, a ona se rano odvojila od nas. Zaposlila se u nekoj radnji kao krojačica čim je navršila osamnaestu.- Zašto se nije razvela ako ju je muž tukao? - pitala sam potresena. - Zato što je željela naslijediti njegovo imanje. Živjeli su na selu, on je bio jedinac i otac je na njega prepisao veliki vinograd. Mislila je, ako se razvede, ostat će bez ičega. Zato je trpjela njegove batine, sve dok...- Do kada? - polako sam shvaćala tek dio šokantne istine. - Dok ga nije odlučila ubiti. Bojana, isplanirala je to ubojstvo. Zato je osuđena na dugu kaznu. Udarila ga je nečime po glavi. Mislila je da će to uspjeti prikazati kao krađu, pa je sakrila neke stvari iz kuće. Ali policija je sve povezala i osudila je za isplanirano ubojstvo. Znam da ju je tukao i da je s njim puno patila, ali to što je učinila je tako grozno...- Ali odslužila je kaznu, zar ne? Platila je već dosta u životu. Ipak je ona tvoja sestra. Možda je vrijeme da se zaboravi ružna prošlost - pokušala sam nekako opravdati Bojku, a onda sam se sjetila fotografije.- Na toj je slici, znači, njezin muž? - Vjerojatno, bio je dosta stariji od nje - potvrdila je mama. - A beba? Držala je u naručju bebu - uzviknula sam prisjetivši se. Mami se iz grudi oteo jecaj. - Gdje je ta beba? Je li to njeno dijete? - pitala sam gledajući mamu koja je sada tiho plakala.Zurila samu nju, dok mi se Bojkina rečenica kako je poznavala jednu Bojanu vraćala u sjećanje. Osjetila sam kako mi niz kralježnicu prolazi hladnoća. Odjednom, kao da sam bila paralizirala. Ne znam koliko je vremena prošlo prije nego što sam jedva uspjela izgovoriti: - Gdje je ta beba? - Zlato... - mama više nije mogla kontrolirati emocije. Počela je glasno i neutješno plakati. Sve sam shvatila. Ta beba sam bila ja!Ali to nije moguće. Mama, to ne može biti... - u nevjerici sam odmahivala glavom.- Bojana, zlato, tata i ja smo ti toliko puta željeli reći - započela je kad se malo smirila. Sjela je do mene u kauč, ali sada ja nisam gledala u nju.Posvojili su me- Bojka te rodila, ali ti si oduvijek naša kći. Kad se to dogodilo, imala si osam mjeseci. Njoj su sudili i otišla je u zatvor. Prije toga dogovorili smo se da ćemo ti mi biti obitelj.- Dogovorili?! - ponovila sam zaprepašteno. Ponadala sam se da je sve to samo ružan san. Ali nije bio.- Ostala si sama. Dali bi te u dom, a to nismo mogli dozvoliti. Ni mi, ni Bojka. Molila me da te uzmem, ali to nije ni bilo potrebno. Voljeli smo te otkako si se rodila. Nismo kao sestre bile bliske, ali tebe sam odmah zavoljela. Brinula sam se kako ćeš odrastati uz takvog oca. A onda se sve to dogodilo. Takva tragedija. Bojka je potpisala da se odriče bebe, a mi smo te posvojili. Bojana, molim te, pogledaj me...Uz veliki napor pogledala sam ženu za koju sam do prije par minuta mislila da je moja majka. A bila je to zapravo moja teta. A tata? On je moj tetak. Moja mama je ona ćudljiva žena kojoj sam tri dana donosila obrok. To nije moguće, ponovno sam se rasplakala.- Zlato, znam da ti je sve ovo šok, ali valjda se tako moralo dogoditi.- A Ana? Zna li ona? - sjetila sam se svoje sestre, točnije sada rođakinje. I dalje sam bila u potpunom šoku, ali sam počela povezivati stvari.- Ana ništa ne zna. Kad se ona rodila, nastojali smo da ti nikad ne pomisliš da nam je ona važnija. Jer nije bila. Uvijek smo vas jednako voljeli. Ali bojali smo se da ne posumnjaš. - Znači, zato ste meni poklanjali veću pažnju - tek sada pomislila sam da je Ana s pravom bila ljubomorna. Možda nije za to imala dokaze, ali očito je u duši osjećala da sam na neki način privilegirana. Šutjele smo dulje vrijeme, dok se konačno nismo obje malo pribrale.- Je li Bojka, misliš li da je posumnjala? - upitala me mama sa strahom. - Mislim da nije. Spomenula je Bojanu koju je davno poznavala i rekla da je vjerojatno u Splitu - pogledala sam je upitno.- Kad je otišla u zatvor, mi smo se odselili u Split. Ali tata je nakon samo godinu dana dobio bolji posao u Zagrebu pa smo se vratili. Zato ona misli da još živimo u Splitu. Ni ja ne mogu vjerovati da se sve ovo dogodilo. Da barem nisi počela volontirati...- Zar bi ti više voljela da i dalje živim u laži? - naljutila sam se, ali i odmah pokajala.- Oprosti - znala sam da je mami jako teško. Nisam je ni sada mogla gledati drukčije nego kao svoju majku. Bio je to nevjerojatan dan. Iako su i mama i tata željeli da Ani zasad ništa ne govorimo, ja sam inzistirala na otvorenom razgovoru. Ništa nije vrednije od istine, bila sam uvjerena da sam u pravu, a to se ubrzo i pokazalo.Iskren i otvoren razgovor, koji smo sve četvero vodili do duboko u noć, kao da nas je sve oslobodio. Odlučila sam s mamom već sutradan otići kod Bojke.Zbližavanje sa sestromIako sam se susreta sa svojom biološkom majkom pribojavala, još iste večeri znala sam da će sve biti u redu. A ona koja mi je ulila najviše hrabrosti bila je upravo Ana. Odavno je prošla ponoć kad je došla u moju sobu i sjela na krevet. Počela je kao da se ispričava:- Htjela sam ti reći da se ne brineš. I meni je sve to nevjerojatno, ali nije to neka tragedija. Mi smo i dalje obitelj, a ja tvoja sestra.- Naravno, Ana. Ja nemam drugu obitelj, bez obzira na sve - rekla sam ganuto, uvjerena da saznanje kako me Bojka rodila neće umanjiti moju ljubav prema onima koje sam dosad najviše voljela.- Znam da sam nekad nemoguća, ali nadam se da nemaš negdje i neku drugu sestru - Ana se nasmijala, a meni je kamen pao sa srca.- Ni jednu drugu ne bih mogla voljeti kao tebe - zagrlila sam je, shvaćajući da nas je nevjerojatna istina ponovno zbližila.
Kroz prozor svoje kuće gledala sam valove koji se razbijaju o obalu. Ponovno sam bila sjetna i neraspoložena. Upravo sam se vratila iz bolnice gdje sam nekoliko sati operirala trogodišnjeg dječaka i razmišljala hoće li preživjeti. Posao me ispunjavao. Sa trideset i četiri godina bila sam ugledna kirurginja i spasila brojne živote. No bilo je i mučnih trenutaka kada sam, kao i sada, strepjela nad životima svojih pacijenata. Sve obaveze koje sam trebala obaviti bile su mi dodatni teret zbog kojeg sam priželjkivala nestati odavde, barem na dva tjedna nekamo otputovati i dobro se odmoriti. Nije ta iscrpljenost iz operacijskih dvorana bila jedini razlog zbog kojeg sam silno htjela otići na drugi kraj svijeta. Iza mene je propali brak čiji sam slom teško podnijela te jedna velika i iskrena ljubav koje sam se odrekla upravo zato da postanem ovo što jesam. I tek sada shvaćam da ni ova divna kuća u kojoj živim, velika primanja i zavidan status u struci ne mogu ispuniti moje srce. Tek kad me moj muž Silvio ostavio zbog puno mlađe, shvatila sam kakvu sam bol nanijela Ratku, svojoj jedinoj ljubavi.Kako sam bila odlična studentica, kad sam prije deset godina završila studij medicine, dobila sam priliku za specijalizaciju u Italiji.Iako sam bila uvjerena da ću se vratiti, ipak sam izgradila dom u Genovi. Pet godina nakon razvoda duša mi je još uvijek prazna jer u mom životu odavno nema ljubavi. Kao kazna za svu patnju koju sam nanijela Ratku. Tišinu moga doma narušilo je zvono telefona. Bila je to moja starija sestra Lucija.- Mandice, imam važne vijesti, a ja ne znam trebam li im se radovati ili plakati - uzbuđeno mi je rekla. - Što se dogodilo? - Darija se udaje! - Kud prije? Pa još ni gimnaziju nije završila?! - šokirala sam se.Moja nećakinja Darija, jedinica moja sestre, imala je samo sedamnaest godina. Išla je u treći razred gimnazije, a studij je planirala upisati kod mene u Genovi. Nas smo dvije bile veoma povezane. Sve praznike provodila je kod mene i stalno ponavljala da će ići mojim stopama. Bila je fascinirana ovom kućom, luksuzom, odjećom iz talijanskih dućana. Najviše od svega sviđalo joj se što zarađujem toliko da ne trebam gledati cijene niti kupovati na sniženjima. Svojoj jedinoj nećakinji priuštila sam sve što je poželjela i ponosila se time što je najmodernije odjevena djevojka u gradu. No udaja se u njezine planove nije uklapala.- Trudna je, a vjenčanje je dogovoreno za tri mjeseca. Ni ja ne mogu vjerovati da ću uskoro biti baka.Podrazumijeva se da te očekujemo na vjenčanju - rekla je. - Naravno da ću doći. Ne bih to propustila ni za što na svijetu, iako sam pretrpana obavezama. Uostalom, prošle su godine otkako nisam bila kući. No nisi mi rekla tko je sretnik - rekla sam.Lucija je duboko uzdahriula, a onda rekla: - Tvoj kolega doktor. Sjećaš se Ratka? Osjećala sam se kao da me grom pogodio. Sve drugo bih lakše prihvatila, ali Ratko nije bio samo moj kolega ili prijatelj iz mladosti. Bio je moja jedina prava ljubav i Lucija je to jako dobro znala.- Kako je to moguće? Stariji je od Darije više od dvadeset godina? - šokirala sam se. - Ni meni nije jasno otkud njih dvoje zajedno. Tim više što Darija do sada uopće nije pokazivala zanimanje za mladiće. Gimnazija, a potom studij kod tebe bili su njezini jedini snovi. Od kada si otišla, ponavlja kako će i ona poput tebe biti liječnica. Ni ja nisam mogla vjerovati kad su mi to saopćili - rekla je.- Zna li ona za Ratka i mene? - oprezno sam upitala. - Ne, a zašto bi? Pa to je bila veza iz srednjoškolskih dana... - Koja se produžila i tijekom studija - ispravila sam je. - Kako god! Udala si se za drugog, ostavila ga, a od tada je prošlo deset godina. Nema smisla to joj govoriti - upozorila me.Kad smo završile razgovor, sjela sam, a sjećanja su se samo vraćala. Bila sam Darijinih godina kad sam se preko ušiju zaljubila u Ratka. Prvi poljupci i velika, nepomućena sreća u tom čarobnom svijetu ljubavi... sve mi je to pružio upravo Ratko. U vezi smo bili od prvog srednje pa dok nisam diplomirala i otišla u Italiju. Kad sam dobila stipendiju, bila sam uvjerena da će ljubav na daljinu potrajati. No nije nam bilo suđeno. Prvo vrijeme smo se dopisivali, Ratko mi je obećavao da će prvim zarađenim novcem kupiti avionsku kartu za Genovu i posjetiti me. Pisao mi je i o ljubomori koja ga izjeda. Nije mogao podnijeti da sam sama u stranom svijetu, a ja sam ga umirivala da za takve slutnje nema razloga jer sam ionako po cijele dane na fakultetu. Nisam mu lagala, ali sam prešutjela da je Silvio, jedan od profesora, bacio oko na mene. Prvo me uočio kao marljivu studenticu, a potom kao ženu. Nekoliko mjeseci kasnije naša druženja su se nastavila i izvan fakulteta. Godilo mi je njegovo udvaranje, imponirali su mi njegov šarm, iskustvo sa ženama i ugled koji je uživao kao vrhunski stručnjak. Ratku to nisam imala srca reći. Zato sam mu poslala pismo u kojem sam ga ostavila. Zamolila sam ga za oprost, naglasila kako nisam željela vezu s drugim, ali jednostavno se dogodila i tek na kraju dodala da se udajem.Lucija mi je tada govorila da je Ratko očajan. Znala sam da se mjesecima nije trijeznio, no to je umjesto sažaljenja u meni budilo otpor.Dobro sam učinila. Ako je tome sklon, prije ili kasnije, od života bi mi napravio pakao, pomislila sam i još se više vezala uz Silvija.Kobna pogreškaRatko mi je pisao, preklinjao me da se predomislim, no ja sam već odlučila. Emocije prema Silviju, mogućnosti koje mi je taj brak otvarao bile su puno jače od želje da se vratim Ratku. Zaslijepila su me ta širom otvorena vrata uspjeha, prilika da živim životom svjetski priznatih stručnjaka i za Ratka više nisam htjela ni čuti.Puno stvari tada nisam primjećivala jer sam bila opijena njegovim šarmom, no moja je sreća kratko trajala. U braku sam bila više sama nego s njim. Silvio je žene mijenjao kao čarape, a pet godina kasnije ostavio me zbog dvostruko mlađe djevojke od mene. Poslije ovog brodoloma i za mene ogromnog razočaranja, nisam mogla nazvati Ratka i reći mu da sam pogriješila. Svaki dan sam se kajala zbog toga što sam ga ostavila, ali bila sam uvjerena da mi Ratko to nikad ne bi oprostio. Zato sam se posvetila karijeri.Dariju sam obožavala, voljela je kao da je moja kći i strahovala nad njezinom željom da doista krene mojim stopama. Ne kaže se uzalud "Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti". Zato sam jako strepjela zbog njezinih snova. Jer nikome, a najmanje voljenoj nećakinji, ne bih poželjela takvo ljubavno razočaranje.I Silvio je od mene, baš kao i Ratko od nje, bio dvostruko stariji. Hoće li i ona doživjeti razočaranje, pitala sam se.Tri su mjeseca brzo prošla i ja sam pakirala kovčege za vjenčanje. Nakon što sam sletjela u zagrebačku zračnu luku, sjela sam u autobus i krenula do svog rodnog mjesta. I cijelim putem sam razmišljala o njima. Lucija mi je rekla da me Ratko prebolio. Prestao je piti i završio medicinu. Zaposlio se u našem mjestu kao liječnik opće prakse. Nije bio ambiciozan kao ja i o specijalizaciji nije razmišljao. Nije se ni oženio. Iako mi je sestra govorila da je još uvijek privlačan, žene kao da ga nisu zanimale. I onda, kao grom iz vedra neba, stigla je vijest da ženi moju Dariju.Voli li je kao što je nekad volio mene? Hoće li je povrijediti jednako kao mene Silvio? Sto pitanja prolazilo mi je glavom, a ni na jedno nisam imala odgovor. Nazvala sam sestru i rekla da sam već u autobusu. - Za dva sata sam kod kuće - zacvrkutala sam joj.- Sjajno! Ratko će doći po tebe - odgovorila je. - Zašto on? Znam i sama sjesti u taksi. - Mandice, prošlo je deset godina. Osim toga, Ratko će uskoro biti dio naše obitelji. Prije ili kasnije moraš se pomiriti s tim.Dobro. To mi zapravo odgovara jer ćemo kratko vrijeme biti sami, a ja ću mu reći što mislim o njegovu vjenčanju i zavođenju maloljetnice, pomislila sam.Bila sam ljuta na njega iako znam da na to nisam imala pravo. Nije Ratko mene povrijedio nego ja njega. Deset je godina bio sam, možda je i čekao da se vratim, a onda se zaljubio. Ima pravo na sreću, pravdala sam ga.Iako ga godinama nisam vidjela, odmah sam ga prepoznala. Još uvijek je imao isti osmijeh, isti sjaj u očima. Drhtala sam dok sam izlazila iz autobusa i nadala se da on to neće primijetiti. Raširio je ruke, krenuo prema meni, a ja sam se odmah obrušila na njega.- Ti si zadnji muškarac za kojeg bih mislila da će oženiti moju Dariju. I nadam se da ne očekuješ čestitke.Sjaj u njegovim očima je nestao i Ratko me tužno pogledao: - I meni je drago vidjeti te opet. Zašto si tako ljuta? - Jer si iskoristio Darijinu mladost i nezrelost. Mogao bi joj biti otac. Zašto joj želiš uništiti mladost? Željela je na studij, a ti ćeš je ovim djetetom zauvijek vezati uz sebe i kuću. Zašto nisi našao neku svojih godina? Ovo je nemoralno!- Iznenadit ćeš se kad doznaš koliko to zapravo jest moralno i časno! - odgovorio je.Darijino priznanjeOčekivala sam da će reći kako nemam pravo miješati se u njegov život. Bila sam spremna na svađu, no on nije. Naježila sam se od tuge i nježnosti koju sam čitala u njegovu pogledu. Sjela sam u njegov auto i tih nekoliko minuta vožnje, koliko je trebalo do Lucijine kuće, šutjeli smo.- Moram ići. Večeras je momačka večer. Žao mi je što si toliko ljuta, no nadam se da će ti Darija sve objasniti. S tobom je uvijek mogla razgovarati o svemu pa čak i o stvarima koje ne govori vlastitoj majci - rekao je. Tek tada sam bila zbunjena i ogorčena jer on nije imao pravo tako govoriti. S kojim se pravom petlja u naše obiteljske odnose, procjenjuje s kime Darija može razgovarati? Najviše me zasmetalo što je spomenuo moral. Čim sam ušla u kuću, Darija mi se bacila u zagrljaj. Lucija je po gradu obavljala zadnje stvari oko vjenčanja, a nas dvije smo sjele u kuhinju. Iako se trudila smijati se, mene nije mogla prevariti. Oči su joj bile natečene, a tuga i očaj koje su iz nje izbijali i kamen bi slomili. Jako dobro sam poznavala osjećaj tuge, nezadovoljstva, zato me tim namještenim osmijehom nije mogla prevariti.Darija, priznaj mi, što se događa? Je li te Ratko povrijedio? - Nije. On me spasio. - Spasio? Ne pričaj gluposti! Normalno je da se oženi tobom nakon što ti napravi dijete? Osjećam poriv da ga primim za gušu i davim dok ne shvati da ti uništava život! - ponovo je bijes govorio iz mene.Darija je tada briznula u neutješan plač, a kad se desetak minuta kasnije malo umirila, ponovo me šokirala. - Teta, u krivu si. Ratko je divan čovjek koji brani moju čast. On nije otac mog djeteta! - Nego, tko je? Objasni mi što se događa! - Damir, moj dečko. - Pa zašto se onda udaješ za Ratka? I gdje je Damir sada? - ništa mi nije bilo jasno. - Damir i ja ne možemo se vjenčati jer smo maloljetni, a njegovi se roditelji protive vezi sa mnom. Ponašaju se kao da me mrze, o meni govore kao o propalici bez morala. Rekli su mu da neće dopustiti da njihovu jedincu ovim djetetom uništim život. Poslali su ga stricu u Zagreb da tamo završi gimnaziju, a meni ponudili novac da se riješim djeteta rekla je.Otvorila mi je dušu i sve priznala. Naglasila je kako Luciji o tome nije govorila jer s mamom nikad nije bila u tako prisnim odnosima kao sa mnom. Moja sestra joj je stalno govorila kako prvo treba završiti školu, a tek potom razmišljati o ljubavi. I nas dvije smo se kao djevojke svađale oko toga jer Luciji su emocije uvijek bile iza razuma. Darija se bojala sve joj priznati jer Lucijinu reakciju nije mogla predvidjeti. Zato je Damirovim roditeljima otišla bez nje. Kao janje u vučju jazbinu. Damir ju je tada branio, ponavljao roditeljima da želi vjenčanje, dijete, Dariju, no njegovi su bili neumoljivi.- Kako se usuđuju? Bolju snahu ne bi mogli poželjeti! Ne mogu se tako ponašati. Razgovarat ću s njima - odlučno sam odgovorila. - Nemoj. Znaš kakva je naša sredina. Ionako smo se sve dogovorili. - Što ste se dogovorili? I tko s kime? I dalje ne razumijem što Ratko ima s tvojom pričom? Zašto je on mladoženja? - U to sam vrijeme bila očajna, a nakon pregleda šetala sam gradom i srela Ratka. Odmah je vidio da nešto nije u redu i pozvao me na kavu.Povjerila sam mu se i obećao je da će me spasiti. - Tako što će te oženiti? - To bi bio brak na papiru, samo dok Damir i ja ne postanemo punoljetni. Tada bismo se razveli. - Zašto bi Ratko to učinio? - I ja sam se to pitala. No dao mi je vrlo jasan odgovor. Rekao je da bi radi tebe i tvoje obitelji i po žeravici hodao. Jako sam mu zahvalna, znaš i sama kako bi u ovom malom gradu gledali na samohranu majku izvanbračnog djeteta. Doista me spasio - ponavljala je.Ratkova žrtvaZavrtjelo mi se u glavi, a srce mi je brže zakucalo. Ratko to, dakle, čini radi mene jer me još uvijek voli i ne želi da bilo tko iz moje obitelji bude nesretan nakon svega što sam mu učnila?! Za ovakvo što potrebno je mnogo plemenitosti pomislila sam i posramila se svojih postupaka.Način na koji sam ga ostavila, moj brak sa Silvijom, riječi koje sam mu uputila na autobusnoj stanici... sve je ukazivalo da sam jedino ja negativka u našoj priči. Unatoč svemu, on je spreman i oženiti se samo da moja obitelj ne dođe na loš glas. U meni su se ponovno probu- dili najljepši osjećaji prema njemu, godinama potiskivana ljubav jače nego ikad isplivala je na površinu.I što sada? Kad sam napokon shvatila koliko ga volim, on se ženi mojom nećakinjom?! Hoćemo li ikada biti zajedno? Zar doista nikad neću dobiti priliku, priznati mu koliko sam pogriješila, razmišljala sam.Darija je naslonila glavu na moje rame i pustila da je milujem po kosi. Nekoliko minuta tako smo sjedile a onda je zazvonio Darijin mobitel. Bio je to Damir.Izašla sam iz sobe kako bi dvoje mladih moglo nesmetano šaputati, no njihov je razgovor kratko trajao. Darija je istrčala za mnom i izbezumljeno vikala:- Neću se udati za Ratka! - Kako nećeš? Sve je spremno za vjenčanje?! - Damir je očajan i ne vjeruje da se udajem samo zbog papira. Kako mi Ratko za godinu dana neće dati razvod i prijeti da će se baciti sa sedmog kata ako to doista učinim - govorila je uzbuđenim glasom.- Neće se ubiti, uvjeravam te! - Jako je ozbiljan. Molim te, idi Ratku i otkaži vjenčanje. Zahvalna sam mu što me htio spasiti sramote, ali Damirov život znači mi najviše na svijetu. Neka me nazivaju kako god hoće, baš me briga za bapske priče. To je samo godinu dana, a onda će Damir sve ispraviti - jecala je.Tek sada sam se uhvatila za glavu. Ratkova je obitelj najuglednija u cijelom kraju. Pozvali su tristotinjak gostiju, a svi oni ismijavat će ga kao ostavljenog mladoženju. Ionako, zahvaljujući meni, godinama o njemu govore kao o starom dečku. Darija me grčevito uhvatila za ruku i nastavila preklinjati:- Ti si jedina koja mu to može objasniti. Ispričaj mu kako se osjeća Damir, sve mu objasni. Kako bih mogla izgovarati ono 'da' i razmišljati je li se Damir ubio ili će to tek sada učiniti?! Da ostvari svoje prijetnje i ja bih, zajedno s djetetom, skočila u rijeku - plakala je.Nove okolnostiPožurila sam Ratkovoj kući. Trčala sam kao bez duše u nadi kako ću ga naći prije nego što ode na momačku večer. Kad sam ušla u dvorište, Ratko je upravo izlazio iz kuće.- Što se dogodilo? - iznenadio se mom dolasku. - Vjenčanja neće biti! - rekla sam. - Što si sad smislila? - oprezno je upitao.Ispričala sam mu sve o Damirovim prijetnjama te njegovu očajničkom pozivu prije pola sata. Darija se također prijeti da će se baciti u rijeku. Ne trebam ti kao liječniku govoriti kako jake u njihovim godinama emocije mogu biti i što su oboje spremni učiniti.Kad je tako, nema nam druge nego doista otkazati vjenčanje - mirno je rekao.Iznenadila me njegova reakcija, ali istovremeno sam strahovala da skriva kako ga je Darija barem malo privukla. Odlučila sam to i provjeriti.- Ostao si bez mlade i lijepe žene, a tebi nije žao? - upitala sam. - Nije li ti Darija objasnila da bi naš brak bio formalnost? Mandice, Darija mi doista može biti kći. Uostalom, koliko sam puta s Lucijom šetao i gurao kolica. Nikad u tvojoj nećakinji nisam gledao ženu - govorio je s toliko topline da je u meni probudio osjećaj krivnje.- Molim te, oprosti. Kako sam mogla i pomisliti da si zaljubljen u nju?Nasmijao se, zagrlio me i poveo u njegov vrt.- Znaš da sam oduvijek volio samo tebe. Dariji sam ponudio brak zato da je zaštitim. Žao mi je što s tobom nisam bio odlučniji i jednostavno se pojavio u Italiji s prstenom. No slomilo me što su svi govorili da si tamo našla svoju sreću.- Ne diraj u bolne rane, molim te. Teško mi je to slušati. Kad bi samo znao koliko sam se zbog toga kajala, koliko je neprospavanih noći iza mene. Izjedala me krivnja, a nisam ti se javljala jer sam mislila da mi nikad ne bi oprostio - jedva sam izustila.- Nikad ni jednu drugu nisam volio. Nisam prestao misliti o tebi ni kad sam doznao da si se udala. Znao sam da ćeš se jednom vratiti.Druga mladenkaTada sam mu otvorila dušu i priznala sve što me tištilo tolike godine. Nismo ni primijetili da su sati prolazili, a nas dvoje sjedili na toj klupici i razgovarali. To je bila najduža ali i najljepša večer u mom životu. Večer puna sjećanja, uspomena iz mladosti, večer tijekom koje smo si sve priznali.Napravila sam velike pogreške u životu, a najveća je bila udaja za Silvija. Sljedeća pogreška bile su moje ideje o emancipaciji. Mislila sam da mogu sama kroz život, a tek sam sada shvatila da je nečiji dodir, topla riječ sve što mi treba da budem sretna. Sve to imala sam u Ratku kojeg sam ostavila. Italija, lijepa zemlja u kojoj sam provela tolike godine, odjednom mi se činila jako dalekom. Moje mjesto je ovdje, s Ratkom u njegovoj kući, shvatila sam i privila se u njegov zagrljaj.- Više ne mogu zamisliti život bez tebe. Odeš li još jednom, ponovno ćeš mi slomiti srce. Godinama sam sanjao o tome da ovako razgovaramo i da te na kraju upitam hoćeš li se udati za mene - iznenadio me.Ni jednog trenutka nisam dvojila.- Hoću, naravno, i to već sutra, ako matičaru neće smetati zamijeniti ime mladenke. Žao mi je što smo toliko vremena propustili - priznala sam.Nakon toliko godina bila sam ispunjena mirom jer sada sam znala da je ovo jedino ispravno. Ne znam koliko bismo vremena još proveli u tom vrtu, sjedili na klupi i ljubili se da nas nije prekinula buka s ulice.Njegovi pripiti prijatelji kojima je očito dosadilo slaviti momačku večer bez mladoženje došli su po njega. Nikada neću zaboraviti njihove izraze lica kad su umjesto Darije u njegovu zagrljaju ugledali mene.Sljedećeg jutra otišli smo u matični ured. Matičarka, inače naša prijateljica iz djetinjstva, samo se smješkala. I ona je znala našu priču, zato ništa nije ispitivala. Brzo je izvadila moj rodni list i sredila sve papire potrebne za vjenčanje.Vjenčanje, koje je trebalo biti Darijino, bilo je moje. Raskošno i s puno uzvanika. Darija se cijeloga dana nije odvajala od nas. Jako se trudila biti najveseliji gost na našem piru i tako je začepila usta svima. A šok se čitao na licu svakog uzvanika.Dan nakon svedbe, Ratko i ja posjetili smo Damirove roditelje. Dugo smo razgovarali i bili presretni jer je završilo onako kako smo htjeli. Njegovi su roditelji, naime, ipak pristali na vjenčanje i potpisat će dopuštenje da se dvoje maloljetnika uzme. Iako strogi i rigidni, pokleknuli su pred strahom da si njihov jedinac doista ne pokuša oduzeti život.Bila sam presretna jer je ljubav dvoje mladih pobijedila. Damir se istog mjeseca vratio u svoju gimnaziju, a vjenčanje su dogovorili nakon što im se rodi dijete. Ratko i ja smo na medeni mjesec otputovali u Italiju; prodali smo moju kuću i spakirali stvari koje sam željela ponijeti sa sobom. Dio tog novca poklonila sam Dariji i njezinom budućem mužu i njime su kupili kuću. Ratko je uvjerio Damirove roditelje da vjenčanje neće omesti njihova sina u školovanju. Dok će Damir studirati, Darija će biti doma i čuvati dijete. Ona pak studij planira upisati izvanredno, a ja sam joj obećala sve platiti. Kao šlag na tortu ove dvije ljubavne priče došla je i Mandica, njihova kćer kojoj je Darija dala ime po meni. Beba s kojom Ratko i ja rado šetamo i radujemo se trenutku kada ćemo tako izlaziti i s našim djetetom.
Dobro jutro! - pozdravila sam kao i svakog jutra gospođu Zdenku za prijamnim pultom u autosalonu.Odjevena u traperice i običnu majicu, niti toga se dana, baš kao ni bilo kojeg drugog, nisam uklapala u blještavilo izložbenog prostora ispunjenog luksuznim autima. S obzirom na to da sam ovdje samo kao apsolventica kroatistike zarađivala džeparac preko praznika, to i nije bilo toliko čudno. Moj se posao sastojao u telefonskoj komunikaciji s klijentima i jako mi se sviđao. Svijest o tome da vjerojatno nikada neću postati vlasnicom nekog od skupocjenih, ovdje izloženih vozila, nije me ni najmanje pogađala.Na brzinu sam uzela čašu iz čajne kuhinje u prizemlju, a potom se stubama uspela na prvi kat. Uredi koji su se ovdje nalazili bili su daleko manje luksuzni od izložbenog salona. Funkcionalna gradnja iz sedamdesetih godina sada je već polako pokazivala znakove oronulosti, no to za poslovanje kuće nije bilo važno jer ovdje ionako nisu zalazili klijenti.Sjela sam za svoj radni stol i stavila pred sebe popis klijenata koje sam tog dana trebala kontaktirati. Pažljivo sam počela proučavati podatke svakog pojedinog kupca jer je za svakog, već ovisno o tome je li kupio auto nedavno ili prije više vremena, valjalo primijeniti drukčiju strategiju. Moj je zadatak bio raspitati se jesu li zadovoljni vozilom koje su kupili kod nas i planiraju li možda kupnju novog. Nezgodno je znalo povremeno biti s onim mušterijama koje su u međuvremenu prešle na neku drugu marku automobila, no to su ipak bili rjeđi slučajevi. Obično su ljudi bili ljubazni, pogotovo umirovljenici koji su se vrlo rado upuštali u razgovor sa mnom.Kao i svakog, tako sam i ovog dana nizala jedan telefonski poziv za drugim. Taman kad sam napravila malu stanku, zazvonio je telefon na mom stolu.- Autokuća, dobar dan! - Ja sam - oglasio se muški glas s druge strane.Uzdahnula sam. Ovaj poziv najradije bih bila preskočila. Bio je to Lovro, moj bivši dečko. Već sam htjela izmisliti neku ispriku da ga se riješim, kad me pretekao.- Moramo se dogovoriti kada mogu doći do tebe po ostatak svojih stvari - rekao je u jednom dahu. - Dođi večeras. Ja neću biti doma. Svoj ključ od stana možeš ostaviti na ormariću u hodniku. - Ira, znam da sam pogriješio kad sam ono s Leom... ali daj, molim te, da još jednom o tome razgovaramo. - Ne želim te više vidjeti - odvratila sam suho. - A što je s tobom i Matijom? - bocnuo me odjednom promijenivši taktiku. - Dobro znaš da smo samo prijatelji i ništa više - zarežala sam i ljutito tresnula slušalicom.To što je on svoju prljavu prijevaru uspoređivao s mojim dugogodišnjim prijateljstvom bilo je stvarno više nego nisko. No to i nije bilo toliko čudno s obzirom da je oduvijek bio ljubomoran na Matiju.Došlo mi je da glasno zaplačem, ali onda sam se sjetila da me čeka još brdo posla te se uz duboki uzdah vratila svojim telefonskim pozivima. Sad, kad mi je trebala svaka kuna da skupu stanarinu podmirim sama, morala sam misliti samo na posao.- Dobar dan, gospodine Davore. Pri telefonu Ira, zovem iz autokuće. Imate trenutak vremena, zanimalo bi nas jeste li zainteresirani za neki od naših najnovijih modela automobila.Gospodin Davor, kako je pisalo na papiru preda mnom, bio je ljubitelj sportskih kola, kojeg u principu nisu zanimale naše raskošne limuzine. Svejedno se rado upustio u razgovor sa mnom.- Ja doduše jesam u četrdesetima - rekao je pri čemu mi se učinilo da sa svojim godinama pomalo koketira - no, usprkos tome osjećam se premladim za neki od auta koje mi vi nudite. Vjerojatno ću voziti sportski auto i kad mi bude sedamdeset.Mnogo o samoj prodaji, doduše, nisam znala, ali neke trikove sam ulovila u letu od naših prodavača. Zato sam nastavila.- Ne preferirate generalno naše marke automobila ili se radi samo o tome da nisu sportske? - Bit ću iskren, ne vjerujem da u vašoj ponudi ima neki auto koji bi me zainteresirao. - A možda ipak ima - nisam odustajala. - Na proljeće izlazi novi model roadstera. Upravo je u prošlom broju automagazina izišla reportaža o njemu. Ima potpuno nov dizajn i izuzetno je lijep.Muškarac očito nije bio zainteresiran.- U tom slučaju zahvaljujem vam se na razgovoru, gospodine Davore. - Ali ne, zadovoljstvo je bilo moje. Kako ste ono rekli da se zovete? Ah, da, Ira. Pa, onda doviđenja.Spustila sam slušalicu, unijela križić u rubriku „trenutačno nezainteresiran" i nastavila zvati dalje.Sljedeće subote u salonu se održavalo svečano predstavljanje novog, vrlo luksuznog modela automobila. Vlasnik me osobno zamolio da dođem kao ispomoć i ponudio mi za to ekstra dobru plaću. Zapravo sam se jako radovala mirnom vikendu, ali novac mi je trebao pa sam prihvatila ponudu.Otkako se Lovro iselio iz stana, brojne sam noći provela plačući. U tom smislu, radna subota bila je dobar način za skretanje misli u drugom smjeru.Odjevena u poslovni, i jedini kostim koji sam imala, hodala sam s pladnjem punim čaša pjenušca između gradske kreme, loveći usput djeliće razgovora koje su vodili. Uglavnom se radilo o tome kako najbolje investirati novac ili uštedjeti na porezu.Iako sam znala da izgledam dobro u svom kostimu, ipak sam se bojala da se na njemu vidi, da je iza njega već mnogo više od jedne sezone.Odjednom mi je pažnju privukao muškarac za jednim od stajaćih stolova. Bio je odjeven u traperice, držao pred sobom čašu piva i znatno se razlikovao od ostatka posjetitelja. Unatoč tom odudaranju, ni na trenutak nije ostavljao dojam da ne pripada ovamo. Njegov opušteni i samouvjereni stil nije zahtijevao nikakav vanjski statusni simbol. Nešto me natjeralo da se sa svojim pladnjem uputim upravo k njegovom stolu.Šampanjac i pivo- Oh, vi pijete pivo - rekla sam. Svakodnevni telefonski razgovori istrenirali su me i dali mi samouvjerenost za ovakve razgovore. Muškarac se nasmiješio i bacio pogled na pločicu s mojim imenom. - Da, ali sada gotovo da mi je žao kad vidim da upravo vi, gospođice Ira, dijelite šampanjac.Izgledao je bezobrazno dobro. Preplanula put, koja sigurno nije bila posljedica solarija ili kreme za samotamnjenje, crna, tek pokojom srebrnom lasi prošarana kosa, sitne bore od smijanja oko sivih očiju - sve ga je to činilo tipičnim primjerkom muškarca kakvi se običavaju vidjeti na kinoplatnima.Zatečena njegovom primjedbom na trenutak sam ostaia bez riječi, no neugodnu situaciju spasio je on ispruživši mi ruku.- Davor. Razgovarali smo neki dan telefonom. Sjećate se? - Ljubitelj sportskih automobila - izletjelo mi je. - Upravo taj. - I onda ste danas došli ovamo? Model koji se predstavlja sigurno nije po vašem ukusu. Začudila sam se da mogu s njime razgovarati jednako opušteno kao i preko telefona.Nasmijao se. - Bez brige, sigurno ga neću kupiti. Ovdje sam jer je vlasnik autosalona moj prijatelj.Htjela sam nešto nadodati, no šef mi je već domahnuo s drugog kraja dvorane. - Ispričajte me, imam još posla - rekla sam. - Bilo mi je vrlo drago osobno vas upoznati.Već sam se okrenula i počela udaljavati kad sam začula kako mrmlja: - I meni.Dok sam u kuhinji punila pladanj s novim čašama, ruke su mi podrhtavale i malo je nedostajalo da jedna čaša koja se prevrnula ne sruši desetak drugih.Kad sam se vratila natrag u salon, vidjela sam šefa i svog zgodnog sugovornika od malo prije kako zajedno izlaze van na dvorište. Moje su ruke su još uvijek tako snažno drhtale da sam teškom mukom uspijevala zaustaviti zveckanje čaša na pladnju.U ponedjeljak rano ujutro šef me pozvao na razgovor. - Izvolite sjesti - ljubazno mi je ponudio i odmah prešao na stvar. - Vi ste u subotu ostavili snažan dojam na mog prijatelja. Htjela sam se pobuniti, ali on mi nije dopustio da dođem do riječi. - Ne morate se brinuti, ne ljutim se na vas. Naprotiv. Samo... - zbunjeno je protrljao rukom bradu. - Ovo nas je oboje dovelo u pomalo glupu situaciju. Znate, Davor želi kupiti auto - novog roadstera kojeg ste mu toliko nahvalili. I želi da mu ga upravo vi prodate.Progutala sam knedlu. - Jeste li mu rekli da sam ja studentica kroatistike? - Dijete drago - budući da je imao šezdeset i tri godine, ovakvo oslovljavanje mu se nije moglo zamjeriti. - Ja već gotovo dvadeset godina pokušavam prodati Davoru jedan od naših auta, no nikad mi to nije uspjelo. Inače, on je vrlo utjecajan i to bi bilo dobro za naše poslovanje. Ako se sad odlučio za jednu od naših marki zato jer se zagledao u vas, ja ne mogu odoljeti da ne udovoljim njegovom zahtjevu.- Ali... to je nemoguće! Pa ja nemam pojma o autima. Bude li mi postavljao pitanja, sve će se srušiti kao kula od karata!Vlasnik je podigao obrve. - Zato ćemo Vas lijepo pripremiti. Do prekosutra ćete naučiti sve o tom autu što morate znati. - Prekosutra? - ponovila sam zgroženo. - Vaši trgovci imaju dugogodišnje iskustvo... - Uspjet ćete vi to, uopće ne sumnjam u vas. I odjenite nešto zgodno!Odmahnula sam glavom tražeći nekakav izlaz da se izvučem iz neugodne situacije, ali kad sam uvidjela da neće popustiti, pokušala sam barem okrenuti nešto u svoju korist. - A što je s provizijom? Ne mogu vam, doduše, obećati da ću ga uspjeti nagovoriti na kupnju, ali... - Dobro, dobro. Dobit ćete punu proviziju ako mu prodate auto - uzdahnuo je.Primamljiva provizijaPotom je ustao i otpratio me do vrata. Na izlazu mi se osmjehnuo. - Vidite, već počinjete razmišljati kao trgovac!Navečer je do mene svratio Matija. Nekako sam imala osjećaj da se naš odnos promijenio otkako sam prekinula s Lovrom. Kad sam mu prepričala priču s prodajom auta, reagirao je čudno.- I ti se stvarno misliš upustiti u to? Lagat ćeš da si profesionalni trgovac i prodavati nekom tipu auto koji usput hoće kupiti i tebe!- Provizije za prodaju su velike. a novac mi treba i ti to dobro znaiš!Matija se činio vrlo ljutitim.- Naravno da ti treba kad moraš plaćati taj snobovski stan koji ti je nametnuo Lovro!- Slušaj me, Matija, ja volim ovaj stan. U Lijepom je kvartu i volim njegovu veliku krovnu terasu. Osim toga, ovdje sve savršeno funkcionira, što se ne može reći za tvoj stan. Ako ti želiš stanovati u rupi, samo izvo- ja neću!Matija je zatresao glavom.- Lovro te u nekim stvarima pokvario za sva vremena. Sjećaš li se kako si nekada bila u škvadri sa Željkom, Vedranom i Zrinkom, maštala o životu na nekoj seoskoj farmi? - Da... - uzdahnula sam. Sjećala sam se, ali takva razmišljanja su danas bila miljama iza mene.- Svi smo se promijenili - uzvratila sam mu. - Ni ti više ne maštaš o životu u hipijevskoj zajednici! - Priznaj, Ira, da ti nije toliko do provizije koliko do tog tipa s debelom lisnicom! - A zašto bi to, čak da i jest tako, trebalo tebi smetati? - upitala sam.Matija je ustao trenutak potišteno šuteći. - Ako ti ne razumiješ zašto, onda ti ni ja ne mogu pomoći. Zbunjeno sam gledala za njim dok je žurnim korakom hitao prema vratima.Činilo se da Lovro ipak nije bio toliko u krivu kad je govorio da je Matija zaljubljen u mene. Ali, veza s Matijom... to je za mene bilo nezamislivo. On mi je uvijek bio poput starijeg brata.- Sada moram razmišljati o prodaji i zaradi! - rekla sam samoj sebi i uzela u ruke knjižicu koju sam morala proučiti do u najsitnije detalje.Dva dana kasnije osvanuo je i taj veliki dan. Ponovno sam odjenula kostim koji sam nosila na prezentaciji. - Zar nemate ništa drugo? - upitao me šef i natjerao mi time crvenilo u obraze. - Iskreno, ne - otvoreno sam priznala, osjećajući kako mi se odjednom poljuljalo samopouzdanje.Majetić je promrmljao nešto što nisam uspela razumjeti i nestao u svom uredu. Ja sam ostala sjediti za prijamnim pultom i zuriti u zidni sat.Moj je klijent došao gotovo pola sata kasnije nego što je bilo dogovoreno. Ovaj put je na sebi imao odijelo, po mojoj slobodnoj, procijeni Armani, no niti to nije utjecalo na njegov ležerni stil.Uputila sam se prema njemu, nadajući se da se na meni ne vidi koliko sam nervozna. Razgovor o prodaji mogao je započeti.Grozna blamažaNeko vrijeme išlo mi je prilično dobro, i možda sam ga čak uspjela uvjeriti da se zaista razumijem u ono što mu govorim, no onda sam se zapetljala u neke tehničke detalje i prvi put shvatila pravi smisao izreke „zemljo, otvori se". Kad više nisam vidjela nikakav način da popravim loš dojam koji sam ostavila, pribjegla sam jedinom izlazu koji sam još vidjela - istini.- Ja bih vam zaista vrlo rado prodala auto - rekla sam gotovo na rubu suza - no ako želite da vas netko istinski uputi u karakteristike ovog auta, onda biste se trebali obratiti profesionalnom trgovcu. Znate, ja sam samo studentica kroatistike.Davor me začuđeno pogledao. - Da, dobro ste me čuli - nastavila sam. - Ja nisam trgovac. Ja radim u autokući samo kao ispomoć za telefonske kontakte s kupcima, no gospodin vlasnik vam je toliko želio prodati auto da vam to nije htio priznati. Nadam se da mi nećete zamjeriti.Odmahnuo je glavom uputivši mi neodoljiv smiješak. - Ne ako pristanete danas izaći sa mnom na večeru. - Ako je večera neobavezna, vrlo rado.Je li to zvučalo dovoljno ležerno? Nisam htjela da primijeti koliko mi se sviđa. Vjerojatno je bio naviknut da ga žene salijeću, a ja svakako nisam htjela biti samo jedna u nizu njegovih obožavateljica.- Možda ne izgledam tako, ali vjerujte da ne kupujem svaki dan aute kako bih zaveo prodavačice - rekao je. - Znači li to da više ne želite kupiti auto? - upitala sam zabrinuto. Nisam smjela ni pomisliti što će mi vlasnik reći ako ne ispunim njegova očekivanja.- Naprotiv. Auto mi se jako sviđa. Mislim da ću ga uzeti kad vam za dva mjeseca stigne isporuka. Ustao je i pružio mi ruku. - Dakle, do večeras.Nakon što sam mu rekla svoju adresu, zahvalio mi se i gipkim korakom, napustio autosalon.Kad je otišao, ostala sam još neko vrijeme sjediti kao oduzeta. Ne bih se zacijelo ovako osjećala niti da sam dogovorila sastanak sa samim Richardom Gereom. U trbuhu su mi zalepršali rojevi leptira. Je li to bila ljubav? Ako jest, onda nikada prije nisam bila istinski zaljubljena.Činilo mi se da mi treba čitava vječnost da se uredim. Trebala sam samo zamisliti kako su morale izgledati žene s kojima je Davor izlazio pa da me uhvati užasna trema. željela sam mu se svidjeti.Večer je bila topla i mirna. Davor je stigao na vrijeme i ubrzo smo već jurili u njegovom sportskom automobilu.- Ima jedna zgodna gostionica nadomak gradu. Mislim da će vam se svidjeti - rekao je dok se krajolik kroz koji smo prolazili počeo mijenjati iz urbanog u livade i polja. Neko vrijeme vozili smo se šutke, no bila je to vrlo ugodna tišina u kojoj sam se osjećala opušteno.- Stvarno se niste naljutili što vam nitko nije rekao da nemam pojma o autima? - prva sam prekinula tišinu. - Ne - Davor je odmahnuo glavom osmjehnuvši se. - Auto mi se ionako odmah svidio čim sam pročitao članak o njemu u novinama, kako ste mi vi preporučili. Naravno da sam htio i vas upoznati. Zvučali ste tako posebno preko telefona, tako iskreno i osvježavajuće. A onda, kad sam vas još vidio...Na prvi glasNjegove riječi natjerale su mi crvenilo u obraze. - Znači, ne biste me pozvali van da sam bila ružna? Davor je zabacio glavu i glasno se nasmijao. - Biste li vi prihvatili moj poziv da sam ja ružan? - uzvratio mi je pitanjem, a potom nadodao: - Iskreno, pozvao bih te van i da si bila manje lijepa. Ja sam se, naime, zaljubio u tvoj glas.To što je odjednom prešao na "ti", zvučalo je potpuno prirodno. Isto kao i to što smo ostatak vožnje ponovno zapali u šutnju. No, ni ovaj put se nije osjećala nelagoda. Bilo je to više poput nekog prešutnog sporazuma. Kao da se više nema što za reći jer ionako oboje znamo što ono drugo osjeća.Tek na kraju večere, kad nam je konobar donio desert, Davor se ponovno vratio na temu koju je ranije načeo. - Istina je, Ira, zaljubio sam se u tebe - najprije u tvoj glas, a potom u tebe. Osjetila sam kako mi je vrućina jurnula u glavu. - Znam, i ja osjećam isto - priznala sam otvoreno ohrabrena utjecajem crnog vina. - Iako, moram priznati da mi se sve to čini nekako prebrzo. Tek sam izašla iz jedne propale veze...Davor je odložio čašu i posegnuo za mojom rukom preko stola. - Ne želim biti nametljiv, ili nešto požurivati. Što se tiče veza, ionako sam previše griješio. Ovaj put bih želio napraviti sve kako valja.Na trenutak je zašutio, a potom nastavio. - Za dva tjedna planiram otputovati na nekoliko dana u Grčku. Želiš li poći sa mnom, to bi bila prilika da se bolje upoznamo. Ne moraš mi odmah odgovoriti. Razmisli, pa mi možeš kasnije javiti. Samo sam klimnula glavom, opijena čarolijom trenutka, a ne vinom.Kasnije, kad me dovezao kući, Davor me poljubio na kućnom pragu. Osjećaj koji je pritom pobudio u meni bio je potpuno nov. Nikad prije nisam tako nešto osjetila, a jedino objašnjenje koje sam pronalazila za to glasilo je: to je morala biti ljubav! U normalnim okolnostima, bila bih nazvala Matiju da prokomentiram s njime što mi se dogodilo, no sada, kad je njegova neuzvraćena ljubav stala izmedu nas, to je naravno postalo nemoguće.Na poslu u autokući bila sam rastresena i spora, no nisam mogla ne primijetiti da me šef promatra budnim okom. Jedan dan došao je do mene u ured i zatvorio za sobom vrata.- Što se to događa s vama, dijete drago? - upitao me oslonivši se rukama na moj stol. - Je li vam stvarno toliko zavrtio glavom? - Na koga mislite? - upitala sam zbunjeno. - Pa na Davora, naravno, na koga drugoga! Klimnula sam pokunjeno glavom. Moj šef je bio drag čovjek i jedini koji je pobliže poznavao Davora, a ja sam imala silnu potrebu s nekime razgovarati o nedoumici koja me mučila. - On želi da pođem s njim na putovanje u Grčku - povjerila sam mu se i nehotice. Šef se osmjehnuo. - I sad se bojite da je on samo obični Casanova - rekao je protrljavši bradu. - Gledajte, dijete drago... Ja poznajem Davora dugi niz godina. I istina je da iza njega leži čitav niz ljubavnih veza, ali isto tako je činjenica da je on čovjek s velikim srcem i da je uvijek tragao za onom pravom. Tko zna, možda ste baš vi ta...Nakon što je to rekao, okrenuo se i uputio prema vratima. Ondje se još jednom zaustavio i pogledao prema meni. - No mislim da se trebate brzo odlučiti. U ovom stanju čovjek vas više ne može puštati na telefon.Navečer, kad sam stigla kući i zatvorila za sobom vrata, podignula sam slušalicu s aparata i odložila je postrani. Bacila sam se u prvi naslonjač i utonula u razmišljanje. Kad su mi misli sve više počele nalikovati zamršenom klupku, uzela sam u ruke komad papira i povukla olovkom crtu po sredini. Na lijevu stranu lista počela sam pisati sve ono što mi se u vezi s Davorom činilo upitnim: dobna razlika između nas, različitost naših društvenih statusa, te konačno, pitanje na koje još uvijek nisam znala odgovor: zašto se zaljubio baš u mene? Na desnu stranu sam htjela navesti sve pozitivno vezano uz njega, no pritom mi je na pamet padala samo jedna stvar: to da ga volim!Za i protivOdjednom sam se osjetila sigurnijom. Nazvala sam Davora i zamolila ga da se još iste večeri vidimo. Kad smo se nešto kasnije našli, dugo smo šutke hodali jedno pored drugog. Tišinu je ovaj put prvi prekinuo on.- Jesi li se odlučila? Na trenutak smo zastali. Kao i uvijek, kad bi nam se pogledi sreli, i ovaj put su mi tijelom prošli trnci.- Ima jedan problem koji me muči, Davore - rekla sam odlučivši igrati otvoreno, na sve ili ništa. - Ti si zreo muškarac koji, kako si i sam rekao, ima iza sebe mnogobrojna ljubavna iskustva. S druge strane, ja sam toliko mlada da bih ti mogla biti kći. Međutim, ja sam... - na trenutak sam zastala tragajući za pravim riječima. - Ja nisam žena koju ćeš u bilo kojem smislu moći odgajati. Ja razmišljam vlastitom glavom. - Ali, pa ja ti ni ne želim biti zamjena za oca - spremno je odgovorio. - A što se tiče razlike u godinama... ja sam ovdje - kucnuo se prstom po glavi - mnogo mlađi od datuma rođenja koji mi stoji u osobnoj. - Da, znam. To sam shvatila još onda kad smo prvi put razgovarali telefonom - rekla sam nasmiješivši se. - Ipak, postoje stvari koje me još uvijek plaše. Na primjer, kako će reagirati tvoja i moja obitelj, ili prijatelji.Na trenutak sam pomislila na Matiju, no njega sam ionako već bila izgubila.Davor je ispružio ruku prema meni i pomilovao me po licu. - I ja imam svoje strahove i dvojbe - priznao je. - Na primjer, uvijek razmišljam voli li me neka žena zbog mene samog ili samo zbog mog novca. No, ne želim o svemu tome razmišljati. Na kraju krajeva, moj životni moto glasi da probleme treba rješavati kad iskrsnu, a ne si unaprijed zagorčavati život sa "što bi bilo kad bi bilo". Potom me nježno privukao u svoje naručje.- Vjeruj u budućnost, vjeruj u ljubav. - Da - dahnula sam kao opčinjena. - Ljubav je rizik, ali ja želim riskirati. - Mislim da će ti biti lakše prepustiti mi se nego prodati mi auto - rekao je, na što smo se oboje glasno nasmijali.Nakon toga smo se još samo smijali i ljubili. U svojim mislima precrtala sam lijevu stranu popisa i sada je postojala još samo desna: voljela sam Davora svim srcem i nisam željela dopustiti da mi bilo kakva sumnja pokvari tu sreću.
Jadna moja Tea. Nije joj baš išao hrvatski. Matematika, fizika, kemija, biologija, to da, ali hrvatski... Već je u osnovnoj školi zapinjala s ovim predmetom, no sad u srednjoj, pogotovo s dolaskom nove profesorice, sve se odjednom pretvorilo u ozbiljan problem.- Nikad neću položiti tu prokletu maturu! - vikala je moja kći kad se jedno popodne vratila doma iz škole s jedinicom velikom poput Eiffelova tornja. - Zlato, što je bilo? - upitala sam je zabrinuto. U tom trenutku još nisam znala o čemu se radi, ali ipak sam naslućivala. Znala sam, naime, da je prije nekoliko dana pisala esej iz hrvatskog i da je bila vrlo nezadovoljna svojim uratkom. - Mislim da to baš nisam dobro napisala - rekla mi je čim je došla. Eto, očito su se njena očekivanja obistinila. - Hajde, reci svojoj dosadnoj i znatiželjnoj mami što te je naljutilo - pokušavala sam izmamiti nešto više iz nje.Nema goreg za majku nego kad joj je dijete nesretno. Tako je uvijek govorila moja mama, a s godinama sam se i sama u to uvjerila. - Kulja, eto što je! Prokleta kulja iz prokletog hrvatskog! - povikala je zavitlavši bijesno školsku torbu u kut sobe.Nisam ni trepnula okom na njenu divlju reakciju. Moja starija sestra, koja je svog sina od malih nogu držala pod strogim nadzorom, sad bi joj vjerojatno zalijepila pljusku ili već izmislila nekakvu prikladnu kaznu, no ja se nisam nimalo naljutila na svoju kćer. Znala sam da je u onim "osjetljivim" godinama i da joj hormoni rade na turbo pogon. Zato sam umjesto prijekora radije pokušala s razgovorom. - Zlato moje - ispružila sam pomirljivo ruke prema njoj. - Zašto se toliko uzrujavaš? Pa što ako si dobila jedinicu? Nije to smak svijeta! - Meni je smak! I samo da znaš, dođe mi da se ubijem zbog te glupe krave!Pod ovim epitetom mislila je, naravno, na svoju omraženu učiteljicu iz hrvatskog. Ta nova profesorica u Teinoj školi bila je navodno strah i trepet svih učenika. - Pa nije valjda baš tako grozna. Mislim, krave su ipak drage i lijepe životinje. Znaš da ih u Indiji čak smatraju svetima.Dok sam joj govorila, radila sam nekakve blesave grimase, sve samo da bih je udobrovoljila. Lagala bih kad bih rekla da me njeno ponašanje nije nimalo uzrujalo, no s druge strane, Tea je bila premlada da bi se ovoliko živcirala. Znala sam vrlo dobro iz vlastitog iskustva što znači živcirati se jer je moj posao u novinskoj redakciji s godinama postajao sve stresniji. Ako nešto nisam željela, onda je to definitivno bilo da moje dijete već u školi iskusi svu strahotu stresa.- Mama, prestani! - Tea je ljutito odmahnula rukom, ali u kutovima njenih usana dao se nazreti smiješak. Potaknuta ovakvim napretkom, odmah sam nastavila valjati gluposti. - A kakva je ta tvoja krava? Plavuša ili brineta? Ili možda nosi šešir da prekrije rogove? - Ne, rogovi joj strše do neba! I crnka je. Sad smo obje prasnule u smijeh. Dakle, stvarno, tko se ne bi nasmijao: krava, pa crnka!- Teice, zlato moje - privila sam je u zagrljaj, sada već gotovo potpuno smirenu. Onaj grč s kojim je maloprije došla doma naočigled je nestajao s njenog lica. - A možda uopće nije tako loša kako ti se čini - pokušala sam oprezno primijeniti novu taktiku, odnosno prikazati joj profesoricu simpatičnom. - Ne, u pravu si, nije loša. Užasna je! Mama, daj shvati, ta žena nije normalna. Ona uživa kad nas ponižava i muči!Hm, nisam baš vjerovala u tu njenu izjavu, no s druge strane, sve je bilo moguće. Ma, ne! Morala sam se nasmijati samoj sebi kako me mala skoro preveslala. Kao da nisam znala kakvi su gimnazijalci i kakve priče kruže među đacima o profesorima! Pogotovo onim strožima.- Dobro, recimo da si u pravu. Da ti je profesorica stvarno užasna i luda - prekrižila sam ruke na grudima. - Što ti imaš od toga da se pjeniš zbog toga? Hoće li ti to olakšati učenje hrvatskog? Ili ćeš možda sljedeći put bolje napisati esej? Naravno da ne. Dakle, moramo smisliti plan kako da riješimo problem. - Nikako ga nećemo riješiti - Tea je tvrdoglavo zavrtjela glavom. - Baš nikako... - Zašto tako misliš? - Zato što njoj nikad ništa ne valja! Ili mi kaže da je sastav predugačak, ili da je prekratak, ili da sam profulala temu...! - A što ako je u pravu? Jesi li uzela takvu mogućnost u obzir? Tea je prkosno isturila bradu i puhnula kroz napućene usnice. - Možeš si mislit'! Ona, pa da je u pravu! Uvidjevši da ovaj razgovor ne vodi nikamo, rekla sam ono što sam već dulje vrijeme imala na pameti. - Imam rješenje za taj tvoj problem, znaš. Sada me kći znatiželjno pogledala podignuvši obrve. - Kada imaš sljedeći put sat hrvatskog? Sutra? Dobro! Onda ću izaći s posla, otići u školu i razgovarati s njom! - A, to ne! - smjesta je skočila. Na licu joj se ocrtavalo nešto poput straha. - Zašto ne? - Zato jer će me onda zamrziti još više nego sada, a ako se to dogodi, onda mi stvarno nema spasa!Nisam se htjela dalje s njom svađati, ali nisam imala namjeru ni popustiti pred njenim besmislenim zahtjevom. Što je, na kraju krajeva, bilo normalnije na svijetu nego da se roditelj informira u školi o svom djetetu? Ipak, budući da se ona toliko tome protivila, zaključila sam da mi je najjednostavnije provesti svoj naum potajno, bez njenog znanja. - Dobro, nećemo više o tome! - rekla sam odsječeno. - Sve će se već nekako riješiti. Nego, hajdemo jesti. Čekala sam te s jelom i sad već umirem od gladi.Pokušaj da skrenem razgovor na drugu temu nije prošao bez rezultata. Tea se veselo uputila prema štednjaku i na brzinu nadigla poklopce na loncima. - Hmm, mljac! Moje omiljeno jelo: paprikaš i njoki! Baš dobro da sam skuhala što voli, pomislila sam zadovoljno. Kao da sam znala da će doći doma utučena i da će joj trebati utjeha. A sutra, sutra ću svoj plan provesti u djelo...- Dobar dan! Drago mi je, ja sam Anita. Teina mama - rekla sam pruživši ruku profesorici ispred školske zbornice. Mogla sam se samo nadati da se na meni nije vidjelo koliko sam iznenađena. Onako kako mi je moje dijete opisivalo ovu ženu, imala sam predodžbu o njoj kao o kakvoj muškobanjastoj grubijanki pred čijim pogledom svima klecaju koljena. No, stvorenje preda mnom bilo je čista suprotnost takvom liku. Bila je to sitna, krhka, plavokosa ženica krupnih zelenkastih očiju koje su me sad upitno promatrale. - Renata, drago mi je - rekla je melodioznim glasom prihvativši moju ispruženu ruku. - Oprostite ako zurim u vas, ali djelujete mi tako mladoliko. Upravo ne mogu vjerovati da ste mama jedne moje učenice. Nisam imala pojma da Tea ima tako lijepu mamu!Što?! Zar je bilo moguće da je moja kći izgovorila sve one strahote za ovo divno stvorenje? Moram reći da sam bila vrlo ugodno iznenadena njenim komentarom i odmah sam joj odlučila uzvratiti kompliment. - I vi izgledate sasvim drukčije nego što sam vas zamišljala - rekla sam, pomislivši kako sam sretna što ona nikad neće saznati kakvom sam je zamišljala. - Vrlo ste mladi za profesoricu.Instrukcije u kućiGospođica Renata, pretpostavila sam da je gospođica jer nije imala nikakav prsten na ruci, blago je porumenjela i smeteno pognula glavu. - Hvala vam na komplimentu - rekla je, a meni je kroz glavu i nehotice prošla ugodna misao kako će ova naša međusobna simpatija zasigurno utjecati na poboljšanje Teinih ocjena. No onda sam se ponovno spustila na zemlju i sjetila zbog čega sam uopće došla u školu. Jedno je bilo sigurno: nisam došla razmjenjivati komplimente s Teinom profesoricom. Zato sam naumila brzo prijeći na stvar, no nisam ni otvorila usta, a sitna crnka je zakimala glavom. - Znam, znam, došli ste zbog Teinih loših ocjena. Potpuno shvaćam vašu zabrinutost, ali, vjerujte mi, zaista nemate razloga za brigu.Nije mi bilo jasno kako je to mislila. Pa dijete mi je imalo već nekoliko jedinica iz njenog predmeta, a i bilo je gotovo na rubu živčanog sloma! No, profesorica je odmah pojasnila svoje riječi. - Ponekad jedinica služi i kao edukativna mjera. Znate, Tei nedostaje malo više smjelosti u izražavanju pa je na ovaj način pokušavam motivirati. Jedinica kao motivacija? Morala sam priznati da za to još nikad nisam čula! No nisam joj htjela proturječiti. - Hoćete reći da njeno znanje nije toliko loše? - upitala sam. - Pa, sad... Na trenutak sam ostala zbunjena. Što je sad bila istina? Jesam li ili nisam imala razloga za zabrinutost? - Tea ima izvjesnih problema s pismenim izražavanjem - rekla je izgovarajući riječi polako, kao da ih važe. - Zato možda ne bi bilo loše da neko vrijeme ide na instrukcije. Znate, ja sam joj najmanji problem. Ja sam joj spremna i zažmiriti na jedno oko ako zatreba, no na maturi... Tu bi zaista moglo biti ozbiljnih problema. Jesam li ja to dobro čula? Žena koja je iz "edukativnih razloga" udijelila već nekoliko jedinica mojoj kćeri, bila je sada spremna zažmiriti joj na jedno oko?- Ne znam uopće kome bih se obratila za instrukcije... - promrmljala sam uhvativši se zamišljeno palcem i kažiprstom za bradu. Tea zaista nije bila neki lumen za književnost, ali nikada dosad nije bila toliko loša da bi joj trebale instrukcije. Naprotiv, uvijek je bila odličan đak. Kad bolje promislim, problemi su se javili upravo s odlaskom stare i dolaskom nove profesorice iz hrvatskog. No, s druge strane, ova ženica zaista nije izgledala kao da bi htjela namjerno nekome prouzročiti probleme...- Ja bih Tei privatno mogla davati instrukcije - trgnula me iz zamišljenosti u koju sam na trenutak utonula. Njezin je prijedlog stigao naglo i potpuno neočekivano, tako da sam u prvi mah ostala zatečena. - Naravno, ako želite! - dodala je očito pogrešno protumačivši moju šutnju. - Ma naravno, svakako - požurila sam se reći. Nadala sam se da neće tražiti neki bajoslovni iznos za te svoje satove jer u posljednje vrijeme baš i nismo financijski predobro stajali. No, tražila koliko tražila, njezin prijedlog mi se ipak učinio savršenim rješenjem. Bude li ona podučavala Teu poslije nastave, razmišljala sam, nema šanse da joj na kraju godine radi probleme oko završne ocjene. - To je vrlo ljubazno od vas i ja sam vam na toj vašoj ponudi izuzetno zahvalna - uvjeravala sam je gledajući je izravno u oči. Htjela sam da shvati da joj govorim istinu. Renata mi je uputila neobičan pogled koji si tada još nisam znala protumačiti. Uz stisak ruke zapečatile smo naš dogovor. S instrukcijama su ona i Tea trebale početi već sljedeći tjedan. U našem domu.Pakt s vragomDok sam se vozila kući, razmišljala sam o tome kako će Tea poludjeti kad joj kažem da sam ipak, protiv njene volje, otišla u školu. A tek kad joj kažem za instrukcije! Morala sam se osmjehnuti. Već sam mogla vidjeti svoju strastvenu kćer kako uzrujano skače kad čuje kakav sam dogovor sklopila s njenom "najdražom" profesoricom. I zaista...- Što si učinila?! - vrisnula je Tea. Onako sićušna skakala je kao na federima kad je čula vijest. - Kako ti ne shvaćaš? To je kao da si sklopila pakt sa samim vragom! - Tea, ne lupetaj - obrecnula sam se nervozno na nju. Otkad sam osobno upoznala profesoricu, više nisam mogla dopustiti svojoj kćeri da priča ovakve besmislice. Ta osobno sam se uvjerila da je žena bila mila i draga.- Nisu to gluposti! Samo kad shvatiš, bit će već prekasno - zaključila je Tea vatreno, očito duboko uvjerena da je u pravu. - Dobro, dopusti mi onda da se sama uvjerim u istinitost tvojih riječi! U međuvremenu te molim da se ponašaš normalno i da budeš sretna što ti je ovako izišla ususret! Tea se snuždila, ali je ipak bez pogovora pristala na moj zahtjev. - I da nisam više čula niti riječi - preduhitrila sam je s podignutom rukom kad je zaustila da će još nešto reći. Na kraju sam morala zaključiti da je biti roditelj jogunastom tinejdžeru jedan od najgorih zadataka koji čovjek može imati u životu i primila se posla po kući. Kuhinja je bila puna neopranog posuđa, a čekalo me još i brdo rublja koje je trebalo izglačati. Bilo je tu još i niz drugih poslova koje je trebalo obaviti prije nego što profesorica nogom zakorači u naš stan. Prošla sam pogledom preko mutnih stakala na prozorima i potamnjelih zavjesa. O da, svašta je još trebalo učiniti da stan zablista kad stigne cijenjena gošća...Tjedan je projurio u svakodnevnim obvezama i dan kad je Renata trebala održati instrukcije Tei stigao je iznenađujuće brzo. Prije njenog dolaska još sam jednom očitala bukvicu svom tvrdoglavom djetetu i zataknula joj nestašni pramen kose iza uha.- Budi pristojna prema njoj i radi sve kako ti kaže. Shvaćaš valjda da su ti ove instrukcije karta za dobru ocjenu iz hrvatskog. Nije djelovala kao da shvaća išta od onoga što sam joj govorila. Prije je djelovala zabrinuto. Pa ipak je, na moju veliku radost, šutjela i bila pokorna. Kasnije, kad je Renata došla, pristojno ju je pozdravila i zahvalila joj na velikodušnoj pomoći. Baš onako kako sam je učila! Nakon instrukcija obje su djelovale zadovoljno. Kako se kasnije ispostavilo, Tea zato što je mučni sat konačno bio iza nje.- Jeste li za kavu? - ljubazno sam upitala Renatu. Iskreno, nisam se nadala da će prihvatiti moj kurtoazni poziv, no činilo se da se ona iskreno razveselila. - Vrlo rado! Voljela bih još malo porazgovarati s vama o Tei...I tako su se satovi instrukcija zaredali. Renata je dolazila svakog petka jer je to bio dan kad je imala slobodnog vremena. Na moje golemo iznenađenje, nije tražila nikakvu novčanu naknadu, ali je zato vrlo rado prihvaćala moje pozive na kavu nakon poduke. Tada bi mi pričala o svemu i svačemu iz svog života, a najmanje o onome što je mene zanimalo - o Tei. Tako sam primjerice saznala da se nikada nije udavala i da to nikada i ne namjerava učiniti. Kad sam joj rekla da sam ja već pet godina razvedena od Teinog oca, oči su joj zasjale neobičnim sjajem. Nije mi bila jasna njena reakcija. Barem ne tada. Tea je i dalje ostajala pri svome, tvrdeći kategorički da je profesorica "čisto zlo od žene". Tvrdila je to i kad su počele stizati prve dobre ocjene iz hrvatskog. No, više mi nisu bila važna naklapanja moje mušičave kćeri. Važno je bilo da je problem s ocjenama riješen i da je sada sigurno kročila prema maturi. Tako sam mislila, no tada još nisam znala kakvo me iznenađenje čeka...Posebna kemijaJednog petka Renata je došla k nama ranije nego što je bilo dogovoreno. Iznenadeno sam podigla obrve kad sam je ugledala na našim vratima. Zar nije znala da je Tea još na nastavi? Znala je, kako je rekla, ali je namjerno došla ranije jer je htjela nasamo razgovarati sa mnom.- I ti si to osjetila, zar ne? - upitala me čim smo ušle u dnevni boravak, obraćajući mi se odjednom na moje nemalo iznenađenje sa ti. Blijedo sam je gledala. Nisam imala pojma o čemu ona to govori. - Tu posebnu kemiju među nama - pojasnila mi je zajapurenih obraza, a meni zamalo da nisu ispale čaše sa sokom iz ruku. Sve mi je ovo prije nalikovalo na scenu skrivene kamere negoli na stvaran život. - Čim sam te ugledala tamo na školskom hodniku, znala sam da je to sudbina - nastavila je gorljivo zakoraknuvši prema meni, dok sam ja automatski ustuknula korak unatrag. - Anita, ti i ja, mi smo jednostavno stvorene jedna za drugu! Reci da i ti tako misliš. Znam da misliš!Vraga sam tako mislila! Što se to za ime Boga dogodilo s ovom ženom? Još prošli tjedan djelovala je sasvim normalno. Sad se ponašala kao da je sišla s uma.- Volim te! - rekla je i prije nego sam se snašla, obavila mi ruke oko vrata i utisnula poljubac na usta. Pustite me! - viknula sam odgurnuvši je od sebe, pri čemu sam prolila sok po sebi i njoj. - Što vam pada na pamet? O čemu vi to pričate? O kakvoj privlačnosti, o kakvoj sudbini? - kreštala sam promuklo. - A zašto si onda pristala da ti dolazim u kuću? - Renatine oči stisnule su se u dva uska proreza. Pa zar je uopće to trebalo pitati? Zbog mog djeteta, naravno! Zar je zaboravila kakve je ocjene Tea imala kod nje iz hrvatskog? - Želiš li ti to meni reći da sam ja pogrešno shvatila sve one tvoje poglede i osmjehe koje si mi upućivala? - prosiktala je, ne djelujući odjednom više ni najmanje ljubazno.Gledala sam u nju i slušala je širom otvorenih usta. Nisam mogla vjerovati da mi se ovo događa. Zaista nisam. O kakvim je to ona pogledima govorila. I osmjesima! Pa bila sam samo ljubazna prema njoj. - Žao mi je ako ste nešto pogrešno protumačili, ali uvjeravam vas da je sve ovo veliki nesporazum. Ja sam vam zaista zahvalna što ste podučavali Teu, ali...Ne rekavši više ni riječi, Renata se žustrim korakom uputila prema hodniku. Lice joj je sada bilo tamnocrveno od ljutnje. Zgrabivši kaput s vješalice, dohvatila je kvaku na vratima. Prije nego što ju je pritisnula, okrenula se još jednom prema meni i zaškrgutala zubima.Kod ravnatelja- Ovaj bezobrazluk neće proći bez posljedica. Još me nikad nitko nije ovako iskoristio! Potom je naglom kretnjom otvorila vrata i zamalo se sudarila s Teom koja se upravo vraćala doma iz škole. Ne pozdravivši je, čak je i ne pogledavši, projurila je pokraj nje i nestala.- Što je bilo ovo? - Tea me gledala širom razrogačenih očiju, a ja nisam imala pojma što bih joj odgovorila. Nisam naime ni sama znala odgovor na to pitanje. Zaista: što je to bilo?Renatine posljednje riječi nisu bile samo pusta prijetnja. Njezina ljutnja zaista je imala posljedica, što se uskoro dalo primijetiti po ocjenama koje su uslijedile. - Mama, reci mi, što se dogodilo onog dana? Oko čega ste se posvađale? Što si joj rekla da je sad tako bijesna na mene? Uostalom, tako ti i treba kad mi nisi vjerovala da je ta žena užasno zla! Rekla mi je da će me najvjerojatnije poslati na popravni - cviljela je moja kći kad je jedno popodne došla doma s novom jedinicom. - E pa neće! - dreknula sam ljutito, odlučna boriti se za svoje dijete. - Ništa se ne brini, dušo, mama će sve to riješiti!Već sljedeći dan otišla sam u školu. Bila sam bijesna poput furije dok sam čekala na razgovor s ravnateljem. Nakon što sam mu ispripovijedala sve o nepravednom ocjenjivanju i nekorektnom ponašanju njegove djelatnice, prešutjevši ipak onaj dio u kojem me ona zamalo napastuje, ravnatelj je duboko uzdahnuo. - Imali smo već više pritužbi na nju, ali sve vam je to komplicirano. Kolegica je naime vrlo stručna u svom poslu i teško joj je nešto dokazati po tom pitanju. - Stručna, kažete? - vrisnula sam kao da me ujela zmija. Pa ta je žena dijelila ocjene kako joj se prohtjelo! Možda je zaista bila stručna što se ticalo znanja, ali zasigurno nije imala niti pedagoški niti objektivan pristup svojim učenicima. - A što ćete reći ako vam kažem da se osvećuje mome djetetu jer sam odbila njezin pokušaj da me zavede? Da iz čiste pakosti prijeti mojoj Tei rušenjem na kraju godine? - provalilo je iz mene. Bilo mi je više nego neugodno govoriti o onom nemilom dogadaju, ali istina je morala izići na vidjelo. Ravnatelj je na moje riječi ostao bez teksta i zinuo u čudu.- Zahtijevam da se preispita podobnost te žene da predaje djeci! - završila sam odlučno razgovor.Nepuna dva tjedna nakon mog posjeta ravnatelju Renatu su zamijenili novom profesoricom hrvatskog jezika. Uz duboku ispriku, ravnatelj je priznao da su testiranja kojima se Renata na zahtjev škole podvrgla pokazala da je psihički nestabilna osoba te da nije podobna za rad s djecom. - Zaista ne znam kako nam je to promaklo prilikom njenog zapošljavanja. Imala je sve samo najbolje preporuke...Tea je s više nego zadovoljavajućim ocjenama završila razred i položila maturu. Ja sam se pak na osnovi ovog upravo nevjerojatnog iskustva još jednom, uvjerila da ništa u životu nije crno ili bijelo. Ponekad i osobe od kojih to najmanje očekujete mogu biti negativci, baš kao što i mušičavi tinejdžeri mogu biti u pravu!
Kad sam prije godinu dana završila srednju školu, bila sam puna planova za budućnost. Moja velika želja bila je da se upišem na ekonomski fakultet. Premda nisam nimalo sumnjala u svoje sposobnosti, znala sam da će to biti dodatni udarac mojoj obitelji jer financijski baš nismo najbolje stajali. Ove je godine i brat trebao krenuti u srednju školu, a to je značilo i nove troškove, što me dodatno brinulo.Jedini izvor prihoda u našoj skromnoj obitelji oduvijek je bila tatina radnička plaća od koje, nakon što bismo podmirili režije i kupili hranu, najčešće ne bi preostajalo ništa. No, ne kaže se uzalud da nevolja nikad ne dolazi sama. Kad sam navršila četrnaest godina, mama se iznenada razboljela, a dijagnoza, na žalost, nije bila nimalo ohrabrujuća.I danas vjerujem kako su jedino ljubav i snaga njezine volje učinili čudo te se mama nakon nekoliko godina intenzivnog liječenja ipak uspjela izvući. Premda je i dalje obilazila liječnike i svakodnevno trošila hrpu lijekova, bili smo sretni što je živa. Svim sam srcem željela nastaviti školovanje, no s druge strane - kako roditeljima natovariti toliki trošak. Nakon što sam im jednom prilikom natuknula kako bih željela na studij, unatoč postojećoj situaciji oboje su me svesrdno u tome podržali. - Ne brini se, kćeri, već ćemo nekako izgurati. Izvrsna si učenica i bila bi šteta da odustaneš od svojih snova. Premda nam neće biti lako, snaći ćemo se. I mama i ja želimo da naša mala djevojčica jednoga dana bude svoj čovjek - rekao je tata. - Slažem se. Dijana je pametna djevojka i bila bi prava šteta da ne ide za boljim životom - tiho je rekla. - Hvala vam, puno vam hvala, jer znam koliko se žrtvujete za mene. Obećajem da vas neću iznevjeriti - ganuto sam odgovorila ljubeći ih. Ipak, moje su želje bile jedno, a stvarnost nešto posve drugo.Nekoliko dana nakon našeg razgovora tata je poginuo u automobilskoj nesreći. Prema policijskom izvješću, zaspao je za volanom i sletio s ceste. Šok, tuga i nevjerica danima mi nisu dali mira. Djelomično sam se osjećala krivom jer je tata naporno radio, a sve kako bih ja mogla na fakultet. Moji su se snovi srušili poput kule od karata. Izgubila sam glavni oslonac u životu i nisam znala kako dalje. Jedino sam bila svjesna da hitno moram pronaći nekakav posao. Studij u ovome trenutku više nije dolazio u obzir. Znala sam, ne zaposlim li se, moja obitelj uskoro bi se mogla naći u dugovima do grla.Već sljedećeg dana krenula sam u potragu za poslom. Obišla sam nekoliko trgovina, no ondje su mi rekli da trenutačno ne trebaju radnike. Nisam gubila nadu. Odlučila sam iskušati sreću i obići nekoliko kafića, možda bih mogla raditi kao konobarica. I to bi bilo nešto za početak, tješila sam se.U prvom kafiću u koji sam ušla, na moju veliku žalost, također nisu primali radnike. Simpatična konobarica koja je radila za šankom objasnila mi je da u lokalu rade isključivo članovi obitelji. - Doista mi je žao što vam nisam mogla pomoći. No, u okolici ima još nekoliko kafića. Možda da ondje iskušate sreću? - ljubazno me otpravila.Oglas pod otiračemBaš šteta, a ovdje mi je moglo biti tako lijepo, razmišljala sam na odlasku. Kada sam u drugom, ali i trećem kafiću dobila gotovo isti odgovor, obuzela me panika. Bližila se večer i premda sam cijeli dan tražila, posao još uvijek nisam imala. Odlučila sam se vratiti kući, kad mi je pozornost privukao papir tik ispod mojih nogu. Činilo se da je to nekakav oglas jer su na njemu još uvijek bili ostaci ljepljive vrpce kojom je jednom zacijelo bio negdje pričvršćen. Tko zna kako je dospio ovamo? - pitala sam se ogledavajući se kao da ću tako pronaći odgovor na svoje pitanje."Potrebna konobarica za rad u ekskluzivnom lokalu. Plaća izvrsna" - stajalo je u oglasu. Ispod je radi bržeg kontakta bio naveden i broj mobitela. Nisam dvojila niti trenutka. Dograbila sam mobitel iz torbe i otipkala navedeni broj. Premda nisam imala pojma o tome koliko je oglas star, sve skupa mi se učinilo toliko neobičnim da sam to doslovce shvatila kao poruku s neba.- Halo? - začula sam dubok muški glas s druge strane linije. - Dobar dan, moje ime je Dijana i zovem u vezi s vašim oglasom za posao konobarice - rekla sam u dahu s nadom kako ovaj put neću čuti da je posao već zauzet. - Ah, da, tražimo konobaricu. Možete li navratiti da vas upoznam? Nadam se da razumijete, ali pravilo po kojem zapošljavam radnice jest to da moraju biti zgodne - rekao je bez ustezanja. - Osim toga, punoljetni ste, zar ne? - upitao je. Premda mi se ton njegova glasa nije nimalo svidio, nisam imala previše izbora. - Naravno. Kada me možete primiti? - upitala sam uzdahnuvši.Kad mi je rekao adresu, shvatila sam da se lokal nalazi na suprotnoj strani grada. To je otprilike značilo da ako i dobijem posao, još moram riješiti pitanje putovanja. Za tramvaj i ostala prijevozna sredstva nisam imala novca. Već ću nešto smisliti. Važno je da dobijem posao, a kasnije ću razmišljati o svemu ostalom, tješila sam se. Trebalo je prilično vremena dok napokon nisam stigla na naznačenu adresu. Budući da kod sebe nisam imala ni kune, cijeli put sam prevalila pješice."Kaffe Bar Miki" stajalo je na reklami iznad ulaza. Evo, to bi trebalo biti to. Bože, pomozi mi, pomislila sam ulazeći. Lokal je bio gotovo prazan. Sve u njemu odisalo je luksuzom. Pogled mi je pao na kožne naslonjače u separeu i nisam mogla a da ne pomislim kako su zacijelo stajali pravo bogatstvo. Nije loše, ako već moram tu raditi, neka mi barem bude ugodno, razmišljala sam osvrćući se oko sebe. - Izvolite, molim? Kako vam mogu pomoći? - upitao me čovjek za šankom. - Dobar dan, moje ime je Dijana. Imam dogovor sa šefom. Oprostite, vi ste šef? - upitala sam pribravši se. - Ah, tako - kratko je rekao. - U tom slučaju pođite sa mnom! - naredio je.Ako je unutrašnjost kafića bila luksuzno uređena, onda je ured u koji me konobar uveo sličio onom predsjedničkom. Za masivnim hrastovim stolom sjedio je krupni ćelavi muškarac. - 'Šefe, mala je stigla - s vidljivim strahopoštovanjem obratio mu se konobar. - Dakle, ti si Dijana, naša nova konobarica. Lijepo, lijepo - mrmljao je odmjeravajući me. - Jesi li već gdje radila? Ta pridi bliže, što si se tako ukipila? Opusti se malo - rekao je. - Ne bih, hvala. Ovo će biti moj prvi posao, naravno, ako me primite - bojažljivo sam promucala. - Dakle, tako. Pa dobro. Spreman sam ti dati priliku ako se i sama malo potrudiš jer svi znamo kako je prvi dojam najvažniji, nije li tako? Da pojasnim, mogu slobodno reći da je ovo najekskluzivniji kafić u gradu, što znači da imamo isključivo odabranu klijentelu - pomalo nadmeno je rekao. - Dijana, ti si veoma lijepa djevojka i ne bi se trebala sramiti to i pokazati - znakovito je dodao pogleda prikovanog uz moje jednostavne traperice i majicu.Dobivam posao- Da, naravno, samo... - zaustila sam, no on me odmah prekinuo. - Želim te vidjeti ovdje već u šest ujutro. Otvaramo u sedam, tako da ćeš imati dovoljno vremena pohvatati najosnovnije. Ne brini se, Dino će ti već sve pokazati - rekao je ustajući. Shvatila sam da je naš razgovor završen. Premda sam željela doznati još milijun stvari, susrevši se s njegovim hladnim pogledom brzo sam od toga odustala. - Pa, hvala vam. Onda, vidimo se ujutro - tiho sam rekla okrenuvši se. - I, da, još samo nešto! Nemoj mi slučajno sutra doći u trapericama. Ovdje očekujem privlačnu i dotjeranu mladu damu, a ne nekog dečkića - hladno je rekao, na što sam osjetila kako rumenim. Koji napuhanac! Moš' si mislit! Kao da se i sama ne bih željela atraktivnije odijevati, samo što to i košta.Vani je bilo prilično mračno i znala sam da se mama brine za mene. Ipak, bila sam ponosna na svoj uspjeh, a znala sam da će i mama biti sretna što sam dobila posao. No, možda bi ipak bilo bolje da joj zasad ne pričam o tome gdje i što ću točno raditi. Već će biti prilike za to kad se malo uhodam, pomislila sam.Baš kao što sam i predvidjela, mamu je vijest o zaposlenju silno obradovala. Nisam imala srca kvariti joj radost, stoga sam slagala kako ću od danas raditi u jednom uglednom restoranu. - Draga moja Dijana, što bih ja bez tebe. Nemaš pojma koliko mi je laknulo što ćemo imati koliko toliko siguran prihod u kući, no s druge strane, toliko si željela na taj fakultet. Da sam barem malo zdravija... - zaplakala je grleći me. - Mama, ne plači, molim te! Bit će sve u redu, vidjet ćeš. Osim toga, za studij nikad nije kasno - tješila sam je iako ni sama nisam bila uvjerena u istinitost svojih riječi.Preostalo mi je još samo riješiti problem putovanja, no i tome sam brzo doskočila. Nakon kraćeg razmišljanja sjetila sam se bratovog starog bicikla u podrumu. Možda mu kočnice i ne rade najbolje, ali imam li uopće izbora? Unatoč laganoj nervozi, prvi radni dan prošao je prilično glatko. Dino me uputio u tajne konobarskog zanata tako da sam već nakon nekoliko sati osjećala kao da taj posao radim oduvijek. Gosti su bili fini i ljubazni i nitko nije bio sretniji od mene. Do kraja večeri dobila sam i pokoju napojnicu, na što sam bila posebno ponosna. Kada sam navečer završila, šef me pozvao u svoj ured kako bismo dogovorili detalje. Po izrazu njegova lica shvatila sam da je prilično zadovoljan sa mnom.- Dakle, mala, što kažeš? Nije loše za prvi radni dan, ha? Budeš li pametna, dobivat ćeš i trostruko veće napojnice. Moji su gosti imućni ljudi. Koja kuna manje ili više njima ne znači ama baš ništa, a tebi će dobro doći. Ah, da, još nešto, zatrebaš li kakav predujam, samo reci. Nije problem - započeo je odmjerivši moju skromnu crnu suknju i bijelu bluzu koje sam nosila toga dana. - Hvala, to neće biti potrebno, znate, moram štedjeti - zbunjeno sam rekla zacrvenjevši se. Još malo smo razgovarali, a kada je šef rekao koliku ću plaću dobivati, nitko nije bio sretniji od mene. Bilo je to više od svih mojih očekivanja. Taj ugostiteljski posao i nije tako loš, razmišljala sam po povratku. Još samo malo i ovaj ću bicikl zamijeniti kakvim skromnijim automobilom - kovala sam planove.Kako je vrijeme odmicalo, postajala sam sve opuštenija i sigurnija u sebe. I šef i mušterije bili su više nego zadovoljni. A tada je jedne večeri u moj život ušao Toni. Bilo je deset sati navečer i bližio se kraj radnog vremena kad je ležerno ušetao u lokal. Bio je najljepši muškarac kojeg sam ikad vidjela. Visok i tamnoput, u skupom odijelu plijenio je pozornost svih prisutnih. Nalikovao je filmskoj zvijezdi i bilo je očito kako je toga itekako svjestan.Usta su mi još uvijek bila napola otvorena kad je prišao šanku, pritom nemarno spustivši ključeve, pretpostavljala sam, jednako skupocjenog automobila. Miris njegova skupog losiona ispunio mi je nosnice. - Viski s ledom, ostalima po želji. Naravno, i ti popij nešto! - rekao je pozorno me motreći. - Hej, ti si ovdje nova! Nije li tako? A što je s Ninom? Zar više ne radi ovdje? - zasuo me pitanjima. Umjesto odgovora, samo sam kimnula glavom. Ionako nisam imala pojma o tome tko bi trebala biti ta Nina. Osim toga, blizina i prodoran pogled ovog čovjeka silno su me zbunjivali. Kao da sam izgubila dar govora. Sva sam se spetljala.Posluživši mu piće, odmah sam krenula uslužiti i ostale goste. Vrativši se nešto kasnije ponovno za šank, zatekla sam neznanca u prisnom razgovoru sa šefom.Upoznajem Tonija- Dijana, dođi, upoznaj našeg uvaženog gosta - pozvao me šef. - Dijana - sramežljivo sam se predstavila pruživši mu ruku. - Toni, drago mi je. Dijana, divno ime za divnu djevojku. Nego, nisam vidio jesi li što popila. Mogu li te sada počastiti? - upitao je smiješeći se. Osjetila sam kako počinjem crvenjeti. Zaboga, što se to sa mnom događa? Zašto u blizini ovog muškarca osjećam uznemirenost? Dobro, jako je zgodan, što jest, jest, no, ne može li me već jednom prestati tako promatrati? - razmišljala sam. - Oprostite, bilo mi je zadovoljstvo, no moram se vratiti poslu - pokušala sam se izvući. - A, ne, ne! Samo ti sjedni s Tonijem i odmori malo. Bude li potrebno, ja ću uskočiti - rekao je šef zavjerenički se nasmiješivši Toniju. - I kako je raditi ovdje? - upitao me kad smo ostali sami. - Nije loše, nemam se na što požaliti - uspjela sam promucati. - Miki je dobar čovjek, no budeš li ikad imala problema s njim, obrati se meni - našalio se. - Neko sam vrijeme bio odsutan, inače sam ovdje redovit gost. Nego, reci mi, kako ideš kući? Koliko znam, živiš na drugom kraju grada - objasnio je, a ja sam osjetila kako me preplavljuje ljutnja. Najradije bih istog trena zadavila šefa jer sam bila sigurna kako je Toni to morao doznati upravo od njega. - Biciklom, ako vas baš zanima - ispalila sam kao iz topa, na što je on prasnuo u gromoglasan smijeh. Nakon što mi je očitao bukvicu o svim opasnostima noćne vožnje biciklom, ponudio se da me večeras odveze kući. Shvatila sam da Toni nije tako uobražen kako sam mislila i osjetila sam kako se polako počinjem opuštati. Toliko smo se zadubili u razgovor da nisam ni opazila kad smo ostali sami u lokalu. - Eh, da, da ne bih zaboravio platiti - rekao je Toni pruživši mi novčanicu od petsto kuna. Uredno sam naplatila njegovo dugovanje pruživši mu ostatak.- U redu je. Zadrži ga - rekao je odmahnuvši rukom. Zabezeknuto sam ga pogledala. Ostatak novca prelazio je dvjesto kuna i smatrala sam kako je to previše za napojnicu. Osjetila sam nelagodu i nisam znala što učiniti. - Ne mogu uzeti toliku napojnicu. Previše je - mucala sam. - Molim te, ne kompliciraj! Spremi to već jednom u džep. Samo da nešto obavim, a tada, ako si spremna, možemo krenuti - rekao je potapšavši me po ramenu. Nakon što sam oprala i pospremila i posljednju čašu, Toni je još uvijek s nekim razgovarao na mobitel. Ispod očiju sam promatrala njegovu skladnu figuru. Sada sam bila posve sigurna u razlog svoje nervoze. Ovaj muškarac me neodoljivo privlačio, štoviše, mislim da sam se na prvi pogled zaljubila u njega. Odjednom sam jedva čekala da krenemo kako bih barem još malo uživala u njegovoj blizini. No, činilo se da je Toni u posljednji tren ipak bio prisiljen promijeniti svoje planove. Osjetila sam silnu tugu kada mi je u znak pozdrava kimnuo glavom odmah potom odjurivši u noć. Vjerovala sam da će se Toni ubrzo vratiti, no prevarila sam se. Kada se ni nakon sat vremena nije vratio po mene, razočarano sam uzela bicikl i krenula kući.Sljedećeg dana Toni je ponovno svratio u kafić. Baš kao da se ništa nije dogodilo, nije se čak ni ispričao zbog toga što me prethodne večeri ostavio na cjedilu. Možda mu ipak ne bih trebala vjerovati. Uostalom, što ja zapravo znam o njemu? - razmišljala sam. - U jedanaest sam ovdje! Budi spremna - iznenada je rekao. Premda pomalo zatečena njegovim ponašanjem, nisam mu proturječila. Priznala ja to ili ne, Toni mi se sve više sviđao.Kad sam te večeri završila s poslom, dočekao me ispred kafića. Njegov skupocjeni automobil blistao je na mjesečini. - Izvolite, mlada damo - rekao je otvorivši mi vrata automobila. - A kamo ću s biciklom? - zbunjeno sam upitala. - Sad imaš mene i bicikl ti više neće trebati. No, uđi već jednom. Bez brige, malena, možeš mi vjerovati. Obećavam - nježno je rekao uvidjevši moje kolebanje.Raskošni daroviOd te smo večeri Toni i ja postali nerazdvojni. Koristili smo svaki trenutak kako bismo bili zajedno. Mazio me i pazio poput princeze. Neprekidno mi je donosio darove tako da mi je često znalo biti i neugodno zbog toga. - Ovo je zacijelo koštalo pravo bogatstvo. Ne želim da toliko trošiš na mene. Ti si moje najveće blago i ništa mi više ne treba. Uostalom, otkud ti toliko novca? Jesi li dobio na lutriji? - prigovorila sam mu jednom prilikom kada mi je poklonio predivnu zlatnu ogrlicu.- Što mogu kad ti svakoga dana iznova poželim pokazati koliko te volim. Zar je toliko važno čime se bavim? Važno je jedino to da mi posao donosi dobit i dok god je tako, moja će princeza imati što god poželi - rekao je mazno se privinuvši uz mene. Premda me njegov odgovor nije potpuno zadovoljio, u njegovu sam naručju sve brzo zaboravljala. Nekoliko dana kasnije Toni je najavio kraći poslovni put u inozemstvo. Otkada smo bili u vezi, nismo se razdvajali i znala sam da će mi tih dana silno nedostajati. Na odlasku mi je protiv moje volje ostavio pozamašnu svotu novca. - Ovo ti je za taksi i ostale sitnice dok me nema. Ne želim da se u gluho doba noći gradom vozikaš na biciklu. Uostalom, bio bih najsretniji kada uopće ne bi radila - rekao je utisnuvši mi poljubac. - Volim kad si ljubomoran - nasmijala sam se uzvrativši mu poljubac. Ipak, nije mi promakla sjena koja je u tom trenutku preletjela njegovim licem.Te večeri sam doista uzela taksi, no kad sam shvatila koliko je skup, već sutradan sam ponovno na posao krenula biciklom. Novac koji mi je ostavio Toni dala sam mami kako bi sebi i bratu kupila nešto odjeće. To je ipak bio prioritet u odnosu na svakodnevnu vožnju taksijem.Sumnjivo putovanjeToni se javio već sljedećeg jutra šturo mi rekavši da je došlo do nekih promjena da će morati produžiti svoj boravak u Frankfurtu. Učinilo mi se da u njegovu glasu čujem zabrinutost. - Je li sve u redu? Imaš li kakvih problema? - nježno sam upitala. - Naravno da jest! Moraš li baš uvijek postavljati glupa pitanja? - zavikao je u slušalicu i prekinuo vezu. Ostala sam potpuno šokirana. Toni nikad nije vikao na mene i ovo mu doista nije bilo slično. Postalo mi je jasno da doista nešto nije u redu. Nadala sam se samo da će brzo riješiti probleme ma kakvi oni bili i što mi se prije vratiti.Prošlo je nekoliko dana, a Toni se nije javljao. Pokušavala sam ga dobiti na mobitel, no bio je nedostupan. Silno sam se zabrinula pa sam počela vjerovati da mu se dogodilo nešto loše. Na poslu sam se teško koncentrirala, no činilo se da to nitko ne primjećuje. Čak je i šef tih dana bio nekako odsutan i tih. Da ga nisam poznavala, rekla bih čak da je bio prestrašen. Ubrzo sam shvatila i zašto.Već iduće večeri, pri kraju radnog vremena u lokal su banula dva muškarca. Premda im s lica nije silazio ljubazan osmijeh, hovi hladni pogledi govorili su suprotno. Čovjek ih nije morao dvaput pogledati kako bi shvatio da su opasni. Čak je i šefov strah u njihovu društvu bio očit. Kriomice sam promatrala dok su njih trojica o nečemu žustro raspravljali. Učinilo mi se da su u jednom trenutku spomenuli i Tonija. No, što bi Toni radio s ovim ljudima? - razmišljala sam prije nego što me pozvao šef.- Dijana, što se danas događa s tobom? Sva si usporena. Brzo posluži gospodu pićem! Zapravo, donesi cijelu bocu! Kuća časti - dodao je uz dodvoravajući osmijeh.Kad sam im donijela bocu najboljeg viskija koji smo imali, ponovno sam se odmaknula od šanka. Nekoliko minuta kasnije opazila sam kako im šef iz nekog razloga pokazuje u mom smjeru. Nisam mogla čuti o čemu je riječ, no to nije bilo ni potrebno. Na njihovim se licima jasno vidio gnjev, premda nisam imala pojma kakva bi trebala biti moja uloga u svemu tome. Još kad se jedan od gorila prijeteći zapiljio u mene, osjetila sam da me obuzima sve jači strah. Čim su nekoliko minuta kasnije napustili lokal, osjetila sam golemo olakšanje.Kada sam te večeri napokon bila gotova s poslom, bila sam umornija no ikad. Znala sam da je tome uvelike pridonijela briga za Tonija, ali i neki loš predosjećaj koji mi nije dao mira. Nakon što sam šefu predala dnevni utržak, izvukla sam bicikl iz garaže i krenula kući. Cesta je bila sablasno tiha i gotovo nije bilo prometa na njoj. U svakom atomu svog bića osjećala sam neku neobjašnjivu nelagodu. Na žalost, uskoro se pokazalo da me intuicija nije prevarila.Kada sam već bila na pola puta, presreo me crni automobil. Gotovo mi je stalo srce kad je iz njega izišao jedan od muškaraca iz kafića. U smrtnom strahu otvorila sam usta kako bih upitala što se događa, no nije bilo vremena za to. Bez riječi me zgrabio i premda sam se snažno opirala, ugurao me u automobil. Iz sveg glasa sam dozivala pomoć, ali znala sam da su mi šanse da na pustoj cesti privučem nečiju pozornost gotovo nikakve. Čim sam se našla u automobilu, osjetila sam kako mi golema ručetina tog muškarca stavlja nešto pod nos. - No, no, pogledaj ti to! Mala je prava tigrica. Možda se kasnije i poigramo - raskalašeno je rekao. - A sada, slatko snivaj - bilo je posljednje što sam čula prije negoli sam utonula u tamu.Kad sam napokon došla k svijesti, počela sam shvaćati ozbiljnost situacije. Bila sam oteta, a ova dvojica su zacijelo namjeravali od Tonija tražiti otkupninu za mene. Oh, Bože, a kako će ga uopće pronaći kada ni ja nemam pojma ni gdje je niti kada se vraća - razmišljala sam. - Hajde, glupačo, diži se, idemo! - osjetila sam kako me nečija ruka poteže za kosu.Oteta samNakon što me grubo izvukao iz automobila, shvatila sam da se nalazimo u vinogradu. Točno ispred nas stajala je nekakva koliba koju je već odavno nagrizao zub vremena. Dok me jedan čvrsto držao, drugi je petljao oko brave. Tko zna što će mi učiniti, pomislila sam. Nakon nekog vremena brava je popustila i uz stravičnu škripu vrata su se otvorila. - Prestani cmizdriti i hodaj! - zarežao je krupniji od njih pritom me snažno pljusnuvši. Od jačine udarca osjetila sam kako mi je iz nosa potekla krv. Toni, oh, Toni, gdje si? Pomozi mi, molim te - zavapila sam u sebi. Ipak, koliko god sam bila prestrašena, shvatila sam da plakanjem neću postići ništa. - Što želite od mene? Ne nadajte se da ćete za mene dobiti ikakvu otkupninu. Siromašna sam poput crkvenog miša - začudila sam se vlastitoj hrabrosti. - Slušaj, glupačo! Još ne znamo praviš li se glupa ili to uistinu jesi, no, ne brini, uskoro ćemo i to saznati. Bilo bi najbolje da nam odmah kažeš gdje je Toni, u protivnom... - rekao je sitniji od njih s prijetećim sjajem u očima. - Ali ja doista ne znam gdje je Toni! Posljednji put kada se javio bio je u Frankfurtu. Uostalom, kakve veze on ima s ovim? - upitala sam ništa ne shvaćajući. Umjesto odgovora pogledali su se pritom prasnuvši u smijeh. - Dobro, smatraš li ti nas budalama kad nam pokušavaš prodati priču o tome da nisi zajedno s njim dilala našu robu? Da sam na tvom mjestu, ne bih se tako šalio - zaprijetio je krupniji. - Ali, ne razumijem o kakvoj je robi riječ? Mora da je u pitanju greška. Nemam nikakvu vašu robu - zbunjeno sam promucala. - Dobro, kako god želiš! Toni je zbrisao s našom robom koja vrijedi milijune i zbog toga mora platiti. Sigurni smo da nije bio sam u igri. Netko mu je pomogao i premda glumiš nevinašce, siguran sam da si to upravo ti! Ali, dobro, ako se želiš igrati, možemo i tako. Daj mi svoj mobitel! Vrijeme je da i drugoj ptičici uđemo u trag. Siguran sam da će Toni, kada ga dohvatimo, pjevati puno bolje od tebe - zacerekao se otrgnuvši mi torbicu koja je nekim čudom još uvijek stajala na mom ramenu. Spoznaja da moj Toni ima neke veze s ovim o čemu je govorio ovaj čovjek ošinula me poput groma. Kako je samo mogao, vrištala sam u sebi.Stravično iskustvoPrekopavši moju torbu, našao je mobitel i nazvao Tonija. Prema sam svim srcem željela da se Toni javi, dođe i izvuče me odavde, s druge strane, sada sam strahovala i za njegov život. Ovi se nisu šalili. Ako već meni nema spasa, možda se makar on uspije izvući.Na sreću ili pak nesreću, Toni ni ovaj put nije odgovorio na poziv. - Nema veze, nama se ne žuri. Nije li tako, Gorane? - upitao je krupni obilno potežući iz boce koja se odjednom tko zna odakle stvorila u njegovitn rukama. - Budalo, rekli smo bez imena! - bijesno je uzviknuo mršavko. - Učiniš li to još jednom, prosvirat ću ti mozak, jasno? - Što se pjeniš? Mala nam ne može ništa. Ionako ćemo je se uskoro riješiti. Ili bismo se najprije mogli malo zabaviti! - dvosmisleno je dodao, na što mi je strava paralizirala tijelo. - Molim vas, nemojte mi nauditi - uzaludno sam preklinjala sada već sigurna u njegove namjere. - Radi što hoćeš. Ja idem malo na zrak. Pazi na telefon naravno, nemoj je ubiti. Ne zaboravi da nam je još uvijek potrebna. Bez nje nikad nećemo uhvatiti Tonija - savjetovao ga je Goran izlazeći. Nije uspio ni zatvoriti vrata za sobom, a njegov se prijatelj već bacio na mene. Uzaludno sam plakala i molila za milost. Jednom mi je rukom zatvorio usta, dok je drugom silovito trgao odjeću s mene. Uzalud sam se pokušavala osloboditi njegova stiska.Ne znam koliko je trajalo dok nije zadovoljio svoju prljavu pohotu jer sam već nakon nekoliko trenutaka grčevite borbe izgubila svijest. Kad sam nešto kasnije došla k sebi, shvatila sam da potpuno naga ležim na tlu. - Stvarno si prava tigrica, no ni ja nisam tako loš, ha? - samodopadno je rekao bacivši mi moju poderanu odjeću. Nikad u životu nisam osjetila veće poniženje i sram. Najradije bih ga bila zadavila golim rukama. Proklet bio! Nećeš me uništiti samo tako, borit ću se! Preživjet ću, a tada će te već stići zaslužena kazna, bijesno sam pomislila. Iz razmišljanja me trgnula zvonjava mobitela.- Ohoho, čini se da imamo ptičicu - rekao je vidno obradovan. - Halo, Toni, nismo se dugo vidjeli - prijeteće je zarežao u slušalicu. - Slušaj, imaš dva sata da se pojaviš s našim novcem. Ne zanima me gdje si ni što si! Imamo tvoju Dijanu i ako ne dođeš ... Nadam se da shvaćaš - hladno je rekao pruživši mi telefon. - Golupčić te želi čuti. Ispričaj mu kako smo se lijepo zabavili naravno, ne zaboravi napomenuti kako se ja nikad ne šalim. Dva sata! - podrugljivo je rekao. - Toni... - uspjela sam promucati prije negoli sam ponovno briznula u plač. - Molim te, ne plači. Bit će sve u redu. Dolazim odmah. Nisu ti valjda naudili?Stiže spasNisam stigla odgovoriti jer mi je moj tamničar istrgnuo mobitel iz ruke prekinuvši vezu. Još sam jače zaplakala, na što me on samo prezrivo odmjerio. U tom trenutku u kolibu je ponovno ušao Goran. - Zvao je Toni. Dogovorili smo mjesto i vrijeme. Čim uzmemo lovu, brišemo odavde. Već sam se za sve pobrinuo. No, požuri već jednom, idemo! - rekao je. - A što ćemo s malom? - Ostaje ovdje. Ne umre li od gladi, netko će je već pronaći. Uostalom, baš me briga - hladno je rekao. Premda sam i dalje drhtala cijelim tijelom, na njegove riječi sam ponešto odahnula. Dakle, ipak me neće ubiti, i to je nešto, razmišljala sam.Nakon što su me njih dvojica zaključali i otišli, nekako sam se uspjela osoviti na noge. Nisam imala pojma o tome koliko dugo sam već ovdje. Dan, dva ili čak tri. Osjećala sam silnu slabost, a bolno kruljenje u želucu podsjetilo me da već dugo ništa nisam pojela. Dok su mi suze klizile licem, bezuspješno sam se ogledavala po mračnoj kolibi u potrazi za nečim čime bih mogla razvaliti vrata. Na žalost, nisam uspjela pronaći ama baš ništa. Sjela sam u kut i glasno zaridala. Bože, čini se da ću doista skončati ovdje - zavapila sam posljednjim snagama.U tom trenutku učinilo mi se da me netko doziva. Već sam pomislila da umišljam, no glas je postajao sve bliži i razgovjetniji. Toni, pa to je moj Toni, srce mi je poskočilo od sreće. Znači, živ je! Oh, Bože, hvala ti! - zahvaljivala sam u sebi. Premda mi je Toni morao koješta objasniti, bila sam sretna što mu se ništa nije dogodilo.Vrata kolibe su se otvorila i zabljesnula me svjetlost. - Dijana, ljubavi, što su ti učinili? Oh, Bože, pa ti krvariš. Kako sam mogao biti takva budala i ostaviti te samu. Oprosti mi, ljubavi, molim te, oprosti mi. Ako ti to uopće išta znači, sve sam im dao samo da mi kažu gdje si. Nemaš pojma koliko sam se bojao da te neću pronaći i da će biti prekasno. Bože, što li sam ti to učinio? Životinje su te silovale, zar ne? - bila je to više tvrdnja negoli pitanje. - Volim te više od života, a skoro sam te ubio - zaplakao je poput malog djeteta privivši me u zagrljaj.Ni sama ne znam koliko smo dugo tako stajali i plakali. Vidjela sam da Toni zbog svega osjeća golemu krivnju. - Bit će sve u redu - uspjela sam promucati, na što je Toni ponovno zaplakao. - Da, ljubavi, hoće! Premda više nemam novac, stan niti automobil, imam tebe. Tako si lijepa, neiskvarena i čista. Jedino ti vrijediš u mom životu i samo zbog tebe se želim promijeniti. Naći ću normalan posao, samo mi obećaj da ćeš mi postati ženom. Volim te, Dijana, želim da to znaš, ma kakva bila tvoja odluka. Dođi, ljubavi, vodim te u bolnicu - dodao je podignuvši me u naručje poput djeteta. - Nemam o čemu razmišljati. Već sam odlučila. Nećeš li više nikad odlaziti na poslovna putovanja, rado ću se udati za tebe - pokušala sam se našaliti. Licem su mi ponovno potekle suze, no ovaj put od sreće.

Originalan poklon za vašu voljenu osobu - tekst po želji ugraviran i osvijetljen na pleksi staklu!

[one_half] [showcase id="172"]
Ukoliko nemate ideju što biste ugravirali, izaberite neki od predloženih tekstova:
• Ako si daleko ništa ne smeta, vječna ljubav ostaje i da si na kraj svijeta.• Bez tebe je sve ništa, a sa tobom je ništa sve!• Jedino ti znaš što mi treba, tvoj topli osmijeh i ljubavi do neba. Jedino ti možeš to da mi daš, ZATO TE I VOLIM, SAMO DA ZNAŠ!• Jednom se rađa, jednom se diše, jednom se voli i nikad više.• Kad osjetiš najteži trenutak u životu, kad izgubiš povjerenje u samog sebe, sjeti se bar tad da postoji netko tko misli na tebe!• Da se zaljubiš, ali sretno, da ti ljubav traje vječno, da zaboraviš sve ono što ti je stvaralo boli želi ti netko tko te iskreno voli.• Riječi, koliko god bile posebne nikada neće moći opisati moju ljubav prema tebi koju nosim u svome srcu.• Navečer pogledaj u nebo. Ako vidiš padajuću zvijezdu, ne pitaj zašto, samo zaželi nešto. Vjeruj mi, ostvarit će se, jer zaželio sam i ja i pronašao tebe.• Netko koga želim u snu mi se krije, netko tko mi život znači i za koga srce pita, netko koga volim sada ovo čita. [/one_half] [one_half_last] [iphorm id=1 name="Personalizirana gravura"]
Tehnički podaci i info:
• Osvjetljavanjem dolazi do loma svjetlosti i isticanja gravure• Veličina 22*25 cm • Materijal aluminij i pleksi staklo • Led dioda 3mm 5V • Sklopka za uključivanje i isključivanje • Alkalne baterije• Dostava je trenutno moguća samo na području Hrvatske • Cijena za jedan komad je 230 kn • U cijenu su uključeni troškovi dostave • Isporuka na vašu adresu u roku 7-10 radnih dana • Plaćanje je pouzećem, prilikom preuzimanja• Sve dodatne informacije na tel: 098/656-829 [/one_half_last]

Odličan i originalan poklon za rođendane, vjenčanja, razne godišnjice i sl.

Sandra, govorila sam ti puno prije nego što je sve počelo. Srećko je zavodnik. Ni s jednom ženom ne može izdržati dulje od mjesec dana. Redom im slama srca i nije za tebe! Da si mi barem vjerovala, sve bi bilo drugačije - tješila me moja najbolja prijateljica Olja.- Bit će ti bolje bez njega! Isplači se i zaboravi ga. Olja je u pravu, zaslužuješ boljeg - dodala je Anita. Što god mi njih dvije rekle, nisu me mogle umiriti. Trebala sam poslušati Olju i ne vjerovati mu, no zaljubila sam se kao nikad dosad. Srećko je preko noći postao najvažnija osoba u mom životu. Radi njega sam zapostavila obitelj i prijatelje, a sada mi upravo Olja i Anita brišu suze s lica. I dalje sam gorko plakala i prisjećala se kako su te iste rečenice izgovorile još prije osam mjeseci, kada smo Srećko i ja prekinuli. Vrijeme koje je prošlo nije umanjilo moju bol. I dalje je osjećam kao da smo jučer prekinuli.Olja i ja poznajemo se od malih nogu i znamo sve jedna o drugoj. Anitu smo upoznale na studiju i od tada smo nas tri nerazdvojne prijateljice. Upravo zato što obje znaju koliko sam nježna i osjetljiva, boljela su me njihova upozorenja. Zar nisu mogle naći nešto lijepo o njemu? Primjerice, da sam ja prava osoba koja će ga promijeniti, razmišljala sam tada.Olja je predskazivala kako će se Srećko poigrati sa mnom, slomiti mi srce i ostaviti me. Ja sam se tada naljutila i nekoliko mjeseci nismo razgovarale. Ni Anita nije odobravala moj izbor, ali me nije odgovarala od njega. U vrijeme naše ljubavi s njom sam više razgovarala o Srećku, jer Olja je bila previše ljuta na njega, a zabrinuta za mene. Tako sam se radije povjeravala i jadala Aniti jer Olja bi jedva dočekala priliku da mi ponovi kako Srećko nije za mene. Pokazalo se da je bila u pravu i sada je, iako to nisam zaslužila, ponovno uz mene. Između mene i Srećka sve je počelo na najšaljiviji dan u godini - prvoga travnja. Sjedila sam na poslu kad mi je stigao mail. Otvorila sam poruku i iznenadila se. Pisalo je: Već duže vrijeme te srećem po hodnicima i sviđaš mi se. Volio bih te upoznati. Ime pošiljatelja bilo mi je nepoznato pa sam u jednoj šturoj rečenici odgovorila kako je mail poslan na pogrešnu adresu.Nisam dugo čekala odgovor. U samo desetak minuta stigao je njegov novi mail. - Adresa je prava. Tjednima te promatram i želim te upoznati. Zašto ne bismo popili piće? Bila sam uvjerena da netko od kolega sa mnom zbija prvoaprilske šale pa sam prihvatila i odgovorila u istom tonu. - Dobro, moj budući ljubavniče. Ali prije nego što se nađemo, zanima me koliko imaš godina i tko ti je dao moj mail. - Prošli mjesec sam napunio dvadeset i šest, a čim sjednemo za stol, reći ću tko mi je dao tvoj mail - odgovorio je.Počela sam se grohotom smijati jer suludo mi je bilo i pomisliti kako ću se naći s nekim klincem. Kojeg k tome i ne poznajem. Oduvijek sam voljela starije, ozbiljnije muškarce, a ovaj je bio tri godine mlađi od mene. Ipak, znatiželja mi nije dala mira pa sam se sutradan našla s njim na ručku. Srećko je za mene bio klinac, ali izgledao je starije. Imao je smeđu, kovrčavu kosu, zelenkaste oči, bio je ugodan sugovornik s predivnim osmijehom. Izišli smo još nekoliko puta i ja sam bila zaljubljena. Očarao me u samo nekoliko susreta. Radimo u različitim tvrtkama, ali u istom neboderu i primijetio me prije nekoliko mjeseci. Moj je ured na sedmom, a njegov na dvanaestom katu. Rekao mi je kako smo nekoliko puta bili zajedno u dizalu, a meni je bilo neugodno jer ga nisam primijetila.- I, hoćeš li mi naposlijetku reći tko ti je dao moj mail? - upitala sam. - Tvoja kolegica Tamara. Zajedno smo odrasli, pa sam je mogao to zamoliti - priznao je. Nisam se ljutila na nju jer, osim što ga dugo poznaje, učinila je to u najboljoj namjeri. Prije nego što smo se Srećko i ja upoznali, dugo sam bila sama. Tamara me stalno pozivala da izlazimo zajedno, upoznavala me sa svim svojim prijateljima puna nade kako će mi se neki od njih svidjeti. Godinama se to nije dogodilo jer je bol zbog prekida dugogodišnje veze s Mirkom bila još jaka. Zbog njega sam izgubila povjerenje u muškarce i ljubav. S Mirkom sam se upoznala u srednjoj školi i zajedno smo bili pet godina. Planirali smo zajednički život, a onda me ostavio zbog druge. Način na koji sam to doznala ne bih poželjela ni najvećem neprijatelju jer Mirko nije imao hrabrosti reći mi to u lice. Prepustio je da to doznam od zlih jezika. Uz izgovor da ne možemo izlaziti jer mora učiti. - Kad god te nazovem, nisi kući, a meni govoriš kako učiš?! - prigovorila sam mu. - Učim kod prijatelja. Zar je to nešto neobično? - nervozno mi je odgovarao. Ni tada nisam slutila da se nešto događa sve dok po fakultetu nisam počela osjećati sažaljive poglede. Primijetila sam kako grupice djevojaka pričaju o meni, a kad bih im se pridružila, počinjale bi neku drugu temu. Jednom prilikom nisam izdržala pa sam ih upitala: - Zašto imam dojam da me izbjegavate? čini mi se kao da razgovarate o meni, a kad vam priđem, mijenjate temu. Događa li se nešto što ne znam, a trebala bih?Scenarij se ponavljaSve tri su skrenule pogled u stranu i bilo mi je jasno kako moram inzistirati na odgovoru jer ću čuti nešto važno. Zato sam i dalje navaljivala da mi kažu istinu. - Neugodno nam je da ti mi to govorimo. Zašto ne upitaš Mirka? - prekinula je napetost jedna kolegica. - Što Mirko ima s tim? - glas mi je zadrhtao jer sam predosjetila nešto jako loše. - Već mjesecima izlazi s našom prijateljicom i zaljubljeni su jedno u drugo. Mirko je uvjerava da ju voli, ali ne zna kako bi prekinuo s tobom. Misli da ti to ne bi podnijela. Pred očima mi se zamračilo i uhvatila sam se za zid. Zavrtjelo mi se u glavi, zadnjim sam se snagama trudila da ne padnem. Svijet mi se rušio pod nogama, svi su naši planovi pali u vodu. Od toga dana odbijala sam sve njegove pozive. Nakon dva tjedna šutnje, Mirko mi je poslao sms poruku. Napisao je da želi prekinuti sa mnom jer mu ne pada na pamet izlaziti s djevojkom koja mu se ne želi ni javiti na telefon. Nije imao hrabrosti reći mi da voli drugu, ali bio je toliki slabić da je krivnju zbog prekida prebacio na mene. Nisam se upuštala u dalje rasprave. Ne znam je li itko rekao Mirku da sam doznala za njegovu vezu, no dugo sam se bojala zavoljeti nekoga u strahu da ne budem opet ostavljena i povrijeđena. I onda sam napokon upoznala Srećka. Zaljubila sam se preko ušiju i voljela bih da su naši susreti bili češći. Prisjećala sam se kako mi se upravo to događalo s Mirkom, ali bila sam uvjerena kako je Srećko drugačiji i nikad takvo što ne bi napravio. Ipak, crv sumnje uvukao se u mene pa sam mu svako malo prigovorila što me muči. Naime, iako smo radili u istoj zgradi i svakodnevno se nalazili na kavama, izvan radnog vremena viđali smo se samo jednom tjedno. Ili još gore, jednom u dva tjedna.- želim svaki slobodni trenutak provoditi s tobom. Ovo mi je malo, čak i s prijateljima se više viđam - prigovorila sam mu. Srećko se smijao, uvjeravajući me kako je lud za mnom. Naše rijetke izlaske pravdao je svojim honorarnim poslovima. - Dušo, shvati me! Imam dosta kredita i plaća mi nije dovoljna. Moram raditi sa strane kako bih ih otplaćivao - pojašnjavao je.S druge strane, kad god bih mu rekla da izlazim s prijateljicama, obuzela bi ga ljubomora. Sumnjao je da ga varam, optuživao da koketiram s drugim muškarcima dok on radi, a ja sam mu bila vjerna čak i u mislima. No nisam ga uspjela uvjeriti u to. Svako malo me je provjeravao i tražio od mene da izlazim samo s njegovom sestrom i njezinim mužem. Vrlo sam brzo shvatila koliko je teško biti u vezi s tako posesivnom osobom koja ne daje ništa, a očekuje - sve.Ipak, prekid mi je teško pao. Toga je dana u mom uredu zazvonio telefon, a Tamara je rekla da je za mene. - Moram ti reći nešto važno - započeo je. - Reci, slušam te - nasmijala sam se, ništa ne sluteći. - Ne mogu preko telefona. Bolje da se nađemo. Možeš li večeras? Zašto me zove kad je samo nekoliko katova iznad mene? Zašto se ne spusti k meni? Nismo jednom tako ispijali kave. O čemu se radi, sumnjičavo sam razmišljala. - Tko zna kada ćemo se vidjeti i hoće li tebi večeras opet nešto iskrsnuti. Reci mi sada - navaljivala sam. - Slušaj Sandra, nije ovo zato što te ne volim ili zato što sam našao drugu... - započeo je. Ostavlja me, odmah sam shvatila i problijedila. Suze su mi krenule niz lice jer sam znala što slijedi. - Želiš reći da je među nama gotovo? - upitala sam drhtavim glasom. - Da, ali to je zato što se ne viđamo. - A zašto se ne viđamo? Jer ti stalno radiš! - predbacila sam mu. Oboje smo zašutjeli. Iako je šutnja trajala samo nekoliko sekundi, činilo mi se kao vječnost. Osjetila sam na sebi poglede kolega, no u ovom je trenutku bio važan samo Srećko. Ima načina da ga zadržim, grčevito sam razmišljala. - Jesi li još uvijek tu? - upitao je. - Da, tu sam. - I? Što kažeš? Slažeš li se? - zvučao je nesigurno. Slažem li se? Zar će se nešto promijeniti ako mu kažem da ne želim prekid, boljelo me njegovo pitanje. - Nebitno je što ja mislim. Uostalom, zar nisi već donio konačnu odluku? Zvučala sam kao da mi do naše veze nije nimalo stalo. Htjela sam se boriti, zadržati ga, upitati za sto stvari, reći mu koliko ga volim, no nisam imala snage. S nekoliko rečenica Srećko mi je slomio srce i jedva sam čekala da završimo razgovor. U trenutku kad sam htjela prekinuti, upitao me možemo li ostati prijatelji. - Da, naravno - izustila sam i spustila slušalicu. Cijeli taj dan gušila sam se u suzama, ali ga nisam htjela nazvati jer bih mu time pokazala koliko mi je teško.Ljetna osvetaPlakala sam tjednima. Bol nije prestajala i više nisam bila ona ista. Nisam imala apetita, smršavjela sam, nije mi bilo do uređivanja. Izgledala sam kao duh. Nakon nekoliko tjedana čula sam kako je Srećko požalio zbog odluke. Našim je prijateljima govorio kako mu je žao, ali ništa nije poduzimao. Ja sam se iz dana u dan nadala kako će nazvati, poslati još jedan mail, učiniti bilo što. Pokušavala sam ga preboljeti, ali uzalud. Sve me je podsjećalo na njega, i na poslu i kod kuće. Svi su me tješili, ali ništa nije pomoglo. Tata mi je svakoga dana ponavljao kako nitko nije vrijedan mojih suza, a ja sam svake noći iznova plakala.Došlo je ljeto i godišnji odmori i svatko od nas krenuo je na svoju stranu. Srećko je otišao na more, a ja svojima na selo. I dalje sam se trudila preboljeti ga. Kao visoka, lijepa djevojka, lijepog osmijeha, za kakvu sam slovila, bila sam meta drugih muškaraca. Natjerala sam se da prihvatim njihovo udvaranje i poigrala s tim mladićima baš kao što se Srećko poigrao sa mnom. I na taj sam mu se način svetila.Slučajan razgovorNakon godišnjeg odmora, kad sam mislila da sam ga zaboravila, sreli smo se na ulici. Razmijenili smo nekoliko riječi, i to je bilo to. Poslije toga danima mi je slao ljubavne poruke. A ja sam se naivno ponadala da ćemo ponovno biti zajedno i otplovila u svoje ružičaste oblake. Zaboravila sam njegovu posesivnost, previše vremena koje je provodio sa svima osim sa mnom. Ništa od toga više nije bilo važno. Želja da ponovo bude moj bila je jača od razuma.A onda sam doznala istinu. Srećku sam bila samo jedna u nizu, trofej kojim se hvalio pred prijateljima. I ponovno sam se uvjerila da je Olja bila u pravu. A onda sam nekoliko mjeseci nakon našeg prekida stojeći s Tamarom u redu na pošti, slučajno čula razgovor koji me sledio. - Vidjela sam sinoć Anitu i Srećka. Ne djeluju više zaljubljeno kao nekad - govorila je jedna poznanica s posla drugoj u redu ispred nas. - Sve se vraća, sve se plaća, kaže se. Preotela ga je najboljoj prijateljici pa ne misli valjda da će ona biti bolje sreće. Već je se zasitio, kao nekad Sandre - odgovorila je druga. - Ta je Sandra draga djevojka. Nije mi jasno što je pored nje vidio u Aniti. I kako to da ih nije otkrila.Razlog našeg prekida bila je, dakle, moja prijateljica Anita. Ona ista koja me je tješila kad me Srećko ostavio i pred kojom sam isplakala more suza. Shvatila sam kako je moja ljubav postala glavna tema uredskih tračeva. Svi bruje o meni, Srećku, Aniti... ogovaraju nas, a mene sažalijevaju. Grozno, pomislila sam.Izašla sam iz reda i pognute glave napustila poštu. Tamara me prijateljski zagrlila, želeći mi pokazati kako je uz mene. U tom sam trenutku osjetila agresiju. Poželjela sam Anitu zadaviti vlastitim rukama. Da mi je bila blizu, sigurno bih se izvikala na nju, uvrijedila je, a ne jamčim da joj ne bih opalila i koju pljusku. Zadržavala sam bijes u sebi, suzdržavala suze. Kako mi je to mogla učiniti, razmišljala sam. Nisam se odmah mogla vratiti na posao, pa sam malo prošetala. Trebalo mi je vremena da se smirim. Iako sam joj svašta mogla izgovoriti, nešto me zadržavalo. Anita je uvijek bila draga prema meni i tko zna zašto je to učinila. Nadala sam se da će mi prići i sve mi objasniti, a do tada ću se truditi da nitko ne primijeti što se sa mnom događa. Samo je Tamara, koja je zajedno sa mnom slušala taj razgovor, znala što se događa u mom srcu. Anita je istoga dana primijetila kako je drugačije gledam.- Sandrice, što ti je? - prišla mi je i slatkasto upitala. Kako može glumiti prijateljicu? Njoj nije mjesto u računovodstvu nego u kazalištu. Trebala bi se prijaviti na audiciju za film, kad je tako savršena glumica, pomislila sam puna gorčine. - Nije mi ništa, malo me boli trbuh, i to je sve - lagala sam glumeći jednako dobro kao i ona. - Znam te dobro i mislim da nisu bolovi, nego nešto drugo - nastavila je izigravati nevinašce. - Ma očito sam pojela nešto pokvareno - ni ja nisam odustajala. Jednostavno joj nisam mogla reći: Slušaj, ti otimačice tuđih muškaraca, s njim sigurno nećeš biti sretna! Licemjerna si i podla osoba, a tko gradi sreću na tuđim suzama... Znam da su upravo to riječi koje je od mene trebala čuti, i to pred svim kolegama, no ipak ih nisam mogla izgovoriti. - Kako i dalje možeš razgovarati s njom? Umjesto da mučiš sebe, trebala bi joj svašta izgovoriti u lice. I to pred svima nama - rekle su mi.Već sutradan bila sam slučajnim svjedokom njihova prekida. Čula sam je na vlastite uši kako mu šapatom govori da je među njima gotovo. Hodajući hodnikom, tiho se s njim objašnjavala, nije primijetila da se među silnim ljudima iza nje nalazim i ja. Možda ga je ostavila jer je naslutila da sam doznala za njih.Trebala je oprostMoja se tužna priča jako brzo proširila i uskoro su svi bili šokirani Anitinim postupkom. Svi su joj dali do znanja kako je nepoželjna u njihovu društvu. Jedino ja nisam imala srca povrijediti je bez obzira na to što je upravo ona to učinila meni. Tek kad su kolege od nje počeli okretati glavu, shvatila je da je jedino ja mogu vratiti u društvo. Trebala je moj oprost i zatražila ga. Očiju punih suza ispričala mi je njihovu priču.- U početku sam ga odbijala, ali Srećko je bio uporan. I neodoljiv. Uostalom, ne trebam tebi govoriti kako zna biti šarmantan - sa sjetom je objašnjavala. - Ali znala si da je sa mnom. Tisuću puta sam ti rekla koliko ga volim. I ti si mi odgovarala kako si sretna zbog mene. Kako si mi to mogla učiniti? - Ti si bila jedini razlog zbog kojeg sam ga dugo odbijala. No onda sam se i sama zaljubila u njega. Mislila sam da ćemo ovako obje biti sretne, a onda sam shvatila da sam učinila najgoru moguću stvar. Kad te ostavio, pekla me savjest jer sam vidjela koliko patiš, a baš sam ja bila razlog tvojim suzama. Osjećala sam se loše i naposljetku ga ostavila. Nisam ti više mogla pogledati u oči - priznala je. Povjerovala sam u sve što mi je rekla i shvatila je, ali ostali nisu.Srećko i ja sreli smo se nekoliko dana kasnije. Najprije se pretvarao da je to laž, ali je zašutio kad sam mu rekla kako mi je Anita sve priznala. Dok smo razgovarali, primijetila sam kako mi srce više ne lupa onako brzo, dlanovi mi se više ne znoje, glas mi više ne drhti. Očito sam već bila hladna prema njemu. - Zar poslije tebe nisam smio nastaviti živjeti? Nisi valjda mislila kako nikoga više neću ni pogledati? - upitao me pomalo iznerviran. - Tko ti brani? Ali ovo nije bilo poslije mene - nasmijala sam se. - Želiš reći da ti je svejedno? - šokirao se. - Upravo tako! Srećko me zbunjeno pogledao, a ja sam bila ponosna na sebe. Uspjela sam mu tim svojim ravnodušnim držanjem pokazati kako mi više doista nije stalo do njega. Za mene je to bila završena priča.Prošlo je još nekoliko tjedana. Anita, Tamara i ja nismo ga spominjale. Ali, Srećko mi nije dao mira. I dalje je izigravao velikog zavodnika. Očito se teško nosio s mojom hladnoćom. Ili ga je upravo ona zainteresirala. Ponovno me počeo zasipati porukama, slati mi cvijeće, no više me doista nije zanimao. Pokušao me impresionirati pozivima na večere, ali zaboravio je na ono najvažnije: osjećaji se ne mogu kupiti.U međuvremenu, upoznala sam Matka. Drag je i trudi se uvjeriti me kako je drukčiji od ostalih. No meni riječi više nisu dovoljne. Dvaput sam slušala kako sam nekome najvažnija na svijetu i dva puta bila grubo povrijeđena. Više si to nikad neću dopustiti. Ako mu je stalo, imat će strpljenja.
Mirko! Probudi se! - žestoko sam prodrmala čovjeka koji je spavao do mene. Sneno se protegao i dalje spavajući. Pogledala sam ga. Imao je četrdeset i pet godina. Bio je mnogo stariji od mene, mogao mi je biti otac, ali meni to nije smetalo. Što godine znače u ljubavi? Ništa. One su samo lako savladiva prepreka. On je bio muškarac kojeg sam obožavala iako je to mnogima bilo neshvatljivo. Bio je moja sušta suprotnost. Ja sam bila visoka i vitka. Imala sam lijepo lice i prekrasno tijelo, a to mi je i odredilo sudbinu.Još kao djevojčica, počela sam se baviti manekenstvom, a prestala sam prije nešto više od dvije godine na Mirkovo inzistiranje. Nastavila sam ga promatrati. Imao je prosječno lice, mnogi su rekli ružno, ali oni nisu vidjeli ono što ja vidim. U ničemu nismo bili par, on je bio čak i manji od mene, ali ja sam i pored toga bila slijepo zaljubljena. Još uvijek nisam mogla shvatiti što me tako snažno privuklo njemu. Znala sam samo jedno, svakim sam ga danom voljela sve više i više, i nijedan ljepotan ne bi ga mogao zamijeniti. On mi je otvorio vrata snova i s njim sam plovila nepreglednim prostranstvima. Uzdahnula sam, a zatim ponovo zovnula Mirka. - Moraš ići. Obećao si ženi.Promeškoljio se, a zatim otvorio oči. Bile su tako crne i tople. Duge trepavice oko njih su pravile vijenac, dajući im čudan i zagonetan izraz. Nevoljko je ustao, a zatim krenuo pod tuš. Pogledom sam ispratila njegovo nago tijelo, a zatim sam i ja ustala. Ovakvi su me trenutci neopisivo boljeli. Kad sam se upustila u vezu s njim, nisam ni slutila da ću postati emocionalno ovisna o njemu. On mi je bio potreban poput zraka kojeg sam udisala i svaki trenutak proveden bez njega činio mi se kao prava vječnost.- Gotov sam - rekao je veselo i krenuo prema meni. Nešto sam ti zaboravio dati. Nadam se da ću te obradovati - zagonetno se smiješio. Pokušala sam mu uzvratiti osmijehom ali nisam uspjela. - Ne možeš mi poklonima zamijeniti ono što mi treba - rekla sam hladnije nego što sam namjeravala. - To i ne želim - začuđeno je rekao. Njima ti samo želim pokazati koliko te volim. - Ne znam. Osjećam se tako jeftino. Imam osjećaj kao da mi novcem plaćaš usluge koje ti pružam. Meni novac ne znači — ništa, iako sam nekad mislila sasvim drugačije. Moja su se uvjerenja promijenila. U ove tri godine, koliko sam s tobom, shvatila sam koje su prave vrijednosti. Volim te, ali te ne mogu voljeti onako kako bih željela. Moram te dijeliti. Ja te želim cijelog, iako znam da je to nemoguće - dok sam govorila, gledala sam u neodredenu točku.Ne znam zašto, ali tek sam ovu večer shvatila da me svaki Mirkov odlazak pogađa sve više. Bio oženjen i imao je troje djece. Ona su mu bila sve. Zbog njih se nije želio rastavljati. Nikada mi nije rekao što točno osjeća prema svojoj ženi, a ja ga nisan ni pitala. O njoj sam znala tako malo, a sama činjenica što nije tražio razvod dovoljno je govorila sama za sebe. Sanja, ne sanjaj. Pružio sam ti sve, ono što nijednoj ženi nisam. Dođi - poveo me prema kuhinji.Od čega su ovi ključevi?Ovo sam ti namjeravao odmah dati, ali sam te toliko želio da sam potpuno zaboravio. - Zatvori oči. - Učinila sam kako mi je rekao. Čula sam šuštanje papira, a zatim hladan dodir metala u svojoj ruci. Otvorila sam oči. S nerazumijevanjem sam gledala u ključeve. Nisam znala od čega su. Upitno sam pogledala. - Od čega su ovi ključevi? - začuđeno sam upitala. - Pođi sa mnom. Moram ti nešto pokazati. - Što? - iako sam bila tužna, njegovo je ponašanje u meni probudilo radoznalost. Što je to toliko važno da ne može sačekati do idućeg dana? On me volio. Svakim mi je danom dokazivao svoju ljubav, a ja nisam bila zadovoljna. Obukla sam se i krenula za njim. Savjest me pekla. - Idi sa svojim autom. Prati me - mirno je rekao dok je otvarao vrata.Vratila sam se po ključeve i uskoro sam bila u svom autu. Pratila sam ga do elitnog dijela grada i kad se on parkirao pred sasvim novom zgradom, i ja sam učinila isto. Još uvijek nisam mogla pretpostaviti zašto me doveo ovamo. Izišla sam. Uskoro mi se i on pridružio. Poveo me prema ulazu, a zatim smo se popeli do prvog kata. Stao je ispred jednih vrata i otvorio ih. Neprestano me pogledavao. Ušla sam u stan i ostala bez daha. Sve je bilo novo i namješteno s ukusom. Okrenula sam se prema Mirku. - Još uvijek ništa ne razumijem - nervozno sam cupkala s noge na nogu.Nikada nisam voljela nedokučive situacije. Tajanstvenost je u meni budila strah. Prišao mi je i uzeo me za ruku. Pokazao mi je cijeli stan. Doista, nikada nisam vidjela ništa ljepše. - Ovo je tvoje - na kraju mi je rekao. - Molim - zagrcnula sam se. - Čije? - upitala sam ga. Učinilo mi se da nisam dobro čula. Zatresla sam glavom i okrenula se oko sebe. Sigurno sam ga krivo shvatila. Ovo nikako nije moglo biti moje. On je samo pronašao komforniji stan u kojem ćemo se sastajati. - Tvoje. Ne mogu primati od tebe mnogo, a ne davati ništa. Bez obzira na ishod naše veze, želim ti pomoći. Ovo shvati kao "volim te", ali na opipljiv način.Zanijemila sam. Lice mi se zajapurilo od uzbuđenja. - Ja... ja... - pokušala sam nešto reći, ali nisam mogla. - Ne govori ništa. Sutra ćeš dobiti i papire. Sve glasi na tvoje ime. Žao mi je, ali je krajnje vrijeme da pođem. Volim te, Sanja. Nikada to nemoj zaboraviti. Otkad sam tebe upoznao, ja sam sasvim drugi čovjek. Spustio je usne ne moje, ovlaš me poljubio, a zatim otišao. Ne znam koliko sam stajala na istome mjestu. Bila sam šokirana. Pomakla sam se i zaključala vrata. Ponovo sam išla iz prostorije u prostoriju. Ovakav me Mirkov postupak dirnuo ondje gdje sam najosjetljivija. Sve me je čvršće vezao za sebe. I da sam htjela, nikada ga ne bih mogla napustiti. On je za mene bio poput droge. Krenula sam prema sobi i bacila se na krevet. Stavila sam ruke ispod glave i pogledala u strop. Ovaj me je događaj vratio na početak naše veze. Shvatila sam da se sve događa s nekim razlogom.Pronašla sam drugu polovicuRođena sam prije dvadeset i osam godina u obitelji koja nije mnogo marila za mene, pa su me u trećoj godini života socijalni radnici odveli u dom za nezbrinutu djecu. Od malih sam se nogu naučila boriti za svoje mjesto pod suncem. Vrlo rano počela sam se baviti manekenstvom, samo da bih dobila džeparac, a kasnije mi je taj posao bio jedini izvor prihoda. Znala sam da u domu ne mogu ostati vječno i da ću na kraju školovanja morati otići iz njega. Marljivo sam radila i štedjela. Znala sam cijeniti svaku kunu koju sam dobila. Novac nisam trošila na izlaske, kao većina mojih vršnjaka. Kupovala sam samo ono najnužnije. Nikada nisam imala ništa svoje, pa sam ljubomorno čuvala tu malu svotu novca. Bila sam tako ponosna na nju. Živeći u domu, shvatila sam osnovno pravilo: u čovjeku treba cijeniti čovjeka i ljepotu duše, a ne izgled.Kad sam završila školu, pronašla sam skroman stančić u kojem sam živjela sama. Činilo mi se kao da mi je cijeli svijet na dlanu, ali kako je vrijeme odmicalo, moja se uštedevina topila. U zadnji sam trenutak dobila ponudu od najveće tvrtke u gradu. Od mnoštva djevojaka izabrali su mene da poziram za novogodišnji kalendar. Pristala sam bez razmišljanja. Nakon probnih snimaka s kojima su bili zadovoljni, nastavili smo sa snimanjem.Pred sam kraj, upoznala sam Mirka. Čim sam zaronila u tamu njegovih toplih očiju, u meni se nešto pokrenulo. Zraka ljubavi dotakla je moje srce i u njemu se nastanio biser vrijedniji od svih bisera koji postoje. Osjećala sam se tako čudno, kao da sam pronašla svoju drugu polovicu koju sam davno izgubila i za čije postojanje nisam ni znala. Samo sam se u njegovu prisustvu osjećala kao kompletna osoba. Čim me pozvao van, odmah sam pristala. Znala sam da je primijetio što osjećam prema njemu, jer s obzirom na njegovo iskustvo, to mu nije moglo promaknuti.Sanja, zar si poludjela?Rekao mi je da je oženjen i da ima djecu. To me nije iznenadilo. Ništa drugo nisam ni očekivala. Kad mi je rekao da je on vlasnik tvrtke za koju sam radila kalendar, već smo mjesec dana bili u vezi. Na njegovo inzistiranje, preselila sam se u veći stan i uskoro napustila manekenstvo. Moje me malobrojne prijateljice nisu mogle shvatiti. Sva moja uvjeravanja da ga volim, dočekale su s odmahivanjem glave. - Sanja, zašto mi lažeš? - upitala me Zdenka. Pogledala sam je s čudenjem. Ona mi je bila jedina prava prijateljica u koju sam imala potpuno povjerenje. - Što ti lažem? Ja ga volim. Što u tome ima čudnog? - Što je s tvojom zdravom pameti? Očito te napustila. Imaš li ti oči? Pogledaj kako izgleda. On ni u kom slučaju nije za tebe - iz njenih je usta izišla prava bujica riječi.Dobro sam znala da nije zlonamjerna, a ni ljubomorna. Ovo je bio prvi put da se mimoilazimo u razmišljanjima. - Zar misliš da sam poludjela? - podrugljivo sam je upitala. Tako nekako - promrsila je jedva razumljivo. - U čemu sam ja bolja od njega? - znala sam što smjera i zato sam joj postavila to pitanje. - U svemu. Ti si mlada, a on je dvostruko stariji od tebe. Mislila sam da si ambicioznija i da dobro znaš što želiš u životu. Zašto igraš ulogu koja ti ne pristaje? i dalje me pokušavala urazumjeti. - Kakvu ja to ulogu igram? - Jesi li ti uopće svjesna u što si se upustila? Ti si njemu samo druga violina na kojoj će tek povremeno svirati. Mlada si i lijepa, a to privlači muškarce poput magneta. Ne nadaj se da će se rastaviti, a ako ti je takvo nešto obećao, ne vjeruj mu. To je tipično za njih. Svi oni traže izlaz iz braka, ali ga nikad ne pronađu. Nabroji mi barem jednog koji je ispunio svoje obećanje. - Slegnula sam ramenima. - Ja ne želim da se on rastavi. To mi nije cilj. Volim ga. - Čudna je ta tvoja ljubav - dodala je podrugljivo. - Zašto? Zato što je oženjen i stariji od mene? - Nije samo to u pitanju. On uopće nije lijep. Jedino što je kod njega privlačno, to je novac. Znam da ga nikada nisi imala, ali ima i drugih načina da se dođe do njega. Zašto si izabrala najgori od svih? Koliko dugo ćeš se moći zadovoljiti samo ulogom ljubavnice? Uz njega ćeš provesti najljepše godine mladosti, a što će biti kada jednom dođe mlađa i ljepša? - zamišljeno mi je iznijela svoje mišljenje.Uzela sam šalicu i otpila gutljaj već hladne kave. Zamislila sam se nad njenim riječima. One su bile logične. Razmišljala je mozgom, a ja srcem. Nikada nisam mislila na daleku budućnost. Živjela sam od danas za sutra, jer sam se uvjerila da se ništa planirano ne ostvari.Nervozno sam lupkala prstima po šalici. Bila sam potpuno nemoćna. Ja nisam upravljala sudbinom, nego ona sa mnom. Zdenka se vara ako misli da sam zakinuta. Ja se tako nisam osjećala. Bila sam sretna. Dobro sam znala da naša veza ima mana, ali koja je bila savršena? Za sada mi je odgovarala uloga ljubavnice. Ništa drugo nisam mogla dobiti od Mirka, a ni on mi ništa nije obećao.- Ne znam kakav je Mirko u tvojim očima, ali kad bih ti ja mogla posuditi svoje da ga barem jednom pogledaš kroz njih, shvatila bi da je on najljepši muškarac na svijetu zaneseno sam govorila. - Kad si zadnji put bila kod okulista? - postavila mi je pitanje koje sam najmanje očekivala u tom trenutku. Čini mi se da ti uopće ne vidiš. Kako možeš tvrditi da je Mirko najljepši muškarac na svijetu? Pokušavam te urazumjeti, ali to mi ne polazi za rukom. Ja vidim ono što doista jest i znaš li do kojeg sam zaključka došla? - Ne - odmahnula - sam glavom. Tebi je potreban muškarac koji će ti ujedno oca zamijeniti, inače se sigurno ne bi vezala za njega. Kako drugačije da objasnim ovu tvoju vezu? Njena me primjedba doista naljutila. Znala sam da moja veza ne izaziva odobravanje okoline, ali meni to nije bilo toliko važno. Ne znam zašto izmišljaš toliko verzija o mojoj vezi.Vjeruj samo meni i svojim osjećajimaZato što želim znati što se točno događa. Tvoja je priča potpuno neprihvatljiva. Već smo godinama skupa, a tako te malo poznajem. Tvoji su me postupci iznenadili. - Zašto? Zato što sam ja ljepša od njega? Ti uopće ne razumiješ život. Meni moja ljepota ne znači ništa. Ona je tako prolazna. Važni su mi samo osjećaji - kruto sam rekla. - Zar i oni nisu prolazni? - uporno mi je željela pokazati koliko griješim. - Ne. Kada dvoje nešto imaju, onda to ostaje za cijeli život - ustala sam i stala ispred nje. - Koja je razlika između mene i tebe? Moraš priznati da sam ja ljepša - vragolasto sam rekla. Nije ništa odgovorila, samo je klimnula glavom. A jednog dana kada ostarimo, obje ćemo biti iste. U ničemu se nećemo razlikovati, ali ono što osjećamo ovdje... rukom sam pokazala prema srcu. - ...to nikada neće nestati. Ono će zauvijek ostati u nama. Ja nisam vrijednija od tebe. Iako smo fizički različite, nas veže nešto što je neraskidivo. Nije me briga što će drugi reći, važno mi je samo kako se ja osjećam.Slegnula je ramenima. Rukom je napravila neodređen pokret koji je bio tako karakterističan za nju. - Jednom, kada se zaljubiš kao ja, onda ćeš me shvatiti, a do tada prihvati ovo što se događa. Nakon što sam je ispratila, sjela sam i ponovno odvrtila cijeli naš razgovor. Ovo nije bilo samo njeno mišljenje, to je bilo i mišljenje okoline. Svi su mislili da sam s Mirkom samo iz interesa, a nitko se nije potrudio da dozna pravu istinu. - Oni su vidjeli ono što su željeli, a ja nisam mogla utjecati na njihovo mišljenje. Ljudi su ponekad tako okrutni.Cijelo sam to poslijepopodne bila rastrgana dvojbama. Čim je došao Mirko, odmah sam mu se povjerila. Željela sam njegovu potporu. Htjela sam da me uvjeri da ispravno postupam, da mi obeća da me nikada neće odbaciti jer je strah u meni bivao sve veći. To ne bih mogla podnijeti, to bi me dotuklo. - Zašto se brineš, ljubavi? - upitao je kroz smiješak. - Ali naša veza nije kao ostale. Ona će uvijek biti pod pritiskom. Bojim se da će jednog dana doći do kraha - drhtavom sam rukom obrisala suze. - A koja veza to nije? Ne obaziri se na nikoga. Vjeruj samo meni i svojim osjećajima. To sam i učinila. Iduće dvije godine pokazale su koliko je Mirko bio u pravu. Naša je veza odolijevala svim pritiscima. On mi je svoju ljubav pokazivao na svakom koraku. Neprestano mi je nešto poklanjao, ali ja nisam željela biti potpuno ovisna o njemu. Iako se on protivio, zaposlila sam se i tako lakše podnosila prazninu koja je ostala iza svakog njegovog odlaska.Ljubav koju sam osjećala prema njemu bila je potpuno različita od one slijepe strasti koju sam osjećala prema njemu u početku. Ona se razvila u nešto duboko i trajno. U meni se počela buditi ljubomora. Toliko sam ga voljela, da sam uvijek željela biti s njim, a znala sam da to nije moguće. - Tvoja me ljubav guši - jednom mi je priznao. To mi je potpuno otvorilo oči. Nisam se smjela i dalje ovako ponašati. Bila sam na dobrom putu da ga izgubim, a to si nisam smjela dozvoliti. Trebala sam promjenu, a da ni sama nisam znala kakvu. Ova me je neizvjesnost ubijala i to je ostavilo duboke brazde ne mojoj psihi.Toliko sam ga voljela i željelaUstala sam i ponovo prošetala po stanu. Radoznalo sam zavirivala u svaki kutak. Tek kada sam otvorila vrata od manje sobice, neobična ideja pala mi je na pamet. Tada sam shvatila što mi je nedostajalo cijelo ovo vrijeme. Pronašla sam čarobnu formulu. Dijete! Ono bi bilo idealno rješenje. Na takvu mogućnost nisam ni pomišljala, ali sada kada imam stan, sve se promijenilo. Ono će mi ispuniti život, a i vezati Mirka za mene.S nestrpljenjem sam čekala iduću večer. Sve sam više uviđala koliko je moj plan savršen, ali nisam znala kako će Mirko reagirati na njega.Kad sam čula otvaranje ulaznih vrata, zadrhtala sam od uzbuđenja. Krenula sam mu u susret. Na moje iznenađenje, bio je svečano obučen. Buket prekrasnih crvenih ruža potpuno mu je prekrio lice. Iznenađeno sam zastala, a zatim prasnula u smijeh. Izgledao je poput kakvog dječarca. Nikada nisam mogla predvidjeti što će on uraditi. Uzela sam buket, a zatim ga odložila. Nisam imala vremena da ga odnesem u vazu. Željela sam iskoristiti svaki trenutak Mirkovog prisustva. Bacila sam mu se u zagrljaj i pripila uz njega. Toliko sam ga željela. Samo je on mogao izazvati ovoliku glad mog tijela. Zatvorila šam oči i prepustila se njegovim poljupcima. U tom sam trenutku potpuno zaboravila na moju odluku i sve ono što sam mu namjeravala reći. - Sanja! - uzviknuo je on i odmakao me od sebe. Idemo van. Rezervirao sam stol.Iznenađeno sam ga pogledala. Vrlo rijetko smo se pokazivali u javnosti. On je morao paziti na svoj ugled, a ja sam se morala zadovoljiti susretima u stanu. U njemu sam se mogla prepustiti osjećajima, a vani sam morala paziti na svakipokret. To me sputavalo i užasno živciralo.- Van? - upitala sam uz osmijeh. - Želim te izvesti na večeru. Uhvatila sam ga za ruku i pogledala u oči. - Ima vremena. Moramo prije razgovarati. Možda će te ovaj moj prijedlog iznenaditi, ali ja to svim srcem želim - rekla sam promuklim glasom.Želim tvoje dijeteŠto? - upitao je i krenuo prema sofi. Sjeo je, a zatim naglo ustao. Njegovo je ponašanje bilo sasvim neuobičajeno. Sigurnost koja je uvijek zračila iz njega, netragom je nestala. On nije bio jedini koji se tako osjećao. I ja sam bila nervozna. Ljubav, za koju smo oboje tvrdili da postoji, sada će se naći na velikoj kušnji. Njegov će odgovor pokazati koliko mu je stalo do mene. - Želim tvoje dijete - iznenada sam rekla. Zastao je u pola pokreta. Lice mu je problijedilo, a zatim se naglo zažarilo. Spustio je pogled. Rukom je prošao kroz kosu i sjeo. Primjetno je drhtao. - Reci nešto - došla sam do njega i pomilovala ga po oznojenom licu.- Znaš li ti što znači imati dijete? Ti si još premlada. Ja te želim samo za sebe - rekao je čudnim glasom. Ne znam što da mislim. Ovo je tako neočekivano. Potpuno si me šokirala. To nije odluka koja se može donijeti u jednom trenutku. Ne trebaš se toliko žrtvovati zbog mene - grčevito me uhvatio za ruku. - Ja te volim i sasvim je prirodno da želim tvoje dijete. Ono neće ništa promijeniti između nas - nisam se dala zbuniti. - Ne zavaravaj se. A što će biti ako jednog dana otkriješ da ja nisam ono što si cijelo vrijeme mislila da jesam, ako se zaljubiš u nekoga drugog? Dijete će ti biti samo teret. Ono će te sputavati u životu, isto kao što mene sputavaju moja djeca. Ono će nas zauvijek vezati, ali... - Ja to i želim - prekinula sam ga. Za mene drugi muškarci ne postoje. Ti si oličenje svega onog što sam željela uvjeravala sam ga. - Da. Vjerujem da tako osjećaš, ali meni treba vremena. Moram dobro razmisliti o svemu. Ako pogriješimo, tu, grešku nećemo moći više ispraviti. Idemo. Već je prekasno - ustao je.Pričekao me dok sam uzela torbicu, a zatim smo krenuli prema izlazu. Ništa nismo govorili. Svatko je bio zaokupljen svojim mislima i večera je bila potpuni promašaj. Kad je otišao, briznula sam u plač. Njemu je bilo lako. On je imao sigurno utočište, a što sam ja imala? Ništa. Cijelo sam vrijeme lutala po labirintu i zavaravala samu sebe. Sve sam podredila ljubavi. Nisam tražila mnogo, zadovoljavala sam se s malim, ali očito je i to bilo previše za mene.U gluho doba noći čula sam šum i ustala. Pretrnula sam od straha. Ulazna su se vrata otvarala. - Sanja! - čula sam Mirkovo dozivanje, a zatim je upalio svjetlo. Još uvijek je bio u istom odijelu. Oči su mu grozničavo sjale. Bilo je vidljivo da je pod utjecajem alkohola, ali na moje iznenađenje, korak mu je bio čvrst i siguran kad je krenuo prema meni. - Prepao si me - kruto sam rekla. - Sanja, razmislio sam o tvom prijedlogu. Pristat ću na sve što želiš, samo da te ne izgubim. - Otkud tako nagla promjena? - iznenađeno sam upitala. - Nije to nagla promjena. Ja sam te želio samo zaštititi. Nisam htio pristati za tvoje dobro. Htio sam da uživaš u životu, da imaš odriješene ruke. Ne mogu te osuditi na takav život - tužno je rekao. - Ali ja to želim. Na licu mu se vidjelo olakšanje. Prišao je i uzeo me u naručje. Srce mi je udaralo tako snažno i činilo mi se da je tako nabreklo u grudima da sam jedva hvatala zrak. Zadovoljno sam se osmjehnula.Sada, tri godine nakon te večeri, mogu mirne savjesti reći da sam ja jedna od najsretnijih žena na svijetu. Imam dvoje djece koja su popunila sve praznine u mom životu. Nikada se nisam pokajala zbog svoje odluke. Vrijeme je pokazalo koliko sam bila u pravu. Iako se nalazim u situaciji koje se sve žene groze, ja se nimalo ne osjećam zakinuto. Imam sve što imaju i one, zdravu djecu i voljenog muškarca. Samo se u jednom razlikujemo, one nose prezime voljenog čovjeka, a ja ne. Meni nije važan taj komad papira, nego iskrena i duboka ljubav koju osjećam prema Mirku, ljubav koja me potpuno preobrazila. Mirne savjesti mogu reći da sam zadovoljna ulogom ljubavnice i majke njegove djece.
U moje mjesto toga se hladnog siječnja doselila nova djevojka iz Vinkovaca. Imala sam skoro osamnaest godina a ona je bila samo tri godine starija od mene. Za razliku od mojih prijatelja koji su isti dan potrčali kako bi je upoznali, ja baš i nisam imala tu želju, iako sam bila vrlo društvena po prirodi. Možda i previše društvena u toj osjetljivoj adolescentskoj dobi.U ratu sam ostala bez oca, a majka prema meni nikada nije bila stroga. Naprotiv, čak mi je sve dozvoljavala pod uvijetom da poštujem neka njezina pravila i uglavnom smo se slagale odlično. Sve do tog dramatičnog siječnja.Tu sam novogodišnju noć provela na usamljenom mjestu sa 20 godina starijim muškarcem s kojim sam imala potajnu avanturu protekla tri mjeseca. Bio je pred razvodom i to sam znala. Na dočeku je ispala čitava frka kad ga je žena krenula tražiti i usput ugledala njegov auto na kojem smo bili naslonjeni ljubeći se, malo podalje od folklornog doma u kojem se održavala proslava. Noge su mi zaklecale kad se odjednom stvorila pored nas i histerično počela galamiti i psovati batrgajući se iz njegovih ruku. Htjela me dohvatiti pod svaku cijenu. Sva izvan sebe od bijesa nekako se vratila u auto i zaputila ravno mojoj mami koju je poznavala iz viđenja. On nije znao što bi učinio. Iznerviran, stajao je pokraj mene bez riječi dok sam ja u sebi proklinjala i njega i nju i sebe.Tek kada sam stigla kući kasnije te noći, po izrazu lica moje majke bilo mi je sve jasno. Po prvi puta nasrnula je na mene opalivši mi dva šamara. - Glupačo - urlala je - s oženjenim čovjekom se smucaš! Kako si samo mogla?! Žena mi tu dolazi na vrata i pred mojim nosom viče kako mi je kćerka kurva! Ti i ja više nemamo o čemu razgovarati! Nema ti više izlazaka i poslije devet sati ne želim te vidjeti ni u dvorištu! Ako ti smeta - odlazi mi iz kuće i točka!Svidio mi se na prvi pogledMislila sam da će vrijeme sve promijeniti i da će je ljutnja proći ali nije. Razgovarala je sa mnom samo onoliko koliko je bilo neophodno. Bila sam usamljena. Čak ni prijatelji nisu mi tada smjeli dolaziti a ja sam se, i kad bi me pustila do njih, morala vratiti najduže za sat vremena. Moje je očajanje postalo uskoro još veće jer se ubrzo za taj incident saznalo. Susjed je rekao susjedu i ja sam uskoro bila na lošem glasu a moja je popularnost u društvu naglo opala. Zadirkivali su me kad bih prolazila, a jedna grupa djevojaka stalno mi je dobacivala sramotne riječi i podrugivanja. Većina momaka koji su me prije toga gledali kao jednu od najpoželjnijih u mjestu, sada su javno izjavljivali da bi sa mnom bili samo na jednu noć i izmišljali razne priče od kojih ni jedna nije imala veze sa istinom ali tu nije bilo pomoći. Upala sam u pravu pravcatu depresiju iz koje nisam vidjela izlaza. Pomišljala sam i na smoubojstvo.Jednoga lijepog sunčanog dana. sjedila sam na klupi pred svojom kućom, kad je došetala ta nova djevojka, Silvija, koju sam spomenula na početku. Iako smo se još prije upoznale, nismo se baš simpatizirale. Svejedno je navraćala i narednih dana i pravila mi društvo. Razgovarale smo o svemu i svačemu i uskoro se sprijateljile.Prolazili su dani i došao je travanj. Jednog popodneva Silvija je došla sva zadihana i uzbuđeno mi objavila kako je jučer upoznala novog momka koji je nedavno stigao iz Like. - Sve što znam o njemu je da se zove Dragan, ima 25 godina i tu je s majkom. Dao mi je svoju adresu pa sam te došla zamoliti da mi pomogneš da ga nadem.Situacija između mene i mame sad je već bila nešto bolja pa je popustila s kaznom. Otišle smo i pronašle ga na toj adresi. Stigavši pred kuću ugledale smo u dvorištu stariju gospođu za koju smo zaključile da mu je majka i upitale je za Dragana. Bila je vrlo ljubazna pa je odmah ušla unutra kako bi ga pozvala. - Da budem iskrena, po fotografijama Silvijinih bivših momaka koje mi jednom pokazala, bila sam prilično sigurna da je i taj Dragan također neki moj anti-tip muškarca. Ni jedan od njezinih bivših meni se ne bi svidio. Sad kada sam obavila svoju misiju i dovela je na tu adresu željeia sam se vratiti doma, no ona je inzistirala da ostanem i upoznam ga jer je željela čuti moje mišljenje o njemu. Par minuta kasnije, dok smo tako stajale i tiho raspravljale, Dragan je izišao na vrata. - Ajoj, pogledaj ga samo... - uzdahnula je Silvija. Okrenula sam se i tri metara od nas ugledala visokog crnokosog momka, izuzetno lijepo građenog, kako gol do pojasa u nekoj laganoj trenerci stoji ispred širom otvorenih vrata. Obje smo otvorile usta u isti tren gledajući u njegovom smjeru, dok je on ugrabio minutu kako bi se protegnuo a onda nam prišao. Moj pogled je bio fiksiran njegovim predivnim osmijehom na tim prekrasnim, punim usnama. - Bok cure, lijepo od vas da ste se prošetale. Baš sam se probudio. Bio sam na nekoj utakmici pa me uhvatio umor. Nadam se da vam nije bilo teško pronaći me? - uljudno je pitao.Što god da je Silvija govorila tada, ja nisam čula ni riječ, niti sam obračala pažnju. Čula sam samo da me predstavila. - Ovo je moja prijateljica Sonja - rekla je, a on mi prišao i pružio mi ruku. - Sonja... Baš lijepo ime. Drago mi je Sonja. Ja sam Dragan.Njegove krupne smeđe oči djelovale su tako iskreno ali dok me promatrao osjetila sam u njima i neku neobičnu radoznalost. - Naravno... - izustila sam - drago mi je također, Dragane. Na njihovo inzistiranje ušla sam unutra i zadržala se jedno pola sata. Njegova majka bila je predivna prema nama i zbog nje sam osjećala manju tremu koja je ipak treperila u meni cijelo vreme. Laknulo mi je kad sam konačno krenula kući, makar sam cijelim putem razmišljala o njemu i brdo osjećaja pratilo me cijelo vreme.Ne vjerujem tuđim pričamaKako su prolazili dani, Silviju sam sve manje viđala, a kad bih je i viđala bila je s Draganom. Bilo mi je užasno teško gledati ih zajedno jer sam si već nakon nekoliko dana priznala da sam se u Dragana užasno zaljubila. Međutim, on je bio sa Silvijom i, koliko sam ja znala, veza je savršeno funkcionirala. U ono malo vremena što smo se viđale nasamo pričala mi je kako je divan, koliko ga voli i kako boljeg ne bi mogla zamisliti ni u snovima. Sve više i više bilo mi je krivo zbog njihove sreće. Sama, u tami svoje sobe patila sam i ponovno tonula u depresiju. Naravno da njoj nisam rekla prave razloge mog ponašanja i uporno sam odbijala izaći s njima van. Znala sam da pred Draganom neću moći sakriti svoje osjećaje. Nakon mjesec dana konačno sam pristala izaći sa sestričnom, koju je moja majka jako voljela. Valjda je smatrala da u njezinom društvu neću praviti gluposti i pustila me. Tu večer obišle smo naše omiljene kafiće i diskoteke u blizini. Kako i uvijek, upoznale smo novo društvo i počele se dobro zabavljati, makar mi više nije bilo toliko zabavno jer sam oko sebe imala dosta neprijatelja pa ih je teško bilo stalno ignorirati. Izvukla sam se iz gužve u prepunoj diskoteci i odšetala van. Nisam ni slutila da je Dragan bio također unutra i da me pratio. Zapravo, izašla sam jer sam se imala potrebu isplakati zbog odvratnih pogleda onih koji su me mrzili a bili su unutra. Našla sam u mraku jednu malu klupicu na kojoj nije bilo nikoga i tiho zaplakala. Minutu kasnije iza leđa mi se pojavio poznati lik. - Sonja nam je nešto tužna večeras - znatiželjno je podigao obrvu. Nabrzinu sam prstima obrisala suze ali odao me glas. - Ma neeee... - uzalud sam brisala neposlušne suze koje su mi i dalje klizile niz obraze jedna za drugom. Sjeo je pokraj mene i nježno ih obrisao dodirom koji sam jedva i osjetila. Nakon par šutljivih trenutaka lagano se okrenuo prema meni. - Ne vjerujem u tuđe priče kad nekoga procjenjujem. Veliki pritisak vrše na tebe ljudi koji nemaju na to pravo, Sonja. Zašto im dozvoljavaš da te povrijeđuju? Zašto, kada su oni potpuno nebitni? - rekao je kao da me poznaje čitav život. Tu noć proveli smo skupa skoro do zore razgovarajući o svemu kao stari znanci. Dok smo šetali i pričali tu noć upoznali smo se možda bolje nego što je to ikada itko uspio za tako kratko vrijeme. Tu sam noć ponovno vratila samopouzdanje, hrabrost, vjeru i nadu u život. Rastali smo se laganim poljupcem u obraz. Silviju nitko nije ni spomenuo.Tješio me da će sve biti u reduSutradan sam se probudila s glavoboljom. Prva pomisao bila mi je: Dragan! Što se to dogodilo sinoć? Zašto je sa mnom proveo čitavu noć? Umišljam si ili tu ima nešto više? Što? Pitanja nisu prestajala zujati u mojoj glavi. Ako osjeća nešto prema meni, kako će to reći Silviji? Znala sam da je zatreskana preko ušiju i zaista je nisam željela povrijediti, ali taj momak privukao me kao ni jedan do sada.Negdje oko podneva Dragan me nazvao. - Bok, tužna ljepotice, nadam se da si danas malo bolje - čula sam poznati glas s druge strane žice. - Jesam. Joj, stvamo mi je žao ako sam te noćas zagnjavila. Znaš, nisam inače takva. Ne volim puno pričati o sebi. Ti si kriv, bio si tako dobro rame za plakanje - odgovorila sam sa smješkom. - Super! Onda danas možemo na jednu ležernu kavu. Bez velikog filozofiranja o životu i glupim ljudima. Samo ti i ja i dobra zezancija? - Pa... - grozničavo sam prebirala po mozgu što će biti ako negdje sretnemo Silviju, no vrag mi nije dao mira. - Može ali kasnije. - Okej, doći ću po tebe u osam - zaključio je i prekinuo vezu.Ostala sam na hodniku sa slušalicom u ruci, sva u čudu. Što se događa? Kako to da se on ne boji da ćemo u gradu nabasati na Silviju? Moja razmišljanja prekinula je majka koja je upravo ulazila u kuću i s vrata me zvala da joj pomognem okopati ruže.Cijeli dan sam joj nešto pomagala u dvorištu i vrijeme je brzo prolazilo pa nisam stigla previše razmišljati o tome što ću i kako večeras kad se nađemo. U sedam sam se poćela spremati. Majka me sumnjičavo promatrala ali nije ništa rekla. Već neko vrijeme vratila je povjerenje u mene pa više nije gnjavila za svaki izlazak. Počela me hvatati lagana trema. Neugodna, a opet nekako ugodna. Imala sam dobar predosjećaj za tu večer.U osam sam izišla ispred kuće i dvije minute kasnije Dragan me pokupio autom. Prvih nekoliko trenutaka samo me pogledavao dok je vozio. - Gdje me voziš? - napokon sam smogla hrabrosti upitati. - A gdje bi dama željela? - odgovorio je. - Ne znam, ti si zvao, ti biraš mjesto. - Dobro. Onda se opusti i uživaj - namignuo je i upalio laganu glazbu na radiju.Nešto više od pola sata kasnije našli smo se na vidikovcu obližnjeg brda. Bilo je to omanje izletište koje je vikendima bilo puno mještana i planinara ali nedjeljom navečer nije bilo nikoga jer mala krčma nije radila. Sjeli smo na velike hrastove klupe okupljene oko masivnoga drvenog stola na proplanku i zagledali se u dolinu. Mjesečina je osvjetljavala okolicu kao da je dan. Lagano me uhvatio za ruke. - Sonja, znam o čemu razmišljaš. Ni meni nije lako zbog Silvije ali privukla si me više nego ijedna do sada. S njom mi je bilo zanimljivo prva dva, tri tjedna, djevojka je vrlo draga i sve... - zastao je kao da mu je knedla zapela u grlu i potom polako nastavio. - ...znam da ste dobre prijateljice ali vidim da i ti osjećaš nešto prema meni. Bilo bi glupo to ignorirati, a nema ni potrebe. Imaš li hrabrosti pokušati sa mnom? Spustila sam glavu uz duboki uzdah. - Užasno mi je teško, Dragane - prošaptala sam. Silvija mi je dobra prijateljica a usto sam već došla na zao glas zbog one glupe afere. Ljudi će stvarno misliti da sam neka otimačica muškaraca. Naše mjesto nije toliko veliko i sve će se brzo saznati. Ne znam što da radim... - Voliš li me? - kratko je upitao. Srce mi je poskočilo u grudima i jednostavno nisam mogla lagati. Samo sam lagano kimnula glavom. To mu je bilo dovoljno. Prešao je na moju klupu s druge strane stola, zagrlio me i poljubio. Ostali smo tako ljubeći se skoro do ponoći, kad sam mu rekla da stvarno motram natrag jer će se majka ljutiti. - Ostavljajući me ispred kuće rekao je samo da ne brinem, jer će on srediti sve sa Silvijom.Ti si zadnje smeće!Sutradan me nazvao opet oko podneva i rekao mi da je sve riješeno. Zadrhtala sam od straha. Nisam znala što joj je točno rekao ali bila sam sigurna da ću je uskoro ugledati na svojim vratima. Tako je i bilo. Nepuni sat kasnije došla mi je sva u suzama. Zahvaljivala sam Bogu samo što mi majka nije kod kuće.Ušla je uplakana i vrlo bijesna. - Stvarno si prava prijateljica! - odmah je zaurlala. Ma, bolju si nitko ne bi poželio! Kako si mogla, Sonja? Vjerovala sam ti, podržala te kad su ti svi okrenuli leđa... Lijepo si mi vratila, nema što! Stvarno si zadnje smeće! Ne želim više čuti ni za tebe ni za njega! Pokušala sam je smiriti i objasniti joj da ništa od toga nisam planirala, ali nije me htjela ni čuti. Okrenula se i izjurila van kao furija. Sjela sam na kauč i probala se sabrati. Bilo mi je krivo, naravno, samo što se tu moglo? Odlučila sam je zaboraviti i ne razmišljati o prošlosti. S Draganom sam vidjela svoju budućnost koja kao da je svjetlila u mraku i davala mi neizmjernu nadu.Nastavili smo se viđati svaki dan: svako slobodno vreme i svaki dragocijeni trenutak poklanjali smo jedno drugome. On me tada iščupao iz kandži depresije i sa mnom se skupa borio protiv svih onih koji su me vrijeđali na svakom koraku. On je bio taj kojemu sam se mogla uvijek potužiti, isplakati na rukama, radovati se svakom budućem danu i još mnogo, zaista mnogo toga. Tri godine proveli smo skupa. Prvi zalazak sunca opazila sam sa njim, naučila se radovati životu, biti ono što jesam i ne bojati se toga već koračati sigurnim koracima naprijed.Ostavila sam ga iz dosadeVolio me iskreno i čisto. Uvijek je bio otvoren i priznavao mi svoje osjećaje, a nije se libio ni suzu pustiti kada se tako osjećao zbog mene. A ja? Vremenom ga nisam više voljela na isti način i to nisam skrivala, čak sam se i trudila to pokazati ne obazirući se na količinu bola i patnje kroz koju je prolazio uz mene takvu. Nisam ga htjela ostaviti ali ni biti s njim kao na početku. Sve više mi je djelovao kao mlakonja i znala sam da ga mogu iskorištavati uzduž i poprijeko bez posljedica. Osjećala sam da me voli sve više i debelo to koristila. Uprkos svemu, nikada mi nije okretao leđa već me i dalje branio od drugih ponosan na mene. Nije me proganjao, čak štoviše, stalno je u prvi plan stavljao moje osjećaja a na svoje kao da nije želio ni misliti. Dok su mu se ostali čudili što trpi moje hirovito ponašanje i govorili mu da nisam vrijedna ni mrvice njegove pažnje, on je stajao na mojoj strani i nepokolebljivo me držao iznad svega toga. Čak ga je i moja majka zavoljela kao da je njezino dijete.Ostavila sam ga jednoga nedjeljnog jutra iz čiste dosade. Rekla sam mu da mi se već neko vrijeme sviđa drugi momak, što je bila istina, i predložila mu da ostanemo prijatelji. Jedva suzdržavajući suze ponosno je prihvatio. Nije imao izbora. Ruku na srce, taj drugi koji mi se sviđao nije mi ništa značio. U njemu sam vidjela samo neko novo zadovoljstvo i provod, uostalom bio je oženjen i nije vrijedan ni da mu ime spomenem. Zabavljali smo se kratko a onda se vratio ženi. Bilo mi je svejedno, ništa prema njemu nisam osjećala. I druge moje veze poslije njega bile su kratkotrajne i uvijek su u pitanju bili oženjeni muškarci ili oni koji su već bili u vezama. Znala sam ponekad biti s njima samo na jednu noć. Ovoga puta bila sam pažljivija pa sam mahom birala one iz susjednih mjesta. Događalo se čak da nakon toga nisam željela ni čuti za njih i izbjegavati daljnje susrete.Ponekad bih naletjela na tipove koji baš i nisu tolerirali takvo ponašanje pa bi se grubo postavljali predamnom, prijetnjama i galamom. Kad god sam bila u takvoj situaciji Dragan se uvijek našao tu negdje da me obrani, zaštiti, podigne, utješi i ohrabri. Znao mi je govoriti: "Glavu gore. Te tvoje prelijepe plave oči ne smiju biti tužne. Zaslužuješ bolje, Sonja. Nađi onoga koji će te znati cijeniti i prihvatiti te takvu kakva jesi, a ne one koji u tebi vide samo provod. Ne moram to biti ja, ali netko bolji za tebe sigumo postoji."Imao je i on mnogo prilika. Čim se doznalo da smo prekinuli mnoge su pokazivale interes i trudile se biti u centru pažnje, uvijek u njegovoj blizini. Nije želio ni jednu. U ono vrijeme zaista nisam shvaćala puno toga. Bila sam mlada, glupa, neiživljena i nepromišljena. Danas bih sve napravila skroz drugačije...Tamo te čeka bolja budućnostProšlo je četiri godine otkako sam se odselila. Više ne živim u svojoj zemlji, ne živim čak ni u Europi. Dragana sam zadnji puta vidjela mjesec dana prije odlaska u domu folklora na zabavi. Zaustavila sam ga dok je prolazio kroz gužvu i rekla mu da odlazim preko oceana. Taj njegov blistavi osmijeh, prirodan i pun nekog mira, zablistao je dok je simpatično raširio svoje krupne smeđe oči i rekao kako mu je drago zbog mene da idem. - Tamo te čeka bolja budućnost, ovdje je sve propalo - kratko je rekao.Grlo mi se stisnulo od podmukle boli. Već tada u duši sam osjećala koliko će mi nedostajati. Poželjela sam mu reći da ga volim i da bih željela početi s njim ispočetka. Željela sam mu zahvaliti jer je uvijek bio tu za mene, i onda kada nitko drugi nije, ali nisam. Istrčala sam van, sklupčala se oslonjena leđima na zid doma i zaplakala. Poslije nekoliko trenutaka osjetila sam njegove ruke na svojim ramenima kako me nježno podižu. Pričali smo dugo, prstom me milovao po obrazima i sklanjao mi pramenove kose s lica. - Iskoristi tamo dobre prilike koje ti se budu pružale za nastavak školovanja. Pametna si i znam da ćeš uspjeti. Zapamti, uvijek ćeš imati moju podršku bez obzira koliko si daleko. Ne osvrći se na prošlost, samo gledaj naprijed. Kad se vratiš i dođeš nam u posjetu, ja ću te čekati - nesebično me bodrio. Zagrlio me i tako držao neko vrijeme. Po prvi puta nakon dugo vremena osjećala sam se sigurnom i voljenom.Prva godina u stranoj zemlji bila mi je najteža u životu i depresija me gutala iz dana u dan. Ništa me nije interesiralo a kajanje i misao na propuštenu ljubav ubijali su me iz dana u dan sve više. Od poznanika sam čula da je Dragan morao odseliti u veći grad jer se zdravstveno stanje njegove majke poljuljalo. On, pak, nikako nije mogao pronaći posao i depresija ga je polako počela stajati zdravlja. Dobio je tešku upalu bubrega i hitno mu je potrebna operacija - bilo je zadnje što sam čula od jednog poznanika. Pokušala sam doći do njegovog broja i nazvati ga ali nikako nisam uspjela. Kako nisam uspostavila s njim kontakt dok je još bilo vrijeme, sada kad sam izgubila vezu i sa tim poznanikom, zameo mi se svaki Draganov trag.Poželjela sam ispričati svoju priču kako ne bih zaboravila jer u zadnje vrijeme sve manje razmišljam o njemu. U mojim mislima ostao je kao neka prelijepa slika koja ipak vremenom blijedi. Sada imam novi život: diplomirala sam i našla odličan posao u privatnoj školi u kojoj predajem, iznajmila sam i uredila lijep dvosobni stančić koji mi je i više nego dovoljan, imam svoju karijeru i nezavisnost.Jedino što me muči jest to da sam još uvijek sama. Kad mi se netko i svidi, saznam da je zauzet. Ne znam zašto uvijek želim tuđe muškarce? Možda se bojim dublje vezati za nekoga? Ne znam, ali ne opterećujem se previše s tim. Ima još vremena za mene. Zapravo sam vrlo zadovoljna i ponosna na sebe.Ipak sam uspjela! Draganove molitve za mene su se obistinile, a nadam se da će se obistiniti i moje molitve za njega.
Odrastala sam u obitelji koja je naoko djelovala normalno. Na žalost, bilo je puno problema. Odnos mojih roditelja bio je očajan. Otac je bio nepopravljivi ženskar koji to nije nimalo skrivao. Čak se znao i hvaliti svojim uspjesima kod žena i majka je bila duboko nesretna. Što se tiče odnosa prema njoj, otac je bio patološki ljubomoran. Vjerojatno sudeći po samom sebi. Majka nije imala prijateljica, odlazila je samo u nabavku hrane i potrepština za kuću i vodila mene i moju sestru u školu.S nama je živjela i baka, očeva majka koja je bila izuzetno zahtjevna osoba. Očekivala je od moje majke da je opslužuje i zabavlja. Mama više nije željela izlaziti sa tatom na javna mjesta jer je naočigled buljio u svaku imalo zgodniju ženu i dobacivao ako nije bila u muškom društvu. Mislim da nije bila ljubomorna, nego se sramila. Nije bila zaposlena jer je otac zaključio kako je bolje da je kod kuće s djecom. Nije imala nikakav izvor prihoda osim novca koji je otac davao za troškove kućanstva.S godinama takvog života mama je izgubila volju za dotjerivanjem. Nije ni imala nikada novaca da kupi sebi nešto jer je uvijek trebalo djeci ili nešto za kuću. Bila je duboko nesretna. Mojem ocu na poslu nije išlo dobro tako da je svoj bijes i nezadovoljstvo počeo iskaljivati na mami, meni i sestri. Urlao je za svaku sitnicu i sve češće tukao mamu.Mijenjala sam dečke kao cipeleSjećam se ne jednom kako bi sestra i ja izjurile iz kuće drhteći od straha da će ubiti mamu. Nama se činilo sve još strašnije jer smo bile malene. Preklinjale smo mamu da se rastane, ali nije htjela. Izvlačila se na svoju nezaposlenost, na naše školovanje i slično. Kako smo odrastale sestra i ja bivale smo sve samostalnije i malo vremena provodile u kući. Više nismo bile tako bliske. Ja sam nekako ispala zgodnija, tako su barem dečki govorili. Stalno sam se dotjerivala i cijele noći provodila po klubovima. Danju sam spavala. Sestra je željela što prije financijsku neovisnost da se može odseliti iz roditeljskog doma.Počela je raditi odmah nakon srednje škole i naravno, odselila se. Rijetko smo se viđale. Nije imala veze sa mladićima i bila je dosta osamljena. U međuvremenu je završila fakultet uz rad i potpuno se posvetila profesiji. Mislim da je bila duboko traumatizirana odnosom oca prema majci i to je bio razlog njezine samoće. Sa mnom je bilo potpuno drugačije. Ostala sam živjeti s roditeljima i počela studirati. Učenje mi ispočetka nije išlo obzirom da sam cijele noći lumpala. Dečke sam mijenjala kao cipele. Imala sam razvijenu strategiju kako ih što više i jače povrijediti. Namjerno sam birala one koji su slovili kao ženskari i koji su bili jako popularni kod drugih djevojaka. Znala sam ih zavesti i navesti ih da se zaljube, a onda bih prekidala. Moje prijateljice čudile su se što ne mogu izdržati u vezi dulje od mjesec, dva. Tada nisam ni bila svjesna da se takvim ponašanjem zapravo podsvjesno osvećujem ocu zbog njegova ponašanja prema majci. Stekla sam reputaciju fatalne žene. Nakon nekoliko godina takvog života bila sam umorna. A onda sam dobila poziv za veliki rođendanski party u Poreču kod dobre pr jateljice.Oko podneva stigla sam u Darijinu vilu. Opremila sam se maksimalno. Bila sam sama i u toj zabavi vidjela priliku da upoznam nekog novog i zanimljivog. Zagreb mi je postao premalen. Darija je bila presretna što me vidi. Otkad je diplomirala nije bila u Zagrebu a to je bilo skoro prije godinu dana. Odmah smo se zapričale, ne obraćajući pažnju na njenu obitelj i rođake koji su već bili stigli.Tko je onaj ljepotan?Gosti su u većem broju počeli stizati oko osam. Ja sam, naravno, blistala i znatiželjno ih mjerkala. Bilo je zajedničkih prijatelja i prijateljica iz Zagreba ali i puno meni nepoznatih lica, uglavnom Darijinih prijatelja iz škole i s novog posla. U jednom trenutku ugledala sam divne plave oči koje su me istraživački promatrale. Uhvativši moj pogled brzo su skrenule na okolinu. Pošla sam prema mladiću kao hipnotizirana. Imala sam osjećaj kao da se poznajemo, ali došavši do njega shvatila sam da ga vidim prvi put u životu. - Bok, ja sam Klea. Oprosti, mislila sam u prvi čas da se poznajemo. Odgovorio mi je uz najšarmantniji osmijeh koji sam ikada vidjela. - Bok, Danijel, drago mi je, i ja sam pomislio da se poznajemo ali bih te zapamtio. Neobično, zar ne?Bila sam zaljubljena prvi put u životu, i to već u prvoj minuti. No, moj mozak me grozničavo upozoravao da on može imati svaku koju poželi. Osim što je izgledao senzacionalno vidjelo se i da ima puno novaca, po satu, nakitu i garderobi. Znala sam da takve kao što je on djevojke opsjedaju. I sada je imao dvije u pratnji, od kojih sam jednu viđala po časopisima, bila je manekenka. - Oprosti što sam ovako dojurila i predstavila se, malo sam zbunjena, bila sam sigurna da se znamo. Idem se dalje družiti, vidimo se - čula sam samu sebe kroz tutnjavu u glavi. Nikad se nisam ovako osjećala. On me nekako tužno pogledao s tim divnim očima i samo slegnuo ramenima uz stidljivi smješak. Nisam bila sigurna jesam li zaista vidjela tugu ili sam si to umislila obzirom da me nije pokušavao zaustaviti. Pojurila sam naći Dariju. Bilo je oko stotinjak gostiju u vrtu i bio je pravi pothvat vidjeti gdje je. - Napokon, Darija! - uskliknula sam. Tko je onaj ljepotan Danijel sa plavim očima? Mislim da sam zaljubljena! - ispalila sam kao iz topa. Ona me ozbiljno pogledala. - Molim te nemoj to govoriti, čula sam to već puno puta, a Danijel ne zaslužuje da bude odbačen kao stara krpa nakon mjesec dana. Nađi si neku drugu žrtvu - hladno mi je rekla. Bila sam iznenađena. - Što bi ti to trebalo značiti, pa vidiš i sama da je nakinđureni plejbojčić! - Nije Klea, varaš se. Danijel je najbolja osoba koju poznajem i nema nikakve veze sa plejbojima na kakve si ti navikla. Pusti ga na miru. Ne želim da se zaljubi u tebe i bude nesretan, a ti si za to specijalista. Sada sam već bila uvrijeđena. Nisam shvaćala o čemu se radi. Možda je zaljubljena u njega? Ali Darija je bila zaručena za Tonija već dvije godine i znala sam da se udaje na jesen. Uopće, takvo što ne bi joj bilo slično. - Reci mi iskreno o čemu se radi, molim te - zavapila sam. - Klea, on je jako drag mladi čovjek. Možda bi, da nije imao tu nesreću, danas i bio bahat i pun sebe, ali takva mu je bila sudbina. Nisi primijetila da šepa dok hoda? Čula si da je mom Toniju majka poginula u nesreći kad je imao 15 godina. E pa, Danijel je bio s njegovom mamom u autu, preživio je ali teško ozlijeđen. Noga mu je bila gotovo smrskana. Doktori su je uspjeli spasiti, ali otada ne može normalno hodati ni baviti se nekim sportom. On pokušava sakriti hramanje što se više može ali vidi se.Udaj se za mene!Nakon toga se dosta povukao u sebe. Nema djevojku. Toni kaže da je to zato jer misli kako one žele njegov novac a ne njega invalida. Otuda moj strah. Znam da tvoje veze ne traju dulje od dva mjeseca, a on bi se sigurno zaljubio u tebe.Meni se strašno sviđa na prvi pogled, draga Darija, i obećavam ti da ga neću povrijediti - bila sam iskrena. Darija je s nevjericom klimala glavom. - Dobro, idem, gosti me čekaju. Potražila sam ga. Bilo mu je drago kad me vidio. Cijelu večer je sjedio na istom mjestu. Njegove prijateljice su nestale, a mi smo satima razgovarali. Gosti su se razišli. Darija i Toni streljali su me očima. Dogovorili smo se sutra za ručak. Dariji sam prije spavanja objasnila da ga ne želim povrijediti, da mi se nikada nije netko tako svidio i da osjećam potrebu za mirnijim životom. I ja sam trebala diplomirati za par mjeseci i vrijeme mi se činilo idealnim za zasnivanje obitelji. Nisam joj rekla da je Danijel savršen kandidat zbog svoje nesigumosti u sebe i nepovjerenja prema ženama.Sljedeći mjeseci bili su najljepši u mojem dotadašnjem životu. Za vikende sam jurila u Poreč i provodila dane sa Danijelom. Nije me smetalo njegovo hramanje. Čak mi se činilo šik kada je ponekad nosio štap! Strašno brzo smo se zbližili i teško nam je bilo čekati vikende. Dogovor je pao da će mi pomoći naći posao u Poreču. Tako je i bilo. Nakon diplome odmah sam počela raditi i doselila se k njemu u vilu.Nisam bila previše popularna među njegovim rijateljicama. Shvatile su da je moj i da ga mogu zaboraviti. Među nama je bila neka čudna povezanost. Na trenutke sam znala pomisliti kako sam pripremana cijeli život za susret s njim. Bila sam sretna, kao i on. Čak su i Darija i Toni bili zadovoljni jer su vidjeli da je sretan kao nikada do sada. Jedan dan donio je bijele gardenije, moje omiljeno cvijeće, kleknuo na pod ispred mene i iz džepa izvadio kožnu kutijicu. - Draga Klea, udaj se za mene molim te - šapnuo je i stavio mi na prst najljepši prsten s najvećim dijamantom koji sam do tada vidjela. Bila sam ushićena. - Naravno da ću se udati za tebe, danas sam najsretnija žena na svijetu! uskliknula sam. I to je bila istina. Zagrljeni smo sjeli i počeli s pripremama za vjenčanje. Oboje smo bili velike estete i imali smo dosta sofisticirane ukuse.Novac nije bio problem. Uživali smo u dogovaranjima i pripremama slijedećih mjeseci. Došao je napokon i taj dan. Stotinjak uzvanika se okupilo na divljoj plaži tog ljetnog dana. Imali smo postavljenu ogromnu bijelu tendu na stupovima pokrivenim cvijećem i dugački stol za sve goste. Unajmili smo agenciju za vjenčanja iz Venecije kako bi bili sigurni da će se realizirati sve naše zamisli. Sama ceremonija je obavljena također na plaži, malo dalje od stolova. Mali gudački orkestar je svirao neko vrijeme, a poslije ga zamijenio poznati DJ. Bilo je u isto vrijeme jednostavno i elegantno. Hrana je također bila vrhunski spremljena. Svi su bili iznenađeni odabirom mjesta ali uvidjeli su da je to bila fantastična ideja. Cijelo poslijepodne i večer bili su nekako lelujavi i nestvarni. Gosti su na odlasku plakali od oduševljenja, govoreći nam kako se još nikada, nigdje nisu tako dobro i uzvišeno osjećali. To nam je bio i cilj. Navečer u krevetu, iscrpljeni ali sretni, zaspali smo zagrljeni. Brak nam nije bio novost jer smo već neko vrijeme prije živjeli zajedno. Nismo nikada pričali o djeci, ne znam kako to, valjda smo bili previše zaokupljeni sami sobom. A onda sam jedno jutro otkrila da sam trudna.Ne želim biti otacPjevala sam od sreće i jedva čekala da vidim Danijela i kažem mu sretnu vijest. Bila sam uvjerena da će dijeliti moju sreću. Bio je na putu i vraćao se navečer. Pripremila sam njegovu omiljenu hranu, vino i šampanjac, te zapalila desetke svijeća po kući i vrtu. Bilo je čarobno. On se sa smiješkom čudio što se događa. Napokon sam mu rekla. Najblaže rečeno, ostao je šokiran. - Zašto? - upitao je i totalno me iznenadio. - Kako zašto, pa volimo se, mladi smo, situirani, imamo idealne uvjete za odgoj djece. Činilo mi se da voliš djecu. Imaš jako lijep odnos sa nećacima i djecom od prijatelja. Logično mi je bilo da ćeš se veseliti našem djetetu - bila sam u nevjerici. - Mislio sam da se parovi dogovaraju oko tako važnih stvari kao što su djeca. Iznenadit ćeš se, ali ja nisam imao namjeru biti otac. Meni je više nego dobro ovako. Ovo je sve vrlo neugodno za mene - procijedio je zlurado.Bila sam u šoku. Noge su mi počele klecati, imala sam osjećaj da ću povratiti, a u glavi mi je bubnjalo. Odjednom mi je postalo neobično hladno. Trudila sam se pronaći prikladne riječi. - Pobacit ću ako to želiš. Žao mi je. Pogriješila sam ne pitajući te ništa. Ne znam što bih ti drugo rekla. Ne osjećam se dobro, moram leći. Laku noć odjurila sam u spavaću sobu grcajući u suzama. Danijel nije prozborio ni riječ, samo me pratio pogledom dok sam izlazila. Sutradan ujutro nismo komunicirali, osjećala se strašna napetost oko nas. Jedva smo čekali da svatko ode svojim poslom. Bili smo odjednom kao dva stranca koji se slučajno susreću. Nakon pet dana sam mu prišla. - Nisi se izjasnio po pitanju pobačaja. Ja to moram što prije znati. - Pa nemoj pobaciti, to je naše dijete. Žao mi je što sam onako reagirao ali strašno si me iznenadila - nevoljko je odgovorio i to je bilo sve od njega. Moja trudnoća je bila tužna. Nestale su nježnosti među nama i postali smo kao dvije osobe prisiljene na zajednički život. Nakon par mjeseci pitala sam Dariju što se to događa. Mislila sam da preko Tonija zna nešto više. Na kavi mije ispričala u čemu je problem.- Da draga prijateljice, on je jako težak. Nije da te ne voli dovoljno da bi imao djecu s tobom. Obožava te, a i djecu jako voli i želi imati potomke. Problem je što je Danijel iskompleksiran zbog svoje hromosti. Misli da neće moći biti potpun otac takav kakav je, da neće moći igrati nogomet sa sinom ili trčati po plaži sa kćeri. Nisam znala da je tako kompliciran i da toliko pati zbog te nesreće. Boji se da će njegovu djecu druga djeca zadirkivati zbog njega, baš kao što su se njemu rugali da je šepav. To ti je cijela priča. Daj mu vremena da se privikne, bit će sve u redu - pojasnila mi je. To je zvučalo logično ali još uvijek sam bila ogorčena. - Zašto je tako hladan prema meni? Ne želim ga prisiljavati. Ako je za njega to toliko mučno trebao je sa mnom razgovarati, a ne se zatvoriti u sebe. Darija me utješno uhvatila za ruku. - Bit će sve u redu, vjeruj mi i imaj malo strpljenja.Bilo mi je ipak lakše. Znači da još uvijek ima ljubavi a to je najvažnije. Odmah po povratku kući počela sam neprimjetno raditi na obnovi komunikacije. Iz dana u dan bivali smo bliskiji. Ponekad smo pričali i o bebi. Znali smo termin poroda i spol - muško. Nekako smo svakim danom bili uzbuđeniji i radosniji. Danijel se očito saživio sa novom ulogom u svom životu. Nije lako biti otac ali bila sam sigurna da će on biti jedan od najboljih. Bila je to prva velika kriza u našem braku koju smo uspješno prebrodili. Napokon sam rodila slatog dečkića sa tatinim plavim očima. Nazvali smo ga Luka po mom ocu. Koliko god je moj tata bio loš suprug, nije bio loš otac, a i najviše se veselio unuku.Kako je Luka rastao i počinjao pomalo hodati, ja sam pretjerano pazila da ne padne i ne ozlijedi se. Drhtala sam nad svakim njegovim pokretom. Postao je sav moj svijet. Danijela sam nekako izgurala i nisam mu dopuštala da sa mnom podijeli roditeljsku brigu i sreću. Ne znam jesam li to svjesno radila ali užasno sam griješila. Plašila sam se da bi se Luka mogao ozlijediti u njegovoj blizini jer ne može reagirati jednako brzo kao ja zbog svoje hromosti. Danijel je to jako dobro primjećivao jer sam stalno ciktala: Nemoj, ja ću!Osjećam se kao da imam kuguNakon nekog vremena više nije pokazivao nikakvu želju la bude sa Lukom. Opet smo sve manje komunicirali. Bila sam previše umorna jer sam se opteretila preko svojih mogućnosti. Danijel je sve više izbivao iz kuće, a kada smo bili zajedno djelovao je utučeno i žalosno. Počela sam shvaćati da radim upravo ono što ne smijem, da direktno pothranjujem njegove strahove i komplekse. Ali bojala sam se za sina! Nisam znala što da učinim, kako da popravim učinjenu štetu, a bila sam i previše okupirana djetetom da bih imala vremena za razmišljanje. Mislila sam da će sve biti bolje kad Luka bude veći i sigurniji. Ali Danijel je sve manje bio doma, a sve više u uredu i na poslovnim putovanjima. U meni se rodio crv sumnje. Viđa li se s nekom djevojkom? Sve više sam razmišljala o tome i izluđivala samu sebe. Počela sam ga ispitivački promatrati kada je bio u kući, tražiti vlasi kose po odijelima i autu, mirisati garderobu i slično. Znala sam kako prepoznati tragove ljubavnice, naučila sam od majke još u djetinjstvu. Sada je tu još bio i mobitel koji sam manijakalno provjeravala kada je u kupaonici. Malo po malo bilo je sve više znakova koji su govorili da su moje sumnje opravdane.Nisam znala kako da mu dam do znanja ono što sam otkrila. Sramila sam se same sebe, ali nisam mogla podnjeti da me vara. Strašno mi je bilo žao mame i zaklela sam se sama sebi da si nikada neću dozvoliti da imam takav brak ili vezu s muškarcem. Bojala sam se osjećaja boli i mizernosti s kojim je ona živjela. Na kraju, tražila sam muškarca s kojim ću se vezati i koji neće imati ljubavnice, a ja sam pogrešno pretpostavila da Danijelova hromost uklanja svaku mogućnost za ljubavne avanture. Donijela sam odluku: pratit ću ga jedan dan da se uvjerim prije nego što mu išta kažem. Tako sam i napravila. I naravno, nakon završenog posla u uredu vidjela sam kako se nalazi sa zgodnom mladom ženom. Zagrlio ju je, poljubio i otišli su u restoran na ručak. Čekala sam budna navečer da dođe. Začudio se kad me vidio jer obično spavam u to doba. Sva sam se tresla od ljutnje, razočarenja i povrijeđenosti.- I što mi imaš za reći? - pitala U vezi čega? - odgovorio je iznenađen, pitanjem. - Pa u vezi tvoje mlade prijateljice ili ne znam kako da je nazovem obzirom da se grlite i ljubite. Kako to možeš objasniti? - oči su mi bile pune suza. Moj najveći strah se realizirao. Neki ljudi se boje potresa, aviona i slično a ja sam se bojala ljubavnica. Osjećala sam se kao najveći gubitnik na svijetu. Ne znam što mi je trebao reći da bih mu oprostila. U svom tom uzbudenju uspjela sam primijetiti da mu je neugodno. Brzo mi je odgovorio. - Pa to je bilo za očekivati! Tada sam eksplodirala. - Kako to možeš reći? Ja padam s nogu od brige oko djeteta a ti uživaš s ljubavnicama. Može te biti sram. Sutra ću otići u Zagreb a ti sredi sve oko razvoda. Ne mogu te više vidjeti. Luka ide sa mnom, ti ionako nemaš vremena za njega. Moraš brinuti za svoju novu prijateljicu. - Tipično za tebe Klea. Ja sam kriv što se viđam s nekim tko mi pokazuje naklonost i možda ljubav. Jesi li se zapitala kada si me zadnji put poljubila ili zagrlila? A o djetetu da ne govorim. Osjećam se kao da imam kugu ili koleru kada sam u blizini tebe i Luke. Užasnuto buljiš u mene kao da ću učiniti nešto nažao djetetu. I to samo zato jer hramljem! Pa zar ti zaista misliš da nisam sposoban preuzeti dio brige oko djeteta!? Znala si da me strah imati djecu jer sam mislio da nisam potpun ovakav kakav sam i mjesecima si me uvjeravala kako ću biti najbolji otac na svijetu, a sada ne mogu Luku ni uzeti u naručje da ti ne prigovaraš. Otiđi u Zagreb, ali razmisli tamo o nama jer ja volim i tebe i Luku najviše na svijetu. Nena je prijateljica i ljubakao sam s njom, ali sigurno ne bih nikada da me nisi svakodnevno isključivala iz života.On je lud za tobomMada sam već ridala od plača jako dobro svjesna da govori istinu ali nisam mogla popustiti. Uvreda je bila prevelika. Mogao mi je prigovoriti, reći što ga muči, a ne odmah naći ljubavnicu. - Idem u Zagreb, pošalji mi papire za razvod - odjurila sam u sobu i pokušala zaspati. Ujutro sam se odvezla skupa s Lukom. Mama i tata su bili sretni što me vide. Vidjevši da sam donijela jako puno stvari sa sobom pitali su što se događa. Kratko sam im rekla da Danijel ima ljubavnicu na što se moj otac nasmijao i rekao da to nije razlog za rastavu. Kako tipično za njega. Danijel je zvao svaki dan da pita kako je Luka. Obično je razgovarao s mojim tatom. Ja sam puno razmišljala i znala sam da sam se loše ponašala prema Danijelu, ali i on je napravio veliku grešku. Tim više što je znao moj stav o preljubnicima. Bilo mi je teško, ali nisam imala namjeru pomiriti se i opet živjeti s njim. Bojala sam se da će, kad god nam iskrsne neki problem, on pronaći ljubavnicu. Nakon dva tjedna nazvala me Darija i pitala me kada se vraćam. - Ne vraćam se, ostajem u Zagrebu i rastat ću se - kratko sam odgovorila. - Griješiš, on je lud za tobom, znao je da će te tako povrijediti, na kraju osim poljubaca nije ništa imao s Nenom. Poznam je od prije, ispitivala me o šogoru, bio joj je čudan jer nije išao do kraja. Vrati se, Danijel je već bolestan bez tebe. Sada smo svi već zabrinuti. - Nemam volje to slušati ni razgovarati o tome. Ako imaš nešto drugo za ispričati, dobro, ako ne - moram ići. Čujemo se neki drugi dan.Nakon još dva tjedna Danijel mi se pojavio na vratima s gardenijama i punim rukama poklona. Izgledao je dosta izmučeno, kao da je bolovao. Moj tata se zadovoljno smijao. Pozvao me van na večeru da razgovaramo u miru. Ponovio je Darijinu priču i jako često spominjao ljubav prema meni. Dobro sam ga poznavala i znala sam da je iskren. Molio je za još jednu priliku. Priznala sam sebi da sam i ja griješila i dogovorili smo se da pokušamo ponovo, samo ćemo ovoga puta razgovarati o svemu. Nećemo prešućivati jedno drugome što nam smeta i akumulirati nezadovoljstvo. Bila sam sretna. Nedostajao mi je i priželjkivala sam da bude tako kako je na kraju i ispalo.Sutradan smo se vratili u Poreč. Život se vratio u kolotečinu, ali sada smo se ponašali kao prava obitelj. Napravili smo plan dužnosti oko Luke i ravnomjerno ga rasporedili. Uživali smo jedni u drugima. Danijel se divno snalazio s Lukom i zaključila sam kako je moj strah bio potpuno neopravdan. Darija i Toni bili su presretni zbog nas, a moji roditelji također. U međuvremenu se udala moja sestra i rodila curicu. Njen muž je slijep. Interesantno, zar ne? Sretna sam jer sam nedavno saznala da će se naša mala obitelj povećati za još jednog člana. Doktor kaže da je ovoga puta curica. Danijel se iskreno veseli sa mnom i skupa kujemo planove da nam ovoga Božića u Poreč dođu moji roditelji, sestra sa svojim mužem, Darija i Toni, i Tonijev i Danijelov tata. To će biti prvi puta poslije vjenčanja da smo svi na okupu. Sretna sam što sam nakon svega s Danijelom ipak pronašla svoju sreću i vjerujem da će ona potrajati.
Još uvijek ne mogu vjerovati da mi se ovo događa. Kako je samo moj život bio lijep! Kako sam bila sretna, a nisam to znala cijeniti. Da mi je netko pričao... Prije bih umrla nego povjerovala da će mi se ovakvo što dogoditi! Ne znam odakle bih započela. Ah, valjda otpočetka.Rodila sam se u Zagrebu prije 28 godina. Majka i otac vodili su privatnu tvrtku koja se bavila knjigovotstvom pa mogu reći da bratu i meni ništa nije nedostajalo. Zapravo, bili smo neki srednji sloj duštva, ni prebogati ni siromašni. Kao djevojčica išla sam na balet i svirala klavir ali nisam se nastavila time baviti nakon srednje škole. Zainteresirao me biznis pa sam odlučila upisati Ekonomski fakultet, smjer menadžmenta. I nisam pogriješila. Kao jedna od najboljih studentica sve sam položila u roku, uzela akademsku godinu na kojoj sam polako počela spremati diplomski rad, nakon godinu dana diplomirala i tako si osigurala egzistenciju za budućnost.Cijelo vrijeme fakulteta povremeno sam se zabavljala s momcima koji su mi se sviđali. Nikada nisam bila pretjerano sramežljiva pa su intimni odnosi za mene bili normalna stvar među ljudima koji se privlače. No ipak ih nisam imala puno, svega dvojicu. Prvi, Matej, bio je moja ljubav još iz srednje škole. Prekinuli smo dok sam bila još na prvoj godini. Nismo se svađali, jednostavno je svatko otišao za svojim interesima, na svoju stranu. Ostao mi je u lijepom sjećanju, ipak mi je on bio prvi i voljela sam ga kao što se voli prva ljubav.Drugi, Tomislav, bio mi je ljubav na prvi pogled. Nikada neću zaboraviti noć kada sam ga upoznala: dan prije Stare godine s prijateljicama sam otišla u jedan mali bar smješten na barci uz Savu i odmah ga spazila. Sa nekolicinom prijatelja plesao je u ritmu žive kubanske glazbe, kao da je cijeli svijet njegov. Oči su mi se zalijepile za njega. Kao da je osjetio, okrenuo se i nasmiješio mi se najljepšim osmijehom koji sam do tada vidjela. Velike crne oči zračile su nemirom koji mi je uzburkao dušu u trenutku. Obuzeo me čudan, slatkasti osjećaj... Već te večeri strastveno smo se ljubili dok me pratio kući. Ostali smo skupa pune dvije godine, a bili su to mjeseci bura i strasti u svakom pogledu: strasno smo se voljeli i još strasnije svađaii. Nakon nekoliko prekida i ponovnih mirenja, definitivno smo zaključili da nismo jedno za drugo. Prekinuli smo kada su se emocije stišale, mirno i prijateljski.Poslijediplomski u LondonuZadnju godinu fakulteta provela sam sama, nadoknađujući propuštene izlaske s prijateljicama, učeći i spremajući se za neki posao. Bilo je par sitnih flerotva ali ništa ozbiljno. Nitko me nije previše zaintrigirao pa se u površne veze nisam željela ni upuštati. Smatrala sam kako sam još dovoljno mlada i sve će doći na svoje. Kad sam diplomirala, kao odlikašici iskrsnula mi je neplanirano izvanredna prilika da nastavim školovanje, poslijediplomski studij u trajanju od jedne godine u Londonu. Nisam ni znala da je moj otac povukao neke svoje poslovne veze kako bi mi osigurao stipendiju i stažiranje, pa za financije nisam morala brinuti.- Ti si odlikašica i zaslužuješ to, Ksenija - uvjeravao me dok sam se ja malo nećkala, samo zbog straha od nepoznatog. Znala sam da će mi u karijeri i poslu stručno usavršavanje u inozemstvu biti od velike koristi, nije mi bilo svejedno na godinu dana otići u nepoznato, ipak se ja u sve te godine nisam odvojila od roditeljske kuće. Na kraju je razum pobijedio i strah je zamijenilo uzbuđenje. Napokon, što sam to morala ostaviti da ne bih otišla? Pa kada ću živjeti ako ne sada?, mislila sam. Ovakva mi se prilika nikada neće pružiti.Sa slatkim uzbuđenjem i velikim očekivanjima ukrcala sam se u zrakoplov. Ponijela sam sve što bi mi moglo zatrebati. Bila sam presretna kad smo poletjeli, bilo mi je to prvi put da letim i osjećaj je bio božanstven. Velika metalna ptica kao da me na svojim krilima nosila u prekrasnu budućnost. Stigavši u studentski dom u kojem sam bila smještena, odmah sam se sprijateljila s cimeicom Goldom, prekrasnom Izraelkom duge kovrčave crne kose i živahnih očiju. I ona je tu bila na studiju, kao i uostalom i svi mi drugi, iz svih krajeva svijeta. U ritam predavanja brzo sam ušla, jezik sam ionako otprije dobro znala pa tu nisam imala poteškoća, a malo-pomalo počela sam upoznavati i mnoge druge ljude, izlaziti i dobro se zabavljati. Nisam se ni okrenula a prvi je mjesec već bio iza mene. Osjećala sam se odlično.Te večeri Golda me povela na otvorenje izložbe, u poznatu galeriju, argentinskog slikara Diega. - Vidjet ćeš kako je odličan - bila je sva uzbuđena dok smo se spremale - nisam još vidjela toliko nadarenog slikara a znaš da se ja razumijem u umjetnost - oduševljeno je mahala rukama.Golda je studirala na umjetničkoj akademiji i znala sam da je u pravu. Nikada je još nisam vidjela toliko uzbuđenu. Sva je prštala od sreće. Uskoro smo se našle na Green Hillu, u povećem salonu u kojem je bilo otvorenje. Gužva pred ulazom dala je naslutiti kako je autor zaista cijenjen. Kad smo konačno ušle, od sparine me uhvatila nesvjestica. - Jeste li dobro? - visoki crni mladić primio me za lakat. - Uf, ovdje je očajno vruće - zavapila sam - da sam znala da će bili ovako ne bih došla ni zbog samog Picassa! - mahala sam rukom ispred lica hladeći se i tjerajući mušicu. - A zbog Diega? - mladić je znatiželjno podigao obrvu. - Ne znam tog Diega a, kako stvari stoje, od ove gužve neću ni vidjeti njegove slike. - To se ne smije dogoditi! - mladić me povukao za ruku. - Mjesta, molim! - viknuo je dok su se ljudi, kao omađijani, raširili i pustili nas da prođemo.Odjednom, sa svih se strana začulo vikanje. - Diego, Diego! Bravo! - gomila je zapljeskala. Ostala sam skamenjena. Pa taj je mladić bio slikar Diego! Htjela sam propasti u zemlju od srama. Kad se žamor stišao, prišla sam mu i ispričala se. Nasmiješio mi se pokazavši savršeno bijele zube koji su se isticali na njegovome tamnom tenu. Tamne oči sjale su vrckavim sjajem. - Ispriku uvažavam samo ako uz nju ide i kava - vragolasto mi je namignuo. Moram priznati da sam ostala zbunjena. - Sutra u osam? Gdje da dođem po sramežljivu damu? - on se nije dao zbuniti. S uzdahom i klimanjem glave lijevo-desno dala sam mu adresu. Ne zato što mi se nije sviđao, baš naprotiv! Zato što mi se jako sviđao, a nisam željela da pomisli kako će sa mnom lako.Za Diega sam se odlučila udatiSutradan, oboružala sam se cinizmom do zuba. Ali i prekrasnom lanenom haljinom te sandalama koje čuvam samo za posebne prigode. Golda me s divljenjem promatrala. - Koja si ti sretnica! Uspješan i zgodan! - zadirkivala me. Došao je točan kao sat i odveo me u jedan nepoznati ali atraktivan klub gdje su se okupljali uglavnom umjetnici. Početnu tremu brzo smo razbili. Čaša-dvije šampanjca, dobra glazba i žamor oko nas potpuno su me opustili. Nakon malo vremena shvatila sam da mi cinizam uopće nije potreban s ovim momkom. Toliko smo se dobro razumjeli da su uskoro sve maske pale i ja sam se s njim ponašala kao da ga poznajem stotinu godina. Bila sam Ksenija kakva i jesam. Vrijeme nam je proletjelo u trenu a tema nam nije uzmanjkalo. Ispričala sam mu skoro sve o sebi, a on mi je uzvratio istom mjerom. Saznala sam kako mu je slikarstvo u genima, naime, i njegov otac i djed su također slikari. Otac je prije nešto više od trideset godina doselio u Englesku, gdje je kupio kuću na selu. Diego se tu rodio. Majka mu je umrla još prije jedanaest godina od raka. S ocem živi sam i nikada nije pomišljao da se preseli u London. Na selu mu je ljepše jer je daleko od gradske gužve. U Argentinu ode često u posjet djedu i baki, koji pak ne žele napustiti domovinu na dulje od dva-tri tjedna. Otac mu živi isljučivo od slikarstva i priznati je umjetnik.Susret po susret i... Već nakon dva mjeseca Diego i ja odlučili smo se vjenčati. Mojim roditeljima nije bilo drago isprve jer nisu znali u što se upuštam a bili su i skeptični jer se radi o momku iz tako daleke zemlje. No nakon brojnih telefonskih razgovora u kojima sam im sve ispričala o njemu i njegovima, i kada su uvidjeli koliko sam zaljubljena u njega, složili su se s našim brakom. Nas dvoje prštali smo od sreće i nismo uopće htjeli trošiti vrijeme: željeli smo se vjenčati odmah! Odlučili smo svoju vezu ozakoniti upravo u Londonu, gdje smo se i upoznali. Tek kad smo odredili datum svadbe, Diego je dogovorio moj posjet njegovoj kući i upoznavanje s ocem.Nikada u životu nisam imala toliku tremu i isčekivanja! Veliki slikar ženi sina jedinca! Znala sam da mi neće biti lako zadobiti njegove simpatije. Pripremila sam se na i na najgore.Dok smo automobilom klizili vijugavom cestom prema Diegovom domu, u meni je raslo nestrpljenje. Diego me smirivao, komentirajući kako zaista uzaludno brinem jer je njegov otac spontan i pristupačan čovjek ali nisam mu vjerovala.Nevini zagrljaj bio je fatalanSva djeca tako misle - kukala sam neutješno. Uskoro smo stigli. - I ti ovo zoveš kućicom?!? - zaprepastila sam se kad se parkirao na ogromnom parkiralištu nedaleko od prave pravcate vile. Smještena na samom rubu šume, na tri kata i poprilično hektara zemlje, djelovala je kao dvorac koji je dominirao okolinom.- Dobra večer! - u susret nam je prišao nasmiješeni markantan lik. - Ti si moja buduća snaha? Ja sam Armando - prišao je i snažno me zagrlio. Sledila sam se a koža mi sva naježila. Zašto? Ne mogu si to ni dan-danas objasniti. Tek, nevini zagrljaj u meni je pokrenuo lavinu strasti. Bila sam mokra od glave do pete. I potpuno zbunjena.Jedva sam promumljala svoj ime. Armando me zagrlio dok smo kretali prema kući veselo mi objašnjavajući sve o okolici, voćkama koje je svojedobno zasadio, ljekovitim biljkama koje su mu hobi a smještene su tu nedaleko od sjenice... Uopće ga nisam čula što govori. Plamen strasti ključao mi je u venama i jedino o čemu sam razmišljala bilo je: kako li se taj čovjek ljubi? Pune usne, malo podignute u uglovima, bile su kao stvorene za grijeh.- Sada znam od koga je Diego naslijedio šarm - morala sam to izustiti. Armando se malo odmaknuo od mene, znatiželjno me mjerkajući. - A meni je drago da je od oca naslijedio i dobar ukus kad su žene u pitanju - namignuo mi je.Srce mi je poskočilo od sreće. Samo, što ja to radim?! O tome ne smijem ni misliti!, tutnjalo mi je u glavi. Ali, bura u meni nije se stišala ni sat vremena kasnije, kad smo svi troje sjedili za velikim hrastovim stolom u dnevnom boravku, na večeri. Armando me prethodno upoznao sa sićušnom sluškinjom Mariom, koja im je kuhala i pospremala, proveo me kroz kuću, pokazao mi u kojoj sobi ću spavati, a koja je bila odvojena od Diegove... I nije mi se prestajao unositi u lice dok mi je sve objašnjavao. Posramljena onim što sam iznenada osjetila prema ocu svoga budućeg supruga, stalno sam skretala pogled u stranu.Bože, još će pomisliti da sam stvarno zadnja seljanka - grozničavo mi je prolazilo glavom ali pogleda jednostavno nisam mogla dići prema njemu. Imala sam osjećaj da će mi taj iskusni muškarac u očima pročitati sve.Nakon večere, dok se Diego tuširao, Armando me poveo u svoj atelier nedaleko od kuće, na samom ulazu u šumu.- Ovo je moja oaza u kojoj provodim najviše vremena - rekao je dok je otključavao vrata velikim metalnim ključem. - Pogledaj! - nastavio je upalivši svjetla. Osupnuta, blenula sam u raskoš ispred sebe. Bezbroj ulja na platnu velikih dimenzija gledalo me sa zidova i s poda, iz kuteva. Bilo je jasno da je Armando čovjek velike maštovitosti; platna su vrvila mnoštvom boja a na njima se ocrtavao simbolizam u punom jeku. Mjesečina, usamljeni pas koji zavija, prekrasna djevojka s mačem u ruci, tamni horizont pred kišu... Naspram ovih, Diegove su mi se slike činile mlakima. Duboko sam uzdahnula. Kao da je shvatio o čemu mislim, nježno mi se osmijehnuo.- Usamljen čovjek najbolji je umjetnik - kratko je izustio. Morala sam se složiti s njim. Iz svih je slika izvirala velika osamljenost. Tada, u tom djeliću sekunde, najradije bih mu se bacila u zagrljaj i ne pustila ga nikada više od sebe. Ali nisam. I vječno ću žaliti. Možda sam već tada trebala učiniti nešto što bi promijenilo sve naredne događaje. Nisam. Bila sam prevelika kukavica i mislila sam da je ovo samo jedna moja ludost koja će me ubrzo proći. Samo ... Nije.Zbunjena do u dubinu duše, napustila sam nakon dva dana njihov dom. Trebalo je pripremiti sve za dolazak roditelja na vjenčanje. U pripremama za taj veliki dan Armanda sam izgurala na sami rub mozga i nisam o njemu uopće željela razmišljati. Tješila sam se kako će me sve te glupe misli proći kad jednom kažem vječno "da". Diego nije ni naslutio da sa mnom nešto nije u redu. Moju povišenu nervozu odmah je pripisao predstojećem vjenčanju. Da je samo znao o čemu razmišljam... Umro bi na mjestu!Pristala sam na zajednički životVjenčali smo se i bili smo prekrasan par. Čak su i moji roditelji zaključili kako boljeg nisam mogla naći. Rekli smo im sve o našim planovima za budućnost: ja ću završiti svoj poslijediplomski i u Londonu naći posao u struci, on će slikati a živjet ćemo kod njegovog oca.- Kuća je i tako velika i ima mjesta za sve - čula sam Diega kako veselo objašnjava mom ocu. Pristala sam na zajednički život misleći kako će me grešne misli o svekru napustiti. Kako sam se samo prevarila!Ni sada, dvije godine nakon našeg vjenčanja, ne mogu ga izbiti iz glave. Život s njim, a bez njega, za mene je pravo mučenje. No Diego ne želi ni čuti da odselimo. Nije mu jasno zašto bih mijenjala ovaj komfor za mali stančić u Londonu. A ja? Očajna sam. Povrh svega, čini mi se da je Armando shvatio da sam zaljubljena u njega. Još gore, počela sam primjećivati njegove skrivene poglede koji su mi upućeni. Zuri u mene kada misli da ga ne vidim. Kao žena, osjećam da me želi. Samo, kako ćemo utažiti tu glad i istovremeno se ne pokajati? Njegov sin, moj muž... Ulog je zaista previsok. Nadam se samo da će mi Bog dati pameti i snage da sve ovo izdržim i ostanem čistog obraza.
Rođena sam u predgrađu velikog grada i tu sam provela sretno djetinjstvo, a i dio djevojaštva. Vjerovala sam da život ima svoj pravac i da je nama samo preostalo da ga slijedimo. Kako sam samo bila naivna, a tu ću svoju naivnost shvatiti tek mnogo godina kasnije. Od trenutka kada sam upoznala Dalibora, nesreća me počela pratiti u stopu. Još uvijek ne znam što me privuklo k njemu. Fascinirana njegovom ljepotom, nisam vidjela da se iza nje krije čovjek bez duše, bez skrupula i bez imalo ljudskosti u sebi. Svi su me upozoravali na njegovo problematično ponašanje i neprestano konzumiranja alkohola, ali se ja nisam obazirala na nikoga. Mislila sam da mi oni brane da budem sretna samo iz ljubomore, i što su me oni više odvraćali, ja sam bila upornija. Bila sam slijepo zaljubljena u njega i gledala ga nestvarnim očima u kojima su njegove mane bile vrline vrijedne svake hvale. I sada, nakon koliko godina, morala sam priznati da je bio fascinantno lijep, ali vanjština je bila jedino lijepo što je posjedovao.Imao je nebesko plave oči i tako varljiv, nevin pogled koji je bio obrubljen dugim trepavicama. Lice mu je bilo prava harmonija lijepo izvajanih crta, a vitko mišićavo tijelo samo je upotpunjavalo tu sliku.Kad me nakon godinu dana hodanja zaprosio, mislila sam da nema sretnije žene od mene. I bila sam sretna sve dok se nisam udala za njega. Tek je u braku njegovo lice ostalo bez maske. Odmah mi je jasno stavio do znanja da će njegova riječ biti prva i posljednja i da ga moram pokorno slušati u svemu, inače... Dobro sam znala što znači ono nedorečeno. Nisam se obazirala na njegove riječi. Mislila sam da je to uobičajen muški postupak i da će moja ljubav biti dovoljna da od njega napravim pravog čovjeka po svojoj mjeri. Na njegove sam se riječi samo tajanstveno osmijehnula. Umjesto da mi odgovori na moj osmijeh, on je samo napravio kiselo lice i izišao. Slegnula sam ramenima i počela pripremati ručak. Imali smo dobre temelje na kojima smo mogli sagraditi stabilan brak. Roditelji su mi darovali malu kuću i nismo morali živjeti u zajednici kao većina mladih parova, a to nam je bila velika prednost.Kad sam skuhala ručak, servirala sam stol i čekala. Moje se čekanje odužilo. Kad je Dalibor stigao, ponoć je odavno prošla. Čekajući ga, zaspala sam na fotelji. Ustala sam i sneno protrljala oči. Lice mi se izobličilo od ljutnje kad sam vidjela koliko je pijan. Jedva je stajao na nogama. Hitro sam ustala i krenula prema njemu. Obujmila sam ga u namjeri da mu pomognem, ali me ljutito odgurnuo. Da se nisam pridržala za rub stola, pala bih. Pokušala sam zatomiti ljutnju i dobrim sam dijelom uspjela u tome.- Gdje mi je večera? - pijano je promrmljao. - Večera je tu, a gdje si ti bio? - planula sam. Nakon mojih riječi, kao da se odmah otrijeznio. Kriknuo je a zatim se okrenuo prema meni. Prišao mi je nevjerojatnom brzinom i snažno me udario. Nakon prvog udarca, uslijedio ih je cijeli niz. Vrištala sam i zvala u pomić, ali me nitko nije mogao čuti. Kad se napokon smilovao i prestao me tući, okrenuo se i pošao prema stolu. Sjeo je mrmljajući nešto u bradu. - Daj mi večeru - zagrmio je njegov glas.Razmišljala sam samo djelić sekunde, a zatim sam ustala. Šutke sam mu servirala večeru; a zatim napustila kuhinju. Krenula sam prema kupatilu i pogledala se u ogledalo. Lice mi je bilo crveno i puno podljeva, a svaki me djelić tijela nesnosno bolio. Shvatila sam da sam pogriješila i da je moja udaja bila velika pogreška. Što sada, upitala sam se. Što mi je preostalo? Ništa. Bila sam previše ponosna da bih razvrgnula brak na samom početku i svima priznala da su bili u pravu. Morala sam se pomiriti sa sudbinom i trpjeti, nadajući se da će jednom biti bolje.Odjeća umrljana krvljuMoja se nada vrlo brzo rasplinula. Dalibor je bio sve agresivniji i neprestano je izbivao iz kuće. Iduće sam godine rodila kćer, a nakon nešto više od pet godina i sina. Iz djece sam crpila snagu i zbog njih sam trpjela razna poniženja kojima sam bila izvrgnuta. Dalibor je od mene uspio napraviti ono što je želio. Slomio je sav moj otpor i zgazio mi ponos, tako da sam sama sebi sličila na robota. Iako sam ga već odavno zamrzila, nisam imala hrabrosti razvrgnuti brak, a i mislila sam da je bolje da djeca imaju oca, ma kakav on bio. Postala sam ono što sam mislila da nikada neću biti, potlačena žena pored koje je prolazio život. Tako je prošlo više od šest godina braka, a meni su se one činile kao prava vječnost.Ta je večer bila neobično tiha, a ja se nikako nisam mogla oteti neprijatnom predosjećaju. Došla sam do prozora i pogledala u nebo. Zvijezde su blistale poput najljepših dragulja. Prinijela sam stolicu prozoru i sjela. Već sam godinama bila slijepa za prirodne ljepote. Da bi čovjek uživao u njima, mora biti sretan, a ja to nisam bila. Tužno sam uzdahnula. U daljini sam primijetila nečiju siluetu. Pretpostavljala sam da je to Dalibor i ustala. Odmaknula sam se od prozora i prišla štednjaku. Naslonila sam se na njega, pažljivo osluškujući svaki šum. Kad sam čula otvaranje vrata i dalje sam ostala na istom mjestu.- Žana! - zovnuo me Dalibor. Krenula sam prema predsoblju i šokirano sam zastala. Njegove hlače, jakna, košulja, rukavice i cipele - sve je bilo umrljano krvlju. Pretrnula sam od straha. Pretpostavljala sam da se dogodilo ono čega sam se najviše i bojala. Jednom je morao prijeći granicu. Znala sam da ga njegova agresivnost podjarena alkoholom, pretvara u divlju zvijer bez skrupula. - Što se dogodilo? - užasnuto sam upitala. - Pomozi mi da se skinem i ovo odmah operi. Da nikomu nisi rekla ni riječi, inače će te mrak posjesti. Uradila sam onako kako mi je rekao. Dok sam skidala njegovu odjeću, netremice sam promatrala krv na njoj. Bez sumnje, bila je ljudska, a bila sam sigurna i da se ta osoba nije dobro provela. Kad se skinuo, krenuo je pod tuš. Više mi nije rekao ni riječi. Dok se tuširao, sjela sam i briznula u plač. Činilo mi se da je sve već odavno izmaklo kontroli. Željela sam saznati istinu, a ipak sam je se bojala. Bila mi je muka. Izišla sam na svježi zrak i naslonila se na zid. Što je učinio? To mi se pitanje neprestano vrzmalo po glavi. Znala sam da od Dalibora neću izvući ni riječi, sve do trenutka dok mi on sam ne odluči reći istinu.Kad se istuširao, ušla sam u kupaonicu i počela prati odjeću. Čini mi se da sam je prala nekoliko sati, ali nikako nisam mogla oprati miris krvi koji mi se uvukao u nosnice. Kad sam napokon bila gotova, krenula sam u kuhinju. Dalibor je mirno sjedio za stolom i večerao, kao da se ništa nije dogodilo. - Ja sam cijelu večer bio u kući s tobom i djecom - rekao je i pažljivo me pogledao. Klimnula,sam glavom. Hoćeš li mi napokon reći što se dogodilo? - usudila sam ga se upitati. Začuđeno je zastao. - Bio sam kod tvoje tete Pavice. Malo sam je udario, ništa strašno - rekao je jednoličnim glasom. - Otkud onda toliko krvi? - Šuti! Nema nikakve krvi. Samo sam je udario nekoliko puta i to je sve. Ona je kriva zbog toga. - Je li živa? - Ne znam, a i ne zanima me. Ja nisam kriv. Moja je savjest mirna. Ona je samo dobila ono što je cijelo vrijeme i tražila - rekao je s čudnim sjajem u očima.Odmahnula sam glavom u nevjerici. Tog sam trenutka pomislila da mi laže, da on uopće i nije bio kod moje tete. Što bi on imao tražiti kod nje? Ona je živjela nekoliko kilometara od grada, a Dalibor nije imao automobil da bi tu daljinu prešao bez nekog valjanog razloga. Bila sam sigurna da je on nikada ne bi ni pipnuo, jer nam je ona pomagala više od svih. Sigurno se opet negdje potukao, tješila sam se. Nadala sam se da sam u pravu.Pogledala sam kroz prozor. Počeo je svitati novi dan. Nije imalo smisla da idem spavati, jer ionako ne bih mogla zaspati. Pristavila sam kavu, a Dalibor je ustao od stola i krenuo prema sobi. Povirila sam u nju nakon nekoliko minuta, a on je mirno spavao kao da se ništa nije dogodilo.Ostavi je, proklet bio!U iduća dva dana ništa nisam čula. Odahnula sam. To je značilo da je sve u redu, ili... Odmahnula sam glavom. Nisam željela ni misliti na to. Kad je trećeg dana policija pokucala na moja vrata, sa strahom sam pogledala u Dalibora. - Samo šuti, to je sve što tražim od tebe - rekao je prije nego što je otvorio vrata.Sam Bog mi je svjedok kolika se borba odvijala u meni u tim trenucima. Vidjela sam strah u njegovim očima, a on je isto kao i ja znao da je njegova sudbina u mojim rukama. Što da radim? Nervozno sam grčila prste u šaku. Ako budem šutjela, savjest će me peći cijeloga života, a ako progovorim, moja će djeca snositi najveće posljedice. Kad su policajci ušli, pokušala sam se ponašati što normalnije. Rekli su mi da je moja teta ubijena s nekoliko uboda nožem. Slomljeno sam zaplakala. Dok sam ja plakala, Dalibor je mirno odgovarao na postavljena pitanja. Ja sam klimanjem glave potvrđivala njegove riječi. U idućih nekoliko dana, dok je policija tapkala u mraku, mi smo pokopali moju jadnu tetu.Život pod istim krovom s ubojicom pretvorio se u pravi pakao. Ako sam nekad i mislila da on ne može biti gori nego što je bio, sada sam se uvjerila da nisam bila u pravu. Dalibor je pio i tukao me svakodnevno, čak i po nekoliko puta. Više mu nije bilo dovoljno da svoj bijes iskali samo na meni, pa je počeo tući i djecu. Potpuno se preobrazio. Više u njemu nije bilo nimalo ljudskosti, kao da je sam vrag upravljao njegovim postupcima. Mrzio me, mrzio iz dna duše. Znao je da u ruci imam moćno oružje s kojim ga mogu upropastiti, a i ja sam znala kuda vodi njegovo ponašanje. Želio me ubiti isto kao i moju tetu, želio je da moja usta zanijeme ali na svu sreću nije uspio u tome.Niti mjesec dana nakon smrti moje tete počeo me salijetati da kuću prepišem na njega, jer namjerava dignuti kredit i proširiti se. Iako sam ga odlučno odbijala, on je bio zadivljujuće uporan i previše miran. Nije bilo ni traga njegovoj svireposti. Potpuno se preobrazio. - Žana, promijenit ću se, obećavam ti. Ja samo želim svojoj djeci osigurati budućnost - rekao je slatkorječivo. - Neću - odgovorila sam kruto. - Pogledaj - izvadio je svežanj papira za kredit i poredao ih po stolu. Pažljivo ih je razvrstavao, objašnjavajući o čemu je riječ. - Ovako bi izgledala naša buduća kuća - ugrubo ju je skicirao.Sumnjičavo sam ga odmjerila. Morala sam priznati da se i meni sviđa njegov prijedlog, ali kao da me je neki unutarnji glas upozoravao da mu ne vjerujem. - Dobro, ne moraš je prepisati na mene. Daj mi samo punomoć. Iako nerado, pristala sam. Vjerovala sam da će se promijeniti i da mu samo moram pružiti šansu. Već idućeg dana, kad sam mu potpisala punomoć, otišao je i nije dolazio nekoliko dana. Kad je napokon došao, rekao mi je da se spremim i da ćemo otputovati u drugi grad. Njegov dobar prijatelj ima automobil i izići će nam u susret, objašnjavao je. Učinila sam onako kako mi je rekao. Nakon duge vožnje, malo prije ulaska u grad, prijatelj mu je zaustavio automobil, a Dalibor nas je pozvao u šetnju. Čim smo zamakli iza gustog drveća, bacio me na zemlju ne obazirući se što mi je sin u naručju i počeo me tući. Kupila sam se pod njegovim udarcima pokušavajući zaštititi dijete, svog dvogodišnjeg sina Denisa, ali me njegova vriska uvjerila da ni njega nije mimoišao očev bijes. Nakon što se iživio na nama, počeo je tući moju sedmogodišnju kći. - Ostavi je, proklet bio! - pokušala sam ga spriječiti.Optužio me za suučesništvoOvo ti je samo zato što si odugovlačila da mi daš punomoć. Prodao sam ti kuću, a sada se snalazi sama. Ovo sam trebao odavno učiniti. Mislila si da ćeš me moći ucjenjivati i vladati nadamnom, ali ti me još uvijek ne poznaješ. Ovo ti je samo upozorenje. Ako ti ikada padne na um da me prijaviš policiji, bolje bi ti bilo da te nema. Tek onda neću imati milosti prema tebi, a ni prema djeci - rekao je i okrenuo se. Nemoćno sam gledala kako odlazi. Uskoro sam čula paljenje automobila i zvuk koji se sve više udaljavao. Prigrlila sam djecu i krenula prema gradu. Suze su mi tekle niz lice. Nisam se obazirala na radoznale poglede, nije me bilo briga za njih. Boljela me je nepravda koja mi je nanesena. U meni se počeo buditi revolt, bijes i gorčina. Dok sam išla prema centru, pretučena i bez novčića u džepu, pogled mi je pao na jednog prosjaka koji je sjedio pružajući prema svima svoje drhtave ruke.Uvijek sam bila osjetljiva prema tuđoj nevolji, a sada od svoje nisam ni vidjela tuđu. I ja sam bila poput ovog prosjaka, bez krova nad glavom. Što sad? Kako stići do svojih roditelja? Nisam mogla prositi, bila sam previše ponosna za to, a isto tako sam bila svjesna da moram nešto poduzeti. Prolazeći pored crkve, zastala sam i ušla u nju. Ako mi je itko mogao pomoći i smilovati se nad mojom djecom, bila sam sigurna da je to svećenik. I bila sam u pravu. Dobila sam nešto novca, dovoljno da se s djecom vratim u rodni grad i kupim nešto za jelo. Čim sam stigla, laknulo mi je. Ostavila sam djecu kod roditelja i pošla prema policijskoj postaji. Odlučila sam napokon olakšati dušu i umiriti savjest priznavanjem istine. Sve sam ispričala istražnom sucu. Nisu me zadržali, pustili su me kući ali uz uvjet da ne napuštam grad.Kad su nakon nekog vremena uhvatili Dalibora, on me optužio za suučesništvo u ubojstvu. Tri sam mjeseca provela u istražnom zatvoru i napokon bila oslobođena optužbe. Laknulo mi je što ću napokon biti uz svoju djecu, ali isto tako sam bila svjesna da ću teško moći nastaviti živjeti u ovom gradu.Sama u nepoznatoj zemljiPečat sramote pao je na mene i njih i bez obzira na to što smo bili nevini, okolina nas je osudila. Dok sam ja bila u istražnom zatvoru, moja je kći krenula u školu. Odvjetnik i roditelji nagovarali su me da pođem u Italiju i nakon dugog razmišljanja shvatila sam da mi je to jedino preostalo ako želim živjeti životom dostojnog čovjeka. Tada sam se našla u dilemi. Ako odem u inozemstvo, moj će sin poći sa mnom, ali ne i kći. Ona će ostati kod bake i djeda zbog škole.Ipak, teška srca sam se oprostila od nje i krenula putem u neizvjesnost. Nisam imala što izgubiti. Gori mi život od ovog kojeg sam živjela nije mogao biti. Čim sam došla u Italiju, odmah sam se pokajala. Sama s djetetom u naručju, u nepoznatoj zemlji, bez znanja jezika, ništa nisam mogla očekivati. Uzela sam papirić koji mi je majka dala na rastanku i otvorila ga. Na njemu se nalazio broj telefona njezine prijateljice koja je već godinama bila u Milanu. Znala sam da mi je ona pronašla maleni stančić, ali ne i posao. Nazvala sam je i u idućih se nekoliko dana pokušala naviknuti na novi život. Bilo mi je tako teško bez moje kćeri. Osjećala sam krivnju i grižnju savijest, ali sam se pokušala utješiti da drugačije nisam mogla postupiti. Uskoro sam pronašla posao, a Denisa smjestila u vrtić. Ubijala sam se od rada, jer je to bio jedini lijek za moju ranjenu dušu. Štedjela sam svaku liru da bih je mogla poslati roditeljima.Često sam razmišljala o svemu što mi se dogodilo. Ponekad sam mislila da sam dobro postupila što sam Dalibora prijavila policiji, a ponekad sam sumnjala u ispravnost svoje odluke. Da on nije prodao moju kuću i izbacio nas na ulicu, možda bi ta užasna tajna zauvijek ostala u meni, ali on me natjerao da tako postupim. Željela sam mu se osvetiti za sve ono što mi je učinio, a to je bio jedini način. Nisam tako postupila zbog ljubavi prema pravdi, a to me najviše i boljelo. Jednog dana, kada on iziđe iz zatvora, njegova će osveta biti strašna. Bojala sam se. Noćima nisam mogla mirno usnuti. Moj je san bio košmaran i u njemu sam proživljavala pravi pakao. U njemu mi je budućnost izgledala mnogo strašnije od prošlosti. Znala sam da sam u pravu, slutila sam to.Iduće godine, kad je počelo suđenje, morala sam doći zbog svjedočenja. U toku dugotrajnog postupka, Dalibor je priznao krivnju: ubio ju je zato jer je želio njezin novac. Nije ni slutio da je ona bila više nego siromašna, a oporuka je to i potvrdila. Vjerovao je da novca ima u izobilju i kada mu ga nije htjela dati, potpuno je izgubio kontrolu nad sobom. Osuđen je na dvadeset godina zatvora.Kad je napokon sve bilo gotovo, odahnula sam. Imala sam dovoljno vremena pred sobom da bih organizirala svoj život i to je bilo jedino što me tješilo. Ponovo sam se vratila u Italiju i pokušala početi iz početka. Ali to je bilo tako teško, mnogo teže nego što sam zamišljala. Neprestano me proganjao njegov prijeteći pogled. Kako je život čudan. Opasnost mi je prijetila od osobe koju sam voljela više od ičega na svijetu, i uz koju sam željela dočekati starost. Ništa nije tako slijepo kao mladost i neiskustvo, a ja sam bila očiti primjer da je tako. Naivno sam mislila da imati ljubav znači imati i sreću, a sada, kad se osvrnem iza sebe, uviđam da ja njegovu ljubav nikada nisam ni imala. On je bio čovjek koji je volio samo sebe, a to najbolje dokazuje činjenica da nije imao milosti ni prema vlastitoj djeci. Stvorio ih je da bi ih uništio i to je bila bolna istina. Ja sam se morala boriti za njih, morala sam im biti otac i majka, ali to nisam mogla biti s kćeri. Život se potrudio da nas razdvoji i ja sam se trudila da joj ljubav nadomjestim lijepom garderobom, igračkama i novcem. No, time sam zavaravala samu sebe.Kći mi se počela otvaratiZnala sam da je ona dovoljno velika da bi sve shvatila, ali se ipak prema meni ponašala kao prema strancu. Boljela me njezina hladnoća i zatvorenost. Znala sam da me krivi za sve zlo koje nam se dogodilo, a najviše me krivila što sam je ostavila s mojim roditeljima i odvojila je od brata. Nisam mogla udovoljiti svima. No, pokušala sam se prilagoditi novonastaloj situaciji. Često sam razmišljala o Daliboru. Iako nije zaslužio moju ljubav, ipak nisam bila ravnodušna prema njemu. Sažalijevala sam ga, iako sam znala da on to nije zaslužio.Tako su prošle tri godine, a onda me zatekla vijest kako je Dalibor u zatvoru preminuo od srčanog udara. Nisam imala snage ni zaplakati. Toliko toga ružnoga... Ovako je za sve najbolje, pomislila sam i odlučila ga, koliko mogu, zaboraviti. Zapravo sam odahnula i tek tada počela živjeti punim plućima. Vratila sam se u domovinu i sa znanjem stranog jezika ubrzo pronašla posao.Nedavno mi se kćer počela sve više otvarati. Sada je malo starija pa lakše razumije ono što svojim malenim dječjim mozgom prije nije uspjevala dokučiti. Postajemo prave prijateljice. Prošlo je još godinu dana i ja sam konačno upoznala pravu ljubav. Trebalo je proći mnogo vremena dok sam odgovorila na Marinkova udvaranja. Nakon onog što sam doživjela uz Dalibora, nije bilo nikakvo čudo što sam bila oprezna i puna nepovjerenja. Jedan od razloga što sam pristala na njegovo udvaranje bio je i taj što sam bila sama, a samoća mi je sve više postajala teretom. Nisam imala lijepih sjećanja da bih se tješila s njima, a i trebao mi je netko tko će mi pomoći, tko će biti melem za moje izranjavano srce.Marinko je bio sušta Daliborova suprotnost, nježan, pun razumijevanja i uvijek spreman pružiti ljubav. Umjesto udarcima, obasipao me poljupcima, umjesto vike, pružao mi je razumijevanje. Uz njega sam naučila voljeti, a i bila sam voljena. Osjećala sam se ženom, a što sam mogla više očekivati? Nadam se da će moja sreća potrajati, jer sam je i zaslužila, a što je najvažnije, Marinko me naučio praštati. Oprostila sam Daliboru sve što mi je učinio. Više ne živim u prošlosti.
Već dugo ne mislim ni na što, samo na tugu i osamljenost koju osjećam. Hladnoća se pomalo uvlači u moje onemoćalo tijelo. Smijem se i spuštam pogled na svoje ruke. Već ih godinama nastojim ne gledati. On su dio mene, ali i nijemi svjedok vremena koje je netragom prohujalo. Prsti su mi nekako ukočeni, a koža naborana, posuta staračkim pjegama. Nosim težak teret od sedamdeset godina, ali i breme koje je život ostavio na mojim leđima.Nikako se ne mogu pomiriti s godinama koje imam. Moj duh je mlad, ali zarobljen u ovom smežuranom oklopu. Tijelo me odavno već ne sluša kao prije. Odjednom, misli mi se počinju vraćati u prošlost, u dane kada nisam mogla ni naslutiti da mi život priprema sve ono što sam proživjela. Hranim se sjećanjima, jer samo još njih imam.Rođena sam u krševitom selu Dalmatinske zagore, gdje smo živjeli od poljoprivrede. Težak je to bio život. Zemlja je uzimala mnogo truda, a tako je škrto uzvraćala. Bila sam najstarija od petoro djece, a samim tim se podrazumijevalo da ću se, čim malo porastem, uputiti u obližnji grad u potrazi za poslom. Nisam mogla birati. Znalo se da su poslovi koji su najslabije plaćeni, i oni koje nitko neće, rezervirani za ovakve poput mene. Čim sam napunila petnaest godina, otišla sam u grad. Kako je dojmljiv bio taj prvi susret! Osjećala sam se poput Pepeljuge koja je išla na svoj prvi bal. S nevjericom sam gledala zgrade, kuće, ljude koji su bili tako smiješno odjeveni, a što mi je najčudnije bilo, nitko nikoga nije pozdravljao. Na nekoliko prvotno upućenih pozdrava, majka me samo jače stisnula za ruku. Nadala se da ću shvatiti, a pošto nisam, ljutito se okrenula prema meni. - Ne pozdravljaj nikoga - rekla je kruto. Znala sam da se iza tog hladnog držanja krije ogromna tuga i nisam se obazirala na njene riječi. - A zašto? - naivno sam upitala. - Zato što ovdje vrijede druga pravila. Mi u selu smo poput velike obitelji, a ovi ljudi se niti ne poznaju. - A kako oni tako mogu živjeti? - željela sam toliko toga znati, ali mi majka nije objasnila ili možda ni ona nije znala.- Vidjet ćeš kako žive. To je sasvim drugi svijet. Nemoj nikada dozvoliti sebi da te zavede lažni sjaj novca ili života koji nikako ne bi priličio jednoj djevojci. Budi poštena, vrijedna i uzmi samo ono što si svojim radom zaslužila. Uskoro će doći gospođa kod koje trebaš raditi. Bilo je tako teško pronaći ti posao. Moraš biti odgovorna. Ako ti nekad i ne bude pravo, sjeti se da tvoja braća i sestre ovise o tebi. Koliko god ti bilo teško, nama je na selu još teže. Samo jedna pogreška i vraćaš se kući - pokušala me posljednji put upozoriti, a ujedno i podsjetiti na sve one riječi koje mi je mjesecima neprestano ponavljala.Činilo mi se da smo satima čekali dok nisu došli po nas. Tek kad su nas odveli u prekrasnu kući u samom centru grada, shvatila sam da je život nepravedan. Ljudima poput mene davao je samo mrvice, a drugi su uživali u životu i živjeli ga onako kako bi i dolikovalo svakom čovjeku. Dok je majka s gospođom razgovarala, ja sam stajala i zapanjeno promatrala sav onaj luksuz koji me okruživao. Većinu stvari nikada nisam ni vidjela, i u sebi sam se pitala čemu su služile.- Dođi, Suzana - majka me uskoro pozvala. Bojažljivo sam im prišla. Ruke sam grčevito stiskala u šaku. Bojala sam se. Ja sam jednostavno bila na mjestu kojem nisam pripadala. - Ja moram ići kući. Gospođa Domina će ti objasniti sve što budeš trebala znati - majka je brzo rekla. Kimnula sam glavom. Majka se ubrzo oprostila. Imala sam osjećaj kao da je pobjegla. - Dođi - čula sam glas tete Domine. Prišla sam joj. S negodovanjem je gledala u moju čistu ali iznošenu odjeću koja je odudarala od odjeće koju je ona nosila. - Dođi, pokazat ću ti tvoju sobu. U ormaru ima nešto odjeće koja će ti sigumo odgovarati. Ne boj se - rekla je, kao da je pročitala moje misli.Zašto mu to dopuštate?Kod nje sam ostala sve do njene smrti, pune četiri godine. Ne mogu reći da mi je bilo idealno, jer nije, ali sam bila zadovoljna. Bila je grintava poput većine starih ljudi, ali i plemenita. Voljela me je na neki svoj čudan način, onako kako je najbolje znala. Tek nakon njene smrti nastao je pravi pakao. Mjesecim sam tražila posao, ali bez uspjeha. Moji su ovisili o meni, a ja nisam imala prihoda. Prihvatila sam prvi ponuđeni posao, i to je bio početak pravog pakla koji je trajao skoro cijeli život. U kući u koju sam došla vladala je nekakva čudna atmosfera. Ljudi su bili bogati, ali i pravi tirani. Gospodarica se bojala i svoje sjene, a kamoli ne muža. Prvih nekoliko mjeseci nekako sam i izdržala, ali kad me je njezin muž silovao, za mene je to bio početak kraja. Znala sam da mu žena zna za ono što on radi ali se ne protivi.- Zašto mu to dozvoljavate? - planula sam idućeg dana. Pogledajte što mi je učinio? Znali ste to, ne možete mi reći da niste - plačući sam joj objašnjavala. - Žao mi je, jedva je prošaputala. Bila je blijeda, iscrpljena, i puna očaja. Tek kasnije sam shvatila kolika je bila njezina agonija. - Ne odobravam to, ali što mogu? - Što možete? Kako je to jadan odgovor! Ja sam svoju nevinost čuvala za brak, a ne za nekog luđaka koji misli da za ono malo bijedne plaće može dobiti i moje tijelo. Vi ste gori od njega. Trebali ste me upozoriti - bila sam na rubu živčanog sloma. - Ni mene nitko nije upozorio. Život je takav. Ne mogu se boriti protiv njega. Previše je utjecajan. Ovisim o njemu, isto kao i ti. Okrenula sam se i izišla van. Nije mi se vraćalo u onaj stan ali nisam imala kamo. Vratila sam se nakon nekoliko sati.- Gdje si bila? - njezin muž je planuo. Da nisi ni pomislila da bi mogla otići. Nikada više nigdje ne bi radila. Svi bi znali kakva si! Moja si dok te budem želio, a poslije idi gdje te je volja - s visine je rekao.Roditelji su me osudili i otjeraliPogledala sam u pod. Lice mi se zajapurilo od nelagode. Toliko toga sam mu željela reći, ali nisam. Bila sam svjesna da bi on bio u stanju ostvariti svoju prijetnju. Kao da je on obilježio početak kraja. Uskoro sam ostala trudna i njegova žena me izbacila na ulicu. Slijedeći logiku, vratila sam se u svoje selo. Kad sam svojima rekla razlog zbog kojeg sam se vratila i što sam sve proživjela, s gađenjem su me gledali.- Lažeš! - očev glas odjekivao je poput grmljavine. - Naravno da je lakše reći da lažem, nego priznati sebi da sam tvoja žrtva, žrtva djece koju si ti trebao hraniti. Kad je trebalo vama pomagati, ja sam morala, a sada, kad je pomoć meni potrebna, nemam je od koga dobiti - bila sam ogorčena na njih. - Ne kukaj mi tu i ne laži mi! Osramotila si ovu obitelj i u ovoj kući nema mjesta za tebe. Od sada, više mi nisi kći! Možeš prespavati do sutra, a onda idi kamo te volja. Sama si izabrala put kojim si krenula, ali na nas zaboravi - bio je nepokolebljiv. - I ti si mi otac? - ogorčeno sam izustila. Gledala sam ga s mržnjom u očima, s mržnjom koja me razarala iznutra. Tek tog trenutk sam shvatila svoju situaciju. Dok sam im pomagala, bila sam dobra za svakoga i nitko se od njih nije pitao kako je meni, kako sam ja podnosila ovu životnu stvarnost. - Da, otac sam ti. Nisam te tako odgajao. Dobro si znala posljedice svoje požude, ali je ona bila jača od savjesti i svega onog što sam ti kao roditelj odgojem usadio. - A što si mi usadio? Rad, rad i samo rad. - Da. Dobro si rekla, ali širenje nogu nikako ne možeš nazvati radom. - Zar stvarno misliš da sam to dobrovoljno napravila? - Nisam progutao tu tvoju priču. Otišla si u grad i željela si biti moderna, poput njih. I budi, ali samo daleko od moje kuće. - A što da radim? Kamo da idem? - Idi ocu svojeg djeteta, ako uopće znaš tko bi to mogao biti. - Ali... - Ne želim raspravljati o tome. Mrtva si za mene, mrtva. Kamo sreće da jesi. Tvoja smrt bi mi bila manja tuga od ove sramote.Boljele su me njegove riječi, boljele kao živa rana. Pogledala sam prema majci. Sjedila je u kutu i plakala. Činilo mi se da je u ovih nekoliko posljednjih minuta nekako ostarjela, smanjila se. Znala sam da je njezina tuga golema, ali je šutjela. - Majko?!- tiho sam je zovnula. - Bit će onako kako ti otac odluči - tiho je rekla. Oči su mi se napunile suzama. Nemoćno sam gledala jedno, pa drugo. Bila sam osuđenik, a sudili su mi moji roditelji, oni koji su mi dali život. Nikada jedno zlo ne -lolazi samo, a to se pokazalo istinitim i u ovom slučaju.- A što si ti? Zar ti -nemaš nikakva prava? ljutito sam viknula. - Ja mu se moram pokoravati. Mrzim vas. Mrzim, i uvijek ću vas mrziti. - Mrtva si za sve nas. Ako ti se itko od moje djece usudi javiti, on će biti sljedeći koji će ići na ulicu. Ne trudi se da stupiš u kontakt s nama. Ne brini, neću - plačući sam rekla. Krenula sam prema prostoriji u koju sam odložila svoje stvari. Svih ovih godina, sebi ništa nisam kupila, sve sam njima davala. Nisu mogli shvatiti da sam ja žrtva. Lakše im je bilo otjerati kći od kuće, nego trpjeti porugu cijelog sela. Kako su mogli? Otjerali su me poput šugavog psa. A kamo da odem? Što da radim? Gdje ću se smjestiti? Kamo s djetetom? Toliko se pitanja vrzmalo po mojoj glavi, a ni na jedan nisam imala odgovor.Išla sam u nepoznato, ali ovaj put situacija je bila kudikamo teža. Uskoro neću biti sama. Trudnoća se ne može skriti. Ma koliko grad bio velik, ipak se u njemu sve znalo. Svi će upirati prstom u mene, i bojala sam se da mi nitko više neće htjeti dati posao, jer moj "nemoral" će me pratiti poput sjene.Paul je održao obećanjeIdućeg dana sam otišla iz svojeg doma. Nisam se ni okrenula, nisam imala razloga da to učinim. Kad sam došla u grad, prvih nekoliko dana sam provela u iznajmljenoj sobici. Po cijeli dan sam tražila posao, ali ga nisam uspjela pronaći. Gotovo da nisam jela. Nisam se imala kome obratiti. Višegodišnji boravak u gradu sveo se samo na rad, tako da gotovo nikoga nisam ni poznavala. Ono malo ušteđevine se topilo, i kad sam ostala bez ijednog novčića, pala sam u duboki očaj. Bila sam sama na svijetu.Kad sam se prestala nadati, pronašla sam posao. Nije bio dobro plaćen ali sam barem imala krov nad glavom i koliko-toliko pristojan obrok. Nisam mogla birati. Uskoro sam rodila kćer. I samim tim što sam kod nekog radila, bila sam dovoljna neprijatnost za ukućane. Godinama sam se borila na samo meni znan način. Čak i ne znam kako sam uspijevala u tome. Bila sam uvijek na rubu, ali sam opstajala.Kad je Karla napunila sedam godina, upoznala sam predivnog momka koji se zvao Paul. Došao je na ljetovanje kod svojih predaka, ali je živio u Americi. Bila je to ljubav na prvi pogled. Bili smo vršnjaci ali je bio neobično zreo za svoju dob. Nije mu smetalo dijete i mojoj sreći nije bilo kraja. Nakon mjesec dana, otišao je uz obećanje da će mi poslati kartu, te da ću mu se i ja uskoro pridružiti. Sumnjala sam da će se to ostvariti. Pomirila sam se s tim. Znala sam da rijetko imamo priliku za sreću i zato sam te mrvice čuvala poput najveće dragocjenosti.Na moje veliko iznenađenje, održao je obećanje. Već nekoliko mjeseci poslije, ja sam bila u Americi, udana za čovjeka kojeg sam obožavala. Koliko li je to samo bilo olakšanje! Daleko od rodnog grada, od podozrivih i podrugljivih pogleda. Po prvi put u životu se nisam morala brinuti kako da prehranim sebe i svoje dijete. Imala sam sve. Predivnog muža, dijete, miran život pun ljubavi. Dobila sam od života mnogo više nego što sam se nadala. Prošla sam trnovit put do sreće, ali je vrijedilo. Sva ona žrtva mi se činila ništavnom, bila je samo zaobilazan put do cilja.Godine su se nizale kao perle na nisci, a svaka mi je i bila poput najljepšeg bisera. Znala sam cijeniti sva- ku sekundu sreće i maksimalno sam uživala u svakom trenutku. Već sam se pomalo i uljuljkala u sigurnost te su mi kočnice opreza znatno popustile. Jednostavno, to je bilo sasvim normalno u toj situaciji.Katarina je rasla i već je duboko zašla u pubertet. S mojim mužem se neobično dobro slagala. Bio je tako ponosan na nju. Imali su vrlo prisan odnos, pa sam im ponekad čak i zavidjela na tome. Nije mi bilo ni na kraj pameti da u nešto posumnjam. Istina je da je ona bila predivna mlada žena. Sve na njoj je bilo skladno, od vitkog tijela do lica. Jednostavno, nije imala nikakvu manu.Njegovi osjećaji nisu bili očinskiA onda, Paul se počeo mijenjati. Više nije bilo nikakvih intimnosti između nas. Smatrala sam to prolaznom krizom i nije me previše zabrinjavalo. Bilo je očito da ga nešto muči. Pokušavala sam na razne načine proniknuti u srž problema, ali sam nailazila na zid šutnje. Pošto se nije mijenjao na bolje, alarm za uzbunu je zazvonio.- Je li druga žena u pitanju? - sa zebnjom sam ga jednom upitala. Ništa nije odgovorio, samo je šutke gledao u pod. Protrnula sam od straha. Nastojala sam uhvatiti njegov pogled ali nisam uspjela. - Paule! - uzviknula sam u strahu. Što se događa? Umjesto odgovora, samo je slegnuo ramenima. U taj trenutak ušla je Katarina. Nije bilo smisla da nastavimo s razgovorom, ako tako mogu nazvati to što sam samo ja pričala, a on je šutio. - Mama, moramo razgovarati - oprezno mi se obratila. - To nam očito u posljednje vrijeme nikako ne ide. Kao da ste svi mutavi. Obraćate mi se samo kad vam nešto treba - bila sam na rubu živaca. - Trudna sam - gotovo je s osmijehom rekla. Trgnula sam se kao oparena. Došla sam u iskušenje da joj pljuskom skinem taj samouvjereni izraz lica ali sam se suzdržala. I ja sam nekad bila u njezinoj situaciji. Očito se povijest ponavljala. - Trudna si? - okrenula sam se. - Da. A što je tu čudno? - očito smo zamijenile uloge. Ja sam bila zbunjena, a ne ona. - Čije je to dijete? - napokon sam upitala. Ponovno mi se nasmiješila. Pogledala sam u Paula. Tražila sam potporu od njega ali je ona izostala. Promatrao je Katarinu nekako čudno, kao da su njih dvoje sami u prostoriji. Imao je potpuno promijenjen izraz lica. Ništa mi nije bilo jasno. Gledala sam u jedno, pa u drugo ali ipak ništa nisam povezala. - Pitaj svoga muža - rekla je s likovanjem. - Molim? - skočila sam kao oparena. Otkud bi on to mogao znati? Svirepo mi se nasmiješila. Tog mi je trenutka sve postalo kristalno jasno. - Ne! - kriknula sam. To nije istina! To ne može biti istina! Paule, o čemu ona to govori? - Žao mi je - jedva čujno je rekao. - Ali, ti si joj kao otac - rekla sam rečenicu koja u ovakvoj situaciji doista nije imala smisla. - Moji osjećaji prema njoj nisu nimalo očinski. Volim je kao ženu, a ne kao kći.Okrutna igra muža i kćeriKlonula sam. Ponestajalo mi je daha. Lice mi je postalo avetinjski blijedo. Ponovno su me izdali moji najdraži. Bol je postala gotovo neizdrživa. Izdala me moja kći, ista ona zbog koje me moja obitelj odbacila. Prošla sam Kalvariju zbog nje ali mi se činilo da me to nije boljelo ovoliko kao sada. Zašto mi se ovo dogada? O, Bože, zašto? Nisam imala snage ni plakati. - Kao ženu? - tiho sam ponovila. Kako si mogao? Sigurno si iskoristio njenu naivnost i mladost. - Ako je itko ovdje naivan, onda si to ti. Jednostavno, dogodilo se. Nisam se mogao boriti protiv osjećaja. Kada je ljubav u pitanju, onda ništa nije važno. Mi se volimo. Pomiri se s tim - ustao je i prišao Katarini. Stao je iza nje i zaštitnički je obgrlio. Skamenjeno sam ih gledala. Pokrila sam lice rukama i zajecala. Nisam ni primijetila da sam ostala sama. Moj svijet se srušio, srušilo se sve. Trebala sam ih mrziti ali ni to nisam mogla.Moje srce je bilo mrtvo, oni su ga upravo ubili. Bila sam samo spomenik boli, osoba koja je samo fizički bila živa. Rukom sam krenula prema grudima. Imala sam osjećaj da mi je u njima vatrena kugla koja je pekla poput pakla. U prsima vatra, ali u glavi praznina. Tupo sam zurila u svoje ruke koje su se nekontrolirano tresle. Dva bića koja sam najviše voljela, na moju ljubav su uzvratila paklom.Ne znam koliko sam tako stajala. Kad sam se pomaknula, udovi su mi bili ukočeni. Ovako nisam mogla dalje. Sjedenjem u naslonjaču ništa se neće promijeniti. Tromo sam ustala i krenula prema kupatilu. Pogledala sam se u ogledalo. Samoj sebi sam bila neprepoznatljiva. Oči su mi sjale kao u groznici, a lice je bilo blijedo poput kreča. Još uvijek sam bila mlada i lijepa. Godine gotovo da nisu ostavile traga na meni ali sam itekako bila svjesna da se nisam mogla boriti s nekim mlađim od sebe, a nisam ni željela.Kakvog bi smisla imalo boriti se za nekog tko te je izdao, i da nije moja kći bila u pitanju? On je jednostavno postao bezvrijedan nakon ovog. Bijes je počeo mijenjati tupilo i rastao je iz trenutka u trenutak. Ovo nisam zaslužila, to nikako! Kako su mogli? Nekako sam i mogla razumjeti Paula, ali ne i svoju kći. Zašto mi je to učinila? Dobro je znala koliko sam propatila u životu, i to upravo zbog nje. Gdje su sada?S užasom sam zamišljala različite scene. Stresla sam se od jeze. Moja kći i Paul? Nemoguće! Još uvijek mi se sve sličilo na ružan san, ali sam znala da nije. Neizdrživa bol me podsjećala da je sve to bila stvarnost. Muškarci? Svi su isti, samo što neke upoznamo u janjećoj koži, u dobro upakiranoj ambalaži. Jadni su. Sve bi učinili samo da zadovolje sebe i ništa im nije sveto.Mislila sam da ju je prihvatio kao kći, ali ne! On je jednim udarcem ubio dvije muhe. Bio je sa mnom, a odgajao je drugu za sebe. Oblikovao ju je onako kako je želio, jerje s Karlom od njene sedme godine. A zašto sam se čudila? Zar još nisam naučila da je ovaj svijet tako beskrupulozan? Kako sam ikad i mogla pomisliti da mu je ona kći, i da su njegovi osjećaji samo roditeljski prema njoj?Nije imalo smisla sažalijevati samu sebe. Trebala sam nešto poduzeti, ali što? Po drugi put u životu našla sam se pred problemom kojem se nije ni nazirao izlaz. Činilo mi se da sam nekada imala više snage za borbu. Bilo mi je loše u mladosti ali dobro nisam ni upoznala sve dok se nisam udala. A tko bi se nadao da ću ovo doživjeti? Sreća je tako varljiva, kao magla. U jednom si trenutku okružen njom, a već u drugom nema joj ni traga. Teturajući sam krenula u sobu. Uzela sam kofer i počela trpati stvari u njega. Ono malo svojih stvari lako sam spakirala.Zar misliš da si mi naškodila?S tugom sam pogledala u njih. To je bila sva moja višegodišnja imovina. Živjela sam skromno. Sve što sam imala ulagala sam u Paula i Karlu, a za sebe gotovo da nisam ni marila. Tek mi je u tom trenutku sinulo da ja uopće nemam gdje. Čak ni putovnicu nisam imala. Sjela sam na jednu torbu i tužno zajecala. Iz mene su istekli potoci suza ali mi bol nimalo nije bila lakša. Nisam mogla ostati ovdje, to bi bilo kopanje po živoj rani, a nisam mogla ni u Hrvatsku.Uskoro sam čula otvaranje vrata i smijeh. Protrnula sam. Poželjela sam propasti u zemlju, ali su to bile samo puste želje. - Još uvijek si tu? - Paul me je začuđeno pogledao. - A kamo da idem? - rekla sam s gorčinom u glasu. - Možeš ti živjeti i ovdje. I tako će nam trebati dadilja za dijete - rekao je krutim glasom, glasom u kojem se osjećao trijumf. - Ne! - naglo sam ustala. Ne dolazi u obzir. - A kamo ćeš? - Samo što dalje od vas dvoje. Uopće mi nije važno gdje ću biti. Teško mi je moliti te, ali ipak imam pravo na to. Treba mi novac - jedva sam izustila. - Novac? Mislim da je meni, odnosno nama, potrebniji nego tebi. Ipak, dat ću ti samo da te se riješim.Karla se kikotala. Očito joj je sve ovo bilo zabavno. Ustala sam i došla do nje. Nekoliko trenutaka sam je promatrala pokušavajući joj uhvatiti pogled, a onda sam je snažno pljusnula. Činilo mi se da sam nakon tog udarca osjetila ogromno olakšanje. Trgnula se, a onda pogledala s mržnjom.- Zar misliš da si mi naškodila? Jadan je taj tvoj pokušaj. To ti je posljednja mrvica ponosa, ponosa kojeg nikada nisi ni imala. Gadiš mi se. Uvijek si bila beskičmenjak i plesala si oko Paula. A sada on pleše oko mene. Bez njega si nitko i ništa, kao što si bila prije njega. Nikada ga nisi voljela kao što ga ja volim. Za tebe, on je bio samo osoba koja ti je pružila ono što ti nitko nije htio pružiti. Sa ulice si došla, tamo se i vrati - u njenim se riječima jasno mogla nazrijeti mržnja. - Koga sam ja to odgojila? - postavila sam pitanje više sebi nego njima, uzela svoje kofere i bez okretanja izišla na ulicu.Naučila sam biti odbačenaSuze su mi zamaglile pogled. Bila sam jedna od mnogih beskućnika. Danima sam tražila posao, preživljavala proseći, što me zbilja dokrajčilo. Nikada nisam pala toliko nisko. Ali, bila sam uporna. Obilazila sam kuće i restorane u potrazi za poslom, i napokon mi se nasmiješila sreća. Dobila sam zaposlenje. Bilo je slabo plaćeno, ali ja sam bila sretna. Godinama sam ostala u Americi. Nisam se željela vratiti u Hrvatsku bez novca. Tek kada sam dobila invalidsku mirovinu, pokupila sam svu svoju ušteđevinu i vratila se u rodni grad.Kupila sam sebi malenu kućicu i napokon se smirila. Sve sam nekako podnosila ali me je samoća pritiskala poput najtežeg tereta. S vremenom sam stekla uski krug prijatelja ali nitko od njih nije znao moju tajnu. Kako je samo sudbina okrutna?! Mene se moj otac odrekao, a i ja sam isto, odrekla se svoje kćeri. On je imao svoje razloge, ja svoje. Kći mi se nakon nekoliko godina pokušala približiti ali ilisam htjela ni čuti za nju, a najmanje za Paula. Čak mi ni njezina djeca nisu ništa značila. Možda sam pogriješila, ali sam smatrala da je to jedini način da opet ne budem povrijeđena. Naučila sam biti odbačena, no nikome nisam željela pružiti priliku da to opet učini.Sada, na zalasku života, mogu zaključiti da je život ipak bio nepravedan prema meni. Odbacili su me svi koji su bili u krvnom srodstvu sa mnom. Život me satirao ali me nije i dokrajčio, Ja sam ipak naučila da život treba voljeti, da treba uzimati ono malo što ti pruži, i nikada se ne predati. Ipak, imala sam lijepu i mirnu starost, a to je san mnogih mojih vršnjaka. Iz svega toga čovjek iziđe jači i nauči cijeniti svaki trenutak u kojem se nazire barem tračak sreće.
Viziju svojeg života imala sam od malenih nogu. Željela sam sresti osobu koju ću voljeti do kraja života, koja će mi pružiti sigurnost i udobnost doma ispunjenog ljubavlju, a ako se tome pridoda i moja želja da imam mnogo djece, sve je bilo posloženo u idealnu sliku i viziju koju sam željela ostvariti. Nekako sam idealnog muškarca smatrala nekog tko će biti nalik na mojeg oca. On je bio miran čovjek kojem je obitelj bila na prvom mjestu, i koliko god da sam živjela uz njega, nisam mu pronašla nijednu manu. Nikada nije imao pretjerano burne reakcije, niti ga je bilo što moglo izbaciti iz takta. Na sve je gledao kao iz neke udaljenosti, i kao da sebe nije unosio ni u jedan događaj koji je bio u tijeku.Odrastala sam mirno na obiteljskom imanju koje se nalazilo samo desetak kilometara van grada. Kilometrima oko nas nije bilo kuća, ali meni moji vršnjaci nisu nedostajali jer sam išla u školu u grad, a i svi su rado dolazili kod nas, tako da je kod mene uvijek bilo veselo i živo. Sve je bilo nekako tiho, bez adrenalina, predvidljivo u svakom pogledu. Iako sam navikla na takav način života, ponekad mi je nedostajalo malo divljine u njemu, ali sam se u većini slučajeva suzdržavala da ne izazovem očevo zgražanje. Za razliku od njega, majka je prštala od života, ali je taj njen entuzijazam s godinama kopnio, te je na kraju ona postala gotovo kopija mojeg oca. Ta bezličnost mi je počela smetati u adolescenciji.Cijelo vrijeme sam mislila da je tako kod svih obitelji, a kada sam se uvjerila da nije, logično je bilo da krenem u istraživanje života. Prve ljubavi označile su i prve promjene mišljenja i uvjerenja. Nesvjesno sam tražila sve ono što sam mislila da nikada neću, momke koji su bili divlji, kojima je avanturizam označavao način života. Svoj intimni život držala sam podalje od moje obitelji. Za njih sam još uvijek bila curica na koju su bili ponosni i ponašali su se kao da previđaju da sam odrasla.Velika prekretnica se dogodila u mojoj dvadesetoj godini. Pošto se naše imanje nalazilo nadomak grada, a oko nas je bilo zemljište koje ničemu nije služilo, nerijetko su Romi bili naši jedini susjedi. Sjećam se trenutka kada su prvi put došli. Moj se otac ponašao kao da su nam susjedi neka bića koja treba pod svaku cijenu izbjegavati. Mene je taj način razmišljanja zabavljao, ali sam morala samoj sebi priznati da sam i ja ponekad znala biti sumnjičava. Teško je bilo ne prisjetiti se svih onih priča koje sam čula o njima. Njihov način života mi je bio nepojmljiv. Bez doma, u stalnom pokretu, bez sigurnosti za kojom smo svi čeznuli, bez stalnog zaposlenja, oni su preživljavali skupljajući otpad. Ipak, koliko god da je grupa prošlo pored našeg doma, nikada s njima nismo imali problema. Oduvijek sam radoznalo gledala kroz prozor. Zanimalo me je sve što je bilo povezano s njima. Ponekad sam ih sažalijevala, a ponekad sam im zavidjela na toj slobodi koja je većini ljudi bila neprihvatljiva. Uvjeti u kojim su oni živjeli smatrala sam nemogućima. Kako im je polazilo za rukom živjeti tako, bez zaraza i bez topline doma, bez udobnosti koja je meni bila sastavni dio života?Bilo je trenutaka kada sam osjećala grižnju savjesti. Nisam imala razloga buniti se ni za što. Okrenula sam se oko sebe. Naša kuća je bila udobna, a toplina koja je dolazila iz velike peći, te primamljivo pucketanje, podsjećalo me je da sam sve uzela zdravo za gotovo. Meni je bilo normalno da imam skuhan obrok, da imam televizor u sobi, da mi je dostupan Internet i sve ono što je većina imala. A oni? Doista sam bila radoznala. Kao nikada do tada, imala sam želju zaviriti u njihov život. Radoznalost u meni neprestano je rasla, a ponekad je imala tolike razmjere da sam se jedva suzdržavala da ne prijeđem ogradu i zadovoljim taj poriv koji je u meni bujao poput kvasca u vlažnom i toplom tijestu.Majka je često promatrala moje ponašanje. - Margarita - prišla mi je, prateći moj pogred. - Što promatraš? - nije joj bilo jasno.Moja majka i bezličnost životaDugo vremena sam stajala pred prozorom, promatrajući komešanje i živost koja je vladala oko daščara koje su njihovi prethodnici na brzinu sklepali. Djeca su se bezbrižno igrala, a kako su išli u školu? Toliko misterija je bilo oko njihova načina života da sam bila svjesna koliko je to moje neznanje. Bez obzira na to što sam bila školovana i što sam dobila dobar posao, moj mozak je grcao od praznina koje je trebalo popuniti.- Gledam njih - rukom sam pokazala prema mjestu koje je vrvjelo od života. - Što je tu čudno? - majka me je zaprepašteno pogledala. - Njihov način života - odgovorila sam kruto. Okrenula sam se prema majci. Vidjela sam izraz gađenja na njenom licu: Ne samo da ona nije odobravala njihov način života, već je prema njemu imala i predrasude koje su meni bile neshvatljive. - Oni za nama kaskaju nekoliko stotina godina rekla je bezbojnim glasom i odmahnula rukom. - A možda kaskamo mi za njima? - pogledala sam je u oči. - Margarita - upozorila me je. - Kakvo je to razmišljanje? - nije joj bilo jasno. - Tko bi se mogao odreći topline doma i sigurnosti, da bi živio vani? - čuđenje na njenom licu bilo je vidljivo.Da sam mogla pročitati njene misli, sigurno me one ne bi oduševile. Ona je bila osoba koja nije prihvaćala ništa što je virilo iz okvira njene osobne škučenosti. Možda je nisam mogla ni kriviti. Njen odgoj je bio drugačiji od mojeg. Ona je bila nalik na mirnu rijeku koja je prošla sve brzace i u tišini se ulijevala u ušće. Nju je jedino zanimalo da sve u njenom domu bude savršeno, a bezličnost života kao da nije ni primjećivala. Možda se s vremenom pomirila s tim, jer ništa drugo joj nije ni preostalo. Otac je bio savršen muž, pazio je na nju. Obasipao ju je lijepim riječima i poklonima, no je li to bilo dovoljno za sreću? Razmišljala sam o mišljenju koje se kod mene potpuno izokrenulo. Nekad mi je idealan muškarac bio nalik na oca, a sada sam tražila sve ono što on nije bio. Zov avanture kolao mi je žilama. Nekada sam taj poriv mogla kontrolirati, a ponekad bih mu se samo prepustila.- Oni tako oduvijek žive - rekla sam oporo. - Pogledaj to zajedništvo! Na njemu im svatko može pozavidjeti. Oni imaju međusoban odnos kojeg smo mi izgubili u potpunosti. Civilizacija i napredak su uzeli danak, a oni su najbolji primjer da je to istina. - Zavaravaš se - majka je odmahnula rukom. - To nikako drugačije i ne mogu nazvati. Oni su svijet za sebe, pa neka tako i ostane - promrmljala je. Da su njene riječi istinite, znala sam i sama. Doista su bili posebni u svakom pogledu. Generacije su živjele zajedno, a nije im bilo pretijesno. Oni se sigurno neće svađati oko nasljedstva, pomislila sam u sebi. S ničim su došli na ovaj svijet, kao i svi, ništa nemaju tijekom života, a tako i odu. Jedino čime su se oni zamarali jest način da prežive, a kuda god da bi krenuli, sve svoje su nosili sa sobom.- Nije mi nimalo drago što ovdie ostaju neko vrijeme - majka je pokazala svoju bojazan. - Zašto? - nije mi bilo jasno. - Nikada nismo imali s njima nikakvih problema. Ponašaju se kao da su nevidljivi. Neko vrijeme su tu, a onda odu kako su i došli. - Ali ih zamijene neki drugi - majka je bila na granici ljutnje. - Jednom bi se moglo dogoditi da nam nešto učine, da nas opljačkaju. - Ne budi luda - planula sam. Oni nisu razbojnici - branila sam ih, a da ni sama nisam znala zašto. Nekako sam te ljude sažalijevala u pojedinim trenucima, ali im i zavidjela na zajedništvu koje je meni bilo potpuno strano. Kad je jedan imao, imali su svi. Sve su međusobno dijelili. Čak i onda kada su bili u oskudici, imali su dovoljno ljubavi, a to je bilo najvažnije. Znam da bi mi mnogo njih reklo kako ljubav ne puni želudac, ali ja se s tim nikada ne bih složila. Ljubav je najvažnija u životu.- Nemam povjerenja u njih - majka je ostala ustrajna. - To je zato što ih ne poznajemo, kako njih, tako njihovu kulturu, ali i običaje. - Zar oni imaju kulturu? - majka je podrugljivo upitala. - Ti si stvarno tvrdoglava - promrmljala sam. Nisam imala volje ni želje da se raspravljam s njome. Njena tvrdoglavost mi je išla na živce, kao i njeno zastarjelo shvaćanje. - Nisi li me učila da su svi ljudi isti? - upitala sam je uz osmijeh. - Jesam, ali to nije istina. Svi smo različiti - pokušala je opravdati svoj trenutačni stav.Bih li ja mogla bez svoje komocije?Nekad smo isti, a nekad različiti? - podrugljivo sam je pogledala. - Pa... - ni ona nije znala što kaže. Upala je u zamku riječi koje je sama izgovorila. - Odrasla sam, majko napomenula sam joj. - Sposobna sam sama misliti, ali i razlučiti o sličnostima i različitostima.- Valjda je to istina majka je slegnula ramenima. Sumnjičavo me je odmjeravala. - Ne odobravaš valjda njihov način života? - njeno pitanje me je zateklo na neki način. Napravila sam grimasu. O tome nisam razmišljala. Oni su živjeli onako kako su znali, a takav način života bio je njihovo nasljedstvo. Vrela krv tražila je putovanja, žudjela je za njima. Vjetar se ne može smiriti, pa tako ni oni. On se igra sa zrakom onako kako se i oni sa svojim životom. Za razliku od njih, mi smo voljeli imati mjesto gdje možemo pustiti korijenje. Sigurnost nam je značila vrlo mnogo, njoj smo pridavali veliki značaj, možda veći nego što smo trebali. Na taj način smo ugađali samima sebi. Da nam ne treba mnogo, Romi su bili najbolji dokaz. Čovjek može biti sretan s malim, ali smo mi to odavno zaboravili.- Ujutro rano ustajem - promijenila sam temu. Meni je tako odgovaralo, a činilo mi se i mojoj majci. Zaostajem s poslom, pa bih to morala nadoknaditi - ni sama nisam znala zašto sam se pravdala. - Posao je jako važan - majka me je uhvatila za ruku. - Drago mi je da si odgovorna - iako su joj se usne izvile u osmijeh, bilo je to tek pokretanje mišića, jer taj osmijeh nije dopirao do njenih očiju. - Moram biti nehajno sam rekla. - Idem se odmoriti - željela sam biti sama, a odmor je uvijek bio dobar izgovor da se pobjegne s mjesta koje nam nije odgovaralo.- Idi - majka je ravnodušno rekla. Kada sam došla u svoju sobu, okrenula sam se oko sebe. Sve je tu bilo namješteno po mojem ukusu. Svaku sitnicu sam sama odabrala. Željela sam imati mjesto na kojem bih se osjećala ugodno, a soba je bila moja oaza. U njoj je bilo doista mnogo sitnica koje su imale značenje za mene. Naravno, tu je bio i televizor, isto kao i kompjutor. Sve je bilo podređeno mojoj ugodi. Bih li ja mogla bez svega toga? Teško mi je to bilo zamisliti. Umjesto kuće ne imati ništa osim zavežljaja u koji stane samo ono najosnovnije... Odmahnula sam glavom. Ja u krvi nisam imala takav način života, zaključila sam.Prišla sam kompjutoru. Istraživala sam njihov način života, ali je sve bilo nekako šturo i nije bilo ni približno istini. Želju da se zbližim s nekim zatomila sam u sebi. To je ionako bilo nemoguće. Svoj avanturistički duh sam trebala zatomiti u svojoj nutrini. Mene nikada ne bi prihvatili jer ja nisam bila jedna od njih. S kim da sklopim nekakvo poznanstvo? Sa starijim ženama? Ne, to nije dolazilo u obzir. Gotovo da sam mogla zamisliti njihov pogled koji dopire do same srži moje duše. Kako usporediti njihove žuljave ruke s mojima koje su bile mekane poput paperja? Samo jedan pogled bi bio dovoljan da se vide gotovo sve razlike koje su nas dijelile. A mladi? Ideja mi se nije činila nimalo privlačnom. Ni sama nisam znala zašto. Uvijek sam ljude dijelila po onom što se nalazi u njihovoj nutrini, nikakva drugačija mjerila nisu dolazila u obzir.Misli koje sam im posvetila nekako su me oneraspoložile. Vrlo rijetko mislimo na druge. Kada je nama dobro, u stanju smo pomisliti da je tako svima, ali je to bilo daleko od istine. Dokaz sam imala pred sobom, nedaleko od vlastite kuće. Nisam više željela razmišljati o toj strani života koja me se zapravo nije ni ticala. Imao je takav život svojih draži, ali ja sam znala da ih nikada neću upoznati iz prve ruke.Susret s vatrenim RomomDva dana nakon razgovora sa majkom u kojoj se vodila rasprava o ljudima koji su privremeno živjeli pored nas, dok sam se vraćala kući, automobil mi je stao. Nisam znala što da radim. Cesta kojom sam prolazila vodila je samo prema našem imanju. Nije imalo smisla čekati. Nikoga ne bih dočekala. To mi je bilo jasno. Uzela sam samo aktovku i neke sitnice, zaključala sam automobil i krenula prema kući. Trebala sam prijeći nekoliko kilometara. Nije me nimalo veselila šetnja na visokim potpeticama po neravnom putu. Čim dođem kući, zovnut ću svojeg mehaničara, razmišljala sam. Ideju da kupim novi automobil odgodila sam za neka bolja vremena. Mrzila sam situaciju u kojoj sam se nalazila. Tek sam u tim trenutcima shvatila kako uopće nemam nikog komu bih se mogla obratiti. Sva moja prijateljstva su bila površna, i iako je najvjerojatnije bilo onih koji bi mi pomogli, ja nisam imala volje, a ni želje nekoga zvati i moljakati. Činilo mi se da hodam satima. Do kuće sam imala još samo nekoliko kilometara.Nemalo sam se iznenadila kada sam u daljini čula zvuk motora. Zastala sam, zaklonivši oči dlanovima da se obranim od sunčevih zraka. Pomaknula sam se u stranu, radoznalo očekujući putnika koji je dolazio prema meni. Kada sam vidjela pohabani žuti kamionet, razočarano sam odmahnula glavom. Mogla sam i pretpostaviti tko je u pitanju. Taj kamionet sam viđala kod Roma. Mojem razočarenju nije bilo kraja. Nada koja je dosegla same nebeske visine, pala je okrutno na samo dno. Kad se kamionet zaustavio pored mene, okrenula sam glavu. Ja sam bila ta koja se ponašala kao da dolazi iz srednjeg vijeka. Kada sam uhvatila svoje misli, osmjehnula sam se. Pogledala sam prema kamionetu.- Automobil vam je ostao u kvaru? Čula sam pitanje, a nakon toga iza otvorenog prozora pojavila se glava muškarca. Nisam se začudila tamnom tenu kojeg sam prvog uočila, nego sam ostala bez riječi zbog ljepote muškarca. Promatrala sam ga bez daha. Bila sam toliko zatečena da sam zaboravila odgovoriti na njegovo pitanje.- Ja sam Meho - muškarac se i dalje osmjehivao. Ugasio je automobil i izišao iz njega. Nisam tako zamišljala bilo kojeg Roma. U mojoj viziji su oni bili potpuno drugačiji, mnogo niži i ne toliko lijepi. - A vi ste? - radoznalo mi se približio na dva koraka. - Margarita rekla sam. Nisam mu pružila ruku. Nisam ni imala namjeru to učiniti. Ni sama ne znam zašto. Možda sam se bojala da moje drhtanje ruke ne oda ono što se u meni događalo. Najvjerojatnije je to bila istina. - Da vas povezem? njegovo pitanje me je iznenadilo. - Ili da vas otpratim do kuće da budete sigurni, pa ću se ja vratiti po kamionet - predložio mi je ono što nijedan muškarac ne bi. - Nisam toliko nemoćna - pokušala sam se pribrati. - To nisam rekao - osmijeh kojeg mi je uputio, natjerao je moju krv da uzavre. Bio je to najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela. Biserni zubi bili su naglašeni zbog tena koji je bio taman, kao da je mnogo vremena provodio na suncu, što i jest bila istina. Taman ten bio mu je u genima, isto kao i visina, ali i mišićavost. Bio je izrazito vitak, viši od mene desetak centimetara. Tamna kosa, i još tamnije oči, ako je to bilo moguće, samo su bile dio sklada koji se nalazio na njegovom licu, i to prelijepog sklada. - Ja sam samostalna - napomenula sam mu. - Ne sumnjam - dalje se osmjehivao. Promatrao je moju nježnu put, plavu dugu kosu i vitko tijelo čije obline nije mogao skriti ni kostim koji je bio dio moje radne uniforme. Da je bio zadovoljan sa onim što vidi, bilo je očito. - To da ste samostalni, bilo mi je jasno već pri prvom pogledu - rekao je tiho. Nisam mu mogla odrediti godine. Pretpostavljala sam da je bio nekoliko godina stariji od mene, i sigurno je kod kuće imao ženu i cijeli čopor djece koja su ga čekala. - Prelijepi ste - rekao je jednostavno. Zatečeno sam ga promatrala. - Najljepša ste djevojka koju sam ikada vidio. Možda nisam u prilici da vas pozovem da iziđemo, ali ću ja to ipak učiniti. Naići na božicu i propustiti priliku, to sebi ne bih mogao oprostiti nikada.Zagrcnula sam se. Što da mu odgovorim? Ono što mi je razum nalagao, ako je uopće i bio sposoban za tu radnju u tom trenutku, ili ono što je srce željelo? Moja šutnja ga je očito razočarala. - Znam rekao je s dozom hladnoće. - Boriti se s predrasudama nije nimalo lako, pogotovo kada smo mi Romi u pitanju - kiselo je dodao. - Ja nemam predrasuda - odmah sam odgovorila. - Onda bih mogao očekivati potvrdan odgovor na moje pitanje - likovao je. Prasnula sam u smijeh. I on mi se pridružio. Napetost koja je vladala između nas netragom je nestala. - Postoji li žena u tvojem životu koja bi se bunila mojem potvrdnom odgovoru? - otvoreno sam ga upitala. - Ne - rekao je mirno. - Moje srce je slobodno, isto onoliko koliko sam i ja. Čekam onu pravu - pogledao me je onim svojim pogledom koji me je opet ostavio bez riječi. - Za početak bih bio zadovoljan da te upoznam s načinom života kojeg vodimo - ni sama nisam znala zašto u tom trenutku nisam znala da postoji riječ 'ne'. - Sutra nakon posla... - zastala sam. - Imam mobitel - pročitao mi je misli. Razmijenili smo brojeve i dopustila sam mu da me odveze do kuće. Na sreću, moja majka nije vidjela tko me je dovezao. Da jest, znala bih da bi mi očitala bukvicu koju nikada ne bih zaboravila. Pozdravila sam se s Mehom. Kada sam ušla u kuću, sjela sam. Osjećala sam kako mi cijelo tijelo drhti. Taj muškarac je nada mnom imao nevjerojatnu moć. Već od prvog susreta! Nisam mu se mogla oduprijeti.lzići ću s njim pa kud puklo da puklo!Ta a fatalna privlačnost očito nije zahvatila samo mene. I on se našao u tom vrtlogu. Magnetizam između nas bio je gotovo opipljiv, i morala sam samoj sebi priznati da bi njemu teško bilo odoljeti, gotovo nemoguće. Vatra iz njegovih očiju plamtjela je dok je stajao preda mnom. Bio je vatren muškarac, možda najljepši primjerak svoje rase, a žena koja se u meni probudila tražila je da krenem stazom koja bi me mogla odvesti u pakao strasti. Teško je tome bilo odoljeti...Brojala sam minute do idućeg jutra. Čitala sam o fatalnim ljubavima koje su se događale već pri prvom pogledu, ali u njih nisam vjerovala. U tom trenutku sam bila spremna zauvijek promijeniti mišljenje. Gubila sam glavu, a to mi se nikada nije dogodilo. Uvijek sam sebe smatrala osobom koja je čvrsto stajala na zemlji i to sam nastojala zadržati, ali je bilo nemoguće. Krila su mi rasla. Ja sam lagano plovila na tim krilima mašte. Sagorijevala sam u plamenu koji je buktao u meni, a samo jednom sam ga srela. Bila sam u stanju pomisliti da su se osjećaji probudili u krivo vrijeme, prema krivom muškarcu, u količini koje sam se gotovo posramila. Izazov je bio velik. Nisam uopće imala dilemu prihvatiti ga ili ne? Znala sam, doista sam odmah znala da bih mogla sagorjeti u plamenu strasti i preuzeti sav rizik. Znala sam zašto mi je predložio da me upozna s njegovim načinom života, ili njihovim. Želio me je razriješiti zabluda i srama. Bio je svjestan da neću tako olako izići u grad s njime, pa je napravio prvi korak koji me je potpuno zadivio.Cijelu večer sam razmišljala o njemu. Bila sam zbunjena, isto kao i moje misli. U jednom trenutku sam donosila jednu odluku, u drugom drugu, a rezultat mi je bio itekako poznat. Izići ću s njim pa kud puklo da puklo! Imala sam osjećaj da između nas ne postoje nikakve razlike, kako one vjerske, tako i sve one koje su nas dijelile. Doista je bila istina da u ljubavi nikakve granice ne postoje. Jedva sam čekala da se vratim s posla i da se sastanem s Mehom. Kako se taj trenutak bližio, ja sam postajala sve nervoznija. Nazvao me je i rekao mi gdje će me sačekati. Sišla sam i rekla majci da idem u šetnju. Nije ni reagirala na te moje riječi. Navikla je na moje odlaske u prirodu, a da je znala povod, sigurno bi se srušila od užasa koji bi se probudio u njoj.S Mehom sam se susrela u šumarku koji se nalazio pored moje kuće. Kako da opišem trenutak kada sam ga vidjela. Nešto u njemu me je privlačilo neodoljivom snagom, a ja sam bila nemoćna i nesposobna oduprijeti se toj sirovoj snazi, magnetizmu koji me je opčinio i natjerao moje tijelo da naprosto poludi a da me još nije ni taknuo. - Margarita... - prišao mi je i uhvatio me za ruke. Imala sam osjećaj da sam doživjela strujni udar. Nisam mogla odvojiti pogled od njega. I on se tako osjećao. Bilo je to očito. - Ne mogu vjerovati da si tu - šaputao je.Morala sam izabrati: Meho ili roditeljiNe znam kako sam se našla u njegovu zagrljaju. To mi ni dan danas nije jasno. Uživala sam u njegovim poljupcima bez srama. Njegove su ruke istraživale moje tijelo, ali meni nije bilo ni na kraj pamti da ga odbijem. Uživala sam u svakom njegovom dodiru. Krv je uzavrela u meni, ali i u njemu. Onaj maleni dio mojeg razuma me je natjerao da se odmaknem od njega.- Ne - rekla sam odlučno. Ja nisam bila osoba koja bi strancu dala da uživa u mojem tijelu. A sve je upućivalo na to da bi se moglo dogoditi ono što nisam željela, ne na takav način, i ne tako brzo. - Ne - ponovila sam, odmičući se od njega. - Ali... - Meho je jedva kontrolirao samog sebe. - U redu - pristao je na kraju, razočaran. - Ti imaš pravo odbiti, a ja tražiti - rekao je naočigled mirno, ali sam znala da se teko kontrolira.To je bio početak našeg druženja, početak jedne velike ljubavi. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam mu prvi put pripala. Nije to bilo samo tjelesno sjedinjenje, bilo je to nešto mnogo više od toga. Pamtila sam svaki trenutak, jer su ti trenuci bili početak promjena, oni sti odredili moju sudbinu.Po tko zna koji put proživljavala sam te osjećaje, taj tajfun što je harao u meni tada, ali i svakim idućim pripadanjem. Nije mi smetalo što je on Rom. Nije mi ništa kod njega smetalo. On je bio muškarac kojeg sam voljela i kojeg ću zauvijek voljeti. Svega sam se bila u stanju odreći da bih bila s njim. Znala sam što će uslijediti i na kakve osude ću naići, ali mi to nije bilo važno. Meho će ostati još neko vrijeme, a onda ću ja krenuti s njim. Postat ću dio onih koje sam nekad gledala s nerazumijevanjem, a to sam smatrala izuzetnom srećom. Imali smo mi mnogo planova, a većinu smo donosili nakon što bi se naše strasti smirile.- Margarita... Moja Rita... - Meho me je gladio po kosi. - Vjenčanje je logičan nastavak - iako je njegova prošnja bila čudna, ja sam ga jače stisnula za ruku. Ne bih mogao živjeti bez tebe - ozbiljno je rekao. Rukama je prelazio preko mojih ušnih školjki, zatim je pratio liniju lica, da bi mu se prsti zaustavili na mojim usnama. Ljubila sam ih nježno, te ruke koje su ogrubjele od rada. - Ni ja bez tebe - prošaputala sam. Nalazili smo se u prirodi. Nisam osjećala bockanje trave, nisam osjećala ništa osim njegova prisustva. Naša je ljubav bila prirodna kao i sve ono što nas je okruživalo. Nastavio je milovati moje grudi. Pokreti su mu postajali sve slobodniji. Imali su samo jedan cilj: da ponovno probude strast u meni, jer je on već gorio u plamenu koji je dosezao i do samog neba. Ni ja nisam zaostajala za njim. Imala sam samo jednu želju: da mu opet pripadnem, a on je te moje želje uvijek ispunjavao. Poljupcima je obasuo svaki milimetar mojeg tijela. Pred njim nisam osjećala sram, jer je ljubav sve te osjećaje potisnula. Promatrala sam njegovo prelijepo lice, lice čovjeka koji će zauvijek ostati uz mene. Pogled mi se mutio od strasti, ali sam znala da će on opet pomaknuti granicu izdržljivosti. Njemu je bilo važno da probudi svaku stanicu u mojem tijelu, da ga svaka moja stanica želi, i nije u pitanju bio samo seks, nego vođenje ljubavi. Bila su to dva različita pojma koja se često brkaju, a samo oni koji su doživjeli ono što sam ja doživjela, znali su prepoznati razliku.On me je odveo do neslućenih visina, čak i dalje. Želio je da mu obećam da ću zauvijek biti samo njegova, i obećala sam. Kad su se strasti po drugi put stišale, zatvorila sam oči. Morala sam razgovarati s roditeljima, a znala sam da oni neće shvatiti moje postupke. Ako budem morala birati između njih i Mehe, znala sam, ni jednog trenutka se neću dvoumiti.- Sutra ću razgovarati s roditeljima - rekla sam mu. Poljupcima me je prekinuo. Hoću - rekla sam odlučno. Znala sam da se on boji, a bojala sam se i ja, no taj je strah bio manji od onog kojeg bih imala da je prijetila mogućnost da njega izgubim. Svaki rastanak s njime, pa makar on bio i privremen, sličilo mi je na maleno odumiranje duše. Živjela sam za njega, i za svaki trenutak proveden s njime. Ne trebam govoriti kako je moj razgovor s roditeljima tekao.Nevjerica, prijetnje, strah suze, sve se to mijenjalo iz trenutka u trenutak. Čak i moj otac čiji su postupci uvijek bili odmjereni, gotovo je rikao od bijesa. Nisam se dala odgovoriti. Ne, to nikako. Moje stvari, bolje rečeno, samo ono što mi je bilo neophodno, već je bilo spremljeno. Više mi nije ni trebalo. Meho me je čekao, jer sam mu rekla da je postojala mogućnost da ću već te večeri doći. Čak ni teške riječi koje su pale između mene i mojih roditelja, nisu me pokolebale.Sat vremena nakon što je razgovor započeo, ja sam izlazila iz kuće. Bila sam ispraćena suzama i prijetnjama, ali se na njih nisam obazirala. Kad sam se odmaknula od kuće stotinjak metara, okrenula sam se. Oči su mi bile pune suza, ali na usnama mi je bio osmijeh. Odrekla sam se svega u ime ljubavi. Bila sam spremna promijeniti način života i svoja uvjerenja, i prihvatiti sve ono što je Meho predstavljao. Ako je on živio bez kuće, to mogu i ja. Nisam mogla očekivati oprost od roditelja, ali sam znala da će on jednom doći. Bila sam siguma da će nas put opet nanijeti na isto ovo mjesto, a onda bi sve moglo biti drugačije. Ljutnja će splasnuti i prevladat će ljubav. Bila sam uvjerena da će tako biti. Roditelji djeci opraštaju neoprostivo, no njima je trebalo vremena za to, a imali su sve vrijeme ovoga svijeta.Dvadesetak minuta kasnije, ušla sam u sklepanu kućicu u kojoj se nalazio Meho. Raširio je ruke i privinuo me u zagrljaj.- Ja sam ono što si ti - rekla sam mu jasno. - Živjet ću po tvojim običajima, jer ništa više od tebe mi i ne treba. Poveo me je prema improviziranom krevetu. Cijelu večer me je držao u zagrljaju, objašnjavao mi je svoj način života i otkrivao mi tajne koje su ih činile drugačijima od drugih. Bili su izopćeni, radili su najprljavije poslove da bi preživjeli, ali povezanost između njih je bila na zavidnoj razini.Sada sam dio njih, dio njega i dio života koji nije nimalo lagan za mene, ali se ničega ne bojim. Predala sam se ljubavi s povjerenjem, i koliko god mjesta da promijenimo, bit ćemo zajedno, a to je jedino važno. Između nas dvoje više nema prepreka. Ljubav ih je sve srušila. Ako mi ikada bude teško, snagu ću crpiti iz njegove ljubavi, jer me on nikada neće iznevjeriti. Osjećam da je to istina. I da je to moja sudbina.
Odrasla sam u obitelji koja je bila siromašna. Roditelji sa završenih četiri razreda osnovne škole nisu mogli pronaći baš neki osobit posao. Majka je radila kao kuharica, a otac kao zidar, pa su im primanja oduvijek bila prilično niska. Trebalo je odhraniti troje djece sa tako skromnim primanjima. Da, bilo nas je troje, dva brata i ja. Tomislav, Petar i ja. Još kao dijete osjetila sam što znači imati oštroga i strogog oca. U jednom periodu nas je napustio i odselio se od kuće jer je našao ljubavnicu. Mama je bila očajna jer nije znala kako ćemo preživjeti bez njegove plaće. Njegovo izbivanje nije predugo potrajalo. Brzo se vratio kući i napustio ljubavnicu. Ponekad se pitam bi li nam bilo bolje da se nije nikada ni vratio.- Molim te dozvoli mi da vam se vratim! - molio je majku. - Ostavio si me samu s troje djece, kako da ti oprostim!? - bila je ogorčena. - Znam, to se više neće ponoviti, obećavam! - kajao se. - Opraštam ti samo ovaj put! I znaj, pristajem samo zbog djece! - naglašavala je to kao i puno puta poslije u našem zajedničkom životu. Kasnije sam shvatila da to nije istina, mama je bila preslaba da nešto promijeni. Otac je to jako dobro znao iskoristiti i znao se dobro dodvoriti majci. Pomagao joj je oko kućanskih poslova i kuhao jer je znao da ona ne stigne sve sama pored svih nas malenih. Na taj način se pokušavao iskupiti za svoja nedjela prema njoj. Majka, kakva je dobra bila, jako je to cijenila, ali nije shvaćala koliko je nama štete nanijela neprestanim opraštanjem i uvažavanjem njegovih pogrešaka. - Ti si najbolja žena na svijetu! Znaš li da te jako volim? - grlio ju je s leđa dok je prislanjao svoje lice na njeno rame. Bio je nedvojbeno nježan prema njoj, ponekad je izgledao poput malenog dječaka koji traži utočište u njenom majčinskom krilu. Majka je miješala jelo na štednjaku i bila je nijema, ali lagani smješak joj je titrao na licu. I opet ju je on uspio pobjediti svojom slatkoriječivošću.Otac nikada nije ozlijedio majku, ali je zato bio teške ruke kad se radilo o nama djeci.Zabrane izlazaka bile su vrlo česte i to baš ne s nekim dobrim razlogom. Njegove odgojne metode uvelike su se razlikovale od odgojnih metoda ostalih roditelja. Jednom prilikom sam ignorirala njegovu zabranu, mislivši da neće primjetiti moj izlazak, ali gadno sam prevarila!- Govori! Gdje si bila? - vikao je. - Sa Melitom kod škole, nemoj se ljutiti molećivo sam plakala. Melita je bila moja najdraža prijateljica od malih nogu. Bile smo nerazdvojne. - Ne laži, vidio sam te sa nekim klipanima. Nećeš se ti meni vucarati okolo sa huliganima! - vrijeđao me. - Tata, nisam se s nikim vucarala. Bila sam s Melitom - uvjeravala sam ga, ali nije ništa koristilo. Udarao me gdje je stigao i vjerno pokazao svoju snagu i nadmoć nadamnom. Drugog jutra ostala mi je masnica na licu kao podsjetnik. Ljutito sam stisnula olovku u ruci i napokon je bacila u zid kao znak protesta kad sam vidjela svoj odraz u ogledalu. - Mrzim ga! - vikala sam gledajući mamu.Mama je bila preslaba za tatuNikolina, ne izazivaj sreću! Znaš da se tata lako naljuti - nježno me gledala. - On je divljak i nasilnik - uvjeravala sam je, a ona je nemoćno slegnula ramenima.- Znam da tata ponekad izgubi živce, ali on je dobar čovjek i jako se trudi da vas usmjeri na pravi put - branila ga je. - Na ovakav način neće me sigurno usmjeriti na pravi put, može mi samo ostaviti vidljive ožiljke, kao što i jest! - razočarano sam rekla. Njegovu nadmoć nisam samo ja osjetila, već i moja braća. Jednom prilikom pozvali su mamu u školu jer je brat Tomislav pravio probleme, što se desilo nakon velikog sukoba između njega i oca. Tomislav je čak imao i tikove, što mu je ostalo kao posljedica kasnije u životu i nikada poslije nije izliječen. Doktorica je govorila majci da se to najčešće pojavljuje uslijed nekakvog šoka. Ispitivala je o situaciji u našoj kući i slala je Tomislava psihologu na razgovor.Ništa se ipak nije promijenilo, tata je i dalje mislio da ima potpuno pravo postupati kako postupa, a mama je bila i dalje preslaba da nešto poduzme i promijeni. Uskoro su uslijedili crni dani za mog oca, a tako i za nas. Osim što mu je preminuo otac, naš djed, ostao je i bez posla. Isprva se izmotavao da ne može pronaći novi posao, a kasnije ga više nije niti pokušavao pronaći. Mama je bila jedina koja je radila u našem kućanstvu i jedva smo spajali kraj s krajem.- Neću ti ja raditi za nekog privatnika koji će me izrabljivati! - ljutio se. - Bilo bi dobro da nađeš bilo kakav posao jer ne možemo više plaćati račune! - molila je majka. - Ma kako ne bi mogli, treba samo živjeti skromnije i odreći se prevelikih zahtijeva - tvrdio je i pri tome otpuhivao dim cigarete kroz usta. - A da se ti ostaviš svog luksuza, cigareta? - upitala je mama. - To je moj jedini luksuz i neću ga se odreći! Nemaš pravo to tražiti od mene! - vikao je.Molitva mi je postala utjehaDjeca trebaju novu odjeću i pribor za školu, a ti imaš pravo na luksuz?! - predbacivala mu je, ali on nije mario. Nerijetko sam izostajala sa školskih izleta i falilo mi je školskog pribora, ali to me nije pokolebalo da popustim u školi. Obećala sam samoj sebi da nešto moram poduzeti u životu, kako bi se maknula od njih. Čim sam napunila osamnaest godina i završila srednju školu, odlučila sam otputovati u London. Čuvala sam djecu neke obitelji i zahvaljujući njima upoznala sam moć molitve i vjere u protestanskoj crkvi.Molitva je postala moja velika utijeha i utočište, a ja sam postala iskrena vjernica. Obitelj me izvrsno prihvatila, čak su me vodili na godišnji odmor u Španjolsku, gdje su imali prekrasnu kuću. Djeca su se vrlo brzo sprijateljila sa mnom. Iako su bili nestašni, uspjevali smo se dogovoriti oko nepotrebnog kršenja pravila. U slobodno vrijeme kretala sam se u društvu ljudi koji su bili vjernici poput mene i to je uvelike utjecalo na moj život i unijelo velike promijene u njega. Nedjelje sam provodila u crkvi, tražeći snagu i odgovore u molitvi. Tada sam upoznala šarmantnog Alija i prvi put se iskreno zaljubila. Na žalost, ljubav mi nije bila uzvraćena. Bio je ljubazan prema meni, ali to je bilo sve!- Više ti ne trebam kriti jer mi je srce čisto! Mislim da sam zaljubljena u tebe! - rekla sam mu nakon jedne mise, iako mi to nije bilo nimalo lako. - U mene? Stvarno mi je žao ako sam ja na ikakav način potaknuo da se zaljubiš u mene, ali ja ti ne mogu uzvratiti osjećaje jer moje srce pripada drugoj! Tebe volim kao i svaku sestru ili brata u našoj crkvi - s nelagodom je izjavio. - Oprosti, više nikad to neću spomenuti! Nadam se da možemo ostati prijatelji nakon ove moje izjave - rekla sam zacrvenjevši se.Što će ljudi misliti o nama?Da, naravno! - nasmiješio se u znak odobravanja, ali bilo je jasno da stvari više neće biti kao prije. Tako je i bilo, viđala sam ga sve rjeđe i rjeđe. Brzo sam preboljela svoj pregaženi ponos i svoje neuzvraćene emocije, ali nikad nisam zaboravila koliko sam u tom čudnom odnosu dobila. Dobila sam puno od svih tih ljudi koje sam tamo upoznala i bilo mi je teško vratiti se u rodni grad gdje sam se osjećala neprihvaćenom zbog svog vjerskog izbora. Kad sam pričala s oduševljenjem o svojim iskustvima i čudima, ljudi su me prekidali ili izbjegavali. Postala sam znana kao vjerski fanatik. Nije bilo mjesta za takve priče u njihovom srcu, što nije bilo čudno. Ni moja obitelj nije imala razumijevanja za moj izbor, dapače majka je inzistirala da odlazim s njom u katoličku crkvu, gdje je ona imala potrebu odlaziti sve ćešće pod starije dane.- Molim te, ne pričaj okolo o tome da odlaziš u protestansku crkvu. Što će ljudi misliti o nama? - molećivo je rekla jednom prilikom, sjećam se. - Zašto mama, zašto je bitno što netko misli o nama? čudila sam joj se. - više nisi u Londonu, nema tu takve slobode kao tamo! - korila me. - A nije bila sramota kad sam izlazila van s masnicama na licu koje sam zadobila od tate? Zar to nije bila veća sramota, draga majko? - bila sam očajna. Znala sam da ću pri povratku u rodni grad imati problema jer je vjera kojoj sam se predala bila protestantska, ali nadala sam se barem podršci moje majke. U našoj obitelji vjera nije postojala, zato sam joj se tako lako prepustila tamo u Londonu. Otac nikad nije kročio u crkvu, za razliku od majke. I tako sam ušutjela da ne bih nanijela neugodnosti svojima najbližima i osramotila ih, kako su uobičavali govoriti. Još za mog boravka u Londonu, moj brat Petar je povećao obitelj, dobio je sina. Upravo sam u to vrijeme dobila poziv na vjenčanje drugog brata, što je ujedno i bio razlog mog povratka u rodni grad. Tomislav se kanio oženiti s mojom prijateljicom Helenom. Tomislava i mene s Helenom je upoznala Melita, moja najdraža prijateljica dok smo bili na ljetovanju. Nisam ni slutila da će se Tomislav tako zaljubiti u Helenu, ali nije mi bilo žao.Vrijedi li stan narušenog odnosa?Otputovala sam za stalno iz Londona veseleći se njihovoj svadbenoj svečanosti i nagradivši ih lijepim poklonom. Ponovno sam uselila pod krov svojih roditelja i živjela sam svoju vjeru u četiri zida svoje malene sobice. Tada su počeli problemi oko stana u kojem su živjeli naši roditelji i ja. Taj stan postao je uzrok mnogih velikih svađa u bliskoj budućnosti.- Nikolina, tata je darovnim ugovorom darovao stan meni jer ja otplaćujem hipoteku godinama. Tako smo se dogovorili. Ja sam im ipak pomagao financijski - rekao mi je nenadano Tomislav pokušavajaći se opravdati preda mnom, prije svadbe. Pretpostavljam da se grizao u sebi zbog toga i nije mogao pričekati bolji trenutak da mi to priopći. - Kako to misliš, pa ja ću ti vratiti novac i stan se može podijeliti na nas troje! A osim toga, što je s Petrom, na njega si zaboravio? - uvrijeđeno sam pitala. - Petar je rekao da ga ne zanima stan jer ima gdje stanovati, a ti ionako nemaš posao. Kako bi ti mogla plaćati? - čudio se. - Pa zar je to razlog da me lišite moje jedine prilike da ne završim na ulici?! Zar i ja nisam u ovoj obitelji zaslužila jednaka prava kao i ti? - Kakvi su to uopće planovi dok su još mama i tata živi? - povisila sam ton.- Mama i tata ne mogu plaćati račune jer se mama sprema u mirovinu, a ja ću preseliti sa Helenom kod njenih roditelja. Žao mi je, tako smo odlučili da se osiguramo. Tebe nije bilo, a Petar nije želio dio stana, niti pomoći plaćati račune. Helena čeka bebu, moramo osigurati budućnost našeg dijeteta - gledao je u pod s nelagodom. Nije izgledalo kao da uživa u tome, ali me ipak povrijedio. U tom trenu nisam više prepoznala brata.Nisam imala ni volje ni snage raspravljati o tome s Tomislavom ili s ocem. Znala sam da je otac dvoličan i da bi preda mnom smislio neku laž. Znam da je sve to učinio kako bi osigurao sebe i poboljšao svoj bijedni život, mogla sam to razumijeti. Pokušala sam porazgovarati s Helenom o tome, no ona me ignorirala rekavši da se to nju ne tiče. U kasnijem razgovoru s majkom saznala sam da je Helena bila glavni posrednik oko sređivanja papira, tako da mislim da je itekako marila za sve što se oko stana događalo!Iskoristili su moju odsutnost i prepisali stan na sebe još za života oba roditelja, a ja sam se samo mogla nadati nekom nužnom dijelu. S druge strane nisam se htijela zamarati oko toga jer su roditelji još bili živi, pa sam na to zaboravila i nadala se da će se nekako stvari promijeniti. Ubrzo sam pronašla stalni posao zahvaljujući svojoj majci i kolegama s kojima je nekoć radila. Ona je u međuvremenu otišla u mirovinu i jako se radovala što odlazim raditi u njezinu firmu. Sada sam ja imala stalna primanja i pomagala financijski roditelje, pa sam se nadala da će se Tomislav predomisliti oko stana. Suprotno tome, još se više suprotstavljao, a Helena se posvađala sa mnom. Sada su već očekivali drugo dijete i bili su još uporniji i odlučniji u svojoj namjeri. Neko vrijeme nismo komunicirali, što mi je bilo prilično bolno jer sam razmišljala da taj stan nije vrijedan narušenog odnosa. Što god da sam pokušavala popraviti u našem odnosu, oni nisu pristajali. Na koncu sam odustala. Sada mi je ostao jedino moj drugi brat Petar. On me nije napustio.- Petre, zašto si dozvolio da tata prepiše stan na Tomislava, pa ti imaš dvoje djece? Zar ti nije stalo da i tebi pripadne dio stana? - čudila sam se. - Ma daj me pusti s tim stanom, uopće me na zanima taj stari krš bez grijanja - narugao se cinično. - A što misli Paula, tvoja žena? - bila sam znatiželjna. - Dosađuje mi i ona, ali ja sam rekao da me se ne tiče i da ne želim dati ni kune u taj stan. Ja sam iz njega otišao, a i imam gdje živjeti. Pauli i meni je dobro. Osim toga, i Tomislav sada ima drugo dijete! - sjetio se.Petrova žena Paula bila je priča za sebe. Služila se ucijenama i rijetko je dozvoljavala da viđamo njihovo dvoje djece. Dok sam povremeno dolazila iz Londona s bogatim poklonima, dozvoljavala je da vidim djecu, ali kasnije me počela izbjegavati i odbijati. - Znaš Nikolina, danas imam posla i ne odgovara mi da nas dođeš posjetiti. I tvoji roditelji su pomalo naporni jer stalno zovu i propitkuju kad bi mogli doći posjetiti djecu - rekla je uvrijeđeno. - Mislim da se ne bi trebala ljutiti. Ako ti ne odgovara da oni dođu, barem dozvoli da djeca dođu k njima. Prirodno je da žele vidjeti unučad - pokušala sam je urazumiti. - Ne, to nikako! A ti ako želiš, nazovi nekoliko dana prije nego što želiš doći, pa ćemo vidjeti da li smo slobodni - odlučno je rekla.Vaš sin mi je umro na rukamaBili smo na milost i nemilost te žene, očekivali dan kada će nam dati da vidimo dječicu. Roditelje je ucjenjivala također zbog stana. Bila je uvrijeđena jer je Petar izostavljen. Kako nije mogla postići dogovor s njim, iživljavala se na mojim roditeljima. Roditelji, već tada stariji ljudi, bili su jako žalosni radi toga, ali Petar se nije trudio da nešto promijeni u tom pogledu. Kao da nije shvaćao koliko njima znači da češće viđaju unučad.- Petre, zar ne možeš ti porazgovarati s Paulom i uvijeriti je da dopusti da mama i tata vide češće djecu? Mislim da nije u redu da im ona to zabranjuje! - rekla sam mu začuđena. - A što da ja učinim, ona je tvrdoglava. Kad bude u popodnevnoj smjeni na poslu ja ću ih dovesti, ali ona ne smije saznati! - prijeteći me pogledao i uzdahnuo. - Od mene neće saznati, ne brini! Samo upozori djecu! - rekla sam tužno jer mi je bio žalostan taj plan o igri skrivača. Taj plan se na žalost ili na sreću nije uspio odigrati zbog tužnog događaja koji je uslijedio.Brat Petar, koji je radio kao poštar koji raznosi mirovine umirovljenicima, ubijen je. Bili smo shrvani od boli i šokirani. Ubio ga je čak štoviše poznanik koji ga je neko vrijeme pratio gdje raznosi mirovine i toga kobnog dana ga dočekao i upucao. Preminuo je nekom prolazniku na rukama dok su čekali kola hitne pomoći. Kasnije se pričalo da je Petar čak izlazio u isti kafić kao taj čovjek i da su zajedno svirali gitare i pjevali.- Draga gospođo, primite moju iskrenu sućut. Toliko sam potresen, vaš sin mi je preminuo na rukama. On je branio novac tih umirovljenika, nije želio predati novac lopovu. Mislio je da se lopov neće usuditi pucati. Bio je hrabar i nije se prepao pištolja, a trebao je predati novac i pustiti ga! Trebao se plašiti tog luđaka! Sve sam vidio, draga gospodo! - zapomagao je nepoznati čovjek koji je držao mog dragog brata dok je bio na izdisaju. - Moj jadni sin! Hvala vam i zavidim vam što ste bili u posljednjim trenucima uz mog sina. Ja sam bila uz njega u trenucima kad se rodio i ja sam ta koja je trebala otići prije njega. Kako je to nepošteno! - plakala je i očajavala majka.U blizini zgrade skupili su se svi Petrovi dragi prijatelji i uz upaljene svijeće svi smo se oprostili od njega. Ubojica je ulovljen i osuđen na petnaest godina zatvora. Petar je ipak platio previsoku cijenu u odnosu na toliko godina zatvora. Dobio je mogućnost pomilovanja u slučaju primjerenog ponašanja, što znači očekivala ga je još kraća kazna. Nadala sam se da će takav događaj promijeniti odnose u našoj obitelji, i bilo je tako, ali kratko. Paula je nakon nemilog događaja dozvolila roditeljima da čuvaju i viđaju djecu jer ih je trebala. Trebala je njihovu pomoć.Roditeljima je to bila velika utijeha, pa su pristajali na sve njene zahtjeve kako bi joj ugodili. Čak je i moj kruti otac smekšao i postao dalek i zamišljen. Promijenila ga je bratova smrt. Bio je spreman na svaki ustupak kako bi bio sa dijelićem pokojnog sina.Paula je branila da viđamo djecuPetrov sin bio je kao njegova kopija. Kad smo ga pogledali, kao da je i Petar bio s nama. Ta sličnost je bila nevjerojatna, a Paula je također bila dobro svijesna toga. Majka je liječila tugu još češćim odlascima u crkvu i postala pomalo izgubljena. Bratova smrt ostavila je traga na roditeljima, a Paula je to dobro iskoristila.- Tata, trebam vas nešto pitati - rekla je Paula želeći izmanipulirati još jednim svojim prohtijevom oca. - Pitaj snajo, reci što te muči! - obazrivo se obraćao i birao rječi da je ne uvrijedi. - A što će na kraju biti sa vašim stanom? - htijela je znati. - Stan ostaje Tomislavu, tako smo riješili i nema povratka. Kad sam ja trebao novčanu pomoć, pokoj mu duši, Petar nije želio pomoći. Ja mu ne zamjeram, ali Tomislav je jedini pomogao! - strogo je rekao.- Tata, ja mislim da to nije u redu, svi zaslužujemo dio tog stana. Ja sam sada udovica s dvoje djece. Kad je Petar bio živ govorila sam mu da nešto poduzme oko toga, ali on nije htio! - ljutila se. - Paula, jeste li ti i djeca stambeno osigurani? Zašto onda toliko inzistiraš na ovome stanu? Pa još nismo ni pokopani, a ti bi već našu imovinu dijelila. Ja nisam svojoj kćeri prepisao stan, a ti se raspituješ za svoju korist - razljutio se. - Ne radi se o meni, već o vašim unucima - zaplakala je iznenada. - Žao mi je, ali već sam stan darovao drugom sinu i nema povratka - slegnuo je ramenima.Nakon toga razgovora, Paula se opet udaljila i sve je manje dozvoljavala da viđamo djecu. Otac se strašno naljutio jer je toliko inzistirala na ostavštini da on više nije inzistirao na unucima. - Kako se usuđuje tu djecu koristiti kao izliku za njezinu pohlepu?! Koliko sam toga pretrpio samo da mogu viđati tu dječicu! Ovo je kap koja je prelila čašu, neću joj popustiti! Iako je to zadnja veza sa mojim pokojnim sinom, neću joj popustiti - prkosno je stisnuo šake.- Nemoj se uzbuđivati, možda stvarno ima na pameti dobrobit djece - uvjeravala ga je mama koja je u svakom čovjeku uspijevala pronaći dobro. Ne znam otkuda joj toliko snage i dobrote, divila sam joj se na tome. Bilo jedovoljno da pogledam svog oca i sve te godine koje su proveli zajedno, da mi postane jasno kako ima veliko srce. Čak ni o bratovu ubojici nije govorila ružno i često je Petrovu sinu govorila neka ne mrzi očevog ubojicu i neka mu nastoji oprostiti.Paula se nakon razgovora s našim ocem ponovno udaljila i prestala nas posjećivati. Kod Helene je takoder prestala odlaziti jer nije mogla podnijeti gledati njihovu sreću. Tomislav ju je previše podsjećao na Petra i nije ga mogla gledati sa Helenom. Jednom prilikom pozvala je Tomislava da porazgovaraju.Moje vjenčanje i dvoje djeceMislim da Helena nije dovoljno dobra za tebe - uvjeravala ga je. - Ne razumijem što hoćeš reći i postići sa svojom izjavom - proturiječio joj je. - Da sam na tvom mjestu, ja joj ne bih vjerovala - zlobno se cerila. - Ako nešto želiš reći, reci mi otvoreno - razljutio se Tomislav. - Vidjela sam je s drugim muškarcem! - likovala je. - Dobro, ja ću to provjeriti, no to ne znači ništa - stisnuo je zube i otišao od nje.Ta laž poremetila je odnos između Helene i Tomislava, ali na kraju je istina izašla na vidjelo, Helena je ipak bila vjema i iskrena žena. Paula je puno puta Helenin uspjeh na poslu okarakterizirala kao uspon preko kreveta. Helena poslije toga više nije mogla prijeći preko toga. Digla je ruke od inzistiranja da viđaju djecu i odustala. Tomislav je neko vrijeme sam odlazio u posjet kako bi vidio djecu, ali uskoro je i on odustao. Paula je neprestano blatila i ogovarala Helenu pred njim i to mu je dojadilo. Moj rastreseni brat, koji je inače po prirodi ljubomoran, i sam je sumnjičio Helenu i zbog toga se svadio s njom.Ja sam u međuvremenu nakon opravka od nesretne veze napokon upoznala čovjeka svog života. Zatrudnjela sam i odlučili smo se vjenčati. Bila sam u sedmom nebu i ostavila sam sve brige iza sebe. Živjeli smo kao podstanari u malom stančiću s dvije sobice. Kad se beba rodila razmišljali smo što bismo napravili da riješimo stambeno pitanje, ali financijski nismo mogli baš ništa jer sam ja imala vrlo malu plaću. Nisam mogla podići kredit, a muž je radio kod privatnika, tako da ni on nije ispunjavao uvijete za kredit. Nije nam ostalo ništa nego čekati bolje dane. Dok smo se nadali boljem, ja sam i ponovno zatrudnjela. Bila sam sretna, bez obzira što nam je bilo teško. U to vrijeme iznenada me pozvao Tomislav jer je htio hitno razgovarati sa mnom.- Razmišljao sam i mislim da bismo možda trebali prodati stan u kojem žive mama i tata. Ionako im je teško plaćati račune jer samo mama ima mirovinu. Neka presele u manji stan, a tebi ću dati novac koji ostane od prodaje - gledao me iščekujući moj odgovor. - Zašto si odjednom promijenio mišljenje? - čudila sam se. - Zato što očekuješ drugo dijete - slegnuo je ramenima. - To je stvarno lijepo od tebe, počet ću pratiti novine već danas - uzbuđeno sam viknula. - U redu rekao je kolebajući se. - Je li sve u redu? Ili se nešto dogodilo? upitala sam zabrinuto. - Ma ništa, posvađali smo se Helana i ja - zamišljeno je rekao. - Žao mi je, nadam se da ćete izgladiti stvari. Valjda nije opet radi tog stana - upitala sam. - Ne, nije, ne brini - nasmijao se sjetno.Uhvatila sam se posla i detaljno pretraživala novine i Internet ne bih li našla neki maleni i lijepi stančić za naše roditelje. Tražila sam u blizini gdje stanujemo jer sam znala da bi im bilo teško promijeniti mjesto stanovanja nakon tolikih godina. Kad sam napokon pronašla nešto što bi odgovaralo zahtijevima i cijeni, Tomislav se počeo dvoumiti i premišljati. - Nisam baš siguran da je to dobra iedeja. Čini se da puno gubimo - uvjeravao me. - S obzirom na cijene na tržištu, ovaj stan je pristupačne cjene i ne vjerujem da ćemo bolji moći naći. Osim toga, napokon bi mama i tata imali grijanje u stanu. Već se godinama smrzavaju, što je vrlo žalosno za starije ljude - ljutila sam se. - Nisam razgovarao s Helenom, pa ne znam što će ona reći na sve to - izvlačio se. - Stvarno sam mislila da ti misliš ozbiljno o prodaji stana, a sada vidim da je to bio tvoj hir zbog svađe s Helenom - razočarano sam pomislila kakav je moj brat slabić.Njegovo stambeno pitanje je bilo riješeno, sada su živjeli u prekrasno uređenoj kući. Znala sam da su se dosta namučili i žrtvovali kako bi to uspjeli sagraditi i urediti, ali nadala sam se da je promijenio mišljenje o stanu. Drugog dana Helena me nazvala i ljutio me prozvala zbog nagovaranja Tomislava na prodaju stana. - Odakle ti pravo da prodaješ stan koji nije tvoj? - vikala je. Kao prvo ideja nije bila moja, veće Tomislavova! Drugo, zašto se ti uopće mješaš u stvari koje te se ne tiču? - odbrusila sam joj.Brat me ostavio potpuno poniženuJa sam se mučila i radila dva posla kako bih sagradila kuću u kojoj živimo i najmanje što moj muž može učiniti jest da zadrži taj stan, a ne da ga dijeli sa onima koji nisu uložili ni kune u njega! Moja djeca to zaslužuju! - govorila je prijetećim glasom.A moja djeca mogu biti na ulici?! - upitala sam razočarano. - Tko ti je kriv što si otputovala u London, trebala si raditi i plaćati račune, pa bi sada bilo drugačije - prozivala me.Nisam više željela raspravljati o tome niti zvati Tomislava. Jako me razočarao i kao brat i kao muškarac. Ni on sam nije htio zvati i javljati se. Bila sam silno razočarana jer sam jednog brata ispratila na drugi svijet, a drugi se sa mnom prepirao oko nekih šesdeset kvadrata stana.Godine su prolazile, a mi smo jedva uspjeli održavati tek službeni odnos. S njihove strane nije bilo čak niti posjeta na dječjim rođendanima, pa sam uskoro i ja odustala od takvih posjeta. Jednom smo se prilikom okupili slučajno na svadbi neke rođakinje u Dalmaciji. Nakon površnog pozdrava, nisam mogla prestati gledati njihovu djecu kako su porasla i kako godine koje su prošle kao da su prespavane. Odlučila sam uspostaviti normalan odnos barem s bratom ako me već šogorica nije podonosila.- Kako si? upitala sam ga da razbijem nelagodu. - Dobro sam, hvala, a ti? - pitao je kruto. - Dobro - prije nego sam pokušala nastaviti, okrenuo mi je leđa i ostavio me poniženu. Osjećala sam se jadno što sam uopće i pomislila da će on preko svega prijeći. Nakon toga i opet je prošla jedna godina, a onda nas je iznenada spojio onaj koji nas je i rastavio: moj otac. Preminuo je iznenada jednoga kišnog dana. Sjećam se da mi je telefon na poslu toga dana drugačije zazvonio ili sam to samo umislila u trenutku šoka.- Nikolina, tata je umro! - plakala je majka neutješno. Jedva je uspjevala govoriti od plača. Ja sam zanijemila, činilo mi se, cijelu vječnost. - Dolazim odmah - bilo je sve što sam rekla. Kad sam došla u svoj stari dom sve je mirisalo po mojim roditeljima. Otac je ležao na krevetu kao da spava. Pogledala sam sažaljivo u njega, a onda u uplakanu majku. Znala sam da će biti neutješna. Nakon Petrove smrti doživjela je još jednu tragediju. Tek tada sam u kutu sobe primjetila Tomislava koji je plakao kao malo dijete. Nisam znala bi li mu prišla ili ne, ali pomislila sam da nemam što izgubiti.- Mislim da je ovo prilika da si pružimo ruku pomirenja. Tata nas je na neki način razdvojio, pa mu sada dozvolimo da nas ponovno izmiri! - rekla sam suznih očiju i puna nade.Tek nas je očeva smrt malo povezalaDa, imaš pravo. Na žalost ovakve prilike povezuju ljude - komentirao je brišući suze. Bilo mu je neugodno što ga vidim uplakanog, ali nije se mogao kontrolirati. - Nije ovaj stan vrijedan svega onoga što smo prošli - rekla sam ogledavajući se kao da nikad prije nisam bila ovdje. - Znam da nije, ali moraš me shvatiti da ja ne mogu odustati! Helena bi se suviše ljutila da ja sada odustanem i dignem ruke od tog stana - molećivo me gledao. - Ja sam sada kreditno sposobna, pa smo suprug i ja kupili novi stan, Tomislave. Ne očekujem ništa od tebe. Samo ruku pomirenja! Pogledaj što je ostalo od naše velike obitelji: mama, ti i ja! Mama nas sada treba više nego ikada - tužno sam rekla. Klimnuo je glavom u znak odobrenja i ustao. Nespretno mi se približio neznajući što da učini, a ja sam čekala. Moj nesigurni i nespretni brat primio me samo za rame i čvrsto stisnuo. U tom trenu osjetila sam svu njegovu ljubav i više od toga, ako više može postojati. Znam koliko teško mu je bilo pokazati i najmanju gestu naklonosti, zato sam toliko cijenila taj 'običan' stisak. Znala sam u tom trenu da mu je žao onoliko koliko je i meni što smo toliko vremena potrošili na svađe i ljutnju.Šogorica Helena još ni danas ne želi komunicirati sa mnom, no Tomislav me redovito zove. Kad ne uspije naći vremena da nas posjeti, obavezno nazove. Često povede i svoju djecu kod nas, što me jako veseli. Što se tiče Paule, ne javlja se i ne dozvoljava ni dalje da viđamo djecu. Ta djeca su doduše već odrasla, ali ipak su djeca moga pokojnog brata. Paula je pronašla novu ljubav u svom životu, što mi je jako drago. Nadam se da je dobar muškarac i da poštuje i voli djecu mog brata kao i nju. Mogu se još samo nadati da će u nekoj zrelijoj dobi djeca poželjeti kontaktirati s obitelji svoga preminulog oca. Iako smo imali i imamo puno nedostatka kao obitelj, mi smo ipak veza s njihovim ocem.
Nakon pogibije svoje starije sestre Jasmine, godinama se nisam mogla povratiti u normalnu životnu kolotečinu. Iako je od njene smrti prošlo pet godina, nikako nisam mogla popuniti prazninu koju je ostavila iza sebe. Kao da je jedan dio mene umro zajedno s njom. Njena mi je smrt otvorila oči i navela da shvatim kako je život tako prolazan, da ga moramo živjeti, a ne mu dopustiti da on prolazi pored nas, kao što sam ja radila posljednjih godina. Bilo mi je krajnje vrijeme da se trgnem, jer su godine moje najljepše mladosti bile iza mene.Zovem se Dijana i imam dvadeset godina. Ovako nisam mogla dalje. Pred očima mi je iskrsnuo Jasminin lik. Bila je tako mlada, tako puna života i često puta mi je nalikovala na leptira. Kad bi me ona sada mogla vidjeti, sigurno bi plakala od tuge. Morala sam živjeti, morala sam nastaviti tamo gdje je njezin život stao, jer ako ne učinim tako, njezina je smrt bila uzaludna.Umjesto da se trgnem, ja sam sve više upadala u bezdan ravnodušnosti. Gledala sam u Jasmininu sliku i obrisala krupne suze koje su mi klizile niz lice.- Sestro, od danas okrećem novu stranicu svoga života. Imam život, to kratkotrajno blago neprocjenjive vrijednosti, a ponašam se kao da sam mrtva.To je prošlost - rekla sam glasno. Spremila sam sliku i zovnula svoju prijateljicu Dariju. Iznenadila se kad je čula moj glas. Nije mogla prikriti iznenađenje koje joj se osjećalo u glasu.- Dijana, ne mogu vjerovati! Sve sam mogla očekivati osim tvog poziva. Zar ti nešto treba? - njen je glas zvučao veselo.Nasmiješila sam se pokušavajući zamisliti njeno lice. Bila je tako prekrasna osoba, a u mojim najtežim trenutcima bila je uz mene. Kad je čovjek u nevolji, tek onda shvati tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj. Tek se u tim trenucima vidi koliko je u svakom prijateljstvu bliskosti, a koliko praznine.Ona mi je u neku ruku pokušala nadomjestiti sestru, a ja sam se svojom krivicom sve više udaljavala od nje. Podigla sam nevidljivi zid oko sebe i predala se očajanju. Godinama me pokušavala promijeniti, ali joj to nisam dopuštala.- Naravno da mi treba. Jesi li raspoložena da iziđemo van? - oklijevajući sam je upitala. - Molim, - zagrcnula se jesam li dobro čula? - Jesi - rekla sam kroz smijeh. - Samo reci kada i gdje? Tako se veselim.Njeno mi je čavrljanje bilo tako ugodno da sam se odmah nakon prekida razgovora počela spremati. Nakon tuširanja, otvorila sam ormar i neodlučno zastala. Moja je odjeća bila prava katastrofa. Već je godinama nisam obnovila, nisam imala volje za to. Nakon podužeg vremena, odlučila sam se za hlače od džinsa i sasvim običnu majicu. U toj sam se odjeći osjećala tako ugodno i u njoj sigurno neću odskakati od okoline. To je bila odjeća koja se mogla vječno nositi i nikada nije izlazila iz mode. Svoju sam dugu kosu pustila da slobodno pada, a od šminke sam upotrijebila samo ruž pastelne boje. S njim sam samo blago prešla preko svojih punih usana. Pogledala sam se u ogledalo i osmijehnula. Oči su mi neobično sjale, a moja je blijeda put još više došla do izražaja. Pogledala sam kroz prozor i ostala bez daha. Sunce je upravo zalazilo. Široka paleta najrazličitijih boja prelijevala se jedna u drugu. Sjela sam ne skidajući pogled s tog prizora. Osjećala sam se kao slijepac koji je nakon nekoliko godina progledao, a to sam uistinu i bila.Što se s tobom događa?Ovaj se prizor ponavljao stoljećima, a mi smo ga skoro zaboravili primjećivati. Od prirode bi trebali učiti. Ona je ta koja nas upozorava na prolaznost, na to da smo samo privremeno tu, a mi se ponašamo kao da smo vječni. A što bi doista bilo da jesmo? I ovako je zlo potisnulo dobro i ono hara svijetom kao kuga.Još sam neko vrijeme stajala tu, a onda sam pogledala na sat. Bilo je vrijeme da pođem. Javila sam se roditeljima i uskoro izišla iz kuće. Čim sam vidjela Dariju, suze su mi nahrupile na oči.- Kako si? - upitala me je i odmjerila jednim brzim pogledom, a zatim se na njenom licu ukazao širok i topao osmjeh.Zagrlila me a zatim uhvatila pod ruku. Nisam je vidjela već nekoliko mjeseci i u to se vrijeme doista promijenila. Činilo mi se kao da je sazrela. Njeno je lijepo lice bilo isto, a ipak tako različito. Krenule smo u noć. Od tog sam se dana doista promijenila. Počela sam živjeti i udisati život punim plućima. Željela sam nadoknaditi sve ono što sam propustila, a to nije bilo malo. Čak su se i roditelji radovali mojoj promjeni. Često su govorili da nisu izgubili samo jednu kći, nego obje. Jednoga dana netko je iz društva spomenuo da odemo na more i svi su sa oduševljenjem prihvatili tu ideju. Uskoro smo svi bili zaokupljeni pripremama, a što se dan našeg polaska bližio, uzbuđenje je raslo. Ni mene nije mimoišao val oduševljenja. Uskoro smo svi bili na jednom od najljepših dalmatinskih otoka, na Braču.Nije nam smetalo to što spavamo pod vedrim nebom, jer je i to imalo svoju draž. Mi smo se ravnali prema svojim mogućnostima, a one su bile doista skromne. Mogu reći da nam je bilo prelijepo, a i sklopili smo mnoga poznanstva. Od svih, mene se najviše dojmio William. Bio je tako različit od naših mladića. Iako nije bio odveć lijep, posjedovao je nešto što me snažno privuklo k njemu. Bio je blag i imao je neodoljiv osmjeh.Čar nepoznatog, more, sunce, sve je to utjecalo na ljubav koju sam osjetila prema njemu. Nisam znala što on osjeća, a sama činjenica da je neprestano bio uz mene, dovoljno je govorila. Perfektno sam govorila engleski, tako da s komunikacijom nisam imala nikakvih problema. William je za mene bio most koji je vodio prema ostvarenju svih mojih snova.Nakon pet godina stagniranja, ovo je za mene bilo nešto potpuno novo. Amor, taj Bog ljubavi, usmjerio je svoju strelicu ravno prema mom srcu. Ponesena snažnim valom osjećaja, uopće nisam mislila ni na što, osim na njega.- Dijana!- Darija je pokušala utjecati na mene. - Što se s tobom događa? Prije je tvoje ponašanje bilo nerazumno, ali je i sada. - Na što misliš? - začuđeno sam upitala. - Na Williama. On je stranac i jako dobro znaš zašto je došao ovamo. Dovela ga je želja za avanturama, a ti si se za njega naprosto zalijepila. Pazi. Nemoj biti nepromišljena. Naša je država prepuna prekrasnih momaka, a o njemu ne znaš ama baš ništa - rukom je pokazala prema Williamu.- Oni su tako različiti od nas, a i ti si previše velika da bi vjerovala u bajke. One ne postoje. Sudbini se ne može pobjeći, ali joj ne treba ni prkositi. Prijateljica sam ti, a ako misliš da sam ljubomorna, to isključi. Samo te želim sačuvati od novih rana, jer su ti i stare još uvijek svježe. Ne obaziri se na ljubav. Lakše ćeš ga preboljeti ako ne budeš imala ništa s njim, nego ako se upustiš u vezu koja nema budućnosti.Odmahnula sam glavom. Zašto mi ovo govori ona, koja je imala bezbroj avantura. Bila sam sigurna da ni ona sama ne zna koliko je muškaraca prošlo kroz njen život. Savjetuje me osoba koja je olako shvaćala život i kojoj se sve svodilo na izlaske i avanture. U duši je bila dobra i vjerna i upravo sam je zbog toga i voljela.- Poslušaj me. Ovo govorim za tvoje dobro - uhvatila me za ruku i pogledala direktno u oči. - Pogledaj sebe. Koliko si ti imala avantura? Zašto se tvoje razlikuju od ove? - nisam mogla a da joj ne prigovorim. - To nije isto. Radi što hoćeš, to je tvoj život ali mi poslije nemoj reći da te nisam upozorila - ljutito se okrenula i otišla od mene.Zamišljeno sam gledala za njom. Ljutilo me njeno ponašanje. Odmahnula sam rukom i krenula prema Williamu. Nasmiješio mi se, a oči su mu zasjale od želje.Kobni susret s WilliamomU sebi sam donijela čvrstu odluku: neću ga se olako odreći. Bila sam sigurna da nikada više neću osjetiti ovoliku ljubav. Zanosila sam se poput šiparice. Ljubav i pamet nikada ne idu zajedno ali sam ja u tom trenutku mislila da pametno postupam. Ništa me nije moglo spriječiti da potpuno pripadnem Williamu. Ako ako naša veza i ne preraste u nešto veće, imat ću lijepa sjećanja. To će mi biti dovoljno.Tu sam se večer izdvojila iz društva i s Williamom krenula u šetnju. Nismo odmaknuli daleko kad se on okrenuo prema meni i snažno me privukao k sebi. Ljubio me tako strastveno, kao nitko do tada. Zaplovila sam na krilima strasti. Sagorijevala sam u njegovu zagrljaju, u maloj borovoj šumici. Naše nas je fizičko spajanje vinulo do neslućenih visina. Činilo mi se da bih mogla i umrijeti u njegovu zagrljaju. Osjećala sam se tako jedinstveno. On me je uveo u meni do tada nepoznat svijet fizičkih užitaka.- Volim te - rekla sam u zanosu. Ništa nije odgovorio, tek me kasnije, dok smo mirno ležali, privinuo čvrsto uz sebe. U njegovim se očima pojavila neka čudna tuga. Začuđeno sam ga promatrala. Sumrak se počeo spuštati, pa sam pomislila da mi se učinilo, jer nije bilo razloga da bude tužan. Tko zna? Kao što je Darija rekla, ja o njemu ništa nisam znala, a živjela sam u nadi da će se to promijeniti. Bila sam sigurna da je i on osjećao ono što i ja i da to nije samo fizička želja nego nešto trajnije, a o nama je ovisilo koliko će ti osjećaji ostati trajni. Darija me je upozorila, ali se ja nisam na to obazirala. Vjerovala sam da će sve biti u redu.Pozorno sam promatrala Williamovo lice. U njemu je bilo nešto od one ledene hladnoće po kojoj su Englezi bili poznati. Svijetle i hladne oči bile su tako daleke, a plava mu je kosa bila mokra od znoja. Uskoro sam se obukla i osmijehnula mu se.Željela sam da pođemo, jer je naše odsustvo bilo predugo. Svi će znati što se dogodilo, a ja nisam željela toliko svjedoka svoje avanture. Među njima su bili i momci koji su mi se udvarali i znala sam da bi bili pogođeni mojim ponašanjem.U iduća tri dana neprestano sam bila uz Williama. Pokušavala sam ne obraćati pozornost na njegova obećanja, ali nisam mogla. Oni su u meni budili nadu i raspirivali moje djevojačke snove. Kad je došlo vrijeme rastanka, ostavio mi je adresu i broj telefona. Grčevito sam stiskala papirić u ruci. Svim sam se silama trudila da zadržim suze ali to je bilo tako teško. Činilo mi se da me sve osobe koje mi nešto znače, napuštaju. Ne sjećam se najtočnije rastanka. Imala sam tako opipljiv osjećaj da ga nikada više neću vidjeti, a to je još više pojačavalo moju tugu.Ostatak ljetovanja za mene je izgubio svaku draž. S nestrpljenjem sam očekivala da dođem kući. Williamov sam broj čuvala poput najveće dragocjenosti. Čim sam došla kući, pohitala sam k telefonu. Okrenula sam njegov broj telefona ali me je glas sekretarice upozorio da sam birala nepostojeći broj. Ponovo sam zvala ali mi se opet javio automat. Razočarano sam spustila slušalicu. Bila sam sigurna da sam ga pogrešno zapisala. Preostalo mi je još samo da mu pišem. To sam i učinila. Umjesto odgovora, vratilo mi se moje pismo.Tek mi je tada postalo jasno da sam prevarena. On mi uopće i nije dao svoju adresu. Briznula sam u plač, a zatim sam bijesno ustala. Nije bilo razloga da se prepustim očajanju. On me nije silio ni na što. Sama sam pristala na ono što se dogodilo. Sjetila sam se Darijinih riječi. Kako je samo bila u pravu! Kao da je vidjela što će se dogoditi.Zašto je bolest izabrala mene?U iduće dvije godine, često sam se puta sjetila svoje avanture. Ona mi je trebala biti pouka za budućnost. U posljednje se vrijeme nisam dobro osjećala. Kao da je sva snaga iscurila iz mene i neprestano sam bila prehlađena. Majka se zabrinula za moje zdravlje i samo da njoj udovoljim, pristala sam otići liječniku. Iako mi je dao antibiotike, meni je bivalo sve gore i gore. Nakon bezbroj pretraga, ustanovljeno je da sam HIV-pozitivna. Skamenjeno sam promatrala liječnika. U nevjerici sam odmahivala glavom. Nadala sam se da su pogriješili, ali je doktor isključio svaku mogućnost zabune.Njegovo mi je ozbiljno lice jasno govorilo da pred sobom gleda potencijalnog mrtvaca, ili bolje rečeno, živo stvorenje kojemu su dani bili odbrajani. Oblio me hladan znoj. Čudna jeza prostrujala mi je tijelom. Još uvijek nisam mogla vjerovati da je to istina. Toliko sam čitala i slušala o sidi, ali ona je bila tako daleko od mene, u sasvim drugom svijetu, daleko od onog u kojem sam živjela. To je bila bolest o kojoj sam gledala filmove, a ne dio mene. Činilo mi se da se sva nesreća ovoga svijeta srušila na mene. Zašto? Zašto ja? Zašto sam baš ja bila žrtva te kuge dvadesetog stoljeća? Što ću reći roditeljima? Kako da im kažem da im se i druga kći nalazi u zagrljaju smrti. U tom sam trenutku bila potpuno shrvana. Znala sam da svi koji zakorače stazom života, moraju doći i do njenog kraja, ali zašto se baš na moju obitelj slilo to prokletstvo? Zašto se moja staza morala prekinuti tako brzo? Koračala sam tako kratko, a sada sam došla do samog ruba ponora. Pokrila sam lice rukama i briznula u plač. Bila sam tako ogorčena i kivna na sudbinu, na Boga, na Williama, na sve oko sebe.Tek sada, kad sam se našla pred licem smrti, shvatila sam da želim živjeti, želim više od ičega. često sam razmišljala o smrti, ali nikada o vlastitoj. Ona je za mene bila tako daleko, nešto o čemu nije imalo smisla razmišljati. Još sam bila tako mlada. Sa dvadeset i dvije godine, tek sam počela živjeti. Još sam mogla toliko toga uzeti od života, ali uvijek postoji jača sila koja nam poremeti sve planove.- Hoćete li vi reći mojim roditeIjima? Ja to ne mogu. Nemam hrabrosti. Molim vas. želim da i oni saznaju, da se pripreme na ono što ih čeka, ako se itko može pripremiti za smrt svog djeteta - zamolila sam liječnika.Potvrdno je klimnuo glavom. U idućih nekoliko dana, koliko sam ostala u bolnici, mnogo sam toga naučila o sidi, načinu na koji ću zaštititi druge i o svemu što me zanimalo. Vremena za razmišljanje imala sam napretek, a umjesto da se pomirim s neminovnim, ja to nikako nisam mogla. Nitko me nije mogao zaraziti sidom, osim Williama. Nekad sam mislila da je on nešto najljepše što mi se u životu dogodilo, ali tada nisam znala da je on u meni posijao klicu smrti koja je u protekle dvije godine bujala u meni i sve više uzimala maha. Tek mi je sada postalo jasno zašto je on onu večer imao tako tužan pogled. Znao je da umire, a nije se mogao pomiriti s tim. Želio je sa sobom povesti što više ljudi, ali zašto?Odgovor me je na to pitanje sve više proganjao. Njegovo mi se ponašanje činilo suludim, a kad sam malo bolje razmislila, imalo je smisla. Nije želio umirati sam, ni podnositi muke koje su ga čekale. Možda ga je pomisao da su i drugi u bezizlaznoj situaciji kao i on, tješila. Doista, tko bi mogao pomisliti da su najljepši trenutci povezani sa smrću? Ma koliko bila blizu smrti, ja se nisam željela tako olako predati. Morala sam se boriti. Trebala sam brzo živjeti i proživjeti barem djelić onoga što sam morala.Čim sam izišla iz bolnice, roditelji su me čekali. Nisam znala kako da se ponašam. Znala sam da oni znaju sve ali nisam znala kako će prihvatiti moju bolest.- Dijana majka me zagrlila, a suze su joj same klizile niz lice. Nije željela da ih ja vidim no nisu mi promakle. - Majko, tako mi je teško. Ne mogu reći da se ne bojim smrti, ali mi je od nje mnogo gora pomisao da ćete vi ostati sami.Ne smiješ se predati očaju!Putem do kuće, nitko nije govorio. Svatko je bio zaokupljen svojim crnim mislima. Svatko se hvatao za onu malu slamku nade, ali sve je bilo uzalud. Nismo mogli plivati uz bujicu. Morali smo se prepustiti rijeci života, a ona će nas odvesti onamo kamo ona želi. Kradomice sam se pogledala u ogledalo. Iako mi je lice bilo blijedo, nitko ne bi ni pomislio da bolujem od side. Možda to i nije toliko strašna bolest, koliko je strašna pomisao da treba umrijeti mlad.U idućih nekoliko dana, roditelji mi nisu dopuštali da iziđem van. Bunila sam se protiv te zabrane. Oni me nisu mogli shvatiti, ali nisam ni ja njih. Uzalud su im bile zabrane. One nisu mogle odgoditi ono neminovno. Sav se moj svijet rušio pred mojim očima. Iz očajanja sam zapadala u duboku apatiju. Ništa me nije moglo trgnuti.- Dijana - vikala je majka na mene zašto mi to radiš? Još si živa, čuješ li! Ne smiješ se tako ponašati. Ne smiješ se predati. Bori se. Trgni se, radi bilo što, samo nemoj tu stajati poput mumije! Užasnuto sam je promatrala. - Lako je tebi. Ti nećeš uskoro umrijeti - planula sam na nju, a zatim sam ustala. - Lako je meni? Kako to možeš i pomisliti? Zar misliš da i mene ne boli kao i tebe? - lice joj je bilo blijedo i upalo.Čini mi se kao da je u ovih nekoliko dana naglo ostarjela. Duboke bore izbrazdale su njeno, još uvijek mlado lice, a koža joj je bila neobične boje. - Ti sigurno nećeš umrijeti od toga! - ljubomorno sam uzviknula i unijela joj se u lice. - Kamo sreće da hoću. To bi bio spas za mene. Da mogu, tako bih te rado zamijenila. Mene boli ovdje - rukom je pokazala prema grudima i nastavila - moje srce krvari od ove silne boli. Voljela bih umrijeti barem pet minuta prije tebe. Kako ću živjeti? Zbog koga? Svoj sam život ugradila u vas dvije. Dala sam vam sve što sam mogla. Mislila sam da ćete mi vi to vratiti kada jednog dana budem stara i nemoćna. Dijete moje - nježno me je pomilovala po licu, a zatim mi je pramen kose stavila iza uha. Glas joj se tresao od snažnih osjećaja koje je zatomivala i koje nije htjela pokazati predamnom. Zapekla me savijest. Doista sam bila nepravedna prema njoj. Bila sam svjedok svega što je proživjela kada mi je sestra poginula. Danima nije mogla doći k sebi. Od onda nije bila ista osoba. Postala je samo sjena one nekadašnje žene. Bila sam tako nepravedna prema njoj. Ona je najmanje bila kriva za moje stanje. Ja sam pogriješila i samo sam ja mogla snositi odgovornost za ono što sam učinila. Moja avantura neće samo naškoditi meni, nego i mojim roditeljima. Ja ću podnositi fizičku bol, a oni će biti psihički uništeni. Njihova će patnja biti veća od moje ali ja sam bila u takvom stanju da nisam mislila ni na što, osim na ono što se meni događalo.- Tako mi je žao - rekla je tužnim glasom. - Majko, ne trebam tvoje sažaljenje, trebam podršku. - Ti znaš da si je uvijek imala. - Znam, ali sada mi je najpotrebnija. Osjećam se tako... Ne znam ni sama, kao da ću prsnuti. Toliko se toga nakupilo u meni. - Moraš se kretati u svom društvu. Nitko od njih ne mora znati da imaš sidu. Ako saznaju, izbjegavat će te. Vidim da nema smisla da ti branim izlaske. Postižem sasvim suprotno od onog što sam očekivala. Kada budeš u društvu, možda zaboraviš na sve, a možda ti bude još gore. Molim te, samo pazi. - Naravno da hoću - požurila sam joj odgovoriti.Dinko, Siniša, Mario, Denis...Sumnjičavo me odmjerila. Lice mi je oblilo blago rumenilo. Znala sam da je primijetila da lažem i zato sam je morala razuvjeriti. - Ne mislim nikoga povući za sobom. Ja najbolje znam kako je meni nakon što me je William zarazio. Ne mogu vjerovati da je to slučajnost i da on nije znao da je zaražen. Nije mi dao pravu adresu ni broj telefona. To mi dovoljno govori. Tko zna je li mi rekao i pravo ime? Uostalom, to mi nije ni važno. Ponekad mala nepromišljenost može imati nesagledive posljedice, a meni se upravo to dogodilo.Tu sam večer izišla van, ali sama. To je bilo dovoljno da se neki od mladića prilijepi za mene. Na čelu mi nije pisalo od čega bolujem, a za ono što se krilo u mom tijelu, nitko nije trebao znati.Obukla sam izazovnu odjeću, a debelim sam slojem šminke sakrila bljedilo svog lica. Dok sam razgovarala s Martinom, mojim novim poznanikom, osjećala sam kako me guta pogledom. To mi je donekle uljepšalo moju okrutnu stvarnost, a njegovo je ponašanje jasno govorilo što želi od mene: moje tijelo. Nisam imala ništa protiv. On je spadao u onu vrstu ljudi koji su bili lovci na osamljene duše i koji nikada ne ulaze u dublje veze. On je tražio provod za jednu noć, a ja nekoga tko će mi se pridružiti na putu za smrt. Dok smo razgovarali, ljubomorno sam slušala njegove planove.Misli su mi bile potpuno odsutne. Uopće nisam odgovarala na njegova pitanja, samo bih povremeno klimnula glavom.Sigurno je mislio da sam glupa, ali me njegovo mišljenje ni najmanje nije zanimalo. On se nije razlikovao od ostalih muškaraca. Odmah je krenuo u napad, a meni je to odgovaralo. Željela sam se još jednom napiti strasti iz izvora života.Tu sam večer provela s Martinom, a zatim su uslijedili: Dinko, Siniša, Mario, Denis... Kasnije sam ih prestala brojati. Takav mi je način života odgovarao, jer u njihovim zagrljajima nisam mislila ni na što. Postala sam prava gutačica muškaraca, nimfomanka koja im se podavala iz samo njoj znanih razloga.Ponekad osjećam kajanjeNisam bila zarobljenik strasti i nisam ovisila o muškarcima, jednostavno sam se željela provoditi, iako sam u dubini duše znala pravi razlog takvoga svog ponašanja. Nisam se mogla pomiriti sa životom bez budućnosti, nisam željela umrijeti ali me sudbina nije pitala za moje želje.Bila sam ljubomorna na sve mladiće i djevojke. Sa zavišću sam promatrala njihova bezbrižna lica. Ja sam morala otići i ostaviti svu ljepotu koja me okruživala i koju sam mogla doživjeti.Moje je tijelo osjetno slabilo. Koža mi je bila čudne boje, a malene su rane izbijale svuda po mom tijelu. Više nisam mogla izlaziti. Preostalo mi je samo da se ovo malo života što mi je ostalo, sjećam lijepih trenutaka koje sam doživjela u posljednje vrijeme. Ponekad bih osjećala kajanje i strah zbog svih onih momaka s kojima sam spavala, a ponekad me sama pomisao da sam nekoga zarazila ispunjavala čudnom srećom i inatom. To je bio moj način osvete.Danas me je posjetila Darija. Ne znam zbog čega je to učinila. Nisam je željela vidjeti. a nisam ni htjela da ona vidi mene. Ja više nisam pripadala svijetu u kojem je ona bila. Ona je bila prošlost. Možda me je majčina patnja boljela više od moje, jer ja ću umrijeti ali će se njezina agonija nastaviti. Pokušavam živjeti i ne misliti na smrt. Pronalazim sitne radosti koje nisam primjećivala svih ovih godina i shvaćam da smo svi mi u rukama sudbine, a ovo je moja sudbina.Sve se više povlačim u sebe i utjehu pronalazim u molitvi. Svjesna sam da živim iz trenutka u trenutak i ova me neizvjesnost ubija.
I sada se od srca nasmijem kad se sjetim kako sam upoznala Karla. Žurila sam niz stepenice jer je dizalo bilo u kvaru. Silazila sam, a istovremeno po torbi tražila ključeve auta. Osjetila sam da sam se zaletjela u nekoga, izgubila ravnotežu i pala. Čula sam da se staklenke kotrljaju po podu. Podigla sam pogled i ugledala njega.- Je li vam dobro? - upitao me. - Sve je u redu. No, drugi put moram pažljivije silaziti, - rekla sam. - Da, to bi bilo pametno. Da se upoznamo, ja sam Karlo, vaš novi susjed - rekao je i pružio mi ruku da ustanem. - Drago mi je, ja sam Magdalena. Ispale su vam vrećice, je li se što razbilo? - upitala sam. - Samo staklenka nutelle, mog najdražeg obroka - nasmijao se. - Obećajem da ću vam poslije podne donijeti novu. Na kojem katu živite? - upitala sam. - Na četvrtom, ali ne trebate se brinuti o tome... - rekao je. - Oprostite, ali već kasnim na posao pa moram požuriti. Popodne dolazim s nutellom - rekla sam i odjurila. Dok sam odlazila, osjetila sam na sebi njegov pogled. Nije imao ništa protiv da mu donesem nutellu, a to bi trebalo značiti da živi sam. Tom sam spoznajom bila ugodno iznenađena jer je zaista bio prekrasan muškarac.Možda je on taj, pomislila sam puna nade. Već dugo sam sanjala o tome da će pravi muškarac napokon ući u moj život. Željela sam obitelj; muža i djecu, no dosad mi čak ni ozbiljnija veza nije polazila za rukom. Sve je završavalo drugačije nego što sam zamišljala i nerijetko sam se pitala u čemu je problem. Čime to odbijam muškarce da baš ni jedan ne može ostati sa mnom dulje od nekoliko mjeseci? Mojih 28 godina još je bilo premalo da bih se proglasila starom curom, ali brinulo me što me muškarci doživljavaju kao djevojku s kojom će se samo zabaviti te što mi se udvaraju uglavnorn oženjeni. Moj novi susjed mogao bi to promijeniti, razmišljala sam i zadovoljno se smješkala.No sama pomisao na moju posljednju vezu koja se pokazala kao veliki fijasko ohladila je moje uzavrele misli. Željko je, naime, bio oženjen i to je tajio od mene. Doznala sam tako što sam ga slučajno srela na izletu. Meni je rekao da ide na službeni put, a otišao je s obitelji u planine. Moje prijateljice, ništa ne sluteći, uplatile su aranžman u istom hotelu i susret je bio neizbježan. Mjeseci su mi trebali da se oporavim od šoka koji sam doživjela kada sam svog dečka ugledala sa ženom i djecom.Ne trči pred rudo. Možda se Karlo doselio sa ženom i djecom, a ako već nema obitelj, sigurno negdje postoji sretna zaručnica. Prelijep je da bi bio sam, uvjeravala sam se da se moram spustiti s oblaka.Kad sam došla u ured, uspjela sam ne razmišljati o jutarnjem susretu i usredotočiti se na posao. Već tri godine radila sam u tom arhitektonskom birou i znala sam da upravo o mom zalaganju ovisi moje unapređenje, a samim time i plaća. Na žalost, koliko god se trudila, dosad nisam uspjela promijeniti status pripravnice i uglavnom sam dobivala zadatke koje drugi nisu htjeli. Iako mi je bilo žao što mi ne daju priliku da pokažem svoje ideje, vjerovala sam u to da će doći i mojih pet minuta i radila sve što se od mene tražilo. Tako je i taj dan prošao u pripremanju starih projekata i razne druge dokumentacije starijim kolegama.Na povratku kući otišla sam u supermarket po namirnice. Nisam zaboravila kupiti nutellu za Karla. To je odlična prilika da ga ponovno vidim, pomislila sam.Kad bi mi se posrećilo i kad bi me pozvao da uđem, bacila bih oko po njegovu stanu i odmah bih znala živi li sam ili u njegovu srcu postoji neka žena, razmišljala sam dok sam se uspinjala na četvrti kat.Pozvonila sam na njegova vrata i osjetila da mi klecaju koljena. Ovo je trebao biti drugi susret, pa kako je moguće da se tako osjećam. upitala sam se. Srećom, nisam imala puno vremena za preispitivanje jer je Karlo odmah otvorio.- Zaista ste navratili? - iznenadio se. - Pa ne možete ostati bez svog omiljenog obroka. Oprostite još jednom za ono jutros - nasmijala sam se. - Već sam zaboravio na to - rekao je. U trenutku kad sam se htjela okrenuti i otići, Karlo me zaustavio. - Biste 1i popili nešto sa mnom? Kao što sam vam već rekao, tek sam se doselio i još se nisam upoznao sa susjedima - širom je otvorio vrata i pozvao me da uđem.Momački stanJedva sam dočekala njegov poziv. Odmah s vrata počela sam se ogledati vide li se gdje tragovi ženske ruke. Pokazao mi je kuhinju i dnevni boravak i bila sam zadovoljna onim što sam vidjela. To je uistinu bio momački stan, nigdje se nije osjećala prisutnost žene. Vaze su bile prazne, bez ijednog cvijeta, nigdje slika po zidovima, stvari porazbacane uokolo, a o detaljima koje ni jedna žena ne propušta staviti u svoj stan, poput stolnjaka i zdjelice s bombonima, nije bilo ni govora. Bila sam uistinu sretna zbog toga.Da postoji netko u njegovu životu, sigurno ne bi dopustio da mu majice budu porazbacane po podu, pomislila sam ugledavši nekoliko majica nemarno odbačenih zajedno s tenisicama.- Oprostite na neredu, tek sam se doselio i još nisam sve stigao srediti - obratio mi se kad je spazio da pogledavam prema još zapakiranim stvarima. - Nema veze, svačiji je stan takav kad se tek useljava - slagala sam. Naravno da moj stan nije bio ovako neuredan, ali to je samo dokaz da je u njemu sam, pomislila sam zadovoljno.Tog smo poslijepodneva popili nekoliko pića, razgovarali o svemu pomalo i ja sam uistinu bila sretna jer je o sebi i svom životu govorio u jednini. Ni u jednom trenutku nije rekao "mi", ni na koji način nije mi dao do znanja da ima nekoga. Nekoliko sati kasnije shvatila sam da sam se predugo zadržala, ispričala se i krenula kući.- Zar ne možete ostati još malo? — osjećala se tuga u njegovu glasu. - Pa ovdje sam cijelo poslijepodne, i ja bih trebala nešto obaviti u svom stanu - rekla sam pristojno, iako me kod kuće ništa nije čekalo. - Vidimo se onda - predložio je. - Zašto ne? Bilo je vrlo ugodno - odgovorila sam.Kad sam se vratila kući, ponovno sam počela razmišljati o nekoj ženi koja možda ne živi s njim u istome gradu, ali je svakako prisutna. Nemoguće je da je tako privlačan muškarac sam. Karlo je lijepo građen, moderno se odijeva i naravno da mami ženske poglede. Uz to, novinar je i stalno je okružen ljudima. Vještina komunikacije stoga je jedna od njegovih jačih strana. Mora da ima nekoga, razmišljala sam i dok sam lijegala u krevet.Šesto čulo govorilo mi je da moram otvoriti četvere oči.Muškarac poput njega naprosto ne može biti sam i bolje da se prestanem zanositi prije nego što mi slomi srce. Nije li bilo dosta razočaranja? Treba ti još jedno, upozoravao me unutarnji glas.Ujutro kad sam izlazila nadala sam se da bih ga opet mogla sresti, no to se nije dogodilo. Puna iščekivanja bila sam i kad sam se vraćala kući, no susret je izostao. Nema veze, vidjet ćemo se sutra, pomislila sam. Sljedećih dana također ga nisam srela, no ipak sam stalno razmišljala o njemu. Tisuću puta poželjela sam pozvoniti na njegova vrata, no razum mi nije dopuštao takve ludosti. Karlo je, naime, pripadao onom tipu muškarca koji žene ne ostavljaju ravnodušnima i iza kojih uglavom ostaju slomljena srca. Razmišljala sam: ako sam ja na njega ostavila jednak dojam, neka on bude taj koji će potražiti mene. Dani su prolazili, a on me nije tražio niti smo se sreli.Drugi susretNakon punih tjedan dana što ga nisam vidjela, odlučila sam prestati sanjati o njemu. Nije bilo lako, no prisilila sam se da moj posao bude jedino na što moram obratiti pozornost i svaki put kada sam se sjetila Karla, naglas sam stala govoriti koliko još posla moram napraviti i prionula na svoje nacrte. Kad sam, tjedan dana kasnije, razmišljajući samo o tome kako ponovno kasnim na posao, također silazila niz stepenice, opet sam naletjela na - Karla.- Ne mogu vjerovati da nam se opet to dogodilo! - rekao je. - Što sam ovaj put razbila? - upitala sam pogledavajući unaokolo. - Ništa. Pod rukom sam, srećom, imao samo novine - nasmijao se. I meni je bilo drago što ovaj put vrećice nisu letjele na sve strane i od srca sam mu se nasmijala. - Kako ste, Magdalena? — nastojao je produžiti konverzaciju. - Odlično, hvala. A vi? - odgovorila sam. - Dobro, iako moram priznati da sam prilično iscrpljen. Bio sam gotovo dva tjedna na putu zbog jedne veoma zanimljive reportaže i sada se moram naspavati. Nakon toga čeka me veliko pospremanje stana - rekao je. - Ne želim se ni sjetiti kako je stan izgledao kad sam se ja uselila i koliko mi je trebalo da ga dovedem u red - pravila sam se da suosjećam s njim. - Ali svejedno moram večerati, a radije bih jeo u društvu. Svratite k meni večeras, imam toliko zanimljivih doživljaja - predložio je.Nisam ni stigla razmisliti da bih malo ženski taktizirala jer sam se uhvatila da sam glasno izgovorila: - Pristajem. Vidimo se, dakle, večeras - rekla sam i izjurila van da ne primijeti kako sam se zacrvenjela.Cijeli sam dan razmišljala samo o njemu, o tome zašto me pozvao na večeru. To bi značilo da zaista nema nikoga. Možda mu se i sviđam, prepustila sam se svojim snovima.Prestani, Magdalena! Sve ćeš doznati navečer, prekorila sam samu sebe što sam opet dopustila da mi netko tako brzo zavrti glavom. Shvatila sam da se ponašam poput tinejdžerice koja se prvi put zaljubila, a bila sam prestara da skakučem i pjevušim po uredu zbog jednog poziva na večeru. Nisam imala mira na poslu, nisam mogla raditi kao obično, pa sam ranije otišla kući. Cijeli dan razmišljala sam samo o tome što ću odjenuti, kakvu frizuru napraviti i što bi se na toj večeri moglo dogoditi. Kad sam ušla u stan, napravila sam si opuštajuću kupku, a dok se kada punila, iz ormara sam izvukla svu odjeću i posložila je na krevet. Odlučila sam se za obične uske traperice koje su mi lijepo pristajale i žutu majicu, uz koju je moja tamna put dolazila do izražaja. Stavila sam samo malo šminke i svoju dugu kosu punu kovrča pustila da pada niz leđa.- Odlično izgledate! - rekao je kad me vidio na vratima. - Hvala - odgovorila sam i sagnula glavu. Opet su mi se obrazi zacrvenjeli i nisam htjela da primijeti koliko mi se sviđa. Ponudio mi je da sjednem dok ne završi večeru i na stol stavio dvije čašice s aperitivom. - Za deset minuta sve će biti gotovo - rekao je dok je gledao tjesteninu u pećnici.Kobna fotografijaProveli smo uistinu ugodnu večer. Pripremio nam je zapečenu tjesteninu s četiri vrste sira, a da budem iskrena, da je napravio i najobičnije sendviče, s Karlom s druge strane stola bili bi najukusniji na svijetu. Njegove su dogodovštine bile više nego zanimljive i do kraja večeri bila sam zaljubljena u njega preko ušiju. Jedan njegov pogled, osmijeh... bili su dovoljni da se osjećam kao da je cijeli svijet pod mojim nogama. Nisam mogla ni slutiti da ću već u sljedećih nekoliko minuta doživjeti neugodan šok. Karlo se htio pohvaliti reportažom koju je napravio i zamolio me da iz njegove spavaće sobe donesem novine. Dok sam ih uzimala s kreveta, na noćnom ormariću ugledala sam ga na slici sa ženom i dvoje djece. Svi četvero zračili su srećom i ja sam se opet na poprilično grub način morala spustiti na zemlju.- Presretan sam što imam takvu susjedu. Nadam se da će ovo naše druženje s vremenom prerasti u nešto više - rekao je dok je iz hladnjaka vadio sladoled.Od njegovih mi se riječi zavrtjelo u glavi. Evo još jednog koji bi se malo zabavio dok su mu žena i djeca u drugom gradu, tužno sam pomislila. Nikad nisam mogla shvatiti muškarce koji žene doživljavaju samo kao zabavu. Niti one koji varaju svoje supruge samo zato što su trenutno odvojeni od obitelji. Koji je to poriv kod muškaraca koji ih tjera da budu nevjerni? Je li u pitanju dokazivanje muškosti ili...? Nisam mogla pronaći odgovor na ta pitanja od kojih sam osjećala samo gađenje.- Umorna sam i boli me glava. Najbolje da odem kući - rekla sam. - Slobodno se opustite na sofi? Da skuham kavu? - ponudio se. - Hvala na večeri, ali zaista moram kući. Vidimo se ovih dana - bila sam odlučna.Izišla sam iz tog stana brzinom munje, ne obazirući se na njegove začuđene poglede. Kad sam za sobom zatvorila vrata svog stana, bila sam ponosna na sebe što sam svoje srce u posljednji trenutak spasila od novog ranjavanja. Sve sam uvidjela na vrijeme, zašto me onda ipak boli? Trebala bih biti sretna što mu nisam povjerovala i upustila se u nešto više s njim, razmišljala sam.Ipak, te me spoznaje nisu ojačale i nije me duša manje boljela zato što sam na vrijeme izbjegla njegove poljupce. Osjećala sam se prevareno, a to nije bilo prvi put.Što to sa mnom nije u redu, preispitivala sam se, a odgovora nije bilo.Sljedećeg jutra, dok sam se spremala na posao, netko je pozvonio na moja vrata. Otvorila sam i uistinu se iznenadila. Nisam mogla shvatiti zašto je Karlo tako rano ovdje. što želi od mene, pitala sam se.- Došao sam vidjeti jeste li bolje - rekao je pristojno. - Da, hvala - odgovorila sam zbunjeno. - Mogu li ući? Neću vas dugo zadržavati - upitao je.Stiže objašnjenjePustila sam ga u stan iako si nisam mogla objasniti zašto sam to učinila. Srce mi je jako lupalo i bojala sam se da ću mu se baciti u zagrljaj, a nakon toga opet plakati jer je pitanje dana kada će se pojaviti ona žena sa slike.Sjeli smo u dnevni boravak, a on me gledao ravno u oči. - Nije mi jasno zašto ste sinoć tako pobjegli? Cijelu noć sam razmišljao o tome. Pitao sam se što sam krivo učinio i nisam našao odgovor. Možete li mi objasniti? - upitao je.Uhvatila sam se za glavu. Kako sam mu mogla reći da mu ne želim biti samo zabava dok se u njegov stan ne doseli i ona sa slike? Zajedno s njihovom djecom.- Večer je bila tako ugodna, sve do tog kobnog trenutka. Kao što sam ti jučer pokušao reći, uistinu sam sretan što sam te upoznao i nadao sam se da su osjećaji obostrani. Zašto si tako naglo pobjegla — spontano je prešao na ti. - Kako se usuđuješ! A ona žena na fotografiji u tvojoj spavaćoj sobi? Ona s djecom? — sasula sam paljbu na njega. - To je dakle razlog - nasmijao se, a meni sada zaista ništa nije bilo jasno. - Što tu ima smiješno? - uzrujala sam se. - Naravno da ima. Na slici je moja sestra i dva najbolja nećaka na svijetu. Zar si pomislila da mi je to obitelj? - smijao se sve jače.Sad sam ja bila ta koja se osjećala glupo i gledala sam ga zbunjena, puna nevjerice. Pitala sam se govori li istinu ili je to samo još jedan od muških trikova.- Najavila se da mi uskoro dolazi u posjet, pa ako želiš, rado bih te upoznao s njom. Sanja je najbolja sestra na svijetu uz našu mamu, jedina žena u mom životu - rekao je upravo ono što sam htjela čuti.Sad sam se tek osjećala poput srednjoškolke koja nije u stanju razlučiti istinu od laži. Ako je to na slici zaista bila sestra, ponijela sam se nezrelo. Ako laže i želi me samo kao avanturu, a ja mu povjerujem, opet ću ostati slomljena srca. Bila sam na sto muka.Moj unutarnji glas ovaj put nije predlagao oprez ili otpor. Baš suprotno. Ne možeš se cijeli život bojati ljubavi. Nisu svi muškarci kao Željko. Jednom moraš dati priliku da ti pokaže što osjeća, a nema razloga da to ne bude Karlo, moje šesto čulo opet se javilo.- Teško je povjerovati da u tvom životu ne postoji ni jedna žena. Čak ni zaručnica? - bila sam oprezna. - Ne, ne postoji. Zar bih, da imam ženu, tebe zvao na večeru? - čudio se.Ne znam. Valjda sam pomislila da si previše... Previše da bi bio sam - govorila sam nepovezano. - Previše što? - upitao je. - Previše privlačan - priznala sam.Karlo mi se nasmijao i približio. - želiš reći da se i ja tebi sviđam? - tiho je upitao. Skupila sam hrabrost, pogledala ga ravno u oči i rekla: - Da, jako!Dok su se njegove usne spuštale na moje, pomislila sam da bih zaista mogla nazvati ured i reći da uzimam jedan dan godišnjeg odmora. To bi mi, uostalom, bio prvi izostanak s posla u pune tri godine.
[advps-slideshow optset="1"][postlist id="389"]
[WATU 2]
Držim u naručju svoju šestomjesečnu Laru. Dobra je beba, zaplače samo kad je gladna ili mokra. Gledam to malo biće i razmišljam o tome jesam li bila nepravedna prema svojim roditeljima. Da kojim slučajem moja Lara nije tako zdrava i savršena kakva jest, bih li je se odrekla? Naravno da ne bih! Ali, moja je mama imala mogućnost izbora. Moja je mama unaprijed znala sve posljedice svoje odluke. I sad, bez obzira na to što će tko suditi o meni, mislim da je užasno pogriješila.- Tamara, stigao sam! - moj suprug Ivan voli teatralno ulaziti u stan nakon posla. Stoput sam mu već rekla da ne viče odmah s ulaznih vrata jer Lara možda spava, ali njemu se to ne može objasniti. On se voli najaviti iz predsoblja.- Pa što ako se Lara probudi? Moja princeza neće život provesti kao uspavana ljepotica. Neka zna da sam se vratio kući, onda će opet mirno usnuti jer je tata kraj nje - objašnjavao mi je zašto galami na vratima.Najbolji detalj u priči jest da se Lara doista znala razbuditi na zvuk njegova glasa, ali čim bi je uzeo u naručje, poljubio i zanjihao naš bi anđelak opet usnuo baš kao da je razumjela što njezin tata govori.- Bok, ljubavi. Eto, opet si probudio malu. Skini cipele, operi ruke i uspavaj je, a ja ću za to vrijeme postaviti stol za ručak - poljubila sam ga i ubacila malenu u njegovo naručje. Ona mu se sretno smiješila i gugutala. Znala sam da će već za nekoliko minuta usnuti sretna jer ju je uspavao njezin tata.Kad smo Ivan i ja shvatili da želimo život provesti zajedno, nismo planirali koliko ćemo djece imati. Ipak, dogovorili smo se da nećemo pretjerivati. Oboje smo željeli brojnu obitelj, ali ne toliko brojnu da bi itko bio zapostavljen. Odlučili smo da ćemo djeci, uz obilje ljubavi, pružiti i dobar odgoj, školovanje, glazbene, baletne, sportske i škole stranih jezika, ovisno o njihovim željama. Usto i ljetovanja, i zimovanja, i putovanja. Kontracepcijska je lepeza danas dovoljno široka da si svaka žena može odabrati najpovoljniju metodu. Ivan je, moram i to reći, znajući kako sam provela djetinjstvo, što se toga tiče bio maksimalno pažljiv i nipošto nije želio da se trudnoća prepusti slučaju. A ja sam mu na tome beskrajno zahvalna.- Govorit ću u svoje ime. Ja tako osjećam. I Borisu i meni uspjeli ste upropastiti život. Ni vi niste bolje prošli, ali to je bio vaš izbor. Niste imali pravo nas uplesti u to. Ne mogu reći da nas niste dobro odgojili. I kad jednom vas više ne bude, Ana neće završiti na cesti. Naravno da ćemo se mi brinuti o njoj jer je ona najmanje kriva za sve. Ali, smatram da ste bili nepromišljeni. Htjeli ste spasiti jedan život, a pritom niste razmišljali o dugoročnim posljedicama - istresla sam svojima prije nekoliko godina, zalupila vratima i otišla.Moji roditelji nisu bili na mom vjenčanju, ni Laru još nisu vidjeli. Oni smatraju da sam ih time uvrijedila, a ja smatram da sam im to morala reći jer su oni meni napravili pakao od života. Boris, moj mlađi brat, nije tako rezolutan, ne zamjera im toliko. Uvijek mi kaže što je novo kod njih, njima ispriča novosti o meni, ali još nas nije, premda bi to želio, uspio izmiriti.A gdje je problem? Znam da zvučim kao da žalim samu sebe, a to i nije daleko od istine. Ne mogu roditeljima oprostiti što su nas zapostavili na račun bolesne sestrice. I još bi mi sigurno bilo gore da nisam tako povezana s mlađim bratom. Naši su roditelji za nas bili prisutni samo kad su se donosile važne odluke poput onih gdje ćemo se školovati, hoćemo li studirati ili ne, hoćemo li učiti strane jezike ili ne eventualno, što će nam se kupiti od odjeće. Ostatak vremena kao da su živjeli u svom malom svijetu koji je uključivao samo još Anu.Moja sjećanja, otprilike, počinju kad sam krenula u vrtić, ono ranije mi je nekako maglovito. Znam tek da sam bracu, kad sam ga dobila, odmah prihvatila i zavoljela, ali kad su nas tete vodile u šetnju, obično je to bilo u proljeće ili rano u jesen, gledala sam po parkovima mame i bake s djecom i bila sam tužna što sam ja s djecom i tetama, a ne sa svojom mamom ili bakom. Baku, tatinu mamu, nikad nisam upoznala. Ona je, to sam čula u obiteljskim pričama, bila alkoholičarka i o tome se u našoj obitelji nikad nije govorilo. Navodno je umrla od raka, ali danas mislim da je to bila, ako su istinite familijarne legende, ciroza jetara. Djed, inače prilično krupan čovjek, živio je neko vrijeme s nama. Zapravo, ispravnije bi bilo reći da smo mi živjeli kod njega jer je moj tata ostao u svojoj obiteljskoj kući. Tatina sestra, moja teta Ljiljana, živjela je sa svojom obitelji u stanu nedaleko od nas, u novom trešnjevačkom kvartu. Ona i tata davno su podijelili imovinu i među njima zbog toga nije bilo nikakvih trzavica.Druga baka i djed. oni mamini, živjeli su u Njemačkoj. Davno su otišli trbuhom za kruhom, još dok je moja mama bila malena djevojčica, tamo su joj se rodile sestre, a onda su se oni, kad su kćeri odrasle, vratili nakratko u Hrvatsku. Sagradili su kuću, poudavali kćeri i opet se vratili u Njemačku. Tamo im je, govorili su, umirovljenički život bio ugodniji nego kod nas. Viđala sam ih rijetko, i gotovo da ih se i ne sjećam. Pamtim ih jedino po tome što su nas obasipali darovima. Tih nekoliko dana koliko bi bili kod nas u posjetu, u kući je vladala prava strka, a oni su se, baš kao i tata i mama, bavili Anom. Boris, a osobito ja, koja sam bila starija, samo smo im smetali. Ili smo se igrali previše glasno, ili nam se piškilo kad nije trebalo, ili smo bili gladni, ili smo htjeli gledati crtiće. Uvijek smo odabirali pogrešno vrijeme za sve. I tako smo oboje jedva čekali da mamini što prije odu.Mamina trudnoćaTaman sam počela ići u vrtić kad se rodio Boris. Moja mama, liječnica po zanimanju, dopuštala mi je da joj pomažem kad ga je kupala ili kad ga je hranila. Kad ga je, pak, šetala našom ulicom, smjela sam gurati kolica. Nikad mi nije palo na pamet nauditi svome braci, nikad nisam gurnula kolica prebrzo, nikad mu nisam gurala u ustašca velike komade hrane koje još nije mogao prožvakati. Prema njemu sam uvijek bila nježna. I on, kao da smo to instinktivno osjećali, od prvoga se dana vezao uz mene. Volio je sjediti kraj mene, satima smo se znali igrati dok je bio još sasvim malen. Tatin tata uživao je s nama. Bila bih doista nepravedna kad bih rekla da je više volio Borisa. Vodio nas je u duge šetnje naseljem, isprva je Boris bio u kolicima, a kad je počeo trčkarati, nitko nije bio sretniji od djeda. Djed je bio strpljiv s oboma. Nismo mogli proći kraj trgovine a da nam ne kupi neki slatkiš. Morali smo uvijek obećati da ga nećemo tužiti mami i da ćemo, kad se vratimo kući, pojesti večeru.Boris je ušao u četvrtu godinu, a ja u sedmu i krenula sam u osnovnu školu.- Dobit ćete seku i bracu ili dvije seke ili dva braceka - počela nas je pripremati mama na prinove u obitelji kad joj se trbuh već lijepo zaoblio.Boris i ja smo se radovali. Gladili smo mamin trbuh i bili smo vrlo nestrpljivi iščekujući da se bebice rode. Ja sam, dakako, mnogo više shvaćala od Borisa. Tako sam znala da mama nosi blizance. Sjećam se kad je otišla u bolnicu. Ostala je prilično dugo, danas znam da je odležala posljednje tromjesečje trudnoće. Ali, umjesto s dvije bebe, vratila se kući samo s Anom.- Gospođo, nosili ste blizance. Jedan plod, jedno dijete je umrlo u utrobi, a ne možemo ga izvaditi. Ovog časa vam možemo reći tek da je zdravlje drugog djeteta, djevojčice, zbog toga ugroženo. I sama ste liječnica, ne moramo vam puno objašnjavati. Može se, što je malo vjerojatno, dogoditi čudo pa da vam ovo drugo dijete bude zdravo. Mnogo je vjerojatnije da neće biti koliko god ne volimo takve preporuke, naš vam je savjet da prekinete trudnoću - rekao joj je ginekolog koji je mnogo godina kasnije postao i moj liječnik i prepričao mi je taj razgovor kad sam ga napala da nije upozorio moju mamu na sve rizike takve trudnoće.- Hvala, kolega. Razgovarat ću sa suprugom, ali mislim da ću ovu trudnoću iznijeti do kraja kao i prve dvije - odgovorila mu je ona.- Razmislite, molim vas. Još ste mladi i ako pobačaj napravite u bolnici, uz stručnjake, moći ćete još rađati. Nemojte prenagliti s bilo kojom odlukom, jer kakvu god donijeli, vi ćete se morati s njom nositi. Imate dvoje zdrave djece...- I ovo treće će biti zdravo - ostala je nepokolebljiva moja mama.Ne znam, jer nikad to nisu rekli Borisu i meni, koliko su njih dvoje doista zajedno odlučivali, a koliko je tata vjerovao maminoj prosudbi i podržao je u tome da zadrži tu vrlo rizičnu trudnoću. No, kako bilo da bilo, mama je rodila Anu.Bolesna bebaDa nešto nije u redu, shvatila sam čim se mama vratila iz rodilišta premda sam imala samo sedam godina. Baš kao što mi je dopuštala da budem uz nju kad je kupala ili hranila Borisa, sad mi je zabranjivala da joj se pridružujem dok se bavila Anom.- Taša, Ana je slabašna beba i ne možeš mi pomagati kad je kupam - tjerala me od sebe.Ono što nije bilo dopušteno meni, još manje je smio moj brat. Tata se isprva, čim se mama tek vratila iz rodilišta, trudio nadomjestiti njezinu neprisutnost u našim životima. Vodio nas je u šetnje, pisao sa mnom moje prve zadaće, odvodio je i dovodio Borisa iz vrtića. Imala sam osjećaj, onda bih to tako opisala, kao da je mama dobila neku svoju posebnu igračku i nije je željela dijeliti s nama ostalima. Boris je bio premalen i nije se, poput mene, sjećao nekadašnjih dana. Kad je on ušao u naše živote, sve je bilo normalno, a sad s Anom nisam to mogla tako opisati.I po djedovom sam ponašanju vidjela da nešto nije u redu. Kad sam ga jednom zatekla da plače za kuhinjskim stolom, on me uvjeravao da mu je nešto upalo u oko, ali čula sam ga kako susjedu Mati objašnjava da mu je najmlađa unučica boležljiva i pritom odmahuje glavom. Ne mogu reći da se djed nadao da će nas Bog spasiti i uzeti Anu k sebi. Doista, ne mislim da je na takvo što uopće pomišljao, uostalom Ana je dobila ime po baki, njegovoj ženi, ali danas bih rekla da se propitkivao koliko je alkoholičarska prošlost moje bake utjecala na moju sestru. Bože prvi put sam rekla da je Ana moja sestra.Ne sramim se ja toga. Osobno ne danas. Ali, kad sam bila djevojčica, bilo mi je grozno reći da je to stvorenje moja sestra. Bila sam stvarno dobro dijete. Nisam upadala u nevolje, nisam se verala po drveću. Samo jednom, išla sam tada u treći razred osnovne škole, a Ana je imala dvije godine, vratila sam se kući razbijenoga nosa i u mojoj informativki učiteljica je napisala da sutradan želi vidjeti moje roditelje u školi. „Taša se danas potukla s jednim dječakom iz razreda. Kao da je podivljala. Udarala ga je čitankom po glavi, a onda ga je još pokušavala i ugristi. Molim vas, dođite na razgovor", napisala je moja učiteljica.Sve za AnuBila sam tjedan dana u kazni, nisam smjela gledati televiziju i nisam se smjela s prijateljicama igrati pred kućom. Vjerojatno je djed otkrio mojima što se dogodilo jer sam jedino njemu priznala zašto sam napala svoga razrednog kolegu.- Taša, sestra ti je debil - rekao mi je Anton pod velikim odmorom.Napala sam ga silnom žestinom. Nisam imala pojma da imam toliko snage u sebi. On me uspio odalamiti po nosu i potekla mi je krv, ali ja sam ga zbilja pošteno izudarala knjigom i, učiteljica je govorila istinu, htjela sam ga ugristi. Zapravo, željela sam mu odgristi taj lažljivi jezik jer nisam mislila da je moja sestra debil. Pitala sam djeda je li to točno. Tako je on doznao što se u školi dogodilo.- Ne, lutkice, tvoja sestra nije debil. Tvoja je sestra samo jako bolesna djevojčica. Vidiš i sama da je slijepa. Osim toga, ne može hodati. Sjećaš se da si ti pomagala Borisu kad je u njezinoj dobi trčkarao po dvorištu objasnio mi je djed.Zapravo, on je bio prvi koji mi je nekako suvislo pokušao objasniti da moja sestra, po svoj prilici, nikad neće hodati i da je slijepa.- Dida, a kako se Ana razboljela tako jako? - upitala sam ga, ali on koji je imao odgovor na sva moja pitanja, ovaj put mi nije znao, ili nije želio, odgovoriti.Djed je nekoliko mjeseci kasnije umro od infarkta. Ispratio me ujutro u školu, usput sam povela i Borisa koji je išao u vrtić, a nakon toga se jednostavno srušio u dvorištu. Silno mi je nedostajao. Nisam više imala s kim razgovarati jer mama i tata su bili prezaposleni oko Ane, a Boris je tada još bio premalen da bi mi bio odgovarajuće društvo.Uglavnom, otkako se Ana rodila, moji su roditelji bili apsolutno usredotočeni na nju. Boris i ja gotovo da nismo postojali. Ne tražim ja opravdanja za sebe, ali Boris je, kad se Ana rodila, bio premalen da bi se sjećao prijašnjeg života, a ja sam pamtila da je mama i mene držala u naručju, da smo se smijali i veselili mojim cirkusarijama. Otkako je Ana ušla u naše živote kao da su se osmijesi svima smrznuli na licima. Pamtim još i to da sam bila u petom ili šestom razredu, već je i Boris išao u školu, kad je mama otputovala na nekoliko mjeseci s Anom. Bile su u Rusiji, u Moskvi. Tamo je navodno živio neki liječnik koji je liječio djecu poput moje sestre. Svu ušteđevinu koju su imali moji su dali za to liječenje. Ana se, istina, vratila nešto gipkija, ali i dalje je bila slijepa i nepokretna.Znam, reći ćete da sam bešćutna, cijeloga se života borim protiv tog osjećaja, ali sa svojom sestrom nisam uspjela uspostaviti nikakav kontakt. Ma, da, možda su mama i tata pokušavali nekako zaštititi Borisa i mene, ali s druge nam strane nisu dopustili da postanemo bliski s Anom. A i oni su se itekako udaljili od nas. Kroz našu su kuću prodefilirale mnoge dadilje i još više medicinskih sestara.- Ana je bolesna i treba joj posebna njega i skrb - objašnjavali su nam roditelji.Ljetovanja, o Bože, to je nešto najgore što pamtim. Išli smo obično svi zajedno na more. Nikad nismo ljetovali u hotelu, nego smo uvijek išli u privatni smještaj, u apartman. Zbog Ane, dakako. Boris i ja bili smo prepušteni sebi jer su mama i tata cijeli dan imali posla s Anom. Gotovo da je čudno što nas dvoje nismo upali u neko loše društvo, da se nismo propili ili postali narkomani. Imali smo sve uvjete za to, naši roditelji kao da nisu primjećivali da mi uopće postojimo. S vremenom, Boris i ja, kad smo dovoljno odrasli, shvatili smo u potpunosti u kakvoj je teškoj situaciji Ana i obećali smo jedno drugom, a da naši to nisu znali, da nipošto nećemo dopustiti da joj se bilo što ružno dogodi kad njih više ne bude. Ali ja sam odlučila u jednom trenutku ipak promijeniti svoj život. Mislila sam da će moji imati barem malo razumijevanja za mene.Odlazak od kućeZavršila sam fakultet i postala profesorica književnosti. Ne trebam ni reći da se moja promocija nije slavila. Ne da nije bilo fešte, nego moji roditelji nisu došli ni vidjeti kako dobivam diplomu. Bio je samo Boris. Mama je radila to prijepodne, a kako je često izbivala iz svoje ordinacije zbog Ane, nije mogla tražiti i slobodan dan zbog moje diplome. Tata je obrtnik. On ima grafičku tvrtku s nekoliko zaposlenika, tiskaju plakate, vizitke, račune i formulare za manje tvrtke. Ni on nije mogao toga dana izostati s posla.No, ja sam se već kao apsolventica zaposlila u jednoj izdavačkoj kući kao redaktorica. I sad radim tamo, no isprva je to bio honorarni posao. Kad su mi u izdavačkoj kući rekli da će me za nekoliko mjeseci zaposliti za stalno, odlučila sam se odseliti od svojih. Unajmila sam garsonijeru, ali ubrzo sam shvatila da bacam novac koji svaki mjesec dajem za stanarinu. Tako sam svojima predložila da mi pomognu dignuti stambeni kredit. Sračunala sam da bi mi rata bila jednaka kao iznos koji svakog mjeseca dajem stanodavcu. Problem je bio samo u tome što još nisam bila u stalnom radnom odnosu.- Mogli biste vi dići kredit, zapravo ti mama. Ja bih ti svaki mjesec uredno isplaćivala ratu kredita, a čim me prime za stalno, prebacila bih kredit na sebe - zamolila sam ih.- Ti nisi normalna. Zašto uopće želiš živjeti sama? Ova je kuća dovoljno velika za sve nas, a iz nje možeš otići kad se udaš - odbila je mama moj prijedlog.I tako sam otišla od svojih zalupivši vratima! U međuvremenu sam se zaposlila i sama podigla kredit. Udala sam se za Ivana i rodila Laru. Moj brat, koji nema snage napustiti roditeljsku kuću, trenutačno glumi mirotvorca. Žao mi ga je zbog toga, nagovaram ga da se osamostali.I dok gledam kako Ivan uspavljuje Laru, znam jedno: kad bi mi se kojim slučajem dogodilo da rodim bolesno dijete, učinila bih, dakako, sve da mu u životu bude bolje. No, kad bi mi liječnici tijekom trudnoće rekli da moje dijete nikad neće imati normalan život, pobacila bih. Moja sestra i dalje ne vidi i nepokretna je. Dakako da je neću ostaviti na ulici, a roditeljima ću, možda, jednom, oprostiti što su nam njezinim rođenjem toliko promijenili život.
Kad je sudac Bojani izrekao višegodišju zatvorsku kaznu zbog pronevjere novca, dobio sam koliku toliku satisfakciju. Bio je to jedan od onih slučajeva krađe novca iz malog poduzeća koje nakon toga nije bankrotiralo, a koje su novine jedva i zabilježile: pet redaka vijesti. Nikakva senzacija danas kad se kradu milijuni. Ali, meni je bila, jer sam sprao ljagu s imena svoje pokojne zaručnice koja je prvobitno bila optužena za pljačku. No, moja zaručnica nije imala tu sreću da dođe do suda i dokazuje svoju nedužnost. Poginula je u prometnoj nesreći.- Gospodine Vito, vaša je zaručnica teško stradala. Čini se da je izgubila kontrolu nad vozilom i zaletjela se u stablo. Liječnici se bore za njezin život - obavijestila me policija jedne kišne večeri prije gotovo godinu dana dok sam sjedio pred televizorom, a večera se hladila na kuhinjskom stolu, čekajući da se Tanja vrati s posla. Nikad neću zaboraviti te riječi koje su me do srži uzdrmale.Podlegla je ozljedama. Obdukcija je pokazala da je Tanja imala u krvi nekoliko promila alkohola više od dopuštenog, cesta je bila skliska, brzina nedopuštena i - nesreća je bila neizbježna. Vožnja neprilagođena uvjetima, rekli su mi. A usto i - alkohol.Tanja je vrlo rijetko pila. A to da sjedne pripita za volan, to jednostavno nije bilo nimalo nalik njoj. Kad smo bili na kakvom tulumu, možda je popila čašu vina i tad je, što je mene prilično nerviralo, inzistirala da uzmemo taksi, a da se sljedeći dan vratimo po naš automobil.- Ljubavi, želim te za cijeli život, a ne samo za večeras. Ti si dosta popio, ja malo manje, ali ni jedno od nas nije sposobno za vožnju - razoružavala me rumenih obraza i prelijepim smiješkom.Još veći šok uslijedio je nakon njezine smrti. Policija me, relativno obzirno, obavijestila da je Tanja potkradala svoju firmu. Usput su provjerili i moje prihode, ali kod mene nije bilo baš ništa sumnjivo. Živio sam od svoje plaće, nisam imao nikakav tajni račun, nisam kupio novi automobil, štoviše, grcao sam u dugovima i kreditima jer smo Tanja i ja kupili stan i uredili ga, ja sam otplaćivao rate, a od njezine smo plaće živjeli.Ona je bila zamjenica šefice računovodstva, plaća joj je bila pristojna za današnje uvjete, a meni nikad nije palo na pamet ni pitati se dolazi li do novca na sumnjiv način.- Strašno mi je što ti to baš ja moram reći, ali Tanja je na različite načine krala novac. Nisu to bili veliki iznosi nego malo-pomalo. Izmišljeni putni nalozi, različiti troškovi i tko će znati što sve ne - rekla mi je tada Bojana, Tanjina šefica.- Znaš, ja je nikad nisam kontrolirala. Bile smo jako dobre prijateljice, a ne samo kolegice s posla. Vjerovala sam joj - dodala je.Slušao sam je, iako isprva nisam vjerovao u to što mi govori. Ipak, jako sam se loše nosio sa, činilo mi se, sumnjičavim pogledima prijatelja i znanaca. Imao sam osjećaj da mi jedni govore da je istina sve to o Tanji, a drugi kao da su me pitali zar doista vjerujem u te gluposti.- Vito, Tanja je šetala sa psom kasno navečer, našla je na ulici novčanik s dvije-tri tisuće kuna i vratila ga vlasniku. Zar doista vjeruješ da bi ona mogla opljačkati svoje poduzeće? - pitali su me njezini neutješni roditelji.Nisam znao što da im odgovorim. Svi dokazi govorili su u prilog Tanjinoj krivnji. Iskreno, i meni je bilo nevjerojatno da bi moja djevojka, ona koja je upozoravala blagajnicu u trgovini da joj je vratila pet kuna previše, mogla biti lopov. I, ma koliko nisam znao u što vjerovati i kako je opravdati, tješio sam se da je krala za nas, za našu budućnost. Ali, premda je Tanja proglašena krivom, novac koji je navodno ukrala nikad nije nađen. Nije ustanovljeno na što ga je potrošila, nije otkriven nikakav tajni račun.U tim teškim trenucima, kad nisam znao koga bih slušao, one koji optužuju ili one koji brane Tanju, Bojana mi je postala rame za plakanje. Počelo je tako što me iznenadila jedne večeri, mjesec ili dva nakon što smo pokopali Tanju. Pozvonila je na vrata oko osam navečer.- Čuj, znam da se osjećaš užasno. Vjerojatno baš kao i ja. Tanja je bila moja prijateljica, a ne samo suradnica. Ni ja ne mogu vjerovati da je kradljivica, ali, eto, njezini su potpisi na svim sumnjivim transakcijama. Uglavnom, znam da u posljednje vrijeme nisi dobro, znam da nikamo ne izlaziš, tko zna kako se hraniš, zato sam nam naručila večeru. Nije ništa osobito, pržene lignje - gotovo da je ušla u stan i prije negoli sam je imao prilike pozvati.Kad je večera stigla, a istina je da sam bio gladan, Bojana je iz torbe izvadila CD s filmom koji smo Tanja i ja namjeravali pogledati u kinu, ali nismo stigli. Navrle su mi suze, a Bojana mi je gurnula u ruke svoju salvetu.- Isplači se, bit će ti lakše - rekla mi je.Nakon te večeri počeli smo se često viđati. Odvlačila me u kino, kazalište, čak i na koncerte klasične glazbe, što nisam baš podnosio, ali sve mi se činilo boljim negoli ostajati sam u stanu s mislima o Tanji. Jedne večeri, kad smo se vraćali iz kina, a gledali smo neku romantičnu komediju, nakon dugo vremena nisam razmišljao o Tanji. Poljubio sam Bojanu, a i ona je strastveno uzvratila poljubac. Odvezao sam je kući, ona me pozvala na piće i - završili smo u krevetu. Bio bih gad kad bih rekao da je to bila loša noć. Ali, ja sam se kasnije osjećao loše, imao sam osjećaj kao da sam prevario Tanju.Zajednička prijateljicaTanja i Bojana bile su prijateljice s fakulteta. Bojanin tata poznavao je direktora poduzeća koje je tražilo mlade ljude u računovodstvu. Uspio ih je zaposliti obje. Kako su bile mlade i ambiciozne, vrlo brzo su napredovale u maloj firmi. Bojana je postala šefica, a Tanju je unaprijedila u svoju zamjenicu. Upoznao sam ih istodobno, na rođendanu jednog svog prijatelja. Upucavala mi se Bojana, ali meni se otpočetka više sviđala Tanja. Bojana me nutkala pićem, nosila mi hranu na papirnatom tanjuru, a ja nisam mogao pogled skinuti s plavuše prekrasnih velikih očiju, koja kao da se nije snalazila tu gdje se našla. Smišljao sam vrlo dugo kako da joj se približim.- Vi se baš ne zabavljate ovdje - bilo je jedino što mi je palo na pamet. - Ma, prijateljica i ja smo pozvane na ovaj rođendan, a ja vozim pa ne pijem. Svi su već malo pripiti i nemam s kim razgovarati - odgovorila mi je Tanja. - Pa, eto, ja još nisam pripit. Pokušajte sa mnom! Recimo, volim ljubavne filmove, ne volim nogomet, ne pijem pivo i obožavam čitati modne časopise. Što mislite o novoj jesensko-zimskoj modi? - upitao sam je. - Ja obožavam akcijske filmove, brze automobile, jake cigarete i macho muškarce - smijala se Tanja.I tako smo se nastavili smijati cijelu večer. Kad smo počeli živjeti skupa, prvo u podstanarskom, a onda u našem stanu, ja sam bio taj koji je kuhao i brinuo se o kućanstvu. Tanja je, zapravo, bila vrlo ambiciozna, a ja nimalo - macho.- Eh, da je meni naći takvog muškarca koji bi me dočekivao s toplim ručkom - jadikovala je, u šali, Bojana, koja se često družila s nama. - Ne znam zašto, ali ona nikako da nađe pravog muškarca za sebe. Naleti na premlade, prestare, oženjene, dosadne ... - opravdavala je Tanja prijateljicu koju smo često, na moju žalost, vukli s nama van i uvodili je u društva u koja nije bila pozvana.Bojana nije bila loša cura i niti ja nisam mogao odgonetnuti u čemu je njezin problem, zašto ne može pronaći partnera. Iskreno, nisam se tada puno time zamarao, družio sam se s njom kako bih udovoljio Tanji. Ponekad sam imao osjećaj da mi se Bojana nabacuje dok Tanja ne gleda, ali odbacivao sam to i pripisivao to svom muškom egu. S Tanjom nisam o tome razgovarao, ali postupno sam primijetio da se njihov, nekad vrlo srdačan i prijateljski odnos, hladi. Bojana je, kad dobro promislim, znala biti vrlo zajedljiva, da ne kažem zločesta prema Tanji.- O, draga, Vito te, izgleda, jako dobro hrani. Nekako si mi se udebljala, mogla si odjenuti neku široku tuniku, a ne tu pripijenu majicu i traperice - rekla joj je jednom na zabavi, i to pred svim našim prijateljima. - Ja dobro kuham, to je istina, ali Tanja se nije udebljala, samo ima trbuščić poput trbušne plesačice, što je vrlo zamamno - pokušao sam šalom spasiti stvar, ali Tanjino je raspoloženje potonulo.- Otkako smo se uselili u naš stan i najavljujemo vjenčanje, Bojana kao da je pomahnitala. Vrijeđa me kad god stigne, na poslu me gnjavi zbog svake sitnice pred podređenima, na zabavama, poput ove, pokušava me poniziti pred prijateljima. Ja mislim da je ona zaljubljena u tebe - kazala mi je jednom Tanja, ali ja sam bilo kakvu takvu primisao u startu odbacivao.- Tanja, ja Bojanu trpim u našem društvu samo zbog tebe. Ti je pozivaš, a ne ja. Ako je ona zaljubljena u mene, uhhh... Moj ego cvate, ali, ljubavi, ja volim samo tebe. Ona me ne zanima ni onoliko koliko stane pod nokat. I ona te, budi sigurna, nikad neće zamijeniti u mom srcu - odvratio sam.I baš zbog tih svojih riječi, toga jutra kad sam se probudio kraj Bojane, osjećao sam se kao da sam upao u zamku. Kao zvijer koju su lovci danima proganjali i namamili u stupicu.- Vito, ljubavi, jesi li za kavu? Piješ s mlijekom, zar ne? - iz razmišljanja me prenuo Bojanin glas. - Mhh, može - bunovan od spavanja automatski sam odgovorio.Kad je zamirisala svježe skuhana kava, ja sam već bio zaboravio svoje misli o zamkama i lovcima i lovinama. Jedva sam nakon toga stigao kući istuširati se i preodjenuti za posao. Tijekom dana Bojana me nazvala i pitala bismo li mogli ručati skupa. Pristao sam.- Bilo mi je prekrasno s tobom noćas, ali ja sam Tanjina prijateljica, a ti si bio njezin zaručnik. Trebali ste se vjenčati. Htjela sam ti biti samo potpora u teškim trenucima, nisam planirala da završimo u krevetu. Imam osjećaj kao da sam izdala prijateljicu - rekla mi je Bojana, prije nego što nam je jelo stiglo na stol.- I ja se slično osjećam. Ali, glupo je tako razmišljati. Oboje smo voljeli Tanju i možda se u ovim trenucima baš zbog toga nas dvoje najbolje razumijemo. Vjerojatno bi i ona voljela da se družimo i sad, kad više nije s nama, ne vidim ništa loše u tome što smo proveli noć zajedno - odgovorio sam, pokušavajući i samoga sebe uvjeriti da sam u pravu.Nisam planirao da se zajedničke noći pretvore u pravilo. Ali, malo-pomalo potisnuo sam Tanjine riječi da je Bojana zaljubljena u mene, kao i osjećaj krivnje. Bojanino mi je društvo postajalo sve ugodnije. Prošla su dva tjedna i opet smo spavali skupa. A onda se to uobičajilo. Kasni ručak ili rana večera, kako god, nakon toga izlazak, kino, kazalište, a onda odlazak Bojani. Odnio sam nešto rublja i odjeće k njoj kako ujutro ne bih morao juriti kući i preodijevati se za posao.Nikad je nisam pozvao u svoj, odnosno Tanjin i svoj stan, a ni ona nikad nije došla na ideju da prespavamo kod mene. Nisam o tome racionalno razmišljao, bilo je to potpuno instinktivno. Danas znam da Bojanu jednostavno nisam mogao pozvati u krevet u kojem smo Tanja i ja dijelili putene užitke.Nekoliko mjeseci i jesmo i nismo bili par. Bili smo u vezi, ali je nikome nismo obznanili. Svi su mislili da se samo kao dvoje Tanji bliskih ljudi držimo skupa. U to vrijeme još nisam mogao pomisliti na drugu ženu. Možda zvučim bezočno, no nisam bio zaljubljen u nju.Niz slučajnostiA onda je uslijedio niz slučajnosti. Iako bi mnogi rekli da slučajnosti ne postoje.Sine, puno vremena provodiš s Bojanom. Jesi li se ti to opet zaljubio? Jesi li prebolio Tanju? - upitala me mama na jednom od rijetkih nedjeljnih ručkova na koje sam se odazvao.- Bože sačuvaj! Što ti pada na pamet, mama, Bojana i ja smo samo prijatelji. Oboje smo voljeli Tanju. Ona nam je poveznica. Da nema Tanje, ne bih s Bojanom proveo ni pet minuta - izletjelo mi je.Mama je sumnjičavo zavrtjela glavom, tata se smijuljio, a meni je tek kasnije sinulo kako sam bez razmišljanja okarakterizirao vezu s Bojanom kao nešto posve bezvezno i usputno. Ipak, nastavio sam se viđati s njom, izlaziti s njom, spavati kod nje. Ona nije postavljala nikakva pitanja o budućnosti tog našega druženja. Mudrijašica, ženskom intuicijom naslućivala je da joj pritisak na mene ne bi ništa donio, a meni je takvo stanje, dakako, odgovaralo. Imao sam ženu, a bez ikakvih obaveza i obećanja. Govorio sam si kako mi je ona poveznica s Tanjom, moje sjećanje na mrtvu zaručnicu. I prepustio sam se tome.Tko zna koliko bi to trajalo i što bi bilo s Bojanom i sa mnom da se njoj nije razboljela mama. Nije to bila neka teža bolest, mama joj je pala i slomila bedrenu kost. Operirana je, sve je dobro prošlo, no kako je živjela sama, otkako je umro Bojanin otac, trebala joj je svakodnevna njega. Patronažna sestra nije bila dovoljna. Bojana je morala uzeti višetjedno bolovanje i otputovati mami kako bi je njegovala.Ja sam ostao sam! Nisam ni primijetio da sam se, otkako se intenzivno družim s Bojanom, udaljio od svih svojih prijatelja. Opet sam se nakon posla vraćao u naš prazan stan, pregledavao naše fotografije, prekopavao po njezinoj odjeći, satima gledao u njezine dokumente koje mi je policija vratila poslije nesreće i prisjećao se što joj se dogodilo.- K vragu, Tanja, zašto si sjela pijana za volan? Što ti je bilo da prekršiš vlastito pravilo, i to baš onda kad je cesta bila mokra? I, što si učinila s tim ukradenim novcem, ako si ga uistinu ukrala, stoput sam se pitao, ali odgovora nisam nalazio.Gledajući fotografije s našeg ljetovanja prisjećao sam se kako nam je bilo prekrasno u Komiži! A tek ovo na Hvaru! A koliko smo se mučili da u Baški nađemo besplatno parkiralište, a onda nam je pauk dignuo auto i nepropisno nas je parkiranje stajalo više nego da smo platili parking. A vidi ovo s koncerta: kako li je samo uživala! Razmišljao sam što bih dao da vratim te dane!Onda su me nazvali Tanjini roditelji.- Vito, sutra bi bio Tanjin rođendan. Pozivamo obitelj na ručak, njoj u spomen. Ako se osjećaš kao dio njezine obitelji, dođi - rekao mi je njezin tata.Naravno da sam došao. Na prstu sam još uvijek nosio naš zaručnički prsten.- Ne želim nositi neki skup i glomazan prsten. Radije bih da kupimo dva pristala, barem slična, ako ne ista - bila je njezina želja koju sam podržao. Dogovorili smo se da će nam to biti i prstenje s kojim ćemo ući u brak. Ta mi je rođendanska proslava probudila još mnogo uspomena. Njezini su se trudili da to ne bude nalik karminama, ali ipak... Gledali smo fotografije: kad je Tanja bila mala, kad je krenula u prvi razred, neke naše zajedničke fotografije za koje nisam ni znao da ih je njezin tata snimio. Kući sam se vratio s komadom torte, Tanjine omiljene, od čokolade i lješnjaka. Kolač je nekoliko dana stajao na stolu, a ja ga nisam mogao pojesti. Na kraju je završio u smeću. Ali, cijelo sam to vrijeme intenzivno razmišljao o Tanji i o tome što nas je zadesilo. Jedna te ista pitanja vrzmala su mi se glavom. I opet nisam nalazio odgovora.Probuđene uspomeneS Bojanom sam se svakodnevno čuo telefonom. Obavještavala me kako se njezina mama oporavlja. Nije joj bilo baš drago što mora stalno biti uz nju, ali drugog rješenja jednostavno nije bilo. Prešutio sam joj u tim razgovorima Tanjin rođendan. I nisam ni jednom jedinom riječi spomenuo sve uspomene koje je to probudilo u meni. Ipak, te obnovljene uspomene na Tanju valjda su dale neku hladnoću mome glasu i Bojana je to osjetila. Počela me ispitivati o tome što radim kad je nema, pa čak me i izravno pitala imam li neku drugu djevojku.- Otkako je Tanja poginula, ja nemam djevojku - opet mi je bez razmišljanja izletjelo, a u njezinom sam glasu osjetio uvrijeđenost. - Nemaš djevojku? A što sam ti ja? Usputna zabava - rekla je ljutito. - Mi smo samo prijatelji! Ali i to je mnogo - odgovorio sam, priznajem, prilično netaktično. - Da, prijatelji koji već mjesecima spavaju zajedno - bijesno je poklopila telefon.Bez obzira na to kakvi bili moji osjećaji prema Bojani, nisam joj to smio tako reći. Sjetio sam se Tanjinih riječi o tome kako je Bojana vjerojatno zaljubljena u mene i osjetio grižnju savjesti, ali brzo sam odagnao takve misli. Uvjerio sam samoga sebe kako smo samo prijatelji koji se međusobno tješe.Dan kasnije, vraćajući se s posla kući odlučio sam popiti pivo u kafiću u prizemlju zgrade u kojoj sam stanovao. Pijuckajući, listao sam novine, kad me prekinuo muški glas.- Dobar dan. Ne znam sjećate li me se. Ja sam policajac Petar, inspektor koji je istraživao pronevjeru vaše zaručnice. Znam da vjerojatno nisam osoba s kojom biste rado popili piće, ali volio bih još jednom porazgovarati s vama.Istraga je. znate, službeno gotova, ali mene još muče neke stvari - rekao je.- Ne znam kako vam mogu pomoći - hladno sam mu odgovorio.- Još uvijek nisam otkrio što je Tanja učinila s ukradenim novcem. Provjerio sam vas, njezine roditelje, ali novcu ni traga. Volio bih da mi javite doznate li nešto ili se nečega prisjetite - ostavio je na stolu svoju posjetnicu i otišao.Osjećao sam se poput lika u američkoj kriminalističkoj seriji. Policajac mi ostavlja vizitku i teatralno odlazi. Budala. mislio sam. Prisjelo mi je pivo i kafić. Otišao sam kući. Malo sam gledao televiziju, onda sam iscrpljen zaspao.Sanjao sam vrlo čudan san. U uredu u kojem Tanja radi bilo je slavlje. Nekakav domjenak. Vidio sam Tanju kako sumanuto jurca po uredu, provjerava arhivu dokumenata, uspoređuje papire s podacima u računalu, odlazi na slavlje, pije pjenušac, a potom se vraća u ured. Opet provjerava dokumentaciju, a potom bijesna traži Bojanu. Nađe je, nešto joj ljutito govori, a Bojana se smije i nudi joj piće. I, onda sam se probudio.- I ti si budala. Gledaš previše kriminalističkih serija. A i onaj glupi policajac ti je dao poticaj za takvo što - govorio sam ujutro samome sebi.Ipak, moram priznati, kopkao me taj san. Bio je nevjerojatno realan, a ne neodređen i rasplinut, kakvi već često snovi znaju biti. Otišao sam na posao, nastojeći se koncentrirati na radne zadatke, kad me nazvala Bojana.Njegovateljica košta- Oprosti, ljubavi. Malo sam pretjerala ljuteći se na tebe, zapravo istresla sam bijes na onoga tko mi je bio pri ruci. Zvuči grubo, ali zbilja mi je već na vrh glave njegovati mamu koja stalno nešto zahtijeva, a ničim nije zadovoljna. No, hvala Bogu, našla sam joj njegovateljicu. Jest da je skupa, ali moći ću si to priuštiti. Još dan-dva da se uvjerim da je pouzdana i vraćam se k tebi - cvrkutala je veselo.- Jesi li zaista sigurna da ćeš to moći financijski podnijeti, pogotovo ako potraje? - upitao sam sumnjičavo. - Kako da ne. Imam nešto novca za crne dane. Osim toga, koštat će me manje nego da mamu smjestim u neki dom za nemoćne, a tamo je i teško naći slobodno mjesto - odvratila je bezbrižno.Kad smo završili razgovor, prvo sam osjetio silnu zavist. Bojana je svojoj mami mogla priuštiti njegovateljicu, zapravo, družbenicu, a ja svojima ni pomoć u kući jednom mjesečno. Palo mi je na pamet kako je i Tanja znala povremeno spomenuti kako si Bojana može mnogo toga priuštiti, premda joj plaća nije mnogo viša od njezine. Nije to samo ona uočila, nego i drugi. Usto, govorila je Tanja, Bojana sama otplaćuje kredit za stan, ima i kredit za automobil, a vrlo često odlazi i u inozemstvo u šoping.Tada tome nisam pridavao pažnju. Uostalom, što me se to ticalo? Ženska naklapanja i zavist. Sad sam se pak sjetio, kako je Bojana Tanji i meni poklonila vrlo skupo posuđe, a otkako Tanje više nema, ja sam dobio nekoliko vrlo vrijednih poklona, primjerice ručni sat, vrlo skup mobitel koji je i kompjutor u malom, nekoliko dizajnerskih košulja i kravata.Samo zbog jednog razgovora s policajcem tako se ne razmišlja o prijateljima, odagnao sam ružne misli i posvetio se poslu. Na kraju radnoga vremena bio sam toliko umoran da sam samo mislio kako ću što prije ići doma, nešto na brzinu pojesti i zavaliti se pred televizor dok ne zaspim. Međutim, nazvala je ponovno Bojana.- Vito, ljubavi, zamisli što se dogodilo: dala sam si puno truda doduše, preko veze, ipak sam dobila dom za mamu. Tako da neću angažirati njegovateljicu. Jest da je vrlo skup, ali barem će tamo imati svu potrebnu skrb. Smjestit ću je za koji dan i vraćam ti se - veselo mi je ispričala novosti.- Radujem se zbog tebe. Ali, Bojana, kako ćeš to plaćati? Iznajmljivat ćeš roditeljski stan? - pitao sam. - Ne pada mi na pamet. Već sam ti rekla da imam svoj crni fond - kazala je i nakon još nekoliko rečenica završili smo razgovor.Krenuo sam kući i opet svratio prije toga na pivo. Inspektor Petar je opet bio tamo. Izgleda da je i njemu to postao omiljeni kafić.- Dobra večer. Kako ste? - upitao me. Htio sam mu nešto odbrusiti, ali bio sam preumoran za svađu. - Iskreno, grozno! Bojana, šefica moje pokojne djevojke, koja me snubila otkako je znam, za koji će dan smjestiti mamu u dom i vratit će se i opet ću morati glumiti zaljubljenog ptića. A, znate, inspektore, najzanimljivije je što sam noćas sanjao kako Tanja sumanuto juri po uredu, uspoređuje papirnatu arhivu i računalo, juri do Bojane i jako se ljuti zbog nečega. Znam da je sve to što sam vam ispričao glupost, ali kad ste već pitali - izbrbljao sam.- O, pa vi ste se ipak nečega sjetili, pa makar to bio san - uzvratio mi je Petar i otišao. Ja sam popio pivo za kojim sam žudio, otišao u stan i zaspao.Tjedan dana kasnije vratila se Bojana. Mamu je smjestila u vrlo skup dom i time bila jako zadovoljna.- Tamo ima izvrsnu njegu, a ja se mogu posvetiti samo tebi - gugutala je, a ja nisam znao kako bih joj rekao da sam se u međuvremenu ohladio od druženja s njom.Prilično nervozno izdržao sam nekoliko zajedničkih večeri, ali i ona je primijetila da nešto nije uredu. Nisam znao kako bih prekinuo ta viđanja, a onda me nazvao policajac Petar.- Vito, onaj vaš san pokazao mi je da se može razmišljati i u sasvim drugom smjeru. Dođite, molim vas, k meni u postaju - gotovo mi je naredio.Falsificirani potpisiIdućeg sam jutra sjedio pred njim u njegovoj sobi u policijskoj stanici.- Ne znam koliko će vam se svidjeti ovo što ću vam reći s obzirom na vaše odnose s gospođicom Bojanom - započeo je. - Znate, svi su dokazi, zapravo financijske transakcije, upućivale na to da je Tanja krala novac. Ali onaj vaš, kako ste rekli, glupi san uputio me da pogledam u drugom smjeru, da istražim nismo li nešto previdjeli. I, znate što, imali ste pravo. Bojana je znala Tanjinu lozinku na računalu tako da tu nismo mogli ništa otkriti, ali grafolozi su, poslije pomnijeg ispitivanja, ustanovili da su na papirnatoj dokumentaciji Tanjini potpisi ipak falsifikat. Vaša je pokojna zaručnica potpuno nedužna, Bojana je lopov. Provjerili smo njezine račune. Ima mnogo više novca na njima no što je mogla zaraditi. Nije krala mnogo, ali je to činila sustavno, tek toliko da si podigne standard. Vaša ju je zaručnica ulovila u prevari.- I što sad? - glas mi je ustreptao.- Bojana je već uhićena, čeka je suđenje kada se sve dokaže, kazna zbog pronevjere novca. Nemamo dokaza da je namjerno opila Tanju sa željom da strada, ali možda i u tome ima prste, jer doista baš toga dana kad joj je Tanja prijetila da će je prijaviti, u poduzeću su imali domjenak na kojem se točio i alkohol - objasnio mi je.Za nesreću Bojanu nisu mogli optužiti. Vjerojatno je ipak popila koju čašicu previše, a onda požurila kući sve mi ispričati. Ali, meni je dovoljno što će Bojana nekoliko godina robijati.A čudni san koji je otkrio istinu? Nikad si ga neću moći racionalno objasniti. Ne vjerujem u natprirodno, ali kadšto ipak pomislim da mi je te noći u njega ušla Tanja.
Hoćeš li da sutra odemo s djecom na bazen? - upitala me moja prijateljica Mia kad smo se čule telefonom. Automatski sam pristala, no kad se veza prekinula, nesigurno sam zastala u pola koraka i zamislila se. Jesam li zaista dobila dovoljno na težini da bih se mogla pojaviti u kupaćem kostimu pred drugim ljudima?Već trenutak kasnije bila sam u spavaćoj sobi ispred ormara s velikim ogledalom i kritički se promatrala. Dobro je, zaključila sam gledajući svoj trbuh, stražnjicu, noge i bokove. Mogu se skinuti bez straha da ću izgledati poput hodajućeg kostura i izazvati sveopće zgražanje! Dok sam se vrtjela ispred ogledala, začula sam kako se otključavaju ulazna vrata. Bio je to moj muž koji se vratio s posla.- Uspio sam se nešto ranije izvući. Dečki su još otišli na piće u povodu ravnateljeva rođendana, ali ja sam se požurio kući svojoj lijepoj ženici! - rekao mi je grleći me i ljubeći.Naš je zagrljaj prekinuo plač iz dječje sobe. Bila je to naša kći Lea koja je vjerojatno tražila svoju bočicu. Izmigoljila sam se iz Igorova zagrljaja.- Idi ti u kuhinju, ja ću doći za minutu. Samo da vidim što želi naša mala princeza - dobacila sam mu preko ramena, šaljući mu još jedan poljubac u letu. Na putu do dječje sobe još sam jednom zastala ispred ogledala u hodniku i odmjerila se brzim pogledom od glave do pete. Da, mogla sam biti zadovoljna. Bila sam zdrava, mlada, zgodna žena. Vitka, ali ne mršava. Napokon sam uspjela izaći iz začaranog kruga.Ali, sjećanja na teška vremena vjerojatno će zauvijek ostati tu. Dok sam Lei davala njezinu papicu, i opet su mi se vratila.- Bit će nama dobro i bez muškarca! - čula sam svoju mamu kako mi govori tada, prije gotovo petnaest godina. Kako mi je bila objasnila, već je predala zahtjev za razvod i pripremila sve za naše preseljenje.- Svidjet će ti se u Zagrebu. To je velik grad i tamo ćeš naći mnogo novih prijatelja. Uostalom, kad završiš školu i upišeš fakultet, nećeš morati nikamo putovati - govorila mi je.No, ja nisam željela napustiti naš dom. Kad sam joj to rekla, samo je odmahnula rukom. Prema njezinu mišljenju, ja sam bila samo dijete i za moje osjećaje nimalo nije marila. A ja nisam bila tužna samo zbog promjene mjesta stanovanja, već i zbog Miroslava. Zar sam opet trebala izgubiti jednu od najvažnijih osoba u svom životu!- On ti ionako nije biološki otac, prema tome, čemu plakati! - odbrusila mi je majka hladno kad sam je u suzama preklinjala da ostanemo.Utjeha u hraniTo je bila istina. Miroslav je bio drugi muž moje majke i zaista nije bio moj biološki otac. No, isto tako je bila istina i da se više brinuo o meni od moje mame! Uvijek mi je pomagao pri pisanju domaćih zadaća i tješio me kad bih bila tužna. I sada je, dakle, i on, baš kao i moj otac koji je preminuo kad sam imala samo osam godina, trebao nestati iz mog života? Bila je to za mene grozna vijest. No, majka je bila odlučna i nikakve suze nisu pomagale.U novoj sredini nisam se osjećala ugodno. Pronašla sam, doduše, nekoliko novih prijateljica s kojima sam se dobro slagala, no svaki put kad bih vidjela kakav normalan život one vode sa svojim obiteljima, zaboljelo bi me. Moja je majka bila potpuno posvećena karijeri i gotovo nikad je nije bilo doma. A kad bi došla, bila je tako umorna da je zahtijevala da je pustim na miru kako bi se odmorila.Bilo je to razdoblje u kojem sam bila uvjerena da sam najusamljenije stvorenje na svijetu i jedinu sam utjehu pronalazila u hrani, kojoj sam se bezrezervno prepuštala. Džeparca mi nije nedostajalo, tako da bih poslije škole trpala u sebe sve do čega bih stigla. Hamburgeri, prženi krumpiri, gazirana pića, kolači, keksi, čokolade, bomboni - ništa preda mnom nije bilo sigurno kad bi me uhvatila tuga i javila se potreba za utjehom.A onda je jednoga dana majka ponovno imala vijest za mene. - Sutra će nam na ručak doći Duško. To mi je kolega s posla, a nadam se da ćemo uskoro postati i više od toga - najavila mi je potkraj jednog radnog tjedna. Imala sam tada sedamnaest godina i nisam tu vijest dočekala s oduševljenjem. Opet novi muškarac u njenom životu? Ja sam još uvijek patila za Miroslavom, a sad sam se trebala navikavati na nekog novog? Ne, to nisam željela! Pravo razočaranje doživjela sam ipak tek kad sam upoznala Duška. Bio je to krajnje prijetvoran čovjek, koji me nazivao "debela" kad god bi ostao sa mnom nasamo i govorio mi kako nikad neću naći dečka ako se nastavim tako "toviti".Kao da to nisam i sama znala! Vaga nije lagala, a nije ni ogledalo. Kad god bih stala na vagu, kazaljka bi se pomakla za mrvicu dalje, a svaki put kad bih se pogledala u ogledalu, došlo mi je da zaplačem. Ali, što sam trebala učiniti? Sav jad koji me tištio mogla je ublažiti jedino hrana.- Kako je moguće da tako vitka žena poput tebe ima tako debelu kćer? - pitao je Duško s izrazom gađenja moju mamu kao da nisam prisutna.- Još je mlada, to je dječji špek. S godinama će se to izgubiti - odmahnula je ona ležerno rukom, također se ponašajući kao da ja ne sjedim s njima za stolom.Njezin smijeh i njezina ravnodušnost boljeli su me više od Duškovih komentara. Plačući sam otrčala u svoju sobu i bacila se ondje na vrećicu s čipsom. Tek kad sam je cijelu pojela, osjećala sam se malo bolje, no samo nakratko jer je ubrzo nakon toga uslijedio poznati osjećaj žaljenja i stida.Poput sumo borcaPrvu zavist u životu osjetila sam kad su me jedne subote moje prijateljice nagovorile da izađem s njima u disko. Njih dvije, tanke poput grančica, salijetali su dečki sa svih strana, dok sam mnom ni jedan nije htio progovoriti niti riječ.- Tvoja prijateljica izgleda poput sumo borca! - čula sam jednoga kako govori. - Zamisli da me ta nagazi dok plešemo. Bilo bi to otprilike kao da mi je slon stao na nogu!Moja se prijateljica nasmijala njegovoj neumjesnoj šali, a meni se srušio cijeli svijet. Pobjegla sam iz diskoteke nikome se ne javivši, a kad sam došla doma, zaključala sam vrata svoje sobe i izvukla vagu ispod kreveta.- Da, ti si stvarno slonica, i ništa drugo - prošaptala sam zureći u visoku brojku.I upravo se u tom trenutku u meni nešto prelomilo. Pokazat ću ja njima svima! I Dušku, i majci, i glupim dečkima, i onim mršavim kozama! Bit ću vitka poput breze, odlučila sam. Te sam noći objesila na zid poster glumice Caliste Flockhart - mršave odvjetnice Ally McBeal iz istoimene američke serije i zavjetovala se samoj sebi da ću izgledati poput nje. I zaista. Od toga dana brojala sam svaku kaloriju koju bih unijela u sebe i ma koliko mi je bilo teško, inat u meni bio je jači od želje za hranom. Prije nastave pojela bih samo jednu jabuku i trčala cijelim putem do škole, a po povratku kući popila čašu jogurta s prepečencem. U početku sam mršavjela sporo, ali onda su se kilogrami počeli munjevito topiti.- Izgledaš super! - moje prijateljice nisu skrivale svoje divljenje prema mom novom izgledu. U međuvremenu sam uspjela smršavjeti punih deset kilograma i zaista sam izgledala mnogo bolje, a pohvale koje su stizale sa svih strana, čak i od moje majke koja inače jedva da me zamjećivala, davale su mi poticaj da nastavim. No, odricanja su morala biti rigorozna. Ako bi me, primjerice, mama pozvala da se pridružim njoj i Dušku za stolom pri večeri, lagala bih da sam već jela. A ako bi postojao neki povod da izađemo utroje u restoran, izvlačila bih se na glavobolju.Mršava i slabaU pola godine uspjela sam gotovo prepoloviti svoju težinu i bila zbog toga silno ponosna na sebe. To što sam se ponekad osjećala tako slabom da nisam mogla ići na plivanje koje sam obožavala, ili to što mi je koncentracija tako popustila da sam jedva uspijevala učiti, bilo mi je manje važno. U mojoj glavi postojao je samo jedan jedini cilj: biti vitka. Ako kazaljka na vagi ne bi bila u opadanju, ili ako bi mi se slučajno učinilo da se podiže, smjesta bih počela uvoditi laksative i smanjila ionako minimalan unos hrane. Da sam već odavno bolesna, nije mi padalo na pamet. Što se mene ticalo, konačno sam bila gospodar svoga tijela i željela sam postati još discipliniranija! No, posljedice takvog nemilosrdnog odnošenja prema tijelu bile su neizbježne.Započelo je problemima s cirkulacijom, nastavilo se s depresijom i velikim promjenama raspoloženja. Često sam se morala prisiljavati da ne mislim na hranu, a onda je opet bilo razdoblja kad bi mi se pri samoj pomisli na jelo javljala mučnina. Odjednom su se javili i iznenadni napadi panike, a pamćenje mi je tako oslabjelo da sam jedva uspjela maturirati. U ono vrijeme moja je majka, i dalje zaokupljena isključivo sobom, ravnodušno prokomentirala moj osrednji uspjeh:- Ne moraju svi studirati. Za posao konobarice bit će dovoljno.U međuvremenu je ona odavno prekinula s Duškom i imala novog ljubavnika. Ovaj put je to bio njezin šef.- Ali, zar on nije oženjen? - upitala sam je u čudu, prisjećajući se da mi je jednom govorila o njegovoj obitelji.- Jest - nasmijala se - ali će se isto tako ubrzo razvesti.S njim je često odlazila na putovanja, i to ne samo poslovna nego i privatna, iako je on još bio u braku. Ja sam se u međuvremenu navikla na njenu odsutnost i ona mi je sad čak na određeni način odgovarala. Tako se barem nisam morala nikome pravdati niti polagati račune. Kad mi je još majčin novi ljubavnik osigurao radno mjesto u njihovu poduzeću, bila sam presretna - barem tako dugo dok nisam načula kako se šuška da sam upala preko veze.I opet sam se osjetila bezvrijednom i beznačajnom. Željela sam biti prihvaćena, no ma koliko se trudila, željeno priznanje i ovaj put je izostalo. I tako mi nije preostalo drugo nego potražiti spas u svom novom načinu utjehe: gladovanju.Sljedeće čega se sjećam bio je jedan izlazak u kazalište zajedno s majkom, prilikom kojeg mi se usred predstave tako zacrnjelo pred očima da me morala izvesti u predvorje.- Prestani s tom dijetom, Irena. Premršava si, ne izgledaš dobro - prišapnula mi je zabrinuto.Na dobrom putuOna se brinula za mene! Konačno je pokazivala osjećaje! Moje gladovanje je, dakle, ipak urodilo plodom! Tako sam razmišljala dok me preplavljivala sreća. Bio je to znak za mene da sam na dobrom putu i da trebam nastaviti gladovati, pa sam tako i učinila. Bilo je dana kad ne bih stavila u usta baš niša, no kako je moja majka imala na pameti samo svoj posao i svog ljubavnika, ona to, dakako, nije primjećivala. Povremeno bi mi samo rekla: "Pojedi nešto, sve si tanja", i to je bilo to.Međutim, nekoliko tjedana nakon incidenta u kazalištu, moja slabost ponovila se i na poslu. Kad sam se probudila iz nesvjestice, bila sam na nosilima hitne pomoći, a liječnik je objašnjavao mojim okupljenim kolegama.- Djevojka je pothranjena i mora smjesta u bolnicu.- Ne - zastenjala sam i pokušala se obraniti, ali ništa nije pomagalo. Već trenutak kasnije dvojica bolničkih tehničara nosila su me prema vozilu hitne kojim su me prevezli u bolnicu. Ono što je potom uslijedilo bilo je čista noćna mora.- Vaša kći je teško bolesna - rekli su mojoj majci koju su pozvali da se vrati s poslovnog putovanja. - Pati od anoreksije, što znači da je ekstremno pothranjena. Zar niste primijetili što se događa?Na izgovorene optužbe ječnika moja se majka pravdala poslom.- Naravno da sam vidjela da je jako smršavila. I uvijek sam je opominjala da treba više jesti. Ali, ja sam zbog posla vrlo malo doma. Znate, samohrana sam majka i moram se sama boriti za život - uzdahnula je.- Vaša kći mora biti hitno prebačena na specijalnu kliniku za psihosomatske bolesti - rekao je liječnik prelazeći preko njenih izgovora.- Ali, ali ne želite mi valjda reći da je luda!- Nisam siguran da ste me dobro razumjeli, gospođo: vaša kći je u životnoj opasnosti! - liječnik ju je oštro prekinuo. - Anoreksija je psihosomatska bolest i mora se liječiti kao takva. Njene posljedice, pak, onakve kakve su snašle i vašu kćer, fizičke su prirode: dehidrirana je, oštećeni su joj bubrezi i ima jaku infekciju mokraćnog trakta.Tim ju je riječima natjerao da bez razmišljanja da svoj pristanak za početak mog liječenja. Ja sam znala, a pretpostavljam da je shvatio i doktor, što muči moju majku: što će reći ljudi ako se pročuje u poduzeću. Nitko nije smio saznati da kći uspješne poslovne žene boluje od nekakve psihosomatske bolesti!Osam mjeseci trajao je oporavak. Liječnici su se brinuli o meni, učili me kako da ponovo počnem jesti, vodili računa da dnevno unesem određen broj kalorija i da razmišljam pozitivno. Naučila sam da tijelo ne podnosi gladovanje.- Do slabosti srca i nesvjestica dolazi zato što se ne smanjuje samo mišićna masa nego i mozak - objasnila mi je moja liječnica. - Osim toga, pothranjenost ne vodi samo do oštećenja bubrega, što se dogodilo tebi, već uzrokuje i niz drugih tegoba kao što su osteoporoza, oštećenje crijeva, neplodnost.Terapija stikanjemVelika briga koja mi je bila ukazana činila mi je dobro. Malo-pomalo dobivala sam na težini i počela vraćati izgubljenu snagu. Moja sklonost slikanju, koja je uvijek bila zanemarivana, sad je kao dio terapije došla do izražaja. Ne samo da mi se vratio osjećaj za proporcije, koji sam izgubila tijekom izgladnjivanja u svom nerealnom strahu da ne pojedem prevelike porcije hrane, već sam konačno dobila i priznanje za kojim sam toliko čeznula: svi su se divili mojim radovima i hvalili me.- Hvala ti na prekrasnoj slici, Irena. Budi sigurna da će dobiti sasvim posebno mjesto u mom stanu - doktorica je bila oduševljena poklonom koji sam joj dala prilikom otpuštanja iz bolnice. Doma sam se vraćala na ružičastom oblaku, ne pamteći da sam ikad bila tako sretna, no otrežnjenje je stiglo brzo.- Što? - moja majka me gledala kao da sam luda kad sam joj rekla da bih željela studirati umjetnost. - Kakve koristi od takvog studija? Uostalom, nikad ti to neće poći za rukom.Ona je, kao i uvijek, sumnjala u mene, no sad sam imala novu podršku: liječnike na odjelu na kojem sam se liječila, koji su mi od srca savjetovali da se posvetim umetnosti.Osjećaj da ću prvi put u životu učiniti nešto kako valja davao mi je snage da se suprotstavim majci. Prijavila sam se dakle na studij i - prošla na prijamnom! Bio je to i više nego dovoljan dokaz da sam ovaj put na pravom putu.Na početku druge godine zaljubila sam se u zgodnog mladog asistenta, kao uostalom i većina studentica, a kad je odabrao upravo mene, nisam mogla vjerovati svojoj sreći. Nakon prve zajedničke noći čak me pozvao da dođem živjeti k njemu! Sve se zaista odjednom činilo savršenim u mom životu, međutim, nakon nekoliko mjeseci zanesenosti ponovo je uslijedilo buđenje. Roko, kako se zvala moja velika ljubav, na jednoj je zabavi susreo svoju bivšu, pomirio se s njom, a ja sam se plačući vratila majci u svoju djevojačku sobu. To je sigurno zato što je ona tako mršava, jecajući sam razmišljala o djevojci zbog koje me Roko ostavio, opraštajući joj čak i nevjeru. To je jednostavno moralo biti to!Misao da sam ponovo predebela i neatraktivna bila je dovoljna da zaboravim na pakao kroz koji sam prošla i da ponovo smanjim unos hrane. Tjedan dana sam praktički živjela na čajevima, prepečencu i vitaminskim tabletama, postavši opet ona stara, nesigurna, nezadovoljna i usamljena Irena.Jedini način da kaznim svoje tijelo zato što ga nitko ne voli bilo je - ponovo ga izgladnjeti! No, nije potrajalo dugo prije nego što mi je ono uzvratilo udarac. Ovaj put sam se srušila nasred ceste, dok sam se vraćala s predavanja. Kad sam otvorila oči, ležala sam na tlu i bila okružena ljudima.- Samo mirno, sve je u redu - rekao mi je jedan punašni muškarac koji je skinuo svoj sako i stavio mi ga ispod glave. - Ja sam liječnik, a sad će stići i hitna pomoć.Igorova podrškaMuškarac, koji mi se predstavio kao Igor, pratio me cijelim putem do bolnice i tek ondje me prepustio liječničkom osoblju. Kasnije, kad sam bila smještena u krevet i priključena na infuziju, došao je u moju sobu.- Moj kolega kaže da ste pothranjeni. Za takvo što uvijek postoji razlog. Želite li razgovarati o tome sa mnom? - upitao me oprezno uzevši moju ruku u svoju.Okrenula sam glavu u stranu kako ne bi vidio moje suze. Mislila sam da ne postoji način na koji bih mu objasnila zašto se izgladnjujem, ali Igoru je očito sve bilo i više nego jasno.- Začarani krug u koji ste upali može se prekinuti, Irena. Jedan moj prijatelj je psihoterapeut. Rado ću vas preporučiti...- To neće ništa pomoći. Već sam mjesecima bila na liječenju i nikakve koristi od toga - brzo sam ga prekinula. No, Igor se nije predavao. Tražio je od mene da mu ispričam svoju priču, a kad sam to učinila, rekao je:- Vaša majka je jedna krajnje egocentrična osoba. Ne razumijem kako je moguće da ste cijeli život vapili za njenim priznanjem i ljubavlju. Zar je moguće da ona ne vidi kakvu lijepu i talentiranu kćer ima?Pogledala sam u pametne tamne oči tog praktički nepoznatog muškarca i u tom trenutku sam znala da ću uspjeti. Uz njegovu pomoć potpuno ću ozdraviti!Godinu dana kasnije, nakon ponovne terapije kojoj sam se podvrgnula na Igorovo inzistiranje, naše prijateljstvo je preraslo u ljubav i završilo brakom. Bila sam presretna. Tek sam uz Igora shvatila što je prava ljubav. Pred njim nisam morala ništa glumiti. On je o meni znao sve i volio me upravo takvu kakva jesam.Ako bi mi se ponekad i učinilo da sam dobila koji kilogram previše, nije mi padalo na pamet ponovo se izgladnjivati. Igor me volio bila ja mršava ili debela, baš kao što sam i ja voljela njega. Nije mi ni najmanje smetao njegov zaobljen trbuščić, kao niti to što nije imao poput Roka isklesano tijelo.Ipak, baš kad sam pomislila da je noćna mora zauvijek iza mene, stari problemi odjednom su opet bili tu. Primjerice, ako bih u jednom trenutku osjetila snažan napadaj gladi, već u sljedećem preplavila bi me mučnina. Ponekad bih nešto pojela, a potom to morala povratiti. Zar je bilo moguće da se stara bolest vratila? I da je ovaj put toliko uznapredovala da više nisam mogla zadržati hranu? Odlučila sam ništa ne reći Igoru o svojim strahovima, no on je ionako ubrzo i sam shvatio da nešto nije kako valja.- Irena, nisi valjda opet na nekakvoj dijeti? - upitao me s nevjericom.- Nisam. Želim jesti, ali ne mogu. Hrana mi se gadi - priznala sam mu kroz suze. Bila sam očajna. Takav neposluh vlastitog tijela nikad ranije nisam doživjela. Igor me nekoliko minuta zamišljeno gledao.- Otkad to traje? - upitao me. - Oko mjesec dana - šmrcala sam.- Ne brini. Sve će biti u redu - mrmljao mi je u kosu dok me grlio, ali ja nisam bila tako sigurna. Slutila sam da će Igor inzistirati na ponovnim pregledima, a toga mi je bilo dosta. Bolnica je bila zadnje mjesto koje sam željela ponovo vidjeti.Drukčije mučnineMoje čestitke! U drugom ste stanju - imala sam za čuti nakon što sam se na Igorov zahtjev podvrgla pretragama.- To je bilo prvo na što sam pomislio kad si mi se požalila na mučnine. No, da budem iskren, činilo mi se prelijepim da bi bila istina! - radosno me zagrlio.Trudna? Raširila sam oči u nevjerici. Takvo što mi nije ni u snu palo na pamet. Suviše sam bila navikla na mučnine i neredovite mjesečnice izazvane gladovanjem da bih pomislila da mi se može dogoditi nešto tako divno. Imati dijete s Igorom bila je kruna naše sreće!Dani mraka, nesigurnosti i tuge zauvijek su iza mene. Igorova ljubav dala mi je snagu o kakvoj nisam ni sanjala da je ljudsko biće može imati. Uz njega se ničega više ne bojim i znam da ne postoji prepreka koju ne mogu svladati.Naša Lea će u meni imati brižnu majku. Koja nikad neće dopustiti da se njenoj kćeri dogodi nešto tako strašno kao što je anoreksija. Uvijek ću biti tu za nju i davati joj do znanja koliko mi je važna. Jer, kad čovjek zna da je voljen, nije mu potrebno traženje nikakve utjehe - niti u prejedanju, niti u izgladnjivanju.
Nikada nisam imala previše samopouzdanja. U osnovnoj školi nastavnici su upozorili moje roditelje da imam problema s praćenjem nastave. Kad nešto ne bih razumjela, uznemirila bih se i povisivala ton glasa. Druga su me djeca zbog toga zadirkivala, udjeljujući mi pogrdne nadimke. Tek prošle godine jedna mi je liječnica objasnila da se svi moji problemi mogu pripisati tome što je moja majka tijekom trudnoće konzumirala alkohol. Trideset i devet godina živjela sam ne znajući da je on uzrok svih mojih jada.Prije nego što sam se rodila, moja je majka običavala popiti piće svake večeri nakon posla, kako bi se opustila. Tvrdila je da nije alkoholičarka jer može prestati kad poželi. Ali jednostavno to nije željela. Piće prije odlaska u postelju bi je smirivalo i pomagalo joj da lakše utone u san nakon napornog dana na poslu. I trudnoća je za nju bila veliko opterećenje, a alkohol joj je na neki način pomagao da se lakše nosi s njom. Ako bih se noću ritala u njenom trbuhu, ona bi odmah posegnula za čašicom. Bila je uvjerena da me alkohol smiruje, pomažući pritom njoj da se odmori. Nije ni slutila koliko je štetno piti tijekom trudnoće i dojenja. Vjerojatno u to vrijeme mnogi to nisu znali. Nitko o tome nije govorio i vjerojatno nije postojala svijest o oštećenjima koje alkohol može prouzročiti fetusu u razvoju.Moja je majka prestala piti kad sam navršila dvije godine. Smjestila me u dječji vrtić i odmah primijetila kako se ne snalazim baš najbolje sa svojim vršnjacima. Nisam se znala uklopiti i sve je to u meni izazivalo frustraciju koja se očitovala nekontroliranim ispadima bijesa. S dvadeset godina i sama sam počela piti. Moja nesposobnost koncentracije i izljevi bijesa otežavali su mi da zadržim bilo koji posao. Vrlo brzo bi me otpuštali ili bih ja sama davala otkaz. Nisam uspjela zadržati čak ni posao konobarice u kvartovskom kafiću. Teško sam pamtila narudžbe i cijene, a još teže zbrajala ukupni iznos računa. Moje ionako krhko samopouzdanje srozalo se na nulu.U to smo se vrijeme majka i ja neprestano svađale pa sam se s dvadeset i dvije godine odlučila na samostalan život. Ona je, nakon što sam na jedvite jade uspjela završiti srednju školu, očekivala da nastavim školovanje. Kad se danas sjetim tih godina, sigurna sam da su mi nastavnici poklonili i te ocjene. Zapravo, još uvijek nisam čitala brzinom kao drugi, a svaki, pa i najjednostavniji matematički račun, i dandanas mi je zagonetka.Po prenoćištimaNakon što sam se odselila od svoje majke, otišla sam živjeti k prijateljima, ali vrlo brzo sam završila u skloništu za beskućnike. Kome ne bi dosadilo moje svakodnevno pijančevanje! Govorili su mi da imam problem i da se moram liječiti, no ja nisam bila svjesna da sam i sama postala alkoholičarka. Vjerovala sam da sam poput svoje majke, da mogu prestati kad hoću. Međutim, samo sam se zavaravala, jer nisam imala kontrolu nad sobom niti mi je bilo do nje stalo. Kad sam ostala bez novca, posla i krova nad glavom, počela sam živjeti na ulici.- Ivanka, naučit ću te kako se snaći i preživjeti na ulici ako mi pomogneš nabavljati alkohol i drogu - rekla mi je Sanela, jedna od prijateljica koje sam upoznala po prenoćištima i ubožnicama.Ponuda mi se činila poštenom i prihvatila sam je. Sanela me naučila kako se nahraniti prekapajući po kantama za smeće i pokazala mi ispred kojih se dućana i restorana mogu naći najbolji ostaci hrane. Biti beskućnik, k tome još žena, nije bilo lako bez zaštite muškarca i bili su potrebni brojni trikovi za preživljavanje okrutnog zakona ulice. Jedan od njih bio je da se ne perem.Danas sam svjesna da to može zvučati grozno i da je pogrešno, ali ako smrdiš, manja je vjerojatnost da će te netko silovati. I tako se mjesecima ne bih prala. osim kad bih završila u zatvoru zbog opijanja na javnom mjestu i remećenja javnog reda i mira. Tamo bih uvijek dobila topli obrok. krevet i njegu koja mi je bila potrebna. Liječnici koji bi me pregledavali govorili su mi da sam alkoholičarka i da moram prestati piti. Uvjeravali su me i da moram početi uzimati lijekove i vitamine ili ću imati ozbiljnih problema. Upravo kad bih se počela oporavljati, otpuštali bi me i tada bi sve kretalo ispočetka.Na ulici ja nisam bila jedina zaostala u razvoju. Neki su se moji prijatelji beskućnici uništili teškim drogama, drugi alkoholom. Svi su me oni razumjeli, prvi put u životu osjećala sam da se nalazim među sebi sličnima.Jedne sam večeri ostala u ubožnici jer je vani kišilo i bilo je hladno. Stigla sam rano kako bih pronašla krevet, jer kad bi bilo ružno vrijeme, nikome se nije spavalo vani. Na krevetu do mojeg sjedio je muškarac koji je bio otprilike mojih godina, i k tome vrlo zgodan.- Zdravo, ja sam Ivanka - predstavila sam se i pružila mu ruku. Nikad nisam zaboravila na lijepo ponašanje kojem me naučila moja mama.- Ja sam Branko, drago mi je. Uvijek si ovdje preko noći? - upitao me. - Ne. Inače spavam gdje stignem, ali večeras je previše hladno. Moja prijateljica Sanela nekamo je otišla sa svojim društvom, ali meni se nije dalo, tako da sam završila ovdje. A ti?- I ja radije spavam vani, ali u pravu si, večeras je zaista vrlo hladno. Volio bih imati šator, ali nikako da ga nabavim. Obično se smjestim negdje uz rijeku, kako bih se mogao oprati. čudim se da te nikada prije nisam vidio ovdje - rekao mi je Branko pažljivo me odmjerivši. Posramljeno sam spustila pogled. Bila sam navikla da me ljudi odmjeravaju kako bi mi se rugali, tako da mi je to užasno smetalo.- Da, i ja se čudim. Poznaješ li Sanelu, Žanu ili Mladenku? To su moje prijateljice. One se brinu za mene - objasnila sam mu.- Sigurna si da nisi ti ta koja se brine za Sanelu? Čini mi se da je njoj potrebnija pomoć. Osim toga, mlađa si od nje - rekao mi je Branko.- Ne vjerujem da bih preživjela bez nje. Nisam znala ništa o životu na ulici prije nego što sam nju upoznala. Sada bih se već i uspjela snaći sama.Uz rijekuBranko je imao tople oči boje lješnjaka, no njegov je osmijeh bio tužan. Kosa mu je bila gusta i raščupana, no djelovao je previše uredno za beskućnika. Imao je sve zube i djelovali su zdravo, što je još jedan čudan detalj za nekoga tko živi na ulici. S njim sam se osjećala sigurno i bilo mi je ugodno razgovarati. Zapravo, u njegovom sam se društvu osjećala normalno, a to mi se nije često događalo. Poželjela sam ostati budna i razgovarati s njim do dugo u noć, no bila sam preumorna. Idući dan otišli smo zajedno na ručak u pučku kuhinju i nastavili naš razgovor. Kad smo izlazili iz kuhinje, on me zaustavio.- Hoćeš li poći sa mnom da vidiš gdje živim, Ivanka? To je mirno mjesto i ondje uz rijeku su dragi ljudi. Rijeka je brzo tekla, nabujala od obilne sinoćnje kiše. Ispod mosta je bilo suho i većina je ljudi sjedila ondje i grijala se uz vatru. Bilo je tu nekoliko trošnih baraka. Meni je to mjesto djelovalo kao pravo, pristojno naselje. Branko je imao pravo. Ondje je bilo svježe vode za piće i pranje. Obala rijeke bila je prekrivena grmljem i visokim korovom, no ostali su uvjeti bili gotovo savršeni. Ljudi su ondje živjeli mirno i nije bilo ni traga nasilju. Kad me Branko upitao želim li ostati tamo s njim, odmah sam pristala.Svako malo u naše "naselje" dolazila bi policija nekoga tražiti, ali zatim bi nas puštali na miru. Branko i ja imali smo mnogo toga zajedničkog, a najvažnije od svega bilo je to što je on uvijek znao kako me treba smiriti. U njegovoj blizini nikada nisam gubila kontrolu. Jedini je problem bio što je on mnogo pio, još više od mene. Nisam uspijevala držati korak s njim. Kad god bih to pokušala, padala bih u nesvijest i zatim se više ničega ne bih sjećala. Nisam se voljela buditi u takvom stanju, tako da sam se trudila ograničiti na četiri litre piva na dan ili bocu loze. Tako bih se uvijek sjećala onoga što sam činila. I prvi put u svom životu sam se malo udebljala, zbog čega sam bila vrlo sretna.Branko je bio strpljiv, uvijek bi mi objašnjavao ono što nisam shvaćala. Iako je bio mojih godina, ponašao se očinski prema meni i uz njega sam se osjećala zaštićenom i voljenom. Mjeseci su prolazili brzo i relativno mirno. Sve do jedne noći kad smo svi pretjerali s pićem i počeli se derati i bocama gađati most i cestu. Jedan par novih pridošlica zapalio je vatru koja je zahvatila kartone na kojima smo spavali i proširila se na barake. Stigla je policija i sve nas je utrpala u maricu. Svaki put kad bih završila u zatvoru, morala sam na liječnički pregled i na prisilno odvikavanje od alkohola.- Ivanka, imaš li kakvih poteškoća kad ne piješ? - upitala me taj put liječnica. - Ne znam. U posljednje vrijeme me zna uhvatiti drhtavica - odgovorila sam. - Trbuh ti je povećan. Je li moguće da si trudna? - Ne znam, nikad nisam koristila nikakvu zaštitu.- Idi onda u kupaonicu i donesi mi u ovoj plastičnoj šalici svoj urin kako bih mogla napraviti test na trudnoću. Moramo biti sigurni da nisi trudna prije nego što ti propišem lijekove za detoksikaciju, koji bi mogli ozbiljno ugroziti fetus.To je smiješno, pomislila sam. Ne mogu ostati trudna. Zašto me nitko ne sluša? Zar svi misle da sam glupa?Prst sudbineNakon što je napravila test, liječnica me odmah ponovno pozvala u svoju ordinaciju i ono što mi je rekla me iznenadilo.- Ivanka, koliko mi se čini, trudna si barem pet mjeseci. Kad si posljednji put imala menstruaciju? Sjećaš li se? - Nikad nisam imala redovite menstruacije i mislila sam da ne mogu zatrudnjeti. Jeste li sigurni?- Naravno, Ivanka. Dat ću ti uputnicu za ultrazvuk kako bismo vidjeli u kakvom je stanju dijete. Shvaćaš li sada da više ne smiješ piti? Nastavi li žena piti u trudnoći, nanosi štetu svom djetetu, može se roditi s teškim oštećenjima, imati problema s logičkim zaključivanjem i poremećaj ponašanja. Alkohol utječe na neurološki razvoj i oštećuje djetetov živčani sustav.- Zar mislite da sam naštetila svom djetetu? - Ne mogu to tvrditi, ali ako piješ otkad si ga začela, postoji velika mogućnost da će tvoje dijete patiti od navedenih poremećaja. Je li tvoja majka pila dok je bila trudna? To te pitam jer i ti imaš neke od karakteristika takve djece - rekla mi je liječnica.- Da, tvrdila je da joj to pomaže da zaspi. Govorila je i da me to smirivalo dok sam bila u trbuhu, pa se nisam toliko okretala. Ali sada više ne pije.- Djeca koja pate od tog sindroma sporije zaključuju od svojih vršnjaka i često imaju teškoća s učenjem: Jesi li ikada imala problema u školi, Ivanka? - upitala me.Tada sam joj ispripovjedila sve o svojim naglim promjenama raspoloženja, o svom iznenadnom bijesu koji bi se još više pojačavao kad ne bih uspijevala nešto shvatiti i kad bih se osjećala frustriranom. Priznala sam joj i da se nisam baš najbolje slagala s ljudima. Iako naizgled mirna, u svakom sam trenutku mogla eksplodirati, posebno kad bih malo više popila.- Ivanka, moram ti reći da je takvo tvoje stanje posljedica majčinog konzumiranja alkohola tijekom trudnoće i bojim, se da bi i tvoje dijete moglo doživjeti istu sudbinu. Ultrazvuk će nam više reći. Sada bi ti bilo najbolje da prestaneš piti i počneš se brinuti za sebe i dijete - objasnila mi je liječnica.Upitala me i želim li zadržati dijete ili bih radije abortirala. Objasnila sam joj da me jako razveselila vijest o trudnoći i da sam to doživjela kao prst sudbine, znak da će se nešto promijeniti u mom životu. Željela sam to dijete, željela sam ga svim svojim bićem.Jedne večeri nenadano mi je u posjet došla majka. Nisam je dugo vidjela i nisam očekivala da će me posjetiti u zatvoru. Sjedile smo jedna nasuprot drugoj u prostoriji za posjete, prisiljene koristiti telefon za razgovor. Rekla sam joj da sam trudna i da sam sretna zbog toga. Ona je željela znati tko je otac, a ja sam joj odgovorila samo da je to muškarac kojeg volim. Iako još nisam javila Branku novost, bila sam sigurna da će i on biti sretan što će postati otac. Majka mi je rekla da mogu računati na nju i da će mi pomoći koliko god bude mogla. I zamolila me da prestanem piti. Rekla mi je da zna o čemu govori jer je i sama proživjela slično iskustvo. Ja sam joj obećala da ću pokušati i da ću joj se javiti čim iziđem iz zatvora. Dan nakon ultrazvuka pustili su me iz zatvora, zajedno s Brankom. Ultrazvučnim pregledom utvrđeno je da je dijete manje od prosjeka, ali da nema drugih fizičkih deformacija. Nažalost, postojala je velika mogućnost da mu je živčani sustav oštećen.- Zdravo, ljepotice, nedostajala si mi - rekao mi je Branko strastveno me poljubivši.Bila sam vrlo sretna i uzbuđena što ga vidim.- I ti si meni nedostajao, Branko. Imam jednu lijepu vijest. Postat ćeš otac! - Trudna si? A ja sam mislio da si se samo udebljala! Jesi li potpuno sigurna u to? - ponovno me upitao. - Da, zar to nije fantastično? Nikada nisam vjerovala da će mi se to dogoditi, ali zahvaljujući tebi... Sada bih trebala prestati piti i uzimati lijekove sve dok ne rodim. Ti mi moraš pomoći da više ne zavirujem u čašicu. Što kažeš na to, jesi li sretan?Po starom- Da, ali sam i zbunjen. Ne mogu vjerovati da ću postati otac! Možda bismo se trebali vjenčati? U tom bi slučaju dijete imalo oba roditelja i mi bismo imali manje problema. Nitko nam ne bi dosađivao - dodao je zabrinutim glasom.- Što si pod time mislio? - upitala sam.- Ljubavi, nas dvoje smo beskućnici i k tome alkoholičari. Socijalni radnici ne bi dopustili da dijete živi s nama u baraci. Ako nas zateknu ondje ili nas netko prijavi, mogu nam oduzeti dijete i mi nećemo moći učiniti ništa da to spriječimo. Ako se pak vjenčamo, veća je vjerojatnost da uspijemo zadržati dijete. Osim toga, volim te najviše na svijetu i želim da budeš moja žena, Ivanka.Čvrsto me zagrlio jer je primijetio da sam se rastužila. Nastavili smo živjeti u našoj baraci uz rijeku. Trudila sam se redovito jesti i uzimati vitamine koje mi je propisala liječnica, ali nisam se mogla odreći pića. Kad me je jedan prijatelj ponudio pivom, popila sam ga i tako je krenulo. I Branko se vratio piću i tako smo nastavili po starom. Jednog jutra, dok smo još bili trijezni, odlučili smo se vjenčati. Svaki put kad bih pomislila da bih mogla izgubiti svoje dijete, obuzela bi me panika. Rekla sam Branku da se moramo što prije vjenčati. Zamolila sam Sanelu da mi bude kuma, a Branko je pozvao svog prijatelja Mladena. Mladen je bio šahovski prvak u bivšoj državi, prije nego što je u pijanom stanju automobilom usmrtio dvije osobe. Nakon odslužene zatvorske kazne društvo ga više nije prihvatilo i završio je na ulici, opijajući se iz dana u dan. Meni se cijela ceremonija činila prekrasnom, iako, zapravo, nije bila ništa posebno. Sada sam konačno postala Brankova supruga. Nazvala sam svoju majku i javila joj lijepu vijest, koja ju je silno razveselila. Rekla je da bi voljela upoznati Branka i pozvala nas na večeru k sebi. Ja sam sva sretna prihvatila poziv. Konačno smo bili obitelj. Mjeseci su brzo prolazili, ali ne sjećam se gotovo ničeg iz tog razdoblja. Pila sam do besvijesti i zaboravljala odlaziti na preglede kod liječnice, koja mi je savjetovala da redovito kontroliram trudnoću. Alkohol mi je potpuno pomutio um. Osjećala sam bebu kako se miče u mom trbuhu i bila sam sretna jer je to bio znak da je bila živa. Molila sam Boga da bude dobro i obećavala samoj sebi da ću prije poroda prestati piti.Hapšenje pred porodJedne su večeri u naše naselje došli novi ljudi. Običavali smo dijeliti sve što smo imali pa smo tako i njih ponudili jelom i pićem, a oni su nam zauzvrat poklonili bocu viskija. Netko je nešto prokomentirao, što je bilo pogrešno shvaćeno i izbila je svađa. Pridošlice su počeli uništavati naše barake i zapalili ih. Ja sam bila očajna jer je i moje sklonište gorjelo. Branko i ostali muškarci pokušavali su ugasiti požar. U daljini su se začule policijske sirene i shvatila sam da je netko pezvao vatrogasce i policiju. Stigla su tri automobila, marica i jedan vatrogasni kamion. Uskoro smo svi bili uhapšeni, uključujući i mene. Stavili su mi lisice i posjeli me u maricu. Znala sam što me čeka, ponovni boravak u zatvoru zbog remećenja javnog reda i mira, nasilnog ponašanja i opijanja.Zapisali su moje podatke, a zatim mi naredili da se istuširam prije nego što me pošalju u ćeliju. Ogledala sam se oko sebe tražeći Branka, ali nisam ga ugledala. Drhtala sam i osjećala se vrlo loše. Bila sam u posljednjem mjesecu trudnoće i uskoro sam trebala roditi. Osjećala sam se poput kita, iako sam, zapravo, bila vrlo mršava i jedino mi je trbuh bio zaobljen. Kosa mi je bila mokra, slijepljena za lice i nisam mogla prestati plakati. Vapila sam za pićem, iako sam se nalazila na posljednjem mjestu na svijetu gdje sam ga mogla dobiti. Idućeg me jutra pregledala liječnica i ponovno mi propisala neke vitamine.- Ivanka, niste uspjeli prestati piti. Jeste li barem bili kod ginekologa? - upitala me. - Ne, nisam. Već sam bila dogovorila pregled, no zatim sam ponovno počela piti i sve je otišlo k vragu. Tako je teško, doktorice, pokušati promijeniti život - pokušala sam joj objasniti.- Govorite o sebi, ali niste vodili računa o svom djetetu koje ima pravo roditi se živo i zdravo. Vi samo što niste rodili i smatram da bi carski rez bio najbolje rješenje. Trebalo bi vas odmah pripremiti za porod. Otkucaji srca vašeg djeteta su usporeni, Ivanka. Želim da vas već večeras smjeste u bolnicu. Uz vas će biti policajac koji će paziti da ne pobjegnete, ali ja se ne brinem za to. Više me brine zdravlje vašeg djeteta.Nešto kasnije odvezli su me u bolnicu. Liječnik me pregledao i složio se sa zatvorskom liječnicom. Moje dijete nije bilo u dobrom stanju i odlučili su me odmah poroditi, tako da nisam imala vremena nazvati ni svoju majku. Bila sam sama i silno preplašena. Bolničarke su me pripremile za carski rez, a zatim me odvele u operacijsku dvoranu.I tako smo Branko i ja dobili sina! Nije odmah zaplakao, nego tek nakon nekoliko trenutaka. Liječnik je dopustio da ga nakratko pogledam, zatim su ga odnijeli kako bi ga oprali i izvagali. Bio je tako sićušan, ali izgledao mi je normalno i prekrasno.- Doktore, je li moj sin dobro? - upitala sam ga. - Slab je i ispodprosječne težine, ali diše. Dok ne napravimo pretrage, ne mogu reći kakve je posljedice na njega ostavilo vaše konzumiranje alkohola - rekao mi je.Bolničarka me vratila u moju sobu. Zaspala sam iscrpljena. Znala sam da ondje u kutu stoji policajac koji pazi da ne pobjegnem, ali to mi nije bilo važno. Postala sam majka, moj je život konačno dobio smisao. Idućeg me jutra posjetila socijalna radnica. Ušla je u sobu i strogo me pogledala.- Vi ste gospođa Ivanka? Ja sam Marta iz centra za socijalnu skrb. Primili smo upozorenje u vezi s vašim sinom. Javljeno nam je da ste beskućnica i da imate problema s alkoholom. Je li to istina, gospođo?- Da, moj muž i ja živimo u jednom napuštenom naselju uz rijeku i u posljednje sam vrijeme mnogo pila. Ali sada želim prestati. Muž i ja volimo naše dijete i želimo se brinuti za njega - objasnila sam joj.- Vjerujem vam, ali sve dok ne prestanete piti, o vašem će se sinu brinuti vaša majka. Kad nam budete uspjeli dokazati da ste se izliječili od ovisnosti o alkoholu i da ste u stanju svom djetetu pružiti dom, moći ćete ga dobiti natrag. Morate shvatiti da vas nitko ne želi kazniti, već da samo pokušavamo zaštititi vaše dijete - dodala je žena.Dijete na sigurnom- Obećavam da ću prestati piti! Molim vas, nemojte mi oduzeti dijete! Vi ne razumijete, ono je jedino dobro što mi se dogodilo u životu! Potrebna sam mu.- U to sam sigurna, gospođo Ivanka, ali ako ga zaista volite, onda sigurno želite da bude na sigurnom i dobiva potrebnu njegu. Vaša će se majka pobrinuti za sve to. Iskreno se nadam da ćete uspjeti srediti svoj život i preuzeti kontrolu nad njim kako biste se mogli vi brinuti za svoje dijete. Bit će teško i vama i vašem mužu. Morate oboje prestati piti i čuvati se da više ne završite u zatvoru. Shvaćate li što vam govorim? - upitala me.Ostala sam ležati u krevetu i čitati bolničku brošuru o odvikavanju od alkohola. Prijavim li se na odvikavanje skupa s Brankom, moći ćemo zadržati naše dijete. Morala sam to učiniti, nisam imala drugog izbora. Majka me nazvala toga dana i obavijestila da će Branko ostati u zatvoru još barem četiri dana i da ga je obavijestila o posjetu socijalne radnice. On se složio s tim da krenemo na odvikavanje. Kad je moja majka navratila idući dan, donijela mi je fotografiju mog sina. Oči su mi se napunile suzama. Imao je okruglo lišce i zadovoljno je zijevao. Odlučila sam ga nazvati Jakob jer mi je to bilo predivno ime.Majka mi je objasnila da će za nekoliko dana moći odnijeti Jakoba svojoj kući i da je maleni trenutno dobro. Problemi u njegovu razvoju trebali su se pojaviti tek kasnije i nije mi preostalo drugo nego nadati se da će biti što blaži. Kad sam se oporavila, morala sam se vratiti u zatvor, a zatim pojaviti na sudu. Odvjetnik po službenoj dužnosti obavijestio je suca o mojoj odluci da krenem na odvikavanje kako bih dobila skrbništvo nad svojim sinom.Sudac je prihvatio njegove argumente i pustio me na uvjetnu slobodu. Bila sam vrlo sretna jer sam osjećala da ponovno počinjem držati konce svog života u svojim rukama. Branko je također odlučio poći sa mnom na odvikavanje i potražiti posao koji bi nam omogućio koliko toliko pristojan život. Bio je to prvi korak prema novoj budućnosti, u koju smo svim srcem vjerovali, puni ljubavi za naše malo biće koje je zasluživalo da mu stvorimo bolje uvjete za život nego što smo ih sami imali.
Tog petka baka me je pozvala na ručak. Već sam se osjećala pomalo krivom jer odavno nisam bila kod nje, ali jednostavno nisam stizala od brojnih školskih obaveza. Ali, i baka je u posljednje vrijeme počela voditi aktivniji život. Imala je prilično gust tjedni raspored, tako da zbog brojnih aktivnosti u kojima je sudjelovala ni sama često nije imala vremena. Upisala se na gimnastiku za umirovljenike, na tečaj kuhanja, a vikendom je odlazila na ples. Odjednom je postala vrlo aktivna i to me je neizmjerno veselilo. Bilo je lijepo vidjeti je tako dinamičnu i punu života. Teta Ruža je, naprotiv, očito bila neugodno iznenađena tom promjenom jer je samo kritizirala baku.- Trebala bi se posvetiti obitelji, a ne trošiti novac i vrijeme na gluparije. To uopće ne priliči ženi njenih godina - žalila se nedavno mojoj majci.Po njenom mišljenju, baka bi svu svoju energiju i novac trebala usmjeriti isključivo na obitelj, preciznije za njene potrebe. Nije bila stara da joj bude na raspolaganju kad god se njoj to prohtije, da joj pomaže u kući, glača i kuha, ali je bila prestara za stvari koje njoj odgovaraju. Ja, iako imam tek sedamnaest godina, mislim da je izvrsno što je baka obogatila svoj život novim interesima i što se bavi stvarima zbog kojih se osjeća sretno i ispunjeno. Naravno, nije više u cvijetu mladosti, ali nije ni bolesna i osim povremenih blažih tegoba u super je formi, u stanju da savršeno samostalno vodi svoj život, iako je već bila blizu sedamdesete. Dakle, tog petka sam odmah nakon škole otišla k njoj na ručak, ali prvo sam svratila u cvjećarnicu i kupila joj buket margareta, njenog omiljenog cvijeća. Obožavala sam baku. Nas dvije oduvijek smo imale poseban odnos jer sam s njom provela veći dio djetinjstva. Čuvala me dok su moji roditelji bili na poslu, vodila me u šetnje, u park da se igram s drugom djecom, na more, zajedno smo kod kuće pripremale najbolje kekse na svijetu. Uvijek mi je ponavlja da sam za nju bila čudotvorni lijek jer sam joj pomogla da se oporavi od djedove smrti koja ju je gotovo slomila. Tada je prolazila vrlo teško razdoblje, a moje rođenje pomoglo joj je da prebrodi sve to i vratilo joj je volju za životom. Za mene je ona bila kao druga majka. Zato nisam podnosila kad je teta Ruža kritizirala i govorila da se ne posvećuje dovoljno obitelji, jer je baka takoreći odgojila i mene i njenu kćer Doru, moju sestričnu.Već sam pred njenom kućom osjetila fantastični miris ragua. Nitko ga nije znao tako dobro pripremiti kao ona. Moja je majka stavljala iste sastojke i radila ga na isti način kao ona, ali okus je nekako neobjašnjivo bio drukčiji. Kad je baka otvorila vrata, bacila sam joj se u zagrljaj. Oči su joj zablistale od sreće vidjevši da sam joj donijela buket njenog omiljenog cvijeća.- Hvala, dušo! Zaista je divno, ali nisi se trebala trošiti - rekla je.- Sitnica, bako. htjela sam te razveseliti tvojim omiljenim cvijećem.Ušavši u kuhinju iznenadila sam se kad sam vidjela da je stol postavljen za troje.- Zar nismo same? - upitala sam je.- Pa... ne - odvratila je nesigurno. Oborila je pogled i činilo mi se da je čak malo porumenjela.- Nernoj mi reći da si pozvala i Doru? - upitala sam je.- Ne. dobro znaš da tvoja sestrična nikad nema vremena za mene! Pozvala sam jednog svog prijatelja...- Ah, ali zašto baš danas kad sam ja tu?- Stalo mi je do toga da ga upoznaš. Zanima me što misliš... - rekla je.Pregača i ružTek tada sam je pažljivije pogledala i shvatila da je dotjeranija nego inače. Ispod pregače je imala lijepu haljinu, na usne je nanijela čak malo ruža, a oko vrata je imala bisernu ogrlicu koju je nosila samo u posebno svečanim prigodama.- Opa, što se događa, bako? - upitala sam je veselo.- Ništa, dušo... Samo sam na tečaju kuhanja upoznala jednog muškarca. Zove se Martin. Idemo zajedno i na ples svaki vikend. Jako je fin i pristojan, pravi gospodin, vidjet ćeš, simpatičan je i obrazovan.- Bako, nisi se valjda zaljubila? - upitala sam je sa smiješkom na usnama.- Ali što ti pada na pamet - rekla je brzo pocrvenjevši do korijena kose. - On mi je samo prijatelj. Ako si ti toliko zgrožena, što li će tek reći ostatak obitelji! - dodala je ojađeno.- Ma ne, bako, nisam zgrožena, štoviše, drago mi je. Oči ti tako blistaju dok govoriš o njemu.- Misliš?- Da, i nema ništa loše u tome što imaš prijatelja. Pa čak i da si se zaljubila u njega.- Ne, nisam - rekla je odmahnuvši glavom. - Nije ono što misliš, ne može biti, prestara sam ja za to.- Nikad nije kasno za ljubav. Možeš se zaljubiti u bilo kojim godinama i više puta u životu. Oprosti, zašto se to ne bi moglo dogoditi i tebi?- Ali, možeš li zamisliti kako bi samo reagirala teta Ruža? Bio bi pravi skandal da se takvo što dogodi. Ona to sigurno ne bi tolerirala.- Joj, bako, to su gluposti, ta odrasla si žena, a ljubav je najljepša stvar na svijetu i ne pita za godine. Nikad nije kasno, znaš. Bilo bi divno da imaš nekog i uopće se ne trebaš skanjivati u tom smislu.- Nikad nisam mislila da bi mi se to moglo... možda je to moja sudbina - u tom je trenutku prišla prozoru i uzbuđeno uzviknula:- Njegov auto, stigao je!Brzo je skinula pregaču i popravila frizuru. Nasmijala sam se jer je izgledala poput zaljubljene djevojčice.- Hoćeš li ti otvoriti? - upitala me.- Ne, bako, pa i ne znam čovjeka. Ti otvori pa nas upoznaj.Čim je začula zvono, baka je požurila otvoriti vrata. Prije lica njenog prijatelja ugledala sam veliki buket prekrasnih crvenih ruža. Baka se sva spetljala i nije znala kamo bi s njim. Nasmijala sam se raznježena tom scenom. Zaista su oboje bili slatki. Naravno da ostatak moje obitelji ne bi dijelio moje mišljenje! Pogotovo teta Ruža.- Ti si sigurno Nera - rekao je gospodin Martin pruživši mi srdačno ruku. Imao je dubok glas i male, živahne oči. - Gordana mi je puno pričala o tebi.- I meni o vama, u posljednjih šezdeset sekundi - rekla sam kroz smijeh.- Idemo za stol - predložila je baka.Uz slasne zalogaje i ugodan razgovor vrijeme je proletjelo. Morala sam priznati da je gospodin Martin simpatičan i zanimljiv sugovornik. Baka je izgledala preporođeno u njegovu društvu, blistala je od sreće, a kako su se tek nježno gledali... bilo je jasno da tu ima puno više od običnog prijateljstva! Njihovi su pogledi sve govorili. Skoro mi je bilo žao kad sam morala otići. Kad sam te večeri došla kući, nikome nisam spomenula Martina, smatrala sam da to treba učiniti baka, ako i kada bude htjela. Sutra sam opet svratila k njoj da joj kažem kako joj je prijatelj simpatičan i drag.- Drago mi je što to kažeš. Bojala sam se da ti se neće svidjeti.- Svidio mi se i prije nego što sam ga vidjela, čim sam ugledala onaj predivan buket ruža koji ti je donio rekla sam kroz smijeh. - Vidi se da ti se sviđa, bako, puno više nego što želiš priznati - dodala sam.Poput djevojčice- Ma ne, Nera, ne umišljaj svašta! - rekla je zarumenjevši se. - Ne traži probleme tamo gdje ih nema.- Kakve probleme? To nije nikakav problem, štoviše... nikad te nisam vidjela tako sretnu kao jučer. Zar je loše željeti muško društvo, nekoga s kim se osjećaš lijepo i ugodno. Ta udovica si već sedamnaest godina i dobro znaš da samoća nije baš najugodnija.- Ali ja i ne pomišljam na to, dušo! Već sam bila udana, nikad ne bih mogla iznevjeriti uspomenu na tvog djeda.- Bako, to ne bi bila nikakva izdaja! Djeda već odavno nema, dakle nema ništa loše u tome da se zbližiš s drugim muškarcem i da poželiš da ti bude partner.- Uvijek sam bila protiv takvih stvari: ljudi se na to sablažnjavaju, krivo te gledaju, ogovaraju, čak se rugaju - odvratila je. - Ne bih to podnijela.- Pa što te briga za druge ljude? To je tvoj život i trebaš raditi ono što te čini sretnom ne mareći za druge. Moraš slijediti svoje srce - uvjeravala sam je. - Zaista tako mislim. Jučer si bila tako sretna, poput djevojčice. Zar ne bi bilo lijepo da je uvijek tako?Baka je nekoliko trenutaka šutjela. Odrezala mi je komad svoje fantastične torte i ulila čaj u šalice.- Za jednu djevojčicu imaš prilično jasne stavove. Imaš pravo u svakom pogledu, ali znaš, nije sve tako jednostavno - rekla je. - Nisam zaljubljena u Martina, kao što ti misliš. A i da jesam, ne znam bih li imala snage suočiti se sa svim posljedicama. Zamisli samo što bi rekla teta ,Ruža?Prasnule smo u smijeh, ali odmah zatim baka se uozbiljila.- Kako god bilo, nisam zaljubljena u Martina - rekla je. - Budi sigurna u to.Nije me gledala u oči dok je izgovarala te riječi, što me još više raznježilo.- Torta je izvrsna, bako. Jesi li dala Martinu da proba? - upitala sam je. - Nisam još... - Onda ga pozovi, obasut će te komplimentima! Ova torta će ga oboriti s nogu.Na rastanku me čvrsto zagrlila i nasmiješila se. - Divna si unuka - rekla je ganuto i otpratila me do vrata.Kad sam došla doma, počela sam oprezno ispitivati teren s majkom.- Što bi rekla da se baka zaljubi? - upitala sam je. - Ma daj, to je besmislica - rekla je majka kroz smijeh. - Što ti pada na pamet? - Zašto ne? Zar ne bi bilo lijepo da ima nekoga uza se, da nije sama? - odvratila sam.- Iskreno, nikad nisam ni pomislila na tu mogućnost. Jednostavno ne mogu zamisliti vlastitu majku uz nekog muškarca koji nije moj otac. Bilo bi mi čudno... Uostalom, nije sama, ima nas.- Ali, djed je već godinama mrtav, a baka se super drži. Vitalna je i puna energije, pogotovo u posljednje vrijeme.- Da, primijetila sam da je u formi. Ali, čemu sva ta pitanja, odakle sad to?- Onako, bez veze. Ja bih jako voljela da baka ima nekog. Na kraju krajeva, važna je samo sreća onih koje volimo. Ti si mi to uvijek govorila.- Pa da - priznala je nesigurno.Bila je stjerana u kut i nije se mogla povući. Možda sam cijelu tu priču s Martinom i bakom preuveličala u svojoj glavi i možda se baka nikad ne odluči ponovno zbližiti s nekim muškarcem, ali bolje je pripremiti teren, zar ne? Ubrzo je došao bakin rođendan i kao i svake godine, cijela je obitelj bila pozvana na ručak. Bili su to lijepi susreti i jedna od rijetkih prilika kad se okupi cijela obitelj. Ručkovi kod bake bili su već legendarni, prave gozbe, jer je baka bila izvrsna kuharica.Poziv na rođendan- Pozvat ćeš i Martina? - upitala sam je. - Što ti pada na pamet?! - rekla je baka. - A zašto ne? Zar već ima neki dogovor, neke obaveze? - Ne znam... mislim da ne. Ali zašto bih ga pozvala, to je obiteljsko okupljanje? - Zato što ti je prijatelj i to je izvrsna prilika da ga upoznaš sa svima i da svi zajedno provedemo ugodan dan. - Ne znam, dušo, osjećala bih se nelagodno... - Ma ne, dovoljno je da sve prethodno obavijestiš da ćeš imati gosta. Naravno, ako bi tebi bilo drago da ga ugostiš na svoj rođendan - rekla sam. - Iskreno govoreći, voljela bih! - Onda, gotova stvar! Sigurna sam da ćemo provesti nezaboravan dan!Upravo je tako i bilo, iako se teta Ruža držala uvrijeđeno jer nije mogla shvatiti što neki neznanac radi na obiteljskom okupljanju i cijelo ga je vrijeme gledala kao uljeza. Kad je saznala da će baka dovesti svog prijatelja, prasnula je u smijeh, ali ja sam je odmah ušutkala. Mama je shvatila da se nešto događa i pitala me znam li nešto o tome. Rekla sam joj samo da sam već imala priliku upoznati Martina i da je vrlo simpatičan i drag. Ništa drugo nisam rekla, ali majka je već počela naslućivati što je posrijedi i možda čak prihvaćati tu ideju. Da, možda sam isfantazirala cijelu tu priču između bake i gospodina Martina, ali činilo mi se da baka iskreno uživa u njegovu društvu i da su stvoreni jedno za drugo.- Kako to da je baka pozvala tog prijatelja? - upitala je moja sestrična Dora kad smo ostale same u kuhinji. Vidjelo se da gori od želje da istrača baku. - Ne pomišlja valjda na neke gluposti! U njenim godinama... - dodala je podrugljivo.- Zašto ne? Zar je već mrtva? Zdrava je, vitalna i mlada duhom. Ima srce kao i svi drugi, a osjećaji ne poznaju godine. Ili misliš da samo mi mladi imamo ekskluzivno pravo na ljubav i život u paru? Što ima loše u tome da započne život uz nekoga tko je čini sretnom?- Možda si u pravu - rekla je moja sestrična razmislivši na trenutak. - Na kraju krajeva, to je njen život i može raditi što je volja...Mojim roditeljima se gospodin Martin odmah svidio, jedino su se teta Ruža i njen muž držali rezervirano. Ali, izuzmemo li njih, dan je zaista prošao ugodno, a baka i gospodin Martin su svako malo izmjenjivali nježne poglede. Idući dan sam opet otišla k njoj. Činila se nekako zabrinuto i umorno.- Ne razumijem što mi se događa - rekla je. - Preplavljuju me tako oprečni osjećaji i raspoloženja. Jučer sam bila zabrinuta i nervozna jer sam pozvala Martina, a istodobno tako sretna što je tamo...Njen izbor- Vidjelo se, znaš, tako ste se lijepo gledali. Vidjela vam se radost u očima!- Zbunjuje me sve to. Možda nisam navikla na to da imam muškog prijatelja pa sam s jedne strane sretna, a s druge ne znam što bih mislila o sebi. A da ne govorim što bi sve drugi mogli misliti o meni.- Bako, molim te, prestani već jednom misliti na druge! Važno je da si ti dobro i da si sretna. Proživljavaš jedno divno razdoblje i trebala bi uživati u njemu. Vjerojatno to više nisi očekivala od života. Zar je loše imati prijatelja i biti sretan?- Da, upravo tako, nisam se tome nadala - rekla je. - I vjerojatno se nisi nadala ni da će ti se dogoditi ljubav, zar ne?- Ali, ja sam udovica, stara sam, to je... nepojmljivo i neprilično u mojim godinama. Ne bih mogla... - nastavila se braniti.- A tko ti je to rekao? - prekinula sam je nježno. - Zar nisi čula izreku 'nikad ne reci nikad'?Baka je bila sve zbunjenija, pa sam je odlučila ostaviti samu s njenim mislima. sumnjama i strahovima.- Tek toliko da znaš, moji roditelji bi bili sretni. A što se tiče tete Ruže, na kraju bi i ona to morala prihvatiti.- Misliš? - upitala me baka nesigurno. - Sigurna sam u to. Ali ne misli na nju, nego na sebe. barem jednom u životu.- Voljela bih to, znaš. Nikad to nisam mogla ni zamisliti, ali želim promjenu, želim... živjeti!Napustila sam bakinu kuću zadovoljna, presretna što je vidim odlučnu i spremnu da se upusti u nešto novo, nešto što je istodobno plaši, ali i usrećuje. Ne bi mi bilo mrsko imati novog djeda, tim više što sam se osjećala pomalo zaslužna za njihovo zbližavanje. Baka nas je iduće nedjelje opet pozvala na ručak u svoj dom, ali teta Ruža je odmah rekla da neće sudjelovatiu toj lakrdiji.- Bojim se da nam opet sprema neko neugodno iznenađenje - rekla je. - Nimalo mi se ne sviđa mamino ponašanje u posljednje vrijeme. Kao da je poludjela pod stare dane!- Šališ se, teta? Baka nikad nije bila ovako sretna i poletna! - rekla sam prijekornim tonom. - Trebala bi biti sretna zbog nje.- Mislim da je vrijeme da prihvatimo njen izbor, Ružo. Naša majka to zaslužuje jer se toliko žrtvovala za nas. Ja samo želim da je ona sretna - dodala je moja majka.Baka nas je tako iduće nedjelje dočekala držeći gospodina Martina pod ruku. Bila je malo zbunjena, ali smiješila se. Kasnije, kad smo na trenutak ostale same u kuhinji, rekla mi je:- Hvala, Nera! Samo zahvaljujući tebi danas sam ovako sretna. Ti si me ohrabrila da promijenim svoj život!Čvrsto me zagrlila, a ja sam se nasmiješila, sigurna da ćemo uskoro svi biti pozvani na jedno lijepo vjenčanje...
Jeste li sanjalica [WATU 3]
Svaki put kad bih osjetio potrebu za utjehom i kad bi mi situacija postala neizdrživa, bježao bih Heleni. To se dogodilo i te večeri, na Valentinovo. Zavaljen u naslonjač u dnevnom boravku, trudio sam se obuzdati svoj bijes nakon posljednje katastrofalne večeri provedene s mojom ženom i našim gostima. Na trenutak sam se, zahvaljujući ugodnoj toplini kamina i umirujućoj prisutnosti Helene, osjetio malo bolje. Okrenuo sam se da je pogledam. Glavu je zabacila na naslon fotelje, a tamne oči svjetlucale su joj obavijene plavičastim dimom cigarete. Kad me pogledala, vatra joj je crvenkastim odsjajem obasjala lice.- Nije lako tako živjeti - rekla je tihim glasom - neko vrijeme uspijeva mi izdržati bez tvoje blizine, a onda se ponovno pojaviš i postajem svjesna koliko je moj život bijedan. Trudim se ne pasti u depresiju, ali mi je to sve teže.Nagnula se prema naprijed, bacivši cigaretu u kamin, a zatim nastavila nešto tvrdim glasom:- Uvijek ista priča. Voljela bih da nisi ni došao. Svaki put nakon što odeš, potrebni su mi tjedni da se oporavim. Znam da se vraćaš kući k Ani jer ne možeš drugačije, i ponekad je zbilja mrzim jer je ona tvoja žena i ima pravo na tebe. Mrzim i tebe jer uvijek ponovno baneš u moj život upravo u trenutku kad pomislim da ću te na kraju ipak uspjeti zaboraviti. Ali najviše od svega mrzim samu sebe jer sam slaba i svaki put kad te ponovno vidim, završim u tvom zagrljaju. Njezine su riječi pogađale ravno u srž problema: te sam osjećaje i sam vrlo dobro poznavao. Po ne znam koji put, obećao sam si da ću se prestati viđati s njom, podsjetivši se da imam obveze prema svojoj ženi i dvanaestogodišnjoj kćeri. Iako je Ana bila nepodnošljiva i grintava i naš zajednički život obilježen međusobnim nerazumijevanjem, ipak mi je bila žena. Kad bih joj svako malo predlagao razvod, ona bi počela vikati i histerizirati, a nakon toga bi posegnula za čašom sve dok se ne bi napila. Uvijek bih se vraćao kući pokušavajući živjeti uz jednu ženu, a želeći pokraj sebe drugu. No nakon dva ili tri mjeseca zaboravio bih na svoje dobre namjere i ponovno potražio utjehu u Heleninim poljupcima. Ispružio sam svoju ruku prema njoj.- Ponekad - nježno sam joj rekao, bacivši pogled na izgužvanu posteljinu koju smo ostavili za sobom - dolazim u iskušenje da sve pošaljem k vragu i ostanem ovdje s tobom.Helena mi je prišla i sjela do mojih nogu naslonivši glavu na moja koljena.- Nisi smio večeras ostaviti Anu samu. To znaš, zar ne? - rekla je smirenim glasom.Promeškoljio sam se u fotelji od nelagode zbog osjećaja krivnje.- Naravno da znam - odgovorio sam, pomilovavši je po njezinoj prekrasnoj kosi. - Ali večer je bila grozna i nakon što su gosti otišli, nisam više mogao ostati u toj kući. Bio sam vrlo uznemiren, a činjenica što te nisam vidio tri mjeseca sasvim sigurno nije mi bila od pomoći. Nagnuo sam se i usnama joj nježno dotaknuo kosu dok sam razmišljao o večeri koju je organizirala moja supruga.Svake smo godine na Valentinovo pozivali k sebi naše prijatelje. Uvijek isti ljudi, isto jelo, isti razgovori. Ni te večeri nije bilo drukčije. Moj Bože, koje li dosade. Čak ni činjenica da sam bio domaćin nije mi je činila ugodnijom. U jednom sam trenutku namršteno pogledao čašu sa svojim pićem i ispio je do kraja, zapitavši se što bi se dogodilo da se pokupim u svoju sobu i odem spavati. Odbacio sam tu pomisao i pogledom potražio Anu. Stajala je na drugom kraju sobe, odjevena u crvenu haljinu koja je isticala njezinu tamnu i sjajnu kosu. Razgovarala je s dvoje naših gostiju, smijući se malo preglasno i pretjerano gestikulirajući rukama. Sigurno je opet pretjerala s pićem, zaključio sam i konačno susreo njezin pogled. Mahnula mi je rukom i okrenula leđa, što je bio njezin način da me pošalje k vragu. U posljednje je vrijeme previše pila i to je sve teže skrivala. Slegnuo sam ramenima. Tu se nije imalo što reći: već dugo uopće nismo razgovarali.Krenuo sam prema kuhinji, vješto izbjegavajući započeti bilo kakav razgovor s nekime od svojih gostiju. Kuhinja je bila u mraku, ali kroz prozor je dopirala slaba mjesečeva svjetlost. Izišao sam na terasu. Hladni zimski povjetarac osvježio mi je lice. Iako sam osjećao kako mi hladnoća prodire kroz vlažnu košulju, osjetio sam se puno bolje. Naslonjen na vrata, promatrao sam vrt. Iznenada sam osjetio miris dima i već idućeg trenutka ugledao crvenkasti žar nečije cigarete. Nagnuo sam se prema naprijed.- Zdravo, Roberte. Glas koji je dopirao iz vrta utonulog u mrak prvi put te duge i dosadne večeri izazvao je u meni osjećaj ugode.- Zdravo, Helena.Zar je ovdje provela cijelu večer skrivena, zapitao sam se. Znajući kakve je osjećaje moja žena gajila prema Heleni, začudio bih se i da sam je sreo u okrugu od deset kilometara od naše kuće.- Da sam znao da si tu vani, ne bih se cijelu večer dosađivao unutra - rekao sam joj. - Kad god sam na nekoj zabavi, većinu vremena provodim vani, na svježem zraku. - Njezin glas, koji nisam čuo već tri mjeseca, za moje je uši bio poput melema. - Naročito ako se zabava održava u mojoj kući - odgovorio sam spustivši se k njoj u vrt.Uzeo sam njezinu malu hladnu ruku u svoju i osjetio proljetni miris njezina najdražeg parfema. Svaki put kad bismo se ponovno vidjeli nakon tako duge razdvojenosti, kojom smo sami sebi željeli dokazati da se moramo potruditi poštovati društvene konvencije, uvijek nam se događala ista stvar. Razgovarali bismo o glupostima, dok bismo u sebi brojili koliko još treba proći dragocjenih minuta prije nego što se zagrlimo.- Jako si mi nedostajala - rekao sam joj na kraju. - Predugo se nismo vidjeli... puna tri mjeseca! Katkad imam osjećaj da više neću moći izdržati živjeti takvim životom...Nije mi odmah odgovorila: iste te riječi već je tisuću puta čula od mene.- Ne, Roberte. Molim te. Ne želim ništa znati o tebi i Ani. Inače ću postati zabrinuta za tebe i sve ćemo početi ispočetka.Kratko se zbunila, zatim se pribrala i nastavila: - Uostalom, nas dvoje uvijek na kraju sve počinjemo iz početka.Stisnuo sam joj ruku i osjetio kako postaje sve toplija. Upoznali smo se prije četiri godine. Ana i ja bili smo već osam godina u braku i u to je vrijeme naš brak zapao u krizu. Neprestano smo se svađali i vrijeđali jedno drugo. Jedne večeri, nakon jedne naročito žestoke svađe, izašao sam iz kuće zalupivši vratima i sjeo u auto, ne znajući kamo bih sa sobom. Padala je kiša i kad sam zakočio, auto mi je proklizio i udario u Helenin. Kad je izišla iz auta, bila je blijeda i preplašena. Nakon što smo ustanovili kolika je šteta, sjeli smo u njezin auto kako bismo se sklonili od kiše i razmijenili brojeve telefona. Unutrašnjost vozila mirisala je po njezinom parfemu, a njezin smireni glas djelovao je poput melema na moje napete živce. Kad su u prigušenoj svjetlosti njezine oči potražile moje, u meni je oživjelo nešto za što sam mislio da je odavno umrlo.Četiri godineTako je započela naša priča: najprije smo se već idućeg tjedna slučajno sreli i otišli popiti kavu u obližnji kafić. Zatim su se naši prsti dodirnuli, gotovo slučajno, pa smo izmijenili nekoliko strastvenih poljubaca i na kraju, neizbježno, završili u krevetu. Proveo sam cijelu noć kod nje i ne razmišljajući da bih se trebao vratiti kući. Sada, četiri godine poslije, Helena i ja stajali smo u hladnom vrtu iza moje kuće, osjećajući istu strast kao i prvog dana.- Nisam znao da te Ana pozvala - rekao sam. - Ona voli raditi takve stvari, tek toliko da me dovede u neugodnu situaciju. Pravi se da ne zna što je bilo između nas. Ali zna. itekako zna! - Što je bjlo između nas? Zašto govoriš u prošlosti? - U pravu si - promrmljala je. - Ne zna što je i što će biti... - Zašto si onda došla? - upitao sam - Zato što sam mazohist i volim patiti, pretpostavljam. I zato jer te tako dugo nisam - vidjela - zaključila je nesigurnim glasom. - Helena... - promrmljao sarm nagnuvši se prema njoj. - Ne - odlučno je odgovorila. - Ne čini to. Ako me takneš, pokolebat ću se. Znala sam da nisam smjela doći ovamo. Kad se radi o tebi, postajem najgluplja žena na svijetu.Vrata kuhinje iznenada su se otvorila osvijetlivši nas i Helena se trgnula i povukla svoju ruku. Na terasi smo ugledali Anu tijela ukočenog od bijesa.- - Roberte, oprosti na smetnji, ali naši gosti odlaze.Uspeo sam se na terasu prošavši pokraj svoje žene. - Da se nisi usudila reći ni riječ - procijedio sam kroz zube.Ne znam kako, ali idućih sam sat vremena proveo stišćući ruke i tapšući goste po ramenu. U mojim ušima zahvale na odličnoj večeri i predivnoj zabavi zvučale su lažno i prijetvorno. Dok me žena jednog od naših gostiju gurala prema vratima, ljubeći me u obraze, Helena je tiho prošla pokraj mene i izašla. Na sebi je imala crveni kaput; bila je blijeda i njezino lice kao da se zacrvenjelo od nelagode.Gledao sam je dok je žurila prema svom autu, spuštene glave kako bi se zaštitila od vjetra. Koliko sam samo želio sve poslati k vragu i potrčati za njom! Kad su svi gosti otišli, zatvorio sam vrata i duboko udahnuo prije nego sam ušao u dnevni boravak. Ondje je sjedila Ana i s nesretnim izrazom lica promatrala mokre krugove koje su na stolu ostavile vlažne čaše. Dok je skupljala prazne boce, primijetio sam kako su joj zadrhtale ruke. Pomislio sam kako je to vjerojatno od previše alkohola, ali kad je progovorila glas joj je zvučao neuobičajeno čvrsto.Bez predbacivanja- Baš smo proveli lijepu večer - rekla je, a zatim se okrenula i ne pogledavši me.Izašla je iz sobe i ja sam pošao za njom u hodnik i promatrao je dok se uspinjala stepenicama. Baš čudno, pomislio sam kad je nestala u spavaćoj sobi. Nikakvo predbacivanje, nikakva rasprava, nikakve optužbe zbog Helene, za razliku od inače. Slegnuo sam ramenima i vratio se u dnevni boravak kako bih odnio prljave tanjure i čaše u kuhinju. Pola sata kasnije sjedio sam pred televizorom i razmišljao o Heleni. Obuzeo me nemir, osjećao sam se kao u klopci. Naglo sam ustao, ugasio televizor i odjenuo kaput. Vani, na hladnom zraku, moj se dah pretvorio u bijele oblačiće, a snijeg je škripao pod mojim cipelama. Ušao sam u auto i uključio motor.Na prozoru naše kuće na prvom katu primijetio sam siluetu svoje žene koja je ondje stajala i gledala me. Kad sam podigao pogled prema njoj, ona je navukla zastore i odmaknula se. Oklijevao sam uvidjevši da bih se trebao vratiti natrag. Ali ipak sam stisnuo gas i krenuo. Helena mi je odmah otvorila vrata. Na sebi je imala plavi ogrtač koji joj je otkrivao bijelu kožu dekoltea. Njezino čisto, nenašminkano lice blistalo je nekim neobjašnjivim sjajem, a oblo tijelo mirisalo je na voćni sapun. Poljubio sam njezine usne kako bih zaustavio njihovo drhtanje.- Zašto nisi ostao kod kuće? - upitala je, gurnuvši ruke ispod mog kaputa i privukavši me k sebi.Pomislio sam na svoju ženu i našu kćer Petru, koje sam ostavio kod kuće. - Nisam mogao - rekao sam joj umornim glasom.Sada, nekoliko sati kasnije, Helena je bila nagnuta nad kamin, trudeći se žaračem rasplamsati vatru.- Kako će se sve to završiti, Roberte? - upitala me oštrim i hladnim glasom koji kao da nije bio njezin. - Što želiš reći? - Jedan muškarac me zaprosio - iznenada mi je otkrila ispustivši žarač. - Što da mu odgovorim? - Odbij ga - uskliknuo sam pruživši ruke prema njoj. - Reci mu da voliš mene.Izvukla se iz mog zagrljaja i skočila na noge. - Imam trideset i osam godina, Roberte - promrmljala je obrisavši suzu koja joj se skotrljala niz obraz. - Ne mogu do beskonačnosti nastaviti odbijati muškarce koji bi me mogli usrećiti. Ne mogu provesti ostatak života u iščekivanju tyojih povremenih dolazaka.- Helena - rekao sam ustavši i zagrlivši je.Upravo u tom trenutku zazvonio je telefon i naglo smo se razdvojili. Helena se javila, nekoliko trenutaka slušala bez riječi, nakon čega mi je pružila slušalicu, dobacivši mi tjeskoban pogled.- Treba te tvoja kći. Nepomično sam je promatrao. Bio sam potpuno zatečen i s gadnim osjećajem krivnje. Dok smo Ana i ja jedno drugome zagorčavali život, to je bilo u redu, ali Petra je bila nešto sasvim drugo. Do sada smo je žena i ja nekako uspijevali držati podalje od naših problema, ali sada sam se pitao kako je znala da sam ovdje?- Zdravo, Petra - uspio sam reći progutavši knedlu koja mi je stezala grlo. - Tata? - zvučala je vrlo preplašeno. - Ne mogu probuditi mamu. - Na trenutak joj je zadrhtao glas i prestala je govoriti, a zatim je nastavila: - Pokraj kreveta je prazna bočica s tabletama za spavanje, a telefonska žica je iščupana iz utičnice.Iznenada je briznula u plač. Glas joj je bio isprekidan jecajima i bilo je gotov nemoguće razumjeti njezine riječi.- Ne mogu je probuditi, tata. Dozivala sam je, tresla, ali ne budi se! Ukočeno sam stajao, stišćući slušalicu u ruci, bez riječi. Zatim sam konačno uspio povikati: - Petra! Odmah nazovi našeg liječnika i reci mu da hitno dođe!Marko, naš obiteljski liječnik i prijatelj, živio je u našem susjedstvu i znao sam da će stići prije hitne pomoći. Čuo sam Petru kako šmrca. - Vrati se kući, tata!Koljena su mi klecala i grlo mi je bilo promuklo. - Da, zlato. Stižem za nekoliko minuta.Spustio sam slušalicu i okrenuo se prema Heleni. Vrtjela je pojas ogrtača oko ruke, hladno i nezainteresirano. - Ana je progutala cijelu bočicu tableta za spavanje - objasnio sam joj uzevši njezine ledene ruke među svoje. - Moram ići. - Dodat ću ti kaput.Na raskrižjuPromatrao sam njezine ruke kako skidaju kaput s vješalice i dražestan obris njezina profila koji se isticao pod neonskom svjetlošću. Shvatio sam da, iako je moja žena pokušala samoubojstvo i kćer mi obuzela panika, nisam želio otići. Činilo mi se kao da se nalazim na nekakvom raskrižju i ne mogu se odlučiti kojim bih putem krenuo. Ovdje, s Helenom, osjećao sam se smireno i sigurno. - Nazvat ću te - obećao sam joj dok mi je pomagala da zakopčam kaput. - Idi - rekla je. - Ne mogu imati na savjesti nesretan život tvoje žene i kćeri.Strastveno sam je poljubio i izjurio van. Puhao je hladan vjetar, ali to nije bilo ništa u usporedbi s hladnoćom koju sam osjećao u svom srcu. Prozori kuće bili su osvijetljeni. Kad sam stigao, Marko je upravo parkirao svoj auto ispred našeg dvorišta. Izvukao je svoj kovčežić i zagazio u snijeg. Rukom mi je mahnuo na pozdrav i zajedno smo ušli u kuću. Na brzinu je skinuo kaput i odložio ga na naslonjač. Iz hlača mu je virio gornji dio pidžame, a na nogama je imao čizme. Petra je dotrčala s gornjeg kata. Njezina tamna i kratka kosa bila je neraščešljana, a plave oči razrogačene od straha.- Kad je popila tablete? - upitao ju je Marko, uzevši je za ruku i povevši je natrag na kat. - Ne znam. Pronašla sam je prije deset minuta i odmah nazvala tatu.On je podigao obrve i upitno me pogledao. - U koliko sati si izašao iz kuće, Roberte? - Oko pola tri - nesigurno sam odgovorio. - Tada je bila dobro. - Sada je točno četiri - ustvrdio je pogledavši na sat. - Dobro, možda ćemo imati sreće.Zaustavio me ispred vrata spavaće sobe. - Stavi Petru u krevet. Ovdje mi nisi od pomoći.Iako nije govorio optužujućim glasom, imao sam osjećaj kao da mi želi dati do znanja da sam noćas ionako već prouzročio dovoljno problema. Uzeo sam svoju kćer za ruku i čvrsto je stisnuo kad sam primijetio da drhti.Kćer zna svePoveo sam je prema sobi. Poslušno je hodala uz mene, pogleda uperenog u svoje papuče. Čim smo ušli u njenu sobu, izula je papuče i bez riječi se uvukla u krevet. Povukao sam joj prekrivač sve do brade i namjestio joj jastuk, pitajući se, s osjećajem nemoći, što bih mogao reći da je oraspoložim.- Mama će se oporaviti, zar ne, tata? - upitala me, uputivši mi pogled pun strepnje. - Naravno - odgovorio sam, trudeći se zvučati što uvjerljivije. - Doktor će se pobrinuti za to. Zatim me prvi put pogledala u oči. - Tata, zašto je mama napravila takvu glupost? Nisam imao spreman odgovor na takvo pitanje. - Zato jer je nesretna, dušo. Ljudi ponekad čine vrlo nepromišljene stvari kad se osjećaju tužnima. - Je li tužna zbog tebe i Helene? - iznenada je upitala, kao da te riječi imaju gorak okus kojeg se želi riješiti. Počeo sam se igrati s njezinim plišanim slonićem.- Kako znaš za Helenu? - Puno ljudi zna za vas - odgovorita je slegnuvši ramenima. - Čula sam ih kako pričaju o tome. Je li mama pati zbog tebe i Helene? - Da - promrmljao sam. - Nisi sretan s mamom? - upitala je, trudeći se rukom zaustaviti podrhtavanje usana. - Ne, i to već dugo vremena. - A s Helenom si sretan? - glas joj je bio gotovo ravnodušan. - Da. - U redu - odvratila je - pretpostavljam da sreću treba uzeti od onih koji ti je mogu dati.Pogledao sam je, zadivljen tom njezinom izjavom i pomalo posramljen njezinim tužnim izrazom lica. Bilo je strašno vidjeti toliko gorčine u djetetu.- Ne, Petra - smireno sam odvratio, pomilovavši je po obrazu. - Nije pošteno tražiti sreću na taj način, naročito ako to znači učiniti nekoga nesretnim. Dugo sam bio uvjeren da imam pravo tako postupati. Ali kad bi se svi tako ponašali, svijet bi bio grozno mjesto, slažeš li se. - Da - promrmljala je. - Grozno mjesto.Jecajući potražila je utjehu u mom zagrljaju. Pustio sam je da se isplače i da oduška svojoj boli, ljuljuškajući je u naručju kao što sam to činio dok je bila novorođenče. Na kraju je zaspala. Marko se pojavio na vratima spavaće sobe. Izgledao je vrlo umorno.- Ana je sada dobro. Idi k njoj i porazgovarajte. Naslonio se na dovratak i zamišljeno me promatrao. Zatim je povjerljivim glasom dodao:- Srami se toga što je napravila. Sada joj je više nego ikada potrebna pomoć. Treba te više nego što možeš zamisliti. - Odmaknuo se od vrata i krenuo prema stepenicama. - Idem. Nazovi me za nekoliko dana. Ani je potrebna pomoć i želim se uvjeriti da ju je dobila. Pričekao sam da Marko iziđe iz kuće, a onda ušao u sobu. Moja je žena sjedila na krevetu, naslonjena na jastuk, blijeda lica i oznojene kose. Kad me ugledala, spustila je pogled na gornji dio spavaćice, koji je bio potpuno mokar.- Moj Bože, kakvu sam glupost napravila - rekla je. Duboko je uzdahnula i zatim si pročistila grlo. - Jako mi je žao. Nisam vam željela prirediti takvu neugodnost. Oči su joj bile pune suza.- Kad sam te vidjela kako izlaziš iz kuće, više mi nitko i ništa nije bilo važno. Potrebna mi je pomoć, Roberte. Konačno sam si to uspjela priznati. Imam hrpu problema i do sada sam ih pokušavala riješiti pićem. Ali alkohol je samo još više pogoršao moju situaciju. Postala sam nepodnošliiva, pravi promašaj, i kao žena i kao majka - povukla je plahtu na sebe i obrisala suze.- U pravu si, Roberte. Bilo bi najbolje da se razvedemo. Već dugo nisi spominjao razvod i ponadala sam se da... Ali onda sam te noćas vidjela s Helenom i... shvatila sam da između vas nije gotovo.Dok sam je promatrao, nesposoban išta reći, ona je nastavila govoriti ravnodušnim glasom, lišenim ikakvih osjećaja, objašnjavajući mi kako smatra da imam pravo biti sretan i da će zatražiti pomoć psihologa i pokušati riješiti svoje probleme.Prišao sam prozoru. Vrtjelo mi se u glavi. Upravo mi je na pladnju ponudila dvije stvari koje sam želio više od bilo čega; razvod i spremnost da zatraži psihološku pomoć. Nisam to očekivao i nisam znao trebam li iskoristiti priliku ili je odlučno odbiti. Pomislio sam na Helenu, sklupčanu u svom naslonjaču, a zatim sam pogledao svoju ženu. Činilo mi se da je vidim onakvu kakva je bila nekada, sićušna i krhka, s gustom tamnom kosom i baršunastim očima. Bila je strastvena, nježna, zavodljivog glasa i obožavao sam je. Sada se, pak, pretvorila u nesretnu i neurotičnu ženu, uvijek spremnu povisiti glas. Sigurno nije sve te probleme stvorila sama, zaključio sam. Djelomice je to moja krivnja. Pomislio sam kako ne bi bilo u redu da je napustim upravo na Valentinvo. Nekoć sam je volio: možda je ipak ostalo barem još nešto od te ljubavi? Odmaknuo sam se od prozora. Ana je neutješno jecala.Po pomoć- Dat ću ti čistu spavaćicu rekao sam, otvorivši ladicu ormara. Zatim sam dodao: - Slušaj, zašto ovih dana ne bismo otišli k Marku? Možda nam može savjetovati kojem psihologu da se obratiš.- Savjetovati nama? - bilo je jedino što je uspjela izustiti. - Da. To je problem koji se tiče nas oboje i zajedno ćemo ga i rliešiti. - A Helena? - upitala je gotovo šaptom, oklijevajući i bojažljivo. - Zaboravi na nju - nježno sam rekao. - Hajde, skini sad ovu spavaćicu.Možda ćemo jednog dana, razmišljao sam dok se presvlčila uspjeti vratiti ono što smo s godinama izgubili. Zijevnuo sam, osjetivši se iznenada užasno iscrpljeno. Namjestio sam joj jastuk i pokrio je. Na njezine lijepe obraze počela se vraćati boja. Obukao sam pidžamu i uvukao se pod poplun na svoju stranu kreveta. Ispružio sam se prema svojoj ženi i stisnuo njezinu malu ruku, hladnu i drhtavu. Sjetio sam se Helene i tužno zapitao imaju li sve žene takve ruke. Ta ih je karakteristika na neki način činila još ranjivijima.- Hvala ti, Roberte - prošaptala je moja žena dok je svjetlost zore počela ulaziti sobu.Hvala tebi, odgovorio sam joj u sebi. Zapravo, spoznajom da joj moram pomoći, shvatio sam da je vjernost jedna od najvažnijih stvari koje se duguju voljenim osobama. To je nešto što se samo po sebi podrazumijevalo, bez ikakvih očekivanja, i do čega su ljudi tako malo držali. Ali Ana je, od ovog trenutka na dalje, mogla računati na to.
Marko, što to radiš? Vrati odmah na drugi program. Pa, sad će tekma - povikao je na mene ljutito Ivan, te sam vratio daljinski upravljač na stol. Ivan ga je odmah zgrabio i usmjerio prema televizoru. I ostali muškarci što su sjedili u dnevnom boravku doma za starije osobe smrknuto su me promatrali. Bilo je jasno da svi žele gledati košarkaški priienos.- Zašto uvijek mora biti po vašem? I nas dvije želimo pogledati tu dokumentarnu emisiju - na sveopće iznenađenje javila se jedna od dviju gospođa koje su sjedile u udaljenom kutu prostorije pa su se sve glave okrenule prema njoj. Do tada je nisam vidio, pa sam se i ja radoznalo zagledao u njeno izborano, ali simpatično lice. Za ženu koja je sjedila do nje znao sam da se zove Zorica.- Nas je više, što znači da većina odlučuje. Gledat će se košarka i točka - bio je rezolutan Ivan. Prijenos je upravo počinjao pa su se svi osim mene i dvije gospođe zadubili u ekran.- O ovome ćemo još porazgovarati s upraviteljem - sad se ljutito javila i Zorica, na što sam joj, sliježući ramenima, dobacio:- Gospođo Zorice, nema se smisla s njima raspravljati. Ustao sam i prišao gospođama koje su, poput mene, sigurno već prevalile sedamdesetu. Sjeo sam do njih.- Što se može, emisiju ću pogledati u svojoj sobi. Ali ima još desetak minuta - rekao sam pomirljivo, bacivši pogled na sat.- Moj je televizor, na žalost. u kvaru, a Mirjana ga ni nema u svojoj sobi - požalila se Zorica i upoznala me s gospodom Mirjanom, koju nisam poznavao.- Stigla sam u dom tek nedavno - objasnila mi je Mirjana. - Možemo emisiju pogledati u mojoj sobi - predložio sam im, ali su me odbile.- Hvala, ipak ćemo prošetati - rekla je Mirjana, a uskoro su obje napustile boravak. Kako me utakmica nije zanimala, vratio sam se u svoju sobu i pogledao dokumentarac o najčuvenijim primjerima svjetske arhitekture. Cijelog života bio sam građevinar pa me i sada, u mirovini, zanimalo sve vezano uz arhitekturu. Ipak, dok sam gledao emisiju, misli su mi se nesvjesno vraćale na gospođu Mirjanu. Iako je nisam ranije viđao u domu, bila mi je nekako poznata. Ili je možda nalikovala na nekoga koga sam poznavao, mislio sam prisjećajući se njena blagog lica na kojem su se osobito isticale plave oči. I uredne sijede kose skupljene na zatiljku.Zagazio sam u sedamdeset i treću godinu. U domu sam bio gotovo dvije godine, točnije otkako mi je umrla supruga Gertruda. Nakon smrti žene, s kojom sam u braku proveo punih četrdeset i osam godina, bio sam potpuno izgubljen. Nikad se nisam snalazio u kuhinji jer je supruga vodila brigu o cijelom domaćinstvu, tako da sam već u prvih nekoliko tjedana otkako je umrla izgubio par kilograma. Sin Boris i snaha Bruna pozivali su me na ručak, ali kako su stanovali u drugom dijelu grada, često sam bio prisiljen pripremiti si nešto sa svog skromnog kulinarskog popisa.- Tata, ne možeš ovako dalje. Najbolje bi bilo da se preseliš k nama. I Bruna misli da je to najbolje rješenje - predlagao mi je sin jedinac.- Ne, Borise, to ne bi bilo u redu. Vi imate svoj život, sad će Barbara roditi, pa ćete imati posla i s unučicom. Ostat ću u svom stanu - pobunio sam se, ne želeći im smetati. Iako me sin uporno nagovarao da dođem k njima, ostao sam pri svom. Ali s vremenom sve sam više shvaćao kako moram pronaći drugo rješenje. Osim toga, kako sam bio prilično usamljen, donio sam odluku o preseljenju u dom za starije osobe. Imao sam dobru mirovinu i nisam želio prodati stan, iako me Boris i na to nagovarao. Umjesto toga, inzistirao sam da se moja unuka Barbara, koja je s mužem živjela u podstanarstvu, a upravo je u to vrijeme rodila djevojčicu, sa svojom obitelji preseli u moj stan. Dirnulo me i to što je Barbara svoju kćerkicu nazvala po svojoj baki i mojoj voljenoj supruzi Gertrudi. I tako sam nepunu godinu nakon ženine smrti dospio u dom.Nova okolinaNisam požalio zbog svoje odluke. U domu sam stekao nekolicinu prijatelja, a mogao sam se povući u samoću svoje sobe kad god mi nije bilo do društva. Obitelj me je često posjećivala i s njima sam provodio svaki blagdan. Uz to, bio sam sretan što moja jedina unuka Barbara sada ima vlastiti stan koji sam joj oporučno ostavio.- Djede, možda se ovdje sprijateljiš i s nekom gospođom - šalila se Barbara kad mi je došla u posjet. Dok se ona nadvila nad dječja kolica, provjeravajući spava li malena Gertruda, pogled mi je privukla Mirjana, koja je nedaleko od nas sjedila na klupi sa Zoricom. Otkako smo se u dnevnom boravku upoznali, sretali smo se često, ali sve se svodilo na pozdrav i nekoliko kurtoaznih fraza. Želio sam se bolje upoznati s tom pristojnom i dragom gospođom, ali nikako za to nije bilo prilike, a nisam htio biti nametljiv. Mirjana je uvijek bila lijepo odjevena i uredne, začešljane frizure, te me u tom smislu jako podsjećala na pokojnu suprugu. Ipak, dok je Gertruda oduvijek bila krupnije građe, Mirjana je bila sitnija žena koja se među ostalim korisnicama doma izdvajala baš svojom vitkom figurom.- Što kažeš, dušo? - shvatio sam da me Barbara nešto pitala.- Vidim da ti misli danas lutaju. Kažem da je u subotu Ivin rođendan. Malo ćemo proslaviti, pečem kolače, pa želim da nas posjetiš. Ivo će autom doći po tebe - pozvala me.- Svakako, doći ću - pristao sam odmah doći na rođendan njenog supruga Ive. Kad je unuka s kćerkicom otišla, uputio sam se prema klupi na kojoj je sada Mirjana sjedila sama.- Divan dan, zar ne? - zapodjenuo sam razgovor. Na moje zadovoljstvo Mirjana me odmah pozvala da sjednem kraj nje. - Dugo poznajete Zoricu? - upitao sam glupo, iako sam znao da je Mirjana u domu tek nekoliko tjedana.- Ne. Ovdje smo se upoznale. Iako sam rođena Zagrepčanka, ja sam zapravo dugo godina živjela u Sloveniji, u Mariboru - otkrila mi je.- Pa, kako to da ste se vratili? - zanimalo me je. - Suprug je bio Slovenac. Kad je Boštjan prije šest godina umro, vratila sam se u Zagreb jer mi ovdje živi kći Petra. Sin Matjaž je u Trstu. Stanovala sam godinama s Petrom, ali onda sam se odlučila skrasiti u domu. Znate kako je, zdravlje je sve lošije, a kćer ima svojih obaveza. Ovdje imam bolju skrb i stalno nekoga pri ruci - ispričala mi je Mirjana. U nastavku razgovora otkrio sam da je riječ o inteligentnoj ženi suvremenih nazora. Osim toga, iz onoga što je govorila, dalo se zaključiti i da je vrlo obzirna.- Zvao me i sin Matjaž k sebi, ali nisam htjela u Italiju. Ne znam jezik, a on ima troje djece. Bila bih im samo na teret. Ipak, imam divnu djecu - pohvalila se.- Ja imam samo sina Borisa. Ali on mi vrijedi za dvojicu. Gertruda, moja pokojna žena, imala je tešku trudnoću pa nismo htjeli riskirati s drugim djetetom - ispričao sam joj ono što sam rijetko kome otkrivao. Mirjana me je pozorno slušala.- Razumijem. Moja prijateljica je posvojila dvoje djece. I da znate, bolji su joj nego nekima vlastita - nadovezala se.- Niste dolazili u Zagreb dok ste živjeli u Mariboru? - upitao sam je iznenada. Mirjana se začudila:- Zašto?- Kao da ste mi odnekud poznati. Zapravo, ne znam... - zastao sam, ne znajući što zapravo želim reći. Bilo je očigledno da se ranije nismo sreli.- U Zagreb nisam dolazila. Tek kad se Petra udala za Hrvoja i došla živjeti u Zagreb, Boštjan i ja smo je posjetili nekoliko puta - odmahnula je glavom, a onda se nasmijala:- Vi meni niste poznati - dodala je kroz smijeh. Kimnuo sam glavom, pomalo zamišljeno. Razgovor se nastavio o životu u domu, a kad smo se nakon sat vremena rastali, bio sam sretan što sam u Mirjani dobio ugodnu sugovornicu. Iako nisam ni u snu pomišljao da bih u sedamdeset i trećoj godini mogao ostvariti vezu s drugom ženom, a još manje oženiti se, radovao sam se svakom novom susretu s Mirjanom. I Mirjana je naše druženje doživljavala prijateljski te sam je čak spomenuo i sinu kad me posjetio.Ugodno društvo- Lijepo je što si ovdje našao i prijateljicu - namignuo mi je Boris.- Pa... slažemo se. Naravno, to što je žena, nije važno. Draga mi je jer je pametna i puna duha - skoro sam se zbunio pred sinom. Mada sam u domu imao nekolicinu muških prijatelja, morao sam sebi priznati da sam više uživao u Mirjaninom društvu. Ponekad bi nam se pridružila i Zorica, ali najčešće smo sami odlazili u šetnje ili do obližnje trgovine.- Cijeli radni vijek provela sam za šalterom na pošti. Boštjan je bio nastavnik u srednjoj školi. Nikad nismo imali puno novca, ali živjeli smo lijepo - govorila mi je Mirjana sjetno o svom ranijem životu. Bili smo u mojoj sobi gdje smo čekali da počne dokumentarac o Prvom svjetskom ratu. Ulio sam sok u dvije čaše i sjeo za stol. Njoj sam prepustio mjesto u jedinom naslonjaču u prilično skučenoj sobi.- Marko, znate li da sam kao mlada studirala povijest? - rekla je iznenada. - Povijest? - ponovio sam i dalje gledajući u televizijski ekran.- Oduvijek me zanimala povijest. Zato ne propuštam povijesne dokumentarce. Ali ima ih premalo na televiziji - sa žaljenjem je konstatirala. - I, na žalost, nisam dovršila studij. Kad sam upoznala Boštjana, udala sam se i preselila u Maribor. Šteta, a mogla sam raditi u školi, predavati povijest kao on - govorila je.Sada sam je pogledao. Bila mi je okrenuta profilom. Šutio sam, a Mirjana je nastavila povjerljivim glasom: - Znate, bila sam tada prilično mlada, a mladi ljudi teško znaju odrediti što im je najbolje za budućnost. Istina, kad sam se udala za Boštjana, bile su mi dvadeset i dvije godine, ali već sam iza sebe imala jedan propali brak. Što ćete, mladost - ludost - nasmijala se, a meni je odjednom srce zastalo. Zurio sam u Mirjanu, proučavajći sada pomno njen profil.- Propali brak? - ponovio sam tiho. - Da, Boštjan je bio mo drugi muž. Udala sam prvi put već u devetnaestoj za momka koji je tada služio vojsku. Kad se vratio iz vojske, počela sam studirati. Ubrzo smo shvatili da smu premladi, da se premalo poznajemo. On nije želio raditi, već također studirati. U braku smo bili točno jedanaest mjeseci. Evo, počinje emisija - rekla je i zadubila se u najavnu špicu. Sjedio sam na stolcu kao gromom ošinut.Pa to nije moguće: Zar je to Mira, žena s kojom sam kao mladić bio u kratkom braku? Je li moguće da smo se ovako slučajno sreli. gotovo na kraju života.- Mirjana? - zazvao sam je promuklim glasom. - Da? - upitala je, i dalje ne gledajući mene. - Vama su sada sedamdeset i dvije godine, zar ne? - upitao sam je, i ne pomislivši kako je moje pitanje čudno i nepristojno. Tek sada uputila mi je iznenađen pogled. Bila je zatečena mojim pitanjem ali još ništa nije slutila. No, prestrašila se ugledavši moje blijedo lice. - Što vam je? - iznenadila se prepoznavši šokiranost u mojim očima.- Ja sam Marko - zaustio sam, a ona i dalje nije shvaćala. - Da, znam da se tako zovete - gledala me kao da nisam pri sebi. U trenu sam shvatio da jedno drugome nismo rekli prezimena. Moje je ime bilo često, a ja sam nju od ranije znao kao Miru, iako joj je puno ime bilo Mirjana. U glavi mi je vladala zbrka te sam zamuckujući počeo otkrivati svoju sumnju:- Bio sam nekad davno u braku. S jednom Mirom koja je studirala povijest. Oženili smo se dok sam bio na dopustu s vojske. I ja sam u braku bio jedanaest mjeseci. S Mirom - rekao sam i još dodao djevojačko prezime svoje prve žene. Sad je i s Mirjanina lice nestala boja. Zurila je u mene dugo, činilo mi se cijelu vječnost.- Vi ste Marko? Onaj Marko - naglasila je zadnje riječi. - Da, ja sam - tek sada sam joj rekao i svoje prezime. U domu smo se poznavali tek dva tjedna. Ja sam nju znao samo kao Mirjanu, a ona mene kao Marka. No, bila je to Mira, kako su je nekad svi zvali. Moja prva supruga. Naglo je ustala iz naslonjača.- Nije moguće! To je stvarno nevjerojatno. Ja, oprostite, moram ići - bez pozdrava je izišla iz moje sobe. I sam sam bio toliko zatečen nevjerojatnim otkrićem da sam još dugo sjedio poput kipa. Kakva slučajnost! Na Miru godinama nisam niti pomislio. Sjećao sam je se tek nekoliko prvih godina nakon razvoda, kad bih se ponekad upitao kako je, je li se ponovno udala. Nismo se sretali pa sam zaključio da se možda odselila iz Zagreba. I bio sam u pravu jer se Mirjana udala za Slovenca i preselila u Maribor, sada sam povezivao događaje iz daleke prošlosti. Kad mi se rodio sin Boris, posve sam je zaboravio. Nismo se vidjeli više od pedeset godina, računao sam. Više od pola stoljeća! Naravno da se nismo prepoznali.Ona je tada bila devetnaestogodišnjakinja, a ja tek godinu stariji. Golobradi momak koji se prvi put ozbiljno zaljubio i brzopleto oženio. Ipak, bila mi je poznata od prvog susreta u domu, prisjećao sam se. Jer ona se promijenila manje od mene. I dalje je bila sitna, istih živih plavih očiju. Dakle, to je Mira s kojom sam bio u svom prvom, propalom braku, nisam cijelog dana prestajao misliti o njoj. Čim smo se prije četrnaest dana upoznali, odmah sam osjetio neku povezanost s njom, kao da se znamo. Shvaćao sam zašto me odmah privukla. Sjećanje me preplavilo.Upoznali smo se jedne kasne subotnje večeri, nakon izlaska iz kina. Mira je bila s prijateljicom, a ja sa svojim momačkim društvom. Moj prijatelj Milan bio je brat Mirine prijateljice. Odmah smo se zagledali jedno u drugo. Još iste večeri u obližnjoj kavani, kamo smo svi otišli na piće, nismo jedno s drugoga skidali pogled. Mira je bila lijepa, vitka djevojka duge plave kose. Bila je moja druga djevojka i prva prava ljubav. Nakon nekoliko tjedana saznao sam da sam prvi muškarac u njenom životu. Potjecala je iz ugledne zagrebačke obitelji, a ja iz međimurskog sela, od roditelja seljaka. Znao sam da za njene roditelje neću biti neka prilika pa sam se tim više požurio sa svojom bračnom ponudom. Bojao sam se da me ne ostavi jer je bila lijepa gradska cura, a ja, mada visok i krupan momak, ipak prosječna izgleda.- Marko, nije još vrijeme za ženidbu. Nisi ni vojsku odslužio - govorio mi je otac, ali uzalud. Bio sam ludo zaljubljen u Miru, a kad sam se uvjerio da njeni roditelji doista ne odobravaju našu vezu, brže-bolje sam je zaprosio.- Ne znam, Marko, je li prerano za brak. Mama mi je jučer rekla da mislim na školu. Zna za nas i misli da nikako nije vrijeme da se već udam - Mira je ponavljala gotovo iste riječi kao moj otac. Ali oboje smo bili zaljubljeni i čvrsto odlučni da se vjenčamo. To smo i učinili čim sam uspio iz vojske dobiti kratak dopust. Svadba je protekla mirno, ali nekako usiljeno. Iako su Mirini roditelji bili protiv braka, očito nisu imali dovoljno snage suprotstaviti se svojoj jedinici.I danas, nakon pola stoljeća, mogao sam se prisjetiti Mirine prekrasne bijele vjenčanice i blijedog lica pokrivena velom. Unajmili smo stančić, a ja sam nastavio svoju vojnu obvezu. Slali smo si redovito pisma, a onda me u jednom pismu Mira obavijestila da je upisala studij. Bio sam zatečen tom viješću jer je upravo uspjela pronaći posao tajnice u nekom uredu. Već prvih dana nakon mog povratka iz vojske izbile su prve svađe.- Nisi trebala dati otkaz! Pa od čega ćemo živjeti? Ne želim da nas hrane tvoji roditeIji - bio sam ljut jer sam znao da još nemam posao, a sada je i ona ostala bez skromne plaće.- Ne mogu studirati i raditi. Mislila sam da će to nekako ići, ali sam se prevarila. Marko, naći ćeš već neki posao - rekla je, očito naviknuta da se sve može riješiti. Shvatio sam da je Mira do tada živjela posve drukčije od mene. Otac joj je bio direktor u jednom poduzeću i ništa joj nije nedostajalo. Ja sam pak bio iz siromašne obitelji i morao sam se sam probijati kroz život. Počeo sam raditi kao skladištar, ali naš je brak počeo loše od samog početka. Osim nekoliko lijepih dana koje smo zajedno proveli neposredno nakon svadbe, brak je počeo obostranim iskazivanjem nezadovoljstva. Nisam bio zadovoljan jer sam želio više. Planirao sam nakon vojske studirati, a sada sam crnčio po cijele dane, dok je supruga studirala. Uz to, Mira je željela i izlaziti, a za izlaske je trebalo novca. Njen nam ga je otac redovito davao, što je mene samo još više ponižavalo.Stare uspomene- Nisi trebala upisivati tu povijest. Mogla si raditi i zarađivati. Ovako, ja jedva zaradim za najam i hranu - ljutio sam se. Ona se nije osvrtala na moje prigovore te smo se sve češće svađali. Početna je zaljubljenost nestala, a činilo mi se da je više ni fizički ne privlačim. Shvatio sam da smo uletjeli u brak i da jedno o drugome ništa ne znamo. Bili smo različiti i po odgoju i po materijalnim prilikama. Ona je bila prilično razmažena jedinica, a ja jedan od četvero braće koji smo od malih nogu naučili raditi.- Miro, odlučio sam! I ja ću na studij. Dao sam otkaz - obavijestio sam je jedne večeri. U braku smo tada bili deset mjeseci.- Kako to misliš? Od čega ćemo živjeti? - njena pitanja su me naljutila, ali nisam se dao isprovocirati. Slegnuo sam ramenima. Ako ona može studirati, mogu i ja, pomislio sam. Pomišljao sam i na razvod, ali nisam to još htio naglas izgovoriti. Uz to, shvaćao sam da bi eventualna Mirina trudnoća sve zakomplicirala i tako zapečatila našu sudbinu. Da je Mira ostala u drugom stanju, vjerojatno se nikad ne bismo usudili razvesti. Stoga sam počeo izbjegavati intimnosti, što njoj nije nimalo smetalo. Bilo je očito da u mene više nije zaljubljena. Sve više sam razvod priželjkivao kao jedino rješenje. Uskoro mi se Mira obratila gotovo prijateljskim tonom:- Marko, ovako dalje ne možemo. Prerano smo ušli u brak. Ako oboje nastavimo školu, uskoro nećemo imati od čega živjeti.- Slažem se - uzvratio sam brzo, pa se ohrabrila: - Trebala sam slušati roditelje kad su mi rekli da se ne udajem. - I ja sam trebao slušati oca - odbrusio sam joj istom mjerom.- Bolje je da se razvedemo. Pa svatko svojim putem - rekla je konačno. Složio sam se, iako me je boljelo što naš brak nije izdržao niti godinu dana. Rastali smo se prijateljski. Nismo jedno drugome mnogo zamjerali. Zaljubili smo se, ali trebali smo nastaviti izgrađivati vezu, umjesto što smo nespremni i mladi uletjeli u brak. Možda bi tada sve bilo drukčije. Tko zna, mislio sam zureći kroz prozor svoje sobice u domu.Padala je kiša i na klupama pred domom nije bilo nikoga. Navukao sam zavjesu, a pogled mi je pao na policu s nekoliko knjiga. Pored knjiga stajala je uokvirena fotografija moje pokojne supruge. Gertrudu sam upoznao pri završetku studija građevinarstva. Ona je tek počela studirati jezike. Neko smo vrijeme izlazili kao prijatelji, a onda mi je ona priznala da joj se sviđam. Bila je otvorena djevojka, uvijek nasmijana i puna razumijevanja za sve.- Mislila sam da samo želiš posuđivati moje kasete - smijala se dok smo pregledavali njenu bogatu glazbenu arhivu.- To mi je bio izgovor da se viđamo - uzvratio sam. - Zar si sramežljiv? - zadirkivala me. - Ma kakvi - privukao sam je u zagrljaj. Ipak, za svoj prvi propali brak rekao sam joj tek kada smo se vjenčali. Gertruda me o Miri nikad nije ispitivala. Znala je da je bila riječ o ishitrenom braku, bez djece. Rodio nam se Boris i naš je brak počeo sretno. Iako je imao uspona i padova, izdržali smo zajedno do kraja. Ja sam bio građevinar u jednoj tvrtki, a ona je radila u arhivu. Posve sam iz sjećanja istisnuo svoju prvu ljubav. Gertruda je bila žena mog života. Kad je prije nekoliko godina oboljela od raka, teško sam se suočavao s neminovnim. No, smrt je bila jača, i u sedamdeset i prvoj godini ostao sam udovac. Danas sam imao samo lijepa sjećanja i ugodne uspomene.Vratio sam fotografiju na njeno mjesto i ponovno pomislio na Miru i na čudnu slučajnost. Izbjegavao sam naš susret, a znao sam da i ona mene ne želi sresti. Od neobičnog otkrića nismo se vidjeli. Oboje smo malo izlazili iz sobe, a kad sam se nakon dva dana konačno spustio u blagovaonicu, shvatio sam da Mirjana hranu naručuje u sobu.- Ne znam što je s njom. Zadnjih dana uopće ne izlazi iz sobe, a nije bolesna - požalila se Zorica čim me ugledala. Zbunjeno sam odmahnuo glavom.- Jeste li je vi vidjeli? - raspitivala se dalje. Odmahnuo sam glavom i dodao:- Posljednjih se dana loše osjećam. Nisam ni ja izlazio - slagao sam samo da je se riješim i prekinem neugodan razgovor.Nastavak prijateljstva- Žao mi je, Marko. Trebate otići k liječniku. U našim godinama nikad se ne zna - savjetovala mi je Zorica. Nisam joj odgovorio pa se napokon udaljila. Zorica, naravno, nije ni slutila što se dogodilo. Vjerojatno bi bila zapanjena da zna kako smo Mirjana i ja nekoć bili u braku. Baš je to čudno, nisam mogao još jednom ne pomisliti. Znao sam da nećemo moći jedno drugo stalno izbjegavati. Ali očito nam je oboma trebalo vremena da se priberemo i priviknemo na novonastalu situaciju. Mada sam računao da ćemo se slučajno sresti negdje u domu, Mirjana se još istoga dana sasvim neočekivano pojavila na mojim vratima. Bio sam iznenaden kad sam otvorio vrata i ugledao je. Odmah sam primijetio da je zabrinuta. - Marko, jeste li... jesi li dobro? Zorica mi je rekla da ti je zadnjih dana loše odmah me upitala. Nakon početnog iznenađenja, shvatio sam. Zorica joj je rekla da se loše osjećam, iako sam ja to izmislio samo da joj ne moram objašnjavati. A Mirjana se zabrinula za mene. Naglo me obuzelo veliko zadovoljstvo, a nervoza je posve nestala.- Uđi - pozvao sam je. Sjela je u naslonjač, kao i onog dana, a ja na krevet.- Miro, ja sam dobro. Izmislio sam Zorici da mi je loše jer me počela ispitivati o tebi. Pitala me jesam li te vidio pa sam se zbunio - priznao sam, a Mirjana je odjednom prasnula u smijeh.- I ja sam joj jutros rekla da mi nije dobro i da zato ne izlazim iz sobe. Ali cijelo vrijeme mislila sam o nama. Sjećala sam se onih dana. I svega. Marko, stvarno je čudno što smo se ovako našli, mislim sreli - govorila je kroz smijeh u kojemu sam prepoznao veselu djevojku u koju sam se zaljubio na prvi pogled.- I ja sam puno razmišljao. Pa što ako smo bili u braku? To samo znači da se poznajemo bolje od ostalih u domu. I zato možemo biti još bolji prijatelji - nadovezao sam se. Mirjana je, uz svoj široki osmijeh, potvrdila glavom, a onda ustala.- Drago mi je što si, kao i ja, imao sretan brak - zagledala se u Gertrudinu sliku na polici, a onda se okrenula prema meni i uzviknula:- Pokazat ću ti svoje fotografije - prišla je i sjela na krevet do mene. Iz torbice je izvadila omotnicu i po krevetu rasula stare fotografije na kojima je bila ona i njena obitelj.- Ovo sam s Boštjanom na ljetovanju u Rovinju. A ovo su moji unuci - pokazivala mi je. Kad je nakon dva sata napustila sobu, moje je srce nakon dugo vremena bilo ispunjeno. Jedva sam dočekao sutrašnji dan i Borisov posjet. Želio sam sinu što prije ispričati o ponovnom susretu svoje stare ljubavi i nove prijateljice.
Rađao se novi dan u Garabaškim brezama. Dan protkan tankim i neobičnim, svilenim, srebrnastoplavim zracima, koji su veselo treperili u malom, belo okrečenom sobičku, gde je spavala niska lepotica, visokog čela, malih usnica, bujnih grudi, ali suvih ruku od rada. Svakoga dana ustajala je rano, spremala doručak za braću, majku i očuha, a potom bi je poslali na pašnjak da čuva ovce, u drugo šumadijsko selo. Tamo bi nekada i prespavala, ispod starog duda. Ljudi su joj se divili, neki je žalili što tako mora da živi, ali ona je bila zadovoljna, nikada se nije bunila, niti sa majkom ulazila u raspravu. Sa očuhom i braćom je slabo govorila. Sklanjala je za njima, slušala ih, deci pričala priče pred spavanje, ali nikada ih nije izvodila u šetnje, pratila do škole...Stideli su je se. Osećala je ona njihove podsmehe, njihovu grubost i razmaženost. Smetala im je, a nisu znali kako da je se otarase. Najviše im nije prijalo kada odu u Niš, kod svoje baka Zlate, pa je ona izvede na sladoled, kupuje joj odelo... Za praznike je dariva i zlatom. Pokazuje joj voćnjake, livade, vodi je kroz olistalu šumu, vinograde... Devojka se smeši i zahvalno je gleda. A kada se vrate kući, nailazi na mrzovoljne poglede. To više nije mogla da podnese. Zato je, od osamnaeste godine, molila majku da je pošalje u Banat, kod prave bake, očeve majke.- Imaš li neku drugu rođendansku želju? Da odeš do mineralne banje? - pitala bi je.- Ne. Jedina želja mi je da upoznam svoju baku - sklapala je ruke i klečala pred njom. Ali, majka nikako nije pristajala. Njoj je mesto ovde, pored nje, pa čak iako ona ne obraća pažnju na nju.Međutim, jednog popodneva se predomislila. Očuh je nekako čudno gledao Marijanu, i ona odluči da je pošalje na selo.- Pa, kad toliko želiš da posetiš baku - uzdahnula je i malo se zamislila - neću ti braniti. Ali, čim prođu praznici, hoću da se vratiš - naredila je.- Mnogo ti hvala, majko - nežno je rekla i nastavila da sklanja sudove.Sutradan, došla im je baka Zlata iz Niša. Obradovala se kada je čula da devojka putuje. Stvarno, ovde nije imala šta da radi.- Ideš danas sa mnom u kupovinu, da te doteram i sredim. Vodim te i kod frizera, da ti ofarba kosu. Bićeš lepa, kao princeza - govorila je iskreno. Devojci ovoga puta nije bilo nelagodno. Htela je da pokaže onoj baki kako je majka uvek vodila računa o njoj.- Zaista si lepa! Ja ću te odvesti do sela - kazao je očuh. Lice mu je bilo vedro i nasmejano, kada je ugledao nisku i crvenokosu devojku sa zelenim očima, belog tena i rumenih usnica.- Nema potrebe. Mogu i vozom - odbijala je. - Ne buni se, poslušaj ga - umešala se mati, primetivši Markovu pažnju i naklonost. Namrštila se, okrenula glavu, da joj kćerka ne vidi suze u očima, pa pošla u kuhinju, da dovrši ručak.- U redu. Hajdemo! - pristala je Marijana, ušavši u auto. Jedva je čekala da vidi baku, mislio je Marko.- Uživaj u odmoru! - blago je uhvatio za ruku, kada se auto zaustavio pred prizemnom, ali velikom i moderno uređenom kućom.- Hoću, hvala - izgovorivši to, izašla je iz auta. Čovek je još malo posmatrao okolinu, nju u zelenoj i lepršavoj haljini, a potom se izgubio u poljima žita.- Da li ovde stanuje Vukica? - upitala je jednu ženu. - Ja sam Vukica - kazala je. - Moja baka! - ostavila je koferče i pune kese poklona, i poletela baki u zagrljaj.- Marijana, dete moje! - zaplakala je žena. - O, bože! Kako si porasla! - govorila je, sva raspoložena i nasmejana u licu.- Jesam, bako - odmakla se. - I ti si drugačija sada. Pamtim te, imala si crnu, prosedu kosu, mile oči i tople ruke, koje su me hranile, donosile mi trešnje - govorila je nežno.- Pametna si ti bakina unuka - nasmejala se. - Da znaš, još imamo onu trešnju! - dodala je. - Ali, izvoli, uđi - zamolila je. - Devojka uze koferče i podiže kese. - Da ti pomognem? - pitala je ljubazno.- Ne, samo uzmi ove kese. Tu ima nešto za tebe i strica, za njihovu decu - kazala je i pružila joj. - Hvala ti. Baš si pažljiva - prihvatila je poklone. - A šta tvoja majka kaže na sve ovo? - zapitala je.- Ništa, raduje se. Puno vas je pozdravila! - kazala je, ne požalivši se nijednoga momenta na decu svoje majke.Ušla je u dvorište, razgledala ga, divila mu se, a zatim se pozdravila sa dekom, koji je suzu pustio kada je video kako devojka liči na njegovoga sina. Samo, bila je malo niža. - A ovo su deca tvoga strica - pokazala je na dečaka i lepu devojčicu. Marijana joj je pružila ruku, ali ona joj nije uzvratila običnim pozdravom, već joj je poletela u zagrljaj. - Volim te, seko! - govorila je. Devojku su ganule ove reči, rasplakala se. - Ona je toliko želela da ima sestru. A ja nisam htela više da rađam - pojavila se strina na vratima.- Eto, sada joj se ispunila želja - nasmejala se starija sestra. - Jeste. Nego, jesi li gladna? Hoćeš da ti iscedim narandže? - nudila je. - Mogu li prvo da se raspakujem i istuširam? - zamolila je. - Naravno, izvoli. Ovo je i tvoja kuća. Prvi put da je devojka čula, ovo pripada i tebi, slobodno, uzmi šta želiš. Mogla je da se šeta, druži sa sestrom...Ljudi su u Perlezu bili tako prijatni i vedri, zavolela ih. Baka joj je udovoljavala, lepu joj tortu spremila, a biće i svega za praznike.- Danas je Veliki petak! Hajde, seko, diži se, da farbamo jaja! - budila je devojčica toga jutra. - Idemo na livadu, da pronađemo detelinu za ukrašavanje! - vukla je. - Dobro, dobro... Samo da se obučem i umijem - Marijana se digla iz kreveta.Nije mogla da se zameri ljubimici kuće, Nedi. Bila je tako slatka i umiljata, a istovremeno i raspevana, jer je konačno upoznala svoju divnu i prelepu sestru. Pokazivala joj je slike sa svojih rođendana, vodila je kroz baštu, davala joj da čita mamine romane... Udovoljavala joj je kao niko do sada.- Nemojte dugo da se zadržavate - zamolila ih je baka. - Ali, bako! - bunila se devojčica. - Molim te - pogledala je oštro. - Ne brini se, bako. Dok trepneš, mi smo tu! - namignula je starija unuka, u lepršavoj svetlozelenoj haljini.Livada je bila posuta maslačcima i kamilicama. Mogla se naći i po koja žuta lala i ljubičasti cvetić, neznanog imena. Ali, devojčica na to nije obraćala pažnju, ona je trčkala po travi koja se igrala sa blagim povetarcem, zastajkivala i zagledala detelinu. - Kad ti misliš da se vratimo kući? - pitala je Marijana.- Za par minuta, kada se ispred nas stvori detelina sa četiri lista - inzistirala je ona. Nastavila je da trčkara okolo i peva, dok je devojka postajala sve napetija. Da li ju je savladao umor ili joj se srce uzbudilo? Zbog čega?- Ja idem. A ti ostani - krenula je. - Ne, stani! Evo je! - ubrala je detelinu. - Gde je? - pojurila je... i tada se oko nje i jednog mladića, koji se niotkuda pojavio, obavila ona neobična i nevidljiva, nežna srebrnastoplava svetlost. Bila je to... Uskršnja čarolija. Kako i zašto, niko nije znao... ? On se srušio na nju, a devojčica se od srca nasmejala. - Ha, ha, ha! Momak i devojka! - šalila se.- Oprosti, ja sam kriv... - izvinjavao se. - Tražio sam svoga nećaka... sakrio se od mene... - pravdao se. Brzo se digao i pomogao devojci da ustane. Zatim pogledao u devojčicu. - Ti, mala... ? - iznenadio se on.- Danilo! - bacila mu se u naručje. - Kad si stigao? Što nas nisi posetio? Pre dva dana je bio sestrin rođendan. Da si video kakvu smo joj tortu napravili! - hvalila je baku.- A vi se poznajete? - umešala se Marijana u razgovor. - Naravno, i njemu baka ovde živi - objašnjavala je devojčica. - A u Novom Sadu studira - dodala je. - Mnogo je pošten i vredan, sve mu se devojke dive - nastavljala je. Marijani su pocrveneli obrazi. - Da mi ipak pođemo kući? - zamolila je i uzela je iz ruku lepog i zgodnog mladića.- Nadam se da ćemo imati prilike da se ponovo sretnemo. - Svakako - prošaputala je i požurila kući.- Baš je sladak! - govorila je devojčica. - Kao stvoren za tebe! - već ih je videla u braku.Istog dana je mala Neda ispričala baki za neočekivan susret. - To je bilo kao u bajci, kao u ljubićima moje mame! - razgalamila se.- Hajde, ti, princezice moja, da mi doneseš ljubičastu boju, da ofarbam još ovo malo jaja - zamolila je baka. Devojčica sa plavozelenim očima, finim crtama lica i veselim pogledom je poslušala. Skakutala je kao zečić. Sve je ona morala da zna, da pomaže baki i sestri oko kolača, kuvala je posnu čorbu, pekla pogaču, pravila posne kiflice sa njima...A za Uskrs su se kucali jajima, jeli supu od zeca, sladili se sitnim kolačima... Marijana nije skidala osmeh sa lica. Svi su joj postali tako dragi, nije želela da ode iz Perleza.- Jesi li i ti nekada dobila poklon od zeke? - pitala je Neda za ručkom.- Sada jesam. Imam vas - odgovorila je. - I još nekoga... Sećaš se... ? - namignula je baka Nedi. - A, da! To je najlepši poklon! - setila se. Sestra nije baš razumela šta su govorile. Ali, kako su dani odmicali, shvatila je neke stvari. Najlepšnji Uskršnji poklon je ljubav. Desila se onda kada se najmanje nadala, u trenutku kada je bilo vreme za udaju. I sada joj je bilo teško da se vrati majci. - Ovde je moje mesto, ovde pripadam - pozvala je majku drugoga dana Uskrsa, i zamolila je da joj oprosti.- Volim te, kćeri. Budi srećna - kazala je. Devojku su ove reči raznežile. Obrisala je suze sa lica i pošla na livadu. Tamo je čekao Danilo.- Ja se sutra vraćam u grad. Ali, ti ćeš me čekati, zar ne? Ostalo mi je još samo godinu dana, da završim studije ... I onda sam tvoj ... zauvek.- Ti si mlađi tri godine od mene, Danilo - podsetila ga je.- Kakve to ima veze? Ja te volim, želim da postaneš moja žena. Nemoj da odbiješ moju ponudu za brak! - obuhvatio je snažno rukama i spustio joj nežan poljubac na usne. - Čekat ću te, Danilo... Čekat ću te - obećala je.- Dolazit ću češće ... da vidim kako teku radovi na našoj kući ... - govorio je, provlačeći svoje prste kroz njenu mekanu i crvenu kosu. - Vilo moja, vilo moja ... - šaputao je, ljubeći je po vratu i obrazima. - Jedini moj ...! - opuštala se devojka. - Čekat ću te! - neprestano je ponavljala.Vratila se predveče kući. Baka je već oprala sudove i sklonila ih. - Zadržala si se? - nije zvučala zabrinuto. - Jesam. Oprosti mi - ukratko joj je objasnila. - Nemam šta da ti oprostim. Sada si nečija i uskoro ćeš se udati. Bit ćeš veoma srećna. I ostat ćeš u našem selu, - poljubila je u kosu. - Hoću, čekat ću ga strpljivo - prošaputala je i otišla u svoju sobu.Te noći je dugo gledala u Nebo ... i u zvezdu, plavu zvezdu, čudnu i sjajnu, koja joj se veselo smešila, a potom se izgubila u oblacima. Čekao ju je novi posao, trebalo je dotaći nova srca, vratiti veru i ispuniti želje ...[starbox id=2]
Sparkirala sam se ispred kuće i duboko udahnula. Kad god bih se trebala susresti sa svojom majkom, obuzeo bi me osjećaj nesigurnosti. Pogotovo otkako je tata prije pet godina umro pa je mama ostala sama, zbog čega je postala još svadljivija i napornija, ako je to uopće bilo moguće. Nikad nije imala laganu narav, a mene kao da je imala na piku."Hajde, Lucija, pa ne ideš u zatvor", počela sam samu sebe hrabriti. "Ona ti je mama i ti je voliš. Znaš da je stara i nije baš najboljeg zdravlja, ali imala je težak život pa nije ni čudo što je takva." Mogla sam si to i tisuču puta reći, ali pred mamom sam se uvijek osjećala kao veliki krivac. Nervoznom kretnjom ugurala sam vrećicu s maminim lijekovima u svoju ručnu torbu i napokon izišla iz auta. Kuća u kojoj sam provela malo lijepih, a mnogo ružnih i tužnih godina bila je zapuštena i oronula. Mama nije imala novca za njezin popravak, a nikome od nas petero djece nije se ulagalo teško zarađen novac u kuću koja nam je svima budila žalosne uspomene. Samo je mamin cvjetnjak odskakao od tužnog sivila stare jednokatnice.- Mama, stigla sam! - zabubnjala sam prstima po vratima i veselo je zazvala. Trudila sam se glasu dati što radosniji prizvuk, nadajući se da me neće dočekati paljba s druge strane. Ali, bile su to uzaludne nade.- Napokon si stigla. I opet kasniš, a dobro znaš da je doktor rekao kako zbog lijekova moram imati red i jesti uvijek u isto vrijeme! Mama je sjedila u svojoj uobičajenoj fotelji, zavijena u staru, ofucanu deku. Smrknuto lice dovoljno bi govorilo i bez njezinih grubih riječi. "Samo ostani mirna, Lucija", govorila sam si, naginjući se kako bih joj dala poljubac u obraz. Usne su mi dodirnule staru, smežuranu kožu iz koje kao da je nestala sva životna toplina. No, nije ona ni kad je bila mlađa, isijavala toplinu, barem ne prema meni. Rahitičnim prstima zgrabila je vrećicu s lijekovima i brzo pogledala je li sve unutra, provjeravajući po svojoj staroj navici nisam li što zaboravila. Pet godina redovito sam brinula za njezine lijekove i liječničke preglede, no još uvijek nije imala povjerenja u mene te je samo vrebala hoću li nešto propustiti pa da mi može prigovoriti.- Ostavila sam ti jučer juhu u hladnjaku - rekla sam joj smirenim tonom. - Trebala si je samo podgrijati ako si bila gladna.- Ti i ta tvoja juha! Probala sam je jučer navečer. Preslana je, a znaš da ne podnosim slano.- Zasolila sam je po tvome, mama - nasmiješila sam se, potapšavši je po ramenu.- Što ti to znači "po mome"? - uzjogunila se. - Ja nikad nisam previše solila!- Dobro, mama, pa mogu se malo našaliti. - Ti i tvoje šale! - obrecnula se srdito. - Nitko ih ne razumije!- To ti misliš, mama. Moje me prijateljice hvale kako sam duhovita i kako imam urođen smisao za šalu. - Mogu misliti kako su tek one duhovite! - frknula je prezrivo nosom.Drugi sam se put suzdržala da ne planem. Bez riječi sam se strovalila u fotelju nasuprot nje. Stare opruge zaškripale su poda mnom, dok mi se sva nutrina tresla od nemira koji je izazvala moja nabusita, ostarjela majka. Otkako sam ušla u menopauzu, na sve sam bila dvostruko osjetljivija. Mogla bih se rasplakati za svaku sitnicu ili uzrujati ni oko čega, a mama mi je debelo davala povoda. Ipak, bila sam obdarena i velikim darom, strpljivošću. Samo zahvaljujući njoj nekako sam podnosila svakodnevne mamine tirade i ostajala mirna, premda sam se sve češće pitala vrijedi li potrošiti jedini život koji imam u podnošenju tuđih hirova.- Onda, draga mama, što bi izvoljevala jesti danas? progovorila sam polušaljivim tonom, dok su njezine sive, zamućene oči hladno piljile u mene.- Kao da je to važno? Ionako ću skoro umrijeti pa mi možeš dati i otrova ako želiš.Otrovne streliceMorate priznati da treba imati čelične živce za ovakve ispade, no u pet desetljeća svoga života već sam bila dobro istrenirana za sve njezine otrovne strelice.- Hoćeš da ti ispečem ribu ili neki komad mesa? Mislila sam da bi ti pastrva i blitva dobro sjele na želudac.- Da, da, pa neka mi se kost zabije u grlo kako biste se brzo riješili brige!- Ispeći ću ti onda debeli svinjski šnicl ili brdo jaja pa uživaj koliko želiš.- Jaja?!! Na moj kolesterol?!! Stvarno, Lucija, gdje ti je pamet?Ispustila sam dubok uzdah kao da sam preronila na dah dužinu olimpijskog bazena i uputila se u kuhinju gdje ću barem nakratko biti u blaženom miru. S mamom se uistinu ne može ni o čemu razgovarati, a da to ne izazove bujicu njezinih primjedbi.Odrastala sam u toj kući šezdesetih godina kao treće od petero djece. Valerija i Kristijan su stariji, a Mihovil i Ivanka mlađi od mene. Otkad pamtim, naša mama nije bila tip nježnih, toplih majki koje vas obasipaju ljubavlju i brigom. Ne sjećam se da me je ikad zagrlila ili stavila na krilo, a kamoli rekla da me voli. Nas je djecu više podnosila nego što bi se ponosila nama ili bila sretna što nas ima. U tom hladnom, ravnodušnom okruženju ja sam joj bila najmanje draga. Nekoliko sam puta načula razgovore koji su mi dali povoda da posumnjam kako je uz moje rođenje vezano nešto neuobičajeno i sramno. Nisam bila glupo dijete i znala sam kako djeca dolaze na svijet. Zbog toga nikako nisam mogla shvatiti po čemu sam to drukčija od svoje braće i sestara.Još sam manje shvaćala zašto svi osjete nelagodu i stid kad se načme ta tema. Premda nisam znala detalje, zaključila sam kako mora biti riječ o nečemu ružnom, o čemu pristojni ljudi ne razgovaraju.Mama moje mame, baka Agata, bila je stroga žena, uvijek puna osuda i predbacivanja. Mrzila sam kad bi nam dolazila u posjet jer je to značilo da se nećemo smjeti glasno igrati i da će nam stalno nešto zapovijedati i prigovarati. Više od svega ljutilo me što i mami stalno prigovara te joj se obraća rečenicama koje su mi zvučale strašno.- Glupačo, ništa ne znaš napraviti kako spada! - i danas još čujem opak prizvuk bakina glasa. Ljutilo me što se tako odnosi prema mojoj mami i što joj se ona ne suprotstavlja. Premda je i mama prema meni bila gruba, nisam mogla podnijeti što šutke trpi bakino iživljavanje. Naravno, nikad to nisam izrekla naglas jer sam znala da me mama ne bi pohvalila niti zauzela moju stranu, nego bi me pokudila i napala što se miješam u stvari odraslih. A baka Agata sigurno bi je još napala kako je krasna majka kad je odgojila tako drsku kćer. No, baš zahvaljujući bakinu otrovnom jeziku doznala sam koja je to moja velika krivnja zbog koje se mama tako ružno ponaša prema meni.Obiteljska sramotaBilo je to jednog Božića kad smo se, po običaju, svi okupljali u našoj kući. Tata je imao mnogo rodbine, s kojom bismo se viđali samo blagdanima. S mamine strane uvijek bi dolazila samo baka Agata, i to danima prije blagdana da nam pokvari ionako napetu i hladnu atmosferu. Uvijek sam se divila kako je moj otac stoički podnosio bakina zanovijetanja i histerične majčine ispade, koja je u mlađim danima bila još naglije ćudi. Pa ipak, uvijek je imao osmijeh na licu, a za nas djecu širom raskriljene ruke. Ono sretno što pamtim iz djetinjstva i mladosti mogu zahvaliti samo njemu i njegovoj bezgraničnoj ljubavi.Tog kobnog Božića sve je bilo spremno za dolazak očeve braće i njihovih obitelji, s kojima je stizala gomila djece, ispunjavajući našu kuću nevjerojatnom kakofonijom glasova. Osobito sam voljela svoju sestričnu Matildu jer je bila samo mjesec dana starija od mene. Njezina majka i moja baka Agata zaslužne su što sam u svom tugaljivom djetinjstvu na vrlo grub način otkrila što je uzrok maminoj hladnoći i grubosti prema meni.Trčala sam hodnikom prema izlazu kako bih se poigrala s djecom pred kućom kad me privukao razgovor bake Agate i Matildine mame.- Jadni Mirko, svaki bi drugi muškarac na njegovu mjestu poslao Luciju daleko od sebe samo da je ne gleda.Skamenila sam se pred vratima, u šoku. Zašto bi me moj tata poslao negdje daleko da me ne gleda? Nisam ništa loše učinila, u školi sam imala same četvorke i petice, a doma sam bespogovorno činila sve što bi od mene tražili.- On je predobar čovjek, eto to je - prvi put sam čula da baka Agata o nekome kaže lijepu riječ. - Nemoj misliti da svojoj kćeri nisam rekla kakva je sretnica što ima takvog muža. Svaki bi je drugi najurio, i to s punim pravom.Zalijepila sam se uza zid, tresući se kao šiba i susprežući dah da ne otkriju kako ih prisluškujem. Već sam mogla zamisliti bakinu tešku ruku na mom licu i uzrujani glas od kojeg bi se stresla cijela kuća. No, njih su dvije bile u žaru razgovora i nisu ni slutile da imaju neželjenog slušača.- Nikad nisam posve razumjela tu priču s Lucijinim rođenjem. Kako se Jagodi uopće dogodila ta sramota?- Mirko je bio šest mjeseci na terenu zbog posla. U to doba Jagoda je imala popravke po kući. Govorila sam joj da se taj zgubidan od majstora prečesto zadržava kod njih. Nakon toga on je nestao, a njoj je počeo rasti trbuh. Kad se Mirko vratio, možeš misliti kako mu je bilo. Žena mu trudna, a njega pola godine nije bilo ni blizu. Kakva sramota!Imala sam tada samo deset godina, ali povezala sam sve otrovne bakine riječi. Kako sam je samo tada mrzila! Govorila je takve bezočne laži o mami, tati i meni! Ako nisam tatina kći, kao moji braća i sestre, a čija sam onda? Nisam znala tko je taj majstor ni što je mama imala s njim, ali sam dobro znala svog ljubljenog taticu koji me uvijek mazio i govorio mi da sam njegova predobra djevojčica. Ta zločesta baka Agata toliko mi se zamjerila da dugo godina nisam s njom mogla ni progovoriti, a da ne osjetim neprijateljstvo u srcu. Nisam mogla shvatiti kako može blatiti vlastitu kćer i tako malo voljeti i nju i mene. Mislim da nikad nikoga i nije voljela, nego je živjela samo zato da drugima zagorčava život.Kad su se nakon blagdana svi razišli, počela sam pomno pratiti zbivanja u našoj kući kako bih dokazala samoj sebi da je baka lagala. Ali mamino ponašanje prema meni samo je išlo u prilog bakinim lažima. Uvijek me više kažnjavala nego braću i sestre i prema meni bila mnogo grublja i hladnija. Čak sam postala sumnjičava i prema tatinim izljevima nježnosti, pitajući se nije li takav samo iz sažaljenja prema meni. Premda me ubijala pomisao da mi on možda nije pravi otac, nikad ga se nisam usudila pitati što je istina. Bilo me previše strah onoga što bih mogla otkriti i tako nikad nisam razjasnila tajnu svoga podrijetla.Napad bijesaSvoga supruga Darinka upoznala sam po završetku srednje škole. U mojoj obitelji nitko nije išao na studij. Tata je govorio kako je život najbolja škola pa čemu plaćati za nešto što ćemo ionako naučiti besplatno. Tako sam se i ja ubrzo nakon mature zaposlila, a svoju plaću davala mami, kako je to bio običaj u našoj obitelji. Ako se nekome ne bi svidio takav "aranžman" s mamom, ona bi mu jasno dala do znanja da može drugdje potražiti dom.Darinko je bio 15 godina stariji od mene, rastavljen, otac dviju djevojčica koje je bivša supruga odvela sa sobom. Bilo mi ga je žao jer je izgledalo da za njega nitko ne mari, baš kao ni za mene. Bio je tih, povučen muškarac koji me umnogome podsjećao na moga oca. No, nikad ne bih zlorabila njegovu dobrotu kao što je moja mama zlorabila tatinu. Kad je mama otkrila da se viđam s Darinkom, nastao je lom u kući.- Bestidnice, kako se usuđuješ vucarati s njim? Zna se što stariji muškarac želi od mlade djevojke poput tebe! Odvesti te u krevet i ništa više! - vikala je tako glasno da su joj iskočile žile na vratu.- Ali, samo smo prijatelji, mama - pokušala sam je umiriti, no to ju je samo još jače razjarilo.- Ne laži mi u lice! Vidjela sam kako se lickaš. Samo su ti muškarci na pameti i kako ćeš kojega zavesti!- Mama, to nije istina! - užasnuto sam povikala. - Nije istina?! Ti ćeš mi govoriti da to nije istina?! - zaurlala je i opalila mi tako jak šamar da sam zateturala i pala na pod, a ona je nastavila urlati, potpuno izvan kontrole:- Rekle su mi prijateljice kako se ponašaš! Ti si obična drolja, eto to si!Pokušala sam ustati s poda, no od pada me tako zaboljela zdjelica da se nisam mogla ni pomaknuti. Mama, izobličena od bijesa, bacila se na mene i počela me čupati za kosu.- Da se nikad više nisi vidjela s tim čovjekom, jesi me razumjela!Pokušavala sam se izvući ispod njezina krupnog tijela, ali nisam se mogla pomaknuti ni milimetar. Zgrabila me za kosu i počela lupati mojom glavom o pod. Da se nisu pojavili moj mlađi brat i sestre, ne znam bih li preživjela taj mamin napad bijesa. Zgrabili su je i maknuli s mene, a ja sam najbrže što sam mogla pobjegla u svoju sobu.Nakon takvih scena uvijek je bilo najbolje skloniti se mami s očiju. Bijes bi je držao dva-tri dana, a nakon toga bi se ponašala kao da ništa nije bilo. Nikad se ne bi ispričala, niti pokazala da se kaje. Nakon jedne od takvih svađa moj stariji brat Kristijan odselio se od kuće, zarekavši se da nikad više neće prekoračiti prag roditeljskog doma.Tako je i bilo. Kad se to dogodilo, nisam mislila da ću šest godina kasnije i ja poći Kristijanovim stopama. Najžalosnije je što mama nikad nije ni pomislila da je ona izravni krivac za Kristijanov ili moj odlazak.Jutro nakon mamina ispada jedva sam ustala iz kreveta i odvukla se do kupaonice. Sestre su me zabrinuto promatrale, smatravši kako takva ne mogu ići na posao. S natečenim usnicama, podljevima i ogrebotinama po cijelom licu izgledala sam doista strašno.- Pitat će te što se dogodilo, a što ćeš im reći? - Nešto ću smisliti. ali moram na posao. Ne smilem ga izgubiti jer bi me mama ubia.Odlazak od kućeDa ostanem bez posla, mama bi poludjela i sigurno bi me za kaznu izbacila iz kuće. Bez moje zarade ne bi imala koristi od mene, a njezin gnjev i predbacivanje da sam beskorisna imali bi tada i opravdanje.- Prekrit ću tragove šminkom - uvjeravala sam sestre, koje su sumnjičavo vrtjele glavom.- Ne može se to prekriti, Lucija, daj se urazumi. Javit ćemo na posao da si bolesna.- Ne, nikako! - viknula sam očajnički. - To bi im tek postalo sumnjivo, a tražili bi me i liječničku potvrdu. Liječniku bih morala objasniti odakle mi ozljele, a nikome ni za živu glavu ne bih priznala da me istukla vlastita majka. To je i mojim sestrama bilo jasno pa smo odlučile da će Valerija javiti kako sam pokvarila želudac. Bilo mi je mučno što mora lagati zbog mene, na što je ona rekla kako ne laže radi mene nego radi mame. - Ne želimo da upadne u nevolje, zar ne? - sestrinski smo se složile.Odvukla sam se potom tiho u sobu. Znala sam, otkrije li da nisam otišla na posao, ili će podivljati ili će tražiti da joj pomažem u kući. Nije tolerirala da itko bude besposlen, ma kako se loše osjećao. Kad je u kući zazvonio telefon, stresla sam se od straha. Pobojala sam se da zovu s mog posla, no mama je, na sreću, u dvorištu vješala rublje. Zgrabila sam brzo slušalicu i odahnula: bio je Darinko.- Čuo sam da si bolesna, pa sam se zabrinuo. - Nije ništa ozbiljno, Darinko. Hvala ti na brizi. - Ako nije ozbiljno, onda se možemo vidjeti večeras. - Ne. Ne mogu nikako. Osim toga, mogao bi me vidjeti netko s posla. - Onda ću ja doći do tebe. - Ne, ne! - uspaničila sam se. Nemoj doći, molim te! - Lucija, što se zbiva s tobom? Sva si u panici i zvučiš mi čudno. Moram te vidjeti jer sam sada još zabrinutiji.Začula sam mamine korake pa sam na brzinu šapnula kako moram ići, ipak pristavši da se vidimo.Kad je navečer ugledao moje lice, oči su mu se ispunile suzama. - Lucija, tko ti je to učinio?U njegovu držanju bilo je toliko očinskog, toplog, brižnog da sam, i ne želeći, briznula u plač i tiho priznala: - Mama.- Pa ona nije normalna! - spontano je uzviknuo. - Zašto ti je to učinila?- Zato što se viđam s tobom, a tvrdi da si prestar za mene.- Pa i jesam prestar za tebe, Lucija - dodao je blago.- Meni to nije važno. Ja te volim i baš me briga koliko imaš godina!- Uistinu me voliš, Lucija? - podigao mi je pažljivo bradu te me pogledao tako nježno da sam se topila od miline.- Volim. Znaš da te volim - rekla sam bez dvoumljenja jer sam u njegovim očima iščitala duboku ljubav.- Onda sam sretan čovjek, malena - zagrlio me i privio uza se. Te smo se večeri dogovorili da ću uzeti stvari i otići od svojih. Darinko nije želio da mama ikad više digne ruku na mene. Sestre su mi pomogle da se spakiram, a kad su mama i tata zaspali, iskrala sam se iz kuće, mada sam zbog tate osjećala veliku krivnju. Od njega nikad nisam čula grubu riječ, niti mi je ikad uskratio svoju ljubav, a napuštala sam dom kukavički, usred noći, bez pozdrava. No, mislim da je shvatio moj postupak i da mi nije zamjerio što sam to učinila.Darinko i ja vjenčali smo se tri mjeseca kasnije. Prvih godina bilo nam je jako teško. Odselili smo se u drugo mjesto, našli novi posao te postali roditelji dviju preslatkih djevojčica. Kad su krenule u školu, odlučila sam završiti tečaj za njegovateljicu, kao da sam naslutila koliko će mi to dobro doći u budućnosti. Premda smo živjeli daleko od mojih, nisam prestajala misliti na njih. Silno mi je bilo važno izgladiti odnos s majkom kako bih joj dokazala da je pogriješila u vezi Darinka jer je on divan muž, brižan otac i čovjek na kojeg se može osloniti. No, bilo je to nemoguće - prema meni se držala hladno i distancirano, a Darinko za nju kao da nije ni postojao. Trebalo je proći osam godina da ga napokon prihvati kao člana obitelji. Od tada je bio "moj divni zet", kao da je ona zaslužna što je takav.Moj je muž bio dobrica od čovjeka i, kad je iznenada umro, za mene je to bio strašan gubitak. Imala sam nepunih 49 godina i osjećala sam se užasno usamljenom. Nekako u to vrijeme počela je i mama ozbiljnije pobolijevati. To je bio povod za obiteljsko okupljanje mojih raštrkanih braće i sestara. Nakon dugog vijećanja i natezanja tko će preuzeti brigu o mami, pala je odluka kako je najbolje da to budem ja. Naime, samo smo Ivanka i ja bile dovoljno blizu, a prevagnulo je to što sam ja izučena njegovateljica. Toga sam trenutka gorko požalila što smo se Darinko i ja svojedobno doselili natrag jer mi se to sad vratilo kao bumerang.Tako se moj preuranjen udovički život odjednom sveo na svakodnevnu torturu jer trebalo je obići mamu i pobrinuti se za sve što joj treba. Naše rasprave oko njezina ručka ili lijekova bile su kap u moru svega onoga što sam s njom proživljavala. Zadnja naša žestoka svađa bila je oko lončanica cvijeća koje sam joj donijela. Uvjerena kako mi je naručila begonije jer ih je uvijek sadila u vrtu, otresla se na mene da ništa ne znam napraviti kako treba. - Uvijek sjediš na ušima i ne slušaš što ti se govori! Htjela sam gardenije, a ne ovo što si donijela!- Ali uvijek si sadila begonije. Dobro pamtim da ti ih je tata kupovao. - Ah, ti i tvoje pamćenje! - sarkastično se obrecnula.Težak teretI taj put osjećala sam se kao balavica koja nema pojma ni o čemu. Da udobrovoljim mamu, sutradan sam kupila gardenije i odnijela joj ih. Prezrivo ih je pogledala i samo promrmljala kako sada ionako više nije važno. Progutala sam suze kao toliko puta tijekom života i pravila se kao da me nije povrijedila svojim osornim ponašanjem.- Mama, skočit ću do Ivanke da vidim bi li mogla ići s nama do doktora. Znaš da za tjedan dana stiže nalaz biopsije.- Sigurno jedva čeka da ide s nama! - otresla se zlobno. Drugi dan otišla sam do sestre, no kad sam je zamolila da ide s nama, rukama i nogama branila se da nikako ne može.- Ne misliš da ste se lijepo riješili brige o mami? Sve ste prepustili meni pa neka se Lucija snalazi kako zna i umije.- Što uvijek praviš dramu oko toga? - namreškala je ljutito obrve.- Znaš vrlo dobro kakva je mama pa sigurno imam razloga raditi "dramu", kako ti to kažeš.Već neko vrijeme mučila me misao kako je nepravedno što je sav teret pao na moja leđa, a od petero djece mene ionako najmanje podnosi i najradije bi da me nije ni rodila.- Ti nikako ne želiš shvatiti da je mama ostarjela i uvijek od nje očekuješ da se promijeni, a to je nemoguće. Ivankino objašnjenje samo je dolilo ulje na vatru.- Znam ja jako dobro da je ostarjela! - podigla sam glas. - Ali to joj ne daje pravo da se tako ponaša prema meni! I to ne samo sada, nego cijeli moj život! Uvijek je prema meni bila najgora, a meni ste uvalili da se za nju brinem!- Daj, Lucija, što histeriziraš? Davno je mama shvatila da je bila nepravedna prema tebi. Ali ne očekuješ valjda da će te moliti za oproštenje ili odjednom postati nježna mama?- Ništa ja ne očekujem osim da se ponekad sjetite da je i vaša mama, a ne samo moja!Loša dijagnoza- Dobro, što hoćeš? Da uzmem slobodan dan i idem s vama doktoru?- Ah, pusti! - izgubila sam volju za daljnjom raspravom. - Ići ću sama s njom kao i dosad, ali samo da znate, mislim da mama nema još mnogo pred sobom.- Ako je tako, onda je tim bolje da si joj ti pri ruci. Ti si joj najvažnija, mada to ne želiš uvidjeti.- Najvažnija!? Pričaš gluposti! Nikad me nije zagrlila, a kamoli rekla da me voli.- Sjećaš se bake Agate, kako se ona ponašala prema mami? - upitala me Ivanka smireno.- Kako se ne bih sjećala najledenije žene na svijetu! - ponovno sam planula.- Naša mama je onakva kakvom ju je ona učinila.- Žalosno! Imam pedeset i tri godine i cijeli život čekam da mi mama pokaže ljubav. Valjda ću prije umrijeti nego to dočekati. Još će žalosnije biti ako mama umre s tom mržnjom prema meni ili ako otkrijem da ja nju mrzim.- Zašto govoriš takve stvari, Lucija? Mama te voli, samo ti očekuješ od nje čudo.- Nećeš mi reći da je čudo kad majka svojoj djeci pokazuje ljubav?! - pobunila sam se na Ivankine besmislene riječi.- Ne razumiješ ili ne želiš razumjeti što ti govorim - rekla je rezignirano i time je naš razgovor završio.Otišla sam od Ivanke uzrujana, puna nevoljkosti prema sestrama i braći. Nitko od njih nije osobito mario za mamu, niti je koga brinulo kako izlazim na kraj s njom. Suočenoj sa svim tim, Ivankine priče o maminoj ljubavi nalikovale su mi na bajke za malu djecu.Kako se bližio dan odlaska maminom liječniku, postajala sam sve nervoznija. I mama je postala šutljivija nego inače, kao da smo obje slutile da će nalaz biopsije biti loš. Doktor je potvrdio naše sumnje i nije htio buditi lažne nade. Kad sam je poslije vozila kući, u autu je vladala potpuna tišina. Nisam znala što bih rekla, a mama se sva skupila u sebe. Stisnutih usnica gledala je ukočeno ispred sebe i objema rukama stezala ručku svoje stare, pohabane torbice.- Nadala sam se da ću dočekati sljedeći Božić - odjednom je progovorila. - Uvijek me veseli kad smo svi na okupu. Lecnula sam se od nevjerice? Mama voli naša obiteljska okupljanja! To nije moguće! Pogledala sam je i tiho rekla:- Dočekat ćeš Božić, mama.- Čula si doktora - izgovorila je tonom u kojem nije bilo ni traga njezine uobičajene autoritativnosti.- Jesam, ali nitko ne može predvidjeti koliko ćeš... - Daj, Lucija! - prekinula me žustrom kretnjom i već je to bila opet moja stara mama. - Čula si da je karcinom metastazirao. I da nisam stara kao Metuzalem, nitko mi ne bi mogao pomoći.Obuzela me silna tuga zbog mame. Uistinu, bilo bi glupo zavaravati i nju i sebe.- Nisam znala da voliš Božić, mama - promrmljala sam stegnutoga grla.- Naravno da volim! Svi vole Božić. Samo ne volim one grozne Valerijine kolače koje nam tvoja sestra uvijek donese. Zašto ih uopće radi kad ih nitko ne jede?Došlo mi je da se nasmijem pri pomisli kako bi se Valerija naljutila na mamine kritike. Uvijek je tako ponosno donosila kutiju svojih božićnih kolača. Doista su bili tvrdi i nejestivi pa ni sama nisam mogla shvatiti zašto ih uporno peče.- Jesi li vidjela kako ih njezin muž tamani? Njemu su očito dobri - našalila sam se, sretna što smo skrenule s mučne teme mamine bolesti.- On mora jer bi inače čuo svoje. Ali zašto maltretira nas, to nikako ne mogu shvatiti!Pogledale smo se i obje prasnule u smijeh. Prvi put nakon dugo, dugo godina osjetila sam se opušteno u maminoj blizini. Pomislila sam kako ju je suočenje s bliskom smrću možda nekim čudom pretvorilo u drukčiju osobu. Bila je to kratka nada jer je već u idućem trenutku nervozno viknula:- Zašto si skrenula u ovu ulicu? Vidiš koja je kolona, trebat će nam dulje od pola sata da stignemo kući! Kad smo stigle, šutke smo ušle u kuću. Skinula je kaput i odmah legla na kauč u dnevnoj sobi. Otišla sam u kuhinju pripremiti joj čaj i sabrati misli. Kad sam sjela do nje na fotelju, počela sam najblažim mogućim glasom:- Mama, trebat ćemo javiti svima kakvi su nalazi.Mamino priznanjeŠutjela je i zurila u prazno, nepomično ležeći.- Mama, jesi li me čula? - ponovila sam glasnije. - Nisam gluha - promrsila je. - Zašto mi onda ne odgovoriš? - Jer ti nemam što reći. - Kako nemaš? Moramo javiti dečkima i Valeriji, Ivanki. - Zašto? Ne želim da ti strvinari oblijeću oko mene dok zapravo jedva čekaju da umrem kako bi razgrabili moje stvari.Možeš misliti kako jedva čekaju tvoje stvari, pomislila sam. Sve je to bila stara krama za koju ćemo nekome morati debelo platiti da je odnese.- Nitko ne želi tvoje stvari, mama. Osim toga, to su tvoja djeca, vole te i žele znati što je bilo kod doktora.- Ako ih to tako jako zanima, zašto onda nisu išli s nama? Nisam joj htjela reći da sam se natezala s Ivankom baš oko toga.- Znaš da imaju puno posla - izvukla sam prozirnu izliku. Samo je odmahnula rukom i opet zašutjela, a onda je izvalila rečenicu koja me prilično iznenadila.- Možda ne želim da saznaju što je sa mnom. - O Bože, a zašto? - uzviknula sam u čudu.- A što ako... - zastala je oklijevajući - ako otkrijem da im uopće nije stalo? - Kako im ne bi bilo stalo, mama? - skočila sam nevjerici.Vidjelo se po izrazu njezina lica koliko je zabrinuta, rekla bih čak i preplašena.Nikad nisam vidjela svoju majku toliko nesigurnu u sebe. Sav oklop autoritativnosti i strogosti pao je s nje. Preda mnom je ležala starica kojoj su istjecali posljednji dani i koja se odjednom prestrašila da njezina vlastita djeca možda ne mare što će ona umrijeti. Poželjela sam je zagrliti i reći da je volim i da joj ne zamjeram sve godine ružnih postupaka i hladnoće kojom me odbijala od sebe. Prije nego što sam smogla hrabrosti za to, povjerila mi se slomljenim glasom:- Ti si ostala jedina osoba u mom životu koja me stvarno voli.- Ali, mama, mnogi te vole - pokušala sam joj proturječiti.- Ne pravi budalu od mene, Lucija! Obje znamo da to nije istina. Ljudi me podnose, ništa više. Čak i tvoja braća i sestre. Samo me ti doista voliš i ne mogu si objasniti zašto. Cijeli sam život grozna prema tebi, a evo tu si i uvijek ćeš biti.- Mama si mi, i to je normalno - gotovo sam zajecala pod navalom emocija.- I ti i tata uvijek ste mi davali više nego što zaslužujem - oči su mi se napunile suzama, a u srcu sam osjetila kako je pravi trenutak da joj otkrijem što mi je na duši.- Cijeli život htjela sam samo da me voliš, mama.Podigla je oči prema meni i zaklela bih se da su bile vlažne od suza. Nikad nisam vidjela suze u njezinim očima, čak ni kad je tata preminuo.- Ni tvoja baka Agata meni nikad nije rekla da me voli. Nikad nije bila zadovoljna sa mnom niti ičime što sam napravila.Poželjela sam viknuti "Znam kako ti je bilo, mama! Znam kako si se osjećala pred njom jer se ja tako osjećam pred tobom!" Nisam joj to rekla, ali sam je netremice promatrala, preklinjući je pogledom da skupi hrabrost i napokon mi kaže da me voli. Cijeli život čekala sam od nje te dvije riječi. Mama mi je uzvratila pogled i u njezinim sam očima prvi put vidjela blagost i toplinu.- Bila sam loša kći. I još gora majka - izgovorila je polako, pokajničkim glasom. - A ti nalikuješ na tatu, Lucija, više od sve svoje braće i sestara.- Kako je to moguće, mama? - izletjelo mi je nepromišljeno jer mama nije znala za moje sumnje i nedoumice oko toga tko mi je tata.- I ti i on znate voljeti ljude koji to ne zaslužuju - nastavila je ne osvrćući se na moje čudenje.- Ljude ne volimo zato što to zaslužuju. Volimo ih zato... zato... što ih volimo - jedva sam dovršila misao.- Ja ne znam tako voljeti - mamine su oči bile pune suza koje više nije ni pokušala sakriti.- Znaš, mama, znaš, samo nisi toga svjesna - ispružila sam ruku i nježno je pogladila po obrazu. Bilo je naborano, suho, staro, ali meni tako blisko i drago. Taj trenutak bio je najljepši što sam ga proživjela sa svojom majkom. Tri mjeseca kasnije zauvijek je zaklopila oči. Pred smrt mi je priznala kako me začela u trenutku slabosti i nevjere, i kako nije znala oprostiti ni sebi ni meni jer sam je neprestano podsjećala na njezinu sramotu. Onaj majstor koji je bio moj pravi otac nikad nije ni saznao da ima kćer, a Mirko, moj dobri tata, previše ju je volio da me ne bi prihvatio kao svoje dijete. Odjednom sam shvatila svu tragiku njezina života i u drugom sam svjetlu gledala maminu grubost i hladnoću. Htjela je biti bolja majka, ali to nije znala biti jer je i sama bila žrtva hladnog srca bake Agate.Nakon mamina pogreba, povukla sam se u jednu od praznih soba te pustila maha svojoj tuzi. Žalila sam za svime što je moglo biti drukčije, ali prvi put s mirom u srcu pri pomisli na svoju majku. Premda mi nije izravno rekla da me voli, njezine suze onog tužnog, ali tako dragocjenog dana bile su priznanje ljubavi na koje sam čekala cijelog života.
Bojane, odmah nazovite Martina u kreditni odjel. Zajam koji je tražila moja prijateljica već je trebao biti odobren - nervozno mi je rekla šefica.Požurivanje nikad nije ugodno, posebice kad se radi o kolegama iz drugog odjela iste banke. Što će misliti kad ga nazovem? U vrijeme kada se otkazi daju gotovo bez razloga poziv bi se mogao pogrešno protumačiti. Kao da smatramo kako bi trebao brže raditi?! Martina nisam osobno poznavao, tim mi je teže pao zadatak, što se vidjelo i po izrazu mog lica. Ni slutiti nisam mogao da će mi taj poziv promijeniti život, a razlog zbog kojeg sada strahujem nazvati je smiješan.- Ne gledaj me tako snuždeno. Martin je nekad bio na jako lošem glasu, ali se promijenio. Sada je vrlo ljubazan i sigurno nikoga neće kritizirati ili nešto pogrešno shvatiti - rekla je kao da je pročitala moje misli.Laknulo mi je. Valjda sa svojih 30 godina nisam imao dovoljno iskustva. Još nisam naučio biti hladnokrvan, a na neljubaznost posebice nisam znao uzvratiti. Atmosfera u banci posljednjih je mjeseci bila nepodnošljiva. Na svakom hodniku moglo se vidjeti kako kolege šuškaju, a čim im se netko primakao, žurili bi se natrag na radno mjesto. I kod nas se osjećala kriza. Svatko je strepio i bio sam uvjeren da su kolege spremne i podmetnuti samo da zaštite sebe i sačuvaju posao. Trudio sam se naviknuti na te odnose bez emocija, ali nije mi išlo. No sada, kad mi je šefica rekla da je Martin ljubazan, bilo mi je lakše nazvati ga.S druge strane javio se ugodan muški glas i doista mi je pao kamen sa srca.- Šefica me zamolila da vas nazovem i upitam što je s kreditom koji je već trebao biti odobren... - rekao sam. - Znam o čemu se radi. Odmah ću pogledati gdje je zapelo - prekinuo me. - Izuzetno ste ljubazni. Nadam se da ćemo se uskoro i upoznati. Zovem se Bojan i novi sam ovdje - rekao sam, a s druge strane osjetio muk.Tišina je bila zlokobna, upozoravajuća i ja sam se pitao što sam pogrešno rekao.- Komisija se sastaje za nekoliko dana i onda će vjerojatno kredit biti odobren. - Za nekoliko dana? Ali već je trebalo biti riješeno. I kako to mislite vjerojatno?Pa moja šefica, naša djelatnica, jamči u tom kreditu? - začudio sam se.- Da redom nazovem sve članove komisije i zamolim ih da se radi vas nađu ranije? - ironično je upitao.Glas mu se tako promijenio da sam na trenutak pomislio da razgovaram s drugom osobom. Od ljubaznog kolege koji je odmah krenuo istraživati kako bi nam pomogao, pretvorio se u osornog i bahatog muškarca. I upravo kad sam ga htio zamoliti da učini što može, spustio mi je slušalicu. Takvom žestinom da nije ni primijetio da se nije ni poklopila. I dalje sam držao slušalicu na uhu, a onda opet čuo njegov glas.- Zamislite tko me nazvao?! Bojan! - baš je naglasio moje ime. - Njezin Bojan? - čuo sam drugi glas. - Poželim se vratiti u stare dane i riješiti to kao nekada: razbiti mu nos! - rekao je Martin, a ja sam premro od straha. - Martine, nisi dobro poklopio slušalicu! - čuo sam i treći glas.Netko je uzeo slušalicu i poklopio je kako treba, a ja sam još neko vrijeme u šoku stajao sa svojom slušalicom u ruci. Ništa mi nije bilo jasno. Njegovo mi ime nije bilo poznato, nikad ga prije nisam ni vidio ni čuo, no moje je njemu očito nešto značilo. Što sam mu učinio? Zašto bi mi najradije razbio nos? Razmišljao sam, no nisam se mogao sjetiti da smo se ikad upoznali.Znao je nešto što ja ne znam. Na žalost, svi su u ovome gradu i u banci u kojoj sam radio samo nekoliko mjeseci znali više od mene, shvatio sam. Jer, doselio sam se prije nepunih godinu dana, nakon što smo se Jasna i ja vjenčali.Upoznali smo se na prvoj godini fakulteta i doživjeli pravu ljubav koja nas je nakon četiri godine veze odvela pred oltar. Dogovorili smo se da ćemo živjeti kod njezinih roditelja. Manje mjesto, velika obiteljska kuća i puno veće mogućnosti da se dobije posao. No taj je grad bio na lošem glasu upravo zbog ljudi kakav je Martin. O njemu su pričali kao o gradu-slučaju, gradu koji drže kriminalci i mafija. Teška srca udovoljio sam Jasni uvjeren kako s takvima nikad neću sjesti za isti stol. Ambiciozna i prodorna, Jasna je s lakoćom našla posao za nas oboje. No, za razliku od nje, ja sam se još uvijek privikavao na novu sredinu. Još nisam našao prijatelje, čak ni s kolegama s posla nisam ispijao kave. Takva mi druženja nisu nedostajala, svojim sam životom bio jako zadovoljan. Vedra, poštena, iskrena, pažljiva - suprugu poput Jasne svatko bi poželio.Šesto čuloI posao je, zanemarim li ovu scenu, bio zadovoljavajući. Jedna od rijetkih državnih banaka, još uvijek sigurna plaća... Tek tu i tamo poneka neugodnost s nekim ljutitim klijentom, ali ovakve situacije kao danas, to još nisam doživio. Doista me šokiralo Martinovo ponašanje. I zaintrigiralo upravo zato što za njega nije bilo ni povoda ni objašnjenja. Odlučio sam upoznati se s njim i doznati zašto je tako ljutito reagirao kad je čuo moje ime. Za to sam se morao zbližiti s kolegama pa sam nakon posla s nekolicinom otišao na piće i čekao pravi trenutak. Znao sam da će im se nakon dvije-tri ture pića razvezati jezik pa sam svako malo pozivao konobara.- Ne pretjeruj s tim pićem - smijao se Josip, kolega koji je sjedio stol do mojeg. - Ništa nam neće biti od nekoliko piva - odgovorio sam.Kad je razgovor došao na kolege iz drugih odjela, upitao sam tko je Martin i je li i prema drugima tako neljubazan.- Nekad je bio strah i trepet ovoga grada. Policija ga je dobro poznavala, svako malo je zbog tučnjave ili krađe bio u zatvoru. No, mi o vuku... Evo ga, upravo dolazi - rekao je Josip i pokazao mi na visokog tamnokosog muškarca koji nam se približavao.Odmjerio sam ga od glave do pete i osjetio neku zebnju. Moje šesto čulo ukazivalo je na opasnost. Sve je na njemu bilo besprijekorno, izgledao je kao da je sišao s naslovnice nekog mondenog svjetskog časopisa. Ni traga rabijatnom ili opasnom muškarcu, kakvim su ga opisivali. Moderna frizura, savršena odjeća... gotovo da sam se posramio sebe i svojih starih traperica. Sad me tek zanimalo zašto je takav muškarac na spomen mog imena reagirao onako žestoko. Martin je sjeo za stol do našeg i tog se dana nismo upoznali. No sada sam barem znao kako izgleda. Kad smo se sljedećeg dana sreli na hodniku banke, obratio sam mu se kao da one scene nije ni bilo.- Martine, čuli smo se neki dan telefonom. Ja sam Bojan! - nasmijao sam mu se. - Da? - značajno je podigao obrvu. Ponovno me oblio hladan znoj. Taj je muškarac doista imao nešto protiv mene. - Što vam nije jasno?Komisija se sastaje sutra i ne morate me zaustavljati po hodnicima. Možete nazvati, znate moj broj - drsko je dodao.Nisam dopustio da me zbuni njegov nadmeni stav. - Zapravo sam vas zaustavio jer želim znati jesmo li se ikada upoznali? Što sam vam skrivio da ovako reagirate? - Kako? - malo se zbunio. - Drsko, a bez razloga. Razgovarate sa mnom svisoka, ponašate se kao da sam vam smrtni neprijatelj, a ja ne pamtim da smo se ikad sreli!Jasnin bivšiIako sam očekivao ironiju ili još žešču reakciju, Martin je ipak spustio obrvu, netremice me gledajući. Prvo se grohotom počeo smijati, a kad je shvatio da mi i dalje ništa nije jasno, odmahnuo je rukom.- Ma dajte, molim vas! Što vam pada na pamet! Uostalom, pogledajte se, kako biste mi mogli učiniti nešto nažao? - rekao je, okrenuo se i otišao.Tek sada ništa nisam razumio. A samim time još sam se više zainteresirao da doznam što se događa. Prosvijetlilo mi se kad smo se jednom nakon posla slučajno našli u istom društvu, a on me stao provocirati pred kolegama. Nazivao me čudakom i smušenjakom koji je imao sreće da oženi najljepšu curu u njihovu gradu. Dakle, bio je zaljubljen u Jasnu, a ona ga nije htjela, shvatio sam.U tom trenutku bilo mi ga je žao. Jasnu nije bilo teško voljeti. Mila i plaha, svakome se lako uvukla pod kožu. A njemu je očito osvojila i srce. Nisam reagirao na provokaciju jer je svima bilo jasno da iz njega progovaraju ljubomora i alkohol. No kad sam ga sljedećeg dana ponovno sreo u banci, prišao sam mu i pozvao ga na kavu.- Što je to bilo s tobom i mojom ženom? Je li ona razlog tvom neprijateljskom ponašanju prema meni? - upitao sam. - Siguran si da želiš čuti odgovor? - Naravno! - kazao sam samouvjereno.Naručili smo kavu, a on je počeo govoriti. - S Jasnom sam bio u vezi dvije godine! - iznenadio me.Jasna mi ga nikad nije ni spomenula, a ja sam odmah počeo računati. Jasna i ja smo bili u vezi četiri godine, a u braku smo jednu. Dakle, njezina veza s Martinom mogla je biti samo srednjoškolska ljubav.- U isto vrijeme kad je bila i s tobom - rekao je kao da je znao o čemu razmišljam.- Toga je ljeta došla kući na praznike. Poznavali smo se otprije, ali smo se tek tada zavoljeli. Nisam znao da već ima mladića. Zaljubio sam se, a kako je i nakon praznika nastavila dolaziti svakog vikenda, mislio sam da i ona mene voli - pričao je.- Meni je govorila da joj je bolesna mama i zato svaki vikend mora kući - sjetio sam se tog razdoblja i od bijesa mi se lice zacrvenjelo.- Šutjela je o tebi sve dok te nije ovamo dovela kao svoga muža. Moja reakcija na spomen tvog imena bila je glupa i djetinjasta, ali nisam se mogao obuzdati. Znam da nisi ti kriv, ali bilo je jače od mene. Lagala je i tebi i meni. Došli ste kao tek vjenčani par i nisam htio kvariti vašu sreću. Šutio bih, no tada si me počeo proganjati po banci.- Nije mi bilo jasno zašto si se tako neprijateljski postavio prema meni. Nisam ti za to dao povoda - tiho sam rekao.- Strašno sam patio kad sam doznao da se udaje. Kad sam još čuo da ćete ovdje živjeti, poželio sam te zadaviti golim rukama. No sada, kad sam te upoznao, ne doživljavam te kao suparnika, nego kao još jednog koji je nasjeo na njezine čari. Čini mi se kao da se poznajemo i da ćemo se lijepo slagati. Nemam dojam da razgovaramo kao ostavljeni ljubavnik i prevareni suprug. Više kao dvojica naivaca koja su nasjela na isti štos - rekao je.- Ali ja nisam prevareni suprug. Tada još nismo bili u braku! - odgovorio sam i po njegovu pogledu shvatio koliko sam smiješan.Kako sam samo bio naivan! Vjerovao sam u priče o maminoj bolesti, a zapravo samo budala ne bi shvatila što se događa. Martin je naručio još jednu turu pića. Valjda se sažalio nada mnom.Kad sam se sat kasnije vratio u ured, odmah sam se bacio na posao. Nije mi bilo do razgovora s kolegama. Primijetili su moju rastrojenost, ali srećom nitko me ništa nije pitao. Na tome sam im bio zahvalan jer u suprotnom bih se valjda rasplakao kao ljuta godina. Još mi je bilo teško povjerovati da bi Jasna to napravila, ali osjećao sam da je sve istina. Bio sam toliko siguran u njezinu vjernost da bih za to stavio ruku u vatru. Koje li pogreške?! I zašto se uopće udala za mene kad je mogla biti s Martinom, ljepšim i boljim?Srce mi je prepuklo od boli. Jasna je dvije godine bila u paralelnoj vezi. A ja nikad nisam ni posumnjao. Nestrpljivo sam čekao da se vidimo i kažem joj sve što je ide. Njezina je izdaja bila toliko bolna da sam bio spreman i otići, vratiti se svojim roditeljima. Pretkraj radnog vremena zazvonio je telefon. Bio je to Martin.- Imaš li vremena za još koje piće? - upitao je.Na dva stolcaPristao sam. Možda je i bolje da još jednom razgovaram s njim prije nego što krenem s paljbom na svoju ženu. Jer, koliko god sam je htio zasuti uvredama, toliko sam se i bojao njezina odgovora. Što ako mi kaže da me ne voli, da se udala za mene samo zato jer je to obećala?- Znam kako ćemo se obojica osjećati bolje - rekao je i poveo me u kafić.Ture su samo dolazile i sat vremena kasnije nas smo dvojica pod utjecajem alkohola razgovarali kao da se poznajemo sto godina. Ne znam mogu li to zahvaliti velikim količinama piva koje sam nalio u sebe ili možda Martinovoj iskrenosti, ali toga sam se poslijepodneva ipak oslobodio negativnih emocija.- Drag si, nije te ona slučajno odabrala - rekao mi je Martin. - Da, ali kakva je to žena koja je toliko dugo sjedila na dva stolca? - zamišljeno sam odgovorio.- Između mene i Jasne planula je strast, ali tek sada vidim da je ljubavi imala samo za tebe. Dugo mi je trebalo da se s time pomirim. Kad sam doznao za tebe, tražio sam da te ostavi, no nije pristajala. Čak se više nije htjela ni naći sa mnom. Sad mi je jasno i zašto - rekao je.- Ne razumijem? Bolji si, jači, ljepši... svaka bi djevojka između nas dvojice odabrala tebe - čudio sam se.- Možda sada, ali nisam uvijek tako izgledao. U ono sam vrijeme bio problematičan, nisam radio, vukao sam se po kvartu sa sumnjivim društvom. Prvo vrijeme Jasna me je pokušala odvući iz tog svijeta, no nisam je htio slušati. Boljelo me, ali nisam se iznenadio kad mi je rekla da se udaje za drugog - priznao je.- Zbog nje si se kasnije promijenio? Zaposlio se, poradio na sebi i svom izgledu? - upitao sam.- Kad sam shvatio što sam trebao učiniti, već je bilo kasno. Odabrala je tebe - tiho je rekao.- Voliš li je još? - ljubomorno sam upitao. - Uvijek ću je voljeti, ali nikad neću ni pokušati stati na put njezinoj sreći!I tada sam se uvjerio kako ti opaki momci, kojih se svi toliko boje, doista imaju srca. Ulica ih je naučila fair playu. Možda ljudi koji poštuju društvene uzuse ne mogu shvatiti zakone ulice, ali oni definitivno postoje. Dokazao je to i Martin svojom pričom.Prešutio samDa mi je netko toga jutra rekao da ću se ovako družiti s bivšim mladićem svoje žene, odgovorio bih mu da je lud. Shvatio sam da je Martin također osjećajna osoba, a njegova oholost samo štit. Imao je i razloga da se tako ponaša. Jasni je poklonio srce, a ona ga je slomila. U ovoj apsurdnoj situaciji nas dvojica smo imali puno zajedničkog. Obojici nam je slomila srce, njemu prije dvije godine, meni sada.- Reći ćeš joj? - upitao me. - Naravno!- To nema smisla. Iako bi joj najveća kazna bila da ostane bez obojice, nema razloga da je ostavljaš. Ipak je tebe odabrala za svoga supruga. I vjerna ti je. Da sam na tvome mjestu, razmislio bih prije nego što bih joj rekao - savjetovao me.Nakon tih riječi doista mi više ništa nije bilo jasno. Na rastanku smo se čak i zagrlili. Teturao sam prema kući i pokušavao smisliti što sad. Mnogi bi se muškarci na mome mjestu posvađali, ako ne i potukli sa suparnikom, a nas dvojica smo se gotovo pa sprijateljili. Bilo je nešto drago u njemu, svidio mi se toliko da ga nisam želio za neprijatelja. Pun dvojbi ušao sam u kuću. Jasna je već spremila večeru.- Gdje si se zadržao? - upltala me i pokazala rukom na serviran stol.Nisam znao što učiniti. Gledao sam je nekoliko trenutaka i razmišljao bih li joj te špagete izvrnuo na glavu ili se pretvarao kao da se ništa nije dogodilo. No kažem li joj, mogli bismo se posvadati, a ona utjehu potražiti kod Martina... Ne, Jasna je moja. Nije se za njega udala, nego za mene i poslužit ću se lukavstvom, odlučio sam. Osim toga, ni s Martinom ne želim suparnički, nego prijateljski odnos.- Oprosti, zadržao sam se s kolegama s posla. Nadam se da se ne ljutiš.Jasna me začuđeno pogledala. U takvom me stanju dosad nije vidjela. Miris alkohola širio se iz mene, a ja sam se silno trudio da ne padnem na sofu. Nije joj bilo jasno što se događa, ali shvatila je da je nešto prouzročilo ovu promjenu.- Smiješan si. Radije lezi i odspavaj malo, poslije ćeš jesti - rekla je. - Postoji jedan mali problem - priznao sam. - Koji? - Ispraznio sam naš račun. Potrošio sam cijelu plaću. - Nije važno. Još nam preostaje moja - odgovorila je i pomogla mi da se ispružim.Prišla mi je i poljubila me, ali učinila je to nekako oprezno, puno nježnije nego inače, kao da me prvi put ljubi. Je li osjećala što se sprema? Možda joj je netko rekao da me vidio kako pijem s Martinom razmišljao sam i zaspao.Sljedećeg jutra shvatio sam da je Martin u pravu. Jasna ne treba znati za naš susret. Alkohol mi nije pomogao da zaboravim njezinu prijevaru, ali sam se puno bolje osjećao. Jasna me uvjerila da joj je stalo da me zadrži pored sebe, inače ne bi tako lako prihvatila što sam cijelu plaću potrošio na piće. Svaka druga žena vrištala bi kao luda. Toga sam jutra dugo razmišljao o Martinu i shvatio da ju je zapravo pustio da ode. Lijep, muževan, snažan i uvijek dotjeran, lako mi ju je mogao preoteti, a ipak to nije učinio. Zašto? Možda je i njemu bilo jasno da zaslužuje boljeg od opakog momka s ulice. A možda ga je zaustavio ponos kad je doznao da ima drugog. Činjenica je da se dostojanstveno povukao. A Jasna? Nema smisla da događaj iz prošlosti naruši naše skladne bračne odnose. Zato nikad neće doznati da znam za njezinu prijevaru prije braka.
Ukoliko pišete priče, smatrate da ste dobri u tome i želite da vas promoviramo objavljivanjem vaše priče na našem portalu, putem priložene forme nam možete poslati vaš autorski uradak.• Priču možete objaviti anonimno ili sa svojim podacima (ime i prezime, slika profila, kratak tekst "O meni" i link Facebook profila).• Vaši kontakt podaci (adresa, telefon, e-mail) se NE OBJAVLJUJU!• Priče koje nam pošaljete objavljuju se u rubrici: GOST AUTORI.• Priče gost autora ne honoriramo i one služe isključivo u svrhu vaše promocije.• UVIJET ZA OBJAVU PRIČE je da je ona pročišćena od gramatičko/pravopisnih grešaka i da zadovoljava osnovne stilske kriterije. Prije slanja svakako pregledajte priču i ispravite eventualne greške/nedostatke!• VAŽNO: tekst priče obavezno mora sadržavati znakove sa kvačicama, npr. umjesto 'zivot' treba pisati 'život' i sl. Obratite pozornost na ovo prije slanja priče.• Ukoliko priča ne zadovoljava osnovne stilske i/ili gramatičke kriterije ili su podaci nepotpuni, zadržavamo pravo da ne objavimo priču.[iphorm id=3 name="Autorska prica"]Ukoliko bi bilo problema sa slanjem priče preko ove forme, priču (zajedno sa traženim podacima) možete poslati i na mail: centaur4@gmail.com ili u inbox na Facebook stranici: FB Životne priče.
Konačno je zabava završila i posljednji su gosti napustili naš dom. Rea, naša kći, legla je nešto ranije u krevet jer je sljedeći dan morala rano ustati radi priprema za maturu i tako se ostvarila moja želja da ostanem nasamo s mužem. Još prije samo nekoliko sati vratio se doma s brdom poklona nakon dugih godinu dana izbivanja, no ja sam sada čeznula za nečim sasvim drugim.- Priredila si mi stvarno fantastičan doček - rekao je ušavši za mnom u kupaonicu. Dok je pogledom prelazio preko mog tijela, u njegovim se očima caklila žudnja. - Nedostajala si mi - šapnuo je privukavši me u zagrljaj. - Ovih godinu dana bez tebe bilo je najusamljenije razdoblje u mom životu.Srce mi je poskočilo od radosti. Nije li ovo bila najljepša moguća ljubavna izjava nakon dugih godina braka? Obgrlio me rukama oko struka i počeo nježno milovati. Između njegovih toplih prstiju i mene ispriječila se samo tanka tkanina moje spavaćice.- Nemaš pojma koliko sam mislio na tebe... Njegova strast se iz trena u tren sve više rasplamsavala, raspirujući istodobno i plamen u meni. U nekoliko pokreta moja je spavaćica skliznula na pod i sad sam ostala gola pred njim.- I ti si meni užasno nedostajao - rekla sam i to je bilo sve što sam uspjela izgovoriti jer mi je već zatvorio usta dugim, strastvenim poljupcem. Osjetila sam kako mi cijelo tijelo prožimaju žmarci. Koliko li je samo vremena prošlo otkad smo se posljednji put ovako ljubili. Činilo se, čitava vječnost.Nešto kasnije u spavaćoj sobi, dok su se naša tijela u neopisivoj strasti stapala u jedno, osjećala sam se najsretnijom ženom na svijetu. Bilo je veličanstveno imati ga ponovno pokraj sebe i biti samo njegova. Te večeri, u njegovu zagrljaju, zaspala sam nakon dugo vremena istinski sretna i spokojna.Jutro je stiglo brzo, kao da noći nije ni bilo. Probudile su me prve jutarnje zrake koje su prosule zlatno svjetlo po našem krevetu. Podbočila sam se o lakat i zagledala u toliko voljeno lice. Kako sam samo voljela tog muškarca! I kako sam samo bila sretna što je ponovno bio kod kuće. Sada je u mom životu zaista sve bilo savršeno: moja kći Rea bila je na pragu mature, moj muž se konačno vratio doma iz Alžira, gdje je poslovno proveo godinu dana, a ja sam zajedno sa svojom prijateljicom Katarinom trebala otvoriti malu trgovinu u gradu, za što su pripreme već bile u punom jeku.Nevoljko sam se odvojila od svog usnulog muža i ustala iz kreveta. Prebacivši preko sebe kućni ogrtač i uskočivši u mekane papuče, nečujno sam izišla iz sobe. Voljela sam našu kuhinju okrenutu prema istoku jer je ujutro uvijek bila okupana suncem. Tako je bilo i sada. Zadovoljno se protegnuvši, pristavila sam vodu za čaj. Bila je doduše subota, ali Rea je, kao i svake subote posljednjih tjedana, imala pripreme za maturu. Bacila sam pogled na sat i zaključila da je već trebala ustati.- Rea! - povikala sam uz stepenice prema katu gdje se nalazila njezina spavaća soba. - Požuri, zlato, da ne zakasniš. Doručak te čeka. Znaš da nije dobro na prazan želudac...Nisam stigla dovršiti rečenicu jer se Rea već pojavila i sjurila dolje.- Nisam gladna - promrmljala je kad je ušla za mnom u kuhinju. Na leđima je već imala ruksak i samo je s nogu otpila gutljaj čaja.S osuđivanjem sam gledala njene podrapane traperice i široku, neurednu majicu.- Pa to je strašno kako ti izgledaš, dijete - rekla sam poželjevši da je opet ona mala djevojčica kojoj mogu odrediti što će odjenuti. Ali, Rea si više nije dala ništa reći.- To je hipijevski stil, mama. Ti to ne kužiš!- Nemoj zaboraviti da se večeras vraća Darija! - povikala sam za njom dok se udaljavala. - Ispeći ću kolač, možeš ga ponijeti sa sobom kad poslije škole podigneš Ivu iz vrtića! Darija će se radovati što si joj sve tako lijepo pospre...Moje posljednje riječi izgubile su se u tresku vrata. Kroz kuhinjski prozor mogla sam vidjeti Reu kako brzim korakom hita prema autobusnoj stanici. Kad je počela nositi tu široku odjeću? Već tjednima nisam u prljavom rublju pronašla niti jednu njenu usku majicu ili topić. I svoje kratke suknje gurnula je na najdonju policu u ormaru. Je li to bilo povezano s njezin novim dečkom? Zar on nije volio da nosi odjeću koja naglašava obline? Na žalost, nisam znala tko je sretnik. No, da je naša kći prvi put istinski zaljubljena, to se na njoj dalo vidjeti već iz aviona.- Nikakvo čudo. Navršila je osamnaest, ove će godine maturirati - zabrundao je moj muž kad sam mu rekla kako mi se Rea odjednom čini odraslom. Zapravo me mučilo što nisam ništa znala o njenom novom dečku. Kao da je pročitao moje misli, dodao je:- Uostalom, ne sjećam se ni da si ti u njenoj dobi rekla i jednu jedinu riječ svojim roditeljima o meni. Sjećala sam se toga i ja. Imala sam devetnaest kad smo se upoznali. Ja sam tada bila mlada naučnica u jednom trgovačkom poduzeću, a on sedam godina stariji kolega. Zaljubila sam se u njega čim smo se upoznali i stalno sam se trudila biti u njegovoj blizini. A na božićnoj proslavi odlučila sam krenuti i u osvajački napad.- Ti si ovdje najzanimljiviji muškarac. Tako si drukčiji od ostalih - rekla sam mu bez imalo uvijanja. Zbunjeno me gledao. - Jesi li ti uvijek tako otvorena? - nasmiješio mi se. - Uglavnom!Moje iskustvoNakon što se cijele večeri više nismo odvajali jedno od drugoga, ponudio je da me odveze kući. No prije nego što je uspio upaliti motor svog automobila, već smo bili jedno drugome u naručju i strastveno se ljubili. Nakon toga odvezli smo se u njegov podstanarski stan i vodili ljubav na njegovom uskom, samačkom krevetu. Bila je to nezaboravna noć, u njegovu sam naručju zaboravila na cijeli svijet.- Najradije bih ostala cijelu noć ovdje s tobom - rekla sam mu kasnije zaneseno. - Ali, moja mama čeka budna i neće zaspati dok ne čuje okretanje ključa u bravi.Dvije godine smo držali našu ljubav u tajnosti. Moji su doduše znali da sam zaljubljena, ali u koga, to im nisam htjela reći. Rekla sam im tek kad sam bila u četvrtom mjesecu trudnoće. Tada sam ih i upoznala s Brunom. Na sreću, već sam bila primljena za stalno na posao, što je ipak pridonijelo tome da moj otac ne iskoči iz kože. Ovako je moj budući muž bio u njegovoj milosti i dobrodošao kao zet.Baš zato što sam se sjećala sebe u tim mladim godinama, nisam htjela navaljivati na Reu. Bila sam zapravo sigurna da će nam i sama kad bude spremna otkriti ime mladića u kojeg se zaljubila, pa i upoznati nas s njime. Osim toga, sad je bila punoljetna i imala je pravo zadržati svoj privatni život za sebe.Kad je bila mlađa, muž i ja smo mnogo razgovarali s njom o svemu, pa i o seksu. Raspravljali smo o različitim sredstvima za zaštitu i zajedno pregledavali materijale koje su vezano uz tu temu dobili u školi. Međutim, kasnije se Rea, kad god bi se načela ova tema, počela povlačiti u sebe, što me pomalo brinulo.Kobne instrukcije- Ma nema razloga za brigu! Naša mala prolazi kroz stres pred maturu - uvjeravao me muž. Zapravo, i nije mi bilo tako teško zamisliti da je upravo matura bila krivac za boru koja se povremeno duboko urezivala u Reino čelo. Pogotovo problematična bila joj je matematika, no taj smo problem na sreću uspjeli riješiti instrukcijama koje joj je davao Mladen, naš susjed, inženjer informatike. Istodobno, Rea je čuvala Mladenovu kćer Ivu te na taj način popravljala svoj džeparac. Ivina mama, Mladenova žena Darija, vratila se ubrzo nakon poroda na posao.- Moram raditi. Poludjela bih kad bih bila samo domaćica - objašnjavala mi je jednom kad sam je upitala ne misli li da je Iva još premala da ju odvaja od sebe. Za razliku od moje ambiciozne susjede, mene je život kućanice oduvijek ispunjavao i to sam otvoreno i priznavala.- Moglo bi se reći da je Iva mala "nezgoda" koju sam ja prouzročila - povjerila mi se hihoćući te večeri kad smo nas nekoliko obitelji iz susjedstva zajedno čekali novu godinu. Vjerojatno je razlog za njenu iskrenost bilo malo previše ispijenog šampanjca.- Zapravo se Mladen još nije namjeravao ženiti, a još manje imati djecu. Stalno se izgovarao kako nemamo financijske uvjete, no onda je naslijedio ovo gradilište i oveći iznos gotovine od svoje krsne kume. Usprkos tome, još se nećkao, a onda sam ja...- A onda si mu ti malo pripomogla - završila sam njenu misao, shvaćajući odjednom kako se njihova priča odvijala. Darija je pripito kimnula glavom i namignula mi.- Na svoj trideseti rođendan pomislila sam: sad ili nikad! I tako sam prestala piti pilule i ubrzo nakon toga ostala sam u drugom stanju. I tako je sada sve u najboljem redu! Mladen je toliko divan otac da mislim kako bih za koju godinu mogla ponoviti cijelu priču. Mislim, ostati ponovno u drugom stanju. No, do tada mi je najvažniji posao. Baš sam sretna što mogu računati na Reu. Tvoja kći je pravo zlato!Rea je pet puta u tjednu podizala malenu Ivu iz vrtića i čuvala je dok se Darija ne bi vratila doma. Prije šest tjedana preuzela je i čišćenje kuće i kuhanje jer je Darija morala u toplice zbog ozljede jednog kralješka. U posljednje sam vrijeme svoju kćer viđala samo ujutro, za doručkom, no sada se sve trebalo vratiti na staro jer se Darija navečer vraćala kući.Bog zna kako je Rein dečko gledao na taj njezin posao. Bilo je očito da uz školu i čuvanje djeteta ne može imati puno vremena za tog mladića. No, zato je uvečer provodila sate i sate s njim na mobitelu iza zatvorenih vrata.- Pusti me na miru i prestani mi postavljati ta svoja glupa pitanja! - obrecnula se na mene kad sam joj jednog popodneva ponovno postavila pitanje vezano uz njenu tajanstvenu ljubav. - Ne miješaj se toliko u moj život! Prestrašeno sam gledala za njom dok je hitala prema susjedovoj kući, u jednoj ruci držeći kolač koji sam ispekla za Darijinu dobrodošlicu, a u drugoj malenu Ivu. Što li se to s njom događalo? Kako li je to samo razgovarala sa mnom? A da mi možda nije zatajila neke loše ocjene u školi? Nedavno je pisala test iz matematike i možda su već stigli rezultati. U svakom slučaju, odlučila sam ozbiljno razgovarati s Reom o tom njenom čudnom ponašanju u posljednje vrijeme. I o tim njenim mučninama pred testove. Možda bi joj pomoglo neko biljno sredstvo za umirenje.- Rea je zaslužila svaku pohvalu! Prekrasno je brinula o kući dok me nije bilo. Ne bih ni sama bolje - Darija je na sva usta hvalila našu kćer u nedjelju ujutro kad mi je došla vratiti pladanj od kolača. Usput mi se srdačno zahvalila na lijepom iznenadenju i upitala me zašto nisam sama došla do nje. - Bili smo pozvani na rođendan jednog Bruninog kolege s posla. Bilo je već prilično kasno kad smo se vratili doma, a i kod vas je bio mrak.Rein trbuhOd tog je dana prošlo dosta vremena, a da nisam vidjela Dariju. Katarinina i moja trgovina počela je s radom i imala sam drugih briga od druženja sa susjedima. Gotovo mjesec dana kasnije srele smo se sasvim slučajno u gradu i dogovorile za popodnevnu kavu.- Ispeći ću kekse za Ivu. Znam da ih jako voli - ponudila sam se.- Nema potrebe, Ana - Darija je odmahnula glavom. - Odvela sam jučer Ivu k mojoj mami. U vrtiću obavljaju nekakve radove pa će neko vrijeme biti zatvoren.Kao što smo se i dogovorile, tog popodneva došla je k meni. Dok sam nam kuhala kavu, ona je pripovijedala o svom boravku u toplicama.- Odsad ću raditi samo pola radnog vremena, tako ću moći sama brinuti o Ivi - izvijestila me.Navodno su joj ondje, kako je rekla, napravili detaljne pretrage i pored ukliještenog živca utvrdili povišene masnoće u krvi te upalu želučane sluznice. Savjetovali su joj neka malo stane na loptu s poslom i ona je upravo to namjeravala učiniti.- Već sam razgovarala sa šefom - nastavila je - i on se slaže sa skraćenim radnim vremenom. Uvjerila sam ga da posao neće trpjeti, a njemu je to u krajnjoj liniji najvažnije. Tako ću već od sljedećeg tjedna sama voditi Ivu u vrtić i podizati je. Možeš to, molim te, prenijeti Rei?- Zašto joj ne kažeš sama? - začuđeno sam je pogledala. - Mladen joj gotovo svaku večer daje instrukcije iz matematike.- Ne znam - Darija je slegnula ramenima. - Jučer je nisam vidjela, a ni prekjučer. Možda zato što Mladen u posljednje vrijeme, puno radi i kasno dolazi doma pa nema vremena za instrukcije.Čudno! I jučer i prekjučer Rea je, kao i obično, izišla iz kuće i kasno se vratila doma.- Onda je vjerojatno sa svojim dečkom - zaključila sam naglas. - Znaš da se Rea zaljubila? Ma da, ni nama nije ništa rekla, ali vidim po njoj da je u oblacima!Navečer, dok se Rea uređivala, ponovno sam načela tabu temu o dečku.- Sigurno će mu biti drago što ćeš sada imati više vremena za njega - okolišala sam. - Izlazite li i večeras zajedno? Hoće li možda doći po tebe? Ako dođe, mogla bi ga pozvati da nakratko uđe.- Ne pada mi na pamet! - njezine tamne oči ljutito su sijevnule. - I prestani se toliko miješati! Sve što trebaš znati jest to da sam sada punoljetna i da mogu raditi što hoću!Prestrašeno sam ustuknula. Već sam zaustila da joj odgovorim onom dobro poznatom "tako dugo dok si pod našim krovom...", ali ipak to nisam učinila. Ovaj put bi to, s obzirom na krajnje napetu situaciju, bilo sasvim neprimjereno. Ponovno sam prekorila samu sebe radi svoje znatiželje i ponovno se podsjetila da ni ja nisam bila mnogo drukčija u njenim godinama. Zato sam odlučila ne čeprkati po njenoj intimi i ne tražiti da mi otkriva svoje tajne. No, onda je osvanuo taj jezivi dan kad je tajna sama izišla na vidjelo...Imala sam termin kod frizera i upravo bila na putu prema salonu kad sam ugledala neobičan prizor. Nedaleko od mene niz ulicu stajali su Mladen i naša Rea. Već bi to samo po sebi bio neobičan prizor, no oni su upravo izišli iz liječničke ordinacije. A onda i taj pogled kojim su jedno drugo gledali. Kad su se trenutak kasnije poljubili, od šoka sam ostala bez zraka. No, ni to nije bilo najgore. Najgore je tek trebalo uslijediti kad je nakon poljupca Mladen položio ruku na Rein trbuh!Odjednom mi se počelo vrtjeti u glavi. O Bože, ne, vrištalo je u meni! Nemoj da to bude istina!Zgranutoj od onoga što sam upravo vidjela, na tren mi je bilo hladno, a na tren vruće kao da imam temperaturu. U meni je divljala oluja osjećaja, a nevjerojatan prizor koji sam upravo vidjela prikovao me za moje vozačko sjedalo. Kad sam konačno ponovno postala sposobna za nekakvu reakciju i drhtavih koljena izišla iz auta, Mladen i Rea već su ušli u njegov automobil i odvezli se. U glavi mi je zvonilo i bubnjalo dok sam se primicala ulazu iz kojeg je maloprije moja kći izišla s našim susjedom. Na zlatnoj mesinganoj ploči stajalo je "ginekološka ordinacija". Znači ipak!Sve je jasnoOko mene se odjednom sve počelo okretati. Pa naravno! Sve je sad bilo kristalno jasno. I široka odjeća i njezino čudno ponašanje. Niti njezine mučnine nisu bile uzrokovane stresom zbog učenja kako sam mislila. Rea je bila trudna! A otac je, bez sumnje, bio obiteljski čovjek - naš susjed i prijatelj!Mladen i naša kći! Kako je to moguće? Kako je mogao biti tako beskrupulozan i zavesti naše dijete! Rea je tek navršila osamnaest, a on je dvostruko stariji od nje. Kako je samo mogao tako iznevjeriti naše povjerenje? I koliko dugo je to sve trajalo? Moralo je početi još i prije Darijinih toplica. Kako je bilo moguće da nisam ništa primijetila?Moj cijeli svijet se počeo urušavati. Morala sam misliti na Dariju koja je, kao i Bruno i ja, živjela u neznanju. Morala sam misliti i na malenu Ivu.Ukočenih udova i pogleda, odvezla sam se ravno k mužu na posao i ispričala mu što sam upravo vidjela. Ni on nije mogao vjerovati da to može biti istina i pokušavao me uvjeriti da sam nešto pogrešno shvatila.- Da si ti vidio ono što sam ja vidjela, ne bi sada ovako govorio! - nestrpljivo sam ga prekinula. - Idem sada ravno k toj ništariji i pozvat ću ga na red!Bruno je imao još jedan važan sastanak i morao je ostati na poslu. Molio me da pričekam dok i on dođe kući i da ništa ne poduzimam bez njega.- Pokušaj se smiriti. Zajedno ćemo to razjasniti. No, doma me čekao još veći šok. Tek što sam zakrenula u našu ulicu, ugledala sam pred Darijinom i Mladenovom kućom taksi. U njemu je sjedila mala Iva, i baš kad sam htjela poći prema njoj, iz kuće je s putnom torbom u ruci izletjela Darija. Lice joj je bilo otečeno od plača dok je hitala prema taksiju. Odmah iza nje na dovratku se pojavio Mladen.- Molim te, Darija, vrati se! - povikao je za njom, no ona se nije osvrnula.- Nosi se dovraga! - samo mu je doviknula preko ramena prilazeći taksiju. - Javit će ti se moj advokat pa ćeš s njim razgovarati.A onda je ugledala mene.Tvoja kći, ta podla zmija, zavela je mog muža. Jesi li znala za to? Rea će roditi njegovo dijete! Mladen mi je to upravo priznao.Dalje je nastavila vikati, neprestano ponavljajući kako je Rea zavela njenog muža.- Mislim da je prije bilo obrnuto - bilo je jedino što sam uspjela prozboriti osjećajući kako me oblijeva vrućina.Oni se voleNo, Darija je već ušla u taksi i on je krenuo. Taman kad sam se bijesno okrenula prema Mladenu, on je zalupio vratima. No nije se smio izvući tek tako. Kad sam se ljutitim korakom uputila za njim, odjednom se pored mene stvorila Rea.- Nemoj, mama - uhvatila me za ruku i natjerala da stanem. - Mladen će danas popodne doći k nama, kad se tata vrati s posla, i onda ćemo o svemu razgovarati.- O čemu to? - glas mi je bio histeričan. - O tome kako ti je napravio dijete?Nisam više mogla kontrolirati svoj bijes i sad sam, ne obazirući se na susjede, doslovce urlala na nju.- Prokletstvo, Rea! Kako si to mogla učiniti Dariji? Rea je počela plakati.- Molim te, idemo unutra. Ili hoćeš da nas cijelo susjedstvo čuje?Stisnula sam usnice i šutke krenula prema kući. Bila je u pravu. Nisu svi morali znati kakvu je sramotu doživjela naša kuća.Prvo na što sam pomislila bio je abortus. - Koliko si trudna? - upitala sam je drhtavim glasom. - U jedanaestom sam tjednu trudnoće i namjeravam zadržati dijete! - prkosno mi je odgovorila isturivši bradu. - Volim Mladena i on voli mene.- Pa jesi li ti sasvim izgubila razum? - provalilo je iz mene. - Znaš li ti što to znači? Mladen već ima ženu i dijete, tko će biti otac tvom djetetu?- Razvest će se.- A što ako neće? Isti ovaj argument predočio joj je i Bruno, no Rea je ostajala tvrdoglavo pri svome. A onda je došao i Mladen. I on nas je uvjeravao da voli našu kćer i da se namjerava razvesti od svoje žene.- Da Darija nije ostala trudna, nikada se ne bih oženio njome. Zapravo smo već bili pred raskidom, ali onda se to neplanirano dogodilo. Ovo što osjećam prema Rei, to je prava ljubav. Nikad nikoga nisam volio kao vašu kćer.- Mladen me nije zaveo - nadovezala se sada i Rea. - I ja sam to htjela isto koliko i on jer se volimo. Pokušali smo se oduprijeti toj ljubavi, ali ne možemo jedno bez drugoga!Nakon njihova izlaganja sjetila sam se kako mi se Darija povjerila da je namjerno prestala piti pilule i natjerala Mladena na brak. Je li osjećala da ju je namjeravao ostaviti? Vjerojatno.- Nemojte nas pokušavati razdvojiti i nemojte me tjerati da biram, jer se neću moći odreći voljenog čovjeka - rekla je Rea, odjednom u maniri sasvim odrasle i ozbiljne žene.I tako, što smo drugo mogli nego poslušati je. Ako je to zaista bio njen izbor, što smo mi tu mogli promijeniti. Uostalom, njihova veza i nije bila toliko strašna koliko se na prvi pogled činilo. U međuvremenu su se Darija i Mladen razveli. Ona se posvetila karijeri i navodno je već uplovila u novu vezu. Malena Iva provodi mnogo vremena s Mladenom i Reom, koju od ranije neizmjerno voli jer je provela s njom više vremena nego s rođenom majkom. Bruno i ja, mi ćemo uskoro postati sretni djed i baka, a Rea je na naše neizmjerno zadovoljstvo odlučna upisati studij biokemije čim dijete malo poraste. I tako je sve ponovno sjelo na svoje mjesto. Danas se samo mogu nasmiješiti kad se sjetim kako sam mislila da mi se srušio cijeli svijet i da nikad više neću biti sretna.
Osvanuo je tmuran dan nad Novim Sadom. Mart je. Tek je osam, ostaću još malo u krevetu. Prijaće mi san. Ovaj dan sam čekala punih dvadeset godina. Moja prva ljubav i ja večeras ćemo izaći na večeru. Razgovaraćemo o proteklim godinama, o usponima, padovima o onome šta smo sanjali i maštali prije dvadesetak godina. Još uvijek me čudi zašto nas ovaj grad nije prije spojio. Dolazio je on ovdje. Ipak valjda sudbina nije htjela da ukrsti naše životne pute. Kroz glavu mi prolazi jučerašnji dan. Juče sam išla da preuzmem knjige koje mi je poslala koleginica iz Podgorice. Čekajući knjige, gospodin u sivkastom mantilu me upita:- Izvinjavam se gospođice, ili gospođo (to je vjerovanto rekao kako bi se uvjerio da sam to zaista ja).- Ne mogu da vjerujem - pomislih. Nakon toliko godina, ponovo se gledamo u oči. On i ja! Isti! Godine ga nisu promijenile. Tek po neka bora, dokaz da su godine prošle, poneka sijeda. Gledam ga. Pogledom prelazim preko desne ruke, tu je. Vječni dokaz ljubavi. Burma. Pa, šta?! Ko je meni kriv što se nikada udala nisam...?- Suzana ostala si zauvijek ista?- Luka ni tebe godine nisu ništa promijenile. Čudno da nas ovaj grad nije ranije spojio?- Nisam sve godine bio ovdje. Živio sam u Švedskoj. Znaš moj san. Švedska! Ponekada sam dolazio u Novi Sad ali više sam vremena provodio u Švedskoj.- Znam, tvoj san! Ne mogu da vjerujem da te vidim. Zaista se nisi promjenio.- A, tek ti, mila moja. Sada zaista žurim tu sam s klincima. Kada imaš vremena da se vidimo i ispričamo?- Sutra je nedelja. Imam slobodno popodne ... - Može naravno. Ako želiš čekam te na ovom mjestu u 16h? - Vidimo se!Lavina sjećanja navire. Prošlo je dvadeset godina. Dvadeset punih godina od kada smo se posljednji put na Vaskrs naveče vidjeli u našem rodnom gradu. Tada su nam se putevi razišli. Uvijek sam vjerovala da ćemo se negdje sresti - naviru sjećanja.Upoznali smo se prije dvadeset i pet godina. Bila sam osamnaestogodišnjakinja koja je pohađala srednju ekonomsku školu i sanjala da jednog dana budem profesorica. On je studirao u drugom gradu i sanjao da postane uspiješan. Nije važno u čemu, samo da se proslavi i obogati. Zavoljeli smo se. Nježno i iskreno kako se samo prv put može voljeti. Voljeli smo se, živjeli za srećne zajedničke trenutke. Uživala sam u svakom njegovom pogledu, dodiru. Slušala njegove riječi i sanjala da ću i ja jednog dana otići u taj daleki grad. Bio si moje sunce, nebo, osmijeh ... Onda je došao dan tvog povratka. Rekla sam ti „Čekaću te“. Nasmijao si se. Rekao si mi „Ne, nemoj, živi, uživaj, sanjaj, maštaj, izlazi ..., ovakvih kao ja biće a tvojih godina nikada više“. Ne, ipak ću te čekati - pomislih. Javljao si se kada si i koliko mogao. U dalekom gradu si studirao i radio. Rodno mjesto si napustio sa 18 godina s ciljem boljeg života te putem uspijeha. Uvijek si bio ambiciozan, za razliku od mene. Nisi dolazio. Patila sam, čeznula a podjednako bila srećna što te tamo negdje imam. Baš tebe. Čekala sam te, čekala. Kada si došao, nisam mogla da vjerujem da sam dočekala dan tvog povratka. Ponovo sam bila srećna, nasmijana, disala sam. Voljeli smo se. Voljeli na obali naše rijeke, na klupama našeg djetinjstva. Sanjali smo da ću ja doći u Novi Sad da ćemo tamo biti srećni. Na rastanku si rekao da bi volio da ja dođem kod tebe. Zbog tebe sam svakodnevno učila i vrijedno obavljala sve poslove, kako bi mi roditelji dopustili da odem kod tebe. Dopustili su. Kada su vidjeli koliko te volim, morali su me pustiti. Nikada neću zaboraviti to aprilsko veče kada si me čekao na autobuskoj stanici u Novom Sadu. Koliko sam te grlila. Zaista ništa se ne može porediti sa žarom prve ljubavi. Bila sam presrećna. Kada sam došla u tvoj stan suze su mi krenule od radosti jer nisam mogla da vjerujem da sam s tobom. Nakon toliko čežnje, suza, ljubavi ja sam pored tebe. Uvijek sam se pitala „Ima li šta jače od prve ljubavi?“. Šetali smo Petrovaradinom, gledali Dunav. Zaljubila sam se još više u tebe u Novi Sad, u Dunav, u Đoletove pjesme. A, tek prvi put. „Može li se više voljeti od prve ljubavi?". “Tada ali i danas godinama poslije vjerujem da čovjek samo jednom iskreno, pravo bez rezerve voli. Samo prva ljubav je prava a sve ostale su kopije. Sada mogu reći da je mnogo ljepšta kada se nje sjetimo nego kada je doživimo. Sjećanje je valjda neka smiješna rupa u našoj glavi koja sitne stvari preuveličava.Vrativši se u rodno selo, pripremala sam maturski rad i odbranu istog. Misli su bile daleko, kod tebe, na obali Dunava ispod mosta koji krije prave, prve ljubavi. Čekala sam te. Nisi dolazio. Obaveze, uvijek sam te pravdala. Dok su mnogi govorili ne budu naivna, ima tamo drugu, ostaviće te. Nisam im ni riječi vjerovala. Te godine sam završila srednju školu ali zbog materijalne situacije nisam mogla da upišem željeni fakultet.Onda si došao. Jednog avgustovskog jutra zakoračio si u svoje rodno selo. Nisam mogla da vjerujem da ponovo šetaš svojim sokakom. Eh te sreće. Voljeli smo se ponovo. Naša rječica u rodnom gradu bila je Dunav. Zatim si rekao nešto što i danas poslije toliko godina pamtim „Suzo moja ne čekaj me više. Moraš znati da je Novi Sad grad mojih želja i snova te da dok ne ostvariš neke svoje ciljeve ne želiš ozbiljnu vezu.“ Tušila sam se u suzama. Danima, noćima nisam imala sna. Koliko povrijediti može prva ljubav znamo samo mi koji smo je skupo platili. Poslije toga si dolazio u rodni grad. Uvijek isti. Viđali smo se uvijek. Voljeli. Svi oko nas su to vidjeli sem možda nas dvoje. Jednom mi je moja Sanja rekla „Suzo moja na Luki i tebi se zaista vidi da čeznete jedno za drugim, eh kada bi vas Bog spojio, malo tu nedostaje, ne treba puno. Samo sam pustila suzu. Znala je ona da ću te odnijeti u grob, ali znala je isto i da ćeš i ti mene.Put nas je vodio na dvije strane ali oboje smo znali gdje nam srce pripada. Ja sam se zatim zaposlila i upisala fakultet. Ipak nije to bilo ono što sam željela. Željela sam mnogo više. Radila sam gdje nisam imala ni jedan slobodan dan, fakultet nije bio koji sam ja htjela. Ponovo sam patila. Ti si u Novom Sadu išao putem svog sna. Polako si završavao fakultet, napredovao u firmi. - Bila sam srećna zbog tebe.Ja sam sanjala da napustim naš rodni grad i odem baš kao i ti negdje daleko. Ubijala me ta mala sredina, čeznula sam za visokim zgradama, širokim ulicama, velikim metroima ... Voljela sam ja selo, prirodu, ali nisam voljela svoj rodni grad. Sanjala sam tebe i sebe negdje na nekom salašu kako zaljubljeno i srećno se igramo sa našom kćerkicom. Eh, želje moje pusti snovi. Moje rodno mjesto je bilo malo, isti ljudi, male mogućnosti za uspijeh, što je najgore loši ljudi. Uvijek sam žalila što sam rođena u tako ružnoj sredini a uvijek se tješila istim, da moji roditelji nisu iz tog mjesta. Iskreno a nisam srcem ni pripadala tamo od kuda su oni.Momci ... Uvijek su imali tu neku moć da me povrijede. S vremenom sam postala drugačija. Prestala sam da vjerujem ljudima. Prestala sam da tražim u ljudima nešto dobro jer su mi uporno davali zlo i laži. Radivši imala sam dovoljno za koliko - toliko normalan život. Reklo bi se tek da ne tražim od svojih, od majke napaćene i oca koji godinama pije tražeći lijek u tom otrovnom piću. Gledala sam ih. Ne mogu ih ostaviti a ne mogu ni ostati sa njima.- Ti si dolazio češće. Tvoji roditelji već su bili bolesni, a i željni tebe. Viđali smo se. Čuo si za par mojih neuspijelih veza, čuo si za tatu, čuo si da ni moja majka nije zdrava. Nisi mi mogao pomoći. Jednom si mi na onoj istoj obali rijeke gdje smo se prvi put poljubili rekao „Suzana proćiće godine, već polako prolaze, osijetiš ih i sama, ali nikada te neću zaboraviti, ne mogu ti obećati da ću biti tvoj a ne mogu ti ni reći da neću biti uz tebe, gdje god te put odvede budi mi srećna. I još nešto, kada se budeš udavala, udaj se za dobrog čovjeka, ne mora biti ni lijep samo da je dobar i bogat, barem kada čujem za tebe da znam da si srećna i da ne živiš siromašno“.- Luka zašto mi to govoriš? - Shvatićeš jednom.Tu veče smo bili skupa. Razgovarali smo o proteklim godinama, o mom fakultetu, o poslu. Govorila sam da mrzim svoje radno mjesto ali da moram raditi. Govorila sam da me šefovi maltletiraju ... Slušao si me ali mi nisi mogao pomoći. Valjda su bila teška vremena, svako se borio za svoju koru hljeba. Nakon tvog odlazka željela sam samo jedno. Željela sam da nam se ponovo putevi sretnu i da budemo srećni. Ipak život je kao uvijek pisao druge listove.Shvatila sam tvoje riječi. Želio si da se udam bogato, baš zbog toga što si ti ženio bogatu kćerku svog gazde. Baš kao u Đoletovoj pjesmi, želio si konje vrane po livadi razigrane, a volio lijepu al' sirotu.Život je tekao. O tebi bih tek ponekada čula po koju riječ. Tek da si srećan, da ti je dobro, da si diplomirao te da si dobio bolje radno mjesto.Meni je život pisao neki drugi roman, sasvim drugačiji od onog kojeg sam sanjala. Na poslu sam imala velikih problema, van njega još više. Tata je pio, majka je bila bolesna. Gledala sam ih kako tonu, rone, padaju. U majci sam vidjela sebe. Sve ljubavne veze završavale su se mojim suzama. Ne znam, mislila sam, valjda sam se sreći manje dopala. Majka kao majka, uvijek se brinula za mene. Ali uvijek. Gledala me onako svojim tužnim očima, pratila me pogledom kada hodam. Ubijalo me to. U sebi je vidjela mene. Što je još gore u njoj sam i ja vidjela sebe. U njenom propalom i nesrećnom životu, samo sebe. Tata je kući dolazio pijan, zanemarivao je porodicu, sav novac davao je na alkohol. Majka se borila, ipak i njene kosti bile su na izdisaju. Izmorena od života, reklo bi se „izrađena“ nije imala snage za dalje. Živjela je od danas do sutra. Gledala sam je kako pati. Bojeći se da ću kroz koju deceniju upravo i ja izgledati tako. Na poslu je bilo sve gore, smicalice, poturanja, bile su svakodnevica. Znala sam da tu nemam šta da tražim.Sanju sam poznavala cijeli svoj život. Rođene smo u par dana, rano djetinstvo provele u istom sokaku a zatim su se njeni roditelji rastavili i ona je s tatom otišla u Novi Sad. U selo je dolazila povremeno. I pored njenih rijetkih dolazaka mi smo ostale najbolje drugarice. U Novom Sadu je bila dosta materijalno zbrinuta tada da me uvijek zvala da dođem k njoj govoreći da će mi pomoći. Odbijala sam poziv bojeći se za majku. Neće joj lako biti ostati samoj. Ona bi uvijek bila tužna kada sam pominjala odlazak kod Sanje. Ipak kada sam dobila otkaz na poslu, drugog izbora nije bilo. Podjednako sam bila srećna i tužna. U suzama sam ostavila majku bojeći se za njen život pored oca koji je bio alkoholičar a uporedo mi je srce bilo puno sreće jer idem kod svoje Sanje gdje odpočinjem novi život.Sanja je bila živa, vesela, nasmijana ... Mogu reći puna života a život je znala živjeti. Znala je uživati i sebi ugoditi. Pomogla mi je. Kada sam došla u Novi Sad bila sam oduševljena mišlju da sam u istom gradu gdje i moja velika ljubav. Ipak Luka je već tada bio u Italiji, što sam saznala godinama poslije.Zaista ne znam šta da večeras obučem. Haljinu? Ne, ne pomisliće da radim u školi. Suknju? Hmm još gore misliće da pjevam u crkvenom horu. Sako? To ne. Odmah će reći da sam se zaposlila negdje u banci. Zaboga ja sam slobodni umjetnik. Pišem, samo pišem. Da li će mi vjerovati kada mu kažem da od toga živim? Ne! Ko još živi od pisanja. Ko još kupuje knjige? Moje knjige! Ne znam. Smislit ću.Razmišljam. O čemu ćemo pričati. Šta ću mu reći? Toliko pitanja. Pokušavam da se priberem te da odlučim šta ću obući. Haljinu i sako. Kosu ću pustiti. Malo šminke i to sam ja. Štikle? Ne, godinama ih ne nosim. Bole me noge. Suludo. Ravno. Crveni ili roze ruž? Ako stavim crveni, biće kao da mu se udvaram, a roze ako stavim neću dovoljno istaknuti usne. Suzana stavi koji god hoćes, Luka te barem najbolje poznaje. Polako dan odmiče. Ne javljam nikom da idem s Lukom na večeru, čak ni svojoj seki. Iznenadila bi se. Toliko je željela da Luka bude njen zet. Sanji ne mogu javiti. Već godinama se povremeno čujemo, doktorirala je na bioinžinjeringu i ima svoju privatnu klinuku u Berlinu. Baš je njoj do mene. Čudno. Kako baš ta prava prijateljstva u koja se možeš zakuniti nestanu. Nije naše nestalo ali ga ne održavamo. Život nas rastavio. Ipak za sve ove godine nisam srela ni jednu prijateljicu u Novom Sadu, valjda ni u tome nisam imala sreće. Ni ljubav, ni prijateljstvo. Pomislih kako sam živjela sve ove godine bez prijatelja i ljubavi. Ne, ne smijem o tome! Teške su to teme, za moj jadni život.- Pokušavam da mislim na ljepše stvari.Polako se spremam. Oblačim plavu haljinu do koljena. Crni sako i crne baletanke. Puštam kosu i stavljam roze ruž, malo pudera i parfem. Biće doboljno. Nikada nisam izgledom voljela da plijenim ljude, a njega naročito. Uvijek sam ga osvajala nekim drugim adutima, na primjer osmijehom i ljubavlju. Valjda ga zato nisam osvojila vječno ... ili možda jesam. Vidjećemo da li je srećan. Ne znam o čemu ću mu pričati. Da li sam uspijela. Nemam dom, nemam djecu, svu sreću mi pričinjavaju sestrini klinci. Nemam ni puno prijatelja. Samo Sanja. Koja je daleko. Živim na Grbavici tako da polazim pola sata ranije. Nije mi važno ko će koga čekati. Sigurna sam da je to ljubav u kojoj nije bilo važno ko koga i koliko voli važno je bilo da se volimo ali da nismo uspijeli. Dan je kišovit. Srećom moja haljina je topla a sako je zimski. Uvijek mi je majka govorila da zima traje do Vaskrsa a možda i koji duže dan. Moja majka - pitaće me sigurno i za nju.Taksi mi staje te laganim korakom krećem prema Katedrali. Tu će me čekati. Vidim ga već. To je čovjek koga bih prepoznala među milion muškaraca. Crne pantalone (tipično za njega, neke stvari se nikada ne mijenjaju), košulja plave boje (kao da smo se dogovarali) džemper i sako. Lijepo izgleda. Uvijek je imao ukusa kada je riječ o oblačenju. Grli me. Drago mu je što me vidi.- Suzo moja izgledaš fantastično. Godine te zaista nisu promjenile.- Hvala i ti. Kao da je juče bila ona Vaskršnja noć ... - Sjećaš se? Ne mogu da vjerujem. - Naravno da se sjećam svega. – osmijehnuh se. - Gdje želiš da idemo? Sada je ovo tvoj grad? - Meni je svejedno. Moj grad je tamo negdje daleko ... - I moj. Mila moja nisam tamo bio godinama. Ipak o tome ćemo poslije. Na Petrovaradinu postoji jedan divan restoran. Ako ništa drugo dugujem ti jednu lijepu veče. Želiš da idemo tamo? - Što da ne. Na Petrovaradin. - Na Petrovaradin sam te vodio kada si bila kod mene - nadoveže se. - Da.Sjedamo u taksi. Kao i uvijek besprijekorni džentlmen otvara mi vrata, ulazim u automobil, zatvara ista i tek onda on ulazi. Uvijek sam voljela takve muškarce. Čudno a nikada osim Luke sa takvim nisam bila. Sve neki da Bog dragi sačuva. Najbolje bi bilo ljubavni život da i ne pominjem pomislih. Dok se vozimo posmatramo Novi Sad. On mi priča da u gradu nije bio pet godina. Pet godina nije dolazio uopšte na Balkan. Posao, posao ...Ulazimo u jedan zaista otmen i lijep restoran. Nisam ovdje nikada bila posmislih. Sjedamo u separe koji je on vjerovatno već prije rezervisao. Dok konobar dolazi Luka me pnovo podsjeća kako sam lijepa te kako me godine nisu promijenile. Naručujemo bijelo vino. Sjećanje na mlade dane, valjda. Inače ne pijem ali čaša bijelog vina sa starim prijateljima mi uvijek prija.- Suzo moja kako si mi? – prekida šutnju. - Dobro ...Ti? - Znaš mene. Dobro. Pričaj mi Suzo o sebi, o poslu, o tome od kud ti u Novom Sadu?- Ehh ... Kada bih ti o tome pričala, sigurna sam da bi ostali najmanje tri dana ovdje. - Ko zna ... - nasmija se. - Nego kako si ti, reci ti nešto o sebi?- Dobro. U Švedskoj živim. Tamo imam porodicu, firmu. Sve što sam sanjao ostvario sam. Samo jedno ne. Nisam ostvario da svojom djecom na Božić ujutru Božićujem u svojoj rodnoj kući sa svojim roditeljima a zatim se uputimo tvojoj kući gdje bi bili najpočasniji gosti i najljepši Božićni poklon. Eto to samo nisam ostvario i o tome sam uvijek razmišljao ...- Ehh, puno tražimo od života. Zamisli ja se nisam ostvarila u ulozi majke. Nisam se nikada udala. Poslije toliko neuspijelih veza ostala sam sama. Poslije toliko udaraca stavila sam tačku na sve. Zamisli, ja. Ja koja obožavam djecu, ja koja uživam u tim malim ljudima. Ja koja sam sanjala da budem dobra, vjerna žena, dobra majka, dobra snaha ... Ja se nikada udala nisam.- Zaista? Ne mogu da vjerujem. Nemaš dom. Kako je život surov. Ti si uvijek bila djevojka za dom, za kuću, za djecu, porodicu ... Eh moja Suzo ... - Da, nemam ... Život mi je valjda pisao neki drugi roman. Ne znam.- Bože kako si lijepa. - Ne zezaj. Promijenile su me godine. - Ne, nikada. Pričaj mi čime se baviš? - Slobodan umjetnik. Pišem. Odnosno radim na jednoj televiziji tri dana u sedmici, ostale dane pišem za par časopisa, pišem za sebe, za druge. Objavila sam sedam knjiga i dvije zbirke pjesama. To sam ja. Slobodni umjetnik. Završila sam ekonomiju, znaš i sam. Ipak nikada se nisam bavila brojkama. Ja sam više za slova.- Lijepo, zaista lijepo. Znao sam da ćeš uspijeti. Kako si došla u Novi Sad?- Kada je firma u kojoj sam radila potpuno propala, morala sam da se borim za svoju dalju egzistenciju. Tata je pio, majka bila bolesna. Sanja mi je ponudila da dođem u Novi Sad. Rekla je da će mi pomoći. Došla sam ovdje. I ostala evo dvadeset godina. Samo smo se mimoišli. Ja sam došla ovdje a ti otišao u Štokholm. Pričaj ti meni o sebi.- Nakon što sam diplomirao, odmah sam se oženio i otišao u Štokholm. Zaboravio sve. I pašnjake rodnog sela i Novi Sad. Švedska je bio moj san. Švedska. Sjećaš se kada sam ti za Vaskrs rekao da se borim da odem u Štokholm. Borio sam se i uspio. Danica mi je pružila bolji život. Al' dobro i zaljubio sam se. U Štokholmu je njen otac imao lanac restorana i firmu za auto dijelove. Odmah sam postao većinski vlasnik jednog restorana te time počeo ostvarivati svoj san. Ipak, imao sam druge planove. Želio sam da otvorim svoju firmu koja će se baviti nekom prizvodnjom. Želio sam da stvorim svoju marku, da imam svoj brend po kome ću uvijek biti prepoznatljiv. Danica je prvo rodila sina. O tome da se ponovi ime mog oca nije bilo ni pomena. Te je Ivan dobio ime koje mu je predodredio moj punac. Već tada sam znao da ću u toj kući biti poslušni zet. Ipak nisam se kajao. Pohlepom sam se uvijek vodio. Nažalost bio sam takav. Mila moja, želja iz djetinstva, valjda. Uvijek sam se tješio time. Znaš i sama kako smo živjeli.- Znam prekinuh ga. Sjetih se svog djetinstva, malo hljeba al' gladni nikada nismo bili.- Ubrzo je rodila i curicu Klaru a zatim Saru. Živjeli smo lijepo. Ja sam slijedio svoj san. U selo sam išao jako rijetko. Majka je dva puta bila kod meme, dok otac zbog teške bolesti nije mogao da podnese put. Samo jedanput sam sa porodicom prošetao rodnim krajem. Možda mi nećeš vjerovati ali morao sam proći kraj tvoje kuće. Da mi je samo jedan dan da kroz tvoj sokak prošetam da mi se nasmiješ, dušu da mi ogriješ ... Ipak tvoja avlija je bila prazna. Čuo sam samo da su ti roditelji umrli a ti si daleko.- Da, tata i mama su urmli nekao brzo. Nestali. Bolovali su godinama. Bolovali od bolesti neimaštine, izrađenosti, gladi, želje ... Bolovali i polako umirali. Tatu je ubila rakija a majku briga za njim, za mnom, za sestrom, neimaština, suze, bol ... Valjda je tako moralo biti. Kada sam krenula za Novi Sad, majka mi je rekla „Zar me i ti dijete napuštaš“? Sa suzama u očima sam joj rekla „Samo da se snađem, doćićeš ti meni“. Kada sam se snašla ona nije imala hrabrosti ostaviti rodnu grudu. Voljela je pašnjake sela, baštu. Voljela je da kuva kiseli kupus i da cijela kuća ima taj opojan miris. Tada me nervirao a sada mi mnogo nedostaje. Još uvjek je čujem kako u snu od bolova u kičmi jeca. Nisam joj mogla pomoći. Doktori su bili skupi. Otišla sam da bih joj pomogla a kada sam imala novaca da joj dam tada za nju nije bilo lijeka. Još uvijek vidim njene staračke ruke, pune ožiljaka kojima kopa po bašti, govoreći da je sve prirodno. Ja je molim da ostavi da se odmori. Ona me ne čuje. Kažu da je umrla tako dok je u bašti kopala paprike. O tati ne volim da pričam. Nije nam pružio ništa lijepo. Ipak pravdam se time, barem sam imala oca. Kakvog - takvog.- Suzo moja, Suzana. Uvijek sam mrzio tvoje ime a uporedo mi je bilo naljepše. Kažu da je tvoja majka bila najvrijednija domaćica u selu. Mnogi su mi rekli da sam pogriješio što te nisam oženio. Jednom prilikom mi je stric rekao „E moj Luka, ludo moja. Ponjeli su te novci. Da si Bogdom Suzanu oženio ljepše bi milion puta živio. To ti otac i majka nikada neće oprostiti. Prokleti da su sada tvoji novci. Mili moj sine imaš sve a nemaš ništa, zapamti šta ti tvoj striko kaže...“ Znao sam ja da sam pogriješio ali bilo je prekasno. U Štokholmu sam otvorio firmu koja se bavila proizvodnjom prehrane, keksi, čokolade, vafeli ... Išlo je zaista dobro. Kako ne bi išlo kada sam imao punca čije mi je ime svuda otvaralo vrata. A, kako si se ti snašla ovdje?- Kada sam se zaposlila, odnosno kada me Sanja zaposlila u jedan butik. Bilo je teško ja sam ovdje bila kao strani državljanin, o poslu u struci nisam ni razmišljala. Ipak bolje išta nego ništa. Sanja mi je na početku zaista pomagala. Znaš nju. Šta je to njoj. Ali radila sam i ja. Radila do 12 sati dnevno. Sanja je promjenila par fakulteta dok nije pronašla onaj pravi. Bioinžinjering je bio njen konačni izbor. Zaista je uspijela, sigurno je koračala putem uspijeha. Svaka je bila zaokupirana svojim obavezama. Ona je imala momka, studirala je ... Jednom riječju živjela. Dok sam uvijek bila u nekim problemima. Brinuvši se za svoje, za egzistenciju. Ubrzo sam upisala kurs za voditelje i zaposlila se kao radio voditelj. Zamimljivo. Tu sam zaradila lijep novac od kojeg sam htjela pomoći svojima. Ipak za sve je bilo kasno. Majka je imala rak a i tata je bio u bolničkoj postelji. Majka je rekla da ne želi da se liječi jer je to bacanje novaca uzalud. Liječila se prirodnim pripravcima, čije je plodove skupljala po livadama. Tako je ona željela. Liječilo je razno bilje i molitve. Znala je samo ona kako joj je.Molila me je da ne lutam, da ne mijenjam muškarce, da se udam. Željela sam ja to. Ipak nije bilo suđeno, valjda. Molila me je da rodim dijete, da ne ostanem sama. Bojala sam se biti samohrana majka a sigurnog muškarca koji će mi pružiti ljubav i utočište nisam mogla da pronađem. Nisam ostvarila njene želje. Umrla je. Radeći. Izrađena moja majka. Posljednja riječ joj je bila recite Suzani da sam je željna ostala. S košmarom tih riječi živjela sam narednih 5 godina sigurno. Živim i danas, samo ne razmišljam o tome. Ona je mene ostala željna a ja sam otišla daleko od nje. Svijesno. S vremenom sam shvatila da se moram pomiriti s njenim posljednjim riječima te da je život takav, surov. Prije sam na njen grob odlazila svaki mjesec. Međutim njene sam kosti prebacila ovdje, tako da mi je bliže. Odem često, isplačem se, ispričam se, kao da me razumije. Često mi dođe u san i kaže da mi oprašta sve. Kaži mi Luka još nešto o sebi, svojima?- Isto. Umrli su željni. Željni Ljiljane i mene. Otišli. Prvo otac, a zatim i mati. Znaš da mi je majka jednom rekla „Luka sine moj, morala sam da posjetim Suzinu majku, morala sam da joj kažem da mi je zaista žao. Počela je da plače i rekla i meni je Ilda, žao mi je moje Suze, počela sam sine da plačem, pustila je i ona suzu“. Te su me riječi majčine pratile. Često me supruga pitala gdje mi misli putuju kada se zamislim. Govorio sam joj da patim za rodnim domom. Patio sam, patio ali više mila moja za tobom. O Švedskoj ne znam šta bih ti rekao. Lijepo mi je. Sada sam izgradio svoj brend. Mogu reći da sam uspješan i srećan. Danica je dobra žena, lijepo živimo. Djeca rastu. Nakon toliko godina došao sam da posjetim grad i sreo tebe.Mila moja, da ti kažem da sam te zaista volio, suludo je. Da ti kažem da ću ostaviti dom, bolesno je, mogu ti samo reći da sam presrećan što te vidim, da sam dvadeset godina čekao ovaj dan. Punih dvadeset godina! Mila znam sve, znam da tvoje padove, za zabranjene muškarce, za loša iskustva, znam ja zašto si ti otišla iz sela. Znam mila, ali ti nikada ne zamjeram. Znam kako je bilo živjeti u mjestu gdje ima sto kuća čiji su stanovnici uglavnom stariji od sedamdeset godina. Znam sve. Mogu ti reći da si pametno postupila kada si napustila rodno mjesto. Ipak žao mi je. Žao mi je što se nisi udala. Znam da bi bila dobra žena i majka.- Eh moj Luka, imala sam ja i dobrotu i ljubaznost i razumijevanje i ljepotu samo sreću nisam imala. Moj Luka, samo sreću. Otišla sam da pobjegnem od svega, od zlih muškaraca, od tračeva i ogovaranja, od loših ljudi ali nisam pobjegla od sebe i od majke. Cijeli život su me pratile njene suze. Otišla sam u potrazi za srećom ali je nisam našla. Ovdje uživam u gradu, u pisanju. Živim za rijetke trenutke sreće. Samo sjećanja na dane naše ljubavi ponekada ovo moje hladno srce ugrije, ponekada prođu struje kroz moje tijelo i sjetim se da sam nekada bila srećna. Ovdje mi je lijepo. Ipak nisam svoj život ovako zamišljala. Sanjala sam dobrog muža, dječicu, kuću na nekom salašu, baštu, cvijeće, ljuljačku za djecu. Ništa nisam dobila ...- Znam mila moja, znam. Mogu ti samo reći da si uspijela. Uspijela si i pored svega da zadržiš dobrotu. Osmijeh koliko vidim nisi zadržala. Nasmijala si se svega dva puta.- Ne smijem se više Luka. Osmijehnem se tek radi ljubaznosti, a da se smijem radi života nemam ja za to razloga.- Ehhh, moja mila Suzo. Volio bih da ti vratim osmijeh i vedrinu na lice i sreću u život. Ipak nemoćan sam. Ja imam porodicu, dom, ženu, djecu. Danica je dobra žena. Ima i ona svojih mana, ali ima i dobrih strana. Ne mogu reći da živimo u potpunoj slozi i ljubavi ali pokušavamo da se pred djecom ne svađamo, da čuvamo brak, ne radi nas nego radi dječice, baš zbog toga je cijenim i volim. Lako se razvesti, treba znati sačuvati brak.- Nisam ja Luka ništa rekla. Ne bih se nikada miješala u tvoj brak. To je dvorac koji si gradio proteklih dvadeset godina. Zar treba sada da se ja pojavim i pokušam ga srušiti. Ne, nikada! Ja sam srećna ako si ti srećan.Znala sam da ćete moja Sanja i ti uspijeti. Predosjećala, znala. Uvijek sam vas oboje vidjela negdje u dalekom svijetu uspješne, otmene, sa dobrim bračnim partnerima kraj sebe, dobrom djecom. I zaista je tako. Ja sam srećna zbog vas. Ne brini, navikla sam ja na padove. Ništa novo. Vjerovatno da se na vrijeme nisam navikla sada bih već bila na onom svijetu i ne bi pričali. Nego sam ovdje, jaka sam ja Luka. - Nisi jaka, samo se praviš jaka. Krhka si i nježna. Ja te znam najbolje. Ako nas život ponovo spoji volio bih samo jedno - da kraj sebe imaš sigurnog muškarca koji će te voljeti i voditi kroz život. Dobrog, kulturnog, pravog džentlmena jer takvog ti i zaslužuješ. Volio bih da te vidim s osmijehom na licu. Da se više i glasnije smiješ.Kada sam te posljednji put vidio znao sam da će mi tvoj osmijeh nedostajati. I nedostajao mi je svih ovih godina. Ipak ni u najgorim snovima nisam mogao pomisliti da ću te sresti bez osmijeha na tvom divnom licu. Smiješ se tek da pokažeš da nisi neljubazna, ali i taj blagi pomicaj usana je sjetan. Uvijek sam te volio. Čudno ali mislim da si mi uvijek pomagala. Znam, molila si se za mene i u mnogim situacijama sam imao neku ludu sreću da uspijem i dobro prođem, a sve baš zahvaljujući tebi. - Luka, riječi su suvišne. Moraš znati da sam te zaista voljela i da te volim i danas. Nakon toliko godina ostao si i dalje moj! - Znam Suzo, znam.Razgovarali smo do duboko u noć. Vraćali smo se na pašnjake rodnog sela, sjećali smo se prvog poljupca. Razgovarali smo o siromašnom djetinstvu, o željama da napustimo tu “nedođiju“, o uspijehu, o Novom Sadu i Štokholmu. Obećali smo jedno drugom da ćemo na ljeto skupa otići na pašnjeke rodnog sela, na obalu naše rijeke. Obećali smo jedno drugom da ćemo pogledati zalazak sunca nad našim mjestom sa klupe na kojoj smo se prvi put poljubili. Obećali!Rastali smo se uz čvrst zagrljaj razmijenivši mailove i nježne poljubce. Rekao mi je da me zaista volio, ali volio! Rekao je da se čuvam i da ne dam ljudima da me slome, da stavim sebe ispred svih. Savjetovao me kao da imam osamnaest a ne čestrdeset i koju. Dugo smo se pozdravljali - kao da mi nije dao da odem. Odnosno nisam ja njemu dala da ode ali otišao je, ponovo je otišao. Nakon toliko godina priznala sam mu da sam ga voljela. Za sve one godine nije bilo prilike da mu to kažem.Dok gori nebo nad Novim Sadom mogu s mirom u duši da zaspim jer Luka zna da ga volim. Gdje god bio, ostaće moj dječak kojeg sam voljela na pašnjacima rodnog sela.[starbox id=3]
[postlist id="492"]
Kao kroz maglu vidjela sam ženu ispred svog kreveta. Bila je odjevena u plavu jaknu i traper suknju. Lice joj je bilo u sjeni i nisam je mogla prepoznati, ali u drhtavim je rukama držala lutku s plavim pletenicama, odjevenu u ružičastu haljinicu. Kad ju je položila pokraj mog uzglavlja, na trenutak je još ostala stajati, a onda se brzim korakom počela udaljavati od mene. Osjećala sam kako mi se grlo steže od tuge i kako me u očima peku suze. Htjela sam je molećivo zazvati da se vrati, ali glas mi je zapeo u grlu i čulo se samo muklo krkljanje. Ispružila sam ruke prema njoj, ali sve je bilo uzalud. Dok sam kroz koprenu od suza s beskrajnom tugom gledala za njom, žena se neumoljivo udaljavala.- Jasminka, Jasminka, probudi se! - kao iz velike daljine do mene je dopro glas koji sam tek nakon nekog vremena prepoznala kao Martinov. Njegov zadnji poziv pomiješao se s mojim krikom.- Smiri se, ljubavi. To je bio samo san. Samo ružan san - tepao mi je nježno gladeći me dlanom po obrazu. Prestrašeno sam otvorila oči. Dok sam se vraćala u stvarnost, sve sam postajala svjesnija zabrinutog lica svog muža koji se nadvio nad mene.- Opet je bila tu - tiho sam zastenjala i privila se uz njega. - Kad će to konačno prestati? Hoću li doživotno imati tu noćnu moru?Nepoznata žena dolazila je u moje snove od moje desete godine.Martin me nježno privio uza se i odmaknuo mi pramen slijepljene kose sa znojnog čela.- Sve je u redu, dušo. Ja sam kraj tebe - šaptao mi je na uho. Kako je samo bio drag.Pogledala sam u njegove krupne plave oči pune ljubavi i prisilila se na smiješak. Nije bilo nikakve sumnje da sam imala najboljeg muža na svijetu.Martin je uvijek bio tu kad sam ga trebala. Bez obzira na to što se događalo, na njega sam uvijek mogla računati. U to sam bila potpuno sigurna iako nismo bili dugo u braku. Upravo to saznanje pomagalo mi je da izdržim ono što mi se u posljednje vrijeme događalo. Taj san, zbog kojeg sam počela nevoljko odlaziti na počinak, tjerao me doslovce u očaj. Što je to bilo sa mnom? Znala sam da ljudi mogu sanjati svakakve gluposti, ali nikad nisam čula da netko uvijek iznova sanja isti san!Inače se pojavljivao povremeno, obično u izrazito stresnim situacijama. No sada se događalo nešto što nikako nisam mogla objasniti. Nepoznata žena stajala je pokraj mog uzglavlja iz noći u noć, tjerajući me da se budim sva okupana u znoju. Što hoće od mene? Što njezini dolasci i odlasci trebaju značiti, pitala sam se zdvojno. Barem sada nisam imala nikakva razloga za brigu ili stres. Martin i ja bili smo presretni zbog dolaska djeteta. Niti s trudnoćom nije bilo nikakvih problema. Protjecala je uredno i bez ikakva razloga za zabrinutost. Čak su me zaobišle i jutarnje mučnine, koje su problem brojnih žena. Ipak, problem je postojao. I to velik. A radilo se upravo o tom užasnom snu, koji kao da me odlučio proganjati do kraja života.- Možda je Ivan u pravu. Možda bih stvarno trebala potražiti stručnu pomoć. Ovo je sad ipak prevršilo svaku mjeru - zaključio je moj muž zabrinuto.Polako sam se izvukla iz njegova zagrljaja, uspravila se u krevetu i duboko udahnula. Bila mi je dobro poznata ta priča, a vukla je korijene još iz vremena kad je moj brat Ivan, psiholog, to predložio. Nisam jednom požalila što sam mu povjerila da su mi se snovi iz djetinjstva ponovno vratili. Ivanove priče da taj san sigurno reflektira moj strah od gubitka i slične teorije užasno su mi išle na živce. I kao da to nije bilo dovoljno, sad je još morao zaraziti i Martina. Ustala sam iz kreveta i ogrnula se kućnim ogrtačem.- Kamo ćeš sada? - upitao me. - Idem nešto popiti, ako dopuštate, gospodaru moj - dobacila sam mu preko ramena trudeći se zvučati šaljivo. No, Martinu nije bilo do šale.- Uvijek kad spomenemo terapiju, ti mi izmičeš. To nije u redu - promrmljao je.Bilo mi je jasno da Martin ima samo dobre namjere, ali nisam bila spremna voditi tu raspravu po tko zna koji put. Sve što sam imala reći na tu temu bilo je već rečeno. I upravo se zato moja iscrpljenost od noćne more iznenada preobratila u ljutnju.- Znaš li ti što nije u redu? To što me ti i Ivan ne želite ostaviti na miru. Ponašate se prema meni kao da sam luđakinja kojoj trebaju nekakve psihoterapije i ispiranje mozga. Nije mi ništa, dovraga! Nemam nikakvih problema. U sretnom sam braku s tobom, uskoro ću roditi tvoje dijete koje, kaže ginekolog, izvrsno napreduje! Čak i moj posao odlično funkcionira. Jedini problem koji imam su ti snovi. A i oni će valjda jednom proći. Za to sigurno ne trebam nikakvog psihijatra. Jesmo li sad konačno završili s tom temom?Ne treba pomoćNisam ni čekala na njegov odgovor, nego sam mu uzrujano okrenula leđa i uputila se prema vratima. Martin nije ništa rekao, no mogla sam na svojim leđima osjetiti njegov zabrinut pogled. U kuhinji sam se uz dubok uzdah spustila na stolac. Ovakvu se uopće nisam poznavala. Što li me samo spopalo da ovako napadnem Martina? Pa on je samo bio zabrinut zbog mene. No, s druge strane, kako nije uviđao da to Ivanovo i njegovo forsiranje djeluje stresno na mene i da ne vidim načina kako bi nekakva psihoanaliza mogla pomoći da prestanem sanjati san koji je već odavno postao moja svakodnevica. Možda mi je trebalo upravo suprotno. Da me se malo ostavi na miru. Zašto je to bilo tako teško za shvatiti?Ne znam koliko sam dugo ostala sjediti u kuhinji i tupo zuriti kroz prozor, no činilo mi se da je prošla cijela vječnost prije nego što sam se vratila u spavaću sobu. Kao i svaki put kad bih sanjala misteriozan san, i sada sam se osjećala umorno i iscrpljeno. Nadala sam se da će moje misli konačno otupjeti i da ću uspjeti još malo odspavati jer miran san je bilo jedino što mi je sad moglo pomoći da se opustim.Kad sam se konačno ponovno ušuljala u spavaću sobu, Martin je još sjedio budan u krevetu. Ugledavši me, polako je podigao glavu i tužno me pogledao.- Boli me gledati kako patiš. Možeš li to shvatiti? Kad sanjaš... - na trenutak je zastao i progutao slinu. - Kad sanjaš taj svoj san toliko je boli na tvom licu da mi se para srce. Želim ti pomoći, ali ne znam kako. Što god ti predložim, ti me odbijaš i zatvaraš se u sebe. To me izluđuje - rekao je, ali u njegovim očima nije bilo ni trunke ljutnje, nego samo tuge.Martinova osjećajnost bila mi je vrlo dobro poznata. Upravo me to najviše i privuklo na njemu kad smo se upoznali. Ipak, nikad ranije nisam ga vidjela toliko potresenog. Dirnuta što se toliko brine o meni, uvukla sam mu se pod pokrivač i privila se uz njega. Zaštitnički je ovio ruke oko mene i poljubio me.- Volim te, malena. Silno te volim. Pomisao da te nešto toliko muči iz noći u noć da vičeš i plačeš u snu slama mi srce. Morat ćemo pronaći načina da to nekako riješimo.Kimnula sam glavom u mraku i široko zijevnula. Ovako u njegovu zagrljaju ponovno sam se osjećala mirnom i sigurnom. Ipak, san u kojem sam potom utonula bio je nemiran i površan.Ujutro me Martin probudio šalicom vruće kave i širokim, optimističnim osmijehom. Nismo spominjali noćašnji događaj i oboje smo se trudili ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Kad je kasnije odlazio na posao, nježno sam ga poljubila. Već je jednom nogom zakoračio preko praga, kad je zastao i ponovno se okrenuo prema meni. - Nemoj zaboraviti da našoj bebi treba tvoja smirenost. Ako mama nije sretna, ne može biti ni beba - rekao je navukavši pritom dječački osmijeh na lice.- Naravno, ne brini! - obećala sam. - Samo sve najbolje za našu voljenu bebicu.Pomislila sam kako sam sretna što imam tako brižnog muža i obećala mu da nema razloga za brigu. Ponesena emocijama zbog tolike njegove pažnje, odagnala sam ružno sjećanje na mučan san i optimistično krenula u novi dan.U butiku, koji sam već godinama uspješno vodila sa svojom najboljom prijateljicom Dijanom, bilo je posla napretek. Stigla je nova kolekcija po povoljnim cijenama i mušterije nisu prestajale ulaziti. Budući da sam voljela svoj posao, nije mi ni najmanje smetalo to što nije bilo vremena niti za kratku podnevnu pauzu. Pred zatvaranje Dijana me upozorila na ženu koja mi je i samoj zapela za oko. Iako je vladala velika gužva, primijetila sam da se dulje zadržala u trgovini. Hodala je gore-dolje uz police, nadižući polako svaki komad robe, ali ne pokazujući pritom nikakav ozbiljan interes da nešto kupi.- Poznaješ li ti onu ženu? - prišapnula mi je Dijana dok je žena razgledavala suknje pri kraju dućana. Zatresla sam glavom. Odakle joj samo takva ideja.- Nisi li primijetila da neprestano pilji u tebe? - rekla je ne odvajajući pogled sa žene.Ne, u žurbi koja se protegnula preko cijelog dana zaista nisam to zapazila.- Zašto bi to činila? - upitala sam je sa čuđenjem. - Nemam pojma - Dijana je slegnula ramenima. - Ali, ako mene pitaš, toj nisu sve daske na broju. Malo sam je pratila i shvatila da se pravi kao da razgledava robu, a zapravo cijelo vrijeme promatra tebe. Meni se to čini pomalo sablasnim. Hoćeš li da danas za svaki slučaj ostanem dulje?- Ni govora - nasmijala sam se odmahnuvši rukom. - Samo se ti lijepo spremi i odi doma. I, molim te, učini mi uslugu: nemoj toliko gledati trilere!Čudna klijenticaDobro mi je bila poznata Dijanina sklonost krimićima, koja je išla čak do te mjere da sam je ponekad u šali znala zvati Agathom Christie. Vječito su joj na pameti bile nekakve sablasne priče iz svijeta podzemlja i lude teorije zavjere. Mene nije mogla zastrašiti tim svojim bizarnim pričama i sve me je to uvijek poprilično zabavljalo. Ipak, usprkos tome, odlučila sam zadržati neobičnu klijenticu na oku nakon što je Dijana otišla doma. Svakako ne zato što bih se od nje osjećala ugroženom, već zbog toga jer sam u njoj vidjela potencijalnu kradljivicu. Način na koji me svako malo pogledavala nipošto se nije mogao previdjeti. Dok sam slagala posljednje komade nove kolekcije na police, razmišljala sam kako bih se trebala postaviti u takvoj situaciji. S jedne strane nisam željela otjerati mušteriju, a s druge krađa je zaista bilo posljednje što mi je trebalo. Uz to me mučio i taj čudan osjećaj da sam tu ženu već ranije negdje vidjela. Bilo je nečeg poznatog na njoj, no ničeg konkretnog se nisam mogla sjetiti.Konačno, kad smo pred zatvaranje ostale samo nas dvije u trgovini, odlučila sam raščistiti neobičnu situaciju i prišla čudnoj neznanki.- Oprostite, ispričavam se... - nakašljala sam se istupivši pokraj nje. - Vjerojatno se varam, ali nekako sam stekla dojam da me promatrate. Poznajemo li se odnekud?Žena se sad prestrašeno okrenula prema meni i naši su se pogledi nakratko sreli. Odmah potom je spustila glavu, dok joj se lice osulo sitnim crvenim mrljama.- Ne, ne! - požurila je odgovoriti. - Ne vjerujem da se poznajemo!Dok mi se obraćala, gotovo se neprimjetno premještala s noge na nogu. Kratki osmijeh koji mi je pritom uputila djelovao je usiljeno. Nakon što je na trenutak zavlada neugodna tišina, žena je zbunjeno pročistila grlo, i dalje izbjegavajući moj začuđen pogled.- Pretpostavljam da sad namjeravate zatvoriti - rekla je, vrativši pritom vješalicu s bluzom koju je nervozno premetala po rukama na stalak. Potom je, prije nego što sam se uspjela snaći, pohitala prema izlazu i u trenu nestala.Njezino priznanjeNekoliko trenutaka ostala sam kao ukopana, gledajući zbunjeno u vrata kroz koja je čudna žena netom izjurila, a onda zatresla glavom. Kakvih sve čudaka ima na ovom svijetu, pomislila sam u sebi, sada potpuno sigurna da je Dijana bila u pravu. Toj ženi zaista nisu mogle biti sve daske na broju.Nešto kasnije, dok sam završavala dnevni obračun i spremala se zatvoriti butik, na ženu sam već odavno zaboravila. Bila sam umorna, ali i zadovoljna jer je iza mene bio još jedan uspješan poslovni dan. Osim toga, sjetila sam se Martina koji me doma čekao i malenog bića koje je raslo u mojoj utrobi. S takvim lijepim mislima uputila sam se prema autu. Međutim, osmijeh na licu koji mi je titrao ubrzo se sledio. Točnije, u trenutku kad mi je pogled pao na suprotnu stranu ceste.Ondje je, naime, stajala ona ista čudakinja od maloprije i pokušavala me fotografirati mobitelom! Impulzivno, ne razmišljajući ni trena, vratila sam ključ od auta u džep i pohitala prema njoj. Nisam osjećala nikakav strah, samo ljutnju što me neka luđakinja odlučila uhoditi. Čim je vidjela da joj se približavam, žena je okrenula glavu od mene praveći se da me ne vidi, a odmah potom se pokušala utopiti u rijeci večernjih prolaznika.No, to joj nisam smjela dopustiti. Odlučno sam ubrzala korak i požurila za njom. Moje su potpetice glasno odzvanjale po asfaltu, da bi se razmak između njihovih udaraca sve više smanjivao i konačno prerastao u trk. Da me Martin sad kojim slučajem vidio, sigurno bi poludio i optužio me da ne mislim na bebu. No, upravo je beba bila ta koju sam željela zaštititi. Nisam mogla dopustiti nekakvoj ludoj ženi da me uznemirava, pa možda čak namjerava i ugroziti mene i moje dijete. Upravo sam zato bila odlučna raščistiti to jednom zauvijek. Kad sam je sustigla, uhvatila sam je za rukav kaputa i zaustavila.- Slušajte, vi - obratila sam joj se napadačkim tonom. - Ovo je sada zaista prevršilo svaku mjeru! Tko ste vi i što hoćete od mene?Na ženinom blijedom licu opet su se pojavile one crvene mrlje kao i ranije u butiku.- Oprostite, nisam vas htjela uznemiravati. Neću vam više smetati - promucala je pokušavajući se osloboditi mog stiska, no on je automatski postao još čvršći.- Hoćete li me, molim vas, pustiti - zamolila me tiho kad je vidjela da neće moći uzmaknuti. I dalje je izbjegavala pogledati me izravno u oči.- Neću to učiniti! - grubo sam odgovorila. - Ne prije nego što mi odgovorite na nekoliko pitanja. Čekam objašnjenje. Zašto ste me večeras promatrali? Zašto ste me sad čak fotografirali? Tko ste vi?Sad sam već bila ozbiljno izvan sebe i nisam ni primijetila kad sam je lagano protresla. A onda se dogodilo nešto što me je doslovce okamenilo i natjeralo da smjesta ispustim ženu iz ruku.- Ja sam tvoja majka! - izletjelo je neznanki, zvučeći poput krika ranjene životinje.Gledala sam je širom razrogačenih očiju. To nije mogla biti istina. Moja majka je umrla prilikom poroda mog mlađeg brata Ivana. Što se to događalo? Zašto je ova žena tako besramno lagala, predstavljajući se kao moja majka? Iskoristivši trenutak moje smetenosti, žena je pobjegla. Više se nisam ni trudila sustići je. Ostavši kao ukopana na mjestu, s nevjericom sam gledala za njom.Ma koliko se sljedećih dana trudila odagnati sjećanje na šokantan susret s tajanstvenom ženom, to mi nikako nije polazilo za rukom. Neprestano je izranjala u mojim mislima, bilo da sam se nalazila na poslu, bilo da sam doma obavljala kućanske poslove, ili uvečer kad bih legla pored Martina u krevet. I to nije bilo sve. Dok bi hodala gradom, neprestano sam imala osjećaj da u gomili vidim njeno lice. No najgore od svega bilo je to što mi se uvukla u snove. Lice žene koju sam godinama sanjala bez lica počelo je dobivati konture. Bilo je to sad lice žene koja se izdavala za moju majku! Je li to bilo moguće? Je li moj otac lagao kad je rekao da je naša majka umrla prilikom Ivanova poroda? Ili je ta žena bila samo neki psihopat koji me nasumce odabrao kao žrtvu svoje bolesne mašte. Ovo drugo činilo mi se vjerojatnijim od njezine sulude tvrdnje da je moja majka.Kaos u glaviNa žalost, po njenom izgledu nisam mogla donijeti nikakav zaključak jer nisam imala nikakvih sjećanja na našu majku. Kad se moj brat rodio, meni su bile tek tri godine. Nikada nisam vidjela niti jednu njezinu sliku, niti je postojao grob na kojem bih je posjećivala. Navodno je, kako je rekao moj otac, željela biti anonimno pokopana. Bilo je to, naravno, sve vrlo čudno, no kao djeca prihvaćali smo sve što nam je otac rekao. U svakom slučaju, bilo je suludo i pomisliti da bi majka mogla biti živa.Martinu nisam ništa govorila o svom susretu sa ženom. Ni po koju cijenu nisam željela da se još više brine za mene nego što je to ionako činio. No, ma koliko se trudila prikriti pred svojim mužem kaos koji je vladao u meni, to mi nije polazilo za rukom. Isprva se, doduše, činilo da Martin ništa ne primjećuje, jer mi nije ništa govorio. Bilo je to, dakako, pomalo čudno, jer i sama nisam mogla previdjeti sivkastu boju svoje kože i podočnjake kad bih se pogledala u zrcalo. Uz to sam neprestano bila odsutna mislima i jedva ponešto popričala s Martinom. Kad više nije pomagalo niti usiljeno smješkanje kojim sam pokušavala prikriti svoje rastrojeno stanje, Martinu je konačno dosadilo. Jedne me večeri, dok sam za kuhinjskim stolom sređivala račune, pozvao da sjednem pokraj njega u dnevni boravak i zahtijevao da razgovaramo.- Misliš li da ne primjećujem da se nešto događa? Ne prepoznajem te posljednjih dana, ljubavi. Namjerno te nisam htio ništa pitati jer te nisam htio gnjaviti. Znam da ne želiš o tome razgovarati, ali nekako imam osjećaj da nije sve povezano samo s tvojim snovima. Pogledaj se! Trudna si. a posljednjih dana si smršavjela. Pretvaraš se u sjenu!Posegnuo je za svojom čašom vina. ali ju je ponovno odložio.- Ne mogu to više šutke promatrati. Ako već ne misliš na sebe onda barem misli na naše dijete! - dodao je energično.Duboko sam udahnula. S ovakvim napadom moga muža nisam računala. No, nisam se imala pravo ljutiti jer je bio u pravu. Ovako zaista nije išlo dalje. Odjednom mi je doprlo do svijesti da sam prava glupača što sam sve držala u sebi i nadala se da ću sama izaći na kraj sa svojim dilemama. Zašto sam to učinila, kad sam pokraj sebe imala predivnog muža, punog razumijevanja i uvijek spremnog da mi pomogne!- Jednostavno ne znam što bih mislila - započela sam tiho. Konačno sam bila spremna reći što me mučilo. - Postoji mogućnost da je moja majka živa.Martin se zagrcnuo gutljajem vina koje je upravo otpio i začuđeno me pogledao. Prije nego što me uspio bilo što pitati, riječi su iz mene počele navirati. Tako je ubrzo saznao što se dogodilo prije nekoliko dana i što se otada odvijalo u meni. Sa svakom izgovorenom rečenicom osjećala sam sve veće olakšanje.- Što ti misliš? Je li to neka prevarantica? - nervozno sam se igrala jastučićem koji sam smjestila u svoje krilo. Ono što sam potom dodala nisam ni sama mogla, a niti željela vjerovati.- Ili mi je možda moj otac cijelog života lagao?Martinovo čelo sada se naboralo, a lice poprimilo onaj dobro poznat zamišljen izraz koji sam toliko voljela.- Ne znam - iskreno je priznao. - Ali učinit ću sve da saznam - obećao mi je.Nježno je uzeo moju ruku u svoju i nasmiješio mi se. - Pa ako će biti potrebno angažirati detektiva, učinit ću i to!Međutim, detektiv nije bio potreban. Martin se već sljedećeg dana bacio na posao i počeo zvati redom sve hotele i pansione, raspitujući se je li u njima odsjeo netko s imenom moje majke. I zaista, nakon podulje istrage ispostavilo se da je u jednom pansionu, u blizini mog butika, odsjela osoba upravo tog imena. Za mene je to bio šok i znak da je nepoznata žena zaista mogla govoriti istinu. No, Martin mi je savjetovao da ne trčim pred rudo sa zaključcima.- Pričekaj da prvo provjerimo o čemu se radi. Možda žena ima krivotvorene dokumente - opomenuo me.- Ali, kakvog bi to imalo smisla? Što bi ona mogla imati od toga? - upitala sam ga zbunjeno. - Nisam bogata pa da želi izvući neku korist.Na to, naravno, ni Martin nije imao što reći.- Nazovi oca - dosjetio se. - Reci mu da dođe večeras k nama. Neka dođe i Ivan. Ako vam je majka zaista živa, onda i on ima pravo to saznati.Zbunjeno sam kimnula glavom dok je Martin već posezao za ključevima automobila.- Ja ću se u međuvremenu odvesti do tog pansiona gdje je odsjela - rekao je i poljubio me za rastanak. - Večeras ćemo saznati što je laž, a što istina.Vrijeme koje je potom uslijedilo činilo mi se kao vječnost. Bila sam toliko napeta da sam osjećala svaki mišić u tijelu. Hodala sam gore-dolje po stanu i neprestano pogledavala na sat. U međuvremenu sam nazvala oca i brata. Ivan je doslovce zanijemio kad sam mu rekla zbog čega bi trebao doći k nama. On je cijeli život živio s grižnjom savjesti da je skrivio smrt naše majke. Ocu nisam rekla o čemu se radi. U slučaju da nas je zaista cijelog života držao u laži, što u međuvremenu nisam isključivala, nije trebao dobiti priliku da izmisli nove laži.Obiteljski susretMartin me u međuvremenu nazvao i rekao da će sve još malo potrajati. Žena nije bila ondje i navodno se trebala vratiti tek predvečer. Konačno sam začula zvuk Martinova ključa u bravi. Obrisala sam znojne dlanove o hlače i pokušala se pribrati. željela sam djelovati što smirenije. No, to mi nije polazilo za rukom. Kad je Martin stupio u sobu s mojom navodnom majkom, koljena su mi klecala, a cijelo tijelo podrhtavalo.- Evo nas, stigli smo - rekao je Martin, ne bez ponosa. Naime, kako je rekao, nije mu bilo nimalo lako nagovoriti je da pođe s njim. Zato je sad bio sretan što je u tome ipak uspio.Žena mi se osmjehnula, no na licu joj se ocrtavala duboka nelagoda. Ja pak nisam uspjela prozboriti niti slova. Samo sam nijemo zurila u nju. Sad sam bila gotovo potpuno sigurna da je upravo to lice iz mojih snova. No, je li to zaista bila moja majka?- Izvolite, sjednite - Martin joj je ponudio. Dok joj je nudio piće, na vratima se oglasilo zvono. Sad je sve trebalo izići na vidjelo! Osjetila sam kako mi se od nervoze cijelo tijelo grči, a primijetio je to vjerojatno i Martin jer mi je blagim pokretom ruke prešao preko leđa.- Sjedni, ljubavi, ja ću otvoriti vrata - rekao je i već se uputio prema hodniku.Kad se vratio u sobu s mojim ocem i bratom, ja sam još uvijek sjedila na istom mjestu, ne pomaknuvši se ni milimetra.- Dobra večer, dušo - otac me pozdravio srdačnim zagrljajem. No, onda mu je pogled pao na ženu koja je sjedila u drugom kutu sobe i odmah je ustuknuo.- Dobra večer, Vinko! - pozdravila je moga oca, koji se vidno šokiran najprije okrenuo prema meni, a potom prema Martinu i Ivanu.Nije bilo sumnje da ju je prepoznao. Vidjelo se to po njegovom iznenađenom i uznemirenom pogledu: Kad je shvatio što se događa, njegovo do tada nasmijano lice pretvorilo se u tvrdu masku.- Što ti radiš ovdje, Ružo? - upitao je ženu, ne suviše prijateljskim tonom. - Nemaš ovdje što tražiti!Sad više nije bilo nikakve dvojbe: preko puta mene zaista je sjedila moja majka. Žena za koju sam punih trideset godina vjerovala da je mrtva! Ipak, kao da još uvijek nisam mogla prihvatiti tu činjenicu, zatražila sam oca da nam kaže istinu.- Da, to je vaša majka - rekao je hladno. Ivanu su se istog trena oči ispunile suzama i naglo je izjurio iz sobe. Bilo je to previše za njega.- Ali, ti si rekao da je umrla - zamucala sam, osjećajući kako mi nestaje tlo pod nogama. - Odrasla sam u uvjerenju da je mrtva!Martin me zaštitnički zagrlio oko ramena. - I jest mrtva - rekao je moj otac. - Za mene je ova žena umrla na Ivanovom porodu.Sada se ponovno okrenuo prema mojoj majci. - Zašto si došla? Jesi li im rekla kako si nas ostavila na cjedilu?Moja majka je nekoliko trenutaka gledala u svoje cipele, a onda skupivši hrabrost pogledala mog oca izravno u oči.- Ne, nisam im to rekla. Nisam im još imala priliku objasniti.- Što se tu uopće ima objašnjavati! Sve je kristalno jasno! - povikao je on sad razjareno. - Napustila si svoju obitelj kada te je najviše trebala. I mačka brine o svojim mladima kad ih omaci, a ti, ti si podvila rep i nestala! - urlao je moj otac.Ovako uzrujanog nisam ga još vidjela.Iznenada se u sobi ponovno pojavio Ivan. - Želim znati cijelu istinu. Želim, dovraga, saznati sve! - zahtijevao je drhtavim glasom, gledajući u naše roditelje.U sobi je zavladala tišina. Napetost u zraku bila je tolika da bi samo jedna iskra bila dovoljna pa da bukne prava eksplozija. Jedina nepristrana stranka u svemu ovome bio je Martin, no ni on nije znao kako reagirati na krajnje neobičnu situaciju. Nakon prvotne zbunjenosti, ipak se pribrao i progovorio.- Hajde da svi lijepo sjednemo za stol i razgovaramo u miru. Ja ću nam skuhati kavu, a možda bi nam svima dobro došlo i kakvo piće.Začudo, svi su ga poslušali i pošli za stol. Ja sam sjela posljednja, tek nakon što mi je Martin uputio molećiv pogled. Ubrzo nakon toga moj brat i ja smo saznali cijelu istinu.Nakon Ivanova rođenja moja je majka patila od postporođajne depresije, poremećaja koji u ono vrijeme baš i nije bio općepoznat. Tjednima je ležala u zamračenoj sobi, potpuno nesposobna brinuti se o meni i mome bratu. Moj otac je bio silno zabrinut, a kad je vidio da nema druge, uzeo je bolovanje i preuzeo brigu o nama.Nadao se da će se moja majka brže oporaviti ako on preuzme sav posao, međutim to se nije dogodilo. Umjesto da joj krene nabolje, stanje moje majke se iz dana u dan pogoršavalo. Možda bi se katastrofa i mogla spriječiti da je pozvao liječnika, ali on to nije učinio. Razlog za to je s jedne strane bilo kategorično odbijanje moje majke da to učini, a s druge to što se on stidio njenog stanja. Moj otac tada nije znao što se događa s njegovom ženom, tako da nije imao nikakvo objašnjenje, a još manje opravdanje za njeno krajnje čudno ponašanje. Cijelo to razdoblje predstavljalo je za njega pravo mučenje. Kad nas je jedne noći kriomice napustila, bio je izvan sebe od boli, ali na neki je način osjetio i olakšanje. Odlučan da je zaboravi i zauvijek izbriše iz naših života, potražio je posao u drugom gradu i preselio se zajedno s nama, djecom. Sve što je želio bio je novi život.Mojoj majci, koja je za to vrijeme bila kod svojih roditelja, u međuvremenu se stanje poboljšalo. Ipak, trebalo je proći još dosta vremena prije nego što se usudila uspostaviti kontakt s mojim ocem. Nikakvo čudo, s obzirom na to da ga je ostavila samog s dvoje male djece i za sobom ostavila samo kratku poruku: "Nemoj me tražiti. Bit će vam bolje bez mene."No, onda je jednoga dana čežnja za djecom i mužem u njoj toliko narasla da je pobijedila svoj strah i vratila se doma. Nemalo se iznenadila kad je shvatila da njena obitelj više ne živi tamo, nego kilometrima daleko u drugom gradu.Gdje točno, to joj nitko nije znao reći jer se moj otac pobrinuo da dobro za sobom pomete trag. No, baš kao što je nekad bila odlučna pobjeći pred nama, sada se s istom odlučnošću bacila u potragu za nama. I uspjela je u tome. Međutim, kad je nazvala mog oca, on joj je hladno rekao neka joj nikad više ne padne na pamet uznemiravati njega i njegovu djecu. Ma koliko joj to bilo teško, osjećaj krivnje natjerao ju je da se toga i pridržava. Barem je tako činila dosad. Apsurd u cijeloj priči je činjenica da se naši roditelji nikada nisu službeno razveli i da nikad nisu stupili u novu vezu. Pred Bogom i zakonom oni su bez obzira na sve i dalje bili muž i žena.Bratova krivnjaKad smo konačno čuli cijelu priču, prožetu bezbrojnim međusobnim optužbama, Ivan je polako ustao od stola. Bio je blijed kao krpa.- Treba mi vremena da shvatim da je sve ovo zaista istina. Trenutno ne mogu razumno razmišljati i mrzim vas oboje — samo je rekao.Potpuno sam ga shvaćala jer sam se i sama vrlo slično osjećala. Nisam znala na koga bih se više ljutila. Na našeg oca, koji nas je odgojio u ogromnoj laži i iznevjerio naše djetinje povjerenje. Ili na našu majku, koja nas je napustila, a kasnije, kad se bolje osjećala, nije se borila za nas.- Cijelo djetinjstvo živio sam u uvjerenju da sam skrivio maminu smrt i bio sam očajan - protisnuo je Ivan sa suzama u očima. - Kad god bih vidio neko dijete s majkom, uvijek bih pomislio kako sam ja našu ubio!Brzo sam skočila sa stolca i pohitala prema svome bratu. On se u tom trenutku morao osjećati još mnogo jadnije od mene. Slamalo mi se srce kad sam ga takvog gledala. I kad sam samo pomislila na to kolike je godine on tješio mene zbog mog neobičnog sna, a da je zapravo najveća žrtva u svemu bio on, Ivan je podigao ruku ne dopustivši mi da ga zagrlim.- Možete li si zamisliti kako je djetetu kad se osjeća poput ubojice? - povikao je prema mojim roditeljima, lica iskrivljena od boli. Odmah potom, prije nego što je bilo tko uspio nešto reći, okrenuo se i izjurio van.Htjela sam smjesta poći za njim, ali me Martin zadržao.- Pusti ga. On sad sigurno želi biti sam - rekao je mirno. Potom se obratio mojim roditeljima.- Mislim da bi sad bilo najbolje da odete. Oboje.Kroz prozor sam ih promatrala kako odlaze.- Sad mi je sve jasno - promrmljala sam, začudo nevjerojatno pribrana, Martinu koji mi je prišao straga i zagrlio me.Taj san koji stalno sanjam. Sjetila sam se svega. Te noći, kad je odlazila od nas, majka je još jednom došla u moju sobu. Nije primijetila da sam se probudila...Dugo je potrajalo dok Ivan i ja nismo smogli hrabrosti i snage za još jedan razgovor s našim roditeljima. Ivanu je zacijelo pomogao njegov posao psihologa i poznavanje komplicirane ljudske psihe. Meni je pak pomogao Martin i moja trudnoća. Nipošto nisam htjela da moje dijete odraste bez djeda i bake. Sljedeći razgovor koji smo svi zajedno vodili bio je ponovno pun predbacivanja, suza i boli. No, bilo je tu i golemog truda da se shvati što ih je oboje nagnalo da postupe baš onako kako su postupili. Nema dvojbe da su moji roditelji počinili ogromne greške, neke od njih i neoprostive. Još uvijek osjećam kao da me netko prevario za cijelo moje djetinjstvo. Da bi im potpuno oprostila, trebat će proći još jako mnogo vremena. No, nadam se i vjerujem da ću u tome uspjeti jer dajem sve od sebe.
Bruna, imaš nove traperice - rekao je Anton, moj šef.- Dobro mi stoje, zar ne?- Pa, čuj, neki bi rekli da ti u njima guza izgleda izvrsno. Ali, ti znaš da ja više volim cure s dobrim grudima - kazao je aludirajući na moje skromnije poprsje.Kad je Anton stigao u našu agenciju za nekretnine, ja sam već bila etablirana djelatnica. Kupci su mi se s pravom, jer dobar glas se daleko čuje, obraćali s povjerenjem. Bili su zadovoljni jer su uvijek dobili ono što su tražili, a i prodavači kuća ili stanova bili su zadovoljni jer su pristojno zaradili. I papirnati dio posla uvijek sam odradila besprijekorno. Nisam sklapala sumnjive poslove, nisam surađivala s takozvanom građevinskom mafijom, u mojim poslovima sve je bilo čisto.Onda je stigao Anton. Zgodan poput Johnnyja Deppa, šarmantan i zabavan, dobro odgojen. Možda on i ja i ne bismo otpočetka radili skupa, ali ja sam bila tek dvije-tri godine starija i odrasli smo u istom kvartu, znali se odmalena. Bilo je nekako prirodno da ga upravo ja uputim u tajne posla. Kao i u još neke možda važnije stvari: tko ima kakve navike, tko voli, a tko ne voli da mu se supruga pohvali.Upijao je moje riječi kao spužva vodu i vrlo brzo počeo napredovati. A ja sam, kad god je trebalo otputovati nekamo izvan grada, za suradnika uvijek odabirala njega. Prepuštala sam mu i vožnju jer mi se tijekom putovanja nisu slušali oni glupi muški prigovori: pazi, pretekni, daj žmigavac i slično.Anton i ja vrlo smo brzo postali više od suradnika. Za početak, obnovili smo prijateljstvo iz djetinjstva. Priznao je da mi se divio jer sam osvajala najveće frajere u kvartu. A ja sam mu priznala da sam mnogima od njih bila samo prijateljica uz pomoć koje su dolazili do željenih djevojaka.- Dobro da znam da si spremna pomoći i u takvim situacijama — komentirao je.Na jednom od naših službenih putovanja maltretirala ga je Bojana, jedna od naših potencijalnih poslovnih suradnica. Tijekom cijele službene večere, naočigled svih, davala mu je do znanja da očekuje da noć završe u njezinoj sobi. Anton mi je namignuo, što je inače bio naš dogovor kad je trebao moju pomoć da ga spasim od napasnice koja je potpisivala poslovne ugovore u krevetu.Čim smo se maknuli od stola i bili u manje formalnoj atmosferi, ja sam ga zagrlila, dala mu poljubac u obraz i pitala ga što želi da mu donesem za piće.- Dušo, ti odluči. Ono što ti najviše voliš sigurno će se svidjeti i meni - odgovorio je.Znala sam da voli votku sa sokom pa sam donijela dvije. Kucnuli smo se, otpili gutljaj iz čaše, a onda sam mu zavukla ruku u košulju i pomazila ga po prsima.- Nadam se da će ti prijati. Sad i malo kasnije - rekla sam.Muškom dijelu društva predstava se svidjela, Bojani baš i nije. Ali najvažnije je da smo posao s Bojanom ipak sklopili.Nakon nekoliko rundi pića Anton i ja smo zagrljeni krenuli prema hotelskim sobama. Pred vratima moje sobe zahvalio mi je što sam mu pomogla da se riješi napasne babe, a onda se malo zaljuljao na nogama i, ne znam je li slučajno ili namjerno, oslonio na mene.U to vrijeme ja sam upravo prekinula dugu vezu i nisam bila spremna uletjeti u neku novu. Antona sam smatrala toliko dobrim prijateljem da smo se jednom na taj račun čak i šalili.- Antone, kad ja baš dugo ne bih imala dečka, bi li ti uletio kao prijateljska pomoć, mislim, ono, da ne moram pomoć tražiti u trgovinama sa seksi opremom za samce? - upitala sam ga tada.- Bruna, ne budi smiješna. Ti uvijek možeš naći prvu pomoć - odvratio mi je.Međutim, tada, pred mojom hotelskom sobom, činio mi se tako nestabilnim da sam mu ponudila da ga otpratim do njegove sobe:- Ma, ne budi smiješna. Pusti me da desetak minuta prilegnem na tvom krevetu i bit ću sasvim u redu - inzistirao je.Ušli smo u moju hotelsku sobu. Pitala sam ga želi li da naručim čaj, a on je predložio nešto konkretnije.- Daj, otvori taj mini bar, ja ću platiti sve što popijemo. Natoči mi još jednu votku. I daj si i ti nešto popij! I uključi neku glazbu, sigurno na televiziji ima neki program s glazbom - rekao je Anton.Učinila sam kako je htio. Pronašla sam neki strani program sa soul i jazz glazbom i tako smo ležali na krevetu i pijuckali.- Ne misliš li kako je ovo vrlo seksi glazba? - pitao me u jednom trenutku.- O da, kao stvorena za ples u krevetu - odgovorila sam bez razmišljanja. U tom se trenutku Anton okrenuo prema meni i počeo me ljubiti.Bila sam željna, ne znam više čega, muškog dodira ili samo nježnosti, ali prepustila sam se. Mazili smo se, pijuckali, a onda na kraju i postali jedno tijelo. Ne i jedna duša.Iako je ta noć među nama bila čarobna i daleko od toga da nije bio dobar ljubavnik, ali nisam se zaljubila u njega. Bio je to, kako bi Anton rekao, "one night stand", što bi u prijevodu značilo seks za jednu noć. Sljedećeg jutra istuširali smo se zajedno u kupaonici moje hotelske sobe i vratili se poslu.Opet smo bili samo dobri suradnici i prijatelji. On je pronašao djevojku kojom se vrlo brzo i oženio i dobio sina, a ja sam bila u nekoj labavoj vezi. To je potrajalo godinu, čak možda i dvije.Onda je naš šef Martin odlazio u mirovinu. Svoj je posao htio ostaviti nekome kome vjeruje. Mjesto je prvo ponudio meni. Ali meni se nije dalo baviti papirologijom, plaćama, otkazima ili primanjima novih ljudi.- Martine, hvala vam na povjerenju, ali ja sam najsretnija na terenu, kad radim s ljudima. No Anton, on bi vas mogao naslijediti - predložila sam i ne sumnjajući što bi se iz toga moglo izroditi.Šef je u nedoumici zavrtio glavom, ali je nekoliko dana kasnije ipak odlučio onako kako sam mu savjetovala. Proglasio je Antona svojim nasljednikom i tako je postao šef svima nama.Ljubomorni partnerPrvih nekoliko mjeseci, dok je stari šef redovito dolazio u kontrolu, sve je bilo u savršenom redu. U to vrijeme i ja sam promijenila dečka i bila uvjerena da sam našla čovjeka svog života, planirala s njim budućnost. A Anton je mene i Renata pozvao na krštenje svoga sina. Ja sam i dalje obavljala najvažnije poslove za našu agenciju. Medutim, Renato bi, ne znam je li iz ljubomore ili samo posesivnosti, poludio kad god bih ostala dulje na poslu. U tih sat ili dva što sam dulje ostala nazvao bi i desetak puta, na što je Anton šizio.- Gle, Bruna, ako razgovaraš sa svojim dečkom, ne možeš obavljati posao za agenciju. Daj mu nekako objasni da smeta - isprva je ljubazno objašnjavao.Uspjela sam nekako objasniti Renatu da mi njegovi pozivi smetaju u poslu, ali onda je dolazio i sjedio kraj mene. Istina, šutio je i čitao novine ili kakav časopis, nije se upuštao u razgovore ni s kim, ali bio je strano tijelo u uredu. Moram priznati i meni.- Objasni mu nekako da mu nije mjesto među nama - govorio mi je Anton.- Pokušat ću - odgovarala sam. - Ako ne uspiješ, imaš ozbiljan problem - rekao mi je Anton. Shvatila sam to kao prijateljski savjet.Pokušavala sam svome dragom objasniti da ne može samo tako banuti u naš ured i stražariti kraj mene, ali on to nije prihvaćao. A tek kad smo Anton i ja opet otišli na jedan službeni put, nastala je prava drama. Mobitel sam morala imati uključen zbog poziva drugih poslovnih partnera, ali umjesto njih Renato me nazivao svakih pola sata. Došlo je do toga da sam telefon morala isključiti. Renato je poludio, dok je Anton, začudo, to prihvatio vrlo mirno.- Znaš da to za posao nije dobro, ali nisi imala izbora. No, hajdemo na večeru da se malo smirimo - predložio je. Pristala sam, i ne sluteći da oženjeni Anton, otac malog sina, ima još neke namjere. Nakon nekoliko čaša vina, predložio mi je da ponovimo onu našu nekadašnju avanturu. Blago rečeno, ostala sam šokirana.- Bruna, moj je brak čista katastrofa. Sa ženom se svađam oko toga gdje stoje čaše za goste, a gdje one iz kojih mi svakodnevno pijemo vodu, treba li maloga kupati prije ili poslije dnevnika, hoćemo li kupiti istarski ili drniški pršut, hoćemo li sapune kupovati ovdje ili ondje... Ma, što da ti kažem? Moj se ideal braka pretvorio u čisti užas. Izmišljam poslovne večere barem dva-tri puta tjedno samo da ne bih bio kod kuće. Planiram uskoro pokrenuti brakorazvodnu par nicu - izjadao mi se.- Iskreno, ni ja se ne osjećam dobro u svojoj vezi. Renato me psihički maltretira. To što ja doživljavam, pravo je zlostavljanje. Čak sam ga uhvatila da mi kopa po mobitelu. Ne znam što je tražio, valjda poruke nekog nepostojećeg ljubavnika - nisam ni ja ostala dužna u jadikovkama.- Shvaćam te - pogladio me po ruci i ja sam znala da ćemo opet završiti u krevetu. Ni ta noć, ma koliko smo oboje bili pripiti, nije bila loša. ali i dalje sam Antona doživljavala samo kao dobrog prijatelja.Koji tjedan nakon toga Renato i ja smo prekinuli. Anton je još ostao u braku. Nije da sam ovaj put htjela vezu s njim, ali trebalo mi je prijateljsko rame za plakanje. On mi ga nije pružio. Bio je zauzet osvajanjem djevojaka za jednu noć.- Ako slučajno vidiš moju ženu, javi mi. Ne dođe li, ja ću se pojaviti s novom curom - molio me kad god bismo bili izvan ureda.Ja sam, ne znam ni sama zašto, pristajala na to. Sljedećih nekoliko mjeseci nisam imala stalnog partnera, ali nisam više pristajala na seks s njim. Nije mi zamjerao, štoviše i dalje mi se povjeravao.Onda sam se ja opet zaljubila. Igor je bio nekoliko godina mlađi od mene, ali svježe rastavljen. Bio je sušta suprotnost Renatu. Nosio me poput kapi vode na dlanu, naprosto sam procvjetala. I inače sam uvijek pazila na svoj izgled i bila dotjerana, i to vrlo decentno jer sam smatrala da u mom poslu, osobito kad ste žena, i izgled ima važnu ulogu. S tom ljubavi koja se odražavala na mom licu izgledala sam naprostot savršeno.S Igorom mi je bilo lijepo, ali imao je jednu veliku manu. Za život je zarađivao dilajući drogu. Malo-pomalo i ja sam postala jedna od njegovih redovitih mušterija. Kad je zatražio skrbništvo nad djecom iz prvog braka, jer je i njegova bivša supruga bila narkomanka. ostavio me. To me je prilično potreslo. Više nismo bili par, ali Igor je ostao moj diler. Tugu što sam ostala bez njega rješavala sam drogom. U međuvremenu se Anton razveo.- Bruna. jednom si me u šali pitala bih li ti pomogao da ne moraš tražiti usluge iz trgovina seksi opremom. Bi li ti sada pomogla meni? - pitao je kad je jedino meni povjerio da se rastao.- Iskreno, ne bih. Rekreiram se i znojim u fitness centru koji je nedavno otvoren u mojoj zgradi - rila sam.Da sam znala da će taj odgovor povrijediti njegov muški ego, možda bih reagirala drukčije. No, u tom trenutku ja zapravo nisam ni razmišljala o tjelesnoj rekreaciji nego samo o tome kako ću nabaviti novac za novi gram droge.Nakon tog mog odgovora Anton je promijenio svoje ponašanje prema meni. I dok sam do tada bila njegova miljenica, sad me na sastancima redovito ponižavao pred mlađim suradnicima.Bez obzira na moju ovisnost, o kojoj se u poduzeću već počelo šuškati, isprva mi je još davao važne poslove, koje sam odrađivala besprijekorno. Ali, s vremenom sam dobivala sve manje važne zadatke. Nisam se bunila, jedino mi je bilo važno zaraditi dovoljno novca da se, kako se to narkomanskim rječnikom kaže, barem "poravnam", što će reći da ne budem "ušlagirana" do daske nego tek toliko da mogu normalno funkcionirati. Trudila sam se, da tako kažem, oko svoje "fasade", nastojeći time prikriti svoju ovisnost. Ipak, nisam dugo uspijevala.- Bruna, s tobom se nešto događa. Priznaj mi što je, ako mogu, pomoći ću ti - rekao mi je jednom Anton.- Ma, ništa. Poput svih žena patim zbog još jedne promašene ljubavi — odgovorila sam.- Možda se možemo međusobno tješiti - ponudio je Anton.- Ne, Antone! Ti mi ne možeš biti utjeha - odbila sam ga.Nakon ovog, još jednog odbijanja stvari su se za mene naglo počele mijenjati. Više nisam dobivala niti jedan važan posao. Sveo me na agencijskog kurira. Čak ne niti na tajnicu. Preko noći postala sam osoba koja je raznosila poštu mlađim suradnicima.- Trebala bi ga prijaviti, pa ipak si ti stručnjak u onome što radiš - rekla mi je jednom zgodom kolegica Jelena, koja nije znala za moju ovisnost.- Ne želim stvarati zlu krv u našoj maloj agenciji. Stvari će se kad-tad srediti - odgovorila sam joj gotovo grubo. Jelena više nije načinjala tu temu.Ja sam se i dalje drogirala, sada i kako bih zaboravila nevolje na poslu. Međutim, još sam uvijek dovoljno dobro zarađivala da sam si mogla priuštiti različite kozmetičke tretmane koji su zaglađivali moje drogom narušeno tijelo. Uvijek sam bila vitka, ali postajala sam sve sličnija anoreksičarkama.Šef me sada već kinjio za svaku sitnicu: ili sam prečesto odlazila na pauzu za pušenje, ili sam jela sendvič iznad važnih dokumenata, ili sam pila previše kave, ili sam bila neprimjereno odjevena, ili se nisam dovoljno dobro našminkala... Svakog dana našao je bezbroj razloga zbog kojih bi me uvrijedio. Pa čak i kad bih donijela kavu iz kafića preko puta naše agencije, Anton bi imao primjedbi na kavu.- Bruna, mnoge od nas učila si poslu, pa i njega. I svi vidimo kako se ponaša prema tebi. Ali, znaš kako je danas s poslom, nitko se ne usudi reći Antonu koju dobru za tebe. Ipak, pomoći ću ti koliko god budem mogla - savjetovala mi je kolegica Božena.Otišla sam po savjet bivšem šefu Martinu. Iskreno sam priznala da imam velikih problema. Suznih očiju ispričala sam i da sam pogriješila što nisam prihvatila njegovu ponudu i postala šefica agencije, i da sam postala ovisnica o drogi.- Dušo moja, pomoći ću ti da se Antona kazni za zlostavljanje žena u agenciji, ali se prije toga ti moraš riješiti svoje ovisnosti. Premda sam u mirovini, još imam dovoljno utjecaja da ti mogu pomoći - rekao mi je.Pristala sam. Odveo me stručnjaku za ovisnike pa sam neko vrijeme provela u bolnici, na odjelu za odvikavanje, a potom i kod svoga drugog prijatelja psihijatra na terapijske razgovore. Na bolovanju sam bila nekoliko mjeseci. Nisam otišla u komunu jer su se liječnici, neovisno jedan o drugome, složili da bih mogla uspjeti vratiti se na pravi put i bez toga. Martin je povukao i sve veze kako tijekom bolovanja ne bih dobila otkaz. Čime je on zaprijetio Antonu, vjerojatno nikad neću doznati, ali uspio je.Kao novaKad sam se poslije liječenja vratila na posao, a Martin se trudio da cijelo vrijeme ostanem u tijeku sa svime što se događa, izgledala sam izvrsno. Imala sam besprijekornu liniju, a proljepšao mi se i ten jer se organizam pročistio od otrova kojima sam ga punila. Promijenila sam i frizuru. Svoju nekad vrlo dugačku kosu dala sam ošišati, što me je, kažu mi bliski ljudi, pomladilo za barem desetak godina.- Bruna, imaš li koji paketić droge da podijeliš po agenciji - pozdravio me Anton kad sam prvi radni dan došla na posao. Nije više bio šef, a zašto je smijenjen, nisam se usudila pitati.- Što ja imam u torbi, to nije tvoj problem. Nemaš nalog za pretres, na svu sreću. Kolegama bih možda ponudila malo kad bih mislila da će im koristiti. Ali iz iskustva znam da šteti, a ne pomaže - odbrusila sam mu.Kolege u agenciji su se zasmijuljili, a Anton je bijesno otišao za svoj stol. Tim neizravnim priznanjem da sam imala problem s drogom i da sam ga riješila, priskrbila sam si poštovanje kolega, čak i onih koji su me otpisali. Nedugo nakon što sam se vratila na posao, tražio se novi šef naše agencije. Izabrali su mene, gotovo jednoglasno. Tek Anton i nekolicina njegovih pristaša bili su protiv. Razmišljala sam nekoliko dana bih li mu vratila istom mjerom, ali odlučila sam drukčije. Nisam ga degradirala u dostavljača, kao što je on to meni svojedobno učinio, naprotiv, davala sam mu zahtjevne poslove. Ali, kako je dugo šefovao, nije više imao iskustva u radu s klijentima i nije mu išlo najbolje. Razmišljala sam i bih li mu upropastila vezu s desetak godina mlađom ženom, u koju je tada bio zaljubljen i planirao novi brak. Bih li mu priprijetila da će ostati na poslu samo bude li moj seksualni rob.Ali, svoj sam revanšizam vrlo brzo smirila. Davala sam mu samo one zadatke koje je on, kao bivši šef agencije, morao izvršavati kao od šale. A kad ni to nije uspijevao, nisam mu smanjivala plaću, nisam ga ni na koji način kaznila. Upravo se takvim mojim ponašanjem osjetio poniženijim nego da sam činila suprotno.- Bruna, upropastit će nas Anton. Morat ćeš mu dati otkaz - rekla mi jednom zgodom Božena nakon što je radio sve lošije.Štoviše, počeo je kasniti na posao, a odlaziti mnogo prije isteka radnog vremena. Izostanke je opravdavao nepostojećim sastancima. Ali ja, koja sam iskusila što je to kad te šef maltretira, nisam željela biti poput njega. Dapače, htjela sam dokazati i njemu i sebi da se može, dapače mora, funkcionirati na drukčiji način.Vjerojatno mi je u tome pomoglo i to što sam pronašla, ovaj put za ozbiljno, ljubav svog života. Dario mi se ukazao posve slučajno. Sreli smo se na jednom poslovnom sastanku. I on je imao agenciju poput ove u kojoj sam ja radila. Danas su naše agencije, kako se to moderno kaže, sestrinske firme. Radimo skupa: on je šef u svojoj firmi, ja u svojoj. Uspjela sam podići efikasnost svojih zaposlenika tako što su plaćeni po učinku. A kad su radnici zadovoljni, zadovoljan je i poslodavac. Nitko sam ne može ništa i niti jedan poslodavac ne bi trebao rezati zdrave grane na kojima sjedi. Ja to ne činim. Naprotiv, zdrave grane hranim, a loše pokušavam oporaviti dajući im drugu šansu. Jer, ako jedni i drugi uspiju, i ja ću, kao šefica firme, profitirati.I, na kraju, pitate se što je s Antonom? Što je s tipom koji je komentirao moju stražnjicu u trapericama? Trula grana, čak i kad se ne trudite previše oko toga, otpadne sama od sebe. Anton je činio mnogo toga kako bi sabotirao rad naše agencije. Doznala sam da je neke vrlo unosne poslove doslovce prodao konkurentima. Sve dok jednog nije pokušao prodati Dariju, koji mi je za to, naravno, odmah rekao.- Ljubavi, prihvati posao. Oboje ćemo profitirati, a Anton će sam sebe otpisati - rekla sam mu tada.Imala sam pravo. Anton je nakon toga očekivao otkaz koji nije dobio, ali dobio je to da su ga ljudi počeli izbjegavati. Iz naše agencije više nitko s njim nije htio popiti ni kavu.U njegovoj diskreditaci mi je, moram priznati, Dario uvelike pomogao. Svojim je klijentima vrlo uvijeno što bi se reklo, u celofanu objasnio kako taj Anton nij baš pouzdan partner za suradnju. Priča se, dakako proširila i po ostalim agencijama koje su se bavile nekretininama.Anton je bio prisiljen sam ponuditi otkaz. Bio je uvjeren da će novi posao naći preko noći. No, prevario se još je na burzi. Ako će mu to pomoći, reći ću u njegovu korist kako je zapravo dobar prodavač, zna se umiliti kupcu.
Ja imam sat koji pokazuje vrijeme. Dobro, nisam vam otkrila Ameriku. Svi imaju satove koji pokazuju vrijeme. Da, ali ne pokazuju svi satovi duplo vrijeme. Kako duplo? Pa fino, duplo, znate valjda što znači duplo: jedno na zaslonu, ekranu, licu sata ili kako se već ono zove strana gdje su nekad stajale kazaljke, a sada tamo titraju brojevi i govore nam koliko je sati da mi ne bismo morali misliti. E taj moj sat pokazuje jedno vrijeme na svom licu, a drugo vrijeme na zidu. Kako na zidu? Pa fino, ima dodatak koji projicira vrijeme na zid ili plafon. Kad sam otkrila to čudo tehnike, bila sam oduševljena.Iz tog malog dodatka izviru zrake koje idu, idu, idu po zraku sve dok ne dođe do plafona ili zida i onda se lijepo tamo nacrtaju brojevi, krupni i crveni. Vrijeme polako nečujno prolazi, ne čuje se kucanje sata, samo se brojevi mijenjaju. I oni na licu sata i oni na plafonu iznad moje glave. To je jako praktično. Ležim u krevetu i ne moram škiljiti i tražiti sat. Otvorim oči, pogledam u plafon i znam koliko je sati. Mogu se tako lako odlučiti hoću li se samo promeškoljiti, okrenuti na drugu stranu ili ustati.Da, sat je veliki izum. Genijalan. On nam pomaže da dan podijelimo na komadiće pa svaki zasebno upotrijebimo što bolje. Komadići su važni. Nitko nikad nije odlučio izgubiti cijeli dan, nego se počasti samo komadićem dana. Sve dangube si priušte da ne rade samo djelić dana. Problem je u tome što si često uzimaju po djelić.To je ono kao kad se meni baš pije dobra vilijamovka ili lozovača. Samo četvrtina male čašice i suha smokva, što to ponekad prija. Kad mi žele natočiti više, ja kažem: "Ne hvala, dajte mi samo malo." E onda mi se osladi pa natočim još malo, pa još jednom samo malo. I onda osjetim da je to malo postalo dosta. Ali onda si kažem: "Stop, gospođo, pretvorit ćete se u alkoholičarku. Ni kapi više!" I stvarno ne uzmem više ni kapi. Tu sam karakter, samo jednom u životu sam uzela malo previše. Prevarile su me višnje u rakiji. Da, ja znam reći: stop.Kad bih barem takva bila u svemu. Da sam prije znala što sad znam i da sam vremenu i nekim drugim stvarima znala reći stop, gdje bi mi sada bio kraj! Šanse su dolazile i prolazile pokraj mene, a ja nisam imala vremena. Nije da ih nije bilo, ne smijem se žaliti na život.Ali pustimo sad to. Vratimo se tom jutru kad sam zaboravila da vrijeme na plafonu i ono na licu sata nije isto. Nisam ga bila uskladila kad je bila promjena vremena i eto dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Pogledala sam na plafon i skočila iz kreveta. "Auuu, zakasnit ću na posao." A vani hladno, treba strugati led sa stakla, bit će i gužva u prometu.Kuham kavu i kao na iglama čekam mamu da dođe. Da Luka ne bude sam kod kuće dok sam na poslu. Bake su spasonosna rješenja za samohrane majke poput mene. Nadgledaju pisanje zadaća, daju djeci ručak, ispraćaju ih u školu. Sve bi to, u stvari, trebala raditi ja, ali prilike su nam takve. Rado bih mijenjala svoju emancipaciju za dobru kućnu pomoćnicu. Otkad sam se rastala od Zlatka, morala sam si tako organizirati život. Ma, u stvari, ni prije nije bilo puno drukčije. I tada sam morala sve sama, ali eto, zvalo se da sam udana žena i računalo da nas je dvoje, da mi ima tko pomoći. Sada su samo stvari dobile svoje ime i ja funkcioniram po principu „pouzdaj se u se i u svoje kljuse". A dosta dobro to kljuse i vuče. Ma čak i bolje nego prije. Sada znam na čemu sam, na što mogu računati, ne stvaram si lažne iluzije. Dosta mi je bilo laži i zatvaranja očiju pred činjenicom da sam se udala za zgodnog, ali beskorisnog muškarca.Da, Zlatko je bio baš takav. Ljepotu i šarm mu ne mogu poreći, ali sve drugo! U stvari, nema drugog. To je sve što on ima. On i sam dobro zna da je tako pa si je život tako i organizirao.Šarmer bez pokrićaStavio se u centar svijeta. Imam osjećaj da bi taj mogao živjeti pred ogledalom, samo kad bi mu netko donosio i prinosio sve što mu treba za život. Mogao bi on i jesti i spavati pred ogledalom diveći se sam sebi, a da mu nikad ne dosadi. A nisam baš ni ja neki lumen kad sve to nisam na vrijeme primijetila.U stvari, sinulo je meni pred očima već prve godine našeg zajedničkog života. Da, trebalo mi je manje od godinu dana da shvatim u što sam se uvalila, ali i to je bilo previše, a Luka je već bio na putu. Sebe sam uvjeravala da je sve to što primjećujem plod mog „drugog stanja" i da preuveličavam stvari, da će sve proći kad dijete bude tu, kad se ja vratim u normalu. Kao da trudnoća nije normalno stanje, ali eto, budala se tako tješila.Dijete je samo na tren, i to na kratak tren, ublažilo moje sumnje. Zlatku se u početku sviđalo biti otac. Luka je bio prekrasna beba i bilo je lijepo biti otac takvom sinu. Ali da taj sin treba puno pažnje, njege i vremena da bi bio takav, e to mu nije padalo na pamet. Ne mogu reći da ga nije volio. Ma volio ga je, voli ga i danas, ali na svoj način, koji podrazumijeva da se radi njega ne kani ničega odreći. U njegovom je životu oduvijek sve bilo posloženo kako njemu odgovara. Malo toga se promijenilo vjenčanjem i dolaskom djeteta. On je i dalje vodio momački život. Bio je svugdje prisutan, šarmer, zabavljač u društvu, samo s druge adrese. Prije je stanovao kod svoje mame, ona mu je prala, peglala i kuhala, a sad je to sve imao kod mene. Da, to je bila jedina razlika. Ja sam zbog toga još trebala biti i sretna!I bila sam. Neko vrijeme, sve dok mi nije počelo dolaziti iz „stražnjice u glavu". Shvatila sam da sam samo ja udana, dok je on i dalje bio slobodan mladić. E, nećemo tako. Odlučila sam stvari staviti na svoje mjesto. Prvi je pokušaj bio dobar, ali neuspješan. Pokušala sam ponovno, s istim rezultatom, i treći, i četvrti put.Dogovarala sam i pregovarala, objašnjavala i pojašnjavala. Pokušala lijepim i ružnim riječima. Ništa nije koristilo. Zlatko bi me saslušao, ponekad je čak izgledalo da me razumije, da će otad sve biti drugačije, a onda bi zazvonio telefon, netko bi ga pozvao i on bi odlepršao kao da ni o čemu nismo razgovarali.Poput repaticaNjegov je život bio i širok i raznolik. Ja, međutim, u njega nisam imala previše pristupa. Imala sam, doduše, svoje mjesto, jedno malo, vrlo ograničeno mjesto. U početku sam se njime zadovoljavala jer je bilo stalno i stabilno u odnosu na mjesta svih onih drugih žena koje su se pojavljivale na vratima Zlatkova života i brzo nestajale poput zvijezda repatica. Iza njih nije ostajao nikakav trag, a ja sam bila stalno tu. U kutu njegova srca. Malom doduše, ali uvijek u njemu. Tako sam barem ja mislila. On je smatrao da je to sasvim u redu. Ma čak je i mene uvjeravao da je to ispravno. Pa što ja hoću? Ako je oženjen, nije kastriran! One su prolazne, beznačajne, a ja sam stalna, majka njegova sina. On mene i dijete voli, ne bi nas nikad ostavio, ali nije se ni zatvorio u kuću i naglo ostario. Život treba živjeti, bla bla bla. Bila sam glupa što sam sve to uopće slušala. Trebala sam ga odmah ostaviti i mirno živjeti. Nisam trebala čekati da se na horizontu pojavi jedna dugonoga Sanja i da on sasvim poludi.Nijedan razvod nije ugodan, pa nije bio ni naš. Ipak, preživjela sam. I sad sam tu gdje jesam i ne žalim se. Bez njega mi nije lako, ali niti s njim nije bilo puno bolje. Ponekad je naporno, ali mogu ja to. Što me ne uništi, to me ojača.A toga sudbonosnog zimskog dana bilo je puno toga uništavajućeg. Od pogrešnoga gledanja na sat, leda na staklima automobila pa do zbrke na poslu. Ma kad jednom dan krene naopako, teško da se može kasnije popraviti.Na sve to mi se telefonom još oglasio Zlatko. On bi došao da nas vidi danas umjesto sutra, ako može. Ma može, što ne bi moglo - odgovorila sam samo da ga se riješim. Tog trenutka mi nije bilo ni do čega pa sam pomislila: hajde i to da odradim pa ću barem imati ugodan vikend. A i on je vjerojatno onoj svojoj dugonogoj "trkaćoj kokoši" nešto obećao pa ne može sutra.Željela sam biti kod kuće kad se on ukaže, da znam kamo izlazi s djetetom, da vidim je li Luka dobro odjeven i tako to. Pojurila sam s posla kao muha bez glave.Petak je popodne u Zagrebu uvijek lud. Svi se poput mene požure kući, što prije mogu. Napuste svoje radno mjesto, kao učenici kad zazvoni za odmor. Pojure na vrata u svoje limene ljubimce kao da je stvar života i smrti stići kući 15 minuta prije. I onda se zaglave na semaforu, psuju, otpuhuju, nastoje se progurati metar naprijed. Stvaraju se kolone i kad nije poledica. A kad se pogodi dan kakav je bio tada, onda je ludnica kompletna.Nakon što sam se uzalud češkala po glavi od nervoze, vrpoljila na mjestu, grickala kikiriki i uzalud pazila da ljuske ne padaju po sjedištu, naredila sam sebi da se smirim. U to ime pustila sam glazbu i rekla sama sebi da ne budem glupa i da se ništa neće dogoditi i ako njih dvojica izađu prije nego što ja dođem.Kobni sudarNajzad sam uhvatila zeleno. Gas da uhvatim sljedeći semafor! Dobro je. Ovaj je dobro prošao, još samo dva-tri i ja sam kod kuće. Do vraga, da sam bila samo malo brža, da sam se prestrojila u drugu traku. Ali još nije sve izgubljeno, ako samo malo požurim. Bum, tres, tupi udarac u auto u suprotnoj traci. Moj se malo zanio... Izišla sam da vidim štetu. Uh, kud baš da udarim u takvu skupu grdosiju! Iz auta se izvukao vlasnik koji je dimenzijama odgovarao svom limenom ljubimcu:- Glupačo, kamo gledaš. Imaš li uopće dozvolu? Ma tko plavušama daje dozvole i pušta ih da voze bez nadzora. Koliko se samo derao na mene, mislila sam da će me još i istući. Jedva sam se pribrala i naizgled mirno rekla:- Umjesto da ovdje demonstrirate svoju silu i glasovne mogućnosti, bilo bi bolje da civilizirano razmijenimo podatke, i to riješimo kao ljudi, ako ste uopće sposobni za takvo što. Mene dijete čeka kod kuće, a to mi je važnije od vašeg auta. Izvolite moju posjetnicu - govoreći to, nastojala sam biti mirna. Glas mi je ipak na kraju zadrhtao.Oborila sam pogled da taj napuhani divljak ne vidi koliko sam ranjiva. Ljudi poput njega nemaju pojma što znači biti samohrana majka, brinuti se o nekome. Oni brinu samo o zgrtanju novca kojim kasnije kupuju skupe automobile. Ne zato što im trebaju, nego da pokažu svoju moć.Kako je samo urlao! Kao gorila kad želi nekoga zastrašiti. E to zadovoljstvo da me vidi uplakanu neću mu priuštiti. Bila sam svjesna da je zbog moje nepažnje došlo do toga, ali više mi je bilo žao ljudi u koloni nego njega. Mogu biti sretna da i iz drugih auta nisu poiskakali takvi divljaci. Svi nervozni i bijesni. Ali što je, tu je. Moram ostati mirna. Ne samo zbog sudara, nego i da Zlatku ne pokažem da mi se nešto dogodilo. Njegova bi reakcija također bila: "Ah, žena za volanom, zašto ne paziš....". A sutra je novi dan, razmislit ću kako dalje i odakle smoći novac za popravak štete. Sad je samo važno da stignem kući.A stigla sam poslije Zlatka. Sjedio je zavaljen u fotelju i razgovarao s Lukom. Mogao je dijete i sam obući i izvesti. Mogao mi je i telefonirati. Mogao je, ali eto nije. Kad sam ušla u stan, on je udobno sjedio, pio pivo i gledao televiziju kao da je ovo još uvijek i njegov dom. Luka je sjedio pokraj, samo s bočicom kole u gotovo identičnoj pozi.Muškarci kuhajuE fino, baš fino tata uči sina kako se to radi - došlo mi je da zavrištim s vrata. Opet mu je donio to nezdravo piće iako zna da me time ljuti. Ali baš ga briga, tim smećem kupuje njegovu naklonost. Kladim se da mu je već obećao i večeru u McDonaldsu.Eee, tu sam se malo prevarila. Umjesto toga, Zlatko šarmantno, kako to on zna, reče:- Luka i ja smo se dogovorili da večeras ne izlazimo, nego da mi pripremimo večeru tebi. Ako nemaš ništa protiv da ti muškarci kuhaju.- Što bih imala protiv? Ideja je dobra, ako mi ne ostavite kuhinju u takvom stanju da sutra moram zvati majstore, i ako operete i suđe. Eto vam kuhinje pa spremite nešto, ja se odoh istuširati, imala sam naporan dan...Tuširajući se razmišljala sam o tome jesam li pogriješila što sam Zlatku dopustila da se igra domaćina u mojoj kuhinji. To je nekad bila i njegova kuhinja, ali on ju je napustio, otišao i ne okrenuvši se i ne pitajući imam li što u frižideru i kako ću dalje. A neeee, neće to tako dalje. Ne mogu mu braniti da Luki bude otac, dapače, moram dijete naučiti da ga voli iako nije s nama, ali to ne znači da se on može u mojoj kuhinji igrati uzornog tate. A zašto sam uopće pristala na to?Ma opet me zbrzao. Sva ošamućena od tog sudara nisam se snašla, ali moram mu dati do znanja da se takvih igara ne kanim igrati u budućnosti. Osim toga, on ne samo da nije izveo sina nego se i sam pozvao na večeru kod mene. Pa naravno, to je jeftinije, to ga ništa ne košta. Recesija je, treba štedjeti, a ona njegova dama ne može bez luksuza. Gdje drugdje nego na Luki. Ma pazi, molim te, drskosti. Da ne bi!? Ma čut će on svoje, samo ne želim o tome pred djetetom.Činjenica da nije u stanju dijete izvesti barem na pizzu baš me je razbjesnila. Uh, kakav dan!Hoće li ikad proći? Kipjela sam od prigušenog bijesa. Što mi se sve još neće dogoditi u jednom jedinom danu? Presvukla sam se, navukla osmijeh na lice i pojavila u blagovaonici.Ona je mala, ali ugodna. Svi koji dođu rado sjede u njoj. Ugodan miris talijanskih začina izlazio je iz zdjele na stolu.- Znam da Luka voli špagete pa smo to skuhali. Nadam se da će ti se svidjeti.Ma svidjelo bi mi se i da nisu bile tako ukusne, kad ih je već Luka kuhao. Na stolu svijećnjak, čak i čaše za vino! Špageti ne samo da su lijepo mirisali nego su bili i ukusni. Zalili smo ih čašom vina.Šampanjac uzaludI tu bi, po mom mišljenju, taj obrok što nije bio ni ručak ni večera trebao završiti, ali Zlatko nije pokazivao namjeru da brzo ode. Pomogao mi je oprati suđe, što je u redu, a zatim se uvalio u naslonjač, što po mom sudu nikako nije u redu. Pa ponaša se kao da je to još uvijek njegov dom! Kao da ga nije napustio zbog one napirlitane dugonoge kokoši.- Luka, mislim da je vrijeme za spavanje. Ujutro lijepo ustaneš rano, napišeš zadaću pa imaš cijeli vikend slobodan. Mama i ja moramo nešto razgovarati."Oho-ho, što li ovaj smjera", pomislila sam. Neće mi valjda opet objašnjavati da sada nema novca, ali da će svoje obaveze podmiriti. Sjećam se vremena kad ga baš nije bilo previše briga kada dijete ide na spavanje. Ovdje se nešto ozbiljno iza brda valja. Baš da vidim o čemu se radi.Kad je Luka bio u krevetu, Zlatko iz hladnjaka izvuče čašu šampanjca koji je on bio donio!?- Slavimo nešto? - Možda, Zdravka, zavisi od tebe. Inače nam je danas godišnjica rastave, ako se ne varam. Dvije godine otkako smo se razveli. - Rekla bih sretno razveli i sad je to razlog za slavlje?! - nasmijala sam se uzimajući čašu. Zlatko se nije dao zbuniti. - Pa znaš, nekad rastave imaju i pozitivnu stranu. Tek kad nešto izgubiš, shvatiš što si imao. - Je li? Tko bi rekao? A što bi Sanja na to? - Koja Sanja? Nema nikakve Sanje, ovdje smo samo nas dvoje. Sa Sanjom je gotovo. - Zar već? Znači taj se gubitak odnosi na nju? Zabrljao si i tamo i sad si opet leteći slobodnjak. A kovčege si našao pred vratima? - Pa nije baš bilo tako ništa ja nisam zabrljao nego... - Poštedi me detalja koji me se ne tiču. Prijeđi na činjenicu da te "nogirala" i iz bacila iz svog stana. Ili možda još nije, nego se samo sprema to učiniti, pa se Lesi vraća kući.- Ma daj, ne budi takva zar mi baš ništa ne vjeruješ... - Zadnji put sam ti vjerovala da ćeš redovito plaćati alimentaciju, a sad bi umjesto novca trebala dobiti tebe. Priča mi se ne sviđa previše. Imaš li još što dodati? - Pa ništa osim toga da te volim. Da te, ustvari, nikada nisam prestao voljeti, sve druge su bile onako usput.- Ma daj, Zlatko, nismo djeca. Sve sam to već čula u raznim verzijama. Dragi moj, istrošio si se za ovaj šampanjac uzalud. Bilo bi bolje da si Luki kupio majicu, ali kad je već tu, natoči nam još jednu pa da se rastanemo. Imala sam težak dan. Žurila sam kući i kriva reakcija u krivo vrijeme. Razbila sam jednon tipu auto. Ogromnu mrcinu BMW. Bio je bijesan k'o ris. Ma kakav ris, medvjed grizli, mislila sam da će me rastrgati. Nije mi stoga do ovakvih priča.- Razbila si auto? Je li šteta velika? A kažeš tvojom krivnjom. Pa dobro, i ako si kriva, nije se smio derati na tebe. Sve se to da ljudski riješiti. Dat ćeš mi njegovu adresu da ja razgovaram s njim, da ne misli da ima posla sa ženom bez zaštite. Ne sekiraj se, riješit ću ja to već nekako.Nisam baš imala iluzija da će on to riješiti i da će mi biti od pomoći, ali svejedno bilo je lijepo čuti da nisam sama u problemu. Pogledala sam ga zahvalno i još jednom konstatirala da sam djetetu, ako ništa drugo, izabrala zgodnog oca, pravog šarmera.Kako se samo taj znao ponašati s čašama i flašama. I ne samo s njima. Imao je urođen osjećaj za to da osjeti kad je žena slaba, kad njezin obrambeni zid napukne.Natočio mi je još jednu i prebacio ruku preko ramena. Osjećaj njegova ramena bio je ljekovit. Naslonila sam glavu na njega i osjetila se zaštićenom. Nije teško predvidjeti što bi se dogodilo da u tom trenutku nije zazvonilo zvono na vratima.- Ma tko li je sada, dovraga - promrmljao je Zlatko. U stvari, nije baš tako rekao, opsovao je i nervozno se uputio prema vratima. Ta njegova nagla promjena raspoloženja kao da me trgnula iz omamljenosti. Pa on se to ponaša kao domaćin kuće! Skuhao špagete, natočio mi šampanjac i misli da je time sve riješio. Izbrisao sve svoje ludorije, prevare, lažna obećanja i ine radosti koje mi je priređivao dok se nismo rastali. Evo ga za čas se iz nježnog zaštitnika pretvorio u nervoznog sebičnjaka.Ćud se ne mijenjaNetko je poremetio njegov mir, a to ga ljuti. Da, to je Zlatko. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Maska je pala. Od onog čovjeka otprije nekoliko minuta nije ostalo puno. Gledala sam samo nervoznog mužjaka kojem je netko ušao na njegov teren, poremetio plan. A plan je ovaj put bio dobro smišljen i dugoročniji nego inače. Sanja mu je očito pokazala vrata i on sada ne zna kamo bi pa se sjetio nas. Sjetio se da ima, odnosno da je imao obitelj. E, nećemo tako.- Stani malo, čovječe. Kamo si poletio? Nije tvoje da otvaraš vrata moga stana. Ako netko i zvoni, taj traži mene, a ne tebe. Smiri malo živce - govorila sam dok sam išla do vrata, vjerujući da se radi o inkasatoru. Na moje veliko iznenađenje pred vratima je stajao čovjek kojem sam udarila auto. Da nije imao buket cvijeća i jedan paket u rukama, pomislila bih da me došao dokrajčiti. Ovako je iznenađenje bilo dvostruko.- Oprostite što smetam, pokušao sam vas nazvati, ali se ne javljate na mobitel. Došao sam se ispričati. A želio sam to učiniti odmah, ne čekati do sutra. Moje ponašanje nije bilo u redu.Znam da sam vas izvrijeđao, ali i meni se silno žurilo po kćer. Bio sam stvarno ljut. Čim sam došao kući, razmišljao sam o tome kako sam se neljudski ponio, da sam vam pokvario vikend koji i vi vjerojatno jedva čekate. Samo toliko.- Ah, sve je u redu, nije baš bilo ugodno, ali preživjet ću. A štetu ću vam nadoknaditi. U stvari, kad ste već tu, možemo se odmah dogovoriti, izvolite ući...Zlatku nije bilo nimalo pravo kad je muškarac ušao. A tek kad je ugledao buket cvijeća i bombonijeru. Gledao ga je pogledom bika u areni. Pognuo je glavu i spremio se za napad.Ernest mu nije dao priliku za svađu.- Već sam se ispričao gospođi na smetnji, a još više za ponašanje na cesti, ali morao sam to još danas učiniti. Znate, ja sam samohrani otac, a sutra ujutro vozim kćer na skijanje, ostat ćemo nekoliko dana u Austriji. Ništa još nisam spremio ali, eto, nisam želio otići u lošem raspoloženju, a vjerujem da će i vama biti vikend ugodniji ako znate da mi je žao. Ali, da se predstavim, ja sam Ernest R., izvolite ovo je moja posjetnica.- Iskreno rečeno, ne znam što da vam kažem, baš ste me iznenadili. Ja sam kriva, a vi se ispričavate. A istina je da bi me problem tištio sve vrijeme dok se ne dogovorimo, odnosno nagodimo, kako li se to već kaže. Ali da vam predstavim svog bivšeg supruga, svratio je do nas i upravo sam mu počela pričati što mi se dogodilo.Ženski instinkt- Gospođo, došao sam zbog toga da shvatite da se nije samo vama dogodilo. Dogodilo nam se. Da, dogodilo se vama i meni. Oboje smo bili nervozni, žurilo nam se, precijenili smo se. Kola su mi nova, a snažna. Da sam bio malo pažljiviji, mogli smo to izbjeći, ali ne brinite, nije to ništa. To je samo običan lim. Ljudi danas od stvari ne vide jedni druge. Imam dobre prijatelje autolimare, mehaničare. Dečki će to srediti za čas. Eto, nisam vam želio smetati. Imate moju posjetnicu pa se čujemo.Praktična, kakva već jesam, ugledala sam priliku da i sebi uštedim trčanje po autoradionicama.- Ako već imate kakvu dobru radionicu, možete li je i meni preporučiti?- Sa zadovoljstvom. Moj bratić je... - uslijedila je adresa, preporuka.- Pa ova mi je adresa poznata. Oni su mojoj prijateljici radili na automobilu kad je....Razgovor je postajao sve opušteniji, gotovo prijateljski. Zlatko je nezadovoljno pio svoje pivo i sa strane pratio razvoj događaja. Nezadovoljstvo je bilo dvostruko. Čovjek mu je uletio u nezgodan čas, a i nije se imao priliku pokazati kao zaštitnik.Ni u ulozi oca nije baš briljirao. Razgovarajući o djeci, doznali smo da je gospodin Ernest samohrani otac, da mu je žena umrla od zloćudne bolesti i da se on sam brine o djevojčici. Sada je za zimske praznike vodi na skijanje. Prilika je to da bude više s njom i jako mu je važno da tih nekoliko dana bude opušten, neopterećen i samo njoj posvećen. Ne znam je li se Zlatko u tom trenutku sjetio koliko mi mjesečnih alimentacija duguje za Luku, ali čim se razgovor poveo o djeci, njemu kao da je postalo neugodno. Počeo se vrpoljiti i meškoljiti. Sjetio se nekih obaveza koje ga još čekaju te večeri. Nije mi bilo žao kad je otišao.Ubrzo nakon njega ispratila sam i gospodina Ernesta. Zatvorivši vrata za njim, uvalila sam se u fotelju, natočila još jednu čašu šampanjca, da mi bude pomoć u rezimiranju neobičnog dana. Dana koji je počeo kaotično, kašnjenjem na posao. Pa sudarom, ponudom bivšeg muža da nastavim živjeti s njim, dolaskom čovjeka kojem sam razbila auto. Sve u svemu, kad sam sumirala, njegov je dolazak izbrisao sve minuse koji su mi se toga dana dogodili.Bio je to ispočetka samo osjećaj. Onaj nepogrešivi ženski instinkt da je "to to". I vjerujte mi, nisam se prevarila. Nazvao me i sljedećeg jutra. Radi popravka automobila morao je odložiti putovanje, ali ako sam raspoložena, u znak pomirbe poziva Luku i mene da im se pridružimo na skijanju sljedeći vikend. Njegov prijatelj ima apartman u kojem ima dovoljno mjesta, pa ako mislim da bi to Luku veselilo, oni imaju mjesta i u automobilu.I veselilo je. Bili su to divni ne samo novogodišnji praznici nego i svi dani koji su uslijedili. Ma volim to mjesto u Austriji u svim godišnjim dobima. Sada je proljeće, cvjetaju šafrani, a tek kakav je zrak, divno se spava. I sanja. Danju i noću. Strah me da ću se jednoga dana probuditi iz ovog predivnog sna koji je počeo jednog zimskog dana kad je bila klizavica.
Do četrdesete živjela sam sasvim prosječnim, rekli bi mnogi - normalnim životom. Nisam uvijek bila najzadovoljnija, ali nisam ni među onima koji trebaju plakati nad svojim životom. Dakle, što sam onda imala? Četrdeset godina, sina od dvanaest godina, muža, oboje visoko obrazovani, zaposleni, relativno dobrih primanja, sa životom srednje klase, ničeg previše, ali niti ničeg premalo. Mogli smo si priuštiti dva auta, poneko putovanje i sinu puno različitih aktivnosti. Mogla sam si kupiti cipele koje su mi zapale za oko, iako mi i nisu bile neophodne. Isto tako, ako sam si zamislila neku suknju, tražila sam je i kupila bez obzira na cijenu. No, nismo imali apartman na moru, vikendicu u planinama, super skupe i opremljene aute, niti stan namješten luksuzno.Sve prosječno, reklo bi se, normalno i uobičajeno. Ali ja nisam bila baš zadovoljna. Uglavnom je nezadovoljstvo proizlazilo zbog neslaganja s mužem. Često se nismo mogli složiti niti o tome je li ručak koji sam pripremila dobar i zdrav. On koji nije imao pojma o kuhanju, često si je uzimao za pravo da mi pridikuje o zdravlju. Jednom je slušao nekog zakletog neprijatelja mlijeka i odmah je htio uvesti restrikcije i u našoj kuhinji. Bez imalo razmišljanja i razumnog argumentiranja. Htio je da sinu više ne dajem mlijeko! A naš sin je baš ljubitelj mlijeka i svih mliječnih proizvoda i odrastao je u zdravog dječaka upravo zbog mlijeka!I što sad, da uskraćujem dijetetu i kompliciram život svima jer je tamo netko izjavio da je 'kravlje mlijeko za krave, a ne za ljude'? Jer eto, odjednom smo shvatili da su ljudi bili u krivu svih ovih stoljeća pa i tisućljeća. Eto, to je samo mala crtica iz našeg života. Takvih neslaganja bilo je svakodnevno. Nije to ništa veliko, ali je iritantno, pogotovo na duge staze. Nije niti pio, niti previše izbivao iz kuće, no nije ni puno pomagao u kućanskim poslovima. Rekle bi mnoge žene - većina njih - da je prosječan muškarac. Pa i ja sama kažem: sve je kod mene bilo prosječno, uobičajeno. Sve do četrdesete.Ugodan razgovor s LukomRadila sam jedan honorarni posao kao stručni suradnik na jednoj publikaciji. Posao mi je bio zanimljiv, a i unosan. Uglavnom bilo je nekoliko suradnika na tom projektu iz jako različitih domena. Ja, matematičarka po struci, odjednom sam se našla u krugu sa filozofima, muzičarima i umjetnicima. Sve su to bili ljudi stručni i predani u svojim domenama. Desilo se tako da jednog suradnika nisam upoznala, profesora violine, jer on nije bio na tom prvom sastanku. Morali smo razmijeniti neke materijale pa smo se dogovorili da je nabolje naći se ipak oči u oči i uživo prodiskutirati o poglavlju koje moramo zajedno napisati.Ušla sam u dogovoreni kafić i pomalo zbunjeno pokušala odlučiti koji je od tri sama muškarca moj suradnik. I dok sam tako stajala i razmišljala kome da krenem, jedan se od trojice digao i prišao mi.- Dobar dan. Vi mora da ste Nina. Ja sam Luka - širok osmjeh i pomalo sanjarski pogled.To se i moglo očekivati od muzičara. I da, moram priznati da mi je od trojice 'ponuđenih' on bio prvi izbor. Nekako smo odmah uspostavili kontakt. Nije bilo onih neugodnih, tihih razdoblja u razgovoru kad se razmišlja što slijedeće reći i prekinuti šutnju. Ja sam oduvijek lako razgovarala s bilo kime. U svim sam temama donekle potkovana osim u sportu. No ni Luka ni ja za tu temu nismo bili zainteresirani. Razgovor koji je trebao biti stručan odjednom je postao razgovor dvoje prijatelja koji se podudaraju u puno mišljenja. Bilo mi je ugodno s njime razgovarati. Čak jako ugodno. Previše ugodno - razmišljala sam o tome kad sam došla kući. A onda opet - zašto da se osjećam krivom?Veselim se suradnji s vamaZar je grijeh razgovarati pa i s nepoznatima? Samo smo ugodno razgovarali. To što smo u tome očigledno oboje uživali, nije bilo nešto za osudu. A zašto se ja onda nekako krivom osjećam? To su predrasude kojima sam i ja očigledno podlegla - što udana žena ima razgovarati s nepoznatim muškarcem satima!?Tako sam razmišljala do sutrašnjeg dana. Kad sam otvorila mailbox, iznenadila sam se našavši poruku od Luke. Kako je znao moj e-mail? Ja mu ga nisam dala. 'Dobro jutro. Samo toliko da znate da se veselim suradnji s vama i da se veselim slijedećem susretu. Luka.' - bilo je sve što je pisalo. Odjednom mi je jutro bilo prekrasno. Takva poruka može biti samo izraz pristojnosti, ali meni je značila puno više. Cijeli taj dan osmijeh mi nije silazio s lica. Ipak, nisam mu odgovorila na poruku. Činilo mi se da bi to bilo prenapadno. Htjela sam pripremiti nešto materijala za zajedničko poglavlje i onda mu to poslati. Taj sam cijeli dan samo na tom materijalu, a i pozicija na poslu mi dopuštaju da si to mogu priuštiti. Što mi se to događa? Meni, ženi u srednjim, zrelim godinama? Uvijek sam za sebe mislila da čvrsto stojim na zemlji, i što mi se sad desilo pa sam postala sanjarka? Jasno je meni bilo da sam ja sve to umislila, da se on meni sviđa, a ostalo je napravila moja mašta. Možda on mene uopće ne doživljava kao zanimljivu ženu već samo kao zanimljivu osobu? Možda je u sretnom braku s djecom, ali je predan tom radu, kao i ja konačno? O svemu tome sam razmišljala. Mnogo različitih situacija sam zamislila i uglavnom bih na kraju zaključila da sam sve umislila i da sanjarim. A sanjarenje nije još nikoga ubilo. Onda? Zašto ne?Drugo jutro otvorila sam mailbox a tamo je bila njegova nova poruka. Naravno da sam osjetila lagano podrhtavanje i leptiriće u trbuhu. 'Želim vam dobro i ovo jutro. Recite riječ i moje će jutro isto biti dobro...' Morala sam sjesti jer sam osjetila navalu vrućine u glavi. Morala sam razmisliti. Možda je on osjetio da mi se sviđa i sad jednostavno postavlja zamku da ja padnem u nju? Ne smijem mu pokazati da mi je previše stalo. Samo toliko koliko traži naša poslovna suradnja.Je li on moja srodna duša?Nikad nisam imala avanturu izvan braka i nisam na to pomišljala. Pa i tada nisam na to pomislila, jedino sam si dopuštala zadovoljstvo da mi je s nekim ugodno i da sam ja ugodna njemu. To mi je bilo dovoljno. Ali kako održati taj nivo komunikacije? Kako ga ne odbiti, a opet neprodubljivati, ne ponuditi previše?'Jutro je dobro, bar meni, a vama možda i neće biti kad vidite da vam u privitku šaljem skoro megabajt teksta na engleskom koji biste morali pročitati. Mislim da se moramo držati premise koju ovaj autor plasira u tom svom radu. Srdačno, Nina.'Jesam li bila preodrješita? Jesam li uništila moguće lijepo prijateljstvo? Ili sam se možda spasila zakletog osvajača? Ako mi se ne javi nekoliko dana, pokušat ću malo ublažiti svoj nastup. No slijedećeg jutra ponovo me čekala poruka u sandučiću.'Nisam spavao cijelu noć... Naravno, zbog tolikog gradiva koje ste mi zadali. Pročitao sam više od pola. Može sastanak oči u oči kad dođem do kraja? Ja ću gledati da to bude sutra.'Imala sam opravdani razlog za sastanak s njim. Nitko to ne može poreći. Sve sam uredila doma, zakasnit ću jer imam sastanak u vezi jednog projekta. To što sam prije sastanka skoknula frizerki i manikirki, nisam nikome spominjala. Nakon još jednog našeg druženja, bila sam uvjerena da je on moja srodna duša. Ali... Bio je mlađi od mene deset godina! To sam doznala kroz razgovor, ali ja svoje godine nisam otkrila. On je, pak, mislio da smo negdje vršnjaci. I sada sam bila sigurna da ima neka kemija između nas. Ali i velika razlika u godinama. A konačno, ja sam i udana, odgovorna majka i supruga.Uskoro smo prešli na 'ti' i on je sve češće nekim dvosmislenim izjavama davao do znanja da ga zanimam i kao žena. Ja nisam skrivala da sam udana i da imam dijete, ali njega kao da to nije smetalo. Rekao mi je da je svježe razveden.Kad sam o tome malo razmislila, shvatila sam da je vjerojatno povrijeđena duša koja sada brže bolje traži nekog da se izliječi. Brže bolje, bez puno razmišljanja i prebiranja. To znači da sam ja samo došla u pravi trenutak i očigledno pokazala da mi je ugodan, makar sam ja mislila da se to ne vidi. Ali... Ja se ne mislim upustiti u seks i avanturu takvog kalibra! Samo želim povremeno popričati i razmijeniti razmišljanja. Njega možda zanima samo ono prvo.Nemoj otići iz mog života!Da bih otklonila sumnje i nedoumice, najbolje da mu izložim svoju situaciju i svoje stavove. Ali kako kad nije još ništa tražio od mene? Odlučila sam da ću tokom naših poslovnih druženja, više puta spominjati svog sina i muža. Usput, poslovna druženja više i nisu bila poslovna jer smo posao davno završili i objavili. Tako će valjda shvatiti da nisam dobar materijal za ljubavnicu. Međutim, on je bio uporan, točnije sve uporniji. Što sam ja više otkrivala iz svog života, o braku i djetetu, to je on bivao izravniji.- Nina, ja znam da si ti uzorna majka i supruga. Ali baš zato si mi neodoljiva. Priznajem da si mi se na prvi pogled činila kao idealna žena. Zrela, samosvjesna žena koja zna što hoće i što neće u životu. - odjednom je potpuno otvoreno progovorio o svojim osjećajima. Nisam na to bila spremna. Do tada mi je samo uvijeno davao do znanja da mu se sviđam, a sada je to otvoreno i rekao. I pri tom me gledao direktno u oči ni ne trepnuvši. Ja sam samo htjela da se i dalje igramo mačke i miša. Nisam bila spremna na otvoreno izjašnjavanje. Ja sam se potpuno izgubila i zbunila te sam samo promucala:- Luka, ja nisam materijal za avanturu. Žao mi je ako sam ti davala nekog povoda. Priznajem, jako si mi ugodan sugovornik, ali ja to ne mogu - na to sam se digla od stola, brže bolje pokupila svoje stvari i izjurila ne okrenuvši se.Drugo jutro, naravno, čekala me poruka u sandučiću. Do podneva sam se mučila i nisam je otvarala. Znala sam kako bi bilo najbolje da je obrišem i jednostavno tako zatvorim to poglavlje. Nisam je obrisala već sam je otvorila.'Oprosti, oprosti, oprosti! Nemoj samo tako otići iz mog života. Molim te!' - pisalo je.Nisam odgovorila. Onda mi je poslao SMS. Već prije smo se prešutno dogovorili da ćemo izbjegavati komunikaciju telefonima. Meni je tako odgovaralo - da moj muž ne bi počeo postavljati suvišna pitanja. Ako Luka nastavi s SMS-ovima, bit će to jako rizična situacija. Morat ću mu odgovoriti i ipak se još jednom suočiti s njim.'Želim te samo vidjeti. Zar mi ni to ne možeš dati?' - bio je uporan. Odgovorila sam mu i dogovorili smo se da ćemo se naći na starom mjestu. Bila sam odlučna da ću svemu stati na kraj. Bila sam odlučna tako dugo dok ga nisam ugledala u polumračnom kutu. Bio je blijeda, ispijena lica. Bio je uplašen i patnja je izvirala iz svake pore njegova bića.- Nina! Nina, nemoj ništa govoriti, molim te. Prvo me samo saslušaj. I nemoj pobjeći prije nego kažem sve - govorio je tiho i nekako umorno. Sjela sam bez riječi i sve što sam prije odlučila, tada sam zaboravila. Vidjela sam samo njegovo patničko lice i jedva sam se othrvala porivu da ga zagrlim i utješim.- Rekao sam ti da sam se razveo pred više od pola godine. Taj moj brak bio je promašaj od samog početka. No onda se ona činila nekako prikladna. I bilo je nekih osjećaja među nama, barem na početku.No, problemi sa stanom, nedostatak novca... I onda glavni problem, udaljili su nas. A glavni problem bio je taj što nismo mogli imati djecu, zbog mene. Ja sam neplodan i to znam još od vojske. I ona je to znala od samog početka, ali valjda je mislila da će se moći tome prilagoditi. Ali nije. Nismo to uspjeli prevladati i razveli smo se. Nisam uopće bio zbog toga nesretan. Čak štoviše, jedva sam čekao da se izvučem iz te nesretne veze. I onda sam se glavom bez obzira bacio 'u promet'. Svaki vikend druga žena, sve su lijepe i voljne. Ali sve su plitke i površne. Ne nude ništa osim svog tijela. Shvatio sam nakon kratkog vremena da ja to ne želim. Trebam više od ženskog tijela, trebam ženu s dušom. I onda sam upoznao tebe. Sto posto odgovaraš mojoj predodžbi idealne žene. Jedino si udana. Ali ni to za mene nije neka prepreka. Ako mi ne možeš ponuditi tjelesnu ljubav, barem me nemoj lišiti svojeg prijateljstva. Ne garantiram da ti se neću nabacivati s vremena na vrijeme, ali ne moraš mi dati ništa što ti sama ne želiš. Samo me nemoj potpuno izbaciti iz svog života - tu je malo zastao, a ja sam vidjela priliku da dodam još jednu otežavajuću okolnost.Iznenada udovicaLuka, bila bih neiskrena kad bih rekla da mi to nije lijepo slušati. To što sam se dopala jednom tako zgodnom i zanimljivom muškarcu. I konačno, toliko mlađem od mene.Ja sam te držala svjesno u zabludi. Ja imam četrdeset godina, uskoro četrdeset jednu i od tebe sam starija cijelo desetljeće. Da si to znao na početku možda ne bismo došli do ovog razgovora - uz veliku krivnju sam zastala, zašutila a on me samo gledao, duboko u oči, kao da mi gleda u dušu.- Gle, znao sam da si starija od mene od samog početka. Nisam znao da je razlika tolika, pretpostavio sam nekih četiri-pet godina. Ali ništa mi ne znači ni pet-šest pa ni deset godina kad te osjećam kao svoju drugu polovicu - rekao je.Razgovor smo nastavili još nekoliko sati. Ja sam zaboravila da imam dom i obitelj. I konobar nas je već čudno pogledavao. Otvorila sam se potpuno, rekla mu sve o svom braku, svojem nezadovoljstvu i što osjećam prema njemu. On je meni pričao o izgubljenim godinama, o traženju, o muzici s kojom se jedino osjeća potpun i ispunjen. Pristala sam na platonsku vezu. Mislila sam da je to moguće. Nismo se često nalazili, uglavnom po danu jer tako je manje sumnjivo. A i teško bih objasnila mužu zašto izlazim navečer. Dok sam bila s Lukom, kao da sam bila u paralelnom svijetu gdje je sve lijepo i intenzivno, boje, mirisi, oblici. Sve se uglavnom svodilo na komunikaciju e-mailovima, ugađali smo si toplim pismima, iskrenim i ljudskim. A fizički, jedino dodiri rukama i duboki, dugi pogledi. Ozbiljno smo se poljubili samo jednom - kad me autom prebacio do posla - stao je uz cestu na ugibalištu i jednostavno me privukao sebi i poljubio dugo i strasno. Nisam se opirala već sam se prepustila. Taj mi je poljubac bio neopisivi užitak. Ali odlučila sam da se više neću dovesti u napast jer ako se ljubiti s njim tako neopisivo ugodno, kako bi bilo nešto više?Onda mi se opet sve okrenulo naglavce. Postala sam udovica. I to iznenada jednog popodneva. Muž se vraćao sa službenog puta i poginuo u prometnoj nesreći, koju usput nije on skrivio. Bio je sudionik lančanog sudara i zadobio tešku ozljedu glave i na putu za bolnicu preminuo. Što da kažem o tome osim da su mi ti dani i dalje kao mora koju sam proživjela u snu. Makar je od toga prošlo već dosta vremena, još uvijek mi se ponekad čini da se to nije nama desilo. Valjda je to obrambeni mehanizam koji mi je sačuvao zdrav razum pa sam sve nekako preživjela. Osjećala sam se samo, uplašeno, tužno, nekako 'konačno'. Odjednom sam se našla sama s djetetom na pragu puberteta. Sin je s tatom bio jako vezan i morala sam uložiti puno snage da mu olakšam to teško razdoblje. A i ja sama sam odjednom postala svjesna da, koliko god sam mislila da muž ne radi dovoljno po kući, sada se pokazalo da je ipak dosta toga radio i da neke stvari ja uopće nisam percipirala.Primjerice, svi kućni popravci su odjednom postali moja briga. S financijama sam nekako izlazila na kraj. A sa sinom sam postala još povezanija i iako je postao uobičajeni pubertetlija, nije bilo toliko strašno. On je osjećao neku odgovornost prema meni, ustvari za mene i pokušavao mi je pomoći. Dobro je učio, što je meni bilo jako važno. No ono najvažnije - osjećala sam se krivom. Iako mi je razum govorio da ja nikako nisam kriva za tu nesreću, osjećala sam se kao da me neka viša sila kaznila za grijeh.Da odmah razjasnim, ja nisam uopće vjernik i taj tip krivnje me nije mogao pogoditi. Ali osjećala sam da plaćam za neispravno ponašanje. I ponavljam, moja veza s Lukom bila je samo platonska.Oko mene su bili sami predatoriKad sam ostala bez muža, činilo mi se nekako neispravno da se nastavim družiti s Lukom. Nije li to čudno? Dok sam bila u braku, održavala sam platonsku vezu, a sad kad sam bila sama, odbijala sam ikakvu vezu. Jednostavno, nisam bila u stanju biti ona žena koju je Luka htio. Bila sam opterećena svakodnevicom, budućnošću svog sina, kako uopće organizirati život nanovo. Odbijala sam se sastajati s njim, na pozive nisam odgovarala, na e-mailove povremeno. Shvatio je da mi mora dati prostora i vremena da se snađem u novim okolnostima. Mislila sam da će sigurno odustati od mene dok čeka da se je snađem i nađem.Ja sam već zaboravila kako je to biti slobodna žena. Ubrzo sam se podsjetila, odnosno podsjetili su me svi muškarci oko mene.Kad sam bila u braku, bio je to jedan odnos pun poštovanja i uvažavanja prema kolegici, a sad su me odjednom počeli gledati kao 'žensku'. Velika je razlika biti kolegica ili 'ženska'. Postala sam potencijalna kandidatkinja za eventualne avanture i zabavu. A ja definitivno nisam bila za to zainteresirana. Svi su bili uviđavni prema meni prvih nekoliko mjeseci, no kako sam polako izlazila iz tog razdoblja žalovanja, kolege su počele pokazivati drugo lice. Oduvijek sam držala do sebe: šminka, frizura, garderoba i moderan stil. Uz to su mi uvijek davali manje godina nego sam ih imala. To, pak, moram zahvaliti dobrim genima, valjda.Onda sam shvatila: ako želim imati mira, moram biti zauzeta. Ja jesam emocionalno bila zauzeta, ali to nitko iz moje okoline nije znao. A i osuđivanja sam se bojala. Mislila sam da će me osuđivati da sam prerano zaboravila muža i žalovanje. Žalovanje je stanje duha i ne može se vremenski odrediti. Neke žene žaluju do kraja života. Ali ja mislim da tako samo gube, i one i njihova djeca, i njihova bliža okolina. Biti u žalosti je kao biti nekompletna osoba. I da, i ja sam bila prvih nekoliko mjeseci nekompletna, bila sam izgubljena, prestrašena. Ipak, shvatila sam da sam borac i da moram krenuti dalje.Vikend s Lukom u planinamaDo sada je uvijek Luka bio taj koji je potencirao sastanak, no ovaj put sam ja bila ta koja je ugovorila sastanak. Nismo se vidjeli više od osam mjeseci. Mislila sam da možda neću osjetiti ništa kad ga vidim, a možda ću na njegovom licu ugledati razočarenje kad me ugleda. Znala sam da je pretrpljena tragedija ostavila traga na meni, u fizičkom i duhovnom pogledu. Ugledala sam ga u već poznatom kutu, ali jedva sam ga prepoznala. Bio je puno mršaviji i ispijena lica. No najviše me zapanjilo to što je potpuno obrijao glavu. Prije je imao - moglo bi se reći - umjetnički podužu frizuru, a sada je odjednom imao ćelavu glavu! Valjda je vidio čuđenje na mojem licu i odmah me uhvatio za ruku i krenuo objašnjavati zašto je tako.- Nina, da, ja sam taj kojeg tražiš. Vjeruj mi, i bez kose na glavi i dalje jednako mislim na tebe. Povremeno sam bio toliko jadan i nesretan bez tebe da sam morao učiniti nešto da ne poludim. Mislio sam da ću, ako se fizički promijenim, i početi razmišljati drugačije pa te možda i zaboraviti. Nije uspjelo!- No pa da, ni ja nisam više ona ista. Mislim da sam i drugačija osoba. - nisam to onda rekla, ali sam mislila da mu se možda više i neću sviđati. Kad vidi da sam manje bezbrižna, da i ja imam probleme možda će ga opterećivati moji problemi i možda ode. Nije bilo tako. Opet smo ostali do kasno, razgovarali satima, smijali se, plakali. Iznenadila sam i samu sebe - ja sam i dalje bila ista, željna života, i dalje sam se znala smijati, i dalje sam znala biti duhovita. I on je bio isti - moja srodna duša. Sve je ostalo isto. Ali i razlika u godinama je ostala ista!Iako sam sada bila slobodna da uđem u bilo kakvu vezu, ja sam ipak bila nekako suzdržana. Ali, kao što sam već prije rekla, muška me okolina nekako tjerala da budem što prije zauzeta jer će me samo tako ostaviti na miru. Željela sam biti s Lukom, ali... Prije su me mučile dileme oko bračne nevjere, a sada je li prirodno biti u vezi s nekim toliko mlađim. Stalno sam nalazila uspješne veze s tolikom razlikom među poznatim osobama i njihovi uspjesi su me hrabrili. Onda bi opet pročitala negdje o tome kako takve veze nemaju izglede na duge staze pa bih se obeshrabrila. Sve u svemu, Luka i ja smo se nalazili sve češće i sve slobodnije smo se pokazivali.Dva vikenda uredila sam da mi sin provede kod djeda, a ja sam otputovala na vikend s Lukom u planine. Što da kažem? Bili smo potpuno opušteni, posvećeni samo jedno drugome i bilo mi je kao u snu. Postala je to veza u punom smislu te riječi. I bilo nam je prekrasno zajedno. Ja sam mislila da to može biti tako dovijeka. Mislila sam da ne treba ništa mijenjati jer nam je tako dobro. Ali Luka nije tako mislio. On je htio da to ne bude samo veza od izlazaka i vikenda. On je htio da to postane brak.Nije to odmah otvoreno rekao, ali me stalno navodio na to da bi htio upoznati mog sina, da bi ga mogla pozvati u svoju kuću, da je vrijeme da ga predstavim svojim prijateljima. Ja sam pak stalno nalazila nekakve isprike da to ne učinim: sad sin ima gripu, sad je na izletu, sad imam puno posla s nekim projektom pa nisam baš spremna za takve izazove, moram prijatelje pripremiti na zajednički susret, nisam još stigla, moram tati to reći polako... I tako, odugovlačila sam. Zašto? U stvari, jako sam se bojala te naše razlike u godinama i bojala sam se da ću biti jako razočarana ako mu se prepustim sto posto, a on me onda napusti. Nisam bila uvjerena da je moguće da me voli na duže staze, mene, 'staru' gospođu, kad može imati djevojke koje bi meni mogle biti kćeri. Tim više što je on muzičar, sa čestim gažama. A zna se kakav su magnet muzičari za djevojke. Mislila sam da ako se ne predam potpuno, patnja će u slučaju raskida, biti manja. Da mi pokaže kako on misli ozbiljno, upoznao me sa bratom, koji je usput bio skoro mojih godina, ali ipak mlađi, kao i sa svojim roditeljima. S bratom sam se još nekako našla, ali s njegovim roditeljima je bio pravi fijasko. Oni su isto mislili da ja nisam nikako dobra partija za njihovog sina - udovica, s djetetom, i to još starija. Nisu mi to otvoreno rekli, ali su mi davali do znanja svojim držanjem.Rekao je da me voli najviše na svijetuZa našu vezu pročulo se i u mojim krugovima, a mogu reći da sam naišla na neodobravanje od ljudi od kojih to nisam nikako očekivala. A od drugih, od kojih sam očekivala osudu, dobivala sam podršku. U svoj to zbrci u kojoj sam se našla, od podsmješljivih pogleda i sumnji koje sam i sama gajila na dalje, odlučila sam prekinuti tu vezu. U naumu me učvrstio telefonski poziv njegove majke, u kojem mi je neugodnim riječnikom i tonom dala do znanja da prestanem tratiti život njenom sinu.Zar je to doista tako? Kad malo bolje razmislim, ona je bila u pravu! On bi trebao tražiti puno mlađu ženu. Volim ga i želim mu dobro i baš zbog toga moram se maknuti iz njegovog života, odlučila sam. Ja sam starija i očekuje se od mene da budem ta koja donosi zrelije odluke. Sve sam prekinula tokom jedne večere na koju je on došao bezbrižan, ništa ne sluteći. Odmah je vidio da sam nekako odsutna i tiha.- Što je Nina, nešto si jako zabrinuta? Podijeli to sa mnom, bit će ti lakše. - Luka, ja... Mi... - nisam ga mogla gledati u oči dok to izgovaram. - Žao mi je, ja ne mogu dalje s tobom. - Kako, o čemu se radi? Nina, što to govoriš? - Pokušavam ti reći da prekidam s tobom, ovo više nema... - Što to govoriš? Ti ništa ne shvaćaš ! Pa ja te volim najviše na svijetu i želim život provesti s tobom! Nina, što se dogodilo? - oči su mu bile širom otvorene i nevjerica se ocrtavala na njegovu licu.Izdržala sam još nekoliko minuta jer htjela sam mu pokazati koliko sam odlučna u namjeri. Da sam ostala duže i slušala njegovu nevjericu i preklinjanja, pokleknula bih i priznala da i ja njega volim najviše na svijetu i da mi je uz njega život konačno imao smisao. Ali ne, ja sam morala biti jaka za oboje, za njega je bolje da me nema u životu. A i za mene, dugoročno, jer sigurno bi me ostavio prije ili poslije i onda bih samo teže patila. I sad ću sigurno patiti, ali možda manje ako se ne naviknem na život s njim. Nakon nekoliko minuta sam se jednostavno digla usred njegove rečenice i rekla konačno:- Zbogom, nemoj me više zvati i tražiti. Ovako je najbolje!Nisam se okrenula jer su mi navrle suze na oči i susprezala sam glasan jecaj. Kad sam već trčeći ušla u auto, pustila sam kriku da provali.Plakala sam kao nikad u životu i osjećala sam i fizičku bol u srcu. Mislila sam da ću umrijeti. Naravno, nisam umrla, ali sam se opet pogubila. Samo me sin održavao živom i voljnom živjeti. On je odmah shvatio da se nešto loše dogodilo. Znao je za moju vezu s Lukom i nije se protivio tome. Čak je nekako zrelo poticao moja druženja i izlaske, misleći da mi tako pomaže. I jest, pomagao mi je. I sad kad sam prekinula s Lukom, moj sin je ostajao sa mnom navečer, gledao sa mnom televiziju, pokušavao me nasmijati. Naravno da nisam mogla njemu ispričati što me muči i zašto, ipak je on bio samo tinajdžer koji o životu ne zna još ništa. Ali nisam mogla niti sakriti da sam nesretna i da me nešto muči.Slučaj je htio da sam u tom još jednom dosta traumatičnom razdoblju mog života, dobila posao iz snova, godinu dana u Americi. Vidjela sam to kao savršenu priliku za mene da pobjegnem iz ovog života i od Luke. A i to što ću raditi, jako me zanimalo i privlačilo. Uzela sam sina, malo prtljage i otputovali smo u nepoznato. Neću tu sada o toj godini puno pričati, osim da je ispalo bolje nego sam očekivala.Luka je potpuno odustao od životaDobro sam se snašla na poslu, moj sin također u školi, pronašla sam par dobrih ljudi i jednu prekrasnu ženu koja mi je postala životni savjetnik. Puno je starija i s puno više životnog iskustva i za neke stvari otvorila mi je oči. Kad sam joj ispričala moju tužnu priču s Lukom, rekla mi je da sam pogriješila što sam podlegla predrasudama i osudi okoline. Trebala sam uzeti ono što je bilo lijepo, ma koliko trajalo. Kad ću imati drugu priliku? Možda više nikada.Ali sada je već bilo kasno. Luka mi se više nije javljao. Imala sam novi broj telefona, novi e-mail, novi život. Tko zna - sigurno se već utješio. Prošla je već skoro godina. Moja studijska godina produžila se za još jednu godinu, a ja sam to objeručke prihvatila. Međutim, tog smo ljeta sin i ja ipak doputovali u domovinu na praznike, posjetiti malobrojnu rodbinu i pogledati kako nam je kuća.Jednog dana jurila sam po dućanima nabavljajući namirnice i doslovno naletjela na Lukinog brata. Prepoznali smo se i kad sam ja već krenula dalje, on je došao za mnom i uhvatio me za ruku:- Nina, čekaj. Stala sam iznenađena. Što mi to on ima za reći? - Vidim da si se vratila. Znam da si radila u inozemstvu. - Da, samo smo na praznicima, vraćam se - nisam znala što bih još rekla, a da ne pitam kako je Luka. A znala sam da nemam pravo raspitivati se o njemu, on je sigurno već bio posložio svoj život. - Ah, tako - zastao je i vidjela sam da intenzivno razmišlja o tome što da mi dalje kaže. - Moram žuriti, dolaze mi neki prijatelji na večeru - pokušala sam pobjeći, ali on me opet zadržao uhvativši me za ruku - Čekaj Nina. Moram ti to reći. Tražio sam te i onda doznao da si vani pa sam odustao. - Zašto si me ti tražio? - Zato jer otkako nema tebe u Lukinom životu, on se potpuno promijenio. Odustao je od života, odao se alkoholu, možda čak i drogama, to ne znam sigurno ali neprepoznatljiv je. Uništava se, čini mi se - namjerno.Ostala sam zapanjena. Ja sam ga zamišljala kako sigurno sretan šeće s nekom djevojkom i da je već zaboravio epizodu sa mnom.Crni dani su napokon iza nas0vo mi je sada bilo nemilo saznanje. On i alkohol - to mi se činilo nespojivo jer nikada nije pio. I to zato jer sam ja otišla! Uglavnom, njegov brat mi je ispričao kako sada živi, kako mu prijeti i otkaz na Muzičkoj akademiji zbog problema s alkoholom, kako više ne svira u bendu jer su ga izbacili. To više nije bio isti Luka.- Gle, Nina, ti možda imaš novi život i možda nemam pravo tražiti od tebe da išta uradiš. Ja sam pokušao svašta, ali nisam uspio. Možda da samo razgovaraš s njim i pokušaš mu objasniti da opijanje nije rješenje. Ne tražim ništa drugo osim da samo jednom još s njim porazgovaraš - vidjela sam da voli svog brata i duboko pati zbog njega.Otišla sam kao omamljena. Sve mi se opet vratilo: i osjećaji za i osjećaji protiv. No i osjećaj krivnje. Što ja mogu tu učiniti? Ne mogu mu reći da sada samo nastavimo tamo gdje smo stali. Pitanje je da li ja to još želim? Možda ni on to više ne želi? Možda me sada mrzi? Ako iskreno priznam sebi, ja njega još volim, uvijek ću ga voljeti. Jedino njega sam iskreno i voljela. No, možda baš zato ne bih trebala bježati od odgovornosti, trebala bih razgovarati s njim. Lomila sam se tako nekoliko dana i onda odlučila i otišla k njemu.Pozvonila sam mu na vrata, ali ništa. No čula sam glasnu muziku iz stana. Vrata su bila otključana i ja sam jednostavno ušla. Muzika je bila glasna, stan zamračen ali nigdje nikog. Zazvala sam ga, i ništa. Pogledala sam u kuhinju i vidjela brdo neopranog posuđa i kojekakvog smeća razbacanog svuda, po sobi razbacano rublje i svuda okolo teški nered. Luke nigdje. Vrata spavaće sobe bila su otvorena i ugledala sam ga izvaljenog preko kreveta. Bio je to moj Luka, ali zarastao u bradu i očigledno na mrtvo pijan. Nešto je mrmljao u alkoholnom snu. Pripremila sam se na svašta, ali na ovakav nered i zapuštenost nisam.- Luka, Luka! Probudi se!On je samo nešto mrmljao i nije pokazivao volju da se osvijesti. Očigledno neću moći tako prizvati ga. Otišla sam u kuhinju i uz malo snalaženja skuhala jaku kavu. Onda sam se vratila u sobu, podigla rolete i ponovo počela s buđenjem. Opirao se i kao da nije vjerovao da sam stvarna, kao da sam ja utvara u njegovim pijanim snovima. Ipak sam ga prisilila da popije tu kavu. To ga je onda natjeralo na povraćanje. Uneredio je sobu, ali je tako barem dio alkohola izišao iz njega. Napola sam ga vukući odvela pod tuš i natjerala da se istušira skoro hladnom vodom. Polako je dolazio k svijesti.- Nina, ti si zaista stvarna? Mislio sam da ja umjesto bijelih miševa vidim tebe.- prvo nevjerica na njegovom licu, a onda i bol.- Zašto si došla? Da zakucaš posljednji čavao na mom lijesu? Možda i bolje tako. Ionako cijelo ovo vrijeme samo želim umrijeti, ali sam kukavica da se ubijem sam.- Luka, daj ušuti! Prestani! Pogledaj što si učinio od sebe, samosažaljevajući se! Umjesto da uživaš u životu, ti si se pretvorio u vampira u mračnom stanu, ali umjesto krvi piješ alkohol. Ako misliš da su svi ti ljudi koji se ne ubijaju opijanjem sretni, varaš se. Devedeset posto ljudi se ne opija, ali nisu sretni. Uglavnom, žive život.- Pokušao sam. Htio sam sebe uvjeriti da nisi vrijedna ni jedne moje misli. A opet sam mislio samo na tebe. Pokušao sam spavati s drugim ženama i govoriti si da su mlađe, ljepše, ali ni s jednom nisam doživio ekstazu kao s tobom. Trudio sam se družiti s intelektualkama i voditi učene razgovore, ali nikad nisam bio tako nadahnut kao u razgovorima s tobom. Nitko i ništa nije bilo kao s tobom! Ja sam živi primjer da je istinito ono prokletstvo: 'Da Bog da, imao pa nemao!'Luka je sve manje bio pijan, i sve očajniji u pričanju o svojim osjećajima. Bez sustezanja se otvorio prema meni, kao i uvijek do sada, samo što sam sada ja bila uzrok njegova jada, no i to mi je bez sustezanja rekao. Zašto sam ja mislila da to nije moguće? Ja sam mislila da on dalje živi svoj život. Zbog predrasuda i straha od osude, uništila sam njegov život, ali i svoj. Ja isto nisam mogla razgovarati s drugim muškarcima kao s Lukom. Nisam uživala u seksu kao s njim, nisam se osjećala potpuna cijelo to vrijeme bez njega.Uglavnom, crni dani su bili iza nas. Pogriješila sam što nisam uzela ono što mi se nudilo, a nudila mi se velika, iskrena ljubav: Bojala sam se što će drugi reći i što će biti za godinu, dvije, pet, petnaest. Nisam imala hrabrosti stati iza sebe, svojih osjećaja i svojih postupaka i sada mi je zbog toga neizmjerno žao jer sam time naškodila samo nama dvoma koji smo se voljeli. Nije bitno što će biti, već ono što je sada. Jer možda se desi veliki potres, možda treći svjetski rat, možda nas osvoje zlonamjerni svemirci ... Svašta može krenuti krivo bez moje krivnje ili utjecaja, a ja sam onda krivo odlučila tu gdje sam mogla odlučiti. Toga dana sam odlučila pružiti nam novu šansu. I nije važno koliko će trajati. Ja ću se truditi kao da je za cijeli život - jer Luka je to zaslužio, voli me.
Prije nego što sam nju upoznao, kad kažem nju, mislim na svoju zaručnicu, imao sam nekoliko djevojka u mom životu. S nekima od njih sam proveo godine iako sam znao da to nije ono pravo.Bilo je to poput onih puzzli koje se sastavljaju dio po dio, i na kraju kada se sve posloži, uvidiš da neki dijelovi nedostaju. Tako je bilo u svim mojim bivšim vezama.U jednoj vezi taj dio bila je komunikacija, u drugoj pak kemija, u trećoj povjerenje… Nikada do sada nisam imao osobu na koju se mogu osloniti, kojoj mogu vjerovati. No da bi me mogli shvatiti moram početi od početka.Rođen sam u znaku škorpiona, to mi je valjda odredilo sudbinu već na samom početku, i usadilo želju za moći. Prezirao sam svaki autoritet, još od doba školovanja, i da, oduvijek sam imao sposobnost procjenjivati ljude. Tu sam sposobnost posebno njegovao i s vremenom razvijao jer radim u policiji kao inspektor, premda se kada je moj prošli ljubavni život u pitanju to ne bi reklo, a poneki bi otišli toliko daleko i moju sposobnost procjenjivanja debelo potcijenili. Volio sam procjenjivati ljude. To mi je postao hobi, dok mi je napredovanje i sticanje moći postala glavna opsesija.Po završenoj akademiji, koju sam uzgred jedva završio - ne zato što sam bio loš učenik, naprotiv moje ocjene, kao i sposobnosti bile su najbolje u klasi, jedino što mi je smetalo bilo je moje urođeno preziranje autoriteta (nisam trpio ničiji autoritet, osim onog svog). Dakle, nakon završene policijske akademije bio sam raspoređen u ustrojstvenu jedinicu temeljne policije u Malom Lošinju, zaista daleko od kuće. Godinu dana sam radio kao pozornik i uistinu me frustriralo da mi naređuje netko gluplji od mene, da kisnem dok se svi ti koje sam ja nazivao kravatašima griju i skrivaju od kiše u svojim uredima.Jednom prilikom kada sam se vraćao s posla svratio sam u kafić frustiran poslom koji sam radio šesnaest sati samo zato što se to prohtjelo nekom od tzv. kravataša. Sjedio sam za šankom. Tada mi je bilo jedva dvadeset, ali već u tim godinama, shvatio sam da dobro mogu procijeniti ljude. Možda nisam imao iskustvo, ali sam imao snažnu intuiciju.Nakon treće runde pića osjetio sam dodir na leđima... Opa, neovlašten upad... Samo mi danas još treba da se obračunavam s nekim lopovima. Okrenuo sam se i imao sam što i vidjeti. Ne, nije bio lopov. Bio je đeparoš. Jedino gore od lopova je mali lopov. Bez obzira što su pogledi ostalih na šanku sugerirali da je on netko važan, gledajući ga sa strahopoštovanjem i pričajući u oktavama ne bi li ih on primjetio, ja sam svejedno znao da je on u srži sitni đeparoš. Samo sada u Michael Kors sakou i kožnim cipelama. Mogao se je ogrnut i polarnim medvjedom, ja bih ga svejedno danas pročitao. Kažem, danas jer je bio Taj dan. Inače možda i ne bi... jedno od ta dva... Al' rek'o da čujem što ima za reći, šta me košta. Obratio mi se nonšalantno rekavši mi: "poznajem te, ti si jedan od lokalnih policajčića, ali u tebi čuči kapacitet". Očito je i on znao "čitati" ljude. "Educiraj se" nastavio je "i pokaži im tko je gazda. Sve će se posložiti s vremenom. Zatim je zazvao kelnera i rekao večeras momak pije na moj račun", zatim se samo okrenuo i otišao.Tako sam i odlučio. Premda je bio netko nevažan, usmjerio me je. Još i dan danas ne znam pravi razlog zašto mi se uopće obratio, niti tko je on zapravo.Kako sam završio faks unaprjeđen sam prvo u detektiva, zatim u inspektora i poslan u Zagreb, gdje sam uz posao radio i na magisteriju. U međuvremenu sam se oženio i dobio kćer. No prava istina leži da se nisam htio oženiti, ne za nju. Nikada ju nisam smatrao svojom ženom, naravno rastali smo se.Imao sam još poneku curu poslije bivše žene, ali u svakoj sam se razočarao. Nakon što sam napustio bivšu djevojku koja je u meni vidjela samo izvor materijalnih sredstava, odustao sam od izlazaka i traženja one "prave", savršene. Uvjeravao sam se kako takva ne postoji, te kako su sve žene iste.Zbog svoje netrpeljivosti tuđeg autoriteta premješten sam u Osijek. Tada mi se desilo nešto nenadano. Na Facebook zidu mog prijatelja vidio sam komentare jedne djevojke. Otvorio sam njezin profil, utvrdio da ja ne poznajem osobno, živjela je nekih sedamdesetak kilometara dalje od mene, ali rekao sam si "ovo je slatkica, poslat ću joj zahtjev za prijateljstvo".Nije mi bilo ni na kraj pameti u tom trenutku da je to ona prava, ona savršena. Ona je prihvatila moj zahtjev za prijateljstvom i počeo sam se dopisivati s njom, više iz dosade i kako bih kratio vrijeme nego iz uvjerenja da ću ju stvarno upoznati, posebno zato što smo dosta udaljeni. Kasnije sam shvatio da pravi razlog tog mog ne vjerovanja u istinsku ljubav leži u tome da istu nikada nisam iskusio.Neko smo se vrijeme ja i sada već moja buduća supruga samo dopisivali, a s vremonom smo počeli i telefonski razgovarati. Sjećam se kada sam prvi puta čuo njen glas, bio je tako prekrasan, tako nabijen pozitivnom energijom, tako drugačiji. Sjećam se i njenog smijeha koji me je očarao, onaj slatki smijeh iz srca dubok i tako zarazan, tako anđeoski.Kako je vrijeme prolazilo naša komunikacija je rasla i razvijala se. Polako sam ju upoznavao i počeo joj otkrivati sebe, što je za mene kao tipičnog škorpiona i krajnje nepovjerljivu osobu bilo čudno i meni samome, pogotovo činjenica da se nekom mogu tako lako otvarati, da nekome i ja mogu vjerovati. Počeo sam se zaljubljivati u djevojku koju nikada nisam ni vidio.Bilo je trenutaka da sam se uhvatio da razmišljam o njoj, ali sam to potiskivao mišlju da je to samo djevojka, sve su one iste, a ja ionako ne padam na nju samo zato što puno komuniciramo. Pokušavao sam se uvjeriti da iako imamo dosta toga zajedničkog i skoro smo sasvim isti, da ona nije za mene, jer sam odustao od djevojaka. Ali tada jedne noći dok sam radio treću smjenu, kako nije bilo posla kratio sam vrijeme dopisujući se s njom. U jednoj od svojih poruka koje mi je uputila bilo je i nešto što je na mene djelovalo kao okidač. Nisam više htio potiskivati osjećaje. Da zaljubio sam se. Nema nazad. Nisam joj planirao to reći, ali ... Samo sam ju zamolio da se upoznamo.U početku se odupirala s izgovorima poput "ja se ne nalazim s ljudima koje upoznam preko Facebooka". No unatoč tome počeli smo produbljavati komunikaciju outem Skype-a.Trebalo je dugo vremena da napravim prvi korak. Jedne večeri, rekao sam joj: "Sada ili nikada. Doći ću bar da te upoznam pa kuda nas to odvede. Ne mogu više čekati. Sjeo sam u auto i krenuo prema njoj. Našli smo se u parku. Još uvijek se sjećam osjećaja i misli koje su mi prolazile kroz glavu taj prvi put kada smo se našli. Bio sam cijeli napet i u nekom strahu da li ću joj se svidjeti kada me ugleda. Ja sam stigao ranije i gledao u svim smjerovima iz kojih bi mogla naići... Kada sam je ugledao kako korača preko mosta na Bosutu prema meni. znao sam da je ona ta koju želim pored sebe za cijeli život. Odmah me je oborila s nogu.Nikada do tada nisam vjerovao u ljubav na prvi pogled, niti sam ljubavi pridavao neko posebno mjesto u svom životu nakon toliko ljubavnih brodoloma. Da tresao sam se te noći, okrivljujući za to hladnoću, ali ustvari to je više bio strah od njenog mogućeg odbijanja.Nakon toga prvog susreta izašli smo zajedno još nekoliko puta. Trebalo je nekoliko izlazaka da mi dopusti da je prvi put poljubim. Kako su se stvari razvijale bio sam sve više i više siguran da je ona prava za mene i da želim ostariti uz nju, jer što sam ju više upoznavao vidio sam kako je ona osoba koja me nadopunjuje, osoba bez koje više ne mogu. Osjećao sam se kao slijepac kojemu su doktori nekom "čudesnom" operacijom omogučili da vidi. Taj me osjećaj oduševljavao. Shvatio sam da moram slijediti svoje srce pa sam otvorio pitanje zaruka, pristala je ali se u početku sve svelo na razgovor o tome kako ćemo ići pogledati prstenje, a vrijeme je prolazilo. Meni se činilo kao vječnost ...Bilo mi je uistinu teško razgovarati sa njom o zarukama, jer i ona je imala brak iza sebe, kao i kćer iz prvog braka. U nekoliko navrata rekla mi je da se nikada neće udati. A ja, ja sam cijelim svojim bićem žudio za tim da je odvedem pred oltar i da joj se zakunem na vječnu ljubav i vjernost, u dobru i u zlu.Od svih koje su prošle kroz moj život ona je jedina za koju sam stvarno želio da nosi moje prezime. Jedina osoba koja se zna zabrinuti za mene kada sam bolestan i koja me pokušava razvedriti kada sam tužan. Ona je uistinu moja bolja polovica.Tada sam skupio hrabrosti, uzeo jedan od onih njenih prstenja što je dobila na poklon, kako bi znao zlataru pokazati koju veličinu prstena trebam. Ponovo sam rekao "sad ili nikad" - otišao u zlatarnu i kupio prstenje.Tu subotu došao sam k njoj kleknuo i upitao: "želiš li se udati za mene?". Malo je odugovlačila sa odgovorom kao i sa upoznavanjem i sa poljupcem, no tada je iznenadila vjerojatno i samu sebe rekavši DA nekoliko puta uzastopce!To je bio jedan od najljepših trenutaka u mom životu. Sada planiramo vjenčanje i kao datum smo odabrali Valentinovo 2015, jer na Valantinovo smo i postali par. Ona je i sada kao i od prvog trenutka moja prva misao ujutro i zadnja navečer. Ovo je priča koju posvećujem njoj, mojoj bezgraničnoj ljubavi jer se uz nju po prvi puta u životu osjećam tako živ, tako zaljubljen, po prvi puta u životu nesebično volim, i svakim danom moja ljubav i pažnja prema njoj raste. Po prvi puta u životu sam siguran da želim s nekim dijeliti dobro i zlo, brinuti se za nekoga i držati ga kao kap na dlanu. Probudila je ono najbolje u meni, i pokazala mi što je istinska i prava ljubav ...
Bosanke su najbolje žene na svijetu. Tvrdim to s puno sigurnosti u svaku riječ. Prošao sam gotovo cijeli svijet i susretao mnoge žene. S puno njih sam se družio, mnoge ljubio i s njima krao noći, ali ni jedna mi nije mogla ponuditi ono što mi je u ranoj mladosti ponudila najljepša, najdraža, najpoštenija Bosanka na svijetu. Svaka od žena s kojima sam bio nudila je neku svoju draž, ali ni jedna nije imala Almirine kvalitete. S trideset i devet godina shvatio sam kako mi bez nje ne vrijedi život. Sve kuće, svi automobili, sve žene u usporedbi s Almirom nemaju nikakvu vrijednost. Bez nje je svaki dan novo mučenje, nova patnja i bol.Prvi puta sam se oženio s dvadeset godina. Supruga Mojca bila je Slovenka. U sreći i ljubavi živjeli smo onoliko dugo koliko je trajao medeni mjesec. Nakon petnaest dana putovanja po našoj lijepoj obali, bračni život pretvorio se u pakao u kojem sam svakog dana sve dublje i dublje propadao. Mojca je bila iznimno atraktivna žena. živjela je za svoj izgled i jedino je njemu pridavala pozornost.Mojca se oko braka nije trudilaNije je zanimao studij, karijera, domaćinstvo i brak. Samoj sebi bila je uvijek na prvom mjestu. Nije vodila brigu je li kuća uredna, imam li čistog rublja, jesam li nešto pojeo tijekom dana. Bila je žena za pokazivanje i jedino je se tada nisam morao sramiti. Za sve ostalo, čak i ocjena nedovoljan bila bi previše za nju. Kad sam joj počeo prigovarati zbog takvog ponašanja, odvratila mi je takvim tonom od kojeg mi se digla kosa na glavi.- Što si mislio? Oženit ćeš se sa mnom kako bi dobio besplatnu služavku? Dragi Mihovile, prevario si se. Ne pada mi na pamet crnčiti kako bih tebi ugodila. Ja sam ti žena, a ne služavka. Ne sviđa li ti se nered u kući, slobodno se primi usisavača i krpe za prašinu. Želiš li nešto jesti, slobodno dohvati kuhaču i skuhaj nešto ukusno. Rado ću ti se pridružiti za objedom. Prije nego što smo se vjenčali, rekla sam ti kako ja nisam domaćinski tip žene. Ne namjeravam mladost i život provoditi zatvorena u kući ispunjavajući razne obveze kako bih muža učinila sretnim čovjekom. Imam pravo na svoj život - odbrusila je samouvjereno.- Mojca, ne očekujem od tebe da mi budeš posluga u kući, ali očekujem da i ti obavljaš poneke poslove. Misliš li kako ja uživam svaki dan s ocem na poslu? Mrzim prokleti posao i oca šefa, ali želimo li dobro živjeti, netko mora raditi. Novac ne pada s neba, treba ga zaraditi. Pristao sam uzdržavati te, ali to ne znači kako ću ja sve sam raditi, a ti ćeš sjediti i lakirati nokte. Sjećam se što si mi rekla prije braka, no sve mlade djevojke govore kako ne žele raditi ništa u kući, ali se predomisle kad se udaju. Brak je partnerstvo, kako u lijepim, tako i u onim manje lijepim situacijama. Bio bih jako se sretan kada bi pokazala kako i ti želiš da ovaj brak uspije. Želim da me svakog dana dočekuje skuhan obrok i čista odjeća - pobunio sam se.- Tada se preseli u hotel i slobodno zahtijevaj što god ti srce poželi - odvratila je i nastavila se šminkati.Almiru sam upoznao još kao mladićIzbacila me iz takta. Izašao sam van i vratio se u kasnu noć kad je ona već spavala. Ni idućih dana situacija se nije promijenila na bolje. Nastavili smo se svađati i svatko je vukao na svoju stranu. Rastali smo se sedam mjeseci kasnije. Bilo je to iskustvo koje nisam imao pamtiti po ničem lijepom, ničem osobitom.Almiru sam upoznao kao sedamnaestogodišnji mladić. Oboje smo bili na maturalnom putovanju. Ona je dolazila iz Bosne, ja s drugog kraja Hrvatske. Tamnosmeđa kosa, zelene oči, sitna mršavica koja mladićima nije na prvi pogled upadala u oko, ali djevojka od koje su se svi teško rastajali kad bi je jednom upoznali. Zračila je izrazito pozitivnom energijom, uvijek je imala osmijeh na licu, znala je, iako stidljivo, razgovarati o svakoj temi koju bi netko započeo. Jedino o čemu ništa nije znala, bio je sport. Nisu je zanimala plivačka natjecanja, niti rukometne i odbojkaške utakmice s kojima su se hvalile njezine prijateljice. Bila je knjiški moljac, u retcima knjiga starih filozofa tragala je za životnim istinama i vrijednostima. U suton, dok su se njezine prijateljice spremale za izlazak i ples, ona je s knjigom u ruci sjedila na hridi, uživala u smiraju dana, šumovima valova, mirisima bora i mora.Upoznali smo se sasvim slučajno, mome prijatelju sviđala se njezina prijateljica i tako smo i nas dvoje došli u kontakt. Nakon što sam s njom progovorio nekoliko suvislih rečenica, znao sam da se u toj nježnoj, krhkoj djevojci skriva sva snaga, sva ljepota svijeta, sva dubina morskog dna, sva bjelina morske pjene. Bila je potpuno drugačija od svih djevojaka koje sam upoznao. Više od ičega na svijetu voljela je more. Na upit zašto joj je more toliko drago kad nije rodom s mora, odgovorila je kako se zacijelo radi o zovu krvi jer joj je otac porijeklom Dalmatinac. Uživao sam je gledati, slušati, sjediti pored nje na morskoj hridi i promatrati zalazak sunca. Uz nju je more drugačije mirisalo, uz nju su galebovi imali veličanstvenije spustove i uzdizanja, uz nju je noć imala mističan, nedodirljiv sjaj. Vrijeme koje smo proveli zajedno bilo je vrijeme tihe ljubavi dva mlada, nevina, još neukaljana srca. Na rastanku mi je pružila ruku i poželjela mi sve najbolje u životu. Nikada je nisam poljubio, nikada joj rekao koliko sam svoje mladenačko tijelo želio prisloniti uz njezino.Brak s 15 godina starijom JulijomKad je otputovala sa svojim razredom osjećao sam neopisivu prazninu. U ruci sam stiskao komadić bijelog papira na kojem je napisala svoju adresu. Moje ludo, mladenačko srce vapilo je za njom. U dugim noćima, u sebi sam vrištao njezino ime, preklinjao Boga neka me barem mislima odnese u meni tada daleko Sarajevo. Počeli smo se dopisivati. Povjeravali smo jedno drugome vlastita viđenja, mladenačke probleme, snove, nade. O vlastitim, međusobnim osjećajima i ona i ja rijetko smo se usudili pisati. Bilo je to nešto sveto, nešto istovremeno divlje i umirujuće, nešto čemu nisu potrebne riječi, ni opisi. Oboje smo osjećali ljubav, pravu, iskrenu ljubav kakva se sreće samo jednom u životu. Već tada sam znao kako je Almira drugi dio moje duše i kako nitko, nikada neće u meni probuditi toliko snažne osjećaje kao što je ona to učinila. Iskricu koju je ona zapalila nitko nije mogao, niti znao rasplamsati na sveti način. Tada sam bio siguran kako nas ništa neće razdvojiti. Međutim, uvijek se dogode stvari na koje ne možemo utjecati.Ni Almira, ni ja nismo mogli utjecati na rat koji se dogodio u Hrvatskoj i u Bosni. Pisma su jednostavno prestala stizati, a velika ljubav polako je gubila svoj sjaj. Životne situacije i mladost učinili su svoje. U mislima sam joj se uvijek rado vraćao, često se u kasnim noćnim satima sjećao njezinih divnih, zelenih očiju, prekrasnih rečenica koje mi je pisala i koje su mi ispunjavale dušu. Ni jedna žena s kojom sam bio nije znala slagati rečenice na način na koji je Almira to činila.U drugi brak uletio sam s dvadeset i tri godine. Talijanka Julia bila je petnaest godina starija od mene. Upoznali smo se za vrijeme mog kratkog boravka u Rimu. Bila je naočita žena, točno je znala što želi. Svidio sam joj se, a nakon kratkog druženja ona je meni ponudila brak.Razočaran svojim prvim brakom, pomislio sam kako bi Julia mogla biti potpuno drugačija žena od Mojce. To, što je bila starija vidio sam isključivao kao prednost.Bio sam siguran kako su nju prošle razne mladenačke ludosti i kako će biti izvrsna supruga. Imala je veliki stan u Rimu, vlastiti posao i bila imućna žena. Unatoč tome što sam bio iz dobrostojeće obitelji, svidjela mi se pomisao kako bih uz nju mogao živjeti još puno bolje nego što sam navikao.Mrzio sam posao koji sam radioPrihvatio sam ženidbu i postao joj suprug. Osim što sam se uselio u njezin stan, dobio sam i razne povlastice, ali i odgovornosti u vezi posla. Eh, to je bio dio koji nisam takvim zamišljao. Još uvijek sam bio mlad i lud, volio sam izlaziti. Julia je bila odgovorna supruga, ali isto tako i odgovorna poduzetnica. Nije željela izlaziti svaku večer, niti je u tome vidjela smisao. Kad bih joj prigovorio kako je dosadna, odgovarala bi mi da se ponašam poput nedozrelog dječaka i kako je došlo vrijeme s obje noge čvrsto stajati na zemlji.Stalno mi je prigovarala jer sam činio brojne pogreške u poslu, ali i sve češće počeo izlaziti van bez nje. To joj se nikako nije sviđalo. Što je ona više prigovarala, to sam se ja sve više osjećao sputanim. Trebao sam vlastitu slobodu, želio izlaske i uživanje u životu. Što je ona više kratila uzde, to sam se ja više otimao i izmicao. Počeo sam se družiti s muškarcima i ženama sumnjivog morala. Alkohol i droga postali su dio moje svakodnevnice.- Mihovile, nastaviš li stopama kojima si krenuo, zatražit ću razvod braka. Uvjeravao si me kako si odgovoran muškarac i kako te propali brak učinio puno starijim nego što jesi. Čim ti okrenem leđa, ponašaš se kao pas pušten s lanca. Ne želim ti biti gospodarica, već supruga. Ne možeš li biti dostojanstven i pratiti me, nisi mi potreban. Što će mi dijete koje mi samo stvara poteškoće i nevolje? - rekla mi je jedne večeri.Poludio sam, napustio njezin stan i izašao van. Idućeg dana Julia je došla po mene u policijsku postaju. Napio sam se na mrtvo ime, potukao se s nepoznatim ljudima u jednom noćnom baru i završio u policiji. Bila je ljutita, silno razočarana, priznala koliko je pogriješila udajom za mene. Nakon godinu i pol dana braka ponovno sam bio rastavljen muškarac. Roditelji su bili silno razočarani još jednim propalim brakom. Svašta su mi rekli, uskratili mi financijsku pomoć. Kako bih preživio, otac mi je ponudio neka vozim jedan od njegovih kamiona kad nisam bio dovoljno mudar da sam se nakon srednje škole nastavio obrazovati. Naravno, nisam bio sretan zbog tog posla, ali nisam imao druge mogućnosti. Tako sam započeo karijeru vozača. Prevoženje tereta s jednog kraja Hrvatske na drugi ili iz jedne zemlje u drugu, nikako nije bio posao o kojem sam sanjao. Sve više sam postajao svjestan činjenice kako sa završenom srednjom školom nikada neću dobiti dobro zaposlenje. Mrzio sam automobile, a o kaminima da i ne govorim, gadili su mi se. Sa svakim teretom kojeg bih prevozio, mislio sam kako će mi to biti zadnja tura i kako ću s ocem ozbiljno porazgovarati kad se vratim natrag. Namjeravao sam ga preklinjati neka mi dopusti izvanredno obrazovanje, a ja ću zauzvrat raditi koliko god budem mogao. Međutim, kada bih skupio snagu za razgovor, otac najčešće ne bi imao vremena za mene. Bio sam svjestan koliko sam ga puta razočarao i kolike sam mogućnosti, za razliku od većine svojih prijatelja, imao. Sve sam uzaludno prokockao, te sam bio uvjeren kako mi otac neće povjerovati da je obrazovanje ono što stvarno želim. Vrijeme je prolazio, a ja vozio kamion i sanjao o nekoj ljepšoj budućnosti, a da istovremeno nisam činio ništa konkretno kako bih si je stvarno i osigurao.Na svoj dvadeset i osmi rođendan sklopio sam treći brak i to u Ateni. Oženio sam Ruth, kći veleposlanika jedne strane zemlje u Grčkoj. Razmažena bogataška kći bila je ludo zaljubljena u mene. Nudila mi je sve ono što je dobivala od svojih roditelja. Ponovno sam prestao raditi s ocem i ludo se provodio s mladom suprugom po Ateni, ali i po raznim europskim gradovima. Ludovali smo kako mnogi to ne bi mogli ni zamisliti. Nesmiljeno smo trošili novac njezinih roditelja sve do trenutka dok njezin otac nije digao glas.- Ruth, jesi li poludjela? Jesi li svjesna koliko problema mi vas dvoje svakodnevno stvarate? Umorio sam se od pokrivanja vaših dugova. Gubite se iz moje kuće. Udala si se za propalicu i besposličara, sad se izvoli snalaziti kako god želiš. Od mene nećete dobiti više ni novčića - rekao je i doslovno nas izbacio na ulicu.Otac je kazao da mu sramotim prezimeRuth je imala brojna prtjateljstva diljem Atene. Neko vrijeme smo se snalazili živeći kod njezinih prijateljica, ali sve su ubrzo shvatile kako nas ne žele dugo trpjeti. Nekoliko dana živjeli smo doslovno na ulici. Tada je u novinama izašao članak u kojem su Ruth i mene prikazali kao beskućnike. Njezin otac je poludio i ponovno nas primio u svoj dom, nastojeći pri tome učiniti sve kako bi cijela zgoda izgledala kao puka izmišljotina. Mislim kako nije potrebno pisati na koji su se način nakon svega njezini roditelji ophodili prema meni. Punac mi je dao posao čistača u svojoj kući. Plaćao mi je toliko malo da to Ruth nije bilo dovoljno ni za izlaske na kave s prijateljicama tijekom jednog tjedna. Za razliku od mene, Ruth je ponovno tretirao kao princezu, dok je istovremeno činio sve kako bi mene svakim danom sve više ponizio, a posebno u očima moje supruge.Njezin otac ukrao mi je sve moje dostojanstvo. Dvije godine ludog braka bile su mi dovoljne kako bih shvatio da Ruth nije žena radi koje bi se isplatilo podnositi sve nevolje koje mi svakodnevno servira njezin otac. I, prije nego što sam se odlučio priznati joj kako je kraj s našim zajedničkim životom, Ruth mi je priopćila kako se zaljubila u drugog muškarca i želi razvod braka. Bila je to točka na i mom egu, dostojanstvu, propalom životu u kojem nisam vidio niti iskricu svjetla, ni nade.Ponovno nisam imao kamo. Roditeljski dom vidio sam kao jedino utočište od surovog i zlog svijeta. Znao sam kako će mi roditelji ponovno prigovarati, ali mislio sam kako je i to bolje od ponovnog života na ulici.- Mihovile, dođe mi da te se odreknem. Sramotiš moje prezime koje je desetljećima bilo neukaljano i časno. Tri puta si se ženio, a nisi uspio zadržati ni jednu ženu. Koji je tebi vrag? Žene se trebaju uzdržavati. Ni jedna neće trpjeti ljenčinu, ni probisvijeta. Zašto stvaraš sve te ludosti? Godinama živim u sretnom braku s tvojom majkom. Misliš li da je ona najljepša i najbolja žena na svijetu? Varaš se. Jednom sam je izabrao, obvezao se dok nas smrt ne rastavi i više nema natrag. I ona i ja ispunjavamo svoje obveze, ali i činimo brojne kompromise kako bismo ostali zajedno. Ne možeš se rastati od žene čim se pojavi prvi problem. Znaš li ti uopće što je ljubav? Znaš li što znači iskreno i iz dubine srca voljeti? - pitao me otac.- Znam. Almiru sam volio bezuvjetno. Za nju bih trpio sve što mi život servira. Za nju bih marljivo i s beskrajnim trudom radio svaki, pa čak i najteži i najprljaviji posao. Volim je i dan danas. Zbog nje nisam u stanju voljeti ni jednu drugu ženu. Sve one imaju neku svoju draž, ali ni jedna nije kao ona - priznao sam.- Almira? Kakva crna Almira? Tko je sad, do vraga, ta žena? Sjećam se Ruth, Julie, Mojce, ali za ovu prvi puta čujem. Čovječe, tri puta si se ženio, a govoriš kako si volio jedino Almiru. Draga, on mora k liječniku. Poludio je. Naš sin vjeruje kako su žene poput čarapa i kako ih svakog dana treba mijenjati. Ne učinimo li nešto, tko zna koliko puta će se još ženiti? Što će nam reći ljudi i kako će nas gledati zbog njegovih gluposti? Odakle je ovu izvukao? I, baš me zanima koju će ženu voljeti sutra, a koju prekosutra? - otac je doslovno podivljao. Sasuo je na mene paljbu kao nikada ranije, bio je uvjeren kako me zaista moraju voditi liječniku.Zašto se nisi oženio tom Bosankom?Smiri se, znam tko je Almira. - To je ona Bosanka s kojom se dopisivao kao mladić - majka je se sjetila, jer je ona bila upoznata s beskrajnim osjećajima koje sam kao mladić gajio prema toj divnoj, dragoj djevojci. Ono što majka nije znala, bilo je kako često, prečesto i dalje razmišljam o Almiri. Čak i u trenucima nakon što bih bio intiman sa svojim bivšim suprugama, često sam zamišljao kako bi izgledalo vođenje ljubavi s ženom koju toliko volim iz dubine srca, iz suštine vlastitog bića. Razmišljao sam i kako bi izgledao naš zajednički život da nam je sudbina dopuistila da se ponovno sretnemo i fizički jedno drugome pokažemo vlastite osjećaje. U dugim noćima, u dugim danima Almira mi je dolazila u misli, baš kao i mogućnost da je potražim. Nekoliko puta čak sam dolazio na zamisao otići na adresu gdje je nekada stanovala, ali ubrzo bih odbacio tu mogućnost jer bih samoga sebe uvjerio kako muškarac poput mene nije dovoljno dobar za nju. Osim toga, nisam znao kako bih joj objasnio da sam oduvijek volio samo nju, a ženio se tri puta.- S kojom se dopisivao kao mladić? - ponovio je otac kao u bunilu i usmjerio svoj pogled prema meni.- Tako je, mama se sjeća koliko sam je volio svim srcem i danas je volim još više nego ikada - promucao sam zbunjen snagom emocija koje su me preplavile u trenutku kad sam shvatio kako je se i majka sjeća.- Volio si Bosanku, a ženio se Slovenkom, pa Talijankom? Što si mislio, da je Bosna u Sloveniji, Italiji, Grčkoj? Ako si je volio, zašto nju nisi oženio? Kakve su to gluposti i što njima misliš postići? Želiš li da te žalim zbog nesretne ljubavi, prevario si se. Moj si sin, ako ti ljubav nije bila uzvraćena, digni glavu, promućkaj njome i nastavi hrabro kroz život. Čovjek ne dobije u životu sve što želi nastavio je urlati.- Volio sam i volim samo nju, Almiru. Hoću svoju Bosanku i niti jednu drugu - otelo mi se na sav glas.- Ubit ću te, svega mi na svijetu. Dosta mi je tvojih dječjih ispada, otac me tada prvi puta u životu ošamario. Majka mi je priskočila u pomoć, branila me od ljutitog oca i njegovih snažnih šaka. U tom sam se trenutku slomio, plakao poput djeteta. Nikada nisam zamišljao kako ću život provoditi na takav način, niti kako će me otac kao tridesetogodišnjaka tući kao što to nije činio ni kada sam bio nestašan dječak.Kako protiv gorke sudbine?Nakon strašne prepirke, roditelji su mi ipak dopustili ostanak pod njihovim krovom. Naravno, pod očevim uvjetima. Ponovno sam morao raditi kao vozač, ali ovoga puta i bez plaće. Naime, plaću koju mi je otac isplaćivao na tekući račun, zahtijevao je da trajnim nalogom odmah bude prebačena na njegov račun. Objasnio mi je kako je to novac koji mu dugujem za život pod njegovim krovom i sve usluge koje u kući dobivam. Radio sam bez prestanka, a novac kojeg sam imao u džepu bio je isključivo onaj kojeg mi je otac davao za potrebe puta ili džeparac kojeg mi je majka davala bez očeva znanja. Slomljenog srca i uništenog života, preživljavao sam i svakog jutra proklinjao novi dan kad mi ništa dobrog ionako nije donosio.Vozeći diljem cesta Hrvatske, gotovo redovito sam se zaustavljao u jednom restoranu koji je bio poznato okupljalište kamiondžija. Tu sam upoznao konobaricu Evicu. Bila je godinu dana mlađa od mene, imala je trogodišnju izvanbračnu djevojčicu. Uvijek je bila ljubazna prema meni. Bila je zgođušna i ljepuškasta, ali to me nije privuklo k njoj. U očima joj je blistala neka neobična sjeta, tuga. Kad sam je jednom zgodom upitao zašto su joj oči uvijek tako tužne, povjerila mi je nesretnu ljubavnu priču o ocu svoje kćeri. I, tako sam započeo još jednu vezu sa ženom koju zapravo nisam volio.Spojile su nas stare tuge, sjete na neka lijepa vremena kada smo još sanjali velike i lude snove o ljubavi. S trideset i pet godina postao sam suprug po četvrti puta. Roditelji su se ponovno protivili tome braku, a naročito majka. Podsjećala me na moje riječi o velikoj ljubavi prema Almiri, uvjeravala kako je nemoguće imati sretan brak bez prave ljubavi. Nikoga nisam slušao, tako ni majku. Evica je ostavila posao, doselila se k meni u kuću mojih roditelja zajedno sa svojom kćeri Darijom. Bila je vrijedna žena, od velke pomoći majci u kući.Unatoč tome što je u početku nisu voljeli, roditelji su brzo promijenili mišljenje u vezi Evice i Darije. Djevojčicu su počeli doživljavati kao unuku i stalno nas nagovarali neka i mi poradimo na vlastitom djetetu. Evica i ja smo se slagali. Ona je poštovala mene, ja nju, ali oboma je bilo jasno kako o ljubavi nema ni govora. Dvije godine smo tako živjeli, a onda je Evica poginula u prometnoj nesreći. Postao sam Darijin skrbnik i doslovno u njoj gledao svoje dijete. Znao sam kako joj moram pružiti dobar život, trudio sam se i činio sve kako bih joj jednog dana osigurao sretne dane. O braku više nisam ni razmišljao. I dalje sam volio Almiru, ali isto tako bio siguran kako nas je sudbina zauvijek rastavila i oboje nas odvela udaljenim, suprotnim kolosijecima.Jednog dana majka me nazvala na mobitel. Taman sam bio pedesetak kilometara udaljen od kuće.- Mihovile, kada planiraš doći kući? Darija i ja pripremamo izvrstan objed i ne želimo da se hladi - rekla je. Procijenio sam koliko mi je vremena potrebno do dolaska kući i pritisnuo po papučici gasa. Nakon što sam desetak dana bio na putu po Europi, jedva sam čekao doći kući i zagrliti svoju kćer Dariju. Ona mi je bila jedina utjeha. Ona se jedina radovala kad bi me ugledala, pružala svoje nevine, dječje ruke prema meni.Parkirao sam kamion u dvorištu, žurno iskočio van i krenuo prema unutrašnjosti kuće. Još kroz prozor sam vidio nečiju dugu kosu i ženu okrenutu prema mojoj majci koja je stajala nasred dnevnog boravka. Nisam znao o kome se radi, ali nije me previše ni zanimalo.Najprije sam pokucao na vrata Darijine sobe. Kad mi nije odgovorila, znao sam, i ona je s mamom u dnevnom boravku. U nekoliko koraka stigao sam do boravka. Vrata su bila zatvorena. Otvorio sam ih, a od prizora koji sam ugledao ispred sebe gotovo mi je zastao dah. Uvijek i svugdje, unatoč tome što je prošlo više od dvadeset godina, prepoznao bih tu divnu kosu, te zelene oči, te simpatične rupice na obrazima i bradi. S Darijom u naručju, ispred mene, glavom i bradom sjedila je Almira i razgovarala s mojom majkom. Rukom sam se pridržao za štok od vrata.U trenutku kad me je Almira pogledala, zaplakao sam iz sveg glasa. Sva čežnja, sve godine ispunjene maštanjem o njoj, sva ljubavna patnja i silna želja za njezinom toplom rukom potpuno su me shrvale.- Tata, zašto plačeš? Što ti je? Boli li te nešto? - Darija je iskočila iz Almirinog naručja i potrčala k meni. Uhvatila se za moju nogu svojim dječjim ručicama, upitno me promatrala i očekivala razumljiv odgovor. Nisam joj odmah odgovorio, nisam mogao. U grlu kao da mi je zastala knedla od tisuću kilograma.Zbog nje svakog jutra ustajemTata, reci mi što ti je? - i Darija je zaplakala vidno potresena mojim suzama i jecajima. Podigao sam je s poda i primio u naručje. Poljubio sam je, a ona mi je uzvraćala čvrstim zagrljajima i dječjim poljupcima.- Almira, kako sam samo radostan što te vidim - jedva sam uspio izustiti od suza i prepun osjećaja.- I ja sam sretna što se ponovno susrećemo - rekla je i ustala iz naslonjača. Napravila je nekoliko koraka prema meni. Dariju sam predao u majčino naručje. Obje su napustile boravak. Almira i ja ostali smo sami.- Tvoja majka me pronašla prije nekoliko mjeseci. Nekoliko puta smo se čule telefonom i dogovorile da ću vam doći u posjet. Odlučila te je iznenaditi rekla je, a potom učinila još nekoliko koraka prema meni. Napokon sam se i sam pomaknuo s mjesta. Prišao sam joj i čvrsto je zagrlio. Da sam samo mogao, u tom bih trenutku zaustavio vrijeme. Njezin miris, njezin zagrljaj, njezina kosa koja joj se prosula po ramenima i vreli dah kojeg sam osjećao na svome vratu su me učinili najsretnijim čovjekom na svijetu. Više nije postojao nitko i ništa. Izgubio sam se u njezinim rukama koje su me grlile. Svi propali brakovi, sve nevolje, sav taj težak i prokleti život u kojem sam učinio silne pogreške više nisu imali nikakav značaj. Postojala je samo ona, samo Almira i nitko i ništa drugo. U jednom trenutku je spustila svoje ruke, opet sam bio sam.- Čula sam sve o tvome životu, ali želim čuti tvoje riječi - rekla je, vratila se natrag i sjela u naslonjač. - Nisi imala što lijepoga čuti. Sve sami promašeni trenuci, besciljna lutanja i uzaludna traženja - rekao sam.Posvojio si dijete pokojne supruge i s ljubavlju se brineš za nju. Malo bi muškaraca to učinilo - nastavila je.- To je jedino lijepo što sam u svome životu učinio, a čak i to sam napravio iz sebičnih pobuda. Darija je divna djevojčica, zavolio sam je i ne bih mogao živjeti bez nje. Ona je razlog radi kojeg se ustajem svakog jutra. Sve ostalo sam prokockao, bacio, ništa nisam iskoristio od brojnih mogućnosti koje sam imao. Kako si ti? Što se kod tebe događalo svih ovih dugih godina? - pitao sam i bacio pogled na njezine prste. Nije nosila burmu na ruci. Srce mi je za trenutak zatreperilo, ali brzo sam pomislio kako to ne mora biti nikakav znak.Almira me učinila boljim čovjekomDiplomirana sam glazbenica, zaposlena u inozemnom orkestru. Bila sam udana. Suprug mi je preminuo od neizlječive bolesti. Djece nismo imali. Od njega mi je ostala velika kuća koja odjekuje beskrajnom tišinom.- Još uvijek razmišljam o tebi. Nikada te nisam zaboravio, niti riječi koje si mi pisala. Sve je to pohranjeno ondje, duboko u meni. Ne mogu ti ni reći koliko sam puta u dugim noćima dozivao tvoje ime.- Vrijednosti pohranjujemo duboko, onamo gdje ni oseka, ni plima, ni prašina, ni itko, ni ništa ne može imati utjecaj. Samo mi, koji ih pohranjujemo, znamo gdje ćemo pronaći trunčicu topline kad dođu hladni, kišni dani - rekla je, a sve u meni se rastopilo od njezinih riječi. Upravo takvu sam je volio.Nastavili smo razgovarati o svemu što nam se događalo tijekom godina. Ostala je kod nas na ručku, na večeri, čak je i prespavala u sobi koja se nalazila nedaleko moje spavaće sobe. U kakvom sam samo iskušenju bio! Te noći nisam uspio ni oka sklopiti. Jedva sam dočekao jutro kako bih je ponovno vidio. Nakon doručka mi je ostavila karte za koncert koji se u Austriji održavao tjedan dana kasnije, oprostila se i vratila natrag u Beč. Srce mi je pucalo dok sam je gledao kako odlazi. Ipak, rodila se i držala me nova nada.Zajedno s majkom i Darijom, nazočio sam koncertu s kojim je orkestrirala. Bilo je predivno i stvarno sam uživao u glazbi. Potom smo svi zajedno otišli na večeru i prespavali u njezinom stanu. Bio je to još jedan izazov kojem sam morao odoljeti. Nastavili smo se dopisivati putem e-maila i povremeno čuti putem telefona. Bio sam siguran kako i ona još uvijek prema meni gaji iste osjećaje, ali sam isto tako bio svjestan činjenice kako je ona velika umjetnica, a ja nitko i ništa. To mi je bio poticaj. Upisao sam izvanredni studij. S lakoćom sam učio, polagao ispite, radio i provodio vrijeme sa svojom Darijom. Kad sam napunio trideset i devet godina, shvatio sam kako život brzo prolazi. Ponovno sam shvatio ono što sam odavno znao: hoću svoju Bosanku i niti jednu drugu. Spakirao sam kovčeg, otputovao u Beč i zaprosio je. Almira je prihvatila bračnu ponudu, a brak smo zasnovali nekoliko mjeseci kasnije.Doselila se u Hrvatsku, u moj rodni grad, a kao vrsna umjetnica lako je dobila posao u kazališnom orkestru. Nastavio sam učiti, raditi i napokon diplomirao. Tog dana otac mi je ponudio mjesto direktora u svome poduzeću. Iznenadio me.- Sada si napokon odrastao i spreman za život. Almira te učinila boljim čovjekom i sada znam zašto si je toliko volio i sve te godine nisi prestajao misliti na nju. Izgubio si puno vremena, ali još uvijek stigneš biti sretan. Stignete oboje nadoknaditi propušteno. Voli je i voljet će te svim svojim srcem - tim mi je riječima otac objasnio razloge svoje odluke. Darija, Almira i ja postali smo sretna obitelj. Trebalo mi je puno vremena da sve kamenčiće posložim u lijepi mozaik, ali napokon sam uspio i za njih dvije borit ću se ostatak života preko trnja, mora, kamenja, sve do posljednjeg, posljednjeg daha.
Kada sam pošao u tuđinu s gorkim suzama na staroj kapiji moja majka s maramom na glavi govorila mi je:- Idi sine, idi. Idi, al' zapamti da nigdje nema razgovora kao razgovora s milom majkom, da nigdje ljudi kao u tvom sokaku nema, da nigdje lipa ne cvijeta kao što je to u tvojoj avliji, da nigdje okusa usana nema kao što je to okus usana prve ljubavi. Zapamti sine! Zapamti!Ispratila me majka tada do kraja sokaka. Na rastanku mi je dala crvenu jabuku ubranu iz našeg voćnjaka i komad domaće pite. Nije ona više imala. Sam znam kako me s mukom odhranila i na put izvela. Rekla mi je još:- Sine, sine neka te sreća prati i dragi Bog čuva ali zapamti samo jedno mjesto na svijetu se zove dom. Zagrlila me čvrsto i pustila koju suzu. Krajem marame ja sam je obrisao i tada mi u zašiven džep spustila sviježanj sa novcem.- Neka ti se nađe sine, majka skupila. Zagrlio sam je čvrsto. Autobus je stao. Ja sam dugo mahao. Bio sam kao dijete koje odlazi na eskurziju pa maše majci. Bila je to moja prva eskurzija. Put u nepoznato. Moje prve putovanje. Otišao sam putem svoje sreće. Sanjao sam i ostvario.Na aerodromu, čekam let za Berlin i posmatram jednu gospođu. Gledam je! Prepoznajem je! Šešir koji je štiti od sunca ne dozvoljava joj da me vidi. Imala bi što i vidjeti. Godine su me promjenile, donjele bore, sijede vlasi, teret mukotrpnog rada da bi se stiglo do cilja. Ona je! To je ona, moje Ljilje najbolja drugarica. Jelena je uvijek bila čista suprotnost Ljilji, ali to nikada nije bio razlog da ne budu najbolje drugarice. Kada sam napustio selo Jelena mi je rekla:- Pratit će te suze moje Ljilje, čitav život. Pratiti. Zapamti to. – i zaista su me pratile. Dvoumim se da li da priđem Jeleni, ako priđem svijesno ću zakasniti na let, ako ne priđem kajaću se čitav život. Zar nije dovoljno što se do sada kajem za sve? Izgleda da me ništa nije promjenilo.Let polazi za pola sada. Da li je to dovoljno vremena da ispričamo proteklih dvadeset godina. Jelenu godine nisu promjenile. Kao da je vrijeme stalo onoga dana kada sam je posljednji put na Ljiljinoj avliji, vidio. Kao da je vrijeme stalo, ostala je ista. Duga kosa boje čokolade, linija kao da godine nisu prošle, lice bez ijedne bore. Lijepo izgleda. Još bih mogao zaključiti da vodi zdrav i lijep život. Drago mi je zbog toga. Pomislih možda putuje kod Ljilje. Pitam se da li su mene godine kaznile pa me ovako promijenile. Ne bi me prepoznala. Ne bih ni ja sebe, da pogledam fotografiju od prije dvadesetak godina. Sjetih se jedanput mi je moja sestra od tetke rekla: - Bože, kada uzmem tvoju fotografiju iz mladosti i uporedim sa sadašnjom. Koliko si se ti promijenio, čovječe. Godine, godine! Nešto si ti gadno skrivio u mladosti pa te život tako izmijenio.Pružam korak do nje. Sama stoji. Netipično za nju. Uvijek je bila u društvu, vječito glavna, dominantna.- Gospođice, da li imate upaljač? - Kakav kompliment, ali ipak gospođa ... Osmijehnu se od uha do uha. Da, da, pušač sam od srednje škole i od tada obavezno nosim upaljač, kao neku vijernu amajliju.- Hvala. Putujete daleko? - Ne baš, u Berlin. Tamo mi je suprug. Ovdje sam poslovno. Vi? - Isto. Berlin. Ovdje sam se malo odmarao. Prijalo mi je more. - Da, more uvijek prija. Ima čudnu moć i čar. - Vi ste rođeni kraj mora? - Ne. Moj dom je daleko od mora. Rođena sam u jednom malom selu pokraj rijeke. U selu u kojem pola stanovnika nije čulo za more. Nakon završetka srednje, "otisnula" se u daleki svijet. U mom selu rat je ostavio duboke ožiljke, cilj i želja bili su samo pobijeći. Želja pobijeći što dalje od pašnjaka rodnog sela. Danas mi toliko nedostaju.- Isto kao ja ... Želja, glad! Ta puka želja. - Poznati ste mi. Lik ne ali glas kao da sam nekada negdje čula. Jako poznat glas. Da, niste možda studirali stomatologiju u Beogradu?- Ne, ne ... Završio sam ekonomiju, ali u Berlinu. Završio sam reklo bi se po stare dane. Diplomirao sam s 30. Poslije srednje, odslužio vojni rok, zatim su se čule granete a ja sam se zaputio u bijeli svijet.- Ne mogu da vjerujem! - Marko, Marko, Marko, pa to si ti ... Što ne govoriš. Godine su te promijenile, moram odmah reći, ipak glas ti je isti. Ostao je taj stav, držanje, usne, nos ... Crte lica su dobile drugi oblik, ali nos, usne, ma iste. Kako je svijet malen.- Prepoznala si me? - Da, da, jao pa to si ti. Zašto mi nisi rekao. Pa gdje si, gdje živiš? - U Berlinu, imam dom, firmu ... - A, selo? - Deset godina, deset punih godina! - Slični smo. - A, moja Ljilja?Jelena je uzdahnula duboko, spustila pogled i pustila suzu. Dok je tražila maramice po velikoj torbi kroz mene je prošla ogromna jeza. Pomislio sam na protekle godine, na to gdje li je sada Ljilja. Gdje? - Teška priča, moj Marko teška je to priča. Ako otvorimo tu temu zakasnit ćemo na sve avione svijeta. - Jelena, letimo istim, Berlin. - Kada se Ljilja spomene, gubim sve pojmove u glavi.U 17:15 kreće let. Jelena sjeda do mene. Znam što slijedi. Pričat će mi o mojoj Ljilji.Slijedi šutnja. Šutnja koja boli, razara. Ja je prekidam. - Kako si ti Jelena? Muž, djeca, posao? - U Berlinu imam sina i kćerku, muža, lijep dom. Imamo kliniku. On je kirurg a ja sam stomatolog. Da sam otišla po dogovoru s tobom i Ljiljom, tko zna gdje bih završila. Sama sam poslije srednje, otišla u Beograd i upisala stomatologiju. Sama sam se školovala, poslije sam upoznala muža, diplomirala sam u Beogradu, ali smo odmah otišli u Berlin. Odlično sam poznavala jezik a i Njemačka je tražila naše doktore. Također, u Rijeci imamo privatnu kliniku. Živim solidno, djeca, dom, posao. Reklo bi se, odsanjan san. A ti?- U Berlinu živim. Oženio sam se dvije godine po dolazku u Njemačku. Poslije sam upisao fakultet, školovao se, stigli su klinci. Imam sina i kćerkicu, mogu reći dobru suprugu, firmu za proizvodnju namještaja te proizvodnju platna. Živim lijepo. Na istim smo relacijama. Mogu reći da sam ostvario svoj mladenački san. - Oboje smo uspijeli. Tko bi rekao? Sjećaš li se kada smo bezbrižno trčali po livadama sela, u rukama držeći jabuku, krušku, pečenjak ...- Ehh, tko bi to zaboravio. Nikada to neću zaboraviti. Pogledaj nas sada. Reci mi Jelena, reci nešto o Ljilji. Ponovo je spustila pogled.- Moja Ljilja. Rođene smo u dva dana. Zajedno provele rano djetinstvo, školske dane, ranu mladost. Istog dana krenule u školu, sjele u istu klupu. Djelile prve tajne. Zajedno pošle u srednju. Sjećam se kada si joj ti u crkvenom dvorištu prišao. Namjerno sam je ostavila samu. Koliko je samo bila srećna i vesela kada si je pozvao da prošetate kraj naše rijeke. Sve mi je pričala. Marko, koliko te voljela? Da li si uopće bio svjestan toga?- Da, ali želio sam više. Želio sam konje vrane, po livadi razigrane ... Želio sam da se "otisnem" u bijeli svijet, da postignem nešto više. S početka sam uvijek mislio da će Ljilja doći kod mene, da ćemo početi zajendički život. Ipak ponijela su me svijetla velikoga grada. Ubrzo po dolazku upoznao sam suprugu, opčinila me. Nisam imao srca da joj kažem sve. Samo sam šutio, kao mulac. Kajem se! - Čekala te je. Čekala te je sve dok tvoja majka nije pozvala žene na kafu, povodom tvoje ženidbe i rođenja sina. Tada mi je došla u suzama i rekla da odlazi. Molila sam je da ostane u selu. Nije joj bilo lako. Ne, nikako. Bila je iz siromašne porodice, poslije srednje nije upisala fakultet. Dani su joj tek onako prolazili čekajući da na svojoj kapiji ugleda tebe. Nisi dolazio, ali i zašto bi kad si daleko od rodnog praga imao suprugu. Boljelo je to, boljelo, Marko. Svaku njenu suzu sam sa njom proživjela, svaki bolni uzdah sam i ja osjetila, svaki puki pogled sam vidjela, svaki sjetni osmijeh sam osjetila. Boljelo je i mene. Da sam imala tada tvoj broj telefona, nazvala bih te i sve ti rekla. Njeni su plakali, brinuli se. Dani su im prolazili u brizi za Ljilju. A, ona? Ona, ništa. Samo ti, pa ti ... Kada sam dolazila vikendom kući, kaže mi majka, vidi je, ili je u ckrvi ili se kreće oko tvoje kuće, prolazi kroz tvoj sokak. Nosila je duge suknje, hodala bez šminke, prestala i da se farba. Zaista mi je bila briga. Rat je plamtio na sve strane, u Bosni nije bilo više života, molila sam je da dođe kod mene, da se zaposli, preživi. Molila sam je da kao izbjeglica ode u inostranstvo. Ništa nije dolazilo u obzir. Ništa! Kada bih joj spomenula da napusti selo, samo bi me nijemo pogledala rekavši:- Jelana, ne pada mi na pamet!Bila sam nemoćna da joj pomognem. Radi ispita i fakulteta nisam bila u prilici da budem stalno u selu. Granate su padale. Moji su bili srećniji da sam u Beogragdu. Onda su došle vijesti da si ti dobio sina. U to ime tvoja majka je napravila slavlje, pozvala je žene iz sela na kafu. Bio je rat, ali čula se muzika, čula se vriska srećnih seoskih žena. Ljiljana je bila poluživa, ali doslovno ni živa ni mrtva. Tvoja majka je to primjetila. Nije mogla pomoći ali pokušala je utješiti je sa par riječi. Tada je teta Danica, tvoja majka na vašoj staroj kapiji Ljiljani rekla:- Ljiljo, dijete, lijepo sam mu rekla nigdje usana i žara kao prve ljubavi nema. Ali moje riječi su bile nemoćne. Otišao je, oženio se, ima sina. Ljijo, kažem ti kao svom dijetu što bih rekla, živi život, udaj se, rodi sebi. Budi srećna i nasmijana.Moja Ljilja je bila još tužnija.- Jelena, reci mi gdje je sada Ljilja? - Ljilja se zamonašila. Kada je saznala da si ti dobio sina, nestala je. Samo tako nestala. Tražili smo je dva mjeseca. Zatim je poslala vijest da je isposnica u jednom manastiru u Crnoj Gori. Molili smo je da se vrati. Njeni su preklinjali, njen brat je molio, ja, ali bezpomoćno. Nije htjela. Pet godina je bila isposnica. Zatim se zamonašila. Na dan njenog zamonašenja bili smo prisutni njen brat i ja. Njena majka, je već tada bila bolesna. Otac je umro, još dok je bila isposnica. Moja Ljilja je bila u dugoj crnoj suknji, imala je maramu na glavi, imala je crnu odoru. Takva, u crnoj odori, bila mi je lijepa. Od tada svake godine na dan njenog zamonašenja odem u manastir gdje je zavijet dala. Njen brat i ja jedino znamo koji je to manastir. Svoju porodicu je zamijenila sestrinstvom u manastiru. Moli se, moli se Marko za sve nas, za mene, tebe, sve ... Lijepa je kao nekada, ništa je odora nije promjenila.- Da li ste ikada pričale o životu van manatira, nakon zamonašenja?- Naravno. Iako je monahinja, ona ima pravo da priča sa nama. To su uglavnom priče o Hristu, vjeri, svetom pismu. Dobro se sjećam kada sam joj rekla da je njena majka umrla, samo mi je blago rekla "Moja majka nikada ne umire". Time je mislila da njena duhovna majka nikada ne umire. Daje mi savijete kako da odgajam djecu, kako da prebrodim teške trenutke. Moli se za mene. Osjetim njene molitve i pomoć. Moli se i za tebe. Jendom mi je rekla, dok je još bila isposnica. Kada se zamonašila pomenila te samo jednom i to sam je ja upitala. Dok je bila isposnca, viđale smo se češće. Vodile smo normalne razgovore o ljudima, tebi, meni. Rekla mi je: - Eto Jelo moja, da me Marko oženio ne bih bila ovdje, ovako pripadam ovom životu. Srećna sam. Molit ću se i za njega. Nakon što se zamonašila, ja sam je pitala za tebe. Blago se nasmijala rekavši:- Dok mu je mene, i moje molitve, bit će srećan.Nakon Jelenine priče spustio sam glavu, vratio godine u nazad i možda poslije petnaestak godina pustio suzu. - Marko, ne plači. Koliko sam se puta isplakala zbog Ljiljane. Kada sam shvatila da je srećna i mirna, bila sam i ja srećna. Sada živim mirno. Ona je moja molitva. Vjeruj mi. Pusti Marko da se emocije slegnu.- Moja Ljilja. Moja. Samo moja. - Kakva je to ljubav bila. Gorjela je zemlja gdje bi vas dvoje stali. Ljubav! To se zvalo ljubav. Ovo danas, je ništa. Nego reci mi, reci kako si us