Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tajanstvena žena iz sna je moja majka

Kao kroz maglu vidjela sam ženu ispred svog kreveta. Bila je odjevena u plavu jaknu i traper suknju. Lice joj je bilo u sjeni i nisam je mogla prepoznati, ali u drhtavim je rukama držala lutku s plavim pletenicama, odjevenu u ružičastu haljinicu. Kad ju je položila pokraj mog uzglavlja, na trenutak je još ostala stajati, a onda se brzim korakom počela udaljavati od mene. Osjećala sam kako mi se grlo steže od tuge i kako me u očima peku suze. Htjela sam je molećivo zazvati da se vrati, ali glas mi je zapeo u grlu i čulo se samo muklo krkljanje. Ispružila sam ruke prema njoj, ali sve je bilo uzalud. Dok sam kroz koprenu od suza s beskrajnom tugom gledala za njom, žena se neumoljivo udaljavala.

– Jasminka, Jasminka, probudi se! – kao iz velike daljine do mene je dopro glas koji sam tek nakon nekog vremena prepoznala kao Martinov. Njegov zadnji poziv pomiješao se s mojim krikom.

– Smiri se, ljubavi. To je bio samo san. Samo ružan san – tepao mi je nježno gladeći me dlanom po obrazu. Prestrašeno sam otvorila oči. Dok sam se vraćala u stvarnost, sve sam postajala svjesnija zabrinutog lica svog muža koji se nadvio nad mene.

– Opet je bila tu – tiho sam zastenjala i privila se uz njega. – Kad će to konačno prestati? Hoću li doživotno imati tu noćnu moru?

Nepoznata žena dolazila je u moje snove od moje desete godine.

Martin me nježno privio uza se i odmaknuo mi pramen slijepljene kose sa znojnog čela.

– Sve je u redu, dušo. Ja sam kraj tebe – šaptao mi je na uho. Kako je samo bio drag.

Pogledala sam u njegove krupne plave oči pune ljubavi i prisilila se na smiješak. Nije bilo nikakve sumnje da sam imala najboljeg muža na svijetu.

Martin je uvijek bio tu kad sam ga trebala. Bez obzira na to što se događalo, na njega sam uvijek mogla računati. U to sam bila potpuno sigurna iako nismo bili dugo u braku.
Upravo to saznanje pomagalo mi je da izdržim ono što mi se u posljednje vrijeme događalo. Taj san, zbog kojeg sam počela nevoljko odlaziti na počinak, tjerao me doslovce u očaj. Što je to bilo sa mnom? Znala sam da ljudi mogu sanjati svakakve gluposti, ali nikad nisam čula da netko uvijek iznova sanja isti san!

Inače se pojavljivao povremeno, obično u izrazito stresnim situacijama. No sada se događalo nešto što nikako nisam mogla objasniti. Nepoznata žena stajala je pokraj mog uzglavlja iz noći u noć, tjerajući me da se budim sva okupana u znoju. Što hoće od mene? Što njezini dolasci i odlasci trebaju značiti, pitala sam se zdvojno. Barem sada nisam imala nikakva razloga za brigu ili stres. Martin i ja bili smo presretni zbog dolaska djeteta. Niti s trudnoćom nije bilo nikakvih problema. Protjecala je uredno i bez ikakva razloga za zabrinutost. Čak su me zaobišle i jutarnje mučnine, koje su problem brojnih žena. Ipak, problem je postojao. I to velik. A radilo se upravo o tom užasnom snu, koji kao da me odlučio proganjati do kraja života.

– Možda je Ivan u pravu. Možda bih stvarno trebala potražiti stručnu pomoć. Ovo je sad ipak prevršilo svaku mjeru – zaključio je moj muž zabrinuto.

Polako sam se izvukla iz njegova zagrljaja, uspravila se u krevetu i duboko udahnula. Bila mi je dobro poznata ta priča, a vukla je korijene još iz vremena kad je moj brat Ivan, psiholog, to predložio. Nisam jednom požalila što sam mu povjerila da su mi se snovi iz djetinjstva ponovno vratili. Ivanove priče da taj san sigurno reflektira moj strah od gubitka i slične teorije užasno su mi išle na živce. I kao da to nije bilo dovoljno, sad je još morao zaraziti i Martina. Ustala sam iz kreveta i ogrnula se kućnim ogrtačem.

– Kamo ćeš sada? – upitao me.
– Idem nešto popiti, ako dopuštate, gospodaru moj – dobacila sam mu preko ramena trudeći se zvučati šaljivo.
No, Martinu nije bilo do šale.

– Uvijek kad spomenemo terapiju, ti mi izmičeš. To nije u redu – promrmljao je.

Bilo mi je jasno da Martin ima samo dobre namjere, ali nisam bila spremna voditi tu raspravu po tko zna koji put. Sve što sam imala reći na tu temu bilo je već rečeno. I upravo se zato moja iscrpljenost od noćne more iznenada preobratila u ljutnju.

– Znaš li ti što nije u redu? To što me ti i Ivan ne želite ostaviti na miru. Ponašate se prema meni kao da sam luđakinja kojoj trebaju nekakve psihoterapije i ispiranje mozga. Nije mi ništa, dovraga! Nemam nikakvih problema. U sretnom sam braku s tobom, uskoro ću roditi tvoje dijete koje, kaže ginekolog, izvrsno napreduje! Čak i moj posao odlično funkcionira. Jedini problem koji imam su ti snovi. A i oni će valjda jednom proći. Za to sigurno ne trebam nikakvog psihijatra. Jesmo li sad konačno završili s tom temom?

Ne treba pomoć

Nisam ni čekala na njegov odgovor, nego sam mu uzrujano okrenula leđa i uputila se prema vratima. Martin nije ništa rekao, no mogla sam na svojim leđima osjetiti njegov zabrinut pogled. U kuhinji sam se uz dubok uzdah spustila na stolac. Ovakvu se uopće nisam poznavala. Što li me samo spopalo da ovako napadnem Martina? Pa on je samo bio zabrinut zbog mene. No, s druge strane, kako nije uviđao da to Ivanovo i njegovo forsiranje djeluje stresno na mene i da ne vidim načina kako bi nekakva psihoanaliza mogla pomoći da prestanem sanjati san koji je već odavno postao moja svakodnevica. Možda mi je trebalo upravo suprotno. Da me se malo ostavi na miru. Zašto je to bilo tako teško za shvatiti?

Ne znam koliko sam dugo ostala sjediti u kuhinji i tupo zuriti kroz prozor, no činilo mi se da je prošla cijela vječnost prije nego što sam se vratila u spavaću sobu. Kao i svaki put kad bih sanjala misteriozan san, i sada sam se osjećala umorno i iscrpljeno. Nadala sam se da će
moje misli konačno otupjeti i da ću uspjeti još malo odspavati jer miran san je bilo jedino što mi je sad moglo pomoći da se opustim.

Kad sam se konačno ponovno ušuljala u spavaću sobu, Martin je još sjedio budan u krevetu. Ugledavši me, polako je podigao glavu i tužno me pogledao.

– Boli me gledati kako patiš. Možeš li to shvatiti? Kad sanjaš… – na trenutak je zastao i progutao slinu. – Kad sanjaš taj svoj san toliko je boli na tvom licu da mi se para srce. Želim ti pomoći, ali ne znam kako. Što god ti predložim, ti me odbijaš i zatvaraš se u sebe. To me izluđuje – rekao je, ali u njegovim očima nije bilo ni trunke ljutnje, nego samo tuge.

Martinova osjećajnost bila mi je vrlo dobro poznata. Upravo me to najviše i privuklo na njemu kad smo se upoznali. Ipak, nikad ranije nisam ga vidjela toliko potresenog. Dirnuta što se toliko brine o meni, uvukla sam mu se pod pokrivač i privila se uz njega. Zaštitnički je ovio ruke oko mene i poljubio me.

– Volim te, malena. Silno te volim. Pomisao da te
nešto toliko muči iz noći u noć da vičeš i plačeš u snu slama mi srce. Morat ćemo pronaći načina da to nekako riješimo.

Kimnula sam glavom u mraku i široko zijevnula. Ovako u njegovu zagrljaju ponovno sam se osjećala mirnom i sigurnom. Ipak, san u kojem sam potom utonula bio je nemiran i površan.

Ujutro me Martin probudio šalicom vruće kave i širokim, optimističnim osmijehom. Nismo spominjali noćašnji događaj i oboje smo se trudili ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Kad je kasnije odlazio na posao, nježno sam ga poljubila. Već je jednom nogom zakoračio preko praga, kad je zastao i ponovno se okrenuo prema meni.
– Nemoj zaboraviti da našoj bebi treba tvoja smirenost. Ako mama nije sretna, ne može biti ni beba – rekao je navukavši pritom dječački osmijeh na lice.

– Naravno, ne brini! – obećala sam. – Samo sve najbolje za našu voljenu bebicu.

Pomislila sam kako sam sretna što imam tako brižnog muža i obećala mu da nema razloga za brigu. Ponesena emocijama zbog tolike njegove pažnje, odagnala sam ružno sjećanje na mučan san i optimistično krenula u novi dan.

U butiku, koji sam već godinama uspješno vodila sa svojom najboljom prijateljicom Dijanom, bilo je posla napretek. Stigla je nova kolekcija po povoljnim cijenama i mušterije nisu prestajale ulaziti. Budući da sam voljela svoj posao, nije mi ni najmanje smetalo to što nije bilo vremena niti za kratku podnevnu pauzu. Pred zatvaranje Dijana me upozorila na ženu koja mi je i samoj zapela za oko. Iako je vladala velika gužva, primijetila sam da se dulje zadržala u trgovini. Hodala je gore-dolje uz police, nadižući polako svaki komad robe, ali ne pokazujući pritom nikakav ozbiljan interes da nešto kupi.

– Poznaješ li ti onu ženu? – prišapnula mi je Dijana
dok je žena razgledavala suknje pri kraju dućana. Zatresla sam glavom. Odakle joj samo takva ideja.

– Nisi li primijetila da neprestano pilji u tebe? – rekla je ne odvajajući pogled sa žene.

Ne, u žurbi koja se protegnula preko cijelog dana zaista nisam to zapazila.

– Zašto bi to činila? – upitala sam je sa čuđenjem. – Nemam pojma – Dijana je slegnula ramenima. – Ali, ako mene pitaš, toj nisu sve daske na broju. Malo sam je pratila i shvatila da se pravi kao da razgledava robu, a zapravo cijelo vrijeme promatra tebe. Meni se to čini pomalo sablasnim. Hoćeš li da danas za svaki slučaj ostanem dulje?

– Ni govora – nasmijala sam se odmahnuvši rukom. – Samo se ti lijepo spremi i odi doma. I, molim te, učini mi uslugu: nemoj toliko gledati trilere!

Čudna klijentica

Dobro mi je bila poznata Dijanina sklonost krimićima, koja je išla čak do te mjere da sam je ponekad u šali znala zvati Agathom Christie. Vječito su joj na pameti bile nekakve sablasne priče iz svijeta podzemlja i lude teorije zavjere. Mene nije mogla zastrašiti tim svojim bizarnim pričama i sve me je to uvijek poprilično zabavljalo. Ipak, usprkos tome, odlučila sam zadržati neobičnu klijenticu na oku nakon što je Dijana otišla doma. Svakako ne zato što bih se od nje osjećala ugroženom, već zbog toga jer sam u njoj vidjela potencijalnu kradljivicu. Način na koji me svako malo pogledavala nipošto se nije mogao previdjeti. Dok sam slagala posljednje komade nove kolekcije na police, razmišljala sam kako bih se trebala postaviti u takvoj situaciji. S jedne strane nisam željela otjerati mušteriju, a s druge krađa je zaista bilo posljednje što mi je trebalo. Uz to me mučio i taj čudan osjećaj da sam tu ženu već ranije negdje vidjela. Bilo je nečeg poznatog na njoj, no ničeg konkretnog se nisam mogla sjetiti.

Konačno, kad smo pred zatvaranje ostale samo nas dvije u trgovini, odlučila sam raščistiti neobičnu situaciju i prišla čudnoj neznanki.

– Oprostite, ispričavam se… – nakašljala sam se istupivši pokraj nje. – Vjerojatno se varam, ali nekako sam stekla dojam da me promatrate. Poznajemo li se odnekud?

Žena se sad prestrašeno okrenula prema meni i naši su se pogledi nakratko sreli. Odmah potom je spustila glavu, dok joj se lice osulo sitnim crvenim mrljama.

– Ne, ne! – požurila je odgovoriti. – Ne vjerujem da se poznajemo!

Dok mi se obraćala, gotovo se neprimjetno premještala s noge na nogu. Kratki osmijeh koji mi je pritom uputila djelovao je usiljeno. Nakon što je na trenutak zavlada neugodna tišina, žena je zbunjeno pročistila grlo, i dalje izbjegavajući moj začuđen pogled.

– Pretpostavljam da sad namjeravate zatvoriti – rekla je, vrativši pritom vješalicu s bluzom koju je nervozno premetala po rukama na stalak. Potom je, prije nego što sam se uspjela snaći, pohitala prema izlazu i u trenu nestala.

Njezino priznanje

Nekoliko trenutaka ostala sam kao ukopana, gledajući zbunjeno u vrata kroz koja je čudna žena netom izjurila, a onda zatresla glavom. Kakvih sve čudaka ima na ovom svijetu, pomislila sam u sebi, sada potpuno sigurna da je Dijana bila u pravu. Toj ženi zaista nisu mogle biti sve daske na broju.

Nešto kasnije, dok sam završavala dnevni obračun i spremala se zatvoriti butik, na ženu sam već odavno zaboravila. Bila sam umorna, ali i zadovoljna jer je iza mene bio još jedan uspješan poslovni dan. Osim toga, sjetila sam se Martina koji me doma čekao i malenog bića koje je raslo u mojoj utrobi. S takvim lijepim mislima uputila sam se prema autu. Međutim, osmijeh na licu koji mi je titrao ubrzo se sledio. Točnije, u trenutku kad mi je pogled pao na suprotnu stranu ceste.

Ondje je, naime, stajala ona ista čudakinja od maloprije i pokušavala me fotografirati mobitelom! Impulzivno, ne razmišljajući ni trena, vratila sam ključ od auta u džep i pohitala prema njoj. Nisam osjećala nikakav strah, samo ljutnju što me neka luđakinja odlučila uhoditi. Čim je vidjela da joj se približavam, žena je okrenula glavu od mene praveći se da me ne vidi, a odmah potom se pokušala utopiti u rijeci večernjih prolaznika.

No, to joj nisam smjela dopustiti. Odlučno sam ubrzala korak i požurila za njom. Moje su potpetice glasno odzvanjale po asfaltu, da bi se razmak između njihovih udaraca sve više smanjivao i konačno prerastao u trk. Da me Martin sad kojim slučajem vidio, sigurno bi poludio i optužio me da ne mislim na bebu. No, upravo je beba bila ta koju sam željela zaštititi. Nisam mogla dopustiti nekakvoj ludoj ženi da me uznemirava, pa možda čak namjerava i ugroziti mene i moje dijete. Upravo sam zato bila odlučna raščistiti to jednom zauvijek. Kad sam je sustigla, uhvatila sam je za rukav kaputa i zaustavila.

– Slušajte, vi – obratila sam joj se napadačkim tonom. – Ovo je sada zaista prevršilo svaku mjeru! Tko ste vi i što hoćete od mene?

Na ženinom blijedom licu opet su se pojavile one crvene mrlje kao i ranije u butiku.

– Oprostite, nisam vas htjela uznemiravati. Neću vam više smetati – promucala je pokušavajući se osloboditi mog stiska, no on je automatski postao još čvršći.

– Hoćete li me, molim vas, pustiti – zamolila me tiho kad je vidjela da neće moći uzmaknuti. I dalje je izbjegavala pogledati me izravno u oči.

– Neću to učiniti! – grubo sam odgovorila. – Ne prije nego što mi odgovorite na nekoliko pitanja. Čekam objašnjenje. Zašto ste me večeras promatrali? Zašto ste me sad čak fotografirali? Tko ste vi?

Sad sam već bila ozbiljno izvan sebe i nisam ni primijetila kad sam je lagano protresla. A onda se dogodilo nešto što me je doslovce okamenilo i natjeralo da smjesta ispustim ženu iz ruku.

– Ja sam tvoja majka! – izletjelo je neznanki, zvučeći poput krika ranjene životinje.

Gledala sam je širom razrogačenih očiju. To nije mogla biti istina. Moja majka je umrla prilikom poroda mog mlađeg brata Ivana. Što se to događalo? Zašto je ova žena tako besramno lagala, predstavljajući se kao moja majka? Iskoristivši trenutak moje smetenosti, žena je pobjegla. Više se nisam ni trudila sustići je. Ostavši kao ukopana na mjestu, s nevjericom sam gledala za njom.

Loading...

Ma koliko se sljedećih dana trudila odagnati sjećanje na šokantan susret s tajanstvenom ženom, to mi nikako nije polazilo za rukom. Neprestano je izranjala u mojim mislima, bilo da sam se nalazila na poslu, bilo da sam doma obavljala kućanske poslove, ili uvečer kad bih legla pored Martina u krevet. I to nije bilo sve. Dok bi hodala gradom, neprestano sam imala osjećaj da u gomili vidim njeno lice. No najgore od svega bilo je to što mi se uvukla u snove. Lice žene koju sam godinama sanjala bez lica počelo je dobivati konture. Bilo je to sad lice žene koja se izdavala za moju majku! Je li to bilo moguće? Je li moj otac lagao kad je rekao da je naša majka umrla prilikom Ivanova poroda? Ili je ta žena bila samo neki psihopat koji me nasumce odabrao kao žrtvu svoje bolesne mašte. Ovo drugo činilo mi se vjerojatnijim od njezine sulude tvrdnje da je moja majka.

Kaos u glavi

Na žalost, po njenom izgledu nisam mogla donijeti nikakav zaključak jer nisam imala nikakvih sjećanja na našu majku. Kad se moj brat rodio, meni su bile tek tri godine. Nikada nisam vidjela niti jednu njezinu sliku, niti je postojao grob na kojem bih je posjećivala. Navodno je, kako je rekao moj otac, željela biti anonimno pokopana. Bilo je to, naravno, sve vrlo čudno, no kao djeca prihvaćali smo sve što nam je otac rekao. U svakom slučaju, bilo je suludo i pomisliti da bi majka mogla biti živa.

Martinu nisam ništa govorila o svom susretu sa ženom. Ni po koju cijenu nisam željela da se još više brine za mene nego što je to ionako činio. No, ma koliko se trudila prikriti pred svojim mužem kaos koji je vladao u meni, to mi nije polazilo za rukom. Isprva se, doduše, činilo da Martin ništa ne primjećuje, jer mi nije ništa govorio. Bilo je to, dakako, pomalo čudno, jer i sama nisam mogla previdjeti sivkastu boju svoje kože i podočnjake kad bih se pogledala u zrcalo. Uz to sam neprestano bila odsutna mislima i jedva ponešto popričala s Martinom. Kad više nije pomagalo niti usiljeno smješkanje kojim sam pokušavala prikriti svoje rastrojeno stanje, Martinu je konačno dosadilo. Jedne me večeri, dok sam za kuhinjskim stolom sređivala račune, pozvao da sjednem pokraj njega u dnevni boravak i zahtijevao da razgovaramo.

– Misliš li da ne primjećujem da se nešto događa? Ne prepoznajem te posljednjih dana, ljubavi. Namjerno te nisam htio ništa pitati jer te nisam htio gnjaviti. Znam da ne želiš o tome razgovarati, ali nekako imam osjećaj da nije sve povezano samo s tvojim snovima. Pogledaj se! Trudna si. a posljednjih dana si smršavjela. Pretvaraš se u sjenu!

Posegnuo je za svojom čašom vina. ali ju je ponovno odložio.

– Ne mogu to više šutke promatrati. Ako već ne misliš na sebe onda barem misli na naše dijete! – dodao je energično.

Duboko sam udahnula. S ovakvim napadom moga muža nisam računala. No, nisam se imala pravo ljutiti jer je bio u pravu. Ovako zaista nije išlo dalje. Odjednom mi je doprlo do svijesti da sam prava glupača što sam sve držala u sebi i nadala se da ću sama izaći na kraj sa svojim dilemama. Zašto sam to učinila, kad sam pokraj sebe imala predivnog muža, punog razumijevanja i uvijek spremnog da mi pomogne!

– Jednostavno ne znam što bih mislila – započela sam tiho. Konačno sam bila spremna reći što me mučilo. – Postoji mogućnost da je moja majka živa.

Martin se zagrcnuo gutljajem vina koje je upravo otpio i začuđeno me pogledao. Prije nego što me uspio bilo što pitati, riječi su iz mene počele navirati. Tako je ubrzo saznao što se dogodilo prije nekoliko dana i što se otada odvijalo u meni. Sa svakom izgovorenom rečenicom osjećala sam sve veće olakšanje.

– Što ti misliš? Je li to neka prevarantica? – nervozno sam se igrala jastučićem koji sam smjestila u svoje krilo. Ono što sam potom dodala nisam ni sama mogla, a niti željela vjerovati.

– Ili mi je možda moj otac cijelog života lagao?

Martinovo čelo sada se naboralo, a lice poprimilo onaj dobro poznat zamišljen izraz koji sam toliko voljela.

– Ne znam – iskreno je priznao. – Ali učinit ću sve da saznam – obećao mi je.

Nježno je uzeo moju ruku u svoju i nasmiješio mi se. – Pa ako će biti potrebno angažirati detektiva, učinit ću i to!

Međutim, detektiv nije bio potreban. Martin se već sljedećeg dana bacio na posao i počeo zvati redom sve hotele i pansione, raspitujući se je li u njima odsjeo netko s imenom moje majke. I zaista, nakon podulje istrage ispostavilo se da je u jednom pansionu, u blizini mog butika, odsjela osoba upravo tog imena. Za mene je to bio šok i znak da je nepoznata žena zaista mogla govoriti istinu. No, Martin mi je savjetovao da ne trčim pred rudo sa zaključcima.

– Pričekaj da prvo provjerimo o čemu se radi. Možda žena ima krivotvorene dokumente – opomenuo me.

– Ali, kakvog bi to imalo smisla? Što bi ona mogla imati od toga? – upitala sam ga zbunjeno. – Nisam bogata pa da želi izvući neku korist.

Na to, naravno, ni Martin nije imao što reći.

– Nazovi oca – dosjetio se. – Reci mu da dođe večeras k nama. Neka dođe i Ivan. Ako vam je majka zaista živa, onda i on ima pravo to saznati.

Zbunjeno sam kimnula glavom dok je Martin već posezao za ključevima automobila.

– Ja ću se u međuvremenu odvesti do tog pansiona gdje je odsjela – rekao je i poljubio me za rastanak. – Večeras ćemo saznati što je laž, a što istina.

Vrijeme koje je potom uslijedilo činilo mi se kao vječnost. Bila sam toliko napeta da sam osjećala svaki mišić u tijelu. Hodala sam gore-dolje po stanu i neprestano pogledavala na sat. U međuvremenu sam nazvala oca i brata. Ivan je doslovce zanijemio kad sam mu rekla zbog čega bi trebao doći k nama. On je cijeli život živio s grižnjom savjesti da je skrivio smrt naše majke. Ocu nisam rekla o čemu se radi. U slučaju da nas je zaista cijelog života držao u laži, što u međuvremenu nisam isključivala, nije trebao dobiti priliku da izmisli nove laži.

Obiteljski susret

Martin me u međuvremenu nazvao i rekao da će sve još malo potrajati. Žena nije bila ondje i navodno se trebala vratiti tek predvečer. Konačno sam začula zvuk Martinova ključa u bravi. Obrisala sam znojne dlanove o hlače i pokušala se pribrati. željela sam djelovati što smirenije. No, to mi nije polazilo za rukom. Kad je Martin stupio u sobu s mojom navodnom majkom, koljena su mi klecala, a cijelo tijelo podrhtavalo.

– Evo nas, stigli smo – rekao je Martin, ne bez ponosa. Naime, kako je rekao, nije mu bilo nimalo lako nagovoriti je da pođe s njim. Zato je sad bio sretan što je u tome ipak uspio.

Žena mi se osmjehnula, no na licu joj se ocrtavala duboka nelagoda. Ja pak nisam uspjela prozboriti niti slova. Samo sam nijemo zurila u nju. Sad sam bila gotovo potpuno sigurna da je upravo to lice iz mojih snova. No, je li to zaista bila moja majka?

– Izvolite, sjednite – Martin joj je ponudio.
Dok joj je nudio piće, na vratima se oglasilo zvono. Sad je sve trebalo izići na vidjelo! Osjetila sam kako mi se od nervoze cijelo tijelo grči, a primijetio je to vjerojatno i Martin jer mi je blagim pokretom ruke prešao preko leđa.

– Sjedni, ljubavi, ja ću otvoriti vrata – rekao je i već se uputio prema hodniku.

Kad se vratio u sobu s mojim ocem i bratom, ja sam još uvijek sjedila na istom mjestu, ne pomaknuvši se ni milimetra.

– Dobra večer, dušo – otac me pozdravio srdačnim zagrljajem. No, onda mu je pogled pao na ženu koja je sjedila u drugom kutu sobe i odmah je ustuknuo.

– Dobra večer, Vinko! – pozdravila je moga oca, koji se vidno šokiran najprije okrenuo prema meni, a potom prema Martinu i Ivanu.

Nije bilo sumnje da ju je prepoznao. Vidjelo se to po njegovom iznenađenom i uznemirenom pogledu: Kad je shvatio što se događa, njegovo do tada nasmijano lice pretvorilo se u tvrdu masku.

– Što ti radiš ovdje, Ružo? – upitao je ženu, ne suviše prijateljskim tonom. – Nemaš ovdje što tražiti!

Sad više nije bilo nikakve dvojbe: preko puta mene zaista je sjedila moja majka. Žena za koju sam punih trideset godina vjerovala da je mrtva! Ipak, kao da još uvijek nisam mogla prihvatiti tu činjenicu, zatražila sam oca da nam kaže istinu.

– Da, to je vaša majka – rekao je hladno.
Ivanu su se istog trena oči ispunile suzama i naglo je izjurio iz sobe. Bilo je to previše za njega.

– Ali, ti si rekao da je umrla – zamucala sam, osjećajući kako mi nestaje tlo pod nogama. – Odrasla sam u uvjerenju da je mrtva!

Martin me zaštitnički zagrlio oko ramena.
– I jest mrtva – rekao je moj otac. – Za mene je ova žena umrla na Ivanovom porodu.

Sada se ponovno okrenuo prema mojoj majci.
– Zašto si došla? Jesi li im rekla kako si nas ostavila na cjedilu?

Moja majka je nekoliko trenutaka gledala u svoje cipele, a onda skupivši hrabrost pogledala mog oca izravno u oči.

– Ne, nisam im to rekla. Nisam im još imala priliku objasniti.

– Što se tu uopće ima objašnjavati! Sve je kristalno jasno! – povikao je on sad razjareno. – Napustila si svoju obitelj kada te je najviše trebala. I mačka brine o svojim mladima kad ih omaci, a ti, ti si podvila rep i nestala! – urlao je moj otac.

Ovako uzrujanog nisam ga još vidjela.

Iznenada se u sobi ponovno pojavio Ivan.
– Želim znati cijelu istinu. Želim, dovraga, saznati sve! – zahtijevao je drhtavim glasom, gledajući u naše roditelje.

U sobi je zavladala tišina. Napetost u zraku bila je tolika da bi samo jedna iskra bila dovoljna pa da bukne prava eksplozija. Jedina nepristrana stranka u svemu ovome bio je Martin, no ni on nije znao kako reagirati na krajnje neobičnu situaciju. Nakon prvotne zbunjenosti, ipak se pribrao i progovorio.

– Hajde da svi lijepo sjednemo za stol i razgovaramo u miru. Ja ću nam skuhati kavu, a možda bi nam svima dobro došlo i kakvo piće.

Začudo, svi su ga poslušali i pošli za stol. Ja sam sjela posljednja, tek nakon što mi je Martin uputio molećiv pogled. Ubrzo nakon toga moj brat i ja smo saznali cijelu istinu.

Nakon Ivanova rođenja moja je majka patila od postporođajne depresije, poremećaja koji u ono vrijeme baš i nije bio općepoznat. Tjednima je ležala u zamračenoj sobi, potpuno nesposobna brinuti se o meni i mome bratu. Moj otac je bio silno zabrinut, a kad je vidio da nema druge, uzeo je bolovanje i preuzeo brigu o nama.

Nadao se da će se moja majka brže oporaviti ako on preuzme sav posao, međutim to se nije dogodilo. Umjesto da joj krene nabolje, stanje moje majke se iz dana u dan pogoršavalo. Možda bi se katastrofa i mogla spriječiti da je pozvao liječnika, ali on to nije učinio. Razlog za to je s jedne strane bilo kategorično odbijanje moje majke da to učini, a s druge to što se on stidio njenog stanja. Moj otac tada nije znao što se događa s njegovom ženom, tako da nije imao nikakvo objašnjenje, a još manje opravdanje za njeno krajnje čudno ponašanje. Cijelo to razdoblje predstavljalo je za njega pravo mučenje. Kad nas je jedne noći kriomice napustila, bio je izvan sebe od boli, ali na neki je način osjetio i olakšanje. Odlučan da je zaboravi i zauvijek izbriše iz naših života, potražio je posao u drugom gradu i preselio se zajedno s nama, djecom. Sve što je želio bio je novi život.

Mojoj majci, koja je za to vrijeme bila kod svojih roditelja, u međuvremenu se stanje poboljšalo. Ipak, trebalo je proći još dosta vremena prije nego što se usudila uspostaviti kontakt s mojim ocem. Nikakvo čudo, s obzirom na to da ga je ostavila samog s dvoje male djece i za sobom ostavila samo kratku poruku: “Nemoj me tražiti. Bit će vam bolje bez mene.”

No, onda je jednoga dana čežnja za djecom i mužem u njoj toliko narasla da je pobijedila svoj strah i vratila se
doma. Nemalo se iznenadila kad je shvatila da njena obitelj više ne živi tamo, nego kilometrima daleko u drugom gradu.

Gdje točno, to joj nitko nije znao reći jer se moj otac pobrinuo da dobro za sobom pomete trag. No, baš kao što je nekad bila odlučna pobjeći pred nama, sada se s istom odlučnošću bacila u potragu za nama. I uspjela je u tome. Međutim, kad je nazvala mog oca, on joj je hladno rekao neka joj nikad više ne padne na pamet uznemiravati njega i njegovu djecu. Ma koliko joj to bilo teško, osjećaj krivnje natjerao ju je da se toga i pridržava. Barem je tako činila dosad. Apsurd u cijeloj priči je činjenica da se naši roditelji nikada nisu službeno razveli i da nikad nisu stupili u novu vezu. Pred Bogom i zakonom oni su bez obzira na sve i dalje bili muž i žena.

Bratova krivnja

Kad smo konačno čuli cijelu priču, prožetu bezbrojnim međusobnim optužbama, Ivan je polako ustao od stola. Bio je blijed kao krpa.

– Treba mi vremena da shvatim da je sve ovo zaista istina. Trenutno ne mogu razumno razmišljati i mrzim vas oboje — samo je rekao.

Potpuno sam ga shvaćala jer sam se i sama vrlo slično osjećala. Nisam znala na koga bih se više ljutila. Na našeg oca, koji nas je odgojio u ogromnoj laži i iznevjerio naše djetinje povjerenje. Ili na našu majku, koja nas je napustila, a kasnije, kad se bolje osjećala, nije se borila za nas.

– Cijelo djetinjstvo živio sam u uvjerenju da sam skrivio maminu smrt i bio sam očajan – protisnuo je Ivan sa suzama u očima. – Kad god bih vidio neko dijete s majkom, uvijek bih pomislio kako sam ja našu ubio!

Brzo sam skočila sa stolca i pohitala prema svome bratu. On se u tom trenutku morao osjećati još mnogo jadnije od mene. Slamalo mi se srce kad sam ga takvog gledala. I kad sam samo pomislila na to kolike je godine on tješio mene zbog mog neobičnog sna, a da je zapravo najveća žrtva u svemu bio on, Ivan je podigao ruku ne dopustivši mi da ga zagrlim.

– Možete li si zamisliti kako je djetetu kad se osjeća poput ubojice? – povikao je prema mojim roditeljima, lica iskrivljena od boli. Odmah potom, prije nego što je bilo tko uspio nešto reći, okrenuo se i izjurio van.

Htjela sam smjesta poći za njim, ali me Martin zadržao.

– Pusti ga. On sad sigurno želi biti sam – rekao je mirno. Potom se obratio mojim roditeljima.

– Mislim da bi sad bilo najbolje da odete. Oboje.

Kroz prozor sam ih promatrala kako odlaze.

– Sad mi je sve jasno – promrmljala sam, začudo nevjerojatno pribrana, Martinu koji mi je prišao straga i zagrlio me.

Taj san koji stalno sanjam. Sjetila sam se svega. Te noći, kad je odlazila od nas, majka je još jednom došla u moju sobu. Nije primijetila da sam se probudila…

Dugo je potrajalo dok Ivan i ja nismo smogli hrabrosti i snage za još jedan razgovor s našim roditeljima. Ivanu je zacijelo pomogao njegov posao psihologa i poznavanje komplicirane ljudske psihe. Meni je pak pomogao Martin i moja trudnoća. Nipošto nisam htjela da moje dijete odraste bez djeda i bake. Sljedeći razgovor koji smo svi zajedno vodili bio je ponovno pun predbacivanja, suza i boli. No, bilo je tu i golemog truda da se shvati što ih je oboje nagnalo da postupe baš onako kako su postupili. Nema dvojbe da su moji roditelji počinili ogromne greške, neke od njih i neoprostive. Još uvijek osjećam kao da me netko prevario za cijelo moje djetinjstvo. Da bi im potpuno oprostila, trebat će proći još jako mnogo vremena. No, nadam se i vjerujem da ću u tome uspjeti jer dajem sve od sebe.

Loading...