Tajio je da je bio u zatvoru i ostao bez sina

Kad sam upoznala Franju, zaljubila sam se u njega na prvi pogled. Za njega se to ne bi moglo reći jer se prema meni držao rezervirano, pa čak i nezainteresirano. Imala sam tada 35 godina i većinu svojih mladenačkih idealiziranih snova davno sam odsanjala. Razočaranje dugogodišnjom vezom koja je završila naglom ženidbom moga nevjernog zaručnika ostavilo je duboke ožiljke, zbog kojih sam prema ljubavi zauzela vrlo suzdržan stav. Susret s Franjom bio je nešto neplanirano, neočekivano, toliko iznenađujuće da sam čak zaboravila svoju odluku da s muškarcima uvijek budem oprezna. Je li me privukao njegov fizički izgled, teško je reći, mada je muškarac kojeg malo koja žena neće zamijetiti. Bilo je u njegovoj pojavi i držanju nečeg tajnovitog i nedokučivog što me privlačilo poput magneta i tjeralo da neprestano mislim na njega.

Njegova rezerviranost samo mi je bila dodatni motiv da mu se pokušam približiti pa nisam posustala dok napokon nisam otopila led kojim me držao na distanci. Jesam li slutila da su nam životi predodređeni da jednoga dana budu povezani? Ne znam, no ponekad mi se činilo kako me začarao svojom pojavom jer tako slijepa od ljubavi nisam bila ni u najšašavijim godinama svoje mladosti. Bila je to fatalna ljubav, kako će se godinama kasnije i pokazati, ljubav koja mi je donijela neiskazive trenutke sreće, ali i neslućene patnje.

Kad smo već bili zajedno, znala sam ga zadirkivati zašto se nogama i rukama branio od mojih pokušaja da ga osvojim i zainteresiram za sebe.

– Nisam ti htio prići jer nisam čovjek koji ikoga može usrećiti – odgovarao bi smrtno ozbiljan.

– Što to govoriš, Franjo?! – skočila bih u čudu.
– Pa ja sam najsretnija žena na svijetu kad imam nekog tako divnog i plemenitog poput tebe!

Tabu teme

Nasmiješio bi se sjetno na moje riječi ushita i oduševljenja, prelazeći nježno prstima po mom licu i usnama.

– Nemoj me idealizirati, Irma, molim te. Ljubav može biti jako slijepa dok traje, a kad prođe, ljudi izgovore najgore pogrde na račun onoga koga su nekoć kovali u zvijezde.

Nisam razumijevala zašto ima potrebu govoriti takve strašne stvari. Bila sam daleko od zanesenih romantičarki koje idealiziraju ljubav i misle kako je to čudesna biljka koja nikad ne može uvenuti. Na vlastitoj koži iskusila sam što je prevrtljivo i nestalno ljudsko srce kad sam se od sretnice u dugogodišnjoj vezi pretvorila u jadnicu koju je zaručnik ostavio na cjedilu.

Nikad neću zaboraviti kako su me sažaljivo pogledavale moje tobožnje prijateljice. Najgore od svega bilo je što su znale što mi se događalo, ali “nisu imale srca”, kako su se prozirno izvlačile, otkriti mi njegovu nevjeru. Od tog ružnog, mučnog iskustva postala sam osobito osjetljiva na svaku laž i prikrivanje. Kako se moglo dogoditi da sam Franji tolerirala što mi prešućuje tolike stvari o sebi mogu objasniti samo svojom velikom zaljubljenošću i željom da se nikad ne odvojim od njega.

Bilo je, naime, stvari o kojima Franjo nikad nije govorio, a o roditeljima jedva da je nešto malo natuknuo, «jer nema što pričati kad su odavno pokojni». Objašnjavala sam to njegovom zatvorenošću te nalazila stotinu opravdanja za brojne rupe u njegovoj biografiji. Dapače, uvjerila sam sebe – što manje znam o njegovoj prošlosti, to ću manje imati razloga za strah, brigu i ljubomoru. Posesivna sam osoba, pogotovo kad nekog volim, toliko da mislim kako bez njega ne bih mogla živjeti. Što sam manje znala o vremenu prije mene, to sam mirnije mogla spavati i prepuštati se našoj ljubavi.

Nije želio dijete

A Franjo, jednom osvojen, pokazao se pažljivim i odanim partnerom koji se trudio ugađati mi u svemu. Zaprosio me jedne srpanjske večeri, romantičnom gestom kao iz kakve holivudske filmske romance, uza zvuke glazbe naručene posebno za mene i uz pogled koji mi je govorio više od svih riječi. Na vjenčanju nije bilo nikog od njegove obitelji, a s moje strane pozvala sam samo najbliže. Bračni život ispunio je sve moje želje, nadanja i snove. Cijenjen i uspješan na poslu, pažljiv, nježan i predan u našem domu, Franjo je bio muž kojim sam se ponosila, kojemu sam se divila i kojega sam ljubila svom svojom snagom. Bili smo sretni što smo našli jedno drugo i što nas život ne iskušava udarcima koji bi bili preteški i prebolni. U našoj maloj bračnoj idili nedostajalo je samo jedno – dijete.

– Irma, dušo, nemoj opet počinjati tu priču – molio bi me mirnim glasom kada bih ga, tko zna po koji put, zapitkivala zašto ne želi da pokušamo imati dijete.

– Znam da nismo u cvijetu mladosti, ljubavi – pokušavala sam ga uvjeriti – ali danas žene sve kasnije rađaju i sigurno ne bih bila najstarija rodilja u bolnici.

– Nije u tome problem, ali nemoj me siliti da kažem nešto što ne želim. Sretni smo zajedno, zašto ti to nije dovoljno?

Pokunjila bih se jer nisam znala što bih mu odgovorila. Uistinu smo bili sretni zajedno, ali njegovo uporno odbijanje svake pomisli na dijete bilo mi je neshvatljivo, a pomalo me počelo i vrijeđati. Ako me voli, zašto ne želi dijete sa mnom? Premda sam ga bezglavo voljela, ipak sam ostala razumna žena pa sam dobro znala kako bih inzistiranjem na nečemu čemu se on protivi mogla izgubiti i njega i njegovu ljubav. Pomirila sam se s time da nećemo biti roditelji i prepustila se uživanju u svakom trenutku koji smo dijelili i darivali jedno drugom. Bez djece bili smo slobodni za sve što nam srce zaželi: tako smo vikendima putovali po našoj zemlji, više puta godišnje priuštili bismo si put u inozemstvo, večeri koje ne bismo htjeli provesti kod kuće provodili bismo u kazalištu ili na nekom koncertu.

Bili smo tri godine u braku kad sam osjetila da nešto nije u redu sa mnom. Isprva nisam htjela vjerovati znakovima koji su upućivali da je samo jedno objašnjenje za moje jutarnje mučnine i izostanak mjesečnice. “Možda je to zbog stresa”, umirivala sam samu sebe, “jer imam na poslu ludnicu i ne znam kako je se riješiti.” No, bio stres ili ne, ubrzo se pokazalo kako su moje slutnje bile točne. Na pragu četrdesete ostala sam trudna, i to s mužem koji me voli, ali ne želi imati dijete.

Dva tjedna borila sam se s proturječnim osjećajima i viješću koja je uzdrmala temelje dotad smirenog, ustaljenog života. Iz mojih skrivenih dubina opet je izronila zatomljena čežnja da iskusim radosti majčinstva. Istodobno, razum me upozoravao da imam previše godina i kockam se s onim što mi je najvažnije, a to je moj brak. Naposljetku, izmorena od nespavanja i grozničavog vaganja svih “za” i “protiv” novonastale situacije, jednog dana pregrizla sam strah u sebi i mužu hrabro rekla što nam se dogodilo.

– I što sad, Irma? – upitao me lica skamenjenog od nevjerice.

– Ne znam, Franjo! – uzdahnula sam i primila ga nježno za ruku. – Znam što misliš o bebi, ali možda nam je to dar koji ne bismo smjeli odbaciti.

Izvukao je ruku, polako i obazrivo da me ne uvrijedi, te dlanovima prekrio lice kao da sam mu rekla najtužniju vijest na svijetu. Tko bi znao što se zbiva u njegovoj glavi i duši, pitala sam se, s bolom promatrajući kako se sav skupio i utonuo u sebe. Šutio je, samo se čulo naše tiho disanje. Kad je progovorio, lice mu se pretvorilo u masku, na kojoj se nije odražavao nikakav osjećaj.

– Ako ti želiš dijete, neću se protiviti.

Zagrlila sam ga, premda u sebi nisam osjetila istinsku radost i sreću jer mi je nešto govorilo da je to odluka koja njega stoji mnogo više nego što bi mi to ikad priznao.

Trudnoću sam začudo podnijela bez problema, a kada je na svijet došla naša mala Anita, otkrila sam da je ljubav koju sam dotad ćutila u srcu tek blijeda sjena onoga što je u meni pobuđivala njezina sitna, predivna pojava. I na Franju je Anita imala blagotvoran učinak. Od čovjeka koji ljubi svoju ženu, ali ne i pomisao da bi s njom imao dijete, pretvorio se u brižnog oca kojemu je kći središte života. Gotovo joj nije dao disati od silne brige, svaki njezin pokret pratio je udvostručenom pažnjom.

– Ljubavi, daj pusti dijete! – znala sam se smijati gledajući kako pet puta provjerava je li sve dobro s Anitom.

Naša mezimica bila je obasuta tolikom pažnjom i brigom da sam se počela pribojavati neće li postati razmaženo i sebično dijete. Na sreću, bila je prava mudrica i dobro je znala što može očekivati od svojih roditelja, a što od stranog svijeta.

Kako je Anita rasla, tako je rasla i njezina znatiželja pa se sve češće zanimala za stvari o kojima Franjo nije volio govoriti. Dvije stvari u životu moga muža bile su tabu: alkohol i njegov život prije mene. No dijete je teško moglo shvatiti što su to zabranjene teme, pogotovo ako je riječ o tati kojeg obožava. Pošto je bez problema saznala od mene svu moju obiteljsku povijest, Anita nikako nije mogla shvatiti zašto i tata ne voli pričati o sebi. Franjo je vješto izmicao kćerinoj znatiželji i na bujice njezinih pitanja odgovarao bi taman toliko koliko je bilo dovoljno da je privremeno smiri. Njegova upadna zagonetnost počela me ponovno intrigirati, podsjetivši me kako sam isprva i sama bila podozriva i sumnjičava prema tajnovitoj strani njegove prirode.

S vremenom sam se ipak prestala čuditi zašto ne želi pričati o godinama koje su prethodile našem susretu, ocijenivši da to nije presudno za našu sreću i budućnost. Prihvatila sam da volim čovjeka s tajnom, kako sam se znala šaliti na njegov i svoj račun, pa sam čak uživala u Franjinim izjavama kako prije mene nije ni živio. Bile su to dvosmislene riječi, ali tada im nisam slutila pravo značenje.

Jednog jutra Anita se igrala u podrumu naše kuće i u igri je isprevrtala neke stare, prašnjave kutije. Kad se jedna od njih srušila s police na njezinu glavu, Anitin prodoran jauk i plač sledio mi je krv u žilama.

– Mamice, mamice! – zazivala me plačući pa sam se u sekundi sjurila u podrum.

Našla sam je na zemlji, oblivenu suzama i prekrivenu prašinom ali, na sreću, nije bila povrijeđena, nego samo jako prestrašena. Pokraj nje je ležala drvena kutija koju sam tada prvi put vidjela.

– Zlato moje, što se dogodilo? – tepala sam joj, ljuljajući je u naručju dok se nije smirila.

– Htjela sam vidjeti, mamice, što je u kutijama, pa sam se popela na stolac da ih lakše dohvatim. Odjednom se nešto srušilo na mene.

Odnijela sam Anitu u kuću, oprala je i pomno pregledala da se ipak nije negdje ozlijedila. Kad je ubrzo našla novu zanimaciju, uputila sam se u podrum srediti nered što je ostao za njom. Posložila sam kutije natrag na police, i sama se čudeći koliko se toga navuklo proteklih godina. Najviše me zanimala ona drvena kutija koju sam prvi put vidjela, no odlagala sam je za kraj, kao da sam slutila da skriva neku tajnu za koju moram biti dobro pripremljena. Budući da nije bila moja, logično je bilo da je Franjina, jedino ako kojim slučajem nije ostala od prijašnjih stanara. To je, pak, bilo malo vjerojatno jer smo uselili u kuću koja je bila potpuno prazna.

Obrisala sam uprljane ruke i sjela na stolac, a tajnovita drvena kutija čekala je u mom krilu da napokon bude otvorena. Mali je problem bio što je imala lokot, no vođena znatiželjom koja je pobijedila moju prirodenu pristojnost, prikladnim alatom i to sam brzo riješila. Kad sam otvorila kutiju, ušla sam doslovce u cijelu jednu ljudsku povijest o kojoj ništa nisam znala. Bilo je u njoj pisama, papira, fotografija te nekoliko starih dječjih igračaka i plava vunena kapica. Sjedila sam nepomično poput kipa i zurila u otvorenu kutiju čiji me je sadržaj plašio, zbunjivao i budio mračne slutnje.

Drhtavih prstiju počela sam okretati omotnice pisama. Na svakoj je bilo napisano ime moga muža. Bila su to ljubavna pisma, puna nježnosti i brige, a iz njih se vidjelo da ih piše netko tko je vrlo blizak s Franjom. “Molim te, nemoj piti toliko”, “Brinem se za tebe, obećaj mi da nećeš više piti”, “Ako ne prestaneš piti, nikad nas više nećeš vidjeti provlačilo se kroz gotovo sva pisma te mi je polako postalo jasno zašto nikad nije smjelo biti alkohola u Franjinoj blizini. No, nije to bilo ništa prema onome što me još čekalo u tajanstvenoj kutiji. Na fotografijama uvijek isti mladi, zaljubljeni par. Franjo se nije toliko promijenio da ne bih prepoznala vlastitog muža. Na nekim slikama uz mladi par je bilo malo dijete koje su oboje gledali s obožavanjem i divljenjem. Kao da mi u ušima bubnja tisuću bubnjeva, tako mi je bjesomučno udaralo srce od nevjerice i šoka.

Strašna istina

Zato ga se nije smjelo ispitivati o prošlosti! Na sreću, Anita se nije pojavljivala pa sam svu tu strašnu dramu mogla proživjeti bez sustezanja. Na dnu kutije bio je plastični fascikl čiji mi je sadržaj ostao još jedina nepoznanica. Sigurno sadrži nešto Franji jako dragocjeno kad ga je tako pomno sakrio, mislila sam ogorčeno. Teško sam mogla pojmiti zašto mi je Franjo sve to zatajio, i gdje su sada ta žena i taj dječak kojima je očito pripadao. Stidi li ih se pa zato moraju biti tajna ili su ga odbacili pa je od vlastitog poniženja prešutio njihovo postojanje? Glavom su mi se vrzmali najrazličitiji scenariji, samo ne onaj koji je bio istinit.

Kad sam konačno smogla snage otvoriti fascikl, doznala sam o strašnoj automobilskoj nesreći u kojoj je moj Franjo, pijan, usmrtio vlastitu suprugu. Vozio je sa 1,95 promila alkohola u krvi i sletio s ceste. Nesretna žena ispala je iz auta i na mjestu ostala mrtva. Bila je tu i sudska presuda kojom je osuđen na zatvorsku kaznu, kao i opsežna dokumentacija o borbi za skrbništvo nad sinom te konačna odluka o dječakovoj dodjeli na skrb djedu i baki po majčinoj strani.

Kad sam sve to pročitala, zatvorila sam polako kutiju, više u bunilu nego pri svijesti od svega onog što je izronilo ispod njezina drvenog poklopca. Bio je to Franjo kojega nisam poznavala, kojega sam dijelom sažaljevala, a dijelom ga se i plašila.

Strašno mi je bilo i pomisliti što je sve prolazio kad se otrijeznio i shvatio da više nema obitelj jer ju je sam uništio. S druge strane, bila sam puna bijesa što mi je sve to tajio, a istodobno i zastrašena onom stranom njegove prirode koju je tako pomno uspio prikriti. Nisam znala kako ću se nositi s tim, ali prvo je trebalo vratiti normalan izraz na lice i pojaviti se pred kćeri kao da se ništa nije dogodilo.

Uspjela sam dobro odglumiti pred Anitom jer nije ništa posumnjala pa smo dočekale Franjin povratak kao svakog dana. Ali, čim smo je otpravili u krevet, došao je moj veliki trenutak, trenutak suočenja s čovjekom kojega sam do tada bespogovorno voljela i cijenila kao uzor čestitosti i poštenja. Jadni Franjo ništa nije slutio kad sam ga ozbiljnim glasom zamolila neka sjedne i dobro razmisli što će mi odgovoriti na moja pitanja.

Kad je shvatio da sam otkrila kutiju koju je brižno sakrio, ne samo od mene nego i od samog sebe i grižnje savjesti koja ga je proganjala, ispričao mi je jednu od najtužnijih ljubavnih priča koju sam ikad čula. Bio je alkoholičar koji se ni za ljubav supruge nije mogao odreći pića, a bolesnu ovisnost platio je najskupljom cijenom jer je usmrtio voljenu ženu, a onda izgubio i dijete koje mu je davalo jedini smisao i razlog da živi.

– Ne možeš ni zamisliti koji sam pakao prolazio u zatvoru. Pred očima sam stalno vidio beživotno Mirnino tijelo i mrzio samoga sebe toliko da bih se najradije bio ubio. No na životu me držala pomisao da imam sina i jedva sam čekao dan kada ću izaći i ponovno biti s njim.

Izlazak na slobodu bio je gorko otrežnjenje jer su ženini roditelji sve učinili kako bi spriječili da Franjo dobije skrbništvo nad sinom. Nije pomoglo ni to što se oslobodio ovisnosti o piću; s onako velikim teretom prošlosti bila je to izgubljena bitka. Punac i punica odveli su dijete na drugi kraj zemlje i o njemu ne zna ništa jer su mu zabranili svaki pristup.

– Mirna me godinama preklinjala da se ostavim pića. Ni sam ne znam što je to bilo u meni što me gonilo da budem najgori baš onima koje volim. Patio sam što sam prerano ostao sam i sve te ružne uspomene htio sam utopiti u besmislenom opijanju.

Bolna mrlja

Kako su iz njega izlazile riječi, tako se moj čvrst, uspravan suprug sve više pretvarao u slomljenog, poraženog muškarca. Tko bi se mogao ljutiti na patnika koji je duboko okajao svoje pogreške i kojemu je vlastita savjest najveći sudac i progonitelj? Sažalila sam se nad njime tako jako da nisam mogla suspregnuti suze, premda sam se prije zarekla da ću ostati čvrsta kao kamen.

Nije to bila večer u kojoj bih trebala tražiti neku svoju pravdu i prozivati ga što mi je lagao i tajio tako važne, presudne stvari. Ostavila sam to za neko drugo vrijeme, za dane kada ćemo oboje biti mnogo mirniji i jači. Ali, sve je te večeri postalo kristalno jasno: i zašto nije pričao o sebi, i zašto nije htio dijete. Bio je čovjek s mrljom na prošlosti, previše bolnom i sramotnom da bi je htio dijeliti s nekim, a ponajmanje sa mnom.

– Bojao sam se, Irma, da ćeš me zamrziti ako ti kažem. Zar bi me i dalje voljela da si znala za nesreću i da sam ubojica vlastite žene?

Ukočila sam se na te riječi jer su imale strašan prizvuk i nisam ništa odgovorila jer nisam bila sigurna bih li mu rekla istinu. Tko može znati što bi bilo? Možda bih ga zamrzila, a možda se opet i sažalila i još ga predanije voljela.

Situacija s kojom sam se suočila bila je moj najveći životni izazov. Otprve je bilo jasno da je Anita premala za otkrivanje tatine tragične prošlosti. Odlučili smo ostaviti to za budućnost. Sve nade polagala sam u njezino veliko srce i ljubav koju je, onako malena, već dijelila u izobilju. Možda će nas optužiti da smo joj sebično prešućivali istinu, možda će zamrziti oca ili mene, ali to je bio rizik koji se nije mogao izbjeći.

Od dana velikog otkrića Franjo i ja počeli smo jedno drugo gledati drugim očima. Nije mi bilo lako praviti se kao da ništa nije bilo, što sam morala zbog Anite da dijete ne bi nešto posumnjalo. S druge strane, nisam mogla izbaciti iz glave ona pisma, fotografije i sudske kazne koje su otkrivale moga supruga u svjetlu koje mi je bilo mnogo manje blisko. Ljudi se mijenjaju, to je sigurno, a tijekom života uz Franju osvjedočila sam se koliko je plemenit i dobar čovjek.

Crv sumnje ipak mi nije dao mira. Bi li bio takav kad bi mu popustile kočnice pa bi se opet odao piću? Dok je jedan dio mene spokojno živio uz njega, drugi je strepio, sumnjičio i sve gledao s podozrenjem. Franjo je istodobno budno pratio moje riječi i ponašanje, u strahu da je možda izgubio moju ljubav. No, moja ljubav ipak nije bila tako krhka i prevrtljiva pa sam nakon mjeseci prikrivene borbe sa sobom i vlastitim sumnjama priznala da volim samo Franju i da nikoga drugoga ne bih mogla voljeti. Nisam mu to ni trebala reći jer je to vidio na mom licu, a radost koju je pritom pokazao ganula bi i najtvrđa srca.

84500cookie-checkTajio je da je bio u zatvoru i ostao bez sinano