Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tata je lopov, a ja sam kriva

Te subote mama je čitala moju pjesmu koju sam trebala recitirati na natjecanju u gimnaziji. Trebala sam u svemu biti najbolja jer je postojala mogućnost da dobijem stipendiju, što bi oslobodilo moje roditelje troškova za daljnje školovanje. S malom plaćom, otac mi nikada ne bi mogao priuštiti četverogodišnji studij.

Oglasilo se zvono na vratima. Bili su to otac i Marko Fiolić, policajac kojeg znam od rođenja. Otac je nervozno rekao:

– Uhapšen sam, Dragice. Moram ići u policijsku stanicu. Marko je bio tako dobar da mi je dopustio da prvo dođem kući kako bih ti to sam rekao.

– Ali zašto, Danko? – pitala je mama u nevjerici primivši oca za ruku. – Reci mi što se dogodilo.

Umjesto odgovora samo ju je zaštitnički zagrlio.

Marko je sve objasnio. – Ukrao je skupocjeni parfem u robnoj kući. Upravo je sastavljen zapisnik.

Na trenutak mi se zavrtjelo u glavi. “Moj otac lopov? Nemoguće! Kad bismo zajedno odlazili na tržnicu, ne bi mi čak dopustio da uzmem jabuku sa štanda.”

– To sigurno nije istina. Vi ste pogriješili – počela je mama. – Sigurno je zaboravio platiti.

– Parfem je sakrio pod kaput i tako prošao pored čuvara – objasnio je Marko.

Mama me ošamarila

Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Moj otac, koji je uvijek bio uzor po svom poštenju, krao je u robnoj kući! Moj otac je lopov!

– I ja idem s vama – rekla je mama odlučno. – Spremi se, Lara, ideš i ti s nama – obratila se meni. Mama, ali tebi nije dobro… – pokušala sam je odgovoriti.

– To sada nije važno. Tvoj otac nas treba – rekla je mama obukavši kaput.

Zastala sam. Kroz prozor sam vidjela kako se znatiželjna skupina ljudi već sakupila ispred policijskog auta. Policijski auto u našem naselju bio je prava rijetkost. Nisam imala snage ući u automobil pred svim tim ljudima. Da je otac nevin, branila bih ga bez obzira na sve. Ali sada, suočena s njegovom krivicom, izgubila sam želju da mu pomognem.

– Mi smo obitelj, Lara, uvijek smo bili povezani – rekla je mama vidjevši da se kolebam.

– Ali, mama, ako stanemo na tatinu stranu, ljudi će pomisliti da smo isti kao on. Mislit će da smo i mi lopovi! – protestirala sam.

Iznenada me mama ošamarila posred lica. – Srami se! – viknula je.

Kad je policijski auto odjurio s mojim roditeljima stisnutim jedno uz drugo, otrčala sam u svoju sobu jecajući. Jedna misao mi se stalno vrtjela po glavi. Moj otac će otići u zatvor, a mama se mene srami! Mama i tata vratili su se kasno navečer. Čula sam glasove u kuhinji. Kad sam otvorila vrata, mama je grlila tatu pokušavajući ga utješiti. Tata me prvi ugledao.

– Lara, dušo – rekao je otac raširivši ruke. Nisam mu se mogla baciti u zagrljaj kako sam to činila otkad pamtim. Mama me gledala ne vjerujući. Konačno me samo upitala: – Jesi li gladna?

– Ne – rekla sam ukočeno.

– Onda otiđi na spavanje jer ćeš ujutro biti preumorna za školu.

– Škola? – rekla sam u sumnji. – Ne mogu ići u školu! Sva djeca već znaju da je moj otac lopov i da će ići u zatvor.

– Lara, odrasti već jednom! Bi li on tebe iznevjerio da si ti u nevolji? – pitala me.

Žao mi je zbog tvog oca

Tata joj je rukom pokazao da mi prestane bilo što objašnjavati. Pogledao me tužnim pogledom. Progovorio je slomljenim glasom nalik glasu starca. – Lara, ti osjećaš da sam te iznevjerio. I jesam. Zbog toga mi je jako žao. Ali, tebe će ljudi cijeniti po tvojim postupcima. Moji grijesi nisu tvoji.

Na trenutak je zašutio pokušavajući se sabrati. – Pokaži svima da si bolja od svog oca – rekao je konačno, gotovo šapatom.

Te noći nisam spavala, ali ujutro sam odlučila otići u školu.

Tomica, moj dečko, čekao me kao i obično, ispred dućana. Srce mi je užurbano počelo tući. Možda u novinama još ništa ne piše? Ali, prve njegove riječi srušile su moju iluziju.

– Žao mi je zbog tvog oca. U novinama piše da će njegov slučaj uzeti kao primjer drugima i da će ga kazniti najviše što mogu. Htio sam jučer navečer doći k vama, ali mislio sam da biste vjerojatno radije bili sami – rekao je. Tomica je bio pun razumijevanja jer je i on imao puno svojih problema. Njegova mama je bila alkoholičarka, a otac mu je već nekoliko puta bio u zatvoru zbog sitnih krađa. Jednom kada je spomenuo svoje roditelje, samo je rekao: – Oni su sve što imam.

Tomica je puno vremena provodio u našoj kući. Često je s mojim ocem razgovarao o sportu, a mami radio sitne usluge. Odnosili su se prema njemu kao prema sinu kojeg nikada nisu mogli imati. Ja sam im morala zamijeniti svu djecu koju su htjeli, a nisu mogli imati. Gorko sam pomislila da će Tomica sada vidjeti da je moj otac isti kao njegov, iznevjerio je ljude koji ga najviše vole.

Kad smo stigli pred školu, rekla sam mu da uđe bez mene jer sam se sama htjela suočiti s razredom. Nisam željela da sa mnom dijeli moju sramotu. Svi su me pozdravili kao i obično. A onda, na riječi naše razrednice sva sam se ukočila:

Djeco, dobro pazite da su vam ormarići dobro zaključani. Bilo je prigovora da su neke stvari nestale.

Svi su se okrenuli

Inače ne bih uopće razmišljala o njezinim riječima. A sada, samo sam osjetila kako mi crvenilo udara u glavu. Osjetila sam da su se svi okrenuli prema meni. Samo sam stisnula usne i gledala ravno ispred sebe. Ipak su grijesi mog oca i moji grijesi.

Nakon sata razrednica me zamolila da ostanem nakratko s njom. Kada smo ostale same rekla je ozbiljnim glasom:

– Jelica je zatražila da odsad ima zaseban ormarić.

– Ali, zašto? Zajedno dijelimo ormarić već tri godine – rekla sam uzbuđeno.

– Njezini roditelji pročitali su članak u novinama.

– Sve mi je jasno – rekla sam ljutitim glasom. – Boje se da bih je mogla opljačkati!

Iznenada su mi suze počele teći. Samo sam ih obrisala rukom i nastavila: – Recite im da je moj otac lopov, a ne ja – viknula sam. Oči moje razrednice bile su pune sažaljenja, ali i šoka.

– Nemoj tako govoriti o svom ocu, Lara. Možda je krivo optužen. I to se događa.

– Sam nam je priznao – prošaptala sam.

– Ipak je on tvoj otac.

Željela sam umrijeti. – Zašto se onda ne ponaša kao pravi otac?

Razrednica je uvijek bila moja najomiljenija profesorica. Ali, sada je zvučala kao moja mama. Tražila je ispriku za mojeg oca i htjela da se ja osjećam krivom jer se ne ponašam onako kako dolikuje odanoj kćeri. Kad sam stigla kući, mama i tata su bili u kuhinji. Bilo je čudno vidjeti tatu doma usred bijela dana. Pitala sam se što na poslu misle o njemu. Oboje su me pozdravili u jedan glas. Mama je poslužila ručak. Na kraju je ispred mene stavila moj najomiljeniji kolač. Znala sam da ga je napravila samo radi mene. Ali, zar nije mogla shvatiti da više nisam dijete? Ne mogu samo pojesti kolač i zaboraviti na sve što se dogodilo. Tata me upitao:

– Kako je bilo u školi?

– Dobro – promrmljala sam ne želeći ga pogledati u oči. Osjetila sam molbu u njegovu glasu i to sam mrzila. Zar nas nije dovoljno povrijedio? Zašto želi da se osjećam krivom zato što ga više ne volim? – pitala sam se.

Ljudi su bili okrutni

– Puno prijatelja je zvalo – rekla je mama. – U nedjelju će svećenik moliti za tvog oca. Zvali su i kolege s posla. Rekli su da im se slobodno javimo za pomoć ako nam zatreba novac.

Pogledala sam ih jedno po jedno i shvatila kako sam usamljena u svojim nastojanjima. To nije imalo nikakvog smisla.

– Izgleda da su svi imali razumijevanja, osim mene. Zašto si uopće uzeo tu bočicu parfema, tata? – pitala sam oca.

– Već sam šesnaest godina na istom radnom mjestu, a ništa nisam napredovao. Plaća je znaš već kakva. Ništa si ne možemo priuštiti – rekao je tata tiho.

– Ali, uvijek smo nekako izlazili na kraj – rekla sam.

– Kad god smo nešto uštedjeli, uvijek je nešto iskrsnulo. Ili nam se pokvario hladnjak, ili je mama trebala novac za doktora, ili si ti trebala zubnu protezu – pogledao je mamu. – Često nismo imali ni za hranu na kraju mjeseca.
Pokušaj shvatiti – promrmljala je mama.

Tata je nastavio: – I ti i mama zaslužujete više nego što vam mogu pružiti. Zato uzimam stvari: kao video koji obožavaš, fen za kosu koji vam je potreban ili vreću za spavanje koju si toliko željela. Sve sam vam to htio dati, a nisam mogao osim ako ne ukradem – priznao je.

– Mogao si raditi prekovremeno – rekla sam gotovo ljutito.

– Kada je mama skoro umrla nakon četvrtog pobačaja, zakleo sam se da ćemo što više vremena provoditi zajedno. To je puno važnije nego novac – tiho mi je rekao.

– Je li sve to imalo smisla? Sada smo poznati kao lopovska obitelj – nisam se dala omekšati. Tata je pogledao mamu.

Loading...

– Dragice, ona je u pravu. Što sam vam napravio? – počeo je jecati i moje srce se bolno stisnulo. Nisam mogla više ni trenutka ostati u sobi.

Sljedeći dan sam užasno izgledala. Tu noć nisam spavala. Mama mi je spremila doručak, ali nisam mogla jesti. U školu sam krenula drugim putem. Nisam se mogla suočiti s Tomicom. Bilo bi dosta da me sažaljivo pogleda i ja ne bih bila u stanju zadržati suze.

Uskoro se trebalo održati natjecanje u recitiranju. Nisam znala hoću li biti u stanju recitirati pred velikim auditorijem. Znala sam da neću osvojiti ni jednu nagradu. Dani prije natjecanja prolazili su mi u košmaru. Često je zvonio telefon. Obično je razgovor počinjao s ovim riječima: – Pročitao sam o tvom ocu u novinama. Žao mi je… A završavao je: – Je li policija uzela sve što je tvoj otac ukrao ili ste nešto od ukradene robe uspjeli zadržati?

Obično sam zaklopila slušalicu. Ljudi su bili okrutni i nisam željela zadovoljavati njihovu znatiželju. Dan prije natjecanja pristupila mi je Jelica. Nije progovorila ni riječi sa mnom otkad je preselila svoje stvari u zaseban ormarić.

– Znam da nije tvoja krivnja što tvoj otac krade. Ako on krade, ne znači da i ti to činiš. To ne znači da si obavezno loša – rekla je Jelica.

– Ne obavezno? – odgovorila sam kroz stisnuta usta. Njezina isprika bila je gora od njezine sumnje.

Tada je izlanula. – Znaš što ja mislim. Tvoj otac je mudar čovjek. Stvarno je imao mudru ideju. Ako to samo povremeno činiš, mala je šansa da te uhvate – oči su joj se sjajile.
Samo sam otišla, bez komentara. Ovaj svijet je stvarno lud. Mama je još uvijek voljela tatu. Svećenik moli za oca. Jelica ga smatra mudrim. Ja jedina smatram krađu porokom.

Na oglasnoj ploči sam ugledala poster koji je najavljivao natjecanje u recitiranju. Vidjela sam svoje ime. Uzela sam olovku i prekrižila ga. Tada sam se rasplakala i bojeći se da me tko vidi u takvom stanju, sjurila se niz stepenice. Došavši pred kuću vidjela sam kako mama ispraća nekog meni nepoznatog čovjeka. Kad je otišao, objasnila mi je.

– Bio je gošpodin Višnjić, inspektor. Na temelju razgovora s tatinim prijateljima, kolegama s posla i njegovim šefom odlučit će se ili za zatvor ili za uvjetnu kaznu.

– Hoće li i mene ispitivati? – pitala sam sa strahom.

– Ne – rekla je hladno. – On brine o tvom ocu, a ti brineš samo o sebi.

On je mene iznevjerio

Sljedećeg jutra mama je izgledala izvrsno u smeđem kostimu. Tata je nervozno točio kavu. Doručak je još uvijek bio na stolu. No nitko nije mogao jesti.

– Molim te, Lara, pođi s nama na saslušanje – rekao je tata dubokim glasom. – Trebam te.

– Ali ja ništa ne mogu promijeniti – rekla sam. – Sudac će sam odlučiti.

Mama ga je primila za ruku. – Lara osjeća da ju je obitelj iznevjerila. Je li, moja lojalna kćeri?

– Ne želim da ljudi misle da sam i ja lopov, to je sve – rekla sam odlučno. Tata je sav problijedio, a mama se zacrvenjela od bijesa. Zašto nitko ne može shvatiti moje mišljenje? Stalno sam se to pitala. Tomica me nije čekao na uobičajenom mjestu. Sreli smo se u školi na hodniku. – Mislio sam da ćeš ići s roditeljima na saslušanje – rekao je podigavši obrvu.

– Tata je znao što će se dogoditi ako ga uhvate. Neka zato sam snosi svoje posljedice – rekla sam.

Tomica nije vjerovao da sam bila u stanju to reći. – Ti sigurno ne misliš tako. Pa to je tvoj otac. Ne možeš ga sada napustiti! Ne možeš ga iznevjeriti! – Tomica je skoro vikao.

– On je mene iznevjerio prvi put kada je nešto ukrao – rekla sam osjećajući kako mi naviru suze. Pokušala sam se koncentrirati za vrijeme nastave i ne misliti na saslušanje, ali nisam mogla. Još sam uvijek vidjela oca pred sobom kako je govorio: – Trebam te.

Razrednica me pozvala na stranu. – Lara, ti pripadaš svojoj obitelji i danas si trebala ići s njima.

– Da sam išla s njima, to bi značilo da sve odobravam, da se slažem s tatinim postupcima, a to ne mogu odobravati – pokušala sam joj objasniti, a suze su mi ponovno počele teći. – Mislit će da sam i ja lopov – dodala sam.

– Ljudi će jedino misliti da si ti jedno sebično i bezosjećajno dijete – rekla je razrednica. – Lara, on je tvoj otac. Zar tako brzo možeš zaboraviti svu ljubav koju ti je uvijek pružao?

– Zar se moram s njim složiti i odobriti mu krađu zato što je dobar prema meni? – pitala sam očajno.

– Naravno da ne. Ali upitaj samu sebe, Lara. Bi li očekivala od njega da stane na tvoju stranu da si ti slučajno u neprilici?

– Naravno da bih – rekla sam brzo. – Ali to je drugo. Ja sam njegova kći i mlada sam.

– Premlada da vidiš razliku izmedu dobrog i lošeg? Kažeš da si njegova kći, pa zar onda nije on tvoj otac?

Obuzeo me nalet ljubavi

Polako su me otrijeznile riječi moje razrednice. Njezina pitanja su probijala moj oklop od ponosa u koji sam se pokušala sakriti. Iznenada, osjetila sam veliku potrebu da budem sa svojim roditeljima.

– Hvala vam – rekla sam i požurila pronaći svog prijatelja Luku koji je jedino imao vozački ispit u školi. Molila sam ga da me odveze u grad. – Moram stići na vrijeme – vikala sam. – Otac mora znati da mi je stalo!

Kad smo našli sudnicu, bila sam bez zraka. Ugledavši oca kako sjedi za stolom ispred sudca, srce mi se ispunilo bolom. Kroz kakvu agoniju je on morao prolaziti, pomislila sam. Nije mu bilo lako suočiti se sa činjenicom da je i sebe i svoju obitelj doveo u ovakvo sramotno stanje. Mama me nježno poljubila. Gospodin Višnjić mi je kimnuo glavom i nešto šapnuo tati. Tata se okrenuo i kad me ugledao, veselo se nasmiješio. To me podsjetilo na treće mjesto u plivačkom natjecanju. Tatin smiješak mi je tada pomogao da zaboravim da su u toj utrci nastupile samo tri plivačice.

– Stigla si do kraja i to već puno znači – rekao je tada ponosno.

“O, Bože,” pomislila sam, vidjevši njegovo nasmiješeno lice, “ponovno je ponosan zato što sam došla. Kako brzo mi je oprostio! Kako sam ga mogla tako povrijediti?”

Okružni tužilac čitao je optužbu spomenuvši vrijednost ukradene robe. – Ovaj čovjek je namjerno ukrao. Ja mu ne bih odredio uvjetnu kaznu i tako ga ohrabrio. Ne smije ostati u uvjerenju da je zakon blag. Treba ga uvjeriti da se krađa ne isplati – rekao je. Luka se nagnuo prema meni. – Ovo je kao na televiziji – rekao je uzbuđeno.

– Televizija? Pa to je stvarnost! Luka, kako možešto reći – skoro sam vikala. – Onaj čovjek je moj otac!

Prvi put shvatila sam značenje te riječi. Svi su do sada mene uvjeravali u to, a sada ja to drugima govorim. Sjetila sam se strašnih noći kad je tata bdio pored mene dok sam imala ospice. Sjetila sam se kako me tješio nakon mamine operacije, kad smo se bojali da će umrijeti. Mama je duboko udahnula kad je čula da okružni tužilac traži oštru kaznu. Što je on znao o mom ocu? Ništa nije znao o njegovom životu. Ali kako sam mogla očekivati od okružnog tužioca da to zna, kad sam ja, njegova kći, sve tako lako zaboravila? Bez razmišljanja, ustala sam i krenula prema svom ocu. Stala sam pored njega.

– On nije ono za što ga smatrate – rekla sam glasno. – On je dobar i ljubazan čovjek! Nikada nikoga nije povrijedio. On nas samo previše voli. Molim vas, nemojte ga poslati u zatvor… – sada sam već plakala, ali nije mi bilo stalo. Nisam marila hoće li Luka ispričati sve u školi. Morala sam moliti za svog oca. Prije svega ja sam njegova kći i time se ponosim.

Sudnica je najednom utihnula. Osjetila sam kako me tata zagrlio.

Konačno je sudac progovorio. – Gospodin Biondić je imao težak život. S obzirom da njegova obitelj i prijatelji toliko naglašavaju njegovu dobrotu mislim da je primjerenija uvjetna kazna od zatvora.

Tata je dobio šest mjeseci uvjetne kazne. – Morate shvatiti da vas vaša obitelj voli zbog vas samog, a ne zbog stvari koje im darujete – dodao je sudac nježno.

Mama, tata i ja zajedno smo napustili sudnicu. Luka je buljio u mene. – O Bože, Lara, – rekao je – nadam se ćeš biti na mojoj strani ako ikad zapadnem u nepriliku – rekao je.

Tata me primio za ruku i iako sam se nasmiješila Luki, osjetila sam grižnju savjest kad sam se sjetila svojeg ponašanja.

Tomica nas je čekao u dvorištu. Pružio je ruku tati, a mamu je poljubio u obraz. Tada me primio za ruku. – Vidim da je trio opet na okupu. Za trenutak sam pomislio da se jedno od vas izgubilo.

Znala sam da ne misli na mojeg oca. Sada mi je postalo jasno što Tomica osjeća prema svojim roditeIjima: ne optužuje ih, jednostavno ih voli. Obitelj ne može birati svoje članove, ali može nastojati ostati zajedno. U dobru i zlu.

Obuzeo me nalet ljubavi prema roditeljima. Kako sam bila blizu da ih izgubim! Ali, nikada više – obećala sam sebi.

Tags:
Loading...