Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tek kad je dignuo ruku na sina, ostavila sam ga

Glas mog muža, pun bijesa i agresije, ponovno je u meni izazvao strah koji više nisam uspijevala kontrolirati.

– Izabela! Je li moguće da nisi sposobna napraviti ništa kako treba? – prosiktao je, tresnuvši vratima hladnjaka.

Taj njegov pokret pun mržnje uništio je sav moj mir koji sam se očajnički trudila sačuvati posljednjih tjedana. Želudac mi se zgrčio. To je bila naša tužna obiteljska svakodnevica. Plašila sam se što bi moglo uslijediti.

– Jesam li ti rekao da kupiš pivo? – dreknuo je Davorin, izletjevši bijesno iz kuhinje i banuvši u dnevni boravak gdje sam slagala čisto rublje. Bio je crven u licu i otečen od količine ispijenog piva.

– Ali, kao i obično, ne sjećaš se što sam te zamolio. Kao da mnogo tražim od tebe: samo jedno pivo s vremena na vrijeme, ali tebe baš briga! – dobacio mi je pogled pun mržnje i prezira.

Otkad je moj muž prije šest mjeseci ostao bez posla, ovakve su scene bile sve češće i sve nasilnije.

– Davorine, srce, nisam zaboravila što si me zamolio. Zaista – pokušala sam mu objasniti. – Samo sam morala kupiti neke druge stvari. Bornina učiteljica zatražila je da im kupimo škare i kolaž-papir i nije mi ostalo dovoljno novca…

Znala sam da će ga moj pokušaj opravdanja samo još više razbjesniti. Kad bi moj muž bio ljut, ja bih za sve bila kriva: njegove oštre riječi probadale bi me poput mačeva i počela bih zamuckivati, poput malog miša koji cijuče ulovljen u zamku iz koje više nema izlaza.

– Imaš za onog šmrkavca od našeg sina, ali nemaš za mene, glavu ove kuće! – ponovno je zaurlao, pobacavši na pod izglačano rublje koje sam upravo složila.

Njegov je pogled govorio da mi se ne piše dobro. Stisnula sam na grudi crvenu majicu svog sina koju sam držala u ruci, kao da me ona može zaštiti.

– Davorine, žao mi je – preplašeno sam promucala. – Idem do susjede, Lucija sigurno ima koju limenku i rado će mi je posuditi.

– Nikamo ti ne ideš – zagrmio je, zgrabivši me za kosu i povukao.

Tepih je zaglušio zvuk mog pada. Ostala sam nepomično ležati na podu, poput kukca izvrnutog na leđa, koji se neuspješno pokušava okrenuti. Nepodnošljiv miris alkohola ispunio mi je nosnice kad se Davorin nadvio nad mene i počeo me udarati.

– Naučit ću te da imaš više poštovanja prema svome mužu! – zaprijetio je.

Nešto kasnije, nakon što sam dobila svoju lekciju; sjedila sam u dnevnom boravku s Lucijom. Blijedo ranoproljetno sunce, koje je sramežljivo provirivalo kroz oblake, svojim je zrakama osvijetlilo sobu. Glasovi glumaca iz neke sapunice čuli su se u pozadini dok mi je susjeda dezinficirala ranu na obrazu.

– Kada ćeš doći k sebi i napustiti tu zvijer koju nazivaš svojim mužem? – uzdahnula je, čisteći nježno ogrebotinu alkoholom.

Lucija mi je bila mnogo više od prijateljice, gotovo kao majka. Nas dvije nismo zajedno ispijale kavice i zabavljale se, jer nismo imale dovoljno novca za to. Ali ona je uvijek bila spremna priskočiti mi u pomoć sa zavojima, flasterima i ledom. Iako joj nikad nisam eksplicitno rekla što se događalo, ona je znala sve.

– Kažem ti, Lucija, ostavila sam otvorena vrata kuhinjskog kredenca i udarila u njih kad sam se htjela okienuti – slagala sam joj.

– Zašto ga i dalje štitiš? – nastavila je ona.

– Uvjeravam te da me ne tuče. – Davorin viče i ponekad me zna gurnuti, ali samo zato što je u posljednje vrijeme nervozan jer je ostao bez posla i jer si ne možemo priuštiti stvari koje su nam nužne. Osjeća se frustrirano i bijesno – opravdavala sam ga dok sam joj ulijevala kavu u šalicu. – To ne znači da me ne voli.

– Ne znam tko je luđi od vas dvoje, on koji se tako ponaša ili ti koja mu to dopuštaš – odvratila je. – Ništa mu ne može dati za pravo da te udari, čak ni činjenica što je ostao bez posla ili bio pijan. Ništa. Zašto to ne želiš shvatiti? Zar mora ubiti tebe ili Bornu da ti to dopre do mozga?

Naglo sam odložila svoju šalicu na stol i kava se prolila po tanjuriću i mojoj ruci.

– Lucija, prestani. Davorin nikad nije dignuo ruku na našeg sina – odvratila sam, obrisavši ruku kuhinjskom krpom. – Niti će to ikada učiniti. On voli Bornu. Ako ga se samo jednom usudi dodirnuti, ostavit ću ga bez razmišljanja. Čak i po cijenu da s djetetom završim na ulici.

Dobri savjeti

– Konačno da od tebe čujem nešto što ima smisla. Ali zašto čekati da dođe do toga? Možeš se obratiti nekoj od udruga koje pružaju zaštitu zlostavljanim ženama.

Mogla bi se na neko vrijeme skloniti u neku žensku kuću, dok ne pronađeš posao i ne staneš na vlastite noge.

Ustala sam i nervozno počela šetkati po sobi.

– Ja već imam svoju kuću i nikamo ne idem – odlučno sam izjavila. – Davorin samo prolazi kroz teško razdoblje. Potrebna mu je moja podrška, a ne da ga ostavim na cjedilu.

Moj se pogled zaustavio na fotografiji koja je prikazivala nas troje u nekom mnogo sretnijem razdoblju.

– Sve će doći na svoje mjesto čim on dobije posao. Sve će biti u redu. Osim toga – dodala sam – kako bih se brinula za Bornu i sebe ako odem od kuće? Uz Davorina imamo krov nad glavom, jelo na stolu svaki dan. Ovo što se jutros dogodilo je iznimka.

– Onda mi objasni – nastavila je neumoljivo moja susjeda – što si to ovaj put skrivila da si zaslužila tako snažan šamar? Krevet nije bio pospremljen ili jaja nisu bila dovoljno pečena?

– Molim te, prestani, Lucija – zamolila sam je.

No moja prijateljica nije namjeravala promijeniti temu.

– Sjećaš li se koji si izgovor smislila prošlog mjeseca kako bi ga obranila? – nastavila je, pogledavši me ravno u oči. – Rez na čelu koji ti je napravio udarivši te bocom po glavi još uvijek ti nije zacijelio. I to samo zato što si kupila pivo pogrešne marke. Nisi znala da znam za to, zar ne? – dodala je, primijetivši moj zaprepašten izraz.

– Ne, varaš se – slagala sam. – To je zaista bio nezgodan slučaj…

– Aha, nezgodan slučaj. Zvučalo je kao da u vašoj kući bjesni rat. Cijelo susjedstvo to zna. Izabela, zašto sve ne prijaviš policiji? – predložila mi je prijateljica nešto mekšim glasom. – Mogli bi ti pomoći ili barem udaljiti Davorina od tebe i time bi završila tvoja noćna mora.

– Dosta, Lucija. Već sam ti rekla i ponavljam: to se dogodilo slučajno. Što da ti još kažem? Hoćeš li sada, molim te, napokon prestati? Ne želim…

Vrata su se iznenada otvorila i dječji glasić spriječio me da završim rečenicu.

– Zdravo, mama. Zdravo, teta Lucija – pozdravio nas je Borna, koji se upravo bio vratio iz škole. – Što ima za ručak? Gladan sam kao vuk!

Odložio je školsku torbu na pod i pošao prema hladnjaku.

– Hej, sunce moje, zar nećeš poljubiti mamu? – doviknula sam mu iz boravka.

On se vratio natrag, žvačući komad crvene jabuke i potrčao prema meni.

– Mama, rekao sam ti da više nisam mali – odvratio je, ovivši mi ruke oko vrata. – Imam sedam godina. Velik sam. Jabuke su odlične!

Pogledala sam njegovo slatko lice i bila sretna što sam kupila te jabuke koje su, iako su bile skupe, bile jedan od glavnih razloga zbog kojih sam odustala od kupnje piva za Davorina. Koliko sam samo voljela svog sina!

Učinila bih bilo što za njega, pa čak i trpjela muževe batine, samo za taj sretan osmijeh na njegovu licu. Ali čim je Borna primijetio flaster na mom obrazu, izraz njegova lica odmah se promijenio.

– Mama, što ti se dogodilo? – zabrinuto me upitao.

Instinktivno sam prekrila ranu rukom i kad sam se okrenula, pogled mi se susreo s Lucijinim, koji kao da mi je govorio: “Reci mu. Objasni mu, ako imaš hrabrosti.”

Strahovlada počinje

– Oh, nije to ništa, zlato – pokušala sam umanjiti stvar. – Udarila sam jutros o vrata kredenca. Samo mala ogrebotina – dodala sam, primijetivši da me sumnjičavo promatra.

– Mama, zar ste se ti i tata opet posvađali – prekinuo me on glasom koji je jasno pokazivao da zna odgovor.

– Zašto se ne odeš igrati van, dok ručak ne bude gotov? – predložila sam mu.

– Ne, mama, želim ostati s tobom – odlučno je odgovorio, zagrlivši me.

Borna je uvijek želio ostati sa mnom nakon što bi se njegov tata i ja posvađali.

– Dobro sam, zlato moje – pokušala sam ga umiriti, obuhvativši dlanovima njegovo lice. – Idi se sada igrati s Lukom.

On je kimnuo glavom, ali vidjela sam da još oklijeva.
– Volim te – šapnula sam mu da ga ohrabrim.
– I ja tebe volim, mama. Pozovi me budem li ti potreban. Može?
– Hoću. I nemojte ići dalje od naše ulice – zamolila sam ga.
– U redu.

Borna mi je prišao i još jednom me poljubio prije izlaska.
– Idem i ja – rekla je Lucija. – Pozovi me bude li ti potrebna pomoć.

Zajedno su izišli van i moj je sin veselo odskakutao svom najboljem prijatelju, koji je stanovao nekoliko kuća dalje od nas. Ostala sam još neko vrijeme na prozoru, zaštitivši dlanom oči od sunca. Zatim sam se ogledala po praznoj sobi i učinilo mi se da još čujem eho prijateljičinih riječi kako ispunjava prostoriju. Nisam ih mogla zaboraviti, iako sam se trudila ne misliti na njih.

Moj se pogled ponovno zaustavio na fotografiji koja je prikazivala tri nasmiješena lica. Gledala su u mene kao da očekuju neku moju odluku. Uzela sam okvir i prešla rukom preko stakla kako bih obrisala prašinu. Hoće li stvari doista krenuti nabolje ili se samo pokušavam uvjeriti da će biti tako kako bih izbjegla donošenje teških odluka i kako ne bih ostala sama, zapitala sam se. Stisnula sam fotografiju na grudi, pitajući se kako smo dospjeli u takvu situaciju.

Kad smo Davorin i ja počeli izlaziti, još smo oboje išli u srednju školu: on je bio dobar i pažljiv prema meni, iako opsesivno ljubomoran. Uvijek se bojao da ću ga ostaviti radi nekog drugog. No, nikada nije dignuo ruku na mene niti me gađao predmetima, kao što je činio sada. U to sam vrijeme mislila kako je njegovo posesivno ponašanje samo dokaz ljubavi i zbog toga sam se osjećala voljenom. U životu mi je uvijek nedostajalo ljubavi i pažnje i kad sam ih počela dobivati od Davorina, ispunili su veliku prazninu u meni i učinili me sretnom.

Na žalost, u sedam godina našeg braka njegovo se ponašanje prema meni promijenilo: zbog ljubomore je počeo bivati nasilan i moja se ljubav počela pretvarati u nešto što bi se moglo opisati samo jednom riječju – strah. Ponovno sam pogledala fotografiju i uzdahnula. Prebrodit ćemo sve probleme, rekla sam si, kao da su te riječi mogle pridonijeti ostvarenju moje želje.

Nekoliko sati kasnije, prestala sam razmišljati o svom mužu i pokušala se usredotočiti na kućanske poslove. Ruke su mi do laktova bile uronjene u vodu pri pranju suđa kad sam začula kako se ulazna vrata otvaraju i zatvaraju. Zatim je nastao muk, nisam čula ni glasove ni korake.

– Davorine? – zazvala sam ga. – Jesi li to ti?

Ne dočekavši odgovor, obrisala sam ruke i pošla u predsoblje. Naglo sam se zaustavila, ukočivši se kad sam ugledala svog muža na vratima. Premještao je težinu svog tijela s noge na nogu i na licu mu je titrao slabašan smješak koji je izražavao nelagodu. U jednoj je ruci držao buket žutih ivančica s korijenom, što je značilo da ih je ubrao u nekom vrtu, dok je drugom gladio isprane traperice, kao da ne zna što da učini ili kaže. Iako je bio trijezan i njegove su namjere izgledale dobronamjerne, iskustvo me naučilo da budem oprezna. Bilo je bolje da ništa ne kažem sve dok se ne uvjerim kakve je volje. Šutjela sam i promatrala ga.

– Zdravo – pozdravio me.

Glas mu je bio tih i promukao. Pročistio si je grlo i odlučnijim glasom ponovio pozdrav. Nisam odgovorila. Bojala sam se. Ali kad je zakoračio prema meni, nije djelovao prijeteće. Bio je oprezan, kao da pred sobom ima dijete koje ne želi prestrašiti. Kad mi se sasvim približio, morala sam se suzdržati od poriva da pobjegnem.

– Izabela, ljubavi, žao mi je zbog onog prije – zbunjeno je promrmljao.

Žao mi je. Uvijek bi tako počinjao. Njegove su riječi zvučale neiskreno i usiljeno, kao i svaki put dosad.

Kratko primirje

– Izabela, nisam htio – nastavio je. – Znaš koliko te volim, zar ne? Znaš koliko sam teško podnio gubitak posla i činjenicu da tebi i Borni ne mogu pružiti sve što zaslužujete. Ali odsad će se stvari promijeniti, obećavam ti. I želim ti još nešto obećati: više te nikad neću udariti. Molim te, oprosti mi.

Pružio mi je cvijeće, gesta kojom me trebao uvjeriti da prihvatim njegovu ispriku. Znala sam da ću, ako mu oprostim, dobiti nekoliko dana mira. Tako sam mu, iako sam bila sigurna da će me prije ili poslije ponovno udariti, pristala povjerovati.

Nedostajao mi je nekadašnji Davorin, muškarac u kojeg sam se zaljubila, kojem sam rodila dijete i kojeg sam odabrala za svog životnog partnera u dobru i zlu.

Tko zna kako bi sada reagirao da odbijem prihvatiti njegovu ispriku? Nije mi preostalo drugo nego uzeti cvijeće i povjerovati u obećanje. Dani koji su uslijedili bili su vrlo napeti, ali ipak relativno mirni. Pokušala sam uživati u miru, dok traje. Ali to nije bilo lako: živjeti s nasilnim mužem bilo je poput igranja ruskog ruleta. Nikada nisi znao kad će ti metak probiti sljepoočicu.

Jedne sam večeri odlučila, potaknuta čistim očajem, pokušati ponovno uspostaviti normalan odnos između nas. Davorin je cijeli dan izbivao iz kuće u potrazi za dobrom prilikom za posao, kako je govorio. Borna je trebao prespavati kod Luke tako da sam odlučila pripraviti ukusnu večeru samo za nas dvoje, nešto poput dvostruke proslave, zbog mira u kući posljednjih dana i zbog nade da će uspjeti naći novi posao.

Kućom se širio neodoljiv miris pečenja, a na postavljeni stol stavila sam dvije upaljene svijeće kako bi atmosferu učinile toplom i opuštajućom. I ja sam se dotjerala za tu prigodu. Na sebi sam imala crni komplet, koji sam kupila kad su bila bolja vremena, dok još nismo morali paziti na svaku kunu. Kosu sam skupila u punđu i diskretno se našminkala, onako kako se sviđalo mom mužu. Da, sve je bilo savršeno. Željela sam mu prirediti ugodno iznenađenje i održati krhki mir koji je zadnjih dana vladao u našoj obitelji. Ali po njegovu smrknutom pogledu i teškim koracima kojima je ušao u kuću odmah mi je bilo jasno da nije našao posao. No, svejedno sam se trudila ne pokazati razočaranje i nježno ga upitala kako je bilo.

Kobne svijeće

– Ti idioti! – zaškripao je zubima. – Svi govore jedno te isto: “Trenutačno ne tražimo novog zaposlenika, ali imat ćemo vas u vidu”, ili kažu: “Hvala, javit ćemo vam se…”

Odlučna da zadržim mirnu i opuštenu atmosferu, počela sam mu masirati vrat i ramena kako bi se opustio.

– Ali nitko te nije odbio, zar ne? – tješila sam ga, želeći umanjiti njegovu frustriranost.

– Nije – priznao je s oklijevanjem.

– Sigurna sam da će ti se uskoro netko javiti i ponuditi ti posao. Vidjet ćeš da ćeš dobiti više ponuda i moći ćeš birati.

– Još će me moliti da radim za njih – odvratio je, dok su mu se mišići pod mojim rukama polako počeli opuštati. – A onda ću ja biti taj čija će riječ biti zadnja.

Počeli smo večerati, no kako je večer odmicala, u zraku se sve više osjećala napetost. Ni sama ne znam u kojem je točno trenutku pošlo po zlu; vjerojatno je tomu prethodilo niz sitnica zbog kojih sam počela osjećati da mi situacija polako izmiče kontroli.

Loading...

– Koliko si novca potrošila za svijeće? – upitao me muž u jednom trenutku.
– Nisam ih kupila, poklonila mi ih je Mira, naša susjeda – požurila sam odgovoriti.
– Zar sa susjedima pričaš o našim privatnim stvarima? – Ne razumijem…
– Zar si ispričala Miri da nemamo novca da kupimo svijeće?
– Ne, samo sam joj rekla da ću te dočekati s romantičnom večerom – promrmljala sam.

On me sumnjičavo pogledao, no činilo se da prihvaća moje objašnjenje.
– Nemoj nikome pričati o našim problemima – prijeteći me upozorio.
– Naravno. To nikada ne činim.
– Je li ostalo koje pivo?
– Mislim da je. Idem provjeriti – ustala sam od stola i zaputila se u kuhinju. Mogla sam osjetiti kako pogledom prati svaki moj korak.
– Imamo još dvije boce – obavijestila sam ga.
Oči su mu bijesno sjevnule kad sam se vratila s pivom i počela ga točiti u čaše.
– Ovako si se odjenula da bi se mogla prešetavati pred susjedima, zar ne? – optužio me, odmjeravajući me prezirno od glave do pete.
– Ne – odgovorila sam zadrhtavši. – Ovako sam se odjenula samo za tebe, za ovu našu posebnu večer.
– Bolje ti je da mi kažeš istinu, Izabela – zagrmio je. – Jer ako otkrijem da… Izabela! – viknuo je, a ja sam se preplašeno trgnula. – Koliko ti puta moram reći da nagneš čašu i polako uliješ pivo, inače se stvori previše pjene.
– Oprosti, Davorine, oprosti – promrmljala sam. – Nije bilo namjerno. Idem po drugo pivo.
– Oh, nema veze. Rekao sam, nema veze! Sjedi i pusti me na miru!

Ispio je ostatak piva iz boce i ja sam, nakon nekoliko minuta tišine, pokušala ponovno zapodjenuti razgovor.

– Sjećaš li se, ovako smo večerali u prvim danima našeg braka, samo nas dvoje.

Kad smo naručivali našu omiljenu pizzu, s gljivama, i u videoteci posuđivali filmove koje bismo zatim gledali u krevetu, ušuškani pod tople pokrivače?

– Da, tako je bilo dok sam još radio i imao dovoljno novca za glupe stvari poput pizza i filmova – ogorčeno je odvratio.

– Oh, dragi, sve će opet doći na svoje. Vidjet ćeš. Uskoro ćeš naći posao. Ne smiješ se prestati nadati – ohrabrila sam ga.

Davorin je bijesno bacio viljušku na stol, natjeravši me da zadrhtim od straha.
– Zar misliš da mi je lako doživljavati svakodnevna odbijanja? – planuo je. – Što misliš, kako se osjećam?
– Znam da ti nije lako.
– A kako ti to znaš? Nemaš pojma kako se osjećam – uvrijedio se stisnuvši šake. – Nisi ti ta koja tražiš posao. Trebala bi pokazati malo više razumijevanja, umjesto da me gnjaviš tim glupim pitanjima.

– Oprosti – pokunjeno sam rekla. Ali on me nije slušao. Lavinu više ništa nije moglo zaustaviti.

– Samo me nepotrebno uzrujavaš. To je jedino što znaš! Neprestano me maltretiraš – optužio me. – Zašto sam se uopće oženio tobom? Sve što znaš je kukati i trošiti novac koji nemamo. Uvijek postoji nešto što ti i tvoj razmaženi sin morate imati, dok za moje potrebe nikoga nije briga. Zapravo, samo mi stvaraš probleme.

Znala sam da ovakav razgovor neće završiti dobro. Počela sam raspremati stol. Ali Davorin je bio previše bijesan da bi me tek tako pustio.

– Ne dopuštam da ustaješ od stola dok ti nešto govorim! – planuo je.

Rekavši to, skočio je na noge i prevrnuo cijeli stol. Tanjuri i čaše razbili su se na tisuću komadića. Od prvog, snažnog šamara izgubila sam ravnotežu i pala na krhotine, porezavši ruke i noge. Krv je počela teći iz brojnih posjekotina.

Bolničko liječenje

Sjećam se da sam podigla krvave ruke, u koje su se zabile sitne krhotine, i da sam prestravljeno gledala u njih, iako u tom trenutku nisam osjećala bol. Ostala sam paralizirana već i od samog pogleda na krv, no izgleda da je to još više razjarilo mog muža. Poput bijesne zvijeri koja je nanjušila svoj plijen, nasrnuo je na mene. Nepomično sam stajala usred uništenog posuđa poprskanog krvlju, komadića piletine i krumpira. Netko od susjeda vjerojatno je čuo moj vrisak i lomljavu jer je nekoliko minuta kasnije u kuću nahrupila policija, a uskoro je stigla i hitna pomoć i bolničari koji su mi previli rane, dok su Davorina policajci odveli s lisicama na rukama.

U bolnici mi je liječnik koji me pregledao rekao da sam imala sreće što si nisam prerezala neku venu. Imala sreće? Oko mi je bilo crno i zatvoreno, lice i usne otečene, tijelo puno hematoma i posjekotina, od kojih su neke morale biti šivane, i dva prsta polomljena.

Lucija me uvjerila da tužim Davorina i on je nekoliko tjedana proveo u pritvoru, a nakon što je pušten na slobodu, sudac mu je odredio zabranu približavanja meni i Borni te našoj kući. No Davorin me svejedno nazivao danju i noću, prijeteći mi da ću mu platiti za sve. Spuštala bih slušalicu čim bih začula njegov glas, a kad se ne bih javila, telefon bi zvonio i po deset minuta. Tada bih podizala slušalicu i odmah je spuštala kako bih prekinula zvonjavu.

Kad je moj muž shvatio da se ne bojim njegovih prijetnji, počeo je dolaziti pred kuću, iako mu je to bilo zabranjeno, i prijetiti mi. Jedne noći, oko tri sata iza ponoći, probudilo me snažno kucanje na vrata. Isprva sam pomislila da me Lucija iz nekog razloga hitno treba. Zatim je, dok sam se približavala predsoblju, kucanje naglo utihnulo. Kuća je utonula u prijeteću tišinu. Oprezno sam prišla prozoru dnevne sobe. Iznenada se na njemu pojavilo lice. Vrisnula sam i zakoraknula unatrag. Pri blijedoj svjetlosti uličnih svjetiljki prepoznala sam lice svog muža, mrtvog pijanog, a vjerojatno je i on vidio mene jer je počeo lupati po prozorskom staklu.

– Pusti me unutra. Pusti me ili ćeš mi platiti! Ovo je moja kuća!

Otrčala sam u sobu po Bornu, koji se u međuvremenu probudio i preplašeno plakao. Nazvala sam policiju dok je Davorin nastavio urlati i lupati po vratima i prozorima. Borna i ja sakrili smo se u najmračniji kut sobe, nadajući se da će Davorin otići. Bojali smo se da odnekud ne uđe i ne ubije nas. Zatim je iznenada zavladao potpuni muk i nekoliko minuta kasnije netko je pokucao na vrata. Nisam se usudila pomaknuti iz svog skrovišta, sve dok nisam začula: “Otvorite, policija”. Držeći čvrsto sina za ruku, pošla sam prema vratima. Provirila sam kroz špijunku. Na pragu su stajala dva policajca, a na cesti je bio parkiran policijski automobil. U tom sam trenutku otključala vrata i gotovo pala pred njihove noge, jecajući i drhteći poput lista na vjetru.

Prividni mir

Policajci su pretražili cijelo susjedstvo u potrazi za mojim mužem, ali nisu ga našli. Predložili su mi da se na neko vrijeme sklonim kod nekoga iz obitelji ili kod prijateljice. Lucija je inzistirala da dođem k njoj, barem dok Davorina ponovno ne uhvate i smjeste u zatvor, u kojem je, po njenom mišljenju, trebao provesti ostatak života. Taj put nisam raspravljala s njom, već sam zahvalno prihvatila njezin poziv. Nakon što sam se preselila svojoj prijateljici, gotovo da se i nisam micala iz kuće, izlazeći samo kad je to bilo zaista nužno. Čak sam zabranila Borni da se igra u vrtu. Prošlo je nekoliko dana, a da Davorin nije stvarao probleme, ali taj prividni mir je kratko trajao. A onda nas je pronašao.

Lucija je odmah obavijestila policiju, ali odgovorili su joj da ne mogu ništa dok ga ne uhvate na djelu. I tako nas je Davorin nastavio uznemiravati. Konačno ga je jedne noći policija uspjela uhvatiti i ponovno je završio u zatvoru.

U tom sam se razdoblju osjećala kao ponovno rođena, uživajući u slobodi koje sam toliko dugo bila lišena. Davorin je od mene i sina stvorio zarobljenike u vlastitoj kući. Jednog sam dana izišla u vrt pokupiti suho rublje s užeta. Sunce je sjalo visoko na nebu, ptičice su pjevale, a drveće je svojim raskošnim granama nudilo ugodan hlad. Djeca su se igrala i trčala uokolo; preplavio me osjećaj mira, za kojim sam već dugo čeznula.

Upravo sam s užeta skidala posljednju košulju, kad je kroz granje provirilo Davorinovo lice. Ne znam koliko je vremena ondje stajao. Košulja koju sam držala u ruci od šoka mi je pala na zemlju. Potrčala sam prema kući. Ali moj je muž bio brži. Uhvatio me za ruku i iako sam se svom snagom trudila osloboditi, njegov stisak nije popuštao.

– Izabela, Izabela! Ne bježi, molim te – rekao je molećivim glasom. – Želim samo razgovarati s tobom.

– Ne smiješ biti ovdje. Zvat ću policiju! – zaprijetila sam mu.

– Dopusti mi samo da razgovaram s tobom, ne želim ti učiniti ništa nažao. Izabela, pogledaj me.

Prisilio me da se okrenem prema njemu. Ustuknuvši od iznenađenja, otvorio je usta i razrogačio oči, zaprepašten mojim izgledom, koji je bio rezultat njegove nedavne agresije. Nije me vidio od one večeri kad me pretukao. Vidjela sam Davorina kako plače samo jednom u životu, na dan kad se rodio naš Borna. Sada su se, na moje veliko čuđenje, njegove crvene i otekle oči napunile suzama.

– Izabela, ja… – promrmljao je slomljena glasa, privukavši me sebi i zajecavši na mom ramenu. – Žao mi je – ponovio je nekoliko puta tihim šapatom.

Nakon svega što se dogodilo, nisam mu mogla uzvratiti osjećaje, niti sam ga željela osloboditi osjećaja krivnje, no nisam ga imala snage ni odgurnuti.

– Jako te volim, Izabela – nastavio je, obrisavši suze. – Znam da ti to ne pokazujem često, ali volim te. Ovaj put… – napravio je kratku stanku, podigao glavu i ponovno obrisao oči. – Ovaj sam put naučio lekciju. Ne mogu vjerovati da sam ti ja ovo učinio. Znam da to ne zaslužujem, ali, molim te, oprosti mi, daj mi još jednu šansu, dopusti mi da ti pokažem da mogu biti dobar muž i otac. Proživio sam pravi pakao bez tebe i Borne. Obećavam ti, kunem ti se, neću te više nikad udariti. Neću te ponovno razočarati.

Posljednja šansa

Moj mi je razum govorio da mu ne vjerujem, no srce je vrištalo da mu pružim još jednu šansu. I tako sam ignorirala sve Lucijine savjete i pristala se vratiti sa svojim mužem u našu kuću.

Prošlo je nekoliko mjeseci, Davorin je nastavio tražiti posao i odlaziti na razgovore, ali neuspješno. Kući se vraćao bijesan i frustriran, ali nijedanput nije digao ruku na mene. Niti taknuo alkohol. Naš život nije bio savršen, ali je bio bolji nego prije. Počela sam vjerovati da je najgore prošlo.

Bilo je vrlo vruće tog ljetnog poslijepodneva da stvar bude još gora, uključila sam pećnicu kako bih ispekla pizzu za večeru. Davorin se trebao vratiti svakog trenutka. Borna je gledao crtić na televiziji u dnevnom boravku i svako malo bi do mene iz sobe dopro njegov smijeh. Iznenada sam začula kako se ulazna vrata otvaraju i treskom zatvaraju. Naježila sam se od straha. Davorin se vratio kući. Nikako nisam mogla shvatiti zašto uvijek lupa vratima. Možda da bude siguran da su se dobro zatvorila? Pošla sam mu u susret i kad sam se našla pred njim, ostala sam skamenjena. Čista i ispeglana odjeća u kojoj je toga jutra izišao iz kuće, sada je bila potpuno izgužvana, kao da je izvučena iz košare za prljavo rublje. Kosa mu je bila raščupana i smrdio je po alkoholu. Bio je to isti onaj miris koji sam još od djetinjstva nosila u nosnicama, kad bi se moj otac pijan vraćao kući i tukao moju majku. Taj miris budio je u meni stari strah iz prošlosti.

Vratila sam se u kuhinju i nastavila pripremati večeru, ali krajičkom oka pratila sam svaki Davorinov pokret. On je ušao u kuhinju, stropoštao se na stolac i promatrao me. Tiho sam promrmljala “Zdravo”, no umjesto da se osjeti dobrodošlim, moj ga je pozdrav samo još više razjario.

– Gdje je moja večera? – zagrmio je. – Daj mi pivo.
Zatim je počeo nešto nerazumljivo govoriti, petljajući jezikom. Dobro sam pazila da mu ne spočitnem to što je opet pio. Umjesto toga, izvadila sam iz hladnjaka pivo, otvorila ga i stavila pred njega na stol.

– Večera će biti gotova za nekoliko minuta – rekla sam. – Bornina pizza je skoro gotova, a uskoro će biti i mahune.
– Mahune? – ponovio je s gađenjem. – Ne želim mahune.

Evo, sad će početi, pomislila sam, uhvativši se rukama čvrsto za šank. Davorin je ispio pivo do kraja, opsovao nekoliko puta, a zatim izišao iz kuhinje. Ponadala sam se da je otišao spavati. Nekoliko minuta ostala sam nepomično stajati kad sam shvatila da me neće napasti, odahnula sam od olakšanja.

Možda će ovaj put zaista održati svoje obećanje, pomislila sam. Zatim je do mene dopro Bornin glas iz dnevnog boravka.

– Tata, gledam svoj najdraži crtić! – negodovao je. – Molim te, tata, vrati program koji je bio… – zamolio ga je.
– Televizor je moj i gledat ću ono što hoću – bio je gnjevni odgovor njegova tate. – Kamo ćeš? – začula sam ga zatim kako je povikao. – Vrati se ovamo!
– Idem u svoju sobu – odvratio je Borna povrijeđen. – Budući da ne mogu gledati svoj crtić…

Osjetivši kako napetost raste, izjurila sam iz kuhinje, upravo na vrijeme da vidim Davorina kako ustaje s kauča i bijesno se zalijeće na našeg sina. Uhvatio ga je za ruku i prisilio da se okrene prema njemu.

– Rekao sam ti da se vratiš natrag i sjedneš – zarežao je. – Ništa me ne slušaš, baš kao ni tvoja majka. Mislim da je krajnje vrijeme da te naučim pameti, baš kao što sam i nju!

Kad je ošamario Bornu, zaprepašteno sam ostala stajati, kao da gledam kakav usporeni film. Ali to je trajalo samo trenutak, jer sam se zatim bacila na Davorina.

– Ne! – povikala sam i odvukla Bornu u stranu. – Da se nisi usudio taknuti ga! – zaprijetila sam mu.

Ošamario je Bornu

Nikad za tako nešto nisam imala hrabrosti. Ali sada sam morala obraniti svog sina. I više me nije bilo strah usprotiviti se Davorinovoj brutalnosti. Zajedno s Bornom pobjegla sam k Luciji. Mora da sam užasno izgledala.

– Malo je nedostajalo da Davorin pretuče Bornu – promrmljala sam, glasom slomljenim od plača. – Ja sam kriva za to, samo ja…

– Ne, nisi ti kriva – umirivala me moja prijateljica. – Borni se nije ništa dogodilo i to je najvažnije.

– Oh, Lucija, ja sam kriva.
Da sam barem ostavila Davorina još kad me prvi put udario, da sam barem bila dovoljno jaka da mu se oduprem, Borna ne bi morao doživjeti takvu traumu. I ne bi morao godinama živjeti u takvoj užasnoj, nezdravoj atmosferi.

– Sada je sve gotovo…

Nešto kasnije Bornu smo odveli k mami njegova prijatelja Luke, a Lucija me pratila u policiju. Jesam spremna ponovno prijaviti svog muža, zapitala sam se. Znala sam da, ako to učinim, više neće biti povratka. Druga prijava Davorina će potpuno udaljiti iz našeg života, vjerojatno zauvijek. Želim li to? Jesam spremna priznati da za naš brak više nema nade?

– Lucija, hoću biti dovoljno jaka?

Ona je kimnula glavom, uputila mi topao osmijeh i stisnula ruku, kao da mi želi dati snage.

– Ovdje sam, uz tebe, pomoći ću ti, što god bude trebalo.

Davorin je završio u zatvoru zbog ponovljenog nedjela i zabranjen mu je pristup djetetu i meni. Zaposlila sam se i paralelno upisala višu školu. Lucija mi je bila od velike pomoći jer se brinula o Borni nakon povratka iz škole. Davorin mi nije pravio probleme oko razvoda, odmah je potpisao sve dokumente, odrekavši se čak i prava da viđa Bornu.

Čirn sam uspjela nešto uštedjeti, odselila sam se sa sinom u drugi grad. Bilo mi je teško odvojiti se od Lucije, ali preseljenje u drugu sredinu bilo je najbolja odluka koju sam mogla donijeti. Svojim novim poslom mogu sinu i sebi omogućiti pristojan život. Borna se odlično snašao u novom okruženju i u školi stekao brojne nove prijatelje. Nije lako biti samohrana majka, ali u svakom slučaju puno je lakše nego živjeti s agresivnim mužem. Trebali su mi mjeseci da shvatim da moj bivši muž nije bio nasilan prema meni zato što sam loša osoba ili zato što sam nešto pogrešno radila, već samo zato što je bio bolestan. Ta spoznaja dala mi je novu snagu. Osjećam se sigurnije jer znam da moje dijete više nije u opasnosti.

Loading...