Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

U Indiji sam pronašla srodnu dušu

Putovanje u Indiju bilo je ostvarenje moga dugogodišnjeg sna. Nakon što sam diplomirala otac mi je poklonio dvomjesečno putovanje tom čarobnom zemljom. Osim plaćenog leta i smještaja, u ruke mi je stavio novčanice.

– Amalija, samo si jednom mlada. Poklanjam ti novac da bi mogla vidjeti sve što ti oku bude zanimljivo. Ne štedi ni na čemu. Ostvari si želje, uživaj i ne dopusti da ti itko pokvari putovanje o kojem si toliko dugo sanjala. Kad jednom budeš prešla šezdesetu godinu poput mene, shvatit ćeš kako se bogatstvo svijeta ne skriva u novcu. Dao bih sve na svijetu kada bih ponovno mogao biti mlad i u tvojim godinama. Mladost ima neizrecivu snagu i ništa se ne može mjeriti s tim divnim godinama.

Najprije uživaj u odmoru, a kad se vratiš, zajedno ćemo se pobrinuti da upoznaš i drugu, nimalo sjajnu stranu medalje koju nazivamo životnom svakodnevicom. Sada si po prvi puta prepuštena isključivo svojim odlukama. Uživaj i zabavi se – rekao mi je otac dok me ispraćao u zračnoj luci. Bila sam previše uzbuđena da bih u tim trenucima razmišljala o njegovim riječima. Željela sam što prije poletjeti, smjestiti se u odabranom hotelu, a potom pronaći dobrog vodiča koji će me provesti Indijom.

Roditelji su mi se rastali kad sam išla u peti razred osnovne škole. Majka je prevarila oca. Imala je dugogodišnjeg ljubavnika koji je bio očev vjenčani kum. Nakon što je otac otkrio tu strašnu izdaju od strane voljene žene i najboljeg prijatelja, napustio je kuću u kojoj smo do tada zajedno živjeli i više se nikada nije vratio. Ostala sam živjeti s mamom, ali otac je bio taj koji se uvijek brinuo kako nam objema nikada ne bi nešto nedostajalo. On se brinuo o popravcima u kući, o plaćanju svih režija, ali i svih ostalih naših potreba. Zbog njegova posla i činjenice da je bio uspješan poslovni čovjek nas dvije nikada nismo saznale što znači život u oskudici. Majka mi je uvijek govorila protiv njega, iako smo obje znale tko je glavni razlog što nas je napustio. Pravdala se da je njoj bio potreban živi muškarac, a ne samo suprug na papiru. Nije željela da se družim s njim, ali to mi nije mogla zabraniti.

Uvijek bi, kada bi došlo vrijeme očevog posjeta, izmišljala neke besmislene razloge zbog kojih me mora ranije vratiti kući nego što su se dogovorili.

I otac i ja znali smo da je to sve njezin inat, ali otac je oduvijek bio inteligentan čovjek i nastojao je ne nadolijevati ulje na vatru. Odvodio bi me na razna mjesta i izlete i vraćao točno u minutu kada je majka to zahtijevala. Međutim, ona ni tada nije bila zadovoljna. Uvijek je tražila neki razlog radi kojeg se željela prepirati s njime. Mislim da je to bilo zbog toga što ga je, unatoč prevari, i dalje voljela. Zavidjela mu je na tome što mu posao svakim danom ide sve bolje, ali isto tako na saznanju da se mnoge lijepe žene otimaju za mog oca. Kad je saznala da se planira ponovno oženiti, napravila je skandal o kojem je govorio cijeli naš grad.

Pravila je od sebe budalu, nastojala poniziti njega i njegovu buduću suprugu, ne shvaćajući da jedino ona ispada očajna, ogorčena, smiješna i vrijedna žaljenja.

Za razliku od nje, otac nikada nije govorio ništa protiv majke. Nakon što ga je povrijedila na najgori mogući način nastojao si je ponovno srediti život. I, uspio je. Njegova druga supruga, moja maćeha Valentina, predivna je žena. Ima razumijevanja za oca, ali i za sve što je prošao kroz život. Iako s ocem ima dvoje djece, nikada me nije zaboravila, niti omalovažila moje postojanje.

Najbolje je bilo što su se rastali

Uvijek mi je govorila da sam i ja, samim time što sam očeva kći, njezino dijete. Od dana kada smo se upoznale obasipala me ljubavlju i često puta bolje razumjela nego majka. Valentina mi je najbolja prijateljica i nikome ne mogu reći koliko sam sretna što otac uz sebe ima tako predivnu ženu.

Lagala bih kada bih rekla da nikada nisam željela da se otac i majka pomire, ali kad bih se sjetila brojnih svađa koje sam svakodnevno slušala u vrijeme kada je otkrivena majčina prijevara, uvjerila bih samu sebe da je najbolje upravo tako kao što se i dogodilo. Djetetu je jako teško gledati i slušati roditeljske prepirke, a još kad odrasli zaborave na moral i pravila lijepog ponašanja, dijete se zapita vrijedi li uopće živjeti ako ga čeka budućnost slična životu kakvim žive roditelji. Da nisam doputovala u Indiju, možda bih ostatak života provela kao usidjelica i nikada se ne bih poželjela skrasiti uz nekog muškarca. Ne bi to bilo stoga što nemam povjerenja u muškarce, već zato što sam se bojala da nisam previše slična vlastitoj majci. Indija me naučila drugačije promatrati život, produhovila me i promijenila u svakom pogledu … Zauvijek ću biti zahvalna ocu što mi je ostvario san i poslao me na putovanje koje ću, bez obzira što će mi se dogoditi u budućnosti, pamtiti ostatak života.

Bio je travanj kad sam doputovala u Indiju. Ondje je u to vrijeme u većini dijelova zemlje ljeto. Nakon zime i prvih proljetnih dana u domovini, vrele zrake sunca posebno su mi godile. Nije mi smetalo što sam sama išla na putovanje u nepoznatu zemlju, zapravo to me posebno radovalo. Željela sam na neko vrijeme iza sebe ostaviti sve što sam poznavala. Trebala mi je promjena, doživljaj koji će mi dati snage da shvatim ljepotu života. U zračnoj luci dočekao me vozač hotela u kojem sam rezervirala dvotjedni boravak. Nakon lude vožnje ulicama na kojima smo sretali kamione, motore, krave, rikše i pretjecali slonove napokon smo stigli u hotel. Prvi utisak Indije nije mi se svidio. Nekako mi je sve djelovalo puno drugačije nego što sam zamišljala. Bojala sam se kako će izgledati hotelska soba koju sam rezervirala i hoću li uopće imati najosnovnije higijenske uvjete. Čim sam ušla u predvorje hotela svi strahovi su se rasplinuti, a soba je bila puno ljepša nego što sam očekivala.

Nakon kratkog odmora sišla sam u restoran na večeru. Konobari su bili pristojni, nasmijani i činili sve da bi se gost osjećao posebno dobrodošao. Razgovarala sam s njima, smijala se, a oni su mi neprestano dijelili komplimente na račun mog izgleda. Nikada o sebi nisam razmišljala kao o lijepoj djevojci. Za mene vanjski izgled nikada nije bio presudan. Vjerujem da je čovjek lijep onoliko, koliko je veliko njegovo srce. U zemlji gdje je većina žena tamnoputa, s gustom, crnom kosa, moja kratka, plava frizura i plave oči sviđale su se muškarcima u Indiji. Nikako ne mislim da sam ljepša od Indijki, ali sam svakako drugačija od većine njih i valjda je upravo ta raznolikost bila razlog što su mi stalno nešto dobacivali. U hotelu sam uzela vodiča kojeg su mi preporučili i on me vodio u obilazak brojnih turističkih destinacija. Mogla bih nabrajati mnoge znamenitosti koje sam obišla, ali unatoč fascinantnim građevinama sve one su neusporedive sa slučajnim susretom koji me promijenio.

Pronaći ćete ovdje svoju srodnu dušu

Moj turistički vodič Muhamed bio je iznimno zanimljiv čovjek. Uvijek je i na sve imao neobične i pomalo proročanske komentare. Zapravo, kada bi nešto govorio, u kratkim bi crtama predvidio situacije koje bi se u kratkom vremenu ostvarile upravo onako kao što je i rekao. To mi je bilo jako zanimljivo, stoga sam ga pitala je li mu palo na pamet ostaviti se posla vodiča i baviti lakšim poslom u vidu proricanja sudbine.

– Svi ljudi u sebi imaju proročanske slutnje. Vi stranci ste prestali slušati što vam govore vaša srca i vaše duše. Trčite za bezvrijednim stvarima i mislite da je čovjek bogatiji ako ima više kuća i skupih automobila. Zaboravili ste slušati vlastitu intuiciju, vlastite glasove unutrašnjosti. Ovdje u New Delhiju postoje mnogi varalice koji na takav način strancima uzimaju novac. Čestiti Indijac nikada se neće služiti varkama da bi sebi osigurao neznatnu dobrobit. Naša najveća bogatstva su sretni izrazi lica ljudi na ulicama. Osvrnite se oko sebe i pogledajte ih. Svi mi izgledamo kao da smo upravo dobili na lutriji, iako imamo puno manje od većine vas koji nam ovamo dolazite u posjet. Mi se ne vežemo za stvari, one su prolazne baš kao i ljudski životi – rekao mi je vodič.

Poslušala sam ga i svojim se očima uvjerila u istinitost njegovih riječi.

– Siguran sam da ćete i vi kod nas pronaći svoju srodnu dušu, muškarca koji će vidjeti u vama čak i ono što ni sami ne zamjećujete – nastavio je govoriti Muhamed dok me je vozio ulicama New Delhija.

– Daj Bože da tako bude. Svi ste jako naočiti i ne bih imala ništa protiv da postanem indijska snaha – našalila sam se na vlastiti račun, ali ni na kraj pameti nije mi bilo da bi se nešto takvo moglo i dogoditi.

Obzirom da sam desetak dana obilazila znamenitosti, toga, jedanaestog dana odlučila sam se za drugačiji vid zabave. Muhamed me odvezao na veliku tržnicu na kojoj se, između ostaloga, nalazilo mnogo predivne indijske odjeće i šarenog nakita kojeg sam uvijek jako voljela. Zajedno smo obilazili po štandovima, ja sam izabirala, a Muhamed se cjenkao i pregovarao oko konačne cijene. Kupila sam brojne poklone za cijelu svoju obitelj, ali isto tako i puno nakita i odjeće za sebe. Osim što mi je bio vodič, Muhamed mi je tada služio i kao nosač. Stalno sam mu u ruke stavljala neke nove predmete koje sam kupila. Kad više nije imao što kamo staviti, odlučio je kupljene stvari odnijeti do automobila. Rekao je neka ostanem na dotičnom štandu i neka se ne udaljavam od njega da bi me mogao pronaći. Nije mi bilo svejedno kad sam ga izgubila iz vidnog kruga. Svi su mi nešto nudili, vukli me za rukav, a mnoge od njih nisam razumjela niti riječi. Brojni prosjaci pružali su ruku ispred mene, a ja sam svakom davala po nekoliko rupija i stalno gledala prema mjestu kamo je nestao Muhamed.

Odahnula sam i osjetila olakšanje kad sam ga ponovno ugledala i vidjela da mi se približava. Tog dana potrošila sam prilično novca, ali kad sam u hotelu sve raspakirala i još jednom pregledala kupljene stvari, bila sam više nego zadovoljna. Nekako sam si već mogla predočiti radosna lica roditelja, maćehe i prijateljica. Nakon kupnje sam odmorila, a poslije ručka izašla malo ispred hotela u kojem sam odsjela. Mnoštvo prosjaka svakodnevno je sjedilo ispred hotela i stalno pružalo ruke prema gostima hotela. Osoblje ih je često nastojalo otjerati što dalje, ali to je bila nemoguća misija, jer je i prosjake krasila jednaka upornost kao i hotelsko osoblje.

Stvarno nisam imala više novca

U namjeri da ih zaobiđem u što širem luku, jedna je sitna djevojčica ispružila ruku prema meni. Posegnula sam u džep i iz njega izvadila čokoladicu. Stavila sam je djevojčici u ruku. Spremila ju je u džep, a potom ponovno ispružila ruku. Znala sam, traži novac. Imala sam sitnog svega pet rupija. Dala sam joj i njih. Nakon nje su mi prišla još trojica prosjaka. Više nisam imala sitnog, stoga sam svoj trojici dala po deset rupija.

Sjetila sam se da mi je Muhamed rekao da dadem li nekom deset rupija, neću ga se otresti ostatak dana i stalno će hodati za mnom, te da to ne smijem učiniti ni pod koju cijenu. Zaboravila sam na njegovo upozorenje i dogodilo se upravo ono što mi je rekao. Sva trojica prosjaka išla su za mnom i nešto govorila. Nisam razumjela hindu, ali po nekoliko rečenica koliko su oni govorili engleski, shvatila sam da žele da im još pomognem. Nisam to bila u mogućnosti. I sama sam ovisila o očevom novčaniku, pa iako nisam štedjela, nisam smjela ni pretjerivati.

Shvativši da se samostalno ne mogu nositi s prosjacima, okrenula sam se i krenula natrag put hotela. Oni su me i dalje slijedili. Tik ispred hotelskog ulaza, taman kada sam mislila ući u predvorje, neki novi prosjak ispružio je ruku prema meni. Znala sam da imam još samo deset rupija od novca kojeg sam razmijenila. Izvadila sam ih preko volje iz novčanika i pružila mu. Zahvalio je na novcu, a potom ponovno ispružio ruku prema meni. Ta me gesta pomalo naljutila.

– Žao mi je, stvarno više nemam novca. Bila sam vani dvadesetak minuta i podijelila sve što sam imala. Rado bih vam pomogla, ali dala sam vam zadnje što sam imala. Nemam više novca – rekla sam da bih se opravdala.

– Ako je tako, želite li da vam vratim novac kojeg ste mi dali? – upitao me na izvrsnom engleskom jeziku što me prilično začudilo. Njegov naglasak bio je izvrstan i nisu bolje govorili ni profesori engleskoj jezika na najboljim sveučilištima diljem svijeta. Ni sama ne znam zašto mi je to odmah tako upalo u uho, ni zašto sam to zamijetila.

– Ne trebate mi ga vratiti. Imam još nešto novca, ali taj nisam promijenila u vašu valutu. Uvijek to stignem učiniti u mjenjačnici – objasnila sam prosjaku, jer više nisam željela ući u hotel. Nešto kao da me prikovalo na mjestu. Pomnije sam promotrila muškarca ispred sebe. Tamna kosa bila mu je skrivena ispod turbana, a lanena haljina koju je imao na sebi djelovala je prilično čisto za razliku od svih ostalih prosjaka koji su me salijetali. Prosjak je imao predivne, tamne oči i zube lijepe poput najljepših bisera. Unatoč odrpanoj haljini djelovao je nekako otmjeno. Ruke su mu bile nježne i vidjelo se da nikada nije radio nikakve fizičke poslove.

– Hvala vam, vidi se da imate veliko srce.

To je rijedak slučaj među vama strancima – nastavio je govoriti.

– Žao mi je što nemam više da bih mogla pomoči ljudima – zbunio me riječima i to toliko da ni sama nisam znala kako se osjećam i što bih trebala reći, stoga sam bubnula prvo što mi je sinulo. S jedne strane, nisam voljela prosjake, niti njihovu blizinu. Zapravo, željela sam što prije biti što dalje od njih i zato sam im davala novac, a ne iz nekih iskrenih, humanih namjera. Njegove riječi su me postidjele, a njegove oči me opijale ljepotom i dubinom. Dok sam njega gledala po prvi puta sam shvatila zašto se kaže da su oči ogledalo duše.

– Vidio sam vas kada ste izašli. Pomogli ste nekolicini prosjaka i ne trebate osjećati grižnju savjesti što ne možete pomoći svima. Kada bi svi turisti više nalikovali vama, u ovom gradu više ne bi bilo prosjaka – rekao je.

– Hvala vam na lijepim riječima.

– Ostajete li još dugo u hotelu? – nastavio me ispitivati. U njegovim pitanjima nisam vidjela ništa sumnjivo.

– Još dva dana, a potom putujem u Calcuttu. Veselim se što ću vidjeti i druge gradove u Indiji.

Nastavio me ispitivati u kojim sam hotelima rezervirala smještaj, a ja sam mu i to otkrila. Što smo duže razgovarali, sve bolje sam se osjećala. Iako je bio prosjak, način na koji se ponašao, na koji je govorio i razmišljao nije mi priličio prosjačkom razmišljanju. Izgledao mi je kao obrazovan, načitan, inteligentan muškarac koji jasno zna što želi i traži od života. U tu se sliku njegovo prosjačenje nikako nije uklapalo. Ne kažem da se nesretne sudbine ne mogu svakome dogoditi, ali iz prosjačkih usta najčešće se ne čuju tako razumne riječi. Kad više nisam znala što bih rekla, niti ga pitala, odlučila sam napokon ući u hotel, iako sam i dalje željela stajati pored toga divnog Indijca. Gosti koji su ulazili i izlazili iz hotela su nas promatrali preko volje, ali njihovi posprdni pogledi nisu mi ništa značili. Iz prosjaka je zračila produhovljenost, smirenost, ljubav prema svemu i svakomu. I sama sam se željela tako osjećati, ćutjeti taj tajanstveni, a opet blaženi duh Indije. Oprostila sam se od lijepog prosjaka. Ispružio je ruku prema meni, pozdravio me na način na koji se mi pozdravljamo, a potom duboko naklonio na način na koji oni to čine. U svemu što je činio bilo je neopisive snage i dostojanstva.

Tko je on? Prosjak ili direktor?

Čim sam ušla u sobu, otvorila sam prozor i pogledala prema dolje gdje su stajali prosjaci ispred hotela. Koliko god da sam gledala, nisam mogla vidjeti lijepog prosjaka. Bacila sam se na krevet, sklopila oči i zamišljala kako bi izgledalo buđenje u njegovom naručju. Moje maštanje nije bilo nimalo nevine prirode. Imala sam nekoliko veza i odnose s muškarcima, ali nikada niti jednog nisam željela kao prekrasnog prosjaka kojem ni ime nisam saznala.

Kad sam zaspala, sanjala sam ga i probudila se žalosna što je snu tako brzo došao kraj.

Bila sam prva koja je sišla u restoran na doručak. Žurno sam pojela pecivo i popila kavu, a potom s puno očekivanja izašla ispred hotela. Na mjestu gdje sam dan prije ostavila lijepog prosjaka, sada je prosilo nekoliko dječaka. Pogledom sam tražila to lijepo lice, ali nije mu bilo ni traga. U tom sam trenutku shvatila da nisam ponijela novčanik. Vratila sam se u sobu, uzela torbicu i novac i ponovno izašla ispred hotela. Ni sama ne znam odakle su se pojavili šverceri koji su mijenjali novac u domaću valutu. Ponudili su mi da kod njih razmijenim novac. Nisam razmišljala, već pogledom tražila najljepšeg prosjaka na svijetu. Izvadila sam novac i taman u trenutku kada smo švercer i ja obavljali primopredaju novčanica, pojavio se upravitelj hotela. Glasno je viknuo.

Švercer je glavom bez obzira pobjegao s mojim novcem, a da mi istovremeno nije platio protuvrijednost eura u domaćoj valuti. Sjetila sam se Muhamedovog upozorenja da je mijenjanje novca na crno zabranjeno i da bih zbog toga mogla završiti u zatvoru. Smračilo mi se. Kao da mi nije bilo dosta što sam ostala bez novca, nego je još i upravitelj hotela vikao na mene iz sveg glasa. Brzo se oko nas okupila nekolicina ljudi, a potom se oglasio upraviteljev mobilni uređaj. Prestao je vikati i javio se. Kratko je odgovarao, a kad je završio razgovor, pozvao me neka pođem s njime. Slijedila sam ga i cijelim se putem pokušavala ispričati zbog svega što se dogodilo. Za razliku od prvobitne ljutnje ispred hotela, upravitelj se iznenada jako umirio. Sve mi je to bilo čudno. Upitala sam ga kamo me vodi, a on je odgovorio: vlasniku i direktoru hotela.

Uplašila sam se kao nikada. Bila sam sigurna da će me vlasnik predati policiji i prepustiti neka se oni dalje bave sa mnom zbog razmjene novca na crno. U sebi sam prekoravala samu sebe, smišljala što ću reći i kako se opravdati direktoru hotela. Upravitelj me odveo do vrata, pokucao i uveo me u veliki, prekrasno namješten ured. Iz naslonjača, koji je bio leđima okrenut prema meni, vidjela sam da ondje sjedi neki muškarac kojem je samo glava i predivna tamna kosa skupljena u konjski rep virila iz naslonjača.

– Smjestite se negdje gdje će vam biti udobno sjediti – začula sam glas dok su mi noge drhtale kao list na vjetru.

– Hvala, ali radije ću stajati – odgovorila sam, jer nisam imala namjeru zadržavati se ni sekundu duže nego što će to biti prijeko potrebno. Željela sam samo što prije razriješiti tu situaciju i napustiti taj luksuzni ured.

– Znate li da je kod nas zabranjena razmjena novca na crnom tržištu? – ponovno se oglasio.

U tom mi se trenutku učinilo da mi je poznat muškarčev glas, ali brzo sam odagnala tu pomisao.

– Znam i iskreno se kajem. Ni sama ne razumijem što mi je došlo, te sam izvadila novac kad me je upitao želim li razmjenu. Možete provjeriti, sav novac sam ranije promijenila upravo u mjenjačnici. Žao mi je. Molim vas, možete li to zaboraviti? Jedini moj grijeh je brzopletost i to što nisam razmišljala. Ostatak novca svakako ću razmijeniti u mjenjačnici. Što trebam napraviti da bih se iskupila? – nisam znala na koji način popraviti pogrešku.

– Izaći sa mnom na ručak – čula sam muškarčev glas, iako mu još uvijek nisam mogla vidjeti lice jer je i dalje bio okrenut leđima i gledao kroz ogromno prozorsko okno ispred sebe. Odgovor me začudio, ali kad sam pomislila da bih mogla završiti na policiji, pristala bih na tisuću ručaka samo da nemam problema sa službenim organima vlasti.

– Pristajem – kratko sam odgovorila i očekivala trenutak kada će se muškarac napokon okrenuti. Naslonjač se polako okretao. Bilo je baš kao scena u filmovima, a on kao da je bio izvrstan glumac kojem su redatelji strogo naredili neka se okreće što polakše da bi izazvao znatiželju i što veću pozornost gledatelja.

– Drago mi je – rekao je kad se napokon okrenuo.

Sve se ono zbilo zbog oklade

Širom sam rastvorila oči i doslovno zinula od iznenađenja. U naslonjaču ispred ogromnog stola sjedio je moj prekrasni prosjak, na neki način i glavni krivac što sam se našla u takvoj situaciji. Da nisam razmišljala o njemu, zasigurno mi nikada ne bi palo na pamet mijenjati novac na crno.

Bio je odjeven u elegantno svijetlo odijelo po zadnjoj modi. Smješkao mi se.

– Što ti radiš ovdje? Kako si ušao? Znaš li što će se dogoditi ako te uhvate? Oboje će nas predati organima vlasti. Lako je tebi, ali što će se meni dogoditi? Strankinja sam u tuđoj zemlji i kako ću se izvući? Otac će poludjeti kad čuje što mi se dogodilo – ispala sam gluplja nego ikada. Pomislila sam da je možda vidio što se dogodilo i na neki način se uvukao u ured vlasnika hotela, te mi, kao protuuslugu za nekoliko rupija prethodnog dana, pokušava pomoći.

– Zašto bi te netko predao organima vlasti? Osim što si samoj sebi nanijela štetu, ništa drugo se nije dogodilo. Ja ih neću pozvati. A, ne učinim li to ja, nitko drugi iz ovog hotela neće se usuditi to učiniti – odgovorio je.

– Da, baš tako. Sigurno svi gledaju na koji će način udovoljiti prosjaku i ženi koja mijenja novac na crno – iako sam ga silno željela vidjeti, u tim me trenucima njegova blizina nervirala. Cijela situacija me plašila.

– Žabac nije uvijek žabac. Istina, jako rijetko se događa, ali ponekad žabac ispadne i princ – rekao je, a potom mi ponovno ponudio neka sjednem. Napravila sam nekoliko sporih koraka do udobnog naslonjača i smjestila se. Polako sam povezivala što sam čula i što vidim ispred sebe. Jučerašnja i današnja slika istog muškarca bile su potpuno kontradiktorne i nisu imale nikakve veze jedna s drugom.

– Što želiš reći? Kakve su to sad opet insinuacije? – upitala sam.

– Zar nije očito? Ne možeš li sama donijeti zaključak?

– I jučer mi je sve bilo očito, a opet se čini da su me oči prevarile.

– Amalija, ja sam Abdul. Vlasnik sam i direktor hotela – predstavio se.

– Je li ovo skrivena kamera ili sanjam neki ludi san? – nisam mogla vjerovati što se događa.

– Ne sanjaš i nitko ne snima nikakvu smiješnu emisiju. Hotel je moje vlasništvo. Tako sam i saznao kako se zoveš. Mi s vrha piramide često imamo mnoge privilegije koje prosjacima nikada nisu dostupne.

– Želiš mi reći da si danas vlasnik hotela? Jučer si bio prosjak? Srećom, ja sutra putujem i neću imati prilike vidjeti što ćeš sutra biti – odvratila sam preko volje i dalje ne shvaćajući pravo stanje.

– Da. Danas sam vlasnik hotela. I, istina je da sam jučer bio prosjak. Sutra ću i dalje biti vlasnik hotela.

– Oprosti, ali prilično sam zbunjena. Zašto bi vlasnik hotela prosio ispred i tražio nekoliko rupija? – zanimalo me.

– Zbog oklade. Prijatelj i ja smo se kladili da ne postoji stvar koju ne bih bio kadar učiniti. Rekao sam da se vara i da mogu učiniti sve što mu padne na um. Rekao je da se kladi u skupocjen sat da nikada neću pristati biti prosjakom ispred vlastitog hotela. Razuvjerio sam ga i dobio sat – osmjehnuo se.

– Ovo je san, samo san, ludi, nemogući san – ponavljala sam glasno i trljala oči da bih se probudila.

U jednom trenutku je Abdul ustao iz naslonjača i prišao mi, te svoje usne prislonio na moje, poljubio me.

– Nije san. Sudbina nas je povezala. I moje i tvoje ime počinje s A. Prezimena nam počinju slovom M. Rođeni smo istog datuma i mjeseca. Tvoja sretna zvijezda te dovela prema meni, a ja sam te sanjao i čekao otkada sam postao dječak. Znao sam, jednom ćeš doći i kad si mi jučer kao prosjaku dala novac, znao sam da si ti žena koju sam oduvijek čekao. Zapravo bih trebao biti zahvalan šverceru novcem. On ne može slutiti koliku mi je uslugu učinio kad te je nagovorio na razmjenu novca. Pogledaj, ovdje na računalu imam nadzor svih kamera. Vidio sam te kad si sišla i izašla iz hotela. To, što te upravitelj uhvatio u razmjeni dogodilo se prstom sudbine, baš kao i izazov mog prijatelja kojeg mi je postavio.

Oboje smo bili izazvani i izazovom dohvatili ljubav – objasnio je.

– Ljubav? Jesam li te dobro razumjela? – znala sam da jesam, ali ipak sam željela da mi to opet ponovi. Iako više nije izgledao kao prosjak, mogao je biti prevarant i ukrasti mi srce, a to nisam željela dopustiti. Svidio mi se na prvi pogled, čak bih se usudila reći da sam ga zavoljela nakon samo nekoliko rečenica koje mi je jučer uputio, ali morala sam biti sigurna u istinitost njegovih riječi. Nisam htjela biti tek jedna u nizu žena koje će prodefilirati kroz njegov krevet. Ja sam bila poštena djevojka i kad mi je već nudio ljubav, morala sam se uvjeriti da je iskrena. Prihvatila sam poziv na ručak. Dugo smo razgovarali, a potom i zajedno večerali. Saznala sam da je jedini sin u imućnog oca. Majka, tri brata i dvije sestre poginule su mu u zrakoplovnoj nesreći. Otac i on vode poslove i njihovi životi posvećeni su jedino stvaranju poslovnog carstva. Govorila sam mu o svojoj majci, svemu što je učinila, ocu i predivnoj maćehi. Bilo mu je drago što ne osuđujem maćehu zbog ponovnog očevog braka i što sam s njom u dobrim odnosima. Izrazio je želju da upozna cijelu moju obitelj.

Idućeg dana nisam otputovala sama u drugi grad kao što je bilo predviđeno. Ostala sam još tjedan dana u New Delhiju, a potom smo zajedno otputovali u Calcuttu. Vodio me u malene gradiće, malena mjesta, ali mjesta koja obiluju svetištima i brojnim produhovljenim ljudima. Od njih sam naučila više nego tijekom cijelog svog života. Tijekom ostatka mog boravka Abdul je sredio sve poslove i dpkumentaciju kako bi sa mnom mogao otputovati u Hrvatsku. Kako li su se samo maćeha i tata iznenadili kad su nas sačekali u zračnoj luci!

– Pošaljem te na putovanje, a ti se vratiš kući sa zetom – našalio se otac kad nas je ugledao i od prve pogodio suštinu svega što se dogodilo u Indiji. Kad je upoznao Abdula, rekao je da je siguran da ćemo imati lijep život. Maćehi se također svidio, ali majka nije bila oduševljena izborom. Kad sam se sjetila kako je ona živjela, nisam previše obraćala pozornost na njezine zajedljive upadice. Ja sam bila potpuno sigurna da sam u Indiji pronašla svoju srodnu dušu. Pola godine kasnije, naša su srca povezana u jedno. Najprije smo se vjenčali u Hrvatskoj, a potom u Indiji i prema njihovim običajima. Dio godine živimo u mojoj, a dio u njegovoj domovini. Rodila sam prekrasnog sina koji je isti otac i od nas troje ne postoji sretnija obitelj. Napokon znam da brak može savršeno funkcionirati i biti predivan za oba partnera. Odlazak u Indiju bio je najbolje što mi se u životu dogodilo. Zauvijek sam zahvalna ocu.


Tags: