This domain has recently been listed in the marketplace. Please click here to inquire.

spamcheckr.com

Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

U Švicarskoj mi se smiješio bolji život

Toga jutra ništa mi nije išlo od ruke – kava je bila prozirna, tost zagorio i sve me nerviralo. Bezvoljno sam prelistavala novine razmišljajući kako se baš ništa zanimljivo ne događa u zemlji i svijetu, kad me je odjednom u moru oglasa jedan ubo u oči. Primakla sam novine bliže da se uvjerim kako nisam pogriješila, ali nije bilo sumnje: ondje je zaista stajalo – moje ime! Ne, nije se nalazilo među osmrtnicama niti među čestitkama za bračne jubileje. Stajalo je nevezano uz ostale rubrike, uokvireno i tiskano masnim slovima. Odmah ispod njega bio je naveden i razlog njegove objave: tražio se nasljednik!

Kao da me netko polio kantom hladne vode kad sam to pročitala, u trenu sam se razbudila Dok sam čitala oglas još jednom iznova, ruke su mi počele tako drhtati da sam trknula šalicu s kavom i prolila je po stolu. Komadić novina već se počeo natapati u lokvi koja se širila munjevitom brzinom, kad sam ih u posljednji čas zgrabila i podigla u zrak. Samo mi je još to trebalo da se uništi takav dragocjen oglas! No, dok sam se žurila spasiti novine, prolila sam još više kave i sad se vruća tekućina našla na mojoj nogavici od pidžame. Ne obazirući se ni na mrlju ni na bol, odmakla sam se s novinama u rukama od stola i još jednom pročitala oglas. Srce mi je počelo divlje tući.

– Pa to ne može biti istina … – mrmljala sam kao oduzeta. – Ja da sam nasljednica?

– Znači, da ponovimo: taj Ignac, koji je nedavno preminuo u Švicarskoj, neki je tvoj rođak? – dečko me gledao otvorenih usta kad sam mu tog popodneva, nakon što sam se cijeli dan bavila istraživanjem obiteljskog stabla, gurnula oglas pod nos.

– To ti govorim! On je brat moga djeda – ponovila sam mu po ne znam koji put, na što se Sven namrštio jer mu još ništa nije bilo jasno.

– Pa nije tako komplicirano! Čovjek je rano otišao živjeti u Švicarsku, tako da ga nikad nisam upoznala. Sad je ondje umro u devedesetoj godini, a kako stoji u oglasu, nema potomke. Očito se radi o velikom nasljedstvu čim se švicarski sud odlučio baciti u ovako opsežnu potragu za nasljednicima. Otkrili su da je Ignac rodom iz Hrvatske i zato su dali oglas u naše novine. Ovdje piše da je bio oženjen i piše tko su mu bili roditelji. Provela sam pola dana u istraživanju rodbinskih veza i, da skratim, svi ti ljudi su u srodstvu sa mnom po očevoj liniji. Budući da moji roditelji više nisu živi, ja ću se morati javiti na taj oglas.

Svenova euforija

Odjednom, kao da se upalila lampica iznad Svenove glave i obasjala njegovo lice.

– Znači, ti se ne šališ. To nije nikakva greška. Nasljedstvo, kažeš? Švicarsko nasljedstvo? – zviždeći je otpuhnuo kroz zube.

– Sve te vaše rodbinske veze o kojima mi govoriš, to doduše ništa kužim, ali moraš se obavezno javiti tom sudu. Tanja, jesi li me čula, odmah! Bit ćemo bogati! Putovanja, luksuzni auti, zabave – bit će to čisto ludilo!

Sven me čvrsto pritisnuo uza se i počeo me ljubiti. Kao mahnit, ali bez prave strasti. Nije mi to odgovaralo pa sam ga odgurnula od sebe. U posljednje vrijeme naša je veza zapala u krizu. Često smo se znali svađati oko sitnica, a ljubili se nismo već odavno. Moram priznati da sam se u posljednjih godinu dana intenzivno bavila mišlju da ga ostavim, ali nikako da prikupim snage da to provedem u djelo. Osim toga, nakon svake svađe on bi se tako umiljavao da bih ja i opet popustila, gajeći nadu da će se stvari poboljšati.

Sad mi se ta Svenova euforija oko nasljedstva nije nimalo svidjela. Na kraju krajeva, ono je pripadalo meni, nismo bili vjenčani, a ne njemu.

– Tanja, ti si suho zlato – dahnuo je prema meni, očito ne primjećujući koliko mi njegovo euforično cmakanje smeta.

Djelovao je kao da je lud, kao da ne primjećuje ništa više oko sebe. U očima mu se ogledao samo novac, ono što je oduvijek u njegovu životu igralo najvažniju ulogu.

– Kad ćeš ih nazvati? – inzistirao je.

– U oglasu ne piše broj telefona, samo poštanski pretinac u Švicarskoj. Morat ću pisati sudu i onda čekati da mi odgovore – odgovorila sam mu suho.

– Čovječe, dotle ću ja ostarjeti! – jauknuo je.

– Mnogo je veća vjerojatnost da ćeš umrijeti od uzbuđenja! – primijetila sam zajedljivo.

– Zar si ti stvarno mrtva hladna na takvu vijest? – gledao me u nevjerici.

Slegnula sam ramenima.

– Sve mi se to trenutno čini tako nestvarnim … – rekla sam, i to je bila istina.

Potrajalo je gotovo dva tjedna prije nego što se pošta vratila iz Švicarske. Sudu sam poslala svoj rodni list i rodni list svoga oca, u kojem se pak pojavljuje ime njegova oca, koji je bio otac i preminulog Ignaca. Sud u Zurichu mi je službenim dopisom odgovorio da bih na osnovi dokumentacije koju sam poslala ja mogla doći u obzir kao nasljednica. Istodobno su mi naveli i termin kad bih se trebala pojaviti u Zurichu, na licu mjesta, s originalnim dokumentima.

Iščekujući odgovor

Dok sam čitala, slova su mi poskakivala pred očima, a svaki mišić na mom tijelu podrhtavao. Navedeni termin padao je za tri tjedna, točno u vrijeme kad sam imala godišnji odmor. Sven i ja nismo još imali nikakve planove po tom pitanju jer, s jedne strane, nismo mnogo razgovarali, a, s druge, nismo imali novca za putovanja, no sad je to ispalo odlično. Kockice su se slagale gotovo nevjerojatnom preciznošću i sve se poklapalo. Nisam imala ništa protiv takvog tijeka događaja.

– I? Je li konačno stigao taj odgovor iz Švicarske? – zanimalo je svakoga dana Svena.

Sad, kad je pismo konačno bilo tu, riječi mi jednostavno nisu prelazile preko usana. Kao da sam se skamenila.

– Pa moraju se već jednom javiti! – prigovarao je kad nisam ništa rekla. – Jesi li napisala dobru adresu? I jesi li nalijepila dobru marku? To je Švicarska, Tanja!

O, kako je samo bio iritantan!

– Znaš – rekla sam mu ljutito – ponekad mi se čini da si ti traženi nasljednik, a ne ja. U svakom slučaju sve te to puno previše zaokuplja!

Sven me uvrijeđeno pogledao.

– Kako to misliš?

– Tako kako sam rekla. Vidjela sam kataloge pokraj tvog kreveta. Sad ih već ima posvuda. Sa skupocjenim satovima, autima, putovanjima …

– Da, i? Zar je zabranjeno maštati? Zašto ne bih već sada razmišljao o tome što ćemo napraviti s lovom kad nam stigne?

Uputila sam dug pogled prema Svenu. Posljednjih tjedan dana nije radio. Javio je na posao da je bolestan, a nije bio. Što si je on zamišljao? Da više neće morati raditi i da će živjeti od mog nasljedstva?

Nevjerojatno! Povrh svega, nitko nije znao o kolikom se nasljedstvu uopće radi. Tijelom mi je prošla jeza. Nikad ranije nisam osjećala takvu odbojnost prema Svenu. U afektu sam slagala:

– Vjerojatno mi se ni neće javiti nitko iz Švicarske jer kopije dokumenata koje sam predala ne potvrđuju da sam u srodstvu s tim Ignacom.

Sven se istinski prepao. Ustuknuo je korak unatrag i zagledao se u mene širom razrogačenih očiju.

– Kako to misliš?

– Tako kako sam rekla!

– Hoćeš reći da ćeš ostati praznih džepova?

Morala sam skrenuti pogled u stranu da ne vidi prezir u mojim očima.

– Da, vjerojatno ću ostati praznih džepova. A ti se moraš vratiti na posao.

Otrovna strelica

Otrovna strelica koju sam mu uputila pogodila ga je svom silinom. On je i te kako dobro shvaćao što sam mu htjela poručiti! Je li se osjećao raskrinkanim? Ne znam što se u tih nekoliko trenutaka dok je stajao kao ukopan odvijalo u njegovoj glavi, ali nakon toga kao da je podivljao. Nije skrivao svoje razočaranje što su mu svi planovi jednim udarcem pali u vodu, kao ni činjenicu da za sve krivi mene. Dok je još do maloprije u meni vidio potencijalnu nasljednicu, za njega sam bila “suho zlato”. Sad više nisam vrijedila ni pišljiva boba. Kakve je sve to imalo veze s ljubavi?

– To bi onda, znači, bilo to, što se tiče nas dvoje – rekla sam tiho nakon što se svađa konačno stišala. Zvučala sam slomljeno, ali moje je srce začudo bilo neozlijeđeno kad sam izašla iz njegova stana. Štoviše, hladnoću koja me dočekala na ulici nisam doživjela kao takvu, već prije kao svježinu. Kao da sam konačno mogla duboko udahnuti i disati punim plućima. Kakvo olakšanje! Do vremena kad sam stigla kući znala sam da sam se već odavno trebala odlučiti na taj korak. No, bolje ikad nego nikad!

Dan prije navedenog termina na sudu sjela sam na vlak i krenula u Zürich. Ponijela sam kovčeg srednje veličine sa stvarima za višednevni boravak jer nisam znala koliko će trajati sudski proces. Sobu sam rezervirala preko interneta u predgrađu Züricha, u jednom jeftinijem pansionu, naravno, koliko se može govoriti o jeftinoći u švicarskim prilikama. Pogotovo je problematično trebalo postati ako bih se, kojim slučajem, kući vratila praznih džepova. Tada bi me cijeli put, za koji sam ušla u minus na kartici, i te kako skupo došao. No, neću gledati crno, mislila sam dok je vlak zatvarao vrata i polako kretao sa zagrebačkog kolodvora. Ako baš sve i propadne, shvatit ću ovo kao mali godišnji odmor koji sam si priuštila!

Zgodni pansion

Pansion u kojem sam unajmila sobu bio je lijepa obiteljska kuća na dva kata, vrlo uredna i odisala je šarmom pretprošlog stoljeća. Široke stepenice vodile su do zelenih lakiranih ulaznih vrata pokraj kojih su bile brojne lončanice s cvijećem. Vlasnica pansiona dočekala me osobno i odvela me na gornji kat u moju sobu. Kroz zaobljen prozor pucao je prekrasan pogled na pitoresknu ulicu.

– Nadam se da ćete se tijekom sljedećih dana osjećati ugodno kod nas – rekla mi je na engleskom s jakim švicarskim naglaskom.

Ja sam se već sad osjećala fantastično! Soba je bila prekrasno uređena, domaćica draga i topla. Kad sam joj to rekla, nasmiješila mi se i rekla kako je podsjećam na njenu djecu. Navodno ih je imala dvoje, moje dobi, koji su njoj i mužu pomagali u vođenju pansiona. Otuda ta obiteljska atmosfera, pomislila sam. Čim je izašla, bacila sam se na krevet i zaneseno se zagledala u stare drvene grede na stropu. Sutra, sutra je bio “dan D”! Tko do tada preživi …

Gotovo pola milijuna švicarskih franaka! Kakav imetak! Ono što sam čula doslovce me oborilo s nogu. Bila sam bogata. Uskoro! Naime, bankovni činovnik, nakon što me proglasio službenom nasljednicom, dodatno mi je napomenuo:

– Trenutno ste vi jedini poznati nasljednik preminulog gospodina Ignaca. Međutim, rok objave još nije istekao. Mi smo obavijest pustili i preko interneta, tako da postoji mogućnost da se javi još netko od potencijalnih nasljednika.

Slušala sam pažljivo, kimajući glavom. To što mi je govorio bilo mi je jasno. No, nisam se osjećala ugroženom. Pa što ako se još netko i javi? Onda ćemo podijeliti to golemo bogatstvo. Još bi ga ostalo dovoljno i za mene!

Nakon tog jutarnjeg sastanka većinu vremena provela sam u pansionu ležeći na krevetu i buljeći u strop, a pred mojim očima izmjenjivale su se slike prekrasne budućnosti.

Što ću prvo učiniti? Možda kupiti kuću iz snova? Ili ne, najprije ću proputovati cijeli svijet! Svakako ću potražiti i novi posao, neki na kojem neću biti “djevojka za sve”. Možda se doškolovati? Za što? Možda za dizajnericu interijera, to mi je oduvijek bila strast. Ili nešto drugo? Koliki snovi! A svi odjednom nadohvat ruke …

Iz sanjarenja me prenuo zvuk ključa u bravi. Netko je upravo ulazio u moju sobu. Skočila sam s kreveta taman kad je u sobu ušao muškarac. Ne znam tko se više uplašio kad su nam se pogledi sreli – on ili ja.

– Oprostite, molim vas – rekao je na engleskom s jednako jakim švicarskim naglaskom kakav je imala i vlasnica pansiona. – Nisam znao da ste se već vratili. Doći ću drugi put.

Šarmantni majstor

Potom je nestao jednako brzo kao što je i ušao. Kad su se vrata za njim već zatvorila, shvatila sam da je u ruci držao kutiju s alatom. Očito je nešto htio popraviti. Znači, majstor. A onda sam se sjetila riječi vlasnice pansiona kako njihova djeca vode brigu o svemu i pomislila da bi to mogao biti njezin sin.

Navečer, kad sam se vratila iz šetnje gradom, ponovno sam ga ugledala. Nosio je kartonske kutije kroz blagovaonicu za goste i stavljao ih u neko spremište iza kuhinje. Budući da sam se cijelo vrijeme ljutila na samu sebe što mu nisam uputila ni jednu jedinu riječ, sada sam mu se odučila obratiti.

– Sljedeći put ću razmisliti o tome da na vanjsku stranu vrata objesim natpis “ne smetaj” – blebnula sam.

Nasmiješio mi se lagano podigavši obrve. Kakve to gluposti pričaš, predbacila sam samoj sebi. Sad će sigurno misliti da ti je posve antipatičan! A bilo je zapravo sasvim suprotno. Bio je tako zgodan, onako visok i tamnokos. Djelovao je sportski i nekako inteligentno.

– No vi, naravno, možete doći u bilo koje doba dana u moju sobu – dodala sam brzo kako bih popravila dojam.

Kad sam shvatila što sam upravo rekla, tamno rumenilo oblilo mi je obraze. Što mi se to događalo? Zašto sam lupetala takve gluposti? Zar sam potpuno zaboravila kako se ophodi s muškarcima koji mi se sviđaju?

Usprkos mom strahu da sam se pokazala u najgorem svjetlu, zgodan neznanac nevjerojatno mi se toplo nasmiješio i ljubazno predstavio.

– Sebastian, drago mi je. Moji roditelji su vlasnici pansiona, a ja im, kao što ste vjerojatno shvatili, pomažem.

Prihvatila sam ispruženu ruku izgovarajući svoje ime. Kako suvišno, pomislila sam istog trena. Ta mogao ga je pročitati i u knjizi gostiju. Osjećala sam kako tonem sve dublje u zbunjenost i plašila se da ću ispasti totalna glupača u njegovim očima, no on mi se i dalje srdačno smiješio. Dok sam se nešto kasnije uspinjala stepenicama na kat, mogla sam osjetiti njegov pogled na sebi. Njegove oči grijale su moja leđa poput dviju vrućih žeravica. Kakav prekrasan osjećaj!

Te noći nisam razmišljala samo o nasljedstvu prije nego što sam zaspala. Moje misli još je više zaokupljao Sebastian. Njegovo se lice pojavilo u mojim snovima, a kad sam se probudila, prva misao opet mi je bio on. Nadala sam se da ću ga uskoro ponovo vidjeti i želja mi se ispunila. Nešto kasnije, naime, u blagovaonici, kavu, najfiniju koju sam ikad popila, dodao mi je upravo on.

Zahvalno sam mu uputila blistav osmjeh i on mi je jednakom mjerom uzvratio. Htjela sam mu nešto reći, no za stolom do mojeg sjedio je jedan par koji je mogao čuti svaku našu riječ pa sam se radije suzdržala. Umjesto toga, kriomice sam ga promatrala kako se ophodi s gostima, diveći se svakoj njegovoj kretnji.

Bliži se rastanak

Povremeno bismo razmijenili poglede koji su govorili više od riječi, da bih na kraju doručka zaključila kako sam se zaljubila!

U petak je trebao isteći rok na sudu u kojem su se mogli javiti eventualni ostali nasljednici, tako da je bilo logično da pričekam taj dan i produljim svoj boravak za još nekoliko dana. Vidjevši da ću ostati dulje nego što sam planirala, Sebastian se radosno nasmiješio.

– Lijepo je što si odlučila još ostati kod nas.

Htjela sam mu objasniti zbog čega to činim, no nisam mu mogla ispričati svoju priču o nasljedstvu. Još sam uvijek imala suviše gorak okus u ustima zbog lošeg iskustva sa Svenom. Možda je svim muškarcima najvažniji novac, razmišljala sam. Iako, iskreno, nisam mogla zamisliti da bi i Sebastian bio takav. Ipak, nisam željela da zna, barem ne još.

– Hoćeš li da te malo provezem po gradu? – ponudio mi se.

Glas mu je pritom zvučao drugačije nego inače. Primijetila sam koliko mu je važno kakav će odgovor dobiti. No, njegova briga je bila potpuno suvišna.

– Rado! – brzo sam prihvatila njegov prijedlog. Izgovorila sam to šapatom jer mi se grlo od uzbuđenja doslovce stisnulo.

Stajali smo vrlo blizu. Toliko blizu da sam mogla osjetiti njegov dah na svom licu. Približio se još malo … ili sam se ja približila njemu? Srce mi je podrhtavalo. Željela sam ga osjetiti tik uz sebe. A onda su se odjednom otvorila vrata. Stigli su novi gosti i Sebastian se morao pobrinuti za njih. Dočekao ih je srdačno, kao da se maloprije nije ništa dogodilo. U trenutku dok su gosti bili zaokupljeni svojom prtljagom, okrenuo se prema meni i šapnuo mi:

– Budi spremna za pola sata!

Osjećala sam kako me podilaze trnci po cijelom tijelu od uzbuđenja.

Sebastian je poznavao svaki kutak Züricha i bio je sjajan domaćin. Dok smo razgledavali grad, pričali smo jedno drugome o sebi, o svojim snovima.

– Želio bih se jednoga dana osamostaliti i podići vlastiti pansion, možda čak hotel – rekao mi je.

– Meni se jako sviđa ovaj vaš – brzo sam dodala.

– Da, ali pregazilo ga je vrijeme. Neke stvari bi se mogle poboljšati a da se ne uništi šarm staroga. Imam ja o tome već neke svoje predodžbe.

Kad smo sjeli u jedan kafić na kavu, skicirao mi je na salveti kako bi pansion njegovih snova trebao izgledati. Trebao je biti velik, moderan, a opet imati taj domaći šarm koji su ljudi tako voljeli. Njegovo oduševljenje prešlo je i na mene.

– To zvuči fantastično – priznala sam iskreno.

Miješao je svoju kavu. Odjednom je postao vrlo tih.

– Da … – promrmljao je zamišljeno. – No, ni najsjajniji snovi ne vrijede mnogo kad je čovjek sam …

Shvaćala sam vrlo dobro što je želio reći. Ja sam u subotu trebala otputovati i više se nikad nismo trebali vidjeti. Odjednom me preplavio neki čudan osjećaj. Naslonila sam glavu na njegovo rame, uhvatila ga ispod ruke i pripila se uz njega.

– Jesi li ti sam? – upitala sam ga izazovno, ali s osmijehom koji je smjesta odagnao sjenu s njegova lica.

Sebastian nije dugo čekao. Smjesta mi je dao odgovor u obliku dugog i strastvenog poljupca. Onakvog kakav sa Svenom nikad nisam doživjela.

– A ti? – upitao me kad smo se razdvojili. – Moraš li se vratiti u Hrvatsku?

Zatresla sam glavom.

– Ondje me nitko ne čeka …

Zajednički san

Sljedećeg jutra znala sam što mi je činiti: morala sam reći Sebastianu za nasljedstvo. Morala sam mu se povjeriti. Mogli smo zajedno podignuti pansion njegovih snova. Učiniti ga našim zajedničkim snom. Prethodnog dana, dok smo razgovarali o tome, rekao mi je kako bismo morali početi praktički od nule. Kako bi nam njegovi roditelji pomogli, ali da bismo se morali osloniti na vlastite snage. Tada sam mu rekla da je to što se mene tiče u redu.

Kasnije sam si predbacivala zašto mu nisam rekla istinu. Pa on te voli i ti voliš njega! Cijelu noć sam se borila s takvim mislima, da bih pred jutro donijela konačnu odluku. Jedva sam čekala da ga vidim, no tog jutra Sebastiana nije bilo u blagovaonici. Umjesto njega dočekala me njegova majka.

– Jeste li dobro spavali? – upitala me srdačno. – Nadam se da ste vidjeli nešto od našeg lijepog grada, zar ne?

Kimnula sam glavom.

– Sve to mogu zahvaliti vašem sinu – rekla sam.

– Sebastianu? Vas dvoje se poznajete? – upitala me uz značajan smiješak. Mogla sam jasno vidjeti da joj je drago.

– Sebastian je morao otići nešto obaviti, vratit će se za otprilike jedan sat – rekla je.

Mislim da je moje razočaranje bilo toliko očito da me čak i ona sažalno pogledala. Jedan sat? To mi se činilo kao cijela vječnost dok sam izgarala od želje da mu kažem prekrasne novosti.

– Imam novac za naš pansion. Naslijedila sam čitavo bogatstvo. Zamisli, saznala sam to iz novina … – namjeravala sam mu šapnuti na uho.

To što nije bio ovdje i što mu to nisam mogla odmah reći dovodilo me do čistog ludila.

U jednom trenu, dok sam ostala sama za stolom, zazvonio mi je mobitel. Bio je nepoznat broj, no kad sam se javila, shvatila sam da se radi o službeniku s kojim sam razgovarala na sudu.

– Nema sumnje, gospodin koji je jučer stigao k nama s dokumentacijom pokojnikov je nećak – čula sam ga kako mi govori. – Očito je da je preminuli imao dva brata. Jedan je, kao što znate, bio vaš djed, a drugi je bio otac dotičnog gospodina koji nam se javio.

Sad više ni ja, kao što bi rekao Sven, nisam ništa kužila. U glavi mi je šumilo i samo mi je jedno bilo jasno: taj nećak, koji se pojavio niotkuda, bio je u nasljednom redu ispred mene!

– Žao mije, gospođice – rekao mi je službenik.

Nevjerojatno! Dogodilo se upravo ono što nisam držala mogućim: nisam dobila ništa od nasljedstva. Baš ništa!

Dok sam ulazila u taksi ispred pansiona kako bih se našla s tim novim nasljednikom na sudu, gotovo sam se sudarila sa Sebastianom.

– Odmah se vraćam. Moram nešto raščistiti! – doviknula sam mu kroz otvoren prozor auta.

Još sam kratko mogla vidjeti njegovo zbunjeno lice, a onda mi je nestao iz vida. Tko zna što je mislio. Možda da odlazim zauvijek. No, valjda je primijetio da kod sebe nemam kovčege.

Zaista, nije postojala nikakva sumnja: Ignacov nećak bio je zakoniti nasljednik svega. Meni nije pripadalo ništa. Bio je to muškarac star oko sedamdeset godina i nisam mogla da se ne zapitam što će njemu toliki novac. Pogotovo zato što se po skupocjenom odijelu, satu i autu činilo da mu ne treba.

Bio mi je antipatičan, a očito i ja njemu jer je sa mnom razmijenio samo nekoliko osnovnih riječi. Kad je sve bilo razriješeno u njegovu korist, oprostili smo se ukočeno i formalno, iako smo bili daljnji rođaci. Vrhunac svega bila je njegova drskost kad je otvorio svoju aktovku i ponudio mi sto eura za putne troškove!

– Hvala! – odbila sam ledenim glasom dok je u meni sve kipjelo od bijesa.

Ništa od novca

Ni sat kasnije bila sam u Sebastianovu naručju. Plakala sam i bjesnjela jer se više ništa nije dalo promijeniti. Sve sam mu ispripovijedala kroz suze. Ništa nije ispalo onako kako sam zamišljala. Dok me slušao, šutio je, ali me cijelo vrijeme gladio po kosi.

– Bilo bi predivno da si naslijedila taj imetak – šapnuo je privijajući me uza se. Naravno, i on je zasigurno bio razočaran. U to sam bila uvjerena. Ali, onda je nastavio govoriti.

– Bilo bi tako lako ostvariti naše snove. No, bi li tada jednako vrijedili kao i da smo se trudili da ih sami ostvarimo? Tanja, glavu gore! Mi ćemo uspjeti i bez tog novca! Štoviše, kad sami zasučemo rukave, uspjeh će biti još i slađi. Bit ćemo ponosni što smo stvorili nešto vlastitim snagama. Moći ćemo jednoga dana pričati našoj djeci kako smo se probijali do uspjeha …

Dok sam ga slušala, odjednom me prožeo osjećaj tako snažan poput snopa sunčeva svjetla. Bila je to čista sreća. Što sam zapravo izgubila? Ništa! S druge strane, beskrajno sam mnogo dobila: glavni zgoditak na lutriji, nasljedstvo svih nasljedstava – najdivnijeg muškarca na svijetu! Partnera koji je bio kao stvoren za mene, svoju srodnu dušu. Znala sam da ću sa Sebastianom biti sretna.

Moj put u Švicarsku nije bio uzaludan. Da, nisam više ni najmanje sumnjala u to: ja sam osvojila najveće bogatstvo!