Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije:
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Volio je samo novac

Zabavljali smo se pune tri godine za vrijeme studija, pa sam vjerovala da smo se dobro poznavali prije nego što smo se odlučili na brak. Kad sam Miroslava tek upoznala, po njegovim manirama, odijevanju, kao i mjestu stanovanja u centru grada, pomislila sam da je iz vrlo imućne obitelji koja mu može priuštiti pristojan studentski život, dok sam ja zbog skromnih materijalnih prilika moje samohrane majke, uvijek bila na rubu siromaštva.

Svojim me roditeljima na selo odveo tek kad smo diplomirali i odlučili se vjenčati. Tada sam ustanovila da se oni itekako muče za svaki novčić kojeg daju svom sinu za školovanje. Stariji mu brat Ivan bio je oženjen vrlo radišnom ženom Vericom, te su se bavili uzgojem svinja u tovu i zajedno s roditeljima radili na seoskom imanju baveći se svim i svačim. U kući je bilo svega u izobilju osim novaca, čega u seljaka uvijek nedostaje. Moji prvi dojmovi o toj obitelji bili su vrlo pozitivni, a pogotovo mi se svidio odnos svekrve i snahe, pun uzajamnog poštovanja i razumijevanja, što sam zapazila tog istog dana.

– Ne diži tu vreću, Verice! Jesam li ti lijepo rekla da ćeš do porođaja poslovati samo oko štednjaka, a ovo ostalo prepusti nama koji možemo raditi! – govorila je svekrva Mara svojoj snahi na kojoj se jedva i primjećivala trudnoća. – Jesi li primijetila da je naša Verica trudna? -obratila mi se, napomenuvši da će unuka prije dobiti od mlađeg sina, jer se i oženio prije svog starijeg brata, što baš i nije po uhodanom redu i običajima sela.

– No, što se tu može! Školovani se ljudi uvijek kasnije žene pa je tako i s našim Miroslavom, ali imate i vas dvoje vremena za obitelj.

Seoska svadba ne dolazi u obzir!

Promatrajući ih tog dana i slušajući svoju buduću svekrvu, mogla sam samo poželjeti da što skorije postanem članom te složne i ljubavlju povezane obitelji, iako mi se u tu idilu nije uklapao i Miroslav. Na njihov topli doček, on je ostao hladan, pozdravljajući se samo pružanjem ruke poput državnika, bez zagrljaja kakvim je mene dočekala mama Mara i otac Matija. Dapače, primijetila sam da je odnos dvojice braće hladan, bez emocija, čak i poprilično zategnut, iako su to nastojali prikriti.

– Onda, sine, kad će vjenčanje? – upitao je otac Matija. – Usput ćemo proslaviti i tvoj diplomski pa neka se zna da je moj sin postao akademski građanin… – rekao je, predlažući da napravimo pravu slavonsku svadbu, a što je Miroslav saslušao namrštena lica, prekinuvši oca u njegovom izlaganju:

– Ne troši riječi na gluposti, oče! Seoska svadba nikako ne dolazi u obzir. Nas dvoje se slažemo u tome da ne bacamo novac na nepotrebno slavlje, jer se namjeravamo vjenčati samo uz prisustvo svjedoka i skromnu večeru – odgovorio je.

– Ako ste se vas dvoje već o tome dogovorili, ne bih se htio miješati! No, što se tiče troškova svadbe, podrazumijeva se da ti brat, koji nasljeđuje imanje, na to računa – rekao je otac pogledavši Ivana.

– Kao prvo, nismo čuli što o svadbi misli Lidija! Reci, ne bi li željela da ti taj dan ostane u najljepšem sjećanju, kao što je ostao Verici i meni naš dan vjenčanja. Odlazak pred matičara sa samo dva svjedoka djeluje mi nekako jadno i prazno – obratio mi se Ivan.

– Ja nemam ništa protiv seoske svadbe jer sam i sama sa sela, pa bi i moja mama naravno učestvovala u troškovima oko svega…

– O čemu to pričaš, Lidija? Nismo li se već dogovorili o tome, a valjda smo nas dvoje jedini koji o tome odlučuju – rekao je povišenim glasom Miroslav, iako se ja nikako nisam mogla sjetiti tog našeg nazovi dogovora. – A ti brate, ako si spreman odriješiti kesu, taj ću novac rado primiti da namjestim stan kojeg ću dobiti od firme čim počnem raditi – završio je.

Ivan je problijedio ali ništa nije odgovorio, pa je umjesto njega otac objasnio da se ne radi o novcu kojeg baš i nemaju na hrpi, jer oni za svadbu imaju većinu potrepština u kući, a mnogi od rodbine im duguju uzvrat, jer su u posljednje vrijeme bili u pet svadbi. No, moj se Miroslav nije pokolebao pa je to bio kraj razgovora o očevom prijedlogu.

Mene je zasmetalo što Miroslav na očeve riječi samo odmahuje rukom kao da on priča neke gluposti. Uskoro smo se oprostili i otišli od tih ljubaznih ljudi.

– Znao sam ja da od svog brata nemam što očekivati. Radi od zore do mraka, a nikad nema novaca kao i naš otac. Hvala im lijepa na njihovoj seoskoj svadbi kojom bi se Ivan htio iskupiti – ljutio se Miroslav čim smo sjeli u auto, govoreći o bratu i ocu s podcjenjivanjem kao o nesposobnjakovićima kojima će on uskoro pokazati da je sposobniji. Miroslav je doista bio snalažljiv pa je posao našao još za vrijeme studija, a raditi je počeo odmah nakon diplomskog. Ja sam morala čekati početak nove školske godine, odnosno ljetne praznike, da u natječajima potražim mjesto na nekoj od škola.

Mislio je samo o zaradi i novcu

Vjenčali smo se onako kako je to i zamislio moj muž, bez pompe i bilo kakve svečanosti. Meni je odgovarala skromna svadba kao i mojoj mami koja je na moje školovanje potrošila posljednji novčić, a nikog drugog od bliskog roda nisam imala. Budući da nisam uspjela dobiti posao na neodređeno vrijeme, kao profesorica hrvatskog i književnosti, uskočila sam na zamjenu za vrijeme porodiljnog dopusta jedne kolegice, smatrajući da je za početak i to prihvatljivo, dok je Miroslav na svom radnom mjestu u banci ubrzano napredovao.

Kad god bih ga vikendom podsjetila da bismo trebali posjetiti njegove roditelje, uvijek je govorio da ima posla. On je doista sate provodio za računalom, a da uopće nisam znala što on ustvari radi. Budući da sam se i ja trebala spremati za nastavu, nije me njegov posao mnogo zanimao, tim više što se on ljutio kad bih ga bilo što upitala.

Prošle su tako i tri godine, a ja sam još uvijek radila na određeno vrijeme, uglavnom na zamjenama, jer ponuda za stalno zaposlenje u gradu nije bilo. Potražnje za mojom strukom bilo je u udaljenijim mjestima kamo bih trebala putovati autobusom, ali moj suprug to nije dozvolio. Ni čuti nije želio za to.

– Ili ćeš dobiti radno mjesto negdje u našem gradu, ili ćeš se pozdraviti sa svojim profesorskim zvanjem – rekao je Miroslav odrješito, čije sam mišljenje kroz protekle tri godine naučila poštovati, ali ovaj put sam ipak upitala:

– Kako to misliš da se pozdravim sa svojim pozivom? Što bih ja drugo mogla u životu raditi osim da odgajam mlade, da im usađujem ljubav prema čovjeku uvodeći ih u svijet umjetnički napisane riječi, razvijam u djece plemenitost i poštenje…

– Mani se fantazija o poštenju i plemenitosti! Život je posve nešto drugo. Najvažnije od svega u životu je imati dovoljno novca, a u tvom ga pozivu nećeš nikad imati – grubo me prekinuo spuštajući me na zemlju. – Što si u protekle tri godine zaradila osim što si plaćala prijevoz i trošila na polugotova jela umjesto da smo se hranili kao ljudi. Nisam li ja svojom zaradom namjestio stan i otplatio više od polovice kredita za auto? Jesi li se ikad zapitala otkuda mi taj novac? Jesi li uopće primijetila da svakodnevno radim kod kuće nakon odrađenog radnog vremena u banci. U tom dodatnom poslu je veća zarada nego u redovitoj plaći. Tu leži zaradama ne u tvojim idealima, draga moja profesorice! – otresao se na mene.

Zarada i novac, te najčešće spominjane riječi u našem domu, počele su mi odzvanjati u glavi, a zajapureno lice mog supruga, kad je govorio o svom načinu zgrtanja novca, otkrilo mi je posve nepoznatu crtu njegova karaktera.

Nije sve u novcu, Miroslave!

U Miroslavu više nisam mogla prepoznati čovjeka za koga sam se udala, smatrajući ga intelektualcem širokog pogleda na sve ljudske djelatnosti, bez podcjenjivanja bilo čijeg poziva pa tako i prosvjetarskog kojeg sam s mnogo ljubavi odabrala i željela u njemu naći svoje mjesto pod suncem. Tek što smo zakoračili u zajednički život, spoznala sam da je mom suprugu novac jedino mjerilo svih ljudskih vrijednosti. I dok sam u mislima analizirala karakter svog muža, on je izlagao svoje zamisli o mogućnostima još veće zarade ako se u poslu ujedinimo.

– Kad bih mogao preuzeti sve ponuđene mi honorarne poslove, uskoro bismo imali novca za veći stan negdje u centru grada, jer ovo prigradsko naselje u kojem živimo smatram samo privremenim boravištem. Ovakve glomazne stambene zgrade su za ljude koji će čitavog života ovisiti o plaći koju zarade u firmi, a vežu kraj s krajem od prvog do prvog, jer ne znaju iskoristiti svoje znanje. Među takve upravo spadaš i ti, Lidija! Zato i želiš raditi u školi za svoju bijednu plaćicu…

– Ali, Miroslave, ja volim svoje zanimanje jer sam ga s ljubavlju izabrala, pa ću ove godine prihvatiti radno mjesto i van grada, gdje se još uvijek traže profesori…

– Vidim, ti uopće nisi shvatila što ti želim reći jer i dalje fantaziraš o svom “časnom” profesorskom pozivu. Čak si spremna gubiti vrijeme na putovanja, umjesto da se preorijentiraš na posao koji donosi zaradu, o čemu sam ti upravo govorio. Završila si fakultet što znači da nisi glupa pa ćeš zasigurno lako svladati osnove računovodstva i prionuti unosnom poslu koji donosi veliku zaradu. Uplaćivat ću ti mirovinsko osiguranje pa ćeš jednog dana imati veću mirovinu od svih svojih kolega, a da ne govorim o mogućnostima štednje. Za svoj ćeš posao dobivati polovicu profesorske plaće što slobodno možeš štedjeti za crne dane – ushićeno je obrazlagao svoju zamisao o zgrtanju novca, dok se meni od njegovog oduševljenja dizala kosa na glavi.

– Nije sve u novcu, Miroslave! Da iskreno priznam, ne znam kako bih se snašla u svijetu brojki, jer sam ja ipak profesorica književnosti…

– Sad si doista pretjerala, Lidija! Ja govorim o velikim mogućnostima zarade, a ti i dalje tupiš o književnosti. Zar nisi pomislila kolike bismo koristi mogli imati od toga da radiš kod kuće?

– Možda si u pravu, Miroslave! Vjerujem da ću potrebne vještine savladati, a budem li kod kuće, možemo imati dijete. Bliži nam se trideseta pa nemamo više što čekati. Brat ti je mlađi pa mu je već drugo dijete na putu -počela sam se oduševljavati suprugovom idejom, ali se on potrudio da moje oduševljenje brzo splasne.

– Tebi je jezik uvijek brži od pameti! Ne misliš valjda da mi uzor treba biti moj brat, primitivac, koji ni o čemu drugom ne vodi računa osim da nahrani svinje i legne uz svoju ženu. Mogu oni izrađati i desetero djece, a mi ćemo o potomstvu razmišljati tek tada kad za djecu stvorimo materijalne uvjete, jer ja neću naslijediti očevo imanje kao moj brat u čije sam se ime odrekao svog dijela nasljedstva zato što me uzdržavao u vrijeme školovanja. Stoga nikakva tvoja trudnoća ne dolazi u obzir dok ne preselimo u veći stan na ljepšem mjestu i dok ne steknemo pristojnu ušteđevinu. U poslu u kojeg te želim uvesti neće biti vremena za izigravanje domaćice i majke, već ćemo biti partneri. Sve drugo će doći samo po sebi, a za djecu uvijek imamo vremena. Djeca su, draga moja, samo velika briga i trošak, a da bi mogao trošiti, moraš najprije zaraditi, je li tako ili nije?

– Ali, Miroslave…

– Nema “ali”! – grubo me prekinuo kad sam mu htjela reći da nije u pravu kad kaže da za djecu uvijek ima vremena.

Nisam imala snage ni volje za daljnje prepirke pa sam se složila s njegovim prijedlogom da me pouči osnovama računovodstva koliko će mi trebati u poslu o kojem mi je govorio. Opraštajući se u mislima od svojih iluzija o profesorskom pozivu, pokušavala sam naći opravdanje za napuštanje voljenog posla.

Jedino društvo bilo mi je računalo

Prisjećala sam se ponižavajućih trenutaka koje sam doživljavala tražeći zaposlenje.

Proletio mi je tako glavom jedan od najsvježijih doživljaja kad sam proteklih ljetnih praznika donijela zamolbu na školu u kojoj je bio direktor gimnazijski kolega mog supruga, pa sam mu se htjela osobno obratiti za preporuku, jer sam shvatila da su poznanstva najbolji put do radnog mjesta.

– Željela bih razgovarati s ravnateljem – smjerno sam rekla tajnici, pružajući joj svoju zamolbu i priložene dokumente. Podigla je glavu prostrijelivši me pogledom punim prijekora i omalovažavanja.

– Dobit ćete pisani odgovor kao i ostali kandidati. Zamolbu ste predali i možete ići jer imam i drugih poslova – hladno mi je odbrusila. Izašla sam povrijeđena njenim ponašanjem, želeći da mi se takvo poniženje više nikad ne dogodi. Prihvatim li suprugov prijedlog, moći ću takve gledati s visine, razmišljala sam pronalazeći sve više argumenata za svoju odluku da prestanem slati uzaludne ponude za radna mjesta koja su i prije raspisanog natječaja najčešće bila već raspodijeljena. Mada je moj profesorski poziv bio sušta suprotnost gomili brojki s kojima se barata u računovodstvu, uz suprugovo uporno poučavanje brzo sam ovladala tom vještinom.

Ponude poslova su pljuštale, pogotovo u vrijeme završnih računa, a novac se na našem računu gomilao. Moje prosvjetarske ideale polako je potiskivalo oduševljenje velikom zaradom, životom u kojem se ni u čemu nije oskudijevalo. Mogli smo si priuštiti luksuzno ljetovanje, putovanja, izlaske, ali smo sve te blagodati premalo koristili neprekidno upregnuti u posao. Ni jednu ponudu privatnika, posebno ugostitelja, nismo odbijali pa smo bili poslom zatrpani. Sjedeći za računalom i buljeći u ekran, život je prolazio pokraj mene jer više nisam odlazila čak ni na tržnicu, pa sam odbijala i druženje sa susjedom koja me često pozivala na kavu i čašicu razgovora. Moj muž je ipak dio dana provodio na svom radnom mjestu, među ljudima, dok je moje jedino društvo postalo računalo. Toliko sam se usamila da sam ljude jednostavno izbjegavala.

Trudnoća me razveselila

Uplatili smo novi stan koji je trebao biti useljiv za nekoliko mjeseci pa sam smatrala da je vrijeme da se prestanem štititi od trudnoće, ali o tome nisam htjela razgovarati s Miroslavom bojeći se da će pronaći nove razloge za pomicanje odluke o proširenju naše obitelji. Moj ambiciozni suprug je napredovao na poslu pa je kao rukovoditelj jednog odjela počeo odlaziti na poslovna putovanja. U prvo sam vrijeme očekivala da će mi, vraćajući se s putovanja, donijeti poneku sitnicu i obradovati me poklonom u znak pažnje, ali ništa od toga. Jednom se ispričao da nije sklon bacati novce na skupe darove, a bezvrijedne sitnice ne želi gomilati u kući, pa više ništa nisam ni očekivala.

Početkom proljeća otputovao je u Pariz. Tih sam dana osjetila tipične simptome trudnoće pa sam otišla liječniku da mi potvrdi jesam li doista zatrudnjela, kako bih tu radosnu vijest sa sigurnošću mogla reći svom suprugu. Oduševljena liječnikovom potvrdom, priredila sam pravu svečanost prigodom njegovog povratka.

– Čemu mogu zahvaliti takav doček? Da možda ne očekuješ poklon iz Pariza? – upitao je ugledavši upaljene svijeće i moje nasmijano lice.

– Ne, dragi, najljepši poklon za nas oboje uslijedit će za osam mjeseci. Konačno ćemo i nas dvoje postati roditelji, a to se mora proslaviti! – zasjala sam od sreće.

– O čemu ti to govoriš, Lidija? Umoran sam od poslova i putovanja pa možda ne shvaćam…

– Trudna sam, Miroslave, a u tridesetoj je velika radost spoznati da su sve moje bojazni oko trudnoće, bile nepotrebne. Je li sad shvaćaš o čemu govorim? Naša beba je na putu, a prije nego bude rođena, uselit ćemo u novi stan. Sve se odvija po planu – izrekla sam prilično mlako, gledajući suprugovo smrknuto lice. Nije mi prišao i zagrlio me, kako sam to očekivala, ali sam ga u isto vrijeme i opravdala poznavajući njegovu pomalo čudnu narav. Kad je u pitanju bio bilo koji problem, trebalo bi mu više vremena da prihvati novonastalu situaciju, mada ovo nije bio problem već događaj za radovanje.

-Trudna si, kažeš! Jesi li sigurna u to što govoriš? Ako je tome tako, onda si me prevarila da koristiš zaštitu…

– Sigurna sam jer sam bila kod ginekologa koji mi je to potvrdio -izlanula sam i ne sluteći što me očekuje.

Želio je da napravim pobačaj

Tko ti je dozvolio da ideš liječniku, još k tome, ginekologu? Znaš li ti da ja ne podnosim pomisao da te netko drugi dira pa bio on i liječnik! Bio sam uvjeren da nisi spremna na takvo poniženje, no budući da jesi, lakše ćeš podnijeti pobačaj, jer bi nam tvoja trudnoća kao i dolazak neplaniranog člana obitelji, poremetili sve naše planove – slušala sam ne vjerujući vlastitim ušima ali i svjesna da će, ako bilo što progovorim, uslijediti žučna rasprava kakvu sam najmanje željela. O pobačaju što ga je spomenuo nisam htjela ni čuti. Neće on gospodariti mojim tijelom ma koliko god nasilno provodio sve svoje želje, bila sam odlučna konačno mu se usprotiviti. Nakon fijaska kojeg sam doživjela svojom tobože svečanom večerom, bez riječi sam se pokupila na spavanje.

Nekoliko dana smo bili u zategnutim odnosima i razgovarali samo o poslu, sve do one večeri kad smo bili pozvani u kuću jednog od privatnika, građevinara, za kojeg smo radili godišnji obračun.

Gospodin Jure i njegova supruga Sonja priredili su večeru na koju su pozvali i svoje kompanjone. Već tijekom večeri postalo mi je jasno da je to poslovna večera, jer su se odmah nakon jela muškarci povukli u Jurin radni kabinet na poslovni dogovor.

– Mi ćemo obaviti muške razgovore, a vas dvije se zabavite s klincima, jer zbog njih ionako ne mogu doći do riječi – ispričavajući se što mi odvodi muža, Jure je ukorio svoju ženu zbog preživahnog ponašanja desetogodišnjeg Kristiana i sedmogodišnje Dore. – Uostalom, vi ste po zanimanju profesorica pa znate kako bi izgledala nastava kad bi učenici vodili glavnu riječ. Pametno ste učinili što ste izabrali drugi, unosniji posao, jer su danas djeca doista nemoguća – dodao je Jure, dok su se na Sonjinom licu izmjenjivale boje ljutnje i nelagode.

Zar je i taj čovjek lišen svih drugih emocija osim ljubavi prema novcu, proletjelo mi je mislima što ih je prekinuo Sonjin glas.

– Moj Jure samo tako govori, a nema toga što ne bi učinio za svoju djecu, jer za koga na kraju krajeva toliko i radi, ako ne za njih.

Nego, recite mi kamo ćete ovog ljeta na godišnji? Čujem da se vaš suprug sprema u Japan! Baš vam zavidim, gospođo Lidija! Iskoristite priliku dok vas za kuću ne privežu djeca kao mene. Doduše, meni pokraj njih nikad nije dosadno, a moj se muž i nema vremena baviti njima. Toliko je zaokupljen poslom da više zajedno niti ne ljetujemo.

Ponovni medeni mjesec u Japanu

Ne znam kamo nas to vodi. Imam svega, a nemam nikakva zadovoljstva. Ponašamo se kao da je još jedan život pred nama, a godine jure kao u galopu. No, valjda tako mora biti kad sam se dobrovoljno odrekla vlastite karijere da bih služila mužu i djeci – nije Sonja skrivala svoje nezadovoljstvo kojemu nisam mogla dokučiti pravi razlog. Jer, kad sam došla u njihovu raskošno uređenu veliku kuću, pomislila sam da tu živi sretna obitelj kakvom su mi se i učinili na prvi pogled, da bi se već za koji sat raspukla vanjska ljuštura. Ipak je činjenica da svaki od nas u sebi nosi tajnu koja ga čini ranjivim, pa nisam ni pokušavala proniknuti u razloge koji tu zgodnu i bogatu ženu čine nezadovoljnom. Budući da nismo bile dovoljno bliske, nisam joj ni pokušala otkriti kakvi problemi mene muče pa sam je te večeri i ostavila u uvjerenju kako sam ja velika sretnica.

– Ova mi je posjeta potpuno otvorila oči, a nadam se i tebi – započeo je moj suprug čim smo sjeli u auto. Budući nisam imala pojma na što cilja, šuteći sam čekala objašnjenje. – Vidiš li, Lidija, koliko su njih dvoje stekli, a samo su nekoliko godina stariji od nas! Imaju kuću poput dvorca, dok nas dvoje nismo još uspjeli pribaviti ni pristojni stan, a ti bi htjela da se opteretimo djecom. Odlučio sam da napraviš pobačaj i nemoj mi se ni slučajno suprostavljati! Kad se materijalno sredimo, imat ćeš vremena za rađanje – slušala sam suprugove riječi, želeći iskočiti iz kola, vrisnuti, udariti ga, učiniti nešto čime bih izbacila iz sebe bijes koji me gušio i onemogućavao da progovorim. On je valjda moju šutnju shvatio kao pristanak te mi je priznao da je već ugovorio pobačaj s liječnikom koji to radi u ilegali kod svoje kuće.

Iako sam pobačaj smatrala neoprostivim činom, popustila sam pod suprugovim pritiskom i nagovorima, jer na kraju krajeva, nisam željela da naše dijete na ovaj svijet dođe neželjeno. Osjećaj poniženja, praznine i kajanja kojeg vjerojatno doživi svaka žena nakon pobačaja, teško je opisati suvislim riječima. Tih sam trenutaka mrzila samu sebe, a ponajviše svog muža koji me na to natjerao, pa je to ujedno bio početak pucanja naše emotivne veze. Kao da je tim činom isparila sva ljubav i bliskost koja nas je do tada povezivala, na svaki bih se njegov pokušaj nježnosti jednostavno ukočila, a povremeno vođenje ljubavi svelo se na obavljanje bračne dužnosti, što je za mene postalo pravo mučenje. S tugom sam se prisjećala dana kad sam Miroslava voljela svim srcem i dušom dok smo još oboje ovisili o roditeljima i sanjali o samostalnom životu, a otkad smo osjetili slast novca, kao da je iz našeg odnosa nestalo svake čari. On je, obuzet željom za bogatstvom, i mene pretvorio u stroj za zgrtanje novca, a otkad mi je uskratio želju da postanem majkom, moja se ljubav polako hladila i prelazila u tupu ravnodušnost. Vjerojatno je moj suprug primijetio promjenu u mom ponašanju pa me pokušavao oraspoložiti, vratiti barem djelić naše nekadašnje bliskosti.

– Ne znam koliko ti je poznato stanje našeg računa ali ja sam zadovoljan. Stan smo u potpunosti isplatili, no još uvijek imamo dovoljno za putovanje u Japan jer silno želim upoznati tu daleku zemlju marljivih i sposobnih ljudi. Bit će to naš pravi medeni mjesec kakvog si nismo mogli priuštiti kad smo se ženili, jer smo bili puka sirotinja – rekao je.

Tu riječ “sirotinja” izgovorio je s gadljivošću i prezirom da sam se naježila, i naravno, tog su mi trenutka poletjele misli u moj i njegov skromni seljački dom. Možda upravo iz razloga što jedne i druge smatra sirotinjom, nerado odlazi u posjete odbijajući svaki moj prijedlog o tome. Već sam zaustila da kažem kako bismo prije odlaska na putovanje, trebali obići njegove roditelje i moju mamu, ali sam isto tako znala da ću pokvariti njegovo oduševljenje u planiranju putovanja pa sam odustala. Možda mi moj muž ipak želi ugoditi, odvesti me na putovanje na kojem bismo se vratili jedno drugome, barem na kraće vrijeme pobjegli od jednolične svakodnevice ispunjene brojkama, počela sam se radovati tom našem prvom zajedničkom putovanju.

Vjerojatno ću mu nakon njegovih nastojanja da mi ugodi, lakše oprostiti što me prisilio na pobačaj, razmišljala sam sve pomirljivije, čak opravdavajući njegovu nezajažljivost za stjecanjem novca bez kojeg nikad ne bih ni pomisliti mogla na jedno takvo skupo putovanje. Tako sam promišljala psihički se pripremajući za naš “medeni mjesec”, kako je to najavio Miroslav.

Zar da ovako nastavim život?

Naravno da ću to putovanje poslovno oplemeniti. Tamo su jeftini kvalitetni fotoaparati i kamere pa ćemo ih nekoliko prenijeti i ovdje prodati mnogo skuplje, te na taj način vratiti dio potrošenog novca – njegove su riječi prekinule moje sanjarenje, jer su mi se učinile poput hladnog tuša.

Od tog sam trenutka izgubila volju za putovanjem i dok sam ja smišljala kako naći razlog za odustajanje od puta, iznenada sam se razboljela. Nakon visoke temperature i bolova,u trbuhu, liječnik je konstatirao upalu jajnika. Budući da još nisam rodila, liječnik mi je preporučio striktno pridržavanje naputaka u liječenju, što je podrazumijevalo odlazak u lječilište nakon smirenja upale. Međutim, moj suprug je glatko odbio svaku mogućnost mog odlaska u lječilište, ljutito govoreći:

– Baš si našla vrijeme da se razboliš! Ako misliš da ću odustati od putovanja, prevarila si se u računu! Idem sam, a ti ćeš me čekati kod kuće, jer nikakvo lječilište tebi nije potrebno – na moje veliko iznenađenje, mene je okrivljavao što sam se razboljela. Kao i uvijek do tada, postupila sam po njegovoj želji. Jedino što sam po izlasku iz bolnice iskoristila suprugovo odsustvo i posjetila svoju mamu.

– Da me ponekad ne nazoveš, pomislila bih da si me zaboravila otkad si se udala – dočekala me u suzama pa sam joj morala priznati da ne dolazim češće jer to moj suprug ne želi.

– Iskoristila sam priliku da te posjetim jer je Miroslav u Japanu. Ne posjećujemo niti njegove roditelje, pa zbog mira u kući ne navaljujem da dođemo k tebi – rekla sam, željna iskrenog razgovora o svom životu nakon udaje. Jedino sam majci mogla otvoriti dušu i srce.

– Znači, dozvolila si mu da zagospodari tvojim životom i pristala si da mu budeš robot kojim on upravlja? Jednog ćeš dana spoznati da novac ne donosi sreću, pogotovo ako ostaneš bez djece. Ako tvoj muž ne želi imati potomstvo, on nije normalan čovjek! Ostavi ga, dijete moje, dok nije prekasno – moja je majka Ana, obična seoska žena, uobličila u riječi moju skrivenu misao koja me već dugo progonila.

– Nemoj se bojati života bez muža. Kao što znaš, ja sam tvog oca ostavila nakon prvih batina pa sam se održala i tebe iškolovala. Ti nisi prisiljena trpjeti maltretiranje, jer se za prvu nuždu imaš kamo skloniti. Tvoj dom te uvijek čeka, a uz to imaš svoje zanimanje – ohrabrivala me mama što mi je bilo i te kako potrebno u tim trenucima.

Osjećaj slobode bez suprugove nazočnosti, u tri provedena dana pod krovom rodne mi kuće u slikovitom zagorskom kraju, naveo me na dublje promišljanje majčinih savjeta.

Živim u velegradu, a među toliko ljudi svud oko mene, nemam niti prijateljice s kojom bih mogla podijeliti svoje misli, ispuniti koji trenutak samoće. Nisam li ja prava zatočenica, kako mi reče majka, a na život između četiri zida pristala sam po želji svog supruga koji me pretvorio u stroj za stvaranje novca što se gomila u banci. Kako se samo naljutio kad ga je brat Ivan zamolio da mu posudi izvjesnu sumu za kupovinu traktora; tog mi je časa proletjela glavom pomisao, da je moj muž teški egoista.

Suprugova gramzljivost

Ni ja se svojoj majci nisam odužila za svu njenu brigu i odricanje dok sam se školovala. Koliko se samo obradovala mojoj posjeti, a tako rijetko dolazim, jer slušam suprugove naredbe, razmišljala sam gledajući njeno ozareno lice. Bila sam svjesna svojih propusta pa sam joj tom prigodom donijela skupocjeni dar i stavila svog novca na njezin račun. Tek kad sam s majkom otvoreno porazgovorila o svom životu, shvatila sam koliko je prazan i besmislen. Kako sam samo bila naivna kad sam se bez protivljenja odrekla svog zanimanja kojem sam se od djetinjstva radovala, a da ne spominjem grižnju savjesti zbog pobačaja na kojeg me natjerao.

Sve jače me razdiralo kajanje što sam se slijepo pokoravala svom mužu koji ni sam ne zna što želi od života, osim što uživa u novcu stečenom i na nepošten način. Naime, radeći na završnim računima manjih obrtnika, shvatila sam kako im Miroslav podešava obračune da se izbjegne prikaz stvarne zarade, a time i umanji porez. Tek sam tada shvatila u čemu je bit dobro plaćenog posla kojeg obavljamo za najrazličitije privatnike. Kad sam ga upozorila da je naš posao protuzakonit, toliko se razbjesnio da me zamalo udario. Otada sam se činila gluhom i slijepom, ali i sve teže sudjelovala u takvoj nepoštenoj raboti.

Nakon posjete majci, te iskrenog razgovora s jedinom osobom pred kojom sam mogla priznati da se u braku osjećam kao uhljebljena u kolotečinu za koju ne znam kamo me vodi, pitala sam se koliko mi vrijedi ovakav život. Nisam znala kako ću dalje…

Kao što sam i pretpostavljala, Miroslav je prokrijumčario nekoliko kamera i fotoaparata na samo njemu znan način i prodavao ih po mnogo višoj cijeni uživajući u zaradi kao da je gladan kruha. Preselivši u novi stan te jeseni, ništa se nije promijenilo osim što sam imala mnogo veći prostor za čišćenje. Novi susjedi su bili mnogo nepristupačniji, a ja sam se osjećala još usamljenijom. Uvučena u gluhu šutnju, sve teže sam podnosila uzaludnost svog posla koji me sve više iscrpljivao. Brojke su me sve više umarale, a suprugova nezasitnost u zgrtanju novca mi se sve više gadila, pa je moja odluka da se vratim svom pozivu u potpunosti sazrela.

Malo pomalo do slobode

Moramo razgovarati, Miroslave! – dočekala sam svog supruga jednog dana kad je došao kući.

O čemu bismo to morali razgovarati baš sada kad imam toliko posla?

– Ovaj put moramo razgovarati o nama! Molim te, sjedni i saslušaj me, jer ovako dalje ne mogu!

– Da možda nisi u drugom stanju? Ako i jesi, ja s tim nemam veze – nastojao me povrijediti kako bi izbjegao razgovor.

– Nisam u drugom stanju, i ne daj Bože da mi se to ikad više s tobom dogodi! Upravo ti o tome želim ponešto reći – u posljednji sam trenutak promijenila zamišljenu temu razgovora zato što me izazvao. Namjeravala sam mu iznijeti svoju zamisao o povratku u prosvjetarski poziv, a on je, opterećen strahom od moje trudnoće, istrčao pred rudo. Međutim, kad je već započeo, prihvatila sam izazov i nastavila:

– Uskoro nam je sedma godišnjica braka, a u tih sedam godina stekli smo više nego neki drugi ljudi steknu cijelog života. Imamo veliki stan u elitnom dijelu grada, nova kola, poprilični konto na banci, samo nemamo ono najvažnije – potomstvo! Nemamo djece kojoj bismo jednog dana sve ovo mogli ostaviti – izgovorila sam u jednom dahu, da bi me on na kraju ravnodušno upitao: “Jesi li završila?”

– Nisam, Miroslave! Nisam ti rekla ono najvažnije: prekidam s ovakvim načinom života. Vraćam se u svoju struku, a ukoliko ti to ne odgovara, možemo se rastati.

– Ti bi se od mene rastala, je li? Možda očekuješ da će ti sud dodijeliti polovinu svega što sam stekao radeći danonoćno dok si ti trošila vrijeme na bijednim zamjenama? Samo pokušaj, izletjet ćeš iz kuće s koferom s kojim si i došla u brak. Bit će ti bolje da se opametiš i prihvatiš se posla, jer ti ionako u posljednje vrijeme posao slabo ide od ruke. Činiš dosta pogrešaka koje ja moram ispravljati – ošinuo me pogledom s visoka, odlazeći u svoju radnu sobu. Na moju se najavu o povratku struci, kao i prijedlogu o rastavi, nije ni osvrnuo. Egoistično zadovoljan misleći da je i ovaj put pobijedila njegova nadmoć, sjeo je za računalo, ni ne sluteći da on više nije gospodar moje volje.

Već sam sljedećeg dana započela ostvarivati svoj plan. Umjesto da sjednem za računalo i čitavog dana buljim u ekran, spremila sam se i izašla u grad među ljude. Hodajući ulicama bez određenog cilja, uživala sam u slobodi kao zatvorenik nakon odslužene kazne, zadivljeno promatrala izloge u kojima sam zapažala sitnice za koje nisam znala niti da postoje.

Bio je lijep sunčani dan kasne jeseni pa sam u parku sjela na klupu, sa zavišću promatrajući razdragane mladiće i djevojke, ali i bračne parove koji bi se u prolazu poljubili ne skrivajući svoju privrženost pred svijetom kao moj suprug koji me među ljudima nikad nije primio za ruku. Umjesto da me bijeg iz kućnog zatvora obraduje, još više sam se rastužila spoznajom da mi godine prolaze u tutanj.

Jedinu ugodu što sam si tog dana priuštila bila je nova frizura čime sam ujedno svom mužu dala na znanje da sam izašla iz kuće. Mada je promjenu na meni primijetio čim me ugledao, ništa nije rekao osim što je prigovorio da tog dana nisam napravila zadani posao.

– Imam vremena noću jer ionako loše spavam – rekla sam sjedajući za računalo. Radila sam dugo u noć kako bih sljedećeg dana ponovno izašla u život poštujući vlastitu odluku da više neću biti dobrovoljna zatvorenica. Što sam se više kretala među ljudima, postalo mi je normalno da sama sjednem u kafić, što je po mišljenju mog muža bilo ravno herezi. Tako sam jednog prijepodneva sjela u Gradsku kavanu i prelistavajući dnevni tisak naišla na natječaj škole koja je tražila profesora moje struke u gradiću mog rodnog kraja. Tek tad mi je postalo jasno da je moja jedina šansa otići što dalje od Miroslava, napustiti ovaj veliki grad u kojem sam pokraj toliko ljudi ipak samo usamljeni stranac. Svoju sam ponudu poslala već sljedećeg dana i javila majci da joj dolazim u posjetu. Kako mi je zamolba pozitivno riješena, a prije konačne odluke o odlasku, ponudila sam suprugu da otvoreno porazgovaramo. No, kao i uvijek do tada, nije bio spreman za razgovor o nama, o našoj mogućoj zajedničkoj budućnosti u koju više ni sama nisam vjerovala, ali sam se osjećala dužnom barem pokušati složiti na hrpu krhotine našeg braka, pa ako ni to ne uspije, da se rastanemo kao razumni ljudi. Budući da je ostao neumoljiv, rekla sam mu da odlazim.

Vrijeme je ipak najbolji lijek

Je li to još jedna tvoja nepromišljenost i prazna prijetnja? – upitao je s omalovažavanjem. – Sredi se, ženo, i prihvati se posla da nadoknadiš što si u posljednje vrijeme propustila – obratio mi se kao nedoraslom djetetu, čime je samo još više podgrijao moju želju da što prije odem od njega i njegovih poslova. Nije mi vjerovao dokle god nisam spakirala stvari i sjela u auto što sam ga kupila unatoč svih njegovih protivljenja.

– Vratit ćeš se ti čim osjetiš kako je živjeti u siromaštvu, samo ako ti ja budem spreman oprostiti tvoju nepromišljenost – zaprijetio je i ne sluteći da je moja jedina želja otići što dalje od njega i nikada mu se više vratiti. Pravu sam sliku o Miroslavu dobila tijekom brakorazvodne parnice koju sam odmah pokrenula. Do krajnjih je granica pokazao svoju gramzljivost i pohlepu. Bestidno se borio da zadrži sve što smo stekli u sedam godina braka, a na moje optužbe da nije želio imati potomstvo, tvrdio je da sam nerotkinja. Mada sam htjela izbjeći, on me prisilio na iznošenje našeg “prljavog rublja” pred nepoznatim ljudima, a čega se i danas stidim. Morala sam spomenuti i pobačaj na kojeg me prisilio zbog svoje bezgranične sebičnosti. Nisam vjerovala da rastava i loš brak može uzrokovati toliko stresa.

Srećom, vrijeme je ipak najbolji lijek kao i zadovoljstvo mojim poslom u zvanju koje doista volim, u kojem sam ponovo naučila radovati se životu, davati i primati ljubav, zahvalnost i poštovanje. Danas, tri godine poslije, sretna sam uz mog supruga Janka, čovjeka koji me naučio da se ponovno smijem. Trenutke zajedničke sreće nad kolijevkom naše plavooke djevojčice Katarine, ne bih zamijenila za sve bogatstvo ovog svijeta.


Ukoliko smatrate da je istiniteprice.com zanimljiva web stranica, podržite nas:

Hvala.

Tags: