Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Voljela sam ubojicu

Rođena sam u predgrađu velikog grada i tu sam provela sretno djetinjstvo, a i dio djevojaštva. Vjerovala sam da život ima svoj pravac i da je nama samo preostalo da ga slijedimo. Kako sam samo bila naivna, a tu ću svoju naivnost shvatiti tek mnogo godina kasnije. Od trenutka kada sam upoznala Dalibora, nesreća me počela pratiti u stopu. Još uvijek ne znam što me privuklo k njemu. Fascinirana njegovom ljepotom, nisam vidjela da se iza nje krije čovjek bez duše, bez skrupula i bez imalo ljudskosti u sebi. Svi su me upozoravali na njegovo problematično ponašanje i neprestano konzumiranja alkohola, ali se ja nisam obazirala na nikoga. Mislila sam da mi oni brane da budem sretna samo iz ljubomore, i što su me oni više odvraćali, ja sam bila upornija. Bila sam slijepo zaljubljena u njega i gledala ga nestvarnim očima u kojima su njegove mane bile vrline vrijedne svake hvale. I sada, nakon koliko godina, morala sam priznati da je bio fascinantno lijep, ali vanjština je bila jedino lijepo što je posjedovao.

Imao je nebesko plave oči i tako varljiv, nevin pogled koji je bio obrubljen dugim trepavicama. Lice mu je bilo prava harmonija lijepo izvajanih crta, a vitko mišićavo tijelo samo je upotpunjavalo tu sliku.

Kad me nakon godinu dana hodanja zaprosio, mislila sam da nema sretnije žene od mene. I bila sam sretna sve dok se nisam udala za njega. Tek je u braku njegovo lice ostalo bez maske. Odmah mi je jasno stavio do znanja da će njegova riječ biti prva i posljednja i da ga moram pokorno slušati u svemu, inače… Dobro sam znala što znači ono nedorečeno. Nisam se obazirala na njegove riječi. Mislila sam da je to uobičajen muški postupak i da će moja ljubav biti dovoljna da od njega napravim pravog čovjeka po svojoj mjeri. Na njegove sam se riječi samo tajanstveno osmijehnula. Umjesto da mi odgovori na moj osmijeh, on je samo napravio kiselo lice i izišao. Slegnula sam ramenima i počela pripremati ručak. Imali smo dobre temelje na kojima smo mogli sagraditi stabilan brak. Roditelji su mi darovali malu kuću i nismo morali živjeti u zajednici kao većina mladih parova, a to nam je bila velika prednost.

Kad sam skuhala ručak, servirala sam stol i čekala. Moje se čekanje odužilo. Kad je Dalibor stigao, ponoć je odavno prošla. Čekajući ga, zaspala sam na fotelji. Ustala sam i sneno protrljala oči. Lice mi se izobličilo od ljutnje kad sam vidjela koliko je pijan. Jedva je stajao na nogama. Hitro sam ustala i krenula prema njemu. Obujmila sam ga u namjeri da mu pomognem, ali me ljutito odgurnuo. Da se nisam pridržala za rub stola, pala bih. Pokušala sam zatomiti ljutnju i dobrim sam dijelom uspjela u tome.

– Gdje mi je večera? – pijano je promrmljao.
– Večera je tu, a gdje si ti bio? – planula sam.
Nakon mojih riječi, kao da se odmah otrijeznio. Kriknuo
je a zatim se okrenuo prema meni. Prišao mi je nevjerojatnom brzinom i snažno me udario. Nakon prvog udarca, uslijedio ih je cijeli niz. Vrištala sam i zvala u pomić, ali me nitko nije mogao čuti. Kad se napokon smilovao i prestao me tući, okrenuo se i pošao prema stolu. Sjeo je mrmljajući nešto u bradu.
– Daj mi večeru – zagrmio je njegov glas.

Razmišljala sam samo djelić sekunde, a zatim sam ustala. Šutke sam mu servirala večeru; a zatim napustila kuhinju. Krenula sam prema kupatilu i pogledala se u ogledalo. Lice mi je bilo crveno i puno podljeva, a svaki me djelić tijela nesnosno bolio. Shvatila sam da sam pogriješila i da je moja udaja bila velika pogreška. Što sada, upitala sam se. Što mi je preostalo? Ništa. Bila sam previše ponosna da bih razvrgnula brak na samom početku i svima priznala da su bili u pravu. Morala sam se pomiriti sa sudbinom i trpjeti, nadajući se da će jednom biti bolje.

Odjeća umrljana krvlju

Moja se nada vrlo brzo rasplinula. Dalibor je bio sve
agresivniji i neprestano je izbivao iz kuće. Iduće sam
godine rodila kćer, a nakon nešto više od pet godina i sina. Iz djece sam crpila snagu i zbog njih sam trpjela razna poniženja kojima sam bila izvrgnuta. Dalibor je od mene uspio napraviti ono što je želio. Slomio je sav moj otpor i zgazio mi ponos, tako da sam sama sebi sličila na robota. Iako sam ga već odavno zamrzila, nisam imala hrabrosti razvrgnuti brak, a i mislila sam da je bolje da
djeca imaju oca, ma kakav on bio. Postala sam ono što sam mislila da nikada neću biti, potlačena žena pored koje je prolazio život. Tako je prošlo više od šest godina braka, a meni su se one činile kao prava vječnost.

Ta je večer bila neobično tiha, a ja se nikako nisam mogla oteti neprijatnom predosjećaju. Došla sam do prozora i pogledala u nebo. Zvijezde su blistale poput najljepših dragulja. Prinijela sam stolicu prozoru i sjela. Već sam godinama bila slijepa za prirodne ljepote.
Da bi čovjek uživao u njima, mora biti sretan, a ja to nisam bila. Tužno sam uzdahnula. U daljini sam primijetila nečiju siluetu. Pretpostavljala sam da je to Dalibor i ustala. Odmaknula sam se od prozora i prišla štednjaku. Naslonila sam se na njega, pažljivo osluškujući svaki šum. Kad sam čula otvaranje vrata i dalje sam ostala na istom mjestu.

– Žana! – zovnuo me Dalibor.
Krenula sam prema predsoblju i šokirano sam zastala. Njegove hlače, jakna, košulja, rukavice i cipele – sve je bilo umrljano krvlju. Pretrnula sam od straha. Pretpostavljala sam da se dogodilo ono čega sam se najviše i bojala. Jednom je morao prijeći granicu. Znala sam da ga njegova agresivnost podjarena alkoholom, pretvara u divlju zvijer bez skrupula.
– Što se dogodilo? – užasnuto sam upitala.
– Pomozi mi da se skinem i ovo odmah operi. Da nikomu nisi rekla ni riječi, inače će te mrak posjesti.
Uradila sam onako kako mi je rekao. Dok sam skidala njegovu odjeću, netremice sam promatrala krv na njoj. Bez sumnje, bila je ljudska, a bila sam sigurna i da se ta osoba nije dobro provela. Kad se skinuo, krenuo je pod tuš. Više mi nije rekao ni riječi. Dok se tuširao, sjela sam i briznula u plač. Činilo mi se da je sve već odavno izmaklo kontroli. Željela sam saznati istinu, a ipak sam je se bojala. Bila mi je muka. Izišla sam na svježi zrak i naslonila se na zid. Što je učinio? To mi se pitanje neprestano vrzmalo po glavi. Znala sam da od Dalibora neću izvući ni riječi, sve do trenutka dok mi on sam ne odluči reći istinu.

Kad se istuširao, ušla sam u kupaonicu i počela prati odjeću. Čini mi se da sam je prala nekoliko sati, ali nikako nisam mogla oprati miris krvi koji mi se uvukao u nosnice. Kad sam napokon bila gotova, krenula sam u kuhinju. Dalibor je mirno sjedio za stolom i večerao, kao da se ništa nije dogodilo.
– Ja sam cijelu večer bio u kući s tobom i djecom – rekao je i pažljivo me pogledao.
Klimnula,sam glavom.
Hoćeš li mi napokon reći što se dogodilo? – usudila sam ga se upitati.
Začuđeno je zastao.
– Bio sam kod tvoje tete Pavice. Malo sam je udario, ništa strašno – rekao je jednoličnim glasom.
– Otkud onda toliko krvi?
– Šuti! Nema nikakve krvi. Samo sam je udario nekoliko puta i to je sve. Ona je kriva zbog toga.
– Je li živa?
– Ne znam, a i ne zanima me. Ja nisam kriv. Moja je savjest mirna. Ona je samo dobila ono što je cijelo vrijeme i tražila – rekao je s čudnim sjajem u očima.

Odmahnula sam glavom u nevjerici. Tog sam trenutka pomislila da mi laže, da on uopće i nije bio kod moje tete. Što bi on imao tražiti kod nje? Ona je živjela nekoliko kilometara od grada, a Dalibor nije imao automobil da bi tu daljinu prešao bez nekog valjanog razloga. Bila sam sigurna da je on nikada ne bi ni pipnuo, jer nam je ona pomagala više od svih. Sigurno se opet negdje potukao, tješila sam se. Nadala sam se da sam u pravu.

Pogledala sam kroz prozor. Počeo je svitati novi dan. Nije imalo smisla da idem spavati, jer ionako ne bih mogla zaspati. Pristavila sam kavu, a Dalibor je ustao od stola i krenuo prema sobi. Povirila sam u nju nakon nekoliko minuta, a on je mirno spavao kao da se ništa nije dogodilo.

Ostavi je, proklet bio!

U iduća dva dana ništa nisam čula. Odahnula sam. To je značilo da je sve u redu, ili… Odmahnula sam glavom. Nisam željela ni misliti na to. Kad je trećeg dana policija pokucala na moja vrata, sa strahom sam pogledala u Dalibora.
– Samo šuti, to je sve što tražim od tebe – rekao je prije nego što je otvorio vrata.

Sam Bog mi je svjedok kolika se borba odvijala u meni u tim trenucima. Vidjela sam strah u njegovim očima, a on je isto kao i ja znao da je njegova sudbina u mojim rukama. Što da radim? Nervozno sam grčila prste u šaku. Ako budem šutjela, savjest će me peći cijeloga života, a ako progovorim, moja će djeca snositi najveće posljedice.
Kad su policajci ušli, pokušala sam se ponašati što normalnije. Rekli su mi da je moja teta ubijena s nekoliko uboda nožem. Slomljeno sam zaplakala. Dok sam ja plakala, Dalibor je mirno odgovarao na postavljena pitanja. Ja sam klimanjem glave potvrđivala njegove riječi. U idućih nekoliko dana, dok je policija tapkala u mraku, mi smo pokopali moju jadnu tetu.

Život pod istim krovom s ubojicom pretvorio se u pravi pakao. Ako sam nekad i mislila da on ne može biti gori nego što je bio, sada sam se uvjerila da nisam bila u pravu. Dalibor je pio i tukao me svakodnevno, čak i po nekoliko puta. Više mu nije bilo dovoljno da svoj bijes iskali samo na meni, pa je počeo tući i djecu. Potpuno se preobrazio. Više u njemu nije bilo nimalo ljudskosti, kao da je sam vrag upravljao njegovim postupcima. Mrzio me, mrzio iz dna duše. Znao je da u ruci imam moćno oružje s kojim ga mogu upropastiti, a i ja sam znala kuda vodi njegovo ponašanje. Želio me ubiti isto kao i moju tetu, želio je da moja usta zanijeme ali na svu sreću nije uspio u tome.

Niti mjesec dana nakon smrti moje tete počeo me salijetati da kuću prepišem na njega, jer namjerava dignuti kredit i proširiti se. Iako sam ga odlučno odbijala, on je bio zadivljujuće uporan i previše miran. Nije bilo ni traga njegovoj svireposti. Potpuno se preobrazio.
– Žana, promijenit ću se, obećavam ti. Ja samo želim svojoj djeci osigurati budućnost – rekao je slatkorječivo.
– Neću – odgovorila sam kruto.
– Pogledaj – izvadio je svežanj papira za kredit i poredao ih po stolu. Pažljivo ih je razvrstavao, objašnjavajući o čemu je riječ.
– Ovako bi izgledala naša buduća kuća – ugrubo ju je skicirao.

Sumnjičavo sam ga odmjerila. Morala sam priznati da se i meni sviđa njegov prijedlog, ali kao da me je neki unutarnji glas upozoravao da mu ne vjerujem.
– Dobro, ne moraš je prepisati na mene. Daj mi samo punomoć.
Iako nerado, pristala sam. Vjerovala sam da će se promijeniti i da mu samo moram pružiti šansu. Već idućeg dana, kad sam mu potpisala punomoć, otišao je i nije dolazio nekoliko dana. Kad je napokon došao, rekao mi je da se spremim i da ćemo otputovati u drugi grad. Njegov dobar prijatelj ima automobil i izići će nam u susret, objašnjavao je. Učinila sam onako kako mi je rekao.
Nakon duge vožnje, malo prije ulaska u grad, prijatelj mu je zaustavio automobil, a Dalibor nas je pozvao u šetnju. Čim smo zamakli iza gustog drveća, bacio me na zemlju ne obazirući se što mi je sin u naručju i počeo me tući. Kupila sam se pod njegovim udarcima pokušavajući zaštititi dijete, svog dvogodišnjeg sina Denisa, ali me njegova vriska uvjerila da ni njega nije mimoišao očev bijes. Nakon što se iživio na nama, počeo je tući moju sedmogodišnju kći.
– Ostavi je, proklet bio! – pokušala sam ga spriječiti.

Optužio me za suučesništvo

Ovo ti je samo zato što si odugovlačila da mi daš punomoć. Prodao sam ti kuću, a sada se snalazi sama. Ovo sam trebao odavno učiniti. Mislila si da ćeš me moći ucjenjivati i vladati nadamnom, ali ti me još uvijek ne
poznaješ. Ovo ti je samo upozorenje. Ako ti ikada padne na um da me prijaviš policiji, bolje bi ti bilo da te nema. Tek onda neću imati milosti prema tebi, a ni prema djeci – rekao je i okrenuo se. Nemoćno sam gledala kako odlazi. Uskoro sam čula paljenje automobila i zvuk koji se sve više udaljavao. Prigrlila sam djecu i krenula prema gradu. Suze su mi tekle niz lice. Nisam se obazirala na radoznale poglede, nije me bilo briga za njih. Boljela me je nepravda koja mi je nanesena. U meni se počeo buditi revolt, bijes i gorčina. Dok sam išla prema centru, pretučena i bez novčića u džepu, pogled mi je pao na jednog prosjaka koji je sjedio pružajući prema svima svoje drhtave ruke.

Uvijek sam bila osjetljiva prema tuđoj nevolji, a sada od svoje nisam ni vidjela tuđu. I ja sam bila poput ovog prosjaka, bez krova nad glavom. Što sad? Kako stići do svojih roditelja? Nisam mogla prositi, bila sam previše ponosna za to, a isto tako sam bila svjesna da moram
nešto poduzeti. Prolazeći pored crkve, zastala sam i ušla u nju. Ako mi je itko mogao pomoći i smilovati se nad mojom djecom, bila sam sigurna da je to svećenik. I bila sam u pravu. Dobila sam nešto novca, dovoljno da se s djecom vratim u rodni grad i kupim nešto za jelo.
Čim sam stigla, laknulo mi je. Ostavila sam djecu kod roditelja i pošla prema policijskoj postaji. Odlučila sam napokon olakšati dušu i umiriti savjest priznavanjem istine. Sve sam ispričala istražnom sucu. Nisu me zadržali, pustili su me kući ali uz uvjet da ne napuštam grad.

Kad su nakon nekog vremena uhvatili Dalibora, on me optužio za suučesništvo u ubojstvu. Tri sam mjeseca provela u istražnom zatvoru i napokon bila oslobođena optužbe. Laknulo mi je što ću napokon biti uz svoju djecu, ali isto tako sam bila svjesna da ću teško moći nastaviti živjeti u ovom gradu.

Sama u nepoznatoj zemlji

Pečat sramote pao je na mene i njih i bez obzira na to što
smo bili nevini, okolina nas je osudila. Dok sam ja bila u istražnom zatvoru, moja je kći krenula u školu. Odvjetnik i roditelji nagovarali su me da pođem u Italiju i nakon dugog razmišljanja shvatila sam da mi je to jedino preostalo ako želim živjeti životom dostojnog čovjeka. Tada sam se našla u dilemi. Ako odem u inozemstvo, moj će sin poći sa mnom, ali ne i kći. Ona će ostati kod bake i djeda zbog škole.

Ipak, teška srca sam se oprostila od nje i krenula putem u neizvjesnost. Nisam imala što izgubiti. Gori mi život od ovog kojeg sam živjela nije mogao biti. Čim sam došla u Italiju, odmah sam se pokajala. Sama s djetetom u naručju, u nepoznatoj zemlji, bez znanja jezika, ništa nisam mogla očekivati. Uzela sam papirić koji mi je majka dala na rastanku i otvorila ga. Na njemu se nalazio broj telefona njezine prijateljice koja je već godinama bila u Milanu. Znala sam da mi je ona pronašla maleni stančić, ali ne i posao. Nazvala sam je i u idućih se nekoliko dana pokušala naviknuti na novi život. Bilo mi je tako teško bez moje kćeri. Osjećala sam krivnju i grižnju savijest, ali sam se pokušala utješiti da drugačije nisam mogla postupiti. Uskoro sam pronašla posao, a Denisa smjestila u vrtić. Ubijala sam se od rada, jer je to bio jedini lijek za moju ranjenu dušu. Štedjela sam svaku liru da bih je mogla poslati roditeljima.

Često sam razmišljala o svemu što mi se dogodilo. Ponekad sam mislila da sam dobro postupila što sam Dalibora prijavila policiji, a ponekad sam sumnjala u ispravnost svoje odluke. Da on nije prodao moju kuću i izbacio nas na ulicu, možda bi ta užasna tajna zauvijek ostala u meni, ali on me natjerao da tako postupim. Željela sam mu se osvetiti za sve ono što mi je učinio, a to je bio jedini način. Nisam tako postupila zbog ljubavi prema pravdi, a to me najviše i boljelo. Jednog dana, kada on iziđe iz zatvora, njegova će osveta biti strašna. Bojala sam se. Noćima nisam mogla mirno usnuti. Moj je san bio košmaran i u njemu sam proživljavala pravi pakao. U njemu mi je budućnost izgledala mnogo strašnije od prošlosti. Znala sam da sam u pravu, slutila sam to.

Iduće godine, kad je počelo suđenje, morala sam doći zbog svjedočenja. U toku dugotrajnog postupka, Dalibor je priznao krivnju: ubio ju je zato jer je želio njezin novac. Nije ni slutio da je ona bila više nego siromašna, a oporuka je to i potvrdila. Vjerovao je da novca ima u izobilju i kada mu ga nije htjela dati, potpuno je izgubio kontrolu nad sobom. Osuđen je na dvadeset godina zatvora.

Kad je napokon sve bilo gotovo, odahnula sam. Imala sam dovoljno vremena pred sobom da bih organizirala svoj život i to je bilo jedino što me tješilo. Ponovo sam se vratila u Italiju i pokušala početi iz početka. Ali to je bilo tako teško, mnogo teže nego što sam zamišljala. Neprestano me proganjao njegov prijeteći pogled. Kako je život čudan. Opasnost mi je prijetila od osobe koju sam voljela više od ičega na svijetu, i uz koju sam željela dočekati starost. Ništa nije tako slijepo kao mladost i neiskustvo, a ja sam bila očiti primjer da je tako. Naivno sam mislila da imati ljubav znači imati i sreću, a sada, kad se osvrnem iza sebe, uviđam da ja njegovu ljubav nikada nisam ni imala. On je bio čovjek koji je volio samo sebe, a to najbolje dokazuje činjenica da nije imao milosti ni prema vlastitoj djeci. Stvorio ih je da bi ih uništio i to je bila bolna istina. Ja sam se morala boriti za njih, morala sam im biti otac i majka, ali to nisam mogla biti s kćeri. Život se potrudio da nas razdvoji i ja sam se trudila da joj ljubav nadomjestim lijepom garderobom, igračkama i novcem. No, time sam zavaravala samu sebe.

Kći mi se počela otvarati

Znala sam da je ona dovoljno velika da bi sve shvatila, ali se ipak prema meni ponašala kao prema strancu. Boljela me njezina hladnoća i zatvorenost. Znala sam da me krivi za sve zlo koje nam se dogodilo, a najviše me krivila što sam je ostavila s mojim roditeljima i odvojila je od brata. Nisam mogla udovoljiti svima. No, pokušala sam se prilagoditi novonastaloj situaciji. Često sam razmišljala o Daliboru. Iako nije zaslužio moju ljubav, ipak nisam bila ravnodušna prema njemu. Sažalijevala sam ga, iako sam znala da on to nije zaslužio.

Tako su prošle tri godine, a onda me zatekla vijest kako je Dalibor u zatvoru preminuo od srčanog udara. Nisam imala snage ni zaplakati. Toliko toga ružnoga… Ovako je za sve najbolje, pomislila sam i odlučila ga, koliko mogu, zaboraviti. Zapravo sam odahnula i tek tada počela živjeti punim plućima. Vratila sam se u domovinu i sa znanjem stranog jezika ubrzo pronašla posao.

Nedavno mi se kćer počela sve više otvarati. Sada je malo starija pa lakše razumije ono što svojim malenim dječjim mozgom prije nije uspjevala dokučiti. Postajemo prave prijateljice. Prošlo je još godinu dana i ja sam konačno upoznala pravu ljubav. Trebalo je proći mnogo vremena dok sam odgovorila na Marinkova udvaranja. Nakon onog što sam doživjela uz Dalibora, nije bilo nikakvo čudo što sam bila oprezna i puna nepovjerenja. Jedan od razloga što sam pristala na njegovo udvaranje bio je i taj što sam bila sama, a samoća mi je sve više postajala teretom. Nisam imala lijepih sjećanja da bih se tješila s njima, a i trebao mi je netko tko će mi pomoći, tko će biti melem za moje izranjavano srce.

Marinko je bio sušta Daliborova suprotnost, nježan, pun razumijevanja i uvijek spreman pružiti ljubav. Umjesto udarcima, obasipao me poljupcima, umjesto vike, pružao mi je razumijevanje. Uz njega sam naučila voljeti, a i bila sam voljena. Osjećala sam se ženom, a što sam mogla više očekivati? Nadam se da će moja sreća potrajati, jer sam je i zaslužila, a što je najvažnije, Marinko me naučio praštati. Oprostila sam Daliboru sve što mi je učinio. Više ne živim u prošlosti.