Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Priče poput onih koje objavljuju popularni časopisi: Mila, Gloria, Moja tajna, Moja sudbina ...

Vradžbine i uroci zle maćehe

Kad smo se vjenčavali, Damjanu je bilo dvadeset, a meni devetnaest godina. Bili smo vrlo mladi i zaljubljeni. Budući da smo oboje bili bez posla, stanovali smo kod Damjanovih roditelja, točnije kod njegova oca Ivice i njegove druge žene Matilde. Damjanova je prava majka Marija umrla kada je njemu bilo pet godina. Iako se Ivica tokom života kleo da je najviše volio Mariju, za vrijeme braka imao je vezu s Matildom. Bio je s njom nepunih godinu dana i ona je ostala u drugom stanju. No nije želio ostaviti svoju zakonitu ženu radi nje, govorio je da je previše voli i cijeni. Matilda, koja je u međuvremenu rodila sina Tomislava, cijelo je vrijeme bila osvetnički raspoložena. Daleko od obitelji planirala je kako će Ivicu natjerati da provede ostatak života s njom. Nitko nije shvaćao koliko je uporna bila da bi ostvarila svoju želju. Ivica je osjećao da ona nije žena za njega i nije htio popustiti njezinoj ucijeni. Optuživao ju je da je namjerno ostala trudna kako bi ga “upecala”, a on to neće dozvoliti!

– Nećeš se ti mene tako lako riješiti, upamti, bit ćeš moj! – rekla mu je na rastanku, što je on pred drugima mnogo puta kasnije u životu prepričavao.

– Ja imam svoj život i ti nikada nećeš biti njegov dio – odgovorio joj je. No ipak, sudbina se okrutno poigrala i Ivica je ubrzo nakon Marijine smrti oženio Matildu i priznao svoga drugog sina. Okolnosti oko Marijine smrti bile su veoma čudne. Doslovno se razboljela u jednom danu i kroz mjesec dana preminula, nije joj bilo pomoći. Njezina je bolest bila misterioznog podrijetla. Ubrzo nakon toga Ivica je popustio pod Matildinim pristiskom. Čim je čula da je Marija umrla, Matilda je počela obilaziti Ivicu s tobože dobrim namjerama.

– Kako ćeš ti sam? Daj, ne budi tvrdoglav, ja ću useliti kod vas i brinut ću o tebi i tvom sinu. Gdje ćeš naći bolju od mene? Pa i ja sam ti sina rodila, tko će brinuti o njemu? Kolike je godine samo odrastao bez oca – navaljivala je.

– Žena mi se još u grobu nije ohladila, a ti bi se već uselila – napao ju je pri jednom od takvih susreta.

– Ti dobro znaš što sam ja sve prošla zbog tebe. Ostavio si me samu poput psa, a imala sam trbuh do zuba – optuživala je, a Ivica se samo mogao nadati da će ga ostaviti na miru. No žene poput Matilde nemaju milosti kad se radi o njihovim namjerama. Ivica je, iako je bio shrvan bolju, ponovno potražio utijehu u njezinom zagrljaju. Shvatio je da mu posao i često odsutsvo od kuće ne ostavljaju puno vremena za Damjana i bio je svijestan da treba zamjenu za majku. Iz tog je razloga vrlo brzo pristao da se ona i sin Tomislav dosele.

Damjanu nije bilo nimalo lako kad su se uselili. Bilo je, tu puno promjena, a i Matilda se ponašala baš kao prava maćeha iz bajke o Pepeljugi. Nakon njihovog useljenja i Ivica je počeo sve više propadati. Odao se piću i kasno se vraćao kući. Uzimao je i tablete za smirenje. Povratak kući s posla za njega je bio mučan i tegoban. Bio je svjestan da sve manje vremena posvećuje Damjanu, ali to beznađe bilo je jače od njega. Tomislav je s godinama počeo otvoreno pokazivati mržnju i zamjeranje koju mu je majka prenijela još kao djetetu. Cijelo vrijeme je igrao ulogu uvrijeđenog i napuštenog djeteta.

Damjan se u cijeloj toj priči trudio poštivati brata i oca, a i ugađao je Matildi koja mu nikad nije uspijela zamijeniti majku. Dapače, taj dio praznine još je više povećala. Ona je bila nepoštena, od njega je zahtijevala stvari koje od Tomislava nikada nije. Damjan je i u tom popuštao, ne bi li zaslužio bar mrvu ljubavi s njihove strane.

To što vi tražite od mene je suludo

No svoje pravo lice Matilda je pokazala tek nakon Ivičine smrti. On je preminuo netom nakon našeg vjenčanja jer je već tada bio jako bolestan. Njegova bolesna psiha, a zatim i karcinom uništili su ga. Ono što se počelo događati u kući kad je otišao, bilo je jako teško i bolno i to ne bih poželjela niti najgorem neprijatelju. Zloća te žene ne može se opisati riječima. Cijelo sam vrijeme imala osjećaj da je ona odgovorna za smrt Damjanovih roditelja i da je ona na neki način posredovala u njihovim bolestima. Još za Ivičina života, Matilda je dozvolila da se za prvo vrijeme uselimo u kuću. Premda je jedna soba u kući bila prazna, ona nije dozvoljavala da budemo u njoj. Inzistirala je da Tomislav bude zajedno s nama.

– Ali zašto nam ne dozvolite da se odvojimo, pa mi smo u braku! – opirala sam se kad sam čula tu suludu ideju.

– Dok ste pod mojim krovom, bit će kako ja kažem – nije željela popustiti. Budući da nismo imali izbora, poslušali smo je i u sebi priželjkivali dan kada ćemo se moći odseliti iz te neugledne kuće. Kuća je postala još mračnija kada je Ivica otišao. Još za njegova života viđala sam da Matilda radi neobične stvari, no nikako nisam uspijevala dokučiti o čemu se radi. Kuhala bi čudna jela i razgovarala sa susjedama o njihovim bračnim problemima. Tako sam jednom prigodom čula razgovor koji se odvijao između nje i meni neke nepoznate žene.

– Slušaj – govorila joj je Matilda – ovako sam i sebi pomogla. Ako hoćeš zadržati svog muža onda učini što sam ti rekla.

– Ali bojim se. To što vi tražite od mene je suludo – zavapila je žena.

– Napravit ćeš to kad te on ne bude vidio. Samo mu malo naspi u kavu i sve će biti u redu, ne brini. Zaboravit će je istog trena, vjeruj mi – uvjeravala ju je ona, a ja sam osjetila kako mi se želudac okreće. Istovremeno, osjetila sam i silan strah od toga što bi tek mogla nama učiniti.

Jel’ hoćeš da ti se vrati ili ne!? – nastavila je mračnim tonom glasa.

– Hoću – uslijedio je odgovor, a ja nisam željela dalje slušati.

Čim se Damjan vratio, ispričala sam mu što sam čula.

– Zar misliš da je ona tom svojom magijom mogla ubiti moje roditelje? – pitao je preneraženo.

– Ne znam, ali to što ona radi jest zlo.

Do sada sam se molila, a sada ću još i više, moramo se nekako zaštititi. Najradije bih se odselila iz te uklete kuće – bila sam prestravljena.

Do tada nisam vjerovala u magiju i čaranje, kako se kaže u narodu, no čini se da je ona to sve vrijeme radila. Ja bih to usporedila sa molitvom za nečije zlo. Kako mi se ona nikada nije osobito sviđala, trudila sam se izbjegavati njezino društvo i ignorirati je što više. S druge strane morala sam paziti kako se ponašam da joj se ne zamjerim. Tomislav je, pak, bio totalno prazan i ponašao se kao da se njega ništa što se u kući događa, ne tiče. Odlazio je rano od kuće, budući da je radio na gradilištu, a vraćao se u kasne sate. Često je i putovao, tako da smo u tim trenucima Damjan i ja napokon mogli biti malo sami. Uvijek mi je bilo čudno kako se nije pobunio što ga je majka smjestila s nama u sobu. Objašnjavala sam si da je razlog to što je često odsutan od kuće, no prava je istina da se i on bojao svoje majke.

Nekoliko je puta upao u kuću dok je ona imala svoje seanse, pa je bijesno otjerao žene koje su dolazile po pomoć. U tim trenucima bila sam mu i više nego zahvalna i u mislima ga podržavala.

– Nemoj mi više tu dovoditi te stare ofucane žene, jesi me čula!? – vikao je Tomislav, što mu baš i nije bilo svojstveno.

– Nemoj tako sine, te žene nam donose novac – opravdavala se.

– To je prljav i proklet novac! – napao ju je i grubo gurnuo pri jednoj takvoj raspravi. Prepala se njegove rekacije, pa je ubuduće pazila da on ne bude kod kuće prilikom seansi. Više je nije imao prilike uloviti da čini takve stvari, no Damjan i ja smo jako dobro znali istinu. Šutjeli smo jer smo se bojali da će i nama nauditi. Srećom, u to vrijeme Damjan je uspio pronaći posao dostavljača, tako da smo se mogli odvojiti i kuhati sami za sebe. Jako smo pazili da ne pojedemo jelo koje je skuhala, pogotovo ako ga nije kušala. Probali bismo jedino ako je ona inzistirala. Iz tog smo razloga često jeli u vrlo neobično doba, čak ponekad i noću dok bi ona spavala.

Zašto me toliko mrziš?

Sve smo to činili kako bismo izbjegli svađu ili bilo kakvu raspravu s njom. Pred nama je bilo veliko iskušenje i naš brak je stavljen na kušnju upravo zbog nje. Trebalo je izdržati sve što je činila, a da to ne utječe na na naš odnos i da se ne svađamo. Bio je to veoma veliki pritisak. Kako se ona voljela u sve miješati, često je znala izmišljati stvari i nagovarati Damjana da me ostavi jer nisam čestita žena. Srećom, Damjan mi je vjerovao kao i ja njemu. Naša je ljubav bila jača od njezinih izmišljotina.

– Stigla si? – pitao me Damjan jednog popodneva kad sam se vratila iz šetnje.

– Jesam, osjećam se nekako iscrpljeno – požalila sam se.

– Matilda je opet izmislila novu laž, rekla je da je jučer, kad si bila sama, kod tebe došao susjed Marko – nacerio se nesigurno. Pogledala sam ga preneraženo.

– Molim!? Ne vjeruješ joj valjda, pa prošli tjedan je isto tako tvrdila da sam ja bila kod njega, ona je totalno poludjela!

– Ne, ne vjerujem, znam da me voliš. I jedva čekam dan kada ćemo se moći odseliti odavde – sklonio je lice u dlanove. Izgledao je tako umorno dok je to činio. Prišla sam mu i zagrlila ga.

– Znaš kako se u posljednje vrijeme žalim da sam umorna i da mi je sve teško!? – počela sam oprezno.

– Da? – pogledao me zbunjeno.

– Pa čini se da sam trudna. Prošli tjedan sam bila kod lječnika, a ne kod susjeda Marka – nježno sam ga pogledala, a njegovo lice se ozarilo. Zagrlio me.

– Hvala ti ljubavi! Učinila si me najsretnijijm čovjekom na svijetu – bio je ganut do suza, a također i ja. No novi strah za malo biće koje sam nosila samo se još više pojačao. Stalno sam se pitala hoće li nauditi našem djetetu. Srećom, vrlo kasno je shvatila da sam noseća i činilo se da ju je to ostavilo poprilično ravnodušnom.

– Neka je i vama sa srećom, pa da vidite što znači imati djete – zlobno se nasmiješila, kao da je imati djete najgora stvar na svijetu.

– I samo da znate, ja neću uzdržavati vaše kopile – dodala je nešto tiše. I Damjan i ja smo prešutjeli i prešli preko njezinih uvreda. Te večeri kad se Tomo vratio kući odmah mu je ispričala da ćemo imati djete.

– Eto, brat ti čeka djete. Samo ne znam što ti čekaš!? – pitala je.

– Mani me se, vještice! – odbrusio joj je.

– Eto što vas čeka od vašeg djeteta – rekla je – cijeli ga život mazite i pazite, a on vas naziva vješticom.

– Kad vještica i jesi – hladnokrvno ju je pogledao.

– Što sam ti ja napravila da me toliko mrziš? – pitala je nešto mekšeg pogleda.

– Znaš ti dobro što si napravila. Ja sam volio onu djevojku više od ičega, ali ti si se morala umiješati! Samo pazi, ako joj zafali dlaka s glave znat ću da si to bila ti – optuživao ju je.

– Nisam ja kriva što je ona tebe ostavila – branila se.

– Nikada me ne bi ostavila da ti nisi umiješala nešto u tim svojim loncima. Nije ti bila po volji jer je bila sirota, jel’da!?

– Ja nikada takvo što ne bih učinila svojem djetetu.

– Lažeš! – povikao je bjesno.

– Lažeš mi u oči, nikada ti neću oprostiti što si mi napravila!

– Da nije bilo “toga” mi bismo bili na cesti … – zaustavila se i pogledala u Damjana, na čijem su se licu izmijenjivale emocije. Sve ono što smo naslućivali sada je otvoreno priznala. Tomislav ju je podrugljivo pogledao i krenuo u sobu. Nakratko se osvrnuo i s mržnjom u očima procijedio:

– Nema tog lonca koji će ikada više skuhati nešto više od mržnje prema tebi, zato se više ne moraš truditi. Ja odlazim – prošao je pored nje i uputio se u sobu spremiti svoje stvari. Damjan i ja smo samo stajali i tupo buljili u pod. Nismo znali gdje bismo pogledali i što bi rekli.

– Sine, ne čini gluposti – povikala je za njim, no nije je poslušao.

– Više te se ne bojim – bjesnio je glasno.

– Ma što buljite vas dvoje?! Kupite se dok i vas nisam istjerala iz kuće. Mislite se nakotiti i ostati ovdje zauvijek, e pa zaboravite! – prijetila nam je, a Damjan i ja smo poslušno poput djece otišli u našu sobu. Tomislav je tamo bjesno razbacivao robu.

– Čestitam vam, i bolje vam je da odselite što prije ako želite ostati sretni i živi! – rekao je kad smo ukočeno ušli u sobu.

– Nemamo gdje preseliti, ostao sam bez posla, a Nevenka je trudna. Tomislav je na tren zastao i iz stražnjeg džepa izvukao omanji snop novčanica.

– Evo vam za neko vrijeme dok se ne snađete – rekao je pomalo pokajnički.

– Ali i tebi treba – zaustila sam zbunjeno.

– Nevenka, ne brini, ja ću se snaći. Imam samo jednu molbu – zastao je na tren.

– Ako me budu tražili na ovoj adresi nikada nemojte odati gdje sam. Ja ću vam se javiti čim budem mogao – dodao je nešto tiše. Tada nam je potvrdio ono što smo već i duže sumnjali. Doista je plivao u mutnim vodama i nije se bavio isključivo građevinskim radovima.

– A ta djevojka? – pitala sam odjednom ni sama ne znajući zašto.

– Zajedno smo, ali ne smijete nikada odati onoj vještici jer će nas ponovno pokušati razdvojiti – prijeteći nam je rekao.

Obećali smo mu da ćemo čuvati tajnu. Do tog trenutka možda i nisam toliko ozbiljno shvaćala Matildino čaranje, ali vidjevši u kakvom je škripcu bio Tomislav i koliko se i on sam bojao, protrnula sam i zaštitinički obuhvatila svoj tada već zaobljen trbuh.

– Čuvajte se – rekao je na odlasku i nestao. Damjan je nakon njegova odlaska počeo očajavati jer je ponovno bio bez posla. Danima je doslovce kucao na svaka vrata kako bi se zaposlio, a ja sam čvrsto odlučila upisati fakultet kako bi se obrazovala i učinila našu budućnost svjetlijom.

Što ju je okrenulo čaranju i vračanju?

Uložila sam puno truda i bilo je jako teško nakon poroda uskladiti sve obaveze. Rodila sam prekrasnu djevojčicu koju smo nazvali Dubravka. Damjan je napokon pronašao stabilniji posao i mogli smo nekako preživljavati od jedne plaće. No još uvijek smo bili prisiljeni živjeti s Matildom. Svako malo nas je podsjećala da smo pod njezinim krovom i da nam pomaže, sve dok joj se jednom Damjan nije usprotivio.

– Zar ja nisam sin svog oca kojem je nekoć pripadala kuća? Zar ja nemam nikakva prava na nju? – pitao je drsko i iznervirano. Lagano sam mu dodirnula ruku kako bi prešutio, no tog puta nije mogao prešutjeti.

– A o tom je riječ, ti bi svoje nasljedstvo? – pogledala ga je s neskrivenom mržnjom. Damjan je bjesno lupio vratima i izišao iz kuće. Ja sam uplašeno ostala stajati i slijedeće što sam ugledala bio je njezin ledeni izviještačeni osmijeh. Znala sam da nešto sprema, ali da će toliko nisko pasti, ne bih ni u ludilu pomislila. Period koji je uslijedio donio je mnogo briga i boli. Iako sam pazila na pripremu jela, nisam uvijek sve mogla držati pod kontrolom. Ne znam što i kako je pošlo po zlu, no Damjam se jako razbolio. Bio je zaražen psećom trakavicom. Shvatili smo da nešto nije u redu jer se sve lošije osjećao i počeo je rapidno gubiti na težini. Srećom, brzo smo potražili liječničku pomoć pa je rano otkriveno. Propisana terapija i pravila kojih se morao pridržavati poslušno je ispunjavao. Nikada nećemo moći dokazati da je Matilda odgovorna za to, no ja sam bila nekako uvjerena da je to istina. Kako je Damjanu trebalo dugo vremena za oporavak, morao je ostati na bolovanju tako da smo se opet našli na početku.

S malim djetetom i bez posla, sada smo bili ovisni o njoj. Iz nekog čudnog razloga njoj je to odgovaralo. Kad bih je promatrala s Dubravkom u igri činila se nježnom i pažljivom. Iz dana u dan sve više sam shvaćala da je voli. Pitala sam se nedostaje li joj Tomislav i što ju je u životu natjeralo da se okrene tom zlom čaranju. Je li ju Ivica toliko povrijedio pa je u njoj probudio ono najgore ili su to rane iz ranijeg doba? Nisam se ni usudila pitati, no svakako mi je bilo drago da voli Dubravku jer nas je vjerojatno samo zato podnosila.

– Ovo je dijete dar s neba – gledala je očarano dok je Dubravka bezbrižno puzala oko nas. Kratko sam se nasmiješila jer sam se u potpunosti slagala s njom.

– Idi i pripremaj te svoje ispite, ja ću je pričuvati – ponudila se. Nevoljko sam je poslušala i posvetila se učenju. Iako mi se nije svidjela pomisao da čuva moje djete, nisam imala izbora. Dubravka nas je na neki način činila međusobno podnošljivima.

Što se tiče Tomislava, od njega smo primili samo kratku poruku da je dobro i da nam ne može reći gdje se nalazi jer je tako sigurnije za sve. Damjana je to pogodilo više nego što je priznavao, ipak je volio svog brata. Također je bio svjestan da mora poštivati njegovu tajnu i nije mu bilo ni na kraj pameti da je oda pred Matildom. Ona se, pak, pretvarala kao da Tomislava nikada nije ni bilo. Nikada nas nije pitala znamo li gdje je i javlja li nam se, što mi je bilo čudno. Koja to majka ne pita za svog sina? Tada još nisam shvaćala da je Matilda “bacila oko” na naše dijete. Sav taj trud oko Dubravke, popuštanje i kupovina igračaka bili su samo sredstvo za postizanje njezinog cilja koji se tek kasnije otkrio. Željela je Dubravku samo za sebe jer je bila usamljena. Muža je izgubila, sina je otjerala, a sada smo mi bili na redu.

Kroz nepunih godinu dana od oporavka, Damjanu se bolest vratila. To se često događa kod takve bolesti. Mjesec je dana morao ostati u bolnici kako bi se izliječio. Bila sam luda od pomisli da bih ga mogla izgubiti. Jednog nedjeljnog popodneva moji su roditelji došli u posjet Damjanu, a potom na ručak u kuću.

Matilda se trudila baš poput prave domaćice i sve organizirala. Blistala je od sreće i ljubaznosti. Moja je majka, naravno, kao i svaka druga brižna majka, strepila zbog Damjanovog stanja. Bolest mu je zahvatila jetru, što je bilo veoma opasno. Morali su mu operativno ukloniti jajašca ličinki kako se više ne bi širila tijelom.

– Gospodin ima sreće što ličinke nisu stigle do pluća. I ovako je stanje vrlo ozbiljno, no srećom jetra se regenerira. Bitno je samo da strogo miruje i pridržava se uputa – govorio je liječnik.

Smjem li dodirnuti tu stvar?

Istinite priče: Vradžbine i uroci zle maćehe

Vradžbine i uroci zle maćehe

Danima sam se osjećala poput ucviljene udovice i tražila snagu u molitvi. Volim reći da je to period u kojem sam se pomirila s Bogom jer do tada sam se ljutila i psovala ga jer dozvoljava da takvo zlo kao što je Matilda uopće živi. Teška srca sam si priznala da je mrzim, i to iz dna duše. Shvatila sam da me ta mržnja truje i da ću nešto morati promijeniti u vezi toga. No u toj fazi nisam imala snage za to, previše sam joj zamjerala. Te nedjelje za ručkom kad sam otišla oprati posuđe, Matilda je mojoj majci rekla da će Damjan sigurno umrijeti.

– To je činjenica, otac mu je ipak umro od karcinoma, majka također, vjerojatno je i kod njega to u pitanju. Sve vam je to genetika – objašnjavala je mojoj majci, koja je bila osupnuta njezinom izjavom.

– Ali on je mlad čovjek i sigurna sam da će se njegovo tijelo izboriti – majka joj se suprotstavila.

– Jedino mi je žao tog djeteta – nastavila je Matilda kao da nije čula moju majku i pogledom potražila Dubravku. Majka mi je tek kasnije, kad je najgore prošlo, ispričala što joj je Matilda rekla. Bila sam više nego povrijeđena jer sam shvatila kako nam ona i dalje želi zlo. Moja se mržnja prema njoj još više povećala.

Kad se Damjan vratio kući bila sam presretna. Iako je morao strogo mirovati, njegov povratak donio mi je olakšanje. Više se nisam osjećala toliko nesigurno u velikoj kući, a Matilidno oduševljenje bilo mi je veoma sumnjivo.

– Pospremila sam vam sobu dok ste bili na putu ovamo – pohvalila je samu sebe. Lagano sam se brecnula na spomen toga da je bila u našoj sobi za vrijeme našeg odsustva.

– Hvala, ali niste trebali, ja sam je pospremila jučer – rekla sam dajući joj do znanja da mi se to uopće ne sviđa.

– Ionako sam sve pospremala, pa mi je bilo onako, usput – skrenula je pogled.

Slijedećih nam je dana pokušavala ugoditi na sve moguće načine. Inzistirala je da odvodi Dubravku u šetnju, da opere posuđe nakon ručka i slično. To joj baš i nije bilo svojstveno.

– Što si tako napeta? Ja ovdje ležim u krevetu, a ti si napeta kao puška! Možda se Matilda jednostavno odlučila promijeniti na bolje? – uvjeravao me Damjan.

– Ne vjerujem u to – rekla sam mu.

– Od silne mržnje ti ne vidiš ništa drugo nego samo zlo – nije me štedio riječima. Danima sam razmišljala o tome što mi je rekao i vjerojatno bih samoj sebi predbacivala da jednog popodneva nisam pronašla dokaze. Sagnula sam se kako bi provjerila nije li mi izgubljeni dokument negdje pao i pogledala pod krevet. Tamo sam tek imala što vidjeti. Ispod kreveta je bilo vjedro puno vode koje je vrlo sumnjivo izgledalo.

Unutra je bilo nekih čudnih stvari koje nisam znala ni imenovati. Tupo sam piljila u tu stvar ne znajući smijem li je dodirnuti. Damjan se također prepao. Budući nismo htijeli da Matilda sazna kako smo to primjetili, morali smo pričekati da izađe iz kuće kako bi se tog čarobnjaštva riješili. Ni dan danas ne znam čemu je to služilo, ali znala sam da nije nikakvo dobro. Čim se Matilda izgubila iz kuće, prosula sam vodu u obližnji kanal, a sadržaj koji je ostao na dnu sam odlučila spaliti. Znam da sam još kao djevojčica kod bake u Bosni čula da su se takve stvari uvijek spaljivale. Učinila sam to iza kuće kako me nitko ne bi vidio. Nisam željela čekati noć, morala sam to učiniti što prije.

Shvatili smo da je Matilda na taj zli način htjela okončati Damjanov život. Njegovo ionako slabo tijelo, sigurno bi podleglo bolesti. Nakon tog dana vrlo sam teško uspijevala uopće progovoriti s njom. Izbjegavala sam je i često ignorirala. Morala je to primjetiti. Kako se Damjan sve bolje oporavljao bližio se dan njegovog povratka na posao. Matilda je bila sve nezadovoljnija jer se stvari očito nisu odvijale kako je ona planirala – Damjan je bio živ! Jednom prilikom pitala me hoću li da ona pričuva Dubravku dok ja učim. Pristala sam jer je Damjan bio odsutan, a sutradan sam imala ispit. Neko sam vrijeme boravila u sobi učeći, a onda sam krenula u kuhinju kako bi joj pripremila ručak. Matilda i Dubravka bile su u dnevnom boravku i nisu me čule. Prikrala sam se blizu vrata ne bi li uočila da Matilda čini nešto neuobičajeno Dubravki. Iako sam znala da je voli, strepila sam za nju.

– Što će nama drugi kad imamo jedna drugu – govorila je Dubravki koja je sada već imala gotovo tri godine.

– Mama? – rekla je Dubravka.

– Ma ne trebaju nam ni mama ni tata. Riješit ćemo se mi njih, samo nam smetaju – njezin ton glasa bio je i više nego ozbiljan.

– Baka voli samo tebe i ti ćeš voljeti samo baku – milovala ju je po kosi, a ja sam bila zgrožena. Namjerno sam glasno pročistila grlo kako bih dala do znanja da sam im blizu.

Idem što dalje od stare vještice!

Dođi Duda, idemo papati – rekla sam i ošinula Matildu pogledom. Iako joj do tada nisam dugo vremena dozvoljavala da čuva Dubravku, sada sam obećala samoj sebi da to više nikada neću učiniti! Kad se Damjan vratio kući sve sam mu ispričala, a on se nježno i ozareno osmijehnuo.

– Tebi je to smiješno? – pitala sam zgroženo.

– Ne to, nego nešto drugo. Imam lijepe vijesti – gledao me i dalje ozaren.

– Kakve, reci!?

– Sjećaš se da sam ti govorio kako sam prije mjesec dana predao zamolbu u Njemačku ambasadu? – pitao je nestrpljivo.

– Sjećam se. I?

– E pa dobio sam posao. Krećem od slijedećeg tjedna – izgovorio je to ponosno. Veselo sam kriknula i zagrlila ga, a Dubravka nas je gledala zbunjeno.

– Kad samo pomislim kako sam ti rekla da ne vjerujem da će ti to uspjeti! – izgrdila sam samu sebe.

– Počni tražiti stan, napokon ćemo moći normalno živjeti, plaća je odlična! – govorio je uzbuđeno.

– Hvala ti Bože, riješit ćemo se Matilde! rekla sam.

– Da, što dalje od stare vještice! – složio se sa mnom.

Kroz nepunih mjesec dana pronašli smo stan i odselili se. Matilda je bila u šoku i na rastanku je plakala. Grčevito je zagrlila Dubravku i vidjela sam da joj se teško rastati od nje, no to mi je bila najmanja briga. Sada sam još samo ja trebala što prije diplomirati i naći posao.

Stančić koji smo iznajmili je bio malen, ali za nas je bio poput raja. Potpuno sam se opustila već prvog dana kad smo uselili jer smo napokon bili sami! Činilo se sve tako dobro, no kroz nekoliko tjedana počela sam imati neobične psihičke tegobe. Budila bih se noću u panici i oblivena znojem. Damjan mi je u tom periodu života bio velika podrška, no stvari se nikako nisu poboljšavale. Osjećala sam kako gubim samu sebe, a nisam mogla ništa promjeniti koliko god sam se trudila. On je bio uvjeren da je to maslo Matilde kako bi nam se osvetila jer smo udaljili Dubravku od nje. Usprkos svim tim tegobama i noćnim morama ja sam i dalje danju uporno učila.

Oslobodi me da postaneš slobodna

Dubravku smo ionako već prije upisali u vrtić, tako da sam imala slobodnog vremena. Najgore mi je bilo kad je Damjan radio noću, a ja bih se probudila u panici. Trebalo je prilično dugo vremena da se uspijem smiriti. Usrdno sam se molila, no molitva kao da nije djelovala. I sama sam vjerovala da mi je to učinila Matilda. Odlučila sam otići kod nje i otvoreno joj priprijetiti jer gore od ovoga nije mi moglo biti. Pokucala sam na vrata, no nitko mi nije odgovarao. Uhvatila sam kvaku i primjetila da su vrata otvorena. U kući je bilo tiho. Hrabro sam ulazila u sve prostorije prisjećajući se s nelagodom svih trenutaka provedenih ovdje. Već sam htjela otići jer sam mislila da je nema u kući, no zaustavio me čudan zvuk hroptanja koji je dopirao iz spavaće sobe.

– Ima li koga? – pitala sam i oprezno odškrinula vrata.

– Uđi, znala sam da ćeš doći – rekla je Matilda hroptavim glasom. Ležala je u krevetu pokrivena do vrata. Bila je neopisive blijedo-sive boje u licu. Polako sam se primakla krevetu kao da ni sama ne vjerujem da je bolesna.

– Ne boj se – pokušala se nasmiještiti što je izazvalo bolnu grimasu na njezinom licu.

– Ne bojim se. Došla sam vam reći da nas napokon ostavite na miru! – rekla sam odriješito bez trunke sažaljenja.

– Ostavila sam vas, sve sam ostavila na miru – rekla je sada slabašnim glasom.

– Vi dobro znate što mi se događa noću, hoću da me oslobodite toga! – optužila sam je.

– Nisam ti ništa učinila, htjela sam ali kad ste otišli tako sam se razboljela da nisam imala snage.

– Tko mi je to onda učinio!? – pitala sam je ljutito.

– Sama si to učinila.

– Ne govorite gluposti.

– Poslušaj me, sve ono moje čaranje, kako ste vi znali govoriti, sada mi je došlo na naplatu. Moraš mi oprostiti jer ja sam se zbog tebe razboljela! – govorila je sasvim tiho.

– Vi ste poludjeli, mene optužujete da se bavim vradžbinama!

– Ne optužujem te nizašto, samo ti kažem istinu. Ti me moraš osloboditi jer do tada ti nećeš biti slobodna! Tvoja me mržnja drži u postelji – govorila je molećivim tonom kao da je ja mogu spasiti.

– Nas dvije nemamo više o čemu razgovarati. Ja vama ne mogu nikada oprostiti ono što ste nam učinili. Da ne spominjem to da ste nam htijeli uzeti dijete i ubiti nas.

– Isto to i ti želiš meni, već godinama, želiš me mrtvu! Moraš mi oprostiti inače nećeš imati mira.

– Doviđenja, želim vam sve najbolje na onom svijetu – beskrupulozno sam odgovorila i napustila kuću.

Kroz nekoliko dana Damjan je primio vijest da je Matilda preminula. Kako je Matilda i rekla, moje tegobe se nisu smirivale, postajalo je sve gore. Noću sam sanjala neobične snove u kojima sam neprestano bježala i borila se s nevidljivim silama. Kako je to dulje potrajalo, odlučila sam posjetiti svećenika i kroz suze sam mu sve ispričala. Suosjećajno me gledao i na koncu uz uzdah rekao.

– Bojim se da je pokojnica bila u pravu. Previše ste je mrzili za života i vi se sami s tim teško nosite. Morate oprostiti i njoj i sebi kako bi obje bile slobodne.

– Zar će ona biti slobodna nakon onog što je učinila tolikim ljudima!? – bila sam bijesna.

– Mi nismo tu da sudimo, na nama je da opraštamo i volimo se, pogotovo onda kad je to najteže. Pokušajte, dan po dan i oprost će doći – ljubazno mi je govorio.

Nekoliko sam mjeseci odlazila tom svećeniku i usrdno se molila. Kako je i rekao, moje se stanje počelo smirivati i ja sam postajala ona stara Nevenka. Više me nitko nije proganjao u snu. Posljednji san u kojem sam se borila s nevidljivom snažnom silom bio je taj u kojem sam ja pobijedila. Doslovno sam iščupala iz sebe nešto nevidljivo i strašno. Nakon toga ono je nestalo zauvijek.

Napisala sam ovu cijelu priču kako bih poručila svima koji je pročitaju da je oprost temelj za sreću i miran život. Nema te stvari koju čovjek ne može oprostiti ako želi. Premda se ne čini tako, ljutnja je teret koja nas izjeda i donosi nam bolest, ona je ono zlo kojeg se ljudi boje, baš kao i mnoštvo drugih negativnih emocija koje pohranjujem u sebi ne željevši ih otpustiti. Iz tog razloga sam ja otpustila svoje zlo i nastavila živjeti u sreći. Matilda neka u miru počiva.