Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Zaljubio sam se u ženu najboljeg prijatelja

Tanje se sjećam još iz srednje škole. Sada mi se to čini tako dalekim, kao da se dogodilo prije stotinu godina. U to sam vrijeme bio najbolji Gabrijelov prijatelj, no od nas dvojice ja sam bio veći zavodnik koji je neprestano mijenjao djevojke. Obojica smo igrali košarku i imali svoje obožavateljice koje su nas dolazile gledati i navijati za nas. Bez lažne skromnosti, bili smo vrlo zgodni i svjesni toga. Gabrijel je bio bolje građen od mene, ali ja sam imao više uspjeha kod djevojaka i moj mi je prijatelj pomalo zavidio zbog toga. No zato sam se uvijek trudio da se ne hvalim pred njim svojim osvajanjima ženskih srdaca. Možda sam se upravo zato što smo bili toliko povezani osjetio pomalo iznevjerenim kad me upoznao s Tanjom. Bila je mršava i neupadljiva, gotovo anoreksična. Uopće mi se nije sviđala, djelovala mi je antipatično.

– Da mi je samo znati gdje si upecao tog kostura, Gabrijele? – upitao sam ga dok je Tanja razgledavala naš mali jednosobni stan koji smo zajedno unajmili.

On me bijesno prostrijelio pogledom.

– Pazi malo što govoriš, Marko! – odgovorio je. – Ona je moja djevojka!

Malo je nedostajalo da ne prasnem u smijeh i nasmijem mu se u lice.

– Djevojka?! Ali otkad ti to imaš djevojku, ako smijem znati?

– Od jučer. Zadovoljan?

– Uh! Pa ti si se, prijatelju, zaljubio. Kako ti se to moglo dogoditi?

Ismijavao sam ga, ali zapravo sam bio ljut na njega. Doživio sam to kao osobnu uvredu. Kako se usudio stupiti u vezu, a da mi ništa ne kaže? Ja sam mu uvijek sve govorio o svojim ljubavnim pothvatima…

Gabrijel se pokušao opravdati.

– Nisam ti ništa govorio jer sam znao da ćeš me kritizirati. Predobro te poznajem.

– I dobro si mislio. Činiš veliku glupost. Uopće te ne mogu zamisliti u vezi.

Kao što se moglo i očekivati, moj se prijatelj zatvorio u sebe. I od tog trenutka počeo se nazirati kraj našeg velikog prijateljstva. Ja nisam shvaćao njega, on nije shvaćao mene. Gotovo iz inata počeo sam još češće izlaziti i neumorno sam iz večeri u večer zavodio djevojke, hvaleći se svojim uspjesima. Gabrijel me znao promatrati sa sažaljenjem, dok je uza se stiskao svoju Tanju, koju sam ja i dalje smatrao beznačajnom i prozirnom djevojkom, bez trunke privlačnosti. No, njihovu ljubav ništa nije moglo uzdrmati. Činilo se da se tu nije radilo o prolaznoj privlačnosti, kao što sam se ja nadao. Gabrijel je zaista mislio ozbiljno. Nekoliko mjeseci kasnije saznao sam da je upoznao Tanju sa svojim roditeljima. Ali mene to više nije zanimalo. Smatrao sam da je moj najbolji prijatelj podjetinjio i omekšao zbog ljubavi i nadao sam se da se meni nikad neće dogoditi ništa slično.

U nekoliko idućih godina uspio sam diplomirati i zaposliti se. Iako mi se u početku bilo teško priviknuti na radni ritam, vrlo brzo sam se snašao i sprijateljio sa svojim kolegama. I dalje sam osvajao ženska srca, nikada nisam propuštao ni jednu priliku koja bi mi se pružila. Postao sam pravi majstor zavođenja: klonio sam se zauzetih žena, koje sam smatrao izvorom problema, i birao samo slobodne. A takvih je bilo mnogo i neprestano su se vrtjele oko mene. No ja sam bio iskren prema njima. Već bih ih na samom početku upozorio da se želim samo zabaviti i da ne želim nikakvu vezu. Za razliku od mene, Gabrijel je bio na korak do braka. Pozvao me na svoje vjenčanje.

– Nadam se da ćeš doći – rekao je – na kraju krajeva, nekad smo bili nerazdvojni. I u ime tog prijateljstva bilo bi mi drago da s tobom mogu podijeliti svoju radost.

– Svoju radost? Jadni mo prijatelju! Valjda si htio reći svoj gubitak slobode.

– Hajde, Marko, dosta šale. Barem ne na račun mog vjenčanja!

– U redu, doći ću. I neću te više zadirkivati, obećajem.

I održao sam riječ. Već dugo nisam bio vidio Tanju i iznenadio sam se koliko se proljepšala. Više nije bila tako mršava i blijeda.

U bijeloj vjenčanici izgledala je predivno, pogled joj je blistao od radosti i zatekao sam se kako je promatram očima svog prijatelja. Posjedovala je onu posebnu ljepotu, koja je mogla promaknuti nepažljivom promatraču. Kad sam vidio kako zaljubljeno gleda u Gabrijela, osjetio sam zavist. Baš ja! To je zaista bio vrhunac! Na vjenčanje sam stigao u pratnji jedne vrlo atraktivne piavuše, Megi, koju sam upoznao dva tjedna ranije u diskoteci i koja je bila presretna što sam je poveo sa sobom. Megi je bila sušta suprotnost Tanji. Njezina je ljepota upadala u oči, bila je napadno našminkana i hodala je njišući bokovima. Ako sam na početku svadbe bio ponosan na svoju pratnju, na kraju svadbenog ručka bilo mi je gotovo muka, iako ona nije bila nimalo kriva za moju promjenu raspoloženja.

Osjećao sam neko duboko unutrašnje nezadovoljstvo. Nisam mogao prestati misliti na Tanju. Prelijepu mladenku mog prijatelja Gabrijela koju sam isprva toliko prezirao. Obavijena bjelinom vjenčanice, djelovala je nestvarno, poput dalekog i nedostižnog sna. Te sam je noći sanjao kako silazi s oltara i dolazi mi u susret, raširenih ruku, ali nisam joj uspijevao prići. Nešto me sprečavalo u tome, ali nisam mogao shvatiti što. Možda je to bio moj strah od vezivanja. Naglo sam se probudio, obliven hladnim znojem, shvativši da ležim na samom rubu kreveta. Što mi je, nisam valjda poludio, pomislio sam. Možda sam jednostavno postao umoran od bezbrižnog života bez cilja: bio sam na pragu tridesete i počeo sam shvaćati svoje roditelje koji su mi savjetovali da si nađem djevojku i skrasim se.

Posjet golupčićima

Bila je to za mene sasvim nova situacija. Osvajanje žena više me nije zabavljalo kao nekad. Počeo sam se dosađivati. Meni, kojeg ni jedna žena nije mogla odbiti, sada je bilo muka od svih tih djevojaka koje su mi se nudile kao na pladnju. Svaki put kad bih se vraćao kući nakon još jedne u nizu ludih večeri provedenih u diskoteci, osjećao bih gorak okus u ustima. U jednom sam trenutku čak pomislio da možda već starim: no umirila me pomisao da nemam još ni trideset. Kako je to bilo moguće? Zar sam već potrošio svu svoju životnu energiju, svu svoju vitalnost? Bilo je to teško razdoblje mog života i uskoro su moji prijatelji Robert, Ivan i Krešo primijetili kako sam u posljednje vrijeme neprestano smrknut. Najprije su pomislili da je to jedna od mojih novih taktika zavođenja, zatim su shvatili da me nešto ozbiljno muči.

– Nisi se valjda zaljubio, Marko? – zapitkivali su me.

– Kakve vam to gluposti padaju na pamet, zar ste poludjeli? U posljednje vrijeme nisam baš najbolje volje i to je sve. Proći će.

Ali nije prolazilo. Često sam znao zateći samoga sebe kako razmišljam o Gabrijelu i Tanji, pitajući se što je s njih dvoje, jesu li sretni u braku. Nisam ih vidio više od godinu dana, od njihova vjenčanja. Zajednički prijatelji govorili su da su sretni, poput dva zaljubljena golupčića. Zatim sam jednog dana slučajno u gradu naletio na Gabrijela i on mi se jako obradovao. Srdačno me izgrlio i upitao kako sam.

– Pa, evo, ide… – promrmljao sam.

– Ma odlično si i to se vidi! – prekinuo me kad sam mu pokušao dati do znanja da i nisam baš najbolje. – U punoj formi, kao u dobra stara vremena! Zašto ponekad ne navratiš k nama? – dodao je. – Nisi još bio otkad smo se vjenčali.

– Pa navratit ću.

Iako je zvučalo kao kurtoazna rečenica, dobro sam promislio o toj mogućnosti. Zašto da ne? Uostalom, postalo mi je dosadno izlaziti svaku večer s društvom, tako da mi je svaka promjena bila dobrodošla. I tako sam nakon četiri dana nazvao svog prijatelja i upitao ga vrijedi li još njegov poziv, a on mi je odgovorio da će njemu i Tanji biti drago ako ih posjetim. Pojavio sam se s velikim buketom cvijeća za gospođu. Gabrijel me dočekao vrlo srdačno. Nisam očekivao takvo oduševljenje, uostalom, nismo se rastali u najboljim odnosima. Ali on se zaista razveselio što me vidi, što se nije moglo reći i za Tanju, koja me hladno pozdravila. Ponudila me pićem, a zatim nekamo nestala. Činilo se da je iz nekog razloga ljuta na mene. Zaključio sam da je vrlo lijepa: brak joj je očigledno godio. Dobila je nekoliko kilograma, a oči su joj blistale novim sjajem. Sada sam shvaćao zašto se moj prijatelj toliko htio oženiti njome. Bio sam potpuno zadubljen u takve misli kad mi je Gabrijel počeo nešto povjerljivo šaputati nakon što mu se žena udaljila.

Omča oko vrata

– Znaš, Marko, jedva sam čekao da razgovaram s tobom. Jedino me ti možeš razumjeti…

Iznenađeno sam ga pogledao.

– Ah, da? Zašto baš ja?
Njegov pokunjen izraz lica probudio je moju znatiželju.

– Vidiš… bio sam tako sretan dok sam bio u vezi s Tanjom i kad smo se vjenčali. No tek sam sada shvatio koliko sam pogriješio.

Zaprepastio sam se.
– Ali… – uspio sam samo izustiti.

– Znam, zvučat će ti čudno jer me već godinama doživljavaš kao sretnog i zaljubljenog muškarca. No zapravo žalim za vremenima kad sam bezbrižno živio iz dana u dan, poput tebe, izlazio svake večeri i mijenjao djevojke.

Upravo u trenutku kad sam ozbiljno razmišljao o tome da moram promijeniti svoj način života, moj prijatelj Gabrijel žalio je za prošlošću!

– Ne mogu vjerovati…
– Ali upravo je tako. Moja je žena i dalje luda za mnom, ali ona je meni već pomalo dosadila.

– Oprosti, ali ne razumijem. Zašto joj ništa ne kažeš?

– Marko, ti kao da ne poznaješ žene. Počela bi me još više gušiti svojom ljubavi, a ja to ne bih podnio. Radije bih ponovno počeo izlaziti s vama. Ako me primate natrag!

– Zar želiš… varati svoju ženu? – upitao sam užasnut.

– Hej, što to govoriš? Varati je teška riječ. Prije bih to nazvao rasterećenjem. Osim toga, znaš kako se ono kaže: što oko ne vidi, srce ne boli.

– Oprosti na ovome što ću ti reći, ali ti si najobičniji licemjer, Gabrijele.

– Oho, tko mi to kaže! Ti koji i ne znaš što je moral!

– Što želiš time reći? Vrlo dobro znam što je moral. Ja sam slobodan čovjek, mogu činiti što hoću!

– A ja samo želim povremeno izlaziti, što je loše u tome?

– Ne budeš li pošten prema svojoj ženi, mogla bi zatražiti razvod.

– Ne želim razvod. Želim samo nekoliko slobodnih večeri… – odgovorio je vragolasto se nasmiješivši.

Smučilo mi se od njegovih riječi. Meni, koji sam se ranije uvijek bunio zbog njegove velike ljubavi prema Tanji. No Gabrijel je ipak uspio od mene iskamčiti obećanje da ću ga sutradan odvesti na otvorenje noćnog kluba. Rekao je to svojoj ženi, koja je djelovala začudeno i mrko me pogledala.

– Mogu i ja s vama? – upitala je.

– Rekao sam ti da je to isključivo muški izlazak. Neću dugo, tek toliko da se ponovno vidim s dečkima iz starog društva – pomirljivo će Gabrijel.

Osjećao sam se poput Jude, a nisam bio ni za što kriv. Situacija u koju me uvukao Gabrijel bila je zaista neugodna. Shvatio sam kako je najbolje da što prije odem. I dok se Gabrijel, radostan poput malog djeteta, opraštao od mene, Tanja mi je uputila pogled pun prijekora koji dugo nisam mogao zaboraviti.

Baš čudno. Očekivao sam da ću prisustvovati prizoru iz sretnog bračnog života, koji će me učvrstiti u uvjerenju da se trebam što prije skrasiti, međutim zatekao sam svog starog prijatelja poput lava u kavezu. Možda bi me to trebalo natjerati na razmišljanje, pomislio sam, možda ni ja, kao ni moj prijatelj, nisam stvoren za bračni život i na kraju bih plakao za prošlošću.

Ali znao sam da nije tako. Osjećao sam prezir prema Gabrijelu i njegovu licemjernom ponašanju. Nije mi bilo jasno kako je mogao zavaravati tako divno biće kao što je bila Tanja, koja nipošto nije zaslužila takvo ponašanje. Osim toga, Gabrijel je tražio moju podršku, tako da sam u Tanjinim očima na kraju ja ispao taj koji ga nagovara na noćne izlaske. To nije bilo pošteno. Iduće se večeri, dakle, moj prijatelj pojavio u našem starom kafiću. Lijepo se dotjerao i blistao je od zadovoljstva.

Momački izlasci

Zajedno smo pošli na otvorenje diskoteke i uz Gabrijela mi se činilo kao da smo se vratili u stara vremena. Šteta što je situacija bila toliko drugačija i što nas dvoje više nismo bili iste osobe. Oboje smo se prilično promijenili: ja sam nakon brojnih avantura bio umoran od takvog načina života, a mom je prijatelju, nakon samo godinu dana braka, počeo nedostajati ludi provod s prijateljima. Gabrijel nije gubio vrijeme, pomiješao se s mnoštvom i za pola sata se vratio s jednom zgodnom djevojkom smeđe kose, od koje se više nije odvajao ostatak večeri. Uopće se nije trudio prikriti svoje namjere pred nama i nakon nekog vremena nestao je sa svojom brinetom. Zapitao sam se što u tom trenutku radi Tanja, pretpostavlja li da je njezin muž bezočno vara?

Po njezinu pogledu kad smo se sreli, rekao bih da je bila svjesna toga. Suosjećao sam s njom i ostatak večeri ništa mi nije uspijevalo popraviti raspoloženje. Te sam večeri, umjesto da se bacim na osvajanje djevojaka, radije ostao po strani u ulozi promatrača. Dubravko, moj prijatelj, rekao mi je da sam ostario. Ali meni je samo bilo dosadno i bio sam umoran. Na kraju večeri ojađen sam otišao kući. Ostavio sam Gabrijela s njegovom brinetom, razmišljajući kako će Tanja vjerojatno okriviti mene ako joj se muž kasno vrati. Neće ni slutiti da ja nemam nikakve veze s tim…

Nisam želio da ona pati, no nije mi bilo jasno zašto toliko brinem za nju? Na kraju krajeva, nisam je dobro ni poznavao, bila je žena mog bivšeg najboljeg prijatelja i to je sve. Pa ipak sam i prije spavanja nastavio razmišljati o njoj. I idućeg mi je jutra ona bila prva misao i pitao sam se je li se Gabrijel konačno vratio kući. Sigurno je svojoj ženi slagao da se zadržao zbog prijatelja.

Možda će se ona pretvarati da mu vjeruje, zaključio sam, previše je inteligentna da ne bi prozrela svog muža. Pred očima mi je bio njezin optužujući pogled koji mi je uputila one večeri kad mi se njezin muž odlučio pridružiti na otvorenju diskoteke. Nisam ga mogao zaboraviti. Dani su prolazili. Gabrijel me nazvao kako bi mi se pohvalio da se ludo proveo i da jedva čeka naš ponovni izlazak. Naravno, idućeg je tjedna ponovno izmislio neki drugi razlog kako bi mirne savjesti izišao s nama.

Te je večeri završio s novom ljepoticom, koju je slučajno upoznao, visokom, izazovnom crnkom, potpuno drugačijom od Tanje. Pitao sam se je li moguće da mog prijatelja nimalo ne grize savjest. Bio je toliko obuzet svojom neutaživom željom da nadoknadi izgubljeno vrijeme da nije ni primijetio koliku bol nanosi svojoj ženi.

Lekcija prijatelju

Nisam mu ništa govorio o tome iako nisam odobravao njegovo razulareno ponašanje. Ja mu zaista nisam imao pravo išta predbacivati. Desetak dana poslije slučajno sam sreo Tanju u samoposluživanju. I ona je, kao i ja, nakon posla svratila u kupovinu. Srce mi je brže zakucalo kad sam nabasao na nju. Zamišljeno je stajala ispred police s keksima. Bila je blijeda i mršava. Prišao sam joj da je pozdravim. Kad me ugledala, trgnula se i prinijela ruku grudima.

– Oprosti mi ako sam te preplašio – rekao sam joj i sam iznenađen.

– Ne, nisi – odgovorila mi je promatrajući me s očiglednom odbojnošću. – Oprosti, ali žuri mi se…

Bilo je jasno da joj moje društvo nije ugodno. Nisam znao kako bih ispravio ono što se dogodilo. To je bilo nemoguće. No, s druge strane, Tanja nije znala kako točno stoje stvari, niti sam ja mogao izdati svog prijatelja, iako bi to, da budem iskren, posve zaslužio. Bila mi je nepodnošljiva pomisao da njegova žena mene smatra odgovornim za njegovo ponašanje. Odmah mi je bilo jasno da joj se nikamo ne žuri, da je to bio samo proziran izgovor jer sam je nešto kasnije vidio kako gotovo nestvarnom smirenošću bira sladolede.

Volio bih joj biti barem prijatelj, pomislio sam, iako sam i ja pomalo kriv za ono što se dogodilo. Sjetio sam se koliko je bila sretna na dan svog vjenčanja, njezina blistavog pogleda i osmijeha. Ostatak dana nastavio sam razmišljati o njoj i te iste večeri odlučio sam porazgovarati s Gabrijelom, s kojim sam se trebao naći u našem kafiću.

– Sreo sam danas Tanju u samoposluživanju – rekao sam mu gotovo bijesno.

On je slegnuo ramenima.

– Da, i? Je li te možda nešto pitala?
– Nije, ali djelovala je vrlo utučeno. I nije joj bilo drago što me vidi. Očigledno je da zna što radiš i da mene smatra glavnim krivcem.

Pogledao me gotovo podrugljivo.

– Zar te to brine?

– Na neki način da. Smatra me krivim za nešto za što nisam kriv, Gabrijele.

– Oprosti, ali ne razumijem zašto te to brine?

– Slušaj, zar ti se ne čini da malo pretjeruješ s tim izlascima?

– Oh, tko mi to govori! Pometi prvo pred svojim dvorištem, Marko.

– Znam, znam, to nije moja stvar. Ali prijatelj sam ti. I bilo bi mi žao da upropastiš svoj brak. Tanja je vrlo simpatična i zgodna djevojka. Ne zaslužuje takvo ponašanje.

– Ma nemoj mi reći! Zar je nisi upravo ti smatrao nezanimljivom kad sam počeo izlaziti s njom? Da mi je samo znati što te sada spopalo?

– Pa, ja…

– Jesi li svjestan da je meni sada žao što te tada nisam poslušao? Trebao bi biti zadovoljan.

– Ali nisam. Stvar je u tome da sam ja slobodan čovjek, ali sam manje razularen od tebe…

– Razularen! Kakva teška riječ! Hajde, ne pretjeruj…

– Uvjeren sam da bi trebao pokazati više poštovanja prema svojoj ženi. I to je sve.

– Oho, odakle sada taj lažni moral? Baš zanimljivo! Kad si se stigao tako upristojiti?

– Prestani se izrugivati, time nećeš ništa postići.

Bio sam bijesan, posvadili smo se i poslao sam ga k vragu. Osjećao sam se prilično glupo. No te sam se večeri, kad sam legao u krevet, zapitao što mi je došlo. I tada sam shvatio da je tuga u Tanjinim očima bila kriva za sve.

Tanja, da, Tanja, bijesno sam pomislio. Dogodilo se nešto čemu se ni u snu nisam nadao: zaljubio sam se u ženu svog prijatelja. Koliko god mi se to činilo nevjerojatnim, ipak se dogodilo. U tom sam trenutku poželio otrčati do nje i reći joj istinu: da ja nisam nimalo kriv za Gabrijelovo ponašanje, da je on ne zaslužuje jer je besramno vara, da sam beznadno zaljubljen u nju i da sam se zbog toga posvadio s njezinim mužem.

Tanjine optužbe

Smiješno, pomislio sam. Smatrat će me ludim! Ali to je bila istina. S kojom sam se morao nositi kako znam i umijem, od sada pa nadalje. Vrlo dobro sam znao da mi Tanja neće uzvratiti osjećaje, da sam za nju utjelovljenje zla jer sam odvukao njezina muža. Želio sam da stekne drukčije mišljenje o meni, ali kako sam je mogao razuvjeriti? Objasniti joj? Dugo sam o tome razmišljao ne uspijevajući pronaći pravo rješenje. I ta me neizvjesnost uništavala. Prijatelji su me pozivali da iziđem s njima, ali ja sam ih odbijao smišljajući svakakve izgovore.

Znao sam da ću se prije ili kasnije morati suočiti sa stvarnošću. Jedina istina bila je da beznadno volim Tanju. Njezin muž ju je besramno varao, sada je gotovo svake večeri izlazio i bio sam siguran da se kući vraća s mirisom druge žene na sebi. Ona je sve više patila, to su mi otkrili prijatelji, govoreći da ne razumiju kako sve to može podnositi.

– Razvest će se – bilo je opće mišljenje.

Zatim se jednog kasnog poslijepodneva dogodilo nešto čemu se ni u snu nisam nadao. Tanja je došla k meni u stan. Kad sam joj otvorio vrata, iznenadio sam se ugledavši njeno blijedo i iscrpljeno lice.

– Smijem li ući? Moram razgovarati s tobom – rekla je tvrda izraza lica.

Propustio sam je da uđe, a ona je odmah prešla na stvar.

– Došla sam te zamoliti da pustiš mog muža na miru, Marko. Ja više ne mogu tako. Otkad si ušao u naš život i neprestano ga odvlačiš u noćne provode, on više nije čovjek za kojeg sam se udala. Sve se više udaljava od mene. Naš se brak raspada i ti si za to kriv jer ga ne prestaješ uvjeravati da je pogriješio što se oženio. Zar misliš da to ne znam? Od samog početka nisam ti bila simpatična.

Zaboljele su me njezine riječi. Optuživala me za nešto za što nisam bio kriv. Zaista to nisam mogao podnijeti, barem ne od nje. I tako sam joj na kraju bio primoran priznati istinu.

– Ja nemam veze s tim, Tanja – započeo sam. – Nemaš se razloga ljutiti na mene.

Dobacila mi je pogled pun mržnje.

– Kako se samo usuđuješ to reći? Ti si taj koji odvlačiš Gabrijela van!

– Slušaj, ja već dulje vrijeme gotovo nikamo ne izlazim, čak ni u diskoteke. Pitaj naše prijatelje ako mi ne vjeruješ.

U njezinom se pogledu pojavila nesigurnost i ja sam se ohrabrio nastaviti:

– Uopće mi se ne sviđa Gabrijelovo ponašanje, ako baš želiš znati. Čak sam mu nekoliko puta to i spočitnuo. Međutim, on me ne želi slušati, čak mi se i ruga.

Tanja me sve pažljivije slušala i ja sam nastavio:

– Želio bih da te poštuje. Istina je da te nisam podnosio kad smo se upoznali, ali samo zato što sam bio ljubomoran. Gabrijel je bio moj najbolji prijatelj i ti si ga udaljila od mene. No vrlo brzo sam uvidio svoju pogrešku. On je imao pravo živjeti svoj život. Samo što sada… prolazi kroz trenutačnu krizu, ne znam ni sam u čemu je točno njegov problem. Valjda će ga to proći.

Nisam vjerovao u to, a nije ni ona.

– Zašto mi sve to govoriš?

– Zato jer je to istina, Tanja – odgovorio sam joj.

– Ja… mislim da ću zatražiti razvod. Ne mogu više prelaziti preko toga da me vara.

Iznenada sam je uhvatio za ruku.

– Mislim da bi to bilo najbolje rješenje. Ne pokazuje nimalo poštovanja prema tebi.

Oči su joj se napunile suzama.

– Ali ja ga volim. Volim ga! Ne mogu zamisliti život bez njega…

– Zar želiš ostati uz muškarca koji te ponižava?

Tanja me pogledala u oči, pomalo iznenađena mojim riječima.

– Ja… ja…

– Dobro razmisli. I znaj da ću ja, koja god bila tvoja odluka, biti na tvojoj strani. Prijatelj sam ti, vjeruj mi.

Nisam želio ni mogao dodati ništa više, barem ne još.

Rastali smo se prijateljskim poljupcem u obraz, iako sam ja želio da još ostane. No znao sam da to ne bi bilo u redu. Nadao sam se da ćemo se uskoro ponovno vidjeti, razgovarati tko zna. I zaista, nekoliko dana poslije Tanja me nazvala, rekavši mi nešto što me potpuno zbunilo.

– Hvala ti na onom razgovoru. Zahvaljujući tebi, skupila sam hrabrost i porazgovarala s Gabrijelom.

– Zaista? I, kako je prošlo?

– Rekao je da će razmisliti o mojim riječima. Nije ni slutio da mi je svojim ponašanjem nanosio toliku bol. Ali i dalje me voli i obećao mi je da će prestati s tim momačkim načinom života. U svakom slučaju, ne želi me izgubiti!

Zvučala je vrlo sretno. I ja sam trebao biti sretan zbog nje, no osjećao sam samo bolan grč u trbuhu.

– Pa… drago mi je – tiho sam promrmljao.

– U svakom slučaju, hvala ti za sve. Čujemo se uskoro.

Glas joj je prštao od radosti, dok sam se ja osjećao slomljeno. Zašto? Zašto nisam bio sretan zbog nje ako sam je volio? Da budem iskren, nisam vjerovao svom prijatelju. Nije mi bilo jasno kako to da se ne želi rastati od nje. Iz zadnjih razgovora koje sam vodio s njim shvatio sam da je za njega brak postao omča oko vrata, prepreka njegovoj slobodi. Kad smo se ponovno sreli, nekoliko dana poslije, porazgovarali smo o tome. U njegovu sam pogledu primijetio nesigurnost.

– Jadna Tanja. Baš je žalim… ona me ludo voli i ja je nemam hrabrosti ostaviti – komentirao je.

– Želiš li reći da se nećeš razvesti od nje jer je žališ?

– Da, na neki način.

– Ali to znači…

– To znači da ću se, možda, pokušati malo smiriti i prorijediti izlaske. Jedino se subotnjeg provoda ne mogu odreći.

– Gabrijele, ne razumijem tvoj način razmišljanja.

– Nećeš mi valjda opet držati prodike?

Kobna nesreća

Duboko u sebi nadao sam se da će se promijeniti. U životu ništa nije konačno, na kraju krajeva, i možda jednog dana uvidi svoje pogreške. Ali nisam baš vjerovao u to. Kako je bilo moguće da tako posebna žena poput Tanje voli takvog bijednika u kakvog se pretvorio moj prijatelj? Ona me više ni jedanput nije nazvala, niti ja nju. Previše me boljelo vidjeti radost u njezinim očima što joj je muž obećao da će se promijeniti. On, koji je nije nimalo cijenio. Nisam to mogao podnijeti! Kad smo se sreli dva tjedna poslije, ona je blistala.

– Da, s Gabrijelom je sada sve u najboljem redu – pohvalila mi se.

Kako je to bilo moguće? Ja sam ga vidio u subotu navečer, prije samo dva dana, kako grli jednu izazovnu plavušu…

– Sigurna si u to, Tanja?

– Još ponekad zna izaći s društvom, ali nakon toga je po tjedan dana miran. Možda bi dijete pozitivno utjecalo na njega. Gabrijel ima tako mnogo vrlina koje samo čekaju da budu otkrivene.

Njezina vjera u muža bila je gotovo dirljiva. Kako sam je mogao razočarati?

– Dakle, ti ga zaista jako voliš… – izletjelo mi je.

– Da.

Od tog našeg susreta prošlo je mnogo vremena. Moj bivši prijatelj nije se promijenio. Dijete nije bilo na putu, a Gabrijel se nije odrekao noćnih izlazaka. Nisam mogao prestati voljeti Tanju iako sam uvjeravao samoga sebe da je to besmisleno i da bi mi bilo bolje da se ogledam oko sebe i iskoristim prilike koje su mi se neprestano pružale. Bilo je vrijeme da prestanem sanjati otvorenih očiju. Morao sam što prije zaboraviti ženu svog prijatelja.

Zatim se dogodilo nešto strašno. U ponedjeljak ujutro, dok sam bio u uredu, nazvao me Dubravko, a glas mu je bio slomljen od plača.

– Gabrijel je sinoć poginuo.

– Što?

– Jučer je izišao s društvom i odvezli su se izvan grada, u neki noćni klub i… tko zna što se sve tamo događalo. Priča se da je pretjerao s alkoholom. Nakon izlaska iz kluba sjeo je u automobil s djevojkom koju je te večeri ondje upoznao. Nakon nekoliko kilometara izgubio je kontrolu nad vozilom i sletio s ceste. Ostao je mrtav na licu mjesta. I djevojka također.

Bila je to užasna vijest. Odmah sam pomislio na Tanju i na to kako je moj prijatelj skupo platio svoju lakomislenost. Odjurio sam k njoj i zatekao je posve slomljenu. Malo-pomalo stan joj se napunio ljudima. Svi su je pokušavali utješiti, no nju kao da je opterećivala sva ta silna pažnja. Osjetio sam kako je volim još više nego prije. Kako je Gabrijel mogao baciti u vjetar svu tu sreću koju je imao? Da ju je volio onoliko koliko je zaslužila, sada bi bio živ…

Njegova me smrt silno potresla, no još sam više bio ojađen zbog njegove žene. Pokušao sam joj pomoći koliko sam mogao: nazivao sam je svake večeri, posjećivao kako se ne bi osjećala sama. Bio sam uvjeren da će joj biti lakše ako izbaci svu tu bol iz sebe, ako razgovara o svojim osjećajima. Sve dok mi, tri mjeseca nakon Gabrijelove pogibije, nije otvoreno rekla:

– Oprosti, Marko. Žao mi je što ti to moram reći jer si mi vrlo drag, ali ne želim da se više viđamo.

Zaprepastio sam se.

– Ne želiš da se više viđamo? Ali zašto? Što sam ti učinio? – začudio sam se.

– Shvatila sam što osjećaš prema meni i ne želim te zavaravati.

– Tanja… moji osjećaji tiču se samo mene.

– Ne, tiču se i mene. Dovodiš me u neugodnu situaciju.

– Ali ja ništa ne tražim od tebe!

– Znam, vrlo si diskretan. No meni je u ovom trenutku potrebno iskreno prijateljstvo, a ti mi ne možeš pružiti samo to…

– Zar ti toliko smeta što te volim?

– Nije pravi trenutak. Molim te, pusti me na miru.

Iz tih sam njezinih riječi zaključio da ni ona nije ravnodušna prema meni i da se boji to priznati jer je tek nedavno pokopala muža.

– Kako hoćeš. No, smijem li te barem nazvati s vremena na vrijeme.

– Bolje je da ja tebe prva nazovem, vjeruj mi – rekla je. Nježno me zagrlila, zatim smo se oprostili.

Dok sam izlazio iz njezina stana, bio sam siguran da taj rastanak nije naše zbogom, već doviđenja. Uvijek sam mislio da Tanja nikada neće biti moja, ali sada se u meni probudila nada. I bio sam uvjeren da me Gabrijel vodi negdje odozgo jer ja sam Tanji bio spreman pružiti ono što on nije bio u stanju.