Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Zar će umrijeti i moja treća beba

Veliko okruglo svjetlo iznad moje glave kao da se pretvorilo u ogroman, magličasti plamen.

– Duboko udahni – glas doktora Belasa bio je ozbiljan. – Guraj, dušo, uskoro će biti gotovo.

Teško sam disala zbog panike koja me hvatala. Još nije bilo vrijeme, trebala bih izdržati još dva mjeseca. Zašto moja beba žuri? Načas sam odlutala mislima i zvukovi u sobi izgubili su značenje sve dok nisam čula slabašan glasić.

– Moje dijete! – dahtala sam. -To je moje dijete, zar ne?

Doktor Belas se pojavio iznad mene i nježno me potapšao.

– Malena je kao što smo i očekivali. Odmah ćemo je staviti u inkubator. Ti se sada pokušaj odmoriti.

Osjetila sam ubod igle i poslije – ništa. Kada sam se probudila, Ivica je sjedio uz krevet čvrsto držeći moje ruke. Ponovno sam bila u svojoj sobi. Nisam znala koliko dugo sam spavala, ali još uvijek sam bila jako umorna. Porod je bio jako duga i teška borba. Doktor Belas me upozorio da je bolje da što duže izdržim bez tableta jer su tako i veće šanse da će dijete preživjeti. Tablete mogu ugroziti djetetovo disanje. Tako sam trpjela više nego što sam mislila da mogu izdržati.

Uspjela sam upitati Ivicu je li već vidio našu bebu. Spustio je glavu, oči su mu bile sjajne od suza. Pitala sam ga za vrijeme, a on je rekao da je već podne. To je značilo da je moja kći stara već tri sata. Svaki trenutak je dragocjen u njezinoj borbi za život.

– Teška je tek nešto malo više od jedne kile – rekao je tiho Ivica. Srce mi je gotovo stalo. Koliko sam se molila da bude barem dvije kile. Ali jedna kila? Moja malena teška je kao paketić brašna!

U sobu je ušao doktor Belas. Kimnuvši Ivici sjeo je pored mene.

– Marina, odmah sam ti rekao da su šanse da tvoje dijete preživi jako male – rekao je nježnim glasom.

– Da – odgovorila sam šapatom – ali ona je već tri sata stara. Zar to ne znači da još uvijek ima šansu?

Moj zadnji tračak nade je umro kada sam ga pogledala u oči.

– Žao mi je, Marina, tvoja beba je otišla – prošaputao je.

Dopustili su nam skromnu svadbu

Ne znam otkud sam smogla snage za krik koji sam ispustila. Tada sam osjetila ubod igle. Probudila sam se u nedjelju ujutro. Bolničarka je ušla u sobu smješkajući se. Donijela mi je doručak. Nisam mogla jesti. Pokazala mi je stol pun cvijeća. Čak i u svojoj velikoj žalosti bila sam dirnuta pažnjom obitelji i prijatelja. Sjedila sam pored prozora i razmišljala o prošloj nedjelji kada smo Ivica i ja bili u crkvi. Oboje smo se kajali zbog svađe večer prije. A sada, ova tragedija nas je oboje jako pogodila. Uskoro sam pokopali Ana Mariju – tako sam je nazvala jer je zvučalo kao ime kojim bi se mogao zvati anđeo. Ana Marija, dražesno dijete koje nismo željeli sve do trenutka kada je umrla.

Ivica i ja počeli smo hodati već u srednjoj školi. Do tada nisam bila ozbiljno zaljubljena iako sam imala neke veze. Kada je Ivica jednom ušao u moj život sve se promijenilo. Oboje smo naprosto bili zaluđeni jedno drugim. Svaki slobodni trenutak provodili smo zajedno. Pretpostavljam da je bilo neizbježno, prije ili kasnije, da ćemo otići predaleko. Znam da ljubav nije isprika, ali kada si sam sa osobom koju voliš, ne možeš uvijek razmišljati o stvarima koje su ispravne, a koje nisu. Tada je samo ljubav važna. I nakon prvog puta nema više povratka.

– Vjenčat ćemo se – rekao mi je Ivica kad sam mu rekla da sam trudna. – Volim te, Marina. Možda mi je drago da se to odgodilo. To će uključiti mnoga odricanja i tražiti naše žrtve. Napustit ću školu i zaposliti se, barem ćemo stalno biti zajedno.

Bilo je teško roditeljima objasniti našu situaciju. Obje mame su plakale. Bile su ljute i na trenutak smo pomislili da će zabraniti naše vjenčanje. Na kraju, uvjerile su se da se Ivica i ja jako volimo i dopustili skromno vjenčanje u našoj crkvi.

Ja sam bila ta koja je napustila školu, a Ivica je nastavio i uskoro maturirao. Zaposlio se kao vodoinstalater pripravnik iako je oduvijek maštao da će jednog dana postati zubar. Sada je barem radio, a to je značilo da i zarađuje. Unajmili smo garsonijeru blizu njegove tvrtke. To je postao naš novi dom. Naravno, bili smo meta ogovaranja zbog našeg nagloga vjenčanja i moje prijateljice su me počele izbjegavati. Ne znam je li im netko zabranio da me viđaju ili su one bile ljute ne mene. To me jako zaboljelo i često sam se osjećala usamljenom i izgubljeno dok je Ivica bio na poslu.

Po cijele dane sam bila sama

U početku smo bili tipični mladenci, opijeni čudom naše nove situacije. Teško je točno odrediti kada su počeli naši problemi.

U trudnoći sam se jako udebljala i nisam više bila tako pokretna kao prije. Gotovo nisam izlazila iz stana, tako da je Ivica sve obavljao sam. Započele su naše sitne svađe, a uskoro i ozbiljne, nakon kojih ne bismo pričali danima. Jedne večeri izgovorili smo svakakve ružne riječi jedno drugom. Bilo je to kao da nam je netko nož zabio u srce.

– Po cijele dane sjedim sama u ovoj rupi! – napala sam ga osjećajući samosažaljenje. – Mogao bi se malo žrtvovati za mene i ostati sa mnom, a ne samo juriti naokolo!

– Možda ovaj stan i ne bi izgledao kao rupa da ti nešto radiš, osim što po cijele dane ležiš u krevetu! – pokazao je rukom na nered. Znala sam da nisam baš uspješna kućanica, ali taj stan je inače bio mračan. Koliko god sam se u početku trudila, vidjela sam da nema nikakvog rezultata pa sam odustala. Svaka nova primjedba bila je sve gora. Na karaju je Ivica viknuo:

– Da nema tebe i ovog djeteta, ja bih sada studirao a ne čistio septičke jame i odštopavao kanale!

– Bila je to tvoja ideja, isto kao i moja! – vikala sam na njega. – Nisam te silovala!

Ivica je izlazio sve češće i ostajao sve duže. Na koncu sam se s tim pomirila jer sam shvatila da je ovako barem mir. Svaki trenutak zajedno završio je svađom. S mojom trudnoćom je sve krenulo nizbrdo. Da nije toga, još uvijek bih bila bezbrižna školarka, bila bih sretna, razmišljala sam.

Svoje nerođeno dijete prezirala sam svakim danom sve više. U sebi sam se čak nadala da ću pobaciti. Tada bih osjetila grižnju savjest i plakala satima. Doktor Belas me stalno upozoravao na moju depresiju.

– Dobrog si zdravlja, Marina – rekao mi je na početku šestog mjeseca trudnoće. – Ne mogu shvatiti zašto si tako nesretna.

Odlučila sam mu sve ispričati o sebi i Ivici i našim svađama.

– Dijete će to promijeniti – nasmiješio se ohrabrujući me. – Pričekaj pa ćeš vidjeti!

– Ako nije prekasno – promrmljala sam. Lako je njemu bilo tako govoriti. On nije morao ovako živjeti. Bez ijedne ljubazne riječi. Ne sjećam se kada smo posljednji put vodili ljubav. Nikada ne dolazi kući prije zore.

Prijevremeni porod

Te strašne subotnje večeri otišla sam u dućan po sapun. Pored mene je prošao auto našeg prijatelja Darka. Krajičkom oka sam na zadnjem sjedištu zapazila Ivicu kako sjedi pored Verice, djevojke koju sam znala još iz škole. I Ivica je opazio mene. Znam to, jer kad sam došla kući, on je već čekao. Nisam mu dozvolila da se počne braniti. Odmah sam počela vikati na njega. Sva mržnja i jad provalili su iz mene. Njegov pokajnički pogled pretvorio se u bijes. Kada sam ga nakraju ošamarila, vratio mi je istom mjerom.

Ta nas je oboje osvijestilo. Već sljedeći trenutak našli smo se u naručju tražeći jedno drugoga za oprost. Poslije tog smo sjeli i razgovarali dugo u noć. Pokušali smo naći način da povratimo čaroliju koju smo izgubili. Zaspala sam u njegovom naručju. Sljedeće jutro otišli smo zajedno u crkvu. Cijeli tjedan bili smo sretni kao nakon vjenčanja. Počela sam vjerovati da je ono najgore za nama. Te subote, oko jedan ujutro, moj svijet se srušio.

Nisam znala što me probudilo. Ležala sam pored Ivice buljeći u tamu. Tada sam osjetila vlažnost ispod sebe. Kad sam ustala, voda je i dalje curila iz mene. Počela sam vikati i Ivica se za tren probudio.

– Puknuo mi je vodenjak – mrmljala sam. – A još mi nije vrijeme. Ivice, brzo zovi mamu!

Legla sam natrag u krevet plačući od straha. U bolnici me preuzeo doktor Belas. Odmah mi je objasnio da će to biti prijevremeni porod i da su šanse djeteta da ostane živo jako male. Ivica i ja smo samo još na trenutak ostali sami prije nego su me odveli u rađaonicu.

– Znam da sam rekao da ne želim ovo dijete, Marina – šapnuo mi je Ivica – ali dušo, kunem se da ga sada želim!

– Znam – uvjeravala sam ga. – I ja isto tako osjećam. Preživjet će. Sve će biti u redu.

Ali nije bilo u redu. Izgubila sam prvo dijete. Moja sićušna kćerkica pokopana je u haljinici koju je trebala imati na sebi kod izlaska iz bolnice.

Prije nego što sam napustila bolnicu, doktor Belas mi je objasnio da ne može sa sigurnošću reći zašto se to dogodilo. Rekao je kako nema razloga da ne idemo na drugo dijete, iako nam savjetuje da napravimo malu pauzu.

– Život je pred tobom, Marina – završio je.

Nadala sam se da će biti dobro

Život je pred nama! Koliko stvari sadrži ta izjava “život je pred nama”? Život za što? Da ga živimo praznih ruku i praznog srca, kažnjeni zbog svoje sebičnosti? Je li naše nerođeno dijete osjetilo da nije željeno? Je li zato otišlo u nebo gdje će biti dobrodošlo? Pitanja poput tih nisu mi dala mira.

Gubitak djeteta zbližio je mene i Ivicu kao nikada prije. Odlučili smo da on nastavi sa školovanjem. Studirat će ekonomiju umjesto stomatologije jer će to prije završiti. Ja sam se zaposlila u dućanu sa cipelama. Plaća baš nije bila velika i vrijeme je sporo prolazilo, ali nečega sam se morala prihvatiti. Još uvijek smo imali male krize, ali nikada onako grube svađe. Znali smo da imamo puno vremena i odlučili smo kako ćemo dati sve od sebe da naš brak traje vječno.

Jednog dana posjetili smo Ana Marijin grob. Prošla je jedna godina kako smo je izgubili. Svatko je bio u svojim mislima.

– Marina, želim još jedno dijete – rekao je Ivica slomljenim glasom, tražeći moju ruku. – Znam da si ne možemo to priuštiti dok ja studiram, ali volio bih da ipak pokušamo.

– I ja također – šapnula sam buljeći u maleni grob.

Prestala sam uzimati tablete protiv začeća i za dva mjeseca doktor Belas je potvrdio moju drugu trudnoću.

– Nemoj uopće razmišljati o prošlom vremenu – upozorio me. – Uvjeren sam da se to više neće dogoditi. Nemoj uopće ni pomišljati na to!

Prestala sam raditi. Vodila sam računa o prehrani i odmarala se svaki put kad sam osjetila i najmanji umor. Trudila sam se oko stana više nego prije i mislim da sam se polako počela pretvarati u kućanicu. Ivica je nastavio studij ali nije ostavio svoj posao. Zbog toga se nismo puno viđali, no ono malo vremena što smo provodili zajedno zaista smo uživali. S nadom je započeo moj šesti mjesec trudnoće. Ivica je preko oglasa kupio kolijevku, koju je obojio u plavo, unatoč maminim upozorenjima da ne bismo trebali biti takvi optimisti. Jedan cijeli ormarić napunila sam robom za dijete.

Na početku sedmog mjeseca trudnoće krenula sam u šetnju do mame. Kad mi je kuća bila već na vidiku, osjetila sam kako mi je pukao vodenjak. Uhvatila me takva panika da sam jedva počela disati. “O, Bože, nemoj opet!”. Ne znam kako sam došla do vrata, ali nekako sam uspjela. Jecajući sam objasnila mami što se dogodilo. Požurile smo u bolnicu, a ja sam se nadala kako je moje dijete dovoljno snažno da se bori za život. Možda sam trudna duže nego što mislim. I to je moguće. Žene znaju i pogriješiti u svojim kalkulacijama. Što ako sam pogriješila, postoje velike šanse da moje dijete preživi. Koliko sam se nadala! Nije me omeo niti zabrinuti izgled lica doktora Belasa.

Još uvijek nisam imala trudove. Nakon četiri dana nastupili su uobičajeni bolovi i ja sam se još uvijek nadala. Četiri dana sam produžila život svojem djetetu, a to nije bilo malo. Ali, moje dijete nije imalo uopće šansu boriti se za život. Ovaj put, rodila sam mrtvo dijete. Nikada neću imati dijete u rukama, shvatila sam. Ivica i ja smo morali biti kažnjeni za prošlost i tu ni doktor Belas ni bolničarke nisu mogli ništa napraviti. Moramo se pomiriti s time i živjeti dalje. Svoju žalost zaključala sam u sebe i odbila s bilo kime razgovarati o tome, čak i sa Ivicom.

Otuđili smo se jedno od drugog

Čim sam se oporavila, vratila sam se u školu, uzimajući posebne satove. Nakon godinu dana imala sam svoju maturalnu svjedodžbu. Od Ivičinog tate posudili smo nešto novca kako bi Ivica mogao napustiti svoj posao i posvetiti se samo studiju. Ja sam našla bolji posao.

– S obzirom da ne možemo imati djece – rekla sam jednog dana Ivici – mogli bismo se početi baviti stvarima koje će nam donositi materijalnu dobit.

– Ali, mi možemo imati još djece, dušo – brzo je rekao Ivica. – Mislim da bih ipak ja prvo trebao završiti studij. A čula si i doktora Belasa. Situacija nije beznadna. Ne smijemo se predati.

– Ne želim više pokapati svoju djecu, Ivice. I ne želim više ostati trudna.

Ništa nije rekao na moje riječi, a mene uopće nije bilo briga zbog toga. Sva sam se posvetila poslu. To se pretvorilo u opsesiju. Željela sam brzo naprijed jer jedino na taj način možemo imati neke materijalne koristi u životu. To je sve što sada i možemo imati zato se trebamo truditi i uživati u rezultatima. Godina je prošla užasno brzo. Primijetila sam da Ivica više ne studira s oduševljenjem. Nismo imali nikakve prijatelje, što mi je odgovaralo. Svi naši bivši prijatelji sad su imali djecu i željeli su znati zašto mi nemamo svoju. Kako da im objasnim? Znala sam da smo Ivica i ja morali biti kažnjeni, ali to nisam nikome mogla reći.

Ivica je konačno diplomirao i preselili smo u Zagreb. Dobio je dobar posao u svojoj struci, a ja sam se zaposlila kao tajnica u osiguravajućem društvu. Marljivo smo radili i zaradili dovoljno da Ivičinom ocu vratimo dug. Tek tada je Ivica ponovno načeo tabu-temu: dijete.

– Imam diplomu – počeo je s argumentima – tati smo vratili dug, oboje dobro zarađujemo. Živimo u gradu gdje možeš potražiti specijalista i stvarno mi nije jasno zašto odbijaš ponovno pokušati. Želim dijete.

– Volim te, Ivice – rekla sam moleći ga da me razumije – ali neću dopustiti da mi se srce ponovno slomi.

– U redu – rekao je takvim glasom da me počela tresti groznica. – Dakle, ja nemam srca kad sam u stanju takvo što pitati. Imat ćemo puno novca, priređivat ćemo koktele i praviti se da smo sretni. Žao mi je što sam te to uopće pitao – zaključio je.

Otuđili smo se jedno od drugoga. Nije mogao razumjeti da je to sve kazna zbog zabranjenih sati koje smo provodili na stražnjem sjedalu njegovoga auta. Duboko u sebi sam znala da je to kazna zato što nismo željeli da Ana Marija dođe na svijet. Ivica nije tako gledao na sve to i uopće nije htio prihvatiti moje mišljenje. Pomalo smo se sve više i više udaljavali jedno od drugoga. Kako sam uzimala tablete protiv začeća, počela sam osjećati sve češće glavobolje i odlučila sam prekinuti s pilulama. Ivica je sve manje tražio da vodimo ljubav tako da je vrlo rijetko postojala potreba za tim pilulama. Kako smo uštedjeli dovoljno novca, počela sam se baviti mišlju kako bismo mogli ići u gradnju kuće. Često sam govorila i Ivici.

Dobila sam zadnju šansu

– Ali, zašto? – pitao je po ne znam koji put. – Ovaj stan je sasvim u redu. Zašto da odselimo negdje gdje će na stotine djece juriti oko mene i podsjećati me da nikada neću biti otac?

– Nekada nisi htio imati djecu, sjećaš se? – oštro sam rekla razljućena njegovim sarkazmom.

– Tebi uopće nije jasno da i ja imam osjećaje, Marina – uvrijeđeno me pogledao. – Znam da si ti nosila tu djecu u svojem tijelu, ali i ja sam ih pokopao. I ja sam izabirao ljesove. Vjeruj mi da sam i ja prolazio kroz pakao. I ako sam ja spreman pokušati još jednom, ti bi morala pristati – rekao je.

Okrenula sam se i otišla u spavaću sobu zaključavši vrata iza sebe. Trenutak kasnije čula sam kako se ulazna vrata otvaraju i ponovno zatvaraju. Ivica te noći nije došao kući. Duboko u sebi, uvijek sam znala da naš brak neće uspjeti. Kad je Ivica zatražio rastavu braka, pokušala sam ga odgovoriti od toga, ali ostao je pri svome.

– Je li u pitanju druga žena? – uspjela sam ga pitati bez histerije.

– Da – rekao je otvoreno – tajnica u tvrtki gdje radim. Nismo spavali, ako na to misliš. Nekoliko puta smo bili zajedno na ručku. Sviđa mi se, a mislim da je i njoj stalo do mene. Hoćeš li pristati na rastavu?

Kimnula sam glavom, a tijelo mi se počelo tresti. Te večeri Ivica je spakirao svoje stvari i napustio stan. Tek kada je otišao shvatila sam kako ga očajno volim. Nisam ga mogla zadržati kada mu je dijete bilo važnije od mene.

Sva sam se posvetila poslu i pokušala potisnuti osjećaje. Ivica se više nije javljao i ja sam znala da će poslati svog odvjetnika radi rastave. Kada sam se malo oporavila od žalosti, shvatila sam da mi mjesečnica kasni – čak jako kasni. U stvari prošlo je više od dva mjeseca kako sam imala zadnju. Sva izvan sebe razmišljala sam o posljednjoj večeri koju smo Ivica i ja proveli zajedno u krevetu. Sjećam se da sam bila snena i uopće mi nije bilo na pameti razmišljati o plodnim danima. Sudbina se okrutno poigrala sa mnom.

Kolegica s posla mi je preporučila dobrog ginekologa. Kada je potvrdio moju trudnoću, iz mene je eksplodirala napetost koja se taložila tjednima. Doktor Buljan je sjeo pored mene čekajući da se isplačem.

– Želim abortus! – vikala sam. – Ne mogu opet rađati i ponovno prolaziti kroz onaj pakao. Sada nemam ni muža. Poludjet ću. Ne mogu imati to dijete, već sam dvoje izgubila.

– Gospođo, dobro promislite – konačno je rekao doktor Buljan. – Mislim da ste dobrog zdravlja i ne bi trebalo biti nikakvih problema. Ja bih vodio vašu trudnoću i pobrinuo se da sve prođe u redu. Osobno mislim da vi istinski želite to dijete i da uopće niste pošteni prema sebi.

Dogovorili smo se za sljedeći pregled za dva tjedna i ja sam u magli napustila njegovu ordinaciju. Ne samo da ću ponovno morati izdržati sve trudničke noćne more, već ću to morati izdržati sama, bez Ivice i njegove ljubavi i utjehe. Dosta sam razmišljala sljedeća dva tjedna. Možda je doktor Buljan u pravu. Ja ustvari kažnjavam i sebe i Ivicu. Uvijek me pekla savjest zbog stvari koje smo radili prije braka iako smo kasnije sve to legalizirali. Vjerujem da je cijelo vrijeme u meni postojalo pitanje: bi li se Ivica oženio sa mnom da nisam ostala u drugom stanju?

Sjetila sam se trudnoće s Ana Marijom. Oboje smo priznali da to dijete ne želimo i ja sam se molila da pobacim. Ipak sam trebala biti realna. Ne mogu naći sreću u solidnom bankovnom računu. Za mene će biti sreća ako ću moći držati svoje dijete. Ako ova trudnoća ispadne kao i prve dvije, pomiriti ću se s tim da je sudbina htjela da to bude zadnja šansa.

Nisam podnosila usamljenost

Ivicu sam izgubila. Tu ništa nisam mogla učiniti, mogla sam samo biti sretna što je opet bio u mogućnosti voljeti i stvoriti novi život za sebe. Iako sam ga još uvijek voljela, nisam htjela stati na njegov put prema sreći. Dovoljno sam ga već do sada povrijedila. Kada sam doktoru Buljanu rekla da ipak želim to dijete, ali se bojim da ga neću moći iznijeti do kraja i roditi zdravo, on se samo nasmiješio.

– Mogu shvatiti kako se osjećate. Već ste izgubili dvoje djece zbog prijevremenog poroda. Ali, morate shvatiti da medicina svakim danom sve više napreduje. Od doktora Belasa dobio sam vaš karton i siguran sam u vašu dijagnozu. To se zove “incompetent cervix”, a uzrokovan je slabošću mišića. Mišići na cerviksu moraju biti čvrsti cijelo vrijeme trudnoće kako bi zaštitili fetus. Ako su mišići slabi, dijete je lišeno oslonca koji mu je potreban i tada se javlja prijevremeni porod.

Duboko sam udahnula. – Ali što vi tu možete učiniti?

– Oko cerviksa jednostavno privežemo kirurški konac i tako smanjimo otvor. Operacija je jednostavna i bezbolna. Radi se pod lokalnom anestezijom. Nekoliko dana morate ostati u bolnici i to je sve. Prije poroda konac se uklanja i vaše dijete se može roditi – pojasnio mi je.

Nervozno sam se nasmijala. – Izgleda prilično jednostavno.

– I jeste jednostavno – rekao je doktor. – U vašem slučaju to bi trebalo napraviti odmah.

Nisam mogla dočekati da roditeljima kažem dobre vijesti, ali sam se onda sjetila da ću ih jako uznemiriti kad spomenem rastavu i odlučila se da sve odgodim za neko vrijeme.

Nisam mogla podnijeti usamljenost i užasnu potrebu za Ivičinom ljubavlju i utjehom. Večer prije operacije stigla sam u bolnicu. Sve što sam osjetila bio je ubod igle. Kada je sve bilo gotovo, doktor Buljan me potapšao po ruci i rekao sve će biti u redu.

Kada sam se vratila u sobu, bolničarka mi je pomogla da se smjestim u krevet. Tamo sam trebala ostati sljedećeg dana. Tada je netko pokucao na vrata. Našla sam se oči u oči s Ivicom.

Neko smo se vrijeme samo gledali u tišini. A tada sam uspjela progovoriti. – Ti znaš zašto sam ovdje?

Kimnuo je glavom. – Iz bolnice su me nazvali da dam pristanak na operaciju. To je standardna procedura, vjerujem. Nisam znao o čemu se radi pa sam nazvao doktora Buljana koji mi je sve objasnio.

Oženio bih te, bila trudna ili ne

Moja sudbina: Zar će umrijeti i moja treća beba

Sudbina ima svoj put, bez obzira što jesmo ili nismo učinili.

Nervozno je prošao rukom po kosi i tada rekao: – Žao mi je zbog svega kroz što smo prošli do sada. Ali ta operacija zvuči optimistično. Zar ne?

Potvrdila sam. – Doktor Buljan je isključio bilo kakve probleme.

Ponovno je nastao tajac, a tada sam se usudila pitati: – Jesi li bio kod advokata zbog rastave, Ivice?

– U stvari, ja to ne želim.

Buljio je u vrata. – Nikada nisam ni htio, dušo. Bio sam užasno ljut na tebe što ne želiš pokušati još jednom. Krivo sam shvatio simpatije prema onoj ženi, a mislim da ni ona mene u stvari nije voljela. U stvari me sažaljevala. Dala je otkaz i odselila iz Zagreba. Već nekoliko tjedana je prošlo otkako sam je posljednji put vidio – spustio je glavu.

Prožeo me val nade, sličan onome kada mi je doktor Buljan pričao o toj čudesnoj operaciji. Ivica ne voli tu ženu, ali to ne znači da voli mene, palo mi je na pamrt.

Nagnuo se nad mene i stavio mi ruku na obraz. Njegovu ruku pokrila sam svojom. – Prošli smo kroz mnoge svađe, Marina. Ne mogu zaboraviti što si mi jednom prilikom rekla: kako te ne bih oženio da nisi u drugom stanju. Nikada nisi vjerovala da te dovoljno volim da bih te oženio i nakon završenog studija. Ali, vjeruj mi, Marina, da bih te oženio, trudnu ili ne.

– Drago mi je da si to rekao – rekla sam tiho boreći se sa suzama. Obećala sam sama sebi da se više neću mučiti s prošlošću.

Pokušavam te zamoliti – nastavio je Ivica – da mi ponovno vjeruješ. Želim da opet budemo zajedno. Ne zbog tvoje trudnoće – jer unatoč operaciji, ti opet možeš izgubiti dijete – već zato što te volim i što sada znam da si postala žena. Nisi više dijete i spremna si se suočiti sa životom. Mislim da bismo ovaj put mogli uspjeti. Znam da nisi planirala ovu trudnoću i doktor mi je rekao za tvoju prvu reakciju. Ali mi je također rekao kako si promijenila mišljenje i kako sada želiš to dijete. Želiš li me natrag nakon što sam te onako ostavio? Ako želiš, ja bih se vratio i kunem ti se da te više nikada neću napustiti.

– Oh, da! Želim te natrag.

Ovila sam ruke oko njegovog vrata. – Želim te zauvijek!

Tada sam dopustila suzama da počnu teći jer to nisu bile suze žalosnice, već radosnice. A to je velika razlika!

Ovo sve pišem iz bolničkog kreveta. Čekam da mi kćer donesu na dojenje. Prije četiri dana rodila sam zdravu djevojčicu. Još uvijek sam slaba, ali imala sam potrebu napisati svoju priču. Možda postoji neka mlada žena koja prolazi kroz sve što sam i ja prošla i koja misli da je kažnjena zbog nečega što je učinila u prošlosti. Shvatila sam, a nadam se da ćete i vi shvatiti, da je život takav. Sudbina ima svoj put, bez obzira što jesmo ili nismo učinili. Uvijek se trebate nadati i imati vjere u sebe, u Boga i u muža koji vas voli. Nadam se da ćete svi pronaći mir i radost koji sada mene okružuju.


Tags: