Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Zavela sam sina od bivšeg momka

Imamo u uredu jednu malu sobicu koja je određena da bude pušiona – prostorija od dva kvadratna metra u koju bi se naguralo nas četiri ili pet žena pa bi uz kavu i cigarete razmjenjivale jutarnje tračeve. Ponekad to i nisu bili tračevi već bi se razgovori sveli na teme kao iz crne kronike ili žutog tiska. Uglavnom sam osjećala zamor od tih druženja, no znalo je biti i zabavno. A i korisno. A znalo je biti i iznenađenja. Kao jednog jutra prije godinu dana. Kao iz vedra neba grunula je vijest da šef susjednog odjela odlazi na novu funkciju.

– Ne mogu vjerovati! – siktala je Lela, kolegica u godinama pred mirovinu. – On je promaknut! Deda jedan stari – smijala se ironično. Umjesto da ode u penziju, on nikako da se makne odavde i pusti mlađe da dođu raditi.

– Pa to je za poluditi! – pridružila sam se. Bila sam istinski u šoku. Taj ljigavi i niš-koristi čovjek je promaknut. Vjerojatno je i šok učinio da osjećam odbojnost, šok zbog toga što se sve odigralo u tajnosti, što je “kao otišao na bolovanje” i HOP! Eto ga na novom radnom mjestu, potpuno nezasluženom. A to je bilo tako tipično za našu firmu da je zaista izazivalo gnušanje. Ljeto prije toga jedan je klinac, koji je tek neke tri godine radio (a nije uopće ništa radio, uglavnom je surfao internetom, a čim bi stvari za njega postale prenaporne, nestao bi na bolovanje) kod nas, samo jednog jutra osvanuo u fotelji – savjetnika!

Zašto se uopće živciram?

Ma koga on i što može savjetovati, bilo mi je nejasno. I mučno u želucu. Eto, trenutno se mogu sjetiti još pet osoba koje su samo tako, preko noći, bile postavljene na nezaslužena mjesta. Jedina kvalifikacija koju su imali je bilo mjesto rođenja. Oh, kako tipično za Hrvatsku. Tako tipično da sam se nakon ove vijesti sjetila svoje želje da emigriram na Novi Zeland, zemlju s najnižom stopom korupcije, ako uopće i postoji tako nešto. Osjetila sam kako mi se diže tlak.

– I sad vi meni recite – pogledala sam svoje sugovornice ogrnute u gusti oblak nikotinskog dima i nastavila s gorčinom, – jel’ to normalno!? Prije samo dva mjeseca bio je na ribanju i poliranju kod direktora zbog nesavjesnog rada i što je sada ovo?! Nagrada za nerad i muljanje?!

Kolegice su se složile sa mnom i same se snebivale zbog svega. Ma bila sam, na koncu svega, ljuta i na samu sebe što se uzrujavam i živciram zbog takvih gluposti. I kako sam rekla, nije bilo prvi puta, a ja nikako da oguglam i prestanem trošiti svoje živce zbog glupana. Ugasila sam cigaretu a da je nisam ni do pola popušila i izjurila iz pušione. Na hodniku sam naletjela na jednu mlađu kolegicu, Petru, po rangu iznad mene i pitala je je li čula novosti.

– Da, jesam, a čula sam i tko dolazi na njegovo mjesto.

– Ma da? Već se zna?

– Ha-ha, Danijela, nemoj biti naivna, znaš da je sve već unaprijed određeno! – gledala me nasmiješenim smeđim očima.

– Joj, k vragu, baš me živciraju! – puhnula sam nervozno. – I dobro, tko dolazi?

– Ivan Sokolović, onaj mladi direktor iz pogona u Sisku. Jesi čula za njega?

– Mislim da jesam. No otkud sad on da dolazi u Zagreb? Zar nema nitko odavde?

– A ne znam – rekla je Petra. – No znam odakle je rodom.

Momak je zgodan, nema dileme

Pogledala sam je raskolačenim očima, a onda smo obe pukle u smijeh. Pa stvarno za ne vjerovat!

– Ali znaš što? – cimnula me pod rebra. Dolazi nam mlado meso pa bar nešto da imamo od toga. I to već za dva dana. Zato budi spremna.

– Ha-ha, baš si luda. Uostalom, ionako ne dolazi nama nego na susjedni odjel i baš me briga, ne želim se više zamarati s njim.

– Jah, jah, pusti ti to, samo je jedna vrata udaljen od nas – i dalje se šeretski smijala Petra dok je odlazila u svoju sobu.

Cijeli me dan to živciralo iako sam se trudila ne razmišljati ni o starom ni o novom šefu susjednog odjela. U želucu kao da mi je bio kamen, nisam bila ni gladna i samo sam sanjarila o tome da se negdje zavučem, u neku mišju rupu i ne čujem više ništa i ne znam više ništa – ni tko je odakle rodom ni koje su mu (ne)kvalifikacije.

Došavši kasno popodne kući, bila sam sama. Rastavljena već pet godina, a kćer popodnevni turnus u školi. Da je bar ona bila doma, da se malo s njom bavim i zaboravim na posao. Nigdje ni mačeta ni kučeta, kako se kaže. Ali srećom, postoje televizor i daljinski, postoji čaša crnog vina i uz neku pedeset pet puta repriziranu sitcom komediju uspjela sam malo skrenuti misli.

Kad je Klara, moja kćer, došla doma, bilo je već skoro devet sati navečer a ja polupospana, odnosno polubudna, jedva da sam nekoliko rečenica popričala s njom. Ona se zatvorila u svoju sobu a ja se uvalila udobnije u kauč i srećom, brzo zaspala. Već me slijedećeg jutra cijela ta priča sa šefovima manje iritirala i bila sam zahvalna vremenu što čini neke neugodne stvari lakše podnošljivijima. Više o tome nismo čak ni u pušioni pričale jer su se pojavile nove teme.

Ali već slijedećeg jutra, sve je krenulo ispočetka jer se dotični mladi gospodin Ivan već ukazao na svom radnom mjestu i priče su se zakovitlale. Kako ga ja još nisam vidjela, samo sam slušala što kolegice pričaju.

– Meni uopće nije privlačan – rekla je Željka otfrknuvši nosom. – Ti ljepuškasti tipovi svijetlih očiju djeluju mi tako hladno, napuhano …

– Lupaš gluposti! – prekinula ju je Dragana. – Tip je sasvim ugodan. Nisi ga upoznala. Ja sam popričala s njim i sasvim je normalan, nije napuhan ni hladan. Ne može biti normalniji. Sudiš ga samo na osnovu njegovog izgleda. Željka ju je mrko pogledala i htjela nešto reći, no odustala je.

Štefica se nesigurno nasmijala i pogledala u stranu dok je govorila: – Pa zaista je zgodan, tu nema dileme. A nema ni prsten, očito je još slobodan – hihotala se kao djevojčica iako je bila već blizu šezdeset godina, u braku i sa trideset kilograma viška.

– To što nema prsten, ne znači baš ništa – napokon sam i ja progovorila, no to je bilo sve od mene jer su kolegice i dalje razgovarale o njemu kao da je k nama stigao neki super poznati hollywoodski glumac. Kasnije, kad sam ga i ja vidjela, shvatila sam da bi bez problema uspio i u Hollywoodu da je slučajno bio u glumačkim vodama. Možda i nije bio presudan njegov izgled, više je zračio samopouzdanjem i nekom živom energijom. Srećom, bio je pristupačan i spontan, normalan i pristojan muškarac i dobro se uklopio u naše okruženje. Ubrzo je prestao biti tema ogovaranja i postao dio naše svakodnevice.

Gledao me netremice

Moja komunikacija s njim svodila se na letimične poglede u prolazu te one pristojne “dobro jutro” ili “doviđenja”. Petra je malo više bila u kontaktu s Ivanom pošto je njen posao to zahtijevao, a ona je bila i više nego zadovoljna novim suradnikom jer se za posao pokazao kao daleko bolji od onog starog šefa. Bio je spreman na suradnju, spreman poslušati, naučiti, spreman na dogovor. Imao je kvalitete koje prošli šef nije imao tako da on nikada neće završiti na “ribanju i poliranju”. I tako, Ivan kao da je prestao i postojati jer je bio običan i nezanimljiv na sasvim ugodan način.

Ja sam i dalje živjela na svoj neugodan način, ponekad kivna na ljude i cijeli svijet, razočarana zbog politike i situacije u zemlji, tek povremeno vedrijeg raspoloženja. No dobro, izvana sam uvijek bila nasmijana, brbljava, voljela sam prepričavati viceve i pošalice, no iznutra sam bila jednostavno razočarana. Nakon razvoda nisam više bila zainteresirana za muškarce, a nisu ni oni bili zainteresirani za mene, tek ponekad primila bih kakav kompliment ili dvosmislenu ponudu od nekog kolege ili poznanika i to je bilo sve. Meni dovoljno. Nisam bila frustrirana, bar ne zbog ljubavnog života. Upravo zbog toga, te moje podnošljive ravnodušnosti postojanja, doživjela sam šokantno iznenađenje kad sam shvatila da mi se Ivan potajice udvara.

Prvi puta kad sam to primijetila, bilo je poprilično neposredno. Grupica nas stajala je na hodniku na vratima jedne od soba i razgovaralo o nekoj aktualnoj temi, kad nam se pridružio Ivan. Uključio se u razgovor i sve u nekom objašnjavanju gestikulirao je rukama. Rasprava je bila žustra, bučna i konkretna, a njegova se ruka, kao slučajno, našla na mojim leđima. Osvrnula sam se unatrag i vidjela da stojimo tako da taj njegov pokret nitko nije mogao primijetiti. Iako me od njegova toplog dlana prošla ugoda, meni je bilo neugodno što me dodiruje pa sam i ja, potajice, da nitko ne primijeti moj pokret, zabacila ruku do svojih leđa i odmaknula njegovu. No on je uhvatio moj dlan i nije ga ispuštao, čak me malo mazio prstima. Sigurna sam da sam u tom trenu jako porumenjela, no nije bilo pomoći. A Ivan nije micao svoju ruku. Meni se to sve manje sviđalo i morala sam otići odande. Gledao me netremice, kao da procjenjuje moju reakciju, kao da želi pročitati moje misli. A ja sam ga nakon toga počela izbjegavati, no ne znam koje su to niti vukli oni tamo neki bogovi na nebesima, jer kao za peh, često smo slučajno susretali jedno drugo. Ja bih se svaki puta neugodno trgnula, pa su mi zbog te napetosti živci bili sve tanji i tanji. Njemu to nije promaklo i neko je vrijeme bio na pristojnoj udaljenosti, više me nije ni dodirivao niti mi se obraćao, Ispalo je da je vrebao i samo čekao pravi trenutak.

Zar se lvan stvarno ženi?!

Ljeto. Doba godišnjih odmora. Poluprazne kancelarije. Ivan je prolazio hodnikom i vidio da sam sama u sobi. Ušao je i napola pritvorio vrata. Meni je stao dah od straha.

– Zašto se ti mene bojiš? – pitao je tiho.

Ja sam ga gledala, moram priznati, skroz preneraženo. Nikada do tada nismo razgovarali direktno jedno s drugim. Nisam ni znala da je odabrao da mi se obraća s “ti” iako sam bila starija od njega petnaest godina. A nisam znala niti što bi mu odgovorila. No on je strpljivo čekao moj odgovor.

– Pa kad si strašan – bubnula sam bezvezariju, željela sam da ispadne kao neki vic, ne znam.

– Ja strašan? – pitao me ozbiljno, ne prihvaćajući moje nastojanje da okrenem na šalu.

Pa da … – započela sam, no nisam imala pojma što bih dalje rekla. Htjela sam izaći iz sobe, pobjeći od njega, ali mi nije dozvolio. Oprezno i nježno me uhvatio oko struka i zadržao. Kasnije, kada sam se prisjećala tih trenutaka, shvatila sam da je sve to izgledalo kao u petparačkom ljubavnom romanu, no ja sam se osjećala više kao u nekom horor filmu.

Istinita priče: Zavela sam sina od bivšeg momkaNaša je ljubavna avantura bila prekratka da bismo išta zajednički podijelili. Nismo znali jedno o drugome skoro ništa, on je priznao da želi uživati u životu, a ja sam to prihvatila pa sam i ja uživala. Zaboravila sam na svoj monotoni isprazni život i popustila kočnice. “Samo jednom se živi” je bio njegov omiljeni moto. Našla sam u tome nešto i za sebe iako nisam voljela tu uzrečicu. Ali sa svakom godinom bliže pedesetoj, sa svakom godinom samoće, uviđala sam da toj izreci ipak treba dati važnost. Počela sam shvaćati prolaznost. Možda prekasno, no kratka ljetna avantura s mlađahnim kolegom učinila me poniznom, ali živom. Nisam ja planirala da to kratko traje, ne, i pitanje je koliko bi trajalo da jednog jutra …

– Ivan nam se ženi – uzbuđeno je rekla Lela u pušioni.

– Ma daj!? Pa kad prije? – pitala je Dragana.

– Izgleda da mu je buduća tu iz Zagreba pa je zato preseljen k nama – posprdno je dodala Željka.

– Joj, kako je to lijepo! – cvrkutala je Štefica, smijuljeći se. – Kako je lijepo biti mlad i zaljubljen. Eh, da su meni njegove godine!

Nitko nije primijetio moj šok nevjerice. No možda se nije ništa ni vidjelo na meni izvana. Ali iznutra … Ma bio je to takav udar za mene da sam sigurna da sam se i izvana raspala. Ali eto, nitko od njih nije obraćao pažnju na mene jer sam šutjela. Potonula sam. Pitanja i urlici su mi fijukali kroz misli. Zašto mi nije rekao? Kreten! Zašto mi je to napravio? Što je on time dobio? Pa je li on normalan? ! Što mu je to trebalo? A što je tek meni to trebalo?!

Kroz moju je glavu tornado uzburkao i svaku stanicu mog tijela oštetio. Plakala sam za danima monotonije i praznine, gdje su nestali? Ova je bol bila tako nemilosrdna da sam mislila da neću preživjeti dan. Ne želeći to, zaljubila sam se kao nikada u životu. Tako mi se činilo. U svakom slučaju, zaljubljenost se pretvorila u takvu bol za koju znam da još nikada nisam osjetila. Ma rastava je bila mačji kašalj prema tome što sam tada osjećala. Nitko nije baš ništa posumnjao kada sam rekla da odlazim ranije doma jer moram ići s Klarom. Ne sjećam se što sam slagala.

Onog trena kada sam zatvorila vrata našeg stana, počela sam plakati i vikati, vrištati, ridati. Bila sam sretna što sam u stanu opet sama i što nema ni kučeta ni mačeta da me gleda u ovakvom stanju. Jecala sam i jecala, ne sjećam se koliko dugo. Sada shvaćam da ima puno toga čega se ne sjećam nakon tog popodneva. Ne sjećam se što je bilo s Klarom, kada je došla i u kakvom me stanju zatekla. Jesam li se smirila? Valjda jesam, bar se nadam. Nije nikada bilo nikakvih komentara s njene strane pa sam vjerojatno uspjela iz sebe izvući ljudsko lice i uljuđeno ponašanje. A slijedećeg sam dana nazvala Petru na posao i rekla joj plačnim glasom da sam razmicala neke proklete ormare po stanu i da me uhvatilo u kičmi.

– Luda sam, što ćeš, i neoprezna … I da, ma piši mi godišnji, ne da mi se na bolovanje, manja mi je lova a ionako mi je ostalo još starog godišnjeg … Da, da, čuvam se, pazit ću na sebe, ne brinite, sve će biti dobro samo da se odmorim.

I eto, sjećam se da sam danima samo ležala i buljila u prazno, a najviše što sam uspijevala uključiti mozak je bilo kada sam kuhala za Klaru i razgovarala s njom.

Maknula sam se i pala u depresiju

Srećom, njen pubertet i zaokupljenost njenim osobnim željama išli su mi u prilog jer gotovo da me nije primjećivala. A to mi je bilo važno. I potrebno. Opet, ne sjećam se jesu li me zvali kolege s posla, jesu li me tražili prijatelji i poznanici, no čini mi se da u tom periodu nisam ni sa kim komunicirala. Odvojila sam se od svih. Ok, sjećam se da je taj moj nagli godišnji trajao svega dva tjedna i da sam dva dana prije nego sam se morala vratiti na posao, počela osjećati silnu paniku i nervozu.

Ljudi kažu da je važno imati onaj neki finalni čin kada se neki odnos završava, onaj “closure” kako to u američkim filmovima zovu, a ja to s Ivanom nisam napravila. I to me počelo proganjati, kako ću se sada pojaviti na poslu i pogledati ga? Pozdraviti ga? Ma neću ga ni gledati ni pozdravljati, bijesno sam zaključila. Konj jedan, što si on misli, da je vrijedan toga da ga i primijetim?! Da li me je uopće pokušao nazvati i objasniti mi?! Ne, nije! A i da je, ne bih mu se javila pa da je ne znam što! Uh, kako sam bješnjela! A onda sam shvatila da mi je mobitel bio ugašen cijelo vrijeme, cijela dva tjedna. Tada sam poželjela uključiti ga i provjeriti je li bio koji poziv od njega. Ili možda neka poruka. No napravila sam nešto sasvim nerazumno. Otišla sam po novi broj i nikada više nisam aktivirala taj kojeg sam imala sve ove godine. Novi broj mobitela, novi početak – tješila sam se i bodrila.

Nova žena. To je bio moj novi moto. No ta je nova žena gotovo izgubila svijest kad je jednog dana, bilo je podne, pred svojim vratima ugledala Ivana. Nije ga pustila u svoj stan jer se bojala – da će ponovo ući i u njen život. Jer nije ga preboljela. A na njegovom je prstu vidjela burmu. Zar već?

– Pa kada si ti meni mislio reći da se ženiš?! – zaurlala je ta nova žena na njega.

Zašto si me uopće izabrao?

A on, kao da nije učinio ništa loše, mirno je otrpio moj ispad.

– Oprosti. U biti, ne znam ima li smisla da mi opraštaš. Bio sam neponovljivo grozan. Nemam pametan razlog zašto ti nisam rekao. Nekako, nisam se htio s tim baviti. Htio sam još malo uživati u neobaveznom odnosu. Nadam se da razumiješ.

I razumjela sam ga. Ali me nije manje boljela ona moja velika, glomazna rana u srcu. Jedna se susjeda navirila prema nama pa sam ga ipak pustila u stan. No nisam mu dozvolila da se odmakne od ulaznih vrata. Pogled mi je opet pao na njegovu lijepu, veliku, novu i sjajnu burmu. Zapeklo me od zjenica sve do središta duše. Brzo je sakrio ruku u džep jakne.

Pogledala sam ga u lice, no ne i u oči, njih sam tek na djelić sekunde samo okrznula i brzo pobjegla na sigurnije područje. Nekako ledeno sivim glasom pitala sam ga ono što me od prvoga dana kopkalo, a nisam ga pitala jer sam prihvatila njegovu krilaticu “samo jednom se živi”:

– Dobro zašto si me uopće izabrao? Izdvojio? Što nisi našao neku zelenu školarku, zar nije mlado meso slasnije? Kao desert prije mraka? – bila sam gruba i prostački se izražavala, ali to mi je tako trebalo.

– Tvoje velike smeđe oči, taj srneći pogled, pun tuge i plahosti. To me privuklo. Mislim da sam osjetio potrebu da te utješim, razveselim, ne znam. Nije mi bilo do “deserta”, kako ti kažeš, nisam to planirao, a opet, da sam ti rekao da sam pred brakom …

Mislila sam da me ne može boljeti više, no u tom me trenu zaboljelo tako jako da sam doslovce osjetila ubod u srce. Kao da je netko uzeo najdivnije i najvruće sunce s neba i zario mi ga u grudi. Jer njegove su riječi bile tako divne, tako nježne, ali on je bio tuđi, a ne moj! Okrenula sam se a on se nakon nekoliko sekundi išuljao iz stana. Pala sam na koljena i plakala bez svijesti o sadašnjosti, a kada sam shvatila da više ne plačem, da samo gutam jad i hvatam zrak, da se ne mogu prestati tresti, uzela sam nekoliko tableta za smirenje i propala u bezdan.

Tablete nisu bile jake i ja se nisam željela ubiti, ali morala sam naglo prekinuti tu bol.

Moja neobična transformacija

Bila sam u groznom stanju kada sam se probudila. Stajala sam pet minuta pred ogledalom čudeći se svom izgledu. Osim krvavih očiju, ja sam izgledala odlično! Koji vrag? – pitala sam se. Kako je to moguće? A onda sam napravila još jednu glupost – pozvala sam na video-chat svoju prijateljicu Adrianu koja je živjela u Americi a bavila se vračanjem i proricanjem. Tražila sam je da me pogleda i izvana i iznutra i da mi kaže svoje mišljenje.

– Ono što ja vidim me zbunjuje – rekla je a ja sam se nasmijala.

– Pa dobro, nisam samo ja bila zbunjena malo humora me preplavilo olakšanjem.

– Ti si u nekom stanju koje je za tebe izuzetno bolno, ali ono što ja čitam iz viših sfera, je da se kroz tu bol tvoja duša pročišćava i to je već vidljivo na tvom vanjskom izgledu. Curka, mislim da se počistilo nekog smeća koje je zaostalo još iz doba tvog šugavog braka i razvoda. A što se tiče budućnosti … – zašutjela je.

– No?

– Ne vidim ništa posebno neke komplikacije, ali ništa strašno. I vidim veliku ljubav.

Ma daj ne seri! – mislila sam u sebi otrovno. Vraga ti vidiš. Velika ljubav je otišla u nepovrat, u kanalizaciju prošlosti, a ne u budućnost – pomislila sam no nisam ništa rekla, pričale smo još malo o koječemu, o djeci i poslu i to je bilo sve. No ipak, nakon svega sam se osjećala malo bolje, opuštenije. Istina, to je bio kratkotrajni boljitak, ali morala sam krenuti dalje sa životom. Ponovo posao, ponovo svakodnevica u pušioni, ponovo tračevi i glupi vicevi. Ivana sam izbjegavala koliko god sam mogla, a on je to poštovao, držao se rezervirano i nikada više nije pokušavao ni popričati sa mnom.

Nisam sigurna kakve je to posljedice ostavilo na mene, no činilo mi se da sam imala neke histerične epizode koje su mi sličile na slom živaca. Ili mi se bližila menopauza, u mojim se godinama to ne može sa sigurnošću znati. I česte nesanice i nezadovoljstvo životom. Podigla sam neke ograde, pokrpala rane i životarila dalje kako sam znala. U biti, po mojoj procjeni, mislim da sam bila opet ona stara, samo s novim brojem mobitela, ha-ha.

Moje su kolegice primijetile tu neku neobjašnjivu transformaciju i svakodnevno mi davale komplimente pripisujući moj odmorniji izgled ljenčarenju a neke su nagađale da je možda i ljubav u pitanju. Stiskala sam svoje emocije i kontrolirala reakcije, no sve u svemu uspjela sam preživjeti taj period. I krenuti dalje.

Moj je stariji brat tih dana dobio svoje prvo unuče, najslađeg momčića kojeg je svijet ikada vidio i to mi je bilo tako drago i ispunilo me s toliko ljubavi da sam sve svoje slobodno vrijeme koristila kako bih otišla do njih i samo gledala tog preslatkog dječačića.

Bila je subota a ja sam s tržnice vukla nekoliko vrećica svježih namirnica i nosila ih k bratovoj obitelji, kad sam naletjela na Stjepana, kojeg smo svi zvali Braco, tako da mu ja pravo ime nisam znala, zapravo, godinama. Čak ni u tom trenu nisam bila sigurna kako se zove, ali se odazvao kad sam ga zazvala starim nadimkom.

– Nisam bila sigurna zovu li te još Braco – nasmijala sam se. Spustila sam vrećice na obližnju klupu i rukovala se s njim.

– Samo tako me i zovu. Čak me i djeca tako zovu, a tko zna, možda će me i unučad tako zvati?

Široko se smijao. Još uvijek je bio lijep muškarac, no potpuno bijelo srebrne kose. I to guste, zaključila sam pomalo jalno. Moja mi se kosa uvijek činila rijetkom i slabom, naročito kada bih pogledala u grivu kakvu je on imao.

– Jesi li čuo da je moj brat postao djed? Baš idem k njemu – pričala sam ozareno.

– Nisam. To je prekrasno. Čestitaj mu u moje ime.

– Hoću, hvala. Baš mi je drago da smo se vidjeli. Pa koliko je prošlo?

– Ja mislim oko petnaest godina – zamislio se. – Sjećam se da je bilo ljeto i da smo bili na Jarunu s djecom, no bila je velika gužva.

– Da, mi smo bili u velikom društvu, a i vi.

– Da, da, tako je, bio je neki festival, velika vrućina!

Zazvonio mu je mobitel pa smo se rastali. Ali taj mi se susret ipak urezao u misli i kad sam se vratila kući, shvatila sam da samo o Braci razmišljam. Kako i ne bi. On je bio moja najveća ljubav u vrijeme kad sam imala jedva petnaest godina. Željna ljubavi, samo sam čekala kada će naići onaj pravi u kojeg bih se zaljubila i s kojim bih imala svoje prvo ljubavno iskustvo.

Susret sa starom ljubavi

O koje su to godine, kako nas tada nose bure i oluje mladenačkih želja i očekivanja. A Braco se pojavio kao grom iz vedra neba. Nisam ga nikada prije vidjela, nisam znala tko je ni odakle je. No on kao da je htio baš mene. Opsjedao me dok sam bila s prijateljicama u parku, čak je i u disko išao za nama iako je to bio više neki pionirski klub i njemu tamo nije bilo mjesto jer je bio dosta stariji od nas.

U mojim sjećanjima on je bio onakav kao u tim godinama visoki atleta, prekrasne guste kose boje meda, svijetlih i prodornih očiju, tihog i dubokog, hrapavog glasa, čak me malo podsjećao na Vladu Kalembera, jer je osim glasa i obrve i usnice imao kao tada popularni pjevač Srebrnih krila. A bio je tako nježan prema meni, iako je navaljivao sa svojim udvaranjem, bio je i oprezan i pristojan. Hm, sada razmišljam, u današnje bi ga vrijeme možda prozvali pedofilom, što nije bio, a meni je bio najidealniji muškarac na svijetu. Kad god bi došao u naš parkić, odvojili bismo se od svih, sakrili na neku skrivenu klupu i šaputali. Često me držao za ruku i mazio mi lice, vidio je da se bojim, ali i da ga želim, pa nije navaljivao, ali osjećala sam njegovo nestrpljenje i strast koja je u njemu gorjela. Nekoliko me puta poljubio u obraz, kao da me pripremao za nešto više, kao da me polako vodio do trenutka kada će poljubiti moje usne. I kada se to napokon i dogodilo, bio je to najljepši, najintenzivniji trenutak koji jedna mlada djevojka može doživjeti.

Godinama i godinama nakon toga, sanjarila sam o tom poljupcu, idealizirala ga, bojala sjajnim bojama, obnavljala taj osjećaj. Točno sam znala o čemu Jura Stublić pjeva u stihovima “Dao bih milijardu dinara za jedan sekund prvog poljupca”. I godinama sam pjevala tu pjesmu samo u čast toga Bracinog prvog poljupca. Bilo ih je nakon prvog još, nekoliko, prekrasnih, toplih, mekih … No kada je Braco htio nešto više, htio da vodimo ljubav, počela sam se povlačiti.

– Zašto ne želiš nešto tako lijepo? – pitao me kad sam odbila.

– Jer se bojim – šapnula sam postiđeno.

– Pretpostavljam da si još nevina? – dahnuo mi je u obraz i htio me poljubiti.

– Neću ti reći – tvrdoglavo sam okrenula usne od njega. Tada sam vjerovala da on zaista nije znao istinu, no danas kad o tome razmišljam, čini mi se da je morao znati. Pa koliko teško je bilo pročitati jednu naivnu djevojčicu?

– A čega se onda bojiš?

– Trudnoće – iskreno sam odgovorila.

– Ne moraš se toga bojati, ja znam kako ću te zaštititi.

– Ne, ne i ne! odgovorila sam na to.

Gledao me šutke i razočarano. Sjedio je pokraj mene još nekoliko minuta, zamišljen, kršio dlanovima nemirno i onda samo otišao, mislim da me čak nije ni pozdravio. Znam da sam tada razumjela njegovu situaciju, znala sam da mu je teško i nisam mu zamjerila odlazak, no kako se više nije pojavljivao u našem parkiću, pomalo sam shvaćala. Više neće doći. Nema po što. Trudio se, pokušavao, no nije uspio i otišao je. Razumjela sam. Ali sam bila razočarana. Ostavio je iza sebe jednu do ludila zaljubljenu tinejdžerku koja ga je još godinama kovala u zvijezde, koja je sve svoje dečke uspoređivala s njim i kojoj je bilo normalno da većinu svog slobodnog vremena provede u sanjarenju o – njemu!

Pokucao mi je na vrata

Ispisala sam stranica i stranica dnevnika o njemu, pisala sam priče o njemu, nisam pisala pjesme jer nisam znala pisati pjesme, ali sam se okušala i u crtanju – njega! Tražila sam ga posvuda. Očekivala sam da ću ga sresti na nekim poznatim mjestima. Očekivala sam ga i željela da ga vidim na nepoznatim mjestima. Bilo gdje. Bilo kada. Makar i u snovima. No nisam ga nikada sanjala. Zašto? Bar to … A što mi je bilo najbolnije? Što sam žalila za propuštenom prilikom. Zašto mu se nisam predala? Zašto sam bila tako tvrdoglava. Kukavica! Optuživala sam se, grizla, mučila se uzaludnim mislima i neispunjenim željama. Nikada prije, a moram priznati, nikada ni kasnije nisam ni za čim žalila. To je bilo jedino vrijedno žaljenja.

Prošlo je dosta godina kad sam ga slučajno vidjela – sa ženom, malom sitnom crnkom, preniskom za njega i s njihovim sinom. Nekoliko godina kasnije, bilo ih je četvero, dobio je i kćer. A onog ljeta na Jarunu, bila sam sa bratom i šogoricom, i ona mi je rekla da im djeca idu u istu školu i da je njihov sin, kada je bio u osmom razredu, bio proglašen za mistera škole, toliko je bio zgodan i popularan. Sjećam se tog momka, vidjela sam ga i znam da sam, pomalo u čudu, zaključila da je zgodniji i od oca, a znam kakvo sam bajkovito mišljenje imala o Braci.

Nisam gotovo ništa spavala te noći, no biti budna uz uspomene na njega bilo je ugodno. Spavala sam do kasnog jutra, a onda me probudila zvonjava na vratima.

– Klara! – viknula sam no nije se odazvala, a onda sam se sjetila da je s prijateljicama otišla na Sljeme. Jedva sam se izvukla iz kreveta, viknula neka pričekaju i nabrzinu se umila i počešljala da bar ne preplašim ove goste. No Bracu nisam očekivala. A upravo je on bio pred vratima.

– Isusek, otkud ti? – pitala sam promuklim glasom. Jedva da sam i to izgovorila.

– Oprosti što sam nametljiv, malo sam zlorabio Internet, saznao tvoju adresu i evo me.

– Ja sam se tek probudila pa ti oprosti na mom izgledu i na neredu u stanu – rekla sam malo normalnijim glasom i pozvala ga da uđe.

– Nemoj se ispričavati na izgledu. Lijepa si. Te tvoje plahe smeđe oči koje su me i privukle … Što je? – pitao je jer sam se vidljivo brecnula na te njegove riječi.

– Ništa. Ništa važno – slagala sam. Ali ponovio je gotovo iste riječi koje mi je Ivan rekao pa me štrecnulo oko srca.

– Jesi li za kavu?

– Naravno.

S kim ovu tragediju podijeliti?

Vidjela sam da se udobno zavalio i da ima namjeru ostati kod mene dovoljno dugo, dovoljno i za nekoliko kava. Pričali smo o obiteljima, o ratu, o promjenama koje su uslijedile, no o našoj prošlosti nismo razgovarali jer je sve to još bilo nekako nedorečeno, a ni jedno od nas izgleda da nije imalo hrabrosti načeti tu temu. Tek kad se ta kava pretvorila u svakodnevno druženje, uspomene su ipak isplivale i napokon smo zatvorili to davno pisano poglavlje. Prihvatila sam ga iako nije bio razveden, no njegova se žena prije dosta godina vratila u rodni kraj i od tada žive odvojeno. Priznala sam mu koliko sam žalila što nisam vodila ljubav s njim a on me uvjerio da nemam za čim žaliti jer da sam zaista bila premlada a da je on bio previše nerazuman u svojim zahtjevima. Svejedno, nisam prestala žaliti i još uvijek razmišljam o tome što bi bilo i kako bi mi bilo da mi je on bio prvi. A voditi ljubav s njim bilo je lijepo, možda ne tako lijepo kao s Ivanom, ali zaista, to je bilo nevažno jer mi se moja davna ljubav tako iznenada vratila. Razmišljala sam o onome što mi je Adriana rekla. Jesam li ja to počistila nešto staro u sebi da bi bilo mjesta za nešto novo? I tako lijepo!

No sve su to bile puste priče. Jer kad sam jednog dana poslije posla otišla k njemu, svemir se urušio oko mene. Vidjela sam njega i Ivana zajedno i u djeliću sekunde shvatila što sam već odavno trebala shvatiti! Ivan je Bracin sin! Tako sam naglo krenula da su gume zaškripale i odjurila sam poluslijepa, što dalje od njih. Kad sam ušla, bolje reći uletjela u stan, zalupila sam vratima tako snažno da su komadi boje popadali sa zida. Sjurila sam se do kupaonice i pronašla tablete za smirenje. Tri mi trebaju, zaključila sam. I sjela i čekala da počnu djelovati. Tresla sam se još dobrih deset minuta.

A onda je došla željno očekivana ravnodušnost. Čak sam mogla o njima razmišljati. O dječaku kojeg sam vidjela na Jarunu i usporediti ga sa muškarcem koji je danas. Ne, razlika je bila prevelika, tada je još imao dječje crte lica, sasvim druga priča. Uspoređivala sam Ivana i Bracu. Sličnost se vidjela možda u usnicama, bradi, kosi … Ne, ni to nije imalo smisla. Gubila sam se. Gubila sam razum. A onda se pojavio Braco.

– Ali što je bilo? Zašto si odjurila? – pitao me pogledom moleći da mu potvrdim da je sve u redu. A ja sam mu tupo odgovorila, bez uvoda, bez milosti:

– Spavala sam sa tvojim sinom. Naravno, nisam znala da je on tvoj sin. Mi radimo u istoj firmi. Sad kad sam vas vidjela, shvatila sam. Pobjegla sam jer nisam mogla stati pred vas dvojicu – izletjelo je iz mene.

Gledao me, šokiran, kako je samo i mogao biti. Gledala sam i ja kako mu se lice mijenja, kako mu tijelo postaje kamen i kako nestaje iz mog života. A ja? Što sam mogla? Kome se povjeriti? S kim ovu tragediju podijeliti? Da potražim opet neku novu Danijelu, neku novu ženu koja bih mogla biti? Ili da budem ona stara i molim se da ne poludim, da još ovo što mi je ostalo proživim a onda, koga briga …