Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Priče poput onih koje objavljuju popularni časopisi: Mila, Gloria, Moja tajna, Moja sudbina ...

Zavodi me suprugov brat

Licem mi se razlio osmijeh dok sam promatrala prekrasan buket ruža u Zoranovim rukama. Da, godila mi je njegova pažnja. Moj djever mi je pružao onaj prekrasan osjećaj da sam poželjna i da vrijedim mnogo, te da sam drugačija od ostalih. Ali, Zorana nikada nisam shvaćala ozbiljno. On je bio laskavac, zavodnik i potpuno drugačiji od mojeg muža Roberta. Njegove bezazlene geste su me oduševljavale i bila sam mu zahvalna na njima.

– Lea – Zoran se svečano naklonio. – Tražio sam nešto dostojno tvoje ljepote – svaku riječ je posebno naglasio.

– Ne pretjeruj – grleno sam se osmjehnula. – Ručak samo što nije gotov – rekla sam i prihvaćala buket.

Zoran je sjeo. Dok sam ja kuhala kavu, osjetila sam njegov pogled na sebi. Naglo sam se okrenula. Nešto u njegovom pogledu me je upozoravalo na njegove namjere. Odmahnula sam glavom. Nikada nisam umišljala, niti preuveličavala stvarnost. Možda je samo bio zamišljen? Tražila sam razna opravdanja za njegov pogled pun zanosa i svu sam krivicu svalila na sebe. Doista je bilo nemoguće da bi Zoran bilo što pomislio ili pokušao. On se sa Robertom izvrsno slagao, a ja sam bila svjedok te njihove sloge.

– Prelijepa si – po prvi put njegove sam riječi shvatila drugačije. Ni sama ne znam zašto. Možda je nešto u njegovom glasu bilo drugačije?

Kad je voda uskuhala, usula sam kavu. Miris se proširio prostorijom. Promiješala sam ručak. Za pola sata stiže i Robert i jedva sam čekala da ga vidim.

– Ti si najbolja kuharica na svijetu. Moj brat je doista imao sreće – Zoran je nastavio sa laskanjem. Ne mogu reći da mi te riječi nisu godile. Bila sam žena, a svaka žena je žudjela za komplimentima. Ni ja nisam bila nikakav izuzetak. Osmjehnula sam se. Odnijela sam kavu na stol. Sjela sam nasuprot Zorana. Promatrala sam ga pomno i detaljno, iako sam poznavala svaku crtu njegova lica. Bio je čak previše lijep, njegov izgled bio jako blizu savršenstva, po meni. Plave oči boje neba, kao ugljen crna kosa, pravilne crte lica, vitko i mišićavo tijelo…

Počeo se čudno ponašati

Zavodi me suprugov brat

Moja tajna je imala svoju težinu, a ja sam se teško nosila sa njom.

– I ti ćeš je jednom imati. Samo se trebaš zaljubiti – rekla sam odsutno. lako je Zoran bio mnogo ljepši od Roberta, ja sam svojeg muža voljela više od ičega na svijetu. On je bio tako miran, staložen i nimalo divlji poput svojeg brata. Dok je Zoran živio za avanture, Robert je volio miran život, isto kao i ja.

– Zaljubio sam se- Zoran je rekao. – Oh! – oteo mi se uzvik sa usana. – Ona mora da je posebna – rekla sam uz osmijeh.

– I jest – bio je tajnovit. Čudno mi je bilo njegovo ponašanje. Nikada nije imao tajni preda mnom. Smatrala sam ga dobrim prijateljem, ali sam imala dojam da se promijenio.

– Bilo bi lijepo kada bih dobila društvo. Nadam se da ću se dobro slagati sa tvojom budućom ženom – rekla sam tiho.

– Ona je udana – njegove riječi su bile poput groma iz vedra neba. Ne samo da se srcolomac zaljubio, nego je i ta ljubav bila nemoguća. Nisam se mogla oteti dojmu da mu se sudbina sveti za sve one suze ostavljenih žena. Čak sam pomalo i likovala u sebi. Možda to nije bilo lijepo od mene, ali sam to iskreno osjećala. A ja sam bila od onih osoba koje su iskrenost cijenile iznad svega, mada sam zbog nje bezbroj puta ispaštala i kajala se zbog izgovorenog. Drugačiji način života kod mene nije dolazio u obzir. Osmjehnula sam se i nagnula se prema njemu.

– Zabranjena ljubav? – upitala sam. – Što ona kaže? – zanimalo me je.

– Ne zna za moje osjećaje – ta rečenica je svjedočila o drugoj strani njegovog karaktera, onog kojeg još nikada nije pokazao pred mnom.

– Što ćeš učiniti? – upitala sam ga. – Tko je ona? – nizala sam pitanje za pitanjem.

– Bolje da ne znaš – Zoran se vrpoljio od nelagode.

– Ne miješaj se u brak – savjetovala sam ga. – Možda tebi ništa nije sveto, ali bi brak trebao biti – naglasila sam svoje riječi.

– Bolje je da pođem – Zoran je napravio pokret kao da će ustati. – Zašto? – nije mi bilo jasno. – Kavu nisi ni taknuo, ručak će uskoro biti gotov, a stiže i Robert – rekla sam ležerno.

– Moram poći – Zoran je gotovo izjurio iz stana. Ostala sam zaprepaštena njegovim ponašanjem. Naravno, ljubav je bila opravdanje za sve. Kada se netko zaljubi, sve se promijeni. Tako je bilo i sa mnom. Sve dok nisam srela Roberta, sa muškarcima sam se samo poigravala. Nije mi bilo stalo do njih, pa se nisam ni trudila da ostavim utisak kakav su željeli. A onda… Kao da me pogodio grom iz vedra neba. Robert je sve promijenio. Bila sam zaljubljena i spremna na sve. Ta ljubav se zadržala i nakon tri godine braka, čak mi se činilo da je mnogo jača nego prije, što sam i smatrala razumljivim. Lako je voljeti osobu koju ne poznajemo, a voljeti onu kojoj znamo sve mane i vrline, ponekad doista nije lako.

Imala sam čvrst i stabilan brak. Planirali smo proširiti obitelj i radili smo na tome. Nadala sam se da će se naše želje uskoro ostvariti. željela sam djecu, dječaka koji će sličiti na mojeg muža i djevojčicu koja bi imala oči plave poput Robertovih. Nismo žurili sa djecom. željeli smo uživati jedno u drugome, a doista su iza mene bili prelijepi trenutci koji su otvorili neke nove putove našeg zajedničkog života.

Zar se zaljubio u tebe?

Trgnula sam se kada je Robert ušao. Poletjela sam mu u zagrljaj. Ta prisnost vezala nas je zauvijek. Voljela sam osjetiti njegovu blizinu, srce kako mu ubrzano lupa, voljela sam njega, a to je bilo ono najvažnije.

– Oh, ručak – sjetila sam se.

Na sreću, sve je bilo u redu. Robert je pogledao u netaknutu šalicu sa kavom i pogledao me sa čuđenjem.

– Nekoga si očekivala? – licem mu je prošla sjena.

– Bio je Zoran – veselo sam cvrkutala. – Ali je otišao toliko naglo da se nisam ni snašla, a on je već nestao.

– Zašto? – Roberta je zanimalo.

Zagonetno sam se osmjehnula. Dok sam servirala ručak, prepričala sam mu ono što sam saznala.

– Zaljubio se? – Robert nije bio nimalo iznenađen. – U tebe? – njegovo pitanje me je šokiralo. Nekoliko trenutaka sam stajala kao ukopana, a onda sam prasnula u smijeh.

– Mislim da sam posljednja osoba koju bi on mogao voljeti. Ja mu, na neki način, dođem poput mlađe sestre koju nema. Znaš da se mi odlično razumijemo.

– Ali isto tako znam Zorana oduvijek – Robert je prošao rukom kroz kosu.To je bio očiti znak nervoze. Tek u tom trenutku ništa nisam shvaćala.

– Sigurna si da si mi sve rekla? – pogledao je prema buketu ruža.

– Pobogu! – bila sam doista ljutita. – Ne gleda me svaki muškarac na način na koji ti to činiš. Zar sumnjaš u mene? – bila sam zgranuta. – Ja i tvoj brat? – sama pomisao na nešto takvo izazvalo je mučninu u meni.

– Ne – Robert se osmjehnuo. – U tebe ne sumnjam, ali u bratove namjere nisam siguran.

– A da promijenimo temu? – predložila sam mu.

Sve te izgovorene sumnje teško su mi pale. Dok sam servirala stol, razmišljala sam o njegovim riječima. Ne, nije bilo moguće da Zoran prema meni nešto osjeća. Otkad ga poznajem bila sam sigurna da u meni ne vidi ništa više od žene svojeg brata i neke vrste prijateljice.

Ja sam sa našim odnosom bila više nego zadovoljna. Ali Robert? Kako mu je moglo pasti na um da bi njegov brat… Odmahnula sam glavom. Sve su to nepromišljeno izgovorene gluposti. Ja nisam bila poput onih ljepotica sa kojima se Zoran družio. Nisam bila ni ružna, daleko od toga, ali od moje ljepote nikomu nije zastao dah. lako sam ja bila zadovoljna svojim fizičkim izgledom, trudila sam se da budem realna i ne preuveličavam ni u čemu.

– Samo sam se šalio – Robert me je čudno pogledao.

– Ja takvo nešto čak ni u šali ne bih izgovorila. Zoran je tvoj brat, dio obitelji koja je sada i moja.

– Znam – Robertovo lice obasjao je, osmijeh koji mi je bio potpuno stran. Činilo mi se da u njemu ima tragova kajanja i još nečeg što nisam mogla definirati.

– Sa takvim se stvarima ne šali – upozorila sam ga.

– Što ti je? – Robert me je pažljivo promatrao.

Odmahnula sam glavom. Mrzila sam bilo kakve besmislice, a ova je bila veća od svih koje sam čula. Zoran? On nikada mene nije promatrao kao ženu. To mi je od samog početka bilo jasno. On je obožavao vitke i dugonoge djevojke, a moja građa tijela nije zadovoljavala njegove osnovne uvjete. Isto tako sam znala koliko Zoran drži do obitelji, mada njegovo ponašanje nije uvijek to pokazivalo. Poznavala sam ga. Zašto sam uopće razmišljala o tim besmislicama? Njegovi pokloni nisu imali nikakvo značenje, barem ne onako kako su drugi mogli protumačiti. Bila sam mu draga i dalje od toga njegove misli nisu otišle. Bila sam sigurna da je to istina.

Nekoliko dana Zoran nije dolazio. Pokušala sam odbaciti sve misli koje su me salijetale, ali mi to baš i nije polazilo za rukom. Odvažila sam se i nazvala ga na mobitel.

Ja sam dio njegove obitelji

– Hej – rekla sam veselo. – Kako to da te nema? – upitala sam ga.

– Imam posla – Zoranov glas nije zvučao nimalo veselo. Čak sam imala dojam da u njemu nazirem tračak tuge, a on nikada nije bio tužan. Oko sebe je širio pozitivnu energiju i u društvu je bio omiljen. A kada se tome pridoda njegov prirodan šarm, privlačio je žene poput magneta. Mene takva vrsta muškaraca nikada nije privlačila. Sumnjala sam da bi on mogao biti vjeran jednoj ženi. Možda sam se varala, ali sam doista imala takvo mišljenje.

– Kako si? – nastavila sam sa pitanjima.

– Imam sastanak. Čujemo se – prekinuo je vezu.

Neko vrijeme sam ostala stajati na istom mjestu. Na ovakav način još nikada nije razgovarao sa mnom. Očito je došlo vrijeme da upoznam i drugu stranu njegovog karaktera. On nužno i nije morao biti lijep, ali nadala sam se da će njegovo durenje kratko trajati. Možda se pokajao što mi je povjerio svoju tajnu? Odložila sam mobitel. Osjećala sam se usamljeno. Robert je radio, a ja sam sve poslove dovršila. Da bih prekratila vrijeme, pozvala sam prijateljicu Ivanku na kavu. Poput mene, i ona je bila domaćica. Jednostavno nije uspijevala pronaći posao, kao ni ja. No, meni je ovakav život odgovarao, a kada dođe dijete, sve će se promijeniti. Trebala sam nekoga komu ću se povjeriti. A ona je bila idealna za to. Netko sa strane bit će mnogo objektivniji, znala sam to.

Sat vremena kasnije, sjedila sam nasuprot Ivanke. Počela sam joj pričati o Zoranu i kada sam rekla sve što sam imala, samo me je neko vrijeme promatrala.

– Moje je mišljenje da je on zaljubljen u tebe – rekla je ono što nikako nisam očekivala da ću čuti od nje.

– Što? – zagrcnula sam se. – Nemoguće – rekla sam šapatom. – Donosimo zaključke bez ikakve osnove.

– Poznajem Zorana. On je oduvijek volio zabranjeno voće.

– Ali… – podigla sam ruku i Ivanka je ušutjela.

– Ja sam dio njegove obitelji – napomenula sam joj ono što joj je i te kako bilo poznato.

– Ne znam. Samo sam donijela zaključak koji i ne mora biti točan – Ivanka se branila.

– I nije – ratoborno sam rekla. Što je sa svim tim ljudima oko mene? Zašto su skloni kompliciranju stvari? Zoran nikako nije mogao biti zaljubljen u mene. Odbacila sam tu teoriju kao neosnovanu, a Sjetila sam se kako je otišao kada mi je priznao da je zaljubljen. U tome je moglo biti nešto. Ili se samo posramio zbog svojih osjećaja prema ženi koja ne može biti njegova?

Kako bih razriješila nesuglasice, otišla sam do Zorana na posao. Iznenadio se kada me vidio. Lice mu je bilo ozbiljno i nije pokazao sreću što me vidi. Bio je čudan, a to je bio moj jedini zaključak. I ponašanje mu je bilo neuobičajeno.

– Otkud ti? – upitao me je kruto. Nije bilo ni traga dobrodošlice.

– Prolazila sam ovuda, pa sam navratila – odgovorila sam. – Da odemo na kavu? – upitala sam ga.

Zoran je pogledao na sat. Lice mu se smračilo. – Mogu otići na pola sata – rekao je nakon kraće stanke.

Pet minuta kasnije, sjedili smo u obližnjem kafiću. Zoran se sa nestrpljenjem vrpoljio. Ako nije gledao u moje lice, promatrao je svoje ruke ili neku neodređenu točku.

– Danima te već nema – prekinula sam šutnju koja nije bila nimalo ugodna.

– Imam posla – Zoran je odgovorio. Imala sam dojam da je to najčešća rečenica koju od njega čujem u posljednje vrijeme. Moja želja da izvedem sve na čistac, lagano je nestajala. Zoran je bio čudan, a ja nisam znala kako da mu postavim pitanje koje me je mučilo.

– Prelijepa si – rekao je tiho. – Moj brat doista ima sreće. Zašto te ja nisam prvi upoznao? – njegove riječi su me natjerale da se trgnem.

– Ja sam potpuno obična – uzvratila sam mu.

– Ti ne vidiš ono što muškarci vide. Ti si ono što bi svaki muškarac želio od žene.

– Što to znači? – oštro sam ga upitala.

Ja sam muškarac a ti žena

– Samo sam rekao istinu – Zoran se branio. – Rekao sam svoje mišljenje, a njega imam od samog početka. Imati ženu koja razumije, ženu koja ispunjava snove.

– Tko je ta u koju si se zaljubio? – upitala sam ga. Iskoristila sam njegovu stanku da bih mu postavila pitanje koje me je mučilo.

– Nikada nisam vjerovao da ću zavoljeti nekog tko mi te osjećaje neće uzvratiti. Ne preostaje mi ništa drugo nego da sa tugom gledam njenu sreću.

– Pored toliko žena… – nisam dovršila svoju rečenicu.

Oboma je bilo jasno što sam namjeravala reći. Pomalo sam osjećala nelagodu, pa čak i grižnju savjesti zbog svoje sreće.

– Poznajem li je? – moja ženska radoznalost opet je bila jača od zdravog razuma. Zoran je šutio. Dugo me je promatrao. Nešto u njegovom pogledu bilo je drugačije.

– Zar je to važno? – uzvratio je ogorčeno.

– Nije – složila sam se sa njim, jer je to bio jedini izbor kojeg sam imala. – Mogu li ti pomoći? – ponudila sam se.

– Ne – Zoran je kruto odgovorio. – Imam poklon za tebe. Donijet ću ti ga sutra – na trenutak sam imala dojam da se vratio onaj stari Zoran.

– Netko bi mogao te tvoje znakove pažnje pogrešno protumačiti. Ja znam da ti nemaš nikakvih skrivenih namjera.

– Zaista to misliš? – Zoran je izvio lijevu obrvu. Bio je to znak iznenađenja i uvijek je ta gesta značila da je šokiran na neki način.

– Obitelj smo – rekla sam ono što sam mislila.

– Ja sam muškarac a ti žena – Zoran je rekao tiho. – To je ono na što prvo pomislim kada si mi ti na umu. Ipak, znam gdje mi je mjesto. Za mene ćeš uvijek biti moja nevjesta – usiljeno mi se osmjehnuo.

– Ništa drugo nisam ni pomislila – veselo sam rekla.

Ipak su mi njegove riječi odzvanjale u glavi. Imala sam dojam da on nešto kaže, pa to ispravlja. Bila sam zbunjena više nego na samom početku. Ako sam ja žena, a on muškarac, to je moglo značiti samo jedno. Ne, nemoguće. Zorana nikada ne bih privukla. To me je jedino tješilo.

– Muškarac poput tebe nikada ne bi pogledao nekog kao što sam ja – trudila sam se da svom glasu dam prizvuk veselja.

– Ako sam išta u životu naučio, to je da nam se uvijek dogodi ono što najmanje očekujemo. Ti… – Zoran me je uhvatio za ruku.

Je li te sram zbog tih riječi?

Osjetila sa kako njegovi prsti lagano miluju moj dlan. Od zaprepaštenosti nisam mogla povući ruku, mada sam to silno željela. – Imaš najljepše oči, najljepša si od svih koje sam upoznao. Tvoja ljepota je posebna, okuje dušu, a ja… – zamuckivao je.

Usta su mi ostala otvorena dok sam ga promatrala.

– Zorane! – upozorila sam ga. Povukla sam ruku. – Netko bi ovo mogao vidjeti i krivo protumačiti – ni sama ne znam kako sam uspjela izgovoriti jednu suvislu rečenicu.

– Ti si ta žena – Zoran je napokon rekao.

– U početku… Ne, u početku nije bila ljubav, već prijateljstvo, no što sam te duže poznavao, sve više sam upadao u klopku osjećaja. Priznajem, treba imati hrabrosti pa izgovoriti ono što je skriveno u nama. Ne mogu više šutjeti. Svjestan sam tko si i čija si. Znam da nikada nećeš biti moja.

Bila sam šokirana.

– Oprosti, bolje je da znaš istinu. Postoji li bilo kakva nada za nas dvoje? – zavapio je.

– Ti nisi pri sebi – ustala sam istog trenutka. Izjurila sam iz kafića, a da se nisam ni okrenula. Što se događalo? Sve je bilo besmisleno. Zoran i ja? Kako mu je nešto takvo palo na um? Zašto baš ja? Ja ni po čemu nisam bila posebna. Uvrijedio me je kada me je pitao da li postoji bilo kakva nada. Naravno da nije postojala. Nisam mogla ni pretpostaviti da se iza njegovog dječačkog osmijeha i poklona krije muškarac koji je krenuo u osvajački pohod. Zašto muškarcima ništa nije sveto? Pobogu, koliko god da sam se trudila, nisam ga mogla shvatiti. A i moja naivnost bila je na razini djeteta. Mislila sam da smo prijatelji, ali muškarci uvijek imaju drugačiju računicu od one koju prave žene.

Ne znam kako sam uspjela doći do kuće. Srce mi je tuklo kao ludo. U glavi mi je vladao pravi kaos. Kad sam došla u stan, samo sam sjela. Nisam se mogla ni pomaknuti. Stanje šoka trajalo je mnogo duže nego što sam očekivala. Zoranovo priznanje sve će promijeniti. Ništa više neće biti isto, barem sam ja u tom trenutku mislila da je tako. Nadala sam se da je u pitanju samo trenutno stanje, osjećaji koji će s vremenom izblijediti i nestati. Čak i ako se to dogodi, nikada više nečemo biti kao nekada.

Trgnula sam se kada sam čula zvono na ulaznim vratima. Kad sam ih otvorila, preda mnom je stajao Zoran. Bio je posljednja osoba koju sam očekivala.

– Što želiš? – upitala sam ga nimalo ljubazno.

– Ne želim da ovo bilo što promijeni između nas – Zoran je ušao u stan. Promatrala sam ga. Sa nevjericom sam odmahivala glavom.

– Volim te. Dugo sam se borio protiv ovog, ali sam izgubio ne samo bitku, nego i rat. Moje srce pripada tebi.

– Zorane! – upozorila sam ga. Lice mi se crvenjelo od nelagode. Nisam znala kuda da pogledam, ni kuda bih sa rukama. Cupkala sam sa noge na nogu. – Kad sam se već odvažio na priznanje, onda ću reći sve ono što mislim. – Shvaćaš li ti tko sam ja? – upitala sam ga. Dolazila sam u iskušenje da ga izbacim iz stana, ali sam se suzdržala. Nisam željela njega kao neprijatelja. To bi zakompliciralo odnose u obitelji i nastala bi napetost koja bi loše utjecala na sve.

– U tome i jest problem.

– Pobogu – prošla sam rukom kroz kosu. – Volim Roberta. Volim ga cijelim svojim bićem. On je sve ono što želim od života. Njega sam izabrala da bi provela ostatak života sa njim, a avanturama nikada nisam bila sklona, a najmanje otkad sam sa njim. Osjećaš li sram zbog svojih riječi? – upitala sam ga.

– Osjećam sram, grižnju savjesti, ali je ljubav jača od svega – Zoran je mirno rekao. Imala sam dojam da on vlada sa sobom, dok sam ja bila poput vulkana pred erupcijom.

Kakva ljubav, pobogu?!?

– Kakva ljubav, pobogu? – zgranuto sam rekla. – Kako si mogao dozvoliti da se to dogodi? – nije mi bilo jasno. – Ja tebe nikada nisam promatrala kao muškarca. Za mene si uvijek bio Robertov brat, dio moje obitelji, ništa više. To što si muškarac, ništa ne znači. Ljudi bi trebali imati moral, znati razlučiti dobro od lošeg, a ti bi posegnuo za onim na što nemaš pravo. Ne shvaćam, možda nikada neću ni shvatiti. Sve si uništio. Mislila sam da imamo jedno predivno prijateljstvo, a imali smo ništa. Kako da te pogledam u oči i ne pomislim na sve one besmislene riječi koje si izgovorio? Pitao si me ima li nade za tebe? To me je najviše povrijedilo. Tako malo me poznaješ, ne znam zašto nisi slušao ono što govorim. Od svih muškaraca na ovome svijetu, ti si posljednji sa kojim bih nešto poželjela. Ja volim tvojeg brata. Moje oči su slijepe za sve druge muškarce, moje srce ne može biti dano nikom, jer više i ne pripada meni. Sve ovo… – mahnula sam rukom. – Hoćeš li da ti kažem svoje mišljenje? – upitala sam ga.

– Naravno – Zoran je bio miran, kao da ga nimalo nisu dirale te riječi.

– Ti si navikao imati sve što poželiš. Žene su te opsjedale, a ne ti njih. Tvoja ljepota samo je okvir duše koja je nemirna i koja teži za nečim što ne može imati. Na mojem mjestu mogla je biti bilo koja žena, isto bi postupio. Zabranjeno voće je uvijek najslade voće. Što bi bilo da sam pristala? – upitala sam ga. – Bila bih tvoja avantura koju bi odbacio nakon kratkog vremena. Zasitio bi me se kao i svih ostalih žena. Više ne bih bila posebna, već jedna od mnogih. Nitko me nije razočarao više od tebe. Trebao si znati da između nas nikada ništa neće biti. Otkud ti ideja pitati me ima li nade? Nema je, ne postoji, niti će je ikada biti. Kakva bih ja to bila osoba da pristanem na nešto takvo? Za mene je to toliko… – trudila sam se pronaći prave riječi ali mi nije polazilo za rukom.

– Bila si dovoljno jasna – Zoran je rekao. – Ne trebaš me osuđivati zato što sam pokušao. Bio sam iskren kao ni sa jednom ženom do sada.

– Pobogu – još uvijek nisam mogla vjerovati. – Ja sam supruga tvojeg brata. Rodit ću djecu koja će nositi tvoje prezime. Nakon ovoga, bilo bi sasvim logično da me izbjegavaš, jer ja tebe svakako hoću. Na žalost, muškarci uvijek sve pokvare. Zašto se nisi mogao zadovoljiti sa našim prijateljskim odnosom koji je bio poseban? Ispred tebe nisam imala tajni, ali ti si muškarac koji je moje ponašanje shvatio onako kako tebi odgovara. Muka mi je od svega ovog. Ne dao Bog da Robert za ovo sazna. Više te nikada ne bi promatrao kao brata, već kao osobu koja pokušava uništiti sve ono do čega mu je stalo. I ja te sada promatram na drugačiji način. Za sve osobe zdravog razuma postoje granice koje se ne smiju prijeći.

– Ja nijednu nisam ni prešao – Zoran se pravdao.

– Ali si pokušao – ljutito sam rekla. – A sada… – pokazala sam prema vratima.

– Idi – znala sam da je moja samokontrola na samom rubu. – Ne želim da nikada više dođeš ovamo, barem ne kada sam sama doma. Susretat ćemo se onoliko koliko je to nužno. Ne želim da bilo tko za ovo zna. Možda ću požaliti zbog svojih riječi, ali činim to za dobrobit obitelji. Želim sačuvati privid sreće, pa makar on bio i lažan. Žao mi je.

– To neće umanjiti moju ljubav prema tebi – Zoran je rekao.

– Kako možeš biti toliko glup? – nije mi bilo jasno. – O kakvoj ti to ljubavi pričaš? – krenula sam prema njemu. Unijela sam mu se u lice. To lice mi je bilo nepoznato, isto kao i misli koje su se skrivale iza njega.

– Idi dok nisam izgubila kontrolu nad sobom – krenuia sam prema vratima i otvorila ih.

– Robert će primijetiti da se nešto događa – Zoran je rekao.

– Onda se ti pravdaj njemu, jer ja nemam zbog čega.

Laknulo mi je kada je otišao. Bila sam toliko iscrpljena kao da sam danima radila bez prestanka. Pokušala sam razmišljati o prošlosti. Tražila sam trenutak koji je sve promijenio, ali ga nisam mogla pronaći. Jesam li ja kriva? Da li sam mu ikada dala povoda da misli da bi između nas moglo nešto biti? Ne, nikako. To je bio jedini odgovor na moje pitanje. Naravno, naš sam odnos smatrala posebnim, ali na drugačiji način.

Znači da je sve bila laž?

Potpuno sam izgubila pojam o vremenu. Misli su mi bila kaotične, glava me je počela nesnosno boljeti. Otišla sam pod tuš, pa u krevet. Okretala sam se po njemu. Nikako nisam mogla pronaći mir. Imala sam dojam da je on nepovratno izgubljen, a na neki način je to i bila istina. Jednostavno sam grcala u nevjerici. Željela sam da je sve to samo ružan san iz kojeg ću se probuditi, ali nije bio. Stvarnost se očitovala u svim onim Zoranovim riječima i postupcima. Možda sam bila previše blaga prema njemu. Nisam željela početi rat koji bi se vukao do beskraja. Jednom će shvatiti, zapravo već je shvaćao moju situaciju.

Imala sam dojam da proživljavam neku vrstu horora. Na sreću, barem kod mene nije bilo nikakve dileme. Ja sam imala svojeg muža, on je imao svu moju ljubav, i to je bilo sve. željela sam zaboraviti Zoranove riječi, ali sam znala da mi to nikada neće poći za rukom. Kad god ga vidim, sjetit ću se svake izgovorene rečenice. A on neka pati, i zaslužio je to. Ništa gore od toga mu nisam mogla ni poželjeti. Njemu se sudbina osvetila, a meni nije imala razloga da se osvećuje.

Idućih nekoliko mjeseci Zorana jedva da sam vidjela dva puta. lzbjegavao me je kao i ja njega. Čak i kada bi se našli u istom društvu, trudila sam se da mu se ne obraćam i ne komuniciram sa njime, osim što je bilo nužno. Ipak, nemalo sam se iznenadila kada mi je Robert rekao da će doći na ručak kod nas.

– Osjećam da ste se udaljili – rekao je uz osmijeh.

– I jesmo – odgovorila sam.

– Zašto? – Robertova radoznalost me je živcirala.

– Zato što smo se razišli u mišljenjima, i…

– Znam istinu – Robert se nagnuo prema meni. – Znam je već dugo. Vidio sam koliko se mučiš, a nemaš razloga ža to. Zoran je mislio da ne postoji žena koja bi mu odoljela, a ja sam tvrdio drugačije. Nisam znao što se događa, ali sam slutio. Sada se uvjerio da sam imao pravo – Robertovo lice sjalo je od ponosa.

– Znači li to da je sve bila laž? – ustuknula sam. Osjećala sam se tako jadno. Povjerovala sam Zoranu, kao i u iskrenost njegovih riječi.

– Možda mu je stalo do tebe, ali on zna granicu i ne brini se za njega. Previše voli sebe da bi volio nekoga drugog. Sve je to bio dio njegova smišljenog plana. Obećao mi je da će te osvojiti.

– A što bi bilo da sam pristala? – upitala sam ga.

– To je nemoguće – Robert me je uhvatio za ruku. Promatrao je moje oči. Osjećala sam njegov dah na svojem licu. Gledao me je pogledom punim ljubavi. – Osoba koja je zavrijedila moju ljubav ne bi nikada to odbacila. Tebi vjerujem više nego ikomu, čak više nego Zoranu. Tebe sam izabrao da bih proveo ostatak života sa tobom. Naš brak je poseban, naša ljubav također. Znam koliko me voliš. Moja je ljubav uzvraćena. Zoran je rekao da će mi se to povjerenje obiti o glavu. Znao sam da neće.

Odmaknula sam se od njega.

– I ti si me razočarao – rekla sam sa tugom.

– Nisam – Robert je sjao od sreće.

– Nikada neću izdati svoje osjećaje, naš brak, sebe, tebe… – nabrajao je.

Više nisam znala što da mislim. Sve mi se nekako činilo besmislenim. Željela sam se posvađati sa Robertom, ali ni za to nisam imala snage: Znao je, a ja sam premirala od straha da ne sazna ono što se dogodilo. Zar to nije neka vrsta izdaje?

– Već si me izdao. Trebao si me upozoriti na njegove namjere – ljutito sam rekla.

– Onda bi bila spremna, a ovako znam da ne postoji kušnja kojoj bi podlegla. Uvijek sam bio siguran u našu ljubav, a sada sam sigurniji nego ikada. Izabrao sam pravu osobu za sebe. Nadam se da će i Zoran imati tu sreću.

Oduvijek je takav

– Zašto je to učinio? – upitala sam. – Poznaješ ga – Robert je rekao. – To mu je očito bio izazov.

– A bio je tako uvjerljiv – prigovarala sam sebi zbog svoje naivnosti.

– Oduvijek je takav. Kada nešto želi, onda upotrebljava sva sredstva da do toga i dođe.

– Dopustio si bratu da ti zavodi ženu? – i dalje mi nije bilo jasno.

– Najvažnije je da mu ti to nisi dopustila – rekao je s ponosom. Trebala sam se ljutiti na njega, ali nisam mogla. Nakon nekoliko trenutaka sam mu se osmjehnula. I meni je laknulo. Ono što je sve proteklo vrijeme bio moj veliki teret, sada to više neće biti. Moja tajna je imala svoju težinu, a ja sam se teško nosila sa njom.

– Volim te – Robert je rekao.

– Zar je moja ljubav morala proći kušnju da bi se uvjerio u iskrenost mojih osjećaja? – upitala sam ga.

– Bio sam potpuno miran. Znao sam kako ćeš postupiti.

– A da sam postupila drugačije? – upitala sam ga.

– Nemoguće. Ti si ipak posebna – rekao je sa srećom.

Više nije bilo razloga da izbjegavam Zorana. Ali sam znala samo jedno: čim mi se ukaže prilika, dobit će lekciju od mene. Kako se samo usudio onako me bezočno lagati i dovesti u neugodnu situaciju? Živo me je zanimalo kako bi Zoran postupio da sam pristala. Povukao bi se? Na sreću, to se nije, niti će se ikada dogoditi. Iako je sve bilo razjašnjeno, znala sam da će moj odnos sa Zoranom biti drugačiji, da će između nas nastupiti hladnoća koju vrijeme neće umanjiti.

– I ti si poseban. Zato nisam bila zainteresirana za ponudu tvojeg brata, niti bih bila da je bilo koji drugi muškarac bio u pitanju.

– Znam, najljepša i najvoljenija ženo mojeg života.

Utonula sam u njegov zagrljaj. Ništa nije postojalo osim nas dvoje, a nikada ni neće. Naša ljubav je postojana, oboje smo to dokazali: on svojim povjerenjem kojeg je gajio prema meni, a ja svojim odbijanjem.