Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Zavolio sam je na samrtničkoj postelji

Kad odrasteš u obitelji koju karakteriziraju brojni problemi, ne vjeruješ u ljubav. Tada je doživljavaš tek pukom iluzijom, nečim što je namijenjeno pjesnicima, piscima, slikarima i svim umjetničkim dušama. Stvarni život ne doživljavaš kao iskaz ljubavi nego kao realnost, surovost i golu borbu za puki opstanak. Kad danas razmišljam o svemu ne mogu se ne upitati kako je moguće da su moji roditelji zajedno proživjeli više od pedeset godina, a nikada nisu saznali što je ljubav. Od kada pamtim za sebe u našoj je kući prevladavala borba njihova dva ega i samo je bilo pitanje tko će koga nadglasati, tko se držati pobjednikom.

U trenucima kada se otac osjećao nadmoćnim nad majkom bio bi sav pun sebe, dijelio novac iz džepa niti ga ne brojeći. Kada bi majka znala da je ona dobila svoju rundu, kuhala bi nam omiljena jela i pripremala slastice. Istina, bili su to rijetki trenuci ali su se i oni znali događati. Mi djeca stalno smo bili između dvije ratne strane, stalno u nekom procjepu između oca i majke. Otac je stalno govorio kako njegova mora biti zadnja jer je on gazda kuće, a majka nas uvjeravala kako je ona ta koja drži tri ćoška iste te kuće. Ona je nabrajala svoje, otac svoje razloge. Oboje su tražili podršku od nas, a nama je bilo teško stati na bilo koju stranu. Stariji brat najčešće se priklanjao ocu jer je znao da će mu povećati džeparac, a mlađa sestra najćešće je držala majčinu stranu. Kako bih imao koliku-toliku ravnotežu između toga kome držim strane, brojio sam i bilježio plus najprije na majčinu stranu, a potom na očevu.

Ponašaj se kao muškarac

Iskreno, sve to mi se već tada iznimno gadilo. Mrzio sam biti kod kuće. Vječita galama, ružne riječi i prepirke izazivale su u meni neku odbojnost i prema ocu i prema majci. Kad bih navečer legao u krevet zamišljao sam da živim u nekoj drugoj obitelji gdje se roditelji slažu, gdje djeca ne moraju biti vječiti suci i porota. Godine su prolazile, svakim danom sve više sam čekao da postanem punoljetan, da imam u rukama kakvo-takvo obrazovanje i čim prije nestanem iz tog pakla kojeg su nazivali dom. Kad sam napokon završio srednju tekstilnu školu i napunio osamnaest godina, s radošću sam se odselio. Roditelji su bili zgroženi tim postupkom ali nisu me mogli natjerati da se predomislim i ostanem u kući.

Oduvijek sam bio drugačiji od druge djece. Moj brat Igor bio je “pravo muško” kako je govorio otac, a sestra Ljubica “pravo žensko”, upravo kao što se od nje i očekivalo. Mene je otac nazivao “ono”.

– Damire, ako si muško tada bi se trebao i ponašati poput muškarca. Igraš se s krpicama i lutkicama, a to nikako ne pristaje dječaku. Niti si djevojčica, niti dječak, ti si “ono”. Samo me sramotiš – govorio je otac.

– Ostavi ga na miru. On je dječak, samo kod njega prevladava njegova ženska, osjećajna strana i zato nije manje muško od bilo kojeg drugog dječaka. Pokazati emocije znači imati veliku vrlinu. Kada bi i ti s vremena na vrijeme pokazao što osjećaš prema meni, ne bi ti kruna pala s glave – rekla bi majka, a tada bi se razgovor ponovno usmjerio na njihovu međusobnu vezu i odnose. I, tako su prolazile godine …

Umjesto rata s dječacima, radije sam se igrao lutkicama i s djevojčicama. One su me u početku tjerale od sebe, ali nakon nekog vremena su me prihvatile, te sam im postao drag prijatelj bez kojeg se nije moglo zanimljivo igrati. Još od najranijih dana djetinjstva uzimao sam krpice, konce i iglice u ruke. Bilo mi je svega pet godina kada mi je baka pokazala nekoliko najosnovnijih šavova. Od tada sam samo gledao kako bih se dokopao neke tkanine, nekih starih odjevnih predmeta koje bi mama odbacila, a ja ih koristio i pretvarao u ludu odjeću za lutke. Moje malene prijateljice govorile su kako ću jednog dana sasvim sigurno postati uvaženi modni kreator jer imam smisla za žensku odjeću. U četvrtom razredu osnovne škole šivao sam na stroju za šivanje, sam krojio suknje, hlače, košulje i razne druge dodatke odjeći. Oko mene su se stalno okupljale djevojčice, ne zato što sam im se sviđao ja, nego jer su one željele neki odjevni predmet kojeg bih osobno napravio.

Što sam bivao stariji odjeća me sve više zanimala, sve više sam učio i trudio se. Profesorica iz domaćinstva zamijetila je moj rad i oduševila se svime što bih napravio. Pozvala je u školu moje roditelje, uvjeravala ih koliko sam talentiran, ali njih je bilo nemoguće uvjeriti. Po završetku osnovne škole roditelji su željeli da se upišem u srednju ekonomsku. Nisam onamo čak ni dostavio papire za upis. Želio sam ići u tekstilnu školu, obrazovati se u smjeru koji me zanimao. Znao sam kako otac liječnik i majka pravnica to nikada ne bi odobrili, stoga sam im lagao da sam se upisao u ekonomsku školu kako su i željeli. Išao sam više od mjesec dana u školu kad su roditelji napokon saznali da sam se upisao u tekstilnu. Ne moram ni opisivati kako su reagirali: poludjeli su. Otac me smjesta želio ispisati iz škole ali majka nije dopustila. I ona je bila ljuta, ali nakon što je satima sa mnom razgovarala, dopustila je neka ostanem u tekstilnoj.

Bio sam najbolji učenik, išao na svako natjecanje i sa svakog se vratio kući s osvojenim prvim mjestom. Moje kreacije naprosto su oduševljavale profesore, ali i dizajnere odjeće koji su bili sastavni dio komisije pri takvim natjecanjima. Čim sam završio srednju školu jedan od dizajnera ponudio mi je posao u svome atelijeru. S radošću sam ga prihvatio s time da nisam imao određeno radno vrijeme zbog studija na koji sam se upisao. Dolazio sam na posao kad god sam mogao i bio slobodan, a šef mi je bilježio sate koje bi mi svakog mjeseca redovito isplaćivao plaću. Napokon sam bio sretan i ispunjen. Radio sam što sam volio, studirao, bio daleko od obitelji i vječitih trzavica među roditeljima. Njih bih nazvao nekoliko puta tjedno i to mi je bilo dovoljno.

Andrea me zavela

Mama se redovito radovala kada bi me čula, a kod oca bi to zavisilo o trenutnom raspoloženju, no znao sam da od njega više i ne mogu očekivati. Brat i sestra ionako su uvijek bili rezervirani samo za sebe, a mene su, upravo poput oca, držali da sam “ono”. Najčešće sam bio u ženskom društvu. Od dana kada me vlasnik atelijera predstavio kao mladog kreatora pred kojim je velika budućnost na jednoj reviji, nisam se mogao otresti ljepotica koje su mi se doslovno vješale oko vrata. Nikada ranije nisam imao ozbiljnu vezu, niti sam o tome razmišljao. U ljubav ionako nisam vjerovao, a mislio sam kako sam previše mlad da bih se za ostatak života zakopao u lošem braku. Dan mi je bio ispunjen obvezama, stoga nisam ni imao vremena za bilo kakva druženja.

Jednog dana nakon revije u garderobi me dočekala jedna od manekenki. Začudio sam se kad sam je ugledao.

– Andrea, još uvijek si ovdje? Nešto nije u redu? Nisi otišla na koktel i zabavu? – čudio sam se.

– Ostala sam kako bih ti pomogla – rekla je i pridružila mi se dok sam haljine slagao na posebnu vješalicu.

– Hvala, lijepo od tebe, ali stvarno nisi trebala ostati. Znaš i sama kako bi se za to pobrinula Maja, no ja volim sve svoje kreacije sam posložiti na vješalicu. Slobodno idi i zabavi se, bit će ondje lijepa fešta.

– Ti si, opet, bio zvijezda večeri. Svi su s oduševljenjem aplaudirali na tvoje kreacije. Stvarno si izniman i poseban: Sve kolegice manekenke su impresionirane tobom. Sve bi željele hodati s tobom – rekla je.

– Andrea, ne pretjeruj! Tko bi mogao biti impresioniran sa mnom? Samo radim ono što volim i to je sve.

– I ja sam očarana tobonn. Nisi uobražen, niti bezobrazan poput drugih dizajnera. Nas manekenke ne doživljavaš kao vješalice na koje stavljaš svoju odjeću nego kao živa ljudska bića. Pozoran si, dobronamjeran, uvijek rado dijeliš savjete i pomažeš nam, divan si prijatelj prepun razumijevanja za sve. Jedino nerazumna osoba ne bi vidjela sve tvoje silne kvalitete. Divan si čovjek, predivan muškarac – govorila mi je.

Bilo mi je neugodno od njezinih riječi, iako su mi više nego godile. Obično su svi hvalili moje kreacije i moju stručnost, ali nikada nitko nije govorio lijepo o meni kao o osobi, o ljudskom biću, o muškarcu.

– Andrea, ne znam čime sam zaslužio tolike lijepe riječi, ali silno sam ti zahvalan na njima – rekao sam.

– Ne trebaš zahvaljivati, samo sam rekla puku istinu. Znaš, kad smo već ovdje sami iskoristit ću mogućnost i otvoreno ti priznati koliko si mi poseban. Damire, sviđaš mi se, ludo mi se svidaš.

Nisam znao što bih odgovorio na njezine riječi, no ona je bila poduzetna za oboje. Prišla mi je sasvim blizu i ljubila me dok joj nisam uzvtio. Bila je prva žena s kojom sam stupio u intiman odnos. Svidjelo mi se družiti s njom, posebno u trenucima kada bismo ostajali sami. Ona mi je otvorila jedna nova vrata iza kojih nikada ranije nisam zavirio.

Nisam gajio nikakve posebne emocije prema njoj. Bila mi je draga, bilo nam je lijepo i to je bilo sve. Kad sam je jedne večeri nakon revije zatekao kako se u kutu ljubi s vlasnikom atelijera za kojeg sam radio, nisam osjetio ništa drugo nego prijezir prema njezinoj prijevari. Iskrao sam se na prstima da me ne vide, a kada je idući puta došla k meni rekao sam joj gdje sam je vidio.

Ni glumicu nisam odbio

– I? Čudiš se tome? Kada bi mi osim fizičkog odnosa poklonio i mrvicu ljubavi možda utjehu ne bi tražila u drugom? – bile su riječi s kojima mi je predbacila i svoju očiglednu pogrešku prebacila na mene kaa moju krivnju. U tome sam već lagano mogao nazrijeti odnos kakav su imali moji roditelji, a to mi se gadilo. Iste večeri prekinuo sam svaku vezu s Andreom.

Uskoro je na njezino mjesto došla druga manekenka, nakon nje treća. a uskoro sam prestao i brojiti. Djevojke su me salijetale, a ja sam samo uzimao ono što su one dobrovoljno davale. Uskoro sam počeo sloviti kao ženskaroš, ali to me nije smetalo. Završio sam studij kao prvi u svojoj generaciji i planirao otvoriti vlastiti modni salon. Imao sam nešto ušteđevine, no to nije bilo dovoljno i upravo kada sam o tome razmišljao, dobio sam poziv iz Pariza kakav se rijetko dobiva. Bila je to poslovna ponuda o kojoj sanja svaki mladi dizajner. Prihvatio sam je.

Pariz je na neki način grad snova i romantike, ali osobno ga nisam doživio na takav način. Od dana kada su me sačekali u zračnoj luci i idućih pola godine živio sam isključivo za posao. Brojne revije, putovanja po cijelome svijetu, manekenke koje sam ranije viđao samo na naslovnicama modnih časopisa, kokteli i partiji okupirali su sve moje vrijeme. Zarađivao sam više nego sam to ikada i mogao zamisliti, a brojne poslovne ponude pljuštale su sa svih strana. Dogovorio sam si poslove za nekoliko idućih godina, bio više nego zadovoljan tijekom razvoja događaja. Kad je jedne večeri poznata glumica izrazila želju da me upozna, bio sam ugodno iznenađen. Kupila je gotovo cijelu kolekciju koju sam te večeri predstavio na reviji i bila apsolutno oduševljena mojim radovima. Bio sam počašćen, presretan. Žena koja je mogla kupiti svaku haljinu na ovome svijetu odlučila se upravo za one koje sam ja izradio. Pozvala me u goste u svoju vilu, a kad smo ostali sami rekla mi je otvoreno da joj se sviđam i kao muškarac, ne samo kao dizajner. Nekoliko puta protrljao sam oči kako bih samoga sebe uvjerio da sve što se događa nije samo moj san.

Bio sam u društvu žene o kojoj sanjaju brojni muškarci na svijetu, koji je drže božicom, ikonom ljepote, a upravo ona željela je biti sa mnom. Naravno, nisam je odbio. Nekoliko dana smo doslovno ludovali. S njom sam probao i droge s kojima nikada ranije nisam eksperimentirao. Bilo je to nešto ludo, neshvatljivo, divlje poletno, neobično, ali i kratkog vijeka.

Kao i mnogi prije mene, tako sam i ja dosadio toj divnoj ljepotici. Odbacila me kao što se odbaci kovčeg kojeg više ne želiš upotrebljavati. Ni to me nije posebno boljelo. Znao sam, dosadit ću joj prije ili kasnije, ionako ni tada nisam vjerovao u ljubav, ni u bilo kakvu drugu emociju.

Fatalni susret na šanku

Žene koje su mi prolazile kroz život bile su tu kratkotrajno, donosile mi radosne trenutke, a ništa više nisam ni očekivao. Ja sam zabavljao njih, one mene i svima je bilo lijepo dok je trajalo. Upoznao sam brojne slavne ličnosti, stekao puno prijatelja. Kad mi je istekao ugovor od šest mjeseci razmišljao sam bih li ostao u Parizu ili se vratio u domovinu. Pariz je nudio sve ono što u našoj domovini kao dizajner nisam mogao ni sanjati, ali koliko god napredne mogućnosti tu imao, nisam se osjećao sretnim kao dok sam živio u domovini. Nisam prihvatio novi ugovor, nego se odlučio vratiti kući. Ranije sam sklopio dobre poslovne ponude, a sve sam to mogao odrađivati i u svojoj domovini. Čim sam stigao natrag otvorio sam vlastiti posao i potpuno mu se posvetio, sve što sam imao uložio sam u njega. O zavisti i podmetanjima među nekadašnjim kolegama neću ni pisati. Mnogi su me razočarali, ali njihove stupice nisu mi ništa mogle. Svu svoju odjeću prodavao sam u inozemstvo, a bio sam pozivan na mnoge od revija na kojima su sudjelovali najpoznatiji svjetski kreatori. Trčao sam u Pariz, u Milano, u New York, odijevao klijentelu s dubokim džepom. Tako kako sam više zarađivao, tako sam sve više i više i ulagao u posao.

Godine su prolazile, meni se bližila četrdeseta. Unatoč tome što sam još bio relativno mlad, osjećao sam se poput starca. Svi ti silni noćni izlasci, svi ti poroci i brojne žene su me iscrpile. Bilo je dana kada bih se znao pogledati u zrcalo i kada bih samome sebi izgledao poput aveti. Sve češće sam se počeo pitati što zapravo imam od svog života i kakav mu je smisao. Brat i sestra odavno su osnovali obitelji, prijatelji, kolege, poslovni suradnici i poznanici, svi su imali nekoga uz sebe. Jedino sam ja i dalje bio sam i usamljen. Sve te silne žene s kojima sam bio nisu mi osim površnih odnosa dale ništa više, niti sam ja njima znao pružiti nešto što bi bilo vrijedno spomena. Svaki dan, bez obzira na obveze, na nove, lude kreacije odjednom mi se činio potpuno isprazan, bezvrijedan, nevrijedan življenja. Želio sam i trebao nešto više. Nisam znao što bi to točno moglo biti, ali sam znao da očekujem puno više od života.

Bila je kasna, zimska večer kad sam šetao pustim ulicama grada. Prošavši kraj kafića u kojem se još radilo, odlučio sam skrenuti se na piće. Sjeo sam za stol koji se nalazio odmah pored šanka. Za šankom je sjedila žena. Duga, plava kosa prosula joj se niz divno oblikovana ramena. U ruci je držala čašu sa žestokim pićem i polako otpijala gutljaj po gutljaj. Najprije sam pomislio kako je prijateljica s konobarom koji je radio iza šanka, ali ubrzo sam shvatio da je to samo moja zabluda. Ubrzo je postalo očito da je sama, upravo kao i ja. Kako mi je bila okrenuta leđima, pitao sam se kako izgleda. Otpio sam nekoliko gutljaja vina i upravo u trenutku kad sam se želio ustati i prići joj, ona se okrenula prema meni. Nije bila poput djevojaka s kojima sam svakodnevno radio, nije nimalo nalikovala manekenkama s modnih pista. Nije bila našminkana, niti prekrivena slojevima krema, pudera i raznovrsnih mazarija. Bila je prava, prirodno lijepa žena. Podigao sam čašu i nazdravio joj. Osmjehnula se. To sam shvatio kako znak dopuštenja da joj se mogu približiti. Ustao sam sa stolca, sjeo na barski dio do nje i predstavio se.

– Zovem se Elvira – rekla je i pružila mi svoju malenu ručicu koja je bila iznimno vrela za tu ledenu noć.

– Što ovako lijepa žena sama usred noći traži na ovakvom mjestu? – bubnuo sam prvo što mi je sinulo.

– Čekam smrt da pokuca na moja vrata, pa dok još nije stigla, odlučila sam počastiti samu sebe – rekla je.

Njezin odgovor me doslovno šokirao. Valjda sam mogao očekivati bilo koji drugi odgovor osim toga. Šutio sam. Koliko god želio nešto reći nisam znao što. Tko osim očajnika čeka smrt na svojim vratima?

Elvira je bila drugačija

– Stvari će idućeg jutra izgledati bolje nego što ih sada doživljavaš. Jutro je uvijek pametnije od noći. Dan će sasvim sigurno donijeti barem poneku dobru priliku. Noć je crna, dan je bijeli. Uvijek postoje nove mogućnosti – rekao sam nakon kraćeg vremena. Nisam znao o čemu se radi, ali tuga u njezinim očima kada bi me pogledala bila je više nego očita. Počeo sam razmišljati što bi je toliko moglo rastužiti.

– Idudi dan ništa neće biti bolje nego je noćas. Novi dan neće donijeti novu dobru priliku. Idućeg dana samo ću biti još jedan korak bliže smrti – rekla je, a potom se osmjehnula. Usne su joj otkrile bijele bisere.

– Kako je moguće da tako mlada žena razmišlja o tako strašnoj temi kao što je smrt? – pitao sam je.

– Smrt je sastavni dio života. Mnogi se ustručavaju razgovarati o njoj. Nisi i ti valjda jedan od tih?

– Nisam. Mogu razgovarati o čemu god želiš, pa tako i o smrti, jedino mi to baš nije bliska tema. Nekako držim da sam još uvijek relativno mlad i kako još uvijek nije došlo moje vrijeme, pa ni ne razmišljam o tome, ali i o smrti mogu razgovarati. Uostalom, bolje razgovarati o njoj nego stvarno umirati – bubnuo sam.

– Imaš pravo, bolje razgovarati o smrti nego umirati. Jesi li izabrao način na koji želiš biti sahranjen?

– Nisam, ali mislim da ću nakon ovog razgovora s tobom početi i o tome razmišljati. Mislim, dat ću se spaliti. Ne podnosim crve, gliste, ni sva ta gmižuća stvorenja. Ne želim da plaze makar i po mrtvom mi tijelu. Da, sačinit ću oporuku i u njoj navesti sve pojedinosti oko svoga pogreba. Navest ću u kakvo odijelo želim biti odjeven prije nego me spale, kakvu urnu želim, gdje moraju prosuti moj prah.

– Kako misliš gdje moraju prosuti tvoj prah? – Elvira me prekinula u mome glasnom razmišljanju.

– Neću valjda za vječnost ostati kao prah u urni. Više od ičega na svijetu volim more. Onaj kome ću sve ostaviti u nasljedstvo, dobit će za zadatak da moj prah prospe po moru. Tako ću možda biti od koristi nekoj ribici ili morskoj algi i na neki način nastaviti život samo u drugačijem obliku – objašnjavao sam.

Što ona radi u bolnici?

– Takvo razmišljanje do sada još nisam čula. Zanimljivo, stvarno zanimljivo. Vidiš kako si odmah znao što točno želiš čim smo načeli tu temu. Nažalost, ja nisam tako odlučna poput tebe – tiho je nastavila.

– A, kako ti želiš da te sahrane? – nastavio sam ispitivati kao da je pitam kakvu će haljinu izabrati sutra.

– Nisam još odlučila. Ni meni se ne mili da crvi šeću preko mene, ali mi se ne sviđa ni pomisao da me spale. Kad bih mogla, nekako bih najradije od svega izabrala život i ne razmišljala o smrti – prošaputala je.

– Tada svjesno odluči da ćeš svaku sekundu svoga živOta, bez obzira koliko on trajao, provesti što bolje možeš. Obećaj samoj sebi da ćeš si nastojati uljepšati svaki dan i proživjeti ga kao da ti je zadnji. Nećeš si ništa uskraćivati, nećeš razmišljati o trenucima smrti, ni onome što će nakon toga slijediti, nego ćeš svaki trenutak živjeti punim plućima. Što se točno događa onog trenutka kada zauvijek zaklopimo oči saznat ćemo kad se to jednom dogodi, do tada trebamo koristiti trenutke koji su nam darovani na ovome svijetu.

– Mudar si i lijepo govoriš. Nisi valjda psiholog? – pitala me je i gledala u oči tim krasnim očima punim tuge, sjete, punim suza koje su prijetile kako će svakog trenutka kapnuti niz obraze. U meni se odjednom počela pokretati neka čudnovata bura emocija. Istovremeno sam želio i žalio tu divnu ženu. Bila je – tako prirodna, tako neobična, tako simpatična i draga, tako poželjna i hrabra, a opet kao da je samo vapila za zaštitom. Želio sam je primiti za ruku, nasloniti svoj uz njezin obraz, reći joj i uvjeriti je kako će sve biti u redu. Htio sam je povesti van iz kafića, odvesti na najljepše mjesto na svijetu, ispod starog bora na more, ondje gdje sam svake godine redovito ljetovao, uživao u čarima mora, u pjesmi cvrčka i mirisima bora.

– Nisam psiholog, iako u obitelji imam liječnika – nasmijao sam se, a potom sam razgovor prebacio na vedriju temu. Elvira je prihvatila razgovor, te se činilo kako nestaje tuge iz njezinih divnih očiju. Nakon što smo zajedno popili tri pića, konobar nas je opomenuo kako je vrijeme zatvaranja kafića prošlo.

– Poput tinejdžera smo izbačeni iz kafića. Konobar nas pomeo – smijao sam se dok smo izlazili iz kafića.

Elvira je rekla kako se ne sjeća da je ikada i igdje ostala kao zadnji gost. Želio sam je otpratiti kući, no odbila je. Molio sam neka mi ostavi broj svog mobitela, ali i to je bila uzaludna misija. Nije mi ga dala, te smo se tako rastali ispred kafića i svatko je pošao svojim putem. Danima sam razmišljao o toj neobičnoj ženi. Više od ikoga na svijetu želio sam je ponovno vidjeti. Nažalost, nisam znao kamo krenuti.

Mjesec dana nakon tog susreta sasvim slučajno sam morao k ocu u bolnicu. Mama me nazvala neka hitno posjetim oca i donesem joj njegov ključ od kuće jer je svoj ostavila tog jutra u dnevnom boravku. Otac je radio popodnevnu smjenu u bolnici. Dugo nisam bio kod njega na poslu, te sam morao pitati medicinsku sestru koju sam susreo gdje ga mogu pronaći. Krenuo sam putem kojeg mi je objasnila i pronašao sobu u kojoj je upravo bio u viziti. Pokucao sam na vrata, a kad se otac okrenuo samo sam mu mahnuo. Bio je iznenađen što me vidi i zamolio neka ga sačekam.

Nakon što je obišao jednu, krenuo je pregledati bolesnički karton druge pacijentice. Stajao sam na vratima i promatrao. U tom trenutku oči su mi se prikovale za krevet koji je bio odmah uz prozor. U njemu je ležala Elvira. Spazila je i ona mene, pogledi su nam se susreli. Odmah sam se prisjetio razgovora kojeg smo vodili one večeri. Nisam znao što bih. Čekao sam da otac s kolegama završi vizitu, a kad su krenuli prema vratima, uletio sam u sobu.

– Damire, što ti je? Kamo ćeš? Dođi, idemo u moju ordinaciju – pozvao me otac dok me začuđeno gledao.

Bližim se drugoj strani

– Tata, samo trenutak, molim te. Ovo je moja prijateljica Elvira – objašnjavao sam dok sam joj prilazio.

– Elvira, kako si? Što ti je? Boli te nešto? – redao sam pitanja i čim prije želio čuti odgovore na njih.

– Dobro sam. Gospodin doktor Ivan je tvoj otac? – odmah je povezala kako stoje stvari. Potvrdio sam.

– Od čega boluješ? Tata, učini sve da Elvira čim prije izađe van iz bolnice – govorio sam, silno zabrinut što sam jedinu ženu koja je u meni probudila ikakve emocije ponovno morao susresti upravo u bolnici.

– Damire, nemam puno vremena. Možeš li poći sa mnom? Kasnije se možeš vratiti ovamo k Elviri.

Zavolio sam je na samrtničkoj postelji

Kad ljubav pokuca na vrata


Pogledao sam u Elviru, rekla je neka samo idem s ocem. Nisam to želio ali sam se prisjetio zašto sam uopće i došao u bolnicu. Pošao sam za ocem i putem do njegove ordinacije objasnio po što sam došao. Otac je mrzovoljno rekao kako je majka u zadnje vrijeme jako zaboravna, dao mi ključeve ali i rekao kako mu je drago što me vidi. Usput me predstavio nekim svojim kolegama liječnicima, čak im je s ponosom govorio o meni i mome radu, što je bilo naprosto nevjerojatno. Da nisam bio uzbuđen zbog susreta s Elvirom zasigurno bih još neko vrijeme ostao s ocem i uživao u tom novom iskustvu kojeg nikada ranije nisam doživio s njegove strane. Za njega sam obično predstavljao sramotu, a riječi hvale kojima me tog dana obasipao bile su više nego ugodne kako za čuti, tako i za osjetiti ih u srcu. Nisam se ni sjetio odmah ga upitati od kakve bolesti boluje Elvira, nego sam požurio natrag k njoj u sobu.

– Elvira, tako sam sretan što te ponovno vidim. Od čega boluješ? Kada ćeš van iz bolnice? – pitao sam.

– Sigurna sam kako znaš da na odjelu na kojem tvoj otac radi njegovim pacijentima nema puno pomoći, ni nade. Imam leukemiju, dani su mi odbrojeni. Nisam bez razloga one večeri onako govorila – tiho je rekla.

– Ne smiješ se predati crnim mislima. Dok si živa ima nade. Reći ću ocu neka učini sve da ti pomogne.

– On i njegovi kolege učinili su sve što je u njihovoj moći. Ovakav život ne može se ni nazivati životom. Dani mi cure kao pijesak u pješčanom satu. Bližim se drugoj strani – govorila je sasvim tiho. Srce mi se kidalo dok sam je gledao i slušao. Kad sam shvatio da trpi silne boiove otrčao sam do oca i preklinjao neka joj da neki lijek koji će joj ublažiti patnju. Otac mi je objasnio sve o njezinoj bolesti, te rekao upravo ono što je Elvira i sama znala: nema joj pomoći. U međuvremenu me nazvala i mama; pitala me mislim li joj donijeti ključ ili ne. Otišao sam se oprostiti od Elvire i obećao joj kako ću je posjećivati svakog dana.

Kako su dani prolazili tako je Elvira propadala. Želio sam joj pomoći, preklinjao oca neka poduzme sve moguće i htio platiti liječenje u inozemstvu, ali sve je bilo uzalud.

Što se događa? Jesi li ti duh?

Posjećivao sam je dvadesetak dana, a potom je preminula. U međuvremenu sam po prvi puta iskreno zavolio ženu. I takva nemoćna s bolesničke postelje bila je divna, draga, simpatična, jedinstvena. Osim mene nitko je nije posjećivao. Rekla je da su joj roditelji pokojni, a za braću i sestre nikada se i nisam sjetio pitati. Svakoga dana donosio sam joj cvijeće, čitao ulomke iz knjige “Sto godina samoće”, te nastojao i nju i sebe uvjeriti da će se dogoditi čudo. Nažalost, nije se dogodilo. Preminula je jednog kasnog popodneva dok sam je držao za ruku.

Zadnjim riječima koje je izustila, rekla je da sam joj uljepšao život. Bio sam shrvan, očajan. Nekoliko dana prije nego je preminula rekla je da ipak želi klasičnu sahranu. Brigu o tome osobno sam preuzeo. I dok sam stajao ispred groba u kojeg su upravo sahranili Elvirino tijelo, na ramenu sam osjetio nečiju ruku. Trgnuo sam se. Lice koje sam ugledao bilo je identično licu voljene koju sam upravo pokopao.

– Elvira? Što se to događa? Jesi li duh ili što si? – tiho sam izustio te riječi ne znajući što bih mislio. Znao sam da je mrtva, sahranjena, a ona je upravo stajala pored mene i tješila me. Mislio sam, ludim, doslovno sam poludio što sam izgubio jedinu ženu prema kojoj sam osjetio tako iznimnu emociju poput ljubavi.

– Ja sam Mirta, Elvirina sestra blizanka – rekla je čim je shvatila koliko sam izbezumljen. Objasnila mi je da su obje bile posvojene, svaka u drugu obitelj, te da su s godinama izgubile trag jedna drugoj.

Mirta je živjela u inozemstvu, poslovno došla u Hrvatsku, kupila novine i u njima ugledala sestrinu osmrtnicu. Došla ju je zadnji puta ispratiti, a ja sam joj povjerio kako smo se upoznali i kroz što je prolazila zadnjih dana. Nastavili smo se viđati dokle god je bila u Hrvatskoj, a ostali smo u vezi i kad se vratila u Njemačku. I ona i ja smo bili sami, učestalo smo se čuli i komunicirali, a i ona je bila jednako divna poput svoje sestre. Ljubav je vrlo brzo ponovno pokucala i na moja i na Mirtina vrata. Deset mjeseci nakon Elvirina pokopa Mirta se doselila natrag u Hrvatsku, te smo se vjenčali. Sretan sam što sam napokon spoznao koliko je divno ćutjeti ljubav, koliko je divno pripadati drugom biću. Ljubav je uistinu svemoguća, a putevi su joj nezamislivi.

Elvira je svojom smrću povezala dva usamljena života i nikada je neću zaboraviti. Ono što sam osjećao prema njoj znatno je drugačije od osjećaja prema njezinoj sestri, ali postoje raznolike vrste ljubavi. Sretan sam što sam imao mogućnosti upoznati te divne osjećaje koji upotpunjuju život svakog čovjeka. Bez ljubavi život sasvim sigurno nema nikakvog smisla.