Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Zavoljela sam ga iako nisam znala hoće li preživjeti

Nora, nemoj mi reći da si to opet učinila! – dramatičan ton koji je Katica, moja kolegica s posla i moja najbolja prijateljica, pridala svom čuđenju dijelom me zabavljao, a dijelom nervirao.

– Što? – pravila sam se da ne razumijem o čemu govori mada sam bila sigurna da je vidjela kratak razgovor između Siniše i mene koji se odvijao u blizini prijemnog pulta na bolničkom odjelu na kojem smo radili.

– Nemoj se praviti ludom! Znaš ti vrlo dobro o čemu govorim. Mora da si stvarno poludjela kad nemogućom upornošću odbijaš takvu priliku kakva je naš omiljeni, najzgodniji i k tome neoženjeni doktor. Čovjek bi povjerovao da o njemu znaš neku mračnu tajnu koja te sprečava da popustiš njegovim pokušajima da te nagovori na makar jedan spoj, ali je nemaš hrabrosti ili volje podijeliti s drugima. Je li, što to s njim nije u redu? Ili je vjerojatnije da ti imaš nekakav problem, da kod tebe nešto škripi i zapinje? Hajde, molim te, objasni mi, meni, svojoj najboljoj prijateljici, zašto uporno
propuštaš priliku života za kojom gine većina pripadnica ženskog spola! – Katica je na sebi svojstven način nastavila pretjerivati.

Odmahula sam rukom u njezinu smjeru i nasmiješila se jer me Katica uvijek uspijevala nasmijati svojim vatrenim primjedbama o svakoj temi koje bi se dotaknula pa makar i vrlo površno. A moj odnos s muškarcima, posebno s neodoljivim doktorom Sinišom, bio je jedna od tema koje su je u hipu mogle izbaciti iz ravnoteže. Još od prvog dana u srednjoj medicinskoj školi, kada smo se slučajno našle u istoj klupi, nas smo dvije razvile duboko, blisko prijateljstvo koje je izazivalo čuđenje svih koji su nas poznavali, a i nas smo se dvije ponekad našle zatečene time što naš čvrst odnos nimalo ne nagrizaju ogromne razlike koje među nama postoje.

A te su razlike zaista bile velike i sveobuhvatne, počevši od našeg izgleda, preko podrijetla, navika i stavova, pa sve do najtananijih karakternih osobina. Ukratko, Katica je potjecala iz dobrostojeće, liječničke obitelji, a svoje je roditelje strašno iznenadila, a zatim
i duboko razočarala kada je tvrdoglavo ustrajala na tome da bude “samo” medicinska sestra umjesto da nastavi tradiciju, upiše medicinski fakultet i odluči se za neku od prestižnih specijalizacija. U toj svojoj odluci Katica nije naišla ni na čiju podršku nego samo na sveopće nerazumijevanje. Meni je bilo jasno da se ne radi o nedostatku intelektualnih sposobnosti, upornosti ili volje za učenjem, čak ni o običnoj pobuni protiv roditeljskog autoriteta, nego o Katičinu sustavu vrijednosti koji je bio bitno drukčiji od onoga njezine okoline, ali i o samosvijesti koju je izgradila i koja joj je jasno ocrtavala životni put. Jedino ja, jednako zaljubljena u posao medicinske sestre kao i ona, mogla sam je razumjeti.

Za razliku od nje, ja sam potjecala iz gotovo siromašne obitelji. Roditelje sam izgubila vrlo rano; oca u tragičnoj nesreći na poslu za koju nitko nije odgovarao, mada se prešutno znalo tko je kriv, a mama je umrla dvije godine kasnije od zloćudne bolesti koja je iz nje postupno isisala svu životnu snagu. Imala sam
sedam godina kada je skrb o meni preuzela moja baka, tatina mama, hrabra i ponosna udovica koja je u bolnici radila kao medicinska sestra. Odgajala me čvrstom rukom, ali s najboljim namjerama te s puno ljubavi i prikrivene nježnosti. Između ostalih blaga koja mi je podarila tu je bila i ljubav za posao koji će i meni, kao i njoj, postati životni poziv.

Osim ovih obiteljskih i društvenih razlika, između Katice i mene protezao se cijeli niz osobnih razlika koje su naše prijateljstvo činile tako tajanstvenim većini onih koji su nas poznavali. Katica je bila vedra, brbljava, glasna, nametljiva, uvijek u potrazi za akcijom, dok sam ja bila tiha, šutljiva, povučena i samozatajna. Ona je bila niska, ali vrlo ženstvena te je zračila nevjerojatnom privlačnošću koja je muškarcima bila neodoljiva. Ali, moja je prijateljica bila stalno u potrazi za ljubavlju i stalno nesretno zaljubljena. Naime, muškarci su, najprije privučeni njezinom neodoljivošću, vrlo brzo bivali potpuno iscijeđeni njezinom nepresušnom energijom, a mnogi, sigurna sam, i prestrašeni njezinom snagom i strašću. Iako nisam imala velikog iskustva, više sam joj puta pokušavala dokazati da mora malo popustiti, da mora naučiti kontrolirati svoj neobuzdani temperament, na što je ona bijesno odgovarala da to neće učiniti ni po koju cijenu jer joj slabići ionako ne trebaju.

Ja pak nikad nisam bila u potrazi za ljubavi i nikad nisam bila zaljubljena. Istina, bila sam u nekoliko kraćih i vrlo površnih veza koje su imale malo toga sa zaljubljenošću, a još manje s ljubavi te sam ih prekidala s velikom lakoćom i osjećajem olakšanja. Katica nije vjerovala mojim najiskrenijim riječima kojima sam joj pokušavala objasniti da je prava ljubav, što se mene tiče, dar koji zaslužuju rijetki, a da ja nisam sigurna nalazim li se u tom krugu odabranih. Namjeravala sam čekati da mi se dogodi prava ljubav, a ne iscrpljivati se uzaludnom potragom koja bi me na kraju mogla dovesti samo do emocionalne praznine. A ako se i ne dogodi, neću imati nikakav problem s tim da zauvijek ostanem izdvojena kao jedinka bez svog para, jer samoća je uvijek bolja od lažnih osjećaja i samozavaravanja.

Zbirka trofeja

Dok bih joj to govorila, Katica me promatrala kao da sam poludjela. Kao prava prijateljica pokušavala je prihvatiti moje stavove, ali nikad nije odustajala od pokušaja da me gurne u zagrljaj nekog muškarca kojeg je smatrala osobito dobrom prilikom. Uz to ju je dodatno izluđivalo to što meni nikada nije nedostajalo udvarača. Ta je činjenica meni bila prilično neugodna, ali tumačila sam je čudnom navadom muškog dijela našeg svijeta da ga privlače upravo one žene koje za njih ne pokazuju zanimanje. A jedan od najreprezentativnijih primjera svoje “vrste” bio je upravo Siniša, slavan ili ozloglašen kao veliki zavodnik i slamatelj ženskih srca.

– Ponavljam ti već stoti put da je upornost tvog najdražeg doktora u nastojanju da me nagovori na spoj motivirana samo njegovom željom da i mene uključi u zbirku svojih trofeja. Što bi dobro iz toga moglo proizaći? – odjednom sam bila umorna od tog razgovora koji je bio repriza već nebrojenih koje smo ranije vodile.

– Halo, ima li koga kod kuće? – Katica je lupkala kažiprstom po mojem čelu i odmah nastavila zauzevši pozu stroge učiteljice koja nepažljivom đaku drži lekciju:

– Što bi moglo biti dobro u spoju s prezgodnim frajerom koji je, usput, vrlo perspektivan liječnik? Pa, na primjer, moglo bi se dogoditi da se dobro zabaviš, da malo uživaš u seksu, da se zaljubite i tko zna što još.

Nasmiješila sam se njezinim upornim pokušajima i progunđala da trebam požuriti kući kako bih se stigla bar malo odmoriti prije noćne smjene u koju sam se morala vratiti za manje od osam sati.

U prizemnom stanu sumorne višestambene zgrade, kao i svakoga dana, dočekali su me polumrak i tišina. Moja je baka, koju su pozne godine i dva slabija moždana udara gotovo potpuno prikovali uz krevet, drijemala pred upaljenim televizorom. Nakon što je veći dio života provela njegujući bolesnike, teško se mirila s tim da je sada ona ovisna o tuđoj pomoći te je zbog toga uvijek pomalo gunđala uz blagu dozu samosažaljenja. Trebala sam uložiti podosta truda i vremena da bih joj dokazala kako mi se nije nimalo teško skrbiti o njezinim potrebama, da to činim iz čiste ljubavi i jer mi je najbliže biće na svijetu te da mi velike brige zadaje svojim uzaludnim pokušajima održavanja samostalnosti.

Još dok se nije probudila, iskoristila sam priliku i na brzinu očistila kupaonicu te uspjela obaviti još ponešto sitnijih kućanskih poslova kada sam po zvukovima iz dnevnog boravka shvatila da se baka probudila. Uz jednostavan lagani kasni ručak zabavljala sam je bolničkim pričama koje joj nikad nisu uspijevale dosaditi, a tada sam se povukla u svoju sobu kako bih ukrala koji sat sna. Nekome bi se ovakva moja svakodnevica mogla učiniti ispraznom, nezanimljivom i napornom, ali ja sam u poslu i svojoj vrlo suženoj, dvočlanoj obitelji nalazila smisao, zadovoljstvo i mir.
Noćna smjena u bolnici ima svojih nedostataka, ali i svojih prednosti. Što se mene tiče, ja sam voljela raditi noću jer bi tada bolničke sobe, utonule u polutamu, na nekoliko sati utihnule u nadi oporavka. Svakodnevna bi se strka vizita, pretraga, čišćenja, preodijevanja, podjele lijekova i obroka i svih onih aktivnosti kojima je odjel tijekom dana vrvio pretočila u prigušeni šum koji ipak, na žalost, nikad nije bio potpuno lišen boli i mučne borbe pojedinih bolesnika.

– Imamo novog pacijenta u petici. U prilično je lošem stanju i prima infuziju pa ga treba pomno pratiti – poslijepodnevna smjena rutinski je prosljeđivala informacije meni i Ružici, prosijedoj sestri premorenoj napornim godinama službe, koja je jedva čekala skori odlazak u mirovinu kako bi se mogla posvetiti svojim unucima i malom vrtu iza kuće. Nisam joj zamjerala što je veći dio noćne smjene običavala prespavati na uskom ležaju u maloj prostoriji koja je služila kao garderoba. Dapače, to mi je odgovaralo.

Soba broj 5

Sat vremena kasnije, kada se cijeli odjel prepustio noći otežaloj od šumova i uzdaha koji su pratili bolesničke snove, ušla sam u sobu broj pet gdje se na krevetu do prozora, ispod bolničkog pokrivača, nazirao lik visokog, mršavog muškarca čija je glava, uokvirena gustom, valovitom, nešto dužom crnom kosom mirno počivala na jastuku. Prema ravnomjernom, dubokom disanju činilo se da mirno spava. Sa željeznog okvira kreveta uzela sam bolesničku listu kako bih s nje pročitala podatke te odmahnula glavom vidjevši da sve ukazuje na vrlo teško stanje. Začudila sam se pročitavši godinu rođenja, jer sam shvatila da je od mene stariji samo godinu dana. Pretpostavila sam da je stariji, vjerojatno zbog težine njegove bolesti, što je uvijek teško povezati s mladošću, a možda i zbog dojma koji je ostavljalo njegovo mršavo, blijedo lice prekriveno jednodnevnom bradom koja je samo naglašavala općeprisutnu iscrpljenost.

Kao začarana

Provjerila sam infuziju i upravo se spremala otići kada je iznenada otvorio oči usmjerivši pogled ravno na mene. Bile su to najljepše plave oči koje sam ikada vidjela, najsjajniji pogled koji mi je itko ikada uputio, a sve sam to vrlo jasno vidjela unatoč polutami koja nas je okruživala. Snažan dojam koji je susret s njegovim pogledom ostavio na mene može se usporediti samo s onim koji se doživi kada se usred ljetnog mediteranskog dana iznenada otvore škure pa nas kroz prozor zabljesne plavetnilo neba i mora.

– Je li sve u redu? Treba li vam što? – prenula sam se iz neprimjerenog sanjarenja zauzimajući profesionalan stav.
Nijemo je odmahnuo glavom, očigledno suviše iscrpljen da bi išta rekao. Uz napomenu da svakako pozvoni ako mu nešto treba, poželjela sam mu laku noć i izišla iz sobe. Te sam ga noći obilazila svakih sat vremena i svaki bi me put najprije dočekalo njegovo mirno, naizgled usnulo lice, a zatim i vedro plavetnilo njegova pogleda.
Iduća dva dana bila sam slobodna, ali mi modrooki mladić nikako nije izlazio iz misli, uplevši se u njih tako duboko da me nije napuštao ni u snovima. Zapravo sam s nestrpljenjem čekala da ga vidim pa sam trećeg dana na posao krenula s neodređenim očekivanjem koje je bilo popraćeno nekim neobičnim uzbudenjem. Stoga sam osjetila veliko razočaranje kada sam krevet “svojega” pacijenta zatekla praznim, ali mi je laknulo kada mi je glavna sestra rekla da je pacijent na pretragama.

Njezino sam kratko objašnje brže-bolje iskoristila kako bih se još malo raspitala. Iako ipak pomalo sumnjičava zbog mog povećanog zanimanja, glavna mi je sestra objasnila da je pacijent primljen u vrlo lošem stanju, dehidriran, s visokom temperaturom, jakim bolovima i krvarenjem. Sumnjalo se na rak debeloga crijeva, ali bilo je potrebno napraviti sve pretrage kako bi se vidjelo koliko je bolest uznapredovala i jesu li operacija i liječenje mogući.

Poznajući opaku narav ove bolesti i njezinu nepredvidljivost, osjetila sam kako mi ledena ruka tjeskobe steže srce, istodobno se čudeći i prekoravajući zbog osjećaja koji su me obuzeli. Što se to događa sa mnom? Zašto mi je toliko stalo do nepoznatog mladića koji bi morao biti samo jedan od mnogih čije sam bolesti, propadanja, oporavke, ozdravljenja ili smrti do sada vidjela? Bila sam ljutita na sebe jer sam prekršila najsvetije pravilo zvanja koje je bez iznimke određivalo da se medicinsko osoblje ne smije osobno vezivati uz pacijente, ali sve moje profesionalne odluke pale su u vodu kada sam se iznova susrela s njegovim modrim pogledom. Ujedno, bio je to trenutak kada sam shvatila nešto nevjerojatno, da sam se zaljubila na prvi pogled, i to u vrlo bolesnoga, možda umirućeg mladića s kojim zapravo još nisam progovorila gotovo ni riječ.

Ta me spoznaja zbunila, gotovo postidjela, ali mi je ujedno u srcu zapalila iskru koja se ubrzo rasplamsala u želju za njegovom blizinom i prilikom da ga upoznam.

Poticana ovakvim žudnjama toga sam prijepodneva, naočigled sviju, pretjerivala brižnim oblijetanjem oko njega, izmamljujući njegove sve šire osmijehe i molbu da mu se obraćam imenom. Nikola, njegovo inače obično ime, meni je zvučalo poetično, poput stiha kakve pjesme. Nekoliko šturih ljubaznih riječi koje mi je uputio bilo je dovoljno da me do sutradan poslije podne drže na opasnim visinama zaljubljenosti.

Istog poslijepodneva zaskočila me ljubomora, neugodna pratiteljica neizvjesnosti zaljubljenih, osobito onih koji još ne znaju jesu im osjećaji uzvraćeni ili ne. Možda je oženjen ili ima djevojku? Bilo je to pitanje koje mi je prostrujalo mislima, popraćeno neugodnom mišlju da je jedno od toga dvoje vrlo vjerojatno. Iz nekog razloga koji mi nije bio potpuno jasan, nisam skupila dovoljno hrabrosti da ga otvoreno upitam pa sam pokušala pribjeći sitnom lukavstvu.

– Želiš li da ti pomognem da se obriješ prije nego što ti dođu posjete? – upitala sam ga, na što je on odgovorio odmahivanjem ruke uz komentar kako to nije važno.

Razgovor u svitanje

Ugledavši lijepu mladu ženu koja je elegantno sjedila na rubu njegova bolesničkog kreveta i prisno se naginjala prema njemu govoreći nešto zbog čega se Nikola osmjehuo, a oči mu se ispunile nježnošću, zamalo sam svisnula od muke. Zastala sam u hodniku krišom je promatrajući, ranjavajući samu sebe sviješću o povezanosti koja je među njima postojala, a koja se odražavala u svakom pogledu, pokretu i dodiru koji su razmijenili. Začuđena svojim sumanutim ponašanjem i besmislenim osjećajima, gledajući teško bolesnog mladića kako pogledom prati prelijepu, visoku, vitku crnokosu djevojku na odlasku, pitala sam se kako je moguće da se takvo što dogodi meni, da me ljubav pogodi u nemogućem trenutku, da gorko-slatke muke zaljubljenosti tako uspješno opsjedaju nebranjenu utvrdu moga razuma.

– To ti je djevojka? Prekrasna je! – nisam mogla odoljeti ovom naizgled olako izrečenom komentaru dok sam stavljala novu vrećicu infuzije.

– To mi je sestra. Nemam djevojku – od iscrpljenosti je teško izgovorio i ovih nekoliko riječi, ali njegov mi je pogled nedvosmisleno govorio da je shvatio sve moje neizrečene poruke. Pocrvenjela sam, ne samo zato što sam ostala razotkrivena, razgolićenih osjećaja, nego još više zato što sam shvatila da mi Nikola nijemo poručuje kako mu slabost uzrokovana zlokobnom bolešću ne ostavlja nimalo snage za složene igre uobičajene između mladića i djevojaka među kojima se pojavi “ono nešto”. To me duboko posramilo jer, naravno, on i ja bili smo svjetlosnim godinama daleko od toga da budemo obični mladić i djevojka u igri zavođenja, a ja sam svoje nagle, hirovite osjećaje sebično stavila ispred njegovih okrutno stvarnih potreba.

Nekoliko dana kasnije bila sam svjesna da osjećaji koje gajim prema Nikoli nisu ni slučajni, ni varljivi, ni površni. Tih je nekoliko dana bilo dovoljno da, manje kroz kratke razgovore, a više kroz ono neizrečeno, shvatim kako sam zavoljela čovjeka nevjerojatno tople naravi, otvorenog optimista koji je gajio silnu ljubav prema svijetu i životu i neobičnu vjeru u budućnost. Bilo je upravo tragično da se takva osoba, i još tako mlada, zatekne suočena sa stravom koju nosi bolest.

– Bojim se – rekao mi je pred svitanje onoga dana kada su napokon trebali doći njegovi nalazi, kada je trebala biti izrečena presuda.

– Bilo bi čudno da se ne bojiš – odgovorila sam šaptom, sjedajući na rub njegova kreveta i obuhvativši dlanovima njegovu hladnu ruku. Ostala sam tako sjediti uz njega sve dok nije svanulo i dok nije došla jutarnja smjena, pokušavajući ga zabaviti bolničkim zgodama i tračevima kako bih mu misli odvratila od strepnje koja ga je cijeloga prožela.

Iščekivanje nalaza

Toga jutra nisam otišla kući nego sam u bolničkom restoranu pila kavu za kavom, čekajući da mi Katica javi kakvi su Nikolini nalazi i što je njegov liječnik odlučio.

– Vijesti su i loše i dobre. Loša je vijest da je zaista tumor, a dobra da je otkriven na vrijeme i da će za nekoliko dana biti operiran. Ali, zašto se tako zanimaš za njega? Što se događa? – Katica mi je prenijela vijest i bez oklijevanja prešla na stvar.

Pokušala sam izbjeći odgovor zamatajući svoje riječi u neuvjerljiva objašnjenja, ali moja me prijateljica predobro poznavala.

– Ti si se zaljubila! Nevjerojatno! – s mješavinom zgražanja i oduševljenja, ove je riječi izgovorila preglasno pa su se ljudi za susjednim stolovima okrenuli prema nama.

Budući da sam ja samo zbunjeno šutjela, zažarenih obraza, izbjegavajući njezin pogled, ona je nastavila govoriti:

– Znaš, da su neke druge okolnosti, ovo fenomenalno otkriće koje potvrđuje da si i ti samo obično ljudsko biće, slabo na ljubavne boljke kao i svi ostali, oduševilo bi me. Ali, zaljubiti se u pacijenta koji boluje od teške bolesti graniči s ludilom. Da i ne spominjem kako nije baš sasvim etično niti bi naišlo na oduševljenje i odobravanje nadređenih kada bi za to saznali. Daj mi učini uslugu i objasni što se to s tobom događa?!

Kako bih ikome mogla objasniti što se događa kada ni sama nisam pronalazila objašnjenje koliko god ga uporno tražila
kroz beskrajna preispitivanja? Kako opisati osjećaj koji me obuzeo kada se prvi put moj pogled susreo s njegovim? Kako uopće pojmiti što se nalazi iza i u podlozi mojih osjećaja koji su sa svakim novim susretom postajali sve dublji, slojevitiji i ljepši? Kojim riječima opisati onaj radosni drhtaj koji je prostrujao mojim tijelom kada sam shvatila da niti Nikola nije ravnodušan prema meni ili onaj val tuge koji me poklopio kada sam osjetila distancu koju odlučno održava među nama bojeći se čvršćim sponama povezati svijet zdravih i bolesnih, živih i umirućih.
Budući da sam uspjela promrmljati tek nekoliko nesuvislih riječi, Katica je donijela pobjedonosan zaključak:

– Znam! Sigurno boluješ od nekakvog sindroma Florence Nightingale. To je to! Jer nikako drukčije nije moguće objasniti tvoje ponašanje. Pogledaj se samo: radiš kao medicinska sestra, živiš s nepokretnom bakom koju svakodnevno njeguješ i ne želiš ni čuti da potražiš pomoć, a sada si se još zaljubila u teško bolesnog mladića. Zajednička crta koja se tu provlači čini mi se jasnom kao dan. Osim toga, nije li zaista pomalo pomaknuto zaljubiti se u potpunog stranca o kojemu znaš gotovo samo jednu informaciju: da možda neće doživjeti idući tjedan ili mjesec?

Nije Katica izrekla ništa što se već kao sumnja nije oblikovalo i u mojim mislima. Ali, iako se Nikola u mom životu pojavio tek prije nekoliko dana, meni je to kratko vrijeme bilo dovoljno da shvatim i potvrdim iskrenost svojih osjećaja. Nikola je bio pametan i pažljiv, a kada bi mu se snaga na trenutak dovoljno vratila, iz njega bi zabljesnula vedrina duha uvijek spremnog na šalu, snaga osobe koja u svemu pronalazi nešto dobro. To su bile osobine koje su me njemu privukle, ta pozitivna energija utjelovljena u njegovu pogledu, a ne bolesna želja da se vežem uz nekoga tko bi bio ovisan o meni, o njezi koju mu mogu pružiti. Sve sam to željela opisati Katici, ali su mi se u tim trenucima sve riječi učinile nedovoljnima. Bit će vremena i za to, pomislila sam. Sada želim biti uz Nikolu, ohrabriti ga onim što je pozitivno u nalazima i prognozama liječnika, podsjetiti ga da ću mu biti potpora na svakom teškom koraku koji ga očekuje.

Umalo premještaj

Dva dana kasnije, upravo u vrijeme dok su Nikolu pripremali za operativni zahvat, u prostoriju za liječničko osoblje pozvao me Siniša. Odmah mi je bilo jasno da je ili čuo govorkanja, ili mu je netko nešto zlonamjerno natuknuo, ili je sam primijetio posebnost mog odnosa prema jednom odabranom pacijentu.

– Ovo je službeni razgovor – sjedio je za jednim od dva omanja pisaća stola i oštro me promatrao.

– U redu, doktore – odgovorila sam pomislivši kako se ja njemu ionako uvijek obraćam samo službeno. On je bio taj koji si je, bez pitanja, uzeo slobodu da me oslovljava s “ti” i obraća mi se imenom.

– Načuo sam nešto o nekakvim nepriličnostima između vas i jednog našeg pacijenta. Moram vas upozoriti da to na ovom odjelu ne toleriramo i da ni u vašem slučaju nećemo učiniti iznimku
– još se više uspravio na stolcu ne bi li time svojim riječima dao veći značaj.

– Nije se dogodilo ništa neprilično – kratko sam odgovorila.

Nekoliko me trenutaka šutke promatrao, a onda hladno dodao:
– Nedostatak ozbiljnosti s kojom pristupate svojim dužnostima ne ostavlja mi druge mogućnosti nego da se zauzmem za vaš premještaj na drugi odjel.

– Kako god želite. Samo bi bilo dobro da razmislite vodi li vas u tome briga za pacijente i odjel ili povrijeđena taština – ne čekajući odgovor izišla sam odlučno zalupivši vratima.

Iako me Sinišino ponašanje povrijedilo i uzrujalo, tih su trenutaka moje misli bile posvećene samo želji da Nikolina operacija dobro prođe.

Siniša je zaista pokušao isposlovati moj premještaj, ali su u moju obranu stale glavna sestra i nekolicina liječnika. Njihovo mi je povjerenje mnogo značilo mada me ni premještaj ne bi spriječio da se što je više moguće posvetim Nikoli i njegovom što bržem i uspješnijem oporavku.

Tri mjeseca kasnije Nikola i ja zajedno smo izišli kroz bolnička vrata, a nakon još tri mjeseca napokon me prvi put poljubio.
– Zašto ti je trebalo toliko dugo? Znaš li da si mi zamalo slomio srce? – promrmljala sam nakon što sam uspjela doći do daha.
– Želio sam to učiniti kao zdrav čovjek – rekao je to ozbiljnim, gotovo svečanim tonom.
– Ali, ti znaš, mislim svjestan si toga da nisi niti ćeš ikada više biti potpuno zdrav čovjek? – oprezno sam ga upitala.
– Znam, znam, ali sam makar dovoljno ojačao da te mogu poljubiti kako treba. Uostalom, više i ne moram biti potpuno zdrav jer imam vlastitu, samo svoju, privatnu medicinsku sestru – rekao je uz širok osmijeh dok su se njegove usne približavale mojima kako bi se stopile u još jednom slatkom poljupcu.