Bahata majka zamalo mi je uništila život

Sjedim u hotelskoj sobi. Kroz zatvoren prozor promatram živopisnu ulicu Santiaga. Sve je užurbano, svatko hita svojim poslom, svojim putem. Čujem kucanje na vratima. Ustajem, otvaram. Mladi muškarac dostavlja mi objed kojeg sam naručila u sobu. Zahvaljujem mu na osrednjem španjolskom jeziku i dajem uobičajenu napojnicu. Nakon što ponovno ostajem sama, uzimam poslužavnik, ali nemam volje za jelom. Odlažem ga na kolica s kojih sam ih uzela. Ponovno promatram ulicu. Zavoljela sam Santiago, žalim što se moram vratiti u domovinu.

Imala sam nepunih osamnaest godina kad mi je preminuo otac. Do tada smo živjeli prosječnim, osrednjim životom. Vjerovala sam da smo sretna obitelj, jer nikada nisam znala za probleme koji su postojali. Roditelji su ih vješto skrivali od mene, rješavali ih na načine koje su smatrali prihvatljivim. Do tada sam bila bezbrižna, uvjerena da je život obojan ružičastim bojama. Kad je otac preminuo od bolesti, došlo je vrijeme gorkog otrežnjena. U jednom kratkom trenutku nestao je život kakvog sam poznavala, iluzije su se rasplinule.

– Nina, ne možeš ići na studij. Nemam te čime uzdržavati. Tvoj otac nam je ostavio brojne dugove. Ne otplatimo ih li u kratkom roku, banka će nam uzeti sve što imamo, a nas dvije završit ćemo na ulici. Žao mi je zbog svega, ali ne mogu promijeniti situaciju. Stara sam, ne mogu se više boriti. Moraš preuzeti kormilo rekla mi je majka jedne večeri kad sam započela razgovor o fakultetu i željela čuti njezin savjet oko izbora studija.

– Nemoj se šaliti. Oduvijek smo razgovarali o tome da ću studirati. Idućeg mjeseca ću maturirati, a ubrzo će i upisi na fakultet. Želim tvoj savjet što mi je najbolje upisati – u početku je nisam shvaćala ozbiljno.

– Čuješ li što govorim? Zaboravi na studij. Ne izvučeš li nas iz ove lude situacije, bit ćemo gladne i kruha. Cijelog života si živjela poput princeze na zrnu graška. Ništa nisi znala, ni o čemu vodila brigu, ni u čemu oskudijevala. Došlo je vrijeme da okreneš ploču. Ne smiješ mi okrenuti leđa sada kad te najviše trebam.

– Kako je moguće da smo odjednom u tako teškoj situaciji? Odakle toliki dugovi? – iščuđavala sam se.

– Draga kćeri, život je skup. Otac ti je godinama bolovao, valjalo je plaćati skupe lijekove. On i ja smo od tebe skrivali našu financijsku situaciju. Nismo te htjeli opterećivati. Zajedno smo još pronalazili razne mogućnosti, ali bez tvog oca ja sam izgubljena. Ti si mlada, lijepa, nudit će ti se brojne prilike. Pokaži mi da ti je stalo do mene.

– Kako? Što mogu učiniti? Ne shvaćam što tražiš od mene. Želiš li da se zaposlim? – nikako je nisam razumjela.

– Sve prepusti meni. Kad maturiraš, nas dvije ćemo ići na putovanje – rekla je i zagonetno se osmjehnula.

– Na putovanje? Nisi li upravo rekla da smo bankrotirali i da ćemo biti gladni kruha? – čudila sam se.

– Da, upravo to sam rekla. Zato ćemo nas dvije putovati. Ništa ne brini. Za sada se drži knjige – rekla je i vješto prebacila razgovor na drugu temu. Nastojala sam shvatiti što joj je u glavi, ali uzalud. To je naprosto bila nemoguća misija. Koliko god da sam je ispitivala, više uopće nije željela razgovarati o našem teškom položaju. Pred susjedima, članovima obitelji i prijateljima ponašala se sasvim normalno. Pozivala ih je u goste, pripremala objede, častila kao nikada ranije. Objema nam je kupovala skupe krpice, odlazila u kozmetičke i frizerske salone, javno se svima hvalila. Što sam je više promatrala, to mi je sve skupa postajalo nejasnije. Jedno mi je govorila, a sasvim nešto drugo radila. Bilo je trenutaka kad sam mislila da je poludjela, da se iz tog razloga tako ponaša.

Mama je željela da odemo na putovanje

Mama, ako smo u oskudici, zašto se bahatiš na sve strane? Trošiš novac, razbacuješ se, a istovremeno govoriš da smo u stisci. Ne znam više što bih ti vjerovala. Trebam li te voditi k liječniku na pregled? – pitala sam.

– Premlada si da bi me shvatila. Nitko nam ionako neće pomoći. Kada bi znali u kakvoj smo situaciji, još bi se samo naslađivali našom mukom. Neću im priuštiti to zadovoljstvo. Nas dvije ćemo svima pokazati tko smo. Doći će dan kada ćemo sve gledati s visoka i smijati se njihovoj bijedi i ograničenjima. Pred nama su velika iskustva, veliki događaji. Ti ćeš nas podići nebu pod oblake – odgovorila mi je jednako čudno, neshvatljivo.

Kad više nisam znala što bih, pustila sam je neka bulazni koliko god joj srce želi. Iskreno, sve manje sam vjerovala u sve što je majka govorila. Onog dana kad sam maturirala, mama me obavijestila o skorašnjem putovanju po Sjevernoj i Južnoj Americi. Preklinjala sam je neka mi dopusti upis na studij, ali nije željela ni čuti. Bez njezinog znanja prijavila sam se na Ekonomski fakultet položila prijemni i upisala se.

Ponovno se oglasilo kucanje na vratima. Dvojila sam trebam li se ponovno javiti. Nisam si slutila tko me traži.

– Pablo! – oteo mi se usklik oduševljenja. Bila sam sigurna da ga više nikada, osim na fotografijama neću vidjeti.

– Ostani, nemoj otići. Ti si najmanje kriva za sve što se dogodilo – rekao je, a u očima su mu zablistale suze. Ovila sam mu ruke oko vrata. Njegova sijeda kosa dotaknula je moje crne kovrče, njegove tanke usne moje pune. Taj njegov dolazak bio je ostvarenje mog sna. Voljela sam ga, ljubila svim srcem, čitavim bićem. Bez njega mi dani nisu imali smisla, bez njega je svaka noć bila samotna, bez njega su najluksuzniji hoteli bili hladniji od pećine. Nikada nisam zamišljala da je moguće oćutiti toliko snažnu, predivnu ljubav.

– Želiš me? Nećeš se predomisliti? – morala sam provjeriti, jer zasigurno ne bih podnijela još jedno razočarenje.

– Neću. Ti si poštena žena. Nisi poput svoje majke. Oprosti što mi je trebalo puno vremena da to shvatim. Više te nikada neću pustiti daleko od sebe. Kamo ideš ti, ondje je i meni mjesto. Ne postojim bez tebe.

Što će meni neki ružni starkelja?

Bahata majka priredila nam je toliko nevolja. Oprosti zbog svega – i ja sam osjećala potrebu za isprikom.

– Zaboravimo na nju. Od ovog trenutka postojimo samo nas dvoje – govorio je dok je zatvarao vrata za nama i nastavio me ljubiti s puno strasti. U naručju voljenog čovjeka znala sam da je sve moguće, sve lakše ostvarivo.

Krajem ljeta majka i ja krenule smo na putovanje. Sredila je sve što je držala potrebnim. Prvo odredište u kojem smo se planirale zadržati bio je Santiago u Čileu. Hotelski apartman u kojem smo odsjele odisao je luksuzom. Više nisam ni pomišljala da bi majčine riječi o siromaštvu mogle biti istinite, potpuno sam ih odbacila. Već prve večeri kada smo sjele na hotelsku terasu i naručile večeru, mama je opet započela razgovor da nas samo ja mogu spasiti, a da pri tome nije govorila na koji to način mogu ostvariti. Stalno se osvrtala na sve strane.

– Nina, pogledaj onog gospodina u lanenom odijelu – rekla mi je u jednom trenutku, objasnila gdje trebam gledati. Nastojala sam se neprimjetno okrenuti prema njemu. Pomislila sam, sviđa se majci, iako mi nikako nije bilo jasno kako je tako brzo mogla zaboraviti mog oca. Ni ne sjećam se točno kojim sam riječima komentirala izgled tog muškarca. Bila sam mlada, nisam mogla procjenjivati izgled starih ljudi, a taj kojeg mi je majka pokazala bio je stariji od pokojnog oca. Sviđali su mi se vršnjaci, momci tek neznatno stariji od mene.

– Ne budi bezobrazna. On bi mogao biti naša putovnica u bolji život. Pogledaj samo kako konobari trče oko njega. Sigurno je milijunaš. Činjenica da večera sam, izvrstan je znak. Mogla bi mu se osmjehnuti. Nisi li primijetila da je već nekoliko puta pogledao u našem pravcu? – nastavila je mama dok je ispijala skupo vino.

– Nisam ni obraćala pozornost na starkelju. Što me briga je li sam ili u društvu. Zašto bih mu se ja osmjehivala ako se tebi sviđa? Mislim da je malo prestar za tebe, a mislila sam da ti je i još uvijek stalo do tate.

– Prestar? Malena moja, ništa ti još ne znaš. Muškarac nikada ne može biti prestar bez obzira na godine koje ima. Naravno da mi je još uvijek stalo do tvog pokojnog oca. On je bio i ostat će mi jedina ljubav. Ovo je muškarac za tebe, a ne za mene. Imućnim ljudima ne trebaju stare žene. Oni vole mlade djevojke poput tebe – rekla je.

– Ne misliš valjda da bih ja i pogledala takvog djedicu? Ne nasmijavaj me – zahihotala sam se glasno.

– Pogledaj, svojim smijehom privukla si njegovu pozornost. Budi pametna i uskoro ćeš biti bogata žena. Osmjehni mu se, uputi jedan dugi, zavodnički pogled, podigni čašu u zrak kao znak da mu nazdravljaš.

– Skroz si poludjela. Mama, s tobom se stvarno nešto događa. Sve što govoriš i radiš u potpunoj su suprotnosti. Kad se vratimo kući, osobno ću te voditi liječniku. Iskreno, počinjem se brinuti zbog tebe – nisam je ozbiljno shvaćala. Njezini savjeti djelovali su mi previše smiješno da bih o njima zamarala misli.

– Nina, uozbilji se i slušaj što ti govorim. Do sada si bila pažena i mažena, ni o čemu nisi brinula. Sada ja trebam tvoju pomoć i ako mi je želiš pružiti, poslušaj što ti govorim. Osmjehni mu se i to odmah! – zapovijedala je. Instinktivno sam je poslušala, osmjehnula se starom muškarcu. Uzvratio mi je osmijeh. Umjesto mene, on je podigao svoju čašu kao znak da mi nazdravlja. Mama je rekla neka i ja učinim isto svojom čašom. Toliko se uozbiljila da se nisam usudila ne poslušati je. Upravo kao što sam to znala gledati u filmovima, muškarac je ustao i prišao našem stolu. Obratio nam se na španjolskom jeziku. Ni mama, ni ja nismo ga govorile. Nakon nekoliko rečenica shvatio je da ga ne razumijemo. Potom je pokušao s engleskim. I mama i ja smo ga izvrsno govorile. Zanimalo ga je može li nam se pridružiti za stolom. Mama je odmah dala potvrdan odgovor. I tako je započelo naše druženje s Pablom.

Mamine pretpostavke bile su točne. Pablo je doslovno bio milijunaš. Imao je nekoliko svojih tvrtki, kuće i jahte po cijelom svijetu. Između ostalog, imao je jahtu s kojom je često plovio i po našem moru. Izvrsno je poznavao Dubrovnik, ali i sve naše veće otoke.

Nisam naslućivala majčin pakleni plan

Oduševio se saznanjem da dolazimo iz Hrvatske. Bio je rastavljen, imao dvoje djece i četvero unuka. Bio je zanimljiv i drag, a mama se topila od radosti dok ga je slušala. Zadržali smo se s njime u restoranu do kasno u noć. Naravno, idućeg dana bile smo pozvane u njegovu vilu na ručak.

Mama je bila oduševljena pozivom, očarana starkeljom Pablom.

Pablo je stariji od mene gotovo četrdeset godina. Njegovo iskustvo i moja mladost postali su neraskidiv spoj, što je i dokazao kad se ponovno pojavio na vratima hotelske sobe. Uživala sam dok sam mrsila njegovu sijedu kosu, dok sam mu milovala obraze prepune bora.

Svaka od njih bila je trag jednog životnog razdoblja u kojem se nas dvoje nismo ni poznavali. Bila sam svjesna njegove prošlosti i onog dana kad sam se udavala za njega. On mi je u početku ponudio materijalna bogatstva kakva nisam ni znala da postoje. Oboje smo najprije na neki način bili u rukama moje bahate majke, ali svi njezini savjeti odjednom kao da su mi pobjegli iz glave. Zavoljela sam Pablovo veliko srce, beskrajnu dušu, njegove oči pune staračke blagosti, njegov zdrav razum, njegovu mudrost.

Naučila sam se živjeti i nositi s njegovim bolestima, s njegovim starijim tijelom i tegobama koje je imao. Sve to zavoljela sam kao dio njegove individue i bez svega toga zapravo ga ne bih ni mogla toliko voljeti. Dok mi je poput nježnih latica ruža spuštao poljupce na vrat, u sebi sam zahvaljivala Bogu što mi ga je vratio.

Nagovarala me da ga zavodim

Tog jutra me probudila vrlo rano. Natjerala me u kozmetički i frizerski salon, dirigirala kako želi da izgledam. Kupila mi je haljinu kakvu mi nikada ranije zasigurno ne bi dopustila da odjenem. Haljina mi se svidjela, ali nisam tako dotjerana željela ići pred starog čovjeka. Preklinjala sam majku neka mi dopusti da odjenem nešto drugo. Nije željela ni čuti. Naravno, dala mi je brojne upute o tome kako se trebam ponašati u određenim situacijama. Kad je napokon završila s monologom i silnim savjetima, osjećala sam se gore nego ikada.

– Upravo si se prema meni ophodila kao da sam prostitutka koja će raditi za tebe, a ne tvoja kći.

– Ti ne znaš kako treba s muškarcima, morala sam ti dati savjete. Samo me slušaj i daleko ćemo stići.

– Kad sve tako dobro znaš, zašto se onda ti ne boriš da osvojiš njegovo srce, umjesto što ga trpaš meni. Mama, jesi li slijepa? Taj čovjek bi mi mogao biti djed. Ne mogu zamisliti dotaknuti ga, a kamoli nešto dmgo.

– Već sam ti objasnila sve vezano uz godine. Kada bih mislila da ga ja zanimam, nastojala bih ga zainteresirati za sebe, ali očito je da njegovu pozornost privlačiš ti, a ne ja. Zavedi ga, a tada ćeš moći što poželiš – ponavljala je.

– Kako mogu zavoditi djedicu od kojeg mi se okreće želudac? – svim silama sam joj nastojala objasniti da nisam pristalica takvog načina dolaska do novca. Nikada nisam imala kule, ni gradove, niti sam ih željela za sebe. Najveća želja bila mi je postati studenticom, živjeti kao moji vršnjaci, brinuti o studiju, izlascima, simpatijama.

– Ne učiniš li tako, kad se vratimo s putovanja, računaj da ćemo živjeti na ulici. Banka će nam prodati sve što imamo.

Zadnji novac do kojeg sam uspjela doći uložila sam u ovo putovanje. Ne posreći li ti se, propale smo. Sve je na tebi. Ako ti je draže biti skitnicom, nego družbenicom ovakvom gospodinu koji će te voditi po svijetu i kupovati ti sve što poželiš, slobodno mu danas reci da je budala. Samo, nemoj smetnuti s uma što te čeka čim se vratimo u Hrvatsku. Sve što nam je Pablo rekao o sebi je gotovo idealno. Hoće li nam se na putovanju ukazati još jedna takva prilika, veliko je pitanje. Sreća se ne smiješi dva puta za redom – uvjeravala me majka.

Bilo mi je žao zbog majke i svega

I tako sam sva napirlitana i utegnuta, zajedno s majkom, stigla u bogataševu vilu. Nikada u životu nisam bila na ljepšem posjedu. Sve one divne vile i kuće koje sam viđala u televizijskim sapunicama, bile su ništa u usporedbi s Pablovim imanjem. On i brojna posluga u njegovoj kući odnosili su se s nama s puno poštovanja. Ostale smo na ručku, ali i večeri. Idućeg dana poveo nas je na svoje drugo imanje. Uglavnom, činio je sve da bismo se osjećale poput kraljevni iz bajki. Majka je bila na sedmom nebu. Ja nisam, iako ne mogu poreći da mi se sviđalo sve ono što je Pablo imao, način života kojeg je vodio, jednako kao i njegovo obazrivo ophođenje prema meni.

Unatoč obazrivosti, jasno je pokazivao koliko je zainteresiran za mene kao ženu. Htjela-ne htjela, koristila sam sve majčine savjete koje mi je dala jer naprosto nisam znala kako bih se drugačije ponašala. Sve mi je to bilo novo, drugačije od svega poznatog. Postala sam majčina marioneta, a ona je vukla konce po vlastitoj želji.

Pablo je u sobu naručio šampanjac. Natočio nam ga je u čaše, a potom smo nazdravili sretnom završetku.

– Nina, ne mogu se rastati od tebe. Previše bih patio ako zauvijek odeš od mene. Oboje smo svjesni mojih godina, oboje znamo da se moj život više ne mjeri u desetljećima. Godine koje su mi preostale, želim provesti s tobom. Ti si ljubav mog života. Tvoja je majka bahata, promućurna, ali i zla osoba. Zbog nje sam povjerovao da i ti želiš ići njezinim stopama. Oprosti što sam te osudio unatoč svemu što si mi pružila. Kad si jučer zaplakala pred mojom djecom i unucima, zaklela se u ljubav, gotovo mi je srce prepuklo. Bio sam ohol. Htio sam da me preklinješ oprost, ali to nisi učinila. Kad si otišla, djeca su se zgrozila nad hladnoćom koju sam pokazao prema tebi. Rekli su, nisi se ispričala jer nisi imala zašto. Bila si ponosna, dostojanstvena, iskrena, a to su najveće ljudske vrijednosti. Razmišljao sam ostatak dana i cijelu noć. Kad sam jutros ustao, osjetio sam silnu prazninu bez tebe. Znao sam, potražit ću te u hotelu, a ako si već otputovala i ja ću krenuti za tobom u Hrvatsku. Velike ljubavi poput naših ne mogu samo tako umrijeti. Oboje je osjećamo u srcu, u krvotoku, u mozgu, u svakom novom svitanju, u svakom zalasku sunca, u svakoj blistavoj zvijezdi. Bez tebe, ugasila bi se moja životna zvijezda. Onoliko dana ili godina koliko će mi bog još pokloniti, želim biti s tobom – Pablo mi je objašnjavao sve što se prethodnog dana dogodilo između nas, ali i sve ono što želi da nam se još dogodi.

– Žao mi je zbog svega. Majka je izgubila kontrolu. Rekla mi je da je bolesna i da mora platiti liječenje. Zato sam podigla toliki novac. Nisam mogla zamisliti da bi lagala o nečemu tako važnom, a ponajmanje da se je toliko zadužila jer je izgubila na kartama. Nisam ni znala da ja kockar. Priznala sam ti da sam u početku bila s tobom jer me je ona na to natjerala, ali da te nisam zavoljela u samo nekoliko dana, unatoč majci, ne bih pristala na brak.

Pablo se zadržao na poljupcima

Od kada sam s tobom nikada nisam ni pogledala drugog muškarca. Ne trebam nikoga osim tebe. Žao mi je što si mislio da od tebe uzimam novac i njime financiram druženja s mlađim ljubavnicima. Ja nisam prevarantica. Ljubim jednom u životu, a ti si, Pablo, moja jedina i najveća ljubav. Žao mi je što si sumnjao u mene, jer nikada ti za to nisam dala razloga. Ipak, gledajući majku i sva njezina nedjela, shvaćam zašto si posumnjao. Nikada nisam bila bahata. Dovoljno mi je da sam s tobom jer te volim, a tvoja bogatstva samo nam čine život udobnijim. Želiš li, sve ostavi svojoj djeci. Dok si živ, imat ću uz tebe sve što mi je potrebno. Ne trebam skupe poklone, ne trebam izlaske, ni krstarenja, dovoljna mi je tvoja ljubav i bezuvjetno povjerenje – priznala sam. Pablo je opet zaplakao, ja također. Oboje smo osjećali silno olakšanje i radost što se naše ruke ponovno dotiču.

Kad sam prvi puta izašla sama s Pablom, pomislila sam da će se srušiti sav moj svijet. Međutim, prevarila sam se. Znala sam što očekuje od mene, pamtila majčine savjete. Ipak, kad je došao trenutak intimnosti nisam znala što učiniti. Objasnila sam mu da nisam vična ljubavnim igrama, niti sam u životu imala muškarca s kojim sam dijelila krevet. To saznanje ga je zateklo, ali se pokazao vrlo radosnim zbog toga. Umjesto da smo završili u postelji, Pablo se zadržao na poljupcima i nježnim dodirima. Idućeg dana kupio mi je zaručnički prsten vredniji od svega što smo mi posjedovali u domovini. Znala sam, moram ga prihvatiti i tako i učinila. Sve što je Pablo dalje činio, očaralo me. Prestala sam u njemu gledati čovjeka koji će nam materijalno osigurati budućnost, a sve više zamjećivala u njemu divnog muškarca kojeg je skrivao. Zavoljela sam ga u kratkom vremenu, zaljubila se upravo onako kao što bih se zaljubila u nekog svog vršnjaka. Nisu mi bile važne njegove godine, već njegova muževnost, način na koji je predstavljao život i pokazivao mi što znači prava, iskrena, najdublja ljubav. To, što je poštovao moju nevinost išlo mu je samo u prilog.

Oborio me s nogu upravo onako kako to muškarci znaju učiniti. Prvobitna neugoda koju sam osjeća kada bih bila s njime u društvu potpuno je nestala. Osjećala sam se ponosnom što mi je u blizini, što sam njegova i što je on moj. Razdoblje naših zaruka koje je trajalo nešto više od mjesec dana potpuno je promijenilo moj stav. Od buntovne djevojke pretvorila sam se u zaljubljenu mladu ženu.

Nije bilo sretnije mladenke od mene kad sam se udavala. Pablo je pristao da se vjenčamo u crkvici u kojoj sam se krstila, pričestila i krizmala. Nije mu bio problem doći u moju domovinu, organizirati veličanstvenu svadbu, financijski pomoći majci oko problema koje je imala. Ništa mu za mene nije bilo teško. Otvorio mi je širom vrata svog srca. Nisu ga smetali porugljivi pogledi maminih i mojih susjeda, prijatelja, članova obitelji. Ni sama se nisam osvrtala na tuđe komentare. Znala sam da svi misle kako sam s Pablom isključivo zbog novca.

Voljela bih se vratiti u Hrvatsku

On mi je ulijevao snagu, hrabrost s kojom sam čistog srca stala s njime pred oltar. Nakon proslave u velikom stilu, najprije smo se odvezli do Dubrovnika. Ondje je već čekala Pablova jahta. Njome smo krstarili Jadranom, uživali u bajnim ljepotama našeg mora, naših obala, iako je ljeto već odavno minulo. Nakon toga smo odletjeli u Egipat, potom u Tursku, Grčku, Francusku i na kraju se vratili u njegov dom u Čileu.

– Nina, znam da voliš Santiago, ali želiš li da ostanemo živjeti ovdje ili sanjaš o povratku u domovinu? – zanimalo ga je. Osmijeh mi je zatitrao na usnama. Poznavao me je, Pablo me poznavao u dušu. Ništa mu nisam mogla skriti. On je naprosto osjećao nostalgiju koja me vukla rodnoj grudi, moju silnu čežnju za rodnim domom.

– Voljela bih se vratiti u Hrvatsku. Shvaćam, ovdje je tvoj dom, tu žive tvoja djeca, tvoja unučad. Shvaćam i logično mi je što želiš biti u njihovoj blizini, da nemam djecu, ali nostalgija me ipak vuče. Odreći ću se snova o povratku u domovinu, jer želim biti pored tebe. Gdje si ti, tu je i moj dom – iskreno sam mu odgovorila.

– Razmišljao sam o tome da kupimo kuću u Dubrovniku i u Zadru. Dio godine možemo živjeti u Hrvatskoj, a dio provoditi ovdje u Čileu. Nikada ne bih dopustio da se odrekneš snova zbog mene. Želim da i ovdje postignemo kompromis. Prije svega, moramo riješiti problem s tvojom majkom – Pablo je opet započeo tu ružnu temu.

– Ne želim više voditi računa o mami. Sam si rekao kakva je ona. Sposobna se je brinuti za sebe. Dao si joj toliko novca, a ništa od svega nije znala iskoristiti. Zbog svoje bahatosti i rasipnosti zamalo mi je zauvijek uništila život i brak. Ona ima svoju kuću i vikendicu na moru. Prima očevu mirovinu i neka se snalazi – dizala mi se kosa na glavi od spomena majke i svega što je učinila.

Bezočno je opljačkala Pabla i to preko mene. Ja sam bila ta koja joj je u svemu uvijek vjerovala, koja je s kartica dizala silne novčane iznose i na taj joj način omogućavala bahatost. Zbog nje sam ti prešućivala što radim, ali to više nikada neću učiniti.

– Draga, ti nisi takva. Bez obzira kakva je, ona je tvoja majka i ti je voliš. Pobrinut ću se da svakog mjeseca na njezin račun sjeda određena suma novca koja će joj osigurati pristojan život. Njezina je mirovina stvarno mizerna, a ja kao svaki pravi zet neću dopustiti da mi punica bude nečega željna. O iznosima za koje me je zakinula, više nećemo razgovarati. To neka ostane u prošlosti – rekao je i ponovno me zagrlio.

Počela se zaduživati na sve strane

Kad sam u Pablovu kuću ušla kao gospodarica imanja, njegova djeca nisu baš bila oduševljena mojom pojavom. Poput većine, oni su također vjerovali da sam jedna od onih koja želi njihovom ocu oteti ono što je godinama stjecao. Dok smo bili na medenom mjesecu mama je ostala u domovini, ali čim smo se vratili i ona je došla živjeti k nama. Redovito je odlazila na satove španjolskog, upoznavala ljude, izlazila i radila što god bi joj se prohtjelo. Nikome nije podnosila račune, ali je zato redovito zahtijevala da se njezini podmiruju. Osobno se nikada nisam postavljala poput gazdarice u kući. Unatoč brojnoj posluzi, sama sam namještala krevete, čistila po kući i povremeno kuhala naše domaće specijalitete od kojih se Pablu posebno svidjela sarma. Uživala sam čeprkati po cvijeću u prostranom dvorištu, zalijevati ga, mirisati, brati i stavljati u vaze i njime dočekivati svoga Pabla.

Nakon nekoliko mjeseci Pablova djeca počela su me zvati majkom iako sam bila mlađa od njih, a njihova djeca nazivali su me bakom. Pablo se ljutio što im dopuštam da mi se tako obraćaju, ali mene to uopće nije smetalo. Bila sam radosna da su napokon shvatili kakva sam i da me prihvaćaju kao dio svoje obitelji. Nikamo nisam izlazila bez supruga, pa čak ni u najobičniju kupnju. Voljela sam da me prati čak i po trgovinama, osim toga, on mi je bio najbolji modni kritičar. Izvrsno smo se slagali sve dok mama nije počela upadati u probleme. Usred noći nazivala bi me iz raznih noćnih klubova, preklinjala neka joj dođem u pomoć. Nekoliko puta bila je pod utjecajem jakih droga, a na desetke puta pod utjecajem alkohola. Sramila sam je se. Nastojala joj pomoći, ali i uvjeriti koliko je pogrešno što čini. Kad bi nas netko promatrao, činilo se da sam ja majka, a ona luda kći koja je prolupala.

Počela se zaduživati kod ljudi koje je poznavala, a to nipošto nisu bili ljudi čestitog karaktera. Međutim, svi dugovi uskoro su počeli pristizati na naplatu. Nastavila me je gnjaviti, a ja sam se sramila, potajno rješavala majčine probleme. Tiho, na prstima, noću bih se iskradala iz kuće, podizala novac s Pablovog računa, odnosila joj ga, a potom se opet potajno uvlačila u krevet. Takvo ponašanje, pogotovo uz brojnu poslugu u kući, nije dugo moglo ostati tajnom.

Kad je Pablo čuo da se noću iskradam iz kuće, posumnjao je da imam ljubavnika. Dao me je pratiti, dobio fotografiju s mladim muškarcem kojem sam brojila novac kako bih isplatila majčin dug. Kad je dobio izvod s računa, upitao me kamo je nestao toliki novac. Lagala sam da sam ga potrošila na razne gluposti. Nije mi povjerovao. Više od čega na svijetu Pablo je mrzio laž i prevare. Zamolio me neka se majka i ja iselimo iz njegove kuće i uskratio mi sve kartice.

Nikada nisam štedjela, niti sam išta ostavljala na stranu bez njegova znanja. Imale smo jedva dostatno da smo se mogle vratiti u Hrvatsku. Poražene, pognutih glava obje smo se vratile doma. Tek kod kuće mama mi je rekla pravu istinu. Zadnji novac kojeg sam joj dala bio je da pokrije kockarske dugove, a ne za skupe liječničke tretmane kako mi je lagala. Kad sam to čula, poludjela sam.

Moja istina na kraju je sretno završila

Nekoliko mjeseci radila sam kao čistačica u obližnjem kafiću kako bih skupila za kartu do Čilea. Svi su nas ismijavali, ali nisam se osvrtala. Morala sam voljenom čovjeku reći istinu.

Pablo, kad si me jučer odbio, srušio mi se svijet. Sad znam da nas više ništa neće razdvojiti – rekla sam mu i gledala taj očaravajući sjaj u njegovim očima. Privukao me k sebi, a potom me zamolio da spakiram stvari. Zajedno smo se vratili u našu kuću u Santiago. Dočekala su nas naša djeca i unuci, kojima ću zauvijek biti zahvalna što su pomogli da Pablo otvori oči i shvati istinu. Od tada, živimo kao što smo se i dogovorili: dio godine u Čileu, dio u Hrvatskoj. Moja tajna na kraju je sretno završila, ali mnoge djevojke kojima majke namještaju na sličan način kao meni nemaju toliko sreće.

Nikada i niti jedna kćer na ovom svijetu ne bi trebala dopustiti da joj se majka miješa u izbor bračnog partnera. Meni je moja bahata majka zamalo uništila život i upravo zbog tog iskustva svim mladim djevojkama poručujem da one same trebaju slijediti vlastito srce. Majke sigurno djeci žele sve najbolje, ali majki poput moje i njihovih razmišljanja često je puno bolje kloniti se. Danas su nova vremena, a sloboda je osnovni smisao života. Tako bi trebalo biti i pri izboru ljubavi. Naposljetku, nikada ne znaš gdje će te tvoje srce odvesti.

246010cookie-checkBahata majka zamalo mi je uništila životno