.: Život čuva mnoge tajne, a mi vam otkrivamo tek poneku :.

Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije:
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Dječak kome je vuk bio čovjek, a čovjek vuk

1988. godine negdje na tromeđi BiH, Crne Gore i Srbije, lovci su u čoporu vukova ugledali dječaka koji se kretao četveronoške. Vukove su ubili, a dječaka uhvatili. Tijelo mu je bilo prekriveno ranama i ogrebotinama, bio je neuhranjen, modar, nije znao pričati… Nisu znali ko je, odakle je, čiji je, ništa. Dali su mu ime Haris Pućurica. Smješten je u centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je ostao do 1992. godine. kada je vraćen natrag u BiH.

O njegovom kratkom i neobičnom životu snimljen je film „Ničije dijete”, reditelja Vuka Ršumovića.

Životne priče: Dječak kome je vuk bio čovjek, a čovjek vuk

Dječak kome je vuk bio čovjek, a čovjek vuk.

Harisovo porijeklo je ostalo misterija. Možda se jednostavno odšetao ka šumi od roditelja, možda su ga mjesecima tražili i nisu uspjeli pronaći. Možda je bio ostavljeno dijete, a možda su roditelji imali saobraćajnu nesreću, a on je jedini preživio i izgubio se negdje u gustim šumama. Možda… Niko ga nije tražio, a nije ni on. O njegovom životu zna se samo onoliko od kad su ga pronašli pa do dana kada je kao prilično socijalizovano dijete, četiri godine kasnije napustio beogradsko Centralno prihvatilište za djecu i omladinu. Ime su mu dali lovci i tako mu odredili i naciju i vjeru. Odakle je došao i gdje je poslije otišao i danas je misterija. Neki tvrde da su čuli kako je poginuo negdje na ratištu u Bosni. Uglavnom, nikad se više nije javio nikom.

Treba napomenuti da je sama socijalizacija išla jako teško. Nije se bojao ljudi, ali jeste tehnologije. U početku je odbijao kuhanu hranu i jeo s poda ili kante za smeće. Nije imao higijenske navike. Često su ga nalazili u čučećem položaju ispod stola. Nakon mnogo truda uspio je naučiti govoriti, a poslije i čitati i pisati. Uprkos svemu djeca su ga prihvatila i pomagala mu na sve načine. Vraćen je tamo gdje je pronađen. Obukli su mu uniformu i poslali ga u šumu. Imao je tada 17 godina i više se nije vratio. Tu je zatvoren krug njegovog života. Kažu da ga je ubio zalutali metak, a tko zna, možda još i danas pleše sa vukovima.

Dječak kome je vuk bio čovjek, a čovjek vuk 😢