Dvostruki život moga muža

Pogled njegovih toplih smeđih očiju, ugodan glas i nasmijano lice obasjano srećom, ulijevali su mi sigurnost i povjerenje u svaku njegovu izgovorenu riječ. A bio je sklon pjesničkom izričaju pa su me riječi, izgovorene na morskoj obali jednoga ljetnog predvečerja, kad smo se upoznali, tješile i u trenucima najcrnje sumnje.

– Voljet ću te, Ivana, dok u meni bude života. I onda kad na tvom lijepom licu godine ostave svoj trag, i kad nestane mladenačkog sjaja u tvojim smaragdno zelenim očima, voljet ću samo tebe, ljubavi moja – govorio je zanosno, pogleda uperena na ljeskavu površinu mora obasjanog posljednjim zrakama zalazećeg sunca. Vjerovala sam njegovim riječima izrečenim nakon prve zajedničke noći provedene u bungalovu gdje smo se tog ljeta upoznali i spoznali da nas povezuju mnogo snažniji osjećaji nego što je obična ljetna avantura.

– Ti si jedina žena pod zvijezdama pokraj koje se želim svakog jutra buditi, uz koju želim proživjeti sve buduće godine i ostarjeti. Znao sam da smo stvoreni jedno za drugo onog trenutka kada si svojim nježnim rukama dodirnula moja opečena leđa i ublažila mi bol… Voljela sam slušati ta zavjetna obećanja mada mu nisam mogla uzvratiti, jer sam bila osupnuta silinom emocija koje bi mi u takvim trenucima paralizirale misli. Doista sam se zaljubila u Zvonimira, tog dragog i privlačnog muškarca s kojim sam pristala stupiti u brak nakon kratkog poznastva, iako su mi i majčine riječi tih dana odzvanjale poput jeke, riječi proizašle iz životnog iskustva njenog mučnog braka.

Nemoj se nikad udati, Ivana! I ne vjeruj muškarcima jer su u stanju pogaziti sva svoja obećanja data prije braka. Već nakon vjenčanja te smatraju svojim vlasništvom, a šarm kojim se razbacuju u vrijeme osvajanja, izgubi se u trenu. Teško je naći čovjeka koji će te nesebično voljeti i poštovati tvoju žrtvu za obitelj. Sebični su i stalno su u potrazi za novim užicima, tražeći udobnost i na račun vlastite djece. Sjećam se kad je tvoj otac iznio košaru iz sobe s tek rođenim tvojim bratom zato što je dijete noću zaplakalo, jer on je morao spavati. A kako je meni bilo u hladnoj kuhinji sjediti pokraj kolijevke, to ga nije brinulo. Svu je brigu o vama djeci, prepustio meni, a na svaki moj prigovor uvrijeđeno bi urlao pa i udario me bez imalo sustezanja. Oboje sam vas školovala sa svojih deset prstiju, i ružno je što ću sada reći, ali mi je najljepše otkad sam ostala sama. Barem je u kući mir, iako mi ga je kao čovjeka žao što je tako rano umro – priznala mi je.

Sva sam majčina ružna iskustva zaboravila kad sam upoznala Zvonimira. Smatrala sam ga drukčijim od svih ostalih muškaraca, a i vremena su druga, mislila sam. Žene su ravnopravni partneri u bračnoj zajednici već s toga što su zaposlene. Radila sam kao socijalni radnik u općini, a moj Zvonimir je građevinski tehničar pa smo imali dobrih izgleda doći do vlastitog krova nad glavom, mada smo i u podstanarstvu bili zadovoljni i sretni. Radovali smo se svakom povratku s posla, jer je ostatak vremena pripadao samo nama. Naša je ljubav bila smirenija, ali ništa manje duboka nego u vrijeme prve zaljubljenosti pa sam doista počela vjerovati da će potrajati vječno, dok nas ima. Tako nam je prva godina braka proletjela na krilima sreće, bez opterećivanja razgovorima što će biti sutra.

Nisam mislila da želiš otići

Nikad nismo progovorili o želji za potomstvom, smatrajući da s mojih dvadset i pet i njegovih dvije godine više, imamo vremena za sve. Stoga sam se osjećala prilično zatečenom kad sam ustanovila da sam trudna. U svakom sam slučaju očekivala suprugovo radovanje što će postati ocem pa sam mu tu radosnu vijest željela priopćiti uz posebo priređenu večeru. Kako je on tih dana početkom proljeća radio prekovremeno, dolazio je kući u kasnim večernjim satima.

– Nešto tako zamamno miriše – rekao je ulazeći u stan kojim se širio miris pečenja i umaka od šampinjona koje je on obožavao. – Da nisi možda već doznala za radosnu vijest koju ti donosim pa si priredila svečanu večeru? Danas sam, naime, određen u ekipu za odlazak na naše gradilište u inozemstvu gdje se mnogo bolje zarađuje, pa time imamo bolje izglede za uplatu stana…

– Ne, dragi, nisam znala za tvoju radosnu vijest! – prekinula sam bujicu njegovih riječi. – Čak ne bih povjerovala da želiš otići nekamo daleko od mene. O takvoj mogućnosti nismo još nikad ni razgovarali, ali kad čuješ što večeras slavimo, nećeš ni pomišljati na odlazak u inozemstvo – načinila sam stanku, a potom izjavila:

– Trudna sam, Zvonimire! Bit ćemo roditelji! Nismo se, doduše, dogovarali o proširenju naše obitelji, ali takvi su događaji najljepša iznenađenja.

Riješi se svoje bebe!

Zagledao se u mene s nevjericom, sa zaprepaštenjem kao da sam mu otkrila najtežu bolest, a ne trudnoću. – Nemoj se šaliti, Ivana! Proširenje obitelji ne dolazi u obzir dok nemamo svoj stan. Možda će nam stanodavac dati otkaz čim čuje da si trudna, jer ih većina ne želi obitelj s djecom. Ako očekuješ da ću dobiti stan od firme, prevarila si se, jer su ta vremena davno prošla, a nekakve doživotne kredite si neću trpati na leđa.

– E, pa onda ćemo čekati dok ostarimo kad više nećemo biti sposobni za roditeljstvo. A što ćemo s ovim djetetom koje je već na putu? – upitala sam, ne očekujući da će mi ravnodušno predložiti pobačaj.

– Nećeš biti prva ni posljednja koja će riješiti problem trudnoće u bolnici – ipak je izgovorio ono čega sam se najviše bojala. – Do trideset i pete imaš vremena za rađanje, a ovo je zaista došlo neplanirano. Uostalom, valjda i ja odlučujem kad je u pitanju proširenje obitelji za koju se moram brinuti?

– Ti si već odlučio, jer nisam začela po Duhu svetom, a tvoja preporuka da riješim problem u bolnici ne dolazi u obzir. Ja svoje dijete neću ubiti – jedva sam izgovorila, jer mi se sa dna želuca pokrenula gorčina koja se poput bolnog grča penjala u grudi, a lice mi se osulo graškama znoja tjerajući me na povraćanje. Otišla sam u kupaonicu, sjela na kadu i gorko zaplakala. Propala je moja zamisao o uzajamnom radovanju kakvo sam zamišljala čekajući Zvommira koji je uskoro zabrinuto pokucao na vrata kupaonice i zamolio me da izađem.

– Mada je sve ovo došlo iznenada, moram se pomiriti sa situacijom, što ne znači da ću odustati od posla u inozemstvu. Dapače, tek sada moram iskoristiti šansu koju je firma pružila samo odabranim radnicima među kojima sam i ja. Žao mi je što ćemo biti razdvojeni neko vrijeme, ali ću štedjeti svaki novčić za naš budući stan.

– Kažeš, neko vrijeme! Ne mogu zamisliti niti jedan dan bez tebe, a kamoli mjesece i godine – rekla sam sa suzama u očima koje su vrebale da poteku bujicom.

Ivana, znaš da te volim i znam da ti voliš mene, ali ne smijemo dopustiti da nas ljubav sputava u ostvarenju najvažnijih životnih poteza. Ja sam ponosan što su baš mene izabrali za rukovoditelja gradilišta i ne namjeravam odustati – izgovorio je odlučno pa sam znala da su moje suze uzaludne. Tog se trenutka u meni nešto prelomilo, a njegove riječi o našoj ljubavi zazvučale su mi šuplje i neuvjerljivo.

Otac bez oduševljenja

Za nekoliko je dana moj Zvonimir pakirao kovčege, a moje su suze presahnule. U danima samoće koji su uslijedili razgovarala sam sa svojim nerođenim čedom upućujući mu riječi koje bih rado čula od njegova oca: “Voli nas naš tata, samo što je nestrpljiv da što prije stvori naš topli dom. Vratit će se on čim ti dodeš na ovaj svijet, jer neće ni on moći bez nas dugo izdržati”. Nisam se htjela pomiriti s pomišlju da je naša sreća zauvijek nestala. Pribjegavala sam maštanju o našem novom početku kad mi se Zvonimir vrati. I doista, njegovo me prvo javljanje umirilo, jer nježne riječi koje su dopirale telefonskom žicom samo su potvrđivale moja sanjarenja o ljubavi koju ne može umanjiti nikakva udaljenost ni vrijeme. U takvim sam ga trenucima voljela do bola. No, kako su mjeseci odmicali, a njegovi se pozivi prorijedili, naši su razgovori bivali sve kraći i prazniji.

– Radim prekovremeno. Dolazim umoran s posla pa nemam vremena ni snage za razgovore, a da ne govorim o tome da i to košta – opravdavao se na moje neizravne prigovore kako sve rijeđe zove. Prije porođaja nisam uzimala pripadajuće bolovanje jer sam dobro podnosila trudnoću, a najviše od svega sam se bojala samoće jer je suprug javio da u vrijeme sezone intenzivnih radova na građevini ne može napustiti radno mjesto, te će doći na redoviti godišnji odmor tek krajem rujna. Krajem kolovoza sam rodila kćerku Marinu i poslala mužu telegram u nadi da će doći barem na dan-dva da vidi dijete. Kako sam samo zavidjela rodiljama koje su muževi svakog dana posjećivali i ohrabrivali ih prije porođaja, a nakon toga se s njima skupa radovali, dok moj Zvonimir nije našao za shodno da doleti avionom kako bi nas posjetio. Vijest o tome da je postao otac predivne djevojčice, primio je bez oduševljenja, što me duboko razočaralo pa sam jednostavno prekinula razgovor. Već tada sam otvrdnula pa nisam pustila ni suzu zbog njegove ravnodušnosti prema događaju kao što je rođenje prvog djeteta.

Nemoj prognozirati budućost

Naša je beba navršila nešto više od mjesec dana kad ju je otac prvi put vidio ali je, nažalost, nije primio na ruke, obrazlažući da se boji držati u rukama nešto tako maleno kao što je jednomjesečno dijete. U Zvonimiru nisam više mogla prepoznati čovjeka za koga sam se udala. Možda je i bolje što se nije ni pokušao uživjeti u ulogu roditelja, jer po njegovoj želji ovo dijete ne bi bilo ni rođeno, razmišljala sam zapažajući na svom suprugu totalnu promjenu. Kao da mi je u kuću ušao stranac, a ne moj ljubljeni muškarac zbog čijeg sam odlaska prolila toliko suza.

– Budući da ne možemo na more zajedno, ja ću otići na nekoliko dana da se pošteno odmorim. Moram akumulirati toplinu kako bih mogao prebroditi hladnu njemačku zimu – objasnio mi je i ne pitajući je li ga trebam kod kuće. – Donio sam ti potrepština za dijete, a novaca imaš na računu u banci. I da znaš da sam ugodno iznenađen tvojom samostalnošću, a raduje me da nemaš problema sa stanom. Gazda ti nije otkazao?! – bilo je pitanje, a ujedno i konstatacija, suprotna njegovom očekivanju.

– Kao što vidiš, nije! Nisu baš svi ljudi zločesti, a naši su stanodavci naprotiv, posebno dobri htjela sam mu reći kako me gospođa Mira jedina posjećivala u rodilištu, a gazda Tomo me dovezao kući. No, odustala sam videći da Zvonimira ne zanima kako se bez njega snalazim u životu.

– Sljedećeg ćemo ljeta na more u troje, je li tako sunce moje? – tepala sam malenoj u kolijevci kad je Zvonimir odlazio želeći čuti što će reći.

– Vidjet ćemo što će biti za godinu dana – rekao je neodređeno pa sam dodala u namjeri da ga isprovociram:

– Možda se do tada vratiš kući ako tamo završite poslove.

– Opet ti prognoziraš budućnost! Tko može unaprijed znati što će se dogoditi za godinu dana, naravno, osim tebe!

– Možda ti dosadi samoća pa i nas odvedeš k sebi. Na taj su način mnoge obitelji otišle u inozemstvo i dobro se snašle. Zašto sam deset godina učila njemački jezik ako mi ni čemu ne posluži? Mogla bih raditi bilo kakav posao, mada mi ne bi bio problem niti u pošti raditi – nisam odustajala od namjere da doznam njegovo mišljenje.

– O čemu ti razmišljaš, Ivana! Pa ja sam tamo s našom firmom i ne mogu dovesti obitelj, zato te molim da ne fantaziraš o nemogućim stvarima! – rekao je već na rubu živaca, na brzinu se pozdravio i otišao put Jadrana.

– Lijepo se provedi! – doviknula sam kad je već bio na stepeništu, a što je na to odgovorio nisam čula do kraja, osim što je rekao da ide odmarati. U dva tjedna boravka na moru javio se tri puta kratkim pozivom, ali nije upitao kako je naša kćerkica. Kao da je nema. Zašto on ignorira postojanje našeg djeteta, pitala sam se po tisuću puta. Nije, doduše, ni prema meni pokazao nimalo nježnosti, osim što je pitao, nije li prerano za vođenje ljubavi s obzirom na porođaj. Je li moguće da sam za njega postala samo seksualni objekt, a sve predivne zavjetne riječi izrečene u prvim danima susreta, odnio je vjetar. U tim sam se trenucima ponovo sjetila majčinih opomena, samo što je bilo prekasno. Dva dana po povratku s mora, spremao se za odlazak, preplanulih obraza i besprijekornog torza. Činio mi se ljepšim no ikad pa me uhvatio pravi napad ljubomore, te sam nekontrolirano izrekla i ono što nikad ne bi prešlo preko mojih usta u normalnim prilikama. Razarala me pomisao da te snažne ruke grle neke druge žene, a njegovo me hladno ponašanje upravo navodilo na takve zaključke pa sam u svojoj mašti vidjela najgroznije slike bluda svog muža s drugim ženama.

– Zašto mi činiš sve ovo? Ponašaš se kao stranac prema meni i svom djetetu. Ovdje nisi prisutan ni kad si tu, jer su ti misli negdje drugdje. Ti više nisi onaj Zvonimir za koga sam se udala, čovjek koji mi se zaklinjao na ljubav do groba. Umjesto da si s nama proveo tih četrnaest dana, ti si morao “akumulirati toplinu” kao da sunce grije samo na moru. Moraš imati preplanulu boju da više privlačiš njemačke prostitutke…

– Dosta! – proderao se tako glasno da je dijete u kolijevci zaplakalo, a ja sam se jedva uzdržala da ga ne udarim batom za šnicle koje sam upravo spremala njemu za put. Zaridala sam od onemoćala bijesa, a on je uzeo kovčeg i počeo u njega na brzinu pakirati stvari.

Što ti uopće imaš od svog braka?

Htio sam prije odlaska u miru s tobom porazgovarati, ali vidim da je to nemoguće. Meni prigovaraš da sam se promijenio, a pogledaj sebe! Pjeniš se i vrištiš poput “šizike” i misliš da ćeš me svojim suzama udobrovoljiti.
Nisi ni ti više žena u kakvu sam se zaljubio pa sam sretan što te ne moram svakog dana trpjeti pokraj sebe.

Otišao je bez pozdrava i bez pohanih odrezaka koji su ostali nepečeni na tanjuru, a ja sam u glavi osjećala nesnosnu bol i kajanje zbog svog ispada. Tog sam dana tumarajući po stanu, nesposobna da se prihvatim bilo kakvog posla, čekala da prođe vrijeme. Jedina mi je radost bila moja slatka djevojčica Marina uz koju mi je brzo prolazilo vrijeme. Srećom, nisam bila usamljena jer su me često posjećivale kolegice s posla, a prijateljica Zrinka mi je bila desna ruka. U veliku me nabavu u trgovački centar vozila svojim autom, dolazila mi skoro svakog dana, a za lijepih bi me dana s djetetom odvezla u svoju vikendicu. Zrinka je bila žena srednjih godina, neudana, snažna poput muškarca, sve je poslove na svom malom imanju obavljala spretno i znalački.

– Tebi nije potreban muž, Zrinka! U sve se razumiješ zadivljeno sam je promatrala kad je mijenjala kotač automobila nakon puknuća gume.

– Pa i nije mi potreban! Kad sam bila mlađa, voljela sam onoga u koga bih se momentalno zaljubila pa iz tih mojih veza s muškarcima imam samo lijepe uspomene. Da sam se za bilo kojeg od njih udala, vjerujem da mi brak ne bi donio sreću, jer niti jedan od mojih bivših ne živi u sretnoj vezi. Rijetki su muškarci za koje se isplati žrtvovati svoju slobodu – govorila je Zrinka, kriomice promatrajući moje reagiranje. No, kako se ja nisam izjašnjavala, direktno me upitala:

– Što ti, Ivana, imaš od svog braka? Njegovo prezime i ovo djetence koje odrasta bez oca! Da si kojim slučajem samohrana majka, sigurno bi jednog dana dobila stan od grada ili našeg poduzeća, a ovako čekaš milost od svog muža za kojeg ne znaš kad se namjerava vratiti. Oprosti što zadirem u tvoje obiteljske odnose, ali ja sam samo tvoja prijateljica, a ne i tvog muža koji ti mjesečno šalje upravo toliko, koliko iznosi dječji dodatak koji tamo dobiva na malenu.

– Zvonimir štedi za kupnju stana! – rekla sam malo povišenim glasom, jer me zaboljela istina što ju je izrekla moja prijateljica na račun mog muža koga sam još uvijek ludo voljela unatoč toga što mi se činilo da mi ljubav nije uzvraćena.

– Imaš li uvid u njegovu štednju? Baš me zanima koliko se otprilike može uštedjeti za godinu dana? – Zrinkino me pitanje doista začudilo, ali i podsjetilo da mi muž nije pokazao štednu knjižicu, i da ja uopće nemam uvida u njegove račune, dok je njemu dostupan svaki moj bankovni izvadak.

– Nemoj se ljutiti na mene, Ivana! Ja te samo želim upozoriti da ne primaš sve što ti suprug kaže, zdravo za gotovo, kako jednog dana ne bi doživjela neugodno iznenađenje kao moja susjeda u Zagorju. Tako je i Jagica vjerovala svom Tomi da će se jednog dana vratiti sa ušteđevinom s kojom će kupiti poljodjelske strojeve, a nakon deset godina vratio se praznih džepova… Ima svakakvih ljudi, mada vjerujem da moj Zvonimir nije lakomislen i ne troši svoju zaradu olako, ali ću ipak od njega tražiti da mi predoči svoju ušteđevinu – rekla sam.

Zvonimirovo čudno ponašanje

Mojoj se djevojčici bližio prvi rođendan pa sam se nadala da će nas Zvonimir iznenaditi svojom posjetom, no nakon njegovoga noćnog poziva bila sam duboko razočarana.

– Žao mi je što ne mogu doći, a naša je kći ionako još premalena da bi joj rođendan nešto značio. Naime, promijenjene okolnosti u mom poslu donijele su mi i nove obveze pa ove godine neću dolaziti niti na godišnji odmor. Više ne radim u našoj građevinskoj firmi jer sam uspio dobiti radnu dozvolu i prešao u jednu pravu njemačku tvrtku u kojoj je mnogo bolja plaća – slušala sam kao gromom ošinuta.

– Kako si mogao to učiniti bez dogovora sa mnom? Znači li to da se nećeš tako skoro ni vratiti kući? Ako je već tome tako, nađi mi tamo posao, jer mi je gazda otkazao stan. Sin mu se ženi za šest mjeseci pa kroz to vrijeme moram naći novi smještaj…

– Ako moraš, i naći ćeš ga jer su se i ovdje prilike izmijenile. Otkad je radna snaga pristigla iz Istočne Njemačke nakon rušenja Berlinskog zida, tvoja zamisao je čista utopija. Čuvaj svoje radno mjesta jer je danas najvažnije biti zaposlen, a da malo više čitaš novine, bolje bi poznavala prilike u svijetu pa ne bi postavljala nemoguće zahtjeve. O svemu ćemo razgovarati kad dođem na odmor za koji ću u novoj firmi steći uvjete tek za deset mjeseci – izrekao je suhoparno, bez da je spomenuo kako će nam teško biti prebroditi tako dugo vrijeme koje nas dijeli do sljedećeg susreta, bez ijedne nježne riječi koja bi mi dala naslutiti da me još uvijek voli.

On mi je doista postao stranac, suprug samo na papiru, a njegovo ga dijete neće ni upamtiti kao oca, proletjelo mi je turobnim mislima koje su me obuzele nakon tog razgovora. Još uvijek sam vjerovala suprugovom obećanju da će uplatiti stan pa sam privremeno preselila k prijateljici Zrinki jer sam morala osloboditi naš podstanarski stan.

Došlo je tako i vrijeme njegovoga godišnjeg odmora na koji nije došao, govoreći da bi se loše osjećao u stanu moje prijateljice pa mi je tom prigodom Zrinka rekla:

– Da sam na tvom mjestu, više ne bih vjerovala njegovim obećanjima. Njegovo je ponašanje doista neobjašnjivo, a razlog njegova nedolaska je izmišljen. Nisi li očekivala da ćete ići na more, a možete ostati i u stanu jer ću ja ionako biti u svojoj vikendici. Vidim da si uzrujana pa ne želim dolijevati ulje na vatru, ali ti moram priznati da mi je ponašanje tvog Zvonimira, sumnjivo…

Za mene se zauzeo Jadranko

Vjerojatno smo mislile na isto, samo što se Zrinka ustručavala progovoriti o sumnji u nevjeru tuđeg muža, a ja sam još dvojila o tome da li mu vjerovati ili ne. No, uskoro me poslužila neočekivana sreća. Kuća s okućnicom u centru mog rodnog sela, što sam je naslijedila nakon majčine smrti, iznenada je dobila na cijeni kad je jedan poduzetnik odlučio graditi trgovinu, a njegov je izbor bilo moje zapušteno imanje koje sam već do tada pokušavala prodati. Ali, za staru oronulu kuću i zapušteni voćnjak nisam mogla postići pristojnu cijenu pa sam čekala i dočekala kupca kojeg je zanimao samo položaj i veličina gradilišta. Za prodano sam imanje uplatila stan u stambenoj zgradi koji je bio blizu završetka gradnje. No, kad je zgrada bila dovršena, trebalo je doplatiti povišenu cijenu, za što mi je firma uskočila s kreditom pa sam tako i bez učešća svog supruga došla do krova nad glavom. Umjesto da se obraduje što je riješen naš najveći problem, kad sam mu javila da selim u novi stan, na moj prijedlog da se vrati kući ponio se kao kapriciozno dijete.

– Čestitam ti ženo, na snalažljivosti! Znači da više ne računaš na moju ušteđevinu? – iz njegovog je glasa prštala uvrijeđenost.

– O, da! Naravno da računam. Ti ćeš naš stan namjestiti jer je gotovo prazan, a znaš da je namještaj vrlo skup – rekla sam pomalo iznervirana njegovim ponašanjem.

– Ja da namještam tvoj stan! Sve si učinila bez mene pa tako i nastavi! – posebno je naglasio riječ “tvoj stan”, čime je odavao razlog svoje uvrijeđenosti.

– Zvonimire, sve se izdogađalo na brzinu, od prodaje imanja do uplate stana na povoljnoj lokaciji gdje je u blizini dječji vrtić i škola. Tih sam te dana pokušavala dobiti na telefon, ali je odgovor automatske skretarice uvijek bio isti: “Nedostupan, na terenu!”, a adresu tvoje njemačke firme nikad mi nisi ni dao. Nego, reci mi, molim te, namjeravaš li se ti vratiti kući, jer ovakav naš brak na daljinu očito neće izdržati. Kćeri su četiri godine, a svog oca jedva poznaje. Nešto se očito s tobom događa što mi ne želiš reći. Ja te još uvijek volim i spremna sam prijeći preko svega, samo ako se vratiš, jer sada više ne važe razlozi za tvoj daljnji boravak u inozemstvu.

– Je li ti to meni prijetiš rastavom? Vjerojatno si našla boljeg…

– Ne, nisam našla nikakvog, ni boljeg, ni goreg. Samo želim da nam se što prije vratiš, a na rastavu nisam ni pomislila, a kamo li je spomenula. Razmisli o svemu pa me nazovi! – rekla sam.

Danima sam čekala njegov poziv i skakala na svako zvono telefona, a vrijeme je prolazilo kao vjetrom nošeno. Kad sam konačno namjestila stan nekim dijelovima darovanog mi namještaja mojih prijatelja, a ponešto kupila na rasprodaji, priredila sam malu proslavu i pozvala kolege i prijatelje u stan da sa mnom podijele radost. U takvim trenucima najbolje vidimo tko nam je prijatelj pa sam bila ganuta do suza kad su se svi pozvani odazvali. Od svih praktičnih stvarčica koje su mi donijeli kao darove, najviše me dirnuo poklon kolege Jadranka.

– Znam da uživaš u muzici – govorio je instalirajući glazbenu liniju, svoj ne baš jeftini dar. Glavni mu je asistent bila Zrinka, sa čijeg lica nije silazio zagonetan osmijeh.

– Vidi ti našeg Jadranka kako je pogodio pravu stvar – stavljajući kazetu opernih melodija, rekla je Zrinka kad smo ostale same.

– Moram mu se na neki način odužiti, jer je to ipak preskupi poklon makar i za useljenje – sjedajući na tepih, rekla sam željna predaha.

– E, draga moja, ne bi ti dobila niti onaj kredit za doplatu stana da se nije za tebe zauzeo Jadranko kao glavni u komisiji za dodjelu sredstava namijenjenih samohranim majkama.

Nemoj se ljutiti, Ivana, no reci mi, jesi li se stvarno rastala ili to Jadranko samo priželjkuje? – pitala me.

– Zašto bi Jadranko meni želio zlo? Ja sam samo u molbi napisala da sam samohrana majka iako nisam rastavljena! To je prava istina, iako bi mi bilo bolje da sam rastavljena. Barem bi znala na čemu sam.

– Mislim da bi to i Jadranko želio znati, iako on, ovakav dobričina, nikome ne želi zlo – moja se prijateljica potajno smijulila.

Nisi u pravu, Zrinka! Taj mi se čovjek nikad nije “nabacivao” kao neki drugi, misleći da mi je potreban muškarac.

Imitacija davno minule sreće

0n je previše pristojan pa čeka da budeš slobodna, jer ne zaboravi da je udovac već tri godine, a niti jednu ženu ne gleda kao tebe. Ne treba ni reći da mu se sviđaš! To mu se čita iz očiju! Kako je samo danas bio sretan što te njegov poklon obradovao! – ostala je Zrinka i dalje pri svome.

– Da sam ja na tvom mjestu ne bih čekala da mi muž zatraži rastavu.

– Ali, Zrinka, ti nisi na mom mjestu. Dokle god smo vezani kakvim takvim brakom, čekat ću ga da se opameti i vrati svojoj kući. Mislim da ni njemu nije lako. U želji da što više zaradi, napustio je svoju firmu pa mu nije jednostavno vratiti se i tražiti posao. Ustvari, meni je mnogo bolje nego njemu: imam posao koji volim, živim u svojoj zemlji gdje nisam stranac kao on tamo u Njemačkoj, imam kćerku koju iznad svega volim, a sada imam i vlastiti stan… Vrijeme je prolazilo, a naša je djevojčica odrastala uz povremene susrete s ocem uz koga su je vezivale labave emotivne veze, a ja sam se i dalje nadala da će mom mužu dosaditi samoća i tuđina. Barem sam ja tako razmišljala odbijajući insinuacije svojih poznanika da moj muž tamo ima neku ženu koja ga privlači više nego obitelj. U takvim bih se trenucima sjećala prvih dana naše ljubavi i odbijala svaku pomisao da bi moj Zvonimir mogao voljeti neku drugu ženu. Radije sam mu pripisivala strah od nesigurne situacije zbog velike nezaposlenosti, a posebno je teško vrijeme kod nas nastupilo za građevinske poslove pa vjerojatno nastoji što više uštedjeti dok još ima gdje raditi. Uglavnom, prepustila sam se valovima života u čamcu bez kormilara. Jedina mi je briga i radost bila moja Marina i njen uspjeh u školi. Toliko sam se navikla na takav način života, da me više nisu radovale Zvonimirove iznenadne posjete jer su remetile naš ustaljeni red, a svaki mi novi rastanak nanosio bol.

Prošlo je tako prvih deset godina našeg braka, a obljetnica se umalo poklapala s Marininim osmim rođendanom pa sam za tu prigodu zamolila muža da dođe na proslavu. Na svečanosti su se okupili uglavnom moji uzvanici, kolegice i kolege s posla, prijateljica Zrinka i nekoliko djece iz sujsedtsva. Od Zvonimirovih znanaca nije bilo nikoga.

– Zar nisi trebao pozvati barem svog vjenčanog kuma Marka? prigovorila sam suprugu na raskidu veza sa zajedničkim poznanicima.

– Prošlo je previše vremena pa je normalno da su naše veze popucale, a što se Marka tiče, ni on ne pita za mene. Moji pravi prijatelji su u Njemačkoj – odgovorio je kao čovjek koji tu više ne pripada.

Moja se Zrinka trudila da veselje bude na visini jer je ona kao stvorena za takve prigode kada treba izreći duhovitu zdravicu, zapjevati ispričati vic. Očekivala sam da će se i moj Zvonimir razgaliti i oraspoložiti. Međutim, svi su bili veseliji nego on. Na trenutke mi se učinio posve odsutnim, dalekim i zamišljenim kao pritisnut brigama cijelog svijeta. Više mi je sličio na stranca zalutalog među nas, nego na slavljenika. Primijetili su to i drugi pa me nije čudilo što proslava nije potrajala dugo u noć kako sam očekivala. Te smo se noći oboje potrudili da vratimo barem djelić sreće kakvu smo nekad osjećali obuzeti strašću koja nas je i dovela u bračnu vezu ali, bila je to samo imitacija davno minule istinske sreće. Otuđenje dugih godina uvuklo se i u naš bračni krevet. Trebat će nam vremena da se vratimo jedno drugome, pomislila sam promatrajući ga u vrijeme doručka zadovoljna što će ostati kod kuće čitavi tjedan. Uto je zazvonio telefon, a slušalicu je podigla Marina, uvijek najbrža u takvim prilikama.

Neka tata ode ako mora…

Za tebe je, tata – rekla je donoseći mu slušalicu. Vjerovala sam da mu netko od poznanika čestita desetu godišnjicu braka, ali me izraz njegova lica ubrzo razuvjerio.

– Zovu iz Njemačke. Moram se vratiti jer su na poslu iskrsnuli neki problemi – pravdao se.

Učinilo mi se kao da uopće nije bio iznenađen pozivom, ali sam takvu pomisao odmah odbacila.

– Pa zar ni tjedan dana dopusta ne možeš provesti kod kuće u miru? Nisi valjda ti jedini šef na gradilištu – pokušavala sam izreći mirnim glasom, ali nisam uspjela prikriti predbacivanje.

– Zar nije dovoljno što se moram neplanirano vratiti pa mi još i ti “dosoljavaš”! Ako me zovu, znači da sam im potreban, a ti ćeš preživjeti bez mene kao što si i do sada.
Za njegove tanke i prenapete živce bilo je dovoljno još mojih nekoliko primjedbi pa da plane i udari šakom o stol.

– Nemojte se svađati, mama! – javila se Marina. Neka tata ode ako mora, jer on nama više i ne fali – reklo je dijete iskreno što misli i osjeća. Zvonimir je bez riječi otišao u sobu i spakirao svoje stvari. Kad je odlazio, više nisam osjećala ni ljutnju, ni bol. Sjećanjem su mi jurnula iskustva i razočarenja skupljena u proteklih deset godina od kojih je samo prva bila ostvarenje mojih snova i Zvonimirovih zavjeta izrečenih uz šum morskih valova.

Nakon naglog povratka u Njemačku, Zvonimir se dugo nije javljao. Te su nam godine i božićni blagdani prošli bez njega, a njegovu sam ispriku primila mirno i hladno, bez predbacivanja što neće biti uz svoju obitelj tih dana kad svi bližnji hrle jedni drugima. Doduše, ja sam više sažalijevala svog supruga, misleći da je u takvim prigodama usamljen, nego što je on nama nedostajao. Čak ni Marina više nije zapitkivala kad će tata doći, a ja sam se pomirila sa sudbinom da ćemo zajedno ostarjeti i možda nadoknaditi izgubljene godine razdvojenog života pa će na unucima vratiti dug svojoj kćeri.

Zvonimira samo želim zaboraviti

No, tog je proljeća stigla tragčna vijest da je Zvonimir stradao u prometnoj nesreći. Teško je riječima opisati osjećaje tih trenutaka kad je umrla i posljednja nada o njegovom povratku.

Vijest o njegovoj smrti iz mog je sjećanja izbrisala sva sjećanja na tegobne godine neizvjesnosti i iščekivanja njegova konačnog povratka, a spoznaja da mu više nikad neću imati prilike reći da ga volim iako mi je oduzeo mogućnost da mu tu ljubav iskazujem, tjerala me na peispitivanje vlastite odgovornosti za život kakav smo vodili. Da sam bila upornija u zahtjevu da se vrati, možda bi sve bilo drukčije. Svaka nova misao u meni je izazivala nemir i novo kajanje, sve dok nisam shvatila da mi samooptuživanje oduzima i ono malo snage što mi je preostalo, a preda mnom je bilo ono najteže putovanje u Njemačku i obavljanje formalnosti oko pogreba.

Ne znam kako bih podnijela sve ono što me tamo dočekalo da sa mnom nije išla moja draga prijateljica Zrinka. Na ispraćaju se skupio priličan broj ljudi, mahom naših zemljaka. Koliko god me pogodila suprugova smrt, teško sam odslušala dirljiv govor u kojem je veličana pokojnikova žrtva za dobrobit obitelji, čežnja za domovinom i još mnogo neistina, ali običaji su takvi. O umrlima se uvijek govori samo sve najljepše, vjerojatno zato što je to posljednje što im možemo dati. Emocionalno posve ispražnjena nakon isplakanih suza za izgubljenim vremenom iznevjerenih obećanja i uzaludnih nadanja, umorna od neprospavane noći, jedva sam čekala da ta tužna ceremonija što prije završi.

– Tko je ona plavuša u crnini s velom preko lica, što je stajala blizu odra? – upitala je Zrinka, mada je znala moj odgovor.

– Ne znam tko je, a nije više ni važno. Ne želim se ni sa čim opterećivati, jer ovog časa želim zaboraviti i vlastitu prošlost vezanu uz Zvonimira – odjednom me obuzelo neobjašnjivo ogorčenje na pokojnika kao krivca za sve moje patnje.

Vjerojatno se u ljudima u takvim teškim trenucima rađa osjećaj ogorčenosti da se lakše prebrodi tuga, pomislih sjedajući za hotelski stol sa željom da barem nešto hrane stavim u svoj prazni želudac i ne sluteći koliko će mi snage još trebati tog dana u uredu odvjetnika mog pokojnog supruga.

– Troškovi pogreba, računajući i prenos urne u domovinu pokojnika, pokriveni su policom životnog osiguranja, a o nasljeđivanju ostavštine bit ćete upoznati na ostavinskoj raspravi o kojoj ćete biti pravovremeno obaviješteni – izrekao je postariji gospodin odvjetnik poput robota, pružajući mi podeblji fascikl dokumenata.

U svim tim teškim trenucima u Njemačkoj i tijekom polaganja urne na groblju u domovini nastojala sam sačuvati prisebnost, u čemu mi je od velike pomoći bilo razumijevanje mojih prijatelja, kao i moje djevojčice koja je očev nestanak doživjela manje stresno nego što sam sa strahom očekivala. I kad sam mislila da je sve najteže iza mene, uslijedio je poziv na raspravu, na kojoj sam imala “čast” upoznati zagonetnu plavušu s velom. Čak nisam bila zaprepaštena saznanjem da je ta mlada žena zapravo nevjenčana supruga moga pokojnog muža. Ipak se moja crna slutnja, da moj muž živi dvostrukim životom, obistinila. Sve mi je bilo kristalno jasno, ali ne i shvatljivo. Zašto Zvonimir nije tražio rastavu nego je život proveo razapet između dvije obitelji: zakonite žene i ljubavnice? To je pitanje na koje nikad neću dobiti odgovor, mada sam ga pokušavala uobličiti nakon što sam upoznala Elizabet.

Na sud je došla u pratnji svog odvjetnika, nasmijana i vedra kao da je došla na piknik. Ako je barem malo voljela mog Zvonimira, trebala je barem tom prigodom pokazati dužno poštovanje svojim ponašanjem kao i primjerenom odjećom. Bila sam samoj sebi smiješna u crnini naspram Elizabet u tijesnim trapericama i crvenoj pripijenoj majici do pupka.

Konačno spremna za pravu ljubav

Da, ja sam bila Zvonimirova sigurna luka, u kojoj ga je uvijek čekala vjerna ljubav spremna na praštanje i zato me nije želio izgubiti. Možda bi mi i on sam dao sličan odgovor da mrtvi mogu govoriti. Kad sam čula datum rođenja pokojnikova sina Majkla, bilo mi je jasno zašto je Zvonimir naprasno otišao s proslave desete godišnjice našeg braka. Nije me niti malo pogodila raspodjela uštedevine na dvoje djece, što je bila izričita pokojnikova želja, koliko me zaboljela činjenica da je Zvonimir svoju ljubav trošio na ženu kakva je Elizabet. Nastojala sam što prije sve zaboraviti, jer sam se doista osjećala kao ponovno rođena, oslobođena obveze prema čovjeku koji nije zaslužio moju vjernost pa se život bez njegovih kratkih posjeta nastavio normalnim tijekom. Nisam bila iznenađena kad mi je Jadranko jednog dana ponudio brak, osim što me začudila njegova nesigurnost u moje osjećaje.

– Znaš da te već dugo volim, Ivana! Reci mi, jesi li spremna prihvatiti moju ljubav, a ja ću se truditi da me zavoliš? – izrekao je riječi koje sam mogla naslućivati da mu već dugo leže na srcu.

– Da, Jadranko, znam da si čovjek kojem se može vjerovati – rekla sam ganuta njegovim iskrenim priznanjem, željna da se što prije nađem u njegovom toplom zagrljaju punom ljubavi koja mi je toliko nedostajala u proteklim godinama.