Maltretirali su moju djevojčicu

Mateja je bila, baš kao i svaka sedmogodišnja djevojčica, zaigrana i vesela. Željno je iščekivala polazak u prvi razred. Ne trebam ni spominjati nestrpljivost ili uzbuđenje pri kupovini knjiga i pribora za školu. Pomno je birala pernicu koja će pasati uz torbu, šlape jednake boje i slično. Uz to je neprestano listala udžbenike i ispitivala o čemu govore. U sebi sam se samo mogla nadati da će to oduševljenje bar neko vrijeme potrajati, te da joj učenje neće brzo dosaditi.

– Želim u školu! Svi moji prijatelji iz zgrade idu ove jeseni u školu – tužno je govorila u dobi od šest godina.

– Slijedeće jeseni želja će ti se ostvariti. Kad kreneš u školu to dugo traje. Godinama ćeš morati učiti i marljivo raditi – pokušala sam joj objasniti što je čeka jer sam znala da je to njezinom, dječjem umu samo još jedna velika igra.

Te jeseni kada je kretala u školu obavili smo pregled i tesetiranje koje je pokazalo da je zrela i spremna za školu. Bila je ponosni đak prvašić. Nisam se previše brinula oko toga da bi mogla imati problema u savladavanju gradiva jer je već odavno pokazivala interes za slova i brojeve. Naučila je osnove, premda nije išla u vrtić. Nitko joj nije nametao da treba učiti, jednostavno je to sama željela. Na žalost, tada još nisam shvaćala koliko sam pogriješila ostavljajući je s bakom kod kuće umjesto da ide u vrtić. Mislila sam da joj činim uslugu štiteći je od nepoželjnih virusa i bakterija. Držeći je podalje od druge djece učinila sam je prenježnom i premekanom. Nedostajalo joj je iskustvo da se izbori za samu sebe. Nisam ni slutjela koliko će nam to nevolja i i neugodnosti prouzročiti kasnije u školi.

Iste jeseni veselila sam se baš kao i ona što kreće u školu. Onog dana kad je pokušala staviti torbu na leđa činilo se da je torba veća od nje. Gledala sam je onako sitnu i krhku, žaleći je.

– Ja ću ti ponijeti torbu – predložila sam.

Teško do prijateljica

– Ne, sama ću, ne želim da je ti nosiš. To je moja torba! – pobunila se, a ja sam se nasmiješila jer sam znala da će za koji dan posustati i tražiti da je ja nosim. No to nije bio nikakav problem prema onom što ju je čekalo. Trebalo je savladati još veće izazove, kao što je prelazak preko velike prometne ceste blizu koje smo stanovali. Prvu godinu smo je, naravno, pratili, ali ta cesta uvijek mi je bila knedla u grlu. Bio je to njezin ulazak u svijet odraslih, a ja nisam mogla ostati ravnodušna. I ponos i ganuće ovladali su mnome kada sam je ugledala prvog dana kako sjeda u školsku klupu. Dijete koje do tada gotovo nisam ispuštala iz vida, sada je trebalo zakoračiti u neki drugi svijet. Tek tada mi je sinulo koliko je važan vrtić. On je odskočna daska za prelazak u školsku klupu!

Kod Mateje se to najviše primjećivalo u prvom razredu. Trebala se priviknuti na svu tu djecu, na mirno sjedenje u klupi, zadržati koncentraciju i na mnoštvo drugih stvari. Bila je to velika pormjena za nju! Inače je teže uspostavljala kontakt s drugom djecom, a sada je to još više dolazilo do izražaja. Čnilo se da tokom cijele školske godine nije uspijevala pronaći sebi prikladno društvo. Njezini kontakti bili su površni, na što me vrlo brzo upozorila i sama učiteljica. Stidjela se druge djece i bila je bojažljiva.

– Mateja se vrlo lako obeshrabri i brzo odustaje prilikom uspostavljanja kontakta s drugom djecom. Nema djevojčice s kojiom bi se rado igrala i često je povučena – rekla je jednom prilikom razrednica na informacijama. To me isprva nije zabrinjavalo, no kako je vrijeme odmicalo, počela sam brinuti.

– Inače, vrlo je marljiva i vrijedno radi. Rezultati su joj odlični! – nadovezala se kako bi me utješila, a ja sam se blago nasmiješila u znak zahvale. Čim smo stigli kući počela sam inizistirati na tome da se potrudi oko prijateljstva s drugom djecom. Kako je u razredu bilo puno više djevojčica nego dječaka, to nije trebao biti problem. Predložila sam joj da izabere neku djevojčicu koja joj je simpatična i pokuša joj prići. Bilo je tu puno nagovaranja i razgovora o tome. Isprva nije željela niti slušati što govorim, ali kako je vrijeme odmicalo dobro je promotrila svu djecu u razredu, prihvatila moj savijet i počela se truditi.

– O čemu uopće da razgovaram s njom? – pitala me zbunjeno kad je napokon izabrala djevojčicu koja joj je bila simpatična.

– O nekom zadatku iz škole? Na primjer, možeš zatražiti pomoć u vezi nekog zadatka – predložila sam. Mateja je sumnjičavo skupila obrve.

– To baš i nije neki prijedlog, ja sve znam sama riješiti – namrgodila se još više.

– Onda možete popričati o najdražim igračkama – sjetila sam se, a Mateja me napokon pogledala s nadom.

– Hoćeš li pokušati? – pitala sam. – Hoću – obećala je.

Kroz nekoliko tjedana napokon je uspostavila kontakt s jednom simpatičnom djevojčicom po imenu Ingrid. Voljele su slične igre i ubrzo su se zbližile. Ponekad bi se igri pridružile još dvije djevojčice, Karla i Nives, no tada bi Mateja ispala suvišna. To bi ju jako pogodilo, pa je često dolazila uplakana iz škole. Tada to nisam doživljavala kao neki veliki problem jer sam znala da je tako u dječjoj igri, na žalost netko uvijek suvišan. Bilo mi je žao da je to uvijek Mateja, ali to je morala riješiti sama. Tu joj nisam mogla pomoći.

Djevojčice su bile grube

– Mama, hoćeš li reći Igrid da se igra sa mnom? – pitala bi me Mateja nakon takvih situacija.

– Ne, Mateja, ne mogu ja natjerati Ingrid da se s tobom igra ako ona to ne želi.

– Ali ona se igra sa mnom dok se ne pojave Karla i Nives. One uvijek sve unište – tužno je rekla.

– Žao mi je, ali ja tu ništa ne mogu učiniti.

Na jednim informcijama i razrednica me upozorila da Mateja teško podnosi kad je isključe iz igre, no mislila sam da je to ionako dječja stvar i da će proći. Tješila sam se mišlju da će djevojčice biti zrelije i shvatiti kako se trebaju slagati.

Kad su krenuli u drugi razred, situacije su se nastavile ponavljati, no ovoga puta imale su još ozbiljnije posljedice na Mateju. Ona je sve to previše primala srcu i nije željela jednostavno potražiti drugu prijateljicu. Te tri djevojčice ponekad su bile veoma grube prema njoj i to sve na nagovor jedne od njih, Karle. Ponekad bi je Karla počupala ili grubo gurnula bez nekog povoda, a Mateja bi to uvijek prešutjela. Naravno, svojom je reakcijom stvari pogoršavala.

Često sam u sebi pomišljala da se ponaša kao prava mala kraljica drame. Mislila sam da stvari preuveličava. No, ubrzo sam shvatila da ipak ne pretjeruje. Prvi ozbiljniji znak za uzbunu bio je jedan od neugodnih događaja u nizu. Prilikom jednog povratka iz škole sve tri djevojčice su pratile Mateju do ulaza naše zgrade. Mateja je bila začuđena jer su je inače izbjegavale, no naivno je povjerovala da imaju dobre namjere. Pravile su se fine, no prethodno su se dogovorile da je zatvore u smećaru. Na žalost, naša smećara je uvijek bila otvorena, a kako se nalazila na putu koji je vodio do škole, to se nije moglo ne primjetiti. Ne znam kako im je uspijelo nagovoriti Mateju da ude u smećaru, no ona ih je poslušala. Istog trena su je zatvorile i nisu je pustile van. Sve tri su se naslonile na vrata svom težinom. Držale su vrata kako bi se uvjerile da neće skoro izaći. Mateja je vikala i plakala. Molila ih je da je puste, no one su se smijale i to im je bilo ludo zabavno. Na sreću, naišla je susjeda koja je čula Matejino zapomaganje i izgrdila je djevojčice. Kad je Mateja napokon bila na slobodi bila je silno uznemirena. Jedva mi je uspijela ispričati što se dogodilo. Već idućeg dana sam se požalila razrednici jer mi je bilo previše neugodno razgovarati s roditeljima.

Pozvat ću roditelje

– Svakako ću ja porazgovarati s njima. Pozvat ću roditelje u školu i ispričati im sve što ste mi rekli – bila je zgrožena time što sam joj ispričala.

– To je prevršilo svaku mjeru – rekla sam isfrustrirano.

– Ali morate biti svjesni da se to nije dogodilo na nastavi, već poslije – upozorila me željevši mi dati do znanja da su joj ruke vezane. Škola tu nije mogla ništa učiniti. Kad se Mateja idućeg dana pojavila u školi svi su je prozvali “cinkarošicom”, što ju je još više dotuklo. Bila je izvrgnuta poruzi cijelog razreda. Nakon toga su počeli ozbiljni porblemi s Matejom, počela je kontrolirati stolicu zbog straha koji je osjećala pri odlascima u školu. Patila je od zatvora. Morali smo na umjetan način podraživati crijeva. To je trajalo prilično dugo. Usprkos tome, vidjela sam da je tada još uvijek željela Ingrid, Karlu i Nives zvati svojim prijateljicama. Shvatila sam kako je ne povrijeđuje samo to što je Ingrid povremeno odbaci, nego i to što je htjela pripadati u društvo Karle i Nives.

Što je više željela da je one prihvate, to su one postajale grublje prema njoj. Karla joj je često govorila pogrdne riječi, a Nives i Ingrid bi se pridružile. Izrugivale su se na račun njezine odjeće i izgleda, Posavjetovala sam se s jednom psihologinjom koja mi je predložila da pokušamo pronaći način da Mateja izbaci sve svoje frustracije jer bi inače mogla nanijeti veliku štetu svojoj psihi.

– Kod te djevojčice Karle postoji svjesna namjera da uznemiri i povrijedi Mateju, a to maltretiranje i dalje traje! To spada u tipičan opis maltretiranja – rekla mi je na informativnom razgovoru kad sam joj opširno ispričala što se sve događalo u školi od prvog dana.

– Ali ta djevojčica je ne tuče, možda ju je samo jednom grubo gurnula ili počupala – rekla sam nastojeći razumijeti Karlino ponašanje.

– Ipak je to društveno i verbalno maltretiranje. Isključivanje iz društva je školski primjer društvenog maltretiranja. Ako druga djeca gledaju i ništa ne poduzimaju i ne miješaju se, osoba si uzima maha i još jače maltretira žrtvu jer osjeća da ima podršku. Ponižavanje i izrugivanje je – naravno – verbalno maltretiranje. To je ono što Karla čini vašoj Mateji – objasnila mi je. – Bilo bi dobro kad bih mogla porazgovarati i s njezinim roditeljima – pogledala me suosjećajno. Naravno, to mi je i dalje bilo prilično neugodno i htjela sam to pod svaku cijenu izbjeći. Ostavila sam to kao krajnji izbor. Tada mi se još činilo da ipak stvari nisu toliko strašne i da je Mateja preosjetljiva.

– Ali zašto ostala djeca odobravaju takvo ponašanje!? – nisam mogla ne upitati.

– Zato što se vjerovatno i sama boje da će postati žrtvama takvog maltretiranja. Zato su joj se priklonile Nives i druga djevojčica, Ingrid – objasnila je.

Premda mi je to isprva bilo smiješno, na njezin nagovor počeli smo raditi s glinom i oblikovati rukama. Mateja bi ponekad bijesno stiskala glinu i bacala je na pod, no nije željela govoriti što osjeća i misli. Nije to bilo lako, Mateja se opirala, pa sam odlučila da ona obavi nekoliko razgovora s psihologinjom. Tada je ta ista psihologinja uspjela nagovoriti Mateju da baca tu istu glinu u zid i neka govori što god joj padne na pamet. Isprva je to išlo loše. Mateja se vrlo teško otvarala. Morala sam joj predlagati riječi i pogađati njezine emocije, što doduše nije bilo teško. Uskoro je i sama pronalazila riječi i počela ih glasho izgovarati. Imale smo alat za izbacivanje frustrarcija, no on nam je oduzimao jako puno vremena. Nismo ga uvijek mogle prakticirati zbog brojnih školskih obveza, budući je Mateja tada išla već u četvrti razred.

Jednog popodneva Mateja je došla uplakana kući. Nisam je nikako mogla utješiti ni smiriti.

– Što se dogodilo? – pitala sam zabrinuto, no nije mi odmah odgovorila jer je previše bila uznemirena.

– Karla mi je rekla da sam najružnija curica u razredu. Rekla je da sam obučena jadno i seljački – jedva je uspijela procijediti između jecaja. Zagrlila sam je i pokušala uvjeriti da to nije istina.

Preuzela je ulogu žrtve

– Jednako si lijepa kao i svaka djevojčica u razredu – rekla sam.

– Ali Karla je ljepša. Ona ima dugu plavu kosu i plave oči. I ima jako modernu odjeću – pobunila se.

– To ne znači da se drugima više sviđa – razuvjeravala sam je.

– Nije istina, nju svi vole! – planula je, a ja sam shvatila koliko joj Mateja zavidi. Isto tako s vremenom sam shvatila da Karla uživa reputaciju “princeze” u razredu jer je prije svih djevojčica stasala u djevojku. Bilo je očito da je ušla u pubertet prije ostalih. Usto je imala i bogate roditelje koji su je odgajali pomalo snobovski. Prva je u razredu imala mobitel, služila se računalom i slično. Jednom riječju, dobivala je sve što je poželjela i zbog toga si je dozvoljavala da bude osorna i ohola prema svima ostalima. Djeca kao da su je podigla na pijedestal i odobravala takvo ponašanje. Razrednica je toga bila svjesna, no nije mogla utjecati na to. Trudila im se kroz razgovor svratiti pažnju na druge vrijednosti ali to je bilo sve. Matejina je, pak, pogreška bila što je na sve Karline zajedljive i ružne riječi reagirala veoma burno. Karla je tu naišla na plodno tlo, pa je postajala još bezobraznija prema njoj. Uz to bi joj se još pridružile i Nives i Ingrid koje su, što su starije bivale, birale sve više njezinu stranu. Potpuno bi se priklonile i zajedno s njom ismijavale Mateju.

Pokušala sam ponovno razgovarati s razrednicom, no ona je tu i dalje bila nemoćna.

– Mislim da je tu ključna Matejina reakcija – rekla je ono čega sam i sama bila svjesna. Pruzela je ulogu žrtve od prvog dana i tako obilježila samu sebe. Ipak, morala sam nekako pomoći svom djetetu, nisam mogla gledati kako postaje sve neurotičnija i sve više se zatvara u sebe. Sve to jer nije prihvaćena od jedne razmažene i agresivne djevojčice. Ona svoju agresiju nije pokazivala fizičkim nasiljem, nego je psihički maltretirala djecu. Činilo se da je Mateju uzela na pik jer je ona bila najosjetljivija i najburnije reagirala.

Kako je vrijeme prolazilo krenule su u peti razred i promjenile razrednicu. Nadala sam se da će ova nova imati više sluha za naše probleme, ali prevarila sam se. Kako su mnoge djevojčice ušle u pubertet, počele su se mijenjati i stasati u djevojke. To je još više pogoršalo situaciju. Mateja je bila bucmasta, pa su je i zbog toga uzeli na zub. Govorile su joj da je debela. Ona je bila toliko očajna da je počela izbjegavati jelo. Bila sam izvan sebe od brige jer je moje dijete odbijalo hranu u fazi kada to nije smijela, u razvoju! Izgubila je nekoliko kilograma, na što sam veoma burno reagirala. Odvela sam je ponovno psihologinji koja joj je pokušala objasniti koliko štete može nanijeti svojem tijelu ako bude gladovala. Nije puno pomoglo, svaki dan sam se borila s njom da nešto pojede kako bi mogla funkcionirati. Bojala sam se da ne oboli od anoreksije ili nešto slično.

Mateja ju je udarila

U tom periodu dogodilo se još nešto što je Mateju dotuklo. Na satu tjelesnog odgoja Karla joj je namjerno povukla donji dio trenirke dok je trčala iza nje. Matejina je stražnjica bila svima izložena. Ismijao ju je cijeli razred! To se odigralo u veoma kratkom vremenu, tako da profesorica nije primjetila što je Karla učinila. Dok su se svi smijali, Karla je uživala reputaciju razredne lude koja ih zabavlja. Mateja se jako razijutila nakon toga i po prvi put je uzvratila Karli. Udarila ju je posred lica i to tako da joj je zahvatila nos. Ovoga puta učiteljica je to primjetila, a situaciju je pogršalo to što je Karli krenula krv iz nosa. Karla je bila iznenađena Matejinom reakcijom i prilično burno je reagirala. Napravila je još veću dramu zbog krvavog nosa. Nakon tog nemilog događaja, vrlo brzo sam dobila poziv u školu. Mateja mi je doduše odmah sama priznala što je učinila.

– Što se točno dogodilo? – pitala sam Mateju nakon što sam pročitala i napisanu poruku od razrednice u njezinoj bilježnici.

– Uvijek isto. Karla me ovog puta osramtila i ponizila pred svima. Skinula mi je hlače i svi su me vidjeli golu – uznemireno je govorila. Suze su joj klizile niz lice. Bilo mi je veoma teško i nisam znala kako da je utješim. Moje je dijete toliko patilo zbog te djevojčice, a ja je nisam mogla zaštititi.

– A što si ti učinila? – pitala sam obazrivo.

– Udarila sam je. Nisam je htjela udariti baš toliko jako, ali bila sam bijesna! Prepala sam se kad sam vidjela da joj krv curi iz nosa. Nakon toga svi su me gledali kao da sam čudovište – pogledala je u pod. Iako nisam izgovorila na glas, na neki sam način osjetila odbravanje zbog onog što je učinila. Pomislila sam kako je Karla to i zalsužila jer je već godinama maltretira. Isprva su ta zadirkivanja bila dječja posla, no sad se to pretvorilo u ozbiljan problem. Postalo mi je jasno da ću morati tražiti pomoć dalje od razrednice. Imala sam plan posjetiti ravnateljicu, no prvo sam htjela čuti razrednicu. Ovoga puta došla sam u pratnji supruga Davora koji je već ionako bio nabrušen zbog svega toga. Do tada sam izbjegavala zvati ga na informacije i držala ga po strani, no sada je inzistirao da i on pođe sa mnom.

– Ako vi nešto ne poduzmete, onda ćemo se obratiti ravnateljici – priprijetilo joj je Davor.

– Nije istina da nisam ništa poduzela, svakog dana im trubim kako trebaju poštivati jedni druge – zbunjeno je govorila razrednica. – Vaša je Mateja jako udarila Karlu! – pogledala me optužujuće.

– A jeste li se zapitali zašto ju je udarila? – prasnula sam ljutito.

– Ne postoji dovoljno dobar razlog za fizičko nasilje – pobunila se.

– Karla je pred cijelim razredom ponizila Mateju, skinula joj je gaćice! – ustala sam sa stolice koliko sam silno htijela opravdati svoju kći. Razrednica je ušutjela na trenutak jer očito nije imala pojma što se događalo na satu tjelesnog odgoja. Vidjela je samo kako Mateja udara Karlu i krv na njezinu licu, a pozadina je nije zanimala.

– Zašto Mateja nije rekla što se dogodilo? – pitala je smirenije.

– Bilo joj je neugodno, a i prepala se zbog toga što je učinila – i ja sam se napokon malo smirila.

– Ovo je stvarno postalo previše. Kada se sve to među njima stigne zakuhati, kada se stignu posvađati – uzdahnula je.

– Ne znam točno kada, ali je postalo previše. Moje je dijete silno nesretno! Gotovo svakog dana dolazi kući u suzama – rekla sam unezvjereno. Davor je nijemo kimnuo glavom i složio se sa mnom.

Njen otac je vrlo nezgodan

– Očito se češće događa dok nisu na nastavi, poslije škole – zaključik je. – Meni je žao ali Mateja mora to sama srediti. Možda, nemojte me krivo shvatiti, bi trebala potražiti pomoć psihologa. Njezina je reakcija presnažna – rekla je, a ja sam je gledala u čudu. Mislila sam da ću naići na njezino razumijevanje, no suprotno tome naišla sam na osuđivanje. Kao da je i razrednica bila podložna Karlinom utjecaju. Svi su bili zasljepljeni tom agresivnom i problematičnom djevojčicom. Mogla sam razumijeti i zašto. Kad sam je promatrala na dječjem igralištu činila se plahom i nježnom poput anđela, no istina je bila sasvim drugačija. Tu istinu smo razumijele samo moja kći, suprug i ja.

– Ali ta djevojčica joj svakog dana zagorčava život! – pobunila sam se ignorirajući njezin prijedlog o psihologu. Nisam željela priznati da sam se već posavjetovala i da je Mateja već bila ne nekoliko razgovora. Jer ipak od svega toga nije bilo prevelike koristi, Karla ju je i dalje sustavno maltretirala. Jedino što je Mateja naučila jest to kako da izbaci svoju frustraciju. Isto tako nisam joj željela govoriti o tome da je Mateja izbjegavala hranu i koliko smo se oko toga namučile. Na sreću, to je vrlo brzo prošlo zbog pritiska koji sam vršila na nju. Moglo je završiti puno kobnije da se nisam toliko trudila.

– Slušajte, njezini roditelji su veoma imućni i – kako da kažem – nezgodni ljudi – okolišala je. Upitno smo je pogledali.

– Što to znači? – pitao je Davor.

– Otac je vrlo nezgodan i bojim se da kada čuje da je netko udario Karlu … – zastala je s uplašenom grimasom na licu. Davoru je to bila kap koja je prelila čašu.

– Molim!? Jel’ vi to nas pokušavate ušutkati jer strepite od tih ljudi!? – Davor je bjesno stiskao vilicu.

– Ma ne, ali čini se da gospodin baš nije razuman i dobar – ispričavala se nespretno.

– A mislite da sam ja dobar!? – unio joj se u lice. Ja sam ga uhvatila za nadlakticu kako bi se odmaknuo.

– Ja nisam uopće dobar, ja se samo dobro kontroliram i mogu pokazati to svoje loše lice baš kao i Karlin otac! – procijedio je kroz zube glasno dišući.

– Davore, smiri se – upozorila sam ga, a razrednica je sjela na stolac crvenoga i zajapurenog lica. Uplašila se Davora, mogla sam joj to iščitati na licu. U tom trenu sam zažalila što je došao sa mnom u školu. Nisu nam trebale još veće nevolje od onih koje već imamo.

– Mislim da gubimo vrijeme ovdje, najblje je da se odmah obratimo ravanteljici – rekao je na koncu i izašao glasno zalupivši vratima. Bilo mi je neugodno, te sam u tišini krenula za njim. Razrednica također nije pozdravila.

On ima dosje u policiji

U danima što su uslijedili zavladalo je zatišje, kao da je Karla odustala od maltretiranja Mateje. Pomislila sam da ju je Matejina reakcija navela na to, no bila sam i ovog puta u krivu. Karla se požalila svojim roditeljima zbog udarca i preuzela ulogu nevinašca kako bi ih uvjerila da ona nije učinila ništa loše. Za razliku od nas, oni su se odmah obratili vrhu, samoj ravnateljici. Kad smo mi došli na rzgovor priča joj je već bila poznata.

– Da, njezini roditelji su bili na razgovoru i veoma su ljuti na vašu kći – uzdahnula je.

– A znate li zašto je došlo do udarca? – pita je Davor.

– Nešto sam načula, ali svakako to nije razlog, mislim znate i sami, ne postoji opravdan razlog da se neko dijete udari – obajšanjvala je.

– A opravdava se kad netko sustavno nekoliko godina psihički maltretira vaše dijete? – ironizirao je Davor.

– Do mene takva informacija za sada nije došla, samo onaj krvavi obračun – namjerno je naglasila.

– Ja sam se žalila nekoliko puta mjesečno učiteljici koja je bila sve ovo vrijeme gluha na moje molbe da vam se obrati.

– Izgleda da je došlo do nekakvog nesporazuma – ispričavala se.

– Ne, nije došio do nesporazuma, nego učiteljica nije željela čuti našu stranu. I još uvijek ne želi jer se boji djevojčicinog oca – prekinula sam je pomalo grubo.

– Čujte, otac je pomalo nezgodan …

– Nas to ne žanima. Mi želimo da naše dijete odlazi u školu bez straha. Jel’ vi znate da ja jedva odvučem svoje dijete u školu? Ona plače kad mora ići! Je li to normalno, pitam ja vas!? – rekla sam bijesno. Šutjela je.

– Što biste vi učinili da se radi o vašem djetetu!? – pitala sam pomalo očajnički.

– Ja činim onoliko koliko je u mojoj moći. Pretpostavljam da se većina tih neugodnih situacija dešava poslije nastave – ignorirala je namjerno moje pitanje.

– Mi nećemo stati na ovome – rekao je Davor odlučno.

– Ne znam što bih vam rekla. Taj gospodin se ne kreće baš u najboljem društvu – nervozno je vrtila olovkom u ruci. Shvatila sam da je dobro uplašena, ali ne od nas, već od Karlinog oca.

– Znate, ja ću saznati tko je taj čovjek, imam prijatelja u policiji – rekao je Davor kao da mi čita misli.

– Mislim da je bolje da to ostavite po strani – savjetovala je. Na koncu smo odustali od daljnje rasprave jer ionako nije imala smisla. Davor je učino kako je i rekao. Saznao je da Karlin otac ima dosje u policiji, a uz to, sin mu je nekoliko puta bio priveden zbog preprodaje droge. Bilo je jasno da je jadna Karla iz veoma problematične obitelji. Njezin je ispušni ventil bio maltretiranje.

Iako sam milijun puta čula da su djeca koja maltretiraju drugu djecu iz problematičnih obitelji, nadala sam se da s Karlom nije takav slučaj. Čak su i mame u školi pričale o tome kako joj se roditelji razvode. Dakle, bilo je tu svega i svačega. Nisam o tome govorila Mateji, jer je nisam htijela opterećivati. Isto tako nisam željela da to netko od djece slučajno sazna. Predložila sam Davoru da se nađemo s Karlinim roditeljima i pokušamo im objasniti što se sve događalo tijekom nekoliko godina. Tog popodneva čekao nas je samo otac pred školom. Nervozno je hodao i uvlačio dim cigarete. Kad smo mu se približili podigao je svoj mrki pogled. Ipak je ljubazno pružio ruku i predstavo se. Uvijeno smo počeli govoriti što se sve događalo i o tome zašto je Mateja udarila Karlu. Neko je vrijeme slušao bez riječi.

Ispisali smo je iz škole

– Znate, ja nemam vremena za ovakve gluposti. To su dječja posla, to je sve dio odrastanja. Vaše je dijete previše osjetljivo – konstatirao je.

– Ako vi to ne riješite, obratit ćemo se socijalnoj službi – rekao je Davor odriješito.

– Bolje vam je da ne gurate nos gdje mu nije mjesto jer ću vam zagorčati život – pogledao ga je lednim pogledom.

– Vi nama prijetite? – pitao ga je.

– Možete to i tako nazvati. Osim toga, mislim da ste pretjerali. Vaša je kći dobro ispljuskala moju i ne znam odakle vam uopće pravo da me pozivate na red – odgovorio je sasvim mirno. Očito je to bio njegov način ophođenja, prijetnje i ucijene.

– Žao nam je što ju je tako jako udarila, i Mateji je žao – rekla sam.

– Ne umišljajte si da ju je jako udarila, Karla je inače sklona krvarenju iz nosa – odbrusio je.

Rastali smo se u ne baš prijateljskoj atmosferi, što je bilo i za očekivati. Nadala sam se da će bar spomenuti razgovor svom djetetu i upozoriti je na njezino ponašanje. Bila sam u pravu, no ovoga puta opet je Mateja bila ta koja je snosila posljedice zbog našeg razgovora. Karla ju je pričekala poslije nastave, ovoga puta sama i bez pratnje. Bijesno ju je povukla za kosu i prijetila joj. Rekla joj je da će doći i njezin stariji brat i da će je prebiti jer je “cinkarošica”. Mateja je kao i svaki put došla uplakana iz škole.

Slijedeći dan nismo je mogli natjerati da ode u školu, toliko se prepala. Tada smo Davor i ja odlučili da je najbolje da je ispišemo iz te škole i prebacimo u drugu. Otišla sam već slijedećeg dana i otvoreno ispričala tamošnjoj ravnateljici što se točno događalo tokom godina. Objasnila sam da moje dijete psihički propada i da više ne znam što da učinim. Kad sam joj rekla da bih se obratila socijalnoj službi zbog te problematične obitelji, razuvijerila me argumentirano, objasnivši mi da zbog sporosti sustava ništa neću postići. Rekla je isto tako da sam dobro napravila što sam odlučila da premjestimo Mateju u njihovu školu. Mateja je također to objeručke prihvatila. Ionako je bila odličan učenik od prvog dana, pa joj nastava nije pretstavljala nikakav problem.

Postala je drukčije dijete

Početkom slijedećeg polugodišta već je bila u novoj školi. Kroz samo mjesec dana ona je postala sasvim drugačije dijete. Sprijateljila se s nekoliko djevojčica i više nismo imali problema. Tamo je završila preostala dva razreda i kasnije upisala srednju. Onog dana kad smo odlazili iz prvotne škole razrednica se ispričavala zbog svih neugodnosti. Kasnije sam saznala da je još nekoliko majki priznalo da je Karla pravila probleme i njihovoj djeci. Ne znam kolikih su razmijera ti problemi bili i zašto su te majke svo vrijeme šutjele. Nije moje da im sudim, no ako je makar iole bilo ovako kao s Matejom, onda im strašno zamjeram.

Ravnateljica te prvotne škole isprva nas je pokušala nagovoriti da se Mateja prebaci samo u drugi razred, ali na to nismo htjeli pristati. Bila je svijesna da smo onog dana kad smo ispisali Mateju iz škole, stavili veliku mrlju na njezinu karijeru. Svi su saznali što se događalo, dvije razrednice i ravnateljica, a nisu htjele poduzeti baš ništa. Ubrzo je ta ista ravnateljica otišla u mirovinu i došla je mlađa. Iskreno, ne znam da li je ona što uspijela promjeniti ili je jedostavno čekala dan kada će Karla otići iz škole. Taj dan je ionako bio blizu, a tako je i svima bilo jednostavnije.

Iskreno žalim tu djevojčicu i shvaćam da ima velikih problema. Možda sam pogriješila što se nisam požalila socijalnoj službi, a možda sam ipak ispravno postupila. Svatko od nas ima svoju problemsku priču i teško je znati koja je strana priče ispravna a koja je pogrešna. S vremenom te priče ionako nestanu, zaborave se, a onda dođu nove o kojima treba razmisliti i ispravno ih riješiti. Ova je konačno iza nas.

178420cookie-checkMaltretirali su moju djevojčicuno