Moja je supruga imala dvije obitelji

Sjedim za stolom, u ruci mi čaša. Tisuću misli prolazi mi kroz glavu, a svaka misao kao da ima krunu od trnja i gdje god dotakne poprilično ubode i ostavi bolan trag. Godinama sam živio u zabludi, vjerovao kako sam najsretniji muškarac na svijetu. Hodao sam ponosan, podignute glave, na sva usta hvalio svoju suprugu Emu, vjerovao kako joj nijedna žena nije ravna, kako se ni jedna s njom ni u čemu ne može mjeriti. Kad se danas sjetim svega vidim koliko sam bio naivan, koliko su istinite riječi da je ljubav slijepa, jer ona to uistinu i jest. Vidiš ono što želiš vidjeti, a zanemaruješ sve očite znakove.

Znam, trebao bih biti sretan što je razdoblje laži i prijevara iza mene, ali nekako ne osjećam sreću, već samo sjetu i tugu zbog izgubljenih snova.

Oduvijek sam bio sportski tip. Bavio sam se košarkom, odbojkom, nogometom i plivanjem, ali kako su godine prolazile i ja se od mladića pretvarao u muškarca, sve sam manje imao vremena za bilo koji od tih sportova. Jednog sam jutra sasvim slučajno odlučio trčati uz obližnje jezerce i iznimno mi se svidio taj doživljaj. Počeo sam redovito i svakodnevno trčati neovisno o tome koje je godišnje doba i kakvo je vrijeme. Nekako sam se u tim trenucima osjećao posebno dobro, slobodno, kao da ne postoji ništa što ne bih mogao, ni jedna prepreka koju ne mogu savladati. Tim jutarnjim ritualom kao da bih se rješavao negativne, a nagomilavao pozitivnu energiju. Radostan bih započinjao novi dan i bez problema se hvatao u koštac s izazovima koje je život donosio. Prijatelji su se čudili što sam toliko vidio u jutarnjem trčanju, zadirkivali su me kako zasigurno postoji neka lijepa djevojka koja svakog jutra trči, a zbog koje ja imam volju za istim. Nije tako bilo, barem nije dosta dugo vremena, jer sam uglavnom trčao zorom kada nikoga nije bilo.

Jednog jutra njihove su se pretpostavke počele ostvarivati. Ugledao sam djevojku u crvenoj trenirci, ali bila je na drugoj strani tako da sam zapravo samo vidio njezinu siluetu.

Sretao sam je i idućih desetak jutara, ali ona je očito dolazila prije mene i već bi odmaknula daleko kada sam ja stizao. Sve više me počelo zanimati o kome se zapravo radi, tko je ta koja mi je slična i koju ne smetaju ni kiše, niti vjetrovi. Dotična mi je počela golicati maštu, pa sam jednog jutra navio sat i stigao na odredište ranije, upravo u trenutku kad je i ona stizala.

– Dobro jutro, vi ste stvarno ranoranilac – rekao sam dok sam je gutao očima i napokon imao mogućnost vidjeti je iz blizine. Često sam pomišljao kako bi njezina silueta mogla biti tek optička varka i kako bi se na kraju kad je vidim iz blizine mogao poprilično razočarati. Na svu sreću o razočarenju nije bilo ni govora, zapravo bilo je upravo suprotno. Izgledala je izvrsno, imala je prelijepo lice i oči, te dugu, tamnu kosu.

– Volim jutra. Uvijek se budim prije svitanja. Tako na miru mogu obaviti sve do čega držim i do čega mi je stalo – govorila je dok je polako počinjala trčati. Slijedio sam je.

Njezin lagani trk postajao je sve brži i brži, tako da sam je na kraju jedva slijedio. Bilo je više nego očito da je u izvrsnoj kondiciji. Odgovarala je na moje upite, ali mi je jasno davala do znanja kako uživa u svome miru i trčanju, te da joj pitanja narušavaju spokoj, užitak kojeg želi imati pomirena sa sobom, s aktivnošću kojoj se predala i prirodom koja je okružuje.

Idućih dana dolazio sam gotovo u isto vrijeme, ali sam zamijetio da ona stiže još ranije. Bio mi je to jasan znak kako sam joj dosađivao, te sam se odlučio ponovno trčati u isto vrijeme kako sam i ranije činio. Odavno sam bio svjestan kako nešto ne vrijedi forsirati, a gnjaveći djevojku koja mi se sviđala mogao sam samo biti na gubitku. Iskreno, nekako sam uvijek vjerovao da će se stvari dogoditi ako im je suđeno, a ako nije tada je svaki napor uzaludan i može donijeti jedino razočarenje. Ljepotica mi nije izlazila iz misli i maštanja, a onda jednog jutra vidio sam je kako sjedi na obližnjoj klupčici. Upravo u trenutku kad sam pomislio kako me možda čeka, ona mi je mahnula i jasno pokazivala neka dođem k njoj. Koji bi muškarac mogao odbiti takav poziv? Trčao sam brže nego ikada, onoliko koliko su me noge mogle nositi.

Nisam je više želio gnjaviti

Dobro jutro! Imao sam dojam kako me zovete? – rekao sam čim sam stigao do nje. Osmjehnula se osmijehom koji mi je doslovno obasjao srce. Bila je tako lijepa, tako mila, imala je u sebi ono nešto posebno.

– I bili ste u pravu. Još uvijek smo mladi, možda bismo se mogli prestati ovako formalno oslovljavati? Zovem se Ema – rekla je, a potom prema meni ispružila svoju nježnu ručicu s brižno nalakiranim noktima.

– Ja sam Igor. Slažem se, dosta je bilo formalnosti – odgovarao sam dok sam prihvaćao njezinu ruku. Od dodira te sitne ručice kao da me stresla stmja, ni dan danas ne mogu objasniti što je to što je Emu činilo toliko posebnom, toliko drugačijom od svih ostalih žena koje sam tijekom života upoznao.

– Znaš li možda gdje bih mogla povoljno kupiti novu opremu za trčanje? Neću uskoro u glavni grad, a neophodne su mi nove tenisice. Pomislila sam, možda mi možeš preporučiti neku trgovinu s kvalitetnom, a ne pretjerano skupom robom? – tim je riječima započela razgovor. Naravno, imao sam bezbroj prijedloga, čak sam se ponudio da joj pravim dmštvo tijekom kupnje pod izgovorom da sam i sam upravo planirao uzimati novu opremu.

Prihvatila je prijedlog, te smo se idućeg dana ponovno našli i otišli u kupnju. Nikada ranije nisam uživao boraveći u trgovini, ali tom zgodom bio je pravi užitak gledati kako se naočita djevojka presvlači iz jednog odjevnog predmeta u drugi.

Sve joj je izvrsno pristajalo, a kad smo napokon obavili kupnju, otišli smo u obližnji restoran na večeru. Kako li sam samo uživao u njezinom društvu!

Od te večeri Ema i ja učestalo smo se družili.

U početku smo bili tek prijatelji, ali nakon tri mjeseca izlazaka skupio sam hrabrost, pitao je bi li htjela hodati sa mnom. Pristala je i tako smo postali par. U to sam vrijeme taman odrađivao svoj pripravnički staž, a ona je već radila kao tajnica u privatnom poduzeću. Voljela je svoj posao, stalno mi ponavljala koliko joj isti znači. Kao desna ruka direktora tvrtke često je putovala i to na sve krajeve svijeta. U neku ruku sam joj bio i zavidan, jer sam i sam želio obići sve te svjetske gradove u koje je odlazila, a nisam imao priliku.

Ema je bila potpuno neuhvatljiva

Upoznao sam njezinog direktora, pa je prvobitna ljubomora koju sam osjećao kada bi odlazila na put s njime prilično splasnula. On joj je po godinama mogao biti djed, a njegov, fizički izgled nikako nije bio nešto što je moglo privući naočitu, mladu djevojku poput Eme. Ona se smijala mojoj ljubomori i samo odmahivala rukom.

Što smo duže bili u vezi, to sam na neki način sve više počeo shvaćati kako je Ema doslovno neuhvatljiva. Često je putovala i bez direktora, sama. Ta putovanja postajala su sve češća, a posebno ona koja su vodila preko Atlantika. Kad bih je pitao kako je moguće da samo ona ide na put, odgovarala bi da direktor u nju ima apsolutno povjerenje, te da jedino njoj može povjeriti zadane poslove i sastanke. Nikako mi se to nije sviđalo, a posebno kad su ti boravci postajali sve duži i duži.

Otišla bi u Ameriku, a potom je ne bi bilo gotovo mjesec dana. Vratila bi se u naš gradić, a potom se uskoro ponovno vraćala natrag. Uvjeravala me kako nemam razloga za zabrinutost, te da joj naša ljubav predstavlja sve na svijetu, ali da mora raditi ako želi preživjeti. To sam shvaćao, ali nikako nisam razumio zašto baš uvijek i samo ona ide na put. Sve češće sam joj to spočitavao i doslovno nabijao na nos.

– Igore, direktor je čovjek u godinama. On naprosto fizički ne može izdržati tako daleka putovanja i promjene vremena. On nema djece, a u mene ima puno povjerenje. Znam obavljati sve što je potrebno, dokazala sam se kao izvrsna suradnica i uspješno sklopila brojne poslove. On razmišlja da uskoro postanem partnerica u njegovoj tvrtki, a ako se dodatno dokažem možda bih ga mogla i naslijediti. Shvaćaš li sada o čemu se radi? Od samog početka sam ti govorila koliko mi je posao važan. Nisam jedna od onih žena koje sjede kod kuće i samo čekaju supruga s njegovom plaćom. Navikla sam se boriti za svoj novac. Ako moram biti janje, tada sam janje, a ako moram postati vučicom tada ću i to učiniti samo da sklopim posao koji nam odgovara i koji će nam donijeti financijsku korist. Ne mogu se promijeniti, takva sam kakva sam. Voliš li me, možeš mi pomoći tako da me podržiš. Sve ovo ne radim samo radi sebe – objašnjavala mi je.

– Ema, ako je tako kao što si upravo tvrdila i ako me uistinu voliš, bi li se udala za mene? – otvoreno sam je upitao te večeri prije nego je ponovno krenula na put u Ameriku. Oči su joj zasjale posebnim sjajem.

– Nadala sam se, bit će to prošnja kakvu sam viđala u romantičnim filmovima, ali ako već ne može biti tako, prihvatit ću i ovakav upit. Mislila sam da mi nikada nećeš postaviti to pitanje – osmjehnula se, čvrsto me zagrlila i stala ljubiti. Kako li su samo bili slatki ti njezini poljupci, slađi od svakog voća na svijetu, ukusniji od bilo koje čokolade! Kad bi me dotaknula usnama bio bih na sedmom nebu, u isto vrijeme vidio sunce, mjesec, zvijezde, mliječne staze i galaksije. Bio sam rob njezinih poljubaca, njezinih strasnih dodira.

– Ema, oprosti što sam te večeras ovako zaskočio. Nisam planirao prositi te ovako jeftino, ali toliko mi nedostaješ kada te nema da sam u trenutku ispalio sve što mi je ležalo na srcu. Kad se vratiš iz Amerike, zaprosit ću te onako kao što zaslužuje žena poput tebe. Hvala ti što si pristala. Ne možeš ni zamisliti koliko si me usrećila. Ti si mi sve na svijetu, bez tebe mi ništa ne bi vrijedilo, bez tebe bih bio nitko i ništa. Ti mi životu daješ smisao – zaljubljeno sam lupetao dok me po tko zna koji puta izluđivala svojim prstima.

Idućeg dana Ema je otputovala, a kad se vratila kući odveo sam je na vikend na more u ekskluzivan hotel gdje sam je i zaprosio. Pola godine kasnije smo se vjenčali. Podigao sam kredit za stan, a Ema je imala dovoljno ušteđevine kojom smo mogli lijepo i sa svim novim stvarima opremiti naše bračno gnijezdo. Imala je oko za vizualno i nisam se miješao u uređivanje stana. Kako je što željela, tako je i namjestila. Meni je ionako bila važna jedino ona, a to kako će izgledati unutrašnjost stana bilo mi je sasvim svejedno. Ona je bila ta koja je prostor činila jedinstvenim, a sve ostalo moglo je po meni biti ili od zlata ili od blata – tako mi je svejedno bilo. Emu su silno zavoljeli i moji roditelji. Postala im je poput kćeri koju nikada nisu imali. Mama se oko svega uvijek htjela dogovarati s Emom, a mene kao da i nema, ali to me nije smetalo, jer sam i sam više od ičega držao do Eme i onoga što je ona željela.

Zaprosio sam ju i pristala je

Bio sam zaljubljen, oženjen, pristojno smo zarađivali, lijepo živjeli i zapravo nisam mogao ni željeti ništa više od života. U rijetkim trenucima kada je Ema bila kod kuće bila je izvrsna domaćica. Svako njezino jelo bilo je specijalitet kako ukusnom tako i izgledom. Bila je iznimno uredna, držala do besprijekorne čistoće našeg doma. Kada ne bi osobno stigla pospremati ili kuhati, Ema bi često doma dovela gospođu koju bi ona plaćala, a koja je onda radila po kući. Nisam se bunio. Bio sam svjestan kako se poslovna žena poput moje supruge ne može razapeti i ne može sve stići. Njezin dan je također trajao samo dvadeset i četiri sata i nije mogla obavljati više poslova od onih kojima se posvećivala. Posebno mi se sviđalo što je prošlo više od godinu i pol dana, a ona nikako nije odlazila u Ameriku. Nadao sam se, sada kad zajedno živimo, prorijedit će putovanja, a stvarno je tako i djelovalo. U trenutku kad sam se najmanje nadao, najavila mi je ponovno putovanje.

– Ema, tako sam tužan što moraš ići. Planirao sam iznenađenje za tebe, uplatio sam nam putovanje u Pariz. Želio sam da zajedno doživimo grad ljubavi – istinski sam bio razočaran viješću da opet mora otići.

– Žao mi je, ali i sam znaš kakav mi je posao. Ne postoji mogućnost odgode putovanja – rekla mi je. Bio sam prisiljen otkazati putovanje, a na svu sreću moj prijatelj je prihvatio moju rezerviranu ponudu i dao mi novac kojeg sam već bio uplatio tako da mi osim plana nije propalo ništa drugo. Tom se zgodom u Americi trebala zadržati dva tjedna, ali je ostala preko četrdeset dana. Za vrijeme boravka ondje javila mi se samo dva puta. Nije odgovarala na pozive, na e-mailove, na poruke. Bio sam izvan sebe od zabrinutosti, ali kad sam je napokon ugledao u zračnoj luci, odahnuo sam. Spočitnuo sam joj nejavljanje, ali ona se opravdala brojnim obvezama, rastrganošću na sve strane i umorom. Nisam gnjavio nego uživao u njezinoj blizini sve dok mi nakon samo nekoliko tjedana nije najavila ponovno putovanje. Eh, to saznanje me izludilo.

– Ema, imam još dosta dana godišnjeg odmora, a mogao bih lako uzeti još i koji slobodan dan bude li potrebe. Rado bih pošao s tobom. Nikada nisam bio u Americi, a ti si ondje kao doma. Što misliš da idem s tobom na taj put? – pitao sam.

– Sa mnom? A, kako bi to ti išao sa mnom? Misliš li da direktoru mogu lako i jednostavno opravdati taj trošak putovanja? Uostalom, nisam takva osoba koja bi radila nešto u svoju korist, a na tuđi račun – pravdala se.

– Draga, pogrešno si shvatila. Nisam ni mislio putovati na račun tvrtke u kojoj radiš. Karta i ne košta cijelo bogatstvo, a imamo i nešto ušteđevine. Nismo išli na medeni mjesec, pa bismo ga možda sada mogli imati. Ti ćeš na miru obavljati sve što je potrebno, a ja ću te kao svaki vjeran i pravi muž čekati kad se vratiš.

Draga, mogu li s tobom u Ameriku?

Ne lupetaj gluposti! Kad sam ondje ne znam što bih prije. Ako nisam na sastanku, tada radim pripreme za iste ili spavam. Ti se tu nikako ne uklapaš i plaćanje takvog puta za tebe bio bi nam ogroman, bezvezan i nepotreban trošak. Mladi smo, imat ćemo slobodnog vremena, a sada dok imamo dobre poslove i mogućnosti za zaradu, valja iskoristiti svaki trenutak i poslovnu ponudu. Nemoj da uvijek moram ponavljati jedno te isto. Umaraš me s tim svojim blesavim pitanjima i prijedlozima – odbrusila je.

Nisam se dao, uporno sam zahtijevao da me povede na putovanje, ali ona je svejednako odbijala. Na kraju je nenajavljeno otputovala tri dana ranije nego što mi je rekla da će otići.

Poludio sam i nazvao njezinog direktora.

– Gospodine Ivo, oprostite što vas zovem, ali silno sam zabrinut zbog Eminih učestalih putovanja. Znate i sami kako je to, ona je udana žena. Ne postoji li netko drugi koga biste mogli poslati na put umjesto nje? Silno se brinem svaki puta kad ode, a rado bih da radimo i na proširenju obitelji, međutim to je uistinu nemoguće dok mora tako učestalo putovati. Je li upravo ona jedina koja može obaviti sve te poslove? Ne postoji li baš nitko tko bi je barem s vremena na vrijeme mogao zamijeniti? – upitao sam ga.

– Igore, drago mi je što te čujem, ali iskreno govoreći nemam pojma o čemu ti to. Ema ovdje ne radi gotovo tri godine. Ne sjećam se kada sam je zadnji puta vidio – odgovorio mi je Ivo.

Telefonska slušalica doslovno mi je ispala iz ruku. Jedva sam se pribrao, podigao je, ispričao mu se i slagao neku bijednu ispriku kako bih barem malo pokušao skriti vlastiti šok. Nakon što me Ivo saslušao, ponovio mi je da ne zna gdje Ema radi, te da nije informiran što se događa u njezinom životu, kamo odlazi, gdje i s kime bude. Nakon tog razgovora u trenutku se srušio sav moj svijet. Nisam znao gdje mi supruga radi, kamo je otišla i s kime provodi vrijeme, ali ništa od toga nije me toliko izjedalo kao pomisao da je otišla k drugom muškarcu. Kad sam malo sredio misli, nazvao sam je, ali telefon je bio isključen. Danima sam je bezuspješno pokušavao kontaktirati, ali svaki napor rezultirao je jednakim neuspjehom. Bio sam izgubljen, užasnut, zabrinut. Bilo je trenutaka kada sam mislio kako ću je poslati k vragu i pobacati van sve njezine stvari, ali onda bi se u meni budio onaj dio koji je doslovno ljubio svaku stopu tla po kojem je hodala. Uvjeravao bih sebe kako se sigurno radi o nekoj čudnoj šali, zabuni, kako sve što je Ivo rekao zapravo ne može biti istina. Otvarao sam ormare i ladice u kojima je Ema držala svoje stvari, tražio bilo kakav znak koji bi mi pokazao što se to događa u njezinom životu, preturao po džepovima hlača i sakoa, ali nisam pronašao ništa neobično, ništa što mi nije bilo poznato. Nikada u životu nisam bio izgubljeniji. Doslovno mi je bilo kao da se izmiče tlo ispod mojih nogu i samo sam čekao trenutak kad ću pasti, udariti glavom i više se nikada ne podići.

Ema se, bez da se prethodno javila, jedne večeri pojavila u našem stanu. Poskočio sam od iznenađenja kad sam je ugledao. Prvobitan nagon bio je primiti je u naručje, ali onda sam se prisjetio svega kroz što sam prošao dok je nije bilo. Odložila je svoje stvari, pogledala me, hladno pozdravila, pošla u kuhinju i skuhala si kavu.

– Ženo draga, bi li mi napokon objasnila što se događa? Gdje si bila? S kime si bila ? – stao sam redati ta i slična pitanja kad se smjestila u naslonjač sa šalicom kave u ruci. Dugo me gledala bez ijedne, jedine riječi.

– Igore, postaješ poput starca: naporan, zajedljiv, čangrizav. Nimalo mi se ne sviđaju te osobine. Na način koji si se upravo postavio prema meni reklo bi se da si ti moj gazda, a ja tvoj rob, te da sam ti dužna ispričavati se zbog svega što sam učinila. Dragi moj, ako ne promijeniš stav, ti i ja više nemamo zajedno što tražiti. Nikada nisam, a neću ni biti mila i draga kućanica koja će ispred štednjaka stajati s pregačom oko vrata i samo čekati na tvoj povratak doma.

Tlo mi se izmaknulo ispod nogu

Bila sam gdje sam bila potrebna, radila što je bilo neophodno i to je sasvim dostatno za tvoje saznanje. Ostalo su tek pojedinosti koje nisu vrijedne spomena – odvratila je.

– Tvoje laži nisu vrijedne spomena? To što ne znam gdje radiš, kamo i gdje odlaziš nije vrijedno objašnjavanja? Shvaćaš li, Ema, kakvu sam budalu napravio i od tebe, a ne samo od samoga sebe? Zvao sam Ivu, a on mi je objasnio kako godinama ne radiš kod njega. Ni to nije vrijedno spomena? Što si? Tko si? Čime se baviš? Zoveš li se uopće Ema? Ako me ne želiš za supruga, zašto si još sa mnom? Zašto ne odeš na put bez povratka? Što je to što te još uvijek drži da se ovamo vraćaš? – urlao sam sav van sebe.

Ni na jedan upit nije dala odgovor, samo je srkala kavu i promatrala me. Što sam više urlao i bio nervozniji, ona se činila sve smirenijom. Toliko me izludjela da sam u jednom trenutku skočio i dohvatio je za ruke.

– Sad ćeš me i fizički zlostavljati? Slobodno, samo me udari, barem ću imati fizički dokaz tvojih postupaka.

Slušao sam te njezine riječi u čudu i ispustio je istog trena. Nikada joj ne bih nanio nikakvo zlo, volio sam je svim srcem, svom dušom, čitavim svojim bićem, ali sve što se događalo izbacilo me iz takta.

Pokušavao sam se smiriti, lijepo sve objasniti, preklinjao objašnjenje. Šutjela je kao zalivena. Što god da sam rekao nije je potaknulo na odgovor. Na kraju sam odustao, legao u sobu koju smo imali za goste, a tu i prenoćio. Isto je bilo i narednih dana. Pokušavao sam je slijediti, činiti bezbroj ludosti kako bih, kad mi već nije htjela osobno odgovoriti, barem nešto saznao, ali sve je bilo uzalud. Ema tih dana nije odlazila nikamo na posao. Odlazila bi tek u banku, trgovine, poštu. Nije činila ništa sumnjivo, ali ja sam slutio kako se nešto događa. Jedini je problem što nikako nisam uspijevao saznati što.

Imao sam posao, nisam mogao bdjeti non-stop nad njom, a niti nad onim što čini. Svi su na poslu primijetili da se nešto događa sa mnom, ali nikom nisam otkrivao kakvi su problemi koji me muče, pa čak ni roditeljima, a ni najbližim prijateljima. Svoj jad i tugu nosio sam usamljen, sklapao ruke i preklinjao Boga neka se vrate ona vremena kad smo bili sretni.

Kad sam se tog dana vratio s posla na stolu me dočekala Emina pomka. U njoj je stajalo da je ponovno otputovala u Ameriku, te da ne zna kada će se vratiti. Nije bilo kontakt broja, adrese, baš ničega kako bih je mogao kontaktirati. Nije mi preostalo ništa drugo nego čekati i čekati, svima lagati kako mi je supruga ponovno na putu, glumiti muža koji ju nestrpljivo očekuje.

Nije bilo broja, adrese, baš ničega …

Jednog dana po povratku s posla zatekao sam u poštanskom sandučiću bijelu omotnicu koja je imala žig iz SAD-a. Drhtavim rukama sam je otvorio. Bilo je to njezino pismo.

“Dragi Igore, nekako sam se nadala kako će sve drugačije ispasti. Mislila sam, ljubav prema tebi bit će dovoljna da me zauvijek odmakne od čovjeka koji nije za mene. Nažalost, to se nije dogodilo, naime ja ovdje imam obitelj. Imam sina kojeg sam rodila kao maloljetnica. On živi sa svojim ocem, s kojim ja doduše nisam u braku, ali smo dugi niz godina u vezi. On nije nimalo nalik tebi i nije mu stalo do mene. Kad sam mu rekla da sam u drugom stanju, poveo me sa sobom ovamo i priznao dijete, ali mene nije želio za suprugu. On je imućan i ugledan poslovni čovjek. Znatno je stariji od mene, a naš sin bit će danas-sutra njegov jedini nasljednik. Dopušta da živim s njima u kući, jer je svjestan koliko me sin voli. On mi daje određenu novčanu svotu svakog mjeseca kao uzdržavanje, a ne bi mogao biti bolji otac nego što je. Odnos prema meni sasvim je druga priča. Posegne za mnom kad želi, a u svoju kuću, neovisno jesam li ovdje ili ne, dovodi koga god poželi. Ja sam mu bila i jesam tek jedna u nizu igračaka, s jedinom razlikom što sam mu rodila nasljednika. On ne zna što je ljubav prema ženi niti je može ijednoj pružiti. Pokušala sam biti daleko od svog sina, ali naprosto ne mogu. Moje majčinsko srce umire od brige i čežnje kada mu nisam blizu. Zaljubljenost u tim ranim, još dječjim godinama zapravo je na neki način stavila pečat ostatku mog života.

Ti si poseban čovjek. Tvoja je ljubav svetinja. Žao mi je što nisam bila žena koja te je dostojna. Pokušavala sam živjeti na obje strane, ali naprosto to nije moguće. On nikada neće dopustiti da u Hrvatsku dovedem našeg sina, a ja bez njega više ne mogu. Znam, nisam bila niti sam pravedna prema tebi. Zadnji puta kad sam bila u stanu željela sam ti sve reći, sve priznati, ali nisam imala snage. Oprosti mi što nisam žena kakvu zaslužuješ. Nikada nisam niti ću biti vrijedna ljubavi divnog muškarca kakav si ti. Pristat ću na razvod braka, na sve što želiš i neću ti više praviti nikakve probleme. Oprosti mi, molim te preklinjem te” – stajalo je u Eminom pismu.

Ni dan-danas mi nije jasno kako tada nisam pao u nesvijest. Cijeli stan okretao se oko mene. Moja supruga osim naše, imala je i još jednu obitelj, obitelj u kojoj je bila majka. Plakao sam, jecao, urlao iz sveg glasa. Popio sam sav alkohol kojeg smo imali u stanu, povraćao, pio i trijeznio se. Kad sam desetak dana kasnije koliko-toliko posložio sve događaje u svojoj glavi, odlučio sam kako neću odmah podnijeti razvod braka. Ni sam ne znam zašto, ali nekako sam imao osjećaj kako će se Ema vratiti. Upravo tako je i bilo. Njezini iznenadni odlasci i dolasci zapravo su postali sasvim normalno stanje u našem braku.

Kad sam se tog popodneva vratio kući s posla, još dok sam otključavao vrata stana, osjetio sam miris hrane. Pored štednjaka, lijepa i dotjerana, stajala je moja supmga. Srce u grudima mi je titralo kao ludo.

– Igore, opet sam došla. Vrijeme je da napokon otvorimo sve karte – rekla je kad me ugledala. Te si karte odavno trebala posložiti na stol. Vjerovao sam ti slijepo. Ti si mi bila alfa i omega, početak i kraj. Cijeli život vrtio mi se oko tebe i nastojanja da te učinim sretnom ženom. Pristajao sam na to da čekam s proširenjem obitelji, a sada mi je jasno zašto si to željela. Zašto mi sve to nisi povjerila kad smo počeli hodati? Zar si mislila da bi moja ljubav prema tebi bila manja samo zato što si pogriješila kao maloljetnica?

– Toliko puta sam ti htjela reći, toliko puta su mi te riječi bile na rubu usana, ali nekako nikada nisu htjele preko njih. Bojala sam se, ostavit ćeš me i nećeš moći podnijeti činjenicu da imam dijete s drugim. Uvijek sam odgađala trenutak priznanja i naprosto se sve dogodilo ovako na pogrešan način – priznala je.

Odnijela je samo svoje stvari

Raspitivao sam se okolo o tebi. Čudo je kako nitko nije imao pojma da imaš drugu obitelj – rekao sam.

– Nitko osim mojih roditelja ne zna da imam dijete, a ni da sam bila trudna, da sam obiteljska sramota i o tome se u našoj kući nikada nije glasno govorilo. John me primio k sebi kad sam ostala u drugom stanju. Ondje sam izvanredno završila srednju školu. Moj Patrick, sin, oduvijek je imao dadilju. Nadala sam se, odnos sa Johnom će se popraviti i s vremenom će me oženiti. Prevarila sam se.

Nikada mu nisam bila jedna i jedina, tek jedna u nizu. Budem ondje dokle mogu izdržati, a onda se vratim ovamo. Moj sin je siguran i osiguran. Osim što njegov otac i ja ne živimo u obiteljskoj idili, on ima sve ostalo. Ti si mi pokazao kako i muškarci znaju voljeti, te koliko snažna može biti ljubav. Zauvijek ću se kajati što sam te iznevjerila, sanjati kako ćeš mi jednog dana moći oprostiti svu bol koju sam ti nanijela – govorila je kroz suze.

U jednom trenutku ispružio sam ruke prema njoj. Moje tijelo, moje usne još uvijek su bile žedne njezinih, ali tada me poput bumeranga udarila gorka istina, sve ono što sam zbog nje prošao. Da je stvari u samom početku postavila drugačije, tada bih sasvim sigurno prihvatio činjenicu da je majka, ali brojne laži uništile su sve što smo mogli imati. Jasno sam joj dao do znanja kako je našem braku došao kraj.

Ema nakon razvoda nije željela ništa od zajedničke imovine. Odnijela je sa sobom samo svoje osobne stvari. Poželjela mi je sretan život i ženu koja će znati cijeniti ono što predstavljam. I ja sam njoj poželio puno sreće, a siguran sam kako će joj biti i potrebna. Bez obzira što smo se službeno rastali, što u stanu više nema ništa njezino osim jednih papuča, nekako me još uvijek sve podsjeća na nju. Ako pogledam u kuhinju, nekako je još uvijek mogu vidjeti kako kuha, gotovo kao da mogu ćutjeti i mirise. Pogledam li u kupaonicu kao da još mogu čuti zvuk vode dok se tušira i vidjeti njezinu siluetu iza zamagljenih vrata tuša. U spavaćoj sobi bez nje je i dalje praznina, ali ništa ne može nadmašiti prazninu i pustoš u mome srcu. Kažu ljudi, vrijeme liječi sve rane, te se iskreno nadam kako će i u mome slučaju.

Nedavno sam na poslu dobio novu kolegicu s kojom sam izašao nekoliko puta. Draga je i simpatična, ali više se nikamo neću žuriti, dobro ću je upoznati, pa možda i meni prst sudbine napokon dodijeli ženu s kojom ću biti sretan i kojoj će biti dovoljna obitelj sa mnom i ono što joj osobno mogu pružiti.

224000cookie-checkMoja je supruga imala dvije obiteljino