Moja učenica u porno filmu

Lezba, lezbača, muškarača… Ne mogu ni nabrojati sve etikete koje su mi ljudi godinama kačili. Čak i oni koji su se predstavljali kao bliski prijatelji, znali su po meni oplesti misleći da njihove riječi neće doći do mene. Jednom ili dvaput pitala sam ih što im je trebalo da mnome ispiraju usta, ali nakon ispričavanja koja su više podsjećala na optužbe tipa: “Što ti pada na pamet?!… Nikada ne bih!… Znaš da se na mene uvijek možeš osloniti! … Pogrešno su te informirali!” odustala sam od traganja za iskrenim odgovorom. Prijatelji… Kako je ta riječ čudno zvučala kada sam je ja izgovarala. Pogotovo zato što sam znala da ih nemam.

Kada sam tridesetu prevalila neudata, mada to u današnje vrijeme nije pretjerano neobično, etiketiranje je postalo sofisticiranije. Od lezbače sam postala usidjelica i polovnjača, ali trudila sam se sve to ignorirati. Želja da nosim garderobu koja mi se sviđa, a ne podrazumijeva vrtoglavo visoke potpetice, dekolte i minicu, bila je jača od šaputanja koja sam slušala iza svojih leđa. Tko zna? Možda bih danas ležala na nekoj psihijatrijskoj klinici da sam se obazirala na svačiji komentar. Roditelji mi nikada nisu zamjerali što sam takva kakva jesam – svojeglava i modno neosviještena – a njihovo mišljenje oduvijek mi je bilo najvažnije. Ne pamtim da mi je tijekom školovanja ijedan profesor zamjerio to što nisam pratila modne trendove. Štoviše, dobila sam dojam da sam im se sviđala jer sam bila neobična djevojka koja se nije utopila u mnoštvu; nisam štreberski podizala ruku niti sam im se umiljavala, a opet sam ih znala iznenaditi znanjem.

To znanje kasnije mi je pomoglo da se upišem na fakultet koji sam oduvijek željela i utjecalo je na mene tako da ne ovisim o tuđim komentarima. Ipak, škola u kojoj sam počela predavati francuski nije tolerirala dolaženje na posao u trapericama i tenisicama. Malo sam se snebivala dok napokon nisam ušla u štos. Po uzoru na neke koji su od sela do grada dolazili u tenisicama preobuvajući se potom u otmjene cipele, i sama sam pribjegla sličnoj varijanti. Na posao sam dolazila pola sata ranije kako bih se presvukla i, po pravilima odjevena, ulazila u svoj kabinet u kojem su me čekali stariji osnovci.

Djeca k’o djeca. Komentirala su sve što su primijetila, ne trudeći se prikriti radoznalost u vezi s činjenicom da sam još uvijek neudata i da nemam djecu. Znala sam kako bi im više odgovaralo da su gubili sate zbog moga trudničkog ili porodiljnog bolovanja, ali tu im nisam mogla pomoći. Napokon, da sam naišla na nekoga normalnog, na nekoga s kim sam se mogla i šutke razumjeti, sigurno bih ušla u bračnu ili izvanbračnu zajednicu i možda poželjela roditi dijete. Ali nisam i, što se gubljenja nastave tiče, učenici su imali malo koristi od mene.

Duže od osam godina radila sam bez ikakvih problema u istoj školi s generacijama koje su kroz nju prodefilirale. Imala sam svoj sistem rada koji je podrazumijevao red druženja, red ozbiljnog rada. U svakom razredu bio je poneko kome to nije odgovaralo, ali nikada nije bilo ozbiljnijih ispada. Čak i kada sam nekolicinu njih srušila na popravni, stoički su podnijeli “poraz”. U ljetnom roku sa zadovoljstvom sam im podijelila trojke jer mi je više od savladanih glagola značilo to što su shvatili ozbiljnost situacije i posljedice svog nezalaganja.

Međutim, od kada je generacija te godine prešla u starije razrede, činilo mi se da smo moje kolege i ja potpisali kolektivni ugovor kojim prihvaćamo kidanje živaca. U klupama su sjedila nezainteresirana djeca, najčešće zabludjelih pogleda i noseva prikucanih uz mobilne telefone. Opominjala sam ih na to da se koncentriraju, pokušala sve kako bi ih nagovorila da se zbroje i počnu učiti, sazivala roditeljske sastanke, ali nije vrijedilo. Do kraja njihova šetog razreda nastavničko vijeće poklanjalo im je dvojke.

– Na što bi to, molim vas, sličilo da nam cijela generacija ponavlja razred? Kakvu bi sliku o našoj školi stekla javnost? Nemoguće je da baš nijedno dijete ne zna barem za dvojku. Kolege, i vaš kredibilitet bit će doveden u pitanje ako toj djeci ne pomognemo da pređu u viši razred. Na kraju krajeva, netko drugi će se baviti njima kada izađu iz ove škole. Nemojte da našom zaslugom ostanu ovdje duže nego što moraju. Ne znate koliko mi je teško svakodnevno se obračunavati s roditeljima koji u redovima stoje ispred moje kancelarije -nemoćno je govorila direktorica na sastanku koji je sazvala pred kraj školske godine.

Iako nevoljno, jednoglasno smo odlučili izići u susret njenim zahtjevima. Podijelili smo dvojke. Nezainteresirani šestaši prošli su godinu s prosjekom dovoljan, i svi su bili zadovoljni. Bar do narednog prvog rujna kada je u klupe sjela ista generacija. Pubertet ih je tijekom praznika već dobro prodrmao.

Znala sam da neće biti lako ni njima ni nama, ali sam računala na uključivanje roditelja u odgoj vlastite djece. Kako mi matematika nikada nije bila jača strana, nije neobično to što sam se i tada preračuna-la. Ne da se roditelji nisu uključili, nego sam stekla dojam kako su potpuno digli ruke od svoje djece prepuštajući ih nama, profesorima i nastavnicima.

Mjesec dana sam od svakog sata gubila po petnaest minuta kako bih upisala sve koji su markirali. Od razreda koji je brojao trideset đaka, na kontrolnom ili pismenom nisam uspjela nabrojati više od desetak. Ipak, kada su konačno došli na sat, kako bih nadoknadila ocjenjivanje, davala sam im da rade baš ono što su mislili da će, uz nekoliko neopravdanih, zaobići. Jedinice su pljuštale kao kiša, ali nisam primjećivala da se bilo tko živcira zbog toga. Ako su o nečemu razmišljali, to sigurno nije bila škola. Nekoliko puta skrenula sam pažnju direktorici na činjenicu da s djecom ne mogu izaći na kraj, ali me je samo nemoćno gledala.

Do kraja prvog polugodišta rezultat je bio očekivano poražavajući. Kao pedagogu i čovjeku bilo mi je krivo što ne mogu doprijeti do te djece. Već sam hvatala sebe kako se ježim pred ulazak u kabinet za strane jezike. Željela sam se okrenuti, vratiti dnevnik u zbornicu i zbrisati što dalje. Kada sam to razmišljanje podijelila s jednom kolegicom, ovako me je posavjetovala:

– Draga, zar misliš da i sama nisam na to pomišljala? Ipak, ne vrijedi. Kada se ne nerviraju njihovi očevi i majke, nemoj ni ti. Vjeruj mi, otkad sam sebi rekla da ovdje dolazim samo zato da zaradim plaću, o djeci više ne razmišljam kao o propalim slučajevima. Ionako ćemo im na kraju godine podijeliti dvojke, a da ih svakog časa molim da zagriju stolicu, ne pada mi na pamet. Savjetujem ti da se ne obazireš.

Željela sam je poslušati. Ponavljala sam sebi kako su to tuđa djeca pa ne trebam brinuti o njima. Nekako sam povjerovala u to i početkom drugog polugodišta lakše sam podnosila satove s tom djecom. Otprilike tjedan dana… Toliko je je trajalo zatišje pred buru koja je počela glasnim smijehom nekolicine dječaka.

Nisu ni primijetili da sjedim u kabinetu čitavih deset minuta dok sam ih gledala kako razmjenjuju SMS-ove i poruke preko fejsa.

Napokon, shvativši da neće odložiti svoje igračke, triput sam tresnula dnevnikom po katedri. Umirili su se samo na tren da bi sekundu kasnije nastavili žamoriti. Priznajem, živci su me izdali kada sam najbližem đaku otela telefon.

– Što vam je?! Zašto ste mi uzeli mobitel?! – vikao je Krunoslav titajućim glasom.

– Vratit ću ti ga, ne boj se. Krajnje je vrijeme da vidim što je toliko smiješno pa da se i ja nasmijem – rekla sam kopajući po pristiglim porukama.

A onda sam zamalo pala u nesvijest. Bio je to video snimljen u toaletu: jedna djevojčica iz tog razreda klečala je i oralno zadovoljavala petoricu dječaka… Toliko sam ih na snimci uspjela prebrojiti. Nisam razmišljala o tome je li sve što se tamo dešavalo bilo dobrovoljno ili pod prisilom. Kao metak sam odjurila u direktoričinu kancelariju. Predala sam joj Krunin mobitel i rekla:

– Ovo morate pogledati!

– Što se dogodilo? – upitala je iznenađeno.

– Pogledajte snimak i sve će vam biti jasno. Brinete o lošoj slici i našem kredibilitetu, a s druge strane dopuštamo da ovakav dvominutni, eksplicitni film o našoj djeci kruži internetom.

– Što to pričate?!

– Pritisnite “play” i sve će vam biti jasno.

Gledala sam kako joj se lice pretvara u semafor. Nepomično je sjedila u stolici ne ispuštajući telefon iz ruke, a onda je upitala gdje je djevojčica sa snimke.

– Ne znam. Na mom satu nije.

– Otkuda vam ovo?

– Otela sam mobitel učeniku iz klupe. Smijao se zajedno sa ostalima dok sam im pokušavala pokazati da sam prisutna…

– Što je vama?! – dreknula je moja direktorica. – Ne možete djetetu oteti telefon! Samo nam nedostaje još tužba za krađu!

– Zaboravite krađu. Pogledajte snimku još jednom. Da sam na mjestu roditelja ove djevojčice, nekome bih glavu otkinula! – prosiktala sam.

– Ali niste! – i dalje je vikala. – Očigledno je snimka stara. Koliko vidm, ona se nije bunila, a nitko od roditelja nije se oglasio u vezi s ovim. Idite na sat, ispričajte se učeniku i vratite mu telefon. Ne dižite buku više. Oni će otići iz ove škole…

Zgrabila sam mobilni telefon i vratila se u kabinet. Sjela sam za katedru i pogledala Krunoslava koji se nakesio. Predala sam mu telefon bez komentara, a onda se opet začuo kolektivni smijeh.

Istina je da sam odrastala u drugačijim, sretnijim vremenima. No bez obzira na moje djetinjstvo, godine školovanja i stalnu potrebu da razumijem nove generacije, snimka na đačkom telefonu potpuno me je izbacila iz takta. Do kraja radnog dana tijelo mi je podrhtavalo od nemoći, a iz misli nikako nisam mogla izbaciti učenicu, glavnu protagonistkinju kratkog porno filma.

Kada prvi sljedeći put dođe na moj sat, mislila sam, pozvat ću je kako bih joj objasnila kakve mjere ona i njezini roditelji mogu poduzeti protiv divljaka koji su je natjerali na taj skandalozni čin. Pretpostavljala sam da neće u skorije vrijeme doći u školu, pogotovo zato što je snimka završila na nekoj društvenoj mreži. I opet se ispostavilo da sam loše procijenila situaciju: već narednog tjedna djevojčica je najnormalnije sjedila u pretposljednjoj klupi do prozora. Pričala je s prijateljicom iz klupe ne ispuštajući iz ruke mobitel.

Priznajem, jedva sam održala sat. Nisam pričekala ni kraj sata kako bih zamolila djevojčicu sa snimke da ostane u kabinetu minutu tijekom malog odmora. Nije bila oduševljena, ali je pričekala da njeni prijatelji izađu iz učionice.

Biranim riječima pokušala sam da joj reći da sam vidjela snimku i kako bi bilo dobro da njeni roditelji angažiraju odvjetnika.

– S obzirom na to da si maloljetna- rekla sam – moraju oni umjesto tebe podnijeti tužbu protiv huligana.

Zamahnula je glavom, kosu prebacila s jedne na drugu stranu i, zagledavši mi se u oči, upitala:

– Što hoćete od mene?

– Hoću ti reći da se trebaš boriti za sebe. To što su te natjerali da učiniš u toaletu kažnjivo je po svim zakonima koje poznajem. Ali se bojim da, ako ne prijaviš taj slučaj, nitko neće biti kažnjen.

– Znate što… Jasno mi je da ste vi ljubomorni na mene i moju popularnost, ali ja vam tu ne mogu pomoći – rekla je hladno.

– Dijete, o čemu to pričaš? – bila sam šokirana.

– Pričam onako kako jest. Mislite da nitko od nas ne zna kakvi dolazite u školu i kakvi iz nje izlazite? Svima nam je jasno da ste lezbača, pa vam sve smeta. Žao mi je što ne znate zavesti muškarca, ali nemate se pravo miješati u moj život. Ono što radim, radim zato što mi se sviđa i gotovo! – podigla je nos.

– Dijete, saberi se. Za tvoje dobro kažem ti da se promijeniš…

– Pa da budem kao vi, je li?

– Ne trebaš biti kao ja, ali nije normalno da u trinaestoj godini radiš takve stvari…

– A što vi znate što je normalno? Da pratite trendove, dosad biste imali nekoga. Ja za sebe barem mogu reći da sam “strejt”, ne volim žene nego muškarce, a za vas nisam sigurna! – rekla je prkosno i izletjela iz kabineta.

Bila sam paralizirana. Da me ne shvatite pogrešno, nisam bila uvrijeđena njenom izjavom, ali me je logika kojom se vodila sasvim izbezumila. Možda nisam pratila trendove, ali nisam mogla povjerovati u to da je djevojčica od trinaest godina izabrala postati popularna na najgori mogući način. Nemoćna da izađem iz kabineta, naredni sat dočekala sam glave zabijene u šake. Srećom, došli su petaši koji su pokazivali veći interes za gradivo nego za poruke i video snimke.

Napokon, kada se završio taj radni dan, presvukla sam se u svoju uobičajenu garderobu i izašla iz škole. Shvativši kako je šetnja najbolji lijek za moje načete živce, pješke sam pošla kući. Disala sam duboko, pokušavajući time rastjerati ludilo tog dana.

Već sam bila na pola puta kada sam iza sebe čula povike:

– Eno je! Lezbača! – cičao je dobro poznati ženski vokal.

– Tko zna zašto te je zadržala na odmoru? Možda je htjela da i nju obradiš kada je vidjela kako to dobro radiš! – javio se muški glas.

– Fuj! ‘Alo, lopato, nisu svi kao ti! Još nisi imala frajera i zato ti sve smeta!

– Što tražiš u školi?! Bolje idi u neki samostan!

Te i slične “parole” pratile su me do kuće. Mislila sam kako ću iskočiti iz vlastite kože. Iznervirala me je ta blesava, neodgojena dječurlija, kao da mi sve ono što se događalo u školi nije bilo dovoljno.

Stigavši kući, nemoćno sam odložila svoju “školsku uniformu” i zavalila se u fotelju. Roditelji su primijetili da sam neraspoložena.

– Da nisi otkaz dobila? Je li ti dobro? Što se desilo? – zasula me je majka pitanjima.

– Pustite me da predahnem – rekla sam.

– Je li te netko od kolega uvrijedio? Možda je direktorica nešto rekla? Hoćeš li da zamolimo nekoga da se založi za tebe? – inzistirala je moja majka.

– Ništa loše nisam napravila, nisam se svađala ni s kolegama ni s direktoricom. Bolje da vam ne pričam o tome što me je iznerviralo.

– Nama možeš sve reći – javio se tata.

Mogu li, pitala sam se. On, koji je oduvijek bio konzervativan i koji me je učio da razlikujem dobro od zla, pravdu od laži, moralno od nemoralnog… Je li bio u stanju shvatiti ono što je njegova kći vidjela i kako joj se vratilo to što je željela pomoći? Napokon, kada je njegov pogled postao nepodnošljiv, rekla sam:

– Vidjela sam snimku djevojčice iz sedmog razreda, koja u toaletu oralno zadovoljava petoricu dječaka. Htjela sam joj pomoći, ali me je nazvala lezbačom i, povrh svega,rekla mi je da mi je najvjerojatnije krivo što nisam popularna kao ona. Pogledala sam u svoje zabezeknute roditelje.

– Je li vam sada jasno zašto sam neraspoložena? Pitam se kako ću izdržati do penzije kada me već sada takve stvari izbacuju iz takta. Mama se uhvatila za glavu, dok je otac, prikupivši snagu poslije svega što sam izgovorila, rekao:

– Kćeri, nitko te ne prisiljava ni na što. Nikada nismo vršili pritisak na tebe da radiš nešto protiv svoje volje. Generacije su sve gore, a kud god da odeš, na bolje naići nećeš. Moj ti je savjet da se ne unosiš previše u to što ta djeca čine. Imaju roditelje, pa neka oni misle o njima.

– Nešto slično savjetovala mi je i kolegica…

– To je jedino riješenje – zaključio je tata.

Nisam bila spremna da nastaviti raditi u takvom okruženju, ali sat sam morala održati.

– Dobra večer – rekla sam sedmašima trudeći se da ne pokažem ni trunčicu revanšizma zbog prethodne večeri.

Izgledalo je kao da me nitko ne čuje i ne primjećuje. Otvorila sam dnevnik, prozvala dežurne i zamolila ih da mi kažu tko nije na nastavi. U trenutku mi je kreda proletjela pored glave. Ne obaziri se, govorila sam sebi. Podigavši pogled na dežurne učenike, ponovila sam pitanje:

– Koga nema?

– Meni se čini da ste to vi – oglasila se djevojčica iz pretposljednje klupe do prozora.

Nisam reagirala. Pretvarajući se da je ne čujem, lupkala sam olovkom po katedri čekajući dežurne da mi izdiktiraju imena onih koji su markirali. Poslije petnaest minuta jedan od dvojice dječaka konačno je izgovorio desetak imena i prezimena.

– U redu – rekla sam zatvorivši dnevnik. – Danas prelazimo na novu lekciju.

– Bolje da ne radimo ništa – javio se poznati ženski glas. – Moji roditelji vas čekaju u direktoričinoj kancelariji, a poznajući ih, mislim da bi vam bolje bilo da se pripremite za taj razgovor.

– Kao što sam rekla… Danas radimo novu lekciju – ponovila sam trudeći se ne misliti na taj neugodni sastanak.

Po završetku sata odmah sam otišla u direktoričinu kancelariju.

– Otkud vi? – upitala je.

– Djevojčica sa sporne snimke rekla mi je da su njeni roditelji ovdje i da žele pričati sa mnom.

– Sanja, vi i dalje o toj snimci. Nije mi jasno što želite postići. Protagonisti se nisu bunili, kao ni njihovi roditelji. Zapravo nitko, osim vas. Želite li mi se zamjeriti?

– Ne, samo sam povjerovala da su roditelji one djevojčice…

– Nemojte, molim vas. Još ću pomisliti da vjerujete svemu što čujete. Ako se ne možete izboriti s djecom, ne znam što da vam kažem. Istina je da nemamo profesora koji bi vas eventualno zamijenio, ali ako ste odlučili otići, ja tu ništa ne mogu.

– Ne idem ja nikuda – rekla sam otresito.

– U tom slučaju, zaboravite snimku i ne spominjite je više. Neću da škola dođe na loš glas zbog vas i vaše želje da ispravljate “krive drine”. Je li vam to jasno?

– Kao dan – rekla sam i potom izašla iz kancelarije.

Još neko vrijeme trajao je “teror” sedmaša da bi i to, zahvaljujući mom ignoriranju, napokon prestalo. Svim silama trudila sam se skrenuti misli s tog razreda, neprestano podsjećajući sebe na riječi svoje kolegice kako u školu dolazi samo radi plaće, a da ta djeca imaju roditelje.

Za sad ne reagiram na glasne, iritirajuće, često zlurade komentare te djece, a koliko ću izdržati, ne znam. Usprkos svemu, volim svoj posao i ne namjeravam ga mijenjati.

Volim i djecu, iako ih nemam, ali će mi uvijek biti nejasno zašto ih rađaju oni koji ne žele voditi brigu o njima.

Nadam se da će ovaj kratak presjek skorašnjih događaja natjerati barem nekoga da se zamisli. I još nešto: nisam ni lezba, ni muškarača… Samo ne volim gubiti vrijeme s ljudima koji nisu dobar materijal za buduće očeve.

296500cookie-checkMoja učenica u porno filmuno