Vidoviti RadomirSpajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.Pozivi iz Srbije: 065 3651 913 ili 064 3161 083 Pozivi iz inostranstva: +381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život! |
Na sve sam zažmirila, i sve sam ti oprostila
Mama, idi se ti malo odmoriti, ja ću ostati s tatom – rekla mi je kćer.
Odložila sam pletivo u krilo i podigla glavu pogledavši svoju kći suznih i umornih očiju. Zatim sam odmahnula glavom, a Petra se rezignirano okrenula i otišla pritvorivši vrata za sobom.
Dobro me poznavala i znala je da se neću pomaknuti odatle dok god ne budem ja sama to poželjela. Čula sam njezine korake kako se udaljavaju hodnikom, a zatim sam tvrdoglavo nastavila plesti vestu za suprugov rođendan. Vestu koju neće moći odjenuti, za rođendan koji nećemo proslaviti. Zato što je prije toga otišao.
Satima bdijem uz njega u ovoj sobi u kojoj smo otkako smo bili mladi bračni par proveli tolike lijepe trenutke našeg života. I sretne i tužne, pune smijeha, nade i razočaranja.
Gledala sam ga kako leži, ruku prekriženih na prsima u našem bračnom krevetu. Ukočenog tijela, odjevenog u tamno plavo odijelo, svijetlo plavu košulju, s kravatom na kojoj su bili izvezeni njegovi inicijali.
Kao da spava
Još uvijek je bio lijep. Bolest i smrt jedva su ga okrznuli. Činilo se kao da spava nakon cijelog dana napornog rada.
Bio je moj suprug, prijatelj i ljubavnik šezdeset godina. Zajedno smo se smijali, plesali i donijeli na svijet troje djece, iako je naša prvorođena kći Klara umrla ubrzo nakon poroda.
– Jedan anđeo se vratio na nebo – rekao je s uzdahom kapelan koji ju je na brzinu krstio u bolnici. Mrzila sam ga zbog tih riječi koje su trebale služiti kao utjeha, dok je meni bol razdirala srce kao što je nedugo prije, tijekom teškog poroda, razdirala moje tijelo.
– Sjećaš li se, Viktore, koliko smo je željeli? Bila je kruna naše ljubavi. No, njezino malo, slabašno srce zakucalo je i otkucalo samo nekoliko otkucaja. To je bilo poput cvrkuta tek izlegle ptičice.
Zagrlili smo se plačući i, unatoč tome što sam jedva stajala na nogama, ostala sam uz nju cijelu noć te sam je htjela sama položiti u mali bijeli lijes koji sam poslije posula ružama.
Kruna naše ljubavi
A onda su se rodili Petra i Alan, inteligentna djeca sa snažnim srcima. Oni su bili naša dragocjenost i naš ponos.
Sada bdijem uz supruga, ali umorna sam. I više nemam snage kao nekoć. No, jednako sam odlučna u tome da budem uz njega do posljednje sekunde. Odlučna u tome da ne dopustim da umor prevlada nad željom da budem uz njega u ovim posljednim satima koji su samo naši i koje ne želim dijeliti niti prepustiti nikome drugome. Čak ni našoj djeci.
U podlozi mojih razmišljanja čulo se lupkanje pletaćih igala.
Sreli smo se u vlaku davno. Oboje smo bili studenti, on je bio na posljednjoj godini farmacije, a ja na trećoj godini kemije.
Bio je lijep, uzbudljiv, vragolast, ali blagih očiju koje su otkrivale nježno srce.
I ja sam bila lijepa, ambiciozna, zelenih očiju poput sirene, kako mi je on govorio, očiju koje su u budućnost gledale s mladenačkim optimizmom i povjerenjem.
Oboje smo dolazili iz istog sela. Ja sam tamo živjela oduvijek, a on je završio u tom selu s majkom nakon što ih je ratni vihor bacao na sve strane.
Sjeo je pored mene u poluprazan odjeljak u vlaku…
– Mogu li sjesti?
– Samo izvolite.
– Vi ste studentica? – pitao je pokazavši na knjige koje sam držala u krilu.
– Vera, studiram kemiju, sada sam na trećoj godini – odgovorila sam mu pomalo suzdržano, iako sam već bila osvojena njegovim nježnim pogledom.
– Ja sam na posljednjoj godini farmacije. Ove zime bih trebao obraniti svoj diplomski rad.
Kad je vlak stao, otišli smo na kavu u restoranu na željezničkom kolodvoru, a zatim smo zajedno krenuli prema fakultetu.
Ponovo smo se našli nakon predavanja. Pitao me bih li htjela s njim izaći iduće nedjelje. Prihvatila sam jer mu je moje srce već pripadalo.
Šetnja uz obalu rijeke, sladoledi u kornetima koji su se otapali cureći nam po prstima…. Sjeli smo na šljunak uz obalu i zagledali se u daljinu gdje je polako zalazilo sunce. Tada mi je ispričao sve o sebi. I ja sam njemu ispričala svoju tužnu priču.
Tužne istinite priče
Naše su tragedije bile tako slične, a tako različite i upravo su nas one još više zbližile, iako su nas mogle zauvijek rastaviti.
Vjenčali smo se nedugo nakon što sam ja diplomirala. To je bilo vjenčanje bez vjenčanice, cvijeća, svadbene povorke i muzike jer za to nismo imali novca. No, nije mi to smetalo, našoj ljubavi nisu bili potrebni takvi ukrasi. A muziku smo ionako osjećali u svojim srcima koliko smo bili beskrajno sretni.
– Mama…
Ponovo sam podigla glavu i pogledala svog sina. Bio je identična kopija svoga oca po kojem je i dobio ime, Petra je, pak, bila sličnija meni. Često sam se pitala kome bi nalikovala Klara da je ostala živa. Nažalost, nisam imala prilike to saznati.
Dan bolesti
– Mama, molim te idi se odmoriti.
To su bile iste riječi koje mi je prije rekla njegova sestra. Je li moguće da moja djeca ne mogu shvatiti da želim ostati uz njihovog oca do posljednjeg trenutka?
– Mama, nemoj biti tvrdoglava, umorna si, a sutra će biti težak dan. Idi se malo odmoriti. Dunja će ti skuhati čaj.
Dunja? Djeca su me prisilila da je zaposlim kad se moj suprug razbolio. To je bila snažna četrdesetogodišnja žena sa sela, koja je također imala težak život. Imala je nasilnog supruga, no na kraju je smogla snage napustiti ga. Bila je pravi blagoslov: bila je diskretna i učinkovita, od prvog trenutka smo se odlično razumjele i moram priznati da ne znam kako bih se bila snašla bez nje.
Nije bilo lako skrbiti o bolesnom suprugu. Bio je neraspoložen, depresivan, ogorčen zbog ograničenja koja mu je nametala bolest. A često je bio ljutit i na mene, kao da sam ja bila kriva što ga je izdalo njegovo vlastito tijelo. Zbog toga što ga noge više nisu služile, a kosti su mu postajale slabije iz dana u dan.
– Mama – ponovio je Alan primivši me za ruku. – Tati više nisi potrebna. Nema smisla da svu snagu potrošiš na besmisleno i iscrpljujuće bdijenje.
– Nisi u pravu! Ti i tvoja sestra ne razumijete! On želi da budem uz njega, kao što sam uvijek bila. I bit ću uz njega sve dok ne zatvore lijes i ne spuste ga u zemlju!
Zabranjeno voće
– Nepotrebno štetiš svom zdravlju.
– Škodilo bi mi da odem. Smiri se, Alane, neće mi biti ništa, izdržat ću. Izdržala sam toliko toga, toliko boli, razočaranja…
Nisam izgovorila: prijevare. Da, Viktorove prijevare. Bio je previše zgodan da bi bio samo moj. Previše se žena motalo oko njega, a njemu nije bilo lako odoljeti iskušenjima. U stvari, nije čak ni pokušao.
Oduvijek sam znala za njegove prijevare. Nemoguće je prevariti zaljubljeno srce. No, najviše je boljelo prvi put.
Bilo je ljeto i bili smo na moru, u našoj vikendici okruženoj malim vrtom. Petra je imala tek nekoliko mjeseci…
– Danas neću doći na večeru. Otići ću na pizzu s prijateljima – rekao mi je s njegovim najslađim osmijehom, ali oči se nisu usudile sresti moj pogled.
Mislim da sam odmah znala da laže. No, nisam rekla ništa. Vratio se kasno noću, a na njemu sam osjetila nepoznati ženski miris. Toga je ljeta bilo još odlazaka na pizzu! I svaki put se vraćao ogrnut istim tim mirisom.
Ona je bila kolegica s fakulteta koju je slučajno sreo na plaži. Bila je starija od mene i manje lijepa, ali imala je sladak okus zabranjenog voća. A nakon nje su zaredale i druge… Bilo ih je svakakvih, ali ja sam znala da je volio samo mene. Kao što sam i ja voljela samo njega.
Ja sam bila lijepa i bila sam i ja u iskušenjima. No, odoljela sam jer sam vjerovala u našu ljubav. Možda je to drugačije kod muškaraca, možda oni u to ne uključuju srce.
No, moje je srce bilo u teškom iskušenju jedne kišne jeseni. On je bio novi voditelj laboratorija u kojem sam radila i bio je nevjerojatno šarmantan. Među nama se dogodio samo jedan poljubac i obećanje koje nismo nikad održali. Ja nisam bila tip za skrivene sastanke, ukradene sate i grižnju savjesti. No, prije svega sam voljela svog supruga i nisam ga htjela izgubiti zbog jednog trenutka zanesenosti. Ne bih si to nikad mogla oprostiti.
Moj sin je sjeo uz mene, prebacio je nogu preko noge i prekrižio ruke na prsima.
– Tata će mi jako nedostajati – tužno je promrmljao.
– Svima će nam nedostajati. Bio je naš stup oslonac.
Glas mi je bio malo nesiguran. Alan me pogledao ispod oka pokušavajući iz mog lica pročitati o čemu razmišljam.
Nisam mu mogla reći da mu je otac bio stup oslonac s klimavim podnožjem!
Ne mogu mu otkriti sve njegove strahove, neuspjehe i slabosti.
– Mama, ti si oduvijek bila naš stup oslonac! Nemoj misliti da Petra i ja to nismo primijetili i da toga nismo svjesni. Da ti nisi bila uz tatu…
Od iznenađenja sam zanijemila i ispala mi je očica. Dršćućim rukama sam je pokušala podići, ali mi je opet pobjegla pa sam spustila pletivo u krilo i skinula naočale. Oči su mi bile umorne i crvene od dugog bdijenja, a suze su mi se nakupile ispod kapaka.
– Ti si bila središte oko kojeg se vrtio sav naš život. Tata je bio vječiti dječak koji nije želio odrasti. Bio je zaigran otac i bezbrižno je ublažavao tvoju strogost, no ti si bila naš čvrst oslonac i naša sigurnost.
Evociranje uspomena
– Tata je imao tešku i bolnu mladost – šapnula sam sporim pokretima brišući naočale.
Morala sam obraniti uspomenu na njega zato što sam ga voljela i zato što sam mu oprostila.
– Kao i svi ostali iz vaše generacije…
– Njemu je bilo teže nego nama ostalima.
Tada sam prvi put sinu pričala o njegovom djedu i o načinu na koji je bio ubijen.
– Tvoj je otac tada bio mlad i ta ga je tragedija duboko pogodila i zauvijek obilježila. Možda je htio nadoknaditi izgubljeno vrijeme i proživjeti ono za što nije imao prilike u mladosti. No, bio je dobar otac i nikada vam nije nedostajalo njegove ljubavi.
– Znam, mama, a i pretpostavljao sam da se tako nešto dogodilo djedu. Posljednih godina života baka je više puta spominjala ponešto o tome.
Moja svekrva! Ona je poput lavice branila Viktora i nije prezala ni pred čime da za svoje dijete nađe opravdanje. Bila sam joj zahvalna što je u vrijeme rata bila hrabra i voljela sam je. Ona je do kraja života živjela s nama. Plakala je s nama kad smo izgubili Klaru, radovala se kad su se rodili Petra i Alan, pomagala nam da ih podignemo na noge.
Meni je bila poput majke, i više od toga. Umrla je prije nekoliko godina jednog ljetnog poslijepodneva.
Alan se sagnuo i pogladio me po kosi.
– Tata je sada u miru, mama. Daleko od svih svojih iskušenja. Hajde, idi malo prilegni.
Ništa od krila
– Zora se diže – promrmljala sam umjesto odgovora pokazavši prema prozoru. – Noć je sada već završila.
Odložila sam pletivo u košaru. Nikad neću završiti tu vestu. Više neće trebati Viktoru. On je otišao tamo gdje su veste suvišne, kao i sve ostalo iz ovog našeg zemaljskog svijeta.
Nasmijala sam se gotovo se zabavljajući pri pomisli na Viktora s velikim bijelim anđeoskim krilima. Ne, nisu mu pristajala.
Da, možda ih neće ni dobiti jer ih nije zaslužio, ili barem ne odmah. Puno je griješio i morat će se namučiti da ih zasluži. To neka bude moja mala zadovoljština.
Za sve one noći kad sam ga čekala budna, pretvarajući se da spavam kad bih čula ključ u bravi i njegove tihe korake u hodniku. Za sve one pute kad je tiho otvarao vrata naše spavajuće sobe tapkajući u mraku i svlačeći se bešumno kako me ne bi probudio. Za sve one pute kad je sutradan ujutro zijevao i gunđao kako je dug i dosadan bio poslovni sastanak.
Pretvarala sam se da mu vjerujem i smiješila sam se s razumijevanjem dok smo pili jutarnju kavu i dok sam poticala djecu da se požure kako ne bi zakasnili u školu.
Teško sam ustala iz fotelje jer su mi noge bile ukočene od duge nepomičnosti i primila sam se za nadlakticu svog sina koji je bio tako snažan i tako pun života.
Petra je tiho otvorila vrata ostajući na pragu sobe. Moja kći koja je nedavno postala mama! A ja sam postala baka jedne nove, bucmaste Klare koja je imala savršeno zdravo srce.
Viktor ju je uspio vidjeti i tada je drhtao, ali ne zbog Parkinsonove bolesti, već od radosti i uzbuđenja što je u njezinim crtama lica vidio sličnost s licem naše prve kćeri koja nas je, na žalost, prerano napustila. S mišlju na tu novu Klaru oprostila sam se od Viktora.
Moje bdijenje je završilo. Oprostila sam se od svoje ljubavi šapnuvši mu da mi zagrije mjesto u zemlji prije nego što mu se pridružim.
Petra mi je prišla primivši me za ruku i pomogla mi je da dođem do vrata koja je Alan zatvorio za nama. Pogledala sam je nježno se nasmiješivši. Kako je bila lijepa moja kći, izvana i iznutra, baš kao što sam se uvijek i nadala da će biti.
I Alan je bio lijep. Visok, sportski građen, s odlučnošću svoga djeda koji je bio spreman boriti se za svoje ideale. Alan ima drugačije ideale, ali naučili smo ga da poštuje sve one koji ne misle poput njega.
Ispali su dobri ljudi
Naša su djeca sada već odrasla i ona imaju iza sebe svoja iskustva, svoje proživljene radosti i boli. Ali napravili smo dobar posao moj suprug i ja, oni su dobri ljudi.
– Što si rekla, mama? Nisam dobro čula – rekla je Petra čuvši da šapćem.
– Razgovarala sam s tvojim ocem – odgovorila sam rastreseno.
– I što si mu rekla? – pitala me dobacivši upitan i zabrinut pogled svom bratu. Možda je mislila da sam postala dementna i pomalo luckasta.
– Mislila sam mu reći kako sam mu zahvalna za divan život i djecu koju mi je poklonio. I kako ćemo se uskoro ponovo sresti.
– Nemoj tako govoriti mama! Ti ćeš doživjeti sto godina.
– Zaista to ne bih htjela. Nije da želim umrijeti, ali već neko vrijeme me počela mučiti jaka znatiželja da saznam što ima s druge strane. Vaš otac me pretekao, bio je brži od mene.
– Da – nasmijala se Petra. – Uvijek je bio prvi kad bismo se utrkivali ili planinarili, a ti si uvijek gunđala tvrdeći da bi nam morao dati malu prednost. No, nije te slušao.
Napokon na miru
Klimnula sam glavom tužno se nasmiješivši. Istina, Viktor je uvijek želio pobijediti i biti prvi. No, sada je, kao što je Alan rekao, napokon na miru.
Petra me natjerala da legnem na kauč, pokrila me dekom i nagnula se da me poljubi u čelo.
Nebo je postajalo sve svjetlije. Čula sam kako se dižu rolete na stanovima oko nas. Noć je završila. Još samo nekoliko sati i otpratit ću svog supruga na groblje, gdje će biti sahranjen. Tamo će ga čekati naša Klara i ona će ga štititi jer je ona sigurno mali anđeo. To će biti obrnute uloge, kao što se obično događa kad roditelji ostare pa njihova djeca brinu o njima.
On je njezinu malu ruku držao jako kratko, no ona će njegovu držati zauvijek, a uskoro ću im se i ja pridružiti.
Osjetila sam kako tonem u san. Još sam samo čula kako se Petra udaljava na vrhovima prstiju i šapuće nešto svom bratu. To nisam mogla dobro razabrati, ionako sam već neko vrijeme slabije čula.
Kao mali često su jedno drugome šaptali svoje dječje tajne. Uvijek su bili jako bliski i jako su se voljeli. Postali su ono što smo željeli da postanu.
Kapci su mi postali teški i uspomene su nestale pred mojim očima. Bilo bi lijepo kad bih sada mogla biti uz svoju ljubav, gdje god on bio. Bilo bi lijepo da smo mogli otići zajedno, sjedinjeni i tijelima i duhom. No, znala sam da moram još mnogo toga učiniti na ovom svijetu prije nego što mu se pridružim na nebu.
I zato sam ga morala pustiti da ode sam, a ja ću nastaviti svoj put ne zaboravljajući nikad sve što smo zajedno proživjeli.