Vidoviti RadomirSpajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.Pozivi iz Srbije: 065 3651 913 ili 064 3161 083 Pozivi iz inostranstva: +381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život! |
Nakon krivokletstva proganjao me pokojnik
Sjedenje i gubljenje vremena na malenoj plaži pored rijeke nikada mi nije bilo zanimljivo, pa čak ni u onim vrelim danima kada je sunce pržilo i kada bi djevojke pokazivale svoja naočita, zamamna, preplanula tijela. Budimo relani, nisam od onih kojima takvi prizori nisu dragi, itekako uživam gledati lijepe djevojke. Problem mi predstavlja jedio spoznaja kako je izležavanje tek puko gubljenje vremena, a lijepih djevojaka ima i na drugim mjestima osim na plaži. Dangubljenje u ožujku na istom mjestu držim potpunom ludošću, ali bio sam nadglasan od strane prijatelja. Davor, jedan iz moje klape, slavio je rođendan, te je upravo on izabrao mjesto na kojem će pripremiti izletničku zakusku i obilježiti svoj dan. Ostatak ekipe nije imao ništa protiv tako da sam se jedino mogao prikloniti njihovoj zamisli unatoč negodovanju.
Odjeven u laganu trenirku i za-valjan na malenom stolcu, promatrao sam skupinu prijatelja koji su pokušavali igrati nešto nalik na odbojku. Smijali su se, zadirkivali jedan drugoga, ali i djevojke koje je Davor pozvao kao svoje gošće. Većinu od njih sam poznavao, a one koje nisam ionako mi se nisu činile privlačnima, te nisam imao volje posebno se upoznavati s njima. Iza mene je ionako bio ružan raskid s Tajanom i nisam imao namjeru uskoro ulaziti u bilo kakvu vezu. To što je Tajana ostavila mene, a ne ja nju bio je samo dodatan udarac na moj ego. S kojom god djevojkom sam ranije hodao, svake sam se riješio kada sam mislio da je pravo vrijeme, ali Tajana je bila ta koja je mene napucala i to pred svima. Ne mogu reći kako to nisam zaslužio, ali svakako bih lakše podnio spoznaju da sam je ostavio umjesto činjenice da sam ostavljen. I dok sam tako razmišljao o njoj, pogled mi je privukao dječačić koji je za psićem trčao točno u pravcu rijeke. Okrenuo sam se kako bih vidio s kime je maleni, tko se brine o njemu, ali za taj trenutak nisam vidio nikog odraslog u blizini. Ponovno sam se okrenuo prema rijeci. Pas je žurno’uskočio za loptom u rijeku, a dječačić isto tako za psom.
Sunce tetino, jesi li dobro?
U trentuku sam ostao gotovo bez daha. Na nekoliko djelića sekunde vidio sam dječje ručice koje su se pojavila iznad površine vode, a onda ga je voda ponovno povukla u svoje dubine. Dječak se utapa, bubnjalo je sve u meni.
Više nisam razmišljao ni trenutka. Poskočio sam sa stolca, uskočio u ledenu rijeku i potražio dječaka. Ronio sam, ali od pijeska nisam mogao ništa vidjeti. Izranjao sam i uranjao, a onda sam napokon ugledao to maleno tijelo i na svu sreću uspio ga dohvatiti. Iako nisam bio jako udaljen od obale jedva sam doplivao natrag, riječne struje činile su mi se neopisivo jake. Izašavši van položio sam dječakovo tijelo na pijesak, okrenuo ga na bok. Oko mene su se skupili prijatelji koji su me tapšali po leđima. Darko je bio liječnik, te me odgurnuo i odmah malenom dao umjetno disanje. Kad je dječak počeo kašljucati i kad mu je voda krenula van niz usta napokon smo svi odahnuli. U tom trentuku odnekuda se pojavila i lijepa brineta. Galamila je iz sveg glasa, stala dozivati dječaka.
– Ivane, sunce tetino, jesi li dobro? Jesi li dobro? Jesi li dobro? – ponavljala je dok se gurala između mojih prijatelja i nepoznatih ljudi koji su se tu odjednom stvorili.
– Maleni je s vama? – upitao sam je.
– Da. To je moj nećak. Susrela sam starog znanca. Razmijenili smo nekoliko rečenica, a on je otrčao za psom. Samo sam na trenutak odmaknula pogled s njega i odmah je upao u nevolju. Ivane, Ivane – govorila je, a potom kleknula pored dječaka.
Ispričao sam sve policiji
Maleni se samo osmjehnuo, a ona mu je rukom odmaknula mokru kosu s čela. Ivanu njegova teta očito nije bila zanimljiva. Svoj pogled usmjerio je prema meni. Njegove plave oči gledale su pravo u moje i u njima kao da se ogledala sva ljepota ovoga svijeta. Njegov pogled bio je potpuni kontrast njegovom sićušnom, izmučenom tijelu.
Ivanov pogled činio mi se kao pogled samouvjerenog statca koji je prošao puno toga u životu. Njegove oči kao da su me hipnotizirale i nisam mogao prestati gledati ga. U tom trenutku se pojavila i hitna pomoć, ali i policija koje je netko očito pozvao. Djelatnici Hitne su dječaka smjestili u vozilo i odvezli u bolnicu, a njegova teta otišla je s njim. Gledao me sve dok se nisu zatvorila vrata vozila i kao da mi je želio nešto reći, ali je ipak ostao nijem. Čim su otišli, policija me ispitala što se dogodilo, a ja sam ukratko sve prepričao. Prijatelji i neznanci su hvalili moju gestu, govorili da sam heroj, ali ja u tom svome postupku nisam vidio baš ništa herojski. Oduvijek sam bio iznimno egoističan tip, gledao prvo i jedino samoga sebe, pa me u neku ruku iznenadilo to što sam radi nepoznatog dječaka skočio u ledenu vodu. O tome, naravno, nikome nisam ništa rekao nego sam se samo ispričao kako sam mokar, te da moram poći doma preodjenuti se. Svi su se složili sa mnom, a ja sam bio presretan kad sam napokon sjeo u svoj automobil i ostao sam.
Dječakove oči, pogled i cijeli događaj nisu mi izlazili iz glave. I kad sam se napokon otuširao i preodjenuo, odlučio sam kako se neću vraćati k prijateljima. Nazvao sam Davora, objasnio da se ne mogu vraćati natrag, te im poželio lijepu zabavu. Sjeo sam za računalo, ostatak dana završavao prezentaciju novog projekta i koliko god da sam radio, dječje oči kao da su me uporno pratile i pratile. Osim imena nisam znao ništa o tome dječaku, a moja znatiželja nekako je svakim trenutkom postajala sve veća. Brinuo sam se kako je maleni, je li sve u redu. Na kraju sam nazvao u policijsku postaju, objasnio zašto zovem, te saznao ime i prezime dječaka. Potom sam telefonirao u bolnicu gdje mi je rečeno kako je s malenim sve u redu. Vijest me umirila, te sam se ponovno posvetio svojim obvezama vezanim uz posao.
Idućih dana na poslu je bila prilična ludnica. Novi projekt svakog dana morao je imati nadopune i izmjene. Projektirao sam kuću za direktorovu kći, a ona se stalno predomišljala i taman kad bismo dogovorili sve pojedinosti i ja ih kao takve unio u nacrt, ona bi poželjela još nešto drugačije i u potpunoj suprotnosti sa svime ranije dogovorenim. Osjećao sam se poput lutke na koncu koju je ona povlačila kako god je željela. Samo da se nije radilo o direktorovoj kćeri već bih joj odavno rekao što je ide, ali ovako sam morao šutjeti, smješkati se i činiti sve po njezinoj volji.
Mnogi su me se na poslu bojali
Sam direktor mi se nekoliko puta ispričao zbog svoje kćeri, a ja sam glumio kako s ničim W nema problema iako mi je već odavno bila puna kapa. Razmažena bogatašica bila je doslovno glupa poput stupa, ali je zato njezin otac imao novčanik kojem se nije naziralo dno, Bio sam na samom rubu da projekt prebacim na nekog drugog kolegu, ali sam samog sebe uvjeravao kako bi mi isti mogao donijeti puno posla u budućnosti, stoga sam s namještenim osmijehom na licu svaki čas mijenjao sve što je bilo potrebno dok sam u sebi kuhao od ljutnje i bijesa. Znao sam, kolege uživaju u mojoj muci i samo sam se nadao kako ista neće još dugo potrajati.
U tvrtku sam došao odmah nakon što sam diplomirao. Baka, koja me odgojila nakon teške prometne nesreće u kojoj su mi poginula oba roditelja, bila je dobra prijateljica s direktorovom majkom. Na njezinu preporuku i uz njezinu pomoć počeo sam raditi i svakog se dana nastojao što više dokazati. Kako sam bio jedino dijete u roditelja, oduvijek sam bio sebičan. Isto se nastavilo i na radnom mjestu. Nisam birao sredstva i nije mi bilo važno koga ću pregaziti samo ako sam za sebe vidio bilo kakav boljitak ili korak naprijed. Povrijedio sam mnoge, mnogima namjerno podmetnuo nogu. Držao sam, opstaju jedino oni koji su vrijedni opstanka. Milost nije imala mjesto u mome rječniku ni životu kakvog sam živio. Nikada zbog svojih postupaka nisam osjećao grižnju savjesti. Nisam vjerovao u dobronamjeran svijet, niti sam iste dijelio. Grabio sam sebi i za sebe, zatvarao oči na tuđe patnje, prigovore, nevolje i kritike. Najvažnije mi je bilo pokupiti zaslugu, čuti hvalu koju bi mi direktor uputio. Nisam bio nimalo omiljen u tvrtki u kojoj sam radio, ali to mi ni nije bilo važno. Znao sam da me se mnogi boje, a to mi je bilo draže od toga da sam im drag. Oni su ionako bili tek ljudi s kojima sam radio, a među njima nikako nisam želio imati prijatelje. Nekolicinu pravih prijatelja imao sam još od djetinjstva i znao sam kako se u njih mogu pouzdati u svakom slučaju. ledino prema njima bio sam čovjek. Ostale sam gazio, penjao im se na glavu i polako, ali sigurno puzao prema naprijed.
Kako je Ivan? Je li mu dobro?
Postao sam direktorova desna ruka, ali u mojim mislima to nije bilo dovoljno. Želio sam više i to puno više. Želio sam njegov naslonjač, njegovo mjesto, njegov imetak. Prvobitan plan bio je kako ću do toga doći preko njegove kćeri, ali kad sam je upoznao shvatio sam kako ni za sav novac ovog svijeta ne bih mogao biti s takvom ženom. Morao sam mijenjati planove. Odlučio sam ih zavaditi tako da se direktor na kraju odrekne svoje jedinice. Takav plan zahtijeva puno posla, ali polako sam i tu napredovao svjestan kako bi me žurba i brzopletost mogli skupo stajati. Direktorovo povjerenje odavno sam imao, stoga je valjalo učiniti sve kako bi on izgubio povjerenje u svoje dijete. Činjenica da sam radio na projektu njezine buduće kuće išla mi je tako u korist s više strana.
Tog jutra sam kasnio na posao zbog kvara automobila. Čim sam stigao, tajnica mi je rekla da me u uredu čeka gošća. Prva pomisao bila je kako se direktorova kći opet predomislila u vezi neke pojedinosti vezano uz kuću. I, dok sam prekretao očima, tajnica se nasmijala, vragolasto odmahnula glavom i rekla mi ime i prezime žene koja me očekuje.
– Lidija E. – prezime kao da mi je odnekuda poznato, ali ne mogu se sjetiti odakle – odgovorio sam u nadi kako će mi pojasniti tko i zašto me čeka u rano jutro.
– Ne mogu vam pomoći. Gospođa je rekla, radi se isključivo o privatnoj stvari.
– Jesi li je ti ikada ranije vidjela kod nas? – nastavio sam ispititvati tajnicu.
Dala je negativan odgovor, a ja sam poprilično iznenađen ušao u svoj ured. Pogled na lijepu plavušu nije mi odao razlog njezinog posjeta. Nikada je ranije nisam vidio i nisam mogao ni naslutiti što bi nezpoznata žena željela od mene. Pozdravio sam je i smjestio se za svoj stol.
– Gospodine Tomislav, ja sam Lidija – predstavila se i pružila malenu ruku prema meni.
– Drago mi je – prihvatio sam ponuđenu ručicu u svoju i tek tada prvi puta pogledao ženu u oči. Istog trena kao da mi je kroz cijelo tijelo prošla struja. Te oči, te divne, plave oči odnekuda su mi bile poznate. Vraćao sam film unatrag, pitao samoga sebe kada i gdje sam bio s tom ženom, a onda mi je iznenada sinulo.
– Došla sam vam zahvaliti što ste mi spasili sina. Oprostite što dolazim tek sada. Ranije nisam bila u mogućnosti.
U policiji su mi rekli vaše ime, prezime i mjesto gdje radite – rekla je prije nego sam uspio bilo što izustiti. Ivan je očito imao oči svoje majke.
– Kako je Ivan? Je li mu dobro? Nemate na čemu zahvaliti, svatko bi učinio isto. Ja sam samo bio prvi koji ga je ugledao i shvatio što se događa – objasnio sam joj.
– Dobro je, zdrav je i živ. Moja je sestra tog dana bila prilično neoprezna. Da nije bilo vas tko zna što bi se dogodilo. Ivan je živahan dječak, a kad je u društvu svog psića onda su opasna kombinacija. Ne smije se skidati pogled s njih – blago se osmjehnula.
– Drago mi je čuti da je dobro. Bila je to nesretna situacija, ali srećom se sve dobro završilo. Zvao sam u bolnicu provjeriti kako je i bio jako sretan kad sam čuo da je sve u redu – objasnio sam Lidiji, a potom joj na njezinu zamolbu prepričao što se točno dogodilo prije dvadesetak dana kada sam joj spasio sina iz rijeke. Slušala je sa suzama u očima i stalno ponavljala koliko mi je zahvalna. Bila je iznimno tiha i ugodna osoba, a njezine oči, baš kao i onda oči njezinog sina, kao da su mi vidjele u dušu.
– Puno vam hvala na svemu što ste učinili. Nikada vam se neću moći odužiti – rekla je dok je ustajala i ponovno mi pružala ruku na pozdrav. Nisam želio da ode. Htio sam je još gledati, uživati u ljepoti tih divnih, čarobnih očiju, ali nisam znao kako bih je zadržao, a da moje namjere ne ispadnu prilično prozirne i bijedne.
– Rado bih posjetio Ivana, naravno, ako dopustite – sinulo mi je taman kad je uhvatila za kvaku na vratima. Lidija se okrenula i podarila mi svoj predivan osmijeh.
– Bit će presretan kad vas vidi. Stalno govori o vama. Vi ste njegov super heroj, moj također – dodala je, a potom se vratila natrag do stola, na bijeli papir mi napisala svoju adresu i telefonski broj kako bismo mogli ostati u kontatku. I kad je otišla u uredu je ostao njezin blagi miris cvjetnih nota. Koliko god bio iznenađen tim posjetom, bio sam iznimno zadovoljan što se dogodio. Želio sam čim prije ponovno vidjeti te oči, to divno lice, slušati taj blagi glas.
Nekoliko idućih dana, unatoč brojnim poslovnim obvezama koje sam imao, sporo su mi se vukli. Nazvao sam Lidiju i s njom se dogovorio kako ću ih u subotu posjetiti.
Bio sam očaran njenom ljepotom
Cijelo to vrijeme mrzio sam samoga sebe što sam bio toliko očaran njezinom ljepotom i nisam je upitao živi li sa suprugom. Imala je sina, stoga je bilo sasvim logično da ima i supruga, ali neki glas u meni stalno je govorio kako baš tako i ne mora biti. Pokušavao sam se sjetiti jesam li vidio prsten na njezinoj ruci, ali nisam uspijevao. U petak sam čak ranije završio s poslom i otišao u trgovinu dječjim igračkama. Kako o djeci nisam znao baš ništa, pa tako ni čime se igraju dječaci Ivanova uzrasta, zamolio sam trgovkinju za pomoć. Kupio sam sve što je predložila i sa zanimanjem promatrao sve te šarene ukrasne papire i vrpce. Bio sam siguran, Ivanu će se pokloni svidjeti. Za njegovu majku idućeg sam jutra kupio buket šarenog cvijeća i odvezao se na adresu koju mi je Lidija napisala.
Kad sam se sparkirao ispred trošne kućice nekoliko puta sam provjerio jesam li na pravoj adresi. Nije mi se svidjela pomisao da je žena koja me očarala sirota, ali na to nisam mogao utjecati. S punim rukama pokucao sam na njezina vrata, a nekoliko trenutaka kasnije ispred mene stajao je dječak kojeg sam izvukao iz rijeke. Lice mu je bilo nasmijano, obraščići rumeni, a malene ruke raširio je koliko god je mogao i iz sveg glasa mi poželio dobrodošlicu. Ispustio sam sve poklone iz ruku na pod, dohvatio ga i podigao visoko u zrak.
Živite li vas dvoje ovdje već dugo?
Ivan je radosno cijukao i smijao se, zazivao majku neka ga dođe
vidjeti kako i on može visoko letjeti. Tada se napokon na kućnom pragu pojavila i ona, glavna glumica mojih snova cijelog proteklog tjedna. Na sebi je imala proljetnu haljinicu cvjetnog dizajna, dugu kosu pokupljenu u rep, a tek jedan neposlušan pramen padao joj je preko lijevog oka. Kako li sam ga samo želio odmaknuti, dodirnuti joj lice, ali znao sam da bi to bio pogrešan potez. Pozdravila me, također mi poželjela dobrodošlicu i zamolila neka uđem u kuću. Uzela je Ivana iz mojih ruku, spustila ga na stube, a potom sam dječaku predao poklone, a njoj buket cvijeća. Zahvalila je i potaknula dječaka neka učini isto. Ivan ju je poslušao, a potom sav ozaren od radosti stao trčkarati u dnevni boravak, sap-ličući se o darove koje je nosio. Izgledao je tako smiješno, a opet tako predivno u toj svojoj dječjoj nespretnosti i uzbuđenosti.
Ne mogu ni opisati s koliko se radosti divio novim igračkama. Objašnjavao mi je kakve su mogućnosti igračaka, sastavljao ih, isprobavao i pri tome se nije prestajao smijati od sveg srca. Lidija ga je stalno opominjala neka bude tiši, ali nije me nimalo smetala njegova galama, zapravo uživao sam. Ja, koji nikada nisam ni razmišljao o djeci odjednom sam bio oduševljen svime što je dječak činio. Lidija mi je ponudila kavu, a ja sam je rado prihvatio. Unutrašnjost kuće bila je slična vanjštini, prilično skromna, ali zato iznimno uredna. I dok se Ivan igrao, konačno sam odlučio saznati ponešto o Lidiji.
– Živite li vas dvoje dugo ovdje u ovom kraju grada? – postavio sam to pitanje jer sam nekako morao započeti razgovor o temi koja me zanimala najviše od svega.
– Zadnje tri godine. Ranije smo živjeli u centru, a ovamo se doselili kad mi je suprug preminuo. Ondje nisam više mogla plaćati podstanarstvo, cijena je bila previsoka. Radim u cvjećarnici. Nemam visoka primanja, a za nas dvoje i ova kućica je dovoljno velika. Važnije mi je da mogu podmiriti sve troškove nego da sam u centm grada, a nemamo dostatno za život – povjerila mi je Lidija dok je točila kavu u šalice.
– Primite moju iskrenu sućut zbog gubitka supruga, jako mi je žao – vješto sam slagao iako sam zapravo bio presretan saznavši da više nema bračnog druga.
– Hvala vam. Sudbina je valjda htjela da nas dvoje nastavimo samostalno kroz život. Ivanov otac Igor i ja upoznali smo se još u srednjoj školi. Bio je moja prva ljubav. Izvrsno smo se slagali. Onog dana kad smo prohodali, obećali smo jedno dmgome ljubav do groba. Igor je bio nagle ćudi, ali nas dvoje smo se oduvijek jako dobro razumjeli. Bila sam na sedmom nebu kad smo se vjenčali, a on kad sam ostala trudna.
Je li namjerno digao ruku na sebe?
Naš Ivan nam je bio najveći dar. Igor je teško zadržavao posao. Često se sukobljavao s nadređenima i stalno mijenjao poslove. Radio je nekoliko mjeseci i u poduzeću gdje vi radite. Ondje su ga optužili da je kriv za nesreću koja se dogodila i pri kojoj je teško stradao jedan djelatnik. Od toga dana sve je krenulo po zlu – govorila je, a ja sam doslovno drhtao cijelim tijelom, trudeći se pri tome skriti što se događa u meni. Tek tada mi je postalo jasno odakle mi je poznato njezino i dječakovo prezime.
Sjetio sam se Igora E. Sjetio sam se tog strašnog dana. Igor nije bio kriv za nesreću koja se dogodila nego ja. Ja sam bio taj koji je podbacio, bio mamuran i pogrešno rasporedio ljude i strojeve, ali sam kao i uvijek vješto prebacio krivnju na drugog. Igor se pokušavao pravdati, dokazati svoju nevinost, ali već tada je direktor u mene imao ogromno povjerenje i povjerovao je u moju laž, a od-< bacio njegovu istinu. Još uvijek se sjećam onog dana kad je Igor dobio otkaz i došao k meni. Rekao mi je kako. ću platiti za sve svoje loše postupke i kako jednom neće uz mene biti nekoga tko će lažno svjedočiti u moju korist. Bahato sam mu se nasmijao u lice, a on je otišao blijed i očajan. Nikada se poslije nisam raspitivao što je bilo s njime, a nije me bila ni briga. Dok sam sjedio preko puta njegove supruge i promatrao njegovo dijete, shvatio sam koliko sam pogriješio toga dana, ali i mnogo puta prije i poslije. - Tomislave, jeste li dobro? Oprostite, zamaram vas svojom pričom - čuo sam Lidiju gdje govori i nastojao se čim prije pribrati, potisnuti sva ta strašna sjećanja. - Sve je u redu, ne zamarate me. Želim čuti sve što vam se dogodilo -potaknuo sam je neka slobodno nastavi dalje jer sam uistinu bio znatiželjan što je dalje bilo s Igorom. - Igor nije mogao pronaći novi posao, a slika stradalog muškarca progonila ga je na javi i u snu. Počeo se čudno ponašati i piti, družiti s lošim ljudima. Stalno je ponavljao kako će se osvetiti muškarcu koji mu ie smjestio i da samo čeka pravi trenutak za to. Preklinjala sam ga neka se ostavi pića i misli o osveti jer takve misli ne mogu donijeti ništa dobroga. Molila sam neka prošlost ostavi iza sebe i okrene se meni, svome sinu i budućnosti. Nije me slušao. Odjednom je postao čovjek kojeg više nisam poznavala. Jedne noći probudili su me djelatnici policije. Igor je automobilom uletio u kanal i preminuo na licu mjesta. Neki su službenici govorili kako su sigurni da se radilo o samoubojstvu, a ja ni danas ne znam u što bih vjerovala. Igor se s godinama promijenio, ali nisam sigurna je li namjerno mogao dići ruku na sebe. Možda je, a možda i nije. Ivanu i samoj sebi rekla sam da se dogodila strašna nesreća i u to želim vjerovati. Prava istina pokopana je zajedno s njim, a moj sin njegovat će jedino najljepše uspomene na svog pokojnog oca - tim je riječima Lidija ispripovijedila svoju životnu priču. Dok je govorila oči su joj bile pune suza, ali se suzdržala od plakanja. Divio sam joj se. Bila je tako jednostavna, malena i krhka rastom, a s dmge pak strane tako posebna, velika i snažna žena koja je na svojim malenim plećima nosila silan teret sudbine. Više od ičega na svijetu želio sam je dotaknuti zagrliti, poljubiti, dotaknuti je. - Mama, može li gospodin Tomislav ostati kod nas na ručku? - iznenada se javio Ivan. - Naravno, bit će mi čast kuhati za čovjeka koji ti je spasio život - rekla je Lidija, te me i ona pozvala neka im se pridružim za objedom. Dvojio sam, ali na kraju prihvatio poziv. Nikome ne mogu opisati kako sam se u tim trenucima dok sam je slušao osjećao poput bijednog crva. Shvatio sam, najgori sam čovjek od svih koje sam poznavao. Svojim lažima, prevarom i manipulacijom uništio sam život potpuno nevinom čovjeku, ali ne i samo njemu. Ova divna žena i ovaj divni dječak žive u najružnijem dijelu grada, u trošnoj kućici i skromnosti zahvaljujući mojim neljudskim postupcima. Da sam toga dana iskreno priznao svoju pogrešku, možda bi Lidijin supmg i dan danas bio živ. Možda bi on i dan danas radio u tvrtki u kojoj i sam radim, možda bismo postali prijatelji, možda bi njegova obitelj živjela u lijepom kvartu, u lijepo uređenoj kući, a njegova supruga možda bi bila najsretnija žena na svijetu. Bilo je toliko možda, a više ništa od onoga što je bilo nisam mogao popraviti.
Da joj priznam istinu ili ne?
U jednom trentku pomislio sam kako moram napustiti tu kuću čim prije i više im se nikada ne javiti, ali nisam mogao. Lidija me doslovno privlačila nekom neopisivom magijom, nekom tihom draži, te sam se unatoč svemu kod njih zadržao sve do kasne večeri. Danima sam razmišljao o Lidiji, nastojao joj se ne javljati, ali koliko god se trudio ne misliti na nju, ulazila mi je u snove. I preko dana dok bih radio svoj posao, jasno sam u mislima prizivao njezin predivan lik. Glava mi je govorila kako se ne smijem upuštati u nikakvu dublju vezu sa ženom čiju sam obitelj uništio, ali srce je bilo glasnije od razuma. On je vrištalo neka je nazovem, neka joj ponudim bolji život i tako se iskupim za sve što sam joj učinio. Srce je bilo preglasno da bih mu ignorirao glas. Ponovno sam je nazvao, pozvao nju i Ivana na mčak i šetnju parkom. Polako smo postajali jako dobri prijatelji, a Ivan me doslovno obožavao. Lidija me činila boljom osobom nego sam ikada bio. Zbog nje sam prestao biti sebičan, zbog nje sam odustao od mnogih zlobnih planova i namjera.
Imao sam mnogo djevojaka prije nje, ali niti jedna nije bila tako posebna poput Lidije. Ona je iz mene izvlačila ono najbolje, poticala me na dobra djela, na lijepe geste. Zbog nje sam naučio cijeniti koliko je divno dočekati svaki novi dan, imati mogućnost promatrati zvjezdano nebo. Zbog nje sam se smijao, zbog nje počeo shvaćati što znači istinska ljubav.
Često sam razmišljao bih li joj trebao priznati istinu i ispripovijedati kako sam ja taj koji je podmetnuo njezinom suprugu. Nekoliko puta sam čak i zaustio, ali bih se uvijek predomislio. Pomisao kako bih je mogao izgubiti nije mi dala mira, naprosto nisam mogao zamisliti život bez nje i Ivana. Družili smo se više od godinu dana kada mi je napokon dopustila da je prvi puta poljubim.
Bio sam strpljiv jer sam znao, vrijedna je čekanja i to bez obzira koliko će ono trajati.
S njom nisam samo želio biti povremeno intiman, nego sam svakim danom bivao sve sigurniji da je upravo ona jedina žena s kojojm želim dijeliti život. Nije bila nimalo iznenađena kad sam je zaprosio i s osmijehom na licu prihvatila je moju prosidbu kao i prsten.
– Znači li to da ću te od sada zvati tata? – pitao me Ivan kad je čuo vijest.
– Ako tako želiš bit ću iznimno sretan – odgovorio sam mu, a on mi je poskočio u naručje i svojim malenim mčicama obuhvatio moj vrat radosno pjevušeći.
Bit ću bolji čovjek nego do sada
Nakon skromnog obreda vjenčanja, Lidija i Ivan doselili su se k meni. Ivan je sa sobom donio i nekoliko fotografija na kojima su on i majka bili u Igorovu društvu. Svaki pogled na neku od tih fotografija budio je u meni teška sjećanja. Ni sam ne znam zašto, ali nekako sam osjećao kao da me Igor svakog dana proganja.
O toj svojoj tajni nikome nisam govorio, ali me svakim danom izjedala sve više i više. Jednog nedjeljnog jutra napokon sam odlučio skinuti teret s duše. Ivan je bio u gostima kod svoje bake a Lidija i ja sjedili smo na terasi i dorućkovali.
– Lidija, moram ti konačno priznati nešto što sam odavno trebao učiniti. Preklinjem te. saslušaj me do kraja i nastoj razumjeti. Pogriješio sam i sada jedino što mogu je tražiti tvoj oprost, moliti za moju milost – bile su to uvodne riječi kojima sam joj se obratio.
– Kakve su to riječi? Ovo zvuči kao da si nekoga ubio a znamo da si ti divan momak – nasmijala se ni ne sluteći što ću joi sve reći i priznati toga dana.
– Varaš se, nisam divan. Takav sam postao zahvaljujući tebi – iskreno sam priznao.
– Rado ću preuzeti zasluge za sve dobro – opet se našalila i pomilovala mi obraz.
– Lidija, ja sam taj koji je uništio tvoju obitelj. Zbog mene su ti se dogodile sve te strašne stvari – napokon sam iz sebe ispalio taj stravičan teret s duše.
– Dragi, uzrujan si zbog posla. Smiri se i ne govori svašta. Da nije bilo tebe, tko zna što bi se dogodilo s mojim dječakom. Ti si mi uvijek bio pomoć. Ti si moj super heroj.
– Ne razumiješ me. Ja sam taj koji je podvalio Igoru – zadnju sam rečenicu jedva izrekao.
Lidija je ušutjela. Prostrijelila me pogledom. Odjednom kao da je nestalo sve topline i živosti iz njezinih očiju. Izgledala je kao da joj se upravo srušio svijet. Rukom se primila za čelo, odmahivala glavom i stala ponavljati kako sve što sam rekao ne može biti istina. Nije mi preostalo ništa drugo nego joj ispripovijedati sve do u pojedinosti. Nakon što je sve čula, pošla je u šetnju i rekla da o svemu mora na miru razmisliti. Bio sam svjestan koliko sam bola nanio voljenoj ženi, ali pribojavao sam se kako će istina kad-tad kucnuti na vrata i kako će sve biti još puno gore ako sve čuje od nekoga drugog, a ne od mene.
Tog smo dana teškom mukom izgovarali rečenice, ali i narednih nekoliko tjedana. U sebi sam se pribojavao najgoreg i mogućnosti rastave braka. Srećom, to se nije dogodilo. Nakon što je Lidija o svemu razmislila, oprostila mi je i povjerila sve dvojbe koje je imala. Na kraju je rekla da joj je drago što sam imao toliko povjerenje u nju i njezinu ljubav i sve joj sam ispripovijedao.
– Sudbina se poigrala tobom, ali i sa mnom. Možda si kriv što se moja obitelj raspala, ali ti si mi dao novu obitelj i spasio život mome sinu. Ljubav sve oprašta i ne mogu zbog prošlosti uništiti našu budućnost. Moramo biti bolji ljudi, voljeti se, ali i voljeti druge ljude.
Moraš mi obećati kako više nikada nećeš napraviti istu pogrešku – rekla mi je, a ja sam joj se zakleo svima na svijetu da ću biti bolji čovjek nego sam to ikada i bio.
Držim se svog obećanja i svakog dana nastojim učiniti nešto lijepo kako za moje voljene, tako i za nepoznate ljude. Ljubav mijenja ljude, ali i živote.