Vidoviti RadomirSpajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.Pozivi iz Srbije: 065 3651 913 ili 064 3161 083 Pozivi iz inostranstva: +381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život! |
Ne želim odgajati njegovo vanbračno dijete
Dok sam koračala hodnikom poduzeća u kojem sam bila zamjenica direktora, presrela me je moja tajnica. Uvijek sam joj govorila da to ne čini, osim kada su u pitanju stvari koje su izuzetno važne, ali je njen pojam važnosti očito bio različit od mojeg. Teško je bilo shvatiti stvari iz njene perspektive. Ona je bila tako marljiva, pazila je na svaki detalj, i tu nisam imala nikakve zamjerke.
– Gospođo Senka – dok je izgovarala te riječi, pružila mi je list papira na kojem je bio ispisan broj telefona.
– Što je ovo? – upitala sam je.
– Ne znam. Osoba vas moli da je nazovete. Kaže da je problem osobne prirode – osjećala je nelagodu dok je izgovarala te riječi. Njeno prebacivanje sa noge na nogu ponekad mi je doista išlo na živce. Znala sam da mi ima još nešto za reći. Čekala sam da progovori. Očito mi se to nimalo neće svidjeti čim je ona odugovlačila. – U pitanju je nešto u svezi vašeg pokojnog supruga Marka – napokon je izgovorila.
Što želi ta žena od mene?
Val ljutnje preplavio me je tako iznenada da sam prasnula u histeričan smijeh. Ljudi doista nemaju nikakvog obzira ni prema komu, kao ni prema nečijoj boli. Moj suprug je bio mrtav godinu dana, a još uvijek ima netko tko bi nešto želio od njega, jer drugačiji razlog poziva nisam ni mogla pretpostaviti.
– Hvala, Gracia – rekla sam službeno. Nisam željela pokazati koliko me je Markova smrt pogodila. Trudila sam se da krenem dalje, i to mi je polazilo za rukom. U početku sam se predala poslu, ali sa mojim mužem nisam umrla i ja. Željela sam živjeti, i živjela sam. Bila sam žena koja je čeznula za ljubavlju, a tu svoju čežnju sam ostvarila kada sam ponovno srela Karla. Sve je ukazivalo na to da će ljubav savladati sve prepreke, a mene je to silno veselilo.
Sa papirićem u ruci, krenula sam u svoj ured. Srce mi je udaralo snažno. Sjela sam. Promatrala sam broj koji je bio ispisan na njemu, kao i žensko ime. Što je to trebalo značiti? Uopće nisam mogla znati. Borila sam se sa sobom. Jedan dio mene je želio zadovoljiti žensku znatiželju, a drugi dio je to odbijao.
Odmaknula sam papir sa strane i uskoro zaboravila na njega. Što god da je bilo, mene se direktno nije ticalo, ne nakon godinu dana od njegove smrti.
U idućih nekoliko dana sam potpuno zaboravila na broj koji je i dalje stajao zajedno sa ostalim papirima. Nemalo sam se iznenadila kada me je ispred kuće dočekala mlada ženska osoba i oslovila me imenom.
– Poznajemo li se? – upitaia sam.
Očito je tražila posao ili nešto slično. Doista je trebalo imati hrabrosti i drznuti se doći nekomu pred kućna vrata.
– Ne, ali sam poznavala vašeg muža – morala sam samoj sebi priznati da je djevojka bila izuzetno lijepa, gotovo savršena. Imala je vitko tijelo i sigurno je tek prešla dvadesetu. Bila je mlađa od mene više od deset godina. Svježinu kakvu je ona imala, mogla je podariti samo rana mladost. Na sebi je imala diskretnu šminku, a bila je odjevena ukusno i jednostavno, onako kako sam se i ja nekad odijevala.
Možemo li pričati u kući?
A što ja imam s tim? – upitala sam je. – Poznavala sam i ja bezbroj ljudi ali nikomu ne dolazim pred ulazna vrata. Kako znate gdje stanujem? – pogledala sam je u oči.
Djevojka je napravila grimasu. Bilo joj je neugodno, a to nije ni pokušavala skriti. – Ako tražite posao … – znala sam da mi je glas hladan i odbojan, ali sam morala tako postupiti. Itekako sam poznavala ljude. Svi su tražili nekakvu pomoć, a njih je trebalo obeshrabriti. Najbolji način je hladnoća i nepristupačnost. To je uvijek donosilo rezultate. Ja sam se u tome toliko uvještila da sam mogla dobiti odlikovanje u odbijanju.
– Imam posao – rekla je sa oklijevanjem.
– Možemo li razgovarati u kući? – upitala je.
Odmahnula sam glavom. Nije mi bilo ni na kraj pameti da neku strankinju dovedem u svoj dom. To je mogla biti i zamka, a ja sam se doista naslušala priča za koje sam mislila da se meni nikada ne mogu dogoditi. Nisam željela biti još jedna od onih naivnih, to nisam ni bila.
– Ne – odrješito sam rekla. – Mi nemamo o čemu razgovarati – ponosno sam uzdigla glavu.
Ja sam bila ta koja je nadmoćnija. Ona je tražila pomoć, ali još uvijek nisam znala koje vrste. Ako je imala bilo kakvu ucjenu, trebala je znati da treba odmah odustati.
– Ja imam dijete – djevojka je prošaputala jedva čujno.
– To je vaš problem – rekla sam što sam mirnije mogla.
Slutila sam kamo vodi ovaj razgovor. Ona je imala dijete, a to bi dijete trebalo biti od mojeg pokojnog muža. Marko me nikada nije prevario, u to sam bila sasvim sigurna.
– Nije samo moj – djevojka je bila gotovo bezobrazno uporna.
– Što ja imam sa tim djetetom? – upitala sam je.
Vi nemate, ali vaš muž … On je otac – rekla je sa dugom stankom posred rečenice.
Osjetila sam kako mi se usta suše
Sa nevjericom sam odmahnula glavom. – Veću laž nikada nisam čula – bila sam doista zaprepaštena. To nisam ni skrivala, niti sam imala razloga za to. Kako se netko poput nje smije drznuti i okaljati uspomenu na mojeg muža? Što si sve ljudi ne dopuštaju i što sve nisu u stanju učiniti kada osjete miris novca? Za njega bi i dušu prodali, a ponos im nije imao nikakvog značaja.
– To nije laž – djevojka je, rekla. – Dijete je njegovo. Imam sliku … – posegnula je u torbicu.
Bila sam potpuno napeta od iščekivanja. Moja intuicija mi je govorila da djevojka ima pravo. Nitko tko laže ne bi imao toliko hrabrosti kao što ju je ona imala. Ako je imala sliku, to je mogla biti slika bilo kojeg djeteta. Je li moguće da me je Marko izdao? Sumnjala sam u to. Bila sam njegova najveća ljubav, jedina, i to ona koja će vječno trajati, sve do smrti. A i trajala je, barem kada je on u pitanju. Djevojka je izvadila sliku i pokazala mi je. Dječak je mogao imati nešto više od godinu dana. Te oči … Imao je iste oči kao što su bile Markove. Odmahnula sam glavom. Teško je bilo povjerovati da je istina toliko okrutna, ali isto tako nisam mogla sumnjati u djevojčine riječi, barem ne kao što sam u početku sumnjala. Mogla sam je otjerati, ali to nisam učinila. Ono što je moj Muž imao sa njom, nije me se trebalo ticati. Željela sam čuti i njenu stranu priče, koliko god ona bila bolna za mene.
– Uđimo – napokon sam rekla. – Jaknu možete objesiti ovdje – rukom sam pokazala prema mjestu gdje stoje vješalice, nakon što smo ušli. – Ne trudite se. Znam raspored ove kuće. Bezbroj puta sam bila u njoj, i to uvijek kada ste vi bili na poslovnom putu. Znam kakva vam je spavaća soba. Doista mi se sviđa onaj vaš toaletni stol od orahovine. I vaše kupatilo je kao iz snova – djevojka je govorila, kao da mi je na taj način željela reći da ona doista govori istinu.
Osjetila sam kako mi se usta suše, kako me nešto steže u grlu, a to nešto me je gušilo toliko snažno da sam jedva dolazila do zraka. Kako je ona mogla znati sve te detalje? Možda joj je netko pričao?
– Znam svaki detalj ove kuće, svaki komad namještaja, svaku sliku koja je izvješena. Ako želite, detaljno ću vam opisati svaku prostoriju, počevši od kuhinje koja je boje zrele trešnje, do boje pločica u vašem kupatilu. Volite crveno, a to je vidljivo u svakoj prostoriji – djevojka se očito potpuno pribrala, za razliku od mene.
Željela sam ubiti bol alkoholom
Jako dobro znam kakva je moja kuća – rekla sam sa okusom poniženja. Ako je imala namjeru povrijediti me, to joj je i pošlo za rukom. Od Markove smrti nisam se osjećala nikada toliko jadno. – Ali su mi vaše namjere još uvijek nepoznate – pažljivo sam birala riječi. Požalila sam što sam je pozvala u kuću.
– Dijete koje imam … Hoćete li ga vi odgajati? – upitala me je sasvim direktno.
– Što? – oči su mi se raširile od iznenađenja, od šoka.
– Iako volim svojeg sina, ne mogu se brinuti o njemu. Upoznala sam novu ljubav i odlazim iz ovog grada. On želi mene, ali ne i dijete, a ja ga nemam kome ostaviti. To dijete ima pravo na ovu kuću, na sve što je Marko imao. Da nije poginuo, razveo bi se od vas i sve ovo bi pripalo meni. Nije vas volio – djevojka nije ni bila svjesna koliko su teške riječi koje je izgovorila.
– A kad malo bolje razmislim, previše ste stari da bi imali svoje dijete. Ovo će vam doći kao zgoditak na lotu.
– Van! – viknula sam iz sveg glasa. – Idi van! – izgubila sam kontrolu nad sobom, što mi se još nikada nije dogodilo.
– Sa zadovoljstvom – djevojka mi se osmjehnula. – Sada mi je jasno zašto je utjehu tražio u drugim ženama – nije mogla a da ne pusti još jednu otrovnu strelicu.
– Ako vas baš zanima, kuća je moja. Marko nije imao ništa, i prilikom razvoda ne bi dobio ništa! – viknula sam dok je ona otvarala vrata.
– Ako nije imao ništa, ništa vam nije ni dao. Čak ni dijete nije želio s vama – djevojka je pokazala svoj mladenački prkos.
Laknulo mi je kada je izišla. Osjetila sam kako mi se cijelo tijelo trese. Bila sam užasnuta, a to je bila previše blaga riječ za ono što sam proživljavala u ovom trenutku. Moj Marko? Ne, nikada mi on to ne bi učinio. Bila sam gotovo sigurna da djevojka izmišlja, ali mi je razlog bio nepoznat. Nisam ga mogla dokučiti. Ako je imala dijete, zašto ga se željela riješiti? Uvrijedila me je više od bilo koga na ovome svijetu, ako ne računam Marka, a njega ionako nije bilo, tako da na njemu nisam mogla istresti bijes kojeg sam osjećala.
Ključevi su mi još uvijek bili u ruci. Krenula sam prema vratima, i zaključala ih. Odložila sam torbicu i skinula sako. Nedugo zatim i cipele. Krenula sam prema baru i natočila sebi čašu punu konjaka. Rijetko sam konzumirala alkohol, ali sam sada osjećala snažnu potrebu za njim. Trebala sam se opustiti, ali kako? Misli su mi bile košmarne, u glavi mi je zujalo, kao da se u njoj nastanio roj dosadnih muha. A srce? Ono je bilo slomljeno kao nikada. Napravila sam grimasu kada sam čula da mi mobitel zvoni. Kad sam vidjela da je Karlo, nekoliko trenutaka sam dvojila da li da se javim. Ipak, znala sam koliko je on uporan. Kad nešto želi, on to i dobije. Neće odustati sve dok me ne dobije. Upravo iz tog razloga sam podigla slušalicu i javila se, mada je to bilo posljednje što sam željela.
– Ljubavi – Karlo je šapatom rekao. – Dolazim po tebe u devet – zadrhtala sam kada sam čula njegov glas.
– Ne mogu večeras – rekla sam odmah. Iako smo imali planirani dogovor, ja ga se nisam bila u stanju pridržavati.
– Zašto? Dogovorili smo se – Karlo nije imao namjeru odustati.
– Ne osjećam se dobro – rekla sam istinu. Doista sam se osjećala kao da se sav teret na ovome svijetu srušio na mene.
– Doći ću do tebe – Karlo je rekao.
– Ne – brzo sam rekla. – želim biti sama – dugovala sam mu objašnjenje.
– U redu – nakon njegovih riječi, prekinula sam vezu. Jednostavno nisam bila raspoložena ni za kakav razgovor. Sve mi je bilo suvišno. Čak ni razmišljati nisam mogla. Pokušavala sam pronaći nekakav smisao u košmaru koji mi se nalazio u glavi, ali bezuspješno.
Otpila sam veliki gutljaj konjaka, pa još jedan. Uskoro je čaša bila prazna. Teško je bilo, gotovo nemoguće, povjerovati da je Marko napravio ono što je ona nepoznata djevojka tvrdila da jest. Jesam li trebala sumnjati u njene riječi? Možda, ali slika djeteta mi se dobrano urezala u sjećanje. Imao je iste oči poput Marka, oči koje nema mnogo ljudi. Ne bi li to bila previše velika slučajnost? Djevojka je znala raspored prostorija u mojoj kući, znala je kakav namještaj imam. Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Ljutito sam ih obrisala. Zar sam trebala plakati za čovjekom koji je bio poput Marka, ako je istina ono što sam čula? Nikako! Ali, nisam mogla ni zaboraviti sve ono lijepo što smo prošli.
Karlo me je utješio kao pravi prijatelj
Sjetila sam se kako smo se upoznali prije sedam godina. Dok sam ja imala zavidnu karijeru, on je bio u potrazi za poslom. To mi nimalo nije smetalo. Nedugo nakon poznanstva, zaručili smo se i on je preselio kod mene. Brak je uslijedio kao logičan slijed. Bio je kruna našoj ljubavi, barem sam ja imala takvo mišljenje. Marko je tražio posao i pokrenuo svoj, ali mu nije išlo. S obzirom da sam ja imala velika primanja, nije bio problem što je nezaposlen.
Neke stvari su mi u tom trenutku postale mnogo jasnije. Bilo je očito kako je provodio vrijeme dok sam ja bila na poslu i na putu. Za sebe nikada nisam mogla reći da sam naivna, sve do sada. Ali, očito mi se dogodilo ono čega sam se najviše plašila, postala sam žrtva, a da to nisam ni znala. Dok sam ja bila zanesena ljubavlju i dok sam gradila karijeru, on je imao drugi život, onaj kojeg je skrivao od mene, a za kojeg ja nisam ni mogla znati da postoji. Bila sam sigurna da mi je vjeran, a on me varao, tko zna što je sve radio? Saznala sam samo djelić istine, maleni djelić koji je mogao postati i mnogo veći. Pričao je da nije želio dijete sa mnom, a ja sam bila ta koja je odgađala materinstvo. Željela sam sigurnu karijeru ili pričekati dok on pronađe posao, a ovo drugo se nikada nije dogodilo. Moj novac je trošio na druge žene. Imao je odlične kvalifikacije i doista sam bila u stanju pomisliti kako on posao nije ni tražio. Bio je previše lijen za rad, sve je na to upućivalo. Ako se tome pridodaju i uvrede koje je djevojka izrekla na moj račun, dolazilo mi je da vrištim do ludila. Mislila sam da ga nikada neću preboljeti u potpunosti, no sada sam imala razloga misliti drugačije.
Trgnula sam se kada sam čula zvono na ulaznim vratima. Prva misao mi je bila da se djevojka vratila, ali nije. Laknulo mi je kada sam vidjela Karla. Otvorila sam vrata. Tragovi suza još uvijek su bili vidIjivi na mojem licu.
– Što se događa? – Karlo je pokazao zavidnu razinu straha.
– Mnogo toga – rekla sam šapatom. – Uđi – pomaknula sam se u stranu da ga propustim. Nakon što je ušao, opet sam krenula prema baru. Ulila sam piće njemu i sebi. Dio mene je bio sretan što je Karlo došao. Na taj način mi je pokazao koliko mu je stalo do mene. Više od njegovog prisustva u ovom trenutku nisam željela.
– Nikada te nisam vidio u takvom stanju – promatrao me je kada sam sjela nasuprot njega.
– Slažem se sa tobom. Ovo je jedan od onih gorih dana u mojem životu. Želim ti sve ispričati, ali ne znam odakle da počnem. Sram me je – spustila sam glavu da skrijem suze koje su opet počele kapati niz moje lice.
Smogla sam snage i počela mu govoriti o čudnom pozivu, o posjeti djevojke koja je bila toliko drska i bahata, o Markovom životu o kojem ja nisam imala nikakvog pojma. Tim svojim riječima sam i sebe ponizila. Mislila sam da sam pametna i da se to meni ne može dogoditi, ali se dogodilo.
– I to je sve. Ne shvaćam … – završila sam tim riječima.
Karlo me je promatrao. Lice mu se pretvorilo u grimasu.
– Ne želim vrijeđati nikoga, ali Marko je bio budala – rekao je vatreno. Znala sam da on to i misli. Nikada se ne bi ponio kao on. Karlo je bio poslovan čovjek, izgradio je carstvo na kojem bi mu svi zavidjeli, i nije imao nikakvog interesa da bude sa mnom, osim osjećaja.
– Ja sam ta koja je to bila – uz uzdah sam rekla.
Imat ćemo mi svoju djecu
Što ta djevojka očekuje? Da odgajaš njeno dijete? Što je svim ovim ljudima oko nas? – postavio je pitanje koje sam ja samoj sebi često puta postavljala.
Nisam shvaćala ljude, iako sam se trudila. Nisam mogla razumjeti ljubomoru, mržnju i zavist, a sa svim tim sam bila okružena. Još manje sam shvaćala izdaju, a i ona je bila dio mojeg života. S vremenom sam se naviknula da sam okružena time, ali mi je i dalje smetalo. Nitko na to nije mogao ostati ravnodušan.
– Rekla je da sam previše stara da bih imala svoje – požalila sam mu se.
– Pobogu – Karlo je ustao. Prišao mi je i uzeo me u zagrljaj. – Zašto pridaješ važnost riječima koje su produkt mladenačke bahatosti? Ona je samo zavidna. Ti si prelijepa žena, najljepša na svijetu. Imaš tek trideset i dvije godine, možeš imati djece koliko želiš. Imaš i zavidnu karijeru, kuću u najboljem dijelu kvarta, sve ono o čemu ta djevojka sanja, a ne može imati. Možda je djetetom željela zadržati Marka, a sada kada ga nema, dijete joj očito smeta. Ne zna ona što je ljubav, jer se poigrava životom onog kojeg bi trebala voljeti najviše na svijetu.
– Da – složila sam se sa njim. Učinila sam to odsutno. Kakva je ona osoba? Dovoljno o njoj je govorilo to što se upustila u avanturu sa oženjenim čovjekom, a ovo posljednje je bilo neoprostivo. Možda je samo željela izvući dio novca, ili nasljedstva, no Marko nije imao ništa, a ja nisam osjećala nikakvu obavezu prema tom djetetu.
– Nadam se da ćemo nas dvoje imati mnogo naše djece – Karlo mi je šapnuo u uho. To je izmamilo osmijeh na mom licu. Nitko te nikada nije volio poput mene. Ti si sve ono što sam tražio u jednoj ženi. Uspješna, pametna i svjesna svojih kvaliteta. Zamisli kakva bi naša djeca bila! Lijepa poput majke, a pametna na oboje – šalio se. Nitko nije bio poput njega, niti bi me itko znao utješiti kao on. Srce mi je uzbuđeno lupalo. Bol koju sam osjećala, lagano je nestajala, kao da je postajala nevažna.
Zvat ću policiju i socijalnu službu!
Ako sam i osjećala grižnju savjesti i svim silama se trudila se oduprem vezi sa njime, koliko je to bilo u mojoj mogućnosti, sada nisam imala razloga za takve osjećaje. Iako sam ga voljela, dio mene još je uvijek pripadao Marku. Nikako se nisam mogla osloboditi te ljubavi prema njemu. Sada je i tome došao kraj. Ako je istina ono što je djevojka rekla, za mene je to bila poražavajuća istina. Ona je spavala u mojem krevetu, koristila je moju kupaonicu, moju odjeću, moju posteljinu i mojeg muža. Tko se ne bi naježio od same te pomisli. Tko se ne bi osjećao poniženo i izdano? Bila sam ljudsko biće, voljela sam, a da će me ta ljubav raniti teško je bilo povjerovati, i to gotovo godinu dana nakon smrti mojeg muža.
– Ne mogu razmišljati o budućnosti – rekla sam tiho. – Trebam najprije raščistiti sa prošlosti. Sada se nalazim u procjepu iz kojeg se trebam izvući. Treba mi i vremena da vratim samopouzdanje. Ono je ozbiljno ugroženo – uzdahnula sam.
Rukom sam prošla kroz njegovu svilenkastu kosu. Po prvi put, učinila sam to instinktivno, ali samo zato što je moje srce to željelo. Napokon se i ono počelo oslobađati duhova prošlosti, ljubavi koja nije bila ono što je trebala biti.
– Ako želiš, ostat ću uz tebe – Karlo se ponudio.
– Ne – odmah sam ga odbila. – Oprosti, ali trebam mir, trebam razmisliti o svemu, kako o prošlosti, tako i o budućnosti. Trebam raščistiti sa onim što je bilo da bih krenula dalje, a to mogu samo ako sam sama.
– Razumijem – u Karlovom glasu nije bilo povrijeđenosti, nego samo razumijevanja.
Deset minuta kasnije, kada sam ostala sama, krenula sam prema sobi. Sa gađenjem sam pogledala prema krevetu. Ne, tu nisam mogla spavati. Krenula sam prema sobi za goste. Ondje sigurno Marko nije bio sa onom djevojkom. A što ako je ona samo jedna od mnogih? Ni to me više ne bi začudilo.
Razmišljala sam do samog jutra. Na sreću, ispred mene je bio vikend, tako da sam se mogla opustiti. Kao da sam znala, sve sam poslove obavila na vrijeme i ništa nisam ponijela kući. Vikend ću imati samo za sebe i za svoje misli. Zaspala sam pred samo jutro, izmorena mislima od kojih sam nastojala pobjeći.
Već idućeg dana, na moje iznenađenje, došla je djevojka sa djetetom. Vidjela sam je da dolazi i otvorila sam vrata. Što god da je željela, ja njenim željama neću udovoljiti, odlučila sam. Za što bih bila dadilja djetetu koji je svjedok Markove nevjere? Nije mi bilo ni na kraj pameti. Zašto bih mijenjala svoj život zato jer se tako prohtjelo jednoj djevojci? Ona se treba nositi sa posljedicama svojih djela, a ja sa spoznajom da sam izdana.
– Evo vam dijete – djevojka je pokušala dijete staviti u moje naručje.
Koraknula sam unatrag. Gledala sam je kao da pred sobom imam neko čudovište, a na neki način, to je i bila istina.
– Zvat ću policiju i socijalnu službu – rekla sam ljutito.
– Što ja imam sa tim djetetom? Ako Marko nije želio imati djecu sa mnom, otkud toliko povjerenja da mi povjerite svoje? – upitala sam.
Dijete je plakalo. Tu je djevojku trebalo dobro ispljuskati i natjerati je da se pribere. Trebala je znati da ne može uvijek biti onako kako ona misli da bi trebalo.
– Vi ste Markova žena – rekla je prkosno.
– Bila – ispravila sam je. – Marka nema, a ja nemam namjeru ispravljati njegove pogreške. Sa mnom ih nije ni počinio. Žao mi je jedino djeteta – rekla sam sa žaljenjem.
– Ovo dijete … – djevojka je očito počela gubiti hrabrost. Na licu joj se vidio očaj, dok je još jučer to isto lice bilo puno prijezira i samopouzdanja. Vidjelo se da se bori sama sa sobom.
– Ako te netko voli, onda će prihvatiti i dijete – rekla sam ono što sam doista mislila. – A ako nije tako, onda samo gubiš vrijeme – nisam znala da li sam joj baš ja trebala dati savjet, jer je moja situacija dokazivala da nisam imala mudrosti kada sam je trebala imati. – Zovem policiju uzela sam mobitel i počela tipkati brojeve. Ni sama nisam znala koji sam broj izabrala. Kad sam pokušala prinijeti mobitel uhu, djevojka je briznula u plač.
– Ne mogu se brinuti o djetetu – priznala je.
– Marko je imao roditelje. Zašto se ne obratiš njima. Mislim da bi bili više nego sretni da ti pomognu. Kao što si i prije činila, kucaš na pogrešna vrata. Mogla bih te mrziti, ali to nije važno. Donijet ću ti adresu Markovih roditelja ponudila sam se.
Poželjela sam im puno sreće
Dok je ona razmišljala, pozorno sam pogledala u dijete. Bio je doista nalik na Marka, njegova malena kopija. Više nije bilo sumnje da djevojka govori istinu.– Hvala vam – djevojka je rekla skrušeno. – Na vašem mjestu, ja ne bih bila toliko obzirna – priznala je.
– Dijete nije ništa krivo, a ovo će usrećiti Markove roditelje – rekla sam.
– Oni ne znaju za dijete? – upitala sam je.
– Ne – odmahnula je glavom. Nekoliko minuta kasnije, donijela sam joj adresu. Koliko god da mi je bilo teško, nastojala sam postupiti onako kako sam i trebala.
– Želiš li se odmoriti ili nešto popiti? Mogu te odvesti do grada ili do Markovih roditelja, mada bi sa njima trebala najprije razgovarati.
– Sama ću – ipak je pokazala ponos. – Ako sam se do sada snalazila sama, mogu i opet. Ne bih tražila pomoć od vas da sam imala bilo kakav izbor. Žao mi je – rekla je tiho.
Koliko god da me je prvi dojam užasnuo, djevojka možda i nije bila toliko loša koliko sam ja u početku mislila. Možda je bila samo naivna poput mene, ali svjesno naivna. Vjerovala je Marku, a nitko bolje od mene nije znalo koliko on zna biti uvjerljiv kada je to želio. Zar i mene nije varao cijelo vrijeme? Manipulirao je sa mnom, a da je to nisam ni slutila.
– Želim vam puno sreće! – viknula sam za njima. Na neki način, osjetila sam olakšanje. Preostalo mi je samo da nazovem Markove roditelje, no to sam odgodila za neko vrijeme. Nisam imala snage za objašnjavanje. Željela sam popiti kavu, opustiti se i onda ih nazvati. Ili je bolje da odem do njih i kažem im? A što? Nisam znala ni adresu te djevojke. Kako sam to mogla previdjeti? Odmah sam krenula za njom. Kada sam je stigla, zastala je kao ukopana.
– Ako mi ostaviš adresu, Markovi roditelji će vas potražiti – sa pravdanjem sam rekla.
– Hoću – djevojka je odmah rekla. Adresu sam zapisala u mobitel. Laknulo mi je što sam i to dovršila.
Sat vremena kasnije, zaustavila sam se pred kućom Markovih roditelja. Bila je to skromna kućica koju je nagrizao zub vremena i u kojoj je jedva bilo mjesta za dvoje ljudi. Nisu se iznenadili što me vide. Često sam ih posjećivala. Čak sam im željela i pomoći, što su oni odbijali.
Preda mnom je bio još jedan mučan zadatak i ja sam ga imala namjeru dovršiti, a onda se i pozdraviti se sa prošlošću. Obzirno sam im sve ispričala. Bili su u šoku, prepuni osuda, ali i sretni. I ja bih se tako ponašala da sam bila na njihovom mjestu. Imali su dijete od sina koji nije bio živ. To im se činilo kao dar sa neba. Koliko su ti ljudi propatili, ja sam najbolje znala. Moja je bol bila neusporedivo manja od njihove. Ja sam mogla pronaći novog muškarca, novu ljubav, ali roditelji nisu mogli pronaći nikakvu zamjenu.
– Hvala ti, Senka – Markova majka je ganuto rekla. – Ne mogu opravdati Markove postupke, ali sam sretna zbog njih – razumjela sam je i te kako dobro.
Pozdravila sam se s njima. Ostavila sam ih da se vesele, jer ja nisam bila dio tog veselja, ali sam osjećala sreću zbog njih. Za mene je ova situacija bila oslobođenje, skidanje okova prošlosti.
Pred nama je bila lijepa budućnost
Putem do kuće sam razmišljala. Koliko je onoj djevojci trebalo snage da se obrati upravo meni? Na to ju je mogao natjerati samo očaj, onaj u kojem se ne pronalazi nikakav izlaz. To je mogla učiniti davno prije, ali nije. Očito se borila svim sredstvima da se ne dogodi ono što je i mene užasnulo, ali izgubila je bitku. Da nije bilo njenog očaja, Markovi roditelji možda nikada ne bi doznali za dijete, a ovako … Sve je imalo sretan kraj, sretniji nego što sam mogla i zamisliti. Markovi roditelji će upoznati unuče koje će im dati novi smisao života, djevojčin život će biti olakšan, a ja sam napokon mogla krenuti svojim putem, bez ikakve grižnje savjesti.
Kad sam stigla kući, nazvala sam Karla. – Izlazimo li večeras? – upitala sam ga veselo.
– Tko bi odolio tom pozivu? – uzvratio je istim tonom.
Čuo je moj smijeh. Očito je bio šokiran. Promjena od jučer bila je drastična. Još prethodnog dana sam bila slomljena žena, a danas kao da sam se uzdignula iz pepela i postala potpuno drugačija.
Odlučila sam zaboraviti prošlost. Nije imalo smisla okrivljavati Marka. Učinio je ono što jest, i to se nije moglo promijeniti. Za razliku od njega, ja sam imala priliku za život, a nije li samo to bilo dovoljno da budem sretna? Tragedija koja se njemu dogodila može se dogoditi bilo kome, to me je upozorilo da trebam uživati u svakom trenutku, u svakoj sekundi života, a ja sam upravo to odlučila.
Već dugo vremena nisam se osjećala tako dobro. Možda je uzrok tome što onu djevojku nisam otjerala, nego sam učinila ono što mi prvog dana nije ni palo na um. Kako je i moglo? Bila sam previše šokirana da bih razmišljala. Ne bih mogla odgajati njeno dijete, ne u situaciji dok je djetetova majka živa. Ja nisam željela preuzeti ulogu koja nije bila moja, ali sam zato bila vrlo spremna na svoju djecu, spremnija nego ikada. Nadala sam se da će Karlo nešto poduzeti i po tom pitanju. U bliskoj prošlosti sam se bojala osude Markovih roditelja, no to više nije bila nikakva prepreka. Koliko god da su me voljeli, neusporedivo više će voljeti dijete koje je ostalo iza Marka. Njegovi grijesi su moja sloboda. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bih jednom mogla ovako razmišljati.
Sa radošću sam se spremila i čekala Karla sa čašom vina u ruci. Pred nama je budućnost, a prošlost sam lijepo upakirala i ostavila iza sebe. Krenula sam u novi život bez ikakvog tereta, raširila sam ruke spremna da prihvatim novu ljubav i otvorila srce za voljenog muškarca.
Život je okrutan ali i čaroban
Kada je Karlo došao, okrenula sam se prema njemu. Znala sam da izgledam odlično. Doista sam dala sve od sebe da ga zadivim i pokažem sve ženske čari.
– Kamo ćemo? – zadivljeno me je promatrao.
– Trebamo negdje ići? – upitala sam ga.
Po sjaju njegovih očiju, znala sam da je oduševljen mojim prijedlogom. – Imao sam sasvim drugačije planove, – posegnuo je rukom u džep.
– Koje? – sa zanimanjem sam ga promatrala.
– Ove – držao je kutijicu za nakit u ruci. Znala sam što to znači. Želio me je za sebe, i to zauvijek. Možda je bio malo nespretan, možda se samo zbunio poput dječaka, ali je pokazao svoju namjeru.
– Priča o onom što je Marko učinio natjerala me je na razmišljanje. Kao muškarac i osoba koja te voli, imam dužnost da ispravim ono što ti je naneseno. Nitko ne bi bio sretniji od mene kada bi svoju budućnost podijelila sa mnom. Naravno, trudit ću se da tvoje rane liječim ljubavlju i povjerenjem, i to se nikada neće promijeniti.
Naravno da sam pristala. Koliko život može biti okrutan, isto toliko može biti i čaroban. A ja sam željela uživati u čarima budućnosti.