Obična upala mjehura pretvorila se u noćnu moru

Rano lipanjsko sunce svojim je toplim zrakama širilo dobro raspoloženje među ljudima. Ni ja nisam ostala imuna na njegov pozitivan utjecaj. Bilo je negdje oko podneva kad smo se parkirali nedaleko od tržnice. Denis je ostatak dana uzeo slobodno i pozvao me na ručak u našu omiljenu piceriju. Nakon toga smo se trebali naći s našim odvjetnikom kod kojeg smo za taj dan imali zakazan sastanak. On nas je zastupao u procesu protiv kirurga u našoj lokalnoj bolnici.

– Vidjet ćeš, sve će biti dobro, ljubavi. Odvjetnik mi je preko telefona dao naslutiti da bi se sad stvari mogle vrlo brzo odvijati. A čim sve ovo okonča – rekao je moj muž, uklonivši pritom nježno pramen kose s moga čela – ti i ja idemo na dugi godišnji odmor. Odvest ću te nekamo gdje ćeš zaboraviti na sve strahote kroz koje si prošla.

Zadovoljno sam ga slušala. Konačno je mojim mukama došao kraj i mogla sam se radovati vremenu koje ćemo moj muž i ja provesti sami, daleko od svega.

– Vis bi bio savršen – promrmljala sam zaneseno. – Tri godine nismo bili u onoj našoj uvali. Kad se samo sjetim tirkiznog mora, bjeline kamena, mirisa soli i pjesme cvrčaka…

– Sve što poželiš, ljubavi moja – Denis se dječački smiješio.

Nešto kasnije, u odvjetničkoj kancelariji, nakon što nas je srdačno pozdravio i ponudio nam da sjednemo, naš nam je odvjetnik preko stola pružio papire koje smo trebali pročitati. U njima je stajalo da se kirurg, koji me prije nešto manje od tri godine operirao, u trenutku operacije nalazio u stanju izuzetnog stresa. Naime, dan ranije su u automobilskoj nesreći nastradali njegova žena i djeca.

“Njihova sudbina utjecala je na moje cjelokupno psihofizičko stanje. Jedino tako mogu objasniti pogrešku koja mi se potkrala”, stajalo je u iskazu dotičnog kirurga. Na kraju je još napomenuo da toga dana nije znao hoće li njegova žena ostati na životu ili ne.

– To je zaista morala biti teška situacija za njega i meni ga je kao čovjeka, naravno, žao – Denis je uzbuđeno komentirao upravo pročitano – ali, to ne opravdava činjenicu da je moja žena zbog njega izgubila tri godine života. Tri godine pune bolova i straha! Ja zahtijevam obeštećenje za sav užas koji je pretrpjela! Ma koliko taj liječnik pokušavao svoju pogrešku prikazati kao posljedicu tragičnog događaja, opravdanje za ono što je učinio ne postoji.

Dok je moj muž raspravljao s odvjetnikom, moje su misli otplovile u prošlost…

Prije tri godine turističko poduzeće u kojem sam bila zaposlena poslalo me na putovanje, na koje je zapravo trebala ići moja kolegica, ali se neposredno pred put razboljela te je njezin zadatak zapao mene. Radilo se o plovidbi brodom Sjevernim morem tijekom kojeg sam trebala voditi putnike kroz Oslo, Kopenhagen i kroz idilična ribarska sela. Kako sam o svemu doznala neposredno pred put i nisam imala mnogo vremena za pripremu, dogodio mi se propust koji se kasnije pokazao kao koban. Nedovoljno tople odjeće i hladnoća jača nego što sam očekivala učinili su svoje, tako da sam već drugog dana puta osjetila posljedice. Najprije se radilo samo o učestalom mokrenju, no ubrzo su nastupili snažni bolovi i gotovo neizdrživ pritisak u zdjelici.

– Mislim da sam prehladila mjehur – objasnila sam putnici koja se čudila zašto neprestano odlazim na zahod.

Kad sam se vratila kući, moje stanje je bilo toliko loše da me Denis smjesta odvezao liječniku.

– Ovo ne izgleda dobro – rekao mi je urolog nakon detaljnog pregleda zabrinuto odmahujući glavom. – Imate upalu mjehura koja zahtijeva bolnički tretman. Upala je toliko jaka da se od nje vaš mjehur povećao i spustio, tako da sad pritišće mokraćne kanale. Trebalo bi ga operativno podići, u suprotnom bi moglo doći do njegove disfunkcije.

Na operaciju

O ne, samo operacija ne, pomislila sam užasnuta njegovim riječima. Ova vijest dočekala me potpuno nespremnom. Ta tko je još išao na operaciju zbog upale mjehura?

– Zar zaista ne postoji nekakav drukčiji način izlječenja? – upitala sam puna nade, no odgovor koji sam dobila nije bio onakav kakav sam željela čuti.

– Upale mjehura znaju se proširiti na druge dijelove mokraćnog sustava, a to može biti opasno. Najveća opasnost kod ovakve situacije kao što je vaša je da dođe do poremećenog otjecanja urina. To, pak, može uzrokovati sekundarnu infekciju bubrega, a s time se nije za šaliti. Vjerujte mi, ako ne operiramo, postoji velika mogućnost da se situacija pogorša – tim me je riječima uputio u bolnicu.

– To je ionako vjerojatno rutinski zahvat, a poslije njega ćeš ponovno biti kao prije. Mislim da ne bi smjela riskirati ako postoji i najmanja mogućnost da ti se stanje pogorša – rekao je Denis kad sam mu se sva očajna požalila.

Naravno da se nisam smjela kockati sa svojim zdravljem. To je bio jedini način da se konačno riješim neizdrživog pritiska i boli u mjehuru. Nakon što mi je i moj kućni liječnik potvrdio da bih trebala poslušati savjet specijalista, teška srca uputila sam se u bolnicu.

– To vam je potpuno bezopasan zahvat – objašnjavala mi je žena koja je dijelila sa mnom bolničku sobu i koja mi se predstavila kao Bosiljka. Ona je bila operirana tri dana prije i već se osjećala vrlo dobro. Ipak, ovo je bila prva operacija u mom životu i užasno sam se bojala.

Osim Bosiljke, umiriti me pokušao i anesteziolog.
– Dosad su se svi pacijenti koje sam uspavljivao probudili iz narkoze. Ne vidim razlog zašto ne biste i vi – rekao je šaljivim tonom, a onda, vidjevši moj užasnut izraz lica, smjesta ozbiljno nadodao:

– Zaista nema razloga za brigu. Sad ćemo lijepo zajednički ispuniti ovaj formular koji će mi pomoći da odredim točnu dozu narkoze za vas i time isključim svaki mogući rizik.
Potom mi je postavio niz taznoraznih pitanja vezanih uz moje zdravlje, eventualne alergije, bolesti i lijekove koje pijem. Na kraju mi je izmjerio krvni tlak.

Kad je formular bio popunjen, trebalo je na njega još samo staviti potpis, kao i na izjavu da pristajem na operativni zahvat.

Bila sam toliko nervozna da sam bila uvjerena kako ću noć probdjeti budna, no predvečer mi je medicinska sestra donijela sredstvo za smirenje koje mi je pomoglo da utonem u dubok san i odspavam mirno sve do jutra.

Rano ujutro došli su po mene i odvezli me dugačkim hodnicima do operacijske dvorane gdje me je već spremno čekao kirurg koji me trebao operirati, anesteziolog i ostalo medicinsko osoblje.

– Tako, sad ćete lijepo malo odspavati, a kad se probudite, sve će biti gotovo – rekao mi je anesteziolog ubrizgavši injekciju u moju venu.

Posljednje čega se sjećam njegove su nasmiješene plave oči iznad zelene bolničke maske, a nakon toga se na mene spustio mrak.

Kad sam ponovno otvorila oči, nada mnom je bila nagnuta jedna od medicinskih sestara, koja me tapšala dlanom po obrazu i zahtijevala da joj kažem svoje ime. Nakon što sam kroz suhe usnice promrmljala što je od mene tražila, rekla mi je da je zahvat dobro prošao i odvezla me na odjel za intenzivnu njegu. Nekoliko sati nakon toga bila sam ponovno prebačena na redovni odjel, u svoju sobu.

Buđenje iz narkoze

– Onda, jeste li sad vidjeli da nije bilo tako strašno – moja dobronamjerna susjeda veselo je dočekala moj povratak.
– Da, stvarno nije – složila sam se. – Ali, toliko sam se bojala da se više neću probuditi iz narkoze.

Kasno tog popodneva u posjet mi je došao Denis.
– Pa gdje je moja žena, moj heroj? – rekao je toplo i uz poljubac mi u ruke utisnuo buket prekrasnih crvenih ruža.

– Razgovarao sam s odjelnim liječnikom. Rekao mi je da je sve dobro prošlo i da za nekoliko dana možeš doma. Onda ćeš morati još neko vrijeme mirovati kod kuće, a nakon toga ćeš biti kao nova!

Denis je tog dana ostao dulje kod mene nego što su trajali posjeti. Razgovarali smo o svemu i svačemu: o skoroj proslavi četrdesete godišnjice braka njegovih roditelja, o produljenom vikendu koji smo namjeravali provesti negdje na moru, o mom povratku na posao… Kad se konačno uputio kući, s televizijskog ekrana smještenog u kutu sobe mogla se čuti najava dnevnika.

– Do sutra, ljubavi – rekao mi je još jednom na odlasku, a ja sam još neko vrijeme nasmiješeno gledala u vrata koja su se za njim zatvorila.

Odjednom sam osjetila snažan umor i počele su mi se sklapati oči, no taman kad sam počela tonuti u san, nešto me iznenada iz njega prenulo. Bila je to oštra bol u trbuhu od koje sam tiho zastenjala. Što je sad bilo to?

– Imam osjećaj da mi je odjednom vlažno među nogama – promrmljala sam ispod glasa, no Bosiljka je čula što sam rekla i smjesta se našla pokraj mog kreveta. Nakon što je nadigla pokrivač s mene prestrašeno je ustuknula.

– Pa vi krvarite – rekla je uzbuđenim glasom i smjesta pritisnula zvonce iznad mog kreveta.

– To ne može biti normalno – rekla je medicinskoj sestri koja je nekoliko trenutaka kasnije ušla u sobu. – Kod mene nakon operacije nije bilo nikakvog krvarenja.

– Smirite se, nije to ništa neobično kod ovakvih zahvata – rekla je sestra umirujućim tonom i nadodala da će smjesta obavijestiti dežurnog liječnika. Ovaj će, kako je rekla, doći čim bude mogao.

U međuvremenu me Bosiljka, dok su mi niz obraze tekle suze, držala za ruku i pokušavala umiriti.

– Nije to ništa strašno. Samo mala komplikacija koja ne mora ništa značiti – rekao je dežurni liječnik koji je stigao nešto kasnije. – Dat ću vam injekciju protiv bolova, sestra će vam promijeniti plahtu i nakon toga ćete se sigurno bolje osjećati.

Dug oporavak

Međutim, ono što je potom uslijedilo bilo je sasvim suprotno onome što mi je obećao. Umjesto da mi bude bolje, odjednom sam se počela tresti, a sestra koja mi je izmjerila temperaturu mogla je jedino konstatirati da je poprilično povišena. Da stvar bude gora, dežurni liječnik sada više nije mogao doći do mene jer je bio zadržan hitnom operacijom slijepog crijeva. Kad je konačno stigao i ponovno mi dao nekakve injekcije, stanje se tek neznatno popravilo.

Iako se ni nakon tjedan dana boravka u bolnici nisam dobro osjećala, kući sam bila otpuštena onako kako je u početku bilo predviđeno.

– Sve će se to s vremenom smiriti – uvjeravao me liječnik dok mi je na odlasku predavao otpusno pismo.

– Znate, svatko reagira drugačije na operaciju. Vi ste očito osjetljiviji pa će vam trebati i dulje za oporavak.

Željela sam, naravno, vjerovati njegovim riječima nadala se da će, kad dođem kući, sve krenuti nabolje, ali nije bilo tako.

Bol ne samo da nije popuštala, kako je liječnik prognozirao, već je na mahove postajala još jačom. I ma koliko ja strpljivo čekala da konačno dođe kraj mojim mukama, one su se nastavile i tijekom narednih mjeseci. Jedini predah pružali su mi snažni analgetici, a kad se i njihovo djelovanje smanjilo, postala sam toliko očajna đa sam čak počela pomišljati na samoubojstvo.

– Zašto niste ranije došli? – upitao me moj liječnik kad sam sva očajna ponovno zakucala na njegova vrata. Nije mogao shvatiti kako su mi u bolnici mogli reći da je stanje u kojem sam se nalazila bilo normalno.

Ne gubeći vrijeme, smjesta me uputio radiologu na kompjutorsku tomografiju, a potom s dobivenim nalazima ponovno u bolnicu. Ono što sam potom doživjela, bio je šok koji zasigurno neću zaboraviti dok sam živa. Naime, nakon što je pregledao nove snimke, liječnički konzilij posumnjao je, ni manje ni više, na – tumor mjehura!

– S ovime nije za čekati – bilo mi je priopćeno vrlo ozbiljnim tonom. – Morat ćemo vas hitno operirati.

Ponovno sam dakle bila smještena na bolnički odjel, ponovno sam morala proći kroz čitav niz raznoraznih pretraga i ponovno sam gledala ususret još jednom operativnom zahvatu – ovaj put naravno nasmrt prestrašena.

Prvo pitanje koje sam postavila kad sam se probudila iz narkoze, glasilo je: “Je li bio zloćudan?”, a odgovor koji sam na njega dobila bio je potpuno neočekivan.

– Naše sumnje su nasreću bile neopravdane. Uopće se nije radilo o tumoru. No zato smo vam pronašli nekoliko vlakana gaze koja su preostala od prijašnjeg zahvata. Nema nikakve sumnje da vam je upravo to prouzročilo tegobe koje ste imali.

Bolovi ne prestaju

Ne stigavši se upitati što su uopće ostaci gaze imali raditi u mome trbuhu, niz lice su mi potekle suze olakšanja.

– Hvala Bogu – rekla sam Denisu kad me došao posjetiti.
– Konačno su otkrili što je uzrokovalo bolove. Doduše, ne mogu vjerovati da su nekakva sitna vlakna mogla biti razlogom onako paklenih bolova, ali ako liječnici tako kažu…

Denis se smjesta složio sa mnom. Nismo željeli sumnjati u njihovu kompetenciju. Na kraju krajeva, najvažnije je bilo da nisam bolovala ni od kakve zloćudne bolesti i da je uzrok bolova bio odstranjen.

Nakon što je rana na trbuhu zacijeljela, bila sam otpuštena kući.

– Sada je sve u redu s vašim zdravstvenim stanjem – bilo mi je rečeno na odlasku. – Od sada ćete se svakim danom osjećati sve bolje.

O, kako sam samo željela da to bude istina. Zbog bolova koji su me već tako dugo mučili nije naime trpio samo moj posao i moja svakodnevica, već i moj ljubavni život. Denis je doduše bio krajnje strpljiv i pun razumijevanja, ali znala sam da i njemu kao i meni nedostaju naši intimni trenuci ispunjeni nježnošću koje nam je moja bolest onemogućila.

Nekoliko dana nakon povratka kući bolovi u trbuhu kao da su se primirili. U tom smo razdoblju Denis i ja ponovno počeli kovati planove za budućnost, razgovarati o tome kako oboje želimo dijete, ali onda su se bolovi ponovno vratili – ovaj put snažniji nego ranije. Moje zdravstveno stanje pogoršavalo se iz dana u dan, a ja sve sam više gubila volju za životom. Ako bih ponekad i poželjela napraviti nešto po kući, bila sam naprosto preslaba za to. Zato bih uglavnom ležala u zamračenom dnevnom boravku i čekala da lijekovi protiv bolova počnu djelovati.

I nisam samo ja bila ta koja je u tom teškom razdoblju propala. Denis, kojem je uz brigu za moje zdravlje i rad u uredu sada na grbaču pala i većina kućanskih poslova, također je primjetno smršavio i dobio tamne kolutove oko očiju. Naš obiteljski život, naše slobodno vrijeme i naše karijere – sve je bilo u znaku moje bolesti. Želju za djetetom nismo više ni spominjali.

– Lela, ljubavi, ovako dalje ne ide! – rekao je jednog dana kad me kao i obično nakon dolaska kući s posla zatekao kako bezvoljno ležim u zamračenom dnevnom boravku.

– Tek su ti trideset i tri godine, a slaba si i bolesna poput kakve.starice!

Njegove riječi kao da su konačno doprle do mene i potakle me da ponovno zajednički razmislimo što bismo još mogli učiniti. Možda bi toplice pomogle, pomislili smo puni nade. Međutim, liječničko povjerenstvo odbilo je moj zahtjev te mi, na Denisovo i moje zgražanje, umjesto za toplice dalo preporuku za – psihijatrijsko liječenje! Nikada u životu nisam bila uzrujanija nego tada.

– Pa to je vrhunski bezobrazluk! – vikala sam tako glasno da su mi žile poiskakale na vratu.

– Vi mislite da nisam normalna, da umišljam te užasne bolove?

Denis me pokušavao umiriti, no to mu je slabo polazilo za rukom. Kad sam nekoliko dana kasnije ponovno dobila krvarenje i ponovno završila u bolnici, bila sam gotovo sretna što ću barem konačno dokazati da nisam luda. No ni ovaj put nije bio otkriven nikakav fizički uzrok mojih tegoba.

– Bit će najbolje da se ipak podvrgnete psihijatrijskoj terapiji kako vam je savjetovano – glasio je krajnji zaključak. Zajednički stav liječničkog konzilija bio je naime, da “svoje fizičke tegobe podsvjesno izazivam svojim psihičkim blokadama”.

Iako mi uopće nije bilo jasno o čemu su govorili, ipak sam konačno popustila i pristala na psihoterapije. U međuvremenu sam, naime, bila potpuno dotučena i nisam se više imala snage boriti.

Drugo mišljenje

Tri sam mjeseca strpljivo jednom tjedno odlazila psihijatrici na seanse, iako pritom nisam osjećala nikakvo fizičko poboljšanje. No kad se nakon toga njezin nalaz našao u mojim rukama, eksplodirala sam od bijesa. Tu je naime crno na bijelo stajalo da se moje “fizičke tegobe ne baziraju ni na kakvom organskom oboljenju”.

– To ne može biti istina! – vikala sam kroz suze.
– Ovime me je okarakterizirala kao luđakinju koja simulira bolove! A što je s onim navalama vrućine i krvarenjima – sve sam si to umislila?

Denis je i u ovim teškim trenucima bio uz mene, pokušavao me umiriti, no to mu je sve teže polazilo za rukom. Uz bolove koji su me dovodili do ludila, sada sam se morala nositi i sa činjenicom da me liječnici više ne shvaćaju ozbiljno.

– Uzeo sam slobodne dane, vodim te na more – rekao je jednog popodneva Denis kad se vratio kući s posla.

Blaga klima i svježi zrak trebali su mi pomoći da se opustim, a možda i izliječim. Međutim, kad ni more ni sunce nisu pomogli da moji bolovi nestanu, po povratku kući ponovno sam otišla do svoga liječnika. Prepuna fascikla s nalazima od bezbrojnih pretraga pokazivala je koliko sam žarko željela otkriti uzrok svoje patnje, no činilo se kao da se vrtim u začaranom krugu. Kad sam shvatila da ni moj liječnik ne zna izlaz iz njega, odlučila sam potražiti drugo mišljenje. I tako je započela moja odiseja po raznim liječničkim praksama, a moja fascikla s nalazima postajala sve deblja i deblja.

Iako nemam dovoljno prstiju na rukama za nabrojiti sve liječnike čije sam mišljenje zatražila, niti jedan od njih nije mi nudio nikakvo rješenje. I tko zna kako bi ova moja životna priča završila da jednog dana sasvim nenadano nije došlo do sudbonosne prekretnice. A sve je započelo vjenčanjem Denisove sestrične, Goge…

– Goga i Alen zovu nas da dođemo u Zagreb. Zamisli, konačno su se odlučili vjenčati – rekao mi je jednog popodneva Denis nakon što me zatekao kako sjedim u zamračenom dnevnom boravku i potpuno bezvoljno prelistavam programe na televiziji.

Iznenađeno sam podignula obrve. Denisova sestrična bila je punih sedam godina u vezi s Alenom i svi su već mislili kako se njih dvoje neće nikada vjenčati. Što ih je nagnalo da to baš sad učine?

– Goga je trudna – rekao je Denis, pokušavajući pritom skriti sjetu u osmjehu. No nije morao ništa reći. U njegovim sam očima pročitala žaljenje što se naša želja za djetetom pretvorila u neostvariv san.

– Ne znam… – odmahnula sam glavom. – Idi ti bez mene. Ja nisam sposobna za put.

To je bila istina. Bila sam slaba, jako slaba. A i slavlje je bilo zadnje do čega mi je bilo stalo.

– Ne dolazi u obzir – rekao je Denis i žustro zatresao glavom. – Ako ne ideš ti, onda ne idem ni ja. Javit ću im da ne možemo doći. Na kraju krajeva, možemo im i kasnije čestitati.

No kad je čula da nećemo doći, Goga je ustrajala na – razgovoru sa mnom.

– Molim te, Lelice, razmisli još jednom! Znaš da bez vas dvoje to neće biti isto. Pa koliko puta ću se udavati u životu? Vidiš da su mi i za ovo vjenčanje trebale godine i godine priprema. Molim te, morate doći!

Opet operacija

Na kraju sam, iako nevoljko, ipak popustila pred njenim nagovaranjem. Goga mi je bila stvarno draga poput sestre i shvatila sam da bi bilo sebično odbiti njezinu molbu bez obzira na opravdanost razloga. Izdržat ću nekako, razmišljala sam pakirajući stvari za put. Najvažnije mi je bilo osigurati se s dovoljnom količinom analgetika, jer oni su bili jedino što mi je omogućavalo kratke predahe od boli.

Goga i Alen bili su šokirani kad su ugledali Denisa i mene. Posljednji put kad smo se vidjeli bila sam još zdrava i oboje smo bili u izvrsnoj formi. Sada smo oboje izgledali poput olupina.

– Bože, što se dogodilo s tobom? – Goga je prekrila rukom usta kako bi prigušila vrisak koji joj je izletio.

Znala je naravno za moju operaciju mjehura i za tegobe koje sam imala, ali ono što nije znala bilo je da je moj život zbog toga bio sasvim uništen. Ukratko sam joj ispripovijedala o svojim mukama kroz koje sam prolazila već gotovo tri godine. Goga me pažljivo slušala, povremeno duboko uzdišući i brišući suze.

– Jadno moje – rekla je kad sam završila svoju tužnu priču. – Zašto nam Denis nije rekao da je tako strašno? Nismo imali pojma…

Kad sam još tog istog dana dobila jednu od već uobičajenih navala vrućine popraćenu snažnim bolovima, Goga je bila odlučna. Zaključila je da moram hitno u bolnicu i prije nego što sam se snašla, već sam se ponovno nalazila na bolničkom odjelu.

Ovdje su mi sada bile ponovljene neke od pretraga, ali obavljeno je i niz novih, detaljnijih. Kad mi je na kraju bilo priopćeno da ću morati ponovno na operaciju, nisam više čak bila ni iznenađena. Ovaj put sam bez trunke straha dala svoj pristanak da ponovno legnem pod nož ne mareći više ni najmanje hoću li se ili neću probuditi iz narkoze.

Međutim, zahvaljujući savjesnom pristupu tamošnjih liječnika, činilo se da mi se sreća konačno osmjehnula. Ova operacija trebala se uvelike razlikovati od prethodne dvije i konačno riješiti moje probleme – jednom zauvijek.

Tragom gnojne čahure koja je bila prsnula, liječnici su došli do nevjerojatnog otkrića. Na mjestu gdje se tkivo gnojilo pronašli su strano tijelo zaboravljeno još prilikom prve operacije, no ovaj put se nije radilo samo o nekoliko vlakana, već o cijeloj zaboravljenoj gazi! Čak i za iskusne kirurge ovo je bio nevjerojatan skandal iako izreka kaže da “vrana vrani oči ne kopa”, bili su mišljenja da se radi o pogrešci koja se ne smije tek tako zataškati.

Iz medicinskog nalaza koji mi je potom bio uručen nedvojbeno je proizlazilo da je prilikom prve operacije bio počinjen kobni propust. Moja sreća bila je donekle u tome što je zaboravljena gaza bila sterilna pa nije prouzročila sepsu, no s druge strane, upravo su se iz tog razloga moje tegobe razvukle tako dugo.

Kobni propust

Što se ticalo mog sveukupnog zdravstvenog stanja, liječnici mi čak ni sada, kad je problem konačno bio saniran, nisu mogli jamčiti da zbog učestalih operativnih zahvata neću imati posljedica u budućnosti. No sada sam barem pred sobom imala budućnost! I što je bilo najvažnije, sada sam konačno imala papir koji je crno na bijelo dokazivao da nisam luda i da nisam umišljala bolove. No to je još trebalo dokazati na sudu…

Bolnica u našem gradu najprije je odbijala optužbe, štiteći na taj način svog kirurga, ali i sebe.

– Moguće je da nakon operacije u tijelu pacijenta ostane dio instrumenta ili gaze – govorio je u svom iskazu ravnatelj bolnice. – No o ovakvim slučajevima ne možemo govoriti kao o pogrešci, već kao o jednoj od komplikacija u liječenju. Liječnici nisu nepogrešivi i mi pacijenta upoznajemo s rizicima takvih komplikacija. Moguće je da zaboravljeni predmet bude dulje u tijelu, pogotovo ako je sterilan.

Zgranuto sam slušala hladan iskaz koji je o pogrešci koja mi je umalo uništila život govorio kao o uobičajenoj komplikaciji. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima! Zar je bilo moguće da će im ta priča proći?

No, sada je na redu bio naš odvjetnik. Puna nade uprla sam oči u njega, moleći se u sebi da njegova riječ unese svjetlo u mutan prikaz mog slučaja i da pravda konačno pobijedi.

– Istina je sve ovo što smo malo prije čuli – rekao je u svom završnom govoru pred sudom naš odvjetnik.

– Istina je da su i liječnici samo ljudi, a kako znamo, svi ljudi griješe. Međutim, ukoliko već dođe do pogreške, kakva je počinjena u slučaju moje klijentice, tada liječnik mora stati iza nje, priznati je i učiniti sve da ju ispravi, a ne umjesto toga pacijenta okarakterizirati kao psihičkog bolesnika!

Moje molitve bile su uslišane, pravda je pobijedila! S riječima našeg odvjetnika složio se, naime, i sud te donio presudu kojom je dotičnom liječniku bio izrečen ukor i novčana kazna. Meni je pak bila dodijeljena odšteta koja je treba biti naknada za sav bol i strah koji sam pretrpjela.

Naravno da nikakav novac ne može vratiti nepovratno izgubljeno vrijeme, uništeno bolovima i smrtnim strahom, ali sada kad je sve konačno bilo iza nas, Denis i ja bili smo sretni. Gotovo u nevjerici gledala sam ususret životu za koji sam već mislila da sam ga zauvijek izgubila.

75900cookie-checkObična upala mjehura pretvorila se u noćnu moruno