Od smrtne presude pobjegla sam u Dubrovnik

Gotovo sam osjećala tjelesnu bol, tako je loše udarala po tipkama moja nova učenica. Ipak bio joj je to tek treći sat poduke, zato je nisam željela odmah obeshrabriti te joj reći da bi bilo pametnije da nađe neku drugu zanimaciju, a ne sviranje klavira. I to koja neće imati nikakve veze s glazbom. Ma koliko se trudila, očito nisam mogla potpuno prikriti što sam mislila, odražavalo se to na mom licu.

– Ne moraš toliko mučiti djevojku, Karla – čula sam glas s ulaznih vrata.

– Gorane! Što je tebe dovelo ovamo? Znaš da u ovo vrijeme imam satove – odgovorila sam mu.

Zapravo to nije bio prigovor, iako je tako zvučalo. Razveselila sam mu se, prekinuo je moje mučenje. Zamolila sam djevojku da na trenutak prestane svirati i srdačno se pozdravila s njim. Sjeli smo na trosjed. Bio je iznenađujuće zamišljen i turoban. Dovoljno sam ga poznavala da bih shvatila da nešto nije u redu.

Goran, moj pokojni suprug Miljenko i ja dugo smo prijateljevali. Prije trideset godina, kad sam Miljenka prvi put susrela, njih su dvojica još studirala na medicinskom fakultetu. Ja sam tada već svirala klavir i imala čak javne nastupe. Nisam bila neka zvijezda, ali svi su mi govorili da je preda mnom lijepa glazbena budućnost. Ubrzo sam počela držati poduku, tako da sam ponešto i zarađivala.

Novac mi nikad nije bio problem. Tata je bio obrtnik i posao mu je išao odlično, tako da nismo imali financijskih briga. I s radošću je dopustio svojoj maloj princezi, kako mi je tepao, da se bavi onim što najviše voli – glazbom. I u čemu je najbolja, govorio je uvijek nekritički i s ljubavlju.

Miljenko i ja upoznali smo se upravo poslije jednog koncerta. Volio je klasičnu glazbu, baš kao i Goran, moj prijatelj još iz djetinjstva, koji ga je i doveo na taj moj nastup. Potom smo se sve češće viđali i ja sam se zaljubila u njega, a i on je zavolio mene. Vjenčali smo se i uskoro dobili dvoje djece. Bilo je i lijepih, ali i teških trenutaka. Goran je uvijek bio rado viđen gost u našem domu, gotovo dio obitelji. I klinci su ga jako voljeli.

Bio je uistinu drag čovjek, ali u životu mu baš nije išlo. Njegov se brak poslije deset godina ozbiljno poljuljao i na kraju urušio. Rastava mu je teško pala, puno teže nego njegovoj ženi. Uvjeravali smo ga da je bolje da se tako dogodilo nego da živi u stalnoj napetosti, svađama i nesporazumima, ali njemu je trebalo puno vremena da preboli Zoranu. Ako ju je ikad i prebolio, često bih pomislila. Iako nije bila vrijedna njegove ljubavi, u to sam bila sasvim sigurna.

Bio mi je velika uzdanica i oslonac kad se Miljenko svim svojim snagama borio protiv raka pluća. Tolikim je ljudima kao liječnik pomogao, a onda je opaka bolest dohvatila i njega. Premalo je mislio na sebe, sav se predavao poslu. Tisuću sam puta pomislila kako se njemu, iskusnom liječniku, moglo dogoditi da previdi prve znakove bolesti. Mjesecima je trajala Miljenkova borba za život, ali ju je na kraju ipak izgubio. Bila sam očajna, nikako nisam mogla prihvatiti realnost s kojom sam bila suočena, gledati ga kako pati. Svim sam se snagama trudila prikriti to pred Miljenkom, ali uzalud. Još je on tješio i hrabrio mene, umjesto da bude obrnuto. Dok sam ja bespomoćno sjedila uz Miljenkov krevet i plakala, Goran se, iako također duboko potresen, brinuo o svakom detalju, svakoj sitnici. Da tada nije bio uz mene, tko zna kako bih iz svega isplivala. Bili su to najteži trenuci u mom životu, koji su ostavili neizbrisiv pečat.

Kao da je rak bio moja sudbina. I majka i starija sestra također su umrle od raka, nisu uspjele pobijediti karcinom dojke. Bilo je to strašno bolno iskustvo. Činilo mi se da se tata nikada neće oporaviti od tog udarca, ali se onda ipak uspio trgnuti. Posvetio se poslu, bio je to njegev bijeg od nesreće koja nas je snašla. Iz radionice nije izlazio ni kad ju je već prepustio poslovnom partneru.

Ni ja dugo poslije Miljenkove smrti nisam uspjela doći k sebi.

– Ne smiješ klonuti. Imaš djecu, moraš im biti oslonac. Ni Miljenko te ne bi želio vidjeti ovakvu – bodrio me Goran.

Dakako, imao je pravo. Napokon sam shvatila da moram živjeti za svoja dva sina, koji su tada još studirali, da im trebam. Oni su me natjerali da se prenem, vratili mi snagu. A i Goran mi se uvijek našao pri ruci. Mogu reći da me gotovo natjerao da opet dajem satove klavira. Na javne nastupe nisam više ni pomišljala, ali poduke sam se prihvatila.

Bio mi je rame za plakanje, satima me slušao, pokušavao utješiti, bodrio me. Tako sam prebrodila najteže godine i vratila se u ravnotežu. Opet sam živjela. I sada je Goran bio tu, pokraj mene, potišten i smrknut, kakvog ga već dugo nisam vidjela. Nešto se valjalo iza brda. Nije slutilo na dobro. Sjedili smo šutke, kao da je tražio prave riječi.

– Hajde, reci što te muči. Bez okolišanja. Znaš da sa mnom o svemu možeš otvoreno razgovarati – prekinula sam šutnju.

– Ma, ništa. Ništa ozbiljno – promrmljao je.

– Ne bih rekla. Preda mnom se ne možeš pretvarati, to ti je valjda jasno. S istinom na sunce. Je li u vezi s mojim kontrolnim pregledom? – pritiskala sam ga.

– Kažem ti, nema razloga za brigu – riječi se nimalo nisu slagale s izrazom njegova lica.

Zazeblo me oko srca. Nešto nije u redu. U klinici u kojoj je radio napravili su mi mamografiju, vjerojatno je nalaz loš. To je bila prva pomisao koja mi je pala na um. Išla sam redovito na te preglede, u mojim godinama, i sam me Goran u to uvjeravao, ne smijem ih nipošto izbjegavati i propuštati. A dodatno su me pritiskala i moja obiteljska iskustva i naslijeđe. Osjećala sam se zdrava kao dren, ali to nije ništa značilo. U trenu se sve može promijeniti. Bolest je podmukla, zaskoči te kad najmanje očekuješ.

– Dobro, nemoj me više mučiti, preklinjem te. Reci o čemu se radi? Bez okolišanja – trudila sam se zvučati odlučno, ali nisam se tako osjećala.

– Prilikom tvoje posljednje mamografije otkrivena je mala izraslina na lijevoj dojci … – izustio je napokon, a glas mu je zadrhtao.

– Rak, dakle – prošaptala sam i zadrhtala cijelim tijelom. Na mene, na cijelu sobu, spustila se neka zloslutna hladnoća.

– Čvorić je sićušan. U ovom trenutku to ne mora baš ništa značiti. Ne trebaš se brinuti, bit će sve u redu – pokušavao me umiriti, a učinilo mi se da je, otkrivši mi napokon što se događa, malo popustila njegova napetost.

– Znači, gotovo je sa mnom – prošaptala sam.

– Vjeruj mi, Karla, dnevno se susrećem sa sličnim slučajevima i najčešće se pokaže da je stvar posve bezazlena – nastavio je blagim, toplim glasom.

I to govori meni, koja sam imala dva smrtna slučaja u obitelji, kojoj su i mama i sestra umrle od raka dojke. Znam da je imao najbolje namjere, kao i uvijek, ali ja se nisam željela zanositi iluzijama.

– Gorane, molim te, sačuvaj takve pričice za druge pacijentice – rekla sam što sam mirnije mogla. – I pusti utjehe i ohrabrenja, reci bez okolišanja koliko je stvarno opasno?

Obratila sam mu se odlučno, tonom koji nije trpio pogovora.

– Morat će ti u bolnici napraviti analizu tkiva. Tako će se moći utvrditi radi li se o dobroćudnom ili zloćudnom čvoriću. Ali, čak da se ustanovi da je tvorba zloćudna, nema razloga za paniku. Ona je još sićušna. U tom će se slučaju odstraniti, proći ćeš kemoterapiju i sve ćeš prebroditi. Glavu gore, nemoj se opterećivati genetskim naslijeđem, molim te – nježno me uhvatio za podbradak i podignuo mi glavu, koju sam bila uronila u dlanove. – Bez obzira na to o čemu se radi, mi ćemo to pobijediti, možeš u to biti sigurna – dodao je odlučno.

Izraz njegova lica i ton njegova glasa djelovali su uvjerljivo i ohrabrujuće. Samo da za mnom nije to strašno obiteljsko iskustvo.

– Pobrinut ću se da te što prije prime u kliniku i obave sve što je potrebno – najavio je.

– Zar je zaista potrebno da odem u bolnicu? Vjerojatno se to može napraviti i u ambulanti. Ne volim bolnice – objasnila sam.

– Tvoj je muž bio liječnik, tvoj je najbolji prijatelj liječnik. Osjećam obavezu da ti osiguram najbolji tretman. Mogu to učiniti, želim to učiniti i učinit ću – sada njegov glas nije trpio prigovora.

Na trenutak sam se smirila. Ali, čim su se za njim zatvorila vrata, nada se rasplinula, a zabrinutost vratila. Nisam više mogla nastaviti s podukom. Učenicu sam, zbunjenu onim što se dogodilo i čemu je bila svjedok, poslala kući. Zapravo sam to trebala učiniti već na početku razgovora s Goranom. Ništa nije rekla, ali mi je na rastanku uputila topli, ohrabrujući smiješak. Tako mi je bila draga u tom trenutku.

Toga mi je dana trebao doći još jedan učenik, ali sam mu otkazala. Sjela sam na trosjed, na kojem me je maloprije Goran tješio i uvjeravao da nema razloga za strah, i pokušala trezveno analizirati situaciju u kojoj sam se našla. Dakle, Karla, stvari su jasne. Smrtonosno je čudovište sada zgrabilo i tebe. Možeš još biti zahvalna što se dogodilo tek sada, a ne ranije. I onda sam se slomila. Suze su potekle.

A onda kao da je u meni izrasla neka nova snaga Ne, opaka bolesti, nećeš me tako lako svladati. Ne mene. Stisnula sam šake, kao da se spremam u borbu. No, onda sam se opet slomila i klonula.

Često bih se čula sa svoja dva sina, koja su sada već radila i živjela u inozemstvu. Uglavnom bi oni mene zvali. Tako su se obojica javila i te večeri. Nisam im imala namjeru ništa reći, zašto ih opterećivati već sada, pogotovo što, budimo optimisti, možda i nije sigurno da će sve završiti na najgori način. Ali, osjetili su da sam napetija nego inače, nisam bila u stanju sakriti kako se osjećam. Na kraju sam i jednom i drugom priznala što se događa, uvjeravajući ih da nema razloga za zabrinutost, da je i Goran siguran da će sve biti u redu. Naravno, uznemirili su se.

Dva sam dana odbijala Goranove pozive da me odvede u kliniku. Naravno da je takvo ponašanje bilo glupo i besmisleno. No, bila sam sve sigurnija da u meni doista buja karcinom. Da ću otići na isti način kao mama i sestra. Jednostavno ne može biti drukčije.

Iako sam bila rezignirana i opsjednuta bolešću, nisam sjedila skrštenih ruku. Odlučila sam, u mislima, još jednom proživjeti svoj život. Razgledavala sam stare fotografije koje već godinama nisam uzimala u ruke, čitala stara pisma, prisjećala se svih lijepih trenutaka s Miljenkom, svih lijepih mjesta na kojima smo bili zajedno.

Osobito smo jedne godine uživali u Dubrovniku. Bili su to čarobni dani. Odjednom mi je sinulo. Da. na kraju života, otići ću tamo. Pokušati zaboraviti na sve i priuštiti si gala provod. Ni danas mi zapravo nije jasno kako sam uopće došla na tu ideju, ali tada mi se činila dobrim potezom. Htjela sam biti sama sa svojim uspomenama. Spakirala sam kovčeg tako da mogu odmah otputovati. Čim čujem dijagnozu. Za koju znam kakva će biti. Kažu da nada umire posljednja, ali mene je tada potpuno napustila.

– Sada je dosta, tvrdoglavice! Ne želim više slušati tvoja izmotavanja. Nemaš se pravo tako ponašati. Zbog sebe, ali i zbog svih nas koji te volimo. Sutra oko osam dolazim po tebe, vozim te u bolnicu. Još će istog prijepodneva napraviti analizu tkiva, tako sam dogovorio – konačno sam prihvatila Goranov poziv, a bila je to naredba koju sam morala poslušati.

Kada je sve bilo za mnom, kada su uzeli tkivo za analizu, opet me počela hvatati panika. Nisam mogla izdržati pritisak. Iskrala sam se iz bolnice i pohitala kući. Čemu čekati kada ionako znam što će mi reći. Sjela sam u taksi i otišla doma. Imala sam sreću, dobila sam dobila sam slobodno mjesto u poslijepodnevnomavionu za Dubrovnik. Uzela sam kovčeg i pisma koja sam vć napisala i koja ću poslati Goranu i sinovima i pohitala na aerodrom. Do leta je bilo još dosta vremena, ali željela sam se što prije odmaknuti od svega. U pismima, koja sam usput ubacila u poštanski sandučić, objasnila sam svoj postupak, ali nisam otkrila kamo sam otputovala. Kad ih dobiju, ja ću već barem dva dana biti u Dubrovniku.

Kada sam te večeri konobaru izrecitirala svoju narudžbu, zinuo je od čuda. Imala sam vitku liniju, a naručila sam brdo kalorične hrane. Željela sam si priuštiti sve ono čega sam se godinama odricala samo da ne bih nabacila suvišne kilograme. Sada su mi se ta odricanja učinila besmislenima. Odlučila sam tih nekoliko dana živjeti na visokoj nozi. I ne samo što se jela tiče. Odlazila sam na izlete, do jutarnjih sati sjedila u baru, činila sve kako bih u zaborav potisnula rak koji je rastao u meni. Trudila sam se svim silama ne misliti na to koliko mi nedostaju sinovi i Goran.

Treće me večeri boravka u hotelu jedan simpatičan, postariji gospodin pozvao na ples. Taman smo se zavrtjeli podijem, kad se netko ugurao između nas. Goran! Bože moj, kako se on tu našao. Odvojio me od zabezeknutog partnera i nastavio plesati sa mnom. Iako sam bila iznenađena, bilo mi je drago vidjeti ga.

– Dakle, što ti radiš ovdje? – blago sam ga upitala.

– Došao sam te spustiti na zemlju, vratiti u realnost – izraz lica bio mu je gotovo očinski.

– Čemu to, Gorane? Kakva realnost. Zar moram strpljivo mjesecima gledati u oči sudbini i bolesti koja ne ostavlja nade? Zašto si ne bih priuštila još barem malo žvota? Ovdje uspijevam barem donekle zaboraviti na sve i ne želim se vraćati u stvarnost. Nisam tako snažna kao što misliš – glas mi je drhtao, osjetila sam kako mi naviru suze, koje nisam uspjela zadržati.

Istrgnula sam se iz Goranovih ruku i ne osvrćući se potrčala prema svojoj hotelskoj sobi.

– Karla, molim te, čekaj! – čula sam ga kako viče za mnom, ali nisam zastala.

Dotrčala sam do svoje sobe, zaključala se, sjela na fotelju i rukama prekrila uši. Ipak, čula sam kad je snažno zalupao po vratima.

– Zaboga, urazumi se. Došao sam jer … – počeo je objašnjavati, ali prije nego što je završio rečenicu, otvorila sam vrata.

– Ne želim ništa čuti, je li ti to jasno!? Pusti me na miru! – prvi sam put u životu vikala na njega.

Pokušala sam se ponovno zatvoriti u sobu, ali nisam bila dovoljno brza. Uspio je prije progurati rame kroz vrata koja su ga, s obzirom na to da sam ih ja gurala, tako snažno pritisnula da je zajaukao od boli.

Zašto mu to radim, čime je to zaslužio, pa kakav bi moj život poslije muževe smrti bio bez njega, u sekundi mi je prošlo glavom. Popustila sam pritisak pa je ušao u sobu.

– Molim te, oprosti mi. Jesi li se ozlijedio? – brižno sam ga upitala.

– Ništa mi nije, sve je u redu. Ali, preklinjem te, saslušaj me – rekao je molećivo.

– Reci mi što imaš. Spremna sam – predala sam se.

– Oprosti što ti to moram reći, ali tvrdoglava si kao mazga. Prestani s tim infantilnim ponašanjem – glas mu je poprimio zapovjedni ton.

– Prestala sam, kao što vidiš. Dakle, da čujem smrtnu presudu.

– Nepopravljiva si. Došao sam ti reći da možeš prekinuti s tim glupostima. Analiza tkiva je pokazala da se radi o dobroćudnoj izraslini. Samo sam ti to htio reći – jednostavno je zračio radošću dok je to govorio.

Zurila sam u njega rastvorenih usta. Nije moguće!? Jesam li ga dobro čula.

– Razumiješ li što ti govorim? Ti, obična budalašice – rukama mi je obujmio lice. – Nemaš zloćudni tumor. Doživjet ćeš najmanje sto godina – bio je tako euforičan kao da se radilo o njegovom, a ne o mom životu.

Nekoliko sam puta šmrcnula, a onda su mi potekle suze radosnice.

– Ali to ne može biti istina, ne može biti istina – ponavljala sam kao navijena.

– Dobro, tko je ovdje doktor, ti ili ja? – čvrsto me zagrlio.

Kao da sam se ponovno rodila. Nemam rak, živjet ću, postala sam euforična! Još dok sam plakala u njegovu naručju, sinulo mi je pitanje koje se samo nametalo.

– Kao si došao ovamo, kako si znao da sam u Dubrovniku? Je li to bio slučaj, jesi li na nekom liječničkom savjetovanju?

– Nisam na savjetovanju i nisam došao slučajno. Pretpostavili smo da si možda ovdje i zato sam došao.

– Pretpostavili ste? Tko? – gledala sam ga u nedoumici.

– I tvoji sinovi i ja dobili smo pisma. Pokušali smo pogoditi gdje bi mogla biti. Oni su se sjetili da si često govorila o lijepim danima koje si u Dubrovniku provela s Miljenkom, baš u ovom hotelu. Pomislili smo da si možda ovdje. Naravno, nismo bili sigurni, ali vrijedilo je pokušati.

– I samo na temelju te indicije ti si potegnuo ovamo?

– Zlato, učinio bih za tebe i puno više – nježno mi je prošaptao u uho.

Bilo je prekrasno to što je učinio. A i u njegovu sam glasu osjetila nešto što nikad ranije nisam uočila. Ili nisam željela uočiti. Prošli su me trnci.

– Hvala ti, od srca ti hvala. Ali, kada sam već tu, željela bih ostati još koji dan – malo sam se odmakla od njega.

– Da bi očijukala s onim svojim plesačem obojene kose? – nasmiješio se.

– Zaboga, Gorane, pa nisi valjda ljubomoran? – nisam glumila, zaista sam bila iznenađena tim njegovim riječima, nisam prepoznala šalu.

– Pa ako baš želiš znati, u pravu si. Jesam, ljubomoran sam – uozbiljio se.

– Ali, zašto? Kako? Pa mi smo samo prijatelji – gledala sam ga u čudu, iako mi je polako postajalo jasno o čemu se radi. Kako to samo ranije nisam shvatila.

– Da, prijatelji smo, ali ne znam što ti pod tim podrazumijevaš. Bit ću sasvim iskren: ne želim da mi bilo tko, bilo kada otme ženu mog života – izgovorio je u dahu, a meni su zaklecala koljena.

– Ako ozbiljno misliš da išta imam s onim gospodinom s plesnog podija, znaj da sam prvi put večeras s njim zaplesala – petljala sam jezikom kao da sam duboko zavirila u čašicu.

Nije dao da završim rečenicu. Nagnuo se prema meni i prije nego što sam se snašla, prije nego što sam se mogla oduprijeti, ako sam to uopće htjela, strastveno me poljubio.

Uzvratila sam mu poljubac. Zagrljeni, bez riječi, izašli smo na balkon. Bili su to prekrasni trenuci. Kao da imamo dvadeset, a ne gotovo šezdeset godina.

Ni u snu nisam mogla pomisliti da će mi se takvo što dogoditi. Od očaja i beznađa do sreće i ushita – u samo nekoliko dana. Sve je ove godine bio tu, uz mene, a ja nikad nisam pomislila, ili se nisam usudila pomisliti, da me taj čovjek voli. Ne samo kao prijateljicu nego i kao ženu.

– Znaš što? Ako želiš ovdje ostati još nekoliko dana, ostani, zaista nema razloga žuriti se kući – bila je prva rečenica koju je progovorio poslije poljubaca i zagrljaja.

– Znači, ostavit ćeš me? – zacijelo je osjetio razočaranje u mom glasu.

– Dopusti da završim. Ostani pod jednim uvjetom: da i ja ostanem s tobom – nasmiješio se.

– Ali, ti imaš obaveza u klinici, ne možeš se samo tako izgubiti – rekla sam reda radi, nadajući se da ipak može ostati.

– Uzeo sam nekoliko dana dopusta, kako bih inače mogao doći ovamo? Imam još tri dana, a onda povratak u stvarnost. Može? – mrsio mi je kosu dok je to govorio.

– Vrijedi – prošaptala sam.

Povratak u stvarnost. Da, ali sada u posve drukčiju stvarnost. Nemam opaku bolest. Živjet ću. I imam Gorana. Čovjeka koji će ispuniti sve moje iduće godine.

228800cookie-checkOd smrtne presude pobjegla sam u Dubrovnikno