Vidoviti RadomirSpajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.Pozivi iz Srbije: 065 3651 913 ili 064 3161 083 Pozivi iz inostranstva: +381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život! |
Odbjegla nevjesta
Dan kada sam za sobom zatvorila vrata roditeljske kuće, bio je jedan od sretnijih u mom životu. Ako sam i osjetila bolni grč oko srca, bila je to tuga za izgubljenim djetinjstvom koje sam ostavljala u kući koja nikad nije bila moj topli dom, ni meni, a niti mom bratu Matiji.
Nas majka nije uspavljivala pričanjem bajki, niti nas je ujutro budila poljupcima. Pod strehom naše kuće lastavice nisu savijale gnijezda, jer ne vole kuće u kojima se obitelj svađa, a u našoj je kući svađa bila sastavni dio života.
Naši su se roditelji oženili ‘silom prilika’, kako je to objasnio tata kad smo ga pitali zašto su se oženili ako se ne vole.
– Upravo zato što smo se voljeli još iz osnovne škole, mama je zatrudnjela pa smo se vjenčali kad mi je bilo devetnaest godina, a njoj jedna manje – pojašnjavao nam je otac.
– Oh, baš smo se voljeli! Ti si jurio za mnom od petog razreda, ali se ne bih udala za tebe da nisam zanijela – pobijala je mama Zlata.
– Zašto si onda željela roditi moje dijete, ako me nisi voljela? Uostalom, ja tebi ne predbacujem što nas je tvoja trudnoća natjerala da se tako mladi vjenčamo …
– Da sam samo znala kakav si ti pokvarenjak, ništa me ne bi natjeralo na vjenčanje – ljutila se povrijeđena majka.
– Zašto onda živiš sa mnom? Možemo se rastati pa si nađi boljeg čovjeka! – govorio je tata, jer je znao da Zlatinim predbacivanjima nema kraja. No, spominjanje rastave, moju je mamu tek razjarilo, pa je zaurlala iz sveg glasa, ne obazirući se hoće li je netko čuti.
– Je li? Sad bi se rastao da uzmeš mlađu i ljepšu, jer je mene ubilo rintanje za vas troje pa izgledam deset godina starijom nego jesam, dok se ti smucaš okolo! – bjesnila je sve u šesnaest.
Što odraslija – to nesretnija
Nastavila je nabrajati njegove izmišljene mane do beskonačnosti, a u takvim bi prigodama tata otišao iz kuće, najčešće u gostionicu gdje bi potražio mir uz kartanje. Tako je to trajalo danima, mjesecima i godinama. Dok sam još bila posve mala, nisam razumjela o čemu govore, ali sam znala da se svađaju. Ujutro, kad tate ne bi bilo kod kuće, mama je na nas vikala zbog svake sitnice, pa sam ja najčešće odgađala buđenje, ne bih li produljila sam koji mi je bio mnogo ugodniji od stvarnosti. Tako bih u snu mokrila u krevet zbog čega mi je jutarnje buđenje bivalo još bolnije. Već sam dorasla i za školu, a još sam se uvijek redovito budila u mokrom krevetu. Majka me grdila, a ponekad me namlatila šibom po goloj stražnjici.
– To mi namjerno radiš jer si ista kao tvoj otac! Odmalena si pokvarena kao i tvoj brat koji se i ne obazire na ono što mu govorim. Otjerat ćete me u ludnicu vas troje gadova! – vikala bi majka dok joj se na licu odražavala patnja.
Ona se nikada nije smijala, a niti je podnosila naš smijeh kada bismo se s tatom šalili. No, majčine grdnje i batine nisu pomagale da se odviknem mokrenja u krevet, a nije ni slutila da ja zbog toga proživljavam pravi pakao, jer što sam bila odraslija, postajala sam sve svjesnija svoje nesreće. Živjela sam u strahu da to ne doznaju moje školske kolegice, pa sam se sve više povlačila u sebe. Tata očito nije znao za moj problem, a mama je s vremenom prestala prigovarati, ali me nije ni odvela liječniku.
Tada se odjednom u našoj kući sve promijenilo. Otac je otišao s firmom raditi u neku stranu zemlju gdje je bolje zarađivao nego do tada, pa je i mama konačno bila zadovoljna.
– Znam da nije bez ljubavnica, ali mi je lakše podnositi kad ih ne poznajem. Glavno da mi redovito šalje novac – govorila je susjedama.
– E, draga moja, da ti muž ima druge, ne bi ti slao novce. Ti Zlata, i ne znaš kakvoga dobrog muža imaš! Trebala bi ga malo više poštivati – rekla joj je naša prva susjeda, a mama se toliko uvrijedila da joj više niti na pozdrav nije odgovarala.
Kroz dvije godine tatine odsutnosti, bez svađa u kući, osjećala sam se mnogo stabilnijom, pa bih se u mokrom krevetu budila samo kad bih sanjala da se roditelji svađaju. Živjela sam u nadi da će nakon tatinog povratka i mama shvatiti koliko nam je nedostajao pa se više neće svađati. I zaista, kad se otac vratio, prvih se dana činilo da su se moja nadanja ostvarila. Svoje sam roditelje po prvi puta vidjela nasmijane kad su se dogovarali što će kupiti od tatine ušteđevine, s kojom je čak mama bila zadovoljna.
Tata je predložio da kupimo automobil, ali se majka usprotivila.
– Što će nam auto? – pitala je ratoborno.
– Olakšat će nam život. Sve potrepštine za kuću možemo kupovati u velikim robnim kućama gdje je jeftinije, djeca će naučiti voziti, a Matija uči automehaničarski zanat pa će ga sam održavati – objašnjavao je tata, ali je ona samo odmahivala rukom, spremna za svađu.
– Znam ja zašto ti hoćeš auto! Vozit ćeš svoje drolje, a ja ću i dalje doma trunuti – urlala je kao poludjela.
– Urazumi se Zlata! Imat ćemo kola da možemo skupa otići bilo kamo, a ljeti ćemo na more. Vidiš da su automobile svi već pokupovali …
Blago tebi što si odsutan
– Ne tiču me se drugi, a kupiš li ga preko moje volje, razbit ću ga sjekirom – zaprijetila je i nastavila rogoboriti sve dok se tata nije pokupio iz kuće. Budući sam se bojala da će se svađe nastaviti, pokušala sam mamu udobrovoljiti.
– Molim te, mama, prihvati tatin prijedlog. Vidiš da se potrudio i položio vozački!
Zar ne bi bilo lijepo da i mi kao obitelj odemo nedjeljom na izlet, a uskoro ćeš i ti naučiti voziti kao mame mojih kolegica … – pokušavala sam je nagovoriti, pa umjesto da se smekša, ona je planula.
– Znači, i ti si uz njega kao i Matija! Svi ste protiv mene – zaridala je kao da joj je stvarno netko učinio nešto nažao, pa me to po prvi put istinski zabrinulo. Tad sam po prvi puta shvatila kako moja majka ne voli ni tatu, niti nas, djecu.
– Blago tebi, Matija, što si odsutan po čitave dane, jer naša mama opet izaziva svađe – rekla sam bratu koji je, učeći zanat, bio pola dana u školi, a pola u radionici.
– Znam, Lovorka, da ti je teško. Kad sam doma, nastojim njihove svađe ignorirati, a čim završim školu i vojsku, oženit ću se i zauvijek otići iz ove kuće – govorio mi je ozbiljno brat.
Ne želim špijunirati tatu!
Začudilo me što je rekao da će se oženiti, pa sam ga upitala: ‘Zar se ne bojiš da će ti u braku biti kao i našim roditeljima?’
– Da, njihov mi se brak smučio, ali ne zaboravi da svi nisu takvi, a neće biti ni moj! – Matijine posljednje riječi popratio je čudan sjaj u njegovim smeđim očima. Iskre poput krijesnica u ljetnoj noći, u očima mog brata, mogle su značiti samo jedno – da je zaljubljen.
– Imaš li već djevojku kad kažeš da ćeš se oženiti? – željela sam saznati, dok se on blaženo smješkao.
– Naravno da imam! Zove se Ivana! idemo u istu školu, a ona uči za frizerku. Poznajem joj i mlađeg brata, Ranka. On ide u građevisnku školu i često se družimo. Njihovi su roditelji divni ljudi i nikad se ne svađaju – ispričao mi je i više nego sam očekivala, a kad mi je rekao da će me uzeti k sebi kad se oženi, otada sam sanjarila o danu kad ću i ja zauvijek otići iz naše kuće.
Moj je brat bio od mene stariji šest godina pa se prema meni odnosio zaštitnički i često me branio od mame kad bi me htjela tući pa sam mu vjerovala što mi je rekao. On je završavao zanat kad sam išla u šesti razred pa sam već tada odlučila da ću i ja učiti za frizerku. Jednog ću dana raditi u Ivaninom salonu i bit ćemo najbolje prijateljice, plovila sam u oblacima mašte o svojoj budućnosti, sve dok me majka nije svojim zahtjevom vratila u stvarnost.
– Lovorka, dođi da ti nešto kažem! Moram znati kamo svakodnevno odlazi tvoj otac čim se vrati s posla – zavjerenički me pogledala.
– Pa kaže ti da ide u gostionicu na kartanje, mama! – branila sam ga.
– Može on svašta reći, ali mu ja ne vjerujem. Dapače, sigurna sam da odlazi onoj mladoj udovici, Jani. No, moram biti posve sigurna u to, prije nego jednom i drugom razbijem glavu. Zato ćeš ga ti, danas kad pođe od kuće, kriomice pratiti. Kad vidiš da je ušao u njenu kuću, vrati se, a za ostalo ću se ja pobrinuti! To mi moraš učiniti! – upiljila je u mene svoj bolesni pogled, unaprijed likujući.
– Mama, ne mogu špijunirati tatu, ali i ne vjerujem da ide Jani. Pa ja vas oboje volim i najsretnija sam kad se ne svađate – molila sam je.
– A, tako dakle! Ni ti mi ne želiš pomoći! Svi ste vi jednaki, podli i pokvareni gadovi! I nemoj ići, da se tatica ne naljuti na svoju mezimicu. Idem sama pa neka cijelo selo zna kakvog oca imaš! Meni je svejedno što će ljudi reći, ali kad ih ulovim, neće živi iz kuće izaći! – zaprijetila je obuzeta bijesom i mržnjom koja ju je razarala.
– Nisam rekla da neću ići! Samo sam te htjela uvjeriti da te tata ne vara s Janom – pokušala sam je umiriti, dok sam se sva tresla od njezinih bolesnih prijetnji.
Ona je doista zrela za liječenje, pomislila sam promatrajući je onako jadnu i klonulu od bezrazložnog jada. Da moj tata ima tolike ljubavnice o kojima mama stalno govori, zar ne bi već otišao nekoj od njih, pitala sam se, smatrajući najvećom srećom pobjeći što dalje od ove razjarene žene, moje rođene majke, koja nas je svojom bolesnom ljubomorom sve polako razarala.
Ranko mi se jako svidio
Pišući zadaću u sobi, čula sam kad je tata došao s posla, oprao se, nešto pojeo i otišao prije nego je mama došla iz vrta. Nisam mu se javila, jer ga od stida ne bih mogla pogledati u oči, svjesna da sam pristala na uhođenje. Čim je izašao, pošla sam za njim prikradajući se kao lopov. Ušao je u gostionicu što sam i očekivala, a ja sam nastavila prema kraju sela gdje je bila Janina kuća. U dvorištu nije bilo nikoga, a kuća je bila zatvorena, pa sam se uputila prema livadama glumeći da berem cvijeće. Ugledala sam mladu udovicu Janu gdje čuva krave na paši. Izdaleka sam je prepoznala po crnini koju je još uvijek nosila za svojim mužem što je poginuo pred dvije godine u prometnoj nesreći.
– Kamo ćeš, Lovorka? – doviknula mi je uz jedva primjetan smiješak.
– Tražim cvijeće za herbarij – slagala sam na brzinu.
– U tome ti ja mogu pomoći, samo mi reci koje cvijeće tražiš! Ima ovdje svakakvog, pa i ljekovitog bilja koje je dobro znati. Samo se ono bere po ranojutarnjem suncu, a sad je već pala rosa – poučavala me Jana kad smo se zajedno vraćale u selo.
Kući sam se vratila u sumrak i podnijela majci izvještaj, s kojim ona nije bila zadovoljna, tvrdeći da se oni ipak sastaju kad padne noć. Zato me ubuduće prisiljavala da odlazim u gostionicu po sokove i vidim je li tata tamo.
Jedne ga večeri zaista nije bilo, i to sam, nažalost, rekla mami. Kad se te noći vratio, dočekala ga je, urlajući slavodobitno:
– Uhvatila sam te na djelu! Zar si mislio da sam toliko glupa, pa da ne znam kako odlaziš onoj pokvarenici, Jani! Oboje ću vas sasjeći ovim nožem – vikala je vitlajući velikim mesarskim nožem, dok je tata stajao kao ukopan.
– Ma kakvoj Jani! Slavili smo Zdenkov rođendan …
– Lažeš! Lovorka te vidjela! – slušajući tu majčinu laž, izletjela sam iz sobe, vičući kako ja nisam ništa vidjela.
– Samo sam rekla da tate nema u gostionici! Zar ti nije sad rekao gdje je bio? – vrištala sam uzrujana od straha da će me zbog svega ovoga sada i moj tata zamrziti. Njihova je svađa potrajala dugo u noć, a ja sam se ujutro probudila sva mokra, kao i svih narednih dana. Te sam godine krenula u zanatsku školu pa sam se u novoj sredini osjećala još nesigurnijom. izbjegavala sam druženja s kolegicama pa su i one mene počele izbjegavati, smatrajući me valjda nekakvom čudakinjom.
Moj brat je održao obećanje. Oženio se s Ivanom kojoj su roditelji otvorili frizerski salon, pa su me pozvali da kod njih stanujem i budem na praksi kod šogorice.
– Ne mogu napustiti roditelje – slagala sam, odbijajući njihovu ruku spasa, jer sam se bojala da ne otkriju kako noću mokrim u krevet.
– Lovorka, poslušaj me! Bježi iz one kuće dok si još normalna, a njih pusti neka se razdiru u svojoj mržnji, jer im ionako ne možeš pomoći – uvjeravao me brat i ne sluteći da je za mene već prekasno.
Ostala sam kod roditelja, tim više što sam na bratovoj svadbi upoznala Ivaninog brata Ranka koji mi se jako sviđao pa sam izbjegavala njegovu blizinu da ne dozna za moju nevolju. Ranko se zaposlio kao građevinski tehničar, a na sestrinoj me svadbi očarao svojim smislom za šalu kad mi je bio pratilac. Pokraj njega sam se osjećala opuštenom kao da ga oduvijek poznajem.
– Uskoro bismo mogli imati još jednu svadbu – šalio se Ivanin i Rankov otac kad smo zadihani od plesa sjeli pokraj njega.
– Moguće je, tata! Samo da Lovorka nabaci još koji kilogram i prestane se igrati lutkama – rekao je Ranko, odmjeravajući me svojim toplim tamnim očima u kojima sam se naprosto utapala.
‘I da prestanem mokriti u krevet’, proletjelo mi je glavom, što mi je u hipu pokvarilo raspoloženje i zaboljelo me do dna duše što nemam nikoga tako bliskog da mu se mogu povjeriti, iako je jedina mama znala moju nevolju, pravila se da ništa ne primjećuje, ostavljajući moj krevet da ga sama pospremam.
Svakim si danom sve ljepša
Položila sam završni ispit i zaposlila se u Ivaninom salonu. Našla sam podstanarsku sobicu i konačno otišla iz roditeljske kuće. Osjećala sam olakšanje kao da sam sa sebe zbacila teški teret i vjerovala sam da će s vremenom nestati i mog problema. Bila sam mnogo stabilnija i samo ponekad, kad sam bila jako umorna ili bih sanjala ružan san, budila sam se s mokrim plahtama. Te je godine već na početku prosinca pao dubok snijeg i kao da je svojim ogrtačem prekrio sve mrlje u sjećanjima na moje nesretno djetinjstvo. U moju se dušu uselila vedrina što je zračila i na mom licu.
– Svakim si danom sve ljepša, Lovorka! Kao da te ovaj posao, kojeg mnogi smatraju dosadnim, usrećuje – rekla mi je Ivana, dodajući uz zagonetan osmijeh da za Božić kući dolazi Ranko. – Tako bih voljela da se zbližite! On ti je duša od čovjeka! Ne kažem to zbog toga što mi je brat, već ga doista dobro poznajem i znam da će žena uz njega biti sretna, pa zašto to ne bi bila ti, Lovorka!? Poznavajući tvoju narav, vjerujem da biste se odlično slagali – govorila mi je.
Očev odlazak u inozemstvo
Uoči Božića, Ivana mi je napravila novu frizuru i pomogla mi u izboru svečane haljine. Izgledala sam tako lijepo da sam se samoj sebi sviđala. Na Badnju večer okupili smo se u njihovoj roditeljskoj kući, a pod borom su bili pokloni koje nam je donio Ranko. Svi smo darivali jedni druge, pa mi je to bio jedan od najljepših božičnih blagdana.
– Da sam te sreo na ulici, ne bih te prepoznao – čestitajući mi blagdan, rekao je Ranko zadivljeno me promatrajući, zbog čega sam pocrvenila kao bulka.
I on se iz žgoljavog mladića prometnuo u pravog muškarca. Pomislivši na Ivanine riječi, vjerovala sam da će Ranko doista usrećiti neku ženu, samo što to neću biti ja, pomislila sam s tugom kad sam postala svjesna da zbog svog hendikepa ne mogu ni pomišljati na brak.
Kad sam se našla u samoći svoje sobice, suočena sa strahom da se ne probudim mokra, nestalo je čarolije kakvom mi se učinila protekla božična noć. Zaspala sam sa sjećanjima na blagdanske noći provedene uz roditelje, i možda mi se zbog toga u snove došuljao jedan od doživljaja, kad sam na Badnju večer ukrašavala bor, a moji su roditelji, naguravajući se u svađi, prevrnuli jelku koja se zapalila od svijeće. Probudila sam se sva u znoju, a madrac je bio natopljen. Kao da su se odjednom vratili svi stari strahovi, obuzeo me očaj od pomisli da se nikad u životu neću osloboditi groznih sjećanja na djetinjstvo i svog nekontroliranog mokrenja u snu. Tih su trenutaka potonula sva moja nadanja da će vrijeme učiniti svoje, a najgora od svega bila je spoznaja da moram prestati sanjariti o Ranku.
Tek što je proljeće otopilo posljednje krpe snijega po okolnim brežuljcima, jednog je dana banuo moj otac.
– Došao sam se pozdraviti. Odlazim u inozemstvo i ako tamo uspijem naći stalni posao, nikad se više neću vratiti. Ti, me Lovorka, razumiješ, zar ne? Ne mogu više izdržati. Sve sam pokušao, nagovarao je da se liječi, ali je tek tada poludjela od ljutnje. Vas dvoje ste oboje odrasli i postali neovisni, pa se više ne osjećam dužnim trpjeti u takvom braku. Javit ću ti se, a ti mi piši, i ako ti ikad zatreba bilo kakva pomoć, obrati mi se ili jednostavno dođi – posljednje je riječi izgovorio na rubu plača. Gledala sam očevo nesretno lice sa strahopoštovanjem i nježnim divljenjem, to drago lice koje nikad nije izgledalo srdito, čak niti u najgorim svađama s majkom, pa mi se moja patnja naspram njegovoj učinila beznačajnom. Moj je otac svih proteklih godina strpljivo podnosio izljeve bolesne ljubomore svoje žene čekajući da mi odrastemo, a sad je ostavljao iza sebe sve što je godinama priskrbio. Osjećala sam neodoljivu potrebu da ga zagrlim, da njegovu i svoju patnju okupam suzama i da mu priznam s kakvom sam ‘ranom’ i sama otišla iz našeg doma. No, nisam za to imala snage pa smo se rastali uz stisak ruke i dodir njegovih usana na mom čelu.
Hoćeš li mi ikada moći oprostiti?
Iza njegovog odlaska osjećala sam groznu prazninu i strah za njegovu i svoju neizvjesnu budućnost. Ranko je radio u udaljenijem kraju pa se nismo imali prilike često susretati, ali mi je pisao pisma u kojima se između redaka nazirala ljubav muškarca prema ženi. Ja sam mu uzvraćala na isti, prikriveni način, premda nisam vjerovala u našu zajedničku budućnost. Sredinom kolovoza slavila sam svoj devetnaesti rođendan, a došao je i Ranko koji me tom prigodom zaprosio. Nakon njegove izjave da me voli od našeg prvog susreta, jesam li ga mogla odbiti kad sam i ja njega željela svim svojim bićem?
– Hoću, Ranko, udat ću se za tebe! – odgovorila sam ushićeno i vođena samo srcem, zaboravljajući na svoju tajnu ‘bolest’.
Osnažena ljubavlju i željom da ne izgubim voljenog muškarca, obratila sam se liječniku za pomoć.
– Vaš je problem psihičke naravi pa nemojte očekivati brzo izlječenje – upozorio me nakon svih mogućih pretraga.
– Koliko dugo bi to moglo trajati? – upitala sam obamrla od straha od pomisli da se trebamo vjenčati za tri mjeseca.
– Koliko dugo, to nitko ne može unaprijed reći, ali za godinu-dvije, uz redovitu psihoterapiju, mogli bi se očekivati rezultati. Zašto niste na vrijeme potražili pomoć? – upitao je liječnik, no to je pitanje trebalo postaviti mojoj mami, iako sam i sama bila odgovorna što se na vrijeme nisam trgnula, barem otkad sam završila školu. Strah, taj prokleti strah me sputavao, kao što me sad natjerao da nešto poduzmem kako ne bih izgubila Ranka. Strah je vladao mojim životom otkad znam za sebe, pa je bio jedini motiv za odlazak liječniku, kao što me u svemu sputavao novi strah da će se doznati za moje liječenje ako ga prihvatim.
U našem malom gradiću svi znaju sve jedni o drugima, a ljudi su previše primitivni da bi liječenje kod psihijatra shvatili kao i liječenje svih drugih bolesti, razmišljala sam sve očajnija, znajući da je jedini i pravi izlaz svojima najbližima priznati da sam bolesna, što bi značilo i gubitak voljenog čovjeka. U svakom slučaju, ovakva ne mogu u brak, mislila sam, pa mi se kao jedino rješenje nametnuo bijeg. Javit ću tati da ga trebam i otputovati, odlučila sam. Ivanu sam zamolila za dva dana dopusta, spakirala se i otputovala. Ostavila sam joj pismo u kojem sam objasnila razloge svog odlaska, opravdavajući se strahom od braka i strahom od obiteljskog brodoloma kakav se dogodio mojim roditeljima. Zamolila sam ih za oprost i razumijevanje. Tata me radosno dočekao, ali mu se zabrinutost čitala u očima. Pretpostavljao je da me k njemu doveo neki problem pa ga nisam htjela držati u nedoumici, već sam mu iskreno rekla zašto sam otišla iz domovine pred samo vjenčanje. O svom sam problemu govorila otvoreno kao i pred liječnikom, i još nikada nisam osjećala takvu bliskost prema ocu kao u tim trenucima.
– Hoćeš li nam ikada moći oprostiti, dijete moje, za ovo što smo ti učinili? – pitao je zaprepašten spoznajom da je u svakodnevnoj borbi sa svojom ženom previdio što se događa s njegovom djecom. – Znam da i ja snosim dio krivice za tvoje izgubljeno djetinjstvo, jer sam dozvolio da nam žena opsjednuta ljubomorom, upropasti najljepše godine života. Ali to što se tebi dogodilo, nikad si neću oprostiti! Zato te molim, Lovorka, dopusti da ti pomognem! Za tvoje liječenje neću žaliti ni truda ni novaca – obećao je.
Sjećanja na Ranka i domovinu
Već me sljedećeg dana odveo na kliniku, gdje su mi nakon opsežnih pretraga i razgovora odredili terapiju. Nakon izvjesnog sam se vremena na toj istoj klinici i zaposlila. Nova sredina u kojoj sam se dobro osjećala, emotivna stabilnost zbog očeve blizine, te redovita psihoterapija, urodili su dobrim rezultatima. Nakon godine dana, bila sam gotovo izliječena, ali još uvijek sam morala izbjegavati stresove.
Tek sam u dvadesetičetvrtoj godini ušla u prvu emotivnu vezu s muškarcem, oslobođena straha od bračnih obveza, jer je taj muškarac imao slično bračno iskustvo kao moj otac, pa se nije žurio u novi brak, a što je meni u potpunosti odgovaralo. Još uvijek sam često mislila na Ranka, a s bratom i šogoricom sam izmjenjivala samo blagdanske i rođendanske čestitke uz kratke obavijesti da smo dobro. Iz Matijinog sam pisma doznala da je mama bila na liječenju nakon pokušaja suicida. O Ranku mi nisu ništa pisali, a ja nisam imala hrabrosti da ih bilo što pitam.
Bližila se kraju sedma godina mog boravka u Njemačkoj, pa me sve češće obuzimala neodoljiva želja da vidim brata i šogoricu, pa čak i majku kojoj sam nastojala oprostiti sve zlo koje mi je i nehotice nanijela. Konačno sam se oslobodila svih stega i osjećala se slobodnom za otvoreni razgovor, ne smatrajući svoju izliječenu bolest nikakvom sramotom. Osnovni motiv za moj povratak bila je želja da svojima najmilijim obrazložim razlog svoga bezglavog bijega pred vjenčanje.
Tata, i ti zaslužuješ malo sreće
– Oče, odlučila sam vratiti se u domovinu. Svoju ću ušteđevinu uložiti u posao kako mi Ivana i predlaže, a da ti ne govorim koliko moj brat Matija želi da se vratim – govorila sam mu.
– To ti je pametna odluka! Ima li što ljepše nego živjeti s onima koji te vole i koje ti voliš, a znam koliko si vezana za brata i šogoricu.
– Upravo je tako, tata! Iz istih se razloga, pretpostavljam, ti nećeš vratiti tako skoro – nastojala sam doznati koliko je jaka njegova emotivna veza sa ženom s kojom je već nekoliko godina živio u nevjenčanom braku.
– Možda mi zamjeraš što sam se vezao uz Veru, ali ona mi je svojom dobrotom i nježnošću pokazala da život u dvoje može biti lijep. Zato je ne želim izgubiti, pa ako se vas dvoje slažete, zatražio bih službenu rastavu od vaše majke da se možemo vjenčati – izgovorio je tata s vidnom nelagodom svoju namjeru.
– Naravno da se slažemo, tata! Pa zar ti ne zaslužuješ barem malo sreće u svojoj jeseni života, kad si mladost potratio uz našu majku koja nam je svima zagorčavala život? Mada sam joj sve oprostila, moja me nevolja naučila da se ne smijemo prepustiti stihiji i žaliti se na sudbinu. Treba se boriti i na vrijeme donijeti pravu odluku, jer što bi sa mnom bilo da nisam došla ovamo? O tome ne želim ni razmišljati … – s ocem sam bila potpuno iskrena.
Tata me zagrlio zahvalan na mom razumijevanju, a ja sam započela pakirati stvari s osjećajem zadovoljstva i smirenosti što tatu ne ostavljam usamljenog. Uskoro sam se potom opraštala s gradom u kojem sam ostavljala najvažnije poglavlje svog života – dobivenu bitku.
Bližio se kraj cjelodnevnom napornom putovanju. Još nikada do tada nisam u jednom danu prevalila tolike kilometre vozeći bez odmora. Čak sam i sendviče jela za volanom kako bih stigla što prije. Tek nadomak cilju, usporila sam vožnju. Nastojala sam obuzdati buru emocija koje su me preplavile poput plime. Naš gradić je u proteklim godinama dobio novi izgled. Mnogo novih kuća, cesta, parkovi, čitave novoizgrađene ulice. Bit će posla, pomislila sam zadovoljno.
– Hvala vam što ste me pozvali, jer ne znam bih li se sama odlučila na povratak – govorila sam kroz suze Ivani i Matiji koji su me dočekali otvorenog srca.
Priznala sam gorku istinu
Posebno me dirnuo susret s moja dva mala nećaka rođenih u vrijeme mog odsustva, kad su ponavljajući za ocem, tepajući izgovarali ime svoje tete ‘Lovojke’. Čini se da je ovo doista jedna sretna obitelj, pomislila sam promatrajući njihova nasmiješena lica.
Te večeri nitko nije žurio na spavanje, pa čak ni dječaci, Alan i Marko, oduševljeni igračkama koje sam im donijela. Pričali smo dugo u noć izbjegavajući imena i događaje vezane uz naše živote, sve dok Matija nije upitao: ‘Kako je tata? Hoće i se i on uskoro vratiti?’
– Konačno je i on našao svoj djelić sreće … – prenijela sam bratu tatinu odluku koju je on prihvatio s odobravanjem.
– Moram na spavanje. Sad nam više nećeš pobjeći – našalio se Matija, ostavljajući me s Ivanom, a ona, kao da je samo taj trenutak čekala, odmah me upitala zašto sam otišla onako iznenada i bez objašnjenja.
– Svi smo bili iznenađeni i jadni, pogotovo Ranko, koji te istinski volio, a vjerovao je da i ti voliš njega, pa nije znao kako objasniti tvoj bijeg pred vjenčanje – znala sam da to pitanje ne mogu izbjeći.
U Ivaninom se glasu osjetio prizvuk predbacivanja, jer je upravo ona nastojala da se nas dvoje oženimo. Upravo sam joj stoga dugovala ispričati istinu o mojim problemima koji su me natjerali na bijeg.
Evocirajući sjećanja na svoje nesretno djetinjstvo, a to je bio logični početak moje priče, nekoliko su mi puta potekle suze za izgubljenim vremenom, pogotovo kad sam Ivani priznala da njezinog brata Ranka nikad nisam prestala voljeti.
– Ti si prva, osim mog tate, i naravno, liječnika, kojoj sam otkrila uzrok svih mojih nevolja i kojoj priznajem da nisam imala hrabrosti otkriti istinu bojeći se da ćete me svi odbaciti. Slušajući me, nekoliko me puta zaprepašteno osmotrila kao da ne vjeruje mojim riječima, da bi na kraju sa mnom zaplakala.
– Sad je konačno kraj svim tvojim mukama! I ne zaboravi, nisam ti samo šogorica, već i prijateljica u kojoj ćeš uvijek naći oslonac! – govorila je kroz jecaje.
Nakon prve prospavane noći pod bratovim krovom i okrepljujućeg sna, kad smo se svi okupili oko dugačkog stola u blagovaonici na doručku, osjećala sam neizmjernu sreću kad su me Ivanini roditelji pozdravili kao novog člana svoje obitelji.
Slijedili su dani ispunjeni poslovima oko proširenja našeg frizerskog salona i nabave najsuvremenije opreme koju sam uvezla iz Njemačke, a budući sam u bolnici radila u brijaćem salonu, moj prijedlog, da pokraj salona za dame otvorimo i salon za muškarce, bio je prihvaćen s odbravanjem, a što se uskoro pokazalo pravim poslovnim potezom.
Uporno izbjegavanje Ranka
U međuvremenu sam posjetila majku, ali sva moja nastojanja da prebrodim ružnu prošlost i stvorim topliji odnos, ostala su bez rezultata. Ona se i dalje ‘hranila’ mržnjom okrivljujući nas da smo je iznevjeri priklonivši se njenom ‘nevjernom’ mužu za kojeg nikad nije našla nit jednu lijepu riječ. Bio je to hladan prazan susret, lišen svake emocije osim ravnodušnosti. Iz tih sam razloga izbjegavala posjete rodnoj kući koja je u meni budila samo ne željena sjećanja.
Sve je bilo spremno za otvorenje našeg novouređenog salona, a da privučemo što veći broj posjetitelja najavili smo besplatno brijanje. Dan uoči otvorenja, kad sam ionako bila uzbuđena i napetih živaca, Ivana mi je najavila da će doći Ranko.
Kako ću mu pogledati u oči, pitala sam se, uznemirena pred tim susretom. Hoće li mi ikad oprostiti što sam iznevjerila njegova očekivanja? I dok su se u mojoj glavi redala neugodna pitanja, kao da mi je pročitala misli, javila se Ivana.
– Moram ti reći, iako me ništa ne pitaš o Ranku. Kad si otišla onako iznenada, bio je povrijeđen, možda više zabrinut i tužan nego ljut, ali nikada nije prestao pitati za tebe. Osobito zadnje dvije godine otkad se rastao sa ženom. Da, da, uspio se oženiti, ali i rastati – rekla je Ivana kad sam je iznenađeno pogledala.
– Žao mi je! – rekla sam automatski.
– Meni nije žao! Zar nije bolje da su se rastali kad već nisu uspjeli naći zajednički jezik? Barem ti znaš da je to bolje nego život potrošiti u međusobnom prepiranju i unesrećiti sve oko sebe. Srećom, pa nisu imali djece – raspričala se Ivana dok sam ja željno upijala svaku riječ o Ranku kojeg nisam nikako mogla preboljeti. Ne znam je li me više obradovala ili zabrinula vijest da će Ranko uskoro s poslom prijeći u obližnje mjesto na gradnju mosta. No, tih sam dana bila i suviše zauzeta poslom da bih mogla razmišljati o daljnjoj budućnosti u kojoj nisam ništa očekivala od Ranka. Bila sam uvjerena da mi bijeg pred vjenčanje nikad neće oprostiti. Znala sam da je Ivana svom mužu prenijela moju priču, jer sam u njegovom pogledu primjećivala sućut zbog svih mojih patnji, ali i njegovo duboko razumijevanje za moj postupak.
– Preko trnja do zvijezda! – rekao je Matija na dan ostvarenja mog sna, kad sam vršila posljednje pripreme u salonu prije otvorenja, dok je pred ulazom stajalo već dosta muškaraca čekajući besplatno brijanje za koje sam unajmila učenike koji su te godine završavali zanat. Svi smo bili uzbuđeni, a ponajviše ja sama, pitajući se, hoće li prestati to neugodno podrhtavanje mojih ruku. No, čim sam se našla kraj prve mušterije, u meni je zavladao mir i u prijatnoj smo atmosferi, uz tihu glazbu iz zvučnika, spretno obavljali svoj posao. Negdje oko podne, ušao je Ranko, vedar i nasmijan kakvog sam pamtila još iz onih sretnih dana.
– Može li jedno besplatno, gospođo šefice? – upitao je sjedajući na moju stolicu. U njegovoj cjelokupnoj pojavi, osmijehu i prijatnom glasu, bilo je toliko ležernosti, da sam spontano prihvatila njegov način, odgovorivši mu:
– Za posebne mušterije, može i kompletna besplatna usluga – rekla sam, vidjevši da mu je pranje i šišanje kose itekako potrebno.
Bio je to naš prvi susret nakon punih sedam godina. Pogledi su nam se u ogledalu sudarali poput meteora, dok sam se borila s umirivanjem svojih uzdrhtalih ruku.
‘Ljubav za cijeli život!’ – zazvonile su mi njegove riječi izgovorene na našim zarukama, pitajući se u ovom trenutku, ima li u njegovom srcu još uvijek mjesta i za mene. Kroz dva tjedna Rankova boravka kod kuće, izbjegavali smo jedno drugog, a kad bismo se i sreli, nismo zalazili u osobne razgovore. Pomirena sa sudbinom da sam ga zauvijek izgubila, ipak sam bila sretna što je u mojoj blizini. Nisam mu zamjerala što mi nije ponudio srce na dlanu, kao prvi put, jer sam ga iznevjerila. No, ja se i nisam zanosila iluzijama, pa sam unatoč i tog gubitka, bila zahvalna Svevišnjem što mi je podario tako dobrog brata i šogoricu. Oni i njihova djeca zamijenili su mi obitelj koju nikad nisam imala.
Nikada mi više nemoj pobjeći!
Ranko se u međuvremenu vratio na posao i češće nego do tada dolazio roditeljima kad sam ga i ja imala sreće susretati. Mjeseci su odmicali, pa se tako bližio moj dvadeset i deveti rođendan kojeg sam namjeravala prešutjeti, dok me jednog dana nije Ivana upitala: ‘Koliko svjećica da stavim na tvoju rođendansku tortu?’
– Mislim da ih je previše i ne bi stale na tortu pa stoga i ne želim ništa slaviti. Čak sam i zaboravila na taj dan.
– Ako si ti zaboravila, nismo mi! U subotu priređujemo slavlje za sve tvoje rođendane kad nisi bila s nama – bila je presretna.
– Hvala ti, Ivana, što me podsjećaš da su godine u kojima sam trebala stvoriti obitelj, protutnjale uzalud – priznala sam joj.
No, unatoč mom odbijanju, bilo je priređeno slavlje, a moj rođendan mi je ostao u sjećanju kao jedan od najsretnijih dana u životu.
Prvi su mi čestitali nećaci Alan i Marko. Kad su se i ostali izredali sa svojim lijepim željama i darovima, prišao mi je Ranko, pružajući mi veliki buket crvenih ruža.
– Za svaku godinu po jedna i za barem još toliko budućih godina koje želim podijeliti s tobom, ako to isto i ti želiš – izgovorio je dubokim glasom, pružajući mi kutijicu u kojoj je blistao prsten. Na moj zbunjeni, upitni pogled, odgovorio je najjednostavnijim riječima:
– Da, Lovorka, pred svima ovdje prisutnima, prosim te da mi budeš životna družica!
– Ali, ja ti do sada nisam uspjela reći zbog čega sam …
– Ništa mi ne trebaš reći! Sve sam već doznao! Samo mi obećaj da više nikad nećeš pobjeći, jer ćemo udvoje lakše pobijediti sve teškoće.
– Obećajem! – jedva sam izgovorila tu jednu riječ, a da ne zaplačem od neočekivane sreće kakva me u mom životu nije često pohodila.
Zahvalnim sam pogledom potražila Ivanu, dok su mi do uha dopirale Rankove blago izgovorene riječi:
– Mogli smo tvoj problem i ovdje riješiti, samo da si imala više povjerenja u mene. No, možda je ovako bolje, jer smo upoznali život i s one druge strane, a to je pravi zalog za našu sretnu budućnost!