Otac je bio gospodar naših života

Bila je sredina lipnja, a prava je ljetna žega palila već od jutra pa sam imala osjećaj da ne mogu upamtiti baš ništa od gradiva koje sam učila za prijamni ispit. Osim toga, mene uopće nije zanimala medicina na koju sam se morala upisati po tatinom naređenju. Ja sam sebe od malena vidjela kao profesoricu književnosti ili novinarku. Da sam se pripremala za upis na jedan od tih fakulteta, vjerojatno bih s više volje učila pa ni uspjeh ne bi izostao. Ovako sam sa strahom čekala dan klasifikacijskog ispita misleći na očeve riječi:

– Studirat ćeš medicinu ili ništa! – govorio je strogim glasom, kakvim se inače obraćao svojoj obitelji kad bi dolazio na godišnji odmor iz inozemstva gdje je radio. Mada je bio daleko od nas, nastojao je kontrolirati svaki naš korak. Majku bi često nazivao kasno uvečer pitajući je ima li kakvih problema sa kćeri, dok bi svog sina Ivana, mog starijeg brata, samo pozdravljao, ponavljajući mu uvijek istu poruku: “Ti si muško pa si mi odgovoran za svoju sestru i majku da ne čine kakve gluposti!”

Budući da otac nije živio s nama otkad sam rođena, nas oboje djece odrastali smo s mamom koja je osjećala veliku odgovornost za našu budućnost kao i svaka “samohrana” majka. Meni je otac nedostajao i kad bih majci samo spomenula da smo nas dvoje, osim očinske brige, lišeni i njegove ljubavi, jako bi se naljutila.

Majka je oca slijepo slušala

– Vi imate najboljeg oca na svijetu! Nikad nismo ni u čemu oskudijevali, a novaca imamo koliko nam treba. Pitaj svoje kolegice kako njihovi roditelji izlaze na kraj sa svojim bijednim primanjima! Većina ih je na kreditima, a mi, hvala Bogu, ne znamo što znači minus na bankovnom računu. Budite sretni što otac od mene zahtijeva da vas odgojim u marljive i poštene ljude. Pogledaj našeg Ivana! Tek mu je dvadeset i peta, a već je svoj čovjek. Da mu je škola bolje išla, mogao je dobiti i najviše obrazovanje, ali mu niti kao trgovcu ništa ne fali … – govorila nam je.

– Ali, majko, što ti imaš od života koji ti protječe između četiri zida kao u tamnici! Jedini su ti izlasci trgovina, tržnica i crkva! Čak si ne priuštiš gledati koju TV seriju, jer to smatraš gubitkom vremena. Vječito nešto šiješ, pleteš, pospremaš, čistiš, kuhaš, kao da smo najveća sirotinja. Ja ne bih željela živjeti takav život …

– Ti spadaš u drugo vrijeme, draga moja Martina! Ja sam od malena radila ručne radove kao i ostale djevojke u selu, a ti odrastaš u gradu kamo smo i doselili upravo zbog vas dvoje. Ti ćeš danas-sutra biti doktorica, a ne kućanica kao što sam ja. Zato mi i nije žao što se žrtvujem za svoju djecu, a moj ljepši dio života, onaj do udaje, ostao je iza mene, u selu gdje sam odrasla, udala se i rodila vas dvoje. Lijepe su to uspomene kojih se rado sjećam. Sve je tamo bilo drukčije, poznati ljudi, prijateljstva iz djetinjstva. Otkad me Gojko doveo u ovaj veliki grad, a on nikako da se vrati iz te proklete tuđine, moram priznati da mi dani prolaze u prazno. Da mi nije bilo vas dvoje nad kojima stalno strepim da ne pođete krivim putem, ne znam kako bih izdržala. Najteže mi pada samoća, jer doista živim kao u zatvoru. Ne usudim se otići čak niti u kino, jer tu ima dosta ljudi iz našeg kraja pa bi mogla sresti nekog poznatog, a Gojko se često s njima susreće … – govorila je kao sama sa sobom, jer me odjednom začuđeno pogledala, kao da je iznenađena mojom prisutnošću.

– O, Bože, o čemu ja to trabunjam!

Nemoj slučajno ocu nešto reći o čemu nas dvije brbljamo – rekla je skoro šapatom. – Doći će početkom srpnja, a tad ćeš već biti upisana na studij. Sreća je što se medicina dugo studira pa neću biti sama, jer od mog Ivana nema ništa otkad se oženio. Nema vremena niti da me nazove, a ne vidim ga mjesecima, kao da smo na različitim planetima … – izrekla je konačno i ono što ju je tištilo, a sinu se nije usudila prigovarati.

Kao uostalom niti svom mužu, mom autoritativnom ocu, nikad se nije niti jednom riječju usprotivila u bilo čemu.

– A što će se dogoditi ako ne položim prijamni ispit na faksu kojeg je izabrao tata protiv moje volje? Mogu li onda pokušati upisati se po vlastitom izboru? – pitala sam je.

– Kako ti ne bi položila, Martina?! A tko će onda položiti! Ti si odlična učenica od prvog do posljednjeg srednje, a i pripremaš se!

– Ma sve to stoji, majko, ali pitam te, ako ne prođem na medicini, mogu li upisati nešto drugo? Rado bih studirala novinarstvo ili književnost, jer za liječnički poziv ionako nemam smisla ni želje.

– Nemoj to slučajno reći pred ocem, jer će nas obje istjerati iz kuće! Ako je on rekao da ništa drugo ne dolazi u obzir, onda nemoj ni pokušavati. “Medicina ili ništa!” ponovio mi je i neki dan kad me nazvao, a što ćeš, oca moraš slušati – odgovorila mi je mama kao i uvijek do tada, naglašavajući da oca moram slušati, mada mi je ta njezina slijepa poslušnost već išla na živce.

Potpuno skrojena sudbina

Kako se bližio dan prijamnog, sve više me obuzimala nervoza, nekakva napetost nepoznata mi tijekom čitavog školovanja. Ujedno se bližilo vrijeme očeva dolaska kući kada se moja mama obično pretvarala u “sjenu”, pazeći na svaki pokret i izgovorenu riječ. Nije mi bilo jasno zašto se ona boji svog muža, a i mene odgaja da očeve naredbe izvršavam bez protivljenja. Upravo sam se tih dana često pitala kamo će me dovesti očeva samovolja kad mi ne dozvoljava izbor životnog zanimanja prema mojim sklonostima. Nisam se mogla osloboditi dojma da se i moj brat Ivan pokorio očevoj želji u svemu, pa čak u izboru bračne partnerice. Njegov mi je brak s Venkom više sličio poslovnom dogovoru nego ženidbi iz ljubavi, razmišljala sam tih dana, sjećajući se očeva dolaska kući kad je Ivan završio trgovačku školu.

– Nisi se trudio da budeš bolji đak pa nisi ispunio moja očekivanja. Mogao si studirati pravo ili ekonomiju, novac nije bio u pitanju, ali ti si se opredijelio za trgovca. No prije nego zakoračiš u pravi život, moraš proći “moju školu”, pa ćeš sa mnom u Njemačku da u praksi naučiš kako se u trgovini “pravi” novac. Za sve sam se već pobrinuo, pa kad odslužiš vojni rok, sljedećeg ljeta ideš sa mnom. Upravo se tako i dogodilo. Ivan je u Njemačkoj proveo godinu dana na praksi kod očevog prijatelja koji je imao trgovinu mješovite robe, ali i kćer Venku koja mi je kasnije postala šogoricom. Sva moja nastojanja da se zbližimo, ostala su uzaludna, tim više što su njih dvoje započeli zajednički život u jednom od prigradskih naselja podalje od našeg stana, a budući su imali svoju trgovinu u kojoj su radili od jutra do mraka, nije bilo vremena ni prilike za druženje.

– Kupili smo im kuću s poslovnim prostorom – govorio je tata kad je prvi put doveo Venkina oca Jozu u našu kuću.

– Od prvog dana imaju sve što im je potrebno u zajedničkom životu, pa nema razloga da ne budu sretni u braku. Moja je Venka odgajana da bude dobra i poslušna žena – svečano je izjavio Jozo, naglašavajući poslušnost kao najvažniju osobinu “dobre” žene.

Mada mi je tada bilo tek šesnaest godina, gledajući ih, pomislila sam da njih dvoje izgledaju kao par obuće od dvije lijeve cipele. Ivan, atletski razvijen, lijep muškarac koji je svojom pojavom plijenio ženske poglede, a Venka, niska i nabijena, rohavog tena, stisnutih tankih usana škrtih na osmijehu, djelovala mi je pokraj njega kao suvišna prtljaga. U njihovim pogledima nisam primijetila iskričavost zaljubljenog para kako sam zamišljala sve supružnike osim svojih roditelja.

– Tako je to kad ti otac kroji sudbinu – sjećam se majčine primjedbe nakon odlaska novopečenog bračnog para iz jedne od posjeta, a kad sam je pitala što time želi reći, samo je odmahnula rukom. Tako je uvijek činila kad nije mogla odgovoriti na moje pitanje.

Robertovo zadirkivanje

Tih su me dana pred ispit spopadala najrazličitija razmišljanja o našoj obitelji, kao da sam naslućivala da slijede događaji s dalekosežnim posljedicama ako se očeva želja ne ispuni, a nakon polaganja tog sudbonosnog prijamnog ispita, sumnjala sam da ću biti iznad crte. Kao prvo, tog sam dana bila indisponirana, pa nisam bila sigurna da su mi odgovori točni, a drugi razlog koji me obeshrabrivao, među ispitanicima je bio preveliki broj onih, favoriziranih, predodređenih da postanu liječnici, jer su potjecali iz uglednih i poznatih obitelji.

Kad sam dva dana kasnije doznala rezultate, ravnodušno sam prihvatila taj svoj prvi neuspjeh u životu. Rekla sam mami da nisam uspjela i zamolila je da mi dopusti upis na neki od već navedenih fakulteta.

– Moram nazvati oca da ga izvijestim o tvom neuspjehu, pa će on odlučiti kako ćeš i kamo ćeš dalje – rekla je drhtavim glasom kao da će zaplakati. – Ne znam kako će to sve završiti – govoreći, psihički se pripremala nazvati tatu.

– Nemoj se žalostiti, mama! Ako želim nastaviti školovanje, ima upisa u jesenskom roku ili ću naći neki posao pa slijedeće godine ponovo pokušati na medicini – pokušavala sam je utješiti jer mi ju je bilo žao što toliko strahuje pred mužem.

Kad je došla iz sobe nakon telefonskog razgovora, po njenom sam izgledu zaključila da mi ne donosi dobre vijesti. Otac ti poručuje da i ne pokušavaš poduzeti bilo što bez njegove dozvole, a kad dođe, riješit ćemo sve probleme. Tako barem on kaže – rekla mi je mama izbjegavajući me pogledati u oči.

– Mogu li večeras izaći s kolegicama na kavu? – ohrabrila sam se upitati je. Naime kad sam čitala rezultate testiranja, prišao mi je jedan od kolega koji je prošao kao i ja. U pokušaju da me utješi, predstavio mi se i pozvao me na sastanak te večeri.

– Je li ti jako žao što nisi upala? Meni nije jer danas ima profesija mnogo unosnijih od liječničkog poziva. Čak su se i moji roditelji pomirili što neću biti liječnik, već novinar, što je bio rezervni, a za mene moj pravi izbor. Koji je tebi alternativni fakultet?

– Moja je prava želja bila studirati književnost, naravno, ako se moj otac s tim složi – odgovorila sam u skladu svog istreniranog uma, na što se Robert samo glasno nasmijao.

– Pa zar nismo punoljetni, Martina???! Zar nisu prošla vremena kad su roditelji o svemu odlučivali!? – smijao se.

Nisam bila spremna za udaju

Složila sam se s njegovim mišljenjem i mudro prešutjela ultimatum svog oca kojemu moja punoljetnost nije značila baš ništa. Obećala sam da ću doći ako me nešto ozbiljnog ne spriječi.

– Da izađeš u kafić! Što je tebi, Martina?

Zar ne pomišljaš da bi otac mogao nazvati i tražiti da mu sama objasniš zašto nisi položila! I, što da mu kažem? – gledala me mama razrogačenih očiju od čuđenja i straha što u tako nezgodnom trenutku tražim dozvolu za izlazak. Naravno, nisam izašla s Robertom kao i nikad do tada s kolegicama, ako to nisam učinila kriomice, jer prestrogi roditelji ne mogu od svoje djece očekivati iskrenost. Često sam bila prisiljena izmišljati laži ako se ne bih kući vratila u očekivano vrijeme. Ponekad sam imala dojam da majka tolerira moje izmišljene razloge i sama svjesna da mi zabranama čini nepravdu, a osjećala se dužnom poštivati očevu naredbu koju je vječito ponavljao: “Nemoj dozvoliti kćeri da se druži s ovim raspuštenim curama iz škole i susjedstva!” Za mog su oca svi mladi bili ološ i kad bi se Ivan pobunio protiv njegova etiketiranja, otac mu je znao prilijepiti pljusku. Iz tih se razloga nikad nisam upuštala u prepirke s roditeljima, a pogotovo ne s ocem. Moj jedini odgovor na njegove prigovore, bio je: “Da, oče!” Stoga sam sa strepnjom očekivala njegov dolazak nakon mog neuspjeha na upisu.

Pojavio se jednog predvečerja početkom srpnja. Iznenadio me njegov smireni izraz lica i ne odveć strogi glas.

– Onda, nisu te primili? Javorka mi reče da ti nedostaje poznato obiteljsko ime, ili možda očekuju da ću ponuditi eure! E, od mene neće dobiti mito! … – dugo se nabacivao uvredama i psovkama, nazivajući svu tu gospodu korumpiranim gadovima, da bi mi na kraju rekao:

– Pronašao sam ja za tebe bolje rješenje nego je doktorska titula za koju bi godinama morala buljiti u knjižurine i secirati mrtvace. Ovdje ionako nema posla ni za one s diplomom, a još manje ga ima za tebe s tvojom završenom gimnazijom. Ti ćeš kćeri, sa mnom u Njemačku – po prvi mi se put u mom životu obratio direktno, jer sam do tada za njega uvijek bila u trećem licu, bila prisutna ili ne, a naša bi komunikacija izgledala otprilike ovako:

– Reci ti, Javorka našoj kćeri da ja neću po tuđini prolijevati znoj kako bi se ona “modirala”. Bude li dobro učila, dobit će sve što joj je potrebno, ali u granicama normalnog odijevanja. Ne daj Bože da je vidim golog pupka ili našminkanu kao uličarku … – nabrajao bi u nedogled sve što on ne dozvoljava po pitanju mode kao i izlazaka u kafiće i disko klubove. Majka bi mi istovremeno objašnjavala očeve poruke, a ja nisam mogla dokučiti čini li to zbog respekta ili svog uvjerenja: “Vidiš kćeri, kažem ti, tvoj ti otac želi samo dobro. Vidi on što se događa s mladima koji ne poštuju starije i ne slušaju savjete svojih roditelja …”

I tako je usred grada u dvadeset i prvom stoljeću u našoj obitelji vladala atmosfera srednjeg vijeka. No, ovaj put je majka ipak hrabro stala na moju stranu.

– Ta nećeš me Gojko, valjda ostaviti samu? Ako Martina nije uspjela ove, upisat će se na fakultet iduće godine – uspjela je izreći prije nego ju je muž ušutkao.

– Ne uplići mi se u poslove, ženo! Jesam li ja “glava” kuće, ili misliš da mi možeš gospodariti? Ako ja kažem da Martina ide u Njemačku, onda znaj da sam dobro promislio zašto je tome tako. Ne vodim je tamo da bude tuđa sluškinja već da bude gazdarica u bogatoj kući. Našao sam joj dobru priliku kakvu neće ovdje nikad imati … – ušutio je zajapuren ljutnjom na svoju ženu.

– Reci mi, oče, na kakvu to priliku misliš! – upitala sam ohrabrena njegovom dobrohotnošću prema meni.

– Kakvu priliku? Ta, ženidbenu, kćeri! Udat ćeš se za čovjeka našeg porijekla, vlasnika hotela u samoj riječnoj luci. Uvijek je pun gostiju pa se dobro i zarađuje. Da to nije samo tlapnja, uvjerit ćeš se za koji dan kad nam Johan stigne u goste – govorio je otac.

– Hvala ti, oče, na brizi za moju budućnost, ali ja još nisam spremna za udaju … – pokušala sam se opravdati.

– E, sad mi je dosta vaših upadica i pametovanja! Ona cvili da će ostati sama, a “na putu” joj je drugi unuk, a tebe brine nekakva spremnost za udaju. Nije li svaka cura nakon sedamnaeste dobno spremna za brak, a što se tiče miraza, ovaj ništa ne traži nego tebe! Je li uopće shvaćaš kakvog sam ti ženika našao? Bogat, školovan i zgodan muškarac koji je imao nesreću da postane udovac u četrdesetoj! – slušala sam skamenjena od užasa što je moj potencijalni ženik toliko stariji da bi mi mogao biti ocem. I dok sam užurbano razmišljala kako se izvući, a da svog oca ne razbjesnim, on je nastavio uvjeren da je udaja za mene jedino rješenje, jer su mali izgledi da ikada postanem liječnicom.

Očeve hladne prijetnje

– Johan će ovih dana doći ovamo nekim poslom pa sam ga pozvao da nam bude gost. On je tebe vidio na fotografijama koje stalno nosim uza se, a pogledao je i onaj naš film što smo ga snimili prošle godine na moru. Kaže da si prava ljepotica! Ta znaš koliko je čovjek oduševljen tobom kad se odmah ponudio da mi postane zetom. Uostalom, možeš kod mene provesti tri mjeseca bez dozvole boravka, a kroz to ćeš ga vrijeme upoznati, pa i zavoljeti, što je vama ženama valjda najvažnije od svega – bulaznio je otac.

– Koliko je tom Johanu godina, jer kažeš da je u četrdesetoj ostao udovac? – priupitala je mama, sva uzdrhtala, blijedog lica na kojem su njene velike crne oči postale još veće. Velike, vlaže tamne oči bile su i na mom licu najljepši ukras pa su možda privukle pažnju i tog Johana, koji je za mene još uvijek bio samo ime.

– Bilo je to pred tri godine, ali kad ga vidiš, pomislit ćeš da mu je trideset – odgovorio je mirno, a potom povišenim glasom upitao, sijevajući po nama bijesnim pogledom:

– Jeste li se vas dvije urotile protiv mene kad me naizmjence toliko propitujete? Umjesto da ste zahvalne što se brinem da naša kći unovči svoju ljepotu, vi biste i dalje htjele živjeti na mojoj grbači! Što mislite da euri padaju s neba i da se samo plaćom može steći sve što sam ja stekao ovih godina? Uz žuljevite ruke treba imati i mozga, snalažljivosti, ponekad pretrpjeti i straha, a tebi se nudi bogatstvo bez imalo truda. Ali, mladoženja nije u cvijetu mladosti, je li? Ne saberete li se, izbacit ću vas na ulicu pa se snalazite kako znate, jer je meni svega dosta. Uskoro ću u mirovinu, a ušteđevina mi nije onakva kakvu sam očekivao, jer cijelog života radim za druge – izgovorio je naglašavajući svaku riječ.

Zavladala je grobna tišina, koju je nakon kraćeg vremena prekinuo očev, posve smireni glas.

– Jesam li vam davao novac koliko vam je trebalo? Jesam li bio spreman iškolovati te za doktoricu, ali si ti prokockala svoju priliku jer te tvoja majka nije znala odgojiti da budeš marljiva i uporna dok ne stigneš do cilja … – nabrajao je pitanja gledajući me mračnim pogledom zbog čega se nisam više usudila otvoriti usta kao ni mama.

– Dakle, dogovorili smo se i nema više uzmicanja. Kad dođe Johan, dočekat ćete ga radosnih lica kako i dolikuje dočekati mog prijatelja. I, upamtite, na ovaj se razgovor više ne vraćamo. Od sada samo slijedite moje naputke, a onaj najvažniji ću vam odmah reći: “Johan se u ovoj kući mora osjećati poštovan, voljen i dobrodošao!”

Majčina jadikovka

Živci su mi bili napeti poput struna pa sam s olakšanjem dočekala tatin odlazak na spavanje. U glavi mi je bubnjalo od boli i crnih misli koje su me salijetale, pitanja koja su se redala, ali na njih nije bilo odgovora.

Kad smo ostale same, mama me tupo pogledala, vjerojatno očekujući moju reakciju, ali ja nisam imala što reći.

– Možda sve ipak dobro ispadne, a više ćemo znati kad nas posjeti taj Johan – progovorila je mirno, a zatim svalila krivicu na mene:

– Da si bolje učila i uspjela se upisati, do ovog ne bi ni došlo. Ja sam ti govorila …

– Znam što si mi govorila, samo mi nikada nisi rekla kakav je u stvari čovjek moj otac, taj svemoćni gospodar naših života. Mi smo za njega mravi koje može zgaziti, pomesti s lica zemlje samo ako ga ne poslušamo. A kako da mu se i usprotivim kad si me odgajala na način da se njegova naređenja prihvaćaju bez pogovora, da ga se moram bojati koliko ga se i ti bojiš? Nemoj mi reći da se vaš odnos temelji na ljubavi i uzajamnom poštovanju, jer bi to bila samo jedna tvoja laž više … – ušutjela sam čekajući majčinu obranu, ali se ona, buljeći praznim pogledom kroz prozor, nije javljala.

– Mogu li izbjeći sudbinu kakvu mi je otac namijenio? Mogu! Pobjeći iz kuće među klošare, izaći na ulicu i ponuditi svoje tijelo za novac od kojeg ću preživljavati, mogu se baciti s mosta ili nebodera, prerezati žile, otrovati se … Uvijek oostoji časni izlaz, samo što ja nemam hrabrosti ni za što od nabrojenog, već ponizno i sa zahvalnošću dočekati očevog odabranika za mog novog gospodara – ipak je sav bijes i prkos nakupljen u meni nadvladao očaj. – Što da radim, majko? – zavapila sam u njenom zagrljaju kojeg je spremno dočekala, i miješajući svoje s mojim suzama, nastojala me umiriti.

– S pravom mi prigovaraš da sam te pogrešno odgojila, da bespogovorno prihvaćaš očeva naređenja, ali moraš znati da su i mene odgojili u slijepoj poslušnosti. Za mene je očeva riječ bila svetinja, a nakon udaje sam morala biti poslušna mužu kojeg su mi izabrali. To nam je valjda sudbina od koje se ne može pobjeći. Mene su učili da je Bog stvorio ženu da mužu rađa djecu i da bude poslušna i vjerna. Pogledaj što ja imam od našeg braka! Tek što smo nakon vjenčanja začeli tvog brata, Gojko se vratio u inozemstvo, da bi pet godina kasnije rodila tebe presretna što si djevojčica. U tebe sam polagala sve nade za budućnost, računajući da pokraj tebe neću nikad biti sama. Stoga me radovalo tvoje odrastanje u ženu s kojom ću moći podijeliti i najintimnije misli. U očekivanju Gojkova povratka, da njegovom ušteđevinom poboljšamo uvjete života na selu, započela su ratna zbivanja koja su nas otjerala iz našeg kraja, gdje sam se osjećala sigurnijom nego u ovom velikom gradu koji će za mene zauvijek ostati stran i nepoznat. Znaš koliko sam bila sretna što si zavoljela ovaj grad i u njemu našla svoje mjesto pod suncem? I, što meni ostaje nakon tvog odlaska? Samoća i tuga, to mi jedino ostaje.

– Što bi se dogodilo ako ja pobjegnem jednoj svojoj prijateljici i pričekam dok tata ne ode? – prevalila sam preko usta misao koja me odjednom zaokupila.

– Što bi se dogodilo? – upitala je začuđena mojim naivnim pitanjem.

– Vjerojatno bi me u naletu bijesa ubio, možda bi me prebio pa izbacio na ulicu. Jedino što znam da bih ja skupo platila tvoj bijeg. Ivan mi ne može pomoći, a možda i ne želi jer je i njemu otac našao ženu, a ja nisam ništa učinila da to spriječim. Pa vidiš da smo se udaljili jedni od drugih, postali stranci, jer nesretan čovjek ne mari niti za rođenu majku – otvarala mi je pomalo svoje srce.

– Shvaćam, nema tu drugog izlaza nego se povinuti očevoj želji. Prepustit ću se sudbini kamo god me odvela. Tko zna, možda se zaposlim pa mi udaja neće biti jedino rješenje za dobivanje dozvole boravka! Uostalom, tamo ima dosta naših što su se snašli i ostali nakon što im je ukinut izbjeglički status – govorila sam tek da prekinem tišinu, da umirim sebe i majku.

Tih nekoliko dana u očekivanju Johana, tata je užurbano obavljao poslove, i bio više van kuće nego s mamom koja ga je tako željno očekivala. Unatoč toga nije se usudila pitati ga o kakvim se to poslovima radi. Jednog je dana s tatom došao Ivan, ali je s nama izmijenio tek po koju riječ. Kad ga je mama upitala znade li da mu sestra odlazi u Njemačku, samo je potvrdio klimanjem glave.

– Šteta što nisi uspjela na prijamnom, Martina! – rekao je skoro šaptom kad je otac bio u sobi, jer je očito dobio naredbu da s nama ne razglaba o mom odlasku.

Odlazak iz roditeljskog doma

Johan se nije pojavio u najavljeno vrijeme, a tata je postajao sve nemirniji i nervozniji. Počeo je prigovarati.

– Poznam ga kao čovjeka od riječi pa me čudi što nije došao. Vjerojatno su ga spriječili neodgodivi poslovi pa neće ni doći. No, to ne mijenja naš plan. Martina ide sa mnom kako sam već rekao. Tri mjeseca može biti kod mene u posjeti, a dalje ćemo vidjeti … – ponovo je majci govorio o meni kao da nisam prisutna.

– Jesam li vam rekao da naš dogovor važi u svakom slučaju, došao on ili ne, pa ti Javorka spremi kćer za put – rekao je tata dva dana prije polaska.

– Papiri su spremni, a ti se ženo pobrini da kćeri pripremiš njene stvari i daje poučiš ponašanju. Neka nikad ne zaboravi da je šutnja majka mudrosti! – opet sam za njega bila samo “treće lice”, nepostojeća u njegovom vidokrugu.

Dan uoči putovanja, Johan je nazvao tatu, ali nisam mogla razumjeti o čemu govore jer je tata stalno samo odgovarao: “Da, Johane! Dabome, razumije se!”

– Sutra će nam se pridružiti dvoje ljudi, jer toliko imamo mjesta u kolima pa će i put biti jeftiniji. Platit će gorivo. Vjerojatno će ih zaposliti u kuhinji jer znam da nema dovoljno pomoćnog osoblja, a ujedno mi se ispričao što nas nije mogao posjetiti – izvijestio nas je otac nakon razgovora.

Otkad sam odlučila pokoriti se očevoj naredbi, postala sam gluha i nijema za sve što se oko mene događalo, a na rastanak s mamom nisam htjela ni pomišljati, jer nisam znala kako ću preživjeti taj trenutak.

– Hoće li doći Ivan i Venka da se oproste s Martinom? – pitala je ona.

– Da se oproste? Pa ne vodim je na groblje, već u bolji život. I da znate, neću nikakve suze i cmizdrenje! – naredio je gospodar svega, pa i naših osjećaja. Doista, na rastanku s mamom nisam zaplakala jer mi se srce tih dana već ionako bilo okamenilo.

Krenuli smo ranim jutrom, a zaustavili se pred jednim hotelom na periferiji grada gdje su nas čekali naši suputnici i nastavili putovanje u tišini. Letimičnim sam pogledom procijenila da ta žena, napadno našminkana i dugih lakiranih noktiju, u minici u kojoj je jedva koračala, ni malo ne sliči pomoćnoj radnici u kuhinji, kao uostalom ni muškarac neprijaznog ispijenog lica i duboko usađenih sitnih očiju, odjeven u skupocjeno odijelo. Više je sličio gangsteru nego radnom čovjeku. Lena i Riki, kako su se predstavili, nisu krili da se poznaju s mojim ocem. Dapače, pozdravili su se kao stari znanci, što je za mene bilo iznenađenje, a ujedno i spoznaja da se mom ocu ništa ne može vjerovati.

– Prtljaga ti je u redu? – upitao je tata u blizini granice, na što je Riki prilično otresito odgovorio:

Zar nije uvijek u redu kad putujemo tamo, Goja?

– Samo pitam da ne bude iznenađenja, ako nas budu pretresali – začuđujuće mirnim tonom je izgovorio moj otac.

Kad je na granici kroz prozor pružio sve četiri putovnice, objasnio je da sam ja njegova kći koja će ljetne praznike provesti kod njega, nakon čega smo krenuli dalje. Kad smo prešli i drugu granicu, na kojoj su dugo provjeravali identitet naših suputnika u računalu, učinilo mi se da je kod njih troje popustila napetost što se moglo zaključiti i po razgovoru koji je odjednom potekao, za razliku od dotadašnje tišine. U motelu gdje smo se zaustavili zbog ručka i odmora, tata mi je pružio svoj mobitel, govoreći: “Javi se materi! Reci joj da si dobro!” Mada elementarna pristojnost nalaže da se u takvom slučaju odmaknemo, svi troje su stajali kraj mene, pa i nisam mogla ništa drugo reći osim da smo prešli granicu i da sam dobro.

– Ivan je došao da te isprati jer mu je otac rekao da krećete oko osam … – uspjela je reći prije nego mi je otac uzeo mobitel iz ruku, pritisnuvši dugme za prekid.

– E, sad će se načekati da je nazoveš, jer ona uvijek trabunja nešto što ne treba! – rekao je hladnim glasom.

Kod oca u kućnom zatvoru

Da je moj otac obični lažov, potvrđivalo se iz dana u dan već nakon dolaska u “obećani raj”. Iz tih me razloga više ništa nije moglo iznenaditi, što god da mi se dogodi u budućnosti u koju sam upravo zakoračila. S našim smo se suputnicima rastali u samom centru grada i nastavili do očeva stana, gdje sam se, prema njegovim riječima, trebala zadržati do daljnjega. Manji, skroman dvosoban stan u neatraktivnom dijelu grada, za samca je bio više nego dovoljan.

Te, prve večeri, umorna od dugog putovanja, zaspala sam unatoč nemiru kojeg sam neprekidno osjećala.

– Nemaš potrebe izlaziti, jer ti je hrana u hladnjaku, a ja ću se brzo vratiti – rekao mi je tata ujutro dok sam još bila u krevetu.

Nije mi rekao kamo ide, a ja ga ništa nisam pitala. Otkad smo doputovali, jedva smo izmijenili koju rečenicu. Kad sam ustala, pošla sam prema balkonu da udahnem svježeg zraka, ali su vrata bila zaključana i bez ključa u bravi. Pogledala sam na ulazna vrata i pokušala ih otvoriti misleći da ih je samo zalupio, ali je bilo zaključano. Pogledom sam preletjela police i stol, ali ključeva nigdje nije bilo. Pođem da pogledam u očevoj sobi, ne vjerujući da me ostavio zaključanu, ali su vrata i njegove sobe bila također zaključana.

Jesam li ja to u kućnom zatvoru, pomislih uspaničena tom mišlju i odlučim pozvati mamu da se lakše umirim. Uzalud! Brojčanik na telefonu bio je nepomičan.

– Znači, i telefon si zaključao, moj divni oče – rekla sam glasno kako bih se uvjerila u svoje vlastito postojanje.

Jedino što mi je bilo dostupno kao veza s vanjskim svijetom, bio je televizor kojeg sam odmah uključila. Nisam osjećala ni glad ni žeđ, pa u hladnjak nisam ni zavirila. Pokušavala sam se usredotočiti na televizijski program kako bih lakše dočekala očev povratak, a čekanje se odužilo jer je došao tek poslije podne.

– Jesi li se uplašila što sam te zaključao? Nemam rezervni ključ, a ova je brava … – počeo je objašnjavati, ali sam ga prekinula, praveći se ravnodušnom: “U redu je, oče! Upravo gledam dobar film i odmaram od jučerašnjeg putovanja.” Vjerojatno je očekivao neko moje pitanje, ali sam ja i dalje uporno gledala u ekran.

– Izgleda da ništa nisi jela – zaključio je otvorivši hladnjak.

– Pojela sam mamine sendviče – rekla sam i dalje ignorirajući ga.

– Počinješ me živcirati, Martina! Ugasi televizor da možemo razgovarati! I prestani izigravati uvrijeđenu princezu, jer ti ja nisam mama Javorka! – izderao se, sjedajući nasuprot meni. Naši su se pogledi sudarili poput meteora.

Pretvorena u noćnu damu

– Dobro me slušaj što ću ti reći, jer tvoja budućnost od sada ovisi samo o tebi – nakašljajući se, uzeo je dvije čaše i natočio konjak.

– Pa znaš tata da ja ne pijem! Nikad još nisam ni okusila ljutog pića.

– Ako i nisi, bilo bi dobro da probaš, jer nećeš raditi u crkvi nego u baru gdje se ponekad mora popiti radi onih kojima piće prodaješ.

– O čemu ti to govoriš, oče? Zar me nisi doveo …

– Ne upadaj mi u riječ! Ako misliš da ćeš se iz ovih stopa udati, nažalost, moram te razočarati. Johan te želi najprije dobro upoznati, ne samo tvoj izgled, već i narav, tvoj karakter koji je težak kao i u tvoje matere. Tvrdoglava si i nepokorna pa se bojim da ću imati gadne muke prije nego te on uzme za ženu. Eto, već si mi poremetila tijek izlaganja svojom upadicom. Dakle, večeras će nam doći Lena da se dogovorite o pripremama za posao. Ne možeš ovakva nepripremljena banuti u jedan poznati bar, tim više što nemaš pojma o ugostiteljskom poslu – nastavljao je otac govoriti.

– Znam prati posuđe i servirati jela, a budući da dobro vladam njemačkim, mogla bih i …

– Što bi ti mogla? Prestani već jednom s glupostima – grubo me ušutkao kipteći od ljutnje. – S tobom se ne može normalno razgovarati. Tebi treba bič i naređenje. Dakle, sve ono što trebaš znati u tom poslu podučit će te Lena, a ti ćeš je u svemu poslušati ili ću te ja na to prisiliti. Je li ti sad sve jasno? Udaja o kojoj sam ti govorio ovisi o tebi i Johanu, ali ćeš najprije zaslužiti nešto novaca i steći njegovo povjerenje – iskapivši konjak iz moje čaše, otišao je u svoju sobu i nekoga nazvao telefonom.

Te je večeri započela moja preobrazba pod Leninom dirigentskom palicom pa nakon svih tretmana kod kozmetičara, frizera, te nabave haljina blještavih materijala i štikli na kojima sam se jedva održavala, samu sebe više nisam mogla prepoznati.

– Izgledaš predivno, moja svježa i rasna ljepotice! Samo ti nedostaju manire prave dame, a to se stiče tijekom posla, naravno, imajući na umu sve ono o čemu ti stalno govorim. Već sam tvoj čarobni osmijeh dovoljan je da privuče gosta koji će biti spreman potrošiti, ali i tebe nagraditi. Ja sam svoje obavila, a kako će se dalje razvijati tvoja karijera, ovisi o tebi i sreći ako ti bude sklona – na kraju je rekla moja “učiteljica” Lena, zadovoljna mojom preobrazbom.

Kroz čitavo to vrijeme otac me izbjegavao sresti kao da me se odrekao. I dalje sam bila pod paskom i onemogućena da nazovem bilo koga pa i mamu, jer sam stanovala u Johanovu hotelu, gdje sam počela i raditi.

– Do šefova povratka s puta, pomagat ćeš na šanku u baru! – kratko mi je rekao Riki, jedan od poslovođa, a ne pomoćni radnik u kuhinji kako mi je onomad bio slagao otac.

– Ja poslužujem goste pićem, a po potrebi i zabavljam, za što se ti tek trebaš osposobiti – rekla mi je Lena uz svoj izvještačeni osmijeh. Moje su se sumnje u kakvo sam “gnijezdo” upala, posve obistinile kad sam vidjela kako Lenine kolegice odvlače goste u svoje sobe. Mada mi je telefon bio na dohvat ruke, nisam smjela nikoga nazvati. Dapače, Lena je pazila na svaki moj korak, a otac me uopće nije posjećivao niti pitao kako mi je. Osjećala sam se kao na vjetrometini, praćena ispitivačkim pogledima “dama” uposlenih već od ranije i pod neprekidnom prismotrom Rikija i Lene. Bez pitanja pristajem li ili ne, promijenili su mi ime, nazivajući me Marta.

– Zadužena sam da pazim na tebe, da ne počiniš kakvu glupost – priznala mi je Lena kad se stvorila pokraj mene prvom prilikom kad sam prišla telefonu da nazovem majku. – Nemoj odbijati ponuđeno piće, jer time vrijeđaš goste – uskoro me upozorila.

– Ali, meni će biti zlo od tih jakih pića – rekla sam, opravdavajući svoje odbijanje alkohola.

– Nećeš biti pijana od pića koje poručiš naglasivši da je za tebe. Pijane cure nam ne bi dobro došle pa me poslušaj. Naglasi, da te gost časti – izgovorila je riječ po riječ, a ja sam upamtila.

Pod gazdinom protekcijom

Kad sam iste večeri popila posebno spravljeno piće, a podsjećalo me na čaj, osjećala sam se kao da sam nova osoba, opuštena i nasmijana. Kad nisam mogla zaspati, razmišljajući u strahu kako će sve ovo završiti, Lena mi je davala po jednu sitnu tableticu, govoreći: “Spavat ćeš kao novorođenče!” I doista me više nisu proganjale nikakve brige.

– Moram majci napisati pismo da ne bude zabrinuta – rekla sam Leni, kad me ugledala na izlazu.

– Još je prerano za takve stvari! Osim toga, nemaš uza se putovnicu jer je u upravi, a bez isprava možeš završiti na policiji.

Zar sam ja u zatočeništvu kad se ni mami ne smijem javiti? – upitala sam povišenim glasom, jer mi je moja situacija iz dana u dan postajala sve gorom i neizdržljivijom.

– Nisi zatočena, već živiš život kakvog si odabrala, draga moja seljančice! Nemoj mi reći kako si zaista vjerovala da je Johan vlasnik običnog hotela u kojem se samo jede i spava. Doduše, imamo restoran i sobe za noćenje, ali je to neki drugi svijet! Žene što tamo rade od jutra do kasno u noć, teško zarade svaki novčić samo zato što nisu atraktivne ljepotice poput tebe. Tebi je Bog dao sve osim mudrosti, a budeš li me slušala, shvatit ćeš kako se zgrče lova. Uostalom, sutra se vraća Johan pa ćeš doznati svoju daljnju sudbinu, a do tada malo strpljenja – hladno me motreći, rekla je Lena.

– Iako me tvoj dolazak baš i nije obradovao, želim te upozoriti, da bez protivljenja prihvatiš prijedlog “glavnog gazde”, jer se neposlušnima može svašta dogoditi. Jednu su našu curu izvukli iz rijeke. Bila je bez isprava kao što si i ti! – Lenine su mi riječi zazvučale kao upozorenje, ali i prijetnja od čega sam se sledila.

– Sljedećeg me dana u jutarnje sate, kad sam tek ustala iz kreveta, posjetio Johan. Nakon upoznavanja i nekoliko konvencionalnih riječi, Lena je izašla, a ja sam vjerojatno djelovala ustrašeno, kad mi je Johan, uz smiješak na svom privlačnom licu, rekao:

– Bojiš li se da ću ti nešto nažao učiniti kad ti strah viri iz očiju? Ja ne spadam u takve! Uostalom, okružen sam lijepim ženama, mada ni jedna nije ravna tvojoj južnjačkoj ljepoti. Osim toga, obećao sam tvom ocu da ću razmisliti o njegovu prijedlogu pa te doista želim upoznati. No, čujem da se nisi najbolje snašla u našem poslu, ali ima za to vremena – izrekavši tih nekoliko zagonetnih primjedbi, otišao je, dok su moji obrazi i dalje plamtjeli od nelagode.

Nije niti u šali spomenuo ženidbenu ponudu o kojoj je govorio moj otac, pa sam bila u još većoj nedoumici.

– Izgleda da si našem gazdi zapela za oko kad mi je preporučio da te čuvam od napasnika – izrekla je Lena s dozom zavisti, jer je šefovo zanimanje smatrala premijom, dok je mene sve više obuzimala misao kako pobjeći od svega u što me uvalio rođeni otac.

Jesi li stvarno još djevica?

Bila sam svjesna situacije da najprije moram zadobiti njihovo povjerenje kako bih se dokopala svojih dokumenata, a tek tada planirati bijeg. Čim bi Lena zamijetila moju napetost, ponudila bi mi čaj za opuštanje, a ona bi redovito uzimala tablete. Možda se u onom čaju nalazi neki od opijata, pomislih sa zebnjom prije nego sam potonula u već poznatu mi ravnodušnost u kojoj sam zaboravljala na svoj nezavidni položaj.

Prošlo je oko mjesec i pol dana, a da se s ocem nisam ni vidjela ni čula, a niti sam se mogla javiti majci. Kad god bih pokušala, uvijek bi me u tome spriječili, kao što mi nisu dozvoljavali ni kontakte s našim sunarodnjacima zaposlenima u restoranu. Polako sam se privikavala na posao barske dame, mada nikako nisam podnosila šampanjac za kojeg nije bilo zamjenskog pića. Nekoliko mi je puta pozlilo, a kako bih mogla lakše prihvatiti stvarnost, sve češće sam posezala za Leninim tableticama koje su mi donosile smirenje. Po Johanovim sam pogledima zaključila da mu se sviđam i vjerovala sam da je pitanje dana kad će me zaprositi.

Tih me dana jednog poslijepodneva posjetio, pa sam mislila da je konačno kucnuo čas kad ću mu reći da se ne želim udati za njega, no njegovo me prvo pitanje zaprepastilo.

– Jesi li ti, Marta, stvarno još djevica?

– Naravno da jesam! Naš tradicionalni odgoj mi nalaže da u brak uđem nevina – odgovorila sam i suviše brzo, dok se Johan od srca nasmijao.

– Oprosti, mislio sam da ti otac želi podići cijenu u mojim očima. Ali, u svakom je slučaju to dobro, jer svoje djevičanstvo ovdje možeš unovčiti. Možemo se oko toga večeras dogovoriti.

– Nije mi jasno oko čega se trebamo dogovoriti. Da naplatim svoju nevinost budućem suprugu? – pitala sam, misleći da je ugodno iznenađen što će mi on biti prvi muškarac.

– Ne znam jesi li doista toliko naivna pa si povjerovala svom ocu da sam ja osobno zainteresiran? A možda te je uvjerio da ćeš se za mene udati? Ne zada mi na pamet nikakva ženidba nakon moja dva propala braka, a niti sam zainteresiran za seks s potpunom naivkom. Tvoj je otac sam ponudio da te zaposlim, a ja sam na to pristao jer mu dugujem uslugu kao što on meni duguje novac. Tako je to među poslovnim partnerima, pogotovo u poslovima kakvi se obavljaju u ratno vrijeme koje kod vas još uvijek kao da traje. Upozoravam te da svog oca ne uvlačiš u nepotrebne probleme jer je on ovdje stranac kao i ti, a poslušaš li me bez protivljenja, naplatit ću njegovo dugovanje. O prirodi naših zajedničkih poslova ti ne želim govoriti jer je bolje za tebe da što manje znaš, ali mi vjeruj, ti nisi jedina djevojka koju sam zaposlio po želji tvog oca. Nećemo više o tome, već o onome zbog čega sam svratio k tebi – govorio je. – Imam jednog klijenta zainteresiranog za tebe, jer mu je neodoljiva tvoja južnjačka ljepota, a kad čuje da će biti tvoj prvi muškarac, platit će koliko budemo tražili. Amerikanac je na proputovanju pa ti ne treba biti neugodno jer ga nećeš više susretati – nastavio je gazda.

Nisam vjerovala svojim ušima, uvjeravajući se da je to samo ružan san, sve dok nije ustao sa stolice, pitajući hladnim poslovnim glasom:

– Jesmo li se razumjeli, ljepotice crnooka? Znaš, naši se poslovi ugovaraju na brzinu – odlazeći, zaustavio se kod vrata, još jednom me odmjeravajući od glave do stopala, pogledom kakvim se provjeravaju odlike kupljenog trkaćeg konja.

– Dobro je procijenio Goja vrijednost svoje neprocvjetale ruže! – zadovoljno je promrmljao na kraju.

Tek sam u tom trenutku shvatila svu bijedu i bezizlaznost svog položaja zasnovanog na lažima i prijevari, ali sam postala svjesna i opasnosti koja mi prijeti, pa sam otada bespogovorno slijedila Lenine naputke u vezi susreta s nepoznatim muškarcem.

Racija na našim vratima

Sljedećeg se dana pojavio uglađeni gospodin srednjih godina ne skrivajući zadovoljstvo ugovorenim “poslom”. Dočekala sam ga u posebnoj odaji odjevena u izazovnom donjem rublju i hinjenog osmijeha, jer sam premirala od straha i neprijatnosti. Skinuvši odijelo, legao je kraj mene u krevet, i povukao pokrivač preko naših glava.

– Vi ste Martina? Sve mi je poznato o vašem slučaju. Nastojte se uživiti u ulogu koja vam je dodijeljena i slijedite moje postupke, jer je prostorija ozvučena, a možda se i snima, pa naš susret mora djelovati kao stvarnost – šaptom mi je govorio.

Nakon otprilike pola sata, na vratima naše i susjednih soba, začulo se snažno kucanje uz naređenje da se vrata otvore.

– Racija! – izgovorio je policajac, naredivši da budemo mirni. Pograbila sam svoj ogrtač i sjela na fotelju, dok se moj nesuđeni partner odijevao.

– Obucite se jer idete s nama u postaju! – naredio mi je strogim glasom koji nimalo nije sličio glumi, pa sam pomislila da je sve ovo još samo jedna prijevara i da ću doista završiti u zatvoru.

– Ali, ja nemam isprava jer su u upravi! – jedva sam izgovorila cvokotavim ustima.

– O tome ćemo razgovarati u postaji – izgovorio je policajac, dok me moj “nesuđeni ljubavnik” pokušavao ohrabriti pogledom kojeg uopće nisam dobro razumjela.

– Uzmite svoje stvari jer se ovamo više nećete vraćati – rekao mi je gospodin kojega su kolege oslovljavali imenom Roni, pa sam tek tada shvatila što se stvarno događa i povjerovala da sam spašena.

Kad sam u policijskoj postaji ugledala svoju majku, od silnog mi se uzbuđenja zavrtjelo u glavi kao da ću se onesvijestiti, a od grčevitog jecaja što me potresao, nisam mogla izustiti ni riječi. Zagnjurena u njen topli zagrljaj, jedina misao koja se mogla roditi tog trenutka u mojoj umornoj glavi, bila je “majka hrabrost”, naslov nekada davno pročitane priče o nekoj hrabroj ženi kakva je upravo moja mama koju sam toliko puta optuživala za kukavičluk.

– Morala sam to učiniti! Naš Ivan mi je pomogao da shvatim da je moj Gojko obični kriminalac koji ne bira sredstva da dođe do novca. Nije mi dugo trebalo da povežem sve konce i u panici zbog tvog nejavljanja, potražila sam te preko policije, pa se tako otkrilo i gnijezdo zla kamo te on odveo – ljubila me po licu. Slušajući je, stalno sam je dodirivala u strahu da je to samo još jedan neostvarljivi san.

– Odvest ćemo vas u zračnu luku da se što prije vratite svom domu – zahvaljujući mojoj mami na odlučnosti, ispraćao nas je gospodin Roni čiji ću lik zauvijek nositi u najljepšem sjećanju.

274400cookie-checkOtac je bio gospodar naših životano