Petnaest godina nisam izašao iz kuće

Barba Vicko … – vrata su se lagano otvorila uz škripu od koje mi se kosa ježila na glavi.

– Doručak je gotov – Ana je rekla tako tiho, kao da se bojala da će me probuditi, a ja sam već satima bio budan.

Ostavi ga na stolu – rekao sam kruto. Znao sam da sam nepravedan prema njoj, ali …

Bio sam tako usamljen, tužan, ljutit na život i na sve oko sebe. Kako ne bih bio? Ustao sam sa teškom mukom. Najveći problem mi je bio suočiti se sa još jednim novim danom. Što sam lijepog mogao doživjeti u njemu? Ništa. Svaki je bio nalik kao jaje jajetu, a ovaj način života je bio moj odabir, posljedica srama kojeg sam osjećao više od jednog desetljeća.

Prišao sam prozoru. Nisam stao tik uz staklo, jer sam se bojao da me netko ne vidi sa ulice. A ulica ispod mene je bila prometna. Po tko zna koji put sam poželio stopiti se s tom masom, biti dio tih ljudi, ali nisam imao hrabrosti za to.

“Proklete bore!” – glasno sam izustio. Da nije bilo njih, sve bi bilo idealno. A ja sam se tako teško suočavao sa starošću, bolje rečeno, ta me je starost slomila, napravila je ruševinu od mene.

– Trebali ste nešto? – Ana se vratila. Očito je čula ono što sam izrekao glasno.

– Trebam samo mir – tim sam joj riječima pokazao da je suvišna, što je ona i shvatila, naravno.

– U redu – čuo sam njen odgovor dok se povlačila. Znao sam da misli kako sam čudan, a i bio sam. Od stvarnosti nikada nisam bježao nikamo. Pričekao sam da Ana ode u kupnju namirnica. Čim ona iziđe, ja ću sići, to je bio moj uobičajeni ritual. Nisam čak želio ni da me ona vidi pri jarkom svjetlu, jer sam se bojao sažaljenja i zgražanja kojeg sam vidio na njenom licu. Odmaknuo sam se od prozora i prišao slici na kojoj se nalazilo moje lice od prije više od trideset godina.

Gdje je nestala sva ona ljepota

Bio sam lijep poput Apolona, sa dobrim tijelom i osmijehom kojem ni jedna žena nije mogla odoljeti, a imao sam ih na stotine, tisuće, toliko da sam ih odavno prestao brojati. Bila su to lijepa vremena, ona koja su u ova i jednolična vremena bila moja duševna hrana.

Čuo sam da je Ana izišla. Sišao sam u kućnom ogrtaču. Trudio sam se skriti što više svoje tijelo. Čak sam i ja osjećao gađenje pri pogledu na svoj odraz u ogledalu. Zato sam izbjegavao sva ogledala i imao sam ih tako malo, tek toliko koliko je bilo nužno za održavanje osobne higijene do koje sam i te kako držao.

Popio sam kavu. Doručak nisam ni taknuo. Nisam imao teka, a s obzirom na misli koje su me salijetale od samog jutra, to nije bilo nimalo začudujuće. Kad sam malo bolje razmislio, ovaj se dan nije razlikovao od ostalih. Samo sam želio da me nema, da jednom nestanem sa lica zemlje i na taj način prestanem sa skrivanjem, sa svim tim sramom kojeg sam osjećao već dugo vremena. Nikako nisam mogao prihvatiti ovo staro i izobličeno lice i tijelo kao svoje. S tim se nisam mogao pomiriti, niti ću ikada moći.

Gdje je nestala sva ona ljepota koja je bila sinonim moje muškosti? Gdje? Odmahnuo sam glavom. S mukom sam progutao knedlu koja mi je zapela u grlu, a s tom istom mukom sam proživljavao svaki dan. Znao sam da mi nijedan od idućih dana neće donijeti ništa nova.

Ustao sam od stola. Krenuo sam u kupaonicu. Istuširao sam se i počeo sa brijanjem. Pogled u ogledalo užasnuo me je. Iz dana u dan bore su postajale sve dublje, sve izražajnije, a što sam ih više mrzio, one kao da su se sve više množile, kao da su se zainatile sa mnom.

Moj je duh i dalje bio živahan

Kad sam bio gotov sa brijanjem, približio sam se ogledalu. Oči su mi se napunile suzama. Moja se nutrina nije promijenila, duh je i dalje bio živahan i željan pustolovina koje su obilježile moj život, ali je taj duh bio okovan ovim staračkim i naboranim tijelom. Kada bih izišao van, a bezbroj puta sam došao u iskušenje, kako bi ljudi reagirali na mene? Sa zgražanjem, istim onim kojeg sam i ja sam osjećao prema sebi? Ja sam jednostavno želio da me se ljudi sjećaju onakvog kakav sam nekad bio, i nisam želio da svojom zastrašujućom pojavom potisnem ta lijepa sjećanja.

Najteže se bilo nositi sa samim sobom. To mi je bilo svakodnevan pakao. A nekad je život bio poput rajskog vrta. Ubirao sam bogate plodove života i ni za čime nisam žalio, osim za time da je sve trajalo prekratko i da je cvijet moje mladosti ubran prerano, za moj ukus.

Nikada, nijednom nisam mislio na budućnost, ni na sve ono što me očekuje. Mladost ne misli na starost, kao ni na sve one promjene koje su neminovne, tako da ni ja nisam bio izuzetak. Živio sam svaki dan kao da mi je posljednji. Nisam se obazirao na nikoga, niti mi je bilo važno hoću li koga povrijediti. Zašto i bih? Ništa nisam uzimao na silu, niti sam je trebao upotrebljavati u bilo kojem periodu svojeg života. Ono što nisam osvajao šarmom, plaćao sam novcem, i to je bila cijela filozofija mojeg života. Uživao sam u društvu žena, sa prijateljima, a sada sam bio sam, prokleto sam.

Ponekad bi do mene navratio brat, ponekad sin, i to je bilo sve.

Rođen sam u dobrostojećoj obitelji, i pošto je moj rodni grad bio lučki, logično je bilo da svoj avanturistički duh pustim da plovi svim morima svijeta. To je bio posao iz snova, onaj koji mi je omogućio da se maknem iz šture sredine i upoznam sve kulture, običaje, sve one blagodati koju je nudila svaka luka, a ja sam to znao dobro iskoristiti. Primanja su bila odlična, ali se ja nisam vraćao kući ni sa jednim novčićem. Sve sam trošio na žene, na lagodan život, i u vrlo kratko vrijeme postao sam poznat u svim lukama u kojima sam bio. Živio sam onako kako sam želio, punim plućima, pa nije postojala niti jedna žena koju sam poželio a da je nisam imao. Izbjegavao sam sve zamke koje bi mi žene postavile. Nijednoj nisam poklonio srce, već samo tijelo, novac i bogate poklone. Na kraju, svi su bili zadovoljni.

Ti samo uzimaš, a ništa ne daješ

Do svoje tridesete sam živio na taj način. Bio sam slobodan poput ptice, no kad sam se vratio sa jednog “vijađa” kako smo mi to zvali, upoznao sam Dominu. Ne znam što je to kod nje bilo posebno, ali sam postao zaluđen njenim tijelom, nepristupačnošću kojom se ogradila i mladošću koja se iz pupoljka pretvarala u najljepšu ružu koja je čeznula da je ubere muškarac poput mene. Što god da sam pokušao, bio sam odbijen. Bila je jedina žena koja mi je odolijevala, a to njeno opiranje kod mene je raspirilo vatru koja se pretvarala u sve veći plamen. Želio sam je kao nijednu nikada prije nje, želio sam je imati samo za sebe, želio sam je zauvijek. Kad sam joj to pokušao reći, samo me je prostrijelila pogledom. Nikada se ni oko jedne djevojke nisam trudio kao oko nje.

– Reci što želiš i dobit ćeš – rekao sam joj jednog dana, nakon više mjesečnih uzaludnih pokušaja. Bližilo se vrijeme mojeg odlaska na brod. Vremena nisam imao u izobilju i želio sam biti siguran da će biti moja. Po prvi put, moj je šarm zakazao, naprosto kao da nije postojao. Bio je to nizak udarac za moj ego, ali sam ga ja stoički podnosio i nikomu nisam rekao kako se osjećam.

Tebe baš ne želim – Domina mi je odbrusila.

– Zašto? – unio sam joj se u lice. Doista nisam znao odgovor na to pitanje, a želio sam ga čuti više od ičega na svijetu.

– Zato što ni jednoj ženi ne treba netko poput tebe – Domina mi je odbrusila.

– Ne razumijem – odmahnuo sam glavom.

– Što se tu ima razumjeti? Domina nije imala hrabrosti pogledati me u oči.

– Ja znam isto ono što i svi ostali. Ti samo uzimaš a ništa ne daješ. Moram ti reći da ja nisam kao one djevojke u lukama koje služe samo za zabavu. Možda ti to i nije palo na um. Znam ja kako muškarci razmišljaju. Nastojiš dobiti ono što želiš, i to je to. Ne bi te bilo briga kako bih se ja poslije osjećala, ni kako bi se moja obitelj nosila sa tom sramotom. Ja sve to imam na umu i zato ne želim biti čak ni u istoj ulici u kojoj si ti, a kamoli bliže tebi. Imam svoju čast do koje držim – ponosno je zabacila glavu.

– Onda je drži – ljutito sam otišao.

Poznavali su me u svakoj luci

Nekoliko dana kasnije sam otišao na brod. Iz luke u luku, iz jednog zagrljaja u drugi, ali me čak ni to nije moglo ispuniti. Neprestano sam mislio na Dominu, nikako je nisam mogao izbaciti iz svojih misli. Ona kao da se nastanila u njima. To je izazvalo pravu salvu ljutnje kod mene. Borio sam se sam sa sobom i osjećao sam da gubim bitku. Iz svake luke slao sam joj pismo, no ako je moje srce i bilo zauzeto, tijelo nije. Ljubav me nije sprječavala da uživam u čarima drugih žena, ako sam ono što sam osjećao mogao i nazvati ljubavlju. Jesam li ili nisam, to ni sam nisam shvaćao. Znao sam samo da se osjećam drugačije i da je Domina, svojim odbijanjem, kod mene probudila nešto što mi je bilo potpuno nepoznato, nešto za što nisam ni znao da postoji.

Nastavio sam sa starim životom. Čak i kada bih se oženio, ništa se ne bi promijenilo, osim spoznaje da bi me kod kuće čekala supruga, znao sam. Postajao sam sve poznatiji. Moja ljepota, darežljivost, moj odnos prema ženama, sve je to rezultiralo da sam bio prepoznat u svakoj luci. U onima u kojima nisam bio, glas o meni stizao je prije mene. Uživao sam u reputaciji “Casanove”, u neobičajenoj i čudnoj slavi u kojoj se na pijedestal stavljala moja ljepota, moje savršeno tijelo i sva raskoš koju sam dijelio. Nisam bio od onih koji su marljivo skupljali novac. On je za mene bio da se troši, a u skladu sa tim sam se i ponašao.

Kad sam se nakon dugo vremena vratio, trudio sam se da sretnem Dominu, ali ona kao da je u zemlju propala. Nije joj bilo ni traga. Pokušao sam nešto doznati, ali mi ni to nije polazilo za rukom.

Moj dalmatinski dišpet kao da se penjao prema vrhuncu. Obećao sam samom sebi da će biti moja ili ničija, i bit će. Kada sam nešto želio, uvijek bi i napravio sve da predmet moje želje bude moj, nisam poznavao nikakve prepreke u takvim situacijama.

Mjesec dana nakon dolaska sam je susreo. Činilo mi se da je mnogo ljepša nego prije, da je njena ljepota postala profinjenija, da se iz djevojke pretvorila u prekrasnu ženu. Krenuo sam prema njoj, uz širok osmijeh na licu.

– Domina – osjećao sam kako mi srce treperi. Bio sam u zanosu, u nekoj vrsti ljubavne sumaglice. Trudio sam se da se to ne vidi na mojem licu. Nadao sam se da mi je to i pošlo za rukom.

– Dobar dan, Vicko – čuo sam ljubazan i suzdržan glas.

Prelijepa si – nisam gubio vrijeme. Vidio sam kako se boja njenog lica mijenja. Vidio sam da nije ravnodušna, a to kao da mi je dalo neku novu snagu da nastavim sa svojim naumom.

– Ljepša žena od tebe ne postoji – nastavio sam sa laskanjem, a uistinu sam to i mislio. Možda nije bila najljepša, ali je svakako bila najposebnija.

– Primila si moja pisma? – gledao sam je poluzatvorenim očima.

Znao sam kakav utisak ostavlja moj polusnen pogled. Žene mu nisu mogle odoljeti, no pravilo koje je vrijedilo za ostale žene, za nju nije. Odavno sam to shvatio. Ona je bila spoj strogoga odgoja koji ju je ograničavao i stvarao ukočenost, ali i ponosa koji je iz nje izvlačio prkos koji je za mene bio izazov.

– Primila sam ih – rekla je kruto. Nije me ni pogledala. Gledala je u pod. Osmjehnuo sam se. Želio sam da njena reakcija bude drugačija, ali … Zar sam tražio nemoguće od nje? Shvaćao sam kako funkcionira sredina u kojoj sam odgojen. Upravo zato sam i pobjegao od nje.

Ovdje sam bio ograničen, skučen, a želio sam slobodu, onu koju sam dobio navigavanjem.

– I? radoznalo sam je upitao.

– Ništa – odmahnula je rukom. – Moje mišljenje i nije važno. Prije mene, moji su roditelji pročitali pisma. Ne slažu se sa tobom, a sada kada bi me vidjeli da razgovaram sa tobom, osjetila bih veličinu njihova bijesa. A to želim izbjeći – rekla je tiho.

Bila je prelijepa, sa plahim očima u kojima se vidjelo sve ono što je osjećala.

– Doći ću kod tvojih zaprositi te – ni sam ne znam kako sam te riječi prevalio preko svojih usana. Ako je to bio način da je imam, i na to sam bio spreman. I ja sam želio obitelj, djecu i toplinu koja će me čekati kada se vratim, a i bilo je vrijeme da uplovim i u bračnu luku. Ženu poput Domine nisam smio izgubiti. Ona je bila ta koja je promijenila moje mišljenje o ženama. Za mene su one bile samo sredstvo užitka, a ja sam se doista nauživao njihovih tijela.

Oženio sam se i nastavio varati

Nemoj – Domina me je sa strahom pogledala. Samo sekundu kasnije, otišla je, kao da se bojala učinka svojih riječi. Lice joj je bilo poput otvorene knjige. Na njemu sam vidio sve ono što ona nije bila u stanju izgovoriti.

Naravno, otišao sam do njenih roditelja i zaprosio je. Dva mjeseca poslije bili smo u braku. Sve je bilo mnogo lakše nego što sam očekivao. Nimalo nisam sumnjao u ljubav koju je Domina osjećala prema meni. Doista sam imao sreće. Izabrao sam onu najbolju, ženu koja mi je odgovarala u svakom pogledu. Njena nevinost bila je izazov za mene. Pokušao sam je naučiti raznim vještinama, ali sam shvatio da ću trebati ići puževim korakom. Trebala je prevazići sram kojeg je osjećala, a ja nisam imao previše vremena da bi se posvetio njegovom oslobađanju. Bila je prelijepa i odmjerena. Čak i kada sam očekivao prigovor, ona je šutjela. Voljela me je na nekakav čudan, tih i neobjašnjiv način. Kada sam ponovno odlazio na brod, vidio sam suze u njenim očima.

– Što je? – upitao sam je uz osmijeh. Jedva sam čekao da odem. Biti samo sa jednom ženom, za mene je bilo nezamislivo, a ja sam to već mjesecima bio. Na licu joj se ukazao strah.

– Bit ću ti vjeran – obećao sam, iako mi ni na kraj pameti nije bilo da to svoje obećanje i ispunim. Te sam riječi izgovorio samo kako bih je umirio. U njenom pogledu sam vidio da mi ne vjeruje. Sumnja se zrcalila iz njenih očiju, no to me nije nimalo zabrinjavalo. Žene su jednostavno sumnjičave.

– Znam kakav te glas prati – rekla je oporo.

– Oženjen sam. Sve se promijenilo – pokušavao sam je uvjeriti.

– Nadam se – bilo je sve što mi je uspjela reći. Pozdravio sam se s njom. Znao sam da je neću vidjeti mjesecima, a to je po meni upravio bio sinonim savršenog braka. Napokon sam imao sve što sam želio: ženu, ali i zov avantura koji je imao neodoljivu privlačnost.

Mjesecima sam udovoljavao svojim potrebama. Kući sam slao toliko malo novca da me je ponekad znala i peći savjest, ali sam se opirao tom nelijepom osjećaju. Nema djevojaka sa kojima nisam bio: svih vrsta, svih rasa, a svaka od njih imala je čar kojem nisam mogao odoljeti. Živio sam punim plućima, bez ograničenja i suprotno svim uvjerenjima. Takav način života vodio sam godinama. Bio sam zapanjen prvim pojavljivanjem bora, ali ne i previše zabrinut. Nekako, te malene bore kao da su dale dodatan pečat muževnosti mojem licu, pa je ono postalo još privlačnije ženama. Plovio sam koliko god sam više mogao. Kući sam bio vrlo rijetko, iako sam imao i sina koji je već bio u pubertetu.

Domina je i dalje patila u tišini. Strpljivo je čekala da se vratim i da budem njen, a ja to nikada nisam bio onako kako je ona željela. Dijelila me je sa svim ženama svijeta. Možda nije znala istinu, ali ju je slutjela, a to je bilo dovoljno da počne kopniti, da se njena ljepota povuče pred naletom briga.

Godine su ostavile traga na njoj i više joj nisam prilazio. Nisam mogao. Pogled na njeno lice koje je imalo bore, izazivalo je sablazan u meni. Zašto bih bio sa njom, kada sam mogao imati mlađe i ljepše? I dalje sam bio u braku, ali taj brak je postojao samo na papiru. Na pragu pedesete Domina je umrla. Nekako, kao da sam osjetio olakšanje zbog toga. I ja sam se počeo mijenjati, i vidio sam da žene sve više zaziru od mene, da su sa mnom samo zbog novca. Sve češće sam se promatrao u ogledalu, a ono što sam vidio nimalo mi se nije sviđalo. Nekako sam se borio sa svim promjenama, jer nisu bile toliko uočljive, ali su bile prisutne, a nitko nije bio svjesniji od mene koliki je to teret.

Mirovina mi je bila kraj svijeta

Kad sam otišao u mirovinu, za mene je to bio smak svijeta, ili nešto jako nalik na njega. Bio sam čovjek koji je živio za more, za luke, koji je vodio bogat život, a to se promijenilo. Sin se osamostalio, osnovao je svoju obitelj, a ja sam ostao sam, prokleto sam. “Zalijevaj biljku ljubavi u mladosti da bi plodove brao u stare dane” – moja majka je uvijek govorila, a ja sam tek u ono vrijeme shvatio značenje njenih riječi.

Bližio sam se šezdesetoj, a još je u meni kolala uzavrela krv. Trebao sam ženu više nego ikada, ali … Svaka kojoj bih se približio, gledala me je s prijezirom i podsmijehom. To je ozbiljno poljuljalo moje sve krhkije samopouzdanje. Postajao sam sve nesigurniji, a svaki put kada bih izišao, imao sam dojam da su sve oči uprte u mene. Kad sam prišao jednoj djevojci i udijelio joj laskav kompliment, prostrijelila me je pogledom.

– Ja imam djeda i kod kuće – rekla je rečenicu koja je sve promijenila u mojem životu.

Povukao sam se. Ona je imala pravo. Koliko god da sam se opirao godinama ili im se želio oduprijeti, one su se nizale poput kamenčića na ogrlici. Um nije ostario, kao ni želja u meni, ali lice? Ono je postajalo sve naboranije. Odbojan mi je bio i sam pogled u ogledalo. Želio sam da me ljudi pamte onakvog kakav sam bio, a ja sam postajao oronuo. Koliko god da sam se brinuo o svojem tijelu, trag godina nisam mogao izbrisati.

Potpuno sam se povukao. Sramio sam se sebe, onog u što sam se pretvorio, i ni za što se ne bih pokazao pred ljudima u izdanju u kakvom sam bio. U početku, samoća mi je padala teško. Imao sam domaćicu koja mi je kupovala hranu, koja bi ponekad nešto i očistila, a ja sam postao toliko vješt u kućanskim poslovima da mi i nije trebala za to. Samo sam trebao nekog da tu hranu donese do mojeg doma.

Nerijetko sam se sjećao prošlosti, svega onog što sam proživio. Da je moja Domina bila uz mene, sve bi bilo drugačije, ali nje nije bilo. Bio sam sam, onoliko sam koliko u prošlosti nisam bio. Pozivi prijatelja koji su nekad bili česti, prorijedili su se. Ponekad su se ponašali kao da ne shvaćaju kako mi je, a možda je to i bila istina. Njih nisu morile brige poput mene. Poput strašila su hodali gradom, ali ja to nisam mogao. Nešto u meni je bilo jače od želje da iziđem. Ježio sam se na svaku pomisao da to učinim. Čak ni po mraku nisam izlazio dalje od svoje terase, a i na nju bi izišao samo sa ugašenim svjetlom.

Petnaest godina sam bio rob kuće, rob samog sebe, rob godina i izobličenog tijela. Da je barem duh stario kao i tijelo, sigurno bi mi bilo lakše, ali se to nije dogodilo. Imao sam dojam da bih i dalje mogao voditi život kojeg sam vodio, ali bore, te izdajničke bore koje su me pretvorile u sve ono što nekada nisam bio, sve su promijenile.

Što je život? U što se sve pretvori?

Nitko me nije pripremao na starenje. Onako kako sam se ja nekad zgražao nad starim ljudima, tako bi se zgražali i oni nada mnom. A to nisam želio. Htio sam da svojim poznanicima ostanem u sjećanju onakav kakav sam nekad bio, i ostat ću. To sam obećanje dao samom sebi. Trebao sam imati obzira prema ljudima, i imao sam ga. Život koji sam vodio, bio je moj odabir. Koliko god da mi je to teško padalo, drugačije nisam mogao. Sve ostalo bi se kosilo mojim uvjerenjima i istini koje sam i te kako bio svjestan.

Što je život, u što se sve pretvori? Imamo mladost za koju mislimo da je vječna, ali nije. Sve nekako tako brzo prođe, poput sna. Možda je moja ljepota bila i moje prokletstvo. Koliko puta sam želio da sve to skončam, ali nisam imao hrabrosti. Želio sam mnogo toga, ali sam sve te svoje želje upakirao u svoja četiri zida. Jedina svijetla točka bio je moj sin koji bi me povremeno posjetio. On i moja domaćica su mi bili jedini kontakt sa vanjskim svijetom. Da nisam bio prelijep, možda ne bih ovako tragično ni shvatio starenje. Oni koji to nisu bili, nisu ništa imali izgubiti, a ja sam bio najveći gubitnik koji je živio na ovome svijetu.

– Barba Vicko! – čuo sam kako me moja domaćica doziva.

– Namirnice su spremljene. Idem ja. Treba li vam još nešto? – pitanje je bilo izgovoreno kruto, poslovno, i bilo je lišeno bilo kakvih osjećaja.

– Ne, hvala! – viknuo sam da me čuje. Laknulo mi je kada su se vrata zatvorila. Odmah sam ih zaključao. To sam uvijek činio. Nisam želio da neka radoznala osoba pozvoni ili me slučajno vidi. Bože, odmahnuo sam glavom. Kako sam dospio do ovoga? Ni meni samom nije bilo jasno. Bježao sam u prošlost. Ponovno sam proživljavao svaki onaj prelijepi trenutak. A nisam znao cijeniti ono što sam imao, ništa nisam cijenio. Istina, uživao sam u životu, ali ne onako kako sam trebao. Da sam se mogao vratiti, sve bih drugačije učinio, barem kada je moja obitelj u pitanju. Domina je umrla od tuge. Pokušavala me je promijeniti, ali joj to nije polazilo za rukom. Ja sam bio taj koji joj je presudio, bio sam okrutan onoliko koliko sam bio lijep. Da je barem ona živa! Uzdah mi se oteo iz grudi. Je li ovo bila kazna za sve one žene koje sam ostavljao, kazna za način života kojeg sam volio? Još i danas, u svakoj luci, kada se spomene moje ime, čuje se val oduševljenja. Još me se sjećaju onakvog kakav sam nekad bio, a ja sam želio da tako bude i u mojem rodnom gradu.

Krenuo sam prema kuhinji. Doći će moj sin na ručak sa svojom djecom. Prionuo sam poslu. Nekoliko vrsta jela uvijek sam radio kada bi oni dolazili. Oni su bili moja jedina radost, jedino svjetlo u tami mojega naboranog i ništavnoga života. Punjena patka, krumpirići, salata i rožata koju su moji unuci obožavali, sve će to danas biti na jelovniku. Iako sam osjećao sram pred unucima, nisam trebao, uvjeravao sam samog sebe.

Oni su me znali ovakvog kakav jesam, a važna je bila ljubav koju su mi davali, iako su njihovi posjeti bili rijetki. Znao sam da mi ne preostaju još desetljeća života, a sam Bog mi je bio svjedok da ja to ni ne želim. Dosadilo mi je biti sam, iako je to bio moj izbor.

Kad su moji unuci došli, svjetla su bila prigušena, kao i uvijek. Naviknuli su se na to.

– Nono – Patrik me je pozdravio. – Kako si? – njegovo pitanje je bilo suvišno.

– Dobro, dobro – slagao sam. A što sam mu drugo i mogao odgovoriti? Da sam loše onoliko koliko sam bio? To nisam želio. Na taj način bi ih samo oneraspoložio, a to nikako nisam htio.

– Samo ćemo ručati i moramo ići rekao je Duje, moj drugi unuk.

– A bi li se ja mogao doseliti kod tebe? – upitao me je Domagoj.

Tebi je mjesto uz roditelje

Zastao sam u pola pokreta. Ne, to nije dolazilo u obzir. Ne zato što ga nisam volio, niti zato što mi je odgovarala samoća, nego zato što bi me on podsjećao na ono što sam ja nekad bio. Bio je moja slika i prilika, lijep kao što sam i ja nekad bio.

– Nono, molim te Domagoj mi je prišao. Pogledao sam u svojeg sina kao da sam od njega tražio pomoć. On je diskretno odmahnuo glavom. Razumio me je. A tko bi to mogao učiniti bolje od njega?

– Ne – odmahnuo sam glavom. Znao sam da su moje riječi zvučale kruto, ali sam ih morao izgovoriti na taj način.

– To nikako. Ja želim živjeti u samoći. Jednom kada me ne bude, sve je ovo vaše – rukom sam okružio oko sebe.

– Tebi je mjesto uz roditelje. Koliko god da ti to ne odgovara, to je istina – nastavio je moj unuk. Ne samo da bi se on doselio kod mene, nego bi sa sobom doveo i svoje prijatelje, a da me netko vidi u ovom izdanju i da kaže ljudima kakav sam … To nije dolazilo u obzir ni pod koju cijenu.

– Nono ima pravo. Bez naše se suglasnosti ne možeš preseliti, a nju nemaš – sin mi je opet priskočio u pomoć.

Uživao sam u njihovoj kratkoj posjeti. Bili su tako poletni, tako puni života. Toliko toga sam ih želio naučiti, ali nisam imao priliku. Rijetko su dolazili. Razumio sam ih. I ja sam nekad bio poput njih. Radovala me je spoznaja da iza sebe ostavljam jedino bogatstvo koje sam stekao: sina i unuke na koje sam bio tako ponosan.

Želio sam da oni ne padnu u zamku u koju sam ja upao. Nadao sam se da neće. Ili hoće? Ovo je bilo potpuno drugačije vrijeme, a prema borama su se svi odnosili sa prijezirom.

Tražili su razne načine da mladost produže, a koliko je to bilo učinkovito, ni sam nisam znao. I ja sam razmišljao o estetskim operacijama, ali što bi one promijenile? Možda bi ublažile bore, ali moje tijelo? Bilo je izdajnički staro, držanje mi je bilo karakteristično za godine koje sam nosio, i odustao sam. Posljednji glas razuma me je natjerao da odustanem, što sam i učinio.

– Svi ste protiv mene – buntovno je izrekao moj unuk. To je izmamilo osmijeh na mojem licu. Da, i ja sam nekad bio poput njega. Ponos mi se ogledavao u očima, ali onaj u srcu samo meni je bio poznat.

Sin me razveselio poklonom

Kada su otišli, tišina je postala toliko teška da sam imao osjećaj kao da mi ponestaje zraka. Spustio sam rolete i otvorio prozore. Do mene je dopiralo dovoljno zraka da ga moja pluća mogu udisati koliko žele, ali su i ona bila ograničena.

– Prokleta starost, neka je prokleta prošaputao sam.

Svi žele ostarjeti, no kad bi većina znala ono što ja znam, teško da bi to i dalje željeli. Bio sam ograničen u pokretima, tijelo me nije slušalo, a duh je lebdio kao nekad, hodao je bogatim prostranstvima, daleko od ovoga strašnog mjesta, od zatvora koji se zvao moj dom.

Dani su prolazili. Svi su bili nalik kao jaje jajetu. Nemalo sam se iznenadio kada mi je jednog dana sin došao nenajavljen. U ruci je nosio torbu.

– Što je to? – upitao sam ga.

– Nešto što sam ti odavno trebao kupiti ili donijeti. Domagoj je dobio novi, a ovaj laptop nosim tebi. Vjeruj mi, sa njim će sve biti drugačije.

Sumnjičavo sam ga odmjerio.

– Neće – rekao sam kruto.

Hoće – moj sin mi se nasmiješio.

– Možeš se opirati koliko želiš, ali ću ja svoj naum sprovesti do kraja. Naučit ću te sve što je potrebno – bio je odlučan.

Trebalo je proći mnogo dana prije nego što sam shvatio veći dio, ali sam shvatio. Nekako, imao sam dojam da mi je život dobio nekakav drugačiji i novi smisao. Sve mi je bilo dostupno, nadohvat ruke, i mogao sam komunicirati sa ljudima a da oni ne vide moje lice. Po prvi put sam upoznao blagodati tehnike, modernu komunikaciju, i to kao da me je preporodilo.

– Domagoj će ti napraviti profil na Facebooku – moj se sin zadovoljno smješkao.

– Hvala ti – rekao sam ganuto. Jedva sam čekao da ode, pa da se prepustim istraživanju onoga što je za mene još uvijek bilo neshvatljivo i nepoznato. Znao sam da će sve biti drugačije i da će se sve promijeniti. Internetom sam bio povezan sa svijetom, a znao sam i nekoliko jezika, barem sam nekada znao. Gorio sam od uzbuđenja da se podsjetim na ona davna vremena. Pomalo sam otkrivao sve čari virtualnog svijeta, a uz pomoć unuka, savladao sam većinu.

Napokon sam doista imao razloga da ujutro ustajem, da se radujem životu. Koliko toga sam propustio opirući se sinovu prijedlogu … Očito je i on shvatio koliko sam očajan, pa me natjerao na ono što je on želio, i do kraja života ću mu biti zahvalan. Putem interneta sam našao i nekoliko starih prijatelja. Mojoj sreći doista nije bilo kraja. Više nisam osjećao samoću, nisam osjećao teret starosti snažno kao prije. Bio sam sretan, a tu riječ nisam mogao upotrijebiti u posljednjih petnaest godina.

Znam da je problem u tome što moj um nije prihvaćao okove starosti, a to je ujedno bio i razlog mojeg povlačenja. Sada mi je svijet bio na dlanu, dio svijeta kojeg sam poznavao bolje od grada u kojem sam odrastao. Ponovno sam zavolio život, zavolio sam ustajanje ujutro i apatija je nestala iz mojeg života. Bio sam ushićen, sretan, a to sam želio podijeliti sa svim svojim virtualnim prijateljima. Ujedno sam postao i prava riznica mudrosti, a nju sam želio podijeliti sa svima koji to zatraže.

Da mi je netko rekao da će se nešto u mojem životu promijeniti, ne bih mu povjerovao. Pronašao sam način da budem sretan u svojem domu, pa koliko god nekom moja sreća bila malena, za mene je velika, najveća otkad postojim, jer mi uljepšava sumorne i jednolične dane.

191500cookie-checkPetnaest godina nisam izašao iz kućeno