Pokojni sin doveo me do ljubavi života

Nakon što sam napustio bolnicu, odvezao sam se na drugi kraj Berlina. Parkirao sam automobil i besciljno šetao ulicom kojoj ni ime nisam znao. Nije mi bilo ni važno znati gdje sam. Dosadio mi je život i sve ono što je donosio. Moja sudbina mi očito nije namijenila lijepe trenutke nego samo tamu koja se svakim danom sve više spuštala na moja leđa. Petogodišnji sin Marko bio je jednom nogom u grobu. Leukemija je zaposjela njegovo maleno tijelo, a on se više nije imao snage boriti. Liječnica u domovini dala mi je malenu nadu kako bi mu ovdje u Berlinu možda mogli pomoći, te sam krenuo u potragu za tim tračkom svjetlosti. Marko je ovdje bio već više od mjesec dana, ali svaki je dan sve lošije izgledao. Više nije mogao ni govoriti, samo bi mi dotaknuo ruku i gledao me koliko je uspijevao držati oči otvorene. Bez obzira što nije izgovarao riječi, činilo mi se kako njegove oči govore više od mnogih rečenica koje sam u životu čuo.

Minute duge poput stoljeća

Nikako nisam mogao shvatiti zašto “više sile” – ako postoje – dopuštaju da malena, nevina dječica ovako pate. Da sam samo mogao bol svoga djeteta preuzeti na sebe, da sam samo mogao umjesto njega poći putem vjećnosti … Markove oči usjekle su mi se u dušu. Toga dana me gledao isto kao i ranije, a opet sam imao neki čudan osjećaj, neki predosjećaj kako se sin toga dana oprašta od mene zauvijek. Njegova je majka umrla nakon poroda i Marko mi je bio sve u životu. Zbog njega sam se jutrom ustajao, zbog njega odlazio na posao kojeg sam mrzio, zbog njega se smijao i pjevao. Marko mi je bio jedini smisao. Njegov život se polako gasio, a ja kao otac nisam mogao učiniti baš ništa kako bih to spriječio. Od kada se rodio, štitio sam ga od svega što je bilo u mojoj moći, ali od opake bolesti nisam ga mogao zaštiti. To saznanje me sve više mučilo.

U trenutku dok sam razmišljao o svome sinu, oglasio se mobitel.

– Jesam li dobila gospodina Dinka M.? – pitao me nepoznati, ženski glas na njemačkom jeziku. Dao sam potvrdan odgovor i naslutio zašto me zovu iz bolnice. Ruke su mi počele drhtati tako da sam jedva držao mobilni aparat u ruci, a u ispred oči kao da mi je iznenada bljeskalo milijardu munja.

Gospodin doktor Andreas moli vas da čim prije dođete u bolnicu – nastavio je dalje ženski glas.

– Je li se nešto dogodilo? – jedva sam izustio to pitanje, ali gospođa mi nije dala odgovor. Samo je ponovila kako je liječnik zamolio neka žurno dođem natrag u bolnicu. Okrenuo sam se, otrčao put parkinga, a potom poput luđaka vozio put bolnice. Srce mi je tako žurno kucalo da sam mislio kako će izletjeti van iz mog tijela. Gušio sam se, a dlanovi su mi bili doslovno vlažni od znoja. Doslovno sam uletio u bolnicu, a sestra s recepcije me odvela žurno u liječnikovu ordinaciju. Nije ga bilo unutra, te sam morao sačekati. Minute su mi se činile dugima poput stoljeća i kad sam liječnika napokon ugledao, nisam znao bih li pobjegao iz ordinacije glavom bez obzira samo da ne čujem strašne vijesti ili što bih drugo učinio.

Svako sjećanje užasno me boli

Gospodine Dinko, Marko je pronašao svoj mir. Njegove ovozemaljske muke su završile. On više ne pati i ne osjeća nikakvu vrstu boli. Jako mi je žao, primite moju najiskreniju sućut – izustio je liječnik i sućutno mi pružio ruku. Primio sam je dok su mi se suze kotrljale niz lice. Ne postoje riječi kojima bih opisao taj strašni osjećaj kad roditelj izgubi svoje dijete. Više ne znam ni sam kako sam izašao iz bolnice, ni kome sam sve javio kako se dogodilo najgore. Idućeg dana u Berlin je došla moja sestra Vanesa i pomogla mi oko svega.

Tijelo mog jedinca prevezli smo u domovinu, te obavili sahranu. Ne mogu o tome ni pisati. Svako prisjećanje toliko me boli i ta bol ne prolazi bez obzira što su prošle godine od toga dana.

Osam godina nakon Markove smrti i dalje sam svijetom hodao poput zombija. Po običaju sam odlazio na posao kojeg nisam volio, i vraćao se u kuću iz koje su u mene zjapili tek prazni zidovi. Ništa mi nije imalo smisla, ništa me nije radovalo. Bio sam prazan, izgubljen, očajan. Sestra me poticala neka učinim neke promjene, ali nisam imao ni volje niti snage za bilo što sve dok jedne noći nisam usnuo čudan san. U njemu je bio moj Marko. Stajao je nasred ulice u Berlinu, domahivao mi svojom ručicom, dozivao neka krenem prema njemu i slijedim ga. Nisam znao kamo me želi odvesti ni koje su mu namjere, ali sam žurnim koracima krenuo prema njemu. Što sam brže išao, to je on brže naprijed odmicao. Hitao sam i hitao, ali ga nikako nisam uspijevao dostići. Od muke sam se probudio. Isti san nastavio sam sanjati nekoliko noći za redom. I uvijek smo Marko i ja bili u istoj ulici i uvijek sam bio daleko iza njega i nisam ga uspijevao dostići. Nisam se razumio u snove, a nisam ni vjerovao u iste. Moja sestra je bila druga priča. Ona je pak vjerovala kako svaki san nosi određenu poruku i kako je samo treba pravilno iščitati. Kad sam joj prepričao svoje snove na njezinom licu pojavio se osmijeh kakvog odavno nisam vidio.

– Dinko, tvoje dijete više ne može gledati tvoju tugu. On te zove u bolji život i moraš se odazvati tom zovu. Ako to ne želiš učiniti samoga sebe radi, tada to učini kako bi duša tvog djeteta imala mira. To što se s drugog svijeta nitko nije vratio, ne znači da on ne postoji. Duše naših pokojnika odozgo paze na nas. Uvjerena sam kako Marko pazi na svaki tvoj korak i kako želi da napokon postaneš sretan čovjek. Tvoj očaj priječi Markov mir – govorila mi je sestra. Nisam vjerovao u njezine riječi ni u zagrobne živote. Sve mi se to činilo pukom budalaštinom i besmislicom, ali nastavio sam stalno sanjati iste snove. S jedne strane sam bio sretan što barem u snu gledam lice svog sina, a s druge su me ti snovi sve više uznemirivali. Koliko god sam žurio kako bih napokon dostigao sina, nikako i ni u jednom snu nisam uspijevao. Sestra mi je savjetovala neka se odvezem u Berlin, u ulicu koju učestalo sanjam. Nisam tu zamisao držao pametnom, ali sam ipak poslušao sestrin savjet.

Bez problema sam pronašao dotičnu ulicu. Gledao sam svugdje oko sebe ni sam ne znajući što očekujem vidjeti. Znao sam, što god bilo to neće biti moje dijete. Sestra je bila toliko uvjerena kako je taj san znak, kako ga trebam slijediti i u trenutku kad sam hodao tom ulicom, pitao sam se što trebam vidjeti; koji znak prepoznati i shvatiti mu značenje.

Odakle ti dolaze takve zamisli?

A onda, u jednom trenutku ispred kazališta sam ugledao plakat koji je najavljivao novu predstavu. Nešto kao da me vuklo prema plakatu. Poslušao sam instinkt, prišao sasvim blizu i pročitao što na plakatu piše. Osim naziva predstave, u nekoliko rečenica koje su na plakatu stajale kao opis, tamno su bile otisnute riječi “kad zaigra proljeće u tebi”. Čitao sam imena glavnih glumaca i prepoznao jedno. Bilo je to ime moje prve ljubavi, Lidije. Tamno otisnute riječi bile su mi iznimno poznate. Još kao dijete sam volio puno čitati i pisati.

Davnih dana sam napisao scenarij za predstavu, samo što nikada nisam imao hrabrosti bilo kamo ga odnijeti ili poslati na uvid. Osim što je Lidija bila moja prva ljubav, ona je bila i najveći poklonik mog pisanja. Nekada je s užitkom čitala sve što bih napisao, kritizirala ili hvalila moje retke ovisno o tome kako ih je doživljavala. Kao mladi, zajedno smo sanjali kako ćemo jednog dana biti dio svijeta umjetnosti. Ona je željela biti glumica, a ja pisac na osnovu čijih će se tekstova postavljati predstave i snimati filmovi. Iz ovog što sam vidio na plakatu, činilo mi se kako je Lidija, za razliku od mene, uspjela ostvariti svoje snove. Pogledao sam kada se predstava održava, kupio kartu, otišao u obližnji hotel i rezervirao sobu na nekoliko dana. Nisam bio imućan čovjek i to je za mene bio popriličan trošak, ali nisam mario. Nakon što sam odspavao, otišao sam u kupovinu novog odijela. Gotovo sam i zaboravio kako izgleda kad se nešto kupuje koliko dugo si nisam priuštio ništa novoga. Bio sam izvan tijeka što je u modi, te sam bio presretan što mi je prodavačica ponudila pomoć. Prihvatio sam njezine savjete i u hotelsku sobu se vratio s nekoliko vrećica u ruci. Kad sam ih odložio, nazvao sam sestru i sve joj ispripovijedao. Kako li se samo smijala.

– Znala sam! Jesam li ti govorila kako te Marko vodi u novi život! Tvoj sin te nije napustio iako je otišao u druga prostranstva. Ti si se brinuo o njemu za njegova života na zemlji, ali ni on tebe nije napustio. Nemoj slučajno zaboraviti kupiti buket cvijeća prije predstave i napisati karticu kako bi Lidija znala od koga je. Već vidim kako je na pomolu nova, stara ljubav i jedva čekam daljnji razvoj situacije – govorila je sestra.

– Ti si stvarno luckasta. Odakle ti uopće dolaze takve zamisli? To što sam vidio plakat je puka slučajnost. Možeš misliti da je glumica slobodna i samo čeka mene ovakvog jadnog i bijednog kako bi uživala u ljubavi. Draga sestro, prestani gledati sve te silne sapunice i nemoj govoriti besmislice – odvratio sam joj, ali njezin zanos i nadu nisam mogao poljuljati. Te njezine dobre vibracije na određeni su način prešle i na mene, pa sam nakon razgovora s njom poluglasno pjevušio samome sebi. Ostatak vremena do predstave proveo sam sjećajući se divnih trenutaka mladosti i zanosa koje sam proveo s Lidijom.

Te sam se večeri dotjerao kao što nisam desetljećima. Na osnovu sestrine preporuke otišao sam u cvjearnicu, kupio prekrasan buket bielih ruža koje su Lidiji bile najdraže. Kupio sam i malenu bijelu omotnicu na kojoj sam napisao njezino ime. Čudio sam se što nije promijenila prezime, ali vjerovao sam kako je isto ostavila zbog toga što je u svijetu umjetnosti poznata pod istim. Na karticu iz omotnice napisao sam samo: “Nadam se, postala si sretna od onoga trenutka kada je u proljeće zaigralo u tebi”, potpisao se, te naveo svoj broj mobitela i broj mjesta u prvom redu partera. Hostesu u kazalištu zamolio sam da joj preda cvijeće u pauzi nakon prvog čina. Obećala je, učinit će tako, te sam se spokojan izvalio u prvi red partera. Kad se zastor podigao i kad sam je ugledao mislio sam vrisnuti od sreće. Bila je tako lijepa … Nismo se vidjeli više od dvadeset godina, ali godine koje su prošle nisu je postarale na ružan način. Izgledala je ljepše nego ikada, sva je zračila.

Kako se radnja predstave odvijala, shvaćao sam kako ima podosta sličnosti s onim što sam nekada davno pisao, Sinulo mi je, možda je upravo Lidija bila ta koja je tu moju zamisao, samo preko nekoga drugog, izvukla na svjetlo dana. Jako mi se svidjelo, te sam s užitkom pratio radnju na pozornici. Kad je došlo vrijeme pauze nisam ustao ni izašao van protegnuti noge. I dalje sam sjedio na svome mjestu. Čim je započeo drugi čin i Lidija izašla na pozornicu, zamijetio sam njezin pogled. Gledala me je s radošću upravo kao što sam i ja gledao nju. Znao sam, dobila je cvijeće i moju poruku. Tijekom drugog čina nismo prestajali gledati jedno drugo, a kad je predstava završila, sišla je s pozornice ravno k meni u zagrljaj.

Pitao sam je da odemo na večeru

Tako je čarobno mirisala da sam se doslovno izgubio u njezinoj kosi. Kako od dana kad mi je supruga preminula nisam bio sa ženom, taj trenutak zagrljaja s Lidijom za mene je bio nešto posebno, sveto, iznimno i veličanstveno. Poželio sam da taj trenutak zauvijek traje.

– Nisam mogla vjerovati vlastitim očima kad sam pročitala tvoju poruku. Dinko, odakle ti u Berlinu? – pitala je kad se malo odmaknula od mene svjesna činjenice da fotoaparati oko nje i oko nas stalno okidaju.

– Duga je to priča. Tako je divno vidjeti te. Imaš li vremena? Jesi li za večeru ili piće? – zanimalo me.

– Idem se samo presvući. Sačekaj me ispred kazališta. Dolazim za najkasnije desetak minuta – rekla je.

Novinari su je salijetali, postavljali pitanja u vezi predstave, a ona je odgovarala tek u najkraćim crtama i hodala prema garderobi. Čekao sam je upravo kao što mi je i rekla, a kad sam je ponovno ugledao, potrčao sam prema njoj. I ona je potrčala prema meni. Pali smo jedno drugome u zagrljaj, a emocije su nas doslovno svladale. Iznenada sam osjećao kao da ništa drugo ne postoji osim nje, njezine divne kose i usana koje su me strasno ljubile, a kojima su moje tako željno odgovarale. Bio je to trenutak kad pomisliš da si u nebesima, u raju, kad te potresaju drhtaji uzbuđenja, radosti, želje, opčinjenosti i sveukupnost istoga. To je trenutak koji se dogodi samo ponekad u životu, samo rijetkima koji ga imaju sreće doživjeti.

– Ovako izgleda kad zaigra proljeće u tebi – rekla je Lidija kad su se njezine usne odvojile od mojih.

– Upravo tako – složio sam se s njom. Uhvatio sam u svoju ruku njezinu toplu ručicu, a prsti su nam se isprepleli baš kao nekada. Hodali smo jedno pored drugoga ulicom Berlina i samo se gledali neko vrijeme.

– Možda bismo mogli malo požuriti, zbog novinara i fotografa. Slijede me kamo god se pomaknem, a mogu misliti kakve ću sutra fotografije osvanuti u novinama. Ti i ja bit ćemo u središtu zbivanja. Neće biti važna ni predstava niti drugi glumci, a ni to kako sam odigrala glavnu ulogu. Ti ćeš svima biti misterij, glavna tema sutrašnjeg tračanja i žutih novina u ovome gradu – objasnila mi je uz osmijeh.

– Ja? Zašto bih ja ikome bio glavna tema? Pogledaj me bolje i bit će ti jasno da se zbog mene ne moraš brinuti. Od mene bježe i oni koji me znaju i koji me ne poznaju. Nisam baš neki filmski lik – čudio sam se njezinim riječima jer nisam mogao vjerovati da bih ikome mogao biti zanimljiv na bilo koji način. Ubrzao sam korak i slijedio Lidiju. Za razliku od mene, ona je znala mnoga mjesta kojima smo mogli poprijeko. Slijedio sam je, gledao u nju kao u božicu. Bez obzira na sve što sam u životu prošao u tom mi se trenutku činilo kao da se vrijeme ponovno vratilo godinama unazad. Osjećao sam se tako sretan, tako pun neke lude, neobične nade i zanosa. Čutio sam se kao onih dana kada smo kao mladi ljudi jedno drugome krali poljupce u voćnjaku iza kuće njezinih roditelja. Lidija me odvela u maleni restoran, a kad smo naručili hranu, samo je ponovno svoju malenu ruku smjestila u moju. Pogledao sam na njezin prst, nije bilo prstena. Za razliku od njene, na mojoj je ruci sjala zlatna burma. Uhvatio sam njezin pogled kojim ga je vidjela. Žurno je svoju ruku izvukla iz moje. Shvatio sam zašto je to učinila, te sam je ponovno primio za ruku. Otimala se i dok je ona to činila, morao sam se nasmijati od sveg srca. Bila je kao ljutita djevojčica.

– Lidija, vjenčani prsten ne mora te zabrinjavati. Supruga mi je pokojna više od sedamnaest godina.

– Ah, tako. Mislila sam, oženjen si – rekla je i ponovno dopustila da svojim prstima dotičem njezinu ruku.

– Oženio sam se nedugo nakon što si otišla iz rodnog mjesta. Pokojna supruga bila je divna žena. Voljela me svim srcem. Volio sam i ja nju. Umrla je nakon tri godine braka, tijekom poroda. Ostao sam sa sinom koji je postao smisao mog života. I on je preminuo od leukemije – ukratko sam joj povjerio.

– Žao mi je. Život je uistinu surov i nema milosti. Ne znam do čega to može biti i živimo li stvarno prošle života, pa sa sobom vučemo one davne pogreške i plaćamo ih rekla je Lidija sućutno, i pomilovala me po obrazu. Kako mi je samo godio njezin dodir! Svojom rukom sam zadržao njezinu na svome obrazu.

– Kako si ti? Vidim, poznata si i uspješna. Za razliku od mene, ostvarila si svoje snove. Jesi li sretna?

– Postavljaš iznimno teško pitanje. Što je uopće sreća? Doživi li je itko i – ako je doživi – prepozna li uvijek taj trenutak? Dobro sam. Na neki način i jesam ostvarila svoje snove, barem poneke. Završila sam glumu. Igrom slučaja otputovala u Italiju. Ondje sam ostala četiri godine, stekla divna iskustva i poneka poznanstva. Odatle sam otišla u Beč, London, Madrid. Godinu dana živjela sam i radila u Indiji. Kakvo li je to iskustvo bilo! Zadnjih godinu i pol dana sam ovdje – govorila je Lidija o svome životu.

– Prošla si svijeta, svašta vidjela i doživjela. Svjetska si žena, ljepotica i izvrsna umjetnica. Fasciniran sam.

– Mislave, nisam rekla da sam ispunjena i zadovoljna. Posao je tek dio života i tim aspektom sam zadovoljna, no kad se ugase svjetla pozornice, kad ostanem sama, vidim koliko je sve prepuno lažnog sjaja. Više ne živimo u vremenima kada je čovjek čovjeku bio brat. Sada je svatko svakome vuk. Svi samo gledaju kako će za sebe izvući vlastiti interes, ugrabiti što više i brže. Nitko ne drži do nikoga. Okružena sam ljudima koji mi laskaju i smješkaju se u lice, a zabili bi mi nož u leđa čim bi im se ukazala prilika. Proputovala sam i živjela u različitim krajevima svijeta, ali svugdje sam se osjećala kao stranac.

Zašto si otišla bez pozdrava

Ni jedan veliki grad pun šarenih izloga i blještavih reklama nije mi dirnuo srce, niti jedna kućerina ili stan u kojem sam živjela nije bio topao kao kućica mojih roditelja na selu. Naše rodno mjesto je neprocjenjivo. Nikada mi i nigdje nije bilo lijepo kao u noćima dok smo se potajno iskradali iz naših soba i bježali u voćnjak. Taj voćnjak, to naše zvjezdano nebo, to sunce koje istinski grije jedino ondje … – govorila je.

Točno sam znao što misli. I ja sam se odselio iz našega malenog mjesta, doduše stotinjak kilometara u obližnji grad, ali naše maleno selo uvijek sam posebno čuvao u srcu, kako zbog Lidije, tako i zbog divnih godina koje sam ondje proživio. Htio ili ne, morao sam se složiti s njom da su tada bila druga vremena.

– Puna si nostalgije. Jesi li se udavala? Imaš li djecu, obitelj? – napokon sam se usudio pitati.

– Udavala sam se četiri puta. Sva četiri braka bila su totalni promašaji. S nijednim se nisam složila, s nijednim nisam mogla živjeti duže od dvije godine. Bili smo previše različiti i imali drugačije vizije. Svi su me doživljavali kao zvijezdu koja uz njih hoda kao ukras, a zapravo to nikada nisam bila. Svi su mi muževi bili iznimno imućni ljudi. Držali su kako me njihov novac može razveseliti, kako mi novčanice mogu kupiti sreću. Nikada me zapravo nijedan od njih nije razumio, nikad se nijedan nije ni potrudio. Oni i ja bili smo različiti svjetovi, ali to više i nije važno. Reci, jesi li me se ikada sjetio? – promijenila je temu.

– Jesam, često sam razmišljao o tebi, čak i u trenucima kada sam bio oženjen. Ti si bila moja prva ljubav. Bio sam očajan kad si s roditeljima napustila naše mjesto. Otišla si bez pozdrava, napisala si tek par riječi u kojima si me obavijestila da je preseljenje u glavni grad bila odluka tvojih roditelja na koju nisi mogla utjecati. Nisi mi poslala adresu i više se nisi javljala. Znao sam da je pred tobom život, da će ti se otvoriti mnoga vrata. Uvijek sam vjerovao u tvoje sposobnosti, znao da ćeš daleko dogurati. Patio sam zbog tvog postupka, a onda mi je u život iznenada došla pokojna supruga. Tješila me jer je znala koliko patim za tobom. Prijateljstvo je postalo nešto više i tako se dogodio brak. Tijekom godina toliko sam se puta pitao što bi se dogodilo da nisi otputovala ili da si se barem javila. Pomišljao sam i da te tražim, ali ti si donijela odluku za nas oboje. Da si željela ostati u kontaktu sa mnom barem bi se ponekad javila – tiho sam rekao.

– Uvijek sam te voljela, ali bila sam premlada, željna svega što donosi mladost i ludost. Danas znam koliko su moji postupci bili pogrešni. Kada bih mogla vratiti vrijeme unatrag, sve bi bilo drugačije.

– Godine ne možemo vratiti, ali valjalo bi se pobrinuti da ne činimo iste pogreške – dodao sam.

U tom smo trenutku dobili večeru, te smo se oboje prihvatili viljuške i noža i usput neobavezno razgovarali. Bio je poseban užitak gledati je. Jela je tako slatko i s užitkom, nije bila jedna od onih današnjih uštirkanih koje paze na svaki zalogaj i ne prestaju brojiti kalorije. Bez obzira što smo nas dvoje živjeli toliko različite živote, na neki mi se način činilo kao da smo u duši još uvijek onih dvoje mladih, naivnih ljudi, s beskrajnim oduševljenjem i nadom, dvoje koji imaju tolike zajedničke interese, i snove.

Nakon te kasne večere otpratio sam je do njezinog stana. Nije me pozvala unutra, ali ju je zanimalo bismo li se mogli vidjeti idućeg dana na doručku u istom restoranu. Pristao sam i zadovoljan se vratio u hotel.

Doručak se protegnuo do ručka, a on do večere. Nakon toga sam je otpratio do kazališta gdje je imala probu. Idućeg dana ponovno smo se našli, lutali berlinskim ulicama, zagledali izloge, sjedili na klupama u parkovima. Lidija je bila tako razigrana, toliko puno šaljivih zgoda i nezgoda, te sam se uz nju potpuno opustio, zaboravio na sve ružne trenutke koje sam u životu prolazio. Tog sam je dana ponovno otpratio do stana, ali ni tada me nije pozvala unutra. To mi je bilo pomalo čudno, ali nisam reagirao. Bila je to njezina odluka i ja sam je odlučio poštovati. Već sam stigao u hotel kad sam shvatio da je kartica kojom je podizala novac na bankomatu kod mene u džepu. Sjetio sam se da mi je dala neka je pridržim dok pospremi novac u novčanik, a ja sam je valjda slučajno pospremio u džep. Zabrinuo sam se kako bi je mogla trebati, te sam krenuo natrag put njezinog stana. Usput sam pomogao starici koja je pala nasred ulice i nakon više od sat vremena ponovno sam bio ispred zgrade u kojoj je stanovala.

Pozvonio sam na zvono na kojem je pisalo Lidijino prezime. Najprije nije bilo odgovora. Pomislio sam kako je već otišla u kazalište i baš kad sam se okrenuo sa zvučnika sam začuo ženski glas kojeg je zanimalo tko zvoni.

Priznaia mi je da su zapravo ljubavnice

Mislav je, donio sam Lidijinu bankovnu karticu, zaboravila ju je kod mene – rekao sam u zvučnik.

– U redu, dođite gore – jasno sam razumio ženski glas. Lidija nije spominjala da s nekim živi, te mi je sinulo kako je to zasigurno kućna pomoćnica. Lidija je ponešto naslijedila od bogatih muževa, a i sama je, po njezinim riječima, pristojno zarađivala te mi je bilo sasvim logično da si može priuštiti pomoćnicu.

– Gospodine Mislave, tako mi je drago upoznati vas. Uđite, samo uđite. Prigovorila sam Lidiji što vas nije dovela gore da se upoznamo. Iznimno mi je drago upoznati njezinog brata. Zovem se Heike – rekla je predivna plavuša kad mi je otvorila vrata. Nisam izvrsno poznavao gramatiku njemačkog jezika, ali sam jasno razumio sve što je rekla, a isto tako sam bez problema mogao razgovarati i sporazumjeti se. Žena je bila koju godinu mlađa od Lidije, ali se po njezinoj odjeći i držanju odmah vidjelo da nije pomoćnica. Pružio sam joj ruku i rekao svoje ime iako sam čuo da ga ona već zna. Ovo “brat” nisam mogao prešutjeti.

– Gospođo Heike, bojim se

– Niste joj brat? Što ste joj onda? Bratić? – zbunjeno me nastavila ispitivati, a lice joj se stalo mrštiti.

– Gospođo, a tko ste vi? – odgovorio sam pitanjem jer mi nije bilo jasno čemu takva promjena glasa i njezin izraz lica. Kad je čula da joj nisam brat odjednom se potpuno drugačije ophodila prema meni.

– Heike i ja smo partnerice – izjavila je prkosno, onako sa stavom odrješitog i bahatog muškarca.

– Mislite, vas dvije ste cimerice i zajedno živite, dijelite stambeni prostor? – nisam odmah shvatio.

– Nas dvije smo ljubavnice – izjavila je, a njezin stav u tom mi je trenutku odmah postao jasan.

Nisam mogao vjerovati riječima koje sam čuo. Lidija je imala ljubavnicu, živjela je i spavala sa ženom! Mogao sam u svašta povjerovati, ali to mi je doslovno zvučalo nemoguće, a s druge pak strane bilo je logično objašnjenje zašto mi je na neki način davala do znanja da joj je iznimno stalo do mene kao ženi do muškarca, a ipak me nije pozvala k sebi u stan. Sjedio sam u naslonjaču potpuno šokiran i zbunjen. Bio sam siguran kako s Lidijom imam budućnost, a Heike je očito vjerovala u isto. Netko od nas dvoje gadno je griješio u svojim pretpostavkama. Jedno od nas dvoje morat će ostati kratkih rukava.

– Kada će se Lidija vratiti? Hoće li to biti uskoro? – zanimalo me je, jer s nepoznatom ženom zapravo nisam imao što razgovarati, a i ovo što mi je rekla nije mi se nimalo sviđalo. Nisam imao razloga vjerovati joj, ali jednako takve mogućnosti za laž bile su kao i za istinu. Iskreno, nisam znao ni što bih drugo pitao.

– Samo što nije stigla, a onda ćemo vidjeti i razjasniti tko je tko. Ako joj niste brat, bratić ili član obitelji tko ste onda vi? Jeste li joj i vi ljubavnik? S vama se druži meni iza leđa? Ostavit će me zbog vas? Vas nije skrivala ni od fotografa i novinara, a mene skriva mjesecima.

– Hoće li me ostaviti? – odjednom je zaplakala iz sveg glasa. O, kakva li je to samo situacija bila. Nisam znao što bih rekao, učinio.

– Smirite se, nemojte praviti scenu. Siguran sam kako Lidija ima objašnjenje za sve – govorio sam.

– Kojim mi to riječima može objasniti zašto me skriva, a uvjerava me da me voli? Kako me može uvjeriti u ljubav, a laže mi da ste joj brat? Ona je prokletnica! Vara i mene i vas. Lijepo su mi prijatelji govorili da je promiskuitetna osoba i da od takve trebam što dalje, ali ludo srce ne sluša razum – plakala je i dalje. Nisam znao što bih drugo, pa sam je tješio. Kakva li je to samo besmislica bila! Tješio sam ljubavnicu voljene žene s kojom sam sanjao blisku budućnost. Srećom, Lidija je došla u roku nekih pola sata.

– Vidim, upoznali ste se, možda je i bolje tako nego da sam vas ja upoznavala – rekla je kad nas je ugledala.

Ponovno sam sretan i ljubim

Heike je odmah skočila na nju, stala je zasipati pitanjima, plakala i urlala kao da je poludjela. Ja sam strpljivo sjedio u naslonjaču i čekao razvoj situacije. Lidija je bila ta koja je očito sve zamrsila, sada je na njoj bio red da i otpetlja zamršeno. Poznavao sam je dovoljno dobro i znao kako ne vrijedi bilo što, što bih mogao reći, upravo kao što sam znao kako ispad njezine ljubavnice nimalo ne utječe na Lidiju.

– Heike, nikada ti nisam lagala. Bila si mi draga i uvijek ću te voljeti na neki način. Nikada ranije nisam bila sa ženom. Bila si mi prva, uvijek ću te pamtiti, ali takav odnos nije za mene. Mislav je bio i ostao ljubav mog života. Jednom sam pogriješila, ali isti pogrešku neću učiniti dva puta. Ako me Mislav želi, ostavit ću sve i poći s njime u domovinu – Lidija je bez ustručavanja jasno iznijela svoj stav.

Ne mogu reći da me nije iznenadilo njezino priznanje, ali tko sam ja da joj sudim? Bio sam sretan što je izbrala mene. Heike je divljala, ali Lidija se nije dala uvući u njezinu dramu. Objasnila joj je da joj ostavlja stan i sve u njemu i da će joj uvijek pomoći kako bude mogla, ali da homoseksualna veza naprosto nije za nju. Zajedno sa mnom pošla je u moju hotelsku sobu i od tada smo postali nerazdvojni.

Lidija je sa mnom doputovala u moj skromni dom. Nekoliko dana kasnije vratila se u Berlin, dala otkaz i sredila sve što je bilo potrebno. Tek tada sam joj objasnio razlog zbog kojeg sam došao u Berlin i kako sam stalno sanjao svog pokojnog sina.

Od kada sam tog dana ugledao Lidijino ime na plakatu, prestao sam sanjati Marka. Možda me uistinu moj sin doveo do nje jer više nije mogao gledati moju patnju i možda moja sestra stvarno ima pravo kad govori o vječnom životu. Ne znam što ima u tome, ali nakon toliko vremena ponovno sam sretan i ponovno ljubim.

Lidija i ja smo se vjenčali i vratili natrag u svoje rodno mjesto. Ona upravo razmišlja o malenom privatnom kazalištu, a ja uz poljoprivredne poslove na selu ponovno pišem. Polako, ali sigurno vraćam se davnom snu i tko zna možda uskoro i kod nas zaigra predstava koja će nositi ime “Kad zaigra proljeće u tebi”.

190700cookie-checkPokojni sin doveo me do ljubavi životano