Vidoviti RadomirSpajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.Pozivi iz Srbije: 065 3651 913 ili 064 3161 083 Pozivi iz inostranstva: +381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život! |
Putujem li to s mlađahnom ljubavnicom svoga muža
Ne bi čovjek povjerovao što se sve može čuti kad ljudi misle da na njih nitko ne obraća pozornost. Kao, na primjer, u gradskom prijevozu. U gradu u kojem se zapravo najviše vremena potroši na prijevoz, ljudi se u autobusu ili tramvaju počnu ponašati kao da su kod kuće. Bez imalo srama, ne obazirući se pritom na svoje suputnike, oni javno iznose svoju i tudu intimu, ne mareći pritom ni najmanje tko će ih čuti.
Ako ćemo pravo, meni nije do takvih priča. Posljednjih deset godina, otkako se na posao vozim javnim prijevozom, tuđe sudbine samo me opterećuju. Zašto bi me, pobogu, u pola sedam ujutro trebalo zanimati što tko kuha, tko se s kim spetljao ili prema kome je šef bio svinja? Kao da i vlastitih problema nemam dovoljno!
Zato ja lijepo, po uzoru na moju petnaestogodišnju kćer, stavim slušalice u uši i slušam glazbu. Da, glazbu! Jasno mi je da vrijedi nepisano pravilo da je to rezervirano samo za one mlade, ali baš me briga! Bolje i to nego u pola sata vožnje napuniti glavu svakakvim glupostima, od kojih ona počinje nalikovati tempiranoj bombi.
Ideju o slušalicama dala mi je moja kći Mia. Bilo je to jednom kad sam se pred njom požalila kako me užasno živcira to što ljudi od ranog jutra baljezgaju svakakve gluposti kao navinuti.
– A zašto ih slušaš! Ja bih pukla kad bih slušala one bakice kako pričaju o svojim bolestima, pa o raznim terapijama na koje ujutro odlaze. Zato lijepo imam slušalice. Stavim ih u uši, pritisnem gumb i hop – teleportiram se u drugi svijet!
Ah, ta mladost. Kad imaš petnaest, lako ti se u mislima teleportirati kamo god poželiš! To sam pomislila dok sam sa smiješkom slušala svoju kćer kako me poput kakve iskusne žene gorljivo savjetuje.
Moram priznati da sam isprva bila malo skeptična. A što ako me netko vidi da slušam taj famozni mp3 player. U mojim godinama! Ipak sam ja ozbiljna obiteljska žena i ozbiljna djelatnica, u još ozbiljnijem poduzeću. Na kraju je prevagnuo razum i ja sam je ipak poslušala. Valjda mi je bilo važnije zaštititi se od mora nepotrebnih informacija nego razbijati glavu time hoće li tko vidjeti slušalice u mojim ušima!
Kako se ubrzo pokazalo, Mijina ideja bila je više nego dobra. Otkako sam naime započinjala dan slušanjem svojih omiljenih melodija umjesto tuđih žalopojki i tračeva, osjećala sam se puno bolje i nekako poletnije! Nije ta mladež ni tako luda, pomislila sam dok me stara rasklimana dvanaestica vozila prema cilju, a u ušima brujali “filmovci” sa svojim starim hitom “Zamisli život u ritmu muzike za ples”.
Bilo je to pravo otkriće za mene. Siva i sumorna jutra odjednom su se pretvorila u čistu radost, pa čak i svojevrsnu meditaciju!
No jednog jutra zaboravila sam uzeti slušalice. Ništa strašno, pomislila sam najprije. Preživjet ću. No, tada još, naravno, nisam imala pojma što će mi se upravo toga dana dogoditi u tramvaju. Bila je to prava oluja koja me uskoro trebala zadesiti …
Nekad sam se na posao vozila automobilom. Bilo je to u vrijeme dok sam još radila u tvrtki dvadesetak kilometara izvan grada. Godinama sam tako putovala, moglo bi se reći luksuzno, u komociji svoga auta, no onda su se dogodile stvari koje su preko noći izmijenile moju svakodnevicu. Moja stara tvrtka je zauvijek zatvorila vrata, a ja se zajedno s ostalim nesretnicima morala baciti u potragu za novim poslom. Dugo sam ga tražila, a kad se konačno ukazao, činilo se da će biti lakše nego prije jer je novo poduzeće bilo u samom središtu grada. Budući da više nisam morala daleko putovati, a i da je gradski prijevoz mnogo jednostavnija varijanta od probijanja autom kroz jutarnji gradski krkljanac, sparkirala sam svoju staru toyotu u garažu i upustila se u avanturu zvanu – tramvaj!
Isprva mi se ovakvo putovanje činilo zanimljivim. Promatrala sam ta brojna lica oko sebe, toliko različtta, a opet nekako slična u svom jutarnjem umoru i bezvoljnosti. Slušala sam nepoznate ljude što pričaju i čudila se kako razgovaraju o najintimnijim stvarima kao da ih nitko ne čuje. A priča je bilo različitih. Nekima se cijeli svijet vrtio oko njihove djece, pa su se, logično, i njihovi razgovori svodili na tu temu. Bilo je tu svega: od pohvala do teških kritika tipa one “ne znam što ću s njime, skroz je propali slučaj …!”
Drugi su pak bili zaokupljeni poslom i ti bi bez prestanka reproducirali svoje uredske doživljaje. Svašta se tu dalo čuti: od računovodstvenih problema pa sve do briga kakve su imale odgajateljice u vrtićima.
Najviše od svih fascinirali su me ipak oni koji su živjeli isključivo za trač. Kako toj skupini ništa nije sveto, ona je zadirala duboko u tuđu intimnu, ne štedeći pritom čak ni svoje najbliže. Bez imalo sustezanja, ti su ljudi vodili razgovore o stvanma koje nipošto nisu bile namijenjene ušima punog tramvaja! Tako sam, naravno i ne želeći, prisustvovala razgovoru dviju žena u kojem je jedna prosipala drvlje i kamenje po svome mužu i svojoj svekrvi. Svekrvu je nazvala “starom, odurnom vještičurinom”, a muža “mlitavcem” jer joj se nije imao petlje suprotstaviti. Povrh svega, pred cijelim tramvajskim auditorijem otvoreno je iznijela svoju sumnju da joj je muž “prikriveni homoseksualac”, jer više vremena provodi sa svojim vjenčanim kumom nego s njom!
Kao što sam rekla, isprva su mi se ovakvi jutarnji igrokazi i činili zanimljivima. Ali samo isprva. Vrlo brzo se, naime, vožnja tramvajem za mene pretvorila u noćnu moru od koje mi se grčio želudac. Ponekad sam, dok bih slušala bezbroj raznih priča oko sebe, imala dojam kao da se tuđe misli poput zagađenih para nezaustavljivo uvlače u moj um i ispunjavaju ga, ne ostavljajući u njemu prostora ni za što lijepo. Već sama pomisao na to da ću u tramvaju morati slušati stvari koje me se ni najmanje ne tiču tjerala me u očaj.
No, onda je stigao spas u vidu glazbe! Otkako sam se na posao vozila sa slušalicama u ušima, ljudi oko mene zijevali su kao ribe na suhom, a ja sam se uz lijepe zvuke mogla prepustiti svojim razmišljanjima. Kakva blaženstva! Sve se činilo savršenim do onog jutra, dok nisam zaboravila ponijeti svoj mp3 player …
Tramvaj je toga jutra bio pun kao šipak koštica, ali to više nije bilo moja briga. Gurnula sam ruku u džep jakne kako bih izvadila svoje slušalice i odmah ustuknula. O ne, kakva greška u koracima! Odjenula sam novu jaknu, dok je kutijica sa slušalicama ostala doma u staroj. Osvrnula sam se pomalo izgubljeno oko sebe. U međuvremenu sam već toliko bila navikla na bježanje u svoj svijet da sam se sada ošjećala kao gola.
Krajičkom oka spazila sam prazno mjesto pokraj kojeg su stajale dvije djevojke. Poznavala sam ih otprije, jer su se gotovo svakog jutra vozile u isto vrijeme kad i ja. Da barem sjednem, kad ću već, htjela ne htjela, morati odslušati sve te životne priče, pomislila sam dok sam se spuštala na sjedalo. Jedna gospođa, koja je očito također bacila oko na to mjesto, sad me mrko gledala ispod oštro iscrtanih obrva.
Odmjerila sam je i zaključila da ne postoji baš nikakav razlog da joj ustupim mjesto, budući da je, iako starija, po mojoj procjeni bila u boljoj formi od mene.
Praveći se da ne vidim kako me ružno gleda, okrenula sam glavu u stranu i zagledala se kroz prozor. Imala sam toliko briga na pameti. Prije nekoliko dana Mia me obavijestila za roditeljski sastanak. I on je, naravno, morao biti baš danas kad sam planirala ispeći tortu Miri za rođendan! Moj je muž, naime, sutradan navršavao pedeset i u goste nam je trebala doći sva njegova rodbina. Željela sam da sve bude kako treba, no sada mi je taj roditeljski poremetio planove i nisam više bila sigurna hoću li stići sve napraviti.
Dok sam tako tonula u svoje misli okružena uobičajenim tramvajskim žamorom, do ušiju mi je dopro isječak razgovora koji mi je privukao pažnju. Nije li plavuša koja se držala rukom za naslon mog sjedala upravo spomenula ime moga muža?
– Ma, Miro je presladak – rekla je s ushitom u glasu svojoj tamnokosoj prijateljici.
– A nije li malo prestar za tebe? – zanimalo je ovu.
– Ma ne! Ti od pedeset su ti najbolji! Pedeset? Čuvši to, uspravila sam se u svom sjedalu i sada zašiljenih ušiju nastavila pratiti razgovor dviju djevojaka.
– Pred razvodom je, znaš. Jučer mi je to rekao!
– I što ćete onda?
– Pa vjenčat ćemo se, naravno, budalice! – zahihotala je očešavši se pritom svojim bokom o moje rame.
– Pogledaj što sam mu kupila za ročkas!
Ispod oka sam vidjela kako zavlači ruku u veliku crvenu torbu i vadi iz nje nekakvu kutijicu. Pretpostavljala sam da je parfem.
– O, pa to je Kenzo! – zavrtjela je znalački glavom ova druga. – Nisi baš štedjela.
– I nisam, da znaš! Luda sam za njim i sve bih mu dala!
– A kamo te sutra vodi tvoj princ?
– Sutra nikamo. Dolazi mu naime kompletna rodbina na rođendan, Rekao mi je da mu se užasno ne da slaviti s njima, ali da se ne može nikako izvući. Ja to shvaćam. Nas dvoje ćemo proslaviti njegov rođendan ovaj vikend. Obećao mi je da će me izvesti na neko posebno mjesto!
Još je neko vrijeme žuborila o muškarcu koji je očito bio moj muž, hvaleći ga na sav glas kako je pažljiv i nježan, a onda su prešle na druge teme. Dok su one nastavile pričati o svojim diplomskim radovima i svakodnevnim stvarima, ja sam kao okamenjena sjedila na svom sjedalu.
Obrazi su mi gorjeli, a ipak sam bila oblivena ledenim znojem. Kako je to bilo moguće? Moj je Miro imao ljubavnicu! I kakvog li bizarnog načina da to saznam! Kad sam konačno došla malo k sebi, shvatila sam da je moja stanica već odavno bila za nama. Brzo sam ustala progurala se prema izlazu. Sad sam još povrh svega trebala zakasniti i na posao. No, to mi je u tom trenutku bilo najmanja briga. Čim sam u zgradi prošla portu, odjurila sam na ženski toalet i nazvala mobitelom svoju sestru.– A kako možeš biti sigurna da su govorile baš o tvome Miri? – upitala me kad sam joj jecajući prepričala događaj iz tramvaja.
– Kolika je vjerojatnost da se radi o nekom drugom Miri, koji je oženjen, baš sutra navršava pedeset godina i kome na rođendansku proslavu dolazi cijela familija?
Lea je na trenutak zašutjela.
– Da, Nina, ali ipak ne možeš biti sto posto sigurna da se radi o njemu! – ustrajala je.
Mram priznati da mi je godilo njeno optimistično razmišljanje, ali s druge strane dobro sam znala koliko je besmisleno zavaravati se.
– Gle, čemu zatvarati oči pred istinom? – rekla sam brišući suze koje su mi se slijevale niz lice. Vrata na toaletu sad su se otvorila i čula sam kako je netko ušao pa sam spustila glas.
– Moram sad ići. Nazvat ću te popodne kad dođem doma. Očajna sam, seko, očajna!
Tog popodneva nisam više stigla nazvati Leu jer sam bila previše zaokupljena gomilom obveza. Poslije posla odjurila sam na roditeljski sastanak, a poslije njega kući kako bih se bacila na pripreme za rođendan. Cijelo to vrijeme razmišljala sam o onome što sam čula u tramvaju.
Pitala sam se kako je moguće da je sve to otišlo tako daleko, a da ja ništa nisam primijetila. I taman kad sam pomislila da sam možda ipak donijela preuranjen zaključak, u kuhinju je ušao Miro i svojim komentarima ponovno rasplamsao moju sumnju.
– Da mi je samo znati tko je izmislio te rođendanske proslave – rekao je prešavši zgroženim pogledom preko kuhinje koja je sad izgledala poput bojnog polja. Posvuda su bile prljave zdjele u kojima sam miješala kremu za tortu, pripremala francusku salatu …
– Da se mene pita, rođendan bi trebala slaviti samo djeca. Što će meni, molim te lijepo, torta! Najveća želja bila bi mi izbjeći nekako sav taj cirkus …
Slušala sam ga što govori, a u ušima su mi automatski ponovno zazvonile djevojčine riječi: “Rekao mi je da mu se užasno ne da slaviti s njima, ali da se ne može nikako izvući …”
– Hej, što ti je? Nekako si problijedjela! – Mirin me glas trgnuo iz razmišljanja. Piljila sam ukočeno u njega razmišljajući bih li mu sve sasula u lice. Rekla mu da sve znam i da me ne treba više praviti budalom. Međutim, dok sam se ja nećkala, on mi je dao pusu u obraz.
– Vjerojatno si premorena – rekao je. – Hvala ti što se toliko trudiš oko tog rođendana.
Zvučao je tako toplo i zabrinuto da mu nikako nisam mogla reći ono što mi je bilo na vrh jezika. Ponovno sam se sjetila djevojčinih riječi. Nije li rekla da je Miro namjerava izvesti za vikend i proslaviti s njom rođendan. Strpit ću se do tada i uhvatiti ih in flagranti! Takav je bio moj plan …
Rođendan je prošao bolje nego što sam očekivala. Mirina mlađa sestra ponovno se zaljubila i bila je u svom elementu. Zabavljala je cijelo društvo vicevima i raznim anegdotama iz svog burnog života stjuardese. Osim toga, hrana mi je odlično ispala i svi su punih usta hvalili moje kulinarsko umijeće. Tijekom večeri promatrala sam kriomice Miru, pokušavajući pronaći na njegovu licu nestrpljenje ili nervozu, ali ništa od toga nisam primijetila. Ili se izvrsno pretvarao, ili se zaista odlično zabavljao. Kad su gosti otišli i nas dvoje ostali sami, prišao mi je i nježno me privukao u zagrljaj.
– Dođi, ženice moja – tepao mi je na uho, milujući otvorenim dlanovima moja leđa. – Mislim da bi ti nakon svega danas dobro došla masaža.
O da, i te kako! Prepustivši se njegovim snažnim rukama, otplovila sam u sedmo nebo, zaboravljajući pritom potpuno na horor koji sam doživjela u tramvaju.
No, već sljedećeg jutra horor se trebao ponoviti! Čim sam naime ušla u tramvaj, spazila sam dvije poznate djevojke. Ovaj put ciljano sam se probila do njih i ponovno naćulila uši. Morala sam čuti o čemu su razgovarale. I zaista, nakon kratke bezvezne konverzacije ponovno su se dotakle Mire!
– I? Što je tvoj dragi rekao na parfem? – upitala je crnka svoju plavokosu prijateljicu.
– Rekla sam ti da ću mu ga dati za vikend. Jučer je imao tu feštu s familijom doma. Rekao mi je da je zamalo umro od dosade!
Njene riječi zabile su mi se poput oštrice u srce. Zar je stvarno mogao biti takav gad? I jesam li ja zaista mogla biti toliko slijepa da to ne primijetim?
Pred oči mi je ponovno došla slika Mire kako u jednom trenutku donosi svoju staru gitaru iz ormara i počinje razdragano svirati za cijelo društvo. A tu je onda bila i noć koju smo nakon proslave proveli zajedno. Zar je moguće da mu je sve to bilo nasmrt dosadno!
– A njegova žena? Zna li ona što se događa? – zanimalo je crnku. Plavuša je sad tako žustro odmahnula glavom da je njezin konjski rep prešao preko moga lica.
– Ma kakvi! Oni ti nemaju nikakav odnos. Već godinama su zajedno jedino zbog djeteta.
A što imaju: sina ili kćer? Zamalo mi je izletjelo pitanje, ali sam se u posljednji tren obuzdala. Stisnuvši čvršće metalnu prečku za koju sam se držala, nastavila sam napeto pratiti njihov razgovor. No, u njemu više nije bilo ništa zanimljivo. Kad sam izlazila na svojoj stanici, plavuša mi se čak ovlaš osmjehnula.
Konačno je stigao i taj famozni vikend koji sam tako napeto iščekivala. Bojala sam se kako će sve to proći, ali sam i jedva čekala da istina iziđe na vidjelo. Nisam više imala snage za igru mačke i miša. Napeta ko puška, pratila sam svaki Mirin pokret, iščekujući kada će istupiti preda me s nekom izlikom da izađe iz kuće. I pronašao ju je! Oko tri popodne rekao mi je da se mora naći s našim vjenčanim kumom.
– Znaš da nam kod njega stoje zimske gume, a već je krajnje vrijeme da ih stavim.
To je bila istina. Zima je bila pred vratima, ali … Je li stvarno bio posrijedi auto?
– Mogu li ja ići s tobom? – upitala sam ga tobože nevino.
– Mislim da bi to bilo glupo. Smrznut ćeš se tamo dok nas dvojica radimo, a ionako nikakve koristi od toga.
– A moraš li ići baš danas? Ne možeš li nazvati Vinka i dogovoriti se za sutra, za neki drugi dan – pokušavala sam mu pomrsiti račune.
– Hmm, bojim se da ne – odmahnuo je glavom. – Vinko si je danas ostavio slobodan dan za to, a sutra, koliko znam, već ima neke druge planove. Ali, ne shvaćam … – odjednom me je pogledao zbunjeno. – Zašto si toliko navalila. Kakva je razlika obavim li to danas ili sutra?
O velika, dragi moj, pomislila sam jedva se susprežući da se ne odam. U strahu da ne pobudim njegovu sumnju, prisilila sam se odglumiti ravnodušnost.
– Ma u pravu si, dušo. Baš glupo od mene što te tako gnjavim. Riješi to danas pa ćemo sutra imati dan samo za sebe.
Pri pomisli da će subotu imati samo za mladu plavušu prevrnuo mi se želudac.
Dok se spremao, pravila sam se da ga i ne primjećujem. No i te kako sam dobro uočila kad je poslije brijanja stavio onu kolonjsku vodu koju je stavljao uglavnom u posebnim prilikama.
– Nisi li mogao odjenuti nešto starije za takav posao? – nisam izdržala da ga ne podbodem.
Joj, zlato! Vidi se da ti nemaš pojma o autima. Pa neću zbog izmjene guma morati leći u grabu! Uostalom, Vinko ima radni kombinezon. Hajde, bit ću ja začas s time gotov pa još, ako hoćeš, navečer možemo skoknuti nekamo van.
Kako je samo bio odvratan! Nikakvo čudo da nisam ranije ništa primijetila kad je bio tako vješt u laganju. Ne trepnuvši, obećao mi je večernji izlazak, iako je dobro znao da je to isto već obećao svojoj ljubavnici.
– To bi bilo krasno – rekla sam stisnutih usnica i s kamenom u želucu. Kako će se sve ovo dalje odvijati?
Kad je Miro uzeo ključeve od auta i uz brzi poljubac izjurio iz kuće, pričekala sam nekoliko trenutaka, a onda kao gonjena vjetrom odjurila u garažu. Brzo sam sjela u svoju toyotu i okrenula ključ. Predugo je on mene vozao i držao za budalu. Sad je došlo vrijeme da ja njega raskrinkam i razapnem na stup srama!
Auto sam zaustavila na početku ulice u kojoj je Vinko stanovao. Nisam željela riskirati da me netko poznat vidi pa sam se do kuće došuljala uz uličnu živicu.
Ne znam što sam očekivala, ali kad sam u dvorištu ugledala Vinka i Miru kako stoje pokraj našeg auta i nešto živo raspravljaju, ostala sam iznenađena.
Zar je bilo moguće da je zaboravio na svoj dogovor s plavokosom? Ili je možda posjet Vinku trebao biti samo alibi. Možda sada sjedne u auto i odjuri onamo gdje je imao zakazano.
Stajala sam još tako neko vrijeme skrivena iza grma i promatrala što se događa u dvorištu. Kad je Miro navukao stari kombinezon koji mu je Vinko pružio i počeo skidati prvu gumu, stvar je bila jasna: nije mi lagao. Govorio mi je istinu!
Dok sam se vozila kući, osjećala sam se vrlo zbunjeno. Što se sada to događalo? Još do maloprije sve mi je bilo kristalno jasno, no sada više nisam bila ni u što sigurna. Je li možda prozreo moju igru i sad me namjerno ovako zavaravao? Ili se radilo o nečem stotom … Odgovor na moju nedoumicu stigao je u ponedjeljak. Naravno, gdje drugdje negoli u tramvaju!
– I? Kako si se provela za vikend?
Tramvaj je ponovno bio krcat, kao i svakog ponedjeljka, a ja ponovno tijesno pripijena uz već poznati dvojac. Crnka je znatiželjno podigla obrve dok je čekala da joj njena seksi prijateljica odgovori na pitanje.
– Ma ništa me ne pitaj! Sve je propalo! Javio mi se u petak navečer da mi kaže da ima neke neodgodive obaveze i da ćemo se naći sljedeći tjedan.
Plavuša je sad napravila izraz lica poput razočarana djeteta koje nije dobilo željenu igračku. Zamalo sam se sažalila nad njom, ali onda sam se sjetila da se ovdje radi o ženi koja mi svim sredstvima želi preoteti muža!
– Tako ti je to kad se petljaš s oženjenima – rekla joj je prijateljica malo ispod glasa, vjerojatno zato što se moja glava bila opasno nagnula prema njima.
– Nemoj mi sad samo, molim te, početi s prodikama! Već sam ti rekla da to nije nikakav brak. Ljudi su još zajedno čisto pro forma.
Pro forma, ogorčeno sam pomislila. Nisam znala da se moj brak sveo na nekakvu formu.
Neko vrijeme prijateljice su šutjele, a onda se tamnokosa ponovno okrenula prema onoj drugoj.
– Nego, Duda, imaš li ti kakvu fotografiju tog Mire? – upitala ju je.
Sva sam se ukočila od iščekivanja. Što ako sad opet zavuče ruku u onu svoju crvenu torbetinu i ja preko njenog ramena ugledam fotografiju svog muža!
No, moj strah je bio suvišan jer Duda, kako joj je očito bilo ime, nije imala ništa takvo. Barem ne uza se.
– Imam, ali doma. Ako se sjetim, ponijet ću je pa ću ti je pokazati. Ma vidjet ćeš, šarmantan je do bola!
Tu sam se morala složiti s njom. Moj muž je zaista bio izuzetno šarmantan. Sa svojom još uvijek tamnom kosom i prosijedim zaliscima te krupnim crnim očima ponekad me znao podsjećati na Omara Sharifa u svojim najboljim danima. I ovaj put sam se toliko zanijela prisluškujući razgovor dviju djevojaka da sam zamalo propustila svoju stanicu. Shvativši gdje se tramvaj zaustavio, brzo sam požurila prema vratima. Dok sam kročila nogom na asfalt, dala bih se zakleti da su me dva para očiju iznutra pomno promatrala. Moram biti malo manje upadljiva, inače će njih dvije još nešto posumnjati i time mi pokvariti planove. A to nikako nisam htjela.
Otkako sam na onako nimalo suptilan način saznala da me moj muž vara, ništa u mom životu više nije bilo isto. I dalje sam se, doduše, dizala svakog jutra u isto vrijeme, odlazila na posao, obavljala kućanske poslove kao i prije, ali – to jednostavno više nije bilo to.
Promjenu je na meni prva zapazila Mia.
– Nekako si utučena i bezvoljna. Nikad nisi takva, mama. Gnjave li te šefovi na poslu?
Ne, nitko me na poslu nije gnjavio.
– Primijetila sam da više ne nosiš ni mp3 u tramvaj. Zašto?
Mojoj pametnoj kćeri očito baš ništa nije moglo promaknuti. No što sam joj na to trebala odgovoriti? Da više ne slušam glazbu jer moram špijunirati ljubavnicu njenoga tate?!
– Nije mi niša, zlato – pokušala sam je umiriti. – Samo sam malo umorna i to je sve.
Taj dio joj nisam slagala. Zaista sam bila umorna. Umorna od prisluškivanja razgovora u tramvaju ne bi li doznala kakav novi zanimljivi detalj iz skrivenog života moga muža. Umorna od traženja dvoznačnosti u Mirinu ponašanju. Umorna od nastojanja da prema van izgledam normalno i da nitko na meni ne primijeti promjenu. Jedina osoba koja je znala kroz što prolazim bila je moja sestra. Nju, doduše, još uvijek nisam uspjela sasvim uvjeriti da me Miro vara, ali nakon što sam joj iznijela niz podudarnosti, pokolebala se.
– Ne znam uopće što bih ti savjetovala – rekla mi je kad smo se posljednji put čule. – S jedne strane bilo bi krajnje glupo da napadaš Miru za nešto za što nemaš baš nikakve dokaze. A s druge strane, to prikupljanje dokaza pojest će ti živce!
Znala sam ja to i bez nje, ali kakva mi je treća solucija preostala?
U međuvremenu se život u tramvaju nastavio odvijati svojim ustaljenim tokom. Neobično je to kako se ljudi koji putuju u istom terminu nakon nekog vremena međusobno poznaju. Tako sam primjerice svako jutro susretala jednu mladu ženu koja je svom isto tako mladom prijatelju tijekom cijele vožnje trubila o svojoj bebi. Da nije bilo žalosno, bilo bi mi smiješno slušati je kako mu prepričava svaki bebin pokret, koliko joj je zubića izbilo i koju je prvu riječ izgovorila. Bilo je očito da mladića te njene priče nimalo ne zanimaju, ali nije imao izbora.
Onda su tu bile dvije starije gospođe čije sam povijesti bolesti znala napamet. One su se svako jutro vozile na terapije za reumu.
Bio je tu i jedan fini stariji gospodin, s kojim sam čak povremeno progovorila i pokoju riječ. Jako je bio ponosan na svoju unuku koja je polazila vojnu akademiju.
– Znate, isprva nisam bio za to. Mislio sam, opasno je. Ali sad vidim da sam pogriješio! Ona je tako sretna, a i ja sam ponosan kad vidim kako lijepo napreduje – znao se raspričati kao da smo stari znanci.
Svako toliko na mojoj bi se vožnji pojavio i jedan vrlo zgodan muškarac. Možda koju godinu mlađi od mene. Inače nisam tip žene koji bi gledao muškarce oko sebe, ali ovaj je zaista imao posebne, nebesko plave oči koje jednostavno nisu mogle proći nezamijećeno. Nisam vidjela vjenčani prsten na njegovoj ruci pa sam se pitala nije li ovako zgodan možda gay.
I naravno, na kraju, ali ne i najmanje važne, tu su bile i one dvije djevojke čije sam razgovore već nekoliko dana pomno pratila.
Toga jutra plavuša je opet započela svoju omiljenu temu.
– Pogledaj što mi je Mirek jučer poklonio – rekla je ponosno svojoj prijateljici i podigla ruku u visinu njenih očiju. Na njenoj pedantno izmanikiranoj ruci zabljesnuo je prsten. Njegov odbljesak kao da me piknuo u oko te sam smjesta zaškiljila.
– Bio je tako sladak! Nije imao puno vremena pa smo se samo nakratko našli poslije njegova posla u gradu. Ali, meni je i to bilo dovoljno, pogotovo kad sam vidjela kakvo mi je iznenađenje pripremio!
Nisam baš neki znalac kad je nakit u pitanju. Osim vjenčanog prstena i zlatne narukvice koje sam dobila kad se rodila Mia, baš se i nisam mogla pohvaliti nekim vrijednosnim arsenalom.
No, ovaj prsten, onako blještav i fino obrađen, morao je biti skup. Dok je djevojka zvana Duda mahala njime zrakom i divila mu se zajedno sa svojom prijateljicom i polovicom tramvaja, ja sam osjetila kako mi obraze oblijeva vrućina. Znači tako, meni je govorio da moramo štedjeti, a iza leđa je rasipao novac na nekakvu flundru!
– Gospođo, molim vas, hoćete li se malo odmaknuti. Naslanjate se na mene, a stali ste mi i na nogu – začula sam sladunjav glas svoje mrske suparnice.
Na nogu sam ti stala, ma je li, vrištalo je u meni. Bit ćeš ti sretna ako ti ne razbijem nos, bezobraznice jedna! U meni je sve kiptjelo od bijesa, ali trudila sam se to sakriti.
– Oprostite – promrmljala sam prilično nerazgovijetno i povukla se korak unatrag.
Bestidnica, drolja, otimačica, kradljivica nabrajala sam u sebi sve dok se tramvaj nije zaustavio na mojoj stanici, a onda, ne mogavši a da ne dobacim još jedan mrki pogled prema djevojkama, izašla.
Klupko se sve više odmotavalo. Nije li ta Duda rekla da se Miro jučer našao s njom poslije posla i poklonio joj prsten? Upravo jučer je moj muž kasnio doma i prodao mi priču kako ga je šef zadržao dulje zbog nekakvog posla! To je bilo to, što bi drugo bilo! Odjednom, prvi put otkako sam bila s Mirom u braku, na pamet mi je pao razvod. Bila sam očajna zbog toga što sam svim srcem voljela svog muža, ali što mi je drugo preostalo? Ja sigurno nisam bila žena koja mu je mogla oprostiti preljub! Ili možda ipak …
Na poslu sam bila zbunjena, nekoncentrirana i radila grešku za greškom.
– Natalija, što vam je, pobogu! Već nekoliko dana zaredom predajete izvješća koja nemaju veze sa životom. Nisam vam dosad htio ništa govoriti jer sam mislio da će vas to proći, no danas ste stvarno prevršili mjeru! Moj šef je bio vrlo dobroćudan. Ako se on ovako jako ražestio, onda je za to sigurno postojao valjan razlog.
– Oprostite, neće se ponoviti – mucala sam crveneći se kao đak pred pločom.
– Imate li kakvih problema? Muči li vas što? – zanimalo ga je. Sad kad se malo smirio, gias mu je opet imao onaj uravnotežen i ljubazan ton.
O da, sigurno ću ti reći kakve probleme imam! Što želiš čuti? Da se svaki dan u tramvaju vozim s ljubavnicom svog muža? Da njoj kupuje skupo prstenje, dok na meni špara i na gaćama?
– Hvala na pitanju, ali nemam nikakvih problema – rekla sam trudeći se zvučati ljubazno. – Samo sam malo umorna.
Dok sam izlazila iz šefova ureda, razmišljala sam o njegovu prijedlogu da uzmem kratki predah. Imala sam još nekoliko dana starog godišnjeg odmora, pa zašto ne. No onda me ponovno preplavila ogromna tuga. Što će mi slobodni dani kad ih više nisam imala s kim podijeliti?
– Mislim da ću se morati razvesti od njega – rekla sam Lei kad sam tog popodneva došla doma.
– Ma daj, ne budali! – napala me sestra. – Pa nisi još uopće razgovarala s njim i čula njegovu verziju priče.
– Koliko verzija može imati istina! – planula sam na nju.
Zašto je uporno branila Miru?
– Znam, ali ipak, čini mi se da radiš račun bez krčmara – zaključila je.
Možda je Lea i bila u pravu. Možda sam trebala o svemu otvoreno porazgovarati sa svojim mužem, ali nije to bilo tako lako. Barem ne bez konkretnih dokaza.
Dok sam ja već bila debelo potonula u očaj i kroz glavu mi prolazile sve moguće i nemoguće varijante razvoda, sljedećeg dana u tramvaju dogodilo se nešto sasvim neočekivano. Kao i svakog jutra, odmah s vrata među gomilom lica ugledala sam dvije poznate djevojke. Veselo su čavrljale. Plavokosa Duda upravo je nešto živo prepričavala svojoj prijateljici, dok je ova otvorenih usta upijala svaku njenu riječ. Sigurno joj prepričava ljubavne scene s mojim mužem, pomislila sam osjetivši kako mi se magli pred očima. Kao i obično, polako sam se počela probijati kroz gužvu prema njima.
– Hej, ne možete li malo pripaziti! Niste sami, znate! – zarežala je na mene neka punašna žena koju sam u svom proboju gurnula laktom u stranu.
Nisam se ni osvrnula na nju. Pogled mi je bio prikovan samo uz jedno lice. A ono se upravo tako smijalo da su mu se vidjela sva trideset i dva zuba.
Kad sam se konačno uspjela probiti do njih, djevojke su na trenutak prestale pričati i odmjerile me čudnim pogledom. Naravno da sam u međuvremenu i ja njima postala poznata. Čudakinja koja im se svakog jutra prikrpa s leđa. Dok su razglabale o nekakvim beznačajnim stvarima, u meni se vodila borba. Najradije bih povukla tu gaduru za njenu dugu, plavu kosu i rekla joj neka se okani mog muža. S druge strane užasavala me pomisao na skandal u tramvaju. Već sam mogla vidjeti kako bi sve to završilo. Svi bi se umiješali i smjesta osnovali navijačke tabore. Oni stariji vjerojatno bi stali na moju stranu, a mladi na Dudinu. Ne, ne, zatresla sam glavom. To se nikako nije smjelo dogoditi! A da ih slijedim i napadnem kad izađu iz tramvaja? To je već bila prihvatijivija varijanta. Tako ću učiniti, čvrsto sam odlučila. U meni je kuhalo kao u kotlu. Morala sam ubrzo otvoriti neki ispušni ventil ako nisam željela da sve odjednom eksplodira. Moja je stanica bila prošla, sad će vjerojatno uskoro doći na red njihova, razmišljala sam dok sam napeto iščekivala sudbonosni trenutak sučeljavanja sa suparnicom.
– Eh, sad sam se sjetila! – plavokosa djevojka lupnula se odjednom dlanom posred čela. Naćulila sam uši.
– Već danima je nosim u torbi i svaki put ti je zaboravim pokazati. Sliku mog dragoga!
Rekavši to, zavukla je ruku u svoju torbu i iz novčanika izvadila fotografiju veličine kao za putovnicu.
– Evo, to ti je moj Miro! – rekla je ponosno.
– O, pa stvarno je zgodan! – čula sam kao u bunilu glas tamnokose djevojke.
Ne obraćajući više pažnju kako će to izgledati i što će tko misliti o meni, silovito sam se ubacila između njih i zgrabila crnki fotografiju iz ruke.
– O, pa stvarno je zgodan! – rekla sam dok su me njih dvije gledale širom razrogačenih očiju.
No, nisu samo one bile u šoku, već i ja. Muškarac na fotografiji naime nije bio moj Miro, već neki plavokosi ljepotan nalik Robertu Redfordu u svojim poznijim godinama.
Bez riječi sam vratila fotografiju zabezeknutim djevojkama i izišla na prvoj stanici. Kad sam kročila na asfalt, primila sam se za trbuh i počela presavijati od smijeha. Što zbog nevjerojatnog olakšanja koje sam osjećala, što zbog komičnosti scene od maloprije.
– Lea, draga, sve je bilo zabluda! Pa ono s Mirom! Da, bila si u pravu. Bila je to nevjerojatna koincidencija. Danas sam se na svoje oči uvjerila da se nikad nije radilo o njemu! – užurbano sam govorila svojoj sestri na mobitel žureći na posao. Morala sam s nekim podijeliti svoju beskrajnu sreću!
– Mama, nešto si zaboravila!
Bacila sam brzi pogled na sat. Morala sam požuriti ako nisam htjela zakasniti na posao.
– Što je sad, Mia? – povikala sam nervozno iz hodnika.
Umjesto da mi odgovori, moja kći se pojavila na vratima. U ruci je držala mp3 i smiješila mi se.
– Skoro si ga ponovo zaboravila. Nemoj mi samo reći da si željna tramvajskog igrokaza!
A ne, to ni slučajno! U dva koraka sam se našla pokraj nje i zgrabivši slušalice iz njene ruke utisnula joj poljubac.
– Hvala ti! Beskrajno ti hvala, mačkice!
Dok sam žurila prema tramvajskoj stanici, na usnama mi je lebdio smješak. Nevjerojatno, pomislila sam, kakve sve životne priče život napiše. Ova moja je bila prava drama, ali je, hvala Bogu, sretno završila. Ponovno sam se sjetila zgranutih izraza lica dviju djevojaka kad sam im zgrabila fotografiju i morala se glasno nasmijati.
Što su one morale misliti o meni? Sigurno da sam mentalno poremećena, a što drugo! Jedno je sigurno, trudit ću se da nikad više ne zaboravim uzeti slušalice za vožnju tramvajem! A i gledat ću da uđem u druga kola, ona u kojima se ne voze Duda i njena prijateljica.