Srce mi je ukrala neznanka

Matija i Vesna tog su popodneva zajedno došli k meni. Začudio sam se kad sam ih vidio skupa. Vesna je bila moja zaručnica, Matija najbolji prijatelj, a njih dvoje bili su poput psa i mačke. Vesna je vječito prigovarala što se družim s njim, a on je učestalo ponavljao kako sam zbog kokoši postao papučar kojeg više ne prepoznaje. Nastojao sam smirivati situacije s obje strane, oboje ih uvjeriti koliko mi je stalo do onog drugog. Koliko god sam se trudio, njih dvoje su stalno i doslovno režali jedno na drugo. Vidjeti ih zajedno bilo je ravno čudu, ali ja sam oduvijek bio čovjek koji je vjerovao u čuda.

– Baš sam sretan što vas dvoje vidim zajedno. Mislim, češče biste se ovako trebali pojavljivati. Neka sam dočekao i dan kad vas dvoje niste u prepirkama – srdačno sam im dobacio.

– Nisam siguran koliko dugo ćeš biti sretan što nas vidiš zajedno – odvratio je Matija.

Vesna će ti vratiti prsten

Pogledao sam Vesnu i namjeravao je poljubiti, ali ona je vješto izbjegla poljubac i moj pogled. Izvalila se u naslonjač u kojem je i inače voljela sjediti, a potom stala značajno pogledavati Matiju. I on se smjestio, ali se nekako neobično meškoljio na svome mjestu i bilo je više nego očito da ga nešto muči. Gledao sam jedno, pa drugo i očekivao razvoj situacije. Oboje kao da su bili nijemi.

– Hoče li mi netko objasniti što se upravo događa? – upitao sam kad više nisam mogao izdržati.

– Vlatko, pogodit će te ovo što ćeš čuti. Želim te samo zamoliti da nas ne osuđuješ. Na neke događaje čovjek naprosto ne može utjecati. Oni se naprosto dogode sami od sebe. Oni su sudbina. Znam, Vesna i ti ste planirali zajedničku budućnost, ali ona neće biti moguća. Nije sve onako kao što se čini na prvi pogled. Molim te, pokušaj shvatiti – odvratio mi je Matija.

– Što? Što trebam shvatiti? Hoćeš li napokon izreći ili još satima planiraš besmisleno lupetati?

– Vesna i ja se volimo. Ona će ti vratiti prsten. Znaš i sam koliko se nismo podnosili, ali dogoodilo se unatoč našem protivljenju. To je naprosto ljubav i tu nema spasa. Nas dvoje smo rođeni jedno za drugo – odjednom je ispalio Matija, a mene kao da je grom pogodio.

– Vas dvoje se volite? Vesna, što on to govori? Kakva je ovo predstava? – pitao sam zaručnicu.

– Matija govori istinu, mi se volimo – odgovorila je, a još uvijek me se nije usudila pogledati u oči. Skinula je prsten s prsta, položila ga na stol i dalje me ni ne gledajući.

Drhtao sam u sebi. Dvoje ljudi koje sam najviše volio i do kojih sam držao više nego do samoga sebe su me izdali, povrijedili na najgori mogući način. Njih dvoje koji nisu mogli biti u blizini jedno drugome, odjednom su bili sudbinski spojeni. Kakve li su oni samo besmislice pripovijedali! Kao da mi nije bilo dosta što su me oboje varali nego su mi sad još nastojali podvaliti neku suludu priču u koju ne bi povjerovala ni djeca u prvom razredu osnovne škole. Cijelo sam vrijeme usitinu i očito bio naivan i slijep, ali nisam bio glup. Bajke su me odavno prestale zanimati i odavno nisam u iste vjerovao. Promatrao sam trenutak Vesnu, a potom Matiju. On ju je primio za ruku bez imalo srama. Želudac mi se doslovno grčio od tog prizora. Oboje su bili nervozni, iščekivali su moju reakciju.

Teško sam podnio naš razlaz

Vlatko, oboje te volimo i ne želimo prekinuti veze s tobom.

Trebali bismo ostati prijatelji. Kad prevladaš prvobitan šok shvatit ćeš da ti i Vesna i ja želimo dobro i uistinu te ne želimo izbrisati iz naših života. Želimo te i trebamo kao prijatelja – opet se javio Matija.

– Ti si mi za dva mjeseca trebao biti vjenčani kum, a ti postati suprugom, no danas ste odlučili kako sa mnom želite jedino prijateljstvo? Čudno, stvarno čudno, ali vi ste izabrali i za mene. Nisam siguran kako ljude poput vas želim u svome životu – odvratio sam i prstom im pokazao prema vratima.

Oboje su ustali bez riječi i vodeći se za ruke napustili moj dom.

Tek kad su za sobom zatvorili vrata, shvatio sam što se upravo dogodilo. Nije mi bilo važno koliko dugo su me varali, koliko mi se smijali iza leđa. Morao sam čim prije roditeljima i obitelji priopćiti da je svadba otkazana. Ne moram ni pisati koliko su svi bili zatečeni, koliko su me gledali sa sažaljenjem. Nisam želio ničije sućutne poglede. U neku ruku bio sam sretan što se sve to izdogađalo prije nego sam se oženio, ali ranjenom srcu teško je objasniti razloge i smisao. Kad su ostali prijatelji saznali što su mi njih dvoje učinili, ignorirali su ih. Ustajali bi od stola kada bi oni dolazili, nisu ih pozivali na vlastite proslave ni okupljanja, jasno su im oboma pokazali koliko su nepoželjni. Nisam to od nikoga tražio, ali bilo mi je drago što su svi shvatili kakvi su oni ljudi i što su im jasno pokazali vlastiti stav.

Da nije bilo moje klapice teško bih podnio sve što mi se dogodilo. Oni su uvijek bili tu za mene, uvijek me odvlačili u društvo i nisu dopuštali da se predam depresiji. Ponavljali su mi kako dvoje bijednih ljudi nisu vrijedni patnje, te da ću si uvijek lako pronaći djevojku poput Vesne jer takvih ima na svakome uglu. Razumio sam njihove istinite priče, i sam bih govorio isto na njihovom mjestu, no u mojoj koži bilo je potpuno dručije. Bilo je trenutaka kad sam bio jadan, tužan, bijesan, kada sam pio, plakao, proklinjao i njih dvoje i sva im pokoljenja. Onda bi opet došao dan kada bih se trgnuo, uvjeravao samoga sebe kako više nikada neću zavoljeti niti jednu ženu. Sve sam ih držao prokletnicama, prevaranticama koje samo gledaju kako bi iskoristile muškarca i čovjeka pretvorile tek u bijednu sjenu. Jednog dana prijatelj me pozvao neka mu se pridružim na odmoru. Njegovi roditelji posjedovali su kuću u Veneciji i on je onamo putovao na nekoliko dana: Znao je kako sam prošao, uvjerio me kako će mi odmor više nego dobro doći. Pošao sam s njim bez ikakvih očekivanja. Paul je ondje imao puno rodbine, te mi je obećavao ludi provod. Bilo mi je sasvim svejedno gdje ćemo izlaziti, piti i tulumariti. Takvim poslom mogao sam se baviti bilo gdje i na kraju sam rado prihvatio prijateljevu ponudu. Upravo kao što je i obećao, Paul se u Veneciji pobrinuo da nam ništa ne nedostaje.

Giovanna živi u Hrvatskoj?

Prva tri dana lutali smo po obližnjim kafićima, potom smo tri noći bili kod njegovih poznanika na tulumima, a onda je on i u svojoj kući priredio zabavu za tridesetak ljudi. Među zadnjima koji su mu stigli u goste bila je Giovanna. Predstavio ju je kao svoju prvu susjedu. Čim sam je ugledao, pomislio sam kako nikada u životu nisam vidio tako lijepu djevojku. Imala je najljepše oči na svijetu, predivnu, dugu, gustu kosu, tamnu put, bila savršene fizičke ljepote. Nije joj trebala nikakva šminka kako bi se dotjerala ili uredila, bila je doslovno savršena upravo takva kakva je bila. Svim muškarcima doslovno je izmamila uzdahe. Pitao sam Paula zašto ju je skrivao svih ovih dana.

– Nisam je skrivao. Ona je tek večeras stigla iz Hrvatske. Ovdje živi njezina baka – objasnio mi je.

– Giovanna živi u Hrvatskoj ? – iskreno sam se začudio, uvjeren da je ona Talijanka.

– Da, i to u našem gradu – odvratio je Paul, – a ja sam ga pogledao s dozom sumnje. Nisam bio siguran šali li se i provocira li me namjerno samo kako bi čuo što mislim o njoj.

– Čudno kako je nikada nisam vidio u gradu. Naš grad nije baš toliko velik, a ovakve žene se svugdje ističu. Osim toga čudno mi je i što je ti nikada ranije nisi spomenuo – odgovorio sam mu.

– Jesam, spominjao sam ti je nekoliko puta, ali ti si bio toliko zaluđen svojom Vesnom da nikada čak nisi ni slušao kada je bila riječ o nekoj drugoj ženi, a kamoli štogod drugo. Giovanna je uistinu posebna. Neće ta ni pogledati svakoga. Probaj joj se približiti, vidjet ćeš kako reagira – rekao mi je prijatelj. Nasmijao sam se, nisam sumnjao u svoje zavodničke vještine i prije negoli sam uspio još nešto reći, pored Giovanne zamijetio sam još jednu djevojku koju ranije nisam vidio.

Pitao sam Paula tko je ona, a on je odvratio kako je nikada ranije nije vidio. I dok su muškarci uglavnom prilazili Giovanni, moj prvobitan plan se izmijenio. Djevojka koja se nalazila nedaleko nje nije bila rasna ljepotica poput Giovanne, ali me privukla. Nisam mogao skinuti pogled s nje, te je valjda i ona osjetila poglede koje sam joj uputio. U trenutku kad me je pogledala u oči, već sam joj prilazio. Nešto poput magneta kao da me vuklo k njoj.

– Jesi li za ples? – upitao sam je čim sam joj prišao. Primio sam njezinu ruku i zagrlio je i prije nego mi je uspjela odgovoriti. Imala je oči boje zelene, proljetne trave i jako ugodno mirisala.

Je li to bio samo ludi provod?

Bio sam izvrstan plesač, stoga sam je vodio lakim koracima, a ona me vješto pratila. Bilo je više nego očigledno kako je i ona izvrsna plesačica. Koja god vrsta glazbe da je zasvirala, svaki je plesni korak odlično pratila. U jednom trenutku izašli samo van na terasu gdje smo nastavili plesati. U meni je doslovno sve gorjelo. Nisam odolio, poljubio sam je, a ona mi je uzvratila poljubac. Bila je to noć kakvu nikada nisam doživio, noć bez puno riječi, a s beskrajno puno dodira i emocija. Kad smo se rastajali, dogovorili smo ponovni susret idućeg dana.

Komunicirali smo na engleskom jeziku jer nisam znao talijanski. Tek kad je otišla, shvatio sam da joj ni ime ne znam. Jedva sam dočekao idući susret.

– Nisi mi rekla ni kako ti je ime – rekao sam joj čim mi je prišla. Samo se osmjehnula.

– Nevažno je kako se zovem. Možeš me zvati kako god ti je drago – odgovorila je na mom materinjem jeziku. Kako li sam se samo iznenadio, u pozitivnom smislu naravno.

– Onda ću te zvati Anđela, jer uistinu izgledaš poput anđela – odvratio sam joj.

– A, ja ću tebe zvati Šarmer – nasmiješila se i pritisnula svoje usne na moje. Nisam se bunio.

Preostala četiri dana odmora proveo sam isključivo u društvu Anđele. Lutali smo ulicama Venecije, odlazili u moju sobu ili hotelsku u kojoj je ona bila smještena. Koliko god sam nastojao saznati nešto o njoj, uglavnom je izbjegvala odgovore. Uvjeravala me kako želi uživati u trenutku i ostati neopterećena budućnošću. Kad sam joj rekao da je stigao dan mog odlaska, te je upitao za bilo kakvu vrstu kontakta, ostala je jednako tajanstvena kao i ranije. Uživao sam s njom kao ni s jednom djevojkom ranije i bio siguran: ponovno je želim vidjeti. Anđela nije dala ni pozitivan ni negativan odgovor. Rekla mi je neka je pamtim po lijepom, a ako je suđeno da se ponovno vidimo tada će se to dogoditi i bez našeg utjecaja. Ako sam išta mrzio, bilo je to spominjanje sudbine. Kakva crna sudbina, ljudi svojim postupcima kroje vlastite živote! Najjednostavnije je vlastite pogreške pripisivati sudbini i nečemu iznad naše moći.

Nikada nisam niti ću u to vjerovati. Isto sam rekao Anđeli, ali ona nije dijelila moje mišljenje. I, tako sam se iz Venecije umjesto odmoran vratio kući umoran i bez velikog dijela srca koje mi je ukrala djevojka kojoj čak ni pravo ime nisam znao.

Paul se smijao mojoj zanesenosti, uvjeravao me kako na sve trebam gledati kao na ludi provod i ništa više. Nadao sam se, Anđelina slika izblijedit će s vremenom, ali to se nažalost nije dogodilo. Ja sam i dalje izlazio s društvom i skitao s djevojkama, ali s kojom god da sam bio misli su mi uvijek bježale k Anđeli s kojom sam proveo anđeoske trenutke. Pokušavao sam na sve moguće načine saznati nešto o njoj, ali ona kao da nikada i nigdje nije ni postojala. Ne mogavši učiniti baš ništa kako bih joj ušao u trag, na kraju sam odustao, nastavio jedino sanjati snove koje je ona krasila. Neki su mi se snovi činili toliko stvarni da sam joj gotovo mogao osjetiti miris, čuti glas, osjetiti njezin vreli dah na svojim obrazima …

Godinama sam radio na istom poslu računovođe u privatnoj tvrtki. Nisam uživao u svome poslu, ali kako sam po struci bio ekonomist zadovoljio sam se time što radim i svakog mjeseca primam redovitu plaću. Davnih dana razmišljao sam o promjeni zvanja jer naprosto nisam mogao zamsiliti da ostatak života sjedim u uredu i budem okružen tek računalom i knjiženjima. Oduvijek sam volio prirodu i želio studirati nešto u vezi s prirodnim znanostima, ali roditelji su me usmjerili na studij ekonomije i tu sam i ostao. Kako sam bivao stariji posao mi je bio sve mrži, ali sam se ulijenio i nisam poduzimao ništa da bih nešto novo naučio i stekao preduvjete za bavljenje bilo kakvim drugim poslom. Nakon raskida s Vesnom i spoznaje da mi život neće ići tijekom kako su išli životi mojih prijatelja, sve sam nekako obavljao rutinski i po navici ni ne trudeći se promijeniti nešto u sebi ni za sebe.

O braku više nisam ni razmišljao. Bilo mi je previše tuge koju sam doživio i odlučio sam ostati vječni mladić. Kolege s posla govorili su da će se moj stav jednom promijeniti kada rane potpuno zacijele, ali nisam u to vjerovao. Živio sam od danas do sutra, obavljao što sam morao preko volje i samo čekao kraj radnog vremena.

U ured je stigla njegova zaručnica

Ni dok sam se zabavljao s djevojkama nisam osjećao nikakav poseban ushit. Nakon Vesne i Anđele nekako kao da mi je srce otupjelo za sve druge žene koje sam susretao. Najgore od svega bilo mi je što sam u tvrtki u kojoj sam radio, imao dosta kolegica. One su mi stalno držale propovijedi, uporno dijelile savjete. Ni sam se više ne mogu sjetiti koliko sam ih puta molio neka me više ostave na miru i svoje mudre riječi prosipaju svojim muževima, ali one su svakog dana bile svejednako uporne.

Tog jutra čim sam stigao na posao, oglasio se telefon. S druge strane linije bio je direktor. Želio je neka smjesta dođem u njegov ured. Njegovi pozivi obično nisu značili ništa dobro, osim toga u zadnje vrijeme se šuškalo kako će u firmi biti otkaza. Mračilo mi se pred očima dok sam išao put direktorova ureda. Čim me primio, ponudio mi je stolac i piće. Bilo je prerano za alkohol, ali prihvatio sam nekoliko gutljaja skupog viskija. Nakon što smo nazdravili, direktor me upitao koliko sam zadovoljan poslom u većinskom ženskom kolektivu. Pitanje mi se nije svidjelo, a znao sam da se – budem li iskren – ni direktoru neće svidjeti moj odgovor. Slagao sam kako sam zadovoljan poslom, kolegicama i kolegama.

– Planirao sam u obližnjem gradu otvoriti još jednu poslovnicu. Obzirom da živiš sam, pomislio sam kako bi se ti možda želio preseliti i postati voditeljem te poslovnice – u tim je riječima sažeo razlog zbog kojeg me zvao u svoj ured. Postavio sam nekoliko pitanja, a kad sam o svemu bio informiran, bez imalo razmišljanja prihvatio sam direktorovu ponudu. Ponovno smo nazdravili i dogovorili se o još ponekim pojedinostima. Bio sam iznimno zadovoljan tom mogućnošću napretka koju mi je direktor ponudio. Iskazao mi je svoje povjerenje, a i činilo mi se kako bi odlazak u obližnji grad mogao biti novi početak u mome životu. I dok smo tako nas dvojica razgovarali, tajnica je najavila da je upravo stigla njegova gospođa i željela bi ga vidjeti ako je slobodan. Direktor je tajnicu uputio neka dotičnu pusti u ured, a meni je objasnio da se upravo planira ženiti po drugi puta. Objasnio mi je da unatoč tome što je blizu šezdesetoj još uvijek nije za odbaciti kao muškarac, te da mu je buduća supruga godina gotovo kao njegova starija kći. Samo sam se osmjehnuo dok je u meni znatiželja rasla. U današnje vrijeme postalo je sasvim normalno da se stari i imućni muškarci žene mladim ljepoticama. Direktor je svakako bio dobrostojeći, pa me nije čudila vijest da će uskoro imati mladu suprugu.

Čuo sam zvuk vrata koja su se otvarala, a onda mi je u nozdrve prodro poznati miris. Srce mi je zatitralo luđačkom brzinom dok sam slušao zvuk potpetica. Direktorovo lice u tim je trenucima izgledalo mlađe deset godina. Bez obzira što još nisam vidio izabranicu njegova srca, po načinu na koji ju je on promatrao svakom je muškarcu sve bilo jasno. Kad je napokon prošla mimo mene ni ne pogledavši me, osjetio sam snažan ubod u srce. Sve sumnje su se raspršile. Ispružila je obje ruke prema direktoru, a on je ustao i spremno je primio u zagrljaj. Poljubili su se poput ljubavnika, a potom ju je on odlučio predstaviti s puno ponosa.

– Vlatko, ovo je Ivona, moja buduća supruga. Da sam je tražio svijećom sasvim sigurno ne bih pronašao bolju. Tek uz nju sam shvatio što znači prava ljubav. Nemoj se samo, molim te, smijati. Poznavao sam mnoge žene, ali samo moja Ivona zna pružiti pravu i iskrenu ljubav. Ne krasi je samo fizička ljepota nego i unutrašnja veličina posebne osobe.

Našao sam se u neobranom grožđu

Ona mi je sve. Volim svoju djecu, ali Ivona mi daje snagu i volju za životom, radom, uspjehom. Ona me bodri u teškim trenucima, ona mi je rame za plakanje, moja najsnažnija utvrda i najbolje oružje. Ivona mi je najveća dragocjenost. Od kada sam je upoznao u njoj sam pronašo sve što trebam, sve što želim. Pomaknut ću i cijeli svijet bude li potrebno samo da je usrećim – govorio je direktor s beskrajnom fasciniranošću voljenom ženom, ne skidajući ruke s nje.

Dok sam tako promatrao prizor ispred sebe zavidio sam direktoru. Na način na koji je predstavio Ivonu bilo je više nego očito koliko je ljubi. Kad muškarac voli ženu spreman je za nju sukobiti se s cijelim svijetom, ponuditi joj sve čime raspolaže. Moje srce kao da je svake sekunde bivalo sve teže i doslovno sam u grudima osjetio bol. Kad se Ivona napokon okrenula prema meni poželio sam ustati sa stolca, odgurnuti direktora svom snagom, privući je u zagrljaj i strasno ljubiti dokle god budem živ. Prepoznao sam Anđelin miris čim je ušla i znao da je to upravo ona prije nego sam je i vidio. Žena koja mi je ukrala srce u Veneciji, moja Anđela zapravo je bila Ivona i buduća direktorova nevjesta! Čim me je ugledala, prepoznala je i ona mene. Ispružila je svoju divnu ručicu prema meni.

– Ja sam Ivona – samo je kratko promucala i nastojala čim prije odvojiti pogled od mene.

Bio sam u neobranom grožđu. Po njezinoj reakciji bilo je očito kako ne želi pokazati da se poznajemo. Nisam znao što bih. Predstavio sam se i iako sam s oduševljenjem želio uzviknuti koliko mi je drago što se ponovno vidimo samo sam slagao kako mi je drago upoznati direktorovu buduću suprugu.

– Vlatko, razumjet ćeš što sam sada zauzet. Načelno smo se dogovorili, a ostalo ćemo rješavati u hodu.

Očekujem da se onamo preseliš do ponedjeljka i počneš sve polako pripremati – javio se opet direktor kojem je u tom trenutku posao očito bio zadnja rupa na svirali.

– U redu, ostavljam vas u prekrasnom društvu – tiho sam rekao, pozdravio se i napustio ured.

Preseljenje u novi grad

Ne mogu ni opisati kako sam se osjećao dok sam išao prema svome uredu. Divlje noći i dani koje sam proveo s Ivonom očito joj nisu ništa značili. Direktor joj je po godinama mogao biti otac. Njegov i moj fizički izgled nisu se mogli uspoređivati. U odnosu na njega bio sam frajer i pol, ali to joj očito nije bilo važno. Zatajila je poznanstvo sa mnom i to me je povrijedilo na jedan dodatan način. U mome naručju prela je poput mačkice prije nepunih godinu dana, a onda je odlučila glumiti kako me ne poznaje. Ostatak dana nisam se čak ni radovao tome što sam promaknut, što sam dobio mogućnost okrenuti novu stranicu u knjizi svoga života. Koliko god sam nastojao raditi i ne misliti na Anđelu tj. Ivonu, moje misli stalno su joj bježale. Stalno sam se pitao ljubi li direktora s istim žarom kao što je ljubila mene ili se tek natjera da mu ugodi kako bi uz njega mogla hodati kao uvažena gospođa koja će si moći kupiti štogod poželi. Otresao sam se na sve s kojima sam tog dana komunicirao. Koliko god htio nisam mogao skriti mrzovolju, razočarenje i tugu. Poslije posla otišao sam u obližnji kafić. Pio sam doslovno dok nisam pao s nogu. Ostao sam ondje dokle god je bilo radno vrijeme, a onda me konobar izveo van iz kafića i ostavio na parkiralištu. Nisam čak znao ni koji je moj automobil, a i nisam bio u stanju voziti. Sjeo sam na tlo, ni sam ne znam kako, ali uspio sam zaspati. Probudila me snažna drhtavica. Bilo je četiri sata ujutro. Kad sam se osvrnuo oko sebe i shvatio gdje se nalazim gotovo sam se onesvijestio. Nikada se ranije nisam tako napio da nisam znao doći kući. Još uvijek prilično mamuran pronašao sam svoj automobil i odvezao se. Nakon što sam se istuširao, skuhao sam jaku kavu. U glavi mi je još uvijek zujalo i brujalo, ali barem sam svega bio svjestan. U jednom trentuku sam pomislio kako moram ponovno vidjeti Ivonu, razgovarati s njom, ali u drugom sam promijenio odluku. Ona je već tada bila tajanstvena i jasno mi dala do znanja kako osim avanture ne želi ništa više. Sada kad sam sasvim slučajno doznao tko je i kako doći do nje, mogao sam je gnjaviti i opsjedati, ali takvi postupci rijetko kada urode plodom. Da me je željela vidjeti ili na bilo koji drugi način, ne bi me zatajila. Pokazala bi barem bilo kakav znak da joj je na neki način stalo do mene.

Prijatelji su često govorili da su sve žene iste. Nikada u to nisam istinski vjerovao, ali na oba primjera dviju žena koje sam zavolio, njihova se teorija pokazala ispravnom. Obje su me iskoristile kako god i dokle su htjele, a potom me odbacile kao modni detalj kojeg više nisu željele nositi. Tog sam jutra pogledao samog sebe u ogledalo i zarekao se kako više nikada neću dopustiti srcu da povjeruje u ljubav. Ne znam zašto, ali nakon tog obećanja danom samome sebi nekako sam se bolje osjećao.

Preseljenje u novi grad je proteklo glatko. Direktor mi je čak ustupio svoj stan kojeg je ondje posjedovao na korištenje. Potpuno sam se predao poslu i svim obvezama povezanim uz njega. Onog dana kada je od direktora stigla pozivnica za svadbu s Ivonom samo sam u ustima osjetio gorak okus i ništa više. U neku ruku jedva sam čekao kad će doći taj dan i to ne zato da bih je vidio nego zato što sam samome sebi želio dokazati kako me njezina udaja za drugoga ni malo ne boli. Na dan njihovog vjenčanja dotjerao sam se kao nikada ranije i s posebnom pozornošću. Kad sam stigao pred matični ured ondje je već bila gužva. Vidio sam dosta poznatih lica, pridružio se kolegama. Direktor je već bio ondje, te sam mu poželio puno sreće. Zahvalio je, našalio se kako ga valjda mlada neće ostaviti pred matičarkom. Samo sam se osmjehnuo i potapšao ga po leđima kako bih ga ohrabrio.

U trenutku kad je u matični ured ušla mlada, nastao je tajac. Sve oči bile su usmjerene u Ivonu. Sva u bijeloj čipki izgledala je poput princeze iz bajke. S osmijehom na licu išla je prema budućem suprugu sve dok me nije ugledala, a onda joj je smješak iščezao, kao da ga je netko na šalteru ugasio. Ta promjena na njenom licu me dodirnula. Nisam znao što to treba značiti, ali nije mi bilo svejedno. Kad je prišla svome izabraniku, matičarka je sve pozdravila, a potom započela obred. Direktor je s beskrajnim ushitom odgovarao na postavljana pitanja, a Ivona svaku svoju riječ kao da je izvlačila iz beskrajnih, teških dubina. Ceremonija vjenčanja gotovo je bila pri kraju i Ivona je još samo trebala potpisati kako bi i službeno postala gospođom. Uzela je kemijsku u ruku, gotovo je prislonila na dokument, a onda je odložila na stol. Pogledala je najprije u mene, a potom u direktora. Pogled tih bajnih očiju u meni je ponovno izazvao staru vatru i kao da je samo jednim potezom šibice upalila cijelo moje biće.

Matičarka je bila zbunjena

Direktor ju je gledao, iščekivao njezin idući potez. Na licu sam mu gotovo mogao vidjeti strah. Napetost u matičnom uredu doslovno je rasla do usijanja. Svi gosti su se međusobno pogledavali, slijegali ramenima, iščekivali što će se dogoditi. I sama matičarka, stara gospođa, činila se zbunjenom.

– Oprosti mi što sam te dovela u ovu situaciju. Brak je ogroman korak u životu svakog čovjeka, svake žene. Pogriješila sam kad sam pristala na udaju. Ne mogu se udati za tebe jer volim drugog muškarca. Moje srce kuca za njega od onog dana kad smo se prvi puta vidjeli. Nadala sam se, zaboravit ću ga, ali nisam uspjela. Vjerovala sam kako se nikada više nećemo vidjeti, ali sudbina nas je ponovno stavila jedno drugome na put. Sada znam da je veza s tobom zapravo bila sudbinski korak prema njemu. Da nije bilo tebe možda nikada ponovno ne bih srela ljubav svog života. On je ovdje, on je tvoj djelatnik, a moja jedina i prava ljubav. Oprosti mi ako ikako možeš – tiho, ali vrlo jasno i razgovjetno Ivona je izgovorila svaku riječ.

Direktor je izgledao poput kamenog kipa. Problijedio je i jednom se rukom primio za stol. Njegov vjenčani kum žurno je napravio nekoliko koraka prema njemu i primio ga ispod ruke valjda u strahu da bi se direktor mogao srušiti. Ivona se još jednom ispričala, spuštene glave i sporog koraka napustila matični ured. Više me nije pogledala, ali nije ni morala. Moje srce bilo je sigurno da se na njega odnosi sve što je upravo rekla. Želio sam istrčati za njom i gotovo sam to i učinio, ali u trentku sam se predomislio. U glavi mi je sinulo da ja nisam taj koji treba ići za njom. Ona je još od prve večeri kad sam bio s njom znala kako od nje želim više od prolazne avanture. Ako sam ja uistinu bio taj o kojem je govorila, a bio sam siguran da jesam, tada je ona morala doći k meni. Ona je bila ta koja me je zatajila, ona je ta koja je rekla da voli drugoga, ona je bila ta koja je morala učiniti još samo jedan korak prema meni.

U matičnom uredu su ljudi šuškali na veliko. Svatko je onome pored sebe nešto šaputao, pa je tako i meni kolega šapnuo da ovako nešto još nije doživio. Direktorove kćeri, kum i bližnji stajali su uz njega i nešto mu tiho šaputali. Nisam ih mogao čuti, ali bilo je lako naslutiti što mu govore. Direktorov kum zamolio je goste neka se raziđu, te se matični ured polako ispraznio. U njemu su još bili samo direktor s bližnjima i ja. Otišao sam do njega, pogledao ga i samo ga zagrlio.

– Vlatko, ne mogu vjerovati što mi se upravo dogodilo. Ostavila me. Možeš li vjerovati da me je ovako javno ponizila? Tko bi se tome mogao nadati? Kad samo saznam o kome se radi, koga ona to voli, ajme njemu. Ne samo da ću ga otpustiti nego ću se pobrinuti da više nikada ne radi u ovoj našoj zemlji. Platit će mi, platit će mi taj koji mi ju je ukrao! – prijetio se direktor.

Nije mi bilo ugodno slušati ga. Mogao sam ga razumjeti. Rekao sam nekoliko utješnih riječi, a potom otišao na parkiralište, sjeo u automobil i odvezao se u svoj stan. Čim sam ušao, oglasio se zvuk telefona. Javio sam se, a kad sam s druge strane linije začuo Ivonin glas doslovno sam vrisnuo od radosti. Priznala mi je da sam ja ljubav njezinog života i da vjeruje da nas je sudbina spojila. Spomen te sudbine nije mi bio nimalo drag, ali to više nije bilo ni važno.

Ivona me pozvala k sebi, a ja sam s leptirićima u stomaku odmah poslušno ispunio njezin poziv. Kad smo ponovno ujedinili naša tijela, oboje smo znali da pripadamo jedno drugome. Idućeg dana nazvao sam direktora, našao se s njim i sve mu povjerio. Bio je iznenađen što se radi o meni, ali i zahvalan što sam mu sve priznao. Podnio sam ostavku i otišao iz tvrtke. Pola godine kasnije još uvijek sam bio nezaposlen, ali zato oženjen. Uskoro sam pronašao posao, a moja Anđela ostala je u drugom stanju. Napokon i ja uživam u ljubavi, a svoju izabranicu ne bih mijenjao ni za koju drugu ženu na svijetu. Svaki od nas muškaraca, prije ili poslije, dočeka svoju Anđelu.

259500cookie-checkSrce mi je ukrala neznankano