Supruga je upoznala moju ljubavnicu

Tog poslijepodneva imao sam prepune ruke posla. Završavao sam kip koji je već odavno trebao biti gotov. Kasnio sam gotovo mjesec dana i bila je prava sreća što mi se to nije često događalo. Svakodnevno je zvonio mobitel, svakodnevno su sijevali prigovori. Galerist je bio ljutit, ja nervozan, a već mjesecima obuzimala me silna tjeskoba. U trenutku kad sam se osjećao potpuno siguran i smiren, sve je pošlo nizbrdo, s lošega na gore, i ma koliko se trudio naprosto nisam mogao zaustaviti tu silaznu putanju. Nikada nisam ni sanjati mogao da ću se osobno naći u takvoj situaciji. Uvijek sam vjerovao da je dovoljno biti pošten i cijeniti svakodnevni život i male stvari, te da će ti ljudi, ali i sami događaji, vratiti pozitivno utrošeno vrijeme i dobronamjernost. Ni sam ne znam kada i kako, ali kroz godine koje su prolazile odrekao sam se samoga sebe i napustio takav način promatranja života. Izgubio sam iz vida vrijednosti i sjaj ljepote, dobrote, iskrenost i odgovornost. Naivno sam zakoračio pogrešnom cestom, skakutao prečicama, vjerovao da svjetlo laži seže u beskraj visine, zaboravljajući pri tome da svaki zločin zahtijeva i kaznu. Otrežnjenje je stiglo, gorko i papreno, ali životno, pošteno. Prošao sam svašta. Trnje i ružine latice bile su mi družice. Ne plačem, ne jadikujem, ne osuđujem i ne molim milost; zasluženo je došlo na naplatu. Račun je bio tamno otisnut …

Danima sam očekivao Sonjin posjet. Skakao sam na svako zvono, pripremao riječi i opravdanja kojima bih pokušao objasniti situaciju. Smislio sam tisuču izgovora, ali još uvijek nisam bio siguran kojeg ću navesti kad se napokon pojavi na mojim vratima. Bio sam svjestan da postoji toliko toga što mogu izgubiti, ali nikad mi na pamet nije pao konačan raskid veze.

Zvao sam te tisuću puta

Sasvim slučajno sam prišao prozoru kako bih uhvatio bolju svjetlost. Pomaknuo sam kip, bacio pogled niz ulicu, a potom je ugledao ispred ulaza zgrade. Odmah sam osjetio strah.

Za kratko vrijeme oglasilo se zvono na vratima. Noge su mi klecale u koljenima dok sam im prilazio. Otvorio sam s namještenim smiješkom, te je pozdravio. Zapuhnuo me njezin slatkasti parfem i u sjećanje prizvao sretne dane i noći. Bila je tako lijepa, zgodna, privlačna.

Sonja me samo okrznula pogledom, snažno odgurnula s vrata i ušla u naš stan. Osjećao sam nadolazeće nevrijeme, silnu buru i oluju. Munje i gromovi sijevali su joj u prekrasnim očima. Nije čekala da joj ponudim mjesto, već se samouvjereno izvalila u naslonjač. Znala je da je u prednosti. Zavodljivo kao i uvijek, prekrižila je svoje duge noge i promatrala nedovršeni kip.

– Lijep rad. Pretpostavljam da ćeš biti silno ponosan kada bude izložen – rekla je oholo.

– Trudim se – pokušavao sam glumiti skromnost, iako sam znao da to kod nje ne prolazi.

– Ja te poznajem. Doduše, sada te tek poznajem u potpunosti. Bilo bi lijepo kada bi laži ostavio iza sebe, barem na trenutak. Uvjerena sam da si mi toliko dužan – nastavila je.

– Sonja, pokušavao sam ti sve objasniti. Zvao sam te tisuću puta, zvonio na tvojim vratima, ali mi naprosto nisi dala priliku. Želim da znaš o čemu se radi. Znam da si povrijeđena. Pogriješio sam, ali vjeruj mi, ja najskuplje plaćam pogreške. Ne mogu ti reći koliko mi je teško što ti toliko dugo nisam čuo glas, nisam vidio to prekrasno lice, ljubio usne … – tepao sam.

– Dosta patetike! Više ti ne vjerujem ni jednu jedinu riječ – viknula je iz sveg glasa, a ja sam spustio glavu poput tužnog psića i čekao da ona dalje nastavi.

Pretpostavljao sam da će tako biti najbolje za sve. Znao sam da ni njoj nije lako, ali više nisam mogao promijeniti prošlost.

– Želim da se oko svega dogovorimo kao civilizirani ljudi. Želim ovaj stan i automobil – rekla je.

Sada sam podigao glavu. Znao sam koliko je ljuta, ali sam se još uvijek nadao da imamo što spašavati. Šest smo godina živjeli u braku i stvarno sam je volio. Volim je i dan danas.

– Sonja, pusti da te prođe ljutnja. Oprosti mi, molim te. Popravit ću se. Daj nam još jednu priliku. Mi to zaslužujemo. Imamo toliko toga zajedničkog. Ti si mi sve. Bez tebe neću znati živjeti. Kazni me kako god želiš, samo nemoj tražiti razvod braka. Mi smo se zakleli pred Bogom i ljudima, sjećaš se? Obećali smo da ćemo biti skupa u dobru i u zlu – rekao sam.

– Čuješ li ti sebe? Razumiješ li što govoriš? Zar se drogiraš, piješ? Sada si se ti sjetio obećanja! Kako o njima nisi razmišljao prije nego što si legao u postelju s drugom ženom?

– Nikada si neću oprostiti što sam te povrijedio. Stan i auto ne bi bili problem, ali ja ne mogu zamisliti život bez tebe. Ti si moja inspiracija. Zbog tebe sam umjetnik. Zbog tebe slijedim svoj san. Zbog tebe mi život ima smisao. To su bili užasni dani. Ne mogu ti opisati kako sam se osjećao, niti zbog čega sam se spetljao s njom. Dolazila je na svaku moju izložbu, na svaki domjenak, bila na svakom susretu na kojem sam i ja bio pozvan. Imao sam osjećaj da me slijedi kamo god krenem.

Mnogi su joj bili partneri

Nudila mi se i ja sam popustio pred slabosti. Ona mi nikada nije ništa značila. Nikada joj ništa nisam obećao. Kad sam saznao za njezinu trudnoću, odbio sam biti otac tom djetetu. Mnogi su joj bili partneri. Nisam vjerovao da Dora može biti moja. Ne znam zašto se toliko uhvatila za mene i što je u meni vidjela – očajan od bola sam joj objašnjavao.

– Damire, natoči mi piće – rekla je tako tihim glasom da mi je srce vrisnulo od boli.

– Ti ne piješ. Zar više ne dojiš? – otelo mi se, a Sonja me opet prostrijelila pogledom.

– Ne dojim – odvratila je i ponovno zamolila oštro alkoholno piće, te sam je uslužio. – Možeš li ti uopće zamisliti kako je meni bilo? – upitala je nakon što je otpila gutljaj.

Šutio sam. Nije imalo smisla da uopće odgovorim na to pitanje, jer ma što ja zamišljao, ni naslutiti ne mogu koliko je gorčine i bola osjetila u tom prokletom trenutku otkrivanja istine.

– Kako je naš Luka? – nisam više mogao izdržati, a da je ne upitam. Volio sam sina i toliko sam želio biti blizu njega, mijenjati mu pelene, pripremati bočicu, držati ga u naručju …

– Izvrsno. Jako dobro napreduje. Zdrav je i samo jede i spava – osmijeh joj je zatitrao na licu.

– Sonja, vrati se kući. Ovdje je tvoje i Lukino mjesto. Vi ovdje pripadate. Vi ste dio mene. Unatoč tome što te ne zaslužujem, vrati se u naš dom – rekao sam s puno ljubav, u glasu.

– Nakon svega se još usuđuješ to mi predložiti? – gorčina joj se osjetila u glasu.

– Sjećaš se kako smo zajedno kovali planove za budućnost? Kupio sam onu kućicu na moru. Želio sam te iznenaditi. Planirali smo se onamo preseliti preko ljeta. Još uvijek to možemo.

U očima joj je zaiskrila suza i taman sam pomislio kako bi vrijedilo nastaviti nagovarati ju. Baš kada sam pomislio nastaviti s lijepim riječima, oglasio se Sonjin mobitel. Opsovao sam u sebi vražje sprave koje se uvijek jave u krivo vrijeme i nikada ti ne daju mira i spokoja.

– Mama, što je Luki? – začuo sam zabrinut suprugin glas. Ruka joj je zadrhtala i žurno je ustala, te uzela svoju torbicu. Još uvijek je razgovarala i već bila pred vratima.

– Sonja! Što je našem sinu? Zar ćeš samo tako otići i ostaviti me u brizi? – povikao sam.

Sonja je završila razgovor, hitro spremila mobilni aparat u torbu i zabrinuto me pogledala.

– Luka je dobio temperaturu. Ne prestaje plakati i mama ne zna što bi s njim. Idem.

– Smijem li s tobom? Već dugo nisam vidio našeg sina – igrao sam na njezinu samilost.

Kako je naš sin Luka?

Ne. Odvest ću ga k liječniku, a potom ti javiti što je rekao. Mama bi poludjela da te vidi, ne želim stvarati dodatne probleme. Već mi je svega preko glave – rekla je ojađeno.

Srce me je boljelo dok sam je gledao takvu. Unatoč tome što nisam živio s njom od kada je rodila, znao sam da naš sin ne bi mogao poželjeti bolju majku. Sonja je izrazito pažljiva i brižna žena. Znao sam da mu uz nju nikada ništa neće nedostajati, ali i ja sam ih trebao. Toliko da me sve boljelo.

– Ljubavi, smijem li te barem odvesti do kuće? Previše si zabrinuta. Ne želim da stradaš – povukao sam je za ruku i privukao k sebi.

Od njezinog pogleda prošli su me trnci. Unatoč tome što je govorila o razvodu sada sam znao da me još uvijek voli.

– U redu – pristala je napokon i dala mi ključeve puničinog automobila. Tijekom vožnje pokušavao sam s njom razgovarati, ali ona je sada biia samo majka. U trenutku kada je čula da nam je sin bolestan, kao da ie prestala biti žena. Bila je majka i samo to joj je bilo važno.

– Svakako mi javi što ti je liječnik rekao i molim te, javi mi kada vas mogu posjetiti – rekao sam dok sam parkirao automobil ispred kuće njezine majke. Sonja je utrčala u kuću, a ja sam polako pješice krenuo prema stanu. Vani je bilo hladno, ali su mi godili šetnja i oštar vjetar.

Putem do kuće prisjećao sam se trenutka kada sam prvi put ugledao Sonju. Bilo je ljeto, vreli srpanjski dan. S prijateljima sam ljetovao u Zadru. Primjetio sam je čim sam stigao na plažu. Ušla je u vodu, sigurno koračala kroz valove što su se sporo valjali, a potom zaplivala.

Pokreti su joj bili tako vješti, a istovremeno toliko erotični. Činilo mi se da se u potpunosti stopila s morskim plavetnilom. Izgledala je poput morske sirene koja se sigurno kreće na svom teritoriju. Otplivala je do obližnje stijene, a potom sjela na vreli kamen. Nisam mogao skinuti oka s nje, te sam i sam zaplivao u njezinu pravcu. Žurno sam plivao, samo kako bih što prije bio u njezinoj blizini. Od prvog trenutka kao da me k njoj vukla neka neopisiva magična sila.

– Jel’ ovo stvarnost ili me samo oči varaju? Zar je moguće da je prelijepa morska sirena sama? – bile su prve riječi koje sam joj uputio i odmah požalio što sam tako nevješt s udvaranjem.

Mokra, plava kosa prosula joj se po prekrasno oblikovanim ramenima. Zelene oči veselo su me gledale, a kad se osmjehnula, imao sam osjećaj da me dodirnuo nebeski anđeo.

– Stvarnost je sve ono u što vjeruješ. Ako vjeruješ da me vidiš, valjda sam onda stvarna – šeretski je odgovorila.

– Smijem li ti se pridružiti? – znatiželjno sam upitao potpuno fasciniran njezinim izgledom.

Zar je morska sirena sama

Stijena nije moje vlasništvo. Ako želiš, slobodno mi se pridruži – rekla je tako ugodnim glasom i već u tom sam trenutku bio siguran da je ona žena s kojom želim podijeliti život.

Izišao sam iz vode, sjeo pored nje i prepustio se neobaveznom čavrljanju. Saznao sam da je upravo diplomirala i da idućeg mjeseca treba početi raditi u dječjem vrtiću.

– Kipar si? Umjetnik? Uvijek sam vam se divila. Čini mi se da vi očima djeteta promatrate svijet. Ja uživam slikati. Nekada sam sanjala da ću postati slavna slikarica, ali moji roditelji su smatrali da se trebam posvetiti nekom konkretnijem poslu. Uvijek su govorili da je umjetnost za besposličare. Naravno, ja u to nikada nisam vjerovala. Odmalena sam bila poslušna kći, pa sam ih tako poslušala i tom prigodom i postala odgajateljica. Volim djecu, ali tako su polako umirali i moji snovi o slikarstvu. Na neki ću način uvijek biti žalosna zbog toga.

Umjetnost je za mene svetinja. Uvjerena sam da svatko od nas u sebi nosi neku umjetničku crtu. Na žalost, moje su prilike za vlastito izražavanje nestale. Pričaj mi o svojim radovima – govorila je s toliko oduševljenja i bila tako pažljiv slušatelj, te sam u njoj odmah prepoznao srodnu dušu. Do kasne večeri sjedili smo na stijeni. I dok je ona lijepo potamnila, ja sam pocrvenio. Cijelo me tijelo peklo i koža zatezala, ali to me nije omelo da je pozovem na večernji izlazak.

Prihvatila je poziv i cijele smo večeri razgovarali o raznim umjetnicima. Znala je puno toga i fascinirala me širokim spektrom zanimanja za različite grane umjetnosti. Uživao sam je slušati, ali i gledati.

Prvi njezin poljubac doživio sam kao blagoslov, a svaki idući za mene je bio novo nadahnuće. Kad mi je rekla da putuje u svoj rodni grad, nisam dvojio. Zaprosio sam je i ona je bez puno razmišljanja prihvatila moj prsten. U desetak dana koliko smo se poznavali, planula je žarka ljubav. Tolike emocije i toliki pozitivni osjećaji ne mogu se opisati. Riječi su nedostatne za toliku ljepotu. Sonja je u meni budila sve najbolje. Uz nju sam se osjećao kao da sam se popeo na vrh svijeta. Iskazivao sam joj ljubav u svakoj prilici, a ona mi je uzvraćala istom mjerom. Prijatelji su govorili da nikada nisu vidjeli skladniji par.

Kad sam se s mora vratio kao zaručen čovjek, roditelji su me ismijali. Pomislili su da je to samo jedna od mojih novih igara u nizu. Naime, unatoč tome što sam od Sonje stariji pet godina, nisam bio previše pouzdan. Dok nju nisam sreo, imao sam mnoštvo površnih veza. Mijenjao sam djevojke, skitao i lutao, danima se nikome ne javljao. Roditelji su bili ljutiti. Dugo vremena su mi uskraćivali svoju potporu, govoreći kako je u redu da se s trideset godina brinem sam o sebi, ali ja sam bio prilično neodgovoran. Od trenutka kada smo se Sonja i ja vjenčali i započeli novi život, ja sam postao drugačija osoba. Ona je od mene napravila izvrsnog umjetnika i odgovornog čovjeka.

Zbog nje su postali poznati moji radovi, ali i moje ime u umjetničkim krugovima. Osim što je obavljala svoj posao, svakodnevno me poticala i bila moja inspirativna muza. Zbog nje mi se činilo da živim na ljetnom oblaku i učestalo uživam u suncu.

Nisam ni primjetio kada je prošlo pet godina našeg zajedničkog života. Bilo nam je tako lijepo zajedno, a onda sam jedne večeri svu ljepotu i sreću bacio iza sebe. Ni sada ne mogu reći što je zapravo bilo to što me potaknulo na nevjeru. Sonja je bila i zauvijek će ostati moj jedini san i jedina ljubav.

Razmišljajući o sretnim danima, stigao sam u stan. Vjetar me dobro ispuhao i na neki način čak razbistrio moje misli. U dnevnom boravku još uvijek sam osjetio trag Sonjinog parfema i sada sam bio odlučniji nego ikada boriti se za nju i našeg sina. Morao sam joj pokazati da sam je dostojan i učiniti sve kako bih vratio povjerenje, koje sam tako bezočno izigrao. Skinuo sam jaknu i taman se ponovno prihvatio posla, kada se oglasilo zvono na vratima. Srce mi je poskočilo od radosti. Bio sam uvjeren da se Sonja vratila i već sam u sebi zahvaljivao Bogu.

Prekrasan život u dvoje

Na žalost, prevario sam se. Ispred vrata stajala je moja ljubavnica Elvira s “našom” kćerkom u naručju, barem je ona meni tako tvrdila. Ja sam sumnjao, čak sam i tražio konkretan dokaz za njezine riječi, ali je uvijek pronalazila načina kako bi izbjegla testiranja koja sam predlagao. Bez liječničkog dokaza nisam joj mogao vjerovati samo tako na riječ. Znao sam da je promiskuitetna žena.

– Jesi li ti normalna? Zašto si došla? Što želiš od mene? – izderao sam se ljutito.

– Hoćemo li se prepirati pred vratima ili ćeš ipak imati obzira prema svom djetetu? – prosiktala je poput otrovnice.

Došlo mi je da joj zalupim vratima ispred nosa, ali bilo mi je žao djeteta. Vani je bilo hladno, a Dora nije bila kriva što joj je mama luda i neodgovorna.

– Uđi, ali vjeruj mi, ovo je zadnji puta da te puštam u svoj stan. Rekao sam ti da nemaš razloga tražiti me. Ti i ja smo samo jedna pogreška i ništa više. Nije mi stalo do tebe. Neću se rastati od svoje žene i nikada neću napustiti svoju obitelj – ljutito sam vikao.

– Dora je također tvoja obitelj. Sina voliš, a za malu te nije briga. Kakav si ti to čovjek?

– Elvira, sve sam sigurniji da Dora nije moja krv. Mogla si me tisuću puta navesti kao oca svoje kćeri, ali ja neću priznati očinstvo dok za to ne budem imao valjani dokaz. Ti si mi bila samo kratkotrajna zabava i ništa više. Nikada ti ništa nisam obećavao. Nikada ti ništa nisam nudio. Ti i ja smo jedno od drugoga udaljeni kilometrima. Ne želim te u svom životu. Umoran sam od objašnjavanja i strepnje da ćeš me zvati ili se pojaviti na mojim vratima – pokušavao sam joj još jednom kulturno objasniti svoje viđenje cijele te odvratne situacije.

– Dok si uživao u mome krevetu, nisi tako razmišljao – ljutito se otresla i gurnula mi osmomjesečnu djevojčicu u ruke.

Dijete me gledalo, a ja nisam ništa osjećao dok sam je držao u naručju. Znao sam biti bezosjećajan, ali sam istovremeno bio siguran da bih nešto osjetio da je Dora bila moja. Djevojčica je bila lijepa i draga, ali nisam uz nju osjetio zov krvi.

– Zašto Doru ne želiš podvrći testiranju? – napokon sam upitao. Elvira je zadrhtala za sekundu, ali ja sam primjetio taj pokret. Sada sam bio apsolutno siguran da je sve izmislila.

Elvira, ja nisam naivni klinac

Kao i uvijek, ponovno je počela smišljati glupe izgovore. Bez razmišljanja sam joj vratio dijete u ruke, izvadio novčanik, prebrojio nekoliko novčanica i pružio ih prema njoj.

– Elvira, namjerila si se na pogrešnog muškarca. Ja nisam naivan klinac. Poznajem mnoge muškarce s kojima si se družila u isto vrijeme dok smo se viđali. Ako je Dora moja, spreman sam je uzdržavati. U protivnom, više me ne traži. Nisam siguran koliko dugo ću još imati strpljenja za tvoje posjete i ludosti. Ja imam svoj život i ne želim te u njemu. Bila si mi kratkotrajna zabava, a sada je sve iza nas. Tvoj postupak je bio čin očajnice i nije mi jasno zašto si vjerovala da ćemo mi biti zajedno. Odlazi i ne vraćaj se, osim s liječničkim nalazom – napokon sam joj istresao sve što mi je bilo na umu. Znao sam da sam bezobrazan i nekulturan, ali bilo je jasno da ona drugačije ne želi shvatiti. Uzela je novac koji sam joj dao, spremila ga u džep i bez riječi napustila stan. Sada sam napokon odahnuo s olakšanjem.

Nikome ne mogu objasniti koliki mi je teret ona bila, baš kao i dijete koje mi je silom željela nametnuti. Naravno, nevino djetešce nije bilo ni za što krivo i čak sam žalio malenu Doru.

Kako je vrijeme odmicalo, tako sam bio sve zabrinutiji za našeg Luku. Sonja se nikako nije javljala, stoga sam uskočio u automobil i odvezao se do puničinih vrata. Gutao sam knedlu dok sam čekao da mi netko otvori, a kad sam je ugledao na vratima i s viklerima na glavi, opsovao sam u sebi. Unatoč tome, namjestio sam tužno lice. Punici nikada nisam bio drag, a poslije svega što se dogodilo, nisam trebao biti previše pametan da bih znao što misli o meni.

– Što češ ti na mojim vratima? Zar te je netko zvao? Gubi se i više ovamo ne dolazi! Ti si osramotio ovu kuću kao nitko do sada – ljutio je rekla i kažiprstom mi pokazala put prema ulici.

– Punice, želim razgovarati sa Sonjom. Moram vidjeti kako je moj sin. Vi ste roditelj, zar me ne možete shvatiti? Zabrinut sam i očajan. Pogriješio sam, ali sam sve spreman popraviti. Ja volim vašu kćer – zubi su mi cvokotali od zime dok sam stajao na vratima i iskreno priznavao svoje osjećaje.

– O tome si trebao razmišljati kad si saznao da ti je žena trudna. Gubi mi se s očiju! – izderala se.

U tom trenutku, na vratima iza punice, pojavila se Sonja s Lukom u naručju. Srce mi je poigralo od sreće. Moj sin je prošao osam mjeseci, a ja sam ga vidio svega dva puta. Sada mi se činio velik i jak i iznutra me obuzela neka ugodna toplina. Ispružio sam ruke prema njemu. Želio sam ga primiti i osjetiti u svom naručili više nego išta drugo na svijetu.

– Sonja, kako nam je sin? Smijem li ga malo uzeti? – oči su mi se napunile suzama.

– Dobro je. Nisam te stigla nazvati. Liječnica nam je dala sirup. Ima upaljeno grlo – objasnila je moja supruga i pružila dječaka prema meni. Velike dječje oči gledale su me s puno znatiželje. Luka je bio tako lijep, najljepše dijete koje sam ikada vidio. Ispružio je prema meni male prstiće i primio moj prst. Imao je tako snažan stisak. Bilo je tako lijepo i ugodno osjetiti ga, slušati njegovo gugutanje i promatrati njegovo prekrasno lice. Bio sam oduševljen.

– Mama, pusti Damira unutra. Luki je hladno a i bolestan je – začuo sam Sonjin glas i bio joj beskrajno zahvalan. Punica se pomaknula u stranu, a ja sam slijedio Sonju u njezinu djevojačku sobu.

Neko vrijeme sam držao sina u naručju, a kad je zaspao, Sonja ga je smjestila u krevetić. Potom je sjela pored mene i ja sam je privukao k sebi u naručje. Nije se otimala, već se prepustila. Osjećao sam da joj nedostajem, baš kao što je i ona meni manjkala.

– Sonja vrati se kući. Tebi je mjesto uz mene. Ispričavat ću ti se ako treba svakodnevno i do kraja života, samo se vrati i ponovno mi dopusti da te osvojim – nježno sam prošaputao.

– Nije mi lako. Dosta mi je mame i njezinih prigovora i savjeta. Uostalom, poznaješ je i znaš da uvijek misli kako ona sve najbolje zna. Luka treba oca, ali kako da zaboravim ono što si mi učinio? Kako da prijeđem preko toga? – zaplakala je, a njezine suze pekle su me poput žeravice. Poželio sam vratiti sat i izbrisati prijevaru koju sam počinio.

Mama, pusti Damira unutra

Sonja, ne postoji opravdanje za moj grijeh. Jedini razlog svega je glupost i ništa drugo.

– Možeš li zamisliti kako je izgledala ta cijela situacija. Nekoliko minuta nakon što su me dovezli u sobu, za mnom su dovezli i Elviru. Ona je rodila kći, a ja sina. Naša su se djeca rodila u vremenskom razmaku od nekoliko minuta. Kad su nam dovezli djecu, ona je pričala o svom porođajnom iskustvu, a ja o svom. Doru je rodila dva mjeseca prije termina i bila je strašno zabrinuta. Suosjećala sam s njom. Za samo nekoliko minuta osjetila sam se strašno bliska s tom ženom. S tolikim je ushićenjem pričala o svom muškarcu. Slušala sam je i gotovo joj zavidjela što ima nekoga tko je toliko voli i cijeni. Zadnjih mjeseci trudnoće ti si me zapostavljao i osjećala sam se strašno usamljenom. U trenucima kad sam te najviše trebala, ti si se uvijek opravdavao izložbama, poslom. Pretpostavljala sam da sam ti odbojna zbog svog fizičkog izgleda.

Nastojala sam ti udovoljiti i maknuti ti se s puta kako ti ne bih smetala. Znala sam koliko izložbi već imaš dogovoreno i trudila se podupirati te. Povlačila sam se u sobu, čitala i s zebnjom očekivala kada ću na svijet donijeti naše dijete. Vjerovala sam da je ono kruna naše ljubavi i da ti stvarno značim onoliko, koliko si mi to nekada govorio – tiho se svega prisjećala kroz suze. Bio sam očajan zbog njezinog bola i silne tuge koja ju je obuzela.

Samo je Sonja bila moja žena

Oprosti mi. Ne znam što ti je Elvira sve rekla, ali sam siguran da su mnoge njezine riječi bile lažne. Večeras je bila kod mene. Ona je opčinjena sa mnom. Ne prestaje me gnjaviti. Traži da priznam dijete, ali nikako ne pristaje na test očinstva. Siguran sam da dijete nije moje. Rekao sam joj da je bez dokaza o očinstvu više ne želim vidjeti i prilično sam siguran da nas više neće uznemirivati. U slučaju da je Dora moja, priznat ću je i pomagati joj financijski. Nikada je ne bih uzeo za ženu, sve i da je jedina na svijetu. Za mene si samo ti moja žena. Sonja, ja samo s tobom želim imati obitelj. Bio sam usamljen i uplašen zbog dolaska našeg djeteta. Sve je počelo na izložbi kada nisi željela poći sa mnom. Cijelu je večer oblijetala oko mene, a kad smo se iduće večeri sreli na Perinom rođendanu, priznala je da joj se sviđam. O meni je govorila tako lijepe stvari, dijelila mi tolike komplimente. Sreli smo se još tri puta i kad me pozvala u svoj stan, polupijan sam prihvatio njezin prijedlog. Navalila je na mene, a ja sam popustio. Nekoliko puta godilo mi je fizičko pražnjenje, ali brzo sam se pribrao i shvatio što činim. Rekao sam joj da te volim i da te nikada neću ostaviti, ali ona me nastavila ucjenjivati trudnoćom. Izbjegavao sam je i zapravo nisam ni znao kada joj je termin. Poznaje je većina mojih prijatelja i s mnogima je dijelila postelju. Mislim da me je djetetom željela vezati za sebe, ali to nikada ne bih dopustio. Ti si meni sve. Poslije svega, svjestan sam što sam izgubio kad sam te prevario – priznao sam i nježno joj masirao ramena.

Godio mi je Sonjin miris, dodir, njezina prekrasna kosa, njezine usne okusa najslađih malina.

– Nikada neću zaboraviti trenutak kad si ušao u sobu. Obje smo u isti glas zazvale tvoje ime. Gledala sam je zbunjeno i nisam znala što bih rekla – prisjećala se dalje. – Ovo je moj najdraži, otac moje kćeri. Sonja, ovo je Damir – rekla je s toliko ponosa i ushita i pružila ruku prema tebi. Pomislila sam da je sve samo san. Neznanka me upoznaje s mojim suprugom. Još uvijek mi u ušima odzvanjaju njezine riječi. Mislila sam da će se cijeli svijet srušiti. Ti si stajao na vratima kao okamenjen i bez riječi. Željela sam da kažeš kako je to laž, puka izmišljotina, ali ti si šutio. Nisi znao kamo bi pogledao i što učinio. Srce mi je vrištalo od bola. Trenutak koji je trebao biti najsretniji u našem životu, pretvorio se u najgoru noćnu moru.

U bolnici sam slučajno upoznala suprugovu ljubavnicu i dok sam ti željela dati sina u naručje, ona ti je pružala vašu kći. Obuzela me histerija, a kad su mi liječnici dali sredstvo za smirenje, poželjela sam umrijeti od njega. Nisam s tobom mogla pod kući. Morala sam doći k mami i o svemu na miru razmisliti. Još danas sam željela razvod braka, ali dok osjećam tvoju ruku na svojoj, još uvijek te volim.

Zar ćeš mu sve oprostiti?

Dok sam te gledala s Lukom u naručju, prisjetila sam se svih naših snova. Možda ću se pokajati, ali dat ću ti još jednu jedinu priliku. Naš sin zaslužuje obitelj. Želim da se još večeras zajedno vratimo kući – iznenada je promijenila mišljenje, a ja sam pao na koljena ispred nje i ljubio joj ruke i zahvaljivao.

Pomogao sam joj da se spakira i žurno, kako se ne bi predomislila, uzeo sam sina i nju uhvatio pod ruku. Više se nikada nisam želio odvajati od nje. Ona je za mene stvorena.

– Sonja, jesi li ti poludjela? Kamo ćeš s tom budalom? Zar ćeš mu oprostiti svu sramotu koju ti je nanio? I Zar ćete sada svi zajedno živjeti uključujući njegovu ljubavnicu i kopile? – punica je bila bijesna poput risa. Trčkarala je za nama i stalno nešto prigovarala, ali potpuno sam je razumio i sam bi tako postupio da se radilo o mojem dijetetu.

– Punice, obećavam da ću je paziti poput kapljice rose na dlanu. Ako više ikada pogriješim, slobodno mi vi sudite i učinite s mojim životom što god želite. Volio bih da i vi pođete s nama. Stan je velik i ima dosta mjesta za nas sve. Siguran sam da biste Sonji puno pomogli. Naša vrata će vam uvijek biti otvorena. Molim vas da mi i vi date još jednu priliku – rekao sam, ali ona se nije dala smiriti. Sonja mi je dala znak da krenem i ja sam dao gas.

Dok su Sonja i Luka ulazili u stan, osjećao sam ljubav, mir i ispunjenje. Nikada do tada nisam doživio nešto tako lijepo. Moja obitelj napokon je bila uz mene, a iste noći u našem krevetu konačno je bilo ugodno i toplo. Konačno sam sretan legao u postelju. Stisnuo sam se uz Sonjino tijelo i čvrsto je zagrlio, zahvalan za njezin milosrdan oprost i veliko srce.

– Hej, nemam zraka koliko me čvrsto grliš – našalila se, ali ja je nisam mogao pustiti.

– Ne želim da mi pobjegneš. Bez tebe sam izgubljen i očajan. Oprosti mi ljubavi – zavapio sam iz sveg srca.

Cijele noći slušao sam njezino disanje. Bilo je tako dobro biti pored nje. A, kad sam poslije ponoći začuo dječji plač, blaženi osmijeh zatitrao mi je na licu.

– Bočica čaja je pored njega. Treba mu dati i onaj sirup iz bočice kad se već probudio – prošaputala je Sonja sneno, a ja sam je samo pomilovao i zamolio da nastavi spavati. Ustao sam se, dao sinu lijek i čaj, a potom ga držao u naručju dok ponovno nije mirno usnuo.

Dani koji su uslijedili, bili su pravi primjer bračne idile. U najkraćem roku završio sam i kip, te ga odvezao galeristu. Bio je zadovoljan radom, a ja sam znao da će sada sve biti u redu. Moja muza ponovno je pored mene i svakog se dana trudim biti što bolji suprug, neprekidno joj pokazujući koliko je volim i koliko su mi važni ona i naš sin.

Od tada je prošlo tri godine, a Elvira se više nikada nije ni javila. Iskreno se nadam kako će tako zauvijek i ostati. Ne želim da se Sonja ponovno podsjeća na najgori dio života. I, kako bi naša sreća bila potpuna, k nama se uskoro doselila i punica. Naravno, Sonja je često puta ljutita zbog njezinih savjeta, ali znam da voli svoju majku i da joj je ona velika pomoć. Zbog nje sam i sa punicom spreman živjeti do kraja života. Sve, sve ću učiniti za Sonjin osmijeh i sreću.

234300cookie-checkSupruga je upoznala moju ljubavnicuno