.: Život čuva mnoge tajne, a mi vam otkrivamo tek poneku :.

Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije:
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Tek smo u domu za djecu našli mir

Potpuno nova glazbena linija stoji na stolu upakirana u šareni papir. Nije osobito skupa i nije neka marka, ali je baš ono što je moj brat oduvijek želio. Unaprijed se radujem njegovu veselju i znam, osjećam duboko u sebi sreću i nadu. A ti osjećaji donedavno su mi bili samo blijedi tragovi i uspomene iz najranijeg djetinjstva.

– Ohohooo! – uzviknula je, glasno ulazeći, Sanda, šesnaestogodišnjakinja s kojom dijelim sobu u Domu za nezbrinutu djecu.

– Što je to i koja je prigoda? – znatiželjno se vrteći oko stola, zapitkivala je moja cimerica.

– Poklon za Ivicu – odgovorila sam joj – a prigoda je dvostruka: sutra puni 16 godina i, što je još važnije, ovu je školsku godinu završio s odličnim uspjehom – nastavila sam ponosno.

Uistinu sam ponosna na svog godinu dana mlađeg brata. Još nedavno za nas dvoje sve se činilo beznadnim. Za školu smo oboje bili izgubljeni slučajevi. Oboje smo dospjeli u Dom za djecu i bili smo razdvojeni jer je on, nakon rastave naših roditelja, dodijeljen ocu, a ja majci. A sada je sve drugačije.

Često razmišljam o tome kako je odnos između mame i tate krenuo nizbrdo, tražim povod i krivca, ali jedino što nalazim jesu igre s Ivicom i majčini topli poljupci. Doduše, sjećam se da je otac s posla dolazio čudno raspoložen, a majka bi samo tiho rekla: “Luka, opet si pio!” Otac bi obično odmah legao i zaspao, a majka bi u kuhinji tiho plakala.

– Jasna, zašto mama prigovara tati što pije? I mi moramo piti kada smo žedni – pitao me jednom Ivica. U to vrijeme ni meni to nije bilo potpuno jasno.

Kasnije smo oboje slutili da je “piti” rastavilo naše roditelje, ali kako sam ja tada imala šest, a Ivica samo pet godina, nitko nije smatrao potrebnim da nam objasni što se to događa.

– Ivice, ti ideš s tatom, s njime ćeš od sada živjeti, a ti Jasna ostaješ sa mnom – šturo je rekla mama. Cijelu smo noć nakon toga brat i ja proplakali jer nam se činilo da smo za sve krivi upravo mi, pa nas sada kažnjavaju ne dajući nam da više budemo brat i sestra. Zaklinjali smo se da nas nikada i nitko neće rastaviti. Ipak, rastali smo se. Brat je s ocem otišao u jedno selo, dvadesetak kilometara udaljeno od grada u kojem smo majka i ja ostale živjeti u našem malom stanu. Tako su se dogovorili. Otac se želio vratiti u svoje rodno mjesto i živjeti u kući sa svojom majkom. Danas uviđam da nije htio preuzeti odgovornost ni za sebe, a kamoli za Ivicu, pa mu se to učinilo idealnim rješenjem.

Rastanak s bratom teško sam podnijela. Po cijeli dan bila sam sama jer je mati, da bi popravila tanki kućni budžet, uz posao u tvornici tekstila, počela u večernjim satima čistiti nekoliko kafića. Meni su naviše nedostajale Ivičine i moje igre i smijeh. Zato sam jedva dočekala jesen kada sam krenula u školu. S radošću i željna znanja prionula sam uz knjigu. Nastavnica me hvalila, a stekla sam i nove prijatelje. Ivicu sam viđala rijetko jer majka nije voljela da odlazim k njima, a i on gotovo nikada nije dolazio k nama. O ocu nisam ni razmišljala jer, i dok je živio s nama, rijetko smo ga viđali.

Kada je slijedeće godine Ivica krenuo u školu, više nije dolazio u naš stančić u gradu. Ja sam zbog toga bila očajna i neprekidno sam mamu zapitkivala kada će nam doći moj mali brat.

– Jasna, shvati, on sada ima puno obveza u školi – pokušala me utješiti mama.

Ali on mi je brat i ja ga volim. Pa kako može biti da se nikada ne viđamo? – plakala sam.

– U redu. Ako vam je stvarno toliko stalo, kad završi nastava, možeš cijelo ljeto provesti kod njih ako te prime. Razgovarat ću s bakom, a ocu ti je ionako svejedno – obećala je mati vidjevši da sam neutješna.

– Stvarno? Mogu li? Mama, ti si divna! – uzviknula sam i odmah mi se cijeli svijet učinio ljepšim.

Ljeto s bratom! Pa to je divno! Sada sam se imala čemu radovati. Napokon je došao i taj dan. Mama mi je u torbu spremila samo najnužnije stvari i, dakako, ono što je meni bilo jedino važno, plastični pištolj na vodu, poklon za Ivičin rođendan koji sam kupila od ono malo svog džeparca.

Cijelim mi se putem činilo da vozač presporo vozi. Napokon smo stigli, a ja sam od nestrpljenja trčala od autobusne stanice do stare bakine kamene kuće.

– Ivo! Ivice! – radosno sam uzviknula ugledavši ga kako sjedi na kućnom pragu. Tek kada sam mu prišla bliže, vidjela sam da mu je glava pognuta i da plače.

– Što je, što se dogodilo? – uplašeno sam upitala, a kada je podigao lice, na lijevom obrazu ugledala sam stravičnu modricu.

– Idi! Gubi se! Ne želim te više vidjeti! Svi ste vi isti! – zavikao je na mene.

– Ali… – zamucala sam.

– Odlazi, glupačo! – vrisnuo je i potrčao prema ulici.

Još se sjećam snažnog osjećaja straha koji me gušio dok sam ulazila u kuću koja se činila potpuno praznom. Oca nije bilo, a baku sam zatekla u kuhinji kako tiho plače, kao nekada moja mati.

– Idi, dijete, doma, ovdje ništa ne možeš učiniti – rekla mi je kroz suze. Shvatila sam što se dogodilo. Znala sam da je otac istu kao Ivicu i da to nije prvi put. Postalo mi je jasno zašto je moj brat u posljednjih nekoliko navrata, kada smo se uspjeli nakratko vidjeti, bio tako tih i zamišljen i djelovao nekako staro. Osjetila sam bijes od pomisli da ga netko ma samo i takne i obuzela me želja da ga zaštitim, iako sam i sama imala svega osam godina. Pošla sam ga tražiti. Hodala sam pustim malim mjestom, zagrijanim ljetnim poslijepodnevnim suncem, i napokon ga pronašla u susjedovu voćnjaku. Sjedio je i dalje spuštene glave, ali nije više plakao. Prišla sam mu i zagrlila ga, a on se ovaj put nije opirao.

Reci mi što se dogodilo – molila sam ga.

Nakon nekoliko minuta počeo je pričati.

– Kada je tata čuo da dolaziš, najprije se posvadio s bakom. Dugo su vikali jedno na drugo, a onda je on otišao urlajući kako mu je dosta jedno “kopile” one “kurve”, a kamoli dvoje.

Mene je i jako razljutilo što mamu zove kurvom i što ne da da ti dođeš k nama. Kada se vratio, bio je pijan, ali ja sam ga ipak zamolio da dopusti da ljetni odmor provedeš kod nas. Nije ništa rekao, samo me udario i nastavio tući dok nisam pao. Ali, znaš, nisam zaplakao. Nisam htio da vidi kako plačem. Tada je ponovno otišao. Nije to prvi put da me tuče. Zapravo, čini to gotovo svaki dan. Seko, što da radim? Mrzim ga i mislim da bih ga mogao ubiti! Baka je stara i bolesna, a i nju je udario nekoliko puta kada me htjela obraniti. Što da radim? – opet je počeo plakati.

Sada sam plakala i ja.

– Reći ću sve mami. Ona će znati što da radimo. Doći ćeš k nama i opet ćemo živjeti zajedno. Bit će sve u redu, vidjet ćeš – tješila sam i njega i sebe.

Dogovorili smo se da odmah krenem doma kako bi mama što prije došla po njega. Mislili smo da smo sve riješili i čak smo se veselili što ćemo ponovno biti zajedno. Ali svijet odraslih, izgleda, nije tako jednostavan kao svijet djece. Mati se iznenadila kada me ugledala na vratima i odmah je znala da nešto nije u redu. Sve sam joj ispričala. Dok sam govorila, lice joj je postajalo sve bljeđe, a usne je stisnula u tanku crtu. Kada je progovorila, nisam mogla vjerovati da to govori moja, naša mama.

– Mi ne možemo ništa učiniti, Jasna. Ti znaš kakav je tvoj otac. Ako bih se umiješala ili, ne daj Bože, obavijestila policiju ili koga drugog, još bi i nama pravio probleme. Ivica je dodijeljen ocu i ja tu ne želim ništa mijenjati. Znaš i sama da ni ovako nemamo novca, a kako bi bilo tek tada. Osim toga, moram ti još nešto reći. Ti ćeš shvatiti jer si već dovoljno velika. Odlučila sam se ponovno udati. On se zove Marko, dobar je čovjek, radi i sigurno će i tebi biti dobar otac. Ali njemu je previše i jedno dijete koje nije njegovo, a kada bi čuo da želim sebi uzeti i Ivicu, sigurno bi me napustio. A on nam je šansa za bolji život. S njime bismo imali sigurnost i budućnost. Osim toga shvati, Jasna, da ga volim, i ne boj se, ništa se neće promijeniti. Samo, Ivici ne možemo pomoći. Ali možeš biti mirna, sigurno će baka nešto poduzeti.

Slušala sam je i osjećala kako se u meni nešto mijenja, okamenjuje. Nisam osjećala strah, mržnju, čak ni ljutnju, samo hladnoću oko srca. Nije mi bilo jasno kako nas je i majka mogla samo tako prepustiti našoj sudbini; znala sam da mi je jedino ostao još moj mali brat. Marko doista nije bio tako loš, ali sam znala da me ne voli i da bi bio najsretniji da me nema. Za brata nije nikada ni pitao, a mama nije dala da o njemu govorim. Objasnila mi je kako sada ne bi bilo u redu ni da on dolazi k nama jer Marku to ne odgovara. Meni je postalo svejedno. Živjela sam samo za rijetke susrete s bratom. Nalazili smo se obično negdje u gradu i dugo razgovarali o svemu. On je majčinu ponovnu udaju i to što ga ne želi viđati primio vrlo hladno.

Trebao sam to i znati. Pa već me jednom ostavila – samo je rekao.

Meni je škola išla sve lošije i svaki put kada bi me Marko zbog nove loše ocjene dočekao s rečenicom: “Zar je to hvala za sav trud i muku tvoje majke i mene”, odlučila bih učiti još imanje. Najviše me boljelo to što mi se činilo da majku zapravo nije briga. Ali sve je bilo dobro dok mama nije zatrudnjela…

U prvo vrijeme sam se radovala još jednom malom bratu ili možda sestri, ali kada sam vidjela da mama sa mnom gotovo ne govori, počela sam ih sve mrziti. Ona se nekako pomladila i proljepšala, a Marko se napuhao kao puran. Za mene ih nije bila briga. A uostalom, ni mene za njih.

Jednog vjetrovitoga proljetnog dana rodio se Ante. Bio je prekrasna beba i, iako sam htjela, nisam ga mogla mrziti. Ivica me čudno gledao dok sam mu s oduševljenjem pričala o mališanu, kako ga kupam i pomažem mami u svim poslovima oko njega. Nisam ni slutila da za mene tek sada počinje pravi pakao. Poslove kojima su me u kući zaduživali obavljala sam s radošću. Čini mi se sada da sam tako pokušala kupiti malo ljubavi. A onda je jednog dana Marko došao s posla i rekao:

– Jasna, morat ćeš se zaposliti.

– Kako ću? A škola? Uskoro će kraj školske godine, a ocjene su mi ionako loše. A baš je uspjeh u osmom razredu važan za upis u srednju školu!

– Znam, znam – gunđao je Marko – ali ti ionako nećeš nastaviti školovanje. Nemamo mi za to novca, a i nisi baš neki đak. Majka ti još nije rekla, ali opet je trudna. I Ante je još mali, a znaš i sama koliko mala beba traži novca.

– Ali vi za mene dobivate novac od socijalnog! Ja od toga ništa i ne vidim! Što radite s tim novcem? – zaplakala sam.

– Vidi ti nje! – uzviknuo je. – Sada nas još optužuje da je potkradamo! To je tako malo novca da nije dosta ni da te nahranimo. Budi sretna što nisi na ulici, a ne da nam još i prigovaraš!

Znala sam da su majka i očuh čvrsto odlučili i da nema smisla da se borim. Počela sam čistiti ulaze nebodera obližnjeg velikoga stambenog naselja. Sav zarađeni i bijedni novac tražili su da dajem njima uz uvijek isto opravdanje da mala djeca puno traže. Uskoro se rodila i Anita, ali ja više nisam osjećala radost. Sve moje nade potonule su i činilo mi se da mi život nije na početku, već na kraju. Nekoliko puta pokušala sam tražiti nešto novca za sebe, za odjeću koja mi je bila nužna.

– Ti bi se sada lickala, a nemamo ni za jelo – odgovarao bi mi očuh. Pa ipak, Anita i Ante uvijek su dobivali što su htjeli. Mučio me i Ivica. Nekako se promijenio, bio je sve čudniji. Pričao mi je o svom društvu, a kada bih mu ja rekla kako teško radim, a mama i Marko mi ništa ne daju, on bi mi odgovarao:

– Što si luda! Ja i moja ekipa to jednostavno uzmemo.

– Ti kradeš? – preneraženo sam ga pitala. – A što ako te policija uhvati?

– Pa, već su me nekoliko puta uhvatili. Nisu oni tako loši, ti policajci. I sve to skupa nije strašno – smijao se Ivica. Ali ja sam znala da je strašno i da neće dobro završiti. Tako je i bilo. Jednog je dana zazvonio telefon. Kada sam se javila, s druge strane čula sam uplakanu baku:

– Ivo… Ivo… uhvaćen je u krađi. Nekako sam od uspaničene bake uspjela saznati što se dogodilo, Ivica i nekoliko njegovih “prijatelja” provalili su u kiosk, ali je upravo tada naišla policija. Oni su bili pijani pa su se pokušali oduprijeti i potukli su se s policijom. Sada me baka molila da dođem i budem tamo kada Ivicu dovedu kući.

– Molim te, dođi! Ti bi ga mogla urazumiti, a doći će i socijalna radnica. Bilo bi dobro da s njome porazgo-varaš, možda bi nam ona mogla pomoći – plakala je i dalje baka.

– A tata, gdje je on? – pitala sam.

– Ne znam, nema ga već danima – odgovorila je.

Majci i Marku nisam ništa rekla, samo sam uzela nešto novca, iako sam znala da ću zbog toga dobiti “lekciju”, a možda i batine, i odmah krenula na autobus.

Ivica je bio blijed, kada je u pratnji jednog policajca ušao u kuću, nije me ni pogledao. Za njime je ušla mlada, vrlo lijepa i nježna žena. Slutila sam da je to socijalna radnica, iako mi nije bila potpuno jasna njezina uloga.

– Ja sam Antonija – predstavila se, rukujući se s bakom i sa mnom. -Željela bih vam pomoći, ali morate mi sve ispričati.

Osjetila sam snažan poriv da je uvrijedim u toj njezinoj blagosti i dobroti.

– Ne znam samo čime biste nam vi mogli pomoći – odgovorila sam joj hladno. Pitala sam se otkud sada nekom potreba da nam pomaže i tko je ona da se brine o nama i uživa u našoj muci.

– Jasna, je li uistinu tako? – pitala me.

Kimnula sam, a ona je nastavila.

– Postoji način da vam pomognemo, ali i mi trebamo vašu pomoć. Koliko mi je baka rekla, tvoj otac Ivicu zlostavlja već godinama, a čini mi se da sam čula da ni tebi ne cvjetaju ruže. Znaš li da je svaki roditelj dužan da se brine o svojoj djeci? Svaki! Za nebrigu postoje kazne, koje određuje sud. A postoje i ustanove, domovi, u kojima se o djeci poput vas netko brine, u kojima ona idu u školu i druže se s drugom djecom. Nije dom majka, ali ako se majka ne želi brinuti za svoju djecu, bolje je da to učini bilo tko – rekla je.

Svi smo je začuđeno gledali. Odakle tako nježnoj ženi toliko čvrstine? Sud? Da djeca pošalju roditelje na sud?

– Što je vama? Zar da mi tužimo svoje roditelje? – zabezeknuto sam je upitala.

– Tužit ćemo ih mi, ali od vas želimo pomoć. Osim toga, želimo da odlazak u dom ne shvatite kao kaznu. Vi ste premladi da se sami o sebi brinete, vaša je baka stara i bolesna, a i sami znate da to vaši roditelji ili ne žele ili ne mogu. Ima još jedna stvar: vas dvoje u domu biste opet mogli biti zajedno – rekla je Antonija.

Bratov i moj pogled se sreo i tada je u meni nešto puklo. Počela sam pripovijedati sve čega sam se sjetila, a brat je dopunjavao moju priču. Antonija nas je samo ponekad ponešto upitala i cijelo je vrijeme marljivo zapisivala u svoju bilježnicu. Kada sam završila, osjećala sam se potpuno prazno, ali postupno se u mene počeo uvlačiti mir. Znala sam da smo dobro učinili.

Za nekoliko dana sve će biti sređeno. Netko od naših djelatnika doći će po vas. I ne brinite se, bit ćete konačno opet zajedno. Lijepo je vidjeti da se brat i sestra toliko vole – rekla je sa smiješkom.

Majci nisam ništa rekla. Ne zbog straha, nego nisam osjećala potrebu da s njome razgovaram. Tek sada postala sam svjesna koliko smo brat i ja propatili, a da nizašto nismo bili krivi. Svi su pobjegli od odgovornosti da nas odgajaju, pa zašto bismo se mi sada osjećali odgovornima? Već sljedećeg dana došla je Antonija s još dvojicom muškaraca. Mama i Marko bili su začuđeni. Branili su se da nemaju pojma o zanemarivanju djece, ali ja sam znala da im je svaka riječ prazna i uzaludna. Otišla sam spakirati ono malo svojih stvari kako bih mogla odmah poći s Antonijom, kada sam iz kuhinje čula Markov ljutiti uzvik:

– Mene ćete vi na sud zbog derišta koje i nije moje!?

Tada se začuo Antonijin miran i odlučan glas:

– Da, vas! Zato što ste primali novčanu naknadu za Jasnu, a trošili ste je u druge svrhe. A vas, gospođo, zato što ste zanemarivali odgoj i brigu o svojoj kćeri, a skrb o sinu niste htjeli preuzeti iako ste znali da ga otac alkoholičar maltretira. Na to niste upozorili niti sud u vrijeme rastave. Ne brinite se, i otac će dobiti poziv na sud zbog zanemarivanja i zlostavljanja djeteta – bila je jasna i glasna.

Uhvatila sam Antoniju za ruku i bez pozdrava otišla. Nisam osjećala ništa osim radosti što ću vidjeti brata.

O dječjim domovima ljudi često imaju pogrešnu sliku, barem je tako što se tiče ovog našeg. Ima tu puno razumijevanja, ljubavi i topline.

Kada sam došla, Ivica me već čekao. Sobe su nam bile blizu koliko je to moguće, s obzirom na to da je zgrada podijeljena na muški i ženski odjel. Sada se viđamo svakog dana. Zajedno smo na ručku, uvečer uz televizor, zajedno učimo i sjedimo na klupi u malom parku koji okružuje dom. Oboje ćemo dogodine maturirati. Ivica uči za mesara, a ja idem u ekonomsku školu. Ali je najvažnije i najljepše to da smo nakon dugo vremena opet zajedno i da znamo kako naši životi imaju budućnost i radost.

29620cookie-checkTek smo u domu za djecu našli mir