Tukao me, vezao pa zatočio u podrum

Cijeli život provela sam dvoreći druge – najprije roditelje, mlađu braću i sestre, a onda svog supruga koji se zavjetovao da će me ljubiti i poštovati do kraja života. Zavjet je prekršio nebrojeno puta, a obećanu ljubav zamijenio je udarcima. Davno sam zaboravila što znači poštovati sebe. Udana za despota i psihopata, trpeći poniženja kojima nije bilo kraja, sa dvadeset i tri godine dodirnula sam dno i počesto mislila kako bi mi smrt bila jedini spas. Jednoga sam dana napokon smogla snage za radikalan korak – bijeg!

Dok sam stajala na autobusnoj postaji, nestrpljivo iščekujući da odem što dalje od mjesta u kojemu sam provela najjadnije godine svog života, znoj mi se slijevao niz leđa, a ruke su mi drhtale od straha.

“Molim te, Bože, daj da uspijem pobjeći. Nemam više snage i ne mogu više živjeti u tom paklu”, molila sam potiho u strahu gledajući u ljude oko sebe. Kad bi me muž sada našao, ništa me ne bi moglo spasiti od njegovih šaka. Jednom sam zamalo umrla pod njegovim udarcima, ovaj put sigurno mi ne bi bilo spasa.

Kazaljka na satu pomicala se sporo. Kad je napokon došlo deset, srce mi se umirilo. Sjedila sam na zadnjem sjedalu autobusa, skutrena i pognute glave, s kapom koja mi je zakrivala lice. Da se moj suprug Robert kojim slučajem i našao ondje, teško bi me prepoznao. No, toliko sam bila prestravljena da sam se bojala i vlastite sjene.

Vrata autobusa nečujno su se zatvorila, a kad su kotači počeli kliziti po cesti, s mene kao da su počele spadati tone straha, jada i očaja. Napuštala sam rodni kraj bez suza i tuge, puna žudnje da napokon počnem živjeti svoj život i prvi put osjetim što znači biti slobodna. Posljednjih mjeseci potajice sam stavljala na stranu nešto novca, štedeći na sebi, a sve podređujući Robertovim prohtjevima, kako je to bilo svih godina našeg braka. Skupila sam dovoljno za put u Zagreb i prve dane dok ne nađem posao.

Zagreb me plašio, ali istodobno i budio nadu u bolji život, u kojem neću služiti drugima za iživljavanje već ću imati svoje mjesto. Nisam se nadala nikakvim čudima, ta završila sam samo srednju školu, no vjerovala sam da postoji posao koji bih mogla raditi i sredina u kojoj bih bila dobrodošla. Unatoč zgaženom samopoštovanju ipak nisam bila obeshrabrena i u dubini srca sam znala da vrijedim, što god govorili moji roditelji i suprug.

Odrastala sam u nazadnoj, provincijskoj sredini u kojoj su vrijedila pravila nekih prošlih vremena. A da moja nesreća bude veća, bila sam i najstarije dijete: imala sam dva brata i dvije sestre kojima sam morala biti i dadilja i majka, jer je naša majka izbivala cijelog dana provodeći jutra na poslu, a popodneva u gostionici. Otac je radio u tvornici, a ona u krojačnici. Kad bi završila s poslom, u gostionici bi čekala tatu da završi smjenu pijući s lokalnim pijancima. Često su se znali zajedno napiti u lokalu, a ja sam morala kuhati, spremati i brinuti se o djeci. Od desete godine već sam bila vična kuhanju, a mlađu braću i sestre previjala sam, hranila i prala već i mnogo prije. Dok su drugi osnovnoškolci ostajali poslije nastave i na školskom igralištu veselo trčkarali ulicama tražeći čime će se zabaviti, ja sam brzala kući znajući da susjeda koja je čuvala najmlađu sestru već nestrpljivo izviruje na vrata. Usput bih iz vrtića uzela braću, dok bi sestra Dinka, druga po starosti nakon mene, ostajala na produženoj nastavi.

Roditelje je uvijek morala čekati spremna večera, a sve u kući moralo je biti čisto. Najmlađi su trebali već biti u krevetu, a mi školarci morali smo dovršiti svoje zadaće i pokazati ih poslije večere. Ako sve ne bi bilo kako su zahtijevali od nas, slijedile bi kazne – od uskrate slatkiša do zabrane gledanja televizije. Isplakala sam potoke suza. Na moja je leđa bio svaljen prevelik teret i maštala sam samo o danima kad ću odrasti i otići od kuće. Htjela sam se školovati, steći dobro zvanje i zarađivati pristojnu plaću.

U srednjoj školi počela sam razmišljati o nekom poslu nakon nastave, ali roditelji za to nisu htjeli ni čuti.

– To bi nam pomoglo, mama – preklinjala sam je.

– Ne dolazi u obzir. Moraš se brinuti za braću i sestre. Ne misliš valjda da ću ih dati na brigu nekim strancima. Ti si im sestra i to je tvoja dužnost! – odrješito bi mi odbrusila.

Kad sam jednom spomenula kako bih nakon mature htjela krenuti na studij u Zagrebu, mama je opet rekla odlučno ne.

– Vinka, opet dolaziš s novim glupostima! Što će tebi visoke škole? Bolje ti misli na udaju i kako ćeš si naći dobrog muža – odmah je podigla glas. Još samo jedna godina ovakvog života i ugušit ću se, mislila sam očajnički u sebi, ali nisam vidjela izlaza i nisam znala kako pobjeći od svega.

Došla je i matura i razrednica nije štedjela riječi hvale što sam, unatoč brojnim kućnim obavezama, sve položila s odličnim uspjehom. No, kome trebaju moje petice? Možda nekom imaginarnom mužu koji će me zbog njih dvostruko više voljeti – puna ironije prebirala sam mračne misli po glavi.

– Eto, sad se možeš dati u potragu za dobrim i vrijednim mladićem – bilo je sve što su rekli moji roditelji kad sam im pokazala svjedodžbu. Za njih je moje školovanje time završilo i sad me trebalo što prije udati.

Ljeto je bilo u punom jeku kad sam jednog popodneva ostavila klince Dinki na čuvanje i odjurila do velikog trgovačkog centra koji se upravo otvorio. I ovaj put imala sam jedva sat-dva za sebe jer sam se dulje bojala ostaviti djecu s Dinkom. Premda je imala već 15 godina, nije imala strpljenja za njih. Pogled na krcate police u dućanima odvratio mi je misli. Zadivljeno sam zagledala u ono što se nudi žaleći što nemam novca i ne mogu si ništa priuštiti. Sagnula sam se po šećer na dnu police kad sam osjetila udarac s leda. Bila su to nečija kolica koja su se svom snagom zabila u mene. Izgubila sam ravnotežu i pala jer me presjekla oštra bol. Podigla sam ljutito pogled i susrela se s očima ljepšim od svih koje sam ikad vidjela. Neznanac me zabrinuto gledao, a izraz njegova lica otkrivao je koliko mu je neugodno.

– Oprostite, tako mi je žao. Jesam li vas ozlijedio? – obratio mi se sa strepnjom u glasu.

Nikad nisam vidjela tako zgodnog muškarca i mislila sam samo na to kako bih mu se srdačnije nasmiješila.

– Ma, nije mi ništa. Ne brinite se!

Naglo se sagnuo pružio mi ruku da me podigne, kad su nam se glave sudarile tako jako da je sve zazvečalo.

– Uuh, kako sam nespretan! – nasmijao se trljajući jednom rukom glavu, a drugom me i dalje držao za ruku.

– Oboje smo nespretni – uzvratila sam razdragano.

Odjednom sam postala svjesna kako jadno izgledam u pohabanoj odjeći, neuredne kose i starim sandalama. Za razliku od mene, on je bio lijepo odjeven, u lanenim hlačama i svijetloplavoj košulji. Uredno ošišan, namirisan nekim ugodnim muškim parfemom, doimao se poput uspješnog mladog poslovnog čovjeka koji se ovdje slučajno zatekao.

– Jeste li sigurno dobro? Kako ću se iskupiti za svoje ponašanje? – smiješio mi se osmijehom koji me posve razoružao.

Početak bajke

Nikad mi se ni jedan muškarac nije tako smiješio, nikad me ni jedan nije gledao tako zavodljivo.

– Hoćete li popiti piće sa mnom? Bilo bi mi zadovoljstvo biti u društvu tako zgodne djevojke.

Na trenutak sam pomislila da sanjam. Zašto bi takav ljepotan htio biti u mom društvu? Premda sam navršila osamnaest godina, još nisam imala mladića. Nikad mi nitko nije rekao da mu se sviđam i nikad me nitko nije pozvao van. Zbunjeno sam gledala u neznanca pokušavajući otkriti zbija li šalu sa mnom. No, lice mu je bilo ozbiljno i vrlo prijazno, a pogled iskren i pun divljenja.

– Uistinu ne trebate osjećati krivnju. Pa nije mi ništa. Osim toga, i ne poznajemo se pa ne bi bilo zgodno.

– Ako je samo do toga, lako ćemo riješiti. Ja sam Robert – pružio mi je ruku široko se osmijehnuvši.

– Vinka, drago mi je – uzvratila sam izvlačeći prste iz njegova čvrstog stiska.

– Hoćemo li sad na piće, Vinka?

Na trenutak sam zaboravila da me kod kuće čeka nervozna Dinka. Kako bi bilo divno sjesti s njim i popričati! No, moja savjest ipak je bila jača od mojih želja.

– Žao mi je, ali moram kući. Čekaju me djeca.

Začuđeno je podigao obrve pa sam prasnula u smijeh.

– Moja braća i sestre… ipak sam premlada za vlastitu djecu.

– Znao sam da ne mogu biti tvoja, ali brine me čeka li te još netko.

Shvatila sam kako misli na dečka i odmahnula glavom. Vidjelo se da mu je laknulo.

– Bojao sam se da ljepotica poput tebe sigurno nije slobodna. Koji sam ja srećković ako si još uvijek sama!

Mnogo kasnije sjetila sam se tih riječi i gorko su me zapekle. Kako je sve izgledalo divno na početku i kako se sve prometnulo u najgoru noćnu moru! Moja sloboda postala je moj zatvor, a moj princ iz snova moj zlotvor i zlostavljač.

– Ako ne možemo danas na piće, volio bih te odvesti na večeru ili u kino. Kad budeš htjela i mogla, naravno.

Nije mi smetalo što mi je odjednom počeo govoriti “ti”, a njegovo prisno ponašanje čak mi je laskalo. Obrglio me oko struka i nagnuo se prema meni tako da sam na licu osjetila njegov dah. Dogovorili smo se za subotu navečer jer sam znala da će me roditelji vjerojatno pustiti. Vraćala sam se kući radosno pjevušeći, a Dinka me dočekala uzrujana i na rubu suza. U kuću kao da je pala bomba, no ja sam plovila u oblacima i bilo mi je svejedno kako izgleda. U subotu idem na svoj prvi spoj, i to ne s bilo kim nego s princem iz snova. Već sam tada bila preko ušiju zaljubljena u Roberta koji mi se činio tako divan i poseban. Kad sam roditelje zamolila za izlazak, nisu se protivili, sve u nadi da će to možda biti “dobra partija” za mene.

Robert me osvojio time što mu uopće nije smetalo moje skromno podrijetlo. Stidjela sam se četvrti u kojoj sam živjela i htjela sam izbjeći da je vidi. Kako se kasnije ispostavilo, uopće mu nije smetalo ni gdje živim niti kakvi su mi roditelji. A njih je Robert, onako uglađen, pristojan i dotjeran, odmah očarao.

Te smo večeri otišli prvi put u kino. Tijekom filma samo me nježno zagrlio, a rastali smo se uz stisak ruke i bez poljupca. Nisam bila razočarana već očarana njime, diveći se koliko je suzdržan i fin. Već sutradan sjedili smo navečer u restoranu i zaljubljeno čavrljali. Željela sam doznati što više o njemu, ali Robert mi to nije dopustio. Zasuo me pitanjima o meni i mojim planovima.

– Sigurno namjeravaš upisati fakultet, zar ne?

– Ne… ne mislim… – promucala sam nakon dulje šutnje. Nisam htjela da misli kako sam neambiciozna, a nisam mu htjela reći ni pravi razlog.

– A zašto? – upitao je začuđeno. – Zar ne želiš diplomu i dobar posao pa da budeš svoj čovjek?

– Ne mogu si to priuštiti. Moji nemaju novca – lagala sam mu.

– No, kad dođu bolja vremena, sigurno ćeš ga upisati.

– Pa nadam se.

– Ti si pametna i vrijedna djevojka, Vinka. Divim ti se kako se brineš za kuću i djecu. Većina današnjih cura misli samo na izlaske i nemaju nikakav osjećaj odgovornosti niti mare za obitelj.

Bilo je toliko gađenja u njegovu glasu da sam se trebala zabrinuti, ali bila sam previše zaslijepljena njime da bih na to obraćala pažnju. Nakon večere sjeli smo na klupu u parku, a on se nježno privinuo uz mene. Još nikad nisam osjetila toplinu muškog tijela niti su me ikad dotaknule muške usne. Kad me prvi put poljubio, od siline uzbuđenja zavrtjelo mi se u glavi. Bila sam poput djevojčice koja tek otkriva ljubav: usplahirena, plaha, tijela drhtava od probuđenih osjećaja.

Zaprosio me

Idućih mjeseci bila sam na sedmom nebu. Robert me obasipao sitnim darovima, cvijećem, mirisnim sapunima, slatkišima. Vikendom bismo odlazili u kino ili duge šetnje, zaljubljeno se držeći za ruke. Bila sam toliko ponosna što sam njegova djevojka da sam poželjela da svi to znaju. “Šveljina Vinka ulovila je tako zgodnog dečka. Kako joj je to samo uspjelo?” čula sam kako se došaptavaju za nama. Nije mi to smetalo, dapače, mislila sam kako time samo postajem vrednija u njihovim očima.

Točno pet mjeseci nakon našega prvog izlaska sjedili smo u njegovu automobilu. Robert je šutio i zagonetno me promatrao. Zabrinuto sam gledala u njega iščekujući što će mi reći. Uvijek sam se bojala da će jednoga dana mojoj sreći doći kraj i da će mi reći kako me ostavlja. Znala mi se ta tjeskobna misao uvlačiti i u snove, iz kojih bih se budila oblivena znojem. Te večeri Robert mi je spremio iznenađenje kakvom se nisam nadala.

– Udaj se za mene, Vinka – tišinu je presjekao njegov dubok, muževan glas.

Otvorila sam usta u šoku i nevjerici, a on mi je stavio prst na usne.

– Pusti me da kažem što želim. Volim te, Vinka. Htio bih uvijek biti s tobom. Nikad se ni uz koga nisam osjećao tako sretno i opušteno. Nikad mi ni s kim nije bilo tako lijepo. Zašto ne bismo imali svoj dom, a jednog dana možeš upisati fakultet.

Uopće nisam čula što govori. U ušima mi je samo brujalo da me voli i ništa mi drugo nije bilo važno. Primio me za ruke, prinio ih usnama i nježno poljubio. Pogledala sam ga očiju punih suza misleći kako će mi srce prepuknuti od sreće.

– Onda, hoćeš li se udati za mene?

Od siline osjećaja nisam mogla odgovoriti, samo sam potvrdno kimnula glavom. Poljubio me tako snažno da sam izgubila dah. Činio se tako sretan. Mjesec dana kasnije vjenčanju kod matičara prisustvovali su moji razdragani roditelji, braća i sestre. Njegove obitelji nije bilo. Čudilo me to, no nisam puno zapitkivala.

– Znaš, ljubavi, moji su raštrkani po cijelom svijetu i tko bih ih sve skupio. Glavno je da su tvoji s nama i da su oni sretni što se udaješ za mene – pojasnio je.

Kasnije sam saznala da Robert i nema nikoga od obitelji i da je odrastao po domovima. Bilo mi je žao zbog toga, ali on ničim nije pokazivao da ga to boli ili mu budi ružna sjećanja.

Nakon vjenčanja preselila sam se k njemu, u mjesto blizu moga. Premda skromna, njegova kuća činila mi se poput dvorca jer sam se riješila roditeljskog doma i silnih obaveza. Oduševljavao me moj novi život – bez dječje vike i strke, mijenjanja pelena, skakanja noću kad netko zaplače. Robert je zbog posla često putovao u obližnja mjesta, a kad bi se navečer vraćao kući, bilo mu je jedino važno da ga čeka dobro jelo i njegova “lijepa, mlada žena”. S nepunih devetnaest godina, koliko sam tada imala, mislila sam da sam najsretnija žena na svijetu i nije me brinulo ništa od onog što se zbiva oko mene, dok god imam Roberta pokraj sebe. Trebalo je proći mnogo vremena da shvatim kako sam jedan zatvor zamijenila drugim.

Isprva Robert je bio najpažljiviji i najnježniji suprug kakvog se može poželjeti. Obasipao me cvijećem, darovima, sitnim znacima pažnje. Vikendom bi me izvodio na večeru u restoran, a kad bismo legli u krevet, pretvarao bi se u nježnog i strastvenog ljubavnika koji je sa mnom vodio ljubav kao da sam mu najdragocjenije biće na svijetu.

S vremenom darova je bilo sve manje, a nekoć nježni zagrljaji i poljupci ustupili su mjesto hladnoći i šutnji. Više nije bilo ni večera u restoranu ni izlazaka u kino. Nije prošlo ni šest mjeseci od našeg vjenčanja, a sa mnom bi progovorio jedva koju riječ. Bila sam očajna. Što sam učinila krivo? Zašto se moj ljubljeni suprug okrenuo od mene i više me ne želi gledati ni pričati sa mnom?

Tiha tortura

Grozničavo sam pokušavala dokučiti što sam to učinila krivo da se ljuti na mene i pokušavala učiniti sve da ga udobrovoljim. No, uzalud. Njegov je pogled ostajao leden, a na moja bi pitanja odgovarao šutnjom. Preklinjala sam ga da mi pojasni zašto se udaljio. Ustrajao je u svojoj šutnji, a ja bih se, kad bi otišao na posao, bacala na krevet i satima plakala. Onda bih se mahnito dala na spremanje i uređivanje kuće. Kuhala sam samo jela koja su mu bila posebno omiljena, njegovu odjeću glačala s takvom pažnjom kao da mi o tome ovisi život, a sve njegove stvari lickala i glancala do iznemoglosti. Predvečer bih se uredila kao da idem na vjenčanje i ozarena lica čekala kod vrata kad ću čuti njegove korake. Ni pas ne bi bio toliko vjeran svom gospodaru, no svi moji napori bili su uzaludni.

Nakon tjedana tihe torture jednoga dana smrknuta i ozbiljna lica sjeo je na naslonjač nasuprot meni. Promatrao me stisnutih usnica i lica zgrčenog u grimasu. Osjetlla sam da mi se grči želudac, a ledeni trnci prolaze tijelom. Moj je strah bio gotovo opipljiv, a otkucaji srca tako jaki da ih je i on morao čuti.

– Draga moja ženo – započeo je s toliko sarkazma u glasu da sam protrnula. – Ne znam što ćemo nas dvoje. Vidiš, ja tebe volim, ali nisam siguran da ti mene voliš.

Na te riječi sam se skamenila. Pa volim ga više od svega! Kako mi to može reći! Robert i nije čekao da mu protuslovim, već je nastavio svoju tiradu:

– Mislio sam da ti treba vremena da se navikneš na novi život. No ti nikako da shvatiš da si sada moja žena. Nema više roditelja, nema više braće i sestara, sad sam samo ja, Vinka, tvoj muž za koga se trebaš brinuti – glas mu je postajao sve glasniji i žešći. – Tvoja je dužnost da se brineš za mene i kuću. Moja je dužnost da nam osiguram krov nad glavom i hranu. Ja dajem sve od sebe, Vinka. Vrijeme je da i ti to učiniš. Moje strpljenje je na izmaku, nemoj se poigravati sa mnom – završio je prijeteći.

Zapanjeno sam zurila u njega. Pa ja dajem sve od sebe da mu budem dobra žena!

– Roberte, ali ja… – počela sam zamuckivati. – Što ne činim dobro? Što moram raditi da budeš zadovoljan sa mnom? Reci mi, molim te, samo me nemoj kažnjavati svojom šutnjom i hladnoćom.

Suze su mi se počele slijevati niz lice, a od stida sam se poželjela sakriti u najmračniji kut sobe.

– Kad dođem kući s posla, sve treba biti sređeno i spremno tako da te ne trebam ništa pitati. Moja kućna odjeća treba mi biti pri ruci, a večera topla i na stolu.

Ustao je i stao uz svoj omiljeni naslonjač teatralno zabacujući glavom.

– Vidiš! Kad uđem u sobu, moja fotelja mora biti prazna i na svom mjestu, a ne zgurana bilo gdje i uvijek puna tvojih časopisa i krpa. I daljinski upravljač mora biti na naslonu, a ne da tratim vrijeme tražeći kamo si ga zametnula.

Sjeo je u naslonjač bijesno bacivši novine koje sam slučajno ostavila. Nastavak je bio još strašniji.

– Trebaš mi donijeti pivo i prije nego što te pitam, a ne da moram ponavljati uvijek istu rečenicu.

Luđački zahtjevi

Sjedila sam skamenjena zureći u svog muža kojega sam jedva prepoznavala. Kad je bijesno udario daljinskim upravljačem i ponovio da pivo mora dobiti i prije nego što ga zatraži, skočila sam kao oparena i pojurila u kuhinju. Nekoliko sekundi kasnije pružila sam mu limenku otirući suze s lica, a on mi ju je gurnuo natrag ne izustivši ni riječi. Nisam shvaćala što hoće od mene.

– Otvori to prokleto pivo! – zaurlao je lica izobličena od bijesa. – Trebaš ga otvoriti prije nego što mi ga doneseš! Zar ni tako jednostavnu stvar ne možeš napraviti kako treba?

Nakon te jezive scene napokon sam shvatila da sam se udala za psihopata. Te noći jedva sam oka sklopila, ne usuđujući se ni disati kako ga ne bih uzrujala. Idućih dana i tjedana hodala sam na prstima, gotovo kao sjena, i nisam se usudila zucnuti ni riječi. Budno sam pazila da sve bude na svome mjestu, od njegovih odijela koja bih mu složila na stolac do doručka koji ga je trebao čekati kad iziđe iz kupaonice. Baš kad bih se ponadala da je sve kako treba, Robert bi uvijek našao nešto da mi prigovori. Vikao bi zbog svake sitnice, a strah koji mi se uvukao u svaku poru učinio me njegovom robinjom u punom smislu te riječi. Bojala sam se ujutro ustati, a navečer leći i mislila sam samo na to kako mu udovoljiti. Spavala bih polubudna osluškujući njegovo disanje i strepeći hoće li mi, dok spavam, učiniti nešto nažao.

Moj odnos prema njemu postao je toliko ropski da sam počela misliti kako zaslužujem da me ponižava jer ništa ne vrijedim. Za najmanji znak njegove pažnje bila sam spremna učiniti nezamislive stvari. Nisam dostojna da me voli, bila je misao kojom sam se ubijala samu. Kad mi je naredio da ga dočekujem kod kuće posve naga, učinilo mi se to posve normalnim.

– Želim te gledati golu dok me služiš! Je li to jasno? – zarežao je na mene.

Pokorno sam kimnula glavom i prihvatila naredbu, kao što pas pokorno sjedne kad mu gospodar naredi.

Otad sam mu služila večeru bez ičega na sebi i takva lijegala u krevet, a tek kad bi on ujutro otišao na posao, smjela sam se odjenuti. Od te večeri i naš seksualni život krenuo je u novom smjeru. Premda mjesecima nismo vodili ljubav, otad je više nikad i nismo vodili. Tretirao me kao svoj objekt za seks, i to na krajnje ponižavajući način. Legao bi i naredio što da mu radim, a kad mi ne bi naredio, morala sam ga pitati što želi ili ga preklinjati za seks sa mnom. Ne bih li to učinila, zaredali bi udarci i pljuske uz glasne psovke i povike. Robert je bio stariji od mene petnaest godina i uvijek je isticao kako je bio lud što je mislio da nezrelo i neškolovano derište poput mene može postati dobra i vrijedna žena.

Prolazili su mjeseci, pa i godine, a ja sam izgubila svaki pojam o vremenu i stvarnosti. Moja obitelj i nije pitala za mene, a njihovi rijetki pozivi završavali bi Robertovim lažima kako smo odlično. Njegova kuća postala je moj zatvor, a izlazila sam samo do trgovine ili ispuniti njegove naloge. Ujutro bih kao luđakinja jurila kućom dovodeći sve stvari u red, a onda bih se sklupčala na krevetu i tupo zurila u zid. Povukla sam se u sebe kako ne bih posve izgubila razum, no pomalo sam gubila dodir sa stvarnošću. Robert me nastavio “poučavati” kako ću mu biti dobra žena, a ja sam svaku večer molila da na televiziji bude nešto što će mu odvratiti pažnju od mene. Stalno mi je prigovarao kako grozno izgledam, a još gore kuham. Prema njegovu mišljenju, ništa nisam radila kako treba pa sam i sama povjerovala da sam bezvrijedna i nedostojna njega i njegova doma.

– Koja si ti nezahvalnica, Vinka! Umjesto da si sretna što sam te spasio iz one rupe u kojoj si živjela! Ali ne, moja žena misli da je princeza i samo zna cmizdriti i kidati mi živce.

Na rubu snaga

U svojoj zajedljivosti nije imao mjere, a ja sam gutala suze ne želeći mu dati povoda da još više likuje.

– Tebi je normalno da si njima bila sluškinja, ali nije ti normalno da dvoriš svog muža. Imaš bolesnu pamet, moja draga, i ako se brzo ne popraviš, poslat ću te natrag k njima. Pa da vidimo kako će ti biti kad im kažem da te vraćam jer si loša roba.

Pomisao da bi me mogao vratiti roditeljima bila mi je strašna i ponižavajuća, ali uskoro mi je i to postalo svejedno. Dapače, počela sam željeti da me ponižava što više ako to znači da će me vratiti roditeljima. Željela sam se vratiti njima, ali nisam ga imala hrabrosti to moliti.

Jedno mi je popodne javio da stiže kući s poslovnim kolegom i neka se dobro potrudim oko večere. Dala sam sve od sebe i bacila se na posao. Kad sam začula njegov automobil, shvatila sam da nemam ništa na sebi i žurno sam nabacila prvo što mi se našlo pod rukom. Začudo, večera je protekla bez prigovora, ali kad je zatvorio vrata za gostom, okrenuo se prema meni s osmijehom na licu:

– Sve si lijepo pripremila, ali reci mi samo jedno – zašto si odjevena? Zar si zaboravila naše pravilo?

– Oprosti, Roberte, all mislila sam da ne smijem biti gola pred strancem.

– Dobro si mislila, ali on je otišao, a ti se još nisi skinula.

Počela sam brzo skidati odjeću sa sebe, a kad sam bila posve naga, grubo me gurnuo da kleknem. Pružio mi je ruku, a ja sam je poljubila, zahvalna što me nije kaznio zbog “neposluha”. U meni više nije bilo ni trunke samopoštovanja. Sjetila sam se nekih mučnih filmova u kojima sam vidjela kako mučitelj i žrtva razvijaju ovisnički odnos. Bila sam nitko i ništa i jedino sam željela nestati i ništa ne osjećati.

Život se nastavio našim ustaljenim ritmom, uz Robertove prodike, pouke i kažnjavanja. Jednog dana na televiziji slučajno sam naišla na emisiju o obiteljskom zlostavljanju. Životne priče tih žena dirnule su najdublje kutke moje napaćene duše. “Ako se ne pobunite, bit ćete vječna žrtva. Većina nasilnika zapravo su kukavice. Suprotstavite im se i prepast će se.” U glavi su mi odzvanjale te riječi dok sam spremala večeru iščekujući Robertov povratak.

Imam li dovoljno snage i hrabrosti za to? Neću li dobiti batine od kojih se nikada neću oporaviti? Vagala sam težinu svog straha i neshvatljive želje koja je još tinjala u meni – želje da me suprug voli i da sve bude kao na početku. Nekoliko dana kasnije, dok sam se vrzmala po kući, Robert je zaurlao iz kuhinje:

– Odmah dođi ovamo!

Zgrabio je vilicom jaja s tanjura i bacio mi ih u lice, sav zajapuren i crven od lutnje.

– Ova su jaja prava splačina! Nemaju ni okusa ni mirisa!

– Oprosti – zacvilila sam. – Možda ih nisam dovoljno posolila. Ali, kupila sam ih od one žene kod koje si mi naredio da ih uzimam.

– Zašto mi to radiš, Vinka? Ni obična jaja ne znaš ispeći kako treba. A onda se čudiš što te moram kažnjavati.

– Nemoj se ljutiti, Roberte, odmah ću ti ispeći druga. Otišla sam do hladnjaka. U hipu se našao kraj mene. Instinktivno sam ustuknula, no on je bio brži. Svom snagom me pljusnuo po licu, a kad sam podigla ruku kako bih se zaštitila, zgrabio me za zapešće i pljusnuo još jače. Nastavio me udarati tako da mi je krv počela curiti iz nosa u usta. Zateturala sam, a on me ščepao i grubo odgurnuo na sudoper. Kad me šakom udario u trbuh, presjekla me oštra bol i tog trena nešto je prepuklo u meni.

– Sad je dosta! – ni sama nisam prepoznala glas koji je izišao iz mog grla.

Istrgla sam se i nasrnula na njega. Počela sam ga bjesomučno udarati šakama, a on je mirno stajao i ne trudeči se obraniti od udaraca. Što sam jače udarala, to se on jače smijao. Kad sam shvatila koliko sam smiješna i patetična, nemoćno sam spustila ruke i podigla oči prema njemu. Od onoga što sam ugledala sledila mi se krv u žilama. Robertovo izobličeno lice prekrivao je zluradi osmijeh.

– Zar doista misliš da me možeš ozlijediti? – prosiktao je kroz zube. – I zašto želiš nauditi jedinoj osobi koja se brine za tebe? Spasio sam te i sve sam ti dao, a ti mi ovako vraćaš.

Koljena su mi klecala od straha, a samrtni znoj oblijevao mi je tijelo. To nije bio suprug koji me voli već neprijatelj koji mi želi zlo. Kad me nastavio divljački šamarati i udarati, klonula sam i pala u nesvijest. Osvijestila sam se u mračnom podrumu naše kuće, bez odjeće, ruku svezanih za okvir pljesnivog kreveta. Vidjevši da sam pri svijesti, Robert je izvukao remen iz hlača i nastavio me udarati, uz najgore pogrde i psovke. Opet sam se onesvijestila, a kad sam došla k sebi, oko mene je vladala mrtva tišina. Pokušala sam se pomaknuti, ali svaki djelić tijela bio mi je živa rana. I najmanji pokret mamio mi je jecaje i suze, a iz suha grla jedva je izlazio glas. Bila sam zatočena u podrumu sve dok mi rane nisu zacijelile. Robert bi mi ostavljao na vrhu stuba nešto hrane i vode, no danima nisam smogla snage odvući se po to.

Bijeg u slobodu

Gadila sam se sama sebi, onako prljava i oblijepljena zgrušanom krvlju. Na slavini iz koje je jedva kapala hladna voda isprala bih lice i umorno lijegala natrag na prljavi madrac. Ni sama ne znam koliko je dana prošlo kad je s vrha stuba viknuo:

– Vinka, dovuci se gore!

Oklijevala sam, u strahu što me tamo čeka, no znala sam, ako ga ne poslušam, ne ginu mi batine. Uspela sam se teturava koraka, no od svjetla koje me zabljesnulo morala sam zakloniti oči. Trebalo mi je nekoliko sati da uopće dođem k sebi, sperem sa sebe prljavštinu i dovučem se do kuhinje.

– Sad ćemo opet sve početi iznova. Moram li ti ponoviti tvoje dužnosti ili si ih zapamtila?

Obratio mi se mirna glasa, stojeći iza mog stolca i držeći me rukama oko vrata. Stisak, isprva blag, postajao je sve jači pa sam jedva izustila: “Ne trebaš ih ponoviti.”

Pokušavala sam progutati hranu koju je stavio pred mene, ali zalogaji nisu mogli kliznuti niz grlo jer sam bila zgrčena od straha. Mislila sam hoću li učiniti što krivo i opet ga izazvati da se obruši na mene.

– Jedi, samo jedi! Tako strašno izgledaš da mi te je muka gledati.

Poslije me primorao da sjednem kraj njega u dnevnoj sobi i odgledam film koji je posudio u videoteci. Bila je to neka opskurna komedija prepuna prizemnog humora i erotike, a on je stalno drsko dobacivao: “Vidiš kako se ona brine za svog muža. Zašto i ti ne znaš tako?”

U krevetu se nisam usudila zaspati strahujući hoće li me zaskočiti dok spavam. Ujutro, kroz polusan, osjetila sam kako stoji nada mnom. Zurio je u mene pogleda ledena i prazna, bez ikakvih emocija.

– Idem na posao. Kad se vratim, očekujem da sve bude kako sam te učio. Je li to jasno? – sagnuo se i prešao mi prstima po obrazu. – Nemoj me opet razočarati i siliti da te kažnjavam.

– Neću, bit ću dobra – tiho sam prostenjala, svjesna da živim s nasilnikom i psihopatom.

Tek kad su se za njim zatvorila vrata, mogla sam odahnuti. Nikad se nikoga nisam bojala kao njega. Ne pobjegnem li sigurno će me jednog dana ubiti. Ali, prije toga taj će se manijak dugo iživljavati na meni.

Odluka o bijegu ubrzano je sazrijevala u meni pa sam počela s tajnim pripremama. Morala sam biti lukava i oprezna kako ne bi naslutio moje namjere. Nakon tri tjedna bila sam spremna za odlazak. Tod dana Robert je imao dogovoren poslovni sastanak u drugom gradu i nije bilo bojazni da bi iznenada mogao banuti na vrata. Spakirala sam svoje stvari, iz skrovišta uzela potajice ušteden novac, skratila i obojila kosu te pojurila na autobusni kolodvor. Tih dvadeset minuta do odlaska u slobodu trajalo je cijelu vječnost. Srce mi je kucalo kao ludo dok sam čekala polazak. Iz opreza nisam uzela kartu do Zagreba nego do susjednog mjesta, ali kad se jednom izvučem iz Robertovih pandža, lako ću dalje. Morat ću se suočiti sa sobom i svojim ranama. One vanjske su zacijeljele, ali za one unutarnje trebat će mnogo vremena. No, ako sam smogla snage učiniti prvi korak, izići iz zatvora u koji me Robert zatočio, imat ću snage i boriti se za svoj život i izboriti mjesto kakvo zaslužujem.

125710cookie-checkTukao me, vezao pa zatočio u podrumno