U svakom sam muškarcu tražila njegov osmijeh

Pozivnice su sve bile napisane i spremljene u omotnice. Meni je zapalo u zadatak organizirati petnaestu godišnjicu mature i rado sam se angažirala na tom zadatku. Često znam čuti ljude kako kažu da mrze godišnjice mature jer nisu spremni ponovno sresti ljude s kojima su nekada dijelili školske klupe. S mojim razredom nije bilo tako. Od prvog dana bili smo odlična klapa koja je četiri godine vadila mast profesorima i dijelila dobro i zlo. Zato smo se s radošću sastajali jednom godišnje na točno određeni dan u velikoj kavani na trgu. Bili su to sastanci bez obveze, dolazio je kako je tko stigao, ali uvijek bi nas se skupilo više od polovice. No za velike obljetnice poput ove obvezno smo se svi okupljali.

Na stolu preda mnom stajala je još jedna pozivnica. Bila je namijenjena razredniku i trebalo je samo još napisati njegovo ime. Razrednik nam je zapravo bio tek posljednje polugodište prije mature jer se naša razrednica ozbiljno razboljela i škola je morala potražiti zamjenu za nastavu engleskog jezika. Ipak u tih nekoliko mjeseci dobro smo ga prihvatili pogotovo zato što je naša stara razrednica bila vrlo stroga i neosjetljiva na naše želje, a njezina zamjena bio je mladi, tek završeni profesor kojemu je to bio prvi posao.

Još se i danas sjećam njegovog prvog ulaska u razred. Svim je djevojkama zastao dah, a dečki su se samo pogledali. Ušetao je ležernim korakom odjeven u traperice i kariranu košulju s dnevnikom pod miškom, visok, tamnokos s osmijehom filmskoga glumca. Još i danas pamtim s kolikom je lakoćom i ležernošću predavao šarmom nadoknađujući nedostatak iskustva i početničke nespretnosti. Autoritet nije ni pokušao graditi na strahu shvaćajući da je razlika u godinama premalena da se prema nama odnosi kao strogi profesor, već nam je prišao kao budućim studentima spremnima za ravnopravan dijalog. Kad nas nitko nije mogao čuti, dopuštao nam je da ga zovemo imenom. Za sve nas. to je bila novina koja nas je oduševljavala jer su nas cijelo školovanje tretirali kao nezrele klince koje treba držati u pokornosti čeličnom rukom. Uz Marina, našeg novog razrednika, osjetili smo da smo osobe čije mišljenje netko želi čuti.

Marin je i u mom životu ostavio važan trag. Ne samo zato što sam bila slijepo zaljubljena u njega poput ostalih djevojaka u razredu, već mi je on bio vodilja u izboru studija i budućeg zanimanja. I prije su mi jezici dobro išli, ali tek sam uz Marina otkrila zadovoljstvo u istraživanju jezika i izazov u njegovoj primjeni. Donosio nam je detektivske priče i na njima obrađivao gramatiku i vokabular.

– Anamarija, imaš dara za pisanje, bila bi odličan prevoditelj jednoga dana – rekao mi je jednom prilikom nakon što sam pročitala sastavak.

Njegove su mi riječi bile dodatan poticaj da se još intenzivnije primim učenja jezika, a Marin mi je u tome zdušno pomagao donoseći mi zanimljivu literaturu i pomažući mi u ispravljanju pogrešaka. Sigurno je znao da sam zaljubljena u njega, moj pogled mu je morao to reći ali bilo je toliko zaljubljenih očiju koje su gledale u njega da sam vjerovala kako moje nisu ni po čemu posebne.

Maturalni ples

Trenutak kad sam mu bila najbliže, zbio se na proslavi mature. Imali smo večeru u luksuznom hotelu. Svi su profesori bili okupljeni za jednim stolom. Igrom slučaja sjedila sam za susjednim stolom, točno nasuprot Marinu. Kad god bih podignula glavu, mogla sam se susresti s njegovim pogledom. Nakon večere počeo je ples. Iako je u razredu bio kroničan manjak mladića, nije nam to smetalo. Dečki su bili vrlo pažljivi i trudili se da se ni jedna ne osjeća zapostavljeno.

– Anamarija, mogu li te zamoliti za ples? – začula sam šapat pokraj uha.

Okrenula sam se i našla licem u lice s Marinom. Mogla sam namirisati njegov losion poslije brijanja i mentol bombone u njegovu dahu.

– Naravno, profesore – spremno sam mu pružila ruku.

Taj sam se ples osjećala kao da lebdim. Od dodira njegove ruke oko moga struka prolazili su me ugodni trnci, od njegova osmijeha srce mi se nadimalo. Poželjela sam da taj trenutak nikada ne prestane.

– Da smo se sreli u drugačijim uvjetima, rado bih te pozvao na izlazak – iznenadile su me njegove riječi.

– Da ste me pozvali, rado bih vam dala svoj pristanak – odvratila sam mu vragolasto.

– Eh, moja Anamarija, zašto sve lijepe stvari moraju biti zabranjene.

– Ne još za dugo, profesore.

– Nadam se da ćemo se nakon mature imati priliku još koji put susresti.

Te večeri više nismo plesali, ali taj ples nikada nisam zaboravila. Tijekom mature Marin se ponašao kao da nikada nismo ni o čemu razgovarali iako sam često pokušavala uhvatiti njegov pogled. Dok nam je dijelio završne svjedodžbe oči su nam se na trenutak prikovale u dugom pogledu, a onda se Marin toplo nasmiješio, stisnuo mi je ruku i prozvao drugog učenika.

Nakon toga uslijedili su prijamni i upisi na fakultet. Vrijeme je začas proletjelo i kada sam odlučila potražiti Marina kako bih mu javila da sam uspjela upisati studij engleskog i komparativne književnosti, u školi više nikoga nije bilo osim tajnice.

Cijelo sam ljeto sanjarila o njemu pitajući se gdje je i što radi. Kad sam ga na jesen ponovno potražila u školi, doznala sam da je dobio slobodnu studijsku godinu jer mu se ukazala prilika da ode u Veliku Britaniju na dodatno usavršavanje jezika.

Te se jeseni rasplinuo moj san o vezi s Marinom. Kao da se više nismo imali priliku vidjeti. Završivši fakultet, neko sam vrijeme radila u jednoj tvrtki koja se specijalizirala za prevođenje, a zatim sam dobila posao u američkoj humanitarnoj organizaciji koja je tek počela djelovati u nas. Zbog posla sam često putovala i moram priznati da mi je život bio toliko ispunjen da nisam stigla misliti na brak i obitelj. Od svih djevojaka iz mog razreda samo sam ja ostala neudana.

Tako je došla i petnaesta godišnjica mature i moj red da se pobrinem za organizaciju. Dok sam prikupljala adrese i pripremala pozivnice, stalno sam mislila na Marina. Pitala sam se što se s njim zbivalo proteklih godina. Znala sam da više ne radi na srednjoj školi već je postao predavač na fakultetu, no ništa više o njemu nisam čula. Nadala sam se da će se odazvati našem pozivu i ovaj put doći na godišnjicu.

“Poštovani profesore. Četvrti b razred slavi petnaestu godišnjicu mature i željeli bismo da nam se pridružite na toj lijepoj obljetnici. Na sve nas ostavili ste neizbrisiv trag i trenutke provedene u učenju i druženju s vama nikada nismo zaboravili. Zbog vašeg angažmana i nadahnutog poučavanja i sama sam zavoljela engleski jezik i odlučila ga studirati. Nadam se da nas se ponekad sjetite i da ćete naći vremena kako biste jednu večer proveli s nama.

Veselimo se vašem dolasku.”

Namjerno se nisam potpisala kako se ne bi sjetio imena i šašave zaljubljene školarke koja je gajila nemoguće snove. Napisala sam na omotnicu ime i adresu i sutradan odaslala sve pozivnice.

Tjedan dana prije proslave obilazila sam salone ljepote i trgovine želeći izgledati što bolje za ponovni susret s Marinom. Pitala sam se je li oženjen, ima li djecu i jesu li godine ostavile trag na njemu. Što se dan susreta više bližio, bila sam sve uzbuđenija. Odjednom sam se osjećala kao osamnaestogodišnjakinja koja zadrhti na svaki slučajan pogled obožavanog profesora, zanesena u svoje snove i uzaludne nade.

Anamarija, posve je smiješno to tvoje ponašanje, govorila sam sama sebi. Što očekuješ nakon toliko godina. On se vjerojatno ne sjeća ni tebe, ni tog plesa, ni komplimenta koji ti je dao. Zašto želiš opet biti razočarana?

Sjeća li me se još?

Za večeru sam rezervirala ugodan restoran s lijepom zračnom terasom gdje smo mogli na miru pričati, a imao je i živu glazbu pa se moglo i plesati. Kao organizatorica došla sam među prvima i dočekivala goste zajedno s konobarom koji je na pladnju držao piće dobrodošlice. Kako mi se činilo, svi su već bili došli i zauzeli svoja mjesta za stolovima, samo Marina nije bilo. Progutala sam razočaranje i pridružila se u razgovoru ostalima. Kad god bismo se tako našli, kao da se vrijeme vraćalo godinama unatrag. Opet smo bili oni nestašni osamnaestogodišnjaci sa svojim dosjetkama i ludostima. Terasa je odzvanjala smijehom kada je na nju stupio Marin. Kao da se već viđena scena od prije toliko godina ponovila. Svi su pogledi bili uprti u njega, u očima sad već zrelih žena čitalo se nekadašnje divljenje.

– Profesore, drago nam je da ste došli – prvi se snašao Petar požurivši prema njemu.

Uskoro su se svi okupili oko Marina srdačno mu stišćući ruku. Ja sam mu prišla posljednja i pružila ruku. Nije ju prihvatio. Umjesto toga stajao je zagledan u mene i na trenutak mi je palo na pamet da se možda panično pokušava sjetiti tko sam. Nešto mi je snažno probolo srce i došlo mi je da zaplačem.

– Anamarija, tako mi je drago što te vidim – rekao je kao da se prenuo iz sna.

Iznenadilo me što se sjetio moga imena.

– Nisam vjerovala da ćete se sjetiti naših imena. Toliko je godina prošlo.

– Neka se lica i imena nikada ne zaboravljaju – dodao je sa zagonetnim smiješkom. – Osim toga osupnulo me kad sam te ugledao nakon toliko godina.

Srce mi je na trenutak zastalo. Trebalo mi je mnogo samokontrole da zadržim mirnoću i ne pokažem mu što se u meni zbiva.

– Pa godine su ipak prošle i učinile svoje – pokušala sam se našaliti.

– Ah, ne, nisam tako mislio. Krivo si me shvatila. Još si ljepša nego što sam te pamtio. Zrelost je dodala novu dimenziju tvojoj ljepoti. Kao što pjesnici kažu: “iz pupoljka si postala ruža”.

Osjetila sam kako crvenim od njegovih riječi. Srce mi je udaralo kao da će iskočiti iz grudi.

– Ni vi se niste puno promijenili – rekla sam prešavši pogledom preko nekoliko sijedih vlasi u njegovoj kosi koji su samo pojačavale njegovu muževnost.

– Nismo li nekada bili na “ti”? Mislim da me još uvijek možeš zvati imenom. Kad mi se obraćaš s “vi”, osjećam se poput starog profesora.

– Oprosti, nakon toliko godina mislila sam …

– Mislila si da sam se promijenio i uozbiljio – prekinuo me s dječačkim osmijehom na licu. – Ozbiljan sam samo kad to prilike zahtijevaju od mene.

– A ovo nije takva prilika – i ja sam se počela pomalo opuštati. – Evo, stiže večera.

Pođimo sjesti, moram vas malo prepustiti i drugima.

Marin je našao slobodno mjesto preko puta mene. Svi su bili oduševljeni njegovim dolaskom i željeli izmijeniti s njim pokoju riječ. Kad se počeo prisjećati svih naših nepodopština terasa se orila smijehom. Činilo se kao da je zapamtio svaki trenutak koji je proveo s nama. Kako su sve oči bile uprte u njega, mogla sam ga nesmetano promatrati. Vrijeme kao da ga doista nije nimalo promijenilo. Kad bi govorio, iz očiju bi mu zračila ona zanesenost i gorljivost kojom nas je motivirao na rad. Nekadašnja duhovitost koja mu je pomagala da prebrodi neiskustvo prvog susreta s profesorskim pozivom, sada je djelovala profesionalno opušteno, njome se s lakoćom koristio da privuče pozornost slušatelja kako bi pratili što govori.

Oživljena sjećanja

Kako je večer odmicala, a mi se stalno premještali da bismo porazgovarali s drugima, u jednom trenutku Marin je sjeo pokraj mene.

– Nikako da nas dvoje izmijenimo koju riječ – rekao je nagnuvši glavu bliže k meni kako bismo se bolje čuli usred sveopće galame. – Želim čuti sve o tebi.

– Pa nema tu ništa posebno ni zanimljivo. Zahvaljujući tebi upisala sam jezike, neko vrijeme radila kao prevoditeljica, a zatim sam se zaposlila u jednoj humanitarnoj organizaciji. Radim na dodjeli sredstava projektima koji potiču razvoj zajednica ili rade za opće dobro. Najbolje u tom poslu jest što puno putujem i vidjela sam dosta svijeta.

– Muž, djeca? – nastavio je ispitivati.

– Ništa od toga. Nekako nije bilo vremena. Sve se oko mene prebrzo zbivalo pa nisam stigla poraditi na tom području.

– Ne mogu vjerovati da je žena tvoje privlačnosti i osobina još uvijek sama – iskreno se začudio. – Što je tim muškarcima danas?

Nisam mu mogla odgovoriti na to pitanje. Kako da mu kažem da je za to i sam djelomice odgovoran. Nijedan muškarac koji mi je pokušao prići tijekom svih ovih godina nije se uspio popeti na pijedestal na koji sam postavila Marina. Idolizirala sam ga od trenutka kada je ušao u naš razred i, htjela to priznati sebi ili ne, nikada nisam prestala. Ovaj susret samo je potvrdio ono što sam pokušavala potisnuti duboko u sebi. Zbog njega nikada nisam ostvarila dužu i ozbiljniju vezu. U svakom sam muškarcu tražila njegov osmijeh, njegov pogled, njegovu karizmatičnost.

– To je sve o meni, a sada je na tebi red – naglo sam promijenila temu.

– Pretpostavljam da znaš da sam na fakultetu jer si mi tamo poslala pozivnicu.

Iznenadila sam se što je pogodio tko je poslao pozivnicu. Namjerno se nisam potpisala vjerujući kako me se ionako ne bi sjetio.

– Nakon vaše mature uspio sam dobiti godinu dana usavršavanja u Engleskoj tijekom kojeg sam pripremao magisterij, zatim sam postao asistent na fakultetu, a nakon doktorata i redovan profesor. Osim predavanja nešto i pišem, a najviše bih volio imati vremena i pokušati napisati roman.

– Žena, djeca? – uzvratila sam pitanje koje je i on meni postavio.

– Pa, čini se da ni ja nisam imao vremena za to. Kad si postaviš visoko ciljeve, teško je odvojiti vrijeme za privatni život. Tako je to u životu, u jednom dobiješ, u drugom izgubiš – dodao je na kraju glasom u kojem se osjećao tračak sjete.

Slušala sam ga dok su mi se misli silovito kovitlale u glavi. Zašto nisam bila upornija, zašto ga tijekom svih ovih godina nisam pokušala potražiti već sam tako olako dignula ruke od njega. Previše je pitanja ostalo bez odgovora. Marin je nastavio pričati dobro mi poznatom ležernošću. Činilo mi se kao da su sve godine koje su nas dijelile spužvom prebrisane. Opet smo bili bliski kao prije petnaest godina kada mi je donosio zanimljive knjige i ispravljao mi pogreške u pisanju i govoru.

– Vas dvoje izgledate zaljubljeno kao i u srednjoj školi – prekinuo nas je u razgovoru Dominik.

Izgubljene godine

Zagrlio nas je svakog jednom rukom i zavukao glavu između naše dvije. U dahu mu se osjećalo da je previše popio. Ostala sam zatečena njegovom izjavom. Pogled mi je poletio prema Marinu.

– Ne znam na što misliš. Između mene i Anamarije nikada nije ništa bilo. Ja sam bio vaš profesor, ako si zaboravio.

– Znam, Marine, nisam toliko pijan, ali da pitaš bilo koga u razredu rekao bi ti da je između vas još onda postojala kemija. Anamarija je u tebe gledala kao u boga i nikoga više nije primjećivala. Ti si, doduše, bio sa svima u dobrim odnosima, pravi prijatelj i sjajan profesor, ali se osjećalo da za tebe ona ima posebno značenje. Na neki si se način divio njezinoj inteligenciji i predanosti s kojom je učila, poticao si je da stremi više i bude bolja. Svi smo mislili da ste par, ali nitko to nije nikada glasno izrekao da ne biste imali problema. Zato nam nikako nije bilo jasno zašto se nakon mature niste više zbližili.

– Dominik, mislim da si sve pobrkao. To što pričaš, jednostavno nije istina. Marin je mene tretirao jednako kao i vas. Ni po čemu nisam za njega bila posebna – pokušala sam ublažiti njegov ispad dok su mi obrazi gorjeli. – Marin i ja smo bili samo učitelj i učenica i ništa više. Poštovala sam ga jednako kao i svi vi …

– Anamarija je u pravu. Bili smo samo profesor i učenica koji se uzajamno poštuju – umiješao se Marin.

– Šteta za vas. Potratili ste tolike godine, a idealan ste par. Ako to ne vidite, onda ste oboje slijepi – dodao je Dominik pomirljivo i ostavio nas same.

Na trenutak oboje smo šutjeli ne znajući što bismo rekli. Dominik nam je otkrio ono što su i vrapci znali, a mi nismo mogli sebi priznati. Pitala sam se što Marin misli o svemu.

– Pa ovo je bio prosvjetljujući govor. Što ti misliš jesmo li potratili tolike dobre godine?

Porumenjela sam i pogledala ga ravno u oči.

– Ne bih znala. Moglo bi biti istina.

Marin je pružio ruke i objema prihvatio moju. Na trenutak je šutio kao da razmišlja ili bira riječi.

– Znaš, Anamarija, svih ovih godina često si bila u mojim mislima. Uvijek bih se rado sjećao naših razgovora, tvojeg zvonkog smijeha i duhovitih opaski. Ni jedna žena s kojom sam izlazio, nije imala tu tvoju iskričavost i otvorenost. U mnogima sam tražio to nešto, ali činilo se da ti to posjeduješ. Mnogo je toga u ono vrijeme bilo između nas. Prije svega profesionalna etika koja mi je branila da budemo više od profesora i učenice. Možda moja karijera i nije bila toliko važna, prilike su se nekako same od sebe otvarale, ali pred tobom je bio studij, mogućnost da postigneš nešto i činilo mi se nepravednim sputavati te u vrijeme kad su ti sva vrata otvorena. Vrijeme je pokazalo da sam možda pogriješio u svojo procjeni. Možda sam trebao poslušati prvotni nagon koji mi je govorio da te potražim nakon mature.

Suze su mi potekle niz lice.

– Izgleda da smo oboje propustili priliku. Ja sam tebe potražila nakon prijamnog, ali već su bili praznici i u školi više nije bilo profesora. Nakon toga doznala sam da si otišao u Englesku i jednostavno dignula ruke od svog sna. I ja sam sve ove godine tražila tebe u muškarcima koje sam sretala, ali ni jedan ti nije bio dorastao.

Gledali smo se u oči kao da se prvi put vidimo. Sva čežnja i sjeta za izgubljenim vremenom slile su se u tom jednom pogledu. Tu večer otišli smo zajedno u Marinov stan. Činilo nam se besmislenim gubiti vrijeme jer smo ga ionako previše izgubili. Kad smo se nekoliko mjeseci poslije vjenčali, cijeli razred došao nam je u svatove.

275610cookie-checkU svakom sam muškarcu tražila njegov osmijehno