Upropastila sam svoje vjenčanje

Još uvijek su mi usne bridjele od poljubaca kada sam ušla u svoju kuću. Iza mene je bila prekrasna noć u kojoj smo ja i moj momak Dino konačno shvatili da je vrijeme da našu vezu ozakonimo. Planirali smo vjenčanje za iduće ljeto, a možda i ono nakon njega. Nikamo nam se nije žurilo. Ja sam imala tek dvadeset godina, a on samo pet više. Voljeli smo se, a to je bilo najvažnije.

Kad sam ušla u kuhinju, zastala sam kao ukopana. Majka je sjedila za stolom, pogleda uprtog u neku neodređenu točku. Nije me ni čula. Prišla sam joj i stavila ruku na rame. Trgnula se i pogledala me. Oči su joj bile pune suza, a lice mokro od njih. Čak i da je htjela sakriti to stanje od mene, ne bi joj pošlo za rukom. Neka čudna grimasa ukazala joj se na licu. Promatrala sam je. U posljednje vrijeme se potpuno promijenila. Kosa joj je naglo posijedila, a bore su postale dublje i izraženije. Čak su se pojavile i neke nove.

– Ti si? – rekla je drhtavim glasom.

– A tko bi mogao biti? – upitala sam je. Trudila sam se zvučati vedro, ali mi to nije polazilo za rukom. Boljela me je ta njena tuga koju nije željela podijeliti sa mnom. Htjela me je poštedjeti stvarnosti, a ja sam bila dovoljno odrasla da se suočim s njom.

– Što je? – pitala sam je i sjela nasuprot nje.

Majka je samo tužno slegnula ramenima. Promatrala je svoje žuljevite ruke. Nije imala hrabrosti pogledati prema meni. Nakon kratkog vremena sam ustala i krenula prema hladnjaku. Napravila sam grimasu kada sam shvatila da u njemu nema ništa. Vratila sam se na svoje mjesto. Gotovo cijelu plaću sam dala za hranu i režije, ali hrane nije bilo. Obroci koje je majka kuhala i nisu se mogli smatrati obrocima.

Nisam imala namjeru prigovarati joj jer sam znala da smo u dugu do grla, ali nisam mogla ni živjeti od povrća koje je jedino bilo na našem jelovniku.

– Otac je opet kockao? – je li to bilo pitanje ili tvrdnja?

Prije ovo drugo. On je bio nepopravljiv kockar. Sve što smo imali ulagao je u tu svoju strast. Ostali smo bez televizora, bez traktora, bez bezbroj sitnica i sveg alata kojeg su moji roditelji stekli tijekom života. Čak je prokockao i nekoliko njiva koje nisu bile bezvrijedne. Već mjesecima nisam razgovarala s ocem. Što sam mu i mogla reći? On je za mene bio za sve kriv, ali majka nikada nije dala da kažem niti jednu lošu riječ protiv njega.

– Lado – majka je napokon izgovorila moje ime. – To je bolest, jer drugačije i ne mogu opisati ono što se s njim događa – opravdavala ga je, što je za mene bilo nepojmljivo. – Nemoj zaboraviti da je on bio vrijedan čovjek, predan radu, a sve što mi imamo, sve je on stekao – rukom je okružila oko sebe.

– I? – kiselo sam joj se osmjehnula. – To mu nije nikakvo opravdanje. Nekad je bio vrijedan u stjecanju, a sada je u rasipanju – bila sam toliko ljutita da mi je cijelo tijelo drhtalo od tog osjećaja koji me je potpuno obuzimao. Mrzila sam oca. Da, to je bila istina. Mrzila sam ga. Ne samo da je rasipao sva naša dobra, rasipao je i našu obitelj. Što je bilo iduće na redu? Bojala sam se i pomisliti da bi se drznuo prokockati kuću. Ona nam je jedina preostala. Istina, bila je gotovo prazna, ali je bio krov nad glavom.

– Ne krivi ga – majka je uvijek bila na njegovoj strani. – On je tako jadan – zajecala je.

Majka je stalno opravdavala oca

Odmahnula sam glavom. Ili ga je branila ili sažalijevala. Svakako je uvijek pronalazila opravdanja za sve što je on radio.

– Jadni smo mi s njim – rekla sam ljutito. Majka je tada briznula u glasni plač. Znala sam da ima nešto što mi nije rekla.

– Morat ćemo se iseliti – napokon je izišlo iz nje. Slomila se. Više nije mogla tu strašnu istinu zadržati samo za sebe. – Što će biti sa nama? – kroz jecaje me upitala. – Kamo da idemo? Kamo? Nemamo ništa, a podstanarstvo ne možemo plaćati. Mislila sam da ću svoju starost dočekati u miru, zbrinuta, a ja ću se naći na ulici …

Ustala sam. Ako sam mislila da mrzim oca, tek u tom trenutku sam osjetila što je prava mržnja. Zar mi je on bio otac? Zar se tako ponaša osoba koja mi je trebala pružiti ono najvažnije? Bio je totalni jadnik. Sebičnost je bila njegova glavna karakteristika. Ja bih se nekako i snašla, a što će biti s mojom majkom? Za njega me nije ni bila briga. Mogao je spavati i u kontejneru, ja mu ne bih pomogla. Nije to zaslužio. Bio je vječiti gubitnik u kocki. Nikada ništa nije dobio, a ako jest, to je izgubio prije nego što je ikakva korist vidjela njegov džep. U kocku se ulaže ono što smo spremni izgubiti, a on je bio spreman izgubiti sve.

– I opet imaš opravdanje za njega? – prostrijelila sam majku pogledom. Nemirno sam hodala po kući.

– Kockanje je bolest – ustrajala je.

– A bolest bi se trebala liječiti – napomenula sam joj. – Potražit ću stan za nas dvije – dodala sam jedva tiho.

– A otac? – molećivo me je pogledala. – Ja želim biti s njime. On mi je sve. Njega sam izabrala i imam namjeru ostariti uz njega – njene riječi su me zaprepastile.

– I tebe treba liječiti – nemoćno sam podigla ruke u znak predaje.

Nije imalo smisla da se prepirem s njom. Ona je mojeg oca obožavala, i bilo što da on učini, ona će to dobrovoljno blagosloviti, znala sam. No nisam to mogla objasniti. To slijepo obožavanje, ta ljubav koja nije ni s čim bila pokolebana, njene riječi … Moj otac je bio najveća budala kad nije shvatio koga ima za ženu.

– Ja sam obećala da ću s njim biti u dobru i zlu – rekla je odlučno.

Nisam imala što reći, niti su riječi u tom trenutku bile potrebne. Mojoj majci je trebala pomoć, a ona ju je odbijala. Sve više sam shvaćala da će i moje vjenčanje biti odgođeno. Dino se nikako neće složiti da sa mnom kod njega dođe živjeti i moja majka. Želio je da budemo sami. Ja ga za to nisam ni mogla kriviti. I ja sam to željela.

Tu noć nisam mogla spavati. Imala sam osjećaj da su se svi problemi nagomilali u mojim grudima. Jedva sam disala, a nemir nikako nisam mogla kontrolirati. Iduće jutro otišla sam na posao. Ni tamo se nisam bolje osjećala. Za majku sam mogla pronaći izlaz, ili nisam? Kako da joj plaćam podstanarstvo, kada sam imala namjeru osnovati obitelj? Dinova plaća nije bila prevelika, tako da bi s dvije jedva spajali kraj s krajem. Sa mnom nije mogla, a ja joj nisam imala mogućnosti pomoći onako kako sam željela. Doista sam se bojala budućnosti. Bojala sam se za majku, a ne za sebe. Ja sam imala posao, bila sam mlada, s budućnosti ispred sebe, a što je s njom? Nije mogla biti na ulici. Ako sam joj željela pružiti onakav život kakvog je zasluživala, morala sam odgoditi planove s Dinom. Nadala sam se da će imati razumijevanja. Kad sam izišla s posla, nemalo sam se iznenadila kada sam ugledala Mirka. Imala sam dojam da mene čeka, i tog se osjećaja nisam mogla otarasiti. On nije bio na dobrom glasu, niti sam ja željela biti viđena u njegovom društvu. Pogled koji sam mu uputila nije bio nimalo prijateljski.

– Lado! – zovnuo me je kada sam već prošla pored njega. Nastavila sam koračati. Nisam se ni okrenula. Nemalo sam se iznenadila kada me je sustigao i uhvatio za ruku.

– Možemo li na kavu? – upitao me je uz zakulisni i svirep osmijeh.

– Ja i ti? – odmahnula sam glavom. – Nikako – otresito sam rekla.

– A ako ti kažem da je u mojoj ruci sudbina tvoje obitelji …

Zastao je. Oprezno sam ga pogledala.

– Ne razumijem – prošaputala sam.

– Ja sam na kocki dobio kuću koju je tvoj otac uložio – ponosno je rekao, kao da je on tu kuću zaradio i gradio je iz temelja.

Imala sam toliko psovki na vrhu jezika, ali ne znam kako sam se uspjela suzdržati da ih ne izreknem nepovezano i u jednom nizu.

– I? – pogledala sam ga u oči.

– Postoji način na koji će tvoji zadržati kuću – likujući je rekao.

Ukočila sam se do nožnih prstiju. Znala sam da mogu očekivati neku nemoralnu ponudu i ne bih se libila ni pljusnuti ga, a kamoli prihvatiti nešto od njega.

– Samo bi se trebala udati za mene – rekao je jednostavno. – U tebe sam zaljubljen otkad znam za sebe. Imaš dva tjedna da razmisliš – rekao je, a ja sam ga pogledom ošamarila. – Ništa od naše kave … – rekao je kada je vidio izraz mojeg lica, okrenuo se i otišao. Ne moram niti reći da sam nekoliko minuta stajala u istom položaju. Nisam se mogla pomaknuti. Šok kojeg sam doživjela strašno je djelovao na mene. Da se udam za njega? Ni u ludilu. Nije postojala kuća zbog koje bi to učinila, a najmanje zbog ludosti svojeg oca. On nije bio pri sebi. Sebičan gad, a ne otac. Toliko sam bila bijesna da sam svu svoju snagu i mržnju usmjerila upravo prema njemu. On je bio kriv za sve, i nitko drugi. Njegova strast za kockom je vodila k uništenju cijele jedne obitelji, nekoliko života, i zar ga to nije moglo odvratiti od svega onog što je činio? Ne, ni to nije pomoglo. Što je mislio? Da će dobiti?

Osjetila sam mučninu kada sam shvatila što mi je Mirko ponudio. Brak? Imala sam nagon da povratim. Imao je moju kuću, ali ne i mene. Njemu očito nije bilo stalo do kuće. On je promišljeno igrao, jer je to bio jedini način da mi se približi. I učinio je to.

Zar sam se morala udati zbog duga

Sigurno je likovao u sebi, bio je ponosan na svoje riječi. Ponašao se toliko bahato da sam ga mogla staviti u istu vreću sa svojim ocem, i poslati negdje u svemir gdje nema ljudi. Ondje ne bi mogli nikoga povrijediti. Pošla sam kući, ako sam tako mogla nazvati mjesto kamo sam krenula. Do kraja mjeseca smo se trebali iseliti, a ja nisam znala kamo, ni kako da sve posložim da barem sliči na život.

Kad sam došla doma odmah sam krenula u sobu. Nisam željela sresti oca. Izbjegavala sam svaki kontakt sa njim. Ni majku nisam mogla pogledati u oči. Posljednjih dana je izgubila nekoliko kilograma. Prije je sličila na avet nego na osobu koja se zvala mojom majkom. Kad sam legla, čula sam kucanje na vratima. Znala sam da je to ona.

– Lado – uzdahnula je kada je ušla. Neko vrijeme me je samo tužno promatrala. I ja sam nju. Imala sam osjećaj da se život u njoj gasi poput plamena svijeće. A nada se već odavno ugasila.

– Pronaći ćemo neko rješenje – pokušala sam je oraspoložiti.

Samo je odmahnula glavom. – Nema rješenja – rekla je s dozom poraza i razočarenja koje joj se osjećalo u drhtavom glasu.

– I ja već danima razmišljam, ali ga ne pronalazim. Sve što smo imali izgubljeno je u jednom trenutku. Spakirala sam ono malo stvari što imam. Osim uspomena koje nosim u sebi, ništa drugo me neće ni podsjećati na ovo mjesto. Žalosno je sve to – suza nije bilo u njenim očima. Presahnule su. Isplakala se ona do beskraja. Izvor je presušio. Kako su suze presahnule, tako je presahnula i radost u njenom životu. Pokušala sam sebe zamisliti na njenom mjestu. Nije to bila situacija koju bi itko želio dočekati.

– Majko – pokušala sam zatražiti savjet od nje, ali je ona bila odsutna. Razmišljala sam o Mirku i njegovoj ponudi. Ako prihvatim brak, on će nam vratiti kuću. Trebala sam biti pametna. Razmišljala sam o tome. Pokušat ću ga natjerati da kuća pripadne mojim roditeljima samim stupanjem u brak, i to bez ikakvih uvjeta. A koliko će taj brak trajati? To je ovisilo o meni. Ako je Mirko imao plan, imala sam ga i ja, bolje rečeno, mogla sam ga imati. Samo sam trebala biti dovoljno pametna da nadmudrim njega. To i ne bi trebao biti problem. Mirko nije odisao inteligencijom. Iako sam imala dva tjedna da razmislim, ja sam odluku donijela u tom trenutku.

– Moram izići – naglo sam ustala. Pola sata kasnije, kucala sam na vratima kuće u kojoj je stanovao Mirko. Kad mi je otvorio, osmjehnula sam mu se.

– Razmislila sam – rekla sam, glumeći veselje.

– I? – radoznalo me je upitao.

– Pristajem na brak, ali imam svoje uvjete – rekla sam bez uvijanja.

Vidjela sam kako njegovo lice poprima purpurno crvenu boju. – Sklopit ćemo ugovor. Čim ja postanem tvoja supruga, tog trenutka se odričeš svakog prava na kuću.

– Nije li to zamka? – Mirko me je sumnjičavo odmjerio.

– Nije – pokušala sam ga uvjeriti. – Brak će trajati onoliko koliko ti budeš želio. Ako ja prva prekinem taj brak, tebi će kuća pripasti natrag, a ako ti to učiniš, pripast će meni – pogledala sam ga ravno u oči.

– Tako može – pristao je.

– Zamjena dobara – hladno sam rekla. – Moji će roditelji dobiti ono što žele, a tako i ti. Nemam sada vremena, ali se moramo dogovoriti o svemu – mahnula sam mu i otišla. Znala sam da će se Mirko upecati na moju ponudu, a ja sam i pored tog plana imala i onaj koji će on skupo platiti. Sve sam trebala doraditi. Trebalo mi je vremena za to.

Nazvala sam Dinu i sve mu rekla. Bio je šokiran, kako ponašanjem mojeg oca, tako i mojim.

– Ne želim da to učiniš – pokušao je utjecati na moju odluku, ali ja se nisam dala odgovoriti.

– Samo budi uz mene – molila sam ga. – Obećajem ti da me Mirko neće ni taknuti. Ne, neće. To ne bih mogla podnijeti.

– Kako ćeš to izvesti? Što namjeravaš … – zanimalo ga je.

– I ti ćeš biti pozvan na vjenčanje – rekla sam uz osmijeh. – Moraš doći. Dio si mojeg plana – pokušala sam ga nagovoriti.

– Pomalo – Dino me je smirivao. – Znaš da te volim i da te ne želim izgubiti. Nije da ne bih želio pomoći tvojim roditeljima, ali se bojim da neću biti u mogućnosti to učiniti. Mislim da i ti sve ovo radiš zbog straha kojeg osjećaš u sebi. Bože, jedna nepromišljena odluka uništi nekoliko života – uzdahnuo je.

– Ne želim biti s Mirkom. On je poput mojeg oca. Čak i da ga volim, ne bih mogla biti s njim. Bio bi to dobrovoljan odlazak u pakao, a ja već u jednom takvom i živim. Mrzim ga – rekla sam muklim glasom.

– Dogovorit ćemo se – Dino mi je obećao. Otišao je, a da me nije ni poljubio. Što je to moglo značiti? Da me ostavlja? Sumnjala sam da bi to moglo biti istina, ali je ipak postojala mogućnost da se i to dogodi. Svi smo znali da je ljubav posesivna i da želimo sve za sebe. Dijeliti voljenu osobu s drugim osobama nije dolazilo u obzir. Moj plan mu se nije sviđao. Kako je i mogao? On me je volio, a ako me bude želio nakon svega … Bit će to najbolji znak ljubavi.

Nisam mogla preboljeti i to razočarenje. Previše ih je bilo u posljednje vrijeme. Sve što se događalo, bilo je suludo. Otac i njegovo kockanje, gubitak skoro svega, ponuda za brak koju nisam željela i igrice koje će sve promijeniti.

Ne želim se prisjećati svega onog što je prethodilo braku. Pripreme za vjenčanje koje je trebalo biti skromno, ali se Mirko potrudio da ne bude. Ponašao se poput razmetnog sina, kao da je svima želio pokazati što je on dobio na kocki, jer je to i bila istina. Da nije bilo kockanja, nikada se ne bi sa mnom oženio.

Moja duša je lebdjela k Dini

Dok sam razmišljala o njemu, neprestano sam se sjećala njegova osmijeha. Radovao se, ali nije znao da će se taj osmijeh vrlo brzo ugasnuti. Da je barem slutio što smjeram, nikada ne bi pristao na vjenčanje, a još manje na potpisivanje ugovora.

Dok sam ja umirala od tuge, on se veselio. Nadala sam se da će se sve to uskoro promijeniti. Iako smo bili u bezizlaznoj situaciji, majka me je pokušala odgovoriti od tog braka.

– Zašto to radiš? – njena sumnja je bila očita. Nije je ni pokušavala skriti. – Da nam vratiš dom? – pokušala je iz mene izmamiti odgovor, ali joj ga ja nisam namjeravala pružiti. – Ne voliš ga – bila je sigurna u ono što govori. Hodala je oko mene, neprestano me pogledavajući. – On je kockar kao i tvoj otac. Oni se ne mogu kontrolirati.

– Ne brini se – pokušala sam je umiriti, ali mi to nije polazilo za rukom.

– Kako da se ne brinem? – briznula je u plač. – Jedino što želim jest da ti budeš sretna. Što će mi kuća ako ću se buditi u suzama i sa spoznajom da ti nisi sretna? Odustani – molila me je.

– Ne – odlučno sam rekla. – To ne dolazi u obzir – uvjeravala sam je. I nije dolazilo. Bila sam spreman na sve, čak i na javno sramoćenje da bih došla do onog što sam željela.

Svanuo je i dan mojeg vjenčanja. Prije nego što smo krenuli kod matičara, obavili smo posao kod javnog bilježnika. Mirko je potpisao ono što sam željela, a ja ću ono što on želi. Ja ću dobiti kuću, ali on mene neće. Bilo je to obećanje koje sam samoj sebi dala. On je bio kockar i trebao je znati da je sve u životu kockanje sa srećom. To je i on činio isto kao i ja. Samo što sam se ja nadala da će moj brak doživjeti kraj već tog dana. te večeri, a ja ću se potruditi da se to i dogodi. Naravno, Dino je pristao doći na vjenčanje kada sam mu rekla plan. Trebala sam ga nagovarati danima. Bilo mu je pomalo neugodno ali je znao da sam smislila jedino rješenje koje je bilo moguće. Odlučio mi je pomoći u ime naše ljubavi. Znao je da ne bih mogla biti sretna ako je moja majka nesretna, a sve što sam činila, činila sam za njeno dobro.

Kako sam se osjećala dok sam izgovarala sudbonosno ‘da’? Ne znam. Imala sam osjećaj da je na mojem mjestu netko drugi. Godinama sam sanjala o tom danu, ali on nije bio ni nalik na moje snove. Bila je to mora iz koje se nikako nisam mogla probuditi, Pored mene je stajao mladoženja, samo što ga nisam voljela, ne, čak ga ni mrziti nisam mogla. Da jesam, možda bi mi bilo lakše. On je bio vrijedan jedino sažaljenja, a to je od mene i dobivao. Da se do cilja ne biraju sredstva, naučila sam od njega, pa sam postupila onako kako je i on to učinio. Sve sam podredila svojim željama, isto kao i on. On je želio mene, ja kuću, a brak nas je vodio k cilju.

– Potpišite se ovdje – matičar mi je pokazao mjesto na koje sam se trebala potpisati. Pogledala sam prema Mirku. On je to učinio sa smiješkom, sa izrazom sreće koja se na mojem licu nije mogla pronaći ni u tragovima. Okrenula sam se i susrela s Dinovim pogledom. On je samo klimnuo glavom. Bio je to znak da se slaže, potpora koja mi je trebala da dovršim sve ovo.

Umirala sam u svojoj nutrini. Duša mi je pokušala pobjeći iz tijela, jer se protivila mojim postupcima. Lebdjela je prema Dini, tražila je zagrljaj ljubavi, a nju nisam osjećala prema svojem zakonitom mužu. Kad je Mirko spustio svoje usne na moje, osjetila sam mučninu. Do sada je sve bilo po njegovom, a od sada ću ja odlučivati o svojoj sudbini. Otišli smo do restorana u kojem se trebala održati proslava. Mirko se trudio da sve bude u stilu koji je nadmašivalo njegove mogućnosti, ali to nije bilo važno. Dobio je ženu koju je želio gotovo cijeli život, a to je trebalo biti dostojanstveno proslavljeno. Odmah nakon ceremonije vjenčanja počela sam piti. Utapala sam tugu u alkoholu, onu koja se ugnijezdila u meni. Ponašala sam se kao da ne želim pogledati stvarnosti u oči. To nije bilo nimalo lako. Kako je vrijeme odmicalo, ja sam sve više gubila vezu sa stvarnošću. Nisam mogla podnijeti čestitanja. Nisam mogla podnijeti ni svoju ulogu. Mirko se nije odvajao od mene, a to me je neprestano podsjećalo da bih trebala početi s ostvarenjem svojeg plana. Ustala sam. Teturala sam. Alkohol je učinio svoje, ali mi je mozak bio bistar. Bila sam usredotočena samo na cilj.

Mladenka u zagrljaju drugoga

Odmaknula sam se od Mirka i krenula prema Dini. Željela sam s njim plesati, željela sam osjetiti njegovu blizinu i željela sam otplesti ples ljubavi, jer sam prema njemu te osjećaje i gajila. Osjetiti njegovu blizinu u tom očaju, kucanje srca koje je bilo usklađeno s mojim, bilo je poput dara anđela.

– Vrijeme je da svi primijete – šapnula sam mu na uho.

– Kako želiš – Dino mi je rekao tiho. Rukama je klizio po mojim leđima. Zagrlila sam ga oko vrata. Laganim plesom primicali smo se terasi. Došli smo do njene sjene i on me je počeo ljubiti.

– Prijeđimo u toalet – zadihano sam rekla. Potrudila sam se da budemo viđeni. O trenutcima koji su slijedili, ovisio je moj plan. Ušli smo u muški toalet. Za mene nitko nije postojao u tom trenutku osim Dina, naše ljubavi i osjećaja koje sam gajila prema njemu. Moja raskošna vjenčanica nije nam bila nikakva prepreka. Otkopčavao je dugme po dugme. Tražio je put do mojih raskošnih grudi. Kad mi je razgolitio ramena i došao do onog što je želio, obasipao me je poljupcima. Prepustila sam se njegovom milovanju. I večer prije sam provela u njegovom zagrljaju. Bio je spreman na sve kada sam ja bila u pitanju, jer je znao da to činim za svoju majku. Podigao je vjenčanicu, a kad je prstima pošao prema mojim najintimnijim djelovima, vrisnula sam od užitka. Nije me bilo briga hoće li itko naići. Moja jedina želja je bila da sve ovo vidi Mirko, a nadala sam se i da hoće. Pored mene je bio Dino, biće kojem sam pripadala i kojem ću zauvijek pripasti, bez obzira na ono što je na nekakvom papiru pisalo.

Igrice strasti i milovanja, putanja koju su njegove ruke dobro poznavale, sve je to u meni budilo neopisivu želju da mu pripadnem, ali to sebi nisam mogla dozvoliti. Ne tako, i ne na taj način. Nadala sam se da ću se ipak ujutro probuditi u njegovu zagrljaju. Zaboravila sam na vrijeme, na mjesto gdje se nalazim. Dino je poznavao sve tajne mojeg tijela, znao je kako u meni probuditi strast, želju, kako me povesti stazom užitka.

Vrata su se otvorila. Mirko je stajao na njima. Odmahivao je glavom. Nije mogao očima povjerovati. Vidjela sam još nekoliko glava kako se guraju i kako im se oči pune likovanjem, porugom. Na vjenčanju su bili Mirkovi prijatelji, ako je on te ljude i mogao nazvati takvim imenom. Bili su to ljudi koji bi ga voljeli vidjeti kako hoda stazom propasti i radovali su se njegovoj sramoti. Pokušala sam se zakopčati ali mi to nije polazilo za rukom. Mirko je i dalje stajao. Nije se mogao ni pomaknuti. Lice mu je postalo crveno poput krvi. Iz nozdrva mu je izbijao bijes, a ubojit pogled nije dopirao do mene.

– Pokupi svoje stvari i nestani iz mojeg života – iako mi se kleo u ljubav koja je trajala godinama, nije mogao prijeći preko sramote koju sam mu priredila.

Ponosno sam uzdigla glavu. Sve više ljudi se okupljalo oko vrata toaleta. Vijest da se mladenka nalazila u toaletu s drugim muškarcem, proširila se brzinom munje. Računala sam na ponos kojeg će pokazati pred ljudima koji su mu nešto značili u životu. Od te sramote nikada se neće oporaviti. Nadala sam se da će izvući pouku, kako on, tako i moj otac.

– Vrlo rado – rekla sam mirno i djelovanje alkohola prestalo je istog trenutka – ali prvo želim svima objasniti sve što se dogodilo – ponosno sam rekla. – Nadam se da će me razumjeti. Nisam mogla postupiti drugačije. Ti si žrtva isto kao i ja. Sve mogu žrtvovati ali ne i ljubav. Nju mi nitko neće oteti. On … – pokazala sam prema Dinu. – On je muškarac kojem sam obećala brak prije nego tebi. Ti si me želio iz sebičnih razloga, a ja sam ovaj brak isto željela iz nekih drugih pobuda. Nisam željela da moja majka svoju starost živi kao prosjakinja, kao osoba bez doma. Svima ću objasniti – pošla sam prema sali.

Rukama sam pridržavala vjenčanicu. Nije me bilo sram svojih postupaka. Ukrala sam malo poljubaca i malo milovanja od osobe koju sam voljela. Dino nije bio moj muž, ali će biti. Bio je jedini muškarac kojem sam pripala, a i ostat će jedini. Muklo sam se nakašljala. Nastao je tajac.

– Nešto vam moram objasniti – rekla sam. Salom se prolomio smijeh. Počela sam sa svojom pričom. Nisam se sramila otkriti tajne koje su gotovo uništile moju obitelj. Ocu je pošlo za rukom da sve uništi osim majčine ljubavi, a ja sam se spremno žrtvovala za nju.

– Možete me osuđivati, ali mislim da bi svi postupili kao ja. Da imam novca, sve bih riješila mnogo jednostavnije, ali ga nemam, kao što nemam ni televizor, ni komadić mesa u hladnjaku. Mirko je žrtva isto kao i ja. On je kuću dobio s ciljem, a ja sam u ovaj brak ušla s ciljem da učinim ovo što sam učinila – priznala sam pred svima.

Smijeh je utihnuo. Ljudi su se međusobno pogledavali, a onda je uslijedio pljesak.

– Kuća pripada mojoj majci, a ne ocu. On je neće moći prokockati, a moj brak je trajao onoliko koliko je Mirko želio, što znači da je gotov samo nekoliko sati nakon vjenčanja. Nisam uzalud kći svojeg oca. Kockala sam se, kao i on, isto kao i Mirko – završila sam. Pogledom sam potražila Dina. On je stajao nekoliko metara dalje. Mirka su smirivali njegovi prijatelji i nisu mu dali da dopre do mene. Sišla sam s bine i pala Dini u zagrljaj. Otišli smo s mojeg vjenčanja. Kad sam se našla nasamo s njime, briznula sam u plač.

– Vodi me što dalje odavde – promrmljala sam. – Ova vjenčanica je poput okova. Noćna mora je iza mene – pokušala sam govoriti razgovijetno, ali mi to nije išlo.

– Druga ti neće biti – pokušao me je oraspoložiti.

– Neće – rekla sam uvjerena da je to istina. – Drugu ću nositi s ljubavlju. Želim zaboraviti na sve. Želim dočekati zoru u tvojem zagrljaju …

– Prva bračna noć s drugim muškarcem – Dino se pokušao našaliti, ali meni nije bilo do smijeha.

– Samo želim biti uz tebe – ponovila sam. – Samo to.

Bila sam na kraju snage. Organizam mi se tresao od iscrpljenosti. Osjetila sam mučninu. – Molim te, stani – rekla sam. Trebala sam svjež zrak, trebala sam oštrinu te ledene večeri. Sve je bilo iza mene. Ugovor se nije mogao poništiti, ali brak jest. Nadala sam se da će Mirko što prije to pokrenuti. Željela sam svoju slobodu natrag. Ugovor kojeg sam potpisala, prestao je važiti. Nijedan muškarac ne bi mogao prijeći preko prevare, a pogotovo onakve kakvu sam ja izvela, na samom vjenčanju. Na tu kartu sam i igrala, i ona mi je bila najjači adut. Izvukla sam svoj as iz rukava, a on je i odlučio o pobjedi.

Žrtvovala sam svoj dobar glas za svoju majku. Za oca nisam ni željela čuti, barem ne još neko vrijeme. Ako se promijeni, postojala je mogućnost da se pomirimo, ali nikada više ništa neće biti isto. Što je moj otac izgubio, ja sam vratila natrag.

– Jesi li dobro? – Dino mi je prišao.

– Nisam – rekla sam tiho. – I ne mogu biti dobro nakon ovoga – sjela sam na travu koja je bila vlažna od rose.

– Bilo bi glupo da te pitam da se udaš za mene? – s oklijevanjem je rekao. Nakon tih riječi, stidljiv osmijeh mu se ukazao na licu.

– Trebam biti oprezan kada si ti u pitanju – pokušao se našaliti. – Svjedočio sam tvojoj osveti – nastavio je istim tonom.

– Idemo u krevet – ustala sam. – Jednom ću se udati za tebe, ali sada ne želim ni čuti riječ ‘vjenčanje’ – napravila sam grimasu. – Samo želim leći i spavati u tvom zagrljaju.

– Tu je želju lako ispuniti – Dino me je poveo prema automobilu.

Pošli smo do njegova stana. Nakon tuširanja sam odmah legla. Tijelo mi je bilo toliko umorno da sam osjećala bol u svakoj stanici. Ipak, bila sam mirna, mirnija nego proteklih tjedana. Bila sam u zagrljaju voljenog, što je svjedočilo da je sve ružno iza mene, a ono lijepo je bilo tek preda mnom, a to sam željela podijeliti zajedno s Dinom. On je bio sve što sam željela, a pomisao na brak s njim ispunila me je srećom. Kada budem pravno slobodna onako kako je i moje srce bilo, bit ću njegova zauvijek. Sve je na kraju ispalo onako kako sam ja željela, a nadala sam se da će mi i budućnost pokazati da se sve lijepe želje ostvare, jer sam ja imala mnogo želja kada je Dino bio u pitanju. Ako je propalo moje vjenčanje, bolje rečeno, moj brak, nije propala moja ljubav, a to mi je bilo jedno važno. Udobnije sam se namjestila u njegovom zagrljaju i prepustila se snovima.