Vruća noć u hostelu

Zakoračila sam na novi, tuđi peron, pružajući stranom gradu znatiželjna stopala. Pljunila sam žvakaču na već ionako preprljavi asfalt, pokazala hrabar smješak svim strancima oko sebe te dostajanstveno krenula u nove pobjede.

Prvo sam u žaru zbunjenosti okrznula laktom koš za smeće postavljen na pljesnivom kolodvorskom zidu te najzad pogledala na sat. Prošla su dva sada popodne. Promjenjivo posljepodnevno vrijeme i miris katrana sa tračnica … Osjetila sam blagi grč u želucu – bila sam izgubljena. Nakon nekoliko sati hodanja konačno sam naišla na hostel solidnog stanja u centru grada, platila na recepciji te pustila da me odvedu do mog kreveta. Soba je bila dvokrevetna, a imala sam cimera koji nije bio prisutan. Otišao je u obilazak grada.

Odložila sa torbu na krevet, protrljala kosu i upalila svijeću na noćnom ormariću. Umila sam se, presvukla u potkušulju što sliči na kombinezon i prozračnu široku suknju na cvjetove koja seže malo ispod koljena. Sjela sam na krevet i počela zapisivati bilješke što su mi trebale za sutrašnje izlaganje na skupu. Zapisivala sam dobra dva sata, potom počela osjećati umor i napokon zadrijemala …

– Oprostite, dok ste spavali podsjećali ste me na anđela, smijem li vaš portret skicirati? Inače crtam i slikam u slobodno vrijeme – začula sam pokraj sebe zagonetan i privlačan muški glas.

Malo sam se razbudila te pogledala neznanca u oči. Imao je šarenice plave poput mora, sitne i spojene smeđe obrve što su ga činile posebnim i zamišljenim, i preslatke jamice na obrazima. – Tko ste vi? Moj cimer? – pitala sam ga ne skidajuću pogled s njegova šarmantnog lica.

Izgledao je tako kreativno, karizmatično i inteligentno.

– Jesam, oprostite što to nisam odmah rekao. Mario mi je ime – kazao je, posegnuo za olovkom i papirom te prionuo na posao.

Strpljivo sam pozirala nekoliko minuta, a nakon toga smo razgovarali satima o općenitim temam i problemima svakodnevice u mladih ljudi.

Bio je student zadnje godine povijesti umjetnosti, živio je za to područje. Rekla sam mu kako sam druga godina filozofije i književnosti i da sam u gradu zbog skupa vezanog za filozofiju, te da ostajem dva dana.

Oko ponoći smo ugasili svjetla i otišli svatko u svoj krevet. Za cijelog višesatnog razgovora se osjetila kemija u zraku, neizvjesnost i strast koju si stranci boje pokazati.

A još smo morali noćiti u istoj sobi … Uf! Već sam bila pred fazom sna, na granici sna i jave. A onda sam najednom osjetila nježne prste na bedrima … Prolazili su okomito i polako, i sva sam se naježila. Okrenula sam se.

Gledao me upitno kao da nije u stanju riječima pitati želim li to. Prešutno, pristala sam. Užasno me privlačio, gotovo do granice razuma. Ljubili smo se dugo, a njegov jezik je doticao moj i usne su mu prešle svaki milimetar mog lica.

Nakon više od pola sata, ruku je dignuo do mojih grudi, rekao je kako imam predivne male grudi i kako se osjeća kao da me poznaje i mazi godinama. U prvim trenucima sam bila paralizirana, nisam se usudila ništa napraviti, činila sam se i sebi ukočeno. Nisam mogla vjerovati sama sebi što to radim s tim neznancem, zapravo privremenim cimerom u hostelu. Nikada nisam bila za takve provode.

Pogledao me i nasmješio se, a zatim opet ljubio strasno po vratu. Osjetila sam jaku vrućinu i opijenost dok me vrtoglavica sve više i više obmamljivala.

Osjećaj u želucu je bio neviđen i vjerojatno neponovljiv. Spuštao mi se usnama preko trbuha i gladno mi ljubio pupak, škakljalo me, draškalo i uzbuđivalo istovremeno, no beskrajno sam uživala. Promrmljao je kako se nevjerojatno izvijam. Rekoh mu da je to iz užitka, a on se samo nasmješio i nježno me zagrlio. Tu noć ništa se više među nama nije dogodilo. Tek, dok smo ležali jedno drugome u zagrljaju, tiho mi je šapnuo:

– Znaš, doći ću za tobom, djeli nas samo pedesetak kilometara. Morat ćemo biti skupa. Očaravaš me …

– Razgovarat ćemo o tome ujutro – već napola u snu, opijena njegovim dodirom, kratko sam mu odogovorila. Sutradan bila sam izluđena a opet nekako s mirom u duši. U glavi sam imala kaos emocija i pitala sam se koliko čovjekovo tijelo može daleko ići u čudnim osjećajima, reakcijama i doživljajima, a ovako osjećati da svaki tren može iskočiti iz vlastite kože. Probudili smo se u zoru uz najduže poljupce. Nakon dva tjedna se doselio.

272910cookie-checkVruća noć u hosteluno