Zgodni bogataš danas je moj muž

Već sam izgubila svaku nadu. Mjesecima sam se javljala na oglase za posao, no odgovori koje sam dobijala bili su poražavajući. Kao da nikomu nisam trebala. Osjećaj da me nitko ne želi bio je frustrirajući. Nisam mogla shvatiti zašto mi je toliko teško naći posao kad sam diplomirala s odličnim ocjenama, dobro govorila engleski i njemački, služila se računalom, a i moja opća kultura bila je na zavidnoj razini. Bila sam uvjerena da sam sa svim tim znanjem i svojom mladosti kao stvorena za tajnicu u nekoj dobroj tvrtki. Unatoč svemu, na sve sam molbe dobivala isključivo odbijenice. Ako sam kojim slučajem i ušla u uži krug, odgovor koji sam na kraju dobivala uvijek je bio isti “Zahvaljujemo vam na ponudi, ali uzeli smo drugog”. Preispitivala sam se, tražila problem u sebi, no nisam ga mogla naći. Morio me osjećaj krivnje spram svojih roditelja, svega što su činili samo da završim fakultet.

I što ću sada s njim kad ne mogu naći posao? pitala sam se.

Bila sam najstarija od petero djece i, da bih mogla studirati, roditelji su morali štedjeti na mlađoj braći. Posebice zbog njih nisam birala poslove. Javljala sam se na svaki oglas jer sam htjela čim prije početi raditi i vratiti im barem dio onoga što su uložili u moje školovanje. Nikada nisam mogla ni pomisliti da je ovako teško naći posao. Sljedećeg jutra, kad sam otvorila novine, jedan je oglas privukao moju pozornost: “Tražimo ozbiljnu mladu djevojku sa znanjem engleskog na duže vrijeme” Nisu pojasnili kakav bih posao trebala raditi, no pomislila sam da nemam što izgubiti.

Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani. Ako ne budem zadovoljna, tražit ću dalje. Do tada ću nešto i zaraditi, ako me prime, mislila sam i odmah nazvala broj koji je stajao ispod oglasa.

Ugodno sam se iznenadila kad su mi zakazali sastanak istog poslijepodneva. U glasu gospođe koja se javila osjećao se američki naglasak, a adresa koju mi je dala bila je u elitnoj četvrti, gdje su bile ambasade i bogataške vile.

Odjenula sam svoju najljepšu haljinu i na brzinu složila kosu u pundžu ne bih li djelovala otmjenije. Čak sam se i našminkala što inače rijetko činim. Željela sam da steknu dojam da je pred njima mlada, ambiciozna žena koja drži i do svog izgleda. Bacila sam zadnji pogled u ogledalo i bila zadovoljna. Sjela sam u tramvaj i s nekim čudnim osjećajem oko srca uputila se na adresu koju su mi rekli. Možda mi se ovaj put posreći, mislila sam dok sam ulazila u jednu od vila.

– Dobar dan, ja sam Ena, došla sam u vezi … – predstavila sam se, no nisam stigla završiti rečenicu.

– Uđite – prekinula me dotjerana i nasmijana gospođa.

Uvela me u prostran dnevni boravak i ponudila mi stolac. Sa zanimanjem sam čekala da mi kaže o kakvom je poslu riječ.

– Drago mi je, ja sam Miriam i nadam se da ste osoba koju tražimo – započela je.

– O kakvom je poslu riječ? – nisam mogla suzdržati znatiželju.

– Kako vidite, čekam dijete. To će nam biti treće, ali ovaj put trudnoća je teška i moram se puno odmarati. Zato tražimo djevojku koja će se brinuti o moje dvoje djece. Imamo kućnu pomoćnicu, no ne možemo od nje tražiti da se uz kuhanje i pospremanje stana još brine i o djeci. Zato smo pozvali vas. Imate li kakvih iskustava s djecom?

Po tonu njezina glasa shvatila sam da im hitno treba osoba za čuvanje djece i da je poprilično uspaničena hoće li je naći.

Nisam studirala zato da budem dadilja, no dok nisam upisala studij, čuvala sam svoju braću i briga oko djece nije mi nepoznata.

– Rado bih prihvatila taj posao i uvjeravam vas da ćete biti zadovoljni – iznenadila sam se svojom reakcijom.

– Uvjerena sam da će biti tako. Vidi se na vama da ste odgovorna mlada žena – nasmijala se i pružila mi ruku.

Posao je bio gotovo dogovoren i prešli smo na ležerniji razgovor. Ispričala mi je da je njezin muž direktor jedne američke tvrtke koja je ovdje otvorila predstavništvo. Rekla je da su iz Bostona, da bi u Hrvatskoj trebali ostati tri godine, ali i da tijekom ljeta borave u Americi pa očekuju da i ja tri mjeseca praznika provedem s njima.

– Moja djeca su poput dva vražićka, a meni je sve teže trčati za njima po kući – rekla je.

Pogledala sam oko sebe i bilo mi je jasno o čemu govori. Tepih u dnevnom boravku bio je pun porazbacanih igračaka, a posvuda oko televizora bile su DVD-ovi s crtićima. Odvela me u dječju sobu i zgrozila sam se nad neredom koji sam tamo vidjela. Krevetići su bili nepospremljeni, zidovi išarani dječjim crtežima …

Kako ta žena dopušta da joj se djeca ponašaju tako razmaženo? Jadna kućna pomoćnica, samo s pospremanjem dječjih soba ima posla cijeli dan, pomislila sam.

– Djeca se sada kupaju u bazenu. Pozvat ću ih da se upoznate! Ili možda da mi odemo do njih? – predložila je.

– Rado bih vidjela gdje su – rekla sam i za nekoliko trenutaka bile smo u dvorištu.

Sjele smo u vrt i dok je ona nosila kavu, ja sam gledala dva dječaka kako se prskaju u bazenu. Odjednom se njihova igra pretvorila u tučnjavu.

– Smjesta prekinite inače će Ena otići prije nego što vas je i počela čuvati! Zar opet želite u kaznu? – viknula je Miriam.

Obojica su stali kao ukopani i gledali me svojim velikim plavim očima. Tek tada su zapravo shvatili da smo ovdje. Izašli su iz bazena i pridružili nam se za stolom. Dječaci nisu govorili hrvatski, ali srećom, komunikacija nije bila problem jer sam tečno govorila engleski.

– Ti si Ena? – upitao me stariji.

– Jesam, a kako je tebi ime? – nasmijala sam mu se.

– Ja sam Denis. Ovo je moj brat Marko.

Budite pristojni dok ne donesem kolače. Razgovarajte i upoznajte se s Enorn – rekla im je mama i krenula prema kuhinji, no dečki su se počeli međusobno optuživati.

– Prskao me vodom ravno u oči – potužio se Marko.

– Ali on je mene prethodno čupao – Denis mu nije ostao dužan.

– Prestanite obojica! – uzviknula je Miriam.

– Možda bi bilo pametnije da se pomirite, nego da objašnjavate tko je kriv – predložila sam.

Dječaci su me stali pažljivo promatrati.

– Jesi li simpatična? – upitao me Marko nakon nekoliko trenutaka šutnje.

– Ne znam, to biste vas dvojica trebali zaključiti – nasmijala sam se tom naivnom dječjem pitanju.

– Kažnjavaš li djecu poput one zločeste koja je bila prije tebe? – nastavio je s pitanjima.

– Ni slučajno. Protivim se tomu. Djecu mogu kazniti jedino roditelji – odgovorila sam iskreno.

– Dakle, jesi simpatična – zaključio je.

– Več mi se sviđaš. Želiš li vidjeti sobu u kojoj ćeš spavati? – ponudio se Denis.

– Samo malo, dečki. Ena i ja još nismo dogovorile hoće li živjeti s nama i kolika će joj biti plaća – prekinula ih je mama koja je upravo stigla s kolačima, no nisu joj dopustili da završi.

– Reci da ćeš ostati, molim te! – Markov molećiv pogled bilo je nemoguće odbiti.

– Ako me obojica poljubite i dopustite da se s mamom dogovorim o svemu, imate velike šanse da bude po vašem – smijala sam se.

Dječaci su me zaista poljubili i odmah otišli u svoje sobe. Miriam je bila zadovoljna, a ni meni pomisao na brigu o njima više nije bila mrska. Bilo mi je drago što sam ih pogrešno procijenila i što nisu tako razmaženi i neposlušni kako su na prvi pogled djelovali.

Simpatična obitelj

Nas dvije dogovorile smo se o plaći i Miriam mi je pokazala sobu u kojoj bih trebala boraviti. Bila je uistinu lijepa i velika. Kad je vidjela moj oduševljen izraz lica, bilo joj je jasno da zaista želim živjeti s njima.

– Ostaje samo da ti poželim dobrodošlicu u naš dom – zadovoljno je rekla.

Već sljedećeg tjedna započeo je moj novi život. Otkazala sam svoj podstanarski stan i preselila se k njima. Što sam više upoznavala tu obitelj, više mi se sviđala. Miriam je bila otvorena i ugodna osoba, no dosta neorganizirana. Ponekad je djelovala kao da ne zna tko joj glavu nosi. Trebala joj je pomoć nekoliko ljudi da vodi kućanstvo, a ja bih se često sjetila svoje mame koja je bez problema izlazila na kraj s petero djece, mužem, kuhanjem spremanjem i poslom. Vrlo mi je brzo postalo jasno zašto ne može izaći na kraj s vlastitom djecom.

Malo po malo, naučila sam dečke da pospremaju svbj krevet, da ne šaraju po zidovima, da pospremaju igračke za sobom. Miriam je bila zadovoljna jer se uistinu mogla odmarati kako joj je liječnik savjetovao. Čak i njezin muž, koji – je po cijele dane bio na poslu, zamijetio je promjene u njihovom domu.

– Ena, vi ste zaista divni. Ne znam kako vam je uspjelo, ali djeca napokon nekoga slušaju – priznao je.

– Nadam se da ste i vi zadovoljni s nama, da nas nećete napustiti? – bojažljivo je upitala Miriam.

– Ne pada mi na pamet. Zaista sam sretna ovdje – bila sam iskrena.

Plaća koju sam dobivala bila je više nego dobra i kao tajnica nikada ne bih mogla zaraditi toliko novca. Uz to, imala sam plaćen stan i hranu pa sam novac koji sam do sada za to odvajala, slala svojim roditeljima. Najvažnije od svega bilo je to što mi se ta američka obitelj zaista svidjela.

Nekoliko mjeseci prošlo je brže nego što smo mislili i na proljeće se rodila beba. Dečki su bili presretni što su dobili sestricu. Odabrali su joj ime Sarah. Kad se Miriam vratila kući iz rodilišta, bila je toliko iscrpljena da nije izlazila iz kreveta. Činilo mi se da pretjeruje, da se ponaša kao da nijedna žena prije nje nije rodila, no nisam o tome htjela govoriti. Uostalom, i plaćali su me da se brinem o djeci, a ne da razmišljam i uspoređujem Miriam sa ženama koje ja poznajem i koje su odmah nakon porođaja nastavile normalno živjeti.

Briga o malenoj pala je na mene i zaista mi nije predstavljalo problem ustajati usred noći, davati joj bočicu ili mijenjati pelene. Sarah je bila dobra beba i plakala je samo kad je bila gladna. Otkako su se vratile kući, prespavala bi po četiri sata, a vrlo brzo se to produžilo na cijelu noć. Bilo mi je drago čuti ih kako govore da je moje prisustvo kod njih nužno i da ne znaju kako bi se snašli bez mene. Činilo mi se da pretjeruju, jer svaka obitelj ima djecu i ne trebaju im dadilje i kućne pomoćnice, no ipak su mi laskale njihove riječi.

Ipak, pribojavala sam se da će doći dan kada će mi reći da im više ne trebam. Srećom, oni su razmišljali sasvim drugačije. Čak su mi povisili plaću jer sam se umjesto o dvoje, sada brinula o troje djece. Bila sam zaista prezadovoljna. Kod njih sam se osjećala kao kraljica i ne bih ih napustila ni za što na svijetu.

Kad je Sarah napunila tri mjeseca, Miriam je napokon bila spremna preuzeti brigu o njoj. No već je bilo ljeto koje je ona planirala provesti u Bostonu. Htjela je pokazati djevojčicu svojim roditeljima, a s njom smo trebali putovati Denis, Marko i ja. U kući bi ostao jedino njezin muž koji im se zbog poslovnih obveza nije mogao pridružiti. Kako se dan odlaska približavao, Miriam je bila sve nervoznija. Nije znala što spakirati, gdje se nalaze neke stvari, izbezumljeno se motala po kući.

Ispunjena zadovoljstvom

Ponudila sam joj da sve umjesto nje pripremim, a Miriam je bila zadovoljna jer se jedino još trebala pobrinuti za avionske karte. Ubrzo je došao i dan putovanja.

Gotovo cijelo prijepodne proveli smo na aerodromu gdje sam uglavnom jurila za Denisom i Markom. Satima smo, naime, čekali na avion na koji smo trebali presjesti i zaista mi je laknulo kad smo se napokon ukrcali.

Let je trajao osam sati, a djeca su bila mirna jer su u avionu puštali crtiće. Odahnula sam kad smo napokon ušetali u kuću njezinih roditelja. Bila je to uistinu golema vila, baš poput onih koje sam gledala u američkim filmovima. Njezini roditelji lijepo su me primili, a posebno su se obradovali dečkima. Denis i Marko bili su presretni što su s bakom i djedom i stalno su ih ispitivali kada će u vikendicu. Nije mi bilo jasno zašto ih ona toliko privlači, no sve sam shvatila kada smo tjedan dana poslije stigli tamo.

Nisam mogla vjerovati vlastitim očima. Ono što su nazivali vikendicom, bila je dva puta veća kuća od one u Bostonu. Pogled koji se pružao iz moje sobe bio je veličanstven. Otvorila sam prozor i gledala pješčanu plažu, ocean i sunce.

– Osjećam se kao da me je netko ubacio u bajku. Da nije vas nikad ovu ljepotu ne bih vidjela – rekla sam Miriam dok smo tog poslijepodneva šetale uz plažu.

– Ja sam ta koja je prava sretnica. Bez tebe bih uistinu bila izgubljena – rekla je.

Obje smo se zadovoljno nasmijale i nastavile šetati.

– Večeras dolazi i moj brat Jeff. Moram po njega na aerodrom, a da nema tebe, tko bi čuvao moju djecu? – nasmijala se.

– Zato sam ovdje. I zaista uživam u njima – bila sam iskrena.

Miriam je sa svojim roditeljima otišla po Jeffa, a ja sam ih odlučila iznenaditi i pripremiti im večeru. Zaposlila sam Marka i Denisa i sve troje smo u kuhinji razvlačili tijesto za štrukle.

To sigurno nikada nisu probali, pomislila sam i unaprijed se radovala njihovim reakcijama.

Upravo kada sam postavila stol, čula sam iza sebe nepoznat muški glas.

– Što tako dobro miriše? – upitao je.

Neodoljivi muškarac

Pogledala sam i bilo mi je jasno da je to Jeff. On i Miriam sličili su jedno drugome kao jaje jajetu.

– Ti si Ena, zar ne? Svaki put kad se čujemo, moja sestra priča samo o tebi. Ali nije mi rekla da tako dobro kuhaš – nasmijao se pogledavajući prema stolu.

– Nadam se da će ti biti ukusno – rekla sam i ponudila mu da sjedne.

– Ako je suditi po mirisu, sve ću sam pojesti. Lijepo od tebe što si u nam pripremila večeru. Bio sam uvjeren da ću opet jesti pizzu – smijao se.

Bila sam sretna i zbunjena. Preda mnom je stajao zgodan muškarac, plavih očiju i svijetle kose. Svidio mi se na prvi pogled. Bio je jednako simpatičan i otvoren kao Miriam i odmah sam znala da ćemo se liiepo slagati.

Tjedni su prolazili, a ja nisam primjećivala da Jeff koristi svaki trenutak da bi bio uz mene. Kako je moj posao u ovoj obitelji bio čuvati djecu, mislila sam da su njegovi nećaci razlog zbog kojeg je stalno s nama. Po cijele smo dane plivali, sunčali se, zabavljali u luna parkovima …

Kad je jednom prilikom otišao s ocem u ribolov i dugo se nisu vraćali, silno sam se zabrinula. Tada sam prvi put shvatila koliko mi znači. Nisam znala osjeća li išta za mene, no u svoje sam osjećaje bila sigurna. Preko ušiju zaljubila sam se u Jeffa.

Moraš prestati s time, ne smiješ se zanositi, pokušala sam samu sebe spustiti na zemlju sa svojih ružičastih oblaka.

Do sada sam uvijek s obje noge stajala čvrsto na zemlji. Moj život nije bio lak i još kao studentica morala sam puno raditi. Vremena za snove nikada nije bilo jer moja je stvarnost bila sasvim drugačija od svijeta u kojemu je on odrastao. Jeff je za razliku od mene bio iz bogate obitelji, završavao je pravo na uglednom američkom sveučilištu i njegov se život uveliko razlikovao od mojega.

Nije bilo lako to odlučiti, ali počela sam izbjegavati njegovo društvo. Nas smo dvoje bili dva različita svijeta i nisam htjela dopustiti da mi slomi srce. Svaki put kada nas je nekamo pozvao, ja sam odbijala poći. Pronalazila sam sto razloga zašto ne mogu biti s njim, sto poslova koje trebam obaviti. Kad me je navečer pozivao da izađemo, imala sam uvijek isti izgovor – bila sam preumorna od napornih dana.

Usprkos mom odbijanju i hladnoći Jeff kao da nije htio odustati. Ustrajao je da izađemo, a ja sam sve teže pronalazila izgovore.

Što bih mu drugo mogla reći osim da sam preumorna? Da mu kažem da sam izgubila glavu za njim i da ne želim za koji tjedan biti sama i uplakana na drugom dijelu svijeta? Sigurno bi mi se smijao, mislila sam.

I dalje sam ga odbijala i izbjegavala njegovo društvo sve dok me jednom Miriam nije upitala zašto se tako ponašam.

– Što ti se dogodilo? Vidim da si prema svima topla i ljubazna osim prema njemu. Je li te čime povrijedio? – započela je.

– Ne, baš naprotiv. Jeff mi se jako sviđa, ali za koji tjedan se vraćamo kući. On će ostati ovdje i zato se ne želim previše vezati uz njega – priznala sam.

– Možda imaš pravo. Bolje je pustiti neka se stvari odvijaju svojim tokom – zagonetno je rekla.

Njezine su me riječi sasvim spustile na zemlju. Miriam je drugim riječima rekla da Jeff i nema neke ozbiljne namjere sa mnom i riječima ‘možda imaš pravo’ podržala me u odluci da ga ne viđam. No što joj je značilo ono ‘neka se stvari odvijaju svojim tokom’, bila sam puna dvojbi.

Došlo je do toga da sam jedva čekala dan kada ćemo se vratiti kući. Njegovu blizinu sve sam teže podnosila. Bila sam uistinu sretna kad je Jeff umjesto s nama dane počeo provoditi sa svojim ocem u ribolovu. Odlazili su rano ujutro i vraćali se kasno navečer.

I bolje da je tako, mislila sam i bila uvjerena da sam postupila ispravno.

Ostvareni snovi

Došao je i dan našeg odlaska. Nakon što sam djecu stavila na spavanje, otišla sam na posljednju šetnju plažom. Noć je bila vedra, nebo puno zvijezda i ja sam razmišljala o tome kako je ovo posljednji put da boravim na ovom mjestu. Iznenadila sam se kad sam začula Jeffov glas.

– Ena, moramo razgovarati. Sutra odlaziš, a ja ne znam što da mislim – rekao je.

Sto misli izmijenilo se u mojoj glavi. Htjela sam mu reći da nemam pojma o čemu govori, no naposljetku sam rekla istinu:

– Jako mi se sviđaš, no živimo u dva različita svijeta. Od sutra će nas doslovce dijeliti ocean, a ja ne želim otići slomljenog srca – priznala sam.

– I to je razlog zašto si me sve ove tjedne izbjegavala? – upitao je.

– Da.

– Šteta! Zaista si predivna osoba i volio bih da se pozdravimo kako treba – rekao je.

Ne dajući mi vremena da bilo što odgovorim, zagrlio me i strastveno poljubio.

– Nemoj – odgurnula sam ga.

– Ako baš ne želiš, neću – rekao je, okrenuo se i otišao.

Ostala sam sama na plaži, a na usnama sam osjećala njegov poljubac.

Te noći nisam spavala. Jedino o čemu sam razmišljala bio je Jeff. Njegov lik nije mi izlazio iz glave i bilo mi je teško pomiriti se s time da ga više nikada neću vidjeti.

Ujutro sam pomagala odnijeti dječje kovčege u auto i iznenadila se kad sam vidjela jedan kovčeg koji nije bio naš.

– Nosiš nešto novo? – upitala sam Miriam.

– Ne, to je moj kovčeg – čula sam iza sebe poznati glas.

Marko i Denis zadovoljno su pljeskali, a Miriam se samo smješkala.

– Zar si zaista mislila da ću te samo tako pustiti? – upitao je Jeff.

– Ideš s nama? A tvoj studij, a diploma? – bila sam zbunjena.

– Mogu se valjda i ja nekoliko tjedana odmoriti u kući svoje sestre, a kad se vjenčamo, zajedno ćemo se vratiti ovamo i primit ću se učenja – rekao je.

– Ali …

– Nema ‘ali’. Jučer si mi rekla da ti se sviđam, sjećaš se? – rekao je i poljubio me pred svima.

Uspjela sam uhvatiti zadovoljan izraz lica svoje buduće šogorice Miriam. I njihovi roditelji djelovali su kao da nemaju ništa protiv. Napokon sam se i ja opustila i dopustila sebi da se nasmijem. Osjećala sam se kao da sam doma, među svojima. Bila sam sretna jer, zahvaljujući ovim dragim ljudima, moj se život pretvorio u pravu bajku.

254710cookie-checkZgodni bogataš danas je moj mužno