Život sa nepopravljivim muškarcem

– Alene! – zovnula sam svojeg nevjenčanog muža.

Ako je bio u sobi, trebao me je čuti, ali mi nije odgovorio. Napravila sam grimasu i zastala kada sam čula zvuk tuša. To je bio razlog što se nije odazvao. Slegnula sam ramenima. Kroz otvorena vrata sam vidjela njegov kofer kojeg je pakirao. Bez njega ću biti nekoliko dana, a to mi se činilo dužim od vječnosti. Naravno, kada je ljubav u pitanju, velika onoliko koliko i naša, drugačije se nije ni moglo opisati vrijeme koje ću provesti bez njega. Obavijestio me je prije samo pola sata da odlazi na nekoliko dana. Zašto uvijek tako naglo? Misao da to namjerno čini svakako mi je pala na um, ali sam je odbacila kao neosnovanu. Nisam željela da se crv sumnje nastani u mojim mislima i da ruje bez prestanka. Samo sam trebala imati povjerenja u njega, i imala sam ga.

Poznavala sam ga. Dvije godine života su iza nas. Nije to bio nimalo lak period, ali sam ja bila ta koja je dobivala bitku za bitkom. Od onog neugladenog muškarca kakvog sam upoznala, do galantnog i samouvjerenog, jer sam samo na taj način mogla opisati Alena i sve faze koje smo zajedno prolazili.

Uzela sam šalicu sa čajem i izišla na terasu. Sjela sam i zatvorila oči. Srce mi je ubrzano udaralo. Sjetila sam se našeg prvog susreta. Istina, bila sam očarana njegovom sirovom snagom, ali kad je progovorio nešto mi je zasmetalo. Da, ja sam se oduvijek kretala u visokom društvu, a on je u samo jednoj rečenici pokazao kolika je njegova skromnost.

Zaljubila sam se poput tinejdžerice, iako sam imala trideset godina. Alen je bio savršena masa koju sam mogla oblikovati onako kako sam ja željela, a to što ni on nije bio imun na moje čari, samo mi je olakšalo. Imala sam strpljenja sa njim. Sam Bog mi je bio svjedok da je to strpljenje bilo beskrajno. I, napokon sam bila zadovoljna rezultatom. Nadala sam se da ćemo uskoro stati i pred oltar, te da ćemo okruniti našu preveliku ljubav.

Znala sam da treba novac

Kad se Alen pojavio na vratima, gotovo sam mogla osjetiti miris njegovoga snažnog tijela. Gledala sam ga sa obožavanjem. Jak torzo brončane puti, mišići koji su se isticali pri svakom pokretu, uski bokovi i prelijepo lice, toliko lijepo da me je uvijek i iznova ostavljalo bez daha. Voljela sam svaki milimetar tog tijela, a najviše sam voljela ono što ničijem oku nije bilo dostupno: njegovu dušu. Bio je poseban, toliko poseban da sam se smatrala sretnicom što sam ga upoznala.

– Ljubavi – njegov melodičan glas natjerao me je da zadrhtim.

Istog trenutka sam ustala i krenula prema njemu. Ustuknuo je jedan korak. – Ne sada – rekao je mirno. Vidio je želju u mojim očima, vidio je što namjeravam i povukao se. Gotovo nikada to nije činio. Znala sam da ima valjan razlog za to. – Za pola sata bih morao krenuti. Znaš – zastao je u pola rečenice. Prišao mi je i poljubio me. Bio je to strastven poljubac prepun emocija kojih je kod oboje bilo u izobilju. – Mojoj majci nije dobro. Vratit ću se za nekoliko dana – rekao je kada se malo odmaknuo od mene.

– A da i ja pođem sa tobom? – pokušala sam mu ponuditi svoju podršku.

– Drugi put – Alen je rekao. Koliko puta sam čula takav odgovor? Ni sama nisam znala odgovor na to pitanje. Uvijek je pronalazio razlog da me ne povede. Slutila sam što je po srijedi. Odavno mi je priznao da su njegovi siromašni, da je živio na rubu egzistencije, i očito ga je bilo sram da me odvede na mjesto kojeg se on sramio.

U redu – pristala sam nevoljko. Drugog izbora nisam ni imala. Nisam imala snage pogledati ga u oči. Znala sam da će mi silno nedostajati, da će me boljeti njegov odlazak na čudan način i teško sam se mirila sa tim.

– Moram se spremiti – Alen je krenuo prema sobi.

I ja sam pošla za njim. Srce mi je uzbuđeno lupalo.

– Anđela – Alen me zovnuo dok se oblačio. S nelagodom je gledao oko sebe, u pod, u rub kreveta, ali ne i u moje oči. Znala sam što sada slijedi. Treba mu novca, a on nije znao kako da pita. Za razliku od mene, njegova primanja su bila skromna, čak i previše za moj ukus. Meni to nikada nije smetalo. Zajednica je značila i dijeljenje svega onog što imamo, a ne samo ljubavi.

– Nešto sam zaboravila – rekla sam uz osmijeh. Krenula sam prema sefu i izvadila svežanj novčanica. Vidjela sam divljenje u njegovom pogledu.

– Hvala ti. Baš mi je neugodno, ali ne znam koliko će koštati liječenje moje majke.

– To nije nikakav problem. Žena koja je rodila nekog poput tebe, uistinu mora biti posebna i zaslužuje samo ono najbolje – rekla sam blago.

Ono što sam rekla, to sam i mislila. Pomagala sam mu, i uvijek ću to činiti. To nikada nije bilo upitno. Samo sam željela da bude sretan onoliko koliko sam bila i ja otkad sam ga upoznala. Dala sam mu još novca i sjela na rub kreveta. Promatrala sam njegove posljednje pripreme. Divila sam se njegovoj spretnosti. Svaki dan sam zahvaljivala sudbini što ga imam. Ne znam što bi sa mnom bilo da ga nisam upoznala. Bio je poseban, lijep poput Apolona i nadasve divan i pažljiv. Trudila sam se da i ja budem takva prema njemu.

– Nikada nisam bio sretniji – priznao mi je. Naravno, laskale su mi njegove riječi. Kad ih izgovori osoba do koje ti je stalo, one imaju još veće značenje. Zagonetno sam se osmjehnula.

– Samo se brzo vrati – rekla sam.

– I hoću. Nisam ni otišao, a već mi nedostaješ. Jedva čekam da se vratim – priznao mi je. Ljepše riječi nije mogao izreći. One su značile da me voli, da je njegova ljubav velika poput moje. Da, u nju sam bila sigurna kao ni u što drugo. – Javit ću ti se – obećao mi je.

Alen je upravo otišao k svojima

Nakon što me pozdravio, samo nekoliko minuta kasnije, otišao je. Osjećala sam koliko je teška praznina koju je ostavio iza sebe. Sa njom se nikada nisam znala nositi. Na samoću nikada nisam gledala kao na nešto neugodno, sve dok se on nije doselio kod mene, dok mi nije pokazao sve čari zajedničkog života.

Srce mi je uzbuđeno lupalo. Ne, nisam mogla biti sama, barem ne to poslijepodne. Nazvala sam Tatjanu, prijateljicu u koju sam imala potpuno povjerenje. Istina, naši su se susreti prorijedili ali sam ja za to imala savršenu izliku. Nisam mogla biti sa njom i sa Alenom u isto vrijeme. Kao prijateljica, ona me je trebala shvatiti, trebala je znati koliko sam sretna. Igrala sam na kartu njenog razumijevanja.

– Halo – osmjehnula sam se kada sam čula njen glas sa druge strane.

– Upravo sam mislila na tebe – rekla je veselo.

– Da odemo na kavu? – pitala sam. – Znaš da sam ja uvijek za to – Tatjana je odgovorila.

– Za pola sata na mjestu na kojem se uvijek sastajemo – nisam željela trošiti previše riječi jer sve ono što sam joj imala za reći, saznat će uskoro.

Odmah sam krenula pod tuš. Par minuta kasnije, odjenula sam se i samo nanijela malo rumenila da prikrijem blijedilo svojeg lica. Nikada nisam koristila previše šminke, osim u izuzetnim prilikama. Nije ni bilo potrebe za tim. Nisam imala što skrivati. Lice mi je bilo lijepo i bez bora, a i ja sam ga njegovala svakodnevno. Koža sve pamti, uvijek mi je govorila moja majka, a ja sam znala da je ona u pravu. Kao i svaka žena, željela sam odgoditi pojavu bora koliko god to bilo moguće.

Kad sam se našla sa Tatjanom, toplo me je zagrlila. – Što je? – upitala me je, dok je radoznalo promatrala izraz mojeg lica.

– Alen je upravo otišao k svojima – rekla sam tiho. Da sam bila sama, prepustila bih se suzama. Doista me je uhvatila nekakva sjeta koja je bila posljedica njegovog odlaska. Sve teže sam podnosila tu razdvojenost.

– Nisi li i ti trebala poći sa njim? – Tatjana me je upitala.

– Ne znam što da mislim – slegnula sam ramenima.

– A što ako te on laže? – Tatjana se nagnula prema meni.

– Zašto bi to činio? To je nemoguće – rekla sam gotovo ljutito.

Pretražila sam mu sve stvari

Nije mi bio jasan način na koji je ona razmišljala. Zašto bi me Alen lagao? Voljela sam ga, volio je i on mene, i to je bilo ono što je trebalo biti na prvom mjestu. Njene riječi su dokazale da Alena nitko ne razumije poput mene. Samo ja sam shvaćaia njegovu nelagodu zbog situacije u kojoj se nalazio. Naravno, nitko se nije ponosio siromaštvom, a ni on nije bio izuzetak. Davala sam mu dovoljno novca i vremena da napravi nešto pristojno, a kada se to dogodi, naravno da će me upoznati sa svojim roditeljima.

– Kada je on u pitanju, bila bih oprezna – Tatjana je nastavila po svom.

U čudu sam je pogledala. Od nje nisam očekivala takve riječi. I ona ga je poznavala dobro, ne kao ja, ali su se susreli bezbroj puta. Nekako sam imala dojam, iako mi ona to nikada nije priznala, da ga nikada nije prihvatila.

– To su gluposti – odmahnula sam rukom. – Kad nekom pokloniš srce, pokloniš mu i povjerenje – rekla sam oporo. – Jedno bez drugog ne ide – ponašala sam se prema njoj kao što se ponaša majka prema kćeri.

– Ne znam zašto, ali ja imam dojam da te srce ne vodi pravim putem.

Nisam znala što bih odgovorila na te njene riječi. A trebala sam nešto reći, po njenom izgledu sam uvidjela da to i očekuje.

– Vrijeme će pokazati tko ima pravo – samouvjereno sam rekla.

– Znaš – Tatjana je zastala. – Prije nekoliko dana sam slučajno čula dio razgovora kojeg je on vodio sa nekom ženom. Znam da to nisi bila ti, jer ju je nazvao čudnim imenom.

– To ništa ne znači. Da postoji bilo kakva žena u njegovom životu, ja bih znala za nju. Možda je, zvao majku? – nametnulo mi se sasvim logično objašnjenje. – Možda ti se samo učinilo – pronalazila sam bezbroj opravdanja.

– Nadam se da imaš pravo – rekla je tiho. – Ipak, na tvojem mjestu bih bila oprezna.

– U redu – rekla sam samo da nešto kažem.

Nisu me previše zabrinjavale njene riječi. Znala sam da ona nikada ne preuveličava, ali isto tako sam znala da je mogla krivo protumačiti nekakav bezazlen razgovor.

– Bit ću – obećala sam joj.

Ostatak našeg razgovora sveo se na sasvim uobičajene ženske teme, a ja sam u potpunosti zaboravila na njeno upozorenje. Tek kada sam došla kući, kao da su te riječi postale naglašenije, odzvanjale su u mojim mislima. Posijala je sjeme sumnje ondje gdje su one pale na plodno tlo. Nimalo se nisam razlikovala od ostalih žena. Ženska radoznalost me je natjerala da izbacim sve iz Alenova ormara i pretražim i one najskrovitije kutke. Gotovo sam likovala kada sam shvatila da ničeg nema. A onda mi je pažnju privuklo nešto u njegovim cipelama koje nikada nije nosio. Tu se nalazilo nešto što ne pripada tom mjestu. Posegnula sam za tim i zastala kao gromom pogođena. U ruci sam držala sliku na kojoj se nalazila mlada i prelijepa žena sa djetetom u naručju, dječakom, bolje rečeno. No, mogla je to biti bilo čija slika, da dječak nije sličio Alenu kao jaje jajetu. Istog trenutka sam ispustila sliku, a zatim sam je ponovno uzela u ruke. Imala sam dojam da stojim na ruševinama svega onog što mi je bilo sveto, i u što sam vjerovala.

– Nemoguće – rekla sam samoj sebi. – Možda je to on dok je bio malen – trudila sam se pronaći znakove koji će potvrditi tu moju teoriju, ali sam odustala.

Zar je Alen oženjen?

Odjeća na ženi je bila lijepa i moderna. Jesam li je ja kupila svojim novcem? To pitanje mi se nametnulo i opsjedalo me. Možda je najgore što čovjek može doživjeti u ljubavi, poniženje kakvo sam ja tada osjetila. Gorčina, poniženje, sve se to počelo taložiti u meni. Naravno, samoj sebi nisam mogla priznati da je istina ono što sam vidjela. Bila sam gotovo sigurna da za tu sliku postoji objašnjenje, a ako postoji, zašto ju je onda skrivao i cipeli? Sjela sam na krevet. Srce mi je kucalo toliko snažno da sam jasno čula svaki njegov otkucaj. Glava me je počela boljeti. Ja gotovo nikada nisam imala glavobolje i bila sam sretnica po tom pitanju. Ali, ovo su bile posebne prilike. Posegnula sam za mobitelom. Nazvala sam Alena. Nije mi se javljao. Njegov mobitel bio je isključen. To je još više raspirilo moju maštu, i to na jako loš način.

Ne znam kako sam uspjela prebroditi tu večer. Bila je to jedna od najgorih koje sam ikada doživjela. Samoća je bila preteška, a stvarnost koja je kucala na vrata mojeg života, toliko okrutna da me je zatekla potpuno nespremnu. Koliko god da sam samu sebe pokušala utješiti, to mi nije polazilo za rukom, barem ne onako kako sam očekivala. Da li je moguće da je Alen oženjen? Nekako sam imala razloga da vjerujem, ali i ne vjerujem u to. S jedne strane, on nije izbivao gotovo ni jednu večer, a s druge strane, njegova tajnovita putovanja i izgovori koje sam ja shvaćala onako kako je njemu odgovaralo, sve je to upućivalo da postoji mogućnost da on ima život u kojeg ja nisam imala, niti ću ikada imati pristup. Ako je to istina?

Naježila sam se na tu pomisao. Zar je postojao netko tko bi mogao tako bezočno lagati? Zašto mi se nije javljao? Zašto? Opet sam ga nazvala, ali ništa. Govorio je da ima bolesnu majku, a istinu je samo on znao; ja sam je mogla samo naslućivati.

U idućih nekoliko dana Alen mi se nije javljao. Naravno, tako je bilo uvijek kada bi išao na put. Što se vrijeme njegovog dolaska više bližio, ja sam postajala sve nervoznija. Silno sam žudjela da čujem istinu, ali sam se ujedno i bojala te istine. Što ako…? Ne, nisam trebala razmišljati na taj način. Samu sebe sam uvjeravala da će sve biti u redu, mada je u to teško bilo povjerovati. Čudno je bilo koliko je malo potrebno da se sigurnost pretvori u noćnu moru, da se nešto stabilno poljulja i bude na rubu rušenja. Tako je to u životu. Nikada ni u što ne možemo biti sigurni. Doista, nikada do prije nekoliko večeri, nisam pregledavala Alenove stvari. On je bio toliko pedantan da sam i ja ostajala posramljena. Uvijek sam ga zadirkivala zbog toga.

Kad me je napokon nazvao, osjetila sam kako se tresem kao da se nalazim na polarnoj hladnoći.

– Ljubavi – bile su to prve riječi koje mi je uputio.

Mobitel ti je bio ugašen

Nekad bi te riječi izmamile osmijeh na mojem licu, ali sada se to nije dogodilo. Ako su te riječi samo laž, ako je sa mnom iz koristoljublja… U glavi mi se rojilo tisuće pitanja, a svi odgovori nalazili su se kod Alena.

– Kod kuće sam – rekao je gotovo sa ponosom.

– Oh – oteo mi se uzdah sa usana. Sjetila sam se da je slika ostala na njegovom noćnom ormariću. Bit će to čista sreća ako je ne vidi. Nisam željela da ima spreman odgovor na svako moje pitanje kada se vratim. Htjela sam vidjeti njegovu iskrenu reakciju, htjela sam istinu iznad svega, ma kakva god ona bila. Odmah sam ostavila posao i krenula u stan. Naravno, željela sam sve izvesti na čistac. Žudjela sam za istinom i pošla sam joj u susret. Bila sam spremna na sve, pa čak i na ono najgore, iako sam se u dubini duše nadala da će on imati logično objašnjenje za sve.

Kad sam ušla, Alen je sjedio za stolom i ispijao je kavu. Iznenađeno je podigao pogled. Bio je umoran, a taj umor mu se jasno vidio na licu. Istog trenutka, licem mu se razlio osmijeh. Bore kao da su se smanjile pod navalom oduševljenja. Postoji li osoba koja bi tako uvjerljivo mogla odglumiti da joj je stalo? Iako sam sumnjala u to, ipak se doza te sumnje još uvijek nalazila u meni.

– Ljubavi – ustao je i čvrsto me privinuo uz zagrljaj. – Tako si mi nedostajala – njegovo priznanje bi kod mene izazvalo salvu oduševljenja da je situacija bila drugačija.

– Jesam li? – pokušala sam se odmaknuti od njega.

– Naravno – Alen je bio iznenađen. – Kakvo je to pitanje. I sama znaš da je to istina – kad se pokušao nagnuti prema meni, ustuknula sam.

– Zašto me nisi nazvao? – upitala sam ga. Glas mi je bio hladan. Naravno, iza njega se skrivala sva ona dvojba koja me je mučila.

– Ja sam tebe zvala – pokazala sam prema mobitelu koji se nalazio na stolu. – Nisi bio dostupan, bolje rečeno, mobitel ti je bio ugašen – okružila sam oko njega i sjela.
I on je učinio isto. Neko vrijeme me je samo promatrao.

– Što se događa? – upitao me je.

– Mnogo toga što bi trebalo objasniti, ja nemam objašnjenje. Nadam se da ga ti imaš – rekla sam oporo.
Promatrala sam njegovo lice. Imao je tako lijepe plave oči, nevin pogled kojeg sam obožavala i iskreno lice. Je li ono bilo samo maska iza koje se skrivalo ono od čega sam se počela ježiti?

– Što to znači? – upitao me je.

– Idi u spavaću sobu i pogledaj sliku koja se nalazi na noćnom ormariću – rekla sam kruto.

Alen nije ni trepnuo. Umjesto iznenađenja, na njegovom licu se ukazao osmijeh. – Idem – rekao je jednostavno. Vratio se nakon samo nekoliko trenutaka. Na licu mu se nalazio isti onaj osmijeh sa kojim je i otišao u sobu. – Što te zanima? – sjeo je nasuprot i pogledao me u oči.

– Ta žena i dijete – rukom sam pokazala prema slici.

– Ta žena je moja sestra – rekao je jednoličnim glasom. – A ovo dijete je njen sin – nastavio je tiho.

Ostala sam zatečena. Ako je to istina, onda je moja ljubomora i sav onaj pakao kojeg sam prošla, bio uzaludan. Nadala sam se da je lice istine upravo onakvo kakvim ga je on opisao.

– A što onda ta slika radi u tvojoj cipeli? Kako to da ja ne znam da imaš sestru? – upitala sam ga.

– I za to postoji objašnjenje – Alen se nagnuo prema meni. – Ona je kći mojeg oca, ali ne i majke. Nisam imao razloga da ti o njoj pričam.

– Nije važno – odmahnula sam rukom. – Ništa više nije važno – rekla sam slomljeno. – Pusti me neko vrijeme na miru – rekla sam oporo. Nisam mu vjerovala ni riječi.

– Ali, sve je istina. Ništa ti ne lažem – Alen je pokušao upotrijebiti svoj šarm da bi postigao ono što želi, no ovaj put nisam bila raspoložena za to.

Zašto nije pošao za mnom?

Nešto tu ne štima. Osjećala sam da je to tako. Nikada nije spomenuo sestru, nikada nije pričao o ocu, i kad sam malo bolje razmislila, o njegovoj obitelji nisam ništa znala, osim da mu je majka “bolesna”, što mu je očito služilo kao izgovor da ode i odnese moj novac. Jesam li doista naivna toliko da ni u jednom trenutku nisam posumnjala? Samo sam mu se prepustila sa povjerenjem i voljela ga, a to je bilo objašnjenje za sve. Kad voli, žena pokloni sebe i svoje srce, a ja sam upravo to učinila. Hoće li mi se obiti o glavu to povjerenje? Bila sam tako sretna, ali sam se bojala da bih svaki taj trenutak sreće mogla suzama platiti.

– Zašto nikada nisam otišla kod tebe? – upitala sam ga.

Alen je zastao. Lice mu je postalo bezizražajno.

– Otići ćeš – rekao je neuvjerljivo.

– Kada? Danas? Sutra? Za tjedan dana? – upitala sam ga. – Ti si dio mojeg života, ali ne i ja tvojeg. Za to treba postojati objašnjenje, a ti mi ga ne pružaš. Možda bi najbolje bilo da se spakiraš i odeš – nikada nisam mislila da ću izgovoriti te riječi, ali su one same prešle preko mojih usana.

Bolno je bilo gledati kako se njegovo lice mijenja, ali sam trebala ostati pri svom i napokon saznati istinu.

– Kamo da pođem? – upitao me.

Ironično sam se osmjehnula. Ne, nije se branio svojom ljubavlju, nego me je pitao kamo da pođe? Što sam mu ja značila? Sigurnost, besplatan smještaj i još sam mu za to davala novac? Zar je moguće da mojoj naivnosti nije bilo kraja?

– Onamo otkud si i došao – izišla sam iz dnevne sobe i zalupila vratima. Ušla sam u kuhinju. Mislila sam da imam savršenu vezu, ali mi se činilo da se doista varam. Zašto nije pošao za mnom? Zašto me je pustio samu? Zašto me ne uvjerava u svoju ljubav? Možda je postojao samo jedan odgovor: on je odabrao ženu sa kojom će provesti ostatak života, a ja sam mu bila samo ona koja mu olakšava put do cilja.

Bila sam napeta poput strune, ljutita toliko da sam se i sama bojala sve te silne ljutnje koja se nalazila u meni. Kad je Alen ušao, okrenula sam se prema njemu.

– Nazovi sestru – rekla sam kruto. – Sada? – Alen me je pogledao kao da mi je narasla još jedna glava.

– A kada bi to trebao? Ako se ne bojiš istine, to mi i pokaži – izazivala sam ga.

– Čuj… – Alen je krenuo prema meni. Njegov šarmantan osmijeh nije naišao na odobravanje kod mene.

– Sada, ili se spakiraj i odlazi – nisam imala milosti.

Platit ćeš stanarinu

– Mogu li ti objasniti situaciju? – Alen me je molio.

– Nisi li imao previše vremena za to? Godinama si kod mene. Osim povjerenja i srca, dala sam ti sve ostalo. Ako si oženjen, i ako si to skrivao, grdno ćeš se pokajati.

Alen je prošao rukom kroz kosu.

– Žao mi je, ali to nije istina. Znaš li ti koliko te volim? Nikada ni jednu ženu nisam volio kao tebe – rekao je jedva čujnim šapatom. – Dobro – napokon je popustio. – Bio sam oženjen. U postupku je razvod braka i zbog toga odlazim. Ono dijete je moj sin. Sada znaš istinu koje sam se sramio. Ne, nemam sestru, ali kako sam ti to mogao reći? Na koji način? Istina je i da mi je majka bolesna. Jesi li ikada čula da zovem svoju majku svojeg djeteta? Nisi? To može značiti samo jedno. Ja sam sa njom odavno raskrstio, a sve ostalo je samo formalnost. Sa čistim srcem sam ušao u vezu sa tobom. Ti si jedina žena koju volim i koja mi je pokazala što je ljubav, kako se muškarac voli. Cijenio sam tu ljubav, trudio sam se da je ne izigram i nikada neću. To je ono što ti u ovom trenutku mogu obećati. Ništa osim svoje ljubavi ja nemam, ništa – bio je nalik na malenog dječaka koji je pokušavao dokazati svoju nevinost.

Zastala sam u pola pokreta.

– Čemu sve te laži? Jesam li ih ja zaslužila? – upitala sam ga.

– Nisi. U početku sam ti htio reći ali nisam mogao, nisam te htio razočarati. Bio sam opčinjen tobom. Znao sam da bi jedna kriva riječ sve mogla pokvariti, a ja to nikako nisam želio. Želio sam tebe, želio sam zaboraviti da je bilo što postojalo prije mojeg života sa tobom.

– Lijepa priča – rekla sam ljutito. – Izigrao si me. Gdje je moj novac? – upitala sam ga.

– Njime kupujem slobodu – Alen mi je prišao. – Volim te, ludice. Nitko te nikada nije, niti će te voljeti kao ja. Ako ti prema meni osjećaš barem djelić ovog što se nalazi u mojem srcu, ja ću biti najsretniji čovjek na ovome svijetu. Još samo nekoliko ročišta i sve će biti iza mene. Ako me voliš, prihvati i moju prošlost. Iako želim, ja je ne mogu promijeniti. Ti si tako posebna, najljepša, tebe je moje srce izabralo. Moj brak je bio čisti promašaj. Do njega je došlo samo zato što je ona ostala trudna – govorio je.

Nisam znala mogu li mu vjerovati. Dio mene je to želio, ali onaj drugi dio me je upozoravao, sve je u meni zvonilo na uzbunu. Ja pred njim nisam imala nikakvih tajni, ali je zato on krio sve. S kim sam ja to živjela dvije godine? Nisam mogla a da samoj sebi ne postavim to pitanje. Ništa više neće biti isto. Barem sam zaslužila istinu, ali sam je dobila onda kada je bio stjeran u kut. Što mogu očekivati od njega? Kuda nas vodi sudbina?

– Ništa ti ne vjerujem – rekla sam iskreno. – Ni jedna tvoja riječ nema potporu u stvarnosti.

– Dokazat ću ti da ima. Volim te, Anđela. Volim te više od ičega na svijetu. Još samo malo i ja sam slobodan. Želim novi život početi sa tobom, želim te zauvijek pored sebe.

Odlučila sam zaboraviti na sve. Prepustila sam se njegovom milovanju i njegovim poljupcima, a kad su svi izljevi nježnosti bili iza nas, Alen je uzeo pramen moje kose, okrećući ga između prstiju.

– Ti si jedina koja je ikada imala moje srce – rekao mi je opčinjeno.

– Spava mi se – okrenula sam mu leđa. Zatvorenih očiju sam razmišljala. Dolazila sam do novih spoznaja koje su mogle sve razriješiti. Ujutro ću razgovarati sa njim. To je jedini način da se sve iskristalizira. Nakon te odluke, mirno sam zaspala.

Čim sam ujutro ustala, skuhala sam kavu. Razmišljala sam o svojem planu. U jednom trenutku mi se činio savršenim, a u drugom? Nisam imala što izgubiti. Samo ću Alenovu ljubav staviti na kušnju. Kad je i on ustao, sjeo je nasuprot mene. Po njegovom miru koji mu se vidio na licu, bilo je očito da on smatra da će sve biti isto kao nekad. Prevario se. Prije nego što je ulio kavu u šalicu, pokazala sam mu da sjedne.

– Iza nas je posebna noć – Alen je upotrijebio sav svoj šarm dok je opisivao večer koja je bila iza nas.

– Razmišljala sam – hladno sam rekla. – Došlo je vrijeme da napravimo neke preinake. Plaćat ćeš stanarinu kod mene, dio režija, i sve ćemo dijeliti na pola. To će tako biti u početku. A kasnije… – slegnula sam ramenima.

Sve između nas je bila laž

– Što? – Alen me je pogledao kao da sam sišla sa uma. – Kako da se nosim sa svim tim? – upitao me je.

– Naravno da ne možeš. Tko sam ti ja? Ona koja te financira, dok ti svoj novac šalješ svojoj obitelji. Mogao si živjeti kako si želio, samo da si mi rekao istinu. Sa lažima se ne stiže daleko. U stvari – pogledala sam prema njegovom koferu. – Ne trebaš ga raspakirati. Pronađi stan i odseli se. Možemo se viđati, pa ćemo vidjeti kamo će ići naša veza.

Vidjela sam kako Alenovo lice postaje crveno, zatim blijedo, pa onda su se te dvije boje počele miješati. Da, koliko god mi sve to bilo bolno, likovala sam u sebi kao što je on to radio u protekle dvije godine.

– Kuda da pođem? – pitao me.

– U hotel dok ne nađeš stan. Ja idem na posao, a kad se vratim, ne želim te vidjeti ovdje. To je jedan od uvjeta da ostanemo zajedno – rekla sam kruto.

Alen je mahao rukama. Pokušavao je nešto reći, ali ni jedna riječ nije prešla preko njegovih usana.

– Nemam novca – rekao je sa nelagodom.

– Ni ja ga za tebe više nemam. Dala sam ti dovoljno. Zbogom – iako mi se srce rasipalo na komadiće, znala sam da moram napraviti rez.

Ako mu je stalo, on će sve učiniti da budemo zajedno, a ako nije onda je bolje da sve prekinemo čim prije. A tko je prije nekoliko dana mogao i pomisliti da će do ovoga doći? Čak ni najgora noćna mora nije bila ni sjena stvarnosti.

Otišla sam na posao. Kad sam se te večeri vratila, srce mi je uzbuđeno lupalo kad sam vidjela svjetlo u stanu. Otvorila sam vrata i zastala sam kao oduzeta. Sve je bilo upaljeno, a od Alena ni traga. Sva njegova odjeća je nestala, zajedno sa njim.

Trgnula sam se kada sam vidjela poruku na stolu. Drhtavom rukom sam posegnula za papirom koji je bio premotan. Nisam imala hrabrosti pogledati i vidjeti što piše. No morala sam se odvažiti i prisilila sam se da je otvorim.

“Zahvaljivao sam Bogu na tvojoj naivnosti. Sav novac koji si mi dala, uračunaj kao podmirivanje usluga koje sam ti pružao. Da, imam suprugu i dijete, a sve između nas je bila laž. Kao otac i suprug, trebao sam im osigurati pristojan život, a način na koji sam to postigao nije važan. Zbogom!”

Ranio me do dubine duše

Da sam dobila pljusku, manje bih bila u šoku. Dakle, istina se saznala i to na najokrutniji način. Da sam nastavila sa davanjem novca, on bi bio sa mnom, govorio bi ono što bih ja željela čuti, i to naplaćivao. Kako li sam samo bila naivna? Željela sam iskidati poruku na milijun komadića, ali nisam to smjela učiniti. Morala sam je ostaviti da mi bude podsjetnik mojoj naivnosti. Isto tako se nisam smjela prepustiti očaju. Ljudi prekidaju i mire se, nisam jedina kojoj se ovo dogodilo. Najviše me je boljelo to što mi je sve vrijeme lagao, što sam ja naivno vjerovala, a svi oni dragocjeni trenutci koje sam željela sačuvati zauvijek, nisu vrijedili ništa, i manje od toga.

Plaćala sam njegovu laž, iznajmijivala sam njegovo tijelo, a on me je svojim ponašanjem ranio toliko snažno da sam bila sigurna da se nikada više neću u potpunosti oporaviti. Kako nakon njega vjerovati drugim muškarcima? Kako se oporaviti oko svih laži kojima sam bila okružena, a ja sam te iste laži smatrala istinom? Uvijek mislimo da se loše stvari događaju drugima i da će nekim čudom nas mimoići. Zato bivamo zatečeni i nespremni na nedaće koje nas snađu.

Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Iako sa suzama neće otići i bol, bio je to način na koji sam samo fizički pokazala kako se moje srce osjeća. Alenu sam djelomično oprostila, ali sebi nikada neću. On se samo ponašao onako kako sam mu ja dopuštala i na kraju je pokazao svoje pravo lice, lice lažova.

Preda mnom je bio život i nisam smjela potonuti, nego krenuti dalje, te na, taj način svima dokazati da sam jaka i da me ništa ne može slomiti.

I neće, obećala sam samoj sebi. Proći ću sve faze ostavljene žene i krenuti prema ozdravljenju. U ishod nimalo ne sumnjam, a da sam u pravu, pokazat će vrijeme.

101410cookie-checkŽivot sa nepopravljivim muškarcemno