Vidoviti RadomirSpajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.Pozivi iz Srbije: 065 3651 913 ili 064 3161 083 Pozivi iz inostranstva: +381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život! |
Znam da sjedim na dva stolca, ali kako da odlučim?
Mnogo je razloga za to što u četrdeset i petoj još nisam u braku, a cijeli sam život okružena muškarcima. Bila sam im dobra ili najbolja prijateljica, rame za plakanje kad su ih njihove djevojke ostavljale, cura s kojom su mogli razgovarati o svemu, pa i o nogometu, s kojom su se uvijek mogli zafrkavati.
Sjećam se situacije od prije desetak godina kad je Neven, dečko moje najbolje prijateljice Vjere, rekao kako ima tri prijatelja od kojih samo jedan ima stalnu djevojku. Pričao im je kako sam simpatična i – dečki su me poželjeli upoznati. Nazvao me i ponudio da im se pridružim na njihovom muškom druženju što su ga redovito održavali jednom tjedno. Obećao je da će me on dovesti i odvesti kući. Ja sam, dakako, o tome obavijestila Vjeru i zamolila je da se i ona pridruži sat kasnije, tek toliko da se ne osjećam neugodno među četvoricom takoreći nepoznatih momaka.
Dado, kod kojeg se društvo sastalo, imao je u dnevnoj sobi kutnu garnituru. Neven me upoznao sa svima.
– Ovo je Alenka.
Kako je inače među njima bilo vrlo mnogo aluzija na seks, osobito grupni koji se, naravno, nitko od njih nije usudio prakticirati, ja sam, čim sam im upamtila imena, sjela u sredinu te kutne garniture i tako su mi po dva dečka bila sa svake strane.
– Obećali ste mi dobru zabavu sa sendvičima, ja između dvojice – bilo je gotovo prvo što sam im izgovorila, a oni su prasnuli u smijeh.
Napetost je nestala gotovo u trenuu i već pet minuta kasnije pričali smo kao da se svi poznajemo oduvijek. Kao i uvijek, dečki su me prihvatili kao sebi ravnu, kao jednu od “svojih” i, dobro bismo se zabavljali sve do kraja večeri da se nije pojavila Vjera. I ona je bila prvi put kod Dade. Za razliku od mene, nju su dečki već upoznali kao Nevenovu djevojku. Ušla je u sobu u kojoj smo svi sjedili, pružila mu je bocu pića, jer ne dolazi se nekome u posjet prvi put praznih ruku, sjela na tabure na čelo malog sobnog stolića i prvo što je upitala bilo je:
– Kakva je to glazba što je slušamo? Ako nemaš ništa bolje, možda da i to ugasiš, pa da razgovaramo u tišini – bio je njezin pozdravni govor.
Atmosfera bi se vjerojatno srozala na nulu, ali, nasreću, već smo dosta popili pa je nitko nije shvatio ozbiljno. Doduše, Dado je isključio glazbu. Do Vjerina dolaska mi smo žustro moram priznati, vrlo otvoreno razgovarali o muško-ženskim odnosima, prevarama, tko bi se i kad i kako i s kim upustio u neku vezu, bi li to bile veze na brzaka ili bi se mogle pretvoriti u nešto ozbiljnije, jesu li žene poput muškaraca sklone seksu za jednu noć i slično.
No, Vjerinim dolaskom teme su se temeljito promijenile. Sad smo razgovarali o zdravoj prehrani, o tome je li bolje biti vegetarijanac ili makrobiotičar, treba li uopće jesti meso… Uglavnom, rastali smo se poslije ponoći, metaforički rečeno, udavljeni njezinim pričama. Toliko vina da bi nam njezine “mudrosti” bile zanimljive nisu tijekom nekoliko sati u stanju popiti ni petnaestorica okorjelih pijanaca.
Osim Nevena i Vjere, koji su bili par, čovjek koji je imao dugogodišnju djevojku bio je Krešo. Nju sam upoznala tijekom kasnijih susreta s tim društvom i bila je vrlo simpatična. U međuvremenu sam shvatila da mi se sviđa i Dado, naš domaćin, kod kojeg smo se počeli redovito sastajati jednom tjedno, ali i Dražen, četvrti iz društva koji je također “solirao”.
Za nijansu više, moram priznati, sviđao mi se Dado, ali on je bio od onih koji bi i ne bi. Ni sam nije znao bi li se upustio u išta više od prijateljstva.
Jedne sam večeri, kad smo odlazili od njega, zaboravila sam jaknu. Društvo me čekalo na ulici da me odvezu kući, a Dado me, kad sam se vratila po jaknu, dočekao na ulaznim vratima svoga stana i počeo bjesomučno ljubiti. Svidjelo mi se i uzvraćala sam mu poljupce. Završili bismo u krevetu te noći, ali društvo s ulice počelo je zvoniti na portafon neka požurim jer nemaju vremena čekati cijelu noć da se spustim s desetog kata.
Eh, da sam imala malo više hrabrosti, točnije da mi nije bilo neugodno svima reći da želim tu noć ostati s Dadom, tko zna što bi bilo. Tako je sve ostalo na poljupcu.
– Čujemo se sutra – rekla sam mu na odlasku. Bila sam čvrsto uvjerena da će me sljedećeg dana nazvati i predložiti mi da se nađemo u gradu. Umjesto toga, kad sam se oko podneva probudila, dočekala me na mobitelu njegova poprilično duga poruka. Pisalo je: “Oprosti, ne znam što mi je sinoć bilo. Ne bih te htio povrijediti ni na koji način. Najbolje je da ostanemo prijatelji, a ovo što se noćas dogodilo zaboravimo”.
A što sam mogla? Kad smo se poslije sretali, pravili smo se da se ništa, baš ništa, među nama nije dogodilo. Pa, ako ćemo pravo – i nije.
Nekoliko tjedana kasnije spetljala sam se s drugim samcem iz društva – Draženom. Naša je avantura, jer to nije bila ljubav, trajala nekoliko tjedana, ali za nju nitko iz društva nije znao. I dandanas se pitam jesu li ti dečki doista bili prijatelji koji su se međusobno povjeravali i razgovarali onako kako mi žene to znamo kad se nađemo ili su svi bili džentlmeni. Svejedno, Dražen i ja smo nakon svoje avanture ostali dobri prijatelji. On se u međuvremenu oženio, ima dvoje djece, a otkako mu je starija kći krenula u prvi razred osnovne škole, počeo je kukati kako brak nije takav kakvim ga je zamišljao.
– Sa svojom ženom razgovaram samo o tekućim obavezama. Tko kamo razvozi djecu, što moramo platiti, kad idemo na godišnji, hoćemo li curice upisati na kakvu slobodnu aktivnost i to ti je, stara moja, sve. Ljubav vodimo kao dio bračnih dužnosti, ali kako sam ja često iscrpljen poslom, a ona obavezama oko djece, i to je sve rjeđe – ispričao mi je nedavno.
Na recepciji
Dražen je, naime, jedan od direktora u jednome hotelu. Kad se nađem u gradu, a imam kakvu stanku između dviju obaveza ili mi se jednostavno pije kava u društvu prijatelja, svratim k njemu na posao. Ona zajednička druženja odavno su prestala, a ja se s dečkima čujem samo kad im treba čestitati kakav blagdan ili rođendan. Tako se i oni meni javljaju. Češće viđam samo Vjeru i Nevena.
No, kad dođem Draženu u hotel, premda me njegovo osoblje već dobro poznaje, ipak ne mogu dalje od recepcije. Gospodina direktora tu obavještavaju da ima stranku, zapravo da ga čeka prijateljica.
U međuvremenu i ja sam se skrasila. Premda nisam udana, već nekoliko godina živim u izvanbračnoj zajednici s Marijem. On je ilustrator, radi za jednu izdavačku kuću, ali nema obavezno radno vrijeme jer mnogo toga može napraviti od kuće, a voli i putovati. Često, a financijske nam prilike to dopuštaju, on otputuje sam na kakav sajam knjiga ili u kakav grad gdje se održava neka izložba koja ga zanima. Dopušta li mi posao, ja ga pratim, ali najčešće ide sam, što meni nimalo ne smeta.
U trenutku kad je naša veza krenula nekim ozbiljnijim tokom, kad smo počeli skupa živjeti, dakako, razgovarali smo i o djeci. Ja u četrdesetima, ma kako to grozno zvučalo, baš i nisam bila zainteresirana da postanem majka, a Mario je ionako imao sina iz prvoga braka. Tako smo se oko te teme složili otprve.
Moj nevjenčani suprug je iznimno duhovit čovjek, vrlo obrazovan i pravi je užitak provoditi vrijeme s njim.
– Da ti iskreno priznam, premda uvijek imamo o čemu razgovarati, ako ni o čemu drugome onda o najglupljem filmu koji smo gledali na televiziji, ponekad imam osjećaj da se i u naš odnos uvukla monotonija – odgovorila sam Draženu kad se požalio na svoj odnos sa suprugom.
– Ne znam, Alenka, koliko ljubav traje. Tri godine, kao što tvrdi onaj Francuz u svojoj knjizi? – odgovorio mi je na to Dražen. – Znaš, čini mi se da s tobom u ovih pola sata-sat koliko pijemo kavu, a mene neprekidno prekidaju telefoni, suvislije, konciznije i zanimljivije razgovaram nego sa svojom ženom. Ti barem imaš suvislo s kim razgovarati o koječemu. Oprosti na indiskreciji, a kakav vam je seks? – ispitivao me Dražen.
– Strastven kao i na početku veze. Štoviše, rekla bih i mnogo bolji jer se već toliko dobro poznajemo da točno znamo što tko od nas voli. Ali, reći ćeš da sam bahata, no ni to ti nije uvijek idealna varijanta. Katkad mi nedostaje uzbuđenja: što će on sad iznenada napraviti? Ili čime bih ja njega mogla iznenaditi? Poželim neko iznenađenje, nešto novo – ispovjedila sam se.
– Ti barem uživaš – završili smo kavu, ispratio me do hotelskog predvorja i kao obično poljubio u obraz, a ja sam otišla.
Punih baterija
Bilo je ljeto i ubrzo smo Mario i ja otišli na more.
– Već dugo nismo nikamo zajedno putovali. Predlažem da ove godine Jadransko more zamijenimo kakvim egzotičnim grčkim otokom – predložio mi je i ja sam se oduševila.
Dva tjedna smo uživali na prekrasnom otočiću. Oboje smo već nekoliko puta bili u Grčkoj, pa nas neka razgledavanja zemlje nisu zanimala. Svratili smo, tek na nekoliko dana, u Atenu kako bih kupila nekoliko novih komada ljetne odjeće koju ću nositi do kraja ljeta u Zagrebu. A Atena, što se toga tiče, nimalo ne zaostaje za ostalim svjetskim metropolama.
Tako smo se vratili doma, što bi se reklo, napunjenih baterija. Iskreno govoreći, osim baterija ja sam dobrano napunila i ormar odjećom na kojoj su mi pozavidjele mnoge kolegice na poslu, a koja je, dakako, isticala i moju preplanulu put i moju još uvijek vitku figuru. Inače sam imala vrlo dugu kosu, ali prije tog ljetovanja odlučila sam je skratiti na gotovo mušku frizuru. Štoviše, nisam je željela ni bojiti, tako da mi je prosijedost u kombinaciji s mladenačkim izgledom davala poseban šarm.
Tog sam se dana vraćala s posla relativno rano. Odlučila sam svratiti do Dražena, ispričati mu kako sam se sjajno provela na odmoru i pitati ga gdje je on bio i kako mu je bilo.
Kao i obično, u hotelu sam prvo zastala kraj recepcije. Sasvim slučajno obratila sam se Alenu, jednom od zaposlenika koji je već znao da sam Draženova prijateljica.
– Odmah ću nazvati direktora – rekao mi je nakon pozdrava.
– Hvala, ali, molim vas, ako nije u gužvi, zezajmo ga malo. Nemojte mu reći da sam došla ja nego mu recite da je došla neka žena koja inzistira da razgovara isključivo s direktorom i ni s kim drugim – zamolila sam ga smijući se pritom.
Pristao je. A kad se Dražen pojavio, Alan se nasmiješio otkrivajući niz lijepih bijelih zuba.
– Oprostite, direktore. Gospođa je inzistirala da se našalimo s vama opravdavao se odmah.
Dražena je naša mala spačka doista razveselila.
– Prvo, da vas službeno upoznam: Alenka, ovo je Alen, Alene, ovo je Alenka. Pa, vi ste skoro imenjaci. Doći ću za koju minutu.
Dražen se vratio smijući se od uha do uha.
– Znaš što me Alen sad pitao? Počeo je s onim: oprostite, ali…
– Pa, reci već jednom što te pitao?
– Jesmo li ti i ja ljubavnici! Skoro sam se raspao od smijeha. Rekao sam da smo samo dobri prijatelji i ništa više. Prešutio sam mu onu našu davnu avanturu. A onda sam ga upitao zašto ga to zanima. Znaš što je odgovorio? Da mu se nevjerojatno sviđaš, da si jedna od najljepših žena koje je ikad vidio i da bi te volio upoznati više nego danas na recepciji. Rekao sam da ću ti prenijeti njegove komplimente – Dražen se očito dobro zabavljao zbunjenošću na mom licu.
– Zahvali mu na komplimentima, ali ti i sam znaš da sam s Marijem. Mislim da od tog boljeg upoznavanja neće biti ništa.
– No, i sama si rekla da imaš osjećaj kako ti se monotonija uvukla u vezu. Još si uvijek dobar komad. Iskoristi to što ti život pruža – inzistirao je i dalje.
– Dražene, bilo mi je predivno u Grčkoj i ovaj čas nisam zainteresirana za ponude mladih momaka, a još manje za tvoje šale – odgovorila sam.
– Ne šalim se. Časna riječ. Alen je tek koju godinu mlađi od tebe. Samac je. Živi s mamom otkako se rastao prije nekoliko godina. Brak mu je trajao možda dvije-tri godine i nisu imali djece. On nije tip ženskara. Kad on kaže da mu se neka žena sviđa – onda to misli ozbiljno. Ja te ne nagovaram ni na što, ali razmisli. Uostalom, za nekoliko dana postat će šef recepcije jer odlično radi savjetovao mi je.
Dalje smo nastavili neobavezno razgovarati, Alena više nismo spominjali. Jest da sam ja još nekoliko dana razmišljala o tome što mi je rekao, ali poslovne obaveze više mi nisu davale vremena da u svojoj glavi pišem ljubavne romane.
Pune ruke
Ljeto se bližilo kraju. Mario je na desetak dana otputovao u Italiju na prezentaciju prijevoda neke dječje knjige koju je ilustrirao. Imala sam poslije posla vremena napretek, i to samo za sebe. Odradila sam pedikuru i manikuru, bila kod frizera i obnovila svoju ljetnu frizuru. Popila sam kave sa svim prijateljicama, odgledala recentnu kino ponudu i jedino što mi je još preostalo, dok se Mario ne vrati, bilo je obaviti kupnju jesenske odjeće. Znala sam da će mi i on donijeti darove iz Italije, ali ja ipak najviše volim sama birati za sebe.
Kad sam izišla iz desete trgovine, ruke su mi već bile prepune vrećica u kojima su se nalazile i nove cipele, i nova torba, nekoliko haljina, hlača, tunika. Nikad se nisam voljela odijevati konvencionalno i zato kad sam našla ono što mi se sviđalo, nisam žalila ni novca niti truda da do toga dođem. Uglavnom, u tom sam trenutku proklinjala vlastitu glupost što sam u tako velik šoping otišla bez automobila. Naime, doma sam zaključila da ću po gradu samo imati problema s parkiranjem. Dakle, punih ruku, zastala sam na trenutak razmišljajući gdje bih mogla pronaći taksi. Iz razmišljanja me prenuo poznati glas.
– Alenka! Dobar dan, baš mi je drago što vas vidim. Trebate li pomoć s tim vrećicama, možda prijevoz do kuće, auto mi je tu iza ugla – bio je to Alen, čovjek s recepcije Draženova hotela.
– Ako vam pomognem s vrećicama, obećajte da ćete barem kavu prije toga popiti sa mnom. Onda vas vozim doma – dodao je.
– Može. Pola vrećica nosite vi, pola ja. A i kava će mi prijati jer mi noge već otpadaju od hodanja gradom – prihvatila sam njegovu ponudu.
– Vaš me prijatelj promaknuo u šefa recepcije – pohvalio mi se uz prve gutljaje kave.
– Molim vas, osjećam se glupo kad si govorimo – vi. Dajte da prijeđemo na ti – predložila sam, a on je prihvatio.
– Tako će mi biti lakše reći ono što bih htio reći. Za početak, htio sam te pozvati, ako možeš dakako, da moje promaknuće nakon ove kave proslavimo uz kakvu laganu večeru. Znam jedan odličan restoran tu u blizini. A, drugo, znam da ti je Dražen rekao da mi se sviđaš. Znam i to da si zauzeta. Shvatit ću ako odbiješ moj prijedlog – izgovorio je to u dahu.
– Ionako sam sama doma. Mario je na putu. Pristajem na večeru, ali bez razgovora o tome tko se kome sviđa – odgovorila sam.
Alen se nasmiješio na moj pristanak i taj bljesak sreće na njegovu licu i sjaj u očima neću zaboraviti dok sam živa.
Bože, pa ja mu se stvarno sviđam. Ne bih se smjela poigravati njime, pomislila sam.
Noć u hotelu
Moje smo pakete strpali u njegov automobil, a onda se odvezli na večeru. Čavrljali smo o koječemu, uglavnom o konvencionalnim temama. On se raspitivao o mom poslu, ja o njegovom, onda smo prešli na razgovor o glazbi, pa o tome tko što čita i kakve filmove voli gledati. Priznao je da nije ljubitelj klasične glazbe i kazališta, a likovne mu se izložbe sviđaju, ali najčešće ne razumije što je autor htio reći.
– A iz predgovora katalogu i obično ne razumijem ni riječi – našalio se.
To je doista bila šala. Jer Alen je u Opatiji diplomirao ugostiteljstvo, ili kako li se to već zove, i govorio pet jezika.
Proveli smo ugodnu večer i kad sam pogledala na sat, shvatila sam da je gotovo ponoć. Zamolila sam ga da me odveze kući jer me sutra očekuje naporan dan. Pred ulazom smo još brbljali, ali nikako da napokon iziđem iz auta. Ni da me rastežu na kotaču, ne bih to nikome priznala, ali očekivala sam – njegov poljubac za rastanak. Razočarana, već sam se hvatala za kvaku automobila, kad se dogodilo.
– Alenka – zazvao me tiho, ja sam se okrenula, a on mi je rukama obujmio lice i počeo me ljubiti. Isprva nježno, a onda sve strastvenije. Ja sam uzvraćala poljupce. Ali, kao što je sve u trenutku započeo, u trenu je i prestao.
– Oprosti, znam da nisam smio, ali nisam se mogao suzdržati – počeo se ispričavati, a ja sam ga ušutkala serijom novih poljubaca. Ljubio se baš onako kako sam voljela: nježno i strastveno istodobno, a da ti pritom ne zaslini cijelo lice. Kad smo se prestali ljubiti, rekla sam da napokon moram kući.
– Obećaj mi da ćemo se sutra barem čuti, ako ne i vidjeti. Ionako radim poslije podne, zapravo do ponoći – dao mi je na komadiću broj svog mobitela. Nisam ništa rekla, samo sam izišla.
Te sam se noći prevrtala po krevetu, nisam mogla usnuti. Ujutro sam izgledala neću reći grozno, ali neispavano. Vratila sam se s posla, a da ga nisam nazvala. Prvo sam malo odspavala. Kad sam se probudila i popila kavu, zaključila sam da ga ipak želim čuti. Ali, nisam okrenula broj njegova telefona. Sasvim suprotno. Istuširala sam se i pomno dotjerala.
U hotel sam ušla nekoliko minuta prije no što je Pepeljuga u bajci morala doma. Bio je iznenađen kad me ugledao. Zamolio me da ga nekoliko minuta pričekam da završi s poslom, a onda me diskretno, da njegovi kolege ne primijete, odveo u jednu od hotelskih soba. Noć je bila čarobna, iskrali smo se iz hotela tek pred zoru.
Odonda je prošlo već nekoliko mjeseci, a Alen i ja smo još uvijek ljubavnici. Mario ne sluti ništa, a Alen ne inzistira da prekinem s njim. Ljubav obojice osjećam cijelim svojim bićem i bolno sam svjesna da ih obojicu vrijeđam svojim ponašanjem. Znam da ću kad-tad morati odlučiti između njih dvojice. Ali, odgađam taj dan. Zapravo, sigurna sam da će mi vrijeme pokazati s kojim trebam i želim ostati. A dotad se tješim Draženovim riječima:
– Uživaj dok možeš u svemu što ti život nudi.
Nadam se samo da mi se neće ostvariti ona stara izreka: tko sjedi na dva stolca, nađe se na podu. Ipak sam ja klasa optimist.