Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ganjao me po poligonu, a ja sam u tome uživala

Moram reći da nikome, ali baš nikome, nije bilo jasno zašto sam se odlučila na ulazak u vojsku. Lijepa, pametna i talentirana djevojka poput mene mogla je birati, kako su mi svi govorili. Naravno da je moja odluka imala veze s tim što je moj otac bio visoki oficir i što sam od najmanjih nogu dolazila u kontakt s vojskom. No, to nije bilo sve. Ono što me još više ponukalo na takvu odluku bio je osjećaj koji me proganjao od djetinjstva, a to je da je moj otac više želio sina koji bi nastavio vojničku tradiciju negoli kćer. Time sam mu željela dokazati da mogu biti jednako dobra kao i sin, ako ne i bolja!

Pretpostavljam da je moj otac prozreo moje motive, iako mu ih nisam otvoreno rekla. S druge strane, dovoljno je dobro poznavao vojsku da bi znao kako oni nisu ispravni, tako da mu se čelo namrštilo kad sam mu rekla svoju odluku.

– Jesi li sigurna da je to pametno? Da je to zaista ono što želiš? – upitao me sumnjičavo.

– Naravno! – odgovorila sam energično, između ostalog i zato da bih prikrila svoje razočaranje što sumnja u mene.

Nakon toga nekoliko me trenutaka ispitivački promatrao.

– Ti si vrlo svojevoljna, Mila – rekao je konačno duboko uzdahnuvši. – Nikad nisi htjela previše slušati što ti se kaže. U vojsci toga nema. Ondje vlada red, disciplina i poslušnost. Nema šminke, nema lijepih haljina, nema dugog spavanja, nema prigovaranja. Misliš li zaista da možeš prihvatiti takav poredak?

Ne samo da sam mislila, nego sam u to bila sto posto sigurna! Sve što može podnijeti jedan muškarac, mogu i ja! Naravno, tada još nisam mogla ni sanjati što me očekuje. A kad to kažem, tada ne mislim na kilometarske marševe po vrućini, kiši i vjetru, baš kao ni na iritantni zapovjednički ton zapovjednika koji su postali moja svakodnevnica. Ne mislim ni na brojne „duhovite“ primjedbe muških kolega, koje vjerojatno mora otrpjeti svaka žena koja se drzne ući u njihove redove. Sa svim time sam se, na vlastito iznenađenje, još mogla sasvim dobro nositi. Da bih spoznala što znače istinske muke u vojsci, morala sam upoznati njega: natporučnika Kleka!

Nadaleko ga je bio glas kao nemilosrdne „metle“ koja čisti novake pred sobom tako da ih poljulja u njihovu uvjerenju kako su sposobni za vojsku. Isto se tako o njemu govorilo i kao o mrzitelju žena u uniformi. Da su glasine istinite, mogla sam se uvjeriti neposredno po svom primitku u jedinicu. Naime, već prilikom prve smotre natporučnik me dugo promatrao, a potom jasno i glasno rekao svima ono što je imao reći.

Ako ste mislili da ćete se ovdje odmarati i brati cvijeće, onda ste se grdno prevarili! Nema odmora u mom vodu i nema posebnih uvjeta – ni za koga. Pa baš da su i generalske kćeri!

NEODOLJIV TIRANIN

Naravno da je time mislio na mene. Takve otvorene aluzije su mi smetale, ali još me više iritirao natporučnikov pogled koji se uvijek iznova vraćao na mene. Imala sam osjećaj da u meni uopće ne vidi vojnika, nego isključivo ženu koja je zalutala gdje joj nije mjesto, a to je bilo krajnje iritantno.

– Voljno! – zazvonilo je na kraju smotre preko poligona.

Dok smo se vraćali u kasarnu, imala sam snažan osjećaj da natporučnikov pogled počiva na mojim leđima. Zapravo, prije bih rekla na mojoj stražnjici.

– Što misliš o natporučniku Kleku? – upitala sam Stjepana, jednog od svojih kolega koji je došao iz Slavonije. – Imam osjećaj da me uzeo na pik jer sam žena!

– Ja bih prije rekao da je bacio oko na tebe – nasmijao se Stjepan glasno, pokazujući dva reda čvrstih bijelih zuba u kockastoj vilici.

Meni se pak činilo da je upravo Stjepan bio taj koji je od prvoga dana bacio oko na mene, ali da se to nije usudio otvoreno pokazati. I bolje da je bilo tako jer bih mu u suprotnom morala dati košaru.

– Ja da se sviđam Kleku? Nema šanse! – uzvratila sam odmahujući glavom.

Ipak, te noći nisam mogla dugo zaspati. Pred očima mi je stalno lebdio natporučnikov lik. Nije mogao biti mnogo stariji od mene, možda tri-četiri godine. Tijelo mu je bilo dobro izvježbano, što se vidjelo čak i preko uniforme, a njegove plave oči djelovale su hladno poput leda na uskom licu. Bio je zgodan na poseban, grub način.

Od te noći natporučnik više nije izlazio iz mojih misli. U ono vrijeme bila sam uvjerena da razmišljam tako mnogo o njemu isključivo zato što me otvoreno pred svima šikanirao. Međutim, osvrnem li se danas unatrag na to razdoblje, rekla bih da sam već tada bila preko ušiju zaljubljena u njega.

Trebalo mi je mnogo vremena prije nego što sam priznala samoj sebi da sam se zaljubila u čovjeka kojeg su svi smatrali tiraninom. Osim toga, kao da nije bilo već dovoljno loše to što se pritom radilo o jednom natporučniku, kao za peh morao je biti i moj nadređeni. U vojsci je takvo što bilo čista katastrofa. Ljubavne veze između pripadnika različitih rangova su zabranjene kako bi se spriječila makar i najmanja mogućnost bilo kakve protekcije. Konačno, ocjena nadređenog izuzetno je važna za daljnje napredovanje u karijeri svakog časnika i normalno je da su emotivne veze isključene. Naravno da sam znala za taj propis – na žalost, moje srce ništa nije znalo o njemu.

Kako bih skrenula Tomislavovu pozornost na sebe, nisam birala sredstva, a kako se najjednostavnijim načinom pokazalo dati mu povoda da me prekori, upravo sam to često i činila. Jednom je to bio “slučajno” nezakopčan gumb na mojoj uniformi, drugi put nepropisno složen ruksak ili vreća za spavanje. Jednom sam mu seotvoreno nasmiješila kad me pogledao za vrijeme smotre. Gotovo istodobno je do mene doprla grmljavina.

– Poručnice, što se tako blesavo smijete!

– Bez razloga, gospodine natporučniče – odgovorila sam ne skidajući osmijeh s usana. I opet sam imala njegovu pažnju samo za sebe, a to je bilo najvažnije!

ZABAVA NA KIŠI

Približio mi se krupnim koracima, stao tik ispred mene i prostrijelio me svojim čeličnim pogledom. Osjećala sam kako mi srce udara u grlu od uzbuđenja.

– Prestanite se cerekati! Niste u vrtiću! – urlao je na mene.

Lupila sam petama i salutirala:
– Razumijem, gospodine natporučniče!

Zvučala sam ozbiljno, no smiješak i dalje nisam mogla potisnuti. Neki drugi nadređeni možda bi ovdje čak i okončao cijelu priču, ali ne i natporučnik Klek. Prišao mi je još korak bliže. Zaustavila sam dah. Sada smo bili tako blizu jedno drugome da su nam se gotovo dodirivali vršci nosa. Unio mi se nakratko šutke u lice, a potom tako glasno zaurlao da me prožela jeza:

– Vi se još uvijek smiješite, poručnice. Ali, smijeh će vam prisjesti. Svi voljno osim poručnice!

Ostali su se na naredbu povukli u nastambe. Na poligonu smo ostali samo Tomislav i ja. Stajala sam nepomično, iščekujući napeto što će se dalje dogoditi. Odstupio je korak unatrag, mjereći me provokativno od glave do pete, kao da na svojevrstan način odmjerava snage.

– Vama je izgleda, do zabave – rekao je sad mirnijim glasom, no ipak ništa manje strogim. Ja sam pak, u svojoj zanesenosti, mislila da u njemu čujem nježnost.

– Rado bij se zabavljala, gospodine natporučniče – odgovorila sam, bez trunke primjese ironije u glasu.

Već tijekom smotre počeli su se navlačiti tamni oblaci na nebu, nagovještavajući dolazak nevremena. Grmljavina koja se do tada čula samo potmulo u daljini sad je bila sasvim blizu. Nije bilo nikakve sumnje gdje će se nevrijeme istresti: upravo iznad naših glava.

– Ako je tako, neka zabava počne, Glazba već svira – nasmiješio se Tomislav izgovarajući ovo tako tiho da sam ga jedva čula, o onda je iznenada dreknuo tako glasno da je nadjačao grmljavinu: – Trčećim korakom, poručnice! Marš! Jen dva, jen dva …!

Tjerao me da trčim preko poligona dok su munje sijevale oko nas, držeći cijelo vrijeme korak sa mnom. Natporučnik Klek bio je poznat po svojoj vrhunskoj kondiciji, a sada sam se u nju imala prilike i sama uvjeriti. Po nama je pljuštala kiša, a mi smo trčali i trčali – ni sama ne znam koliko dugo.

U nekom trenutku do mojih je ušiju kroz tutnjavu gromova stigla komanda da pjevam neku borbenu pjesmu i ja sam posljednjim snagama počela pjevati. Moj glas se gubio u naletima vjetra, ali nisam posustajala. Ako je mislio da će me ovom svojom metodom slomiti, onda se prevario. Bila sam spremna trčati i pjevati dok se ne srušim! Vjerojatno bi na kraju tako sve i završilo da u nekom trenutku njemu samome nije dosadilo. Taman kad sam pomislila da ću se morati predati, on me ljutito otpustio.

JEDINSTVENA PRIGODA

Kasnije, kad sam se vratila u nastambu mokra do kože, moji muški kolege su bili zgranuti. Neki od njih upućivali su pogrdne riječi natporučniku, neki mi savjetovali da bih se trebala požaliti njegovom nadređenom.

– To je čisto šikaniranje – ljutio se Stjepan. – Ne može to raditi! Što bi bilo da dobiješ upalu pluća? Tko bi odgovarao?

Odmahnula sam glavom.

Pokazat ću ja njemu i bez cinkanja da me ne može slomiti – rekla sam tobože odlučno, no to je bila čista varka. Dokazivanje svoje snage natporučniku bilo je zadnje što mi je bilo na pameti. Kako sam svojim kolegama mogla priznati da još nikad u životu nisam bila tako sretna kao maloprije s Tomislavom na kiši? Između ostalog i zato što sam imala osjećaj da sam zahvaljujući svojoj čvrstoći stekla poštovanje u njegovim očima.

Od toga dana moja je zaljubljenost eskalirala do neslućenih razmjera. Čim bi se našla u Tomislavovoj blizini, napetost u meni postajala bi neizdrživa. Nije mi to doduše bilo prvi put da sam se zaljubila, ali prvi put u životu sam iskusila što znači biti lud za nekim. Taj me osjećaj doslovce razdirao iznutra. Bilo mi je jasno da ovakvo stanje između nas dvoje neće moći potrajati na dulje staze. Nešto se moralo dogoditi, pitanje je bilo samo što? Nisam mogla jednostavno istupiti pred njega i reći mu: “Gospodine natporučniče, javljam pokorno: ja vas volim!”

Danas, kad se osvrnem unatrag, gledam na sva ta događanja s izvjesnom dozom humora, no u ono vrijeme ni najmanje mi nije bilo do šale. Koliko sam bila ozbiljna u svojoj nakani da pridobijem natporučnika za sebe, najbolje pokazuje ono što sam učinila – najveću glupost u svom životu. A sve je počelo tako što sam jedne večeri nenadano naletjela na natporučnika Kleka izvan kasarne …

Bila sam u gradu na piću s nekoliko svojih kolega i već smo bili dobro raspoloženi kad sam za jednim stolom na kraju gostionice ugledala Tomislava. Nisam ga vidjela kad je ušao, a na sreću nisu ni ostali. Srce mi je smjesta počelo ubrzano tući, a mozak kovati plan. Bila je to za mene velika prilika koju sam dugo čekala. Kad su moji kolege odlučili da bismo mogli krenuti dalje u noćni obilazak grada i naručili taksi, ja sam se tobože složila s njima. Međutim, čim smo izašli, ispred gostionice sam počela glumiti kao da mi je iznenada pozlilo.

– Idite vi, ja ću još morati na zahod i možda popiti čašu vode – poticala sam ih u nadi da ću ih se što prije riješiti. No, baš su se te večeri inače grubi dečki morali pokazati savršenim kavalirima! Odbijali su ostaviti me samu, inzistirajući da će ostati uz mene. Morala sam upotrijebiti svu svoju moć uvjeravanja da ih potjeram. A kad sam u tome konačno uspjela, odahnula sam s olakšanjem i brzo se vratila u gostionicu. Tomislav je sad sjedio na kraju šanka i gledao u polupraznu čašu piva ispred sebe. Djelovao je potišteno. Možda sad razmišlja o meni, prošlo mi je kroz glavu. Koljena su mi klecala dok sam hodala prema njemu, a srce snažno udaralo.

– Dobra večer, gospodine natporučniče! – pozdravila sam ga. – Slobodno? – upitala sam pokazujući na barski stolac pokraj njega.

Djelovao je iznenađeno pa sam pretpostavila da mu je trebalo nekoliko sekundi prije nego što me prepoznao bez uniforme, raspuštene kose i našminkanu.

– Ah, to ste vi, poručnice – rekao je samo kad me pogledao.

NE ODUSTAJEM

Budući da nije odgovorio na moje pitanje, nego vratio pogled na svoju čašu piva, sjela sam pored njega.

– Mislite li da je to pametno? – upitao me. Pritom nije gledao izravno u mene, već me promatrao u ogledalu iza šanka, baš kao i ja njega.

– Kako to mislite?
– Ako nas vidi netko iz kasarne. Mislim, najprije dođete ovamo sa svojim kompanjonima, onda se odvojite od njih kako biste se vratili ovamo i sjeli pokraj mene. Moram li vam objašnjavati kako to izgleda nekome sa strane?

Naravno da nije morao. Uostalom, to mi nije bilo ni važno. Ono što me daleko više dirnulo bila je činjenica da je on ugledao mene prije nego ja njega i da me promatrao.

– Ja sam vaš nadređeni – nastavio je. – Poznati su vam propisi. Već samo i glasine mogu izazvati drastične posljedice.

Pitala sam se jeli mi to on svojim opomenama želi nešto poručiti. Možda da me voli, ali da ne smije tu ljubav otvoreno pokazati? Barem ne u javnosti. Odjednom mi se učinilo da znam što mi želi reći: vjerojatno da ga trebam pričekati vani.

– Dobro onda. Vidimo se kasnije – rekla sam vedro skliznuvši s barskog stolca.

Tomislav me gledao bezizražajno. Samo jedna sićušna iskra kao da je na trenutak zasvijetlila u njegovim očima, no već i to je bilo dovoljno da uvjerim sebe kako je moja pretpostavka točna.

Izašla sam, dakle, i odlučila ga pričekati. Sklonila sam se u sjenu, na mjesto zaklonjeno od ulične rasvjete. Kako je vrijeme prolazilo, a on nije izlazio, pretpostavila sam da želi biti siguran da nas nitko neće povezati. Na sreću, noć je bila ugodna i topla, kao stvorena za ljubav. Tako sam razmišljala u svojoj naivnosti. A onda se konačno pojavio. Najprije sam čula njegove dugačke korake, a potom zveckanje njegovih ključeva. Kad mi se dovoljno približio, izašla sam iz sjene na svijetlo.

– Ovdje sam, Tomislave – zazvala sam ga glasom koji je podrhtavao od uzbuđenja. Srce mi je opet divljački udaralo, grlo se stisnulo, a dlanovi ovlažili. Zastao je i začuđeno me pogledao.

– Što hoćete? – upitao me.
– Ne moraš mi govoriti “vi”. Sami smo ovdje. Baš kao što si želio. Zakoračila sam prema njemu.
– Volim te, Tomislave. Ali, to sigurno znaš. I ti voliš mene, zar ne? Ne moraš to sada skrivati. Htjela sam ga poljubiti, no on je ustuknuo korak unatrag.

– Ne moraš se bojati – šaptala sam gladna ljubavi. – Ovdje nas nitko neće vidjeti.

– Saberite se poručnice! Što vam pada na pamet! – podviknuo je na mene.

– Volim te, Tomislave. A znam i da ti voliš mene – nastavila sam kao da nisam čula njegove riječi.

OPREČNI OSJEĆAJI

Nepomično je stajao i gledao me. U njemu se morala voditi borba, u to sam bila sigurna. Njegovo srce mu je govorilo da me želi, no s druge strane u njemu se javljao vojnik kojem su dužnost i disciplina bili na prvome mjestu.

– Želite li sve uništiti? I sebe, i mene? – upitao me nakon podulje šutnje. Ovaj put ne kao nadređeni koji se boji za svoju karijeru, nego kao muškarac koji se bori između čežnje i zabrane.

Zatresao je glavom i prošavši pored mene krenuo prema svom vojnom džipu. No, iznenada se u pola koraka okrenuo, zgrabio me za ramena i privukao k sebi u strastven zagrljaj. Privila sam se čvrsto uz njega, uzvraćajući mu poljupce poput gladne zvijeri. U jednom me trenutku pritisnuo o automobil, nakratko me prestao ljubiti i zagledao mi se duboko u oči.

– Ti si luda – prošaptao je hvatajući zrak. – Potpuno luda.
– Da – kimnula sam sjajnih očiju.
– Luda za tobom!

Potom smo se ponovno našli u strastvenom zagrljaju i nastavili se požudno ljubiti. Ne znam koliko je to trajalo jer sam potpuno izgubila osjećaj za vrijeme, ali onda je iznenada sve prestalo. Tomislav me naglo ispustio iz zagrlaja, odmaknuvši se čak korak od mene, i okrenuo glavu u stranu.

– Što ti je? – upitala sam ga šapatom pokušavajući mu se ponovno približiti.

U trenutku kad sam ga dotakla prstima po licu, tako je naglo okrenuo glavu prema meni da sam se lecnula. Neprijateljski pogled u njegovim očima me plašio.

– Ovo se nije dogodilo! – dreknuo je na mene. – Jeste li me razumjeli, poručnice? Nije se dogodilo!

Odjednom više ništa nisam shvaćala. Kako je to mislio? Prije nego što sam stigla bilo što reći, on je već uskočio u svoj auto i odjurio dodajući tako snažno gas da su gume zacviljele na asfaltu. Neko vrijeme sam još ostala stajati na parkiralištu kao oduzeta, a onda potišteno krenula prema kasarni. Što se to upravo dogodilo?

Slijedećeg dana prijavila sam službenom liječniku da nisam dobro. Zaista i nisam bila. Događaji od prethodne noći suviše su uzburkali moje osjećaje da bih mogla normalno izdržati vježbu. Stjepan me posjetio u ambulanti i prenio mi pozdrave od drugih.

– Znači, ona mučnina od jučer ti nije prestala. Da nisi nešto pojela? Ili možda imaš one dane? – smijuljio se.

– Nije mi ništa. Samo nisam raspoložena da me natporučnik naganja po poligonu – odgovorila sam nadureno poput djeteta.

– Zbog toga nisi morala glumiti bolest. Taj se jutros nije pojavio. Srjepan je slegnuo ramenima. Naćulila sam uši.

– Kako to? – upitala sam trudeći se zvučati nezainteresirano.
– Valjda je opet nešto s njegovom djevojkom. Sad sam na trenutak zaustavila dah. Tomislav ima djevojku?

DRUGA ŽENA

Vidjevši moj zbunjeni izraz lica, Stjepan mi je prepričao ono što je čuo od nekog drugog natporučnika. Prema njegovim riječima, Tomislav je imao djevojku koja je nakon automobilske nesreće prije dvije godine završila u invalidskim kolicima.

– No, to nije sve: navodno je upravo naš natporučnik vozio. I iako nije on skrivio nesreću, svejedno se od tada osjeća krivim.

Čuvši to, doslovce sam zanijemila. U svom ljubavnom zanosu uopće nisam razmišljala o tome da bi u Tomislavovom životu mogla postojati neka druga žena. Tek sad sam shvatila u kakvu sam ga situaciju dovela. Odjednom sam se posramila, a taj osjećaj srama je automatski promijenio i moju ljubav prema njemu. Je li to uopće i bila ljubav, pitala sam se. Ili samo strast? Ili još gore, možda samo želja osvojiti najnedostupnijeg muškarca? Već sljedećeg dana, kad smo se oboje vratili u službu, Tomislav me pozvao k sebi. Pogled kojim me dočekao bio je hladniji no inače. Pozdravila sam ga vojnički, po propisu, i stala uspravno ispred njega, pogleda usmjerenog ravno ispred sebe, ruku pripijenih uz tijelo. Ostavio me neko vrijeme da tako stojim, prije nego što mi je dao dopuštenje da se opustim.

– Htio sam razgovarati s vama o incidentu na parkiralištu, poručnice – rekao je.

– Ja ne znam ni za kakav incident, gospodine natporučniče, i nisam u posljednje vrijeme bila ni na kakvom parkiralištu – odgovorila sam kruto.

Pogledao me ispitivački.

– Pretpostavljam da ste se, dakle, sabrali? – upitao me.
– U potpunosti, gospodine natporučniče! – odgovorila sam izbjegavajući ga pogledati u oči.

– Svi smo mi samo ljudi – rekao je zamišljeno. – Ljudi s obavezama. Ponekad postanemo preopterećeni njima i dopustimo si da nas povuku … – ovdje je zastao i pribrao se. – Svejedno. Glavno je da ne zaboravimo na naše dužnosti i da ih obavljamo kako propisi nalažu. Onako kako to naša čast zahtijeva od nas!

Kimnula sam.
– Kako će sad dalje ići, poručnice? Želite li premještaj? – upitao me.

– S vašim dopuštenjem – rekla sam ukočeno, želeći naglasiti svoju odlučnost – ostala bih radije ovdje, gospodine natporučniče!

Kratko je razmišljao, a onda odgovorio, opet u tonu strogog nadređenog: – Vaša odluka, poručnice! Želite li još nešto reći?
– Ništa, gospodine natporučniče! Odnosno, možda … – ovdje je moj glas izgubio vojničku čvrstinu.
– Nisam znala da ste vi … mislim, da imate djevojku.

– Dobro, dobro! – prekinuo me, podigavši ruku.

Ponovo sam ga vojnički pozdravila i brzim korakom napustila njegov ured.

S vremenom mi se ono što se dogodilo na parkiralištu sve više činilo nestvarnim. Između mene i natporučnika Kleka nije više bilo nikakvih emocija. Barem ne ljubavnih s moje strane. On me, naime, i dalje imao “na piku”, tjerajući me da još češće trčim dok ne bih dobila žuljeve na stopalima, ili da se valjam po blatu dok mi uniforma ne bi promočila. Zbog svega toga sam ga proklinjala, no na kraju sam mu morala priznati da je pravedan. Očito uvjeren u moje vojničke kvalitete, na kraju obuke dao mi je ocjenu koja mi je koristila u mom daljnjem napredovanju.

Ipak, ono najvažnije što mi je natporučnik Klek dao bila je životna škola. Naučila sam da uz vrline kao što su odgovornost i disciplina, na žalost, često ide i odricanje …