Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Mama se dvaput odrekla mene, ali ne i unuka

Mali je Davor upravo utonuo u miran san. Uživam gledajući ga kako blaženo spava. Posljednje dvije godine najsretnije su u mom životu. Možda zapravo i jedine uistinu sretne. Prvi sam put te večeri, poslije dugo vremena, ostala sama s malim jer je suprug Branko morao na službeni put. Iako je otišao na samo tri dana, jedva čeka da opet bude doma, s nama. Takvu sigurnost, sigurnost da će uz mene uvijek biti osoba koju volim i koja mene voli, na žalost donedavno nisam imala.

Sa svojom mamom nisam izgradila iole dublji odnos, a tatu nikad nisam ni vidjela. Baš nikad, otišao je prije nego što sam se rodila. Prve osobe kojih se jasno sjećam su baka i djed. Kod njih sam, u selu u Dalmatinskoj zagori, provela cijelo djetinjstvo. Uglavnom iz njihovih priča i znam što se prvih mjeseci i godina moga života događalo sa mnom. Mama je, kada bih je i susrela, bila vrlo škrta na riječima. A nisam je puno ni pitala. Nekoliko tjedana nakon što me je rodila, saznala sam kasnije, odvela me svojim roditeljima. Njima je prepustila svu brigu o meni. Ona za to nije imala ni snage ni volje. Ili su joj se druge stvari motale po glavi. Ne znam koliko sam bila stara, možda tri godine, kad sam shvatila tko je moja majka. No, sasvim se dobro sjećam tog dana. Došla je jedna lijepa gospođa, dala mi čokoladu i bombone, pomilovala me po kosi.

– Kako si, zlato mamino? – upitala me.
Bila sam potpuno zbunjena, nikad je ranije nisam vidjela. Ili se barem toga nisam sjećala. Gledala sam je u čudu.

– Ružice, dušo, to je tvoja mama. Pričala sam ti o njoj, sjećaš se – čula sam topao bakin glas.

Teško mi je i danas posložiti kockice svih tih zbivanja iz mog najranijeg djetinjstva. Što sam mislila, kako sam stvari doživljavala? Vjerojatno sam smatrala da su mi baka i djed tata i mama, ta oni su se brinuli o meni. Kad sam shvatila da nije tako, bila sam još premalena da bih si postavljala neka pitanja, a pogotovo tražila odgovore na njih. To će doći tek kasnije. Prema mami sam, kada sam je napokon upoznala, bila potpuno ravnodušna, ona mi je bila strana osoba. A ni do danas se, zapravo, ništa nije promijenilo.

– Kada mama dođe drugi put, pokaži da joj se veseliš. Ona te voli, bez obzira na to što nije vrijeme provodila s tobom nego te je ostavila kod nas – rekao mi je djed kada je otišla.

Nisam baš shvaćala što mi govori i zašto bih se morala veseliti osobi koju nisam ni poznavala. Možda zbog čokolade i bombona koje mi je donijela? Uostalom, još dugo poslije toga, baš da sam i željela, nisam bila u prilici pokazati bilo kakvu radost, jer mama više nije dolazila. S vremenom sam shvatila da su me mama i tata zapravo odbacili. Ali, nije me to osobito pogađalo. Bilo mi je lijepo s bakom i djedom, oni su bili cijeli moj svijet. Ništa mi više nije trebalo. Zar bi mi s mamom bilo bolje? Sve su prijateljice i prijatelji iz susjedstva s kojima sam se igrala imali mamu i tatu, meni su to bili baka i djed i ništa mi nije nedostajalo. No onda su, kako sam rasla, ipak navirala neka pitanja.

– Dobro, mamu sam vidjela. A što je s mojim tatom? – prvi sam puta upitala baku, točno se toga sjećam, na svoj peti rođendan.

– Ne znam, dušo. Tvoju je mamu napustio prije nego što si se rodila. Nitko ne zna gdje je i što danas radi, pa ni mama. Znaš, ona je zbog toga vrlo nesretna. I jako joj je žao što se nije mogla bolje i više brinuti za tebe – nježno mi je odgovorila.

Zašto se nije mogla brinuti za mene? Ni tada od bake, ni kasnije od mame, nisam dobila prihvatljiv odgovor. S vremenom sam zaključila da sam bila neželjeno dijete. U to nije bilo nikakve sumnje. Ali, jesu 1i se zbog toga mama i tata smjeli tako ponašati prema meni? Osobito mama. Bakine priče, kojih se živo sjećam, o tome kako je mama bila nesretna jer je naletjela na lošeg čovjeka, koji ju je izigrao i prevario, nikad nisam mogla prihvatiti. Bila sam njezina kći, ona me donijela na svijet i za njezine postupke, ma koliko joj bilo teško u životu, nisam mogla naći opravdanja. Niti sam zbog njezinih pogrešaka ja trebala ispaštati.

Usprkos svemu, uz baku i djeda provela sam lijepo djetinjstvo. Trudili su se oko mene koliko su mogli i znali. Ali, onda se dogodila tragedija koja je stubokom promijenila moj život. Išla sam tada u četvrti razred osnovne šköle. Nikad neću zaboraviti taj trenutak.

Strašna tragedija

Bila je nastava kad je neki muškarac ušao u razred i pozvao učiteljicu da iziđe. U čudu smo se pogledavali. Nećemo valjda dobiti neku posebnu zadaću? Je li to nekakav inspektor? Hoćemo li pisati kontrolni? Nakon minutu-dvije učiteljica se vratila i pozvala me da iziđem na hodnik. Bila sam iznenađena. Neće valjda samo mene posebno ispitivati, bila je prva pomisao koja mi je pala na pamet. Ili sam nešto pogrešno učinila?

Ružice, zlato, nešto se dogodilo… – počela je učiteljica kad je za nama zatvorila vrata, a onda ju je izdao glas.
Gledala sam je u čudu. Znala sam da me voli više od drugih učenika. Vjerojatno i zato što nisam imala mamu i tatu. Prigrlila me je u naručje, čvrsto stisnula, pogledala u oči. U njezinima sam vidjela suze.

– Nešto se strašno dogodilo – ponovila je s mukom. – Tvoja baka i djed, više ih nema – jedva je izvlačila riječi iz sebe.

U prvi trenutak nije mi bilo jasno što govori. Kako ih nema? Pa nisu valjda nekamo zauvijek otišli. Nikad me ne bi ostavili, nisu oni kao moja mama i moj tata. Oni me vole, zaista me vole. Pa još jutros smo se pozdravili kad sam odlazila u školu, gledala sam je zbunjeno.

– Poginuli su… Tvoja baka i djed su umrli – prošaptala je nježno me ljubeći u obraze.

Njezine su me riječi pogodile kao grom iz vedra neba. Bože moj, što se to dogodilo?

– Na njih je naletio kamion – jedva su do mene dopirale isprekidane učiteljičine riječi.

Prisjetila sam se, rekli su mi da će toga dana posjetiti prijatelje u susjednom selu, ali da će se sigurno vratiti kući prije nego što dođem iz škole. Rijeko su se vozili automobilom, djed je uvijek govorio da se više ne osjeća sigurno za volanom. Ali, ovaj put je ipak vozio. Da barem nisu otišli u taj posjet.

Teški mjeseci

Idućih sam dana samo plakala i plakala. Mama je došla čim je saznala što se dogodilo. Činilo mi se da je i ona bila duboko potresena, iako nisam sigurna da je baš jako voljela svoje roditelje. Ni po čemu ranije u njezinu ponašanju nisam to mogla zaključiti. No, bila je tih dana vrlo nježna sa mnom. U početku vjerojatno još nisam ni bila do kraja svjesna koliko će se moj život promijeniti. Uopće nisam razmišljala o tome što će sada biti sa mnom. Bake i djeda više nije bilo, ostala sam sama, shvatila sam to posve jasno tek poslije pogreba. Nakon što sam, kao i drugi, bacila grudu zemlje na njihove ljesove. Gdje ću živjeti, s kim ću živjeti, tko će se sada brinuti o meni?

– Ružo, zlato, sutra putujemo. Moramo te spakirati – rekla mi je mama kad smo se s groblja vratili u pustu djedovu i bakinu kuću.
– Kamo putujemo? – upitala sam, još uvijek ništa ne shvaćajući.
– U Split, naravno. Vodim te k sebi. Jasno ti je da ovdje ne možeš ostati sama. Ja ću se sada brinuti o tebi.
– Ti? – vjerojatno je u mom glasu osjetila nevjericu. Nikada je nisam doživljavala kao osobu koja bi se mogla brinuti o meni, iako mi je bila majka.
– Naravno, ja. A tko bi drugi? I Miro – rekla je.
– Miro? Koji Miro? – iznenađeno sam je pogledala.
– Miro, moj muž. Bit će tvoj drugi tata. Zapravo, prvi i pravi tata, jer onaj… Onaj Ivica nikad nije mario ni za mene, ni za tebe. Miro je drag i dobar čovjek, vidjet
ćeš – pogladila me po kosi.

Do tog trenutka nisam imala pojma da sam dobila drugog tatu. Ne znam je li i baki i djedu rekla da se udala. Nije mi to ni bilo važno, ali shvatila sam da se sve promijenilo i da nemam izbora. Nisam mogla ostati sama u kući u kojoj sam provela djetinjstvo. Mama mi je bila potpuni stranac, ali i jedina osoba koja se trebala brinuti o meni. A taj Miro? Ništa o njemu nisam znala i ničemu se dobrom nisam nadala.

Pokazalo se da nisam pogriješila. Miro me dočekao vrlo hladno. Nimalo mu se nije svidjela ideja da živim s njima i to je jasno pokazao. Možda je mislio da sam premala da bih to shvatila, ali njegovu sam odbojnost osjećala od našeg prvog susreta. Pravio se ljubaznim, ali nije mogao prikriti nesnošljivost prema meni koju sam gotovo mogla opipati.

Bili su to teški mjeseci. Moja sudbina je htjela da izgubim dvije najdraže osobe koje su bile cijeli moj svijet, došla sam u novu sredinu, promijenila školu. Veliki mi se grad činio hladnim i neprijateljskim, a ni kod kuće se nisam osjećala sigurnom. Ne mogu reći da se mama nije trudila oko mene, ali sve je to bilo nekako površno i neiskreno. Usiljeno, rekla bih danas. A Miro se nimalo nije ustručavao pokazati što osjeća i misli. A kada sam jedne večeri slučajno čula razgovor mame i očuha, cijelim sam tijelom zadrhtala i jedva suzdržala glasni jecaj.

– Nismo se tako dogovorili, zar ne? – rekao joj je dok su poslije večere sjedili u kuhinji, a mene poslali na spavanje.

Bila sam žedna, krenula sam u kuhinju po čašu vode, ali me zaustavio njihov razgovor. Znam, nije pristojno prisluškivati, ali pritajila sam se i naćulila uši. Odmah sam shvatila da razgovaraju o meni. A to me se ipak tiče. Upijala sam i zapamtila svaku riječ.

– Što se, molim te, nismo dogovorili? – upitala ga je mama.
– Da će ovo tvoje derište živjeti s nama – bio je osoran.
– Ovo derište, ma što ti mislio o tome, moje je dijete. I moram se brinuti o njoj. Zapravo, i želim se brinuti o njoj. To ti je valjda jasno i to mi ne možeš predbaciti.
– Ma nemoj. Kao što si se do sada brinula, ha? Sirotica, baš si se jako trudila oko nje.

Ultimatum mami

– Možda nisam bila dobra majka, priznajem, ali ostavila sam je u sigurnim rukama. Sada nema nikoga osim mene i želim se ponašati kao prava majka.

– Da bi iskupila svoje grijehe?
– Možeš na to i tako gledati. Ali svoju odluku neću promijeniti.

– To je tvoj problem, draga moja. Kad smo se vjenčali, nije bilo govora o tome da će ona živjeti s nama. Ide mi na živce, toliko da znaš. Zanima me samo naše dijete i ne želim se brinuti o ovome koje ti je natovario onaj tvoj klipan. Zapamti, ne dolazi u obzir – glas mu je zvučao vrlo grubo.

– I ja se radujem našem zajedničkom djetetu. Ali, zašto i Ružica ne bi mogla ostati s nama? – molećivo je pitala mama, tako da mi se učinilo da joj je zaista iskreno stalo do mene.

– Ne bi mogla i gotovo. Neka je uzme onaj tvoj bivši, njezin tata. Ili je opet smjesti nekamo, u kakav dom. U svakom slučaju, želim da ode prije nego što rodiš naše dijete. Imaš gotovo sedam mjeseci da riješiš problem.
– Ali, ako… – zaustila je mama, ali ju je odmah prekinuo.
– Nema ako. Ili ćeš tako učiniti, ili me zaboravi – odrezao je.
– Bože moj, kako možeš… Pa čekamo dijete – mucala je majka.
– Mogu. Budi sigurna da mogu. A ti odluči. Ili ja, ili ona. Treće mogućnosti nema.

Tada, kada sam slušala taj razgovor, bila sam samo zbunjena i uplašena. Kasnije sam se upitala kakav je to čovjek koji može tako govoriti. I kakva je moja majka osoba kada je mogla s njim živjeti i bespogovorno ga slušati.

Cijelu sam noć tiho jecala u krevetu. Nisam mogla znati što će se dogoditi, ali bilo mi je jasno da neće biti dobro za mene. Možda sam umišljala, možda sam to samo željela, ali činilo mi se da je idućih tjedana majka stalno plakala zbog mene. Dobro, nisam je zapravo poznavala, nisam je ni voljela, ali u posljednje mi je vrijeme bila jedina koliko – toliko bliska osoba i samo sam se u nju mogla pouzdati. Jednog poslijepodneva, kad smo bile same u stanu, nježno me posjela u krilo i stisnula u zagrljaj.

– Ružice, teško mi je, ali moram ti nešto reći počela je, a glas joj je drhtao.

Odmah sam shvatila da je ono što mi želi reći u vezi s razgovorom koji sam nehotice čula. Ali, ništa nisam rekla, čekala sam da nastavi, dok mi je srce sve snažnije tuklo. Kao da je htjelo iskočiti iz grudi.

– Gledaj, neke će se stvari promijeniti. Za nekoliko mjeseci ću roditi. Znaš, dobit ćeš brata ili sestricu.
– Pa to je lijepo – samo sam uspjela izustiti.
– Ali, ne znam kako da ti to kažem. Miro misli… Miro i ja smo zaključili da bi bilo dobro da ti potražimo neki drugi dom. Barem za početak. Znaš, želimo biti sami. Stan je mali, nema uvjeta za dvoje djece. Bebi moramo omogućiti najbolje. Ali, jednoga dana, možda… – petljala je i sve se više zapetljavala.

Nisam mogla shvatiti, a ne mogu to ni danas, je li joj bilo teško što me još jednom mora odbaciti ili joj je samo bilo neugodno to jasno reći. Sada sam ipak bila djevojčica koja puno toga razumije, a ne beba koja ne shvaća što se oko nje događa. No, to što je govorila bilo je strašno i nikad joj, baš nikad, neću moći oprostiti. Vlastitog se djeteta po drugi put tako lako odrekla. Nije se radilo o novcu, nije se radilo o malom stanu, nije se radilo o tome da bih im bila prevelik teret. On me jednostavno nije želio, a moja se mama s tim složila.

– Našli smo jednu imućnu obitelj kod koje ćeš živjeti. Bit će ti lijepo, ništa ti neće nedostajati. A i vidat ćemo se često. To je u ovom trenutku najbolje rješenje, vjeruj mi – ne znam je li tim riječima uvjeravala mene ili sebe.

Ništa nisam rekla. A i što bih mogla reći? Pobuniti se? Odbiti taj prijedlog? Pobječi nekamo? Mogla sam samo plakati. Svoju majku nikad nisam doživljavala kao majku, tatu nisam ni poznavala, sve na svijetu bili su mi baka i djed. Ostala sam sama, a djeca koja su sama završavaju u sirotištu, zar ne? Zapravo, zašto ne bih otišla od njih? Ionako se nisam ugodno osjećala u svom drugom domu. Niti mi je to bio pravi dom. Ničim se nisam usprotivila njihovoj odluci.

Kod staratelja

Gospođa Nada i gospodin Ljubo, koji su me udomili, bili su izuzetno dragi ljudi i ostat ću im zauvijek beskrajno zahvalna. Bila je velika sreća što sam naletjela baš na njih. Željeli su imati barem troje djece, ali nisu uspjeli dobiti ni jedno. Ona nije mogla zatrudnjeti. Godinama su dvojili bi li posvojili bebu. Ali, kad su godine poodmakle, kad su shvatili da ostaju posve sami, da nemaju nikoga tko bi se o njima brinuo, odlučili su ipak udomiti djevojčicu. Da, djevojčicu, jer je Ljubo uvijek maštao o kćerkicama. Bili su tada već prestari da bi usvojili bebu, pa su zaključili da bi bilo najbolje u kuću dovesti već stasalu djevojčicu kojoj su potrebni staratelji.

Kako su došli do mene, nikad zapravo nisam saznala. Istina, posrednik je bila socijalna služba, ali netko im je morao dati podatke. Je li to učinio moj očuh ili moja majka? Tko se više potrudio? No, zapravo je to sasvim svejedno.

Trebalo mi je neko vrijeme da se priviknem na svoj novi dom. Ali, zaista su se odlično brinuli o meni i s vremenom sam ih iskreno zavoljela. Bili su dragi ljudi i šteta je što nisu mogli imati svoje dijete.

Ničega mi tih godina nije nedostajalo. Završila sam školovanje, diplomirala i zaposlila se. Za to vrijeme samo sam nekoliko puta vidjela mamu i svoga puno mlađeg polubrata. No, ruku na srce, majka mi zaista nije nedostajala.

Onda sam upoznala Branka i moj je život krenuo sasvim drugim smjerom. Bila sam prilično nepovjerljiva, zacijelo zbog brojnih razočaranja i neugodnosti koje sam doživjela u životu. Nisam imala nikakvih iskustava s muškarcima, sve se svelo na dva-tri površna ljubakanja. Ali, Branko je bio uistinu posebna osoba. Nakon početne suzdržanosti, posve me osvojio. Kad sam mu se napokon otvorila, satima je bio spreman slušati moje jadikovke.

– Pusti oca, nije vrijedan spomena, ali ne mogu vjerovati, jednostavno ne mogu vjerovati da se tvoja
majka tako ponijela prema tebi – rekao mi je kada sam mu ispričala što sam doživjela.

– Ali, ona je zapravo vrlo nesretna žena. I ti njezini muškarci, moj tata i ovaj Miro… – pokušala sam je braniti.

Moja svadba

– Molim te, Ružo. Kakav bi to silan i neodoljiv muškarac morao biti da se zbog njega odrekneš vlastita djeteta? Bi li ti to učinila? A ona se tebe odrekla dvaput. Imaj to na umu, dvaput. Vjerujem da zaista nije sretna, ali za njezine postupke nema opravdanja. Utjehu je uvijek mogla naći baš u tebi. Nećeš je otpisati, naravno, ona je tvoja mama, ma kakva bila, ali moraš stvari postaviti na svoje mjesto – strpljivo mi je objašnjavao.

Naravno, bio je u pravu. Branila sam mamu vjerojatno zato što je nikad nisam imala, ali jasno mi je da ničim nije zaslužila moju ljubav i poštovanje. Zato je moje puno povjerenje zaslužio Branko. Da njega nisam susrela, tko zna kako bih završila. Poslije gotlinu dana hodanja zaprosio me je. Voljela sam ga svim srcem, bio je moja prva prava ljubav, i nisam ni sekunde oklijevala. Prve osobe koje su saznale da ću se uskoro udati bili su Nada i Ljubo.

– Lijepo, malena. Radujem se zbog tebe, ali žao mi je što ćemo te izgubiti promucao je Ljubo, gotovo na rubu suza.
– Nikad me nećete izgubiti. A dobit ćete i Branka. I možda uskoro unuka – zagrlila sam ga i poljubila. Iza nas, u kuhinji, čuvši razgovor, Nada nije mogla suspregnuti glasni jecaj.

Pravoj mami sam rekla da se udajem tek kada je sve bilo utanačeno: i datum, i vrijeme, i mjesto. Obradovala se. Iako mi to nije bilo osobito važno, raznježila sam se zbog toga.

– A kakav je? Željela bih ga upoznati – bila je znatiželjna.
– Voli me. Kao što su me voljeli i baka i djed. I Nada i Ljubo. To je najvažnije.

– Pa i ja te volim – tiho je rekla
– Zaista? – požalila sam čim sam to izustila.

Da, teško bi se moglo reći da me je ikad iskreno voljela, ali sve sam više bila svjesna da joj u životu nije bilo lako, da je bila nesretna, prepuštena na milost i nemilost muškaraca koji nisu previše držali do nje. No, za to je bila sama kriva, ja joj nisam mogla pomoći. Branko i ja odlučili smo se vjenčati u tišini, bez velike pompe. Poslije vjenčanja, na kojem su bili samo kumovi, odvezli smo se na aerodrom i odletjeli na sedam dana u Dubrovnik. Mama je mislila da je nisam željela pozvati na svadbu, trebalo mi je dosta dok sam je uvjerila da svadbe nije ni bilo. Tek kad je vidjela fotografije s vjenčanja, povjerovala je da govorim istinu. Deset mjeseci kasnije rodila sam Davora.

– Baka! Postala sam baka! iskreno se razveselila kada sam joj iz rodilišta mobitelom javila radosnu vijest.

– Da, baka prekrasnog dječačića. Najljepšeg na svijetu.
– Bit ću dobra baka, budi u to sigurna – glas joj je drhtao od uzbuđenja.

Da, kao što si bila dobra mama, malo je nedostajalo da joj kažem. Suzdržala sam se u posljednji trenutak. Nisam je željela povrijediti. Njezina je radost bila iskrena i shvatila sam da joj trebam pružiti priliku. Kakav će biti moj odnos s mamom u idućim godinama, teško mi je ocijeniti. Jasno mi je da je nikad neću moći prihvatiti kao uistinu blisku osobu, da ne možemo izgraditi odnos kakav obično imaju mama i kći, ali, s druge strane, mislim da neće biti ni tako hladan i površan kakav je bio do sada. Ono što je propustila sa mnom, možda će nadoknaditi s unukom. Voljela bih da bude tako. Zbog nje, zbog sebe, a i zbog Davora.